PRAVILA NAVOENJA LITERATURE I IZVORA

IZVORII. Antiki autori 1. Autori od kojih je sauvana samo jedna knjigaU tim sluajevima navodi se samo ime autora, broj knjige i poglavlja. Na primer: Her. IV, 2 = Herodot, Istorija, etvrta knjiga, drugo poglavlje. Thuc. II, 8 = Tukidid, Peloponeski rat, druga knjiga, 8 poglavlje. Liv. IV, 2,8 = Tit Livije, Od osnivanja grada, etvrta knjiga, drugo poglavlje, osma reenica. Ali, ako navodite delo u prevodu, obavezno treba navesti i ime prevodioca. Na primer: , , I, 3, . , 1966, . 10.

2. , , , . : Cicero, De legibus, I, 3,2 = Ciceron, O zakonima, prva knjiga, tree poglavlje, druga reenica. Xenoph. Memorab. V,2 = Ksenofont, Uspomene o Sokratu, peta knjiga, drugo poglavlje.

Dela Platona i Aristotela navode se prema oznakama kakve su nainili aleksandrijski filolozi. Primer:

Plat. Leg. 632 A. (, ) Aristot.. Polit. 1288 a. (, )

Kada su u pitanju pesnika dela onda se navodi broj stiha. Na primer:

Hom. Od. vs. 56 (vs = versus = stih) (, ) Verg. En. vs. 106. (, )

Na isti nain oznaavaju se i dramska dela antikih autora pisana u stihovima. Na primer: Esch. Ag. vs. 594. (, ) Arist. Eq. vs. 102. (, ) Ako navodite domaeg pesnika umesto vs. moe se napisati i stih ili st. Primer: Njego, Gorski vijenac, st. 25. Poglavlja iz Biblije navode se prema meunarodno utvrenim skraenicama. Primer: Gen. (Genesis = Knjiga postanka) Exod. (Exodus = Knjiga izlaska) Matt. (Matteas = Jevanelje po Mateju)

Ukoliko je delo objavljeno u nekoj meunarodno poznatoj ediciji, obavezno navesti naziv edicije i ime prireivaa. Na primer:

Dion, Roman History, LIII, 17, ed. E. Cary, Loeb Classical Library, Cambridge Massachusetts London England 1917, p. 234. Origen, Contra Celsum, III, 81, ed. M. Borret, Sources chrtiennes 136, tome II, Paris 1968, p. 184.

Ukoliko su dela antikih autora sauvana u odlomcima, onda se navodi broj odlomka (fragmenta) i naziv zbirke u kojoj su ti odlomci sakupljeni. Na primer: Ant. Fr. 40, Die Fragmente der Vorsokratiker, ed. W. Kranz, Berlin 1935. (Antifont, odlomak 40, odlomci Predsokratovaca, izdanje....)

II. Zbirke izvoraUkoliko neki istraiva u jednom delu skupi vei broj izvora, onda se oni mogu navoditi prema tom izdanju. Na primer: , . , , 1912, . 643-656. 1302. , . , , 1926, . 48.

. : 5, . , , 1898, . 10 153.

, , , . :

PL = Patrologiae Cursus Completus, Series Latina, ed. J.P. Migne, Paris 18441880. ACO = Acta Conciliorum Oecumenicorum, ed. E. Swartz, Berlin Leipzig 1922-1940.

Ali, ako izvor nije objavljen, a istraiva ga je koristio, treba navesti naziv arhiva ili neke druge ustanove u kojoj se taj izvor nalazi, uz arhivsku oznaku. Na primer: , , 1852, . 34. , . 3, ...

III. Najvaniji izvori rimskog prava D. I, 1,2 = Digesta C. J. (ili Cod. Just.) III, 1, 4 = Codex Justinianus Inst. Just. IV,2 = Justinijanove Institucije Gaius, Inst. II, 7 = Gajeve Institucije Nov. Just. II, 4 = Justinijanove Novele C. Th. (ili Cod. Theod.) II, 3,2 = Codex Theodosianus

, . :

1. . , , 1968. . Kurtovi, Opa historija drave i prava, Zagreb 1988. P. Willems, Droit public romain, Louvain 1896. . Monteskje, O duhu zakona I-II, s francuskog preveo A. Mimica, Beograd 1989. . , , , 1928, . 24 = , 16, 1999, . 214. . . , , 1936 ( 1974), . 45. . , , , , CCXXXI, , , 13, 1955.

2. . , , , 43 (2006), 2006, . 42-56. D. Simon, Die Epochen der byzantinischen Rechtsgeschichte, Ius Commune, Zeitschrift fr Europische Rechtsgeschichte, Verffentlichungen des Max-Planck-Instituts fr Europische Rechtsgeschichte, XV, Frankfurt am Main 1988, pp. 73-107.(p. 77) . , , XL/1 (2006), 2006, . 19-43.

3. , . , , ( in ), , 1, 1981, . 78-104. ( ) (. ), , 1999, . 5960. Dictionnaire de Theologie Catholique, Paris 1909, col. 4344.

4. Radovi sa naunih skupova . , , , , 1976, , , 7, 1979, . 91-99.

, : . , , 1, 1931, . 24. , , , : , . , . 34 ( ), , , op. cit. p. 34 (opus citatum, pagina 34 = navedeno delo str. 34). 4. , .

: . , , 1898 ( ). : ( , V. = vide = ) . , , 1970, . 23. v. inf. = vide infra = () v. sp. = vide sopra = (). .

, Cf. (confero, conferere = uporediti ili uporedi). . (), Cf. . : Cf. A.H.M. Jones, Later Roman Empire, London 1962, p. 56. , : Lj. Tadi, Filosofija prava, Beograd 1985, str. 24 sq. Skraenica sq znai i dalje, odnosno ono to treba slediti (latinski sequentur). To znai da se navedeni autorov stav nalazi na toj strani i u tekstu koji sledi.

Ako se dva ili vie puta za redom pozivate na isti odlomak iz nekog rada, onda drugi put moete napisati ibid. to je skraenica od ibidem = na istom mestu. Moe se upotrebiti i skraenica loc. cit. = loco citato = navedeno mesto, ali se ee koristi ibidem. Na primer:

1. . , , 1923, . 48. 2. Ibid. (ili loc. cit.)

, , , , : . , , 1962, . 49. , !!!

, , '''', . : Constitution of the United States of America 1787 (1987) http// www. Constitution/usa (accessed 2. August 1996)

Ako ste koristili neki rad u rukopisu, dakle tekst koji jo nije objavljen, onda treba navesti kako ste do rukopisa doli. Na primer: Akademik Lj. Maksimovi stavio mi je na uvid rukopis njegovog jo neobjavljenog rada (ili rada koji priprema) o Janjinskoj hronici, na emu mu se zahvaljujem