ISSN 0032-7271

PREGLEDčasopis za društvena pitanja

Broj5-6

Godina2007.

GodišteLXXXVII

Sarajevo, septembar-decembar 2007.

PREGLEDČasopis za društvena pitanja

Izdavač:Univerzitet u SarajevuSarajevo, Obala Kulina bana 7/IIBosna i Hercegovina

Redakcija časopisa:Meho BašićEnes DurakovićMustafa ImamovićMarina Katnić-BakaršićSenadin LavićMirko PejanovićHidajet RepovacSafet SmajkićNusret Smajlović

Glavni i odgovorni urednik:Mustafa Imamović

Zamjenik glavnog i odgovornog urednika:Marina Katnić-Bakaršić

Izvršni urednik u redakciji:Senadin Lavić

Sekretar redakcije:Fuada Muslić

Lektor:Zinaida Lakić

DTP:Meldijana Arnaut

Tiraž:300 primjeraka50 primjeraka u elektronskoj formi

Štampa:„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica

Odgovorno lice štamparije:Šehzija Buljina

Dvomjesečno

ISSN 0032-7271

4 PREGLED

ISSN 0032-7271

PREGLEDPeriodical for Social Issues

Number5-6

Year2007

VolumeLXXXVII

Sarajevo, September-December 2007

PREGLEDPeriodical for Social Issues

Publisher:University of SarajevoSarajevo, 7/II, Obala Kulina banaBosnia and Herzegovina

Editorial Board:Meho BašićEnes DurakovićMustafa ImamovićMarina Katnić-BakaršićSenadin LavićMirko PejanovićHidajet RepovacSafet SmajkićNusret Smajlović

Editor-in-Chief:Mustafa Imamović

Editor-in-Chief Deputy:Marina Katnić-Bakaršić

Executive Editor:Senadin Lavić

Editorial Board Secretary:Fuada Muslić

Language Editor:Zinaida Lakić

DTP:Meldijana Arnaut

Press run:300 copies50 electronic copies

Print:„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica

Officer in charge in Printing-house:Šehzija Buljina

In two months

ISSN 0032-7271

6 PREGLED

SADRŽAJ

Č l a n c i

Esad Zgodić: Demonokratija, hijerokratija i demokratija ............................. 13

Ifeta Čirić: Postmodernistička tekstualnost Toma Stopparda .................. 29

U m j e t n o s t i d r u š t v o

Abdulah Šarčević: Post-filozofija i slikarstvo ...................................................... 45

Hidajet Repovac: Pobratimstvo bića u svemiru ................................................. 57

Rajko Igić: Stari gitarista i neka druga Picassova dela ........................... 65

O b r a z o v a nj e

Nevad Kahteran: Havajski program komparativne filozofije i značaj njegove primjene na filozofske curriculume u Bosni i Hercegovini ....................................... 73

Elvira Islamović:O društveno-političkoj uvjetovanosti obrazovanja u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske uprave ....... 85

P o g l e d i i m i š lj e nj a

Kerima Filan: Mula Mustafa Bašeskija : govor o sebi ............................... 117

7PREGLED

Behija Durmišević:Mistična iskustva islama i kršćanstva :Rabija 'al-'Adawiyya i Meister Eckhart ............................... 145

Mujo Demirović i Nevzet Veladžić:Društveno-politička i kulturna dimenzija djelovanja Mehmeda Džemaludina Čauševića ..................................... 159

Zemir Sinanović: Terorizam – „problem“ definiranja ..................................... 175

P r i k a z i i o s v r t i

Vesna Ivanović: Krivica nacija : restitucija i ispravljanje istorijskih nepravdi ........................................ 195

Asim Mujkić: Perspektive političkog razvoja Bosne i Hercegovine .......... 209

Safet Bandžović: Izbjeglice – žrtve etničkog inženjeringa .............................. 215

Senadin Lavić: Pitanje o Bošnjacima i Bosni ............................................... 227

Ramiza Smajić: Pravno-politički razvitak Bosne i Hercegovine : dokumenti sa komentarima .................................................. 239

Šemso Tucaković: Operacija Jesen '94. ............................................................. 243

Šejla Maslo: Svakodnevni život u Vizantiji ............................................. 247

Emina Ćerimović [et al.]: Izvještaj sa takmičenja izmeđunarodnog krivičnog prava u Krzyzowi, Poljska (12-16. 11. 2006.) ................................................... 251

8 PREGLED

CONTENTS

A r t i c l e s

Esad Zgodić: Demonocracy, hierocracy and democracy ............................. 13

Ifeta Čirić: Postmodernist textuality of Tom Stoppard ............................ 29

A r t a n d S o c i e t y

Abdulah Šarčević: Post-philosophy and painting ................................................ 45

Hidajet Repovac: Brotherhood of soul in space ................................................ 57

Rajko Igić: Old guitarist and some other Picasso's works ....................... 65

E d u c a t i o n

Nevad Kahteran: The Hawaiian Program of comparative philosphy and importance of its application on the philosophicalcurriculars in Bosnia and Herzegovina ................................. 73

Elvira Islamović:About socio-political conditions made upon education in Bosnia and Herzegovina during Austro-Hungarian administration .......................................... 85

A t t i t u d e s a n d o p i n i o n s

Kerima Filan: Mula Mustafa Bašeskija : speech of oneself ....................... 117

9PREGLED

Behija Durmišević:Mistical experiences of Islam and Cristianity : Rabija 'al-'Adawiyya and Meister Eckhart .......................... 145

Mujo Demirović i Nevzet Veladžić:Socio-political and cultural dimension of work of Mehmed Džemaludin Čaušević ...................................... 159

Zemir Sinanović: Terrorism – a problem of definition .................................... 175

C o m m e n t s a n d r e v i e w s

Vesna Ivanović: The guilt of nations : Restitution and Negotiating Historical Injustices .................................. 195

Asim Mujkić: Perspectives of political development of Bosnia and Herzegovina ................................................. 209

Safet Bandžović: Refugees – victims of ethnic engineering ........................... 215

Senadin Lavić: Question about Bosniaks and Bosnia .................................. 227

Ramiza Smajić: Juridical-political development of Bosnia and Herzegovina : documents with comments .................... 239

Šemso Tucaković: Operation Autmn '94 ............................................................ 243

Šejla Maslo: Everyday life in Byzantium ................................................. 247

Emina Ćerimović [et al.]: Comperition report on International Criminal Law in Krzyzowa Poland (12. to 16. 11. 2006.) ........................................................... 251

10 PREGLED

Č l a n c i

A r t i c l e s

UDK 342.3Esad Zgodić

DEMONOKRATIJA,HIJEROKRATIJA I DEMOKRATIJA

DEMONOCRATY,HYEROCRATY AND DEMOCRACY

Sažetak

U ovome tekstu autor razmatra pojmove demonokratije, hijero-kratije i demokratije u njihovom međusobnom odnosu, uvodećiinterpretaciju u područje politoloških analiza vlasti, političkogsistema, strukture društva i odnosa društvenih segmenata. Tumačećipoliaspektne nijanse pojmova, autor svjesno i inspirativno govorio pojmovima rječnički i leksikografski, tako da „jezička igra“ ukojoj se pojavljuje jedan pojam priziva i razvija druge beskonačnejezičke igre, dovodi do neslućenih semiotičkih multipliciranja ukojima se pojavljuju značenjski svjetovi političkog.

Ključne riječi: demonokratija, teokratija, hijerokratija, demo-kratija, demistifikacija, panracionalizacija, demoni, politika, krato-logija

Summary

In this text the author discusses about notion of demonocracy,hyerocraty and democracy in their mutual relationship, introducinginterpretation in field of political analysis of government, politicalsystem, society structure and relations between social segments.Explaining polyaspects of notion, the author consciusly andinspiratively speaks about them lexicaly, so as to „linguistic game“in which is shown a notion, calls and develops other endless lexical

13PREGLED

games. That brings to unimagined semiotic multiplications in whichare shown meaningfull worlds of political.

Key words: demonocracy, teocraty, hyerocraty, democracy,demistification, panrationalization, demons, politics, cratology

Demistifikacija, desakralizacija i panracionalizacija svijeta neuspijevaju: ljudi vjeruju i dalje kako postoje sotone, satane, demoni,đavoli. I u filozofiji, naprimjer kod Kolakovskog (1989), iliRougemonta (1995), iskušava se u tumačenju historije zla i zločinau ljudskoj historiji spoznajna vrijednost diskursa koji operiraidejom đavola.

No, ona svakodnevna i predrefleksivna vjerovanja ne ostaju uintimi i u privatnosti: mogu biti u središtu percepcija – doživljajai interpretacija – društva i politike. I tada su kognitivni odnosnopseudokognitivni izvor orijentacija i vrijednosti preferencija, diosu emocionalnih doživljaja ljudi, naroda, država, voljna su osnovapolitičkih praksi, jednostavno – djelatna su, efektivna su, energetskasu sila u socijalnim, političkim i nacionalnim stvarnostima.

Demonokratija

Vjerovanje u demone ovdje nas interesira samo u slučaju kadaono postaje izvorište političkih predstava, stavova, orijentacija, pre-okupacija i praksi. Promatrajući ga u tom kontekstu i u tom diskursu,recimo: ono se može transformirati u vjerovanje u političku demon-okratiju: u tom liku vjerovanje u demone jest relevantno i za polito-logiju, a u našem tematskom kontekstu, svakako, i za kratologiju.

Neovisno o tome da li vjerovanje u demone smatrali fikcijomili stvarnošću, ono, i kada bi bilo samo fantazmagorija, daklepolitički relevantno utoliko što motivira političke orijentacije,popularizira određene slike političkog svijeta, sudjeluje u oblikovanjupolitika i političkih empirija, participira u profiliranju političkihfuturologija i, s tim atribucijama i funkcijama, otuda, ulazi, kaotema, u refleksije o savremenoj politici i vlasti.

14 PREGLED

Društvene znanosti o politici ne operiraju terminom i pojmomdemonokratija. Istina, govori se, tu i tamo, o demonskom u politici– riječ je o metaforičkim izrazu specifičnih političkih stanja obilje-ženih harizmatskim vođama i masovnim mobilizacijama uzrujanog,opasnog, ekstazama obuzetog i fanatiziranog naroda. Jedan seilustrativni opis tog demonskog može naći, naprimjer, kod francuskogsociologa politike Raymonda Arona: „...nedopustivo je previđatimoć koju smo nazvali demonskom i koju obnaša samo jedan čovjek,bilo da je riječ o odluci na vrhu kojom se milijuni ljudi šalju u smrt,bilo da neki pojedinci posjeduju tajanstveni dar privlačenja sebisličnih, budeći istodobno njihovu požrtvovnost i strah, očaravajućii pristaše i protivnike, obilježeni milošću i rođeni za zapovijedanje.Ako se takve karizmatske ličnosti domognu vlasti, čovječanstvodrhti od tjeskobe i nade“ (Aron, 1996: 260), No, vidjet ćemo touskoro, ono demonsko biće ovdje pojmljeno na drugačiji način.

Kako, dakle, izraz demonokratija ne funkcionira u sekularnimznanostima o društvu i politici, to ćemo pokušati rekonstruiratisadržinu, opseg i smislove ovog pojma tako što ćemo ostvaritiuvid u njegove mnogostruke upotrebe u retorici svakidašnjegvanznanstvenog govora. Pritom naglasimo: upotrebljava se itermin sotonokratija: opredjeljujući se za termin demonokratija,recimo kako ova dva izraza upotrebljavamo u sinonimnom smislu.

No, sve te upotrebe imaju iza sebe političke motivacije, noseu sebi političke implikacije, emitiraju političke poruke i hoće bitidjelatne u nacionalnoj, religijskoj i državnoj realpolitici. U tomkontekstu promatrajući, u žiži problemskih razmatranja koja ćeuslijediti stoji pitanje: u kakvim odnosima stoje demonokratija idemokratija.

Ove veze su značajne utoliko što ljudi vjeruju, govore, pišu,objavljuju: živimo u doba demonokratije, a ne demokratije, liberalnedemokratije evroatlantskog svijeta nisu ništa drugo do privid, laž,obmana, one su, zapravo, samo jedno od lica i djela sotonskog zlai demonokratije.

15PREGLED

***

Termin demonokratija javlja se, prije svega, u jeziku učenevjere, odnosno unutar teoloških refleksija o savremenom svijetu.Ovdje nas, razumljivo, zanima samo politička teologija, odnosnoteologija s političkom tezom i aspiracijom.

Šta se u diskursu politički orijentirane teologije podrazumijevapod demonokratijom i u kojim se svrhama on ovdje upotrebljava?

Prije svega, demonokratija je antipod teokratiji, ali će, pritom,teokratija, na kraju, pobijediti: „...povijest jest usmjerena premavladavini Boga nad narodima: nakon kulminacije sotonokracijeteokracija je logičan ishod. Vladavina Boga počinje Kristovimdolaskom, nastavlja se razvojem teokratskih sila u Crkvi i državi ...a završava u vječnosti vladavinom Boga Krista, kako Krista Kralja“(Čić, 2006). Na tom logičnom putu valja, međutim, biti djelatan:samo kada se društva, politike i države potčine Crkvi, a posebnou pogledu poimanja i prakticiranja vjere i morala, može se raditina odupiranju silama sotonokratije.

No, u međuvremenu, u očekivanju te vječne vladavine ukonzervativnoj, antizapadno orijentiranoj, a posebno u tradiciona-lističkoj teologiji pravoslavlja, djelom demonskih sila zla i djelomdemonokratije označava se cjelokupan evroatlantski svijet, uključu-jući i njegovu liberalnu demokratiju. Evo jedne ilustracije takvihpredstava: „Otpor prema Zapadu, koji je nekada isključivo značiootpor prema Evropi, a danas dobija širi smisao otpora premačitavoj zapadnoj civilizaciji, sa prenošenjem težišta na Ameriku,predstavlja opšte mesto u teorijskim spisima srpskih bogoslova.Sintagme: Evropa je smrt, Evropa je nerotkinja poroka, Evropaje jeres, raskalašena odmetnica, otpadnica i bludnica, dronjava,izgladnela, podivljala, strvinska Evropa, podetinjeli i ostareliZapad, spolja našarani grobni spomenici, a unutra mrtve kosti ismrad, ili današnja sintagma totalitarna demonokratija, samo sumali deo te kataklizmične slike koju su o Evropi, kao simbolupojma Zapad, stvarali bogoslovi u XX veku nadovezujući se narusku teološku misao XIX veka“ (Milosavljević, 2005).

Nisu, naravno, iscrpljeni opisi demonokratije u percepcijamas teokratskim ambicijama motivirane i inspirirane teologije. Komu-

16 PREGLED

nizam je, naprimjer, demonokratija, govori se o komunističkojdemonokratiji, zapadnjačka društva kao društva materijalizma,racionalizma, prosvjetiteljstva, individualizma, antropocentrizma,i slično, također su djelo demonokratije. Svaka ateistička bezbožnavlast, vlast koja počiva na laži – sotona je otac svake laži – zlu i silijest demonokratija, a ona sama je totalitarna tiranija. Vladavina novcai korupcije, kapitalistički hedonizam, politike i prakse porobljavanjai orobljavanja naroda, politika unesrećivanja drugih radi vlastitesreće, politika kršenja ljudskih prava, uključivši i pomodarno pravona eutanaziju, i slično, također su manifestacija i potvrda moćidemonokratije. U krajnjem, demonokratija je izopačena antropo-kratija: s tim perverzijama antropokratija, zaražena zlim duhovima,prerasla u demonokratiju, jest, zapravo, nasilje nad prirodom ičovjekom, njihovo ponižavanje, razaranje i konačno uništenje.

Sve u svemu, sve ono što se u jeziku evroatlantske liberalnedemokratije promovira u demokratiju u diskursu konzervativneteologije označava se kao demonokratija. Demokratija je sama posebi veliko zlo, ona se izopačava i survava u ponore demonokratije,ona je, zapravo, nešto obmanjujuće, ona je nešto zamišljeno iimaginarno budući da se iza nje u stvarnosti krije demonokratijana djelu. Evo opisa jednog takvog bogoslovskog iskaza: „...svijetslobodnih, poštenih i fer izbora, svijet slobodnih medija i slobodnekomunikacije u bilo kojem smislu te riječi, svijet u kojem nepostoje tajne političke policije i kontraobavještajne vojne službepod kontrolom pojedinih političkih partija, a pogotovu ne podkontrolom moćnih pojedinaca u njima, svijet u kojem ne postojeprivatne vojske, paravojske i policije, u prisustvu predsjednikamojeg parlamenta, mitropolit Amfilohije naziva planetarnimzlom, a demokratiju naziva demonokratijom“ (Perović, 2000).

Zašto se, međutim, demokratija pervertira u demonokratiju:„Sa crkveno-teološkog stanovišta (i u ovom rasuđivanju veomamerodavnog) uzrok deformacije demokratije je mnogo dubljefundiran: sastoji se u grehu koji se, onotološki, nastanio u telesnosti,ploti, antropološkoj samoslobodi, što je, kako je poznato iz biblijskeistorije, dovelo do Prvorodnog pada, koji je prototip svih padovau okviru društvene i individualne (a time i političke) prirode čoveka.... Čovek bez Boga u sebi, ma kako se osamostaljivao, podložan

17PREGLED

je grehu, tj. zlu u sebi i među drugima u svim sferama života, međukojima izrazito u politici“ (Mijač, Pravoslavlje, br. 962).

No, gdje je, onda, izlaz? Ni u demonokratiji, ni u liberalnojdemokratiji, ni u klasičnoj teokratiji, nego u teodemokratiji. „SamaCrkva u svojoj čitavoj fizičko-metafizičkoj strukturi je (a i empirijskitreba da bude) idealna demokratija, teo-demokratija, njen najvišidomet na zemlji. Crkveni narod, po meri ocrkovljenosti, predstavljavisoki demokratski (teo-demokratski) poredak. Crkva je organizam,mistično telo Hristovo, u kome svi organi, pojedinci i grupe, narazne načine i stepene, prema od Boga dobijenim darovima, sa-dejstvuju služeći jedna drugome. ... Ali se pun cilj, apsolutnateodemokratija, ne može postići dok ovaj eon, vreme izmeđuPrvog i Drugog Hristovog dolaska, traje“ (Mijač, ibid.). U njoj se,u stvarnoj teodemokratiji, može tek participirati budući da Crkvakao zajednica vjerujućih, a oni su narod Božiji, može samo daputuje prema savršenom i vječnom svijetu Božijem.

***

Osim u teološkom kontekstu, termin demonokratija koristise i unutar teorija zavjera: njihova je vodeća i opasna manirademonizacija Drugog. Središnji objekt-žrtva teorija zavjere jesuJevreji, pa se, otuda, i demonokratija – koja inače, tvrdi se takou teorijama zavjera i u slikama demonokratije, nije ništa drugo dolihvarsko-cionistička pseudodemokratija s kojom Jevreji, oslonjenina cionističku svjetsku mafiju i na megajevrejski kapital, ugrožavajudruge, pa se govori i o jevrejskoj demonokratiji koja, navodno,upravlja i američkom vladom – smatra unutar teorija zavjeradjelom jevrejske zavjereničke elite i njene neprozirne moći.

No, uz Jevreje, i drugi nacionalni entiteti ulaze, kao žrtve, uraznorodne teorije zavjere, pa, otuda, ne samo zbog opakog anti-semitizma, valja ukazati i na druge njihove maligne dimenzije.

One su, recimo to tako, nošene htijenjem razorne dehumani-zacije Drugog – dehumanizacije koja priprema terene za konačnarješenja i u činovima zločina genocida – a u tom htijenju obavljajuprimarno zadaću demonizacije navodnog neprijatelja nacije i države.Otuda spoznajno produktivno funkcionira uvid: „Teorije zavjere

18 PREGLED

očito mogu biti opasne. Kad se neko društvo uznemiri, slojevipučanstva koji su ogorčeni ili uplašeni uvijek će rado optužiti‘one druge‘ i ustvrditi da za vlastite mane i patnje nisu odgovornioni sami nego neka mračna skupina spletkara. S druge strane,vladarima i upraviteljima odgovara da usmjere gnjev podanika naranjive skupine koje se mogu nekažnjeno istrijebiti. Teorija zavjereje savršeno sredstvo da se ostvare takvi ciljevi. Budući da uvijekgovori o nekakvim tajnama, praktički se ne može opovrgnuti. Kadse nađu dokazi protiv nje, uvijek se mogu odbaciti kao dio samezavjere. S obzirom da u svijetu ima sve više nepravde, siromaštva ipatnje, s jedne strane, te tiranije, s druge, možemo očekivati da ćemovidjeti još mnogo zlorabljenja teorija zavjera“ (Levy, 2005: 93).

Prihvaćajući Levyjevo rasuđivanje o biti, spoznajnoj bezvrijed-nosti i implikacijama teorija zavjere, važno je, međutim, uočiti:teorije zavjere ne ostaju zatvorene u anonimne i irelevantne ezo-terijske grupe, naprotiv, ove su teorije infektivne, epidemične,zarazne, pa, uzmimo, u kriznim stanjima i samoskrivljenim opas-nostima, cijele nacije, i to u dominantnim tokovima njihove svijesti,mogu prihvatiti teoriju zavjere kao meritorno objašnjenje tihstanja i tih samoskrivljenosti. Usto, i oficijelna politika nacije-države može recipirati teoriju zavjere pa samu sebe – u svojimodlukama, taktikama, strategijama i operativnim djelatnostima –deducirati iz njihova imaginarnog sadržaja.

Prema tome, teorije zavjere i njihova sklonost ka politicidemonizacije Stranog kao neprijateljskog u recepcijama nacionalnihpolitika i državnih realpolitika nisu stvar čistih fantazmagorija,naprotiv, prihvaćaju se sa svim određenim ciljevima, a one sameunutar tih politika, sa stanovišta njenih aktera i njenih sljedbenika,obavljaju sasvim određene pseudospoznajne i parapsihološkesvrhe. Neke od njih identificira i Pascal Bruckner: „U tezi o urotidjeluje umirujuće to što ona sve događaje objašnjava djelovanjempodzemnih sila. Ali to označavanje Velikog Krivca može ići udva smjera: ili je ono oblik odricanja (čemu se boriti s obzirom daneki superioran um kuje protiv nas mračne planove?), ili pakoznačuje nekog žrtvenog jarca, nekog neprijatelja kojeg valjauništiti zato da se iznova nađe izgubljeni sklad (kao u današnjojSrbiji ili Alžiru). Misao o zavjeri neopovrgljiva je zato što se obraz-

19PREGLED

loženja koja joj se suprotstavljaju izvrću u dokaz svemoćnostizavjerenika. (Vječni je refren paranoika: je li moja greška što samuvijek u pravu?) Prišteđuje onima koji sebe smatraju njezinimpredmetom bolnost kritike, osporavanja. Ona im, naposljetku,pruža vrhunsku utjehu: smatrati se dovoljno važnim zato da bi ihneki zlobnici, negdje na zemlji, pokušali uništiti. Konačno, najgoraje zavjera ravnodušnost: koliki bi od nas preživjeli pomisao da neizazivaju u drugima ni dovoljno ljubavi ni dovoljno mržnje kakobi opravdali i najmanju zlonamjernost“ (Bruckner, 1997: 193).

Biti demonizacijom Drugog u funkciji pseudoobjašnjenjakatastrofa koje samoskrivljeno produciraju nacionaldržavne politike,imunizirati – proglašavanjem Drugog u demonokrate – te politikeod kritike i autokritike, podsticati nacionalni narcizam, oblikovatiautostereotipnu sliku nacije o vlastitoj veličini, važnosti i historijskojrelevanciji, ohrabrivati na bijeg iz stanja anonimnosti i ravno-dušnosti svijeta spram vlastita bivstvovanja – sve to su, dakle,svrhe koje obavljaju teorije zavjere i njihova slika neprijateljskedemonokratije u onim nacionaldržavnim politikama i u onimnacionalnim javnim mnijenjima koja ih prihvaćaju kao svojusamorazumljivu i samoopijajuću sastavnicu.

***

Nadalje, izraz demonokratija sastavni je dio nacionalističkogvokabulara: i onda kada ne prihvata teorije zavjere i kada se krećeizvan teokratskih slika savremenog svijeta – retorika nacionalizmakoristi ga kao jedan od termina kojim se vrši dehumanizacijaDrugoga. No, nacionalisti demoniziraju odnosno sotoniziraju isve pripadnike vlastite nacije koji ne dijele njihove fantazme imržnje: to su demonokrati koji izdaju nacionalne svetinje. Demono-kratija se u nacionalističkoj optici potvrđuje i u neprestanoj borbiprotiv uzvišenih vrijednosti koje proizlaze iz historije, nacije i duha.

***

No, može li, eksplicitno ili skriveno, imanentno vjerovanjeu demonokratiju biti jedna od važnih motivacijskih dimenzija i

20 PREGLED

relevantnih komponenti strategijskih orijentacija državnih realpo-litika? Može – ako slijedi logiku religijskog i političkog funda-mentalizma: tada, koristeći religijsku terminologiju u sekularističkimverzijama, ona razvrstava svijet naroda i država na prijatelje idemonizirane neprijatelje.

No, ostavljajući ovdje, u našem tematskom kontekstu, postraniraspravu o smislu i značenju figure neprijatelja u vezama i odnosimaizmeđu realpolitike i demonokratije, recimo kako su, i to nasprimarno ovdje interesira, demonističke slike svijeta politike rele-vantne utoliko što participiraju u jednom od specifičnih likovamoderne vlasti – hijerokratiji: ona ih, te slike, zapravo, producirai uzima kao legitimacijsku osnovu vlastitih htijenja i pretenzija.

Hijerokratija

Termin-pojam-fenomen hijerokratija vežemo za odnose izmeđudržave i crkve, odnosno vjerskih organizacija. Crkva je, ustvari, podefiniciji, odnosno po samorazumijevanju, hijerokratska organizacijai institucija. Takvom je poima i Maks Veber: „Jednu grupu kojaima vlast treba nazvati hijerokratskom grupom ako se u ciljugarantovanja njenih poredaka primenjuje psihička prinuda putemdavanja ili uskraćivanja sredstava spasenja (hijerokratska prinuda).Crkvom treba nazvati hijerokratsku organizaciju sa karakteromustanove ako njen upravni aparat polaže pravo na monopol legitimnehijerokratske prinude“ (Veber, 1976: 38).

Razumljivo, Crkva nije nikada ono svoje hijerokratsko – i tokao supstancijalno načelo unutrašnjih odnosa i empirijsku zbiljusocijalne samokonstitucije – smatrala čistom internom stvari, nitije, zapravo, svoje hijerokratske pretenzije – ono davanje ili usk-raćivanje spasenja – omeđivala i reducirala na unutarnji crkveniteren. Naprotiv, s hijerokratskim pretenzijama i praksama uvijekje izlazila u vancrkvenu stvarnost društva i politike. Pritom valjarazlikovati dva osmišljena koncepta i dva efektivna metoda togizlaženja, treba, zapravo, diferencirati pojmove i fenomene hijero-kratije i teokratije: „Hijerokratija nastoji da političku vlast pretvoriu vazala crkvene vlasti i liši je moći u meri u kojoj je to spojivosa pretenzijom sveštenstva na neposredno upravljanje. U teokratiji

21PREGLED

sveštenstvo ima neposrednu političku vlast, a o hijerokratskojvlasti je reč i tamo gde sveštenstvo uspešno sprečava kralja darazvije samostalnu moć“ (Kuljić, 1994: 126).

Ako se ima u vidu historija crkvene kao hijerokratske vlasti– a Crkva je, slijedeći principe hijerokratije, organizirana i naharizmatski način, dakle na osnovu raspodjele milosti (harizme),pa, otuda, u njoj „...nema apstraktne jednakosti svih pripadnika,već vlada hijerarhija na temelju nejednake raspodele harizme, tj.od boga dodeljenog poziva na vladanje...“ (Kuljić, ibid.: 127) – možese reći kako fenomen hijerokratije ima svoju višestoljetnu tradiciju– figurira još od doba ranih evropskih monarhija – a papska vlastkao hijerokratska vlast dostiže vrhunac u 13. stoljeću, da bi nakontoga počela da se rastače i slabi (Kuljić, ibid.: 140) – kada se vlastlegitimira po milosti Božijoj i uz neposredni angažman sveštenstvavoljom Božijom zaduženog da tumači, (ne)podržava, nadzire isankcionira sakraliziranu vlast monarha. (Detaljni uvidi u poimanjei funkcioniranje hijerokratije u doba feudalne Evrope mogu senaći u: Veber, 1976; Kuljić, 1994)

No, ne ulazeći u historiju hijerokratije, a promatrajući je, štoje, svakako, u našem tematskom okviru, prioritetno, u kontekstusadašnjice liberalnih demokratija unutar evroatlantskih društava– memorirajući, pritom, razlikovanje pojmova hijerokratija iteokratija – recimo kako tumačenje pojma savremene hijerokratijepodrazumijeva uvođenje pojma pravne države i podjele državnevlasti. Usto, rekonstruiramo sadržinu i opseg pojma hijerokratijei u kontekstu sekularne odnosno laičke države.

***

Standardna je, neupitna je već višestoljetna podjela vlasti udemokratskim državama na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast.No, govori se i o četvrtom stupu vlasti. Dva su pretendenta na tu vlast.Prvo, to su mediji, pa otuda i govorimo o fenomenu medijakratije.Drugo, tu su pretenzije crkvene hijerarhije da sudjeluje u oblikovanjui vršenju svjetovne vlasti, pa se zato i operira pojmom hijerokratije.

Savremene države liberalne demokratije deklariraju se i kaopravne države, promovirajući, pritom, princip jednakosti pred

22 PREGLED

zakonom kao svoj konstitucionalni princip. Na drugoj strani,moderne su države u evroatlantskom svijetu i sekularne države:ustanovljen je politički poredak zasnovan na načelu razdvojenostidržave i crkve, a pritom je autonomija obostrana.

Šta je hijerokratija kada se fenomen koji se pokriva ovimizrazom promatra u kontekstu pravne i sekularne države zasnovanena trodijelno diferenciranoj državnoj vlasti?

***

Leksikonski, hijerokratija se određuje kao vladavina sveštenstva.Budući da su Crkve hijerarhijski organizirane, to se može rećikako, ovisno o mjestu na hijerarhijskoj ljestvici, sveštenstvo ozbiljujeu ograničenom opsegu, i s preciznim ingerencijama te dosezima,svoju vlast na unutarcrkvenom terenu. Hijerokratija bi, u tomdiskursu, označavala unutarcrkvenu vlast sveštenstva.

No, šta se događa kada tako pojmljena vladavina sveštenstvahoće izaći u vancrkvene prostore, kada se hoće protegnuti i nasvjetovno, u profano, kad se hoće, zapravo, involvirati u političkui državnu vlast?

To involviranje reprezentanata svešteničke hijerarhije udržavnu vlast ovdje ćemo definirati kao pojavu i praksu hijerokratijeu svjetovnoj vlasti.

No, ovdje je važno uočiti: hijerokratija – svjetovno-vlastodržačkepretenzije sveštenstva i Crkve uopće – ne ulazi u sferu političkei državne sfere samo autonomnom voljom ili ekskluzivnim moćima,nego, zapravo, i to je presudno, čini to uz asistenciju same državnevlasti, odnosno njenih stratuma, formi i aktera.

I još nešto: hijerokratski uplivi u državnu vlast nisu samoetablirani, službeni, formalizirani, oni su, zapravo, tu preko nefor-malnih utjecaja, parapravni su, parapolitički su. Zato i figurirafenomen kriptohijerokratije: hijerokratija – sveštenici i organicrkvene organizacije – postaje, uz zakonodavnu, izvršnu i sudskuvlast, četvrti, ali sada tajni, prikriveni, mimikrirani, podzemni liki sudionik – partner vlasti involviran, u ovoj ili onoj mjeri, u civilneinstitucije demokratske vlasti.

23PREGLED

U njihovom instaliranju sudjeluje, prije svega, izvršna vlast,javna uprava, i uopće državna administracija, dakle oni segmentidržavne vlasti koji su po definiciji zaduženi da praktično provodezakone pravne države te ustavno-konstitucionalno načelo o razdvo-jenosti države i crkve.

***

Šta ustvari čini izvršna vlast s državnom birokratijom padopušta – to je nužna konzekvencija tog činjenja – da se demo-kratski režimi inficiraju deformitetima koje ovdje označavamoizrazom hijerokratija?

Traje, uzmimo, izvjesni spor. Crkva bi da ga razriješi pokanonskom pravu i u skladu sa svojom aksiologijom. No, nasuprotstoji građanski zakon sekularne države, a hijerokratiji se, pritom,čini kako su upravo ti svjetovni, civilni zakoni, u sekularnoj državi– preuski, pretijesni, skučeni. Valja izaći izvan zakonskih okvira:sada nastupaju državni tumači i administrativni praktičari togzakona i tog spora. Sada svjetovna vlast može da kolaborira shijerokratijom, u tumačenju – tako se ona može pravdati – nećekruti legalizam, pa, zato, može civilni zakon u njegovim valerimaignorirati, može ga adaptirati, rastezati, selektirati, fleksibilnočitati. Tako da – razmičući uske okvire građanskih zakona – državnauprava stvara prostor za zaobilaznu recepciju i primjenu kanonskogprava, a sama se hijerokratija, sa svojim htijenjima, faktički izuzimai stoji izvan zakona.

Sada se, zapravo, svjetovna nomokratija stapa sa hijero-kratijom: napušta se, pritom, načelo jednakosti pred zakonom, pahijerokratija zauzima povlašteni status te postaje superiorna, izuzeta,ekskluzivna u odnosu na druge objekte građanskog zakonodavstva– ono što u zakonima važi za sve građanske entitete više ne važi zacrkvenu hijerarhiju i za hijerokratiju. Pravna država je inficiranapraksama teokratske države, voljom državne uprave preferira sekanonsko naspram građanskog prava, derogiraju se parlamentarnizakoni, ugrožava se legitimacija države kao ustavom etabliranelaičke države, a demokratija se djelomice neformalno, birokratskomsamovoljom i metodama kriptopolitike – pervertira u hijerokratiju.

24 PREGLED

No, kolaboracija državne uprave i hijerokratije može sedogađati i u još radikalnijim praksama. Zamislimo, građanin je –smatrajući da mu ona ugrožava ili reducira ljudska prava i građan-ske slobode – nezadovoljan nekom javnom obrednom praksomcrkve, obraća se državnoj administraciji i, kao rezultat, slijedi:građanin sam treba riješiti spor upravo sa crkvenom hijerarhijom– crkvenim organom u čijem se aranžmanu, prema njegovom shva-ćanju, i krše njegova prava. Sada državna vlast abdicira, uopće neprimjenjuje državno zakonodavstvo, čak može da ignorira odlukeustavnih i drugih sudova, izručuje građanina četvrtoj vlasti –hijerokratiji – koja nije ni zakonita ni legitimna, kako bi mu onasudila i presudila, hijerokratija od države dobija satisfakciju i ne-smetani prostor djelovanja, hijerokratija zadobija nezakonitu moć.

Tako, državna vlast – ovdje, ona izvršna, derogira načela pravnedržave i ignorira zakonima utvrđenu obavezu da se, zadužena daprovodi, izvršava zakone, angažira na zaštiti ustavom zagarantiranihljudskih sloboda i građanskih prava, a crkvena tijela – hijerokratija– instaliraju se kao neovisna vlast nad građanima. Građani nisusamo podvrgnuti legalnim i legitimnim oblicima demokratskevlasti – zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj – nego i nezakonitoj,demokratski neizabranoj, i time nelegitimnoj vlasti crkvenehijerarhije. Ustavnopravni poredak je ovakvim praksama podriven,građanska prava degradirana, a sama demokratija – okrunjena.

***

No, ova se infekcija i ovo se pervertiranje događaju i na sups-tancijalnijoj razini: u sferi i činovima zakonodavstva. Hijerokratijato hoće, u tome uspijeva, svoju Crkvu postaviti kao matičnu,odnosno titularnu crkvu i vjeru, pa više ne vrijedi jednakost svihvjera i vjerskih organizacija pred zakonom. Titularna Crkva hoćeekskluzivni status, a državna joj vlast izlazi ususret: sklapaju sespecijalni ugovori odnosno konkordacijski paktovi između Crkve,pa i hijerokratske države – poput Vatikana – koju ona predstavlja,i domicilne sekularne Države, kojima se ovoj ili onoj vjerskojorganizaciji u odnosu na princip jednakosti pred zakonom garantiraizuzetan odnosno specijalni položaj. S onu stranu zakona o jednakostisvih crkava pred zakonom titularna Crkva sada postaje ekskluzivitet.

25PREGLED

Tako se i u sferi zakonodavnog uma degradira ideja pravnei sekularne države: hijerokratija dolazi na svoje, participirala je,bez ikakve legitimacije u izbornoj podršci građanskih birača, uoblikovanju zakonodavne volje, involvirana je, dakle, u najvišu,suverenu – zakonodavnu vlast.

I u ovom aspektu, politički režim vlasti postaje mješavinademokratije i hijerokratije, samo što je ovdje – budući da hijero-kratska vlast nije demokratski izborna vlast – na djelu mješavinalegitimne i legalne zakonodavne vlasti i, na drugoj strani, nelegi-timne odnosno nedemokratske i neformalne vlasti: u toj mješavinina gubitku su demokratski ethos i kapaciteti same demokratije.

U onoj mjeri u kojoj hijerokratija involvira svojim utjecajemna parlamentarnu vlast u toj mjeri i ona sama gubi na legitimitetubudući da dopušta da bude suoblikovana po volji vlasti – hijerokratije– koja nema nikakav legitimitet u izbornom biračkom tijelu. Takoje jedna od konzekvencija moći hijerokratije i dekadencija parla-mentarne vlasti, a time i nosećeg stupa i supstancijalnog izrazasame liberalne demokratije.

***

U liberalnim demokratijama teokratske ambicije su ograničene,a teokratski mentaliteti znaju da ne mogu više u cjelini ovladatiprostorima vlasti. Otuda se domišljaju i traže pukotine u poretkudemokratije te zaobilazne puteve praktične participacije u svje-tovnoj vlasti države. Eksplicitna ili preparirana hijerokratija odnosnokriptohijerokratija jedan je od likova takvih mentaliteta i takvih praksi.

U mjeri u kojoj uspijeva u svojim htijenjima, hijerokratijapodriva temelje pravne i laičke države, a samu demokratiju okru-njuje kriptopolitičkim djelatnostima u kojima – bez njih bi bila onanemoguća ili krajnje ograničena u dosezima – sudjeluju kolabora-cionistički orijentirani segmenti i slojevi same državne vlasti:oslanja se, u simbiotskim vezama, ona, dakle, na politokratiju,partitokratiju i birokratiju.

Hijerokratija pritom radi i na pridobijanju javnog mnijenja,a čini to, između ostaloga, neprestanom reprodukcijom i populari-zacijom svojih predstava o vladavini demonokratije: kako je svijet

26 PREGLED

politike i vlasti demoniziran, to se ono spasonosno može naćisamo u njegovoj rekonvalescenciji terapijom koju svojim ethosomdonosi hijerokratija. Pod presijama sebi naklonjene javnosti,isprepadane strahovima od svjetovne demonokratije, hijerokratijauspijeva u naumu da se institucije vlasti, kršeći temeljne principesekularne i pravne države, otvaraju ka voljama same hijerokratije,a sami građani dodatno podvrgnu njenim moćima kao moćimačetvrte – nelegitimne i nezakonite vlasti. Tako demokratije, podu-pirući na vlastitom tlu hijerokratiju, produciraju još jedan odinfektivnih likova vlasti koji rade na njenoj inherentnoj dekadenciji.

Literatura:

Aron, Raymond (1996) Demokracija i totalitarizam, Izabraniteorijsko-politički spisi, Zagreb, Politička kultura.

Bruckner, Pascal (1997) Napast nedužnosti, Zagreb, Nakladnizavod Matice hrvatske.

Čić, Emil (2006) Teokracija je pobijedila sotonokraciju,Zagreb, hrvatski tjednik Fokus, 16. 6.

Kolakovski, Leszek (1989) Đavo u istoriji, Banjaluka, Glas.Kuljić, Todor (1994) Oblici lične vlasti, Sociološkoistorijska

studija o ideologiji i organizaciji uticajnih evropskih oblika ličnevlasti od antike do savremenog doba, Beograd: Institut za političkestudije.

Levy, Joel (2005) Tajna povijest, Skrivene sile koje suoblikovale prošlost, Zagreb, Ljevak.

Mijač, Božidar, O teodemokratiji, Beograd, novine Srpskepatrijaršije Pravoslavlje, www. pravoslavlje. org. yu/broj/962.

Milosavljević, Olivera (2005) Iz razgovora u emisiji Radija B92, Beograd, 18. 2.

Perović, Slavko (2000) Dnevnik Slavka Perovića, Podgorica,list Dnevnik, 18. 4.

Rougemont, de Denis (1995) Udio đavla, Split, Feral Tribune.Veber, Maks (1976) Privreda i društvo, Beograd, Prosveta.

27PREGLED

28 PREGLED

UDK 82.09 T. Stoppard Ifeta Čirić

POSTMODERNISTIČKA TEKSTUALNOST TOMA STOPPARDA

POSTMODERNIST TEXTUALITY OF TOM STOPPARD

Sažetak

U članku „Postmodernistička tekstualnost Toma Stopparda“autorica se bavi pitanjem postmodernizma u savremenoj drami.Putem analize dijaloga triju Stoppardovih komada ona pokušavaosvijetliti parodijsku karakteristiku tipičnu za Stoppardov post-moderni teatar.

Ključne riječi: poststrukturalizam, postmoderna drama, jezik,stilogenost, dijalog/duolog, parodija, ironija, metatekstualnost

Summary

In the article titled „Postmodernist textuality of Tom Stoppard“the author deals with the issue of postmodernism in currentdrama. Through the analysis of dialogues in three plays writtenby Stoppard, she attempts to cast light on the parodic qualitytypical of Stoppard’s post-modern theatre.

Key words: Poststructuralism, post-modern drama, language,stylistic features, dialogues/duologues, parody, irony, meta-text

Od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća u književnuteoriju i samu književnost ulazi termin poststrukturalizam. Pojamse koristi da bi se obuhvatili svi oni autori koje povezuje „kritikareduktivnih strukturalističkih postavki o jeziku, znaku, strukturi,

29PREGLED

sustavu, subjektu, komunikaciji, kontekstu, čitanju i slično“ (Biti,1997: 286). Poststrukturalisti tvrde da jezik nije sredstvo kojim sesvijet može predstaviti, jer, prvo, svijet nije ništa drugo do jezičkikonstrukt, a drugo, sam jezik je nepouzdan i nestabilan medij.Jezik ne može „opisati predmete koje saznajemo: jezični znakovinisu ‘pričvršćeni’ za pojmove koje označavaju, već slobodno lebdeoko njih, zaviseći više jedan od drugog nego od onog što označavaju.Značenje jedne riječi uvijek je ‘kontaminirano’ značenjem drugihriječi...“ (Lešić, 2005: 255). Budući da je sam medij odnosnoinstrument poimanja i predstavljanja nestabilan, i svijet kojipercipiramo putem tog medija krajnje je neizvjestan i podložanrazličitim tumačenjima. Sve je samo tekst, i to tekst koji je „otvoren“jer se u njemu značenje neprestano odgađa, te je označavanje svedenona „slobodnu igru označitelja“ (Biti, 1997: 260) i vodi intertekstu.

Posebitost postmoderne drame, koja u ovom radu nalazi svogpredstavnika u Stoppardu, neodvojiva je od posebitosti postupakapostmoderne književnosti uopće. Kao neke od karakterističnihmanira ove „najnovije“ književnosti Marina Katnić-Bakaršić ističe„intertekstualnost, intermedijalnost, citatnost, autoreferencijalnost“,pri čemu „metafikcionalnost postaje ključni postupak nekih drama,a za stilističku je interpretaciju bitna jer nerijetko postaje njihovastilska dominanta“ (Katnić-Bakaršić, 2003: 204). Iako se navedenestilske tehnike mogu pronaći u književnosti i ranije1, u postmoder-nom su okruženju ove „dominante“ upotrijebljene „svjesno, pro-mišljeno...“ (Katnić-Bakaršić, 2003: 205). Takvo „smještanje“vlastitog teksta u „sistem tekstova, što zajedno čine makrotekstsvojstvene Kulture“ (Katnić-Bakaršić, 2003: 205), „impliciraju svijesto jeziku i autora i recipijenta, tako da jezik postaje iznova opažen,nekad čak i glavni junak dramskog teksta“ (Katnić-Bakaršić,2003: 205-206). Stoppardovi komadi odišu ovom stilogenošću.Njegovo namjerno korištenje ur-tekstova kao što je Hamlet i opona-

30 PREGLED

1 Dovoljno je prisjetiti se djela Lawrencea Sternea, Tristram Shandy, na kojesu i formalisti pozivali da bi bolje pojasnili „začudni jezik“, ili Pirandellovogkomada Sei personaggi in cerca d’autore (Šest lica u potrazi za autorom).Vrlo rano u razvojnim okvirima njihovih zasebnih podžanrova (jedno jenastalo u 18. stoljeću, a drugo na samom začetku 20. stoljeća) oba ova djelakoriste izrazite karakteristike postmodernističke „metafikcije“.

šanje stilskih dominanti Beckettovih i Pinterovih komada, dakleponavljanja, dramskih tišina i duoloških igara, čini se vođenopostmodernom mišlju o nestabilnosti medija komunikacije, teraznovrsnosti percepcija i tumačenja svijeta nastalih uslijed toga.

Ovaj velikan se na scenu probio nakon relativno uspješne karijerenovinara i dramskog kritičara. Njegov prvijenac Rosencrantzand Guildenstern Are Dead (Rosencrantz i Guildenstern sumrtvi) imao je velikog uspjeha kod publike iako je podijeliokritiku. Dok ga je jedan manji dio kritičara hvalio, mnogi su gakudili i prozivali scenskim parazitom koji svoje drame stvaraneuspješno imitirajući i inkorporirajući segmente Shakespearea,Becketta, Pirandella, Kafke, Pintera, Wildea i mnogih drugihevropskih i britanskih autora. Stoppard svoj dramski izričaj jednimdijelom gradi upravo eksperimentiranjem sa i parodiranjem različitihdramskih izričaja, tako da u njegovim dramama možemo naići kakona elemente teatra apsurda (Rosencrantz and Guildenstern AreDead) tako i na elemente epskog teatra (Jumpers/Skakači/),pirandelovskog i genetovskog teatra ogledala (Rosencrantz andGuildenstern Are Dead i The Real Inspector Hound /Praviinspektor Hound/), potom naizgled nadrealnu dramu (AfterMagritte /Po Magritteu/), ali i elemente vaudevilla, slapstickkomedije, te ‘intelektualne’ farse i detektivskih trilera (The RealInspector Hound). Ovakav čudnovati amalgam različitih žanrovskihkarakteristika je i doveo do zabluda u klasificiranju Stopparda.Stavljan je u istu podgrupu sa Beckettom, ali se smatralo i daslijedi pinteresknu dramu. Tek sa narastanjem postmodernističkekritičke misli i Stoppardov dramski opus je stavljen u novu pers-pektivu, a njegove drame su se počele bolje razumijevati i višecijeniti. Shvatilo se da su njegovi komadi otjelovljenje terminametatekst i kao takvi obiluju literarnim aluzijama, različitimintertekstovima, te ironičnom samoreferentnošću. Stoppardovapopularnost kod publike ne proizlazi samo iz metatekstualneprirode njegovih komada. On uspijeva komunicirati i sa manjezahtjevnom publikom time što se drži vlastitog cilja. Kako je tosam najbolje rekao, osnovni zadatak koji je imao kada je pisaoRosencrantz and Guildenstern Are Dead je da:

31PREGLED

[...] to entertain a roomful of people with the situationof Rosencrantz and Guildenstern at Elsinore. The chiefthing that added one line to another line was that thecombination of the two should retain an audience’s interestin some way (Roger Hudson et al.,. 1994: 57).

zabavim sobu punu ljudi sa situacijom Rosencrantza iGuildensterna u Elsinoreu. Glavna stvar koja je dodalajedan pravac drugom jeste da je ova kombinacija trebalanekako održati pažnju publike.2

Način na koji nas Stoppard „zabavlja“ dok ujedno problema-tizira razne ideje i teorije postmodernog svijeta bez stabilnog centraje putem scenske i verbalne „gimnastike“, odnosno izravnih i manjeočitih „zasjeda“ koje postavlja pred svoje gledatelje i čitatelje. Isam je ustvrdio da u procesu pisanja pokušava da:

[…] write through a series of small, large and microscopicambushes–which might consist of a body falling out ofcupboard, or simply an unexpected word in a sentence.But my preoccupation as a writer, which possibly betokensa degree of insecurity, takes the form of contriving toinject some sort of interest and colour into every line, ratherthan counting on the general situation having a generalinterest which will hold an audience (Roger Hudson etal., 1994: 57-58).

[…] pišem kroz seriju malih, velikih i mikroskopskihzasjeda – koje se mogu sastojati od nekog tijela koje padaiz ormara, ili jednostavno neočekivane riječi u rečenici.Ali preokupacija mene kao spisatelja, što možda svjedočio određenoj količini nesigurnosti, ima oblik pokušajada u svaki izričaj injektiram neku vrstu interesa i boje,a ne da računam sa nekom općenitom situacijom kojaje općeg interesa i koja će držati pažnju publike.

32 PREGLED

2 Sve navode u ovom radu prevela I.Č.

Injektiranje boje i interesa u jezičko-scenske razmjene nijeništa drugo do nijansiranje i pobijanje već pobijenih ideja, procesoznačavanja koji nema kraja, pa, prema tome, ne vodi jedinstvenomzaključku. U svojim dramama Stoppard gledatelje suočava sa neko-liko razina realnosti, nekoliko različitih mogućnosti mišljenja i djelo-vanja, do onog momenta dok i sami gledatelji ne zaključi kako ništanije stabilno i kako je i njihova vlastita realnost upitna budući daovisi o poziciji s koje se promatra. Stoppardove drame se igraju nesamo sa tekstom komada nego i sa ulogama koje kritičari, glumci,gledatelji, umjetnost per se, ideologija i filozofija ponaosob imajuu svojim odijeljenim svjetovima. Međutim, oni ne ostaju zasebni;svi ti svjetovi se sudaraju i spajaju u mnoštvo različitih fragmenatakoji zbog svoje različitosti i raznovrsnosti ne dozvoljavaju jedinst-venost prezentacije i poimanja, nego isključivo i neprestano poigr-avanje. Upravo iz razloga nemogućnosti verifikacije realnosti inepostojanja objektivnog iskustva pitanje komunikacije i jestjedno od fokusa mnogih Stoppardovih drama.

Stoppardov dramski izričaj je u potpunosti njemu samosvojstven i izuzetno kompleksan, što se očituje i kroz nedostataknovih dramatičara koji bi njega slijedili i imitirali. On uspješnoinkorporira i kombinira elemente različitih dramskih tradicija ioslanja se na svoje prethodnike, kako Becketta i Pintera, tako iOsbornea, Wildea, Pirandella i Brechta. Ipak, on to ne čini nekritičnoi pasivno slijedeći zadate modele, nego zadržava i neophodniodstoj, što mu daje mogućnost da parodira, ponešto kritizira i idedalje od modela, istovremeno im odajući priznanje, bilo direktno,kao što je slučaj s Beckettom3, ili mnogo manje direktno, kao štoje to slučaj sa Osborneom4. Andrew Kennedy najbolje pojašnjavaulogu koju ur-tekstovi imaju u Stoppardovim komadima:

... The old texts provide not so much a target for a directparody as a frame of action, a myth (story universally

33PREGLED

3 „Wham, bam, thank you Sam!“ (Bum, tras, hvala Sam), kaže Archie udrami Jumpers.

4 „Don’t clap too loudly - it’s a very old world.“ (Ne pljeskajte preglasno– ovo je veoma star svijet) citira lik Glumca u Rosencrantz and GuildensternAre Dead.

known); residual cartoon-like characters; and a genre withthe appropriate dramatic language. The borrowed amalgamis then inventively modified and made to absorb layer uponlayer of newly created parodic text (Kennedy, 1983: 228).

... Stari tekstovi nisu toliko meta direktne parodije kolikopružaju okvir radnje, mit (priča svima znana); zaostalelikove iz stripova; i žanr sa odgovarajućim dramskimjezikom. Taj posuđeni amalgam se domišljato modificirai njega se tjera da upija sloj po sloj novostvorenog parodij-skog teksta.

Mitski okvir starog teksta koji Stoppardu daje osnovu zadograđivanje vlastitog teksta se otkriva i u korpusu tekstova zaovaj rad. Rosencrantz and Guildenstern Are Dead5 posuđujesvima dobro poznatu priču o Hamletovoj tragediji da bi prezentiralaput kojim dva marginalna Shakespeareova lika idu ka svojoj sigurnojsmrti, koju, bez obzira na to šta pokušali, ne mogu izbjeći jer je većprethodno zadata ur-tekstom Hamleta. U centru te drame nijeHamlet, niti šekspirovski svijet, nego novonastali stopardovskipostmodernistički svijet literarnosti/nerealnosti kojeg Rosencrantzi Guildenstern pokušavaju i ne uspijevaju shvatiti. Osim drameHamlet, ROSGUIL se nadograđuje i na Beckettovom komaduWaiting for Godot, jer upravo on pruža Stoppardu zaostale likoveiz stripova („residual cartoon-like characters“) te odgovarajućidramski jezik („appropriate dramatic language“) (Kennedy, 1983:228). Drama The Real Inspector Hound6 se poigrava sa žanromdetektivskih trilera i posuđuje motive iz drame The MousetrapAgathe Christy, te romana Arthura Conana Doylea The Houndof the Baskervilles. Istovremeno, RIH aludira na Pirandellovopropitivanje uloga glumaca i likova, dramatičara i redatelja, tevodi izričito stopardovskom problematiziranju uloge kritičara iglumaca, realnosti teksta i tekstualnosti zbilje. Komad AfterMagritte se nadograđuje ne samo na dramskoj umjetnosti, onzalazi i u likovnu i plastičnu umjetnost. U svom sadržaju i dramskimslikama After Magritte parodira nadrealizam Magritteovih slika.

34 PREGLED

5 U kasnijim navodima: ROSGUIL.

Zapravo, sve tri ove drame naglašavaju istu tematsku potku,ono čime je dramatičar Stoppard zaokupljen, a to je nemogućnostverifikacije i uspostave isključivo jedne realnosti, te konfuzijukoja vlada ljudima nedovoljno pripremljenim za „otvorenu ibeskonačnu igru označitelja“. Dok se ljudi pokušavaju uhvatitiukoštac sa šokantnim postmodernističkim svijetom, oni neprestanoponavljaju tuđa iskustva, tuđe djelovanje i tuđe segmente jezičkihiskaza. Sredstvo komunikacije u jednoj višeznačnoj i nestabilnojrealnosti i sâm postaje nestabilan, ne dozvoljava jednoznačnost,kontinuitet, niti emotivnu i fizičku interakciju. On se fragmentira,otuđuje od svog početnog smisla, i sâm igra beskonačne, inter-tekstualne igre.

Dijalog/duolog

Kolaps komunikacije i poremećenost jezičke interakcije kojaje rezultat i simbol „iščašene“ međuljudske interakcije u post-modernoj zajednici se kod Stopparda najbolje ističu u duološkimrazmjenama. Kennedy tvrdi da je, za razliku od Pinterovog mani-rističkog dijaloga, Stoppardov parodističkog karaktera, jer svjesnoproizvodi „varijacije na prethodne tekstove, pozorišta, jezike“(„variations on former texts, theatres, languages“) (Kennedy,1983: 21), ali spada u istu grupu dijaloga/duologa izolacije kojivodi verbalnim igrama kao što to čine i Beckettovi i Pinterovi.Takav dijalog „kruži“ oko jezika ur-teksta, „detaljno ga ispituje“, azatim „guta“, i pritom svjesno prezentira karakteristike stila kojegodbacuje (Kennedy, 1983: 228). Duolozi komada ROSGUILkruže oko dijaloga Hamleta, detaljno ispituju i Shakespeareov iBeckettov stil, a zatim formiraju vlastiti, koristeći elemente paro-diranih. Okosnica duoloških razmjena je „ispitivanje“ Hamleta onjegovom stanju, a Rosencrantz i Guildenstern nalikuju Beckettovimskitnicama. U originalnoj drami Hamlet od ispitanika postajeispitivač i ne odaje ništa o sebi. Duološka interakcija u Stoppardovojdrami se svodi na model u kom jedno pitanje slijedi za drugim,a dva lika se stapaju u jedan, te se čini da Stoppard imitira „paralelnemonologe neskladno povezanog para“ (Kennedy, 1983: 200):

35PREGLED

PLAYER: Why? GUIL: Ah. (To ROS.) Why?ROS: Exactly. GUIL: Exactly what? ROS: Exactly why. GUIL: Exactly why what? ROS: What? GUIL: Why?ROS: Why what, exactly?GUIL: Why is he mad?! ROS: I don’t know! (Stoppard, 1988: 49- 50)PLAYER: Zašto? GUIL: Ah. (ROS[encrantzu].) Zašto? ROS: Upravo. GUIL: Upravo šta? ROS: Upravo zašto. GUIL: Upravo zašto šta? ROS: Šta? GUIL: Zašto?ROS: Zašto šta, upravo? GUIL: Zašto je lud?! ROS: Ja ne znam!

Također u istoj drami, ali i u drami RIH, duolozi neprestanoaludiraju na karakteristike stila koji odbacuju. Rosencrantz iGuildenstern liku Glumca „dobuju“ po glavi, i istovremeno sunalik srastanju Gogoa i Didija u jedan lik, ali i Pinterovim likovimamučitelja, Goldberga i McCanna:

GUIL: Now mind your tongue, or we’ll have it out andthrow the rest of you away, like a nightingale at a Roman feast.

PLAYER: Took the very words out of my mouth. GUIL: You’d be lost for words. ROS: You’d be tongue-tied. GUIL: Like a mute in a monologue.

36 PREGLED

ROS: Like a nightingale at a Roman feast. GUIL: Your diction will go to pieces. ROS: Your lines will be cut. GUIL: To dumb-shows. ROS: And dramatic pauses. GUIL: You’ll never find your tongue. ROS: Lick your lips.GUIL: Taste your tears. ROS: Your breakfast. GUIL: You won’t know the difference. ROS: There won’t be any. GUIL: We’ll take the very words out of your mouth. (Stoppard,

1988: 24)

GUIL: Pripazi malo na jezik, inače ćemo ti ga izvaditi i bacitiostatak tebe, kao što se desilo slavuju na rimskoj gozbi.

PLAYER: Uze mi riječi iz usta. GUIL: Nestat će ti riječi. ROS: Svezat će ti se jezik. GUIL: Poput mutavca u monologu. ROS: Poput slavuja na rimskoj gozbi. GUIL: Dikcija će ti se smrviti. ROS: Tvoje rečenice će biti izrezane. GUIL: U pantomimu. ROS: I dramske pauze. GUIL: Nikad nećeš pronaći svoj jezik. ROS: Oblizati svoja usta. GUIL: Okusiti svoje suze. ROS: Svoj doručak. GUIL: Nećeš znati razliku. ROS: Neće je biti. GUIL: Uzet ćemo ti riječi iz usta.

Drama RIH se vrlo jasno poziva na one kritičare koji su ostalizatečeni pred eliminacijom dijaloga i upotrebom dramskih pauzai kod Becketta i kod Pintera te drugih post-naturalističkih dramatičara,dok u isti mah pokušava da imitira i podsmijava se “glasu kritike”:

37PREGLED

MOON: It’s a pause.BIRDBOOT: You can’t start with a pause! If you want my

opinion there’s total panic back there. (laughsand subsides) Where’s Higgs tonight, then? (Stoppard, 1993: 7, naglasila I. Č.)

MOON: To je pauza.BIRDBOOT: Ne možeš početi pauzom! Ako hoćeš moje

mišljenje, tamo iza je potpuna panika (smije se i utišava). Gdje je Higgs večeras, dakle?

Ovakve „relativističke međuigre različitih jezika“, kako toKennedy vrlo plastično formulira, također skreću pažnju na vlastitutekstualnost, ali su analogne „man’s basic uncertainty“ (Kennedy,1983: 228).

Parodijski karakter dijaloga kod Stopparda se ogleda i u načinukako na primjerima Luckyjevog afazičnog monologa, Pozzovogi Hammovog „histrionskog govora“ kod Becketta, te Astonovogotuđujućeg solilokvija u Pinterovoj The Caretaker (Kućepazitelj)plete Guildensternov govor o „neprirodnim i natprirodnim silama“koje su na snazi u životima Rosencrantza i Guildensterna. Stoppardoponaša tehniku navedenih govora, ali ne i idejnu potku. Njegovimu prethodnici osiguravaju samo jezičke karakteristike na kojimaće nadograditi svoju viziju svijeta. Ovaj Guildensternov monologpodsjeća na Luckyjev afazični govor, jednim dijelom i što njimapulsiraju konotativno slične fraze. Dok Lucky uporno ponavljaavaj („alas“) i iz nepoznatih razloga („for reasons unknown“),Guildenstern to čini sa frazama zakon vjerovatnoće („the law ofprobability“) i operirajući faktor („operating factor“). Kontekstualnose cijeli monolog zasniva na nepoznavanju razloga za izmjenusituacije kao i kod Luckyja, međutim Luckyjev govor je obilježennepovezanim praiskonskim brbljanjem, a Guildensternov logičkomdedukcijom. Dok Luckyjev biva nasilno i fizički prekinut, Guildens-ternov se sam zaustavlja, jednim dijelom i zbog odsustva reakcijei nezainteresiranosti Rosencrantza da razmatra o problemu, pa jepo tom sličan govorima Hamma i Pozzoa. Reakcija Rosencrantza nanavedeni govor je poput one koju imaju Clov i Nagg u Endgame

38 PREGLED

(Kraj igre), ali su njegovi razlozi drugačiji. Kod Rosencrantza ovanedoumica i nesigurnost svijeta proizvodi strah, a njegov način dase nosi s tom emocijom i osjećajem da je njegova okolina neprija-teljski nastrojena jest da usmjeri razgovor na nešto potpuno irele-vantno i neemotivno kao što je rast noktiju. Dok Guildensternsilogizira i smatra da time ostvaruje vezu sa Rosencrantzom, onse zapravo od njega otuđuje na isti način kako se Aston svojim „Iused to talk“ solilokvijem otuđuje od Daviesa u gore spomenutojPinterovoj drami.

Zaključak

Kako je već istaknuto, sedamdesetih godina prošlog stoljeća,baš u momentu kada Stoppard počinje da izrasta u dramatičara,razmatranja o svijetu i književnosti kao jednoj izuzetno specifičnojgrani ljudske djelatnosti usmjeravaju se na pitanja nestabilnostiznačenja zaigranog postmodernog svijeta. Prema tom viđenju,sve, pa i sama realnost, postaje tekst koji je otvoren različitimsubjektivnim ali ravnopravnim tumačenjima, jer nema dominantena osnovu koje se može bilo šta uporediti i verificirati. Književnitekstovi prestaju biti samo dio fikcije, oni raspravljaju o fikciji,upućuju ili direktno citiraju i parodiraju sve prethodno poznate ipriznate autore i tekstove na kojima grade svoj vlastiti korpus istil. Stoppard se svojim dramskim opusom uključuje u navedenetokove i gradi vlastiti stil, oponašajući stil, ali ne i idejne potke onihautora koji su se u datom periodu već etablirali, pa tako i Beckettai Pintera.

Za razliku od obojice prethodnika spominjanih u ovom članku,Stoppard kroz svoj dramski opus ocrtava postmodernistički ustrojensvijet u kojem subjektivni doživljaji realnosti narušavaju ekvilibriji u kom sve te različite stvarnosti egzistiraju uporedo. Nema moguć-nosti da se ikada uspostavi jedna objektivna realnost jer nijednanije tačnija niti realnija od druge. Ljudi žive jedan pored drugogi percipiraju svijet i druge ljude na način svojstven svakomponaosob. Ovi lični paralelni univerzumi su stvarni razlog zaštoljudi nisu u stanju da ostvare odgovarajuću vezu, što je evidentnoi kroz njihovu komunikaciju. Njihovi konteksti i kodovi poruka

39PREGLED

su suviše odijeljeni i kada pričaju niti čuju jedan drugog niti imporuka koja na mahove stiže nosi jedinstveno značenje, a emotivnareakcija izostaje, odnosno nije primjerena, niti zadovoljavajuća.Ne postoji mogućnost verifikacije tačnosti i značenja komunikativnihsegmenata, baš kao što ne postoji ni mogućnost verifikacije real-nosti. Onog momenta kada se ti paralelni svjetovi sudare ili uronejedan u drugi nastupa apsolutna konfuzija, što Stoppard simbolizirau neprimjerenim pristupima njegovih likova prilikom poimanjanovonastale situacije, te u jezičkim razmjenama bez ikakve vezei reda. Što je manja mogućnost racionalizacije, to je teže i teželikovima da se izraze, a njihova sposobnost komunikacije doživljavapotpuni kolaps.

Stoppard, dakle, svoje umjetničko viđenje stvarnog svijetagradi iz vizure postmodernizma, prema kome svijet, a ni shvaćanjasvijeta nisu jednoznačni niti stabilni. Budući da svaki čovjek živi uvlastitoj realnosti, ne postoji mogućnost da se sve te silne realnostispoje u jednu. One postoje uporedo i puki slučaj određuje koja ćeu jednom trenutku preuzeti vodstvo. Nepostojanost i neprestanaigra paralelnih univerzuma ne dozvoljava njegovim stanovnicimada se bolje upoznaju i shvate i druge kontekste, tako da oni do krajaostaju zbunjeni i naivni protagonisti drame koja jeste život. Utako percipiranom svijetu jezik ne postiže osnovnu svrhu, međutimto se ne dešava iz razloga uzaludnosti takvog čina, niti straha daće se njime prijetnja ostvariti, nego iz osnovne karakteristikejezičnih znakova, njihove nepostojanosti.

Lista konsultirane literature:

Primarna građa

Stoppard, Tom, REAL INSPECTOR HOUND AND OTHER

ENTERTAINMENTS, Faber and Faber Ltd, London, 1993.Stoppard, Tom, ROSENCRANTZ AND GUILDENSTERN ARE

DEAD, Faber and Faber Ltd, Berkshire, 1988.

40 PREGLED

Sekundarna građa

Abel, Lionel, METATHEATRE, A NEW VIEW OF DRAMATIC

FORM, Hill and Wang, New York, 1969.Bentley, Eric, THE THEORY OF MODERN STAGE (AN INTRO-

DUCTION TO MODERN THEATRE AND DRAMA), Penguin BooksLtd, London, 1976.

Bigsby, C.W.E., TOM STOPPARD. BRITISH COUNCIL SERIES

ON WRITERS AND THEIR WORK, Longman Group Ltd, BurntMill, 1976.

Birringer, Johannes, THEATRE, THEORY, POSTMODERNISM,Indiana University Press, Bloomington and Indianapolis, 1991.

Biti, Vladimir, POJMOVNIK SUVREMENE KNJIŽEVNE TEORIJE,Matica hrvatska, Zagreb, 1997.

Brassell, Tim, TOM STOPPARD: AN ASSESSMENT, TheMacmillan Press Ltd, London, 1985.

Cahn, Victor L., BEYOND ABSURDITY THE PLAYS OF TOM

STOPPARD, Associated University Presses, Inc., Cranbury, NewJersey, 1979.

Dean, John Fitzpatrick, TOM STOPPARD: COMEDY AS A MORAL

MATRIX, University of Missouri Press, 1981.Delaney, Paul ed, TOM STOPPARD IN CONVERSATION, The

University of Michigan Press Ltd, Michigan, 1994.Fleming, John, STOPPARD’S THEATRE: FINDING ORDER AMID

CHAOS, University of Texas Press, Austin, 2001.Gussow, Mel, CONVERSATIONS WITH STOPPARD, Grove Press,

New York, 1996.Harty, John, ed., TOM STOPPARD: A CASEBOOK, Garland, New

York, 1988.Hayman, Ronald, THEATRE AND ANTI-THEATRE (NEW MOVE-

MENTS SINCE BECKETT), Secker and Warburg Ltd, London, 1979.Hayman, Ronald, TOM STOPPARD (CONTEMPORARY PLAY-

WRIGHTS), Heinemann Educational Books Ltd, London, 1977.Jenkins, Anthony, THE THEATRE OFTOM STOPPARD, Cambridge

University Press, Cambridge, 1987.Katnić-Bakaršić, Marina, STILISTIKA DRAMSKOG DISKURSA,

Vrijeme, Zenica, 2003.

41PREGLED

Kelly, Katherine E., TOM STOPPARD AND THE CRAFT OF

COMEDY: MEDIUM AND GENRE AND PLAY, The University of MichiganPress Ltd, Michigan, 1991.

Kennedy, Andrew K., DRAMATIC DUOLOGUES OF PERSONAL

ENCOUNTER, Cambridge University Press, Cambridge, 1983.Lešić, Zdenko, TEORIJA KNJIŽEVNOSTI, Sarajevo Publishing,

Sarajevo, 2005.Simard, Rodney, POSTMODERN DRAMA (CONTEMPORARY

PLAYWRIGHTS IN AMERICA AND BRITAIN), University Press ofAmerica Inc, Lanham, 1984.

42 PREGLED

U m j e t n o s t i d r u š t v oA r t a n d S o c i e t y

UDK 130.2 + 75 (497.6) (049.3)

Abdulah Šarčević

POST-FILOZOFIJA I SLIKARSTVO

Sa sviješću o vrijednosti riječi,o njihovoj sposobnosti za istinu

Nikola Kovač: Estetika slikarstva

POST-PHILOSOPHY AND PAINTING

With awareness of the value of wordsand their capacity for the truthThe aesthetics of Nikola Kovač

Sažetak

Čitanje knjige „Slikarstvo u Bosni i Hercegovini 1945-1990“akademika Nikole Kovača otkriva u formi svojevrsne re-dekons-trukcije da je ona jedan od temeljnih i fascinantnih promišljanjaslikarstva u Bosni i Hercegovini. Naravno, uz slobodno razvijanjevlastite filozofije ili estetike, iznimno produbljene kulture vizualnog.Ona pripada primarnim tekstovima o povijesti i suvremenostislikarstva kod nas jer je polifono uma koje sebi nikada ne kaže:zamorit ću se; ova kultura vizualnog zna da se Dionizije ne možeposjedovati, zna da je sve duboko utemeljeno ako lebdi u zraku,ako ne vrijeđa moral iskaza, slikarske ekspresije.

Nikola Kovač je s literarnom i specifičnom estetičkom virtu-oznošću obradio slikarstvo Bosne i Hercegovine: jednu povijestlikovne umjetnosti i jednu suvremenost koja je otvorena i nalik nadramu jednog povijesnog svijeta. Ona je znala kakve su nevoljei opasnosti na putu do jasne hermeneutike i ekspresije. Tako sami sam počeo vjerovati da je ona daleko od jada historijskog i

45PREGLED

društvenog; da je legitimiranje svijeta i društva koje je našlo svojjedinstveni i kreativni izraz u slikarstvu, u opusu velikih slikarakoji su likovne vrijednosti svojih djela iznijeli na evropsku i svjetskuscenu.

Već sada znamo ono što je izricao A. Malraux: da je umjetnostjedini način protiv/sudbine, opiranje svakom banaliziranju zla,pustošima narcizma i megalomanije, opiranje otuđenju koje se danaspojavljuje kao sreća dovoljna sama po sebi, sreća „uboga, zanesenai izdana čovjeka“.

Ključne riječi: slikarstvo u Bosni i Hercegovini, legitimiranjeinterkulturalnog svijeta i historije, estetika, post-filozofija, neskri-venost istine, boli i ljepote, umjetnost i svijet života, fenomenologijaslikarstva Nikole Kovača, otvorena forma interpretacije, duh uumjetničkim djelima, slikarstvo i postmoderna interkulturalnost,slikarstvo kao filologija ljudske egzistencije

Summary

A reading of „Slikarstvo u Bosni i Hercegovini 1945-1990“(Painting in Bosnia and Herzegovina [1945-1990]) by academicianNikola Kovač reveals, in what one might call re-deconstruction,that it is one of the most essential and fascinating reflections onpainting in Bosnia and Herzegovina – together, of course, with thefree development of his own philosophy or aesthetics, his unusuallyprofound culture of the visual. It belongs with other primary textson the history of art and modern painting in this country, for it isa polyphony of the intellect, which never tells itself that it willgrow weary; this culture of the visual knows that Dionysus cannotbe possessed, and that everything is deeply grounded if it hoversin the air, if it offends no moral statement or artistic expression.

Nikola Kovač writes of the painting of Bosnia and Herzegovinawith both literary and a specifically aesthetic virtuosity. This isa history of art and modernity that is open, and that resembles thedrama of a historical world. It knows just how many pitfalls anddangers lurk on the way to a clear hermeneutics and expression.Thus I too have begun to believe that it is far remote from the

46 PREGLED

miseries of the historical and the social; that it is a legitimizationof the world and society that has found its unique and creativeexpression in painting, in the opus of the great painters who havedisplayed the artistic values of their works on the European andworld stage.

We already know what André Malraux has said: that moderationis the only way to confront destiny, to oppose the banalization of evil,the wastelands of narcissism and megalomania, the alienationthat manifests itself nowadays as happiness that is sufficient untoitself, the happiness of “wretched, visionary, betrayed humanity.”

Key words: painting in Bosnia and Herzegovina, legitimizationof the cross-cultural world and history, aesthetics, post-philosophy,non-concealment of the truth, pain and beauty, art and the livingworld, Nikola Kovač’s phenomenology of painting, open form ofinterpretation, spirit in works of art, painting and post-moderncross-culturalism, painting as the philology of human existence

I

Čitanje knjige „Slikarstvo u Bosni i Hercegovini 1945-1990“akademika Nikole Kovača otkriva u formi svojevrsne re-dekons-trukcije da je ona jedan od temeljnih i fascinantnih promišljanjaslikarstva u Bosni i Hercegovini. Naravno, uz slobodno razvijanjevlastite filozofije ili estetike, iznimno produbljene kulture vizualnog.Ona pripada primarnim tekstovima o povijesti i suvremenostislikarstva kod nas, jer je polifono uma koje sebi nikada ne kaže:zamorit ću se; ova kultura vizualnog zna da se Dionizije ne možeposjedovati, zna da je sve duboko utemeljeno ako lebdi u zraku,ako ne vrijeđa moral iskaza, slikarske ekspresije.

Nikola Kovač je s literarnom i specifičnom estetičkom virtu-oznošću obradio slikarstvo Bosne i Hercegovine: jednu povijestlikovne umjetnosti i jednu suvremenost koja je otvorena i nalik nadramu jednog povijesnog svijeta. Ona je znala kakve su nevoljei opasnosti na putu do jasne hermeneutike i ekspresije. Tako sami sam počeo vjerovati da je ona daleko od jada historijskog i

47PREGLED

društvenog; da je legitimiranje svijeta i društva koje je našlo svojjedinstveni i kreativni izraz u slikarstvu, u opusu velikih slikara kojisu likovne vrijednosti svojih djela iznijeli na evropsku i svjetskuscenu.

Već sada znamo ono što je izricao A. Malraux: da je umjetnostjedini način protiv/sudbine, opiranje svakom banaliziranju zla,pustošima narcizma i megalomanije, opiranje otuđenju koje se danaspojavljuje kao sreća dovoljna sama po sebi, sreća „uboga, zane-sena i izdana čovjeka“. Izvjesno je dvoje:

Prvo, Nikola Kovač ulazi u strukturu slikarskog djela svakogumjetnika sa sviješću o vrijednosti, jedinstvenoj i neponovljivoj,koja svagda podrazumijeva da je odnos prema tradiciji kreativniproces, također svagda jedinstven. Pritom na estetski legitimannačin rekonstruira slikarsko djelo svakog umjetnika višedimenzio-nalno, u odnosu prema slikarskoj tradiciji, osebujnosti vremenai pitanja o egzistenciji, u moći kompozicije, kolorita, spuštajući seu svakom trenutku u ono što je dostojno začuđenosti i prisnosti,povjerenja. Opire se porivu sažimanja opažanja i refleksije, onomkoji otvara vrijednosti, ali ih, pod drugim uvjetima, i poništava,banalizira. On je uspijevao spojiti doživljaj i refleksiju koja mu jesvojstvena; opaziti prijelaz jednog predmeta iz prostora u vrijeme,geometriju nevidljivog i filologiju tajne koja ima različita svojstva,trend modernosti i tradicionalnosti.

Tako duh pronalazi onu neskrivenost istine, boli i ljepote okojoj govori Martin Heidegger, koji je postao čuven ne samo poanalizi Van Goghovih „Cipela“, hoda seljanke po zemlji truda i nadeu plod, nego i po svojim predavanjima o Van Goghu. Posebno je biooduševljen pismima njegovom bratu Theu.

Drugo, kada se sažme ili se u jasnoj formi izrazi, ono što čitamou ovom, po svemu temeljnom djelu, jest svojevrsna dramaturgijaduha i oka, slikarskog razumijevanja svijeta i samo/razumijevanjaslikarstva uopće. To je znanost o kulturi i vremenu, znanost oliteraturi, duhovna znanost – sa kulturalnim i literarno/znanstvenimpostavljanjem pitanja: o odnosu svijeta života u suvremenosti prematradiciji. Riječ je o putu diferenciranja unutar slikarstva u Bosnii Hercegovini, pri čemu u središte dolazi pitanje o istini umjetnosti,o istini slikarstva, s onu stranu banalizacije i esteticizma. Filozof-

48 PREGLED

ski gledano, u Nikole Kovača ne postoji neki „čvrsti cilj i norma“koja bi „naprosto dirigirala gledanjem“ i opažanjem. Sadašnjostje uvijek prožeta, na izričit ili neizričit način, ne-suvremenim,isto i drugim i stranim.

Ne postoji ideja ili opća shema pod koju bi se supsumiralirazličiti slikarski opusi. Naprotiv, opći um je svagda specifični um,koji je sposoban za ulančavanje, ispreplitanje, itd., za multiverzumekspresije. Perspektiva je proširena odnosom prema onom Drugomi drukčijem u vlastitoj kulturalnoj povijesti, u svjetskoj povijestislikarstva. Kovač se zanimao za proces posredovanja i ispreplitanjadrugim. Ne postoji privilegirano mjesto ili privilegirani duh kojibi susretao Drugo mnogostruko. Pritom se Nikola Kovač pojavljujekao strogi hermeneutičar i likovni estetičar, kao filozofski pisac,kao odgovorni mislilac, koji traži istinu i vjeruje u sreću tog čina.Zato to i nije puka estetička igra.

II

Način interpretacije slikarstva svih slikara nije u znakuzanesenosti regionalne, nacionalne, kulturalne; taj način razumi-jevanja je forma etike. Tu ono opće sudjeluje u istini i time stječedignitet, koji se ne bi mogao, nasuprot modernim trendovima,svesti na nekog uzvišenog, „velikog subjekta“: bio on nacija ilinarod, društvo ili država, modernitet ili tradicionalitet, Evropa,Zapad, ili Istok/Azija, itd. Taj um svagda zna za svoje granice inije u stanju da govori o onome o čemu je potrebno samo šutjeti(L. Wittgenstein). U likovnoj umjetnosti dolazi do izraza njenasituiranost u kontekst vlastite kulture, interkulturalnost iz kojepreuzima metafore i misaone strukture koje opažamo u svakomeseju o svakom slikaru. U tom smislu, čini se, možemo govoritio historijskom aprioriju, o „historijski specifičnim medijalnim idiskurzivnim uvjetima, koji strukturiraju kako literarni tako iznanstveni tekst“ (M.Wegener/C.Welsch. Frankfurter Rundschau,5.9.2004.).

Ali moguće je ovdje odbaciti protivstavljenost umjetnosti iznanosti, odnosno kritike i duhovnih znanosti, koje dospijevajuu međupodručja različitih sfera. Iz ove orijentacije legitimira se

49PREGLED

dosljednost argumenata, mjerila literarne ekspresije, estetičko-logičke konzistencije. Neobični obrati dekonstrukcije u Derridinomsmislu odvijaju se u skladu s onim sklopom, jednostavno rečeno, kojiduh jednog pokazuje drugom duhu. Tu je i porijeklo kontaminacijeonim drugim. Međutim, Nikola Kovač vjeruje u „relativnost područjavaženja“, a ne u relativizam: estetski ili moralni. Tek ovdje porukanjegove filozofije u ovom djelu kazuje „da je sve što jeste, jestmoguće samo na osnovu toga da ništa nije. Svaka diferencija,koja sačinjava diferenciju, počiva u procesu cijepanja i djelidbekoja se pojavljuje samo vijugavim putem, obratom. Kako se jednorazdvaja od drugog, to mi ne znamo, ali da se to događa svjedočinam iskustvo ovog nemogućeg iskustva...“ (Heinz Bude).

U ovom smislu nemamo više posla sa znanim nam kategorijamai principima. A princip identiteta ne samo da isključuje diferenciju;on je omogućuje. Radi se o pregorijevanju u razlici. To bijaše neštošto nikad nije bilo (Ibid.). Rekonstruira se, sasvim legitimno, ono štonikada nije bilo: što nije bilo izraženo. To nije samo na djelu uesejima Kovačevim, koji su svakako duhovno/znanstvenog karaktera.Čak i kada je riječ o problemu otvorenih interpretacija, u biti neod-lučenih: istina je u odnosu prema Drugome – drugim kulturama,duhovnim podnebljima, drugim tradicijama unutar Zapada iliIstoka – nas neki skriveni ili neskriveni smisao oslovljava.

III

On nas se tiče: tako i u interpretacijama slikarskih djela, slikar-skih pokreta i ideja, velikih slikara Bosne i Hercegovine, svagdau odnosu na Drugo „koje nas stavlja u nerazrješivi singularitet iu njemu“ (Heinz Bude). Ako bih se izrazio Derridinim riječima,kojemu se ispunio san da odabere njemu bliske slikare i slikarstvoi da ih interpretira, ovdje se i kod Nikole Kovača radi o iskustvu,o novom estetskom iskustvu, mogućnosti nemogućeg, koje sepojavljuje kao iskustvo jednog respondibilnog, odgovornog ietičkog. Samo pomahnitali um vrši nasilje, uvodi zaraćene strane.

Ovim se ne bi trebala dobiti kriva slika o kulturi vizualnog,o fenomenologiji ili filozofiji slikarstva u Bosni Hercegovini. Zato su zaslužni pisci, historičari umjetnosti, kritičari, estetičari. Isam sam promišljao slikarstvo i arhitekturu u Bosni i Hercegovini.

50 PREGLED

Moguće je danas rekonstruirati bit transverzalnog uma,polifonog, koji se očituje i u monografiji Nikole Kovača u legiti-miranju i literarnom iskazivanju autentičnih kreativnih procesakoji su na djelu kod svih slikara o kojima piše eseje. On počivau nepredvidljivom prožimanju ili ispreplitanju polja slikarstva ipolja duhovnih znanosti, kulturalnih znanosti. To je uvijek otvorenostanje, kinetika duha. S ovom simbiozom kultura u Bosni Herce-govini želi otvoriti svjetske obzore ne gubeći svoju individualnosti jedinstvenost.

Možemo raspravljati o ovom modelu: o tome da su u povijestislikarstva u Bosni i Hercegovini svagda legitimne i metaforičkerefleksije koje su u vezi s procesom nastajanja novog. To novo jei spoznaja u formi kompozicije, kolorizma, multiverzuma formi.Nietzsche je u svojem eseju Über Wahrheit und Lüge imaussermoralischen Sinne razvijao ideju o metaforicitetu svakespoznaje. Slikarstvo je i kod nas figura simultaniteta područja, poljapovijesnog života, pretakanja prostora u vrijeme i vremena u prostor.

IV

Interferencija umjetnosti i svijeta života, pitanje o diferencijii Drugome kao drugome kojemu smo otvoreni da bismo se izgubiliili tek zadobili sami sebe, svoje vlastite mogućnosti, istodobno značisvagda postavljanje u pitanje i naše slobode. Fenomenologija bistoga – kada je riječ o slikarstvu u Bosni i Hercegovini kako gapredstavljaju Nikola Kovač i drugi veoma poznati pisci – ustrajavalana tome da slikarstvo nije samo ispunjavanje socijalnih normi,nego je susret sa Drugim koji nije pripadnik društva, nego jednojedinstveno, otvoreno i neponovljivo Ti na kojeg smo upućeni dabismo stekli vlastiti identitet i slobodu.

Pritom je slikarstvo u Bosni i Hercegovini čin i mišljenjediferencije. I uvijek oaza duha i sreće, igre, pribježište zajedničkogduhovnog univerzuma. U centru su diferencije koje odlučuju okompoziciji, poretku elemenata, ali u centru su također putevi,praktike. Zato je svagda moguć novi poredak, svijest koja stječeiskustvo u drami. Ona ima svoju metaforiku, koja je vidljiva kodslikara čije djelo promišlja Nikola Kovač. Ima naravno i dugu

51PREGLED

tradiciju, koja ne prikriva to da se „u drami svjesne egzistencijesusreću ne teorija i praksa, nego zagonetka i transparentnost,događanje i uvid“ (Peter Sloterdijk). „Kada se zbiva prosvjetljenje,onda to čini ne kao uspostavljanje diktature prozirnosti, već kaodramatsko samoosvjetljavanje ljudskog bića“ (P. Sloterdijk).

Znakovlje ovih uvida izvanredno je protumačeno u djeluNikole Kovača. Duh diferencije, nastajanja novog, metaforičkognačina mišljenja, iskon kreativiteta, izražen u slikarstvu u Bosnii Hercegovini, u kristaliziranju novih struktura, bez izravnavanja,u djelu Nikole Kovača „prelazi u proces procesa, u kojima sesastavlja, spoznaje, pribavlja, podnosi, sjedinjuje, ostvaruje ipromišlja jedan svijet svjetova“. Um i duh sežu visoko, i mi s njimasebi postavljamo pitanja: Ko smo mi zapravo? Ko je iskon krizesvijeta, i ko još uči iz onog što je zaspalost istine, slobode i ljepote?Mi se usuđujemo reći nešto o mogućnosti nemogućeg (J. Derrida),o dodiru s idejama različitim do sada, „i koje se nisu poznavalemeđu sobom“ (P. Valery). I s refleksijama i kritikama o slikarstvuu Bosni i Hercegovini mi znamo da nije riječ samo o kulturalnimznanostima. Mi znamo moć kulture, znamo da ona nije samoosuđena na konačnost, postajemo svjesni vlastite egzistencije. Toje situacija u kojoj, po Valeryju, sada znamo da je i civilizacijasmrtna i da „bezdan povijesti ima prostora za sve“.

V

Sve u svemu, filozofsko-literarno interpretiranje slikarstva uBosni i Hercegovini u djelu Nikole Kovača baca dovoljno svjetlana dostignuća duhovne Bosne, na mijenjanja u stilu, tematici, napojavu novih osjećanja, na stanje kultura i cijelih egzistencijalnihstilova kolektiva, osvjetljava historijsku scenu duha koji uskrsavai iz katastrofa. U tom smislu je fenomenologija slikarstva refleksijamodernog ljudskog svijeta koji odolijeva orgijama masovnoguništenja. Prema tome, dovoljno je respektirati djelo Nikole Kovačakada je riječ o filozofskom interpretiranju slikarstva kod nas. Idrugi pisci, ima ih puno, otkrivaju druga svojstva duhovnogkorespondiranja s duhovnim: sa slikarstvom. Tu su tačke dodira,znakovlje gledanja stvari kako se mijenjaju, dodira sa neraspoloživim

52 PREGLED

i nevidljivim. Granični znakovi se pomiču, ne samo pomjeraju.Slikarstvo i duh kritike podnose to. Time sudjeluju u svjesnojegzistenciji, u dramaturgiji sastavljanja svijeta života. A znamoda imati svijest „znači uvećavati mogućnosti, ili bolje rečenogledati kako se mijenjaju“ (P. Valery).

I Kovačevi eseji, koji imaju znanstveni karakter, o 28 slikara.„Kad je riječ o vrednosnom odnosu prema opisu pojedinih slikara,smatramo da je najvažnije kritički naznačiti svijet likovnih ideja nakojima se zasniva slikarev odnos prema realnosti, zatim razmotritinačine i postupke oblikovanja plastičnih predstava i, najzad,definisati mogući duhovni profil djela kao izraz svojevrsne filo-zofije pojedinog stvaraoca. Jer, slikarstvo kao ‘elemenat jedneuniverzalne lingvistike‘ (Anri Fosijon), pored specifičnosti ‘individu-alnog izraza‘, sadrži i određenja duhovnog obrasca svoje epohe...“(N. Kovač, Slikarstvo u Bosni i Hercegovini 1945-1999, str. 31).

Ono što mi lebdi pred očima jeste um, transverzalni um, koji sei u slikarstvu i u kritici (historičara umjetnosti, likovnih kritičara,pisaca, filozofa ili sociologa itd.) sabire i razlučuje, koji je svagdaotvoren, koji „ostavlja prostor za drugo, koje je svagda Ti, zaizvanredno“ (B. Waldenfels). „Mreže se mogu skupiti ili popustiti,ali ako treba da sve obuhvaća, od njih bi se morala načiniti zamka.Možda bi onda iščezlo sve ono što je ne/uređeno, neobuzdano,neproračunljivo i nemjerljivo – ali po koju cijenu?“ (M. Waldenfels,U mrežama životnog svijeta, 1991, str. 44).

Ja sam uvjeren da s onu stranu „religije racionalnosti“ i mistikepočinje ono neizvjesno u slikarstvu. U toj svojevrsnoj neizvjesnostii neodlučnosti ili otvorenosti počiva mogućnost čovjekove istinekao i njegove nade. Fenomenologija vjeruje u to i u mogućnostda je skriveno u vidljivom, u slikama. Nije riječ o humanizmu. Jer:„Humanizam je fundamentalizam naše kulture, on je političkareligija globaliziranog okcidentalnog čovjeka, koji se drži za takodobro i tako blistavo, da bi se on rado vidio posvuda oponašanim“(P. Sloterdijk, Die Sonne und der Tod, S. 124).

Ono najneizvjesnije i najbolje što sam našao jeste ideja opostfilozofiji, o post/estetičkom načinu suda, o kraju ontologijeumjetnosti i slikarstva uopće. Derrida je imao za to dovoljnopronicljivosti i odvažnosti, odvažnosti za istinu. „Zato se u sebi

53PREGLED

traži ono što se zna da se ne zna, čeka se...“, kako je govorio P.Valery. Tu prestaje naš poriv prema nekom rješenju, ono čudesno„povjerenje i rastuću svjetlost“, u spasonosno u opasnom (Hölderlin).To je ono što začuđuje: kako prevladati i napustiti onaj načinmišljenja koji odbija kruto discipliniranje, povlačenje demarkacionihlinija, koje je bilo do sada privilegirana pozicija u pitanjimasmisla slikarstva, njegovih imanentnih vrijednosti, u pitanjimaslobode i istine.

VI

U 21. stoljeću mi započinjemo dijalog, promišljanje slikarstvau pluralističkom kontekstu, u nadi da ćemo nastaviti taj dijalog,onaj unutarnji, za koji ne uspijevamo iznaći zajednički temelj.

Da li je istina da „slijepi ide pravo prema cilju“? Što je tomislio P. Valery? Tu u neizvjesnom, o neodlučivom se odlučujeo stvaranju novog, o slikarskim ekspresijama i vrijednostima, opovjerenju u istinu i pravednost, o budućnosti naše stvaralačkeprošlosti! Sve to u posthumanom društvu, odviše socijaliziranom,u kojem duh na djelu atakira na vlastitu prirodu, u postmodernomkulturalizmu i interkulturalnosti, ukazuje da umjetnost, slikarstvo,post/estetika, refleksija, počinju tamo kada na scenu dospijevaDrugi. Tu je umjetnost kripto/etika. Nas Drugi određuje. Ne bi lise moglo reći, kao Umberto Eco, da nas oblikuje drugi, svojimuvidima, kulturama, tradicijama, religijama. To je otvorena forma,a argumentacija opuštena. Lako se raspoznaje šta sve ima krivi ton.

Nije li moderni ekonomizam, scijentizam, stvorio monstrume/funkcionere, produkcije, potrošače, monstrume robe, koji čininemogućim smisao za mikrosferologiju koja je na djelu u likovnimumjetnostima, napose u slikarstvu, kojom se postiže „simbiotskaparticipacija“, ona intimna rezonancija s ljudskim i prirodnim, kojanikada neće kulture pretvoriti u one koje prihvaćaju poniženje,atakiranje na duh i tijelo, na praktično ignoriranje etike, kojaodvodi u smrt ili ludilo (U. Eco).

Priznavanje Drugog uvodi senzibiliziranje za Drugo i drukčije,u kojemu se možemo izgubiti ili tek pronaći, uvodi poštovanje,pietas. Ne možemo se odreći filozofije ljubavi, naprimjer ranog

54 PREGLED

Hegela. To je nekad opklada sa poviješću, koja oblikuje ili podarujevjernost mogućnosti nemogućeg (Derrida). Ona je pronađenaprije no što je izrečena ili reflektirana. Ta filozofija slikarstva sene može vratiti sebi ako nije u komunikaciji s Drugim.

Mislim da je za nas pojam alteriteta ono „pred-izvorno“,izvorno egzistencijalno u Heideggerovu smislu što „omogućuje onošto se pokazuje putem prevladavanja i ponavljanja. Dekonstrukcijaobnavlja transcendentalno pitanje tako da unutra unosi mogućnostfikcije, slučajnosti i kontingencije. Time su uostalom sve društvenekonstrukcije zbiljnosti svedene na to da su uvjeti mogućnostinečega istodobno uvjeti nemogućnosti nečega. Ova fatalna aporijanašeg razumijevanja zbiljnosti utemeljuje krivnju/odgovornostnaspram Drugog, koja uvijek pretpostavlja već izvornost isustajanje naših projekata. Derridin svijet moguće nemogućnostiveć od početka je u znaku obećanja da nešto mora biti dato čak ikada ne može opstati. To je (die Heimsuchung/uspinjanje) vraćanjeiskonskom putem neuspjeha, koje čini se svako uspijevanje stavljau pitanje“ (Heinz Bude, S. 204).

Ako je tome tako kako se predstavlja u postfilozofskommišljenju i promišljanju slikarstva ne samo u Bosni i Hercegovini,što se sada događa u svijetu 21. stoljeća, poslije holokausta igenocida, u kojemu niko nema privilegiranu poziciju u pitanju oslobodi koja je ljepota u pojavljivanju, duh opuštenosti, u pitanjuo istini i pravednosti. U uvjetima svjetskog društva 21. stoljećafilozofija slikarstva nije suprotstavljena znanostima o umjetnosti,filologiji ljudske egzistencije. Ona je samo na putu samo/izražavanjau svijetu otvorenom kako prema onom pozitivnom tako i premaonom negativnom. Postavlja nas upravo tamo gdje su Druginama strani i neprijatni. U suvremenom umjetničkom životu nemožemo odvojiti slikarstvo, umjetnost i filozofiju, odnos koji idedo rasprskavanja.

Predstava o privilegiranom modusu ove ili one spoznaje nevjeruje u „cjelinu gradbe“, u „cjelinu kuće“. Um u umjetničkimdjelima, u slikarstvu prije svega, u postmodernom kulturalizmu,koji ovdje uzimam u pozitivnom smislu, postavlja pitanje ovjerovanju u znanju i o znanju u vjerovanju, o umjetnosti u filozofijii o filozofiji u umjetnosti, naprimjer kod H. Hessea, F. Kafke, T.

55PREGLED

Manna, A. Malrauxa, A. Camusa, J. P. Sartrea, Borgesa. Teško jeosporiti da nije zato što je pojam kulture ovu diferenciju natjeraou naš identitet, „nego zato jer ironična refleksija nema – bezdaljeg – više posljednju riječ“.

Ovdje je riječ o aporetičnom razumijevanju ili samorazumi-jevanju moderne umjetnosti. Povrh kategorijalnog denunciranjastvari koje bi trebalo prevladati: da bismo „opažali zbilju zbiljskog“.Poslije „kraja krajeva“ različitih pojmova moderniteta radi se otome da negdje započnemo. Tamo gdje djela hoće da dospiju dokretanja. Takvo ophođenje ne dolazi iz razočaravanja i ne počivana ideji spasa. Ono ne poznaje garancije, ali se nada uspjehu,dostignuću. Neuspjeh nije samo pitanje vremena: u najboljemslučaju časovi istine. Danas nam se nudi euro/kratija, koja je vezanaza projekt Evropa. Njemu je kontrapunkt „realizam periferije“,entuzijazam duha provincije.

Slikarstvo u Bosni i Hercegovini ne stoji pred nama kaoizolirana planeta, ali ono samo otkriva krizu ljudskog toposa,topologije egzistencije. To seže duboko u prošlost, u metafiziku.Filozofija ili postfilozofija ne samo da je ishod tog toka. Ona jei moć da se razumiju suvremeni procesi u svijetu i kod nas. Djelo„Slikarstvo u Bosni i Hercegovini, 1945-1999“ putuje u istomsmjeru u odviše kompleksnim situacijama, koje zahtijevaju daformuliramo oštriju optiku duha, novu poetiku prostora, koja bimogla značiti i postojani proces prekodiranja od konkretnog doapstraktnog, u liku „permanentnom stresu formata“. Slikarstvo jetakođer način da spasimo sebi život, odnosno smisao oblikovanjajedinstva.

56 PREGLED

UDK 82.09 T. Ujević

Hidajet Repovac

POBRATIMSTVO BIĆA U SVEMIRU (Posvećeno Tinu Ujeviću)

BROTHERHOOD OF SOUL IN SPACE (Dedicated to Tin Ujević)

Summary

Poetry is not only found on conflict with society, his normsand institutions. It is harsh statement of life, cosmic destiny, life anddeath, love and fugacity of all things. Conflict begins only whenbuilt ideology clashes with harsh reality and slough of everydaylife. That’s how it went from Charles Baudelaire, Arthur Rimbaud,Hine and Rilke all the way to Matos and Ujevic. Poetry was alwayscharacterized with special kind of life philosophy, the one thatlooked non conformal on the world and was ultimateli bohemian,Bohemism is characterised by fast consuming of life which oftenends in tragedy, bat represents proud ascent above slough ofconformism, above triviality of existing conduct and thinking,above false self satisfaction and harsh reality. Hölderlin andBaudelaire were spending their lives sorely, like it was an obstaclefor them to show what principles they are striving. Ujevic spenthis like winter coat, hat or umbrella, like passing instance usefulonly to discover constellation of soul.

Reklo bi se da ne postoji nikakva povezanost između oštroggrebena na sjeveroistočnom rubu biokovske visoravni na čijim sepadinama ušančio Vrgorac i Montparnassa, kao što se ne moženaslutiti da između bračkih borika o koje nemilosrdno udara biokovskabura i ovog pariškog legla boemstva struji neka duhovna magma.Ni mostovi na Miljacki nisu kao oni na Seni, ni zagrebačke pivnice

57PREGLED

ili beogradske krčme nisu kao one uzduž Montmartrea. Moždapogled sa vrgoračke kose na župnu dolinu Trebizonde (Trebižata)asocira na bljesak boemske Rotonde, ali smrznuta i sirota vrgoračkaduša nije mogla ni usniti da će čovjek rođen u tom surom kamenjarusvojim duhom i kulturom kao šestarom okružiti spomenute prostore.I mnogo dalje i više trešti riječ pjesnika i patnika, boema i sanjarakoji je iskusio samoću bijelih soba bez raspeća u kojima cvili burai dostojanstvo visokih jablana u ravnicama kraj rijeka, a tražio jepobratimstvo bića u svemiru. Bio je to Augustin Tin Ujević, imekoje izaziva duboki naklon zbog raskoši duha i ljepote pjesničkeriječi kojom je oplodio svijet. Ova pjesnička gromada zaslužuje,poslije već rečenog i mišljenog, uvijek nove valorizacije: filozofske,sociološke, estetičke i druge. Ne samo radi sjećanja, radi pukememorije o nekom ko je uspravno hodao do sredine prošlog stoljeća,već radi znanja, radi pjesničke filozofije koja je mijenjala svjeto-nazor i omogućavala da, koliko toliko, traje revolucija mnijenja.Često se ljudi sagnu do zemlje, poput primorskog bora koji polegnepod udarima bure, pod naletima ideologija i ne vide ni lijevo nidesno, a pogotovo ne nagore. Tin je živio uprkos svemu, pa čak ivlastitom životu, duboko ga je iritirala i prožimala tragična pozicijaindividuuma dvadesetog stoljeća i tragična indolencija s obziromna tu poziciju. Htio je reći da ličnost, čak razbijena u krhotine, nedozvoljava da ne nagovijesti svijest o vlastitoj tragici i da nepokaže da sasvim pouzdano zna kuda sve to vodi. Jer dok možei zna govoriti, a to je najmoćnije pjesnikovo oružje, dok još uvijekkontrolira svijet stvari i nadjačava osamostaljene i razgoropađenedruštvene sile, individuum može da s te poleđine pročita i saopćiambivalencije vlastite prirode i da sumnja; da sumnja u poredaksvijeta, u moralni zakon, u vlastite moći, u ispravnost drugih i usvoju ispravnost, u snagu institucija, u slabost ljudskog htijenja,u ograničenost znanja… To je zacijelo tamo gdje je pjesništvo-filozofija dalo individui sposobnost da misli i saznaje, da se pitao porijeklu i svrsi svega, o prolaznosti i tragici života, o krhkostii smrti duhovnih vrijednosti… Znao je Tin da je to tamo gdje ječovjek još uvijek neinstrumentalizirani, živi stvor.

Međutim, ne temelji se poezija samo na sukobu sa društvom,njegovim normama i institucijama, ona je gordi stav o životu, okozmičkom usudu, o rođenju i smrti, o ljubavi i prolaznosti svih stvari.

58 PREGLED

Do sukoba dođe tek onda kada se stanoviti izgrađeni ideal sudarisa grubom realnošću i baruštinom svakodnevice. Tako je od CharlesaBaudelaira, Arthura Rimbauda, Heinea i Rilkea, do Matoša iUjevića. Uvijek je pjesništvo bilo prožeto nekom posebnomfilozofijom života, onom filozofijom koja je nekonformističkigledala na svijet i koja je bila u suštini boemska. Boemstvo karak-terizira užurbano i neštedljivo trošenje života, često skončavajućitragično, ali ono predstavlja ponosito uspinjanje iznad baruštinekonformizma, iznad trivijalnosti važećih manira ponašanja i mišljenja,iznad bljutave samozadovoljnosti oporom i škrtom stvarnošću.Hölderlin i Baudelaire su trošili život nemilice, kao da im je onsam bio smetnja da pokažu kojim idealima i kojim principimateže. Ujević ga je trošio kao zimski kaput, šešir, ili kišobran, kaoprolaznu instancu koja služi da se otkrije sazviježđe duha.

Ja sam i bodež a i rana,Ja sam i žrtva a i dželat,

veli Baudelaire potencirajući sukob sa samim sobom, saživotom kao omčom koja mu ne dozvoljava da dosegne dubokuusamljenost na čijoj bi zgusnutoj ravni kao u ogledalu ugledao svoje„Ja“. U Cvijeću zla on otkriva taj put „udvajanja“ da bi se ovladalosamim sobom, da bi se vidjelo sebe. Oko vidi ruke i prste, jer su oninešto drugo. Kad sazna sebe, čovjek se može odvažiti da pronikneu svijet i da spozna okus egzistencije. Stoga veli:

Susretu mračni, srce što siZrcalo bistro sebi samom

Ali, mnoštvo je nepoznanica i unutra i vani i treba zaista bitii žrtva i dželat da bi nas živa rana koju smo sami sebi zadali držalabudnim.

Blagosloven budi, Bože, što nam dadePatnju, melem naših iskvarenih duša

Bolnu depersonalizaciju koja poput bodeža razara živo tkivobića obdarenih sviješću a koje individuum postaje svjestan, posebnoonda kada je spozna kroz bijeg u umjetnost, Tin vidi kao gubitak„Jastva“ uopće:

59PREGLED

Nužno netko fali, kad nas pjesma smami.Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.

Pjesnik za sve nas propituje da li je moguće da „bez nas“ svijetima smisla, zar je potrebno da se u pjesmi izgubimo da bismopronašli smisao postojanja. Ako je nepatvoreni svijet oko nas, imi smo taj isti svijet, otkud misao ideološka, otkud teologija,otkud vječni plač nad čovjekovom sviješću koja nije doseglapravo lice svijeta. Praskozorje iskonskih saznanja bacilo jesvjetlost na kozmički udes, na tragediju beskraja i na beskrajtragedija, među kojima je čovjekova najveća, jer traži svoj smisao,jer želi dokučiti iskon. Možda zato, kad nas „pjesma smami“,nađemo trenutke zaborava, nađemo ljepotu svijeta kojem je ovajnaš neprimjeren i u kojem mi sami nedostajemo. Nađemo svijetumjetnosti u kojem je „sjedinjeno ono što je u prirodi i povijestirastavljeno“ (Schelling), i žudimo zadržati tu neograničenu prirodu,ali u svom biću osjetimo nemoć zdvajanja, osjetimo da je ta nemoć„ura istine“. A pjesnik za nas traži iskon vremena i umjetnosti,neograničenu prirodnost, ne strahujući da nam i ona ne postanenajdraža apologija, najljepša bajka. Jer ako smo iskusili gubitakprirodnosti, ako smo spoznali popredmećenost bića, onda smo zbilja„početnici“ ne samo u traženju puta kojim još niko nije prolazionego i u samom putu traženja, u načinu na koji razotkrivamosvijet, u načinu na koji tražimo iskon.

Boemija nije samo dokaz kako krhka duša umjetnosti naprsneu prvom sudaru sa životom i njegovim varkama i zaprekama, većje ona istovremeno dokaz kako se u toj duši stvara i crpi snagakoja je u stanju da se suprotstavi i da se izdigne u ono osviješteno„Ja“ koje ne preza ni od težnje ka smrti (tanatosu) da bi se ustrajalona postavljenim načelima. Ovdje nema utabanog puta sa sladunjavimskončanjem u samozaboravu, već na sve strane zjapi provalijaiskušenja, varki i nadanja pred kojima se život ne mjeri po dužini,već po intenzitetu. Rastrgnut iskušenjima, Tin nagovješćujeprirodu i smisao svog putovanja:

Gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću

60 PREGLED

Ili, pak, u težnji da se, bježeći iz kaljuže, dokuči nedefiniranisveti ideal, on zavapi:

Gorak je vijenac pelina,Mračan je kalež otrova,ja vapim žarki ilinštak.

U bukvalnom smislu, „ilinštak“ ne znači ništa, ali prema onomešto Ujević hoće u tom se pojmu kristalizira kao pahuljica iz kapirose, taj njegov nedefinirani ideal. Možda je to upravo umjetnostkoja je za njega bila religija i svetinja. Ako se može skončati uumjetnosti, onda sva patnja i borba imaju smisla. Veliki pjesnikje u sebi imao i bodlerovskog i hajneovskog i matoševskog duha.On je zaista nešto posebno u ovom balkanskom prostoru, „u kojemunikada nitko nije tako dosljedno, nesebično i gordo gomilao,množio i dijelio, sabirao i razdavao duhovno bogatstvo ne marećiza ustupke i kompromise kojima bi stekao i odgovarajuća materijalnadobra. U Tinovoj je bijedi bilo nešto kraljevsko, kao što ima vladarakoji nisu ništa drugo nego bijednici“ (Vlatko Pavletić, u Predgovoruza zbirku Ujevićeve poezije).

Nije Tinov neposredni zadatak bio da se suprotstavi društvenimnormama, snobovskom životu i komfornosti birokracije. Njegovživot, kao i njegova umjetnost, njegov parnasovski, evropski, aliprvenstveno pariški jezik i duh, sami po sebi su sadržavali oštrukritičku notu i jasnu distinkciju između makrokozmosa u kojemuse zrcali milijarde galaksija i društvenog mikrokozmosa sa svomnjegovom prljavštinom i iskvarenošću. Snatreći o Majdanima ubiću na dvije noge, on veli :

Povijest mora biti pregažena! Gazi sa mnomNa svjetlosne budućnosne staze.

Prošlost je mora i na potiljku gvozdena šapa demona;No ti što su hvatali vjetre povrh najširih mora,

Stisli su kao citronu u šaci skladove nebosklona,I dočekali otkriće najljepših srećnih zora.

Eminentni boem, Ujević je nastavljao tradiciju sjajne evropskeboemije, gajeći kult odrpanog veleumlja i nesocijalnog duhoborstva

61PREGLED

koje s prezirom gleda na opće trgovanje kulturom, tvrdi V. Pavletiću svojoj ekspertizi socijalnog ambijenta i pojave čudesne Tinovepoezije u njemu. U spomenutom tekstu on veli: „S Tinom Ujevićemnestao je sa svijeta jedan od posljednjih europskih velikih pjesnikaboema, pa bismo očekivali od ovog preziratelja građanskog komforada će na sva usta uzdizati prednosti boeme. No, upravo suprotno,Ujević ukazuje na neke činjenice koje su više optužbe nego oprav-danje boemskog života. On napominje nužnost izvjesnih pojavai izuzetnost nesretnih sudbina nekih pjesnika koji odbacuju sveda bi spasili svoje jedino bogatstvo – slobodu duha, nezavisnostmišljenja i nesputanost u društvenim odnosima, ali ujedno ističeda se uz istinske boeme javljaju i brojni pozeri, imitatori bezoriginalnosti i sposobnosti da nešto uistinu sruše ili stvore. Osimtoga, Ujević objektivno stavlja stvari na njihovo mjesto, neporičući veličinu pjesnicima koji nisu bili boemi, jer nisu biliprisiljeni od društva da to budu.“

Za sociologiju umjetnosti Ujevićeva poezija je prava labora-torija za istraživanje načina na koji se u poeziji dodiruju estetskoi društveno iskustvo. Kada bi ti dodiri bili jednostavni, svako bi biopjesnik i zato je i onaj pravi u dilemi:

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik.

Ujević je u poetskom izrazu već rangirao boemstvo, ali jeto preciznije uradio u eseju „Boema i moderna umjetnost“. On jepostavio pitanje o postojanju kvalitativno različitih nivoa boemskogotpora građanskoj komfornosti. Nešto slično učinio je ArnoldHauser definirajući tri tipa boemstva. Hauser, naime, smatra dapostoji u stilskom i socijalnom smislu romantičarsko, naturalističkoi impresionističko boemstvo. Ujević je, takoreći, anticipirao ova tritipa boemstva, ne samo svojom pronicljivošću u potrebi njegovograngiranja nego i u patničkom pripadanju jednom od njih (impresio-nističkom boemstvu).

Romantičarsko boemstvo je, po Arnoldu Hauseru, ona vrstaotpora građanskom društvu koja je proizašla iz njega samog injegovih nosilaca, koji su postali zasićeni komforom buržoazijei, općenito, tim načinom života. U početku razuzdano, više je težilo

62 PREGLED

ka pomodarstvu i ekskluzivitetu, jer su njegovi reprezentantiuvijek imali otvoren put povratku u lagodnosti života bogatoggrađanstva. To što su se „opirali“, tvrdi Hauser, više je bio „sukobgeneracija“ nego kritički sud o vladajućem socijalnom ambijentu.Oni su uživali u tome da se spuste na razinu prosjaka i da okusenjihov način života, ali da ga, isto tako, zamoreni, napuste i prezruda bi se vratili u svoje aristokratsko zaleđe. No, s novijim, zrelijimgeneracijama, smatra Hauser, romantičarsko boemstvo postajestvaralačkije i intelektualnije, a oštrica kritike ove boemije okrećese ka malograđanštini i konformizmu. Ova vrsta boemstva protežese od Georgea Gordona Byrona do Theophilea Gautiera, od aristok-ratske nadmenosti do superiorne intelektualne kritike malograđan-skog konformizma.

Pod naturalističkim boemstvom A. Hauser smatra onu vrstuboemije koja ne pripada istom, građanskom i aristokratskomsloju, već koja se regrutira iz sasvim drugačijih socijalnih slojeva.Dok egzistencija romantičarske boemije uopće nije bila ugrožena,dotle je egzistencija naturalističke boemije već značajno nagrižena.U ovom slučaju boemija više nije pomodarstvo, ni hir raskalašenearistokracije, ni međugeneracijski sukob različitih stilova i pogledana umjetnost, već nasušna potreba i otvoreno suprotstavljanjemanirima i životu građanskog društva. Pjesništvo je imalo svojesiromahe kraljevskog duha kojima je tržište vrijednostima ikulturom predstavljalo grubo falsificiranje života i koji nisu svojeduhom ispunjeno siromaštvo željeli razmijeniti za bilo kakvoisprazno bogatstvo. Međutim, njihov otpor, kao uostalom cijeleumjetničke boemije ovoga tipa, u suštini je bio defanzivan i savitljivpod pritiskom grube svakodnevice. Pa ipak, ono se ukorijenilo ibilo je ona inicijalna energija koja će poput kiseline nagrizati malo-građansku i konformističku filozofiju bogatih društvenih slojeva.

Ono je, tvrdi Hauser, bilo preteča još oštrijeg konfliktaumjetnika s važećim društvenim normama. U ovom slučaju višenije bio moguć defanzivan stav, niti l’art pour l’art, već sukob ukojem je i sam život stavljen na kocku. Hauser ovu boemiju nazivaimpresionističkom jer je ona začela čitav jedan pokret koji jetežio da promijeni i stil i svjetonazor i postojeći društveni ambijent.Nema u pjesništvu boljih primjera od Arthura Rimbauda, Charlesa

63PREGLED

Baudelairea, Matoša i Tina Ujevića, kao što u slikarstvu nemaboljih od Van Gogha i Toulouse-Lautreca. Snaga ove boemije ležii u ideji i u načinu života. I ta ideja i taj život stvorili su legendeod ljudi koji su na oltar umjetnosti stavili sve što posjeduju. Takvalegenda bio je i Tin Ujević.

64 PREGLED

UDK 75 Picasso

Rajko Igić

STARI GITARISTAI NEKA DRUGA PICASSOVA DELA

OLD GUITARIST AND SOME OTHER PICASSO’S WORKS

Institut za umetnost u Čikagu (The Art Institute of Chicago)poseduje više od 300.000 umetničkih predmeta iz celog sveta. Međunjima je najznačajnija ogromna zbirka slika francuskih impresionista.U Americi njihovih slika ima možda više nego u Parizu, jer kadase Francuzima impresionisti nisu sviđali (govorili su: “te slike suim nekako nedovršene”) američka slikarka Mary Cassatt, koja jeslikala u Parizu i sama pripadala impresionističkom pokretu, pod-stakla je imućne porodice iz Čikaga, Filadelfije i drugih američkihgradova da kupuju vredna dela tih slikarskih majstora. Od mnoštvadrugih slika, vredi navesti da je, po mnogima najveći slikar sveta,Pablo Ruiz Picasso ovde zastupljen s podosta poznatih dela.

Picasso je rođen u andaluzijskom lučkom gradu Malagi (1881),ali mu se otac s porodicom seli u Barcelonu (1895), gde je postaoprofesor slikarstva. Pablo je rano počeo slikati, a kada mu je bilo11 godina – priča se – otac mu reče: “Nemam više šta da te učim,nadmašio si me. Poslaću te kod majstora boljeg od mene.” Nikod tog se učitelja Pablo nije dugo zadržao.

Prve serije slika su mu bile konzervativnog, akademskogkaraktera; on realistički slika život, a često uključuje i religiozneteme. No, rano je shvatio nedostatke akademske umetnosti – uočavada avant-garda ide u slepu ulicu, da art nouveau koristi površnuornamentaciju i krutu linearnost, a simbolizam odlikuje beživotanmisticizam. Zato od 1901. godine kreira nešto novo, stvara slikekoje ulaze u njegov plavi period; slikao je siromašne i nesrećneljude. U Parizu se nastanjuje 1904. godine i tu su ga godinu dana

65PREGLED

kasnije proslavile baš te slike i one koje je u Parizu počeo slikati– kada ulazi u svoj roza stvaralački period.

U Institutu umetnosti u Čikagu se nalazi njegova najbolja slikaiz plavog perioda, “Stari gitarista”. Tu sliku, kao i sva druga delaiz tog perioda, odlikuje plava paleta, koja, mada sadrži monohro-matsku tendenciju, nije baš tako jednostavna, jer slikar jednombojom majstorski ostvaruje slojevitost. Neočekivano je da se uvreme korištenja rascvetanih i izuzetno živih boja, koje su doseglevrhunac kod fovista, javi slikar koji će uspeti da skoro samo jednombojom izrazi duboka osećanja. Nijansama dominantne plave bojePicasso izražava tugu i svoje melanholično raspoloženje, koje jeverovatno pokrenuto 1901. godine, nakon samoubistva njegovogprijatelja zbog nesrećne ljubavi. Međutim, sigurno je to raspolo-ženje i od ranije tinjalo u njemu, pre zbog bede u okruženju negozbog svog vlastitog siromaštva. Tako su se na njegovim slikama,umesto dama s velikim šeširima koje sede u kafanama, našli prosjaci,uličarke, alkoholičari, slepci, starci, bolesnici, majke, deca i siro-mašni ulični umetnici. Umesto da bira modele koje će prikazivatibez sažaljenja i možda satirički, Picasso nalazi one koje će tretiratisa sažaljenjem i s melanholičnom nežnošću.

Gitarista je slepi muzičar, povijen oko svog instrumenta. Staracje siromašan, s pocepanom odećom, i u beznađu. Na toj slici jedinobraon trup gitare odudara od plave boje koja je tako izražena dazajedno s nezametljivom pozadinom daje figuri starca gotovomitski karakter. Verovatno su na kreiranje ove slike delimično uticalisimbolisti jer prema njima slepi ljudi poseduju unutrašnji vid.Međutim, to staro telo, izvijeno oko gitare, s produženim ekstremi-tetima koji čine uglaste oblike, podseća na osobe koje se srećuna platnima velikog El Greca, španskog slikara grčkog porekla.Dok posmatrate sliku gitariste, ne možete odrediti gde i u komvremenu je živeo starac; ta je figura vanvremenska/svevremenska.

Moderne tehnologije koje služe za tehnički pregled slika, dabi se ustanovile pojedine faze izrade slike (početne skice, slojevi,odlike podloge i sl.), koriste razne oblike elektromagnetnog zračenja,tj. vidljivu svetlost, ultraljubičaste, rendgenske i infracrvene zrake.Ovakvi tehnički pregledi slike “Stari gitarista” otkrili su da se ispodnje nalaze još dve slike. Prva je neka kuća, a druga portret žene.

66 PREGLED

Primetio sam da se neki delovi portreta žene pomalo naziru na samojslici – oči se nejasno uočavaju iznad vrata i ramena gitariste, a nižese jedva uočavaju delovi ženskih grudi. Neki pretpostavljaju daje to lik devojke zbog koje se ubio njegov drug i da je to razlog štoga je Picasso poništio. Međutim, siromašniji slikari često štedematerijal i možda zato ta drvena ploča sadrži tri slike.

Njegov roza period je više lirski. U njega slikar postepenoulazi, a pošto su tu mahom slikani ljudi iz cirkusa neki su ovu fazunjegovog stvaralaštva najpre nazvali “Harlequin Period” (klovnovskiperiod). No, nijedan stil ili slikarski pokret nisu mogli apsorbovatikreativnu energiju stvaraoca. Picasso stalno teži inovacijama i to jestremljenje ovako opisao: “Moje su slike istraživanja i eksperimenti.Nikada ne slikam da bi to delo bila umetnost. Sve su one istraži-vanje.”

U 1907. godini on slika “Les Demoiselles d’Avignon”, revo-lucionarno delo koje je označilo početak kubizma, pravca koji jePicasso vodio zajedno s Georgesom Braqueom. Kubisti su podpočetnim uticajem post-impresionista, među kojima je bio i PaulCézanne, umesto da imitiraju prirodu, počeli da slikaju osobe ipredmete tako da ih prelamaju i na nov način kombinuju. UInstitutu umetnosti je pored niza Picassovih dela iz tog periodai čuveni portret njegovog galeriste D.H. Kahnweilera, koji jePicasso izradio 1910. godine.

Kasnih dvadesetih godina prošlog veka, Picasso je uticao nanadrealiste, ali je bio i pod njihovim uticajem. Međutim, on isto-vremeno stvara snažna dela i van tog pokreta. Posebno su muznačajne skulpture u kojim je dao veličanstvenu manipulaciju vajar-skim formama.

Na trgu u Čikagu (Daley Plaza) od 1967. godine stoji ogromnačelična skulptura koju je izradio Picasso. On je maketi te skulpturedao naziv “Tête de Baboon” (glava pavijana), ali je finalno deloostalo bez naslova. Skulptura je poklon ovom gradu jer je Picassoodbio honorar - tadašnjih 100.000 $. Fabrika u Geriju (Gary,Indiana) izlila je ovu skulpturu prema maketi i njeni su radnicipostavili to delo teško 162 tone, visoko oko 17 metara. U početkusu mišljenja o toj monumentalnoj skulpturi bila podeljena, a danasje sve manje onih koje uznemirava to neobično delo.

67PREGLED

Aprila 1937. godine general Francisco Franco je naredionemačkim bombarderima da razore španski grad Gerniku u pok-rajini Baskija. To razaranje i pogibija 16.000 ljudi bilo je u istorijiprvo avionsko sravnjivanje grada sa zemljom. Picasso je iste godinenačinio poznati mural “Gernika” (3,5 x 7,8 m), na kome je, njemusvojstvenim načinom, prikazao scene smrti, brutalnosti, patnje ibespomoćnosti. Neposredan uzrok toj tragediji na slici nije naz-načen; tako ona ima još širi značaj. To će genijalno delo uvekpodsećati i opominjati čovečanstvo na sva ratna razaranja, ubistvai patnje; sigurno će nam još dugo ukazivati na to da je humanostideal kome ne teže svi podjednako.

Pošto je Picasso video da su komunisti pokazali enormnuhrabrost pri odupiranju fašizmu, a i sebičnom kapitalizmu, on je1944. godine postao komunista. Mnogi su mislili da je to članstvosamo prolazna faza, ali on je ostao komunista sve do svoje smrti.(Detalji o tome se mogu naći na ovom sajtu: www.artnews.com/issues/article.asp?art_id=809.) Tako je u ideološkom pogledu

Picasso sličanvelikom čileanskompesniku PabluNerudi, ali i brojnimpoznatim intelektu-alcima Francuske.Picasso je umro1973. godine usvojoj 92. godini.

Skulptura na trguDaley Plazau Čikagu

Fotografisao: Rajko Igić

68 PREGLED

Pablo Picasso nije bio samo genijalan stvaralac i inovator uslikarstvu, vajarstvu, keramici i drugim likovnim disciplinama (čimeje stalno podsticao druge umetnike sveta), on je ostavio čovečanstvutrajnu poruku i naložio mu važan zadatak – varvarizam se moraobuzdati. Jedino će onda humanizam zavladati svetom.

“Stari gitarista” (ulje na drvenoj ploči, 1903/04; 122,9 x 82,6 cm)

Fotografisao: Rajko Igić

69PREGLED

O b r a z o v a nj eE d u c a t i o n

UDK 37 (73) : (497.6)

Nevad Kahteran

HAVAJSKI PROGRAM KOMPARATIVNE FILOZOFIJEI ZNAČAJ NJEGOVE PRIMJENE NA FILOZOFSKE

CURRICULUME U BOSNI I HERCEGOVINI

THE HAWAIIAN PROGRAM OF COMPARATIVEPHILOSPHY AND IMPORTANCE OF ITS

APPLICATION ON THE PHILOSOPHICALCURRICULA IN BOSNIA AND HERZEGOVINA

Ma luna a’e o nā lāhui a pau ke ola ke kanaka.(Iznad svih nacija je čovječanstvo)

Sažetak

Moje opredjeljenje da unapređujem na Zapadu dublju upoz-natost o bosanskim multikulturnim i multireligijskim postignućimadovelo me je na Odsjek za filozofiju Sveučilišta Hawai’i-Mānoai East-West Center kroz Fulbrightov program razmjene znanstvenika.Otuda, u duhu filozofskog interkulturalnog pluralizma s ciljempoticanja globalne filozofije u Bosni, zadovoljstvo mi je što se pisanjeovog teksta dešava za vrijeme mojeg boravka kao Fulbraightovogstipendista na Sveučilištu Hawai‘i-Mānoa, koje je čvrsto posvećenoprimjeni kreativnih vrijednosti u produbljivanju razumijevanjaizmeđu Istoka i Zapada, te napose da radim skupa s „patrijarsimakomparativne filozofije“ poput Eliota Deutscha, koji je bio u središtuovog pokreta u ovoj generaciji. Zapravo, na mnogo načina jenjegova biografija intimno povezana s ovim odsjekom SveučilištaHawai’i.

73PREGLED

Ključne riječi: filozofska interkulturalna razmjena, havajskiprogram komparativne filozofije, East-West Center, komparativnafilozofija

Summary

My commitment to fostering in the West a deeper awarenessof Bosnian multicultural and multireligious achievements broughtme to the UHM Depatment of Philosophy and the East-West Centerthrough Fulbright Program of Cultural Exchange. So, in a spirit ofphilosophical cross-cultural pluralism with the aim of fostering aglobal philosophy in Bosnia, I am very pleased because the writingof this short paper happening during my stay as a Fulbright VisitngScholar at the University of Hawaii, which is firmly dedicated tothe application of creative values in the deepening of East-Westunderstanding, and especially to work with „patriarchs of compa-rative philosophy“ like Eliot Deutsch, who has been at the centerof the comparative philosophy movement in this generation. In manyways, his biography is intimately embedded within the broaderstory of the Philosophy Depatment at the University of Hawai’i.

Key words: philosophical cross-cultural exchange, Hawai’ianprogram of comparative philosophy, East-West Center, comparativephilosophy

Uvodno razmatranje

Sveučilište Hawai’i-Mānoa (u daljnjem tekstu: UHM) glavnije istraživački sveučilišni centar i dio državnog sustava SveučilištaHawai’i. Mānoa kampus, koji pokriva 320 jutara (0,4 ha) u MānoaValleyu, utemeljen je 1907., a oficijelno je ustanovljen 1920.godine, i od tada se razvio u deset kampusa sa 45.000 studenata,čije je i dalje središte Mānoa kompleks sveučilišnih zgrada, kojije ujedno najveći i najstariji.

74 PREGLED

UHM1 je jedina institucija na Havajima koja nudi potpuneakademske programe, od dodiplomskih, poslijediplomskih, doktor-skih i postdoktorskih studija. On nudi razne programe, a posebnoje poznat po havajskim, pacifičkim, azijskim, pomorskim, kompara-tivnim, vulkanološkim studijama, te mnogima drugim. Dvije glavnebiblioteke u kampusu posjeduju više od tri miliona knjiga, uključujućispecijalne kolekcije havajskih i pacifičkih materijala, azijsku zbirku,vladine dokumente, te raritete i sveučilišne arhive. S druge strane,East-West Center2 je obrazovna i istraživačka institucija od saveznogameričkog značaja koju je 1960. godine osnovao američki Kongress ciljem snaženja odnosa i razumijevanja među narodima Azije,Pacifika i Sjedinjenih Država. Ono što napose čini lijepim i privlačnimovaj sveučilišni kompleks zgrada jesu djela brojnih istaknutihumjetnika, kao i više od 500 različitih vrsta drveća i biljaka kojerastu u Mānoa kampusu.

Međutim, ono što je doista najvrjednije na UHM-u jest njegovOdsjek za filozofiju, koji se smatra ključnim i čijim postignućimase s punim pravom ponosi: njegovim brojnim odličjima i nagradama,razgranatom mrežom partnerskih odnosa, te njegovim brojnim imeđunarodno priznatim publikacijama i konferencijama, doknjegova jedinstvena postignuća u filozofiji od njih čine predstav-nike i interpretatore ne samo zapadnjačkog filozofskog mišljenjanego jednako tako i azijskih filozofskih tradicija. Naročita misijaovog odsjeka je komparativna filozofija za postizanje mira i dubljegrazumijevanja u konkretnom praktičkom i istodobno intelektualnompoduhvatu čiji će intelektualni rezultat trajati dugo nakon štodrugi očitiji proizvodi budu zaboravljeni. Studenti filozofije saSveučilišta Hawai’i, kao lideri, profesori, mislitelji, te praktičnidoprinositelji ljudskom životu na planetu, nose ovaj jedinstvenibiljeg u svojemu filozofskom obrazovanju. Na sedamdeseto-godišnjicu ovoga odsjeka (akademska 1986/1987. označila je prvupolovicu stoljeća u njegovom radu i djelovanju) osobno imamčast i zadovoljstvo biti afiliran objema ovim prestižnim američkiminstitucijama, te raditi i usko surađivati s „patrijarsima komparativne

75PREGLED

1 Vidjeti online informaciju na: www.hawaii.edu2 www.EastWestCenter.org

filozofije“ poput Eliota Deutscha, Rogera Amesa i drugih kojitamo trenutno rade i djeluju: Tamare Albertini, Rona Bontekoea,Arindama Chakrabartija, Chung-yinga Chenga, Vrinde Dalmiye,Thomasa Jacksona, Kennetha Kipnisa, Stevea Odina, GrahamaParkesa, Roya W. Perretta, te Jamesa i Mary Tiles, koja je trenutnopredsjedavajuća Vijeća Odsjeka.

U najkraćem, parafrazirajući upravo Deutschovu definiciju,komparativna filozofija – ili ono što bismo danas bolje mogli nazvati„interkulturalna“, „transkulturalna“, ili jednostavno „globalnafilozofija“ – kroz svoju je historiju i razvitak ispoljila bogaturaznolikost ciljeva, metoda i stilova.

Jedan od trajnih ciljeva komparativne ili interkulturalne filo-zofije bio je da učini evidentnim temeljne spoznajne i evaluativnepretpostavke tradicija koje su drugačije od naše vlastite (historijski,uglavnom azijske), uz očekivanja da zadobijemo veću jasnoću ibolje razumijevanje o pretpostavkama koje nas informiraju o nečijojtradiciji. Pretpostavka je da time počinjemo sebe bolje upoznavatiunutar i kroz priznavanje drugih alternativnih konceptualnih shema,vrijednosti i načina organiziranja i pronalaženja smisla iz ljudskogiskustva. Uglavnom, kroz komparativnu filozofiju proučavaju seglavne azijske (a danas i mnoge druge nezapadnjačke) tradicije,potom kako one otkrivaju različite „načine mišljenja“, te kako onemogu biti kontrastirane jedna s drugom i s različitim zapadnjačkimoblicima. Zapravo, ovo je komparativna filozofija u svojemunajširem kulturološkom modalitetu. No, hajde prvo da ponudimokraći historijski presjek dosad postignutog u okviru spomenutoghavajskog programa komparativne filozofije.

Historijski background

Odsjek za filozofiju utemeljio je pokojni Charles A. Moorei Wing-tsit Chan 1936. i od samog svojeg osnutka je bio posvećenambicioznom ali historijski nužnom projektu – objedinjenomproučavanju istočnjačke i zapadnjačke filozofije, međutim ne sciljem stvaranja amalgama istorodnih uvjerenja, već stvaranjazajednice kritičkog diskursa među misliteljima iz različitih zemalja.U ranim fazama naglasak je bio na uvođenju zapadnjačkim filo-

76 PREGLED

zofima glavnih ideja i specifičnih načina mišljenja azijskih kultura.Ponuđen je širi okvir iz indijske i kineske filozofije, organiziranje čitav niz velikih i manjih konferencija kojima su prisustvovalivodeći filozofi iz azijskih i zapadnih zemalja, a osnovan je i časopisPhilosophy East and West (55 velikih tomova dosad!). Tijekompedesetih i šezdesetih godina Odsjek je, pod vodstvom WinfieldaNagleya, skupa sa Sveučilištem Hawai’i kao cjelinom, brzo stasavao.Specijalisti iz indijske filozofije, kao što je S. K. Saksena (kojegće kasnije zamijeniti K. N. Upadhyaya), pridružili su se Odsjeku;Kenneth Inada (kojeg će kasnije zamijeniti David Kalupahana)predavao je budističku filozofiju; Chung-ying Cheng i ChangChung-yuan (potonjeg je odmijenio Toger T. Ames) razvili supropedeutičke i napredne studije iz kineske filozofije.

Nakon penzioniranja Charlesa A. Moorea 1967., Eliot Deutschse pridružio Odsjeku i preuzeo uredništvo nad časopisom PhilosophyEast and West. Tijekom ovog razdoblja je jednako tako bio osnaženIrwingom Copijem, koji se pridružio Odsjeku, te protezanjem naislamsku filozofiju s namještenjem Lenna Goodmana, 1969. godine.Proširenje Odsjeka na petnaest članova otvorilo je mogućnostpisanja specijalističkih radova u nekoliko oblasti. Posvećena je dužnapažnja historiji filozofije, koja je osigurala studentima potrebnibackground i u zapadnjačkoj i u istočnjačkoj tradiciji. Razvijani sudoktorski programi iz indijske, budističke, kineske i zapadnjačkefilozofije. Program komparativne filozofije se brzo razvijao budućida se većina postdiplomaca usmjerila na ovo područje. Naglasakje bio na programski orijentiranom pristupu, gdje bi se specifičnapostignuća azijskih i zapadnjačkih filozofa mogla iznijeti na vidjelokroz kreativno bavljenje ovim temeljnim filozofskim pitanjima.

Tijekom šezdesetih naglasak je stavljen na razvijanje jezičnihsposobnosti, odnosno učenje stranih jezika. Od studenata se očekivaloda zadobiju visok stupanj kompetencije u zapadnjačkim jezicima(uglavnom francuskom i njemačkom), te azijskim jezicima (sanskrtu,paliju, kineskom i japanskom). Odsjek je sada upućen na grčki,hebrejski, arapski, njemački, francuski, sanskrt, pali, kineski ijapanski. Postdiplomci iz Tajlanda, Kine, Indije, Pakistana i ŠriLanke su uvelike obogatili raznoliki kulturni i lingvistički životOdsjeka.

77PREGLED

Iako ima vodeću ulogu u azijskoj i komparativnoj filozofiji,Odsjek istodobno nastoji da osnaži svoj status unutar srodnijihpodručja zapadnjačke filozofije privlačeći kvalitetne kadrove,kako profesore jednako tako i asistente. U međuvremenu, Odsjekusu se pridružili Kenneth Kipnis, koji predaje filozofiju prava i etiku,Graham Parkes, koji je osnažio proučavanje europske kontinentalnefilozofije, dok se Larry Laudan pridružio Odsjeku i predaje filozofijuznanosti, zatim Steve Odin, Roy Perrett, Ron Bontekoe, ArindamChakrabarti, Vrinda Dalmyia, Tamara Albertini, Mary i James Tiles.

Danas je Odsjek istraživački orijentiran (desetak starijih profe-sora je objavilo preko pedeset knjiga, dok istovremeno predaju nasvim stupnjevima). Preko stotinu gostujućih profesora iz raznihzemalja je godinama značajno doprinosilo radu Odsjeka. Konferen-cijski programi su proširivani na nova područja, a Odsjek je čestodomaćin domaćim i međunarodnim udruženjima i sponzoriragostujuće i domaće predavače na odsječkim kolokvijima. Dakako,zahvaljujući ponajprije članovima Odsjeka i njihovoj vjernostinajvišim standardima intelektualnog integrirteta i dugom i bogatomsvojem intelektualnom naslijeđu.

East-West program filozofskih konferencija

Godine 1939. Charles A. Moore je sazvao prvu East-Westfilozofsku konferenciju. Konferencija se bavila istraživanjemznačaja istočnjačkog načina mišljenja za zapadnjačku misao imogućnost razvitka svjetske filozofije kroz sintezu ideja i idealaIstoka i Zapada. Svezak posvećen konferenciji je naslovljenPhilosophy East and West, a svoj doprinos su dali: Wing-tsit Chan,George P. Conger, William Ernest Hocking, Charles A. Moore,Filmer, S. C. Northrop, Shunzo Sakamaki, Daisetz Teitaro Suzukii Junjiro Takakasu.

U ljeto 1949. sazvana je druga konferencija da nastavi sradom one prve. Prisustvovala su 23 filozofa, među kojima subili: E. A. Burtt, W. R. Dennes, Charles Morris i John Wild izSAD-a; T. M. P. Mahadevan i J. P. Malalasekera iz južne Azije;D. T. Suzuki i Shinso Hanayana iz Japana; te Wing-tsit Chan i Y.P. Mei, koji su predstavljali kinesku misao.

78 PREGLED

Treća East-West filozofska konferencija, koja je održana1959., bila je eksperiment u primjeni filozofije koja se prven-stveno bavi društvenom mišlju i djelovanjem. Naslovljena je kao„East-West filozofija u praktičnoj perspektivi“. Konferenciji jeprisustvovalo preko stotinu filozofa. Sveučilište je dodijelilopočasne doktorate Hu Shihu, S. Radhakrishnanu i D. T. Suzukiju,koji su sudjelovali u radu ove konferencije.

Četvrta East-West filozofska konferencija, pod kontinuiranimvodstvom Charlesa A. Moorea, održana je 1964. Konferencija jefinancirana pod supredsjedanjem dr. Hunga Wo Chinga, istaknutoglokalnog poslovnog čovjeka. Tema konferencije je bila „Svijet ipojedinac na Istoku i Zapadu“, sa razjašnjavajućim podnaslovom„Status pojedinca u zbiljnosti, mišljenju i kulturi na Istoku iZapadu“. Izvjestan broj učesnika ranijih konferencija je ponovosudjelovao u radu, uz istaknute filozofe kao što su KalidasBhattacharya, Thormé H. Fang, John N. Findlay, Richard P.McKeon, T.R.V. Murti, Karl Potter, John E. Smith, Chun-i Tangi Yoshifumi Ueda.

Godine 1969., pod vodstvom Abrahama Kaplana, održanaje peta East-West filozofska konferencija na temu „Alijenacijačovjeka“. Tema je široko interpretirana kako bi uključila sve štouzrokuje da čovjek postane otuđen od samoga sebe, drugih ljudi,prirode, božanskog – sve što stvara jaz koji dijeli generacije, klase,rase i nacije. Prisustvovalo je preko stotinu učenjaka iz dvadesetzemalja i dvadeset jedne države SAD-a, uključujući, prvi put,neke iz istočnoeuropskih zemalja.

U razdoblju između 1968. i 1974. održan je serijal manjihEast-West konferencija koje su bile posvećene različitim temama.Simpozij „Estetika Istoka i Zapada: narav i funkcija simbolizmau istočnjačkoj i zapadnjačkoj umjetnosti“ održan je u decembru1968. godine. Među pozvanim učenjacima su bili Albert Hofstadter,William P. Malm, Stephen Pepper, Donald Kene i David T. Wieck.

Godine 1969. održana je konferencija u čast Martina Heideggerau povodu njegovog osamdesetog rođendana, te kako bi se istražiliodnosi između Heideggerove misli i različitih aspekata istočnjačkihfilozofskih tradicija. Među učesnicima su bili J. Glenn Gray, J. L.Mehta, Calvin O. Schrag, Takeshi Umehara i Elisabeth Feist Hirsch.

79PREGLED

U martu 1971. održana je konferencija „Pravo i moralnost:Istok i Zapad“. Ona se bavila odnosima između zakonskih i filo-zofskih postignuća u transkulturalnom kontekstu. Među ostalim,sudjelovali su Herbert Morris, Alice Erh-Soon Tay, Martin Golding,Herbert H. P. Ma, Marc Galanter i Takeyoshi Kawashima.

Godine 1972. održana je konferencija „Wang Yang-ming:Komparativno proučavanje“, povodom petog stoljeća rođenjaovog glavnog neokonfucijanskog filozofa. Deset je pozvaniheksperata održalo predavanje po pozivu o Wangu Yang-mingu,među njima i Wing-tsit Chan, Thomé Fang, Ian McMorran, MouTsung-san, Takehiko Okadu, Tang Chun-i i Tu Wei-ming. Radovisu objavljeni u specijalnom izdanju časopisa Philosophy East andWest (tom 23, brojevi 1-2, januar-april 1973).

Godine 1973. održana je konferencija „Razvoj logike: Istoki Zapad“, istražujući pitanja moguće univerzalnosti logičkihsustava, odnosa jezika prema logici, te općenito ulozi logike u filo-zofiji. Predstavljene su indijske, kineske i japanske tradicije, kaoi različiti pokreti u zapadnjačkom mišljenju, uključujući učesnikekao što su Richard Chi, Charlene McDermott, Bimal Matilal i KarlPotter (vidjeti Philosophy East and West, tom 24, br. 3, juli 1974).

Godine 1974., u suradnji sa Center for Process StudiesClaremont sveučilišta, održana je konferencija o Mahāyāna budizmui Whiteheadu. Svrha ove konferencija bila je da se prouče mogućesličnosti i razlike u budističkom i vajthedijanskom procesumišljenja. Među učesnicima su bili John B. Cobb, Charles Hartshorne,Masao Abe, Frederick J. Streng i Kenneth Inada. Specijalno izdanjeje tiskano u Philosophy East and West (tom 25, br. 4, oktobar 1975).

Mnogi radovi s ovih manjih konferencija, pod uredništvomEliota Deutscha, objavljivani su u specijalnim izdanjima PhilosophyEast and Westa.

Godine 1979. konferencijom je predsjedavao Lenn Goodmannna temu „Suvremeni značaj konfucijanske filozofije“. Julia Ching,Herbert Fingarette, Stanislao Kuang Lo i Chung-ying Cheng supodnijeli svoje referate.

Godine 1982. Odsjek je bio suorganizator međunarodnekonferencije o Chu Hsiju, kojom je predsjedavao Wing-tsit Chan.Pozvano je preko pedeset glavnih poznavatelja Chu Hsijeve filo-

80 PREGLED

zofije, sa istaknutom delegacijom iz Narodne Republike Kine,koja je prvi put prisustvovala. Glavni svezak, koji je uredio Wing-tsit Chan i naslovio kao Chu Hsi and Neo-Confucianism/ ChuHsi i neokonfucijanstvo, objavio je University of Hawaii Press.

U ljeto 1984. Društvo za komparativnu filozofiju održalo jesvoju prvu međunarodnu istraživačku konferenciju u Honoluluupod predsjedanjem tadašnjeg predsjednika Geralda Larsona. Okodvije stotine učenjaka sudjelovalo je u radu ove konferencije natemu: „Interpretirajući preko granica“. Konferencija je pokušalaistražiti metodologije za komparativnu filozofiju i postaviti priori-tete za djelovanje u ovom području za narednih deset do dvadesetgodina. Svezak pod naslovom Interpreting Across Boundaries:New Essays in Comparative Philosophy, koji su uredili GeraldLarson i Eliot Deutsch, objavio je Princeton University Press.

U međuvremenu su održane šesta, sedma, osma, deveta i upripremi je deseta East-West filozofska konferencija. Vrijedno jespomena na ovom mjestu da je šesta konferencija održana urazdoblju od 30. jula do 12. augusta 1989., pod zajedničkim spon-zorstvom Odsjeka i Društva za azijsku i komparativnu filozofiju,te East-West Centrom. Predsjedavali su Wing-tsit Chan, EliotDeutsch i Hung Wo Ching. Između 150 i 200 svjetskih vodećihfilozofa, među kojima su Richard Bernstein, Chang Tai-nien,Arthur Danto, Herbert Fingarette, Virginia Held, Daya Krishna,Alasdair MacIntyre, J. N. Mohanty, Hilary Putnam, RichardRorty, Yuasa Yusuo, a na temu „Kultura i modernost: autoritetprošlosti“.

Sedma konferencija održana je u januaru 1995. pod naslovom:„Justice and Democracy: A Philosophical Exploration“ („Pravdai demokracija: filozofsko istraživanje“), a predsjedavala jeMarietta Stepaniants sa Instituta za filozofiju Ruske akademije iistoj je prisustvovalo 135 filozofa; osmom su predsjedavali M.Stepaniants i Roger T. Ames, a održana je na temu „Technologyand Cultural Values“ („Tehnika i kulturne vrijednosti“), a održana jeu januaru 2000. u East-West Centru; konačno, devetu su zajedničkisponzorirali Odsjek za filozofiju i East-West Center i održana je urazdoblju od 29. maja do 10. juna 2005. godine. Deseta, predstojeća,posvećena je pomirenju, i upravo se radi na njezinoj pripremi.

81PREGLED

Časopisi

Philosophy East and West utemeljio je Charles A. Moore1951., kao nastavak East-West filozofskih konferencija. Nakanaje bila da se putem ovog časopisa osigura plasman za djelovanjefilozofa koji rade u području azijske i komparativne misli. Prekodvije decenije, u razdoblju od 1967. do 1987., časopis je uređivaoEliot Deutsch, a pomagao mu je Roger T. Ames u njegovomuređivanju. Uređivački kolegij su činili: Wing-tsist Chan, Chung-yingCheng, Arthur Dante, Herbert Fingarette, David Kalupahane,Daye Krishna, Charlene McDermott, J. N. Mohanty, HajimaNakamura, Karl H. Potter, John Smith, Tu Wei-ming, K. N.Upadhyaya i Alex Wayman. Odsjek surađuje u objavljivanju jošjednog časopisa: Journal of Chinese Philosophy, koji uređujeChung-ying Cheng. Časopis je počeo sa izlaženjem 1972., objav-ljujući vrijedne studije iz kineske filozofije i kultivirajući tufilozofiju kao vrijedno područje istraživanja za suvremeno filozofskomišljenje.

Naravno, dosad pobrojanim se ne iscrpljuju aktivnosti ovogdoista prestižnog odsjeka, zapravo jedinstvene američke institucijete vrste. Tek uzgred spominjemo ljetni Institut za komparativnufilozofiju, program filozofije za djecu (dijaloška diskusija u razredui stjecanje kritičkih sposobnosti u mišljenju još u dječijem vrtiću!).

Zaključno razmatranje

Uobzirujući činjenicu da smo u Bosni i Hercegovini, his-torijskim usudom ili Voljom Neba – htjeli mi to sebi priznati ili ne– predodređeni na komparativna razmatranja, postojeći havajskiprogram iz komparativne filozofije je doista izvanredan egzemplarza ugledanje. Osjećam doista prijatno zadovoljstvo da je mojimdolaskom ovdje slučaj Bosne i Hercegovine postao dijelom agendeili prioriteta ovog prestižnog sveučilišnog centra, jer, sukladnomojim najvlastitijim uvidima, studije iz komparativne filozofije,te zadaća razvijanja nove kozmopolitske tradicije, više uopće nemogu zanemarivati ovu staru bosansku tradiciju multikulturnihodnosa. Koliko ćemo još dugo sami ustrajavati na postojećimintelektualnim miopijama i parokijalizmima u Bosni, umjesto

82 PREGLED

uronjenosti u naše istosti i zajedničkosti, i to kao naš stari načini model življenja u Bosni, odnosno milenijsko iskustvo multikultura-lizma, ostaje na nama da odlučimo i razvidimo. Međutim, već sadaje posvema razvidno da, iako specifična po svojemu kontekstu,ova bosanska iskustva imaju implikacije za sve više globalizirajućisvijet kroz stvaranje većih mogućnosti, ili čak sve veću i urgentnijupotrebu za interkulturalnim uzajamnim djelovanjem danas zaljudsku zajednicu kao cjelinu, koja pogleda na taj dio svijeta zainspiraciju i vodstvo u postizanju multireligijskog i multikulturalnogmira, pišući posve novo poglavlje u historiji svjetske filozofije.

No, čini se da je F.S.C. Northrop ipak bio posvema u pravuizjavivši svojedobno da je naš svijet paradoksalan: „Postignuća kojasu njegova slava prijete da ga unište. Nacije koje su na najvišemstandardu življenja, najveće sposobnosti da brigaju ekonomski osvojemu narodu, najšireg obrazovanja, te najveće moralnosti ireligije, pokazuju barem sposobnost da izbjegnu uzajamno razaranjeu ratu. Čini se pak da što smo više civilizirani, postajemo nespo-sobniji da održimo našu civilizaciju“ (Northrop, 1979, str. 1).

Literatura

Eliot Deutsch & Ron Bontekoe, A Companion to WorldPhilosophy (Blackwell Companions to Philosophy), BlackwellPublishers, 1997.

Eliot Deutsh, Studies in Comparative Aesthetics (Monographsof the Society for Asian and Comparative Philosophy), Universityof Hawaii Press, 1975.

Eliot Deutsch, Religion and Spirituality, State University ofNew York Press, 1995.

The Aesthetic Turn: Reading Eliot Deutsch on ComparativePhilosophy, ed. by Roger T. Ames, Open Court Publishing Company,2000.

F.S.C. Northrop, The Meeting of East and West: An InquiryConcerning World Understanding, Ox Bow Press, Woodbridge,Connecticut, 1979.

55 godišnjaka (svezaka) časopisa Philosophy East and West.

83PREGLED

84 PREGLED

UDK 37 (497.15)“1879/1914“

Elvira Islamović

O DRUŠTVENO-POLITIČKOJ UVJETOVANOSTIOBRAZOVANJA U BOSNI I HERCEGOVINI ZA

VRIJEME AUSTROUGARSKE UPRAVE

ABOUT SOCIO-POLITICAL CONDITIONS MADEUPON EDUCATION IN BOSNIA AND HERZEGOVINADURING AUSTRO-HUNGARIAN ADMINISTRATION

Sažetak

U Bosni i Hercegovini prije dolaska austrougarske vlastiškolstvo je imalo vjersko obilježje i održavalo se u okviru vjerskihinstitucija. Ovo školstvo, što zbog vjerske orijentacije, što zboguređenja, austrougarska uprava nije smatrala osobito vrijednim.Uvođenje kapitalističkih proizvodnih odnosa, razvoj industrije,privrede i društva općenito zahtijevaju obrazovanu radnu snagu,koja može odgovoriti novim društvenim potrebama. Unificiranoškolstvo koje je u Bosni i Hercegovini počelo 1879. godine podnazivom interkonfesionalnih škola imalo je za cilj obuhvatiti štoveći broj djece svih konfesija podukom u ovim školama. Osnovnicilj austrougarske politike u Bosni i Hercegovini bio je osiguranjestabilnosti i trajnosti njene vlasti. Stoga je bilo potrebno kreiratiobrazovni sistem koji bi svojim sadržajem odgovarao ekonomskim,vojnim i političkim ciljevima okupacije. Država preuzima većubrigu o finansiranju i obrazovnom procesu. Obrazovni sistem jesvojim sadržajem trebao utjecati na stvaranje novih društvenihvrijednosti, izgraditi osjećaj pripadnosti novoj društvenoj zajednici,opredijeliti pojedince spram sistema vlasti i uspostaviti lojalnost.Budući da pedagoški ciljevi ovise o društvenim ciljevima i društ-venim stanjima, velika pažnja u školama posvećivala se kreiranjuudžbenika, nastavnim planovima i programima, disciplini učenika,

85PREGLED

religijskom i moralnom odgoju, te izgrađivanju austrougarskedržavne ideje u školama. S obzirom na to da je obrazovanje naj-snažniji proces socijalizacije, to jest prenošenje normi i vrijednostijednoga društva putem školskoga sistema, vlasti su imale kontrolunad svim odgojno-obrazovnim institucijama u zemlji. Nesumnjivoje da su prilikom izgradnje kako osnovnih tako i srednjih školabili prisutni politički motivi. Kao važan kriterij pri otvaranjupojedinih školskih institucija uziman je konfesionalni sastav stanov-ništva na području gdje se namjeravalo otvoriti dotičnu školu.Austro-Ugarska je znala da je stabilnost njene uprave u Bosni iHercegovini ovisila o održavanju proporcionalne ravnoteže izmeđutri različite konfesionalne etničke zajednice. Uvidom u nastavneprograme, udžbenike i izbor nastavnog kadra, jasna je uloga škol-skog sistema u afirmaciji ukupne politike Monarhije. Iako je procentdjece uključene u osnovno i srednjoškolsko obrazovanje bio maliu odnosu na potrebe, tokom austrougarske uprave u Bosni i Herce-govini dogodile su se značajne promjene u sferi obrazovanja.Uvažavajući historijsku i kulturnu tradiciju bosanskohercegovačkogstanovništva, Austro-Ugarska je podizala škole i na mnoge načinepridonosila kulturnom razvoju Bosne i Hercegovine.

Ključne riječi: Austro-Ugarska, obrazovanje, obrazovnapolitika, odgoj, školski sistem, država, društvo

Summary

Before the Austro-Hungary came into power, education inBosnia and Herzegovina had religious characteristics, and washeld within the religious institutions. Such a school system, dueto religious orientation as well as its regulation, was not valuedvery much by the Austro-Hungarian administration. The introductionof capitalistic production relations, the development of industry,economy, and society in general, demanded educated labour, thatcould respond to new social needs.

The unified school system named inter-denominational schools,that began in Bosnia and Herzegovina in 1879, had the aim to

86 PREGLED

make as many children of all religions as possible attend theseschools.The main aim of Austro-Hungarian politics in Bosnia andHerzegovina was to ensure the stability and durability of theirpower. That is why it was necessary to create the educational systemwhich in its contents would suit the economic, military, and politicalobjectives of the occupation. The state took more care about thefunding and educational process. The educational system withits contents had to influence the creation of new social values, developfeeling of belonging to the new social community, and designateindividuals for the system of power and make them loyal to it.Since the pedagogical aims depend on the social aims and socialconditions, much attention in schools was paid to the creation ofschool books, curriculums, discipline of pupils, religious and moralbreeding, as well as development of the idea of Austro-Hungarianstate in schools.

Considering that education has been the strongest process ofsocialization, i.e. norms and values of a society can be conveyedthrough the school system, the authorities had control over alleducative and training institutions in the country.Undoubtly, therewas always political motivation for construction of both primaryand secondary schools. An important criterion while opening ofa certain school institution was denominational structure ofpopulation in the area where they planned to open a certain school.Austro-Hungary realized that the stability of its administrationin Bosnia and Herzegovina depended on keeping the proportionalbalance among the three different religious-ethnic communities.Having insight in the curriculums, school books and choice ofteachers, one can clearly see the role of the school system in therecognition of overall politics of the Monarchy. Although thepercentage of children attending the primary and secondaryeducation in Bosnia and Herzegovina was law throughout Austro-Hungarian administration, the number of primary and secondaryschools increased if compared to the period before, and theseschools speaking in a pedagogical way made a certain progress.In the period of Austro-Hungarian administration in Bosnia andHerzegovina, dynamic changes happened in the field of education.

87PREGLED

Austro-Hungary built schools and made cultural contribution inmany ways, having in mind historical and cultural tradition ofBosnian population.

Key words: Austro-Hungary, education, educational policy,breeding, school system, state, society

Uvod

„Nikoja grana zemaljske uprave u Bosni i Hercegovini nijeu vrijeme okupacije tih zemalja zatečena u tako zapuštenomstanju kao što je javna nastava“, ocjena je Zemaljske vlade zaBosnu i Hercegovinu o stanju u obrazovanju u novookupiranojzemlji.1 „Valja zahvaliti uvigjavnom nastojanju pravoslavnihcrkvenih općina, onda franjevačkom redu i milosrdnim sestrama,što je i prije okupacije bio u Bosni i Hercegovini neki broj škola,u kojima se je učilo na materinskom jeziku i gdje je nauka išla iza praktičnim svrhama, kao što biva u školama civilizovanogsvijeta.“2 Ova konstatacija, izrečena u stručnom školskom listuZemaljske vlade, jasno pokazuje šta o naslijeđenom osmanskomškolstvu misle nove vlasti. Školstvo uspostavljeno prije okupacijeBosne i Hercegovine bilo je organizirano isključivo na konfesionalnojosnovi. Osnovna vjerska nastava muslimana organizirana je u sibjan-mektebima koji su bili muslimanske škole u kojima se učio tursko-arapski alfabet, Kur’an i temeljne postavke islama. U rimokatoličkimi srpsko-pravoslavnim osnovnim školama svećenici su takođerobrađivali vjerske sadržaje dotičnih vjera. Ovakvu nastavu, štozbog vjerske orijentacije što zbog uređenja, nova uprava nijesmatrala osobito vrijednom. Stoga se obećava uspostavljanje mo-dernog školstva, po uzoru na evropsko.3 Jasno je da austrougarskevlasti domaću kulturu prosuđuju prema standardima vlastite kulture

88 PREGLED

1 Školski vjesnik, 1894, str. 1.2 Isto, str. 1.3 Školski vjesnik iz 1894. godine objavio je članak Natana Švarca pod

nazivom „Istorički prijegled javne nastave u Austro-Ugarskoj Monarhiji od

i nastoje uspostaviti dominantan kulturni obrazac vrijednosti. Utom smislu, obrazovni ideal je u vezi i ovisan o kulturnom idealui s njim u korelaciji.

Sukob između partnera dvojne monarhije, kada je u pitanjuobrazovanje, nastao je povodom osnivanja novih škola. Naime,mađarsko ministarstvo prosvjete nije se u početku principijelnoslagalo s politikom novih škola. Mađari su smatrali da su međuvjerskiodnosi u Bosni i Hercegovini takvi da bi, bar u početku, bilo političkioportunije i dalje ostaviti konfesionalne škole. Sličan stav o novimškolama imao je i zemaljski školski inspektor Prausek, iz Beča, kojije zahtijevao postupnost u „germanizaciji škola“ u Bosni i Herce-govini.4 Prevladalo je stajalište Zajedničkog ministarstva finansijai Zemaljske vlade u Sarajevu i škole su se počele otvarati.

Reforma školstva u Bosni i Hercegovini podrazumijeva i novuulogu države u sferi obrazovanja. Nove vlasti donose uredbu o trivrste osnovnih škola: opće narodne, privatne i konfesionalne škole.Međutim, nije bilo moguće odmah nakon okupacije pokrenutiradikalnu reformu školstva zbog nedostatka finansijskih sred-stava i nedostatka stručnih i osposobljenih učitelja. Nova upravazadovoljila se time da u početku uspostavi državnu kontrolu nadpostojećim školama, potpomaganjem pojedinih konfesionalnihškola i osnivanjem tek najpotrebnijih javnih škola. Školski sistemrazvijao se postepeno i u mjeri koju su dozvoljavale finansijskemogućnosti Bosne i Hercegovine i interesi Monarhije. Bilo je jasnoda Monarhija u okupiranoj zemlji želi uspostaviti školski sistem

89PREGLED

1740. do 1894.“ U članku se ističe kako je za vrijeme vladavine carice MarijeTerezije (1740-1780) u pogledu povijesnog razvoja nastave i odgoja u Austro-Ugarskoj monarhiji učinjen značajan obrat. Za njene vladavine se ističe osobitoutjecaj države na organizaciju jedinstvene škole – kako osnovne tako i srednje.Stvorena je glasovita nastavna regulativa, „ratio educationis“, kojom je ukupnajavna nastava dobila nov, bolji i napredniji oblik, str. 74.

Za vrijeme vladavine cara Franje II (1792-1835) uređeno je školstvo u cijelojMonarhiji na temelju „političkog školskog sustava“. Zadatak osnovnih školabio je da se u njima odgoje „pobožni, pokorni i marljivi Podanici“. Taj političkiškolski sustav održao se sve do najnovijeg vremena, navodi se u „Školskomvjesniku“ 1894. godine, str. 78.

4 Mitar Papić: Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarskeokupacije 1878-1918, Sarajevo, 1972, str. 41.

koji će biti kompatibilan s političkim i ekonomskim ciljevimaokupacije. Nakon ustroja administracije, austrougarske vlastipoduzimaju prve aktivnosti u oblasti školstva. Austrougarska vlastželi unificirati školstvo u Bosni i Hercegovini, te osniva državneosnovne škole. Osnivanje interkonfesionalnih škola imalo je za ciljobuhvatiti što veći broj djece svih konfesija podukom u ovimškolama, ustanoviti jedinstven plan i program za sve osnovne školena teritoriji Bosne i Hercegovine, uvesti obavezno osnovno školo-vanje i odvojiti crkvu od škole. Interkonfesionalne škole bile suu nadležnosti Zemaljske vlade u Sarajevu. Vlada je očekivala daće, umjesto dotadašnjim konfesionalnim, obuhvatiti djecu ovimsistemom obrazovanja bez administrativnih zabrana konfesionalnihškola. Uvođenjem državnih osnovnih škola nisu prestale raditi konfe-sionalne škole. Pored konfesionalnih škola, stvoreno je i samostalnonarodno školstvo.

Odnos austrougarske uprave prema osnovnom obrazovanju

„U narodne osnovne škole slobodan je pristup djeci svakevjere u zemlji. O prisilnom školskom polasku za sada nema govora.Polazeći od tog načela, da školsku naobrazbu treba u zemlji štoviše širiti i unapređivati, neka političke vlasti zgodnim taktom otome nastoje, da što više roditelja ili njihovih zastupnika, koji stanujuu onom mjestu, gdje ima škola, ili ne više nego pô milje odanle, svojudjecu ili štićenike šalju u osnovnu školu. Sposobnost za školskunastavu otpočinje navršenom 6. godinom. Kotarske oblasti nekabez prestanka o tome nastoje, da malo po malo sva djeca raznih vjerabudu mogla dobivati elementarnu nastavu.“5

Interkonfesionalne škole bile su novina za domaće stanovništvo,što je utjecalo na nepovjerljiv odnos u početku prema ovim školama.S vremenom, kako se učvršćivala nova vlast, povećavao broj škola,i stanovništvo je postepeno prihvaćalo ove škole i uviđalo potrebuda školuje svoju djecu u njima.

90 PREGLED

5 Školski vjesnik, 1894, str. 41.

Jedan od bitnih zahtjeva nove uprave bio je da se sredstva zakulturno i obrazovno uzdizanje stanovništva moraju osigurati izvlastitih prihoda zemlje. Paralelnim austrijskim i ugarskim Zako-nom o upravljanju Bosnom i Hercegovinom iz 1880. godine biloje utvrđeno načelo da okupirane zemlje treba da žive od svojihvlastitih sredstava. Posljedica je bila, kako u svom istraživanju oprivredi Bosne i Hercegovine za vrijeme austrougarske vladavinenavodi Ferdo Hauptmann, da je, s obzirom na nepovoljnu priv-rednu i finansijsku situaciju ovih zemalja, takva obaveza samofinan-siranja značila utoliko veće opterećenje jer su nova, modernauprava, i ulazak u novu, privredno i socijalno razvijeniju okolinu,iziskivali velika sredstva i aktivnosti, svakako kudikamo većanego u ranije, tursko doba.6

Imajući u vidu teško socijalno-ekonomsko stanje u zemlji,jasno je da se razvoj školstva odvijao u onoj mjeri i kvalitetu kolikosu dozvoljavale materijalne prilike. Zajednički ministar finansijaIstván Burian, koji je imenovan 24. jula 1903. godine, unosiizvjesne promjene u školstvo. U obrazovnom pitanju Burian jevodio kurs koji je predstavljao kompromis između Kalláyevedozirane školske politike i obrazovnih potreba naroda u okupiranojzemlji.7 Kalláyeva obrazovna politika bila je imobilna, sa strogimnadzorom i naglašenom brigom za kvalitet, sprečavala je svakuekspanziju školstva koja bi mogla izmaći kontroli režima.8 Jedinuučiteljsku školu u Sarajevu završavalo je godišnje svega 12 do 14kandidata.9

Svoj stav o pitanju školstva iznio je zajednički ministar finansijabaron Burian 29. oktobra 1910. godine u odboru austrijske delegacijeza inostrane i bosanskohercegovačke poslove sljedećim riječima:„U Bosni školsko pitanje nije samo pitanje o broju škola. U Bosni,koja je – to moram nanovo da naglasim – najzapuštenija turskapokrajina bila, nije bilo ni prvih pupaka moderne nastave, u sup-

91PREGLED

6 Ferdo Hauptmann: Privreda i društvo Bosne i Hercegovine u doba Aust-rougarske vladavine (1878-1918), Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine II,knjiga LXXIX, Akademija nauka i umjetnosti BiH, str. 106 i 107.

7 Mustafa Imamović, „Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak BiHod 1878-1914“, str. 132.

8 Isto, str. 132.9 Isto.

rotici sa drugim turskim pokrajinama, kao npr. u Bugarskoj, kojaveć od 1821. ima školsku organizaciju na konfesionalnoj osnovi.Stoga se u Bosni u tom obziru moralo doista sve iz osnove stvoriti.“10

Zajednički ministar finansija Burian također kaže u spomenutomgovoru: „Iskreno govoreći, kad sam ja bio preuzeo upravu, prostosam se zapanjio zbog malešna broja naših škola, pa naravskipregao bio, da koliko je moguće doskočim ovome zlu.“11 Burianje isticao u delegacijama da se ne može uvesti obavezno osnovnoškolovanje zbog otpora samog bosanskohercegovačkog stanovništva.Kao glavne razloge za sporost u otvaranju škola on navodi nedos-tatak učitelja, osobito nedostatak učitelja muslimana i pravoslavnih,zatim nepohađanje škole, jer roditelji nisu zainteresirani da imdjeca polaze državne škole, te nedostatak potrebnih sredstava zarazvoj školstva. Burian također ističe da je školsko pitanje jednood najvažnijih, te da je Bosanski sabor uvijek pokazivao velikinteres u svom radu za školska pitanja.

Procent djece uključene u osnovno i srednjoškolsko obrazovanjeu Bosni i Hercegovini bio je mali, ali ipak, s godinama, brojučenika postepeno je rastao. Tako je u školskoj 1899/1900. godiniosnovnu školu, u odnosu na ukupan broj djece školskog uzrasta,pohađalo 12,91% djece, dok je 87,09% djece ostalo neuključenou obrazovni proces.12 Ovim podacima obuhvaćeni su i učenicikonfesionalnih škola. Od ukupnog broja djece koja su u spomenutojškolskoj godini pohađala osnovnu školu bilo je: muslimana 5,94%,pravoslavnih 12,96%, katolika 21,86%, Jevreja 63,83% i ostalih70,12%.13

U odnosu prema površini Bosne i Hercegovine, u školskoj1904/1905. dolazi na 145,4 kilometra kvadratna, računajući popopisu stanovništva u godini 1895., na 4.455 stanovnika po jednanarodna osnovna škola. U pogledu pojedinih okruga u zemlji,14 ovaj

92 PREGLED

10 Govor Njeg. Preuzvišenosti g. zajedničkog ministra financija baronaBuriana u odboru austrijske delegacije za inostrane i bosanskohercegovačkeposlove, 29. oktobra 1910, Prilog „Več. Saraj. Listu“ k br. 281. od 1910. g.

11 Isto.12 Vojislav Bogićević, Pismenost u Bosni i Hercegovini…, str. 285.13 Isto, str. 285.14 Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine, 1906, str. 137.

brojni odnos najnepovoljniji je u Bihaćkom okrugu, kako se vidiiz tabele:

Broj osnovnih škola po okruzima i njihov odnos prema brojustanovništva školske 1904/1905. godine:

Broj škola po okruzima15 i njihov odnos prema broju stanovništvaškolske 1909/1910. godine može se vidjeti iz sljedeće tabele:

U ove podatke nisu uračunate muslimanske vjerske škole.Jedna osnovna škola dolazila je na 110,42 kilometra kvadratna ina 4.108 stanovnika. Kako je vidljivo iz gornje tabele, od svihokruga stanje je najpovoljnije u Mostarskom okrugu, a najgore idalje u bihaćkom, u kojem dolazi jedna škola na 5.751 stanovnika.Broj stanovnika u Okrugu Mostar (267.038) malo je veći nego uOkrugu Bihać (229.071), prema popisu stanovništva iz 1910.godine, a taj okrug ima skoro tri puta više škola nego OkrugBihać. Prema površini u najgorem položaju su okruzi Travnik i

93PREGLED

15 Pregled, časopis za nauku i socijalni život, Sarajevo, 1. januara 1912.godine, Školske prilike u Bosni Hercegovini, str. 222.

Bihać. Da je broj državnih osnovnih škola na području OkrugaBihać u odnosu na stvarne potrebe stanovništva bio nedostatan,potvrđuju podaci iz popisa stanovništva 1910. godine, premakojima se najviše nepismenih nalazi u Okrugu Bihać, 94,22%, anajmanje u Okrugu Sarajevo, 82,14%, i Mostar 85,05%. U kontekstugore navedenih podataka, moglo se očekivati da uprava za ovajokrug u kojem je najveći broj nepismenih, te najmanji broj školai učenika, učini puno više. Budući da je razvoj školstva bio deter-miniran finansijskim i općim političkim interesima, očito nije bilopolitičke volje da se posebno razmatra Okrug Bihać kao posebanslučaj. Međutim, i dalje ostaje sporno pitanje nesrazmjera kada seradi o broju otvorenih škola po pojedinim okruzima i stvarnim pot-rebama na pojedinim područjima. Pritom naravno ne želimo ospora-vati potrebu za otvaranjem školskih institucija u onim dijelovimazemlje gdje je stanje u obrazovanju bilo u povoljnijem položaju,već pokušati sagledati uzroke takvom stanju.

Prema mišljenju nekih autora, vladina politika pri otvaranjuosnovnih škola bila je vođena, pored ostalog, udjelom stanovništvaapsolutne ili relativne većine pojedinih konfesija u pojedinimokruzima. Tako „Pregled“, list za nauku i život, u januaru 1912.godine piše: „U mostarskom okrugu koji je neznatno veći od bihaćkogpo broju stanovnika ima skoro tri puta više škola nego u bihaćkom,ali zato su u mostarskom okrugu katolici u većini, a u bihaćkomu manjini.“ „Jedan od najjačih razloga nesrazmjernoj proporcijidjece katoličke i drugih vjera u srednjim školama je vladina politikapri otvaranju osnovnih škola. Otvarajući svoje škole po najviše umjestima i krajevima, gdje je ili veliki broj ili pretežna većinakatoličkog elementa, uspjelo se stvoriti najveći broj katoličkih đakau osnovnim školama.“16 Isti list navodi još jednu karakteristikuvladine politike pri podizanju osnovnih škola: „Po cijeloj graniciBosne i Hercegovine, a osobito po istočnoj i sjevernoj, sagrađenesu državne škole vrlo često, a unutrašnjost, izuzev krajeva sakatoličkom većinom, je zapuštena.“17 U srezovima prema Srbijii Crnoj Gori nalazila se oko četvrtina svih osnovnih škola u zemlji,

94 PREGLED

16 Pregled, 1912, str. 470.17 Isto, str. 223.

što pokazuje da je na tom prostoru školska mreža bila gušća negou ostalim krajevima.18 Srez Bijeljina sa 14 osnovnih škola se u 1902.godini nalazio na prvom mjestu u Bosni i Hercegovini.19 Sličnoje bilo i s mrežom trgovačkih škola. Od ukupno devet škola, tri suse nalazile u tuzlanskom, jedna u sarajevskom i tri u mostarskomokrugu. Otvaranje većeg broja škola u ovom graničnom pojasuizloženom jačim utjecajima iz Srbije i Crne Gore trebalo je dadoprinese suzbijanju i neutraliziranju tih utjecaja.20 Nesumnjivoje da su u izgradnji kako osnovnih tako i srednjih škola bili prisutnipolitički motivi. Još jedan važan podatak potkrepljuje ovu tezu inavodi nas na zaključak da je vladina obrazovna politika kaovažan kriterij pri otvaranju pojedinih školskih institucija uzimalakonfesionalni sastav stanovništva na području gdje je htjela otvoritidotičnu školu. Radi se o pretvaranju Niže gimnazije u Bihaću uVišu, kojom prilikom se u aktu Zemaljske vlade za Bosnu i Herce-govinu kaže sljedeće: „Ta Gimnazija ne bi trebalo samo KrvavojKrajini ponuditi jedan kulturni centar, nego također bi trebalo tamoživućem skroz siromašnom muslimanskom elementu dati prilikuza obrazovanje. Mi trebamo kao protutežu, naspram u velikom brojuprisutnih inteligentnih Srba, jednak broj obrazovanih katolika imuslimana. Zbog toga Zemaljska vlada treba kao bitni državnipostulat intenzivirati i unapređivati njihovo obrazovanje.“21

U aktu Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od oktobra1912. upućenog Okružnoj oblasti u Bihaću, vezano za gradnjunarodnih osnovnih škola i predlaganje projekata, stoji: „Zemaljskavlada istakla je prošle godine u programu za gradnju i osnivanjenovih narodnih osnovnih škola svoje nazore i principe, koje ćeuzimati u obzir pri izboru školskih mjesta. Priloženi tabelarnipregled narodnih osnovnih škola po kotarevima i konfesijama – bezvaroši i varošica, iz kojeg prioizilazi koliki broj bi trebao da otpadnena pojedine kotareve i konfesije pri idealno jednakoj podjeli školau cijeloj zemlji izrađen je na osnovi Štatistike žiteljstva od godine

95PREGLED

18 Tomislav Kraljačić, Kallajev režim u Bosni i Hercegovini 1882-1903,str. 249.

19 Bošnjak, Kalendar za 1902. godinu, str. 52-54.20 Tomisalv Kraljačić, Kallajev režim u Bosni i Hercegovini 1882-1903,

str. 249

1911. i na pretpostavci da će se u 1913. godini graditi 211 novih škola.Pri izradi ovih tabela uzet je također u obzir procent pojedinih vjero-ispovjesti u varošima i varošicama.“

Prema navedenim dokumentima Zemaljske vlade očito je daje austrougarska uprava nastojala održati ravnotežu kada je u pitanjuobrazovanost pojedinih vjersko-etničkih grupa, kao što je nastojalaodržati unutrašnju ravnotežu uopće kako bi izbjegla da neka odtri konfesije dobije nadmoć u odnosu na preostale dvije. Zbogsloženih unutrašnjih i međunarodnih okolnosti u kojima je djelo-vala austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini, smatralo se dabi poremećaj ovog principa ugrozio položaj Monarhije u Bosni iHercegovini. Zbog toga se i obrazovna politika morala uklopitiu ukupnu austrougarsku politiku.

Iako je za vrijeme Austro-Ugarske osnovno obrazovanjeznačajno napredovalo, u Bosni i Hercegovini je i dalje ostao velikibroj djece koja nisu bila uključena u obrazovni proces. Ogromanje i broj odraslih koji se smatraju nepismenima. U Bosni i Herce-govini su krajem školske 1904/1905. godine postojale 352 osnovneškole, i to: 239 narodnih, 103 konfesionalne i 10 privatnih; školesu postojale u 267 školskih mjesta sa 1.714 sela sa školama.22 Uovim školama radilo je 568 učitelja.23 Od 1879. godine u prosječnomgodišnjem prirastu to iznosi 14 osnovnih škola. Od 103 konfesionalneškole bilo je 69 srpsko-pravoslavnih, 32 rimokatoličke, jedna evange-lička i jedna jevrejska.24 U odnosu prema površini Bosne i Herce-govine, u školskoj 1904/1905. godini dolazi na 145,40 kilometarakvadratnih, računajući prema popisu stanovništva 1895., na 4.455stanovnika po jedna narodna osnovna škola.25 Broj osnovnih školau Bosni i Hercegovini u odnosu na njenu površinu, kao i broj stanov-nika, značajno zaostaje ne samo za dvjema državama Monarhije

96 PREGLED

21 Arhiv BiH, Zemaljska vlada za BiH, broj 2821, Sarajevo, 5. aprila 1915.22 Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine za 1906. godinu, str. 137 i 144.23 Isto.24 Konfesionalne početne škole muslimana, mektebi, prema ovom izvještaju,

kao specifične vjerske škole nisu ubrojene u elementarne škole i ne ulaze uovaj pregled.

25 Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine za 1906. godinu, str. 137.

(u Austriji dolazi po jedna narodna osnovna škola na 1.300 stanov-nika, u Ugarskoj na 1.010 stanovnika) nego i za susjednim državama(u Srbiji jedna narodna osnovna škola dolazi na 2.264 stanovnika).Budžet vlade za osnovne škole 1906. godine iznosio je 1,208.219kruna, dok je za potrebe žandarmerije iste godine predviđeno3,753.189 kruna.26

Prema zvaničnom „Izvještaju o upravi Bosne i Hercegovineza 1907. godinu“, krajem školske 1905/1906. godine u Bosni i Herce-govini je bilo 366 narodnih osnovnih škola, i to: 253 opće (vladine),103 konfesionalne i 10 privatnih. U odnosu na prethodnu, 1904/1905.školsku godinu, porastao je broj škola za 14 osnovnih škola. Poredtoga, urađen je program za pet narednih godina (1908-1912) za po-dizanje osnovnih škola, po kojem se u navedenim godinama trebalopodignuti po 19 narodnih osnovnih škola svake godine (tri do četiriu svakom okrugu), ukupno dakle za pet godina 95 škola. Ovaj prog-ram podrazumijeva ujedno i program građenja, jer se planiraneškole trebaju otvarati u mjestima gdje nema adekvatnih objekatada se uzmu pod najam. Ranije se otvaralo godišnje šest do sedamosnovnih škola, a od 1908. godine, prema spomenutom programu,otvarat će se tri puta više. Burian je izradio program o podizanjuosnovnih škola za period od pet godina (1908-1912) po kojem ćese u navedenim godinama otvoriti po 19 narodnih osnovnih škola(tri do četiri u svakom okrugu), ukupno dakle za pet godina 95 škola.„Ranije se podizalo 6-7 osnovnih škola godišnje. Ova akcija možese razvijati srazmjerno sa zemaljskim proračunom pa se mora prematome kretati u čednijim granicama.“27 Predviđena je i nova nastavnaosnova koja odgovara razvoju školstva, a koja je upućena i učitelj-skim društvima da o njoj daju svoje mišljenje, te revizija školskihknjiga za osnovne škole.28

Prema procjeni Zemaljske vlade, brže i brojnije otvaranje školaod planiranog ne bi bilo dobro „jer se samo kod mirnog, polaganijegi proporcionalnijeg razvijanja školstva može pod sigurno računati,da će se stanovništvo, osobito ono sa sela, sa školom sprijateljiti

97PREGLED

26 Isto, str. 144 i 218.27 Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine za 1907. godinu, str. 41.28 Isto, str. 42.

i povjerenje u nju steći“.29 Pored toga, za veći broj novootvorenihškola ne bi se mogao osigurati dovoljan broj kvalificiranih učitelja.Kako se planirane škole trebaju izgraditi isključivo po selima, premanavodima u zvaničnom Izvještaju o upravi Bosne i Hercegovine za1907. godinu trebalo je povesti računa o tome da se domaće seljaštvone optereti previše izdvajanjima za gradnju škola, nego da se naj-veći dio sredstava izdvoji iz zemaljskog proračuna. U skladu sasredstvima iz zemaljskog proračuna realizirat će se i planiranaakcija. Nedostatak finansijskih sredstava bio je prepreka za efi-kasniju reformu školstva, te brže i masovnije otvaranje škola.

Situacija u pogledu pismenosti nije se bitno promijenila nikasnije. Skoro 90% stanovništva u Bosni i Hercegovini 1910. godinebilo je nepismeno.30 Ovo je bio još jedan primjer austrougarskepolitike postupnosti mijenjanja zatečenog stanja u zemlji. Pobolj-šanje stanja u oblasti obrazovanja odvijalo se u skladu s finansijskimmogućnostima Bosne i Hercegovine, kao i interesima Monarhije.Ovaj politički princip važio je ne samo u segmentu obrazovanjanego i kao opći politički koncept vladanja. Kalláy je često isticaoda ozbiljnu smetnju bržem porastu osnovnih škola predstavljanedostatak finansijskih sredstava.31 Ali, ako se izdaci za osnovneškole uporede sa izdacima za druge potrebe, vidjet će se koliko jeta Kallájeva tvrdnja imala malo osnova i koliko ona sama po sebigovori o ograničenom interesu režima za narodno obrazovanje.32

Ustavom za Bosnu i Hercegovinu 1910. godine utvrđena jeuloga obrazovanja. Član 13 Bosanskog ustava propisuje: „Znanosti njena nauka jesu slobodne. Oko obrazovanja mladeži treba sedovoljno starati u javnim školama. Nastavne i odgojne zavode osni-vati i na takvima naučavati ovlašten je svaki zemaljski pripadnik,koji je za to na zakoniti način dokazao svoju sposobnost i ispunioostale dotične oblasne propise. Vrhovno vodstvo i nadziranje

98 PREGLED

29 Isto, str. 41.30 Prema Rezultatima popisa žiteljstva u BiH od 10. X 1910, LX, pismenih

je bilo svega 11,95%.31 Tomislav Kraljačić: „Kalajev režim u Bosni i Hercegovini 1882-1903,

Sarajevo, 1987, str. 244.32 Isto, str. 244.

cjelokupne nastave i odgoja pripada Zemaljskoj vladi.“33 Pohađanješkole nije bilo obavezno sve do 1911. godine. „Na uvođenje općeškolske dužnosti moći će se istom onda misliti, kad se odnošaj brojaškola sa površinom tla i brojem žitelja, odnosno kad se udaljenješkola od zabitijih krajeva na bolje okrene“, stoji u Izvještaju o upraviBiH za 1906. godinu.34 Kao prijelazna faza ustanovljeno je relativnoobavezno pohađanje škole, koje će trajati dok se ne stvore uvjetiza obavezno pohađanje škole, odnosno dok broj škola ne dostignebar približno potreban broj u odnosu na broj stanovnika. Zakon oobaveznoj nastavi izglasan je u Saboru većinom glasova 5. februara1911. godine, a sankcioniran je 28. juna iste godine. Očekivalo seda će uvođenjem ovog zakona biti smanjeno nepovoljno stanje ukojem se bosanskohercegovačko stanovništvo nalazilo kada je upitanju naobrazba, u odnosu ne samo na Monarhiju nego i nasusjedne države. Međutim, ovaj zakon, po kome se obavezna nastavaodnosila na državne osnovne škole, dao je dosta prostora da velikibroj djece izbjegne obavezno pohađanje škole. Tako član 2 ovogzakona propisuje da se muška djeca koja su starija od 11 godina iženska starija od 10 godina ne mogu primiti u prvi razred osnovneškole. Na zahtjev saborskog Muslimanskog kluba u zakon jeunesena odredba po kojoj se muslimanska školska djeca isključujuiz obaveznog pohađanja osnovnih škola. Članom 4 oslobođena suod pohađanja narodne osnovne škole djeca koja pohađaju konfe-sionalnu ili privatnu školu. Ovaj, za muslimansku školsku djecukrajnje nepovoljan postupak, za koji su odgovorni Zemaljska vladai konzervativni Muslimanski klub, značio je da su muslimanskadjeca u odnosu na djecu drugih vjerskih pripadnosti mogla tek udesetoj i jedanaestoj godini života krenuti u osnovnu školu, kadasu druga djeca istu školu već završavala.

Ipak, u najtežem položaju našla su se muslimanska ženskadjeca, kojoj je i zakonom onemogućen polazak u školu. Član 12Zakona o obaveznoj nastavi diskriminirajući muslimansku ženskudjecu propisuje: „Ako u školi preostane još mjesta, pošto su se

99PREGLED

33 Bosanski ustav, fototip izdanja iz 1910. godine, str. 66.34 Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1906. godine, str. 140.

upisala sva djeca, koju su prijavili roditelji ili njihovi zamjenici,preći će se prema broju nepopunjenih mjesta na prisilno upisivanjedjece u školu – osim muslimanske ženske djece.“35 Obavezan školskiuzrast za osnovnu školu u početku je bio od navršenih šest dodvanaest godina. Kasnije se kao vrijeme upisa određivala starostdjeteta od navršenih sedam godina. Zakonom o obaveznoj nastavimuška djeca koja su navršila 11 i ženska djeca sa 10 godina životanisu se mogla upisati u prvi razred osnovne škole. Ovim zakonomregulirano je i pitanje osnivanja školskih odbora, koji su imaliulogu, pored ostalog, upisa djece u školu i pohađanje nastave.Zakonom o obaveznoj nastavi propisano je da su od pohađanjanarodne osnovne škole oslobođena djeca koja su mjestom stano-vanja udaljena od škole više od četiri kilometra. Šta je u stvarnostiznačila odredba ovog člana pokazuju najbolje sljedeći podaci. Prvegodine kada je stupio na snagu ovaj zakon (1912) i obaveznanastava postojala je 331 državna škola, 116 pravoslavnih, 28katoličkih, dvije evangelističke i 10 privatnih, ukupno 487 škola.36

Ovim školama bilo je obuhvaćeno 42.578 učenika. Na područjimado četiri kilometra, sa kojih su djeca mogla posjećivati školu, tegodine stanovalo je ukupno 46,29% stanovništva Bosne i Herce-govine, a školom je bilo obuhvaćeno ukupno 26,75% djece dorasleza školu.37

U procent djece koja nisu obuhvaćena školom nisu računataženska muslimanska djeca. Zakon o obaveznoj nastavi donesenje 33 godine od okupacije. Do kraja austrougarske vlasti u Bosnii Hercegovini postotak djece koja su pohađala osnovnu školunešto se povećao, ali ne u potrebnoj mjeri. Iz navedenog se jasnovidi da obaveza o pohađanju nastave nije bila potpuna. Osnovnirazlog za uvođenje ovog relativno obaveznog pohađanja školabio je nedostatak škola. Prema mišljenju Vojislava Bogićevića,glavni faktor osnivanja škola i poboljšanja ukupnog stanja u

100 PREGLED

35 Glasnik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, 1911, Zakon od 15.juna 1911. o obaveznoj nastavi.

36 Mitar Papić, Školstvo u BiH za vrijeme Austro-Ugarske okupacije(1878-1918), str. 51.

37 Isto.

obrazovanju bio je što država nije odvajala adekvatna novčanasredstava za ove potrebe. Poređenja radi, u budžetu Bosne i Herce-govine za 1910. godinu za izdržavanje svih škola, računajući ikonfesionalne, bila je predviđena stavka od 2.332.176 kruna, doksu izdaci za žandarmeriju iznosili 4.512.334 krune, navodi Bo-gićević38. Bez povećanja broja državnih škola Zakon o obaveznojnastavi nije bilo moguće u potpunosti provesti.

Očekivano omogućavanje ostvarenja univerzalne potrebe zaobrazovanjem za svu djecu i smanjivanje nepismenosti nije semoglo lako realizirati. Činjenica je da je obrazovanje vezano za priv-redu, politiku i cijelo društvo, u kojem se odražavaju nejednakostii ukorijenjeni interesi, te nedostatak kvalificiranih ljudi i novčanihsredstava. Jedini način da se prevlada slabo materijalno stanje uobrazovanju uopće i postigne napredak bio je da se ojača i pomogneprivreda Bosne i Hercegovine i time utječe na razvoj cjelokupnogdruštva. Istovremeno, ulaganje u obrazovanje ključ je mnogih dostig-nuća u drugim područjima.

Osvrćući se na stanje školstva u Bosni i Hercegovini za vrijemeaustrougarske uprave, Noel Malcolm u svojoj knjizi „PovijestBosne“ piše: „Suvremeni jugoslavenski historičari iskazivali suprezir prema nastojanjima austrougarskih vlasti na područjuškolstva ističući da je samo manji broj djece pohađao školu. Ali nemože se o vlastima koje su podigle 200 osnovnih škola, tri srednješkole, tehničku školu i učiteljsku školu reći da se nisu brinule zaškolstvo. Nije bilo baš vjerojatno da će seljaci koji neće da prihvateželjezne plugove navaliti da šalju djecu u školu kako bi steklanaobrazbu koju oni sami nemaju.“39 Tačno je da je stanovništvo upočetku bilo skeptično prema novim državnim školama, ali trebaimati u vidu činjenicu da se broj učenika uključenih u obrazovniproces povećavao što je više rastao broj otvorenih škola, te višeprilika za nastavak školovanja.

101PREGLED

38 Vojislav Bogićević, Historija razvitka osnovnih škola u Bosni i Herce-govini 1463-1918, Sarajevo, str. 144-145.

39 Noel Malcolm, Povijest Bosne, Zagreb – Sarajevo, 1995, str. 196.

Politika austrougarske uprave prema srednjoškolskom obrazovanju

U pogledu broja osnovnih škola u zemlji, Zemaljska vladaje bila svjesna da postojeći broj škola ne zadovoljava obrazovnepotrebe, te da je „brži napredak u ovome pogledu nešto, što spadau neotklonjivu kulturno-političku zadaću uprave“.40 Međutim,kada se radilo o broju srednjih i stručnih škola, Zemaljska vladaje smatrala da je taj broj dostatan potrebama stanovništva u Bosnii Hercegovini. Planovi Austro-Ugarske u pogledu širenja mrežesrednjih škola u Bosni i Hercegovini prezentirani su i u zvaničnomIzvještaju o upravi za 1906. godinu, u kojem stoji: „Broj srednjihi stručnih škola, koliko je sada, današnjoj potrebi obrazovanjapotpuno zadovoljava, kao što će i za dugo još sasvim zadovoljavatii dok su ovdje potrebne neke mjere samo u pogledu temeljitosti ipraktična preinačavanja nastave, dotlen je na polju narodnog škols-tva neophodno nuždan malo ubrzaniji tempo u umnažanju škola.“41

Kako je Bosna i Hercegovina stajala po broju srednjih školau odnosu na susjednu Hrvatsku u školskoj 1907/1908. godini42 možese vidjeti iz tabele:

Na pitanje barona Gautscha u odboru austrijske delegacijeza inostrane i bosanskohercegovačke poslove u oktobru 1910.godine da li bi bilo moguće da se srednjoškolci iz Bosne i Herce-govine šalju u Monarhiju radi završetka srednjih škola, zajedničkiministar finansija baron Burian dao je sljedeći odgovor: „Dodušedolazili su nekoliki srednjoškolci u Monarhiju, neki u Beč, neki

102 PREGLED

40 Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1906, str. 137.41 Isto, str. 138.42 Mirko Turić, Gimnazija u Bihaću, Zbornik radova s Naučnog skupa

održanog u Bihaću 9. i 10. oktobra 1986. godine, Tom I, str. 137.

u Zagreb, jedan ili drugi u Budimpeštu i Prag, ali vazda o svomtrošku. Ja ne bih preporučio, da se u tom pravcu pokrene vladinaakcija. Sadašnji broj srednjih škola u Bosni potpuno je dovoljan. Tajedan je od g. delegata baš uputio na to, da je broj učenika upadljivomalen. U Sarajevu nije tako malen, jer mi imamo ovdje svagdjeparalelnih razreda. U drugim gradovima je posjeta manja. Ali tostoji, da su četiri gimnazije i dvije realke u Bosni, uz to još i dvijefranjevačke gimnazije, potpuno dovoljne.“43

Prema podacima iz vladinog Izvještaja o upravi BiH iz 1911.godine, krajem 1909/1910. školske godine bilo je u Bosni i Herce-govini 45 srednjih stručnih, vjerskih i drugih škola: šest gimnazija(tri državne i tri privatne katoličke), dvije realke, 11 viših djevojačkihškola (tri državne i osam privatnih), devet nižih trgovačkih škola,tri učiteljske škole (jedna državna i dvije privatne), pet bogoslovija,jedna šerijatska sudačka škola, jedan vojni pansionat, dvije zanat-lijske škole, jedna tehnička škola i četiri ratarsko-voćarske škole.Iz više zvaničnih izvora vidi se da je vlada smatrala da je broj srednjihškola dovoljan i da se ne treba povećavati. Međutim, građani Bihaćanisu bili takvog mišljenja kada su u martu 1909. godine održali adhoc zbor, na kome je izabran odbor sa zadatkom da zamoli Zemaljskuvladu da već za početak školske 1910/1911. godine omogućipočetak rada gimnazije odnosno savremene srednje škole.44

„Molioci ukazuju na kulturnu stagnaciju grada Bihaća i naprivrednu zaostalost cijelog okruga, dok su drugi okruzi i okružnigradovi u odličnom duhovnom i ekonomskom poletu, i to nezado-voljavajuće stanje pripisuju velikim dijelom odsustvu jedne višeškolske ustanove.“45

Ostali okruzi u zemlji su u tom pogledu bili u mnogo boljempoložaju; Mostarski okrug, naprimjer, sa svojih 98 škola, sa oko10.000 djece, ima gimnaziju sa osam razreda, dvije trgovačke škole

103PREGLED

43 Govor Njeg. Preuzvišenosti g. zajedničkog ministra financija baronaBuriana u odboru austrijske delegacije za inostrane i bosansko-hercegovačkeposlove, 29. oktobra 1910., str.28.

44 Mirko Turić, Gimnazija u Bihaću – izvorište revolucionarne energije, Bihaću novijoj istoriji (1918-1945), Zbornik radova s Naučnog skupa održanog uBihaću 9. i 10. oktobra 1986. godine, Tom I, str. 133.

45 Isto, str. 134.

i jednu zanatlijsku školu. Tuzlanski okrug sa svoje 94 škole, sa oko9.000 djece, višu gimnaziju i tri trgovačke škole; Travnički okrug sasvojih 57 škola, sa oko 6.000 djece, višu gimnaziju i dvije trgovačkeškole, a Banjalučki okrug sa svoje 92 škole, sa oko 9.000 djece, višurealku.46

Iz gore navedenog govora barona Buriana, koji je ujedno izvanični stav uprave, jasno se vidi da vlasti smatraju da broj srednjihškola u Bosni i Hercegovini zadovoljava potrebe. Burian u nave-denom govoru ističe da broj srednjoškolskih učenika u Sarajevu nijetako malen. Ali broj srednjoškolaca u drugim gradovima zasigurnonije velik i nameće pitanje o stvarnim potrebama društva koje trebada se razvija, te školovanim domaćim ljudima koji bi bili nosioci tograzvoja. Godine 1885. otvorena je u Bihaću trogodišnja Trgovačkaškola, za koju je postojao velik interes i u kojoj su se školovala djecasvih vjeroispovijesti, ne samo iz Bihaćkog okruga nego i iz susjedneHrvatske. I sama vlada u Izvještaju o upravi Bosne i Hercegovine za1910. godinu konstatira da su u pojedinim mjestima, među kojimai u Bihaću, zaista potrebni naučni zavodi trgovačkog smjera. Uprkostome, otvaranjem Gimnazije u Bihaću 1911. godine, postepeno seukida Trgovačka škola. Ovakve nekonzistentne odluke u pogleduobrazovanja rezultat su činjenice da postojanje dvije srednje školeu Bihaćkom okrugu podrazumijeva i veći finansijski izdatak.Uvidjevši neminovnost otvaranja druge srednje škole u Bihaćkomokrugu – gimnazije, vlasti su preuzele zgradu, školski namještaj,nastavna sredstva i dio nastavnog kadra Trgovačke škole, te je ugasile,kako bi otvorile Nižu gimnaziju u Bihaću 1911. godine.

Pretvaranje Niže gimnazije u Bihaću u Višu gimnaziju, poredopravdanih, te pravednih razloga, bilo je i politički motivirano, sciljem da se u ovom privredno i kulturno zapostavljenom dijelusjeverozapadne Bosne većinsko siromašno muslimansko stanov-ništvo obrazuje, kao protuteža velikom broju prisutnih školovanihSrba. U dokumentu Zemaljske vlade za BiH o pretvaranju Nižegimnazije u Bihaću u Višu stoji: „Zemaljska vlada dozvoljava

104 PREGLED

46 Korišteni podaci do kojih je došao Mirko Turić iz dokumenta Zemaljskevlade za BiH, Predmet: Otvaranje niže gimnazije u Bihaću, navedeni članak,str. 138.

sebi da primijeti da pored pravednih razloga, naročita težina naproširenju gimnazije u Bihaću, leži i u političkim razlozima.“Gimnazija je trebala „Krvavoj Krajini“ omogućiti ne samo da postanekulturni centar nego i tamo živućem skroz siromašnom musli-manskom stanovništvu dati priliku za obrazovanje radi uspostavljanjaravnoteže naspram u velikom broju prisutnih školovanih Srba.47

Ravnoteža među konfesijama i u pogledu obrazovanja nametnulase vlastima kao politička nužnost za ostvarenje državnopravnihciljeva. Stajalište Zemaljske vlade o otvaranju Više gimnazije uBihaću kao nužne potrebe, čije bi zadovoljenje kako iz političkihtako i kulturnih i ekonomskih razloga bilo pravedno, naišlo je naodobrenje Zajedničkog ministarstva finansija.

Pitanje otvaranja gimnazije u Bihaću, kako se vidi iz gorenavedenih dokumenata, bilo je političko pitanje. Primarni ciljotvaranja Više gimnazije u Bihaću, možemo zaključiti, bio je nesamo da se „Krvavoj Krajini“ i njenom pretežno siromašnom musli-manskom stanovništvu pomogne i pravedno omogući da postanekulturni centar sjeverozapadne Bosne, te poboljša položaj ovog,u odnosu na druge okruge, zapostavljenog područja, već i da seuspostavi ravnoteža u obrazovanju. Još jedan značajan razlog zaotvaranje Više gimnazije u Bihaću mogao bi biti u činjenici da suvlasti bile upućene da je stanovništvo ovog okruga u više navrataisticalo privrednu i kulturnu stagnaciju svoga područja. Vlasti sustoga morale računati s nezadovoljstvom stanovništva i pokazatisvoju dobronamjernost i kulturnu misiju.

Neki aspekti organizacije škola i odgojna uloga škola

Budući da pedagoški ciljevi ovise o društvenim ciljevima i društ-venim stanjima, velika pažnja u školama posvećivala se kreiranjuudžbenika, nastavnim planovima i programima, disciplini učenika,religijskom i moralnom odgoju, te usvajanju stavova zvanične austro-ugarske politike. Naredbom Zemaljske vlade od 12. septembra 1914.godine zabranjuje se sudjelovanje đaka kod sokolskih društava iukidaju đačka udruženja u srednjim školama. „Najozbiljnije se

105PREGLED

47 Arhiv BiH, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu, broj 2821, Sara-jevo, 5. aprila 1915.

zabranjuje svako sudjelovanje bilo u sokolskim bilo u ostalim šport-skim društvima kao i uopće posjeta društvenih lokala koje mu dragovrste. Isto se tako imadu zasada raspustiti sva đačka udruženja, gdjepostoje, a njihov inventar te eventualno novac pohraniti u direkcijido dalje odredbe.”48 Učenička populacija, posebno srednjoškolska,nastojala se izolirati od vanjskih političkih utjecaja. Naredbom Zema-ljske vlade od 8. novembra 1913. reguliran je postupak premaučenicima koji bez dopuštenja ostave zavod ili sudjeluju u poli-tičkim demonstracijama.49 Na osnovu programskih sadržaja iz togperioda može se zaključiti da je čitav nastavni proces bio usmjerenna to da od učenika stvori kadar koji će biti odan Monarhiji. Na časo-vima je uvijek bilo na dnevnom redu veličanje Austro-Ugarskemonarhije i njene dinastije. Škola je zabranjivala učenicima da sebave svim što je prelazilo okvire svakodnevne nastave i pripreme začas. Nikakva đačka udruženja i sastanci nisu bili dopušteni. Nared-bom od 19. septembra 1912. br. 2793 zabranjuje se đacima osnivanjetajnih društava. Za svaki i najmanji prekršaj disciplinskih pravilakažnjavalo se vrlo oštro. Ovakva obrazovna politika nastojala je dau ovim školama pripremi kadrove koji će biti lojalni politici Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini.

Učenicima nakon završene gimnazije pružala se šansa zanastavak školovanja u Beču. Godine 1899. otvoren je u Beču speci-jalni internat za studente iz Bosne i Hercegovine. Studenti koji sukoristili stipendiju za ovaj studij u Beču bili su obavezni deset godinapo završetku studija raditi u Bosni i Hercegovini. Od 101 studentakoji su završili studij, 94 su se zaposlila u Zemaljskoj službi.50 „UBeču, kod profesora Jagića, morao je svaki đak, bez razlike na fakul-tet, da potpiše jedan podneseni mu revers u kom se obavezuje da nećebiti član nikakvog studentskog društva i da će biti vladin čovjek.“51

106 PREGLED

48 Naredba Zemaljske vlade od 12. septembra 1914, br. 208.675, Školskiglasnik, 1914, str. 329.

49 Naredba Zemaljske vlade od 8. novembra 1913, br. 284.934, o postupkuprema učenicima koji demonstrativno ostave zavod ili sudjeluju kod političkihdemonstracija, Školski glasnik, 1914, str. 6.

50 Isto. 51 Kulturni život, Spomenica dvadesetipetogodišnjice Gajreta, 1903-1928,

str. 56.

Obrazovanje je značajna funkcija svakoga društva. Stoga,kako navodi Salih Fočo, njegovu koncepciju i sadržaj želi kreiratisvaka vlast kako bi putem najsnažnijeg instrumenta društvenepercepcije i oblika socijalizacije pojedinci prihvatili norme i vri-jednosti sistema, to jest poretka koji je vladajući.52

Državne škole, i osnovne i srednje, pored obrazovne imalesu i odgojnu ulogu, kojoj je država posvećivala značajnu pažnju.Pedagoški ciljevi ovise o društvenim ciljevima i društvenim stanjima.U tom smislu, da bi se uloga školskog sistema u skladu sa ukupnompolitikom u zemlji sagledala jasnije, ukazat ćemo na neke karakte-ristike školskog sistema, nastavni program, udžbenike, organizacijunarodnih škola i nastavni kadar. Naredbom Zemaljske vlade od24. septembra 1909. godine, broj 147.139, izdana je „Organizacijanarodnih škola u Bosni i Hercegovini“. Prvi dio ove publikacijedefinira svrhu i ustrojstvo narodne osnovne škole, nastavnu osnovu,unutrašnji red, nastavni i odgojni rad i postupak. Prema navedenojorganizaciji zadatak narodnih škola u Bosni i Hercegovini je„religiozni i moralni odgoj djece, svestrano razvijanje dječjetjelesne i duševne snage i obučavanje djece u najnužnijem znanjui umijenju za kućni i građanski život“.53 U pogledu organizacijenarodnih osnovnih škola može se vidjeti da je općenito nastava bilabolje organizirana i na višem nivou u odnosu na stanje u školamakoje je austrougarska uprava zatekla po dolasku u Bosnu i Herce-govinu. Kao jedan od prvih zahtjeva metodički pravilne nastaveističe se da nastava mora biti zajednička, učitelj se mora prethodnopripremiti za nastavu u pogledu teme nastavnog gradiva, obimai adekvatnog nastavnog postupka. U uputi za učitelje osnovnih školau pogledu praktičnog nastavnog rada opažaju se mnoge suvremenemetode: nastava mora biti zanimljiva, a izvođenje takvo da kodučenika pobuđuje zanimanje i razmišljanje, a ne dosadna, nastavamora biti prilagođena uzrastu djece u okviru njihovih predodžbi,djeca trebaju interaktivno učiti, preporučuje se metoda heurističkograzvijanja, gdje se djeca prigodnim pitanjima o onome što im je

107PREGLED

52 Salih Fočo, Sociologija, Zenica, 2000, str. 304.53 Organizacija narodnih škola u Bosni i Hercegovini, prvi dio, Sarajevo,

1909, str. 1.

poznato, načinom razgovora, navode da spoznaju ono što im je nepo-znato itd. Velika važnost u školama, kako u osnovnim tako i usrednjim, poklanjala se uspješnosti odgoja kao prakse. Nedostatakškolskih knjiga od početka je predstavljao problem u procesuobrazovanja. U početku su se u školama koristile knjige iz Hrvatskei Beča. U njima je bilo dijelova od kojih su zazirali muslimani, a nisrpskom stanovništvu nisu se svidjele jer su bile pisane etimološkimpravopisom.54

Stoga je Zemaljska vlada bila prinuđena, u kontekstu specifičnihprilika u Bosni i Hercegovini, pristupiti izdavanju novih školskihknjiga, koje bi zadovoljile ravnotežu u odnosu na nacionalnu struk-turu stanovništva. Prvo se nastojalo da osnovne škole dobiju naj-nužnije čitanke. Prva domaća školska knjiga štampana je 1883.godine. Bila je to „Prva čitanka“. Sljedeće godine izašla je i „Drugačitanka“, a 1887. „Treća čitanka“ i „Četvrta čitanka“. Godine 1886.štampana je i prva knjiga iz geografije, „Zemljopis“ za III razred,a naredne, 1887., „Zemljopis“ za IV razred.55 Interesantni su i poli-tički motivi u prijedlogu za izdavanje zemljopisa. Vlada otvorenopiše da se zemljopis predlaže više iz političkih nego didaktičkihrazloga, da bi učenici saznali da Bosna i Hercegovina čini jedan dioAustro-Ugarske monarhije.56 Objašnjavajući koncept udžbenika,vlada piše: „Ovdje se odustalo od principa koji važi za osnovneškole u Monarhiji – da se najprije opiše površina zemlje, zatimpoznavanje domovine (u ovom slučaju to bi bila Bosna i Herce-govina), a onda tek Austro-Ugarske Monarhije, nakon čega slijedisve ostalo. Ako bi se ovo uradilo, onda bi se Bosna i Hercegovinaprikazala prije i odvojeno od Monarhije. Prema tome je iz poli-tičkih razloga ovaj redoslijed knjige za potrebe osnovnih škola uBosni i Hercegovini napušten, pa je urađeno kako je rečeno, to jestAustro-Ugarska pa uz nju Bosna i Hercegovina kao njen dio.“57

108 PREGLED

54 Ljuboje Dlustuš, Školske knjige, Školski vjesnik, 1894, str. 100-101.55 Ljuboje Dlustuš, Priređivanje novih školskih knjiga, Školski vjesnik,

1894, str. 158.56 Mitar Papić, Školstvo u BiH za vrijeme austro-ugarske okupacije 1878-

1918, str. 59.57 Isto, str. 59.

„Prva računica“ i „Druga računica“ štampane su 1888. godine,a naredne godine i „Treća računica“ i „Četvrta računica“. „PovijestBosne i Hercegovine“ za osnovne škole štampana je 1893. godine.Sve izdane školske knjige sa južnim narječjem štampane su na obapisma, latinicom i ćirilicom. „Da se postigne što veća čistoća jezika,predani su rukopisi na pregledanje i pretresanje komisiji, sastav-ljenoj od domaćih ljudi, kojima je pridano nekoliko jezikoslovnihstručnjaka.“58 Uz čitanke za II, III i IV razred objavljen je dodatakgramatike59, a uz računice za III i IV razred geometrijski dodatak.60

Vlada je, s pravom, polazila od stanovišta da nivo obrazovanja ipravac odgoja učenika više određuje udžbenik nego nastavni plan iprogram. Stoga je ovom pitanju u čitavom periodu poklanjala velikupažnju.61 Sačuvani arhivski dokumenti o politici udžbenika nedvo-smisleno svjedoče o tome kako je Zemaljska vlada bila nesigurnai nesamostalna kada se radilo o idejno-političkim pitanjima nastavei odgoja, pa se i za sasvim sitna pitanja obraćala Zajedničkom mini-starstvu finansija i tražila suglasnost ili odobrenje.62 Naročito jepažljivo praćena svaka pojedinost u sadržaju udžbenika koja nijeu skladu s ciljevima obrazovanja i utječe na nacionalnu svijestučenika i učitelja. Najveću pažnju u tom pogledu su, dakako,pobuđivale društvene nauke, posebno historija i udžbenici za ovepredmete. Bile su česte intervencije Zemaljske vlade u pogleduupotrebe i zabrane udžbenika. Nastavni cilj prema „Organizacijinarodnih osnovnih škola u Bosni i Hercegovini“, koja je izdanaNaredbom Zemaljske vlade od 24. septembra 1909. godine, zapredmete zemljopis i geografija predviđen je sljedeći nastavni cilj:„Poznavanje domovine i Austro-Ugarske Monarhije; najglavnijedruštvene uredbe, neki najglavniji momenti iz prošlosti domovine,

109PREGLED

58 Ljuboje Dlustuš, Priređivanje novih školskih knjiga. Školski vjesnik, 1894,str. 158.

59 Osim „Gramatike bosanskog jezika“, skoro svi udžbenici za potrebe uči-teljskih škola nabavljani su iz Hrvatske. Godine 1890. Zemaljska vlada je izdala„Gramatiku bosanskog jezika za srednje škole“, dio I i II (reprint: Bosanskariječ, Wuppertal, 1994).

60 Školski vjesnik, 1894, str. 158.61 Mitar Papić, nav. dj., str. 60.62 Isto, str. 60.

Austro-Ugarske Monarhije i iz svjetske povijesti u slikama ipričama. Na temelju toga pobuđivanje otadžbeničkih i drugih etičkihčuvstava, kao i ljubavi i odanosti naspram vladara.“ U drugomgodištu predviđeno je usvajanje pojma domovine i Austro-Ugarskemonarhije. Jedna od nastavnih jedinica je i Vladar, odjeljci: CaricaMarija Terezija, Car Josip II i Franjo II. U trećem godištu uči se:Politička podjela i uprava Bosne i Hercegovine; kulturne priliketih zemalja. Zavičajni kotar. Zemlje Austro-Ugarske Monarhije.Zgodne slike i najglavniji događaji iz povijesti domovine.63 „Istotako treba da se u djeci razvije svijest solidarnosti njihove otadžbines ostalim zemljama Austro-Ugarske Monarhije, koja je sa zajed-ničkim im vladarom na čelu temelj i oslonac snazi i svakom napretkudomovine.“64 U školama se naročita pažnja posvećivala veličanjuAustro-Ugarske monarhije i vladara. Veličanje kulta Monarhije ogle-dalo se i u tome da je 4. oktobra (21. septembar) imendan Njegovogveličanstva proglašen školskim praznikom.65 Od 1907. godine počelase provoditi revizija udžbenika državnih osnovnih škola, štampajućiih i dalje kao do tada, posebno ćirilicom, posebno latinicom. Ovarevizija realizirala se vrlo sporo, za tri godine revidirani su udžbenicisamo za prva dva razreda. Zaključkom Sabora, da svi udžbenici budujednako štampani (latinicom i ćirilicom), 1910. godine počela jeponovo revizija udžbenika. Bosanskohercegovački sabor takođerje zaključio da svi učenici, bez razlike na vjeru, moraju učiti obapisma – latinicu i ćirilicu.

Nastavni kadar

Tokom austrougarske uprave jedan od najvećih problema urazvoju školstva u Bosni i Hercegovini bio je nedostatak nastavnogkadra. Teško je bilo pronaći dovoljan broj domaćih učitelja, a nepoz-navanje jezika bila je prepreka za dovođenje učitelja iz Monarhije.Stoga se u početku ovaj nedostatak pokušao nadomjestiti uvođenjem

110 PREGLED

63 Organizacija narodnih škola u Bosni i Hercegovini, 24. septembra 1909,br. 147.139, str. 6 i 7.

64 Isto, str. 55.65 Isto, str. 20.

podoficira vojske Monarhije umjesto učitelja u škole, ali oni suubrzo povučeni iz nastave. Kasnije je većina nastavnika dolazila izHrvatske i Slavonije. U odboru austrijske delegacije za inostrane ibosanskohercegovačke poslove, zajednički ministar finansija baronBurian posebno se osvrnuo i na pitanje nedostatka učitelja: „Naj-veća teškoća bješe, u tome da se dobiju potrebite nastavne sile.Bješe isto tako mučno pronaći spremne učitelje, kao što je veomamučno brinuti se za pomladak učiteljski. Mi uopće dobivamo uči-teljskih kandidata samo tako, ako im platimo cijelo izobraženje, jerBosanac kao praktičan čovjek radije traži korisniju zaradu, u kojojodskora nije oskudica u zemlji. Mi dakle moramo da izvodimorazne majstorije, da za skroman broj od 20-25 novih škola nagodinu pribavimo sebi potrebiti broj učiteljskih sila.“66 Iz susjedneHrvatske dolazili su u Bosnu i Hercegovinu učitelji katolici, a evi-dentan je bio nedostatak učitelja muslimana i pravoslavnih. Poredovog, brigu upravi zadavao je i kriterij dobrog moralno-političkogi lojalnog vladanja učitelja. Vlasti su imale u vidu utjecaj učitelja naodgoj djece i kreiranje javnog mišljenja u narodu. Učitelj u Bosnii Hercegovini, prema stavu vlasti, morao je zadovoljiti kriterijpripadnosti građanstvu Monarhije i dobro moralno-političko ilojalno vladanje.

U svom učenju o odgoju i obrazovanju francuski sociologDurkheim ističe: „Samim tim što je vaspitanje suštinski društvenafunkcija, država ne može prema njemu da bude ravnodušna. Na-protiv, sve što čini vaspitanje mora u izvesnoj mjeri da bude pod-vrgnuto njenoj akciji. To znači da zbog toga nužno mora damonopoliše nastavu: (...) Čak je neprihvatljivo da funkciju vaspi-tača može da obavlja neko ko nema posebne garancije o kojimajedino može država da sudi.“67

Disciplinskim propisima učiteljima je bilo izričito zabranjenoda se bave politikom. Najveći broj učitelja u Bosni i Hercegovini toga

111PREGLED

66 Govor Njeg. Preuzvišenosti g. zajedničkog ministra financija baronaBuriana u odboru austrijske delegacije za inostrane i bosansko-hercegovačkeposlove 29. 10. 1910, str. 16.

67 Emile Durkheim, Vaspitanje i sociologija, Zavod za udžbenike i nastavnasredstva Beograd, Beograd, 1981, str. 49.

se pridržavao. Oštro se kažnjavalo za povrede učiteljske dužnosti.Učitelji i učiteljice osnovnih škola proglašeni su po novom „javnimčinovnicima“, „da se pridigne socijalni nivo i staleška svijestučiteljima osnovnih škola“.68 Ove mjere djelovale su stimulativnona formiranje budućih nastavnika. Osnovne škole su se izdržavaleiz općinskih sredstava i zemaljskog erara. Općine su bile dužneosigurati potrebne prostorije za školu, brinuti se o njihovom održa-vanju, grijanju, rasvjeti, čišćenju, te plaćati školske podvornike.Plaće učiteljima, svjetovnim i vjeroučiteljima, nije isplaćivalaopćina već Zemaljska vlada. Na taj način učitelji su bili direktnovezani za vlast i obavezni da provode njenu obrazovnu politiku.

Bez obzira na političke motive, austrougarska uprava u Bosnii Hercegovini je u sferi obrazovanja napravila značajne pomake.Iako je procent djece uključene u osnovno i srednjoškolsko obrazo-vanje u Bosni i Hercegovini bio mali tokom cijele austrougarskeuprave, povećan je broj osnovnih i srednjih škola, koje su u organi-zacijskom i pedagoškom smislu dosegle izvjestan napredak. Uvaža-vajući historijsku i kulturnu tradiciju bosanskohercegovačkogstanovništva, Austro-Ugarska je podizala škole i na mnoge načinepridonosila razvoju kulture u Bosni i Hercegovini.

Odabrana literatura

Bosanski ustav, fototip izdanja iz 1910. godine, Sarajevo,1991.

Bogićević, V., Historija razvitka osnovnih škola u Bosni iHercegovini od 1463-1918, Sarajevo.

Durkheim, E., Vaspitanje i sociologija, Beograd, 1981. Fočo, S., Sociologija, Zenica, 2000. Fočo, S., Sociologija odgoja i obrazovanja, Zenica, 2003. Imamović, M., Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak

BiH od 1878-1914, Sarajevo, 1997.

112 PREGLED

68 Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine, 1907, str. 45.

Kraljačić,T., Kallajev režim u Bosni i Hercegovini 1882-1903,Sarajevo, 1987.

Hauptmann, F., Privreda i društvo Bosne i Hercegovine u dobaAustrougarske vladavine (1878-1918), Prilozi za istoriju Bosne iHercegovine II, knjiga LXXIX,Akademija nauka i umjetnosti BiH.

Malcolm, N., Povijest Bosne, Zagreb - Sarajevo, 1995. Papić, M., Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austro-

ugarske uprave 1878-1918, Sarajevo, 1972.Švarc, N., „Istorički prijegled javne nastave u Austro-

Ugarskoj Monarhiji od 1740-1894“, Školski vjesnik, 1894.Turić, M., Gimnazija u Bihaću, Zbornik radova s naučnog

skupa, Bihać, 1986.

Odabrani izvori

Bošnjak, 1902.Glasnik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu 1911.,

Zakon od 15. juna 1911. o obaveznoj nastavi.Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine, 1906.Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine, 1907.Školski vjesnik, 1894.Organizacija narodnih škola u Bosni i Hercegovini, 24.

septembra 1909. Br. 147.139.Pregled, 1912. Prilog “Več. Saraj. Listu”, k br. 281. od 1910. g., Govor zajed-

ničkog ministra finansija odboru austrijske delegacije za inostranei bosansko-hercegovačke poslove, 1910.

Spomenica dvadesetipetogodišnjice Gajreta, 1903-1928.Školski glasnik, 1914.

113PREGLED

P o g l e d i i m i š lj e nj aA t t i t u d e s a n d o p i n i o n s

UDK 82.09 M. M. Bašeskija

Kerima Filan

MULA MUSTAFA BAŠESKIJA : GOVOR O SEBI

MULA MUSTAFA BAŠESKIJA : SPEECH OF ONESELF

Sažetak

Bilježnica (medžmua) Mula Mustafe Bašeskije, napisana naosmanskom turskom jeziku i objavljena u prijevodu na bosanski jezikpod naslovom Ljetopis važan je izvor za upoznavanje svakodnevnicei mentaliteta stanovnika Sarajeva u 18. stoljeću. Autorica ovogarada polazi od Mula Mustafinih zapisa o sebi samome nastojećida dokuči predodžbu o svijetu koju je mogao imati Mula Mustafa.Polazište za ovu analizu je Mula Mustafin zapis o njegovoj upućenostiu islamski misticizam. U radu se pokazuje kako su Mula Mustafinizapisi istovremeno i život sami (ono što se u sarajevskoj svako-dnevnici događalo) i autorova uputa kako o životu razmišlja sufija.

Ključne riječi: Bosna, 18. stoljeće, Mula Mustafa, mistik

Summary

Mula Mustafa Bašeskija’s Book note (medžmua), written onOttoman Turkish language and published as translation on Bosnianlanguage titled Chronicle, is important source for everyday lifeand mentality meeting of Sarajevo inhabitants in 18th century.The author of this text proceeds from Mula Mustafa’s notes abouthimself, trying to comprehend the idea about the world that couldhave had Mula Mustafa. Proceeding for this analysis is MulaMustafa’s note about his knowledge of Islamic mysticism. In thistext it is shown how Mula Mustafa’s notes were in the same time

117PREGLED

both the true life (that was happened in everyday life in Sarajevo)and the author’s instruction how mystic thinks about life.

Key words: Bosnia, 18th century, Mula Mustafa, mystic.

Uvod

Mula Mustafa Bašeskija je mogao imati oko dvadeset petgodina kad je 1756. ili 1757. godine1 počeo zapisivati događaje,situacije, pojave iz svakodnevnoga života. U vrhu lista na kojempočinju ti zapisi2 stoji ovakav tekst: Zapisivat ću neka zbivanja ugradu Sarajevu i ejaletu Bosni i zapisivat ću njihovo vrijeme. Jer,kako kažu, kullu mā kutibe karre ve mā hufiza ferre, to jest sve štose zapiše ostane, a što se pamti nestane.3

Arapska izreka kojom se Mula Mustafa poslužio da obrazložisvoju nakanu zapisavši je najprije u izvornom obliku a potom i uprijevodu na osmanski turski (ne yazarsan kalur ve ne ezberlersenkaçar), jezik na kojem će ispisati cijeli svoj tekst, ukazuje na onošto će doista uslijediti na stranicama Mula Mustafine bilježnice.No izreka-poslovica nimalo nije privatno obrazloženje i teško jepovjerovati kako je ona mogla biti polazište za posao koji će zap-isivač ustrajno raditi pedesetak godina. Izreka je sažetak nekogaživotnog iskustva. Iskustvo je poučno, a sve poučno je neki početak.Iskustvo u obliku u kojem ga kazuje izreka, neki je kraj.4 Od izrekese ne polazi nego se do nje dolazi. Na izreku se obraćamo onda kadpreko vlastitoga iskustva ili posrednoga saznanja prepoznamo njensadržaj. To što se Mula Mustafa obraća na poslovicu na samomepočetku zapisivačkoga posla nameće ideju da je on morao imatiideju o poslu kojemu pristupa. Ukoliko nije došla “izvana” – a MulaMustafa ne spominje nijedan vanjski poticaj na zapisivanje svako-

118 PREGLED

1 Prva godina koju je Mula Mustafa upisao je 1170. po hidžri a ona jeobuhvaćala vrijeme od 26. septembra 1756. do 14. septembra 1757. godine.

2 U autografu je to list 6a. 3 List 6a, red 1-2. Dalje ćemo u tekstu skraćeno (L. 6a/1-2) označavati na

kojem mjestu u bilježnici prolazi zapis koji navodimo.4 André Jolles, Jednostavni oblici, Biblioteka, Zagreb, 1978, str. 113.

dnevnice (nečiji nagovor, zahtjev, ili vlastito ugledanje na nekoslično djelo) – onda je ta ideja bila njegova.

Svome djelu, koje je pisao neprekidno tokom pedeset godinaživeći u osmanskom Sarajevu, Mula Mustafa nije dao naslov, aliga u jednoj bilješci u samome tekstu istovremeno naziva knjigom(kitab) i medžmuom.5

Riječ “medžmua” dolazi iz arapskog jezika i znači “zbirku”,“kodeks”, “zbornik”. U osmanskoj kulturi korištena je kao nazivza knjigu koja predstavlja zbirku tekstova. Medžmua je nastajalatako što je njen vlasnik prepisivao i/ili zapisivao tekstove koji suga zanimali, koje je želio imati, koristiti, sačuvati, te ih uvezivaou jednu cjelinu – u jednu knjigu. Tekstovi su mogli biti sasvimrazličitoga sadržaja: teološki, književni, epistolarni. Medžmua ječesto nastajala tako što je njen vlasnik sam prepisivao tekstove kojeje želio imati za sebe. Vlasnik je također mogao nabaviti već pre-pisane tekstove i uključiti ih u svoju bilježnicu. U toku nastajanjamedžmua je, zapravo, bila privatna bilježnica. Stoga nije imalazadanu formu nego je bila otvorena za veoma veliku mogućnostkombinacije tekstova u njoj. Medžmua bi se kratko mogla opisatikao pisani spomenik osmanske kulture koji je nastajao kao plodreproduktivne djelatnosti. Zbog takvoga svog karaktera medžmuase, općenito, ne smatra primarnim pisanim izvorom. Ipak, osim štosu prepisivali vlasnici su pokatkad u svoju bilježnicu i zapisivalinešto što su željeli sačuvati u pamćenju. To je mogao biti neki važanpodatak, mogao je biti kraći ili duži vlastiti komentar na tekst kojise čita, mogli su biti svoji ili tuđi stihovi. Istina, u medžmuama suautorski zapisi, i onda kad ih uopće ima, zatomljeni u tuđim teksto-vima toliko da ne mijenjaju karakter knjige u koju su zapisani – onai dalje ostaje medžmua.

Medžmua Mula Mustafe Bašeskije neobična je baš po tomešto je njen veći dio, oko tri četvrtine od ukupno 164 lista, ispisanautorskim zapisima vlasnika. Mula Mustafini zapisi na prvi pogled

119PREGLED

5 Taj dio teksta glasi: bu kitabı, bu mecmuaya bakan ve nazr eden aşık...,a nalazi se na listu 35b u redu 17. Svi navodi iz Mula Mustafinoga teksta uovome članku preuzeti su iz autografa koji se čuva u Gazi Husrev-begovojbiblioteci u Sarajevu. Za navode pokazujemo broj lista i broj reda (odnosnoredova za duže navode) u spomenutom rukopisu na sljedeći način: L.35b/17.

podsjećaju na dnevnik, ali se od dnevnika razlikuju po tome što njihovsadržaj nije autorov govor o samome sebi i svome životu. Istina,autor je mjestimično zapisao poneku situaciju iz svoga života, notakve su bilješke malobrojne i nimalo ne privlače pažnju izmeđuonih koje govore o svakodnevnim zbivanjima u sredini u kojoj jeon živio. To odsustvo “ja” Mula Mustafin tekst posve udaljava od(auto)biografskog diskursa.

Mula Mustafa je održao riječ koju je sebi zadao u uvodnojrečenici: redovno je zapisivao vrijeme kad se dogodila situacija okojoj piše. Po tome se vidi da njegovi zapisi imaju hronološki red,a cjeloviti tekst se doima kao historija, hronika, ljetopis. Ipak, nijecijela njegova knjiga, njegova medžmua ispunjena tim zapisima.Na četrdesetak su listova ispisani drugi sadržaji, među kojimaima šaljivih i poučnih kratkih priča, nekoliko zagonetki, MulaMustafinih stihova, narodnih pjesama, na jednom su listu ispisaninazivi bilja, na dva lista značajniji događaji iz historije osmanskedržave. Raznovrsnost samo spomenutih sadržaja ukazuje na toda je Mula Mustafa ispisivao svoju privatnu bilježnicu. Ipak, njensadržaj, posve neobičan stoga što dominiraju autorski zapisi, namećepitanje šta je za zapisivača mogao biti poticaj da dugi niz godinahronološkim slijedom u svoju bilježnicu zapisuje događaje, situacije,pojave u sredini u kojoj je živio. To je pitanje naš poticaj za ovajrad. Nastojeći da upoznamo autora kako bismo razumjeli njegovtekst, u ovome radu najprije analiziramo Mula Mustafine zapiseo sebi, a potom njegove komentare koje je dao u povodu neke zapi-sane situacije. Nastojat ćemo naime razmišljati o Mula Mustafinojpredodžbi svijeta koja je morala odrediti njegova zapažanja ikarakter njegovih zapisa.

Mula Mustafino obrazovanje

Mula Mustafine bilješke o sebi inkorporirane su u cjelovittekst i predstavljaju njegov sastavni dio. Ne može se predvidjeti kadće se na neku od njih naići te je do njih moguće doći “prosijavanjemkroz rešeto” cijeloga teksta. No one su jedini izvor iz kojega možemosaznati ponešto o autoru. Iz sadržaja hronološki vođenih zapisa odogađajima iz svakodnevnoga života vidimo da je Mula Mustafa

120 PREGLED

cijeli život od preko sedamdeset godina proveo u Sarajevu. Izjednoga njegovog zapisa o životnoj dobi shvaćamo da je mogaobiti rođen početkom tridesetih godina 18. stoljeća.6

O svojoj formalnoj naobrazbi Mula Mustafa nije ništa zapisao.U jednoj je bilješci uz ime izvjesnoga Mahmuta Zaimovića, kojije po zanatu bio kazaz, zapisao riječi moj majstor (benüm ustam).7

Iz toga se može znati kako je Mula Mustafa učio zanat kazaza(svilara), no nigdje ne spominje da se tim poslom i bavio. Na prvimstranicama svoje bilježnice Mula Mustafa je zapisao kako je 1171.godine po hidžri, a to je 1757. ili 1758., postao muallim-i sıbyân(učitelj) u mektebu (školi za djecu).8 Tada je mogao imati 26 ili 27godina. Na istim stranicama čitamo kako je dvije godine nakon togapostavljen za imama i hatiba u jednoj džamiji u središtu Sarajeva.9

Kad 17 godina kasnije u medžmui opet spomene svoju službu imamai hatiba, Mula Mustafa će kazati kako ju je uz zvanično naimenovanje(bâ-berât) obavljao sve te godine.10 Za tu je službu Mula Mustafazasigurno morao imati formalnu vjersku naobrazbu, ali ništa neznamo o tome na koji je način tu naobrazbu stekao.

Ipak je Mula Mustafa mjestimično zabilježio ponešto o svomeznanju. Spomenimo stoga kako je zapisao da pohađa časove izastronomije i šerijatskoga prava koje je držao hadži Mehmed-efendija Velihodžić11 u prostorijama mekteba uz Gazi Husrev-

121PREGLED

6 Godine 1217. po hidžri, a to je vrijeme od 4. maja 1802. do 22. aprila 1803.godine, Mula Mustafa je zapisao kako je prevalio 70 godina (Yaşum çokdur,yetmişi tecâvüz etmişüm, L. 142b/10-11). Mula Mustafino životno doba razabirese i iz bilješke u kojoj kaže da “pamti 60 godina, ali da ne pamti toliku količinutrave koja je nadošla usljed obilnih kiša”. To je zapisao 1795. godine (L.149a/14).

7 Taj je zapis Mula Mustafa sačinio 1784. godine, kad je umro kazaz Mah-mut Zaimović (L.95a/20).

8 L.7b/18-19. 9 L. 7b/6-8. Na prvim stranicama Mula Mustafine bilješke nisu sasvim u

hronološkom redu. Stoga je ova koja pripada kasnijem vremenu upisana prijegornje o njegovome imenovanju za učitelja.

10 L. 30a/10.11 Hadži Mehmed-efendija Velihodžić (1722-1785) bio je predavač na Gazi

Husrev-begovoj medresi i u hanikahu, prosvjetnim institucijama visokog rangau onodobnoj Bosni. Jedno je vrijeme bio šejh Gazi Husrev-begova hanikaha,gdje su se izučavali islamski misticizam (tasavuf), komentar Kur’ana (tefsir) iPoslanikova tradicija (hadis). Vidjeti: Dž. Ćehajić, „Gazi Husrevbegov hanekah

begovu džamiju.12 Taj zapis pripada kraju 1770. ili početku 1771.godine. Mula Mustafa je tada bio u četrdesetim godinama života.Konstatirajmo onda kako je taj čovjek, očito, rado učio i nastojaounaprijediti svoje znanje.

Mula Mustafa još samo na jednom mjestu tako izravno govorio svome učenju, i to o svome proučavanju islamskog misticizma.Taj nam zapis zapravo najviše govori o njegovome poimanjuznanja. Autor ga je sročio na onim stranicama svoje bilježnice nakojima je pisao o učenim ljudima u Sarajevu svoga doba. Međuučenim Sarajlijama spomenuo je i sebe. Tim je povodom o svojojupućenosti u znanje zapisao ovako:

Izvanjsko znanje se ne može shvatiti bez unutarnjega znanja,to jest bez tesavufa kao što i ptica ne može letjeti s jednim krilom.Shvatio sam da se znanje ne može otkriti onome ko poznaje samoizvanjski nauk, pa sam se nakon učenja izvanjskih znanja posvetioizučavanju tesavufa. Nije mi bilo ni teško ni dosadno danju i noćurazmišljati i čitati sve dok mi se znanje nije otkrilo i dok nisam shvatiosuštinu tesavufske nauke. U jednoj noći mi se znanje rasvijetlilo.Sve knjige o tesavufu, sve koliko ih ima, postale su mi sasvim jasne,stopile su se u jednu suštinu. Sve sam shvatio, sve sam razumio,sve jasno i nejasno (izvanjsko i unutarnje) postalo mi je znano.13

Iz ovoga je zapisa sasvim jasno kako Mula Mustafa znanjedijeli na izvanjsko i unutarnje. Takva dvostrana orijentacija uislamskom poimanju svijeta – prema zahiru (izvanjskome) ibatinu (unutarnjem) – podrazumijeva egzoterički (profetski) iezoterički (mistički) stav prema svijetu. Kroz prvi stav čovjekvidi vanjske pojave, poima ih i procjenjuje po onome što vidi.Drugi, mistički stav, upućuje čovjeka u razmišljanje o tome kakosve te pojave stvara i održava skrivena Snaga i kako se njihovo

122 PREGLED

u Sarajevu”, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke IV, Gazi Husrev-begovabiblioteka, Sarajevo, 1976, str. 6. U Mula Mustafinoj medžmui vidimo Velihodžićakao predavača astronomije i 13 godina nakon što je Mula Mustafa zapisao dapohađa njegove časove (L.42b/7-8).

12 Na L. 16a/6-8 Mula Mustafa je zapisao da su ta predavanja uz njegapohađali braća Abadžić, Molla Ibrahim i Molla Hasan, zatim Molla AhmedSaračević, Molla Salih koji je bio pisar na sudu i hafiz Molla Mahmud.

13 L. 36b/18-37b/5.

značenje može shvatiti samo razmišljanjem o toj Snazi.14 Usmje-ravajući čovjeka da razmišlja o suštini pojava, o onome što je njihovounutarnje, misticizam mu pomaže da te pojave vidi onakvimakakve one doista jesu.

Riječi kojima je Mula Mustafa obrazložio svoje zanimanjeza tesavuf podsjećaju na iskustvo velikoga islamskog misliocaGazalija (1058-1111): “Najprije sam čitao knjige o naukama”, kažeGazali, (...) „i razumom sam potpuno shvatio naučne zakone. Alimi je kasnije postalo jasno da ću njihovu suštinu razumjeti samoputem vlastitoga iskustva, spoznavanjem sebe i mijenjanjem svojeličnosti.”15

To što je Mula Mustafa znao svoje misli sročiti tako da pod-sjećaju na Gazalijeve zasigurno je plod njegove posvećenostiizučavanju islamskoga misticizma. To je pregnuće bez sumnjeposve odredilo njegov način razmišljanja. Usto ga je i veselilo. Velikosu mi zadovoljstvo predstavljali razgovori sa šejhom Hadži Sinanovetekije i čitanje knjiga o tesavufu, zapisao je Mula Mustafa.16 Koje jesve knjige čitao nije nam poznato, ali je na jednom drugom mjestuu medžmui zapisao ovako: [Šejh Hadži Sinanove tekije] meni jejadniku davao knjige na arapskom jeziku, kao i druge knjige [daih čitam]. I veoma je volio slušati moja kazivanja.17

Sad je posve jasno da je Mula Mustafa mnogo čitao. Ta dano-noćna zabavljenost tekstovima, to “čitanje u sebi” (Arijes) u kojemje uživao, i neumorno razmišljanje pomogli su Mula Mustafi dastekne sopstvenu predodžbu o svijetu18 i da postigne, kako sam kaže,izvanjska i unutarnja znanja. Iako u bilježnici Mula Mustafa nijespomenuo koje je (sve) knjige čitao, mi možemo spomenuti da je nalistovima 44b i 45a u svojoj bilježnici hronološkim redom premagodinama smrti ispisao puna imena više od stotinu poznatih

123PREGLED

14 Annemarie Schimmel, Islamın Mistik Boyutları, Kabalcı Yayınevi, Istanbul2004 (Íkinci Baskı), str. 213.

15 Schimmel, Islamın Mistik Yolları, str. 111. 16 L. 36b/20-21. 17 L. 81a/4.18 Filip Arijes, „ Za jednu istoriju privatnog života“ u: Filip Arijes i Žorž

Dibi, Istorija privatnog života, Clio, Beograd, 2002, str. 9.

sufija i istaknutih pojedinaca iz historije islama. Među njima je,dakako, i Gazalijevo ime (Vefāt-i Imam Gazalij Mehmed Ebü Hāmid)te godina njegove smrti 505. po hidžri (1111). Mula Mustafa jeovakvu listu mogao prepisati iz nekoga izvora, a mogao ju je i samsačiniti. U svakom slučaju, konstatirajmo da je ta lista ispisana MulaMustafinom rukom u njegovoj privatnoj bilježnici, te da je sudećipo njoj pisac znao za velike sufije kao što su Sujuti, Hasan Basri,Muhjiddin Arebi, Feriduddin Attar, Šemsi Tebrizi, Dželaluddin Rumi.

Mula Mustafa i šejh hadži Mehmed

To što je Mula Mustafa bio posvećen tesavufu na način na kojije zapisao u svojoj bilježnici pretpostavlja da je imao vodiča (šejha)koji ga je upućivao u tesavufsku praksu. Možemo pretpostaviti da gaje na duhovnom putu vodio hadži Mehmed, šejh Sinanove tekijeu Sarajevu. Kako smo naprijed vidjeli, Mula Mustafa spominjetog šejha u bilješci o svojoj upućenosti u tesavufski nauk. Usto, onje na dva mjesta zabilježio kako je sa šejhom Mehmedom vodiorazgovore i kako su mu ti razgovori predstavljali zadovoljstvo. Uislamskom su misticizmu razgovori s duhovnim vodičem neophodnina puta (tarikatu) duhovnoga uzdizanja. Vodič-učitelj poznaje tajput, zna sa čime se sve putnik može suočiti te on pomaže onomeko prvi put tim putem hodi da ga uspješno savladava. Tu vezuizmeđu učitelja i učenika na sufijskom putu Rumi je u jednomestihu ovako opisao: “Nikom doli šejhu ne povjeravaj svoju ruku radirukopolaganja, jer Bogom je poduprta samo ruka njegova.”19

U prilog pretpostavci da je hadži Mehmed bio Mula Mustafinšejh govori i ovaj zapis: Naučio sam sačiniti “vefk”. O tome samznanje stekao od šejha tekije, neka je časna njegova tajna, od šejhahadži Mehmeda. Bio sam počeo izdavati bolesnicima vefkove izapise u svrhu liječenja. Već sam popriličan broj bolesnika izliječiozapisima. Istina je da mi šejh nije izravno dao dozvolu da se timposlom i bavim, ali ja sam njegovom dozvolom smatrao već to štome je podučio tom znanju. Stoga sam mu jednom i rekao kako samizdao zapis. On je, inače, bio ljutit čovjek. Upitao me je tada: “Ko

124 PREGLED

19 Chittick, str. 165.

ti je dao dozvolu?” Ja sam odgovorio da imam dozvolu od njega, aon je na to rekao kako je od njega nisam dobio. Bio je ljut zbog toga.20

Sačinjavanje talismana (vefka) u svrhu liječenja bolesnih osobapodrazumijeva poznavanje čitavoga niza pravila o ispisivanjuodgovarajućih slova ili brojeva u kvadratiće iscrtane na papirutako da podsjećaju na šahovsku tablu. O tom su umijeću napisaneknjige, ali je sigurno da se ono još više prenosilo usmenim putem.Znanje o liječenju bolesnika vefkom i zapisima sufija uči od svogavodiča na duhovnom putu. Budući da je Mula Mustafa napisao kakoje tu sposobnost učio od hadži Mehmeda, to još jednom upućuje nazaključak da je hadži Mehmed bio njegov duhovni učitelj. Najzad,Mula Mustafa je zapisao kako ga je hadži Mehmed ukorio što jesačinjavao vefk bez njegove dozvole, a to bi moglo značiti “bez učite-ljeve dozvole”. Nužno je za sufiju da slijedi svoga učitelja21 i da usvome duhovnom uzdizanju sluša učiteljeve upute. Ako je hadžiMehmed doista bio Mula Mustafin duhovni učitelj, onda njegovuljutnju prema Mula Mustafi što je pristupio jednome poslu a da pret-hodno nije dobio izravnu dozvolu treba shvatiti kao ukor vodičaupućen svome saputniku i nikako drukčije. Uloga je vodiča, koji znaput, da njegova pažnja bude usmjerena na njegovoga saputnika natom putu; učenik i učitelj se međusobno moraju uvažavati.22

Na jednom je drugom mjestu u medžmui Mula Mustafa zapisaokako je hadži Mehmed bio “strog (keskin) prema onima koji su mupodređeni (eli altındakiler), zbog čega su ljudi koji ga nisu dobropoznavali mislili da ima ružnu narav (bilmeyen kıyâs ederdi huyludur),a on je, zapravo, svoju srdžbu znao kontrolirati (gerçek zabt ederdi)”.23

125PREGLED

20 L. 27b/5-7. Bilješka je sačinjena 1776. godine. 21 Chittick, str. 14622 Mudrost sufija, priredili James Fadiman & Šejh Ragib Džerrahi, prevod

i dodatak Ahmed Ananda, Klepsidra, Sarajevo, 2006, str. 125. Priređivači su kaoopis uloge vodiča na duhovnom putu ovdje naveli poznatu priču o Nasrudin-hodži koji je, prolazeći kroz grad sa svojim učenicima (muridima), jahao magarcanaopačke, što je izazvalo smijeh naroda. Učenici koji su ostali uz svoga učiteljauprkos tome što je njihova skupina izazivala smijeh ljudi upitali su svoga učiteljazašto jaše okrenut naopačke. Nasrudin-hodža im je odgovorio: „Nije pristojnoda učenici idu ispred učitelja, ali nije pristojno ni da učitelj učenicima okreneleđa. Ovako sam to oboje uskladio.“

23 L. 81a/4

Pogledajmo još jednu Mula Mustafinu rečenicu o šejhu hadžiMehmedu: Bog zna da je on bio istinski sufija. Ali tajnu tesavufanije otkrivao onima za koje bi procijenio da je neće razumjeti.(Ve ârif bi’llâh idi ve ahmaklara sırrı açmazdı).24 Teško je povje-rovati da bi Mula Mustafa mogao zapisati nešto o tome kome ješejh Mehmed tajnu otkrivao a od koga ju je čuvao da njih dvojicanisu vodili razgovore o tajni.25

Još ćemo se malo zadržati na Mula Mustafinoj bilješci o šejhuMehmedu. Dopustit ćemo sebi da ponovimo jedan dio teksta kojismo naprijed djelomično već naveli: Mene siromaha je volio. I menije jadniku davao knjige na arapskom jeziku, kao i druge knjige[da ih čitam]. I veoma je volio slušati moja kazivanja. Pomislimoli da Mula Mustafa ovdje o sebi govori u prvom licu jednine, kakosmo mi to iskazali u prijevodu, njegov će izvorni zapis izgubitijednu dimenziju – sufijsku. Pogledajmo kako glasi izvorni tekst:Ve hakîri severdi. Ve Arebî kitabları ve gayri bu hakîre verüpokutdururdı. Ve gâyet dinlemeden hazz ederdi.26 Doslovan prijevodove bilješke je: Volio je jadnika. I ovome je jadniku davao knjigena arapskom jeziku, kao i druge knjige da ih čitam. I volio ga jeslušati. Mula Mustafa ovdje sebe imenuje izrazom hakîr u značenjujadnik. Tim izrazom, samostalnim ili poduprtim atributom pür-taksîr (grješni jadnik), kao i izrazom fakîr u značenju bijednik, sebesu imenovali oni koji su prolazili odgoj islamskoga misticizma.27

Na taj su način isticali svoju (i uopće čovjekovu) poziciju robapred Stvoriteljem;28 jer, samo je Njegovo Postojanje stvarno isamo On može za Sebe reći Ja.29 U cijeloj svojoj bilježnici MulaMustafa zapravo tim izrazima otkriva svoj identitet. I onda kadnavodi svoje ime, ono se čita ovaj bijednik Mula Mustafa, ovaj

126 PREGLED

24 Isto mjesto. 25 U sufijskoj terminologiji tajna je unutarnje, duhovno srce. Rešid Hafizović,

Temeljni tokovi sufizma, Bemust, Sarajevo, 1999, str. 459.26 Isto mjesto. 27 Cemal Kafadar (ed.), Rüya Mektupları – Asiye Hatun, (Giriş, Çevrimyazım,

Sadeleştirme C. Kafadar), Oğlak Yayınları, Ístanbul 1994, str. 12. 28 Schimmel, Odgonetanje Božijih znakova, str. 300.29 Schimmel, Íslamın Mistik Boyutları, str. 150.

griješni jadnik Mula Mustafa, ovaj jadnik pisar Mula Mustafa.30

To što u bilješci u kojoj govori o odnosu šejha Mehmeda premasebi sasvim izostavlja svoje ime i na svoj identitet upućuje samoizrazom hakîr najviše liči na sufijsku prirodu odnosa izmeđuputnika na duhovnom putu i vodiča na tom putu. Imamo li u vidusve navedene Mula Mustafine bilješke, ne ostaje nimalo dvojbeoko toga da je Mula Mustafa svoj pogled na svijet zasnivao naučenju islamskoga misticizma.

Budući da je svoju bilježnicu počeo ispisivati razmjerno mlad,31

treba podsjetiti kako se Mula Mustafa s određenim sufijskim nor-mama zasigurno upoznao sasvim mlad, kao pripadnik ceha kazaza.Pokazali smo kako je, sudeći po njegovim zapisima, Mula Mustafaučio zanat kazaza. U cehu kojemu je pripadao on je morao naučitinorme ponašanja budući da su se u svim cehovskim organizacijamate norme poštovale i usmeno prenosile s koljena na koljeno.32

Cehovske su norme bile sačinjene, općenito govoreći, u skladu sislamskim moralom. Zapravo su se crpile iz futuvvetnâma, spisa kojisu precizno razrađivali pravila ponašanja pripadnikâ institucijefutuvve.33 Iako nisu posve jedinstvena mišljenja o naravi te institucije,prevladava ono koje drži da se pojmom futuvve označava zajednicaljudi raznovrsnih zanimanja i zanatskih i obrtničkih djelatnosti,ljudi koje je povezivao jedan isti ethos...34 Instituciju futuvve iliduhovnog viteštva Rešid Hafizović uzima kao sinonim za sufijskueshatologiju.35

Poznato je da je u osmanskoj državi obrtništvo bilo povezanos institucijom futuvve. Iako se ne može reći da je ta povezanost

127PREGLED

30 U izvorniku ta imenovanja glase ovako: Bu fakîr Molla Mustafa idüm(L.26b/13); Ve işte hakîr pür-taksîr Molla Mustafa (L.33b/12); Ve bu hakîr kâtibMolla Mustafa (L.155a/6). Mula Mustafin identitet otkrivamo i u imenovanjuBu hakîr imâm, kâtib dahi (L. 21b/17-18).

31 Mula Mustafa je svoju bilježnicu ispisivao do pred kraj života. Posljednjizapisi pripadaju 1804-1805. godini.

32 Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela II, Veselin Masleša, Sarajevo,1991, str. 54.

33 Azra Gadžo, „Pirnama čifčija“ u Prilozi za orijentalnu filologiju 47-48,Sarajevo: Orijentalni institut, 1999, str. 155.

34 Hafizović, Temeljni tokovi sufizma, str. 377.35 Isto, str. 374-390.

posve rasvijetljena,36 neki istraživači smatraju kako se ne možegovoriti o osmanskim cehovskim organizacijama a da se nema uvidu futuvva.37 No ono što se zna jest da je svaki ceh imao svogazaštitnika, svoga pîra (duhovnog pokrovitelja) koji se smatraoutemeljiteljem tog zanata i za svakoga je zaštitnika bio poznatlanac prenositelja od kojih je stekao taj časni položaj.38

Radeći uz majstora kazaza, Mula Mustafa je morao biti upoznats etičkim normama tog ceha. I to je, svakako, utjecalo na obrazovanjenjegovoga pogleda na svijet kroz koji će se prelamati sve izsvakodnevnoga života što će Mula Mustafa zapisati u svojojbilježnici. Ne možemo očekivati da je jedan sufija zabilježioprecizan podatak o tome u kojoj se životnoj dobi posvetio izučavanjusufizma, ali možemo reći kako je o učenim Sarajlijama, među kojeubraja i sebe, pisao 1780. godine. Mula Mustafa je tada bio prikraju pete decenije života. Njegov tekst pokazuje da je u to dobatesavuf dobro poznavao. Kad čitamo te stranice Mula Mustafinebilježnice, primjećujemo da autor nije komentirao upućenost u tesavufza druge učenjake. Njegovo ustezanje od takvoga komentiranja jenorma sufijskoga ponašanja. Šejh Hadži Sinanove tekije za kojegapretpostavljamo da je bio Mula Mustafin vodič na duhovnome putuumro je 1777., to jest tri godine prije nego što je Mula Mustafa pisaoo sarajevskim učenjacima. Hadži Mehmed je živio osamdesetgodina, a više od četrdeset godina bio je šejh tekije. To znači daga je Mula Mustafa cijeloga svoga života poznavao kao šejha.39

Ne možemo iz Mula Mustafinoga teksta pouzdano znati kojije sufijski red oblikovao njegov duhovni život. Možda bi jedanputokaz moglo biti to da je Mula Mustafa svoju listu poznatih sufijai istaknutih ljudi iz historije islama na listu 44b u bilježnici započeo

128 PREGLED

36 Schimmel, Odgonetanje Božijih znakova, str. 356.37 Mübahat Kütükoğlu, “Osmanlı Íktisadî Yapısı”, Osmanlı Devleti ve

Medeniyeti Tarihi, (ed. E. Íhsanoğlu), Istanbul: IRCICA, 1994, str. 607. 38 Isto. Autorica dalje u članku (str. 606-613) iznosi kako je taj lanac išao sve

do Poslanika islama. Ona također navodi kako su obrtnici ostali vjerni tradicijifutuvve i onda kad su se počele formirati cehovske organizacije kojima sjedištenije bila tekija (za razliku od ranoga vremena kad je tekija bila sjedište cehovskeorganizacije) i kojima su pristupali i obrtnici nemuslimani.

39 L. 81a/4.

imenom šejha Abdulkadira Gejlanija koji se smatra rodoslovnikomkaderijskog sufijskog reda.40 Mula Mustafin zapis glasi ovako: Ovdjesu upisana imena i godina smrti nekih odabranih osoba i šejhova:Abdu’l-Kadir Gejlani koji je poznat na cijelome svijetu, neka Allahblagoslovi njegovu tajnu. Godina smrti 561 (1166). AbdulkadirGejlani na listi nije uveden u hronološki red.

Neraskidiva veza s Bogom

Mula Mustafa nam se otkriva kao sufija i kroz određene riječii izraze koji se prepoznaju kao sufijska terminologija. Svaki putkad spomene Boga mimo ustaljenih izraza koji uvijek jednako glasena arapskom jeziku (kao što su maša-Allah, inša-Allah, Allahua’lem), Mula Mustafa koristi Njegovo ime Hakk – Apsolutna Istina.Poznato je da tim imenom Boga oslovljavaju sufije ukazujući naNjegovu najdublju suštinu.41 Evo nekoliko primjera takvih MulaMustafinih rečenica u kojima, prevodeći ih, zadržavamo autorovoimenovanje Boga:

Hakk Teala je te leptirice odredio pticama [kao hranu]. (8b/11)[Zbog nepravde] Hakk Teala je dao da Ruska vojska pobijedi

muslimansku. (16a/21)Hakk Teala ne voli nasilje. Tolike duše povrijediti i ožalostiti,

to Hakk Teala ne voli makar se činilo u ime uspostavljanja redau svijetu. (20a/8-9)

Hakk Teala je po takvoj hladnoći pokazao jedno čudo. (33a/25)Hakk Teala nije dopustio da se to nasilje dogodi. (55a/4)Hakk Teala je tom čovjeku na ovome svijetu dao zadovoljstvo.

(56b/9)

Mula Mustafa je u neraskidivoj vezi s Bogom. Tu vezu on nenaglašava; ona se ogleda u njegovim vlastitim komentarima kojedaje u povodu nekih događaja i situacija. Mula Mustafin komentarkoji se na više mjesta ponavlja u istom obliku glasi Allahu a’lem– Bog najbolje zna. To očitovanje vjere u Božije određenje Mula

129PREGLED

40 Rešid Hafizović, Temeljni tokovi sufizma, Bemust, Sarajevo, 1999, str. 392.41 Schimmel, Odgonetanje Božijih znakova, str. 370.

Mustafa je iskazao onda kad je zapisao kako su se ljudi jednomenadali, a drugo se dogodilo,42 kad je zapisao kako ljudi upućuju molbuBogu za kišu, što im i pripada kao Njegovim robovima, a samoOn zna kada će i koja će molba biti primljena.43 Rečenicu Allahua’lem Mula Mustafa je unio u svaki zapis o svome tumačenju (bliske)budućnosti na osnovu znakova iz Melheme.44 Evo jednoga takvogzapisa: U Melhemi su uvijek jasni znaci. Ovaj put pokazuju ne-sigurnost u središtu države, a kugu i ratove na njenim periferijama.A Bog najbolje zna. Crven se ponovo ukazala dvije-tri noći u veljači,to jest u februaru. U Melhemi stoji da će umrijeti visoki dostojanst-venik. A Bog najbolje zna.45 Rečenicu Allahu a’lem Mula Mustafaje unio i u sve druge zapise koji se odnose na ljudsko predviđanjei na ono što je čovjeku skriveno.46

Pročitajmo ovu bilješku: Ovaj jadnik napustio sam svoj velikidućan i bio sam hodža (imam i vjeroučitelj) u jednom mjestu ublizini Zgošća. U moj je dućan ušao Mula Ibrahim, pisar. Kad samse vratio, nisam tražio od njega da mi ustupi prostor nego sam sastrpljenjem prihvatio tu situaciju. Radio sam godinu dana u malomdućanu pored ovoga velikog. Božijom odredbom Mula Ibrahimuje došao smrtni čas. Bolovao je dan dva i umro. Dućan je ostaoupražnjen. Iznajmio sam ga od vlasnika hadži Derviša Numanai ponovo sam ušao u veliki dućan. Velika je Božija Mudrost.47

Nije li potpuna vjera u Božije određenje potaknula MulaMustafu, koji svuda u tekstu zatomljuje svoj identitet, da sačiniovaj poduži zapis o sebi, o jednoj situaciji iz svoga života u kak-voj je mogao očekivati svakojako rješenje, a dogodilo se ono kojeje Božije određenje? Da Mula Mustafina bilješka ima to značenjejasno pokazuje rečenica o veličanju Božije Mudrosti kojom zapisivačzaključuje kazivanje o toj situaciji.

130 PREGLED

42 L. 8b/2-3.43 L. Oko 30/13-17.44 Melhema je knjiga iz koje se tumačenjem narodnoga vjerovanja o

kretanju zviježđa u određenim danima u godini, te o klimatskim uvjetima iprirodnim pojavama predviđa bliska budućnost.

45 L. 33b/20-22.46 L. 42b/2.47 L. 41b/6-9.

Mula Mustafina dosljednost u bilježenju rečenice o Božijemznanju kao jedinom sigurnom otkriva ga kao čovjeka koji sevječito prisjeća Boga, a to je poznata dimenzija sufijske prakse:„Nemoj nikada biti bez prisjećanja na Boga.“48 Jednako je takoneodvojivi dio sufijske prakse i stalno zahvaljivanje Bogu. U tesa-vufu se govori o tri nivoa zahvalnosti Bogu: na blagodati koju jedarovao, na blagodati koju nije darovao i zahvalnost na zahva-ljivanju.49 Pogledajmo kako Mula Mustafa i u svojoj privatnojbilježnici ne zanemaruje zahvaliti Bogu na dvjema posve razli-čitim životnim situacijama. Jedanput to čini kad govori o svomedobrom poslovanju u vrijeme kad je u Sarajevu vladala velikaoskudica: Mnogi su me s ljubomorom gledali kako lijepo radimi zarađujem. Govorili su: “Nije imućan, a eto, Uzvišeni Stvoritelj(Hakk Teala) mu je na ovome svijetu dao da bude zadovoljan.”Odmah nakon tih riječi Mula Mustafa je upisao Elhamdulillah –Hvala Bogu.50 Druga situacija je njegova bolest: Pisac ovih redovasam se, evo, treći put razbolio od groznice. Ovaj put sam doživiosve nedaće koje ta bolest donese. Potrajala je sedam dana takoda sam dućan zatvorio jednoga petka u suton, a otvorio sam gadrugoga petka, na isti dan. Elhamdulillah ala kulli halin – HvalaBogu na svakome stanju. Posljednjom rečenicom u ovome zapisuMula Mustafa na arapskom jeziku zahvaljuje Bogu na svakomestanju, na bolesti kao i na zdravlju.

Zapisivanje kao duhovna praksa

Sadržaj Mula Mustafinih zapisa je raznolik, a njihova formaje općenito kratka. Stoga njegove bilješke čine nesistematičan tekstu tematskom smislu; prelazi se s jedne teme na drugu. Bilješke sumeđusobno odvojene naznakom vremena kojemu zabilježenidogađaj pripada; rijetko je naznačena samo godina, obično je to punidatum. Upravo taj hronološki red Mula Mustafinom tekstu dajeodliku sređenosti. Teme koje on zapisuje ustvari se nižu onako kako

131PREGLED

48 Chittick, Sufijski put ljubavi, str. 185. 49 Schimmel, Islamın Mistik Boyutları, str. 177.50 L. 56b/9.

ih život nanosi, i to je još jedan red u Mula Mustafinom tekstu:smjenjuju se zapisi o odlascima na vojne i povratku vojnika izratova, o dolasku u Bosnu novoimenovanih paša i smjenjivanju sdužnosti njihovih prethodnika; o ponašanju predstavnika vlasti, mulai kadija, i o postupcima građana, o požarima i poplavama, o epide-mijama bolesti i o pojavama čuda; o rodnim i sušnim godinama;o velikim zimama i velikim vrućinama; o dobrotvornim poslovimai narodnim zabavama, o smrtima u nesretnim slučajevima i ubistvima.

Smrti koje su se dogodile u neobičnim nesretnim slučajevima,kao što su pad sa stabla, pad s mosta u vodu, zalutalo puščano zrno,kao i one koje su bile posljedica kriminalnog djelovanja, MulaMustafa je zapisivao među svim drugim životnim situacijama. Utim zapisima često i nema imena umrle ili ubijene osobe. Zabilježenje, dakle, sami slučaj.

Na drugim listovima svoje medžmue, počevši od lista 58b,Mula Mustafa je vodio bilješke o umrlim građanima Sarajeva. Ite zapise odlikuje hronološki slijed. Istina, kad je započeo s timposlom, Mula Mustafa je ovako zabilježio: Zapisujem ovdjeimena nekih svojih prijatelja u gradu Sarajevu, a ja ih mnogoimam i mnoge poznajem, koji su preselili na drugi svijet. Ovdjeto činim bez reda – kako se kojega od njih sjetim, tako upišemnjegovo ime. Namjera mi je da zamolim od Boga milost zanjihovu dušu i da Mu zahvalim na svome životu.51

I povodom tih svojih bilješki Mula Mustafa izražava zahvalnostBogu i istovremeno Mu upućuje molbu za oprost dušama umrlih.Važan dio tesavufske prakse je i upućivanje Bogu molbe dove.Sufije znaju da je dova ono po čemu je čovjek poseban među svimstvorenjima; sve što je stvoreno slavi Boga, a čovjek je jedinostvorenje koje se može obratiti Apsolutnoj Mudrosti molbom iizreći svoje nade i boli.52

Nakon što je ispisao jedan list (dvije stranice) nekrologija, MulaMustafa unosi novu napomenu: Neki od upisanih ljudi umrli sudavno a neki u skorije doba, a svi su preselili na drugi svijet do

132 PREGLED

51 L. 58b/1-4.52 Schimmel, Islamın Mistik Boyutları, str. 176.

ove 1171. godine.53 Ovdje su upisani bez reda (bi lâ-tertîb),54 a odsada ću nadalje bilježiti imena umrlih redom (nöbet ile) počevšiod prvoga mjeseca 1171. [godine].55

Mula Mustafa je održao svoju nakanu; nekrologij ispunjavašezdesetak listova njegove bilježnice. Tako autorski zapisi u MulaMustafinoj bilježnici čine dvije cjeline s približno jednakim brojemlistova. Jedna cjelina su događaji iz svakodnevnice, druga je nekro-logij. Mula Mustafin autorski tekst se dakle, u pogledu forme, prednama pojavljuje u dva dijela koja možemo nazvati “zapisi o životu”i “zapisi o ljudima.” Ispisivani su usporedo i po hronološkom redu.Mula Mustafino pridržavanje tog reda potrajat će pedesetak godina.Kad toj rečenici udahnemo život, onda zapisivača vidimo kaočovjeka strpljivog u poslu i ustrajnog u svojoj nakani. Da je MulaMustafa strpljivost gajio kao svoju osobinu vidjeli smo i naprijed ubilješci o tome kako nije htio prigovarati Mula Ibrahimu što je koristioza pisarske poslove dućan u kojem je ranije on radio. Strpljivost iustrajnost se ističu kao izvanredno važne osobine tesavufske prakse;i Mula Mustafa ih je mogao steći i razvijati kao sufija. Za sufiju jedisciplina preduvjetna praksa na njegovome duhovnom putu.

Pogledajmo i posljednje Mula Mustafino obraćanje u nekro-logiju koje je, kako ćemo vidjeti, uputio i samome sebi i onima kojibudu čitali njegove zapise: Pristupit ćemo i ove 1174. godine upisi-vanju onih kojima dođe suđeni čas. Onaj ko pročita ta imena u ovomedefteru neka zamoli milost od Boga za njihove duše. A ovaj neza-hvalni, grješni i jadni siromah ja neka se probudim iz ravnodušnosti,neka se stalno sjećam smrti i pripremam za to putovanje.56

Nije li to zapisivanje za Mula Mustafu bilo jedan vid duhovneprakse! O praksama koje su mu pomagale u unutarnjoj preobrazbiMula Mustafa nije ništa zapisao, kao što o tim “tehnikama” ne pišeni Rumi u svojim djelima, kao što ne pišu ni druge sufije.57 Pod-

133PREGLED

53 Hidžretska 1171. godina zahvata vrijeme od 15. septembra 1757. do 3.septembra 1758. godine.

54 Očito je da Mula Mustafa misli na hronološki red. 55 L. 59a/14-16. 56 L. 61a/2-4.57 William C. Chittick, Sufijski put ljubavi (Rumijeva duhovna učenja),

(prevod: Rešid Hafizović), Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo,2005, str. 177.

sjetimo da je u obraćanju koje prethodi ovome Mula Mustafa naglasiokako je početak nekrologija sačinio bez reda i kako nastavlja supisivanjem umrlih po redu.

Na putu unutarnjeg preobražaja sufije uče da je smrt na ovomesvijetu čovjekov povratak Bogu jer je čovjek došao od Stvoritelja.Povratak je dio Božije mudrosti stvaranja, „jedan vid očitovanjaSkrivene Riznice“.58 Sigurno je s takvim, sufijskim poimanjem smrti,Mula Mustafa mogao staloženo zapisivati svoju sadašnjost s namj-erom da zabavi i razonodi ljude u nekom kasnijem vremenu kadnjega više ne bude. Navedimo bilješku iz koje čitamo tu njegovunamjeru: Opisat ću ukratko učene ljude u našem gradu i u ovomevremenu, neka se zabave i razonode oni koji dođu poslije mene, uneka druga vremena, ašici koji ovu knjigu, ovu medžmuu budugledali.59

Sufijski termin ašik (zaljubljenik na putu spoznaje) kojimMula Mustafa imenuje one na koje računa da će njegovu knjigu,njegovu medžmuu, u buduća vremena gledati ne ostavlja nimalodvojbe – on svoje zapise namjenjuje sufijama.

Discipliniran duh

Mula Mustafini zapisi imaju ujednačen “ton”. Nakon pročitanihnekoliko stranica bilježnice, čitaoca samo može iznenaditi novidogađaj, a nikako zapisivačev komentar drukčiji od onih koje je većprihvatio kao njegove. Ta dosljednost u načinu na koji je bilješkevodio dugi niz godina doista se može tumačiti unutarnjom ravno-težom koju je zapisivač gradio na svome putu duhovnoga uzdizanja.Kad se podsjetimo da je dane i noći provodio čitajući knjige iztesavufa i meditirajući, vidimo ga kao čovjeka koji je tim putemgradio ravnotežu u svome, sufijskim rječnikom kazano, mikrokos-mosu.60 Kako drukčije nego disciplinom duha objasniti to što se ujednome dijelu teksta nađu ovakve dvije bilješke jedna za drugom:

134 PREGLED

58 Chittick, Sufijski put ljubavi, str. 116. 59 L. 35b/17-18.60 Snježana Buzov, „Archive as Sufi Genre?: Mecmua of Mulla Mustafa

Basheski in Eighteenth-Century Sarajevo“ (neobjavljeni rad), str. 17.

Izgorjela je kuća ovoga bijednika na Čekaluši. Rodila mi se kćerkau mjesecu džemadelula u nedjelju. Jurjev je bio u subotu, a mojese dijete rodilo u nedjelju u poslijepodnevnim satima.61 Bilješkao prvom slučaju upisana je bez riječi očaja, kao što je i druga bezriječi radosti.

Jednakim je riječima u razmaku od desetak godina MulaMustafa upisao smrt svoje djece: [Umrla je] Moja kći Umihana, oddeset mjeseci, iz Mimar Sinanove mahale, šestoga dana mjesecasiječnja, na hrišćanski praznik (yevm-i salîb),62 napisao je 1761.godine. Deset godina kasnije smrt sina Ahmeda zapisao je jednakokratko: Mome sinu Ahmedu (...) došao je suđeni čas, preselio jena ahiret u četvrtak, u mjesecu redžepu 1185., u maberek noći, 27dana prije kasuma.63 Jedino što ove razlikuje od ostalih zapisa osmrtima jest navođenje više detalja o času smrti. Samo se ta pro-širena vremenska odrednica može doimati kao izraz očinske ljubaviprema djetetu. Po istoj se odlici izdvaja zapis iz 1773. godine o smrtimajke: [Umrla je] Moja majka Fatima, kći Mehmed-hodže iz mahaleMimara Sinan-bega. Umrla je od kapi. Tri godine je bila bolesna, alipokretna, onda je godinu i po provela na postelji. Neka joj se Allahsmiluje. Godine 1186., 28. dana mjeseca ševala-i mukerrema, upetak navečer poslije jacije namaza. Bio je 33. dan erbeina.64

Na prvim stranicama nekrologija podaci o umrlima sasvimsu kratki; čine ih samo ime i naziv zanimanja. Kasnije, kad počneredom upisivati umrle sugrađane, Mula Mustafa te zapise proširujuu kratke portrete, ali takve koji su naslikani sa samo nekoliko poteza.Istaknimo da su i bilješke u nekrologiju, kao i one o životnim situa-cijama, približno jednake dužine. Kako je Mula Mustafa uspio gotovojednakim brojem riječi (riječi, a ne rečenica!) opisati svoje sugrađanetako da se u svakome opisu prepoznaje druga osoba?

Odmah treba reći kako je Mula Mustafa neizostavno uz imeumrloga čovjeka upisivao i naziv zanimanja kojim se za života bavio.Dok ime ukazuje na čovjeka kao pojedinca, naziv zanimanja ga

135PREGLED

61 L. 40b/17-18. 62 L. 62a/7. 63 L. 18a/12-13. 64 L. 72b/3.

identificira i kao člana zajednice u kojoj je živio: Hadži Jusuf,kovač. Mehmed-baša Čelengir, prodavač uglja.65 Kahvedžija Ahmeds Alifakovca. Bio je kahvedžija u hanu Kolobara.66

Pročitajmo još nekoliko zapisa nešto dužih od gornjih:

Muharem-aga kojega su zvali Ćoravi. Bio je serdar. Puno jeposuđivao novac. Umro je s nevraćenim dugovima.67

Mujezin Mula Ahmed, aračadžija, siromah. Bio je pomaloderviš, povučen i miran čovjek za kakvoga kažu da usta ima a jezikanema. Cijeloga je života bio mujezin. Imao je brojnu porodicu, alije bio strpljiv.68

Carigradlić hadži Meho, sijede brade a hitar, dobar čovjek.69

Jedan starac koji je nosio taću na glavi. Izgledao je kaosiromašan čovjek, a imao je poprilično imetka.70

I kad bismo višestruko povećali broj primjera, jedna bi im odlikaostala zajednička: u svojim zapisima o ljudima Mula Mustafa neiznosi svoje mišljenje, nikakav svoj sud o osobi. On opisuje čovjekaonako kako ga je sredina u kojoj je živio mogla upoznati. MulaMustafa ne govori o pojedincu nego o članu zajednice. Ni o svojimprijateljima, ni o svojim učenicima (šagirdima) ne piše drukčije(Moj učenik Bekir, terzija. Imam u Lučevici, moj učenik, kazaz, postaoje hodža.). Kad zabilježi da je umro otac sarača Hasan-baše, čovjekiz Gacka, [koji je] često donosio maslo u Sarajevo i prodavao,Mula Mustafa ništa ne govori o tome kako je čovjek poslovao – odnjega saznajemo samo čime se taj čovjek bavio. Saznajemo još samoto da su mu usne natekle i [da je] treći dan nakon toga umro.71

O Mahmutu Neretljaku Mula Mustafa je zapisao kako je prijenekoliko godina izrađivao lažni bakreni novac (bakrenjače). Ali,zapis se nije tu završio, naprotiv, ta rečenica pojašnjava jedan drugipodatak o Mahmutu Neretljaku – kako je bio kažnjen i protjeran

136 PREGLED

65 L. 59b/1.66 L. 81a/10.67 L. 81b/10.68 L. 81a/12.69 L. 87b/18.70 L. 88a/3.71 L. 81b/3.

zato što je izrađivao lažni bakreni novac. Osim toga, taj MahmutNeretljak je dan-noć bio pijan, kaže Mula Mustafa i odmah dodaje,ali bez štete po druge ljude.72 Za berbera Ćoru je zapisao da je biošaljivdžija koji zabavlja uglednike, takav šaljivdžija, kaže MulaMustafa, koji nikada nikoga nije povrijedio.73

U nekrologiju je Mula Mustafa pisao o ljudima ono što se iznjihove pojave i njihovoga ponašanja moglo vidjeti. Stoga injegovi zapisi o Mahmutu Neretljaku i berberu Ćori sadrže onenjihove osobine koje je svako mogao upoznati. Mula Mustafa je unekrologiju zapisivao ono što je čovjekovo izvanjsko. Pod izvanjskimse ovdje ne podrazumijeva samo fizičko, nego čovjekova mani-festacija života kroz djelovanje, pokrete, ponašanje, način odijevanja,način govorenja. S druge strane, Mula Mustafa ne piše o onomešto je čovjekovo unutarnje, o onome što je čovjekov osjećajni život.On uspijeva da u svojim opisima odvoji čovjekova izvanjskadjelovanja i njegova unutarnja osjećanja – u ovo drugo MulaMustafa ne ulazi. Mistik drži da čovjek treba uređivati i svojeunutarnje i svoje izvanjsko, da se uređivanje prvoga postiže disci-plinom koju postavlja misticizam, a uređivanje drugoga, izvanjskog,pridržavanjem pravila ponašanja.74 Mistik sebi postavlja za ciljpostići uređenost, ravnotežu u oba svoja svijeta (unutarnjem iizvanjskom) kako bi stekao ugodu na dva svijeta (ovome i drugome).Evo jednoga primjera kako Mula Mustafa podsjeća na drugi svijet.Za hadži Begu Dardaganiju, trgovca iz Buzadžine mahale, zapisaoje: Nanovo je napravio veliku kuću, pravi saraj, ali nije u njojproveo ni godinu dana. Sav je bio otekao i od toga je umro, otišao jes ovoga svijeta. Ko umije primiti pouku, u ovome je primjeru ima.75

137PREGLED

72 L. 82a/1.73 L. 127a/15-16. 74 Na ovakvo razmatranje Mula Mustafinih zapisa u nekrologiju potaknuo

nas je članak „Iz ugla lokalnoga: o prirodi antropološkog poimanja“ CliffordaGeertza. U jednom dijelu tog članka autor donosi rezultate svojih antropološkihistraživanja na Javi među muslimanskim stanovništvom, govori o poimanju„unutarnjega“ i „izvanjskoga“ i utjecaju islamskog misticizma na to poimanje.Clifford Geertz, Yerel Bilgi [Lokalno znanje], (Prev. Kudret Emiroğlu), DostKitabevi, Ankara, 2007, str. 69-83.

75 L. 87b/15.

Upisani u nekrologij sa svojim navikama, naravima, sklo-nostima, tjelesnim osobitostima, s iskustvima, s onim što su znaliraditi i onim što nisu znali, ti ljudi su podsjećanje na prolaznostživota. Da je tako, Mula Mustafa je želio pokazati i sebi i drugimasvojim zapisima o tome kako je s ovoga svijeta otišao i bogat isiromah, i debeo i mršav, i visok i nizak, i hrom i onaj brzogahoda, i učen i nepismen. Odlaskom s ovoga svijeta čovjek se, prematesavufskom učenju, oslobađa onoga što je njegovo izvanjsko,ostaje mu ono što je izgradio kao svoje unutarnje. Zato MulaMustafa ne ulazi u tu sferu ličnosti.

Ravnoteža u društvu

Svoje komentare o tome kakvi bi ljudi trebali biti Mula Mustafaje iznosio govoreći o živima. Naravno, i tada se njegovi komentaritiču čovjekova izvanjskog djelovanja; svaki se njegov komentarodnosi na djelovanja koja remete život zajednice, na obijest, rasip-ništvo, nepravdu, nedolično ponašanje. Sve su Mula Mustafineriječi ukora o nekome kritika situacije u kojoj ljudi jedni drugimaoduzimaju dostojanstvo ili pravo na dostojanstvo, u kojoj demons-triraju pohlepu za položajem i imetkom, rasipništvo, nasilje. Zûrîişi kimesne begenmez – Silu niko ne voli,76 zabilježio je Mula Mustafakao svoj komentar na to što je mladić nasilu oženio djevojku kojana to nije bila spremna. Reći će kako neki ljudi za sebe misle dasu pametni, a nimalo pameti i razuma nemaju77 kad zapiše ubilježnicu kako su muslimanski pripadnici pekarskog esnafaprotestirali što su se na čelu njihove kolone našli kršćani, pripadniciistoga esnafa. Mutapčije koji su izazvali svađu bez ikakve potrebenazvat će hudi sijedi, neznalice, ljudi dječije pameti. 78 Za Tokatlijuće reći da je lud i glup čovjek, šta će drugo biti,79 zato što je pokazivaomržnju prema nemuslimanima i zato što je jednoga čak nožem

138 PREGLED

75 L. 87b/15. 76 L. 38b/15. 77 L. 28a/21-22.78 L. 30a/27. 79 L. 31a/22.

zbo. Kazat će kako je obijest, kako je čak predznak kuge to što sejedna grupa mladih kadija okupljala dva puta u sedmici i trošila40-50 groša na hranu i zabavu. 80 Sačinit će listu sarajevskih kadijai kadijskih kandidata i reći će kako ih nikada nije bilo tolikomnogo, a kako je razlog tome pohlepa. A iz liste se vidi da je većinakadija bila rodbinski povezana.81 Djecu će nazvati neodgojenomzato što su grudve snijega bacala na nemuslimanske građane.Njihovo će takvo ponašanje ocijeniti predznakom kuge.82 Bilješkuo tome kako je čauš sijede brade kojega su zvali Aklî zadirkivaoludoga mladića Bajru Obloždera, a potom ga i istukao štapom, našto se mladić dokopao noža i usmrtio čauša, Mula Mustafa jezavršio riječima lude ne treba tući.83

Iz Mula Mustafinih komentara iščitava se sufijsko učenjekoje nalaže da unutrašnja ravnoteža za jednoga sufiju ne treba bitisvrha sama sebi, nego on i “u svome društvenom okolišu trebaotkrivati ravnotežu svjetova i nastojati očuvati temeljne vrijednostii potpornje te ravnoteže”.84 Mula Mustafa je na stranicama svojebilježnice tokom 50 godina više puta zapisao vlastiti komentarkoji pokazuje kako je on doista preuzeo ulogu zaštitnika temeljnihvrijednosti ravnoteže u svome društvenom okruženju, a to su istina,pravda, darežljivost, plemenitost, milost.85 Kroz te se rečenice MulaMustafa pokazuje kao istinski duhovni vitez (Hafizović) koji seuvijek stavlja na stranu onih kojima je neko pravo uzurpirano.

Mula Mustafino se duhovno viteštvo ogleda i u njegovojnepokolebljivoj dosljednosti i u njegovoj sposobnosti da odijeliizvanjsko od unutarnjega kad govori o drugim ljudima. Kod sebeje gradio moralne vrijednosti u duhu islamskog misticizma i spozicija tih vrijednosti je zapisivao i komentirao ono što vidi isazna. On je pisao onako kako je vodio svoj život. Sufije nisuodvojeni od života; naprotiv, oni su zajedno s ljudima, s njima sedruže, jedu, razgovaraju, sufije rade i zarađuju, prodaju i kupuju.

139PREGLED

80 L. 37a/24-37b/4.81 L. 39a/21-39b/4. 82 L. 37b/6.83 L. 35a/1-4. 84 Hafizović, Temeljni tokovi sufizma, str. 383. 85 Isti.

Mula Mustafa je i kao imam u džamiji i kao narodni pisar s dućanomu čaršiji stalno bio u središtu sarajevskoga života.

Skrivene upute

Mula Mustafine komentare odlikuje to što oni nisu objašnjenjanego upute, kao što i Rumi na više mjesta “jasno tvrdi kako njegovcilj u prvom redu nije da objašnjava, već da upućuje”.86 Mula Mustafaje rijetko izravno dao uputu kao što je učinio na ovome mjestu:

[...] drago dijete od pet-šest godina bilo je samo u sobi(halvat) i kako se približilo vatri, plamen mu je zahvatio koljena.Nikoga nije bilo da mu pomogne i dijete je smrtno stradalo. Kadse tako velika nesreća dogodi u bogatoj kući, to je opomena i poukadrugim uglednicima. Skromnost ne treba zanemariti, skromnostje lijepa osobina, pa shvati.87

Ovaj slučaj je odveć potresan da je zapis o njemu, čini se, moraobiti zaključen uputom o njegovanju osobine skromnosti. Usto seslučaj zbio četvrti dan Bajrama. Emotivna prenapučenost zapisaogleda se i u tome što je Mula Mustafa za dijete koristio riječ nevreste(drago dijete, tek prispjelo na svijet). U cijeloj će bilježnici tu riječupotrijebiti još samo dva puta, također osjećajno; inače je dijeteçocuk ili veled.

Mula Mustafine su upute u većini drugih zapisa samo nago-viještene i treba ih dokučiti. One se čitaju iz onoga što nije kazanokoliko iz onoga što jest kazano. Mjestimično on signalizira uputuizrazom fe-fehm – pa shvati kakvu vidimo i na kraju gornje bilješke.Evo jednoga drugog zapisa s istim tim izrazom kojim Mula Mustafapotiče na razmišljanje o značenju bilješke: Sarači su napravili teferična Korijama. A bila je samo jedna sedmica do mjeseca Ramazana,pa shvati. Došli su u srijedu, 23. dan mjeseca šabana.88

140 PREGLED

86 Chittick, Sufijski put ljubavi, str. 27. 87 L. 30b/20-23. 88 L. 30b/8-9. U muslimanskom kalendaru po kojemu se vrijeme mjeri

mjesečevom godinom mjesec šaban prethodi mjesecu ramazanu.

Izrazom fe-fehm Mula Mustafa završava i bilješku o sebi isvome znanju. Zapisavši kako je shvatio i konkretna i apstraktnaznanja, kako mu je sve jasnô i nejasnô (izvanjsko i unutarnje) postaloznano, Mula Mustafa dodaje ove riječi: Budući da sam postigaosvoju želju, ja sada više ne mogu za nešto reći “ne znam”, menije haram reći da ne znam, pa shvati.89

Navedimo još jedan primjer s izrazom fe-fehm u kojem MulaMustafa govori o velikoj suši i o tome kako narod čini dovu za kišu:Nebesima i zvijezdama upravlja Bog (Hakk). Kad Mu narod upućujemolbu (dovu) zato što On spušta kišu iz ljubavi prema poslanicimai odabranicima (evlija), ta molba neće biti uzalud. Ali, i nebesai zvijezde se kreću tako da mole za kišu radi njih (poslanika iodabranika). I kad baš u to vrijeme i ljudi upućuju molbu Bogu,i kiša doista padne, podudare se te dvije okolnosti. Jer sve sedogađa Božijom odredbom, pa se tako i ljudima potvrdi valjanostnjihove molbe. Pa shvati.90

Ovo je jedan dio bilješke koju je Mula Mustafa sročio dosta“zatvoreno”.91 Zapravo se ta bilješka i ne može razumjeti bezprepoznavanja sufijske dimenzije koja je nagoviještena u spominjanjuposlanika i odabranika kao Božijih miljenika radi kojih Bog darujeblagodati ljudima.92 U istoj je bilješci Mula Mustafa zapisao i ovurečenicu: Njegova Uzvišenost se ogleda u pojavama na ovomesvijetu. Ta rečenica je suština tesavufskoga učenja: ovaj svijet nijeono što se čini da jest. Pojave i stvari imaju svoju formu, i to jenjihovo izvanjsko, a značenje im je ono što je unutarnje – to jenjihova zbilja. Rumi je to učenje izrekao sasvim kratko u ovomestihu: „Forma je sjena, značenje je Sunce.“93

141PREGLED

89 L. 37a/5-6.90 L. 34a/25-26.91 Dodajmo da je baš ovaj dio teksta koji smo naveli Mula Mustafa ispisao

na margini lista. Očito je želio dodatno pojasniti svoj zapis o tome kako zvjezdo-znanci mogu predvidjeti kišu, ali se sve događa Božijom odredbom.

92 Vjerovanje kako kiša pada zbog dove odabranika, kako se zazelenimjesto na koje oni kroče nogom, kako odabranici svojom dovom pomažuvjernicima prisutno je u sufizmu veoma dugo i dosta je rašireno u narodu.Schimmel, Islamın Mistik Boyutlari, str. 217.

93 Chittick, Sufijski put ljubavi, str. 39.

Za sufije se značenje sufizma ogleda u svemu što postoji, ucijelome svijetu; sufijama je značenje sufizma „jasnije od Sunca“.94

Kad se imaju na umu ova tesavufska tumačenja značenja, postajejoš jasniji Mula Mustafin komentar u ovome zapisu izražen kaopoređenje, i to na arapskom jeziku: Navodno je Alikadić s nekolikoljudi iz našega grada dogovorio da se tajno sačini jedna žalba protivdrugih s kojima su ovi bili u zavadi. Kolćehaja tajno podnese fermanprema toj žalbi i dvojicu ljudi od 80 godina zatvore u tvrđavu bezikakvoga upozorenja i ne predočavajući im navodni ferman. A daje to sve smišljeno azharü mine’ş-şemsdür – jasnije je od Sunca.95

Sigurno je Mula Mustafa računao s tim da će sufija koji pročitaovaj zapis posve shvatiti njegovo značenje.

Navest ćemo jednu drugu Mula Mustafinu bilješku s njegovimkomentarom na arapskom jeziku: U toku časnoga mjeseca Ramazanazavadili su se nevjernici i napali su jedni druge. Salatallahu kelbale’l-hinzir – Dao Bog da napadnu psi na svinje.96 Zapisavšibilješku o nedoličnome ponašanju nevjernika (munkira) u vrijememjeseca posta, Mula Mustafa ih uspoređuje s psima i svinjama.Tom metaforom on ukazuje na suštinsku prirodu takvih ljudi koja sene izdiže iznad prosječnih potreba i nagona, kao što je životinjskapriroda takva. Mula Mustafa tom metaforom ukazuje na čovjekovojastvo onako kako to čine i druge sufije u svojim tekstovima:Feriduddin Attar jastvo najčešće uspoređuje sa svinjom,97 a Rumis raznim životinjama, magarcem, psom, svinjom, kravom.98 Najednom je drugom mjestu u bilježnici Mula Mustafa izrazio sličnopoređenje: U našem su gradu četvorica pijanica grdili kadije.Salatallahu’l-kaplan ale’l-arslan – Dao Bog da napadnu tigrovina lavove. Kadijama je to teško palo jer se vidjelo koliko ih se ljudine boje, te su narednoga dana otišli na sud...99 Ovaj put je MulaMustafa za usporedbu uzeo tigrove i lavove. No, posebno je to što

142 PREGLED

94 Eva de Vitray Meyerovitch, Antologija sufijskih tekstova, Naprijed,Zagreb, 1988, str. 18.

95 L. 19b/15-18.96 L. 18b/6. 97 Schimmel, Íslamın Mistik Boyutları, str. 129.98 Chittick, Sufijski put ljubavi, str. 111. 99 L. 117b/17.

je u izreku na arapskom jeziku uveo turske riječi (kaplan i arslan)i još im dodao arapski određeni član (el-kaplan i el-arslan). MulaMustafa je vjerovatno tim arapskim elementima signaliziraopoznatu metaforu, a turskim je riječima jastvo onih o kojima pišeusporedio sa zvijerima.

Prisjetimo se i jedne metafore u bilješci koju smo naveli nasamome početku ovoga teksta. Mula Mustafa je “znanje bezpoznavanja tesavufa” usporedio “s pticom s jednim krilom; takvaptica ne može poletjeti”. Potom pogledajmo kako je Tusi u svometesavufskom djelu Kitâb al-luma’ fi’t-tasawwuf opisao strah inadu: Strah i nada (prema Bogu) dva su krila postupaka. Bez njihje nemoguće poletjeti.100

Zaključak

U ovome smo radu analizirali zapise Mula Mustafe Bašeskijeu kojima on govori o sebi s ciljem da promislimo predodžbu svijetakoju je mogao imati. Povezujući značenja bilješki koje je autorzapisao na različitim mjestima u svojoj bilježnici, zaključili smoda je bio dobro upućen u islamski misticizam i da je to učenjeodredilo njegov pogled na svijet. Analize autorovih komentarakoje on daje u povodu neke opisane (bolje reći zapisane) situacijepokazale su nam da je Mula Mustafa svijet motrio kao sufija. Jedanod pokazatelja njegovoga sufijskog poimanja svijeta jest taj štobilješke odražavaju stabilan i dosljedan odnos zapisivača premasvemu o čemu je pisao tokom pedeset godina. Takvi zapisi odajučovjeka stabilnoga duha.

Mula Mustafa je zapisivao svakodnevnicu svoga vremena snamjerom da znanje o tom vremenu sačuva za budućnost. Njegovisu zapisi ujedno uputa u to kako islamski mistik motri svijet.Tako je Mula Mustafin tekst u isto vrijeme i život sami i uputa urazmišljanje o životu.

143PREGLED

100 Schimmel, Íslamın Mistik Boyutları, str. 143.

UDK 297 : 23/28

Behija Durmišević

MISTIČNA ISKUSTVA ISLAMA I KRŠĆANSTVA :Rabija ’al-‘Adawiyya i Meister Eckhart

MYSTICAL EXPERIENCES OF ISLAM AND CHRISTIANITY :

Rabī‘a ’al-‘Adawiyya and Meister Eckhart

Sažetak

U religiji i religijskom iskustvu uvijek je riječ o “susretu saSvetim” – shvaćala se ta “sveta stvarnost” kao sila, kao (osoban)Bog, kao (neosobno) božanstvo, ili neka druga posljednja zbilja.Religija uvijek govori o poruci spasenja i putu spasenja.

Kršćanstvo i islam kao religije koje baštine abrahamsku tradi-ciju predstavljaju življeni život upisan u srca ljudi, te čine stvarnostkoja određuje svakodnevicu velikog broja njihovih sljedbenika.

Značajan segment religijskih tradicija čine mistička iskustvakoja izražavaju one oblike ophođenja s Bogom pri kojima seradikalno negira svijet i “ja”. Ovdje se ljudska posebnost rastvarai iščezava u beskrajno Jedno božanstva. Mističko iskustvo pred-stavlja “potajno putovanje” koje se ostvaruje u čovjekovoj duši,putovanje za onim što se oslovljava kao Deus Absconditus.

Rabija al-Adawiyya i Meister Eckhart, kao živi sudionici uteorijskom i praktičnom iskustvu misticizma, jesu mistici koji usvom cjelodnevnom iskustvu potiru sebe da bi živjeli za istinu.Oni sukusiranjem božanskog „Ja“ u čvorišnom prostoru vlastiteosobnosti vlastiti mikrokosmos usmjeravaju prema metakosmosu,a svoje ograničeno mjesto na obodnici kruga pomjeraju premabeskraju samoga središta kruga. Njihova ljudska intima žeđa da,iz razloga neumoljive ljudske zapitanosti, dozna kako pronaćiutočište zbiljske Istine i istinite zbilje Riječi Božije unutar njezinog

145PREGLED

semantičkog sadržaja i prostora njezinih metafizičkih znakova,simbola i metafora.

Ključne riječi: religija, tradicija, mističko iskustvo, beskrajnoJedno božanstva, ljudska osobnost, Istina

Summary

Religion and the religious experience are invariably about themoving „encounter with the Sacred“ where the „sacred reality“is seen as a force, as a (personal) God, an (impersonal) deity, orsome other ultimate reality. Religion is always about the messageof salvation, and the path that leads to salvation.

Christianity and Islam, religious that are heirs to the Abrahamictradition, area about life as it is lived, inscribed in people’s hearts,and constitute the reality that determines the daily lives of largenumbers of their adherents.

The mystical experience, expression of the modes of communi-cation with or attitude towards God in which there is a radical denialof the world and the self, constitutes a major component of religioustraditions. It is here that human individuality is dissolved, vanishinginto the infinite One of divinity. The mystical experience is that„secret journey“ undertaken within the human soul, a journeytowards that which is known as Deus Absconditus.

Rabia al-Adawiyya and Meister Eckhart as living participantsin the theotical and practical experience of mysticism are mysticswho obliterate the self in their entire experience so as to live forthe truth. They experience the divine „I“ in the nodal space oftheir own identity, focusing their own microcosmos of the circletowards the infinity of the very centre of the circle. By reason ofinexorable human curiosity, their innermost humanity thirsts forthe knowledgeof how to find the abode of the real Word of Godwithin its semantic content and the space of its metaphysicalsigns, symbols and metaphors.

Key words: religion, tradition, mystical experience, infiniteOne of divinity, human individuality, real Word of God

146 PREGLED

Mistika u religijskom području označava duhovnu disciplinu.U povijesti objavljenih religijskih tradicija mistika je različitoocjenjivana. U kršćanskoj i islamskoj pobožnosti i teologiji imalaje visok položaj, dok je u protestantizmu, posebice u XIX i XXstoljeću, pretrpjela ozbiljne kritike u pogledu pitanja samootkupljenjadjelima.

Kršćanska mistika ima bogatu tradiciju. Pavle vrijedi kao„praotac“ odnosno „otac“ kršćanske mistike. Polazni doživljaj ovogmističkog iskustva sastoji se u tome da se naspram pojavnogasvijeta stoji kritički i, više ili manje, s neprihvaćanjem. Pojave seu svijetu shvaćaju kao zapreke za spasenje i kao sjene koje odvraćajuod onoga što je „pravo“. Pred vanjskim svijetom, koji nije „pravi“,mistik zatvara svoja osjetila (grč. myein). Njegova središnja zaprekajest egzistencija njegovoga „ja“. Prožet čežnjom za spasenjem, ontetura između svjetla spasenja i mraka Božije udaljenosti.

U islamu se mistika, koja se u literaturi na arapskom jezikuredovno oslovljava nazivom tasawwuf, a čija se iskustva nazivajusufijskim, vrlo rano počela razvijati kao temeljito raščlanjena ibogata duhovna disciplina. Arapski naziv za mistiku tasawwuf(na Zapadu se za taj pojam koristi izraz sufizam) izvodi se izkorjena sūf (vuna), što se tumači vjerovatnoćom da su prvi misticibili ljudi koji su svojom jednostavnom vunenom odjećom naizvanjski način htjeli pokazati svoj odnos prema svijetu. U islamupočetak mistike vezuje se za pounutrenje religijskih običaja iliizvršenje dužnosti prema dubljem smislu. U ovom kontekstu uvijekse tragalo za biti i izvorom. Zapravo, islamska mistika pretpostavljaformu čisto duhovnog islama koji je smješten u dimenzijamaislamske religije. Te dimenzije smještene su iza šerijatske kanonskestrukture.

Kršćanska objava sadrži više poziva na ujedinjenje s Bogompo ljubavi. Tako u njezinoj evidenciji nalazimo sljedeće stavke:

„Ostanite u mojoj ljubavi“ (Iv 15,9);„Bog je ljubav: ko ostaje u ljubavi ostaje u Bogu i Bog u

njemu“ (1 Iv 4,16)...

Mistika u kršćanskoj tradiciji je, prije svega, dar Božiji. Onapretpostavlja vjeru, uronjenu u ljubav i oblikovanu njome. Vjernici

147PREGLED

je doživljavaju poput proživljenog cvjetanja krsne milosti. Ukršćanstvu je, kao i u drugim objavljenim religijama, evidentanpojam onostranosti koji se nameće da, uz poticanje stanja iščekivanjai osobite vrste zanosnog pulsiranja, razvije snažnu okrenutostprema budućnosti. Ta onostranost uzima ime Nebo da izrazinjime blaženstvo koje ono donosi, kao i događaje koji obećavajunovi i bolji svijet. U ranim godinama kršćanstva era mesijanizmase iščekivala, a ljudi su je redovno interiorizirali kao činjenicupovijesnog reda koji treba živjeti u svojoj unutarnjosti. Tako suprve kršćanske generacije bile snažno zaokupljene pitanjimaindividualnog i kolektivnog spasenja.1

Klement Aleksandrijski prvo je ime u nizu velikih pisacakršćanske mističke filozofije. Vjerovatno je rođen u Atini, gdje jepohađao mnoge škole tražeći učitelja koji će moći odgovoriti napitanja koja je sebi postavljao. Našao je da je Krist svjetlo, „sunceduše“ i „unutarnji Učitelj“ koji obnavlja čovjeka. Klement jeutemeljio teoriju religiozne spoznaje koja uključuje spoznajuBoga, vjeru, filozofiju i osobitu ulogu Krista koji budi um i učinas da primamo gnozu – savršenu spoznaju božanskih tajni.2

S druge strane, korijeni sufizma jasno su prepoznatljivi usadržajima primarnih izvora islamske vjere, u Kur’anu i hadisu:

„O vjernici! Allaha mnogo i često spominjite, i jutrom ivečerom Ga slavite! On vas blagosilja, i Njegovi meleki, da bivas iz tmina na svjetlo izveo! (Kur’an, XXXIII, 41-43).

„Samo jedan tren kontempliranja bolji je od jednogodišnjegobrednog bogoštovlja.“3

Sufizam kao ezoterizam islama u bitnim svojim odrednicamaje plod duhovne poruke Poslanika islama i nastojanje da se na vlastitnačin prožive njezini modaliteti i modaliteti sadržaja kur’anskeobjave. On je izravno svjedočanstvo duhovnog islama protiv svakognastojanja da se islam svede na zakonodavnu i literalističku religiju.

148 PREGLED

1 Vidi više: Davy, Marie-Madeleine: Enciklopedija mistika, (s francuskogapreveli Milivoj Mezulić, Franjo Zenko, Gordana V. Popović i Klara GöncMoačanin), Naprijed, Zagreb, 1990, str. 227.

2 Isto, str. 231. 3 Hafizović, Rešid, Temeljni tokovi sufizma, Bemust, Sarajevo, 1990, str. 250.

Neki sufijski autori poput Sejjeda Hosseina Nasra, SachicoaMurataa i Williama Chittica prve protagoniste ovog duhovnog tokau islamu nastoje prepoznati u ljudima koji su živjeli u vrijemePoslanika islama. Većina tih ljudi bili su njegovi drugovi koji suprve svoje meditacije ozbiljavali na trijemu Poslanikove džamijeu Medini. U povijesti islamske tradicije oni su poznati kao ’Ashāb’al-suffa ili „ljudi sa džamijskog trijema“. No povjesničari sufijskeliterature smatraju da se u tom periodu nije mogla vidjeti sasvimjasna razlika između „ljudi sa džamijskog trijema“ i ostalih pobožnihmuslimana. Jer, razlika u odijevanju i razmišljanju postat će uoč-ljivijom u II/VIII stoljeću kada će i pojam sūfī postati prepoznatljivkao terminus technicus ovog osobitog toka u islamu. Takopovjesničari sufijske literature kao prve sufije u II/VIII stoljećuprepoznaju Ğābira ’ibn Hayyāna, ’Abū Hāšima i ‘Abdaka Sūfiya.No treba reći da je to bilo vrijeme razvoja asketskog sufizma(zuhd), a ne vrijeme razvoja sufijske teorije i usredotočenja.

Dosezanje mudrosti – duhovno rađanje mistika

Svaka mistička tradicija želi na osobit način raskriti smisaoBožanskog u ovome svijetu. Nijedna od njih ne raskriljuje smisaoo Bogu koji vlada svijetom, već o Božanskom koje se raskriva uintimi srca snagom ljubavi, te ovdje pobuđuje teofanije unutarljepote.

Mistika može integrirati čovjeka s njegovim božanskimsredištem bez obzira na to gdje se on nalazio ako želi posvetiti sePutu, koji, budući da je svet, zahtijeva od čovjeka sve ono što onzaista jest. A već ranije spomenuli smo da je, sa stanovišta svakemističke tradicije, najdublji razlog čovjekova stvaranja putovanjeod vanjskog ka unutarnjem, od periferije kruga postojanja ka trans-cendentnom središtu, što pretpostavlja vraćanje stvaranja njegovuizvoru. Sa stanovišta kršćanske mističke tradicije polazište svakogduhovnog uspinjanja jest asketska mudrost iza koje slijedi apo-stolska mudrost koja nastoji priopćiti dobra primljena od Boga.No, najviši oblik mudrosti jest kontemplativna mudrost u kojoj suzdružene spekulativna znanost i božanska znanost u kojoj čovjekubire plodove svoga putovanja prema Bogu. Ovdje Duh Sveti

149PREGLED

postaje principom djelovanja između čovjekove duše i Boga. Onje posrednik koji omogućuje uživanje Boga, darujući Božijuinteligenciju ljudskom intelektu.

S druge strane, islamska mistička tradicija kada uobličavatemeljne rezultate i konkretne duhovne plodove do kojih vodiduhovno putovanje redovito navedene plodove vezuje s pologomtajni (’Amāna, ’Amāna ’al-’asrār) koje je Bog povjerio čovjeku kaotakvom. U islamskom svjetonazoru čovjek kao takav jest potpunili Savršen čovjek, odnosno Halifa Božiji na zemlji. Sufijskaliteratura kada govori o duhovnom kvalitetu Savršenog čovjekačini to na način da ga uspoređuje s pojmom Prijestolja Božijeg,dok se polog tajni smatra duhovnom aromom savršenog čovjeka kojikao njezin baštinik zadobiva osobitu vrstu duhovnoga vida kojimopaža pretakanje vlastite intime u svjetlosno nebesko prostranstvo.4

Mistička literatura kazuje da svaki čovjek koji želi dosegnutinajdublju mudrost duhovnoga puta doživljava dvostruko rođenje,ono prvotno, fizičko, a potom ono drugo, sasvim duhovno rođenje.Prvi put čovjek se rađa od majke, a drugi put rađa se iz svog vlasti-tog tijela, i to na način da iz njega naprosto iskrsava kao iz groba,pri čemu se na mističkom putu svjetlosni lik Sālika (Homo viator)tada preobražava u istinitog ’Ārifa (Gnostic).

No, duhovno rođenje nije moguće bez poticajne sile ljubavikoja je uz mudrost neizostavna na mističkoj stazi. Tako je ljubavza neke od mistika prvostepeno očitovanje Ljepote.5 Ona stogapredstavlja samo srce univerzuma. Ona je tako pokretačka sila kojaizaziva svaku vrstu gibanja u kosmičkim i metakosmičkim svjetovima.

U svojoj biti ljubav uvijek slijedi putove koji su samo njenia koji teku od teokosmičkog središta do ljudskog srca. Na njimapulsira univerzalni Bitak talasajući rijeku darovane i uzvraćeneljubavi. Ova rijeka teče dvostrukim ritmom: od Izvora ka Ušću iod Ušća ka Izvoru.

150 PREGLED

4 Rumi, Mevlana Dželaluddin, Divan-i-Šems, Lingua Patria, Sarajevo, 2005,str. 125.

5 Isto, str. 131.

Ljubav kao krunska duhovna silnica

U mističkim tradicijama kao najvažnija duhovna silnicapulsira učenje o ljubavi. Ono raskriva tajnu smirene duše, dušedospjele u samu ravnotežu nakon prelaska Puta ka Istini. Ovdjereligija duhovne ljubavi uvijek iznova potiče novo rađanje u duhui individualno uskrsnuće u tajanstvu vlastitoga srca.

Mistici srednjeg vijeka, pod Plotinovim utjecajem, stavili sunaglasak na ujedinjenje s Bogom po ljubavi. Sabranost, „povlačenjeduše u samu sebe“, onostranost misli, fenomenološki se slaže i uPlotinovom iskustvu i u iskustvu Božijih dubina.6 U velikoj jemjeri Plotin zaslužan što će put imanencije, nadvijanja nadsamim sobom, utjecati na stanovita iskustva kršćanske mistike.Kad se duša nadvije nad samu sebe, nema posrednika između njei Boga. Ona prima svjetlo koje joj osvjetljava tamu, i u koje onaponire. Ona ovdje ništa ne vidi, uronjena je u bezdan ljubavibožanstva, ljubavi koja ju preobražava. Duša se na ovoj razinipovezuje s vlastitim korijenima božanskoga reda.

Pojam ljubavi u sufijsku praksu uvela je Rabija al-Adawiyya.Nesebična, bezrezervna, samozatajna ljubav samo je sufijino tlopod nogama kojim on hodi u svom spoznajnom hodu prema Istini.Samo ova vrsta ljubavi, kako kazuje sufijska tradicija, može dovestiIstinu u srce kao duhovni organ neposredne spoznaje. Ova ljubavIstinu dovodi iz središta njezinog metafizičkog samstva i metafizičkeapofatičnosti (ta‘til) u središte sufijine „srčane divljine“, i njegovenepregledne unutarnje pustare. U tradicionalnom sufizmu, pustinjaili pustara jest metafora zemaljske domovine Riječi Božije kaotakve. Tako pojam nesebične i samozatajne ljubavi u sufijskomduhovnom nazoru je pojam koji se sadržinski može preklopiti spojmom duhovnog siromaštva ili metafizičke obnaženosti (faqr),pojmom koji označava ono duhovno stanje sufije u potrazi zaIstinom u kojem je njegovo biće kao zdjela najviše mudrostiispražnjeno od stvari svijeta, od ispraznih želja i spoznaja, i kojeje do kraja prožeto i natopljeno Istinom koja prebiva ondje i sada.

151PREGLED

6 Gardet, Louis, Mistika, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983, str. 73.

Rabija al-Adawiyya – sufijka iz Basre

Rabija je bila slobodna i plemenita žena iz ’al-‘Atika, izplemena Qaysa ’ibn ‘Ādija, po kojemu je poznata kao ’Al-‘Adawiyya ili ’Al-Qaysiyya. U literaturi je još nazivaju i ’Al-Basriyya, prema njezinom rodnom gradu Basri. Ona je vjerovatnorođena oko 95/717. godine u Basri, gdje je provela veliki dio života.Njezin otac već je imao tri kćeri, tako da je ona nazvana Rābi‘a(četvrta).

Vrelo njezinog sufijskog nadahnuća predstavljao je kur’anskitekst, osobito oni njegovi dijelovi koji izričito govore o božanskojljubavi i milosti. Rabija, za koju se može kazati da pripada kruguprvih promicatelja autentične sufijske gnoze u smislu cjeloviteduhovne religije, ezoterijske religije pozitivnog muslimanskogVjerozakona (Šerī‘at), vodila je veliku brigu o unutarnjoj čistoći ineiskvarenosti sadržaja islamske vjere, ali je uvijek imala na umusamu formu šerijatskog vjerozakona unutar koje je taj sadržajsmješten. No, ona tu formu nije smatrala manje vrijednom odnjezine sadržinske suštine. Naprotiv, ona je šerijatski vjerozakonsmatrala kapijom kroz koju treba prolaziti s ciljem dosezanjanjegova unutarnjeg sadržaja i njegove najdublje naravi.

Odmišljajući neke kur’anske stavke u svom srcu, Rabija jesvoje doživljeno iskustvo s tim u vezi otvoreno nastojala iskazati upojmovima vlastitog sufijskog jezika, tako da joj ništa nije smetalo daza božansku ljubav upotrijebi riječ hubb. Ova riječ u prvom redumože asocirati na putenu ljubav, koja je manje duhovna. No, zaRabiju Ljubav kao i vjera jest nadnaravni nedugovani dar, koji sene daje na mjeru niti se na njega uzvraća nekom vrstom zasluge,jer samo takve ljubavi dostojan je duh Božiji.

Rabija je bila sufijka koja je slijedila stazu krajnje skromnosti,nepokolebljivo koračajući do kraja. Često su je obilazili prijateljiželeći ublažiti njenu neimaštinu i neudobnost, ali je ona odbijalasve poklone koje su joj nudili. Željela je samo služiti Bogu, kojije znao, kako je govorila, sve njezine potrebe.

Jednom prilikom kada je bila bolesna posjetili su je‘Abdulwāhid ’Amir i njen stalni posjetilac Sufjān. ‘Abdulwāhidje kasnije kazivao:

152 PREGLED

Sufjān i ja smo posjetili Rabiju kad je bila bolesna. Osjećaosam neku bojazan i nisam mogao početi razgovor, te sam kazaoSufjānu: „Reci ti nešto!“ On joj se potom blago obratio: „Rabija,ako bi zamolila Boga, On bi olakšao tvoju patnju.“ Okrenula seprema njemu i kazala: “Zar tebi nije poznato ko je želio ovu bolmeni? Zar ne znaš da je ona rezultat Njegove želje?“ „Znam“,rekao je Sufjān. „Kad znaš, zašto me onda nagovaraš da molimza nešto što je protivno Njegovoj volji. Nije dobro suprotstavljatise želji Ljubljenoga“, odgovorila je Rabija.7

Navedeni pasaž govori da je Rabijino iskustvo zapravo živapriroda koja svoj duhovni razvitak i razrastanje neizostavnousmjerava prema Bogu, razmatrajući Njegove naloge i načelabez gordosti, dvoličnosti i hvalisanja. Navedeno iskustvo kazujeda je njezina priroda u svom razrastanju usmjerena i na samusebe kako bi snagom usredotočenja i samoozbiljenja branila svojeduhovne tekovine i etičke vrline od poriva tijela i satanskih iluzija(usp. Qur’ān, VII, 199). Tako vidimo da Rabijina sufijska stazavodi čistoj etičnosti, kao i slobodi koja je lišena svakog uporištapožude, ali i odricanju koje vječno Načelo nikad ne pokušavakupiti ili zadobiti prolaznošću njegovih očitovanja.

Meister Eckhart – mislilac srednjovjekovne filozofije

Meister Eckhart jedan je od najvećih kršćanskih mistikaZapada. Rođen je 1260. godine nedaleko od Götha u Hochheimuu Njemačkoj. Bio je dominikanac i generalni vikar svoga reda, kojije putovao Evropom da bi vršio vizitacije. Filozofska klasifikacijauvrštava ga u red mislilaca srednjovjekovne filozofije. Ova filo-zofija se vezuje za osobit način filozofiranja koji je povezan sreligioznom ideologijom, zasnovanom na principima monoteizmai otkrovenja. No, neophodno je napomenuti da ova povezanost nijepretpostavljala potpuno utapanje filozofije u religioznu svijest,ali jest tokom dugog perioda određivala osobitosti filozofskihproblema i put njihova rješavanja.

153PREGLED

7 Attar, Fariduddin, Tazkirāt ’al-’Awliyā’, (ed. Reynold A. Nicholson),London, 1905, str. 70-71.

Meister Eckhart je pridavao izvanredan značaj unutarnjemživotu i slobodi koju on rađa. Omogućavao je da kroz srca onih kojiga slušaju prostruje nove energije. U krilu najdublje unutarnjostismještena je njegova filozofija.

Eckhart je mlad stupio u samostan dominikanskog reda propov-jednika u Erfurtu. Uprava reda brzo je uočila Eckhartovu izuzetnunadarenost za učiteljstvo i upravu, te su mu povjerene dvije važneslužbe u tim oblastima. Vršio je dužnosti profesora, propovjednikai upravnika u Parizu (1311-1313), Strasbourgu (1313-1324) iKölnu (1324-1327).

Eckhart je dobro poznavao i baštinio tradiciju platonsko-neoplatonskog mišljenja, koje se prenosilo preko Prokla, Pseudo-Dionizija, Scotusa Eriugene, viktorinaca, pa sve do Alberta Velikog.Neoplatonsko mišljenje i svijet platonskih ideja bio je neprolaznosavršen svijet nerazorivog bitka, a time i neiscrpno vrelo božanskeutjehe zemaljskom čovjeku izloženom nastajanju, nestajanju injegovim mukama.8

U svojim razmatranjima Eckhart nije bio kompilator. Izmicaoje svakoj sistematizaciji. Samosvjesno je iznosio nove ideje. Takoje znao kazati: „Ja ću vam reći ono što niko nije rekao.“ Prisiljavaoje onog koji ga je slušao ili da mu okrene leđa ili da se preobrazi.Uvlačio ga je u svoju nutrinu do dna duše, do mjesta gdje izranjanova stvarnost: „Dok god se čovjek ne izjednači s tom istinom,on neće razumjeti ovaj govor.“ Jednu od svojih najsmionijih inajdubokoumnijih propovjedi zaključio je riječima:

„Ko ovaj govor ne razumije neka time ne zabrinjava svoje srce.Jer dok čovjek nije izjednačen s tom istinom, on dotle neće razumjetiovaj govor. Jer to je nezastrta istina, što je došla neposredno izBožijeg srca.”9

Za obični puk njegov je duhovni uzlet bio zasigurno nedokučiv.Njegove njegovane riječi nerijetko su u duše slušatelja padalesablažnjivo i zbunjujuće. Red je Meistera kao šezdesetogodišnjakaposlao na katedru pri studium generale u Kölnu, koju je nekada

154 PREGLED

8 Vidi više: Eckhart, Meister, Knjiga božanske utjehe, Naprijed, Zagreb,1989.

9 Isto, str.11.

držao Albert Veliki. No, put njegova napredovanja ovdje je presječen.Nadbiskup kelnski Heinrich von Virneburg vrlo je revnosno pro-vodio progon „braće slobodnoga duha“ te je godine 1326. pokrenuoprotiv Eckharta inkvizicijski postupak zbog širenja po vjeru opasnihučenja.

Eckhartovo mistično-intelektualno zrenje u njemu je stvaraloosjećaj izvjesnosti da bivstvena jezgra ljudske duše i temelj božan-skog bitka imaju isti ritam, te da su čovjek i Bog u svom bitkupovezani na način koji se ne može lahko shvatiti u ograničenompojmu. Shvatiti karakter ove povezanosti znači dokučiti njegovoučenje o dubinskom temelju duše.

Duhovnim pregnućem do novih znakova hijerognoze

Mistička iskustva su uvijek pretpostavljala poniranje u cijeluhijerarhiju unutarnjih svjetova koji se ne spoznaju putem silogizama,ne spoznaju se logikom, nego hijerognozom – sprezanjem znanjatradicionalnih datosti s najosobnijim unutarnjim iskustvom. Ukosmičkom vremenu i prostoru, u svijetu uvjetovanog bitka,Rabija al-Adawiyya i Meister Eckhart su vlastitim duhovnimpregnućem raskrivali i razglašavali nova lica i znakove hijerognoze.Njihova ezoterijska tradicija granice svoga kraljevstva povlačila jeizvan domašaja kosmičkog vremena i prostora i svoje kraljevstvoje podizala u nepreglednim prostranstvima teokosmosa i meta-kosmosa smještajući tragove žive hijerognoze u metageografskimtoposima.

Sufijska literatura metafiziku sufizma nerijetko naziva hikma’ilāhiyya (metafizika ili božanska mudrost – teosophia) kako bioznačila ono metafizičko iskustvo koje se zahvaća na samimmetakosmičkim vrelima Riječi Božije. Po ovoj evidenciji hikma’ilāhiyya uspostavlja onaj teorijski osnov na kojem se ozbiljujeegzistencijalno-sapijencijalna povezanost primordijalnog meta-fizičkog iskustva sufizma s duhovnim iskustvom sufijskog mikro-kosmosa ili sufijskog antroposa kao takvog.10

155PREGLED

10 Hafizović, Rešid, Temeljni tokovi sufizma, str. 312.

U rasponu između ove dvije distance Rabija al-Adawiyyaozbiljavala je svoju epistemološku i duboku egzistencijalnu dramu.Njeno temeljno metafizičko iskustvo na način sufijske metafizikekretalo se od izvjesnosti teorijske spoznaje, bitno obilježene sufijskimmetafizičkim porijeklom (‘ilm ’al-yaqīn), do navlastito samoozbiljenei samoproživljene epistemološke samoizvjesnosti (haqq ’al-yaqīn).Epistemološko egzistencijalno prevaljivanje ove duhovne distancene treba shvatiti kao jednoznačan čin, već kao pravu duhovnu dramusastavljenu od beskonačnog broja čina, čiji se broj mjeri brojemduhovnih i egzistencijalnih preobražaja ove sufijke kao spoznava-jućeg subjekta, čija duhovna drama odnosno iznutarnja i izvanjskafizionomija s početnim činima rečene drame i ona koju ozbiljujeu završnim činima iste te drame nije nipošto ista.

U sklopu svog mističkog razviđanja i zrenja o duši MeisterEckhart razvit će svoje suštinsko gledanje na ljubav kao put doistine. On smatra da u dubini ljudske duše postoji nešto što se moženazvati archa, ili sami temelj ili dno duše, nešto nestvoreno, što ondrži umom ili duhovnim srcem. Zahvaljujući toj iskri nestvorenogu sebi, ljudska duša ima moć umovanja (intelligere) blagodarećikojem svojstvu je u svom krajnjem sapijencijalnom i egzistenci-jalnom spoznajnom došašću kadra sebi priskrbiti dostojanstvo deifor-mnog entiteta u nama. Na ovoj razini kuša se iskustvo archane ilidiscipline tajne koja se ozbiljuje u onom unutarnjem prostoruljudske duše koji se oslovljava duhovnim srcem ili zdjelom samogaotajstva.

U svom otkrivanju istine ili vlastitoj (samo)spoznaji i putovanjuu središte vlastite archane duša može realizirati onaj najviši egzis-tencijalni obrazac koji se u mističkom iskustvu Istoka i Zapadanajčešće naziva sjedinjenjem s Bogom ili preklapanjem sa Istinomili uviranjem i potpunim iščezavanjem u Istini. Završnica ovogduhovnog procesa ili duhovnog ozbiljenja jest u onom najdubljemunutarnjem duševnom skrovištu, u onom „prostoru“ ili „iskri“ (scintilaanimae) gdje Bog spreže mistikovu dušu u potrazi za samimSobom na skrovit, otajstven i neprevarljiv način.

Iz prethodnih izlaganja mogli smo uočiti da mistička iskustvaiz islamske kao i iz kršćanske tradicije predstavljaju osebujnureligiju, religiju u religiji, odnosno sapijencijalno i egzistencijalno

156 PREGLED

pounutrenje primordijalne nebeske tradicije islama i kršćanstva.Unutar ovog pounutrenja ozbiljuje se posvemašnje duhovnoozbiljenje božanske Biti i božanskog Bitka. Misticizam je samasrčika navedenih religijskih tradicija i po njegovom ritmu odvijase egzistencijalna igra Deusa ludensa i Homo ludensa.

Misticizam i jedne i druge religijske tradicije jest osobitareligija jer svjedoči da su njegova sadržinska raskošnost i cjelo-dnevno mističko iskustvo usredotočeni na same osnove islamskogi kršćanskog vjerovanja, na sve metafizičke i eshatološke istinenjihovih svjedočanstava, odnosno na samu osnovu onoga što seoslovljava kršćanskom ili islamskom Religio perennis. Iz općenitogpregleda kršćanske odnosno islamske mističke tradicije, posebiceiz raskošnih iskustava velike sufijke iz Basre Rabije ’al-‘Adawiyyei sjajnog njemačkog mistika i filozofa Meistera Eckharta, može sevidjeti da je misticizam navedenih tradicija zapravo sama unutarnjazbilja islamskog odnosno kršćanskog vjerovanja, jer on na odličannačin udovoljava svojoj zadaći da sve pozitivne činjenice legalitarnereligije i događaje egzoterijske svete povijesti islama i kršćanstvavrati na njihove primordijalne paslike.

Navedeno izlaganje, među ostalim, pokazalo je sličnosti ipodudarnosti mističkih iskustava Rabije ’al-‘Adawiyye i MeisteraEckharta. Oni pripadaju različitim religijskim tradicijama, no njihovaduhovna biografija ima paradigmatičku vrijednost za sve one kojidanas tragaju za tajanstvenim vrelima žive mističke gnoze. Onisu slijedili stazu posvemašnjeg duhovnog ozbiljenja na kojustupaju samo najbolji duhovni vitezi i sljedbenici kraljevskogputa mudrosti i ljubavi.

Literatura:

Albert, K.: Meister Eckhart’s These zum Sein, Katellaun u. a.,1976.

’Al-Sarrāğ, ’Abū Nasr ‘Abdallāh bin ‘Ali ’ibn Muhammād’ibn Yahyā, Kitāb ’al-Lumā’ fī ’al-tasawwuf, Dār ’al-Kutub ’al-Hadīthiyya, Kairo, 1380/ 1970.

157PREGLED

’Al-Sulamī, ’Abū ‘Abd ’al-Rahmān Muhammad bin ’al-Husayn, Tabaqāt ’al-Sūufiyya, Matba‘at ’al-Madanī, Kairo, 1987.

‘Attār, Farīd ’al-Dīn, Tazkirat ’al-Awliyā’, (ed. Reynold A.Nicholson), London, 1905.

Babić, Mile: Eckhartovo poimanje jedinstva Boga i čovjeka,Izraz br. 1, Sarajevo, 1990, str. 3-10.

Bakhtiar, L.: Sufi Expression of the Mystic Quest, London,1979.

Chittick, William C.: Sufijski put ljubavi – Rumijeva duhovnaučenja (s engleskoga preveo Rešid Hafizović), Naučnoistraživačkiinstitut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2005.

Devy, Marie-Madeleine: Enciklopedija mistika I-II (s francu-skoga preveli Milivoj Mezulić, Franjo Zenko, Gordana V. Popovići Klara Gönc Moačanin) Naprijed, Zagreb, 1990.

Eckhart, Meister: Knjiga božanske utjehe (s njemačkog preveoAnte Šoljić) Naprijed, Zagreb, 1989.

Eckhart, Meister: O plemenitom čovjeku, (s njemačkog preveoMile Babić), Izraz br. 1, Sarajevo 1990, str. 48-55.

Gardet, Louis: Mistika (s francuskoga preveo Andrija Boni-fačić), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983.

Hafizović, Rešid: Ljudsko lice u ogledalu sufijske literature,Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2005.

Hafizović, Rešid, Temeljni tokovi sufizma, Bemust, Sarajevo,1999.

Smith, Margaret: Rabija al-Adevijja – Život i djelo Rabije idrugih žena sufijki u islamu, (s engleskoga prevela Behija Mula-osmanović-Durmišević), Bemust, Sarajevo, 1999.

158 PREGLED

UDK 930.85 (497.15)

Mujo DemirovićNevzet Veladžić

DRUŠTVENO-POLITIČKA I KULTURNA DIMENZIJA DJELOVANJA MEHMEDA

DŽEMALUDINA ČAUŠEVIĆA

SOCIO-POLITICAL AND CULTURAL DIMENSION OF WORK OF MEHMED DŽEMALUDIN ČAUŠEVIĆ

Sažetak

U radu se nastoji rasvijetliti povijesna uloga DžemaludinaČauševića ne samo u religijskom nego, prije svega, s aspektadruštveno političkog i kulturnog značaja. Posebna pažnja posvećenaje društveno-političkom ambijentu, jer koliko god je on bio nadahnutreformatorskim mladoturskim idejama toliko su ga definirali vrijemei društveno-političke prilike u kojima je živio. Gotovo da ne postojiturbulentnije razdoblje u ukupnoj bosanskohercegovačkoj povijestido onog zadnjih decenija 19. do prve polovine 20. stoljeća. To jerazdoblje u kojem se „svaki dan“ bilježila povijest. U tom kontekstu,kroz prizmu povijesnih događanja, rad govori o utjecaju na ukupnedruštveno-političke i kulturne prilike koji je Čaušević ostavio.Nedvojbeno je da je taj utjecaj bio snažan, o čemu govore brojnečinjenice prezentirane u radu. Jedna od činjenica je, svakako, meha-nizam odašiljanja poruka prema stanovništvu. Iako su mediji biliu začetku svog razvoja, broj konzumenata koji su primali poruketim putem je reduciran. Iako je aktivno koristio tadašnje medije,najdjelotvornija tadašnja metoda komunikacije sa stanovništvomje „džamija“, putem koje je njegova poruka u kratkom vremenu(sedam dana) stizala do većine stanovnika Bosne i Hercegovine.

Na kulturnom planu, snagom svog autoriteta, čini da se otklonestereotipi kod Bošnjaka muslimana o zapadnoj kulturi i svega onog

159PREGLED

što dolazi s njom kao o neprijateljskoj i „vlaškoj“ kulturi. Čak idio uleme je bio opterećen takvim stereotipima, što je dodatnootežavalo njegov rad. Činjenice koje su iznesene u radu svrstavajuga u grupu velikana bosanskohercegovačke novije povijesti.

Ključne riječi: nacionalni identitet, reformizam, progres,konzervativizam, jednakopravnost, multikulturalnost, multikonfe-sionalnost

Summary

The attempt is to light up historical role of DžemaludinČaušević, not only in religious, but, first of all, in socio-political andcultural importance. Especial attention has been paid to socio-political environment, because, as much as he was inspired byreformative ideas of Turkish youth, at the same time he was definedby the time and socio- political circumstances he lived in.

There almost has not been more turbulent period of time inentire history of Bosnia and Herzegovina than those last decadesof the 19th and till a half of the 20th century. At that time historywas recorded “every day” In that context, through the prism ofhistorical events, the article shows the influence of Causevic uponthe entire socio-political and cultural circumstances. It is certainthat his influence was very strong. There are many confirmingfacts presented in the article. One of the most important facts is theway how he used to send messages to the society (population).Even though the media have not been developed well, number ofinformation consumers was reduced. He used to use media veryactively, but the best method of communication with the populationwas “mosque” - it was the shortest and the fastest way for hismessages (a week) to get to the population of Bosnia and Herzegovina.

On the cultural plan, using the strength (power) of his ownauthority, he did his best to eliminate stereotype from BosniacMuslims about western culture and everything what is associatedto it, even certain number of “ulama” was burdened by thosestereotypes, what made their work more difficult. The facts pre-

160 PREGLED

sented in this article confirm that Causevic belongs to a group ofoutstanding persons of the newest (modern) history of Bosniaand Herzegovina.

Key words: national identity, reform, progress, conservatism,equality, cultural pluralism, multi-religion

O životu i djelu Džemaludina Čauševića

Ovaj bosanski velikan rođen je 28. decembra 1870. godine usjeverozapadnom dijelu Bosne, preciznije u selu Arapuša nedalekood Bosanske Krupe. Samo tri dana nakon njegovog rođenja umiremu majka, tako da od najranijeg djetinjstva odrasta kao siroče. Njegovotac Ali-efendija (u Bosanskoj krajini poznatiji kao AlihodžaČaušević) preuzima roditeljsku brigu u odgoju i početnom obrazo-vanju Džemaludina Čauševića, te njegovim obrazovnim pripremamaza upis u medresu. Mehmed Džemaludin Čaušević upisuje Bihaćkumedresu 1880. godine i uči pred hadži Ahmedom Sabit-efendijomRibićem. Nakon završene medrese odlazi na daljnje školovanjeu Istanbul. Studirao je pravo, turski jezik, književnost, teologiju,filozofiju, misticizam i povijest pred profesorima hadži Halis-efendijom i Nevšeherlijom. Stekao je idžazet (veniam legendi)pred profesorom hadži Hasanom Husni-efendijom. Od 1898. do1903. pohađa Mektebi-nuwwab, a potom prelazi na Mektebi-hukuk(pravni fakultet) koji završava sa odličnim uspjehom.1

Odmah po odlasku na školovanje u Istanbul Mehmed Džema-ludin Čaušević je bio zaokupljen idejama mladoturskog pokreta,a nedugo poslije toga pristupa tom poznatom reformatorskompokretu te drži predavanja u reformatorskim krugovima tadašnjeOsmanske imperije.2 Sklopio je prijateljske odnose sa AhmedomDževdet-pašom, Hakki-pašom te njihovim intelektualnim krugom.Širio je njihove reformatorske ideje i uživao njihovu moralnupodršku i zaštitu. Također, Mehmed Džemaludin Čaušević je bio i

161PREGLED

1 U vrijeme kada je pohađao Mektebi-hukuk, Čaušević je za učitelja imaotadašnjeg autoriteta Ismaila Hakki-efendiju Manastirliju.

2 Predavanja je držao širom Osmanske imperije – u Makedoniji, Anadoliji,Istanbulu i drugim većim centrima.

povremeni novinski suradnik za istambulske reformatorske novine.Tokom svog studiranja u Istanbulu u više navrata boravio je udrugim gradovima - Kairu, Jerusalemu, Jemenu, Damasku i Ankari.Posebno zanimanje izrazio je prema egipatskom reformatoruMuhammedu Abduhu, kojeg je posjetio 1901. godine, a koji ćesvojim reformatorskim idejama na njega izvršiti snažan utjecaj.

Nakon dugog odsustvovanja iz Bosne, Mehmed DžemaludinČaušević 1901. godine dolazi u Sarajevo gdje ostaje nekoliko mje-seci. Tokom svog boravka u Sarajevu iskoristio je ponuđenu prilikuda održi nekoliko predavanja u Begovoj džamiji, što je tada bilaizrazita čast kada se nekome ukaže takva prilika. Njegova predavanjai percepcija islama koju je iznosio u svojim izlaganjima odudaralisu od tradicionalnog pristupa koji je egzistirao u tom razdoblju.Već tada, svojim moralnim dignitetom, obrazovanjem i reformator-skim idejama skreće pažnju na sebe od strane intelektualnih krugova.

Ponovni dolazak iz Istanbula je 1903. godine, kada odlučujeda ostane u Bosni te se zapošljava kao učitelj arapskog jezika naVelikoj gimnaziji u Sarajevu.3

U februaru 1905. godine imenovan je za člana najvišeg upr-avnog tijela Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Ulema-medžlisa. Nakon što je proučio društveno-političke, vjerske, kulturnei ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, on, pod utjecajemmladoturskog reformskog pokreta te egipatskog reformatoraMuhammeda Abduhua, pokušava dati svoj doprinos u razrješavanjuveć nagomilanih društvenih problema, opterećenih snažnim tradi-cionalnim okovima, s jedne, i naleta novog (zapadnog), s druge strane.Godine 1905. radio je sa Agofom ef. Zeronianom na projektunovog pisma - arebice.4 Značaj ovog pisma Mehmed DžemaludinČaušević vidi u prevladavanju suprotnosti koje dolaze s Austro-

162 PREGLED

3 Kasnije se zvala Prva muška gimnazija.4 Arebica je arapsko pismo prilagođeno za pisanje tekstova na bosanskom

jeziku. U literaturi ovo pismo je poznato i pod nazivima hrvatica i matuhicaOd nastanka arebice (XVII st.) traju pokušaji da se njeni grafijski problemiprilagode glasovnim osobinama bosanskog jezika. Upotrebu arebice tokom njenogegzistiranja od XVII stoljeća nije pratila nikakva ortografska norma, već seuglavnom koristila turska verzija arapskog pisma. Tek krajem XIX i početkomXX stoljeća pojavljuju se radikalniji poduhvati u pravopisnim reformama arebice.Prvu značajniju reformu arebice izvršio je Omer Humo, ali je isto tako važno

Ugarskom i njihovim uvođenjem latiničnog pisma, koje bojkotirajuBošnjaci muslimani, i pokušaju da se oni putem reformiranogobrazovnog sistema uključe u društvene tokove ovog dinamičnograzdoblja. Islamska dionička štamparija je prihvatila ovaj projektte je počela štampati knjige i časopise na ovom pismu (arebici).

Godine 1906. uređuje list Behar, a 1907. pokreće i izdajekalendar Mekteb. Jedan je od pokretača lista Tarik, u kome širiprosvjetne ideje na bosanskome jeziku. Mehmed DžemaludinČaušević je 1910. godine imenovan na mjesto profesora u Šerijat-skoj školi, gdje ostaje do 1912. godine, kada podnosi ostavku na tomjesto. Početkom 1913. godine Hodžinska kurija bira Čauševićaza reisu-l-ulemu Bosne i Hercegovine.

Čaušević se 1914. godine oženio Hatidžom Pandža (sestrahafiza Muhameda Pandže, Čauševićevog velikog prijatelja i surad-nika na prijevodu Kur’ana).

U periodu Prvog svjetskog rata (1914-1918), u vrlo teškimuvjetima, Čaušević je radio na reformi učiteljske škole (Darul-muallimin) i Gazi Husrev-begove medrese. Također, 1918. godineotvara Okružnu medresu, a 1919. godine Šerijatsku gimnaziju uSarajevu. Iste godine daje intervju uglednom pariškom novinaruCharlesu Rivetu (za list Temps), u kojem javno iznosi da bosanskimuslimani proslavljaju rođendan versajske Jugoslavije u krvi, ognjui plamenu. Izjavio je da je od nastanka Jugoslavije do proljeća 1919.godine ubijeno na hiljade ljudi muslimana, spaljeno 76 žena irazoreno i opljačkano 270 sela. U istom intervjuu traži zaštitu odFrancuske.

Drugu prosvjetnu anketu, koja je imala za cilj reformu GaziHusrev-begove medrese te medresa i drugih islamskih prosvjetnihzavoda u Bosni i Hercegovini, Čaušević pokreće 1920/1921. godine.

Krajem 1929. godine reis Čaušević se oštro usprotivio prijed-logu Milana Srškića, ministra pravde Kraljevine Jugoslavije, kojina osnovu donesenog Zakona o islamskoj vjerskoj zajednici Kralje-vine Jugoslavije (od 31. januara 1930. godine) želi ukinuti autonomijuIslamske zajednice, odnosno po tom zakonu ministar pravde je

163PREGLED

istaći reformske pokušaje Ibrahima Berbića, Ibrahima Seljupca i Junuza RemzijeStovre. Međutim, najznačajniji rad na reformi arebice je, definitivno, uradioDžemaludin Čaušević.

najviša upravna vlast koja vrši nadzor nad radom IVZ-a (islamskevjerske zajednice) kao i nadzor nad vakufsko-mearifskim poslovima.5

Neposredno poslije toga, 11. aprila 1930. godine reis Čauševićupućuje pismo Milanu Srškiću, ministru pravde, tražeći da gapenzionira. On u svom pismu navodi razloge ostavke te ultimativnotraži Ukaz o razrješenju, pa makar i ne dobio penziju, jer nijehtio snositi odgovornost koja nije spojena sa pravom.

U periodu od 1933. do 1937. aktivno radi na bosanskom prije-vodu Kur’ana sa hafizom Muhamedom Pandžom, koji izlazi izštampe 1937. pod nazivom Kur’an Časni.

Mehmed Džemaludin Čaušević je umro nakon kraće bolesti28. marta 1938. godine u Državnoj bolnici u Sarajevu.

Uvod

Mehmed Džemaludin Čaušević svojim životnim djelomoznačio je jedno od najdinamičnijih i najturbulentnijih razdobljabosanskohercegovačke povijesti (raspad Osmanskog carstva,dolazak Austro-Ugarske, Prvi svjetski rat, stvaranje KraljevineJugoslavije) i predstavlja značajnu figuru ne samo islamskog miš-ljenja u Bosni i Hercegovini na prijelazu XIX u XX stoljeće negoi ukupne njene povijesti, kulture i politike. Nakon školovanja natadašnjim prestižnim učilištima Istanbula vraća se u „neizvjesnu“Bosnu s najvišom obrazovnom diplomom i uključuje se u vjerski,društveni, kulturni, a kasnije i politički život Bošnjaka.

Svoj društveni, kulturni i vjerski utjecaj počinje ostvarivati nasamom početku XX stoljeća, po povratku sa svog sedamnaesto-godišnjeg školovanja u Istanbulu. Taj utjecaj postaje mnogo

164 PREGLED

5 Milan Srškić je „nudio“ reisu Čauševiću da ga vlast imenuje reisu-l-lemomJugoslavije a da zauzvrat prihvati Zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici, kojimse praktički ukida njena autonomija. U odgovoru Milanu Srškiću MehmedDžemaludin Čaušević kaže: “Doznao sam da se zakon o islamskoj vjerskojzajednici donosi onako kako ja nijesam zagovarao i da se ne uzimaju u obzirmoji zahtjevi. Ja molim jasan odgovor prije donošenja toga zakona jer sampripravan da zamolim Njegovo Veličanstvo da ustegne sankciju ili da medužnosti vjerskog poglavara razriješi.”

snažniji od 1913. do 1930. godine, kada je nosio titulu, bez sumnje,najistaknutijeg vjerskog lidera, odnosno kada se nalazi na pozicijireisa. Mnogima nije odgovarao njegov izbor za reisu-l-ulemu, štose vidi iz pokušaja Zemaljske vlade da, nakon što ga je Hodžinskakurija 1913. godine izabrala, poništi njegov izbor. Međutim, iste tegodine Hodžinska kurija je ponovo izabrala Mehmeda DžemaludinaČauševića na funkciju reisu-l-uleme. Taj izbor potvrđuju svojimaktima o postavljenju i osmanski sultan i austrougarski car; takoon postaje jedini reis u povijesti kojeg su spletom historijskih idruštveno-političkih prilika imenovale dvije krune.

Izrastao je u krupnu historijsku ličnost koja u sebi objedi-njava mnoge vrijednosti, duhovne, političke, prosvjetiteljske, ikoja postaje neprikosnovena, možda jedina karizmatska ličnostBošnjaka muslimana toga vremena. On stečeno znanje i usvojenereforme u svim oblastima života želi da usadi u Bosnu. Naravno,otpori su očekivani i raznovrsni, međutim on ustrajno, mudro znaplasirati i u djelo provesti svoje ideje. Konzervativizam i nasli-jeđeni primitivizam, istina, usporavaju, ali ne dovode u pitanjenjegove namjere.

U bosanskohercegovačkoj sociološko-politološkoj, pa i uhistoriografskoj literaturi, postoji teorijsko-znanstvena prazninau pogledu istraživanja i monografskog elaboriranja, pored teološke,i društveno-političke uloge Džemaludina Čauševića i njegoveborbe za ostvarivanje bošnjačkih prava. Razlozi su, između ostalih,što je Džemaludin Čaušević izučavan isključivo sa religijskogaspekta, a ne njegovo sveobuhvatno učenje i djelovanje.

Naravno, ovaj teorijsko-znanstveni vakuum ne podrazumijevaignoriranje činjenice da postoje u našoj znanstvenoj literaturifragmentarni uvidi i studijske interpretacije pojedinih aspekatahistorije i teologije o društvenoj i političkoj ulozi DžemaludinaČauševića u ostvarivanju bošnjačkih kulturnih, vjerskih, političkihi ostalih prava koja posjeduju druge religijske i nacionalne skupine.Naprotiv, postoje značajna djela, kao nedavno izašlo djelo ReisDžemaludin Čaušević, reformator i prosvjetitelj autora EnesaKarića i Muje Demirovića, kao i radovi Mahmuda Traljića i MustafeImamovića, koji su u pojedinim oblastima dali doprinos u rasvjet-ljavanju lika i djela Džemaludina Čauševića.

165PREGLED

Polazeći od te činjenice, stoji znanstvena potreba da se nasintetički način, u monografskom smislu, istraže i protumačedruštveno-politička djelovanja Džemaludina Čauševića, koji,zbog nesumnjivo ogromnog društvenog doprinosa, pripada krugupovijesnih bosanskohercegovačkih velikana.

Reis Džemaludin Čaušević – svjedok jednog vremena

Početkom XX stoljeća društveno-političke prilike u Bosni iHercegovini su zahtijevale širu društvenu akciju bošnjačkih intelektu-alnih krugova kako bi se ostvario adekvatan položaj Bošnjaka unovim državnim formama. Postoji veliki broj znanstvenih radovakoji su tematizirali ovaj period nudeći nam određena znanja odruštvenom, političkom, ekonomskom, kulturnom pa i religijskomživotu. Međutim, svi istraživački radovi upućuju nas na izuzetnotežak položaj Bošnjaka u već započetom procesu realizacije idejeo jugoslavenskoj državi. U tom se razdoblju Čaušević nameće svojimreformatorskim i prosvjetiteljskim idejama kao faktor zaštiteprava Bošnjaka i njihova nacionalnog i vjerskog individualitetaunutar novostvorenih državnih formi. U ovom radu ćemo pokušatirekonstruirati povijesnu ulogu Džemaludina Čauševića i znanstvenopredstaviti njegov ogromni doprinos u oblikovanju ideja i kultur-nopolitičkih ciljeva koji će pomoći opstanku Bošnjaka u perioduvelikosrpskih i velikohrvatskih teritorijalnih aspiracija, ali beznamjere da to bude puko opisivanje.

Snažan bošnjački konzervativizam, koji je bio prepreka razvojugrađanske svijesti, s jedne, i ugroženost bošnjačkih osnovnih pravai sloboda, s druge strane, zahtijevali su društveno-političku borbu uoba pravca. Ne zanemarujući i ne umanjujući značaj ostalih ličnostibošnjačke povijesti, Džemaludin Čaušević spada u red onih koji susvojim idejama i radom u velikoj mjeri odredili sudbinu daljnjegrazvoja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka u njoj, te egzistiranjeislama na području bivše Jugoslavije. Otuda se javlja nužnostznanstvenog rasvjetljavanja, osim teološke, i društveno-političkeuloge Džemaludina Čauševića.

U ovom radu ćemo se pokušati fokusirati na nekoliko dimenzijanjegova djelovanja: društvenoj, političkoj, religijskoj i kulturnojdimenziji.

166 PREGLED

Svakako, na samom početku smatramo izuzetno važnimnaglasiti Čauševićevo shvaćanje fenomena bošnjaštva kao nacio-nalne identifikacije kroz povijesnu prizmu. Bosna i Hercegovinaje povijesno prebivala kao teritorijalni, običajno-kulturni, političko-pravni i državni identitet. Međutim, taj identitet je tokom cijelogXX stoljeća bio, i jeste još uvijek, glavni „predmet“ osporavanja, sjedne, i afirmiranja, s druge strane. Bošnjački nacionalni identitet,baš kao i politički, i društveni, i kulturni, nije gotova stvar, nijenešto već „dato“, postignuto i zaokruženo. On je proces svijesti kojitreba razumjeti i neprestano ga oblikovati i usmjeravati.

Predmet objekcije i verifikacije bošnjačkog nacionalitetanužno iziskuje realni okvir historijskog i geopolitičkog prostora.Polazeći od toga, Bosna i Hercegovina je konzekvenca geneze ipostojanja historijsko-geopolitičkog subjektiviteta, a Bošnjacigeneze i postojanja nacionalnog individualiteta.

Čaušević polazi od aksiomskog stajališta, u to vrijeme prisutnejužnoslavenske aksiologije, i konvencionalne predstave da su Srbi,Hrvati i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini jedan te isti narod s raz-ličitim imenima koja su dobili u određenim povijesnim trenucima.U njegovim radovima često se govori o muslimanskom dijelu našegnaroda.6 Ovakav pristup inicira vrlo značajno pitanje: da li je boš-njaštvo integralna svijest bosanskog naroda diferenciranog, u vjer-skom pogledu, na muslimane, katolike i pravoslavne?

Prije svega, on ne ostavlja nikakve nedoumice oko percepcijebošnjaštva kao integralne i neodvojive samosvijesti bosanskognaroda, koja pored svih vidljivih povijesno prisutnih veza, jezika,kulture, zajedničke povijesti, svijesti o pripadnosti bosanskometlu i južnoslavenskome porijeklu i drugih komponenti koje činebosanski identitet, ali i s vidnim elementima religijske različitosti.Po njemu, identitet se formira kroz povijest i nije dostatnost kojaje zaokružena, već je to proces (dugotrajni) koji traje i danas, i kojiće trajati u budućnosti. On pledira bosanstvo i smatra da je najis-pravnije to da ni katolici svoje hrvatstvo, a ni pravoslavni svojesrpstvo ne spajaju sa svojim vjerskim osjećajima7, mada je

167PREGLED

6 Džemaludin Čaušević, „Okružnica”, objav. u listu „Novi Behar“ od 1.decembra 1928, str. 161.

duboko svjestan jakog religijskog, po mnogima presudnog utjecajau procesu formiranja etniteta u Bosni i Hercegovini, a koji zasvoju konzekvencu ima nacionalni trijalitet.

Situirajući misao Mehmeda Džemaludina Čauševića u ondašnjipovijesni kontekst, ali i na vertikalu povijesti socijalne, političke,kulturne i vjerske misli u Bosni i Hercegovini, pokazuje se da jeon bio jedna od najznačajnijih ličnosti tog perioda, a po mnogima iu ukupnoj bošnjačkoj povijesti, praveći snažne iskorake koji su odpresudnog značaja za muslimansku egzistenciju toga vremena. Unjegovu percipiranju bošnjačke nacije, bošnjački narodni identitetne promatra se samo kroz prizmu tadašnje aktualnosti tog pitanja,već i u njegovom historijskom utemeljenju. Isto tako, insistira nahistorijsko-kulturnim dimenzijama bošnjaštva, što se uklapa uevropska iskustva u tretiranju nacije.

U konstitutivne elemente bošnjaštva, u njegovoj percepcijitog fenomena, ulaze ključni elementi koji će kasnije u evropskojteorijskoj praksi biti poznati kao kulturološke definicije nacionalnogidentiteta. U ovom kontekstu, Čaušević bošnjački identitet prepoznajeu povijesnim i kulturološko-duhovnim komponentama: narodnazajednička osjećajnost, tradicija, običaji, zajednička povijesnasudbina, moral, jezično zajedništvo, književna i intelektualnaprodukcija i sl.

U tom kontekstu nameće se zaključak da je Čaušević jedan odonih bošnjačkih intelektualaca koji je, uz Mehmed-bega KapetanovićaLjubušaka i Safvet-bega Bašagića, nacionalnu identifikacijurazumijevao u njenom kulturološkom određenje. Stoga, u svakojozbiljnijoj rekonstrukciji povijesti kulturoloških elemenata onaciji na prostorima Bosne i Hercegovine potrebno je uzeti uobzir Čauševićev doprinos na tom planu.

Ulogu Džemaludina Čauševića na društvenom planu ne mož-emo objektivno predstaviti bez osnovnog prikaza društveno-poli-tičkih prilika koje su vladale u Bosni i Hercegovini, socijalno-klasnestrukture i stanja svijesti kod Bošnjaka nakon susreta orijentalno-islamskog i zapadnokršćanskog kulturnocivilizacijskog obrasca

168 PREGLED

7 Mehmed Džemaludin Čaušević, Nacija i vjera, „Novi Behar“, br. 1-3,godište IX, 1935.

življenja. Bošnjaci su posredstvom religije ušli u jedinstven islamskikulturni krug i bili su integrirani u specifično osmansko društvo, ukoje su ušli svi muslimani širom Carevine. Oni su u sklopu Osmanskecarevine bili potpuno klasno strukturirano društvo, obuhvaćajućiu sebi sve srednjovjekovne staleže: spahije, ulemu (svećenstvo),trgovce, zanatlije, slobodne seljake (raju). Klasne suprotnosti unutarmuslimanskog društva u Bosni često su dovodile do otvorenogsuprotstavljanja vladajućem sloju u Bosni, a ponekad i centralnojvlasti u Carigradu, u vidu pismenih predstavki ili buna kao izražaj-nijeg vida nezadovoljstva. Bošnjaci su bili povezani, kako navodiMustafa Imamović u knjizi Historija Bošnjaka, sa dalekim centrimapolitičkog, vjerskog i kulturnog života islamskog svijeta na eko-nomskom, političkom, kulturnom i psihološkom planu. Sve te vezesu prekinute austrougarskom okupacijom Bosne, a što za posljedicuima decenijsko nesnalaženje u novim društveno-političkim prilikama.Prepušteni sami sebi i politički nedovoljno organizirani, prinuđenisu prihvatiti novu civilizaciju. Alternativa tome bila je još pogub-nija – nestanak.

U toku prve dvije decenije austrougarske vladavine u boš-njačkom korpusu nisu vidljivi gotovo nikakvi značajniji socijalno-politički pomaci. Društveni procesi koji su tekli išli su u smjeru kojinije predviđao ravnopravno mjesto i ulogu Bošnjaka u novonastalimdržavnim formama. Rad Džemaludina Čauševića promatramo udva pravca: prvi, da se društveno-političkom borbom u novonastalojmultietničkoj i multikonfesionalnoj državnoj formi ostvari ravno-pravan politički utjecaj Bošnjaka, što je bilo izrazito teško.Čaušević je ovom problemu pristupao aktivistički, često dovodećiu pitanje svoj biološki integritet. Drugi, borba protiv vjerskihstereotipa koji su duboko ukorijenjeni u tradiciji i koji su isključivaliideju progresa. I jedan i drugi vid borbe se ne može promatrati izo-lirano, već u interaktivnom odnosu. Ustvari, borba na društveno-političkoj sceni duboko je ovisila o uspješnosti borbe protiv vjerskihstereotipa i vlastitog konzervativizma. Uvidom u Čauševićeveradove nameće se jedna generalna konstatacija koja ukazuje da jeključ bošnjačko-muslimanskog društvenog, političkog, ekonomskog,vjerskog i kulturnog napretka u njihovu odgojno-obrazovnomsistemu i odnosu prema njemu.

169PREGLED

U sklopu ovih teorijsko-znanstvenih motiva svakako treba ufokusu interesiranja imati i motive bošnjačkog sukoba mišljenja,sukoba „starog“ i „novog“, odnosno konzervativnog i naprednog.Kao posljedica sukoba „starog“ i „novog“ unutar bošnjačkog narodabila su pitanja odnosa spram školovanja ženske djece, nošenja šešira,pitanja feredže, odnosa prema bankovnim kamatama, latiničnompismu, i mnoga druga pitanja na koja Čaušević daje odgovore u duhuvremena koje dolazi, a koji se ne protive islamskom etičkom učenju,što je u potpunom suglasju sa stavom hazreti Alije (četvrtog halife)koji kaže: Odgajajte svoju djecu za vrijeme u kojem će živjeti, ane za vrijeme u kojem živite.8

U tretiranju političke dimenzije Čauševićevog rada polazimood činjenice da je smjena civilizacijskih svjetova u velikom dijeluBalkana,9 koja počinje 1878. godine dolaskom Austro-Ugarskeimperije, uzrokovala pojavu krupnih društveno-političkih, ekonom-skih, vjerskih i kulturnih promjena u Bosni i Hercegovini. Političketurbulencije na Balkanu početkom XX stoljeća zahvatile su i našepodručje, te su stvorile ambijentalne uvjete za afirmaciju ranijihtežnji Srbije i Hrvatske, potpomognutu Srbima i Hrvatima izBosne i Hercegovine, za teritorijalnim proširenjem i nacionalnomhegemonijom. Položaj Bošnjaka u sferama društveno-političkog,ekonomskog, kulturnog, pa i religijskog života, nije na istoj razinikao kod ostalih nacionalnih i religijskih skupina. Često političkoosporavanje postojanja historijskog geopolitičkog subjektivitetaBosne i Hercegovine i nacionalnog individualiteta, provođenjepolitike iseljavanja Bošnjaka, s jedne, te asimilacije, s druge strane,opredijelili su Čauševića u borbi za jednakopravnost svih nacio-nalnih i religijskih skupina u Bosni i Hercegovini. U tim promjenamaBošnjaci su se vrlo teško snalazili, tako da je Džemaludin Čaušević,po mnogima, istinski bio jedina „institucija“ koja je mogla izvućiBošnjake iz tog političkog nesuglasja.

170 PREGLED

8 Citirano prema: Enes Karić, Mujo Demirović: Reis Džemaludin Čaušević– prosvjetitelj i reformator, NIP Ljiljan, Sarajevo, 2002, str. 30.

9 Indikativno djelo koje obrađuje bosansku zbilju je Zeleno busenje autoraEdhema Mulabdića.

Razumijevajući politiku i političku aktivnost u kontekstudefinicije Roda Haguea, Martina Harropa i Shauna Breslina,10

u kojoj ovi teoretičari politike prave distinkciju između politikei političke aktivnosti u smislu da se svaki pojedinac može bavitiodređenim političkim pitanjima koja su od interesa šireg krugagrađana, ili čak naroda, i tako neposredno utjecati na državnu politiku,a da za takvu aktivnost nije uvjet pripadnost nekoj političkoj stranci.Prema ovom određenju politike i političke aktivnosti, za MehmedaDžemaludina Čauševića možemo reći da je dao jedan od najsnažnijihpolitičkih doprinosa u pokušaju ostvarivanja bošnjačkomuslimanskihinteresa i njihovih političkih prava. Pri vrednovanju njegovogpolitičkog angažmana ne smijemo zaboraviti da je taj angažmanvan bilo koje organizirane političke stranke, kao i da su postojalarazdoblja kada stranački politički život Bošnjaka uopće nije egzi-stirao i da je u takvim razdobljima institucija reisu-l-uleme bila jedina„zaštitnica“ njihovih interesa.

S obzirom na to da su njegovo uključivanje u oblast politikediktirali događaji u tom periodu, u našem razmatranju političkedimenzije Čauševićevog djelovanja koristit ćemo hronološki slijeddruštveno-političkih događanja koja su zahtijevala njegovu političkureakciju. Nepunu godinu nakon njegova ustoličenja na funkcijureisu-l-uleme desio se poznati sarajevski atentat (28. juna 1914.)u kojem je Gavrilo Princip ubio austrijskog nadvojvodu FranzaFerdinanda. Posljedica ovog terorističkog čina je Prvi svjetski rat,a kao reakcija na atentat u Sarajevu organiziraju se brojni protestiprotiv Srba. Brojne radnje i kuće srpskih trgovaca su opljačkanei demolirane. Džemaludin Čaušević, svjestan ozbiljnosti političkihprilika, odašilje poruku (koja je bila i vjerskog i političkog karaktera)svim muslimanima Bosne i Hercegovine u kojoj stoji da muslimanine smiju učestvovati u uznemiravanju i progonima Srba.

U pogledu ponašanja Bošnjaka muslimana u ratnim prilikamaČaušević nije ostao pasivan prema ovom pitanju te je svojim čestimuputama koje su stizale u svaki kraj i selo Bosne i Hercegovine

171PREGLED

40 Rod Hague, Martin Harrop, Shaun Breslin, Komparativna vladavina ipolitika, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, biblioteka “Političkamisao”, Zagreb, 2001, str. 4.

vršio vjerski i politički utjecaj u smislu kako treba da se odnoseu ovakvim prilikama. Posebno je apostrofirao human odnos premazarobljenima i nemoćnima (tri decenije prije nastanka Ženevskekonvencije), kao i razvijanje solidarnosti prema siromašnima.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata (1918) Čaušević jesve do formiranja JMO (februar, 1919.) silom prilika bio ne samovjerski nego i politički predstavnik Bošnjaka muslimana. Periodu kojem su njegove političke aktivnosti dobile na intenzitetu ibile od ključnog značaja je 1918. godina, kada je bio ugroženlični, imovinski i nacionalni, a često i biološki integritet Bošnjakaod strane vladajuće politike. Možda jedina ozbiljnija bošnjačkainstitucija koja je stala u odbranu najelementarnijih bošnjačkih pravaje autoritet reisu-l-uleme Mehmeda Džemaludina Čauševića.

U sferi vjere Čaušević ostavlja dubok i neizbrisiv trag, koji jeprepoznatljiv i danas poslije osam decenija. Osnovni i najvažnijizadatak koji on nameće i s punom odgovornošću preuzima jestočuvanje egzistencije islama u Bosni i Hercegovini, u čemu je, svismo mi svjedoci, uspio.

Važno je da istaknemo njegovu borbu (naročito u razdobljuod 1918. do 1930. godine) za jednakopravnost svih religijskih skupinakoje su prisutne u Bosni i Hercegovini uz puno međusobno uvaža-vanje. Odlaskom Osmanlija iz Bosne islam je često bio na metiraznih nacionalističkih i religijskih aspiracija jer je smatranosmanskim „recidivom“ koji valja odvojiti od Bošnjaka. Budućida je bošnjačka identifikacija duboko određena i omeđena islamom,takav čin bi u realnosti djelovalo kao trganje dijela tijela organizma.Međutim, pored ovog vanjskog osporavanja islama, način na kojisu tadašnji Bošnjaci muslimani čuvali islam više je odgovaraoonima koji su se htjeli osloboditi tog „osmanskog ostatka“ negosamim njima. Islam se nije mogao sačuvati vlastitom zatvorenošćuprema kulturnim vrijednostima Zapada, kako su to činili konzer-vativni branioci islama, već, nasuprot tome, potpunom otvorenošćuprema svemu naprednome bez obzira iz kojeg kulturnocivilizacijskogkruga to dolazilo. Protiv ovakvog redukcionističkog poimanja islamaDžemaludin Čaušević se energično bori i pokušava afirmirati„pravu prirodu“ islama, njegovu univerzalnost, nadvremensku inatprostornu osobitost. Islam i Kur’an kao njegovo izvorište

172 PREGLED

posjeduju stvaralački potencijal koji Čaušević svakodnevno ističe,ali taj potencijal mogu afirmirati jedino obrazovani muslimani.To znači da je ključ opstanka islama na prostorima Bosne i Herce-govine odgojno-obrazovni sistem, na kojem je Čaušević neumornoinsistirao. Isto tako, Džemaludin Čaušević je prvi put uveo držanjehutbe petkom na maternjem, bosanskom jeziku. Ovaj vjerski (tadarevolucionaran) poduhvat on pravda time da muslimani morajurazumjeti islam (spoznajno ga prihvatiti), a to ne mogu ako imnjegova ulema drži vazove (predavanja) na turskom ili arapskomjeziku, koje većina stanovništva ne razumije.

No, ono po čemu će Čaušević biti često spominjan jest njegovprijevod Kur’ana (1937) na bosanski jezik, koji je pored prijevodaponudio i njegovo tumačenje. Njegov doprinos u razvoju kur’anskihstudija na prostorima Bosne i Hercegovine je neposredan i svakoozbiljnije razmatranje ove oblasti zahtijeva spominjanje njegovograda na ovom polju.

Na planu kulture, posebno na polju kulturnog i društvenogpreporoda Bošnjaka, Čaušević je ostavio neizbrisiv trag. On jesmatrao svojom misijom da Bosnu i Hercegovinu, sa svim njenimorijentalnoislamskim vrijednostima, otvori ka Zapadu i njegovimvrijednostima; da Bošnjaci ne bojkotiraju naučni i tehnološkinapredak zapadne civilizacije koji ima humani karakter i da za takvuotvorenost nije uvjet odricanje od vlastitih tradicionalnih vrijednosti.

Nesporan je njegov doprinos u stvaranju balansa izmeđubošnjačke tradicije i progresa na način da kultura bude posredujućičinilac tako što će selektirati iz njihove tradicije ono što je vrijednoi stavljati u “pogon“ progresa. Ovakvim njegovim pristupom kulturane ostaje samo na svjedočanstvu vremena (poput historije), negoona reafirmira tradiciju i projicira progres tako da se tradicija ne bireducirala na njeno ritualno ispoljavanje, a progres na „ekonomskimaterijalizam“ koji je oslobođen duhovnosti. Na taj način Bošnjacipotvrđuju da su evropski narod i da svoj ukupni razvoj, kao idrugi narodi koji ovdje žive, povezuju sa kulturnocivilizacijskimtokovima, pri čemu ni religija ni nacionalnost nisu prepreketome, naprotiv, one predstavljaju prednost.

Isto tako, njegov doprinos razvoju bošnjačke publicistike,polemičke rasprave putem novina, časopisa, brošura i knjiga za

173PREGLED

posljedicu ima stvaranje polemičko-kritičkog mentaliteta kodBošnjaka.

I na kraju, sa sigurnošću možemo ustvrditi da je DžemaludinČaušević u odbrani interesa Bošnjaka muslimana i institucijaislamske zajednice istupao dostojanstveno i državnički odlučno,i s osjećanjem misije u jednom teškom i bremenitom vremenu,iako je bio izložen brojnim iskušenjima i izazovima. Možda napitanje ko je bio reis Mehmed Džemaludin Čaušević najslikovitijiodgovor daje veliki bosanski književnik, njegov suvremenik EdhemMulabdić, koji posthumno govori o ovom bosanskom velikanu:

Ne laskati neukom narodu, govoriti mui preporučivati i ono, njemu tuđe, odčega su ga drugi odvraćali, a ipak uzto sve i popularan postati, to je rijedakuspjeh, rijetko svojstvo i rijetka vrlina,u tom leži vrlina Mehmeda DžemaludinaČauševića.

174 PREGLED

UDK 343.326

Zemir Sinanović

TERORIZAM – „PROBLEM“ DEFINIRANJA

TERRORISM – A PROBLEM OF DEFINITION

Sažetak

Terorizam se smatra glavnom prijetnjom ljudskim pravima, tepolitičkoj i ekonomskoj stabilnosti u mnogim zemljama, sa znač-ajnim posljedicama po dobrobit šire društvene zajednice. Cjelovitosagledavanje terorizma podrazumijeva interdisciplinarni pristupi uporedno istraživanje iz više oblasti. Nije rijetka situacija dapojedine države često zarad vlastitih interesa krše međunarodneobaveze čije realiziranje treba da doprinese suzbijanju terorizma.Problem savremenog terorizma postaje još složeniji širenjem sred-stava za masovno razaranje i uništavanje, kao što su biološke,nuklearne i hemijske materije. Ne treba izgubiti iz vida ni činjenicuda se paralelno sa svjetskom globalizacijom “globalizira” i tero-rizam s obzirom na prostor, dinamiku širenja i djelovanja. Tero-rizam sve više poprima oblik moći odnosno oblik globalne ras-podjele moći čija je ključna poluga strah. U borbi protiv terorizmane smije se ispuniti jedan od ciljeva terorizma, a to je “antivirusdemokratije” - u borbi protiv terorizma primjenjivati metode kojeimaju za posljedicu kršenje ljudskih prava i sloboda, tzv. “prev-entivne metode” - “potencijalne teroriste” ubijati, zatvarati, prog-oniti, iseljavati... Globalna “solidarnost iz straha” koja ima za ciljspriječiti širenje terorizma svojim činjenjem može stvoriti ambijentmanipuliranja terorizmom u političke svrhe neblagovremenim ineselektivnim pristupom “međunarodnoj borbi” protiv terorizma.U cilju sadržajne elaboracije o terorizmu, u ovom tekstu se analizira”problem” pojmovnog određenja terorizma.

175PREGLED

Ključne riječi: terorizam, ljudska prava i slobode, demokratija,tolerancija, religija, ideologija

Summary

Terrorism is main threat for human rights, political andeconomic stability in many countries, with important consequencesfor benefits of all society. Total recognizing of terrorism meansinterdisciplinary access and parallel researching in more areas.Modern terrorism as a problem becoming more serious andcomplicated with proliferation weapons of mass destruction(WMD), like biological, nuclear, and chemical material. Here wehave to underline fact that together with general globalizationterrorism becomes global, in sense of area, tempo of spreading andperforming Terrorism from day to day has face of power, face ofglobal power which main characteristic is fear. In counter terrorismprocess it is wrong to give opportunity for attaining one of aimsof terrorism – antivirus of democracy“- which means breaking ofhuman rights and freedoms, through „preventive action“ and/orkilling, arresting, persecution, ...without evidence of guilt. Global„solidarity from fear” which aim is to spam proliferation ofterrorism can create environment for manipulation with terrorism,through non prompt and non selective access to „international counterterrorism“. In this essay we analyzing problem of determination ofterrorism.

Key words: terrorism, democracy, human rights and freedom,tolerance, religion, ideology

Uvodna razmatranja

Za sociologe terorizam je fenomen, dok za žrtve terorizam ledikrv u žilama. Svijest o postojanju terorizma nikome nije novina sobzirom na svakodnevna dešavanja u svijetu i sve jaču aktuelizacijuproblema terorizma. Nema dana bez vijesti o nekoj terorističkoj

176 PREGLED

akciji. Danas je bavljenje terorizmom kao društvenom pojavomveoma složeno, prije svega zbog niza oblika u kojima se savremeniterorizam ispoljava.1

Savremeni svijet teži za što većim stepenom sigurnosti, a stalnoje izložen različitim izvorima, nosiocima i oblicima ugrožavanja.U pitanju je individualna i globalna te opća i posebna sigurnost.Među ugroženostima koje neposredno i svakodnevno zabrinjavajusvijet je i terorizam. Ciljevi terorizma podređeni su političkim idrugim ciljevima organizacija koje ga provode. Jedan od osnovnihciljeva terorizma je privlačenje pažnje javnosti i skretanje njihovepažnje na pitanja koja se terorizmom nameću. Mete su najčešćevažne osobe iz javnog, političkog, vojnog i privrednog života, diplo-mati, diplomatska predstavništva, vojni i privredni objekti, i dr.

Oblici djelovanja terorizma su različiti: diverzije, atentati,otmice, prepadi, pljačke i sl. Savremeni terorizam obilježavaju ineka nova svojstva: profesionalizacija, napadi na neselektiranemasovne mete (U KOJIMA STRADAJU LJUDI KOJI NEMAJUNIKAKVE VEZE S CILJEVIMA TERORISTIČKIH ORGANI-ZACIJA), povećanje ubojne moći malih skupina, pojava novihoblika terorizma (elektronski, informacijski), ozbiljne prijetnjeod nuklearnog terorizma.2

Terorizam zaokuplja ne samo političare nego i sve druge kojismatraju da su čovječanstvu potrebni mir i sigurnost. Sve je višeonih koji se bave terorom i terorizmom kao karakterističnom po-javom savremenog svijeta. Naučna orijentacija u navedenom pravcuje šansa da se terorizmom kao temom sadržajno bavi i nauka, skrajnjim ciljem da se istražuju uzroci i sagledavaju veličine opas-nosti od mogućnosti primjene terorističkih akcija. Nauka posebno

177PREGLED

1 O navedenom govore jasni slučajevi ubistava u školama ili masovnihubistava pacijenata od nekih ljekara. Tako je nedavno u jednoj evropskoj zemljiotkriven slučaj jednog ljekara koji je usmrtio preko dvije stotine svojih pacije-nata iako nije okarakteriziran kao akutni luđak bilo koje vrste!? Nasilje a time iteror ušli su u našu svakodnevnicu, i to možda više nego bilo kakve ideologijei vjere. Navedeno objašnjava njihovu pojavu i kao načine ljudskog mišljenja,političkog reagiranja i rješavanja političkih problema, a posebno činjenicu dase ljudi danas odlučuju na teror kao na metodu za rješavanjem sopstvenih idrušvenih problema, s kojima se neminovno susreću.

2 Božidar Javorović, Terorizam, Policijska sigurnost, Zagreb, 1997.

treba da “promatra” da moćna sredstva za uništavanje ne dođu uposjed terorističkih grupa ili pak da naučnici ne padnu u “zagrljaj”terorista.

Terorizam se dosta rano nametnuo kao jedan od gorućih prob-lema savremenog čovječanstva. Novi, umnogome hibridni oblikterorizma, rigidniji je, beskrupulozniji i pogubniji od svega što jena polju terorizma do sada viđeno. Teroristi navedenim oblicimaterorizma “obezbjeđuju” da se uslijed neefikasnih mjera antiterori-stičke borbe kroz zvanične institucije i organe u brobi protiv tero-rizma poseže i za nedemokratskim metodama koje nerijetko prelazeu brutalnost i sve masovnije oblike kršenja ljudskih prava i sloboda.Navedeno stanje je posljedica “virusa u demokratiji“ koje teroristiuspješno ubacuju u javno mnijenje i u sigurnosne službe zaduženeza brobu protiv terorizma. Nije li očigledan primjer nedavna “egze-kucija” Brazilca Jeana Charlesa de Menezesa koji je podlegaohicima iz pištolja (sedam metaka u glavu i jedan u rame) od stranesigurnosnih službi. Svjedoci govore da Brazilac ni na koji načinnije svojim ponašanjem odudarao od okoline, nije bio sumnjiv, nitije odbijao da sarađuje.

U javnosti je prisutna i informacija da je nedavno međunarodnaasocijacija šefova policija javno objavila svoju politiku koja uk-ljučuje upotrebu specijalno obučenih odreda kojima je naređenoda „sumnjivim“ bombašima samoubicama pucaju pravo u glavu.Ministari unutrašnjih poslova nekih „demokratskih“ zemalja zalažuse da „potencijalni teroristi budu preventivno smješteni u zatvor“.Na osnovu kakvog legitimiteta neko ima pravo na opće suspendi-ranje ljudskih prava i sloboda zagarantiranih u svim međunarodnimugovorima, deklaracijama, paktovima, međunarodnom pravu uopće?

„Problem“ definiranja terorizma

Pojam terorizam dolazi od latinske riječi terror, terroris – jakstrah. Potpuna definicija terorizma3 je problem oko kojega na širem

178 PREGLED

3 Terorizam, -zma – vršenje terora, vladanje zastrašivanjem, tiranija; uniš-tavanje protivnika najokrutnijim sredstvima (progoni, ugnjetavanja,ubijanja). Bratoljub Klaić, Veliki rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb, 1974.

međunarodnom planu još nije moguće pronaći puni konsenzus.Problem se javlja u situacijama kada pojedinac, kojeg jedan diodruštva nazove teroristom, postaje idol ili simbol borca za sloboduu drugom dijelu tog društva. Iz navedenog je sasvim jasno da jedefinicija terorizma otvoreno pitanje. Definiranje terorizma jepotrebno kako bismo precizno definirali postupke koji su neprih-vatljivi i protuzakoniti u kontekstu sistema krivičnih zakona odre-đene zemlje. Osim toga, potrebno je postići međunarodni konsenzuso definiciji terorizma kako bi sve nacije mogle razraditi kohezivnuantiterorističku politiku koja podržava bilateralne i multilateralneciljeve. Nažalost, i nedavni pokušaj UN-a ponovo nije donio zarezultat iskorak na polju definiranja terorizma, čime se i daljestvara pogodan ambijent za “različite” oblike borbe protiv terorizma.

Prve teorijske razrade terorizma iznijeli su ruski teoretičariM. A. Bakunjin i S. G. Nečajev u čuvenom Katekizmu revoluci-onara. U savremenoj političkoj praksi znan je i pojam terorističkevlasti, kad je država umjesto na sistem prava i zakona naslonjenana vladavini terora i bezakonja.

Prema definiciji bosanskohercegovačkog krivičnog zakonaterorizam se definira na sljedeći način: „Ko počini teroristički čins ciljem ozbiljnog zastrašivanja stanovništva ili prisiljavanja organavlasti Bosne i Hercegovine, vlade druge zemlje ili međunarodneorganizacije da šta izvrši ili ne izvrši, ili s ciljem ozbiljne destabili-zacije ili uništavanja osnovnih političkih, ustavnih, privrednih ilidruštvenih struktura Bosne i Hercegovine, druge zemlje ili među-narodne organizacije...“4

Kontroverze oko upotrebe pojma terorizam stare su nekolikovjekova. Etimološki (iz latinskog jezika) čak i nepotrebno upot-rebljava se izraz terorizam koji naročito u političkoj praksi ostavljaprostor za različite manipulacije njime. U nedostatku općeprihva-ćene definicije terorizma često se koristi definicija iz krivičnogzakonika SAD-a: „Pojam terorizam označava politički motiviranonasilje s predumišljajem počinjeno protiv neboraca od strane nedrž-avnih skupina ili prikrivenih agenata, obično s namjerom da utječe

179PREGLED

4 Krivični zakon Bosne i Hercegovine, „Službeni glasnik Bosne i Herce-govine“, broj 3/2003.

na publiku... Pojam međunarodni terorizam označava terorizamkoji obuhvata građane ili teritorij više zemalja... Pojam terorističkagrupa označava ma koju grupu koja upražnjava, ili ima značajnepodgrupe koje upražnjavaju međunarodni terorizam.“ Puno je“elegantnija” definicija FBI-a po kojoj je terorizam „nezakonitaupotreba sile ili nasilja protiv lica ili imovine radi zastrašivanja iliprisiljavanja neke vlade, civilne populacije, ili bilo kog njihovogsegmenta, sa svrhom postizanja političkih ili socijalnih ciljeva“.U jednom od pravila službe Vojske SAD-a stoji da je teror sračunataupotreba nasilja ili prijetnje nasiljem radi postizanja političkih ilivjerskih i ideoloških ciljeva putem zastrašivanja, prisile ili ulijevanjastraha.

U međunarodnom smislu, definicija terorizma stvara osnovuza distinkciju između prihvatljivih neprijateljskih akcija i neprih-vatljivih kriminalnih činova. Definicijom terorizma se takođermože izbjeći problem koji postoji oko razlika između političkogi običnog kriminala. Uprkos brojnim problemima s kojima semožemo suočiti prilikom definiranja terorizma, postoji konsenzusda teroristički činovi svode teroriste na kriminalce. Jedini zajed-nički element svih terorističkih definicija je da žrtve terorista stra-daju od ubistva, povreda ili prijetnji, i to putem akcija koje suuglavnom protuzakonite. Neki stručnjaci vide terorizam u oblikuratovanja. Drugi smatraju da kategorizacija terorizma u oblikeratovanja umjesto u kriminalne činove teroristima daje legitimnost,a njihove akcije postavlja u kontekst prihvatljivog međunarodnogponašanja.

Iako je u posljednjih nekoliko decenija objavljena cijela bibli-oteka radova o terorizmu, osnovani posebni instituti za njegovoizučavanje i uvedeni specijalni kursevi za proučavanje terorizma iborbu protiv terorizma – i dalje ne postoji opća saglasnost okodefinicije ovog fenomena. Tako je naprimjer poznati autoritet uoblasti terorizma Alex Schmid naveo 109 definicija terorizma.Stručnjaci različitih profila reagirali su na više načina: Neki supokušali uspostaviti sintetiziranu definiciju kroz identifikacijunajčešće spominjanih elemenata u definicijama terorizma. Primjersintetizirane definicije Alexa Schmida ocijenjen kao do sada „naj-rigorozniji napor“ da se definira ovaj fenomen. Na osnovu analize

180 PREGLED

109 različitih definicija terorizma ovaj autor je izabrao 16 najčešćespomenutih elemenata i spojio ih u jednu definiciju koja glasi:„Terorizam je metod ponovljenih akcija nasilja koji podstiče uzne-mirenost, korišten od strane (polu)tajnih pojedinaca, grupa ili drža-vnih činilaca, zbog idiosinkrazijskih, kriminalnih ili političkihrazloga, gdje – nasuprot atentatu – neposredni ciljevi nasilja nisui glavni ciljevi.“ Nisu rijetki autori koji zagovaraju da se u poj-movnom određenju terorizma napusti davanje sveobuhvatne (ko-notativne) definicije i da se pristupi definiranju terorizma putemnavođenja primjera (denotativna definicija). Osim navedene dvijegrupe, treća grupa autora smatra da terorizam ne treba uopće defi-nirati pošto se on kao i druge slične pojave (pornografija...) prepoznakad se vidi.

Razmatranja i nedostatak jedinstvenog stava oko pojmovnogodređenja terorizma nametnuli su potrebu sveobuhvatnog odgo-vora na pitanje: Šta je uzrok teškoća, zbog čega se fenomen glo-balnog karaktera ne može precizno definirati. U odgovoru nanavedeno pitanje ima i objektivnih činjenica kao što su: Terorizamje veoma star fenomen u ljudskoj historiji. On se ispoljavao urazličitim oblicima i javljao u različitim historijskim okolnostimai zbog toga ga je teško pretočiti u definiciju koja bi obuhvaćala svenjegove suštinske osobine. Drugo, riječ terorizam posjeduje nega-tivan politički naboj i vrlo je često korištena od pojedinih vlada sciljem diskreditacije političkih protivnika bez obzira na metodenjihovog djelovanja, koje često nisu imale ništa s terorizmom.

Oksfordski engleski rječnik daje veoma detaljnu i zanimljivuhistoriju termina terorizam i njegovih izvedenica. Teror (lat. terror– terrorem, gl. terrere, zaplašiti) označava:

- stanje prestrašenosti, užasa, intenzivnog straha, strave iligroze.

- djelo ili osobinu koja ulijeva strah. Terorizam je sistem straha,strahovlada (izam – ovdje označava „sistem“ a ne „ideo-logiju“).

U navedenom značenju riječ terorizam upotrijebljena je prviput 1795. godine s namjerom da označi vladavinu putem zastraši-vanja na način kako je to radila stranka na vlasti u Francuskojtokom revolucije 1789-1794. godine. U tom smislu, teroristi su bili

181PREGLED

jakobinci, njihovi agenti i sljedbenici, posebno oni povezani srevolucionarnim sudovima tokom perioda „vladavine terora“ odmarta 1793. do jula 1794. godine. Iako je nasilje oduvijek bilo jedanod temeljnih oblika političke borbe, sam termin teror5 pojavljuje seprvi put za vrijeme jakobinske diktature u Francuskoj revoluciji.

Šire značenje terorizma koje se vremenom razvilo jest politikakoja ima za cilj da utjera strah u kosti onima protiv kojih se koristi;korištenje metoda zastrašivanja; čin zastrašivanja ili stanje zast-rašenosti. Iz navedenog proizlazi da je termin terorist dobio šireznačenje – terorist je svako ko nastoji da podupire svoje stavoveputem sistema zastrašivanja prinudom. Oksfordski engleski rječniknavodi da danas termin terorist „obično označava člana neke tajneili strane organizacije koja ima za cilj da izvrši prinudu na određenuustanovljenu vladu putem akata nasilja protiv te vlade ili njenihgrađana“.

Prema Donni M. Schlagheck bitni elementi koji konstituirajuterorizam jesu:

1. Terorizam uključuje korištenje nasilja ili prijetnju nasiljem.Koncept nasilja se redovno pojavljuje u definicijama terorizma.Nasilje ima sljedeće aspekte:

- namjeru da se učini šteta ili prouzrokuje povreda, - djela koja proizvode štetu ili povredu (postavljanje bombi,

atentati, otmice i slično), - predstavu o žrtvama, koji su ciljevi ili svjedoci nasilja.2. Terorističko nasilje je nepredvidivo. Ko će biti meta nasilja,

kada i gdje – ne zna se do početka napada. Neizvjesnost i nepred-vidljivost nasilja povećavaju tjeskobu budući da je svako ugrožen.

3. Žrtve terorizma imaju uvijek simboličku vrijednost. Meteterorističkog nasilja su izabrane zbog toga što njihov identitet,lokacija ili aktivnost simboliziraju nešto što teroristi žele napasti.Obično se pravi razlika između neposrednih žrtava nasilja, kojesu stvarno napadnute, i šire publike, koja je cilj zastrašivanja ikojoj teroristi putem nasilja prenose određenu poruku.

182 PREGLED

5 Teror-ora, lat. (terror – strah, užas) zadavanje straha, izazivanje straha itrepeta, užasa, strave, jeze; primjena nasilja sve do fizičkog uništenja protivnika;strahovlada; Bratoljub Klaić, Veliki rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb, 1974.

4. Teroristi žele publicitet. Terorističko nasilje nema za ciljda zastraši ili ubije neposredne žrtve, nego da utječe na širu publiku.Zato terorizam traži publicitet.

5. Teroristi imaju političke ciljeve. Teroristi ne žele jednos-tavno da zastraše svoje žrtve. Oni žele da postignu određene ciljeve.Ti ciljevi mogu biti lična dobit (kriminalni terorizam), manifestacijamentalnih bolesti i problema (psihopatski terorizam) ili politički(politički terorizam). Politički ciljevi mogu biti nacionalno oslobo-đenje, nametanje određene ideologije i slično.

6. Terorizam posjeduje veliku fleksibilnost. Terorizam možeda koristi svako – vlade, grupe ili pojedinci – i može se koristitiprotiv svakoga. Ova fleksibilnost se vidi u transformaciji terorizmaod unutrašnjeg problema pojedinih zemalja (domaći terorizam)do međunarodnog problema (međunarodni terorizam).

7. Terorizam je veoma kompleksno pitanje. Terorizam obuh-vaća brojne oblike nasilja, različite motive, i nema dokazanih rješ-enja. Kompleksnost ovog fenomena vidi se u neslaganju okotoga kada se i za koga ova etiketa može koristiti.

Doni M. Schlagheck navodi definiciju terorizma sintetičkogkaraktera o čijim elementima postoji široka saglasnost. Ta definicijaglasi: “Terorizam je nepredvidivo nasilje ili prijetnja nasiljem.Cilja simboličke žrtve i iskorištava publicitet za postizanje političkihciljeva putem prinude. Može biti korišten od strane grupe ili državaprotiv grupa ili država.” Neposredne ljudske žrtve nasilja su općenitoizabrane nasumice (ciljevi šanse) ili selektivno (predstavnički ilisimbolički ciljevi) iz okvira ciljane populacije, i služe kao proiz-vođači poruke. Prijetnja, zastrašivanje... i proces komunikacijeizgrađen na nasilju između teroriste – žrtava – glavnih ciljevaprvenstveno se koriste radi manipulacije glavnim ciljem – pub-likom, preobražavajući je u cilj terora.

Različite definicije terorizma odražavaju napore stručnjakada identificiraju suštinu ovog fenomena i njegove manifestacijete da ponude njegovo teorijsko objašnjenje. U nauci, terorizam segeneralno smatra vrstom političkog nasilja. U dobroj mjeri preov-ladava mišljenje da terorizam nije (samo) ideologija već strategijakoja može biti korištena od pojedinaca, grupa ili država za različite

183PREGLED

ciljeve. Iz navedenog proizlazi da je terorizam instrumentalno nasilje,da nije sam sebi cilj.

U odnosu na izvršioce terorističkog akta, u pojmovnom određi-vanju postoje sljedeće vrste terorizma:

- “Terorizam odozdo” – terorizam privatnih pojedinaca igrupa, odnosno poddržavnih organizacija;

- “Terorizam odozgo” – državni terorizam. Državni terorizam– (state terrorism) postoji u slučaju kada jedna država koristinasilje u širokom obimu s ciljem da promijeni ponašanje onihkoji nisu direktni cilj napada. U ovom slučaju pojedini režimikoriste državnu mašineriju sile za vrste terorizma za zastraši-vanje pojedinih grupa vlastitog stanovništva.

- “Sponzorirani terorizam” – pomaganje privatnih teroris-tičkih grupa od strane država (državno sponzoriranje terora).Pomaganje privatnih terorističkih organizacija od stranedržava naziva se „državno sponzoriranje terorizma“. Tapomoć se može, između ostalog, iskazivati u političkoj, finan-sijskoj i diplomatskoj podršci, pružanju utočišta teroristima,davanju vojne ili paravojne obuke i slično. Države kojepomažu terorističke organizacije nazivaju se „terorističkedržave“ (terrorist state).

Nije slučajno da prva i treća vrsta terorizma privlače glavninupažnje stručnjaka i vlada kako u pogledu izučavanja, dokumen-tacije, teorijskog objašnjenja, tako i u pogledu zakonske regulative,sprečavanja i kažnjavanja.

Prema nekim shvaćanjima terorizam je oblik ratovanja (“kon-flikt niskog intenziteta”). Terorizmom se zato bavi vojska i njenespecijalne jedinice. Prema ovom stanovištu, teroristi su ratni zločinciodgovorni za kršenje ljudskih prava ili za zločine protiv mirazato što su nepravedno poveli rat. Ipak, teroristi ne vode rat jeroperiraju u doba mira i izbjegavaju vojni odgovor. Neki krugoviteroriste često žele predstaviti kao vojnike, te u nazivima svojihorganizacija teroristi koriste vojnu terminologiju (naprimjer „ar-mija“, „brigada“, „snage“ itd.). Ipak, terorističke organizacije nisuvojna formacija jer nemaju jasnu političku kontrolu, uniforme,lanac zapovjedanja i otvoreno ne nose oružje.

184 PREGLED

Prisutan je i stav da je terorizam manifestacija dubokih soci-jalnih i političkih problema. Na međunarodnom planu to može bitiborba protiv kolonijalizma i strane okupacije, rasizma, diskrimi-nacije, nezaposlenosti, društvenih razlika i tako dalje. Terorizamse također vidi kao “oružje slabih” iako ovo stanovište danas svemanje stoji iz razloga što teroristi sve više i više počinju “domi-nirati” u primjeni metoda izvođenja terorističkog čina, što se svak-ako ne može nazvati slabošću, kao i to da sve jače internacionali-ziraju svoje organizacije i metode ispoljavanja.

Za neke autore, kao što je Paul Gilbert, terorizam ima dvojnuprirodu – on je i rat i zločin. Teroristi, sa svoje strane, ne moguodržavati svoju političku ulogu i priznavati da su kriminalci. Akožele da se prihvate kao zaraćena strana, moraju u najmanju rukupretendirati da se pridržavaju pravila ratovanja. Stav o pravnojprirodi terorizma određuje način na koji će se odgovoriti na ovuprijetnju. Ako se terorizam smatra za zločin, onda, kako navodibritanski politolog Paul Wilkinson, odgovor treba slijediti pravilo“vladavine zakona” (rule of law). To znači da:

1. Prekršioci prava moraju biti kažnjeni,2. Kazna mora biti individualna – samo za počinioce – a ne da

se pretvori u odmazdu protiv grupa za koje se misli da simpatišuteroriste,

3. Organi za primjenu prava moraju funkcionirati u okviruzakona.

Dilema oko toga da li je terorizam zločin ili nepravedan ratmože se riješiti na način da su teroristički akti krivična djela kojabi u slučaju postojanja ratnog stanja predstavljala ratne zločine.Znači, ono što je u doba rata ratni zločin to je u doba mira terorizam.

Širi teorijski stavovi o pravnoj prirodi terorizma omogućavajubolje razumijevanje ovog fenomena ne samo u smislu odobravanjanego i u smislu shvaćanja uzroka i formuliranja dugoročne politikeborbe protiv terorizma. Savremenom društvu nužan je jedan oddugoročnih ciljeva, a to je postizanje opće saglasnosti o tome kojisu to oblici ponašanja koje svaka ljudska zajednica mora spriječitida bi opstala kao zajednica. Riječ je, dakle, o utvrđivanju oblikanasilja koji su apsolutno nezakoniti – prema bilo kome i u bilokojim okolnostima. Ima li čovječanstvo volju za ovim ili će „legen-

185PREGLED

diranom“ borbom protiv terorizma ostvarivati druge ciljeve, eko-nomske i druge prirode.

Širenje fenomena terorizma tokom 20. stoljeća i njegovaekspanzija u 21. stoljeću dovelo je do formuliranja zakonodavnihodgovora na ovaj izazov kako na nacionalnom tako i na među-narodnom nivou. Ipak, nacionalna zakonodavstva bila su mnogoefikasnija u navedenom pogledu, od nastojanja Organizacije ujedi-njenih nacija (OUN) i drugih regionalnih organizacija. Političkei ideološke razlike spriječile su postizanje neophodne saglasnostina međunarodnom planu.

Pravni odgovor na prijetnju terorizma u nacionalnim zakono-davstvima izražava se u obliku dviju vrsta mjera:

- Promjeni u materijalnom krivičnom zakonodavstvu –uvođenju novih krivičnih djela,

- Povećanju efikasnosti državnih organa u otkrivanju, istra-živanju i sudskom progonu terorizma i s njime povezanih drugihkrivičnih djela.

Većinu terorističkih akata čine obična krivična djela kojapostanu terorističkim zbog motiva počinilaca. Italijanski krivičnizakon govori o terorizmu kao podrivanju demokratskog poretka.Španski krivični zakon određuje terorizam kao djela usmjerenana podrivanje ustavnog poretka i ozbiljno narušavanje javnogmira. Francuski krivični zakon određuje terorističke akte kao onekoji mogu ozbiljno narušiti javni poredak koristeći prijetnju i teror.Od evropskih zemalja, Velika Britanija u svome zakonodavstvuima najobimniji zakonodavni akt – Zakon o terorizmu, iz 2000.godine. U navedenom zakonu terorizam se definira kao “djelo iliprijetnja izvršena s ciljem da utječe na vladu ili da zaplaši javnostili dio javnosti”, “djelo ili prijetnja izvršena u cilju promoviranjanekog političkog, religijskog ili ideološkog cilja”; “djelo ili prijetnjakoja uključuje upotrebu vatrenog oružja ili eksploziva”. Terorizam= djelo spada u ovaj domen ukoliko predstavlja “teško nasilje protivličnosti”, “teško oštećenje imovine”, “dovođenje u opasnost nečijegživota, osim života onog koji izvršava djelo”, “stvaranje ozbiljnogrizika za zdravlje ili sigurnost javnosti ili nekog njenog dijela”,“izvršeno tako da ozbiljno utječe ili ozbiljno ometa elektronskisistem”.

186 PREGLED

Nakon 11. septembra 2001. godine Evropska unija poduzelaje hitne mjere za ujednačavanje materijalnog zakonodavstva državačlanica. Ove mjere se naslanjaju na ranije napore Evropske zajed-nice, a posebno na Evropsku konvenciju o suzbijanju terorizma(Strasbourg, 27. januara 1977. godine). U ovoj konvenciji terorizamje tretiran generički i data je lista terorističkih djela. Karakteris-tično je da je do septembra 2001. godine samo šest država članicaEvropske unije imalo pravne instrumente koji se bave terorizmom.

Sjedinjene Američke Države (SAD) su nakon 11. septembra2001. godine usvojile veoma brojno i detaljno antiterorističko za-konodavstvo. Poseban značaj ima USA Patriot Act 2001 ili Zakono ujedinjenju i jačanju Amerike putem osiguranja odgovarajućihsredstava potrebnih za otkrivanje i sprečavanje terorizma (TheUniting and Intercept and Obstruct Terrorism USA PATRIOT) od26. oktobra 2001. godine. U pogledu definiranja terorizma ovajzakon dopunio je postojeću američku definiciju međunarodnogterorizma datu u Zakonu Sjedinjenih Država (US Code). Dopunjenadefinicija međunarodnog terorizma u kontekstu krivičnog pravai procedure sada označava aktivnosti koje:

- Obuhvaćaju nasilna djela ili djela opasna po ljudski životkoja predstavljaju kršenje krivičnih zakona SjedinjenihDržava ili bilo koje države, ili koja bi bila kriminalno nasiljeako bi bila učinjena unutar nadležnosti Sjedinjenih Država ilibilo koje države.

- Pokaže se da su učinjene s namjerom – da zastraše ili na-padnu civilno stanovništvo; da izvrše utjecaj na politiku nekevlade putem zastrašivanja ili prinude; ili da utječu na po-našanje neke vlade putem masovnog razaranja, atentata ilikidnapovanja.

- Izvrše se prvenstveno izvan teritorijalne nadležnosti Sjedi-njenih Država, ili prelaze državne granice u pogledu sreds-tava kojim su izvršena, osoba za koje se pokaže da su bilepredmetom zaplašivanja ili prinude, ili mjesta u kome nji-hovi izvršioci djeluju ili traže utočište.

U kontekstu vanjskih poslova, kao i prakse da državni sekretarSAD-a podnosi Kongresu godišnji izvještaj o terorizmu, termin“međunarodni terorizam” definira se kao “terorizam koji uključuje

187PREGLED

građane ili teritoriju više od jedne zemlje“. „Terorizam znači umiš-ljajno, politički motivirano nasilje izvršeno protiv neborbenihciljeva od strane poddržavnih grupa ili tajnih agenata. Terorističkagrupa označava svaku grupu koja praktikuje ili koja ima značajnegrupe koje praktikuju međunarodni terorizam.” Ove definicijekoriste se prilikom izrade godišnjeg izvještaja Državnog sekretari-jata SAD-a o vidovima globalnog terorizma.

Novim američkim antiterorističkim zakonodavstvom uvedenoje novo krivično djelo – domaći terorizam – definirano na osnovukoncepta “međunarodnog terorizma”. Uvođenjem krivičnog djeladomaći terorizam u zakonodavstvo SAD-a i domaće američkeorganizacije moći će se karakterizirati kao terorističke. Novokrivično djelo u američkom zakonodavstvu – domaći terorizam– definira se u USA Patriot Actu (Sec. 802) kao aktivnosti koje:

- Obuhvaćaju djela opasna po ljudski život koja predstavljajukršenje krivičnih zakona Sjedinjenih Država ili bilo kojedržave.

- Pokaže se da su učinjena s namjerom – da zastraše ili pri-nude civilno stanovništvo; da izvrše utjecaj na politiku vladeputem zastrašivanja ili prinude; da utječu na ponašanje vladeputem masovnog razaranja, atentata ili kidnapovanja.

- Izvrše se prvenstveno unutar teritorije u nadležnosti Sjedi-njenih Država.

Na osnovu kratkog prikaza nacionalnog zakonodavstva za-padnih zemalja može se zaključiti da je opća tendencija da seterorizam definira kao djela koja po nacionalnom zakonodavstvupredstavljaju obična krivična djela, ali koja zbog ciljeva izvršenja– zastrašivanje ili prinuda civilnog stanovništva, narušavanje ustav-nog poretka, javnog mira i nezakonit utjecaj na vladu ili stanov-ništvo – postaju terorističkim. Kao počinioci ovog krivičnog djelapojavljaju se pojedinci ili grupe poddržavnog karaktera.

Aktivnost OUN-a, i njegovog prethodnika Društva naroda, uposljednjih šest decenija da se formulira međunarodni odgovorna izazov terorizma odvijala se u dva pravca:

1. Postizanje saglasnosti o definiranju terorizma (normativniodgovor). Ova vrsta odgovora nije donijela rezultate, tako da danasne postoji međunarodno prihvaćena definicija terorizma.

188 PREGLED

2. Formuliranje saglasnosti o inkriminaciji pojedinih aspekataukupnog problema (pragmatični odgovor).

Prvi međunarodni napor u pravcu pojmovnog određenja tero-rizma započeo je još 1937. godine kada je Društvo naroda izradilonacrt dvije konvencije:

1. U prvom dokumentu, usvojenom 16. novembra 1937. godineu Ženevi pod naslovom Konvencija o sprečavanju i kažnjavanjuterorizma, kreirano je novo krivično djelo u međunarodnom pravu– djelo terorizma. Ovo djelo obuhvatilo je ubistvo ili pokušaj ubistvašefova država, članova njihovih porodica, ostalih javnih službenika.

2. Konvencija o uspostavljanju međunarodnog krivičnogsuda. Krivična odgovornost ovih krivičnih djela terorizma padana pojedinca a državama je zabranjeno da takvim osobama pružajuutočište. Međutim, ove konvencije nije ratificirao dovoljan brojdržava, uskoro je nastupio Drugi svjetski rat i stvar je zaboravljena.

Naredni pokušaj da se definira terorizam bio je od Komisije zameđunarodno pravo koja je za OUN izradila Nacrt zakona o pres-tupima protiv mira i sigurnosti čovječanstva. U članu 2 (6) ovognacrta međunarodni terorizam je opisan kao “poduzimanje ili ohrab-renje od strane vlasti neke države terorističkih aktivnosti u drugojdržavi, ili toleriranje od strane vlasti neke države organiziranihaktivnosti usmjerenih ka izvođenju terorističkih akata u drugojdržavi”. Međunarodni terorizam je u ovom dokumentu i rezoluci-jama Generalne skupštine koje su slijedile karakteriziran kao“prestup protiv mira i čovječanstva”, uziman u oba vida, u komese pojavljuje kao državni i poddržavni. Nacrt ovag zakona ponovoje razmatran tokom perioda 1985-1991. godine, kada je državniterorizam postao predmetom zasebnog paragrafa.

Međunarodno iskustvo na polju općeprihvaćenog definiranjaterorizma je i dalje negativno. Prisutan je pragmatičan pristup kojinije nimalo dovoljan za efikasnu borbu protiv terorizma. Ključniakteri međunarodne zajednice nemaju volju da se ovome prob-lemu priđe na međunarodnom planu jedinstveno, kako na poljudefiniranja ovog fenomena tako i na polju borbe.

Rosalyn Higgins, dugogodišnji profesor međunarodnog pravana Londonskom univerzitetu i sudija Međunarodnog suda u Haagu,

189PREGLED

smatra da termin “terorizam” nema specifično pravno značenje većje to pogodan način da se opišu široko neprihvaćene aktivnosti,bilo država bilo pojedinaca, gdje su nezakoniti bilo metodi kojisu upotrijebljeni, bilo da su napadnuti zaštićeni ciljevi, bilo oboje.Rosalyn Higgins navodi da terorizam u međunarodnom pravusažeto obuhvaća sljedeće:

- Prestupe država protiv diplomata,- Prestupe država protiv ostalih zaštićenih osoba (naprimjer

civila u vrijeme rata),- Prestupe država ili onih koji su u njihovoj službi protiv

aviona ili brodova,- Prestup državnog uzimanja talaca,- Prestup država kojim dopuštaju da njihova teritorija bude

korištena od strane nedržavnih grupa za vojnu akciju protivostalih država ako ta akcija jasno uključuje zabranjene ciljeve(naprimjer protiv civila) ili zabranjena sredstva sile,

- Akcije nedržavnih učesnika koje uključuju bilo zabranjeneciljeve bilo zabranjena sredstva,

- Prešutni pristanak ili propust da se kontrolira takva ne-državna akcija. Ovo podrazumijeva indirektnu odgovornostdržave i spada pod državni terorizam.

Međutim, ovakvo shvaćanje terorizma, koje bi moglo bitipravno i etički valjana osnova najšire mobilizacije radi eliminiranja,sprečavanja i kažnjavanja ovog zločina u sadašnjem svijetu,najvjerovatnije ne bi bilo predmetom konsenzusa. Na kraju, akobi se i postigao međunarodni konsenzus, naredni problem bila bidosljedna primjena definicije terorizma na sve akte učesnika umeđunarodnim događajima bez obzira na političke i ideološkerazloge, ekonomske i druge interese.

Državni terorizam može se podijeliti na unutrašnji državniterorizam i vanjski državni terorizam. Za unutrašnji terorizam drž-ava redovno nalazi pokriće i legitimitet u ustavu i ostalim zakonimakoji proizlaze iz njega, ne osvrćući se mnogo na svoje građanekoji su nezadovoljni unutrašnjim problemima u državi. U ovomslučaju terorizam je oruđe manjine koja smatra da je ugrožen nekiširi interes i u tom svom strahu želi da izazove strah protivnika i

190 PREGLED

da ga paralizira. Pritom nije u stanju ili neće da pravi razliku izmeđupravih krivaca i onih koji to nisu.

Aktivnost države kao subjekta terorizma nije rijetka i sve jeprisutnija u savremenim međunarodnim odnosima. Vlade nekihdržava već se odavno angažiraju u različitim vrstama protuzakonitihtajnih aktivnosti, uključujući sistematsku primjenu terora protivsvojih neprijatelja, kako domaćih tako i stranih.

Međunarodni terorizam obuhvata interese, građane i teritorijuviše od jedne zemlje. Međunarodni terorizam u svojoj najočitijojmanifestaciji je napad usmjeren preko međunarodnih granica iliprotiv stranog cilja u matičnoj državi terorista. „Najveći dio teroris-tičkih akcija ima i međunarodne dimenzije, jer grupe u inozemstvutraže podršku, oružje i skloništa.”6

Terorizam pod zaštitom države ima dubok utjecaj na šireobrasce terorizma. Budući da se on provodi manje radi stjecanjapubliciteta a više radi provođenja ciljeva vanjske politike, ondjeluje s manje ograničenja od običnog terorizma. Usto, s obziromna to da takvi teroristi ne zavise od lokalnog stanovništva u smislupodrške ne moraju da brinu o tome da li će se otuđiti od naroda ilida li će izazvati negativnu reakciju javnosti. Na taj način se tero-risti i sponzori mogu angažirati na razornije i krvavije akte nasiljanego grupe koje djeluju u vlastito ime.

Može se zaključiti da neuspjeh međunarodne zajednice dapravno definira terorizam predstavlja politički a ne tehničko-pravnineuspjeh. Ovaj neuspjeh, te neuspjeh u izgradnji međunarodnogmehanizma za suzbijanje međunarodnog terorizma doveo je dotoga da države koje su žrtve terorističkih napada poduzimaju jedno-strane akcije i često pribjegavaju metodama upitnog pravnog imoralnog karaktera praćenog masovnim kršenjima ljudskih prava.

191PREGLED

6 Paul Wilkinson, Terorizam protiv demokracije, Golden marketing, Zagreb,2002.

Literatura:

Buergenthal, Thomas, International human rights in nutshell,USA, 1995.

Christopher C. Harmon, Terorizam danas, Zagreb, 2002. Eliot Mejbl, Zločin u savremenom društvu, Veselin Masleša,

Sarajevo, 1962.Foucault, Michel, Nadzor i kazna, Informator, Zagreb, 1994.Hofman, B., Unutrašnji terorizam, Beograd, 2000.Huntington, P. Samuel, Zapad jedinstven a ne univerzalan,

Glasnik 5-6, Rijaset IVZ u BiH, Sarajevo, 1998.Krkić, Safet, Zapadna civilizacija uzor razvoja u 21. v. da

ili ne, VKBI, Sarajevo, 1999.Max Taylor i John Horgan, Terorizam u budućnosti, Zagreb,

2003. Sadiković, Ćazim, Ljudska prava bez zaštite, Bosanska knjiga,

Sarajevo, 1998.Wilkinson, Paul, Terorizam protiv demokracije, Zagreb, 2002.Žirarde, R., Politički mitovi i mitologije, Biblioteka XX vek,

Beograd, 2000.

192 PREGLED

P r i k a z i i o s v r t i

C o m m e n t s a n d r e v i e w s

UDK 342.1 (049.3)

Vesna Ivanović

KRIVICA NACIJA: RESTITUCIJA I ISPRAVLJANJE ISTORIJSKIH NEPRAVDI1

THE GUILT OF NATIONS: RESTITUTION ANDNEGOTIATING HISTORICAL INJUSTICES

Sažetak

Virginia Woolf bi mogla reći da se 5. ožujka 1997., ili negdjeoko toga datuma, svjetski moral – da ne kažemo, ljudska priroda– promijenio. Razlog je bio neočekivan: u odgovoru na optužbeza profitiranje na račun patnji Židova tijekom Drugog svjetskograta, Švicarska je najavila svoju namjeru prodaje značajne količinesvoga zlata kako bi oformila humanitarni fond od pet milijardidolara. Fond je namijenjen žrtvama holokausta koje su izgubilesvoj novac u švicarskim bankama, a potom da se upotrijebi zaispravljanje povijesnih nepravdi širom svijeta. Iznenađenje neleži u tome što je Švicarska zatresla financijska tržišta i izazvalapad cijene zlata, čak ni u tome što su švicarski bankari pokazaliodstupanje od svoga imagea stabilnosti, tajnosti i uvaženosti,nego što su pitanja morala postala tako snažna u međunarodnojareni da su po svoj prilici čak i uštogljene bankare pretvorila usuosjećajne radikale.

195PREGLED

6 Elazar Barkan, The Guilt of Nations : Restitution and Negotiating historicalInjustices, W.W Norton & Company, 2001.

Elazar Barkan, prevela Lidija Kapičić Krivica nacija : restitucija i isprav-ljanje istorijskih nepravdi, Stylos, Novi Sad, 2007, 480 str.

Summary

Virginia Woolf might have said that on or about March 5,1997, world morality - not to say, human nature - changed. Thereason was unexpected: In response to accusationas of profitingfrom Jewish suffering during World War II, Switzerland announcedits intention to sell substantial amounts of its gold to create ahumanitarian fund of five billion dollars. The fund is to be dispensedto Holocaust victims who lost their money in Swiss banks and, further,to amend historical injustice worldwide. The surprise is not onlythat Switzerland rattled the financial markets and caused a fall inthe price of gold, or even that Swiss bankers appeared to deviatefrom their image of stability, secrecy, and respectability, but thatmoral issues have become so powerful in the international arenathey seem to turn even tailored bankers into compassionate radicals.

Želja da se ispravi prošlost predstavlja tendenciju u porastu,koja utječe na naše živote na više nivoa, a zauzima centralno mjestou samopoimanju našeg morala kao pojedinaca i kao članova za-jednica širom svijeta. Kao što se u predgovoru Krivice nacija navodi,u svijetu poslije hladnog rata idemo ka tome da sve veću pažnjuposvećujemo moralnoj odgovornosti, ali to činimo slobodnim iz-borom, a ne ponukani neophodnošću. Restitucija prikazuje moralnupotrebu budući da ona predstavlja povijesno premošćivanje animo-ziteta između neprijateljskih strana.

Iza predgovora slijedi Uvod: Ispravljanje povijesnih nepravdiu međunarodnom moralu, Prvi dio: Ostaci Drugog svjetskog rata,koji čini šest poglavlja: Faustovska neprilika: Njemačka reparacijaŽidovima, Američko sjećanje: Američki Japanci se sjećaju logora,Seksualno roblje: Žene za zabavu i japanska krivica, Pljačka kaopravda: Ruske žrtve i slavni muzeji, Nacističko zlato i švicarskasolidarnost: Novi mehanizam za predstavljanje povijesnih zločinau drugačijem svjetlu?, Restitucija u istočnocentralnoj Europi:Zaslužene i nezaslužene žrtve, zatim Drugi dio sa šest poglavlja:Kolonijalizam i njegove posljedice, koji čini šest poglavlja: Prve‘nacije’ renesanse: Autohtone grupe i pluralistički model, Restitucija

196 PREGLED

američkih urođenika: Zemlja, posmrtni ostaci i sakralni predmeti,Havaji: Ostali američki urođenici, Oceanski modeli za autohtonegrupe: Australijski Aboridžani, Bijehu jednom ratnici: Ograničenjauspješne restitucije, Restitucija za ropstvo: Prilika ili mašta?, teZaključak: Ka teoriji restitucije.

Barkan u uvodu navodi kako je tradicionalno uporište među-narodne diplomacije bila realpolitika, vjerovanje kako bi pokretačpolitike prije trebao biti realizam nego ideologija ili etika. No, odDrugog svjetskog rata, a sve brže od kraja hladnog rata, pitanjamoralnosti i pravde zadobivaju sve veću pažnju kao političkapitanja. U tom je smislu potreba za restitucijom žrtvama iz prošlostipostala značajan dio nacionalne politike i međunarodne diplomacije.Novi međunarodni akcent na moralnosti ne karakterizira samopuke optužbe drugih zemalja za kršenje ljudskih prava, već istotako i samopreispitivanje. Svi su se predvodnici politike novog inter-nacionalizma – Clinton, Blair, Chirac i Schröder, prvo ispričali ipokajali za krupne povijesne zločine u vlastitim zemljama i zapolitike koje su ignorirale ljudska prava. Ove akcije nisu potpunoočistile mrlje iz prošlosti, niti su predstavljale potpunu novinu ilibile bez presedana, kako se to u ovoj knjizi jasno pokazuje. Ipak,dramatični pomak je proizveo novo mjerilo: moralna pitanjapočela su dominirati pažnjom javnosti i političkim pitanjima ipokazala su spremnost nacija da prigrle vlastitu krivicu. Ovanacionalna samoreflektivnost je nova krivica nacija.

Samo nasuprot nepostojanju boljeg rješenja, uzrokovanognesposobnošću međunarodne zajednice da spriječi ili ublaži huma-nitarnu katastrofu, restitucija osigurava neki svjetionik moralnosti.Privlačnost restitucije je rezultat predstavljanja moralnih rješenjau svijetu duboko ogrezlom u nemoral i nepravdu. Teorija prevla-davanja konflikata zasnovana na restituciji može osvijetliti naporemnogih nacija i manjina da dobiju djelomično priznanje i nadiđusukobljene povijesne identitete kroz izgradnju zajedničke prošlosti.

Moderna ideja restitucije za povijesne nepravde rodila se utrenutku rehabilitacije Njemačke i ekonomskog preživljavanjaIzraela. Zahtjev za restitucijom postao je duboko kontroverzan činčak i među Židovima, budeći strah od toga da se njime degradirasjećanje na žrtve. Adenauer je prihvatio izazov i preuzeo inicijativu.

197PREGLED

Pregovori o restituciji bili su veoma emotivni i složeni, ali objestrane su bile odlučne da pokušaju. Dvojica vodećih pregovarača subili jedan Nijemac, a drugi Židov, izbjeglica iz Njemačke (Goldman,predsjednik Svjetskog kongresa Židova), obojica su nekada pohađalaistu srednju školu i poslali su zajedničku razglednicu bivšem profe-soru iz mjesta gdje su se održavali pregovori. Pregovori koji supočeli preko nekoliko kanala, ozvaničeni su 1951. godine, a suma jesvedena na jednu milijardu dolara. Sukobljena gledišta, ogromnipritisci, prekidi pregovora u Nizozemskoj, razdvajanje reprogra-miranja općih dugova u Londonu od židovske reparacije... Poslijeopćeg sporazuma između Njemačke, s jedne, i Izraela i Židova izcijelog svijeta, s druge strane, uslijedio je zakon o individualnomobeštećenju koji je krajem ljeta 1953. godine donio Bundestag, zakonkoji je predviđao znatno više milijardi dolara za restituciju tijekomgodina. Zanimljivo, stvarna suma u ovom sporazumu bila je zasno-vana na prihvaćanju činjenice da Istočna Njemačka neće platitisvoj dio koji je iznosio polovicu iznosa. No, ovaj dio sporazuma jeoživio poslije ujedinjenja Njemačke. Holokaust je postao kriterijneprevaziđenog genocida spram kojeg žrtve drugih povijesnihzločina mjere vlastitu patnju. Njemačke reparacije koje su uslijedileposlije rata postale su mjerilo za buduće zahtjeve za restituciju.Da bi pomirenje između Njemačke i Židova imalo kredibilitet uočima svjetske javnosti i da bi ponijela teret oprosta, reparacija jemorala biti financijski dovoljno velika, kao dokaz borbe moralaje biti teško postignuta pogodba, a potom su morali da je postignulegitimni predstavnici počinilaca i žrtava. Za oba naroda restitucijaje omogućila oplakivanje koje će pružiti način da se izađe nakraj smelankolijom, viktimizacijom, nacionalnom represijom i mržnjomprema samom sebi.

Kongres SAD-a je 1988. godine predložio nacrt zakona podnazivom Akt o građanskim slobodama, koji je omogućio vladiSAD-a da plati kompenzaciju američkim Japancima koji su biliinternirani tijekom Drugog svjetskog rata. Akt je predviđao resti-tuciju američkim Japancima u iznosu od 1,25 milijardi dolara.Reparacija je preokrenula traumu i sramotu logora u formativnonacionalno i etničko sjećanje, takvo koje je u stanju da se nosi saoštrom povijesnom realnošću. Internacija 120.000 pojedinaca

198 PREGLED

između 1942. i 1945. godine, od kojih su dvije trećine bili američkidržavljani, bila je usmjerena na američke Japance sa Zapadne obalebez obzira na njihovu starost, djelatnost ili politička shvaćanja.Nesreća je američkih Japanaca to što su oni poslužili kao meta zaksenofobiju prerušenu u nacionalnu sigurnost.

Tijekom devedesetih Japan se našao pod međunarodnimpritiskom da se ispriča i pruži odštetu za povijesne nepravde kojeje počinio tijekom Drugog svjetskog rata. U osnovi spora bio jenačin na koji je Japan tretirao ‘žene za zabavu’, no međunarodnapažnja usmjerena na seksualno roblje prenijeta je na obnovljenudebatu o drugim zločinima, uključujući i masakr u Nankingu. ‘Ženeza zabavu’ predstavlja službeni naziv koji je japanska armija dalavojnoj organizaciji nasilne prostitucije u javnim kućama, što je bilapojava rasprostranjena po cijelom japanskom carstvu od 1931. do1945. godine. Da bi zadovoljile seksualne potrebe vojnika koji suišli u invaziju na Kinu, vojska im je osigurala žene organizirane u‘stanicama za zabavu’. Tijekom sljedeće decenije možda po čak idvije stotine tisuća žena je bilo regrutirano, prevareno, zarobljeno,oteto, ili na neki drugi način uvedeno u ovaj sustav vojne službe.Sve su završile kao seksualno roblje. Isprika japanskog premijeraiz sredine devedesetih za ‘stravičnu uvredu nanijetu dostojanstvui časti velikog broja žena’ predstavljala je ispriku, iako nedovoljnu.Naglasio je kako se ispričava osobno kao premijer, no nije priznaopravnu odgovornost nacije, čime je cijelu priču ograničio na indi-rektnu moralnu odgovornost.

Njemačka invazija na Rusiju ostavila je za sobom nezamislivupustoš. Ljudski gubici u Rusiji dostizali su broj od 27 milijuna ljudi,a sovjetski narodi i privreda bili su na rubu propasti. Ruska kulturai umjetnička blaga su opljačkana, a ona koja se nisu mogla odnijetiuništena su. Odmazda prema Nijemcima bila je sastavni elementslužbene ruske politike uzimanja naknade za ovo razaranje neza-pamćenih razmjera. Pljačka je obuhvatila iste one milijune umjet-ničkih predmeta, knjiga i arhivskog materijala, plus još one kojeje Njemačka ranije posjedovala i koje je tijekom rata otela izdrugih zemalja. Njemačko-ruski spor konstruiran je kao nacionalnorivalstvo povodom nacionalnog umjetničkog blaga. Nacionalnikarakter koji se pripisuje umjetničkom trofejnom blagu predstavlja

199PREGLED

odliku posebno vrijednu pažnje stoga što je većina ovih umjetničkihdjela zapravo ruskog podrijetla i ne nosi nikakva eksplicitna nacio-nalna obilježja niti za jednu od ove dvije zemlje. U ovom sporu sene radi toliko o nacionalnom karakteru umjetnosti, nego o načinuna koji se do blaga došlo. Naime, blago je čuveno i po tome što jeupravo prevarom Njemačka prvobitno došla do njega (primjerTrojanskog zlata).

Pružanje odštete za sudjelovanje ili profitiranje od nacističkepljačke postalo je 1997. godine glavno međunarodno pitanje. Vrhunacje bila Londonska konferencija u prosincu 1997. godine, na kojojje sudjelovala 41 zemlja u ujedinjenom pokušaju da se osudi krađai gdje su mnoge zemlje priznale vlastitu krivicu. Nizozemska ulogau ratu u znatnoj mjeri je bila uobličena likom Ane Frank, čiji jednevnik bio najpopularnija knjiga o holokaustu. Ako je ova pred-stava u prošlosti prikazivala Nizozemce kao one koji su krili AnuFrank, 1996. godine oni su iznenada postali narod koji ju je predaonacistima. Nizozemska ima najmanji postotak Židova koji supreživjeli rat, a ružne priče o nizozemskoj spremnosti da se okoristetragedijom iz korijena su potresle sliku koju su mnogi Nizozemciimali o vlastitoj naciji. Lavina negativnog publiciteta 1997. godinedovela je i Švicarsku u nezgodan položaj. Javno je rečeno da suŠvicarci objeručke prihvatili poslovnu suradnju s nacistima i dasu profitirali na račun rata i njegovih žrtava. Ispostavilo se da jeneutralnost više predstavljala profitabilnu industriju nego moralnupolitiku. Izvor profita je bio jeziv. Zlatne šipke potjecale su čaki od tijela žrtava. Poslije rata Švicarska je odugovlačila i odbijalasvaki pokušaj da se novac vrati žrtvama rata. Potraga za nacističkimblagom izrodila je jednu novu industriju. Nacionalne komisijeproučavaju različite aspekte sudjelovanja u skoro 50 zemalja, aovaj broj stalno raste. Pažnja je trenutačno preusmjerena na pitanjekompenzacije za ropsku radnu snagu u razdoblju nacizma.

Generalno su sve politike restitucije favorizirale određenudruštvenu klasu, odbacile socijalna pitanja i odgodile druge među-narodne obaveze do nekog neodređenog trenutka u budućnosti.Primjenjujući specifične i različite ekonomske politike premacrkvi, manjinama i bivšim građanima, svaka je nacija odredilasvoj novi identitet na samo sebi svojstven način. Pozicija sudetskih

200 PREGLED

Nijemaca je možda i najbolja ilustracija nezgodnog položaja ukojem se našla restitucija kao moralna politika. Legitimnost nje-mačkog slučaja (da su protjerivanjem sudetski Nijemci učinjenižrtvama) podrivena je nepristajanjem vođa sudetskih Nijemacada su bili prije suučesnici nego žrtve pripajanja Njemačkoj iz1938. i za vrijeme rata. Prebacujući svu krivicu na Čehe umjestoda podijele odgovornost za najpogubniji raspad češke nacije1938. godine i potiskujući svako priznanje suradnje s nacistima,sudetski Nijemci pred nas iznose jedan bezosjećajan slučaj, slučajkoji čak izaziva gnušanje i lako može dovesti do toga da neovisnipromatrač stekne predrasude protiv njih. U tom kontekstu, njihovpokušaj da sebe prikažu kao jedinu žrtvu obojan je čak i u pogledumoralne simpatije za njihovo stradanje neposredno poslije rata.

Židovska zajednica kao entitet i dalje je veoma oprezna ujavnim nastupima i karakteristično oklijeva pokazati previše upad-ljivo prisustvo Židova. U svim slučajevima istočnocentralne Europe(Poljska, Češka, Mađarska) manjine su podsjetnik na nacionalneborbe i često bude sjećanja na zvjerstva i ratne zločine. Poprav-ljanje odnosa između susjednih zemalja čvrsto se prepliće s tret-manom manjina. U svim ovim zemljama javlja se ista ideologijaunificirane kulture bez manjina, ali svi su prihvatili nezaobilaznoprisustvo manjina. Do dana današnjeg niti jedna zemlja nije riješilato pitanje na zadovoljavajući način, a u svakom slučaju pitanjenacionalnog identiteta je nerazmrsivo vezano za kulturnu auto-nomiju i restituciju imovine manjina.

Uz restituciju, jedan drugi globalni pokret je uzimao mahaposlije Drugog svjetskog rata: dekolonizacija. Iako je u roku od20 godina većina svjetske populacije oslobođena jarma zapadnogimperijalizma i kolonijalizma, posljedice kolonijalizma se nisumogle vratiti na staro. Od SAD-a i Kanade, do Novog Zelanda iAustralije, kolonijalizam je izmijenio zemlju i njene narode utakvoj mjeri da se formirala nova realnost u kojoj autohtoni narodipredstavljaju tek malobrojne manjine na ivici izumiranja. Nadrugim mjestima, kao što je Zimbabve, Južna Afrika i LatinskaAmerika, odnos između autohtone i nove populacije stvorio jedrugačiju specifičnu lokalnu dinamiku. Pored autohtonih populacija,neke od ovih zemalja imale su značajnu manjinu potomaka robova,

201PREGLED

još jedno naslijeđe kolonijalizma. Pokreti autohtonih naroda uJužnoj Americi dostigli su kulminaciju ranih 1990-ih. Sve je počeloPrvom internacionalnom konvencijom autohtonih naroda kontinentakoja je održana od 17. do 21. lipnja 1990. godine u Quitu, Ekvador,a kojoj je prisustvovalo 400 predstavnika 120 autohtonih nacijai organizacija sa cijele zapadne hemisfere. U Južnoj Americi vjero-jatno najaktivniji pokret bio je Konfederacija autohtonih narodnostiEkvadora (KANE). Možda najjasniji izraz sukoba između tradicijei modernizacije i izbora neoprosvjetiteljskih principa kao srednjegputa bio je prisutan u političkoj deklaraciji četvrtog zasjedanja(prosinac 1993) organizacije KANE: Izjava je počinjala ovako:Mi, autohtone nacionalnosti i narodi, izgradili smo solidno struk-turiranu nacionalnu političku organizaciju sa jasnom ideologijomzasnovanom na našim povijesnim i kulturnim aktivnostima, ipredlažemo stvaranje jedne nove multinacionalne nacije. Pošto suskrenuli pažnju na svoju marginalizaciju, diskriminaciju, ugnjetavanjei isključivanje, autohtoni narodi su iskazali svoj ne beznačajniuspjeh u preživljavanju i svoj cilj ‘da povrate svoj politički prostorkoji im je oduzet 1492. godine’. Barkan kaže da bi ova političkadeklaracija predstavljala revolucionarni manifest da je stiglajednu deceniju ranije. Devedesetih, politički ciljevi organizacije bilisu više pomirljivi: ‘da se garantira ostvarivanje naših posebnihprava i predloži usklađen i uravnotežen razvoj cijelog društva ukontekstu mira i potpune demokracije’.

Možda je najozloglašeniji i potencijalno najprofitabilnijislučaj restitucije u vezi sa Crnim planinama (Black Hills). U spora-zumu iz 1868. godine vlada je odredila teritoriju koja je obuhvatilai Crne planine za veliki rezervat Siouxa. U tim brdima zlato je pro-nađeno 1874. godine. Nitko se ne ponosi naslijeđem događaja kojisu uslijedili. Pošto su već bili zatvoreni u vrlo maleni rezervat,Siouxima je dana ponuda kojoj nisu mogli odoljeti: prodajte iliumrite od gladi. Ustupili su zemljište i trampili svoja prava za sljedo-vanje hrane iako su osporavali ovaj postupak i u to vrijeme. Vrh-ovni sud je 1980. godine presudio da su SAD dužne Siouxima 122milijuna dolara za krađu Crnih planina. Siouxi se nisu složili sapresudom, za koju su smatrali da je neadekvatna, i nisu uzeli novac.Ovo pokreće neka važna pitanja: Je li novac bio jedini izvodljivi

202 PREGLED

oblik restitucije? Ako je tako, koliko novca? Ako nije, kako jedrugačije mogla biti pružena restitucija ili obeštećenje za narušeniplemenski identitet Siouxa? Općenito, američki urođenici videmnoštvo prava kao faktor povećanja težine njihovih zahtjeva, ane kao izvor konflikta.

Pitanje indijanskog pogrebnog zemljišta i ostataka koji sena njemu nalaze privlači pažnju javnosti od 1970-ih naovamo. Višeod jednog stoljeća indijanski (i drugi) posmrtni ostaci prikupljanisu na sve strane, prije svega radi znanstvenog istraživanja. Kaoodgovor na kritiku koja raste skoro već dvije decenije, Kongres jeu razdoblju 1989-1990. godine donio prve zakone o zaštiti grobovai obrednih predmeta američkih urođenika. On je ozakonio AZRGAU,koji priznaje prava američkih urođenika i Havajaca da odlučujuo tome gdje će konačno ležati posmrtni ostaci, pogrebni, obrednii drugi predmeti kulture. Odmah iza pitanja posmrtnih ostataka nared dolazi pitanje restitucije drugih vrsta kulturne svojine i obrednihpredmeta. Indijanci traže povrat ove imovine i predmeta i ukidanjenjihovog statusa umjetničkih predmeta kojima se može trgovati.Da bi se to postiglo, pleme mora dokazati značaj predmeta. Moždaje najuspješnija i najčuvenija kampanja za restituciju bila onakoju je pokrenulo pleme Zunji da bi se ukinula zakonitost izlaganjanjegovih bogova rata koje su im u proteklih 20 godina vratili različitimuzeji i uglavnom su do sada povučeni sa tržišta. Religijskovjerovanje da je držati ukradenog Ahaju u zbirci bilo opasno pozbirku i da ‘njegova moć može poremetiti red u svijetu’ samo jezaoštrilo stvari. Komisija univerziteta se nije složila. Vidjela je ovokao puku repliku, ne autentičnu stvar, i stoga kao svoju imovinu.Suglasili su se međutim da ga povuku i ne izlažu dalje u svojojgaleriji. Sveti lokaliteti su tradicionalno osvećeni putem obredai molitvama. Često se vjerski značaj svjesno prenosi u kulturnuretoriku, kao na primjer u slučaju jednog američkog urođenika:... društvo koje ne može da se sjeti svoje prošlosti i oda joj počastnalazi se u opasnosti da izgubi svoju dušu. Pošto su tako dugo biližrtve, Indijanci (op. savezna država priznaje ograničen broj od 545plemena Indijanaca) se osjećaju posebno iskorištenima kada se otimanjihova tradicija, a ograničavanje pojma ‘indijansko’ isključivona Indijance može se pokazati kao najbolji vid restitucije.

203PREGLED

U pozadini slike Havaja kao prosperitetne zemlje živi njezinih200.000 havajskih urođenika, koji su najsiromašniji dio populacije,najlošijeg zdravstvenog stanja i najnižeg obrazovanja. Havajskukulturu karakterizira prijateljstvo i harmonija ili ljubav premaljudima (aloha konaka) i napori za očuvanjem zemlje i ljubavprema njoj (aloha ‘aina). Upravljanje zemljištem nalazi se u srcuhavajskog konflikta, a to što je ima malo i što ona zauzima centralnomjesto u duhovnosti i kulturi urođenika samo doprinosi intenzitetudebate. U tradicionalnom havajskom sustavu zemlja je vlasništvozajednice. Kada su Sjedinjene Američke Države srušile havajskuvladu 1893. godine, sva krunska zemlja postala je vlasništvo kojeje pod starateljstvom SAD-a. Havajski urođenici sada traže povratkrunskih posjeda. Napredak havajskih urođenika djelomično jeusporen zbog spora između sukobljenih grupa o tome tko autentičnopredstavlja njihove interese. Stav kopnenog dijela Amerike premapokretu za restituciju može se vidjeti iz naslova: Pokret za suve-renitet Havaja signal da i u raju ima nevolja. Otpor protiv državeobuhvaća i takve političke istupe kao što je Međunarodni tribunalnaroda Havaja, koji je podnio optužnicu protiv imperijalizma ikolonijalizma. Zaključuje se kako je većina Havajaca u zamjenuza žalost zbog gubitka suvereniteta dobila ponos na mjesto kojenjihova kultura zauzima u javnom životu.

Identitet Australije održavao je njezinu politiku prema Abori-džanima od 1780-ih, kada je kapetan James Cook, kao predstavnikBritanskog carstva, izvijestio da je ovaj kontinent terra nullius ada urođenička populacija ne postoji. Gotovo da je ovo postalo točnos obzirom na to da su autohtone populacije širom svijeta skorosasvim nestale/iskorijenjene u XIX. stoljeću. Kako ‘prazna zemlja’ne može biti naseljena, Aboridžani nisu bili priznati i nisu imalidržavljanstvo. Službeno su ih priznali tek 1960-ih, kada im je danodržavljanstvo. Konflikt između Aboridžana i ostalih obuhvaća idijametralno suprotna shvaćanja prirode kao naslijeđa. Za društvouopće, prirodna sredina je postala entitet zaseban u odnosu nakulturu i ljudske aspekte, i kao takva ona je prerasla u vrijednost zasebe i po sebi. U slučaju Ulurua, Aboridžani smatraju da je nedirnutapustinja svetinja i vjeruju u jedinstvo kulture i prirodne sredine.Pretvaranje aboridžanskog tla u robu smatra se narušavanjem

204 PREGLED

tradicionalnog načina života. Dilema se zakomplicirala još više zbogčinjenice kako je plasiranje imovine koja pripada aboridžanskomidentitetu i kulturi na tržište postalo veoma unosan posao i značajnakomponenta turističke industrije kao i prihoda Aboridžana.

Maori predstavljaju 13% stanovništva Aotearoe (NovogZelanda), a ostali su Pakeha (‘došljaci’ iz Europe). Sredinom1990-ih pažnju svjetske javnosti privukao je jedan nestabilniji,rasno podijeljen Novi Zeland. Filmom „Bijahu jednom ratnici“pažnja se skrenula na surovu društvenu stvarnost Maora. Porastbroja članova bandi postao je vidljivi simbol maorskog nezado-voljstva i poslao je jasan signal zajednici da se nešto mora poduzeti.Strah od nasilja i sve šire prihvaćanje opravdanosti maorskih zahtjevaza restitucijom i pomoći vlade doveli su do nacionalnog dijalogakoji je naglasio podijeljenosti. Pored društvene neprimjernosti,maorske bande bude određena sjećanja (‘ratnička‘ prošlost). Od-jednom, za samo deset godina, nevjerojatno je poraslo članstvou bandama, a to je slika onoga kroz što prolazi društvo. Jedan članbande Meleza kaže da su bande ‘barometar društva’. Ovo tinjajućepolitičko nasilje utječe na restrukturiranje mijenjajući način životazajednice na više načina, od uvođenja policijskog sata do padacijena nekretnina. Naime, sporazumom Vaitangi iz 1840. godine,koji je potpisalo nekoliko stotina poglavica, Maorima je obećano‘isključivo i neometano korištenje njihove zemlje, šuma i ribnjaka’.Nezadovoljni Maori za ekonomsku bijedu prije svega krive nepro-vođenje ovog sporazuma. Debata o restituciji ovog sporazumapostala je sredstvo za preispitivanje identiteta Novog Zelanda injegovog rasnog i kulturnog sastava. Zahtjevi Maora za cilj imajurestituciju ne privatne nego vladine svojine, tražeći povrat samozemlje i ribarskih prava u rukama krune i naknadu štete od državeza ostalu imovinu. Kraljevska isprika iz 1995. godine pokazala jeda čak i kraljica priznaje opravdanost njihovih zahtjeva. Kao i koddrugih slučajeva restitucije, pitanje je kako se izboriti s povijesnimnaslijeđem s obzirom na aktualnu stvarnost.

Reparacija za ropstvo nalazi se na javnom dnevnom redu odsredine 1990-ih. Zahtjev za reparacijom zasniva se na uvjerenjuda zločini i nepravde koje su nanijete ropstvom, i to robovima,njihovim potomcima, afričkim zajednicama iz kojih su oni oteti,

205PREGLED

i milijunima koje je dočekala smrt na putu, nikada nisu dobilipotvrdu od počinilaca ili onih koji su od te prakse profitirali.Najveće robovlasničko društvo u Novom svijetu bio je Brazil.Centar za samosvijest crnaca sa Univerziteta u Sao Paolu 1995.godine je iznio zahtjev za naknadu štete u iznosu od fantastičnihšest bilijuna američkih dolara, ekvivalent 12-godišnjeg brutonacionalnog dohotka Brazila. Ova suma je predviđala 100.000dolara za svakoga od 60 milijuna potomaka brazilskih robova.Zahtjev za reparacijom je koliko i poziv na pokajanje i žalosttoliko i zahtjev za restitucijom. Priznanje ove moralne obaveze idalje bi ostavilo sva teška politička pitanja o rasnim odnosima uAmerici bez odgovora. Primjerice: postoji li zakon o zastarijevanjunacionalnih nepravdi, koje nepravde treba restituirati, tko susadašnje žrtve i kome dati odštetu, potomcima ili robovima, svimcrncima, ljudima miješane rase, što je sa klasom, tko su počinioci,tko treba platiti reparaciju, vlada, potomci ili robovlasnici, svibijelci, društvo uopće... Jedini poznati izuzetak uobičajenog nedos-tatka službene reakcije na nepravde i diskriminaciju usmjerenuprotiv crnaca predstavlja kompenzacija koju je država Floridaisplatila žrtvama iz Rouzvuda, gradića od 200 crnaca, a koji jerulja, zbog navodnog napada crnca na bjelkinju, zbrisala u prvojnedjelji 1923. godine. Imovinu i zemlju crnih stanovnika ‘stekli’su bijelci, od kojih su neki sudjelovali u linču. Nitko, niti bijelac, niticrnac, nikada nije optužen za bilo kakav zločin. Posebno je poučnoto što je država implicitno priznala svoju moralnu odgovornost.

Organizacija afričkog jedinstva 1992. godine je usvojila inici-jativu Nigerije da se prouče mogućnosti za potraživanje restitucijeza ropstvo od zemalja u Europi i Americi koje ‘snose obvezu’pružiti restituciju za zločine nametanja ropstva.

Barkan u zaključku izdvaja kako je restitucija za povijesnenepravde oličenje sve većeg značaja moralnosti i demokratizacijepolitičkog života. Usprkos osjećanju bezvoljnosti i pesimizma ujavnoj kulturi, međunarodno javno mnijenje i organizacije poklanjajusve veću pažnju moralnim pitanjima. Ova svijest je izgrađena natemeljima liberalne misli koja svoje korijene vuče iz prosvjeti-teljstva. Pokušaj da se premosti jaz između individualnih i grupnihprava nije lak zadatak, osobito kada se ova dva prava nađu u sukobu

206 PREGLED

i pripadnost grupi dovede u pitanje prava građana kao pojedinca.Ovo se posebno odnosi na matricu zajednica koje nemaju službenisuverenitet nego su umjesto toga izložene interesima njihovihpripadnika koji se preklapaju i nalaze u neprekidnom stanju pro-mjene. Svijet je preplavljen povijesnim i suvremenim nepravdama.Teorija restitucije se bavi određenim slučajevima nekih od najgorihpovijesnih nepravdi, dok istodobno prihvaća da svijet i dalje nijeuređeno mjesto i da je međunarodna prošlost puna nepravdi.Problem je kako prihvatiti neprijatne partnere a da se pritom ne ukinemoralna obveza. Restitucija kao teorija međunarodnih odnosapredlaže proces, ne unaprijed određeno rješenje ili standard. Onakao pravda koja se postiže pregovorima legitimitet dobiva samoslaganjem između autentičnih predstavnika obje strane u konfliktu.Osim toga, restitucija nije moralna sama po sebi. Zašto izgleda daje moralno platiti za zločine koji su se odigrali prije više od 50godina, dok se stariji povijesni zločini ignoriraju, ili im se barempoklanja veoma malo pažnje, kao i suvremenim katastrofama imasovnim ubojstvima. Restitucija pruža mehanizam za činjenjemoralnog djela, ona ne stvara idealan svijet. U svijetu gdje moral-nost igra sve veću ulogu, reputacija i sramota predstavljaju kapitaloko kojeg se okrivljeni i žrtve cjenjkaju u političkom i moralnomsmislu.

Ponajviše iz razloga što se u regiji europskog jugoistokagotovo ništa ne čini kako bi se popravile postojeće društvene ne-pravde, knjigu Elazara Barkana Krivica nacija neophodno jepročitati. Nezaobilazna je za sve one koji traže rješenje u zaklju-čivanju konflikata i prepoznaju uzvišene ideale koji sve više obli-kuju političke odluke i međunarodnu scenu. Sve pohvale autoru zaobimno istraživanje kako su se mijenjali različiti nacionalni i etičkiidentiteti kao posljedica interakcija između rivalskih grupacija ipokušaja grupa da bolne povijesne nepravde isprave putem pre-govora. Najmanje pohvalu zaslužuju svi koji su sudjelovali uprezentiranju ove knjige javnosti. Iako su brojne dileme vezaneza novu pojavu restitucije, u svim slučajevima od odobravanja doosporavanja, ona se vidi kao konačna faza u ispravljanju povijesnihnepravdi i kao pomirenje između dvije zaraćene strane. Razumijese, da one točno znaju što hoće – moralno moguće.

207PREGLED

208 PREGLED

UDK 323 (497.6) (049.3)

Asim Mujkić

PERSPEKTIVE POLITIČKOG RAZVOJA BOSNE I HERCEGOVINE

PERSPECTIVES OF POLITICAL DEVELOPMENT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA1

Sažetak

Tekst je prikaz knjige Mirka Pejanovića „The PoliticalDevelopment of Bosnia and Herzegovina in the Post-DaytonPeriod“ (Sarajevo: Šahinpašić, 2007) , koja se bavi perspektivamapolitičkog razvoja Bosne i Hercegovine.

Summary

This text is a review of the book by Mirko Pejanović, ThePolitical Development of Bosnia and Herzegovina in the Post-Dayton Period (Sarajevo: Šahinpašić, 2007), that deals withperspectives of political development of Bosnia and Herzegovina.

Knjiga profesora Mirka Pejanovića The Political Developmentof Bosnia and Herzegovina in the Post-Dayton Period rezultat jevišegodišnjih analiza disfunkcionalnosti etnički utemeljenog dejton-skog političkog aranžmana, ali s druge strane predstavlja i konti-nuitet javnog angažmana jednog intelektualca zabrinutog za gotovobesperspektivno stanje u kojem se njegova politička zajednica već

209PREGLED

1 Mirko Pejanović, The Political Development of Bosnia and Herzegovinain the Post-Dayton Period, Sarajevo, Šahinpašić, 2007.

dvije decenije nalazi. Pejanovićev tekst ne iscrpljuje se samo u ana-litičkom pristupu problematici. On ne samo da kritički propitujesame temelje takozvane dejtonske Bosne nego i nudi konkretne,naučno utemeljene korake, koji se moraju poduzeti u procesurekonstrukcije ove zemlje i njenog primicanja Evropskoj uniji,osobito u poglavlju 6 naslovljenom kao „Ideas for change of thepolitical system of BiH“.

Po mom sudu temeljni uvid koji se provlači kroz tekst knjigemogao bi se sažeti u sljedećem navodu: naime da politički razvitakBiH „pretpostavlja promjenu koncepta političke reprezentacije. Sadominantno etničkog valja preći na političko-interesni oblik pred-stavljanja građana. Tada će otpasti formula“, zaključuje Pejanović,„jedna partija – jedan narod – jedan vođa. Nakon te promjene nećebiti moguće neslogu stranaka prenijeti na neslogu naroda kaocijelog etnosa“, nakon toga neće biti moguć jedan cijeli višede-cenijski sistem „sistematskog stvaranja straha od druge nacije“ (50)kao poluge mehanizma vladavine koji etničke elite uporno drži navlasti. Drugim riječima, sve dok je političko-interesni oblik pred-stavljanja građana etnički bit će moguće da optužba koju tužilaštvodiže protiv korumpiranog političara bude tumačena samo kaoflagrantni atak na vitalne nacionalne interese, a ne kao bezočnokriminalno djelo. S Dejtonom ili bez njega, BiH je, kako primjećujePejanović „talac neuspješnog političkog pluralizma zasnovanog naetnodemokratiji. Zato se u poglavlju „Ethnic or Political Pluralism?“s autorom možemo s pravom upitati postoji li uopće način na kojise ‘etnički pluralizam’ može dovesti u vezu s demokratijom? „Ovademokratija se“, zaključuje Pejanović, „javlja u vidu paralelizamau vlasti, etničkog zaokruživanja teritorija i jednonacionalne struk-ture javne uprave na opštinskom, kantonalnom i entitetskom nivou“(63). Ona je slijepa ulica koja namjesto da demokratizira društvou svim njegovim segmentima ona ga etnicizira, u našem slučajumnoži sa tri dajući lažnu sliku društvenog pluralizma, premda jeriječ o partijskom centralizmu i jednoumlju, ovaj put zasnovanomna etničkoj a ne komunističkoj ideologiji, koji podaništvo svojihgrađana određuje krvno, organski, a ne politički, na osnovi slučajnečinjenice njegova rođenja. Politički pluralizam, primjećuje Pejanović,zamijenjen je etničkim pluralizmom. Kakva se politička zajednica

210 PREGLED

može osnovati na nekoj izvanpolitičkoj predodređenosti? Nikakva,upravo onakva kakvu je mi imamo – kao ne-država u kojoj sudemokratski izbori ništa više do pukog popisa stanovništva kojipodrazumijeva samo jednu jedinu kategoriju – etničko-vjersku pri-padnost. Tome nasuprot, upozorava Pejanović, „politički interesimoraju se izvoditi iz volje građana i njihovih ekonomskih isocijalnih interesa, a ne iz pripadnosti nacionalnom kolektivitetu“,zato, nastavlja Pejanović, „etničke partije po svom biću vodeetničkim podjelama i teritorijalizaciji vlasti. One ne mogu osiguratiproces integracije bh. društva i povratak izbjeglica“ (102). Ovaj uvidje vrlo značajan danas kada se u javni diskurs uvlače koncepcijepreuređenja bosanskohercegovačke političke zajednice na principimateritorijalnog konsocijacionalizma i etno-teritorijalnog federalizma.

Nakon sedamnaestogodišnjeg života u nacionalističkim okvi-rima moramo zajedno s Pejanovićem izvući gorki zaključak: PRI-PADNIŠTVO ETNIČKOJ GRUPI NE MOŽE BITI POLITIČKO-INTERESNA OPCIJA. U BiH upravo se radi o tome da se, kakoprimjećuje Pejanović, „politička pripadnost javlja istovremeno ikao nacionalna pripadnost. Građanski identitet reduciran je isk-ljučivo na nacionalni. Osnova političke reprezentacije nije građaninveć nacija i nacionalni identitet, dakle kolektivitet. Jednopartijskimodel ispoljavanja interesa radničke klase etničke stranke su 1990.godine zamijenile ispoljavanjem kolektivnih interesa nacije, anacija je kao apstraktni entitet u stvari samo ono što oni – nacio-nalna elita – kažu da jest. U ovim modelima“, precizno utvrđujePejanović, „dolazi do instrumentalizacije moći dobijene naizborima tako što interesi političke elite postaju interesi nacije“(116). Politička izgradnja koja počiva na politizaciji onog ne-političkog, a koja se temelji na djelovanju etničkih partija, odvijase u terminima „etničke homogenizacije, etničke teritorijalizacijei stvaranju paralelnih institucija u državnoj strukturi, što sveukupno stvara neracionalnu i uspješnu državu BiH“ (106). Uzasve to, ključni mehanizam za vladavinu etnonacionalizma pred-stavlja „strah i nepovjerenje prema drugom narodu inicirani odpolitičkih elita triju etničkih partija, koja je dovela do fragmentacijegrađanske strukture izbornog tijela u BiH na tri izborna tijela i natri zasebna javna mnijenja“ (115). Otuda, zna to dobro Pejanović,

211PREGLED

a ne želi znati većina pregovarača o ustavnim promjenama danasu Sarajevu, „dogradnja Dejtonskog mirovnog sporazuma trebada ukloni dominantno etničko strukturiranje bh. države i uspostavistrukturu na temeljima građanskog društva“ (169).

Naravno, ova politička analiza bila bi ograničena u svomdometu da nije smještena u sasvim određeni historijski kontekstkoji se sabire oko kontinuiteta bh. državnosti, osobito onog savre-menog koji datira od 1943. godine. I tu se Pejanović pokazuje kaoodličan analitičar. On iz političko-filozofskog ugla razumijevadruštveno biće Bosne i Hercegovine kao dvojako određeno. On kaže:„BiH je na ravni civilizacijskih dostignuća ... određena dvostruko.Istovremeno je i država svojih slobodnih građana i država ravno-pravnih naroda koji u njoj žive“ (248). Kao politolog, uporište zatakvo razumijevanje nalazi u tumačenju najviših političkih akatakoji su artikulirali politički identitet BiH od prvog i drugogzasjedanja ZAVNOBIH-a do Dejtonskog sporazuma. Da je BiHistovremeno i država svojih građana ali i država ravnopravnihnaroda koji u njoj žive, Pejanović nalazi potvrdu u svakom odovih najvažniji političkih dokumenata – temelja bosanskoherce-govačkog političkog subjektiviteta.

Magna carta, ili bolje reći u množini Magna cartae, ovakvograzumijevanja BiH ima svoje prvo utemeljenje u dva dokumentaod historijskog značaja – Rezoluciji I zasjedanja ZAVNOBiH-a,kojom se „promovira politička ravnopravnost naroda“ (249), teDeklaraciji o pravima građana s II zasjedanja ZAVNOBiH-a.Upravo na podlozi ovakvog dvojakog određenja bosanskoherce-govačke političke zajednice, a imajući u vidu poluvjekovno političkoiskustvo, i upravo u cilju saznavanja kuda treba da idemo, trebapodvući nekoliko momenata. Naime, sa izuzetkom perioda rigidnogtotalitarizma neposredno nakon rata, političko samorazumijevanjeBiH sve do današnjeg dana fokusiralo se gotovo isključivo oko idejeravnopravnosti naroda, a ne oko ideje političke jednakosti građana.Iskazano terminima savremene političke filozofije, može se zak-ljučiti da su principi na kojima je počivala bh. politička zajednicauvijek počivali na principima etničke jednakosti, jednakosti kolek-tiviteta, a ne na principima etičke jednakosti, jednakosti individualnihgrađana. Premda su sva ustavna određenja BiH od 1946. do 1995.

212 PREGLED

referirala na ovu dvostrukost građana i naroda u autoritarnimdruštvenim praksama socijalizma i etnonacionalizma, političkajednakost građanina nije bila ništa više do praznog pojma. Margina-lizacija kategorije građanskog te usredotočenost na modele kon-cepcije političke ravnopravnosti etničkih kolektiva – počevši odfamoznog etničkog ključa koji su inaugurirale vlasti socijalističkeBosne, učinila je diskriminatorne prakse prema građaninu samorazu-mljivim, štaviše reducirale su samu mogućnost političkog djelo-vanja i artikulacije na etničku determinantu. U zemlji u kojoj jeionako vladao represivni jednopartijski sistem to vrlo usko poljepolitičkog djelovanja građanina u Bosni je dodatno bilo suženoetničkim filterom koji je zamišljen da osigura političku ravnopravnostne individua – građana, već kolektiva, odnosno naroda, ustvarietničkih grupa.

Socijalistička određenja Bosne i Hercegovine kao zajedniceravnopravnih naroda tako su zasigurno ne htijući stvorila preduvjeteza politizaciju etničkih grupa. Politička podobnost i čak podsticanjeetničke različitosti sada kao jedinog načina političkog djelovanjauopće učinila je da se s padom socijalističkog samoupravnog sistemapolitičko organiziranje shvati gotovo isključivo kao etničko-političkoorganiziranje. Pejanović je zasigurno u pravu kada u političkomsmislu Bosnu određuje dvojako, međutim isto tako historija Bosnei Hercegovine u posljednjih pedeset godina pokazuje šta se dešavakada ta dva određenja ne tretiramo jednako nego jedan izdvajamokao vladajući princip – ravnopravnost kolektiviteta, a drugi margi-naliziramo – jednakost individualnih građana. Potpuna političkairelevancija građanskog u političkoj praksi socijalističke Bosneučinila je prijelaz sa socijalizma u nacionalizam sasvim normalnim.Oba sistema su totalitarna jer nijedan ni drugi nikakvog značajane pridaju slobodnom građaninu već uvijek samo nekom kolektivu.Gubljenje jakog autoritarnog političkog okvira kakav je bio jugo-slavenski i socijalistički s kraja osamdesetih rezultiralo je 1990.godine potrebom za političkim utvrđivanjem etničke različitosti,ovaj put u atmosferi straha i neizvjesnosti. Narodi su trebali bitiučvršćeni, samostojni u svojoj različitosti, ukratko trebali supostati neovisnim političkim subjektima da bi i dalje mogli bitiravnopravni. Za postizanje punog političkog subjektiviteta ostao

213PREGLED

je još samo jedan korak – teritorijalno zaokruženje. Povlašćivanjekoncepcije ravnopravnosti naroda, političko prakticiranje tih razlika,tako je na prvi mig krize poprimilo logičan slijed – za sve nas izuzetnotragičan – rezultirajući u ratnoj uspostavi teritorijalnih cjelina,etničkih entiteta.

Izvorno shvaćeni zaključci prvog i drugog zasjedanja ZAV-NOBiH-a, u kojim Pejanović vidi dvostruko samorazumijevanjeBosne i Hercegovine kao države jednakih građana i ravnopravnihnaroda, nakon pedesetogodišnje prakse izrodili su se u sljedeće:koncepcija političke ravnopravnosti naroda ili koncepcija etničkejednakosti koja je bila povlaštena u odnosu na koncepciju jed-nakosti građana nije mogla garantirati političku ravnopravnostgrađana, odnosno etičku jednakost svakog bosanskohercegovačkoggrađanina u njegovom ili njenom dostojanstvu i slobodi. Zato jeBosna i Hercegovina i u svojoj socijalističkoj i u svojoj etnonacio-nalističkoj formi bila neslobodno društvo koje je uvijek davalopolitičku vlast kolektivu odnosno političkim elitama koje vodekolektiv nad građaninom pojedincem. U tome je uzrok svih našihdisfunkcionalnosti, kako onih bivših tako i onih današnjih, kojePejanović odlično detektira. Poziv na izvorno dvostruko određenjena kojem insistira Pejanović u svjetlu ustavnih reformi i pred-stojećih integrativnih procesa u porodicu slobodnih evropskihnaroda za nas, kako to sugerira Pejanović, znači ponovo se vratitidržavnom kontinuitetu Bosne koji je dvostruko određen, ali ovajput ne favorizirajući jedno određenje nad drugim, kako predlažePejanović. Potrebno je u tom smislu, kako insistira Pejanović,RACIONALNO odrediti šta uistinu predstavlja vitalni nacionalniinteres bh. naroda, to ustavno zaštititi, i na taj način ga ograničiti,a ogromno polje političkog time osloboditi od etničke osnovepolitičkog organiziranja, osloboditi ga za slobodnog građanina injegovo političko interesno organiziranje. Oni koji se opiru građan-skom poretku i pravnoj državi pritom neće imati nikakvog valjanogargumenta za prigovor jer kako mogu zaključivati o nečemu što uBosni nikada nije bilo, a u Bosni nikada do sada nije bilo praveslobode.

214 PREGLED

UDK 364-56 + 341.485 (497.6) (049.3)

Safet Bandžović

IZBJEGLICE – ŽRTVE ETNIČKOG INŽENJERINGA1

REFUGEES – VICTIMS OF ETHNIC ENGINEERING

Sažetak

Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, u okviru edicije“Svedočanstva”, objavio je zbornik Izbeglice – žrtve etničkoginženjeringa. Istraživanja izbjeglištva i progonstva su usko po-vezana s problemima ljudskih prava, nacionalizma, genocida ietnocida. To pitanje nema samo humanitarnu, već i političku,pravnu i moralnu dimenziju. Problem izbjeglištva u regionu nijepotpuno kritički analiziran i sagledan u cijelosti. U ovom zbornikusu dati osnovni historijski i društveni problemi, uzroci i posljediceizbjeglištva, zatim hronologija zbivanja, obilježja zla, te javni,društveni i politički stav prema ovoj golemoj ugroženoj skupinitokom “postjugoslavenskih ratova”, što sve podstiče na dubokapromišljanja. Izbjeglištvo nije bilo samo posljedica, već i cilj tihratova i njihovih stratega.

Summary

Helsing committee of human rights in Srbija, in the frameof edition „Report“ has published miscellaneus collection refugges- victims of ethnic engeneering. Investigation of the refugees andbanished persons is conected whith a problem of human rights,nationalisam, genocide and etnocide. That question beside huma-nitari it also has a political, legal and moral dimension. Problem

215PREGLED

1 Izbeglice – žrtve etničkog inženjeringa, priredio Boris Delić, Helsinškiodbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2004, str. 270

of refugee in region is not fully criticaly analysed and perceiven.This miscellaneous collection givs us basic historic and socialproblems, caus and conseqences of refugee and then hronologyof action, marks of evil, and then public, social and political artitudetoward this large danger imperiled group during “postjugoslavienwars”, wich stimulate to profoundly observations. The refugeesamwas not only the consequence also it was the final cause of thiswars and theirs strategists.

Postjugoslavenska savremenost iziskuje složene i asimetričneslike bliske prošlosti, obuhvaćanje historijskih pojava u cjelini.Multiperspektivni pristup zbivanjima u posljednjoj deceniji XXstoljeća zahtijeva da se objektivno prikažu pozicije i stanovištasvih njihovih protagonista. Ponovno izbijanje pradavnih mržnjinije vodilo u rat, već je rat ono što je oživjelo davnašnju mržnju(Ž. Rupnik). Isti se događaji mogu prikazivati na zasebne načinesa značajno suprotnim efektima. Svi narodi imaju memoriranerazličite priče i datume. Treba se stalno suočavati sa istinom ikazivanjima žrtve, bez obzira na onu Lisandrovu mudroliju da uraspravi oko međa najispravnije prosuđuje onaj u čijim je rukamamač. Ideja o jednoj istini osnova je autoritarnog mišljenja i totalita-rizma. Oni koji su proganjali i istrebljivali pojedine narode ne mogubiti valjani i isključivi izvori za proučavanje historije tih istihnaroda. “Čišćenje” određenih etničkih grupa vezano je za moderninacionalizam, najmoćniju političku snagu XIX i XX stoljeća. Uopćem smislu etničko čišćenje se može shvatiti kao termin kojiobuhvaća sistematske, masovne zločine, protjerivanje nepoželjnogstanovništva s jedne teritorije zbog religijske ili etničke diskrimi-nacije, strateških ili ideoloških pobuda. Historičari ukazuju na toda je deportacija Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata iz višeevropskih zemalja, na osnovu načela kolektivne odgovornosti, bioakt etničkog čišćenja u punom, današnjem smislu te riječi. Ovajtermin se na Balkanu ustalio kao eufemizam koji prikriva genocid.Genocid je krivično djelo univerzalne nadležnosti u kojem jeoštećeno čovječanstvo u cjelini. Biti iskorijenjen “znači nematiu svijetu mjesto koje bi drugi priznavali i jamčili” (H. Arendt).

216 PREGLED

Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, u okviru edicije“Svedočanstva”, objavio je zbornik Izbeglice – žrtve etničkoginženjeringa. Istraživanja izbjeglištva i progonstva su usko pove-zana s problemima ljudskih prava, nacionalizma, genocida i etno-cida. To pitanje nema samo humanitarnu, već i političku, pravnui moralnu dimenziju. Problem izbjeglištva u regionu nije potpunokritički analiziran i sagledan u cijelosti. U ovom zborniku su datiosnovni historijski i društveni problemi, uzroci i posljedice izbjeg-lištva, zatim hronologija zbivanja, obilježja zla, te javni, društvenii politički stav prema ovoj golemoj ugroženoj skupini tokom “post-jugoslavenskih ratova”, što sve podstiče na duboka promišljanja.Izbjeglištvo nije bilo samo posljedica, već i cilj tih ratova i njihovihstratega. Osnovni razlog za “etničko čišćenje” neki historičari suvidjeli u tome da su “vojnu kontrolu nad zemljom konačno moralida potvrde glasovi onih koji tamo sjede” (S. K. Pavlović). Oko 4,4miliona ljudi promijenilo je mjesto boravka, to jest oko 20 postostanovništva nekadašnje jugoslavenske države. Indirektna eko-nomska šteta izazvana ratovima za cijeli region procjenjuje sena oko 125 milijardi dolara. Ovaj zbornik je zamišljen kao prilogzajedničkom sjećanju i diskvalifikaciji ideje etničkog čišćenja.Suština razumijevanja moderne države na Balkanu, navodi SonjaBiserko u uvodu knjige, jest koncept etničke države koja po defi-niciji podrazumijeva zločinačke metode u njenom stvaranju. Ubalkanskom etničkom kaleidoskopu načelo nacionalnosti bilo jeformula za nasilje. Pojam mononacionalne države postao je prok-letstvo Balkana i kopiranja evropskih modela iz XVIII i XIXstoljeća. Nerazumijevanje sadašnjosti, po M. Blochu, neminovnose rađa iz neznanja prošlosti. Nisu rijetki teoretičari koji su uka-zivali na to da ako se želi “vratiti” u Evropu treba prvo napravitietničko čišćenje, a onda sačekati jednu generaciju. Genocid uSrebrenici su na jednoj tribini na Pravnom fakultetu u Beogradu2005. nazivali njenim oslobađanjem.

Simone Veil je ustvrdila da su rasni i etnički projekti, kojidovode do izbjeglištva, u osnovi usmjereni na slamanje čovjeka,njegove duše. Potrebe duše, njena prava, neodvojivi su od idejepostojanja. Ljudski život uvijek podrazumijeva određeni okvirda bi imao smisla. Izbjeglištvo je jedan od najsnažnijih načina da

217PREGLED

se taj okvir ukine i čovjek slomi. Potreba za korijenima je moždanajvažnija i najmanje shvaćena potreba ljudske duše. Pojava iselje-ništva je tragična za pojedinca, ali i za narod u cjelini, pokazujumnogi primjeri od Balkana do Istočnog Timura. Od Homera iOvidija, do Remarquea i Kundere, napisane su brojne knjige oizbjeglištvu. Kad tok migriranja krene, on potom dalje potiče vlastititok. Koncepcija emigracija, u apstraktnom pogledu, obuhvaća nizoblika ponašanja koji se nalaze između dvije krajnosti: masovnedeportacije, s jedne, i individualnog traganja za srećom, s drugestrane. Izgnanik je istražitelj u potrazi za izgubljenim vremenom– napisao je Irfan Horozović. Ta istraga “počinje s osobom zakoju misli da je poznaje najbolje i obično se s njom i završava.Ta osoba je, naravno, on, sam”. Iz poređenja onoga što emigrantnapušta ili je prisiljen da napusti i onoga za čime traga dobija seslika otadžbine u njegovoj svijesti. Osjećanje izgnanstva je unut-rašnja praznina koja čovjeka ne ostavlja i čežnja da se vrati u proš-lost ili da ubrza prolaženje vremena. Montaigne je pisao kako biteško doživio da mu bude zabranjeno da posjeti neko mjesto nasvijetu, makar bilo i najudaljenije i na koje inače nikada i ne bipomislio da ide. Koliko je onda teško kada se više ne može vratiti.Mitovi o “vječnom nevraćanju” ne pripadaju samo Mongolima.

Međudržavna razmjena stanovništva je eufemizam za kolek-tivna protjerivanja ljudi koji su de jure i de facto postali stranci, uzlicemjerna pravdanja unutarnjom stabilnošću, budućim prijatelj-skim odnosima, mirom u regionu. Države su smatrale da u skladus klasičnim međunarodnim pravom mogu odlučivati o sudbinisvojih podanika. Brojne dramatične dionice novije balkanske his-torije bile su proizvod fatalnog principa Lozane iz 1923. – dogo-vorenih razmjena stanovništva, uobičajenih u međudržavnim spora-zumima u prvim decenijama XX stoljeća. Princip iz Lozane lega-lizirao je, nakon grčko-turskog rata, proces protjerivanja etničkihzajednica – Grka iz Turske, Turaka i “turaka” – drugih muslimana,sa Balkana. On je, naime, utvrdio obaveznu razmjenu stanovništvaod ukupno 1,3 miliona Grka i pola miliona Turaka. U Lozani suvelike sile, grčka i turska vlada, dale u prvom članu sporazumaprincip preventivne razmjene stanovništva: Od 1. maja 1923. doćiće do obavezne razmjene turskih građana grčke pravoslavne vjere

218 PREGLED

koji žive na teritoriji Turske i grčkih građana islamske vjero-ispovijesti koji žive na teritoriji Grčke. Ove osobe se neće vratitida žive u Turskoj odnosno Grčkoj bez odobrenja turske odnosnogrčke vlade. Ugovor se odnosio na sve Grke koji žive u Anadolijii Trakiji, osim na stanovnike Istanbula prije 1918., te na sve Turkeu Grčkoj osim žitelja zapadne Trakije, gdje je po turskim izvorimaod 191.699 stanovnika bilo 129.120 Turaka. Razmjena stanovništvaje započela još krajem rata, kada je hiljade Grka prevezeno izIzmira u Grčku. Time je stanovništvo u obje države postalo etničkirelativno homogeno. Primjenu ovog grčko-turskog ugovora, kojije predstavljao najveću operaciju etničkog čišćenja, nadzirale suvelike sile, smatrajući ga uspjehom. Etika prisilnog preseljavanjanije mnogo komentirana. U luke u Pireju i Solunu, na svim mogućimplovilima, pristizale su grčke izbjeglice. Desetine hiljada izbjeglicapovijalo je leđa pod teretom svojih stvari ili vukući na dvokolicamaono što im je ostalo od života. Brojni Grci koji su 1923. došli izosmanskih gradova gledali su s visine na provincijalizam Grčke.Broj deportiranih muslimana iz Grčke kreće se između 348.000i 475.000. Prije ove zamjene u Grčkoj je, po nekim podacima, biloukupno oko 650.000 muslimana, ili 13 posto od 4.900.000 stanov-nika, koliko je ova država tada imala. Iz Grčke je u Tursku protje-rano i oko 12.000 denmi, pripadnika tajne jevrejsko-muslimanskesekte, koja je, pod muslimanskim imenima i odjećom, živjela odXVII stoljeća u raznim gradovima, naročito u Solunu. Iako su denmetvrdili da nisu Turci, grčka vlada je poricala njihov jevrejski identitet.Nakon grčko-turske razmjene stanovništva, daljnje konvencijeizmeđu Turske i balkanskih država (Bugarske, Rumunije, Jugo-slavije) regulirale su, između dva svjetska rata, emigraciju novihkontingenata muslimana. Ove “uredne” razmjene stanovništva nosilesu, sa sobom, ogromne ljudske patnje. Dogovoreno preseljavanjestanovništva ne može se tretirati dobrovoljnim, mada se sudbinatako preseljenih ljudi razlikuje od sudbine onih koji su nasilnoiseljeni. Do šezdesetih godina XX stoljeća ideja etničke podjeleproširila se Kiprom, a u posljednjoj deceniji XX stoljeća na prostorubivše Jugoslavije. U Bugarskoj je 1989. došlo do “velike ekskurzije”– progona više stotina hiljada muslimana u Tursku. U nju će 1992.pristići i dio bošnjačkih muhadžira, koji će biti smješteni upravo

219PREGLED

po kampovima u kojima su prije bili muhadžiri iz Bugarske. Pri-silne migracije, istjerivanje, egzodusi, deportacije na nacionalnoji vjerskoj osnovi lišile su stotine hiljada ljudi građanskih pravai osnovne egzistencije.

Srpski nacionalni program je bio okidač ratova u Jugoslavijijer su srpski nacionalisti krajem XX stoljeća smatrali da je došaotrenutak da Srbi najzad zaokruže svoju nacionalnu državu. Sce-narij za razaranje Jugoslavije bio je detaljno isplaniran. Cilj jeodredio sredstva. Srbi, po sudu S. Biserko, nikada nisu prihvatiliideju složene države u kojoj bi svi narodi bili ravnopravni. Bitizajedno nije značilo biti i isto. Ujedinjavanje Srba u jednu državubio je glavni politički cilj beogradskog režima. Uvjerenje da jerješenje srpskog nacionalnog pitanja moguće “izmjenom etničkogsastava” pojedinih oblasti ili “humanim”, “planskim preseljenjemstanovništva”, iskazano je početkom 1990-ih. Ove ideje su tadaeksplicirane i razrađene u tvrdnjama (Dobrica Ćosić) da su mogućai “planska preselenja i razmena stanovništva što je najteže, naj-bolnije, ali je i to bolje od života u mržnji i međusobnom ubijanju”.Sudbina izbjeglica je neodvojiva od velikodržavnog projekta, au kasnijoj fazi i od djelimičnog poraza tog projekta. Prve izbjegliceiz Hrvatske su u Srbiji 1991. bile tretirane kao nacionalni heroji,uživale nepodijeljene simpatije, korišćene kao dokaz da “ne mož-emo živjeti zajedno”. Vremenom, s povećavanjem broja, njihovtretman se pogoršavao.

Koncept “humanog preseljenja”, praktično razmjene stanov-ništva, definirao je Dobrica Ćosić, predsjednik SRJ (1992-1993),i na toj osnovi postigao sporazum s Franjom Tuđmanom, predsjed-nikom Republike Hrvatske. Dogovorili su se da “sve učine, ne samoda omoguće već i preporuče dobrovoljno i civilizovano premeštanje(stanovništva) kako bi rešili probleme u krajevima gde je ugroženopstanak neke zajednice, bilo u Srbiji, bilo u Hrvatskoj”. Ćosićje govorio da se s Tuđmanom dogovorio “da je razumno i humanoda države pomognu u organizovanom preseljavanju i razmenistanovništva. Ljudi više ne mogu da se vrate svojim domovima.Možda ćemo morati da stvorimo naročite institucije i agencijekoje će regulisati razmenu imovine, stanova, kuća. Moramo rešitisukob između višenacionalnih i multikonfesionalnih zajednica”.

220 PREGLED

Ovaj dogovor je podržavao i Slobodan Milošević, što se možepratiti i po tome kako su nastajali izbjeglički talasi u Hrvatskoji Bosni i Hercegovini, koji su za sobom ostavljali etnički čisteteritorije. Egzodusi Srba iz Hrvatske, a potom iz reintegriranihdijelova Sarajeva, bili su indikativni u pogledu namjere da se ti Srbinasele na teritorije koje su smatrane dijelom nove srpske države.

Razne karte “podijeljene Bosne i Hercegovine” koje su jošod 1991. kružile međunarodnim konferencijama postale su višekontinuirani uzrok za tragediju koja je snašla mnoge ljude u njojnego rješenje. Amerikanci su 1991. prepustili Evropljanima najvećuodgovornost za jugoslavenski konflikt. James Baker, tadašnji amer-ički državni sekretar, govorio je da “u ovoj borbi mi nemamo psa”.Izmještanje ogromnog broja ljudi, kao svojevrsni etnički inženjer-ing, od početka je bio ugrađen u projekt stvaranja srpske nacionalnedržave. Biljana Plavšić je u augustu 1992. ukazivala da se moraju“stvoriti uslovi za unutrašnje vojne i prisilne emigracije, a to nemožemo bez teritorije”. David John Harland, službenik OUN-a,na suđenju Slobodanu Miloševiću u Haagu, istaći će, pozivajući sena izjave R. Karadžića, da je “glavni cilj srpskog rata da se redis-tribuira stanovništvo Bosne i Hercegovine tako da Srbi imajujedan homogeni deo teritorije koji bi uključivao i Crnu Goru igranicu sa Crnom Gorom i Srbijom i koji bi uključivao sve krajevekoje tradicionalno naseljavanju Srbi… da bi se ovo postiglo, biloje potrebno da se jako veliki broj bosanskih Muslimana ukloni,zato što je bosansko-muslimansko stanovništvo bilo u većini duždoline reke Drine u severoistočnoj Bosni, odmah uz Srbiju. Takoda su oni bili vrlo otvoreni u vezi svrhe samog rata i svrhe pritiskakoji su primenjivali da bi bosansku Vladu naterali da prihvatiovu redistribuciju stanovništva, ovo etničko čišćenje”.

Prva artikulacija srpskih ciljeva – šest strateških ciljeva,utvrđena je u maju 1992. na 16. sjednici Skupštine “Srpske repu-blike BiH”: razdvajanje od bošnjačke i hrvatske etničke zajednice;stvaranje “posavskog koridora” između Semberije i Bosanskekrajine; uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine i eliminiranjerijeke Drine kao granice između Srbije i Bosne; uspostavljanjegranica na Uni i Neretvi; podjela Sarajeva na srpski i bošnjačkidio, kao i izlazak “Srpske republike Bosne i Hercegovine na more”.

221PREGLED

Svrha granica je jasno razdvajanje. Strategija etničke teritorizacijeobuhvaćala je i “čišćenje od tuđih simbola”.

Međunarodna zajednica se suočavala sa izborom izmeđupopuštanja pred teritorijalnim rješenjima zasnovanim na etničkimčišćenjima ili pronalaženja načina da preokrene “činjenice naterenu” nastale iz konflikta. Bilo je teško razgoropađenog duhaLozane vratiti u bocu. Tome su išli u prilog i stavovi u evropskimpolitičkim krugovima koji su smatrali da je jedan od važnih uzrokanestabilnosti na Balkanu nacionalna izmiješanost koja navodnovodi ka stalnim ili periodičnim nacionalnim i vjerskim konfliktima,opredjeljujući se, od samog početka rata, za etnički princip kaoosnovu sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Poblem je rješavanna već zatečenom stanju koje je proizvela agresija na Bosnu i Herce-govinu. Prihvaćanje etničke podjele i rezultata, prije svega geno-cidne politike nad Bošnjacima, kao osnove sporazuma u Daytonu,značilo je izlaženje u susret srpskim liderima o razdvajanju trinaroda u Bosni i Hercegovin. Ovaj sporazum 1995. je, na kraju, biomahom shvaćen kao trijumf američke snage i marginalizacijanjihovih evropskih saveznika.

Od Srebrenice 1995. međunarodna politika na Balkanu zas-novana je formalno na anti-Lozana konsenzusu, odbijajući, i namoralnim i na pragmatičnim osnovama, da se stabilnost može pos-tići kroz razmjenu stanovništva. Aneks 7. Dejtonskog mirovnogsporazuma sadrži odredbu koja je sušta suprotnost članu 1. Spo-razuma iz Lozane: “Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravoda se slobodno vrate u svoje prvobitne domove. Oni će imati pravoda im se vrati imovina koje su lišeni u toku neprijateljstava.” Odnosizmeđu proklamiranog i činjeničnog stanja je često u velikomraskoraku. Na kongresu svoje partije, nekoliko mjeseci nakonDaytona, Milošević je čak istakao da su mu izbjeglice dužne za svešto je za njih dobro uradio i izrazio očekivanje da će mu to vratitii pomoći kada od njih zatraži konkretnu ulogu. Mira Marković,njegova supruga, ići će još korak dalje tvrdeći da vlast u Srbiji nijeizbjeglicama osigurala samo “dom, sredstva za život, hleb i kaput.Bežeći od rata u Srbiju, oni su sačuvali svoje živote. Ta vlast u Srbijiim je obezbedila da žive”. U zborniku Izbeglice – žrtve etničkoginženjeringa fokusiran je položaj srpskih izbjeglica iz Hrvatske

222 PREGLED

i Bosne i Hercegovine pristiglih u Srbiju, kao i iseljavanje Srbas Kosova. Objavljena su i 34 priloga koji svjedoče o njihovomstanju i perspektivama. Rezultati projekta “svi Srbi u jednoj državi”bili su pogubni ne samo po region nego i po Srbe. Potreba zagranicama, napisao je B. Delić, i okvirima u kojima žive Srbijavno je promovirana kao osnovni nacionalni cilj iako su takveideje bile arhaične, praktično nemoguće za ostvarenje. Samim timsu dovele do tragičnih posljedica i masovnog izbjeglištva. Sve štose događalo, kolone izbjeglica i stradanje Srba, čini se, logičan jeslijed povijesti, nimalo iznenađujući, i čak predvidljiv, samous-mjeravan, možda nesvjesno, ali odlučno i pravolinijski u doživ-ljenom historijskom pravcu. Kakvo je bilo gledanje na izbjeglicemeđu jednim značajnim dijelom društvene elite u Srbiji najboljeilustrira izlaganje šabačkog vladike Lavrentija u jesen 1995. godine.On je tada rekao da 700.000 izbjeglica iz Hrvatske i Bosne i Herce-govine u Srbiji nisu nikakva tragedija, “već voda na mlin srpskomenarodu”. Ustvrdio je da će izbjeglice donijeti bolji nacionalni omjeru Srbiji i srpski narod učiniti vitalnijim, zaustavljajući negativnedemografske trendove. Akademik Antonije Isaković 1996. govori:“Mi jesmo izgubili neke teritorije, ali smo neke i dobili. I to čistijenego što su bile. I tu Bijeljinu, i taj Zvornik, i taj Višegrad. Izvršilose geopolitičko skupljanje.” Povratak izbjeglica, posebno u Hrvat-sku, bio je planski opstruiran i dekuražiran jer, kako kaže 1999.akademik Mihajlo Marković, “u sadašnjim prilikama masovnipovratak bi značio ne samo gubitak teritorije već i naroda. Decapovratnika bi bila pokatoličena i govorila hrvatskim jezikom, amnogi unuci bi postali ustaše – kao što se desilo u zapadnoj Herce-govini”. Godinu dana kasnije ovaj akademik će upozoravati da“srpski intelektualci i političari ne trebaju da čekaju da procesglobalizacije propadne ili dovoljno oslabi da bi počeli da rade naujedinjavanju srpskih zemalja”. Dobrica Ćosić će reći: “Izgubilismo Kosovo a dobili Vojvodinu koja je mnogo kvalitetnije zemljište”i koja je, lišena svoje historijske autonomije, iseljavanjem nesrpskogstanovništva, a naseljavanjem izbjeglica, definitivno dobila domi-nantni srpski etnički karakter. On će ustvrditi da je nakon postjugo-slavenskih ratova nastao period teritorijalno-etničkog prekompo-niranja i konsolidiranja Balkana, vrijeme prinudnih prilagođa-

223PREGLED

vanja koja se moraju prihvatiti kao životna realnost: “Epohalnepromene dovele su srpski narod u položaj da se zgusne na teritorijuna kojoj može da živi, koju može civilizacijski da pokrije i kojojodatle nikome nije neprijatelj. I u ovoj nesreći rađa se nešto korisno,a to je etničko smirivanje ovog prostora. Srpski narod se integrišei homogenizuje, sabija i zaokružuje svoj životni prostor koji dobijasvoje etničke granice. Ta promena je uslovljena stvaranjem novenacionalne države sa teritorijom koja samo za agresora može bitisporna. Dakle, primorani smo da stvaramo državu po sopstvenojmeri i snazi.”

Ideja “velike Srbije” ipak nije mrtva. Srpska politička elita,odnosno njen veći dio, po sudu Sonje Biserko, nije odustala odsvojih imperijalnih pretenzija, uz nadu da će se promijeniti među-narodne okolnosti koje bi omogućile rekonstrukciju Balkana, kojombi Srbija dobila Republiku Srpsku, dijelove Kosova i Makedonije.Proces prekomponiranja i konsolidacije nacionalizma postao jedio stvarnosti, kao i novo homogeniziranje oko starih, veliko-državnih ideja. Akademik Milorad Ekmečić će više puta ustvrditida se mora reći da “ujedinjenje srpskog naroda u nezavisnoj i demo-kratskoj državi uvek ostaje meta koja se ne menja”. RepublikaSrpska se tretira kao ratni plijen, odnosno kao “jedina svetla tačkau procesu razbijanja SFRJ”, kako je 1997. napisao Rajko Gnjato,docent na Prirodno-matematičkom fakultetu u Banjoj Luci, uzporuku: “Najveća opasnost za opstanak i prosperitet RepublikeSrpske jeste Aneks 7 Dejtonskog sporazuma, tj. Sporazum o izbjeg-licama i raseljenim licima… Sa stanovišta srpskih nacionalnihinteresa taj sporazum je mač sa dvije oštrice. Njegovim sprovođe-njem se gubi koheziona moć RS, a jača uloga onih snaga kojeRepubliku Srpsku ‘utapaju’ u jedinstvenu državu BiH, i, što je jošteže, interese srpskog naroda potčinjavaju interesima muslimana...Jedan od načina da se parira ostvarenju muslimanskih ciljeva, aosnovni je slamanje RS, i to putem povratka muslimana na njenuteritoriju i biološkom dinamikom, jeste povratak srpskih izbjeglicau RS i unapređenje mjera populacione politike”.

U Bosni i Hercegovini je nakon rata nastavljen, u miru, putnjenog etničko-teritorijalnog redizajniranja i rekomponiranja.Procent Srba u Bijeljini se, primjerice, povećao sa oko 60 posto

224 PREGLED

iz 1991. na približno 91 posto 1998. godine. U istočnoj Bosni Boš-njaci su više nego desetkovani. Sarajevsko “Oslobođenje” je u feb-ruaru 2006. objavilo da je u općini Zenica prodato oko 2500 stanovai zaključeno oko 550 ugovora o zamjeni. U općini Kupres zak-ljučeno je 288 ugovora o prodaji stanova, ili u oko 90 posto slučajevaod ukupnog stambenog fonda, kao i oko 150 ugovora o prodajiimovine. U Mostaru je prodaja stanova premašila broj od 3000stambenih jedinica. Slični podaci dolaze iz Banje Luke, Sarajeva idrugih gradova koji su zahvaćeni tim demografskim trendovima.

Historija je puna primjera gdje su istina i dobro bili pogaženi.Zlo je životna činjenica koja pokazuje veliku imaginaciju. Istinaje da što su “otupjele duše” i ljudi lišeni “osjećaja za moral” manjesposobni da podnose vlastite nedaće tim lakše podnose tuđe. Utradiciji je na Balkanu postojanje drugog i drugačijeg posmatratiodbojno. Ravnodušnost zna biti rječita. Ratovi su, uplivom među-narodnog faktora, prekinuti, ali ostaje zebnja jesu li i okončani.Prisustvo međunarodnih činilaca i dalje je neophodno na širemjužnoslavenskom prostoru, gdje egzistiraju društva sa iracionalnimvrjednosnim sistemima. Diskvalifikacija ideje izgona i stvaranjaetnički homogenih regiona, gradova i država kao legitimnogpolitičkog instrumenta ili načina rješavanja konflikata osnovnije preduvjet političkog približavanja ovog dijela Evrope krugudemokratskih zemalja. Bliska prošlost i nedjela se ne mogu potis-nuti ignoriranjem. Telford Taylor, predstavnik američkog tužilaštvana Nirnberškom procesu, govorio je davne 1946. godine: Sada nemožemo ispravljati historiju, ali možemo nastojati da ona budetačno napisana. Pravna odgovornost aktera podrazumijeva kaonužnost utvrđivanje istine. Pored krivične, postoji i moralna odgov-ornost. Put prevazilaženja posljedica razorne propagande, nega-tivnih etničkih stereotipa, u ksenofobičnim društvima s moralnomšizofrenijom i znatnom etničkom distancom, imajući u vidu “reto-ričke početke”, dosadašnja iskustva, skromne potencijale za demok-ratsku tranziciju, kriminalizaciju čitavog regiona, bit će muko-trpan. Izvinjenje na Balkanu postaje dio političkog protokola. Po-mirenje je dugotrajan proces koji proizlazi iz sazrijevanja, katarzesvakog pojedinca iz svakog naroda. Prave alternative mogu pos-tojati samo uz međunarodnu podršku. Demokratija je odsustvo

225PREGLED

straha, “umjetnost upravljanja nesaglasnostima na civilizirannačin”. Njen razvoj je sredstvo za prevazilaženje nacionalizma idrugih opasnih oblika podjela. Njemačka je postala demokratskazemlja jer se potpuno odrekla nacističkog naslijeđa. Proces evropskihintegracija traži zajednički koncept i sjećanje koje će spriječitiobnavljanje ili verifikaciju ideja etničkog čišćenja i progona.

226 PREGLED

UDK 930.85 (497.6) (049.3)

Senadin Lavić

PITANJE O BOŠNJACIMA I BOSNI1

QUESTION ABOUT BOSNIAKS AND BOSNIA

Sažetak

Ovaj tekst je prikaz knjige Muhameda Filipovića Ko smo miBošnjaci (Sarajevo, 2007). U ovom tekstu se prikazuju neke odnajvažnijih misli i tvrdnji akademika Filipovića u vezi s pitanjemo Bosni i Bošnjacima kao njezinom narodu koji ima svoj povijesni,kulturni, geopolitički, regionalni i duhovni identitet među drugimevropskim narodima.

Summary

This text is review of book Who we are Bosniaks by MuhamedFilipović (Sarajevo, 2007). In this text are shown some of themost important claims and thoughts of academician Filipović inconnection with the question about Bosnia and Bosnians as itspeople who has historical, cultural, geopolitical, regional andspiritual identity between other European people.

Nije lahko živjeti u okružju koje je neprijateljsko. A takvomjesto je postao Balkan za muslimane poslije nestanka Osmanlijskogcarstva. Bismark je na Berlinskom kongresu Balkan odredio kao

227PREGLED

1 Muhamed Filipović, Ko smo mi Bošnjaci. Ko smo mi Bošnjaci musli-manske vjere i šta mi želimo u našoj domovini Bosni i Hercegovini, u regiji skojom smo svojim porijeklom i historijom povezani i u Europi kojoj geo-politički i kulturno pripadamo?, Prosperitet, Sarajevo, 2007.

ona „mjesta za koja niko nikada nije čuo prije ovoga rata“.2

Negdje među tim nigdinama, ničijim zemljama, „horionima“,praznim mjestima, tamnim vilajetima zbijena je Bosna sa svojomspecifičnošću koju danas pokušavaju okončati glasnogovorniciseparacije, izolacije i nacionalizma. No, to nikako neće proći, jerbi sve to vodilo u nove ratove. Ali, sudbina Bosne je evropska. O tojsudbini govore ljudi koji imaju znanje, vizije, hrabrosti i vlastitomišljenje. Jedan od najodvažnijih i intelektualno najizazovnijihbosanskih mislilaca danas je profesor Muhamed Filipović koji jenapravio već odavno prepoznatljiv filozofski i znanstveni opus,a uz koji se pojavio i opus pod imenom literatura antituniana.On je prepoznatljivi, zaštitni znak bosanskog mišljenja, identitetai ponosa u kontekstu Evrope, a time je i meta mnogih odapetihantibosanskih „strijela“ koje se ne slažu s njegovim stavovima.

Profesor Filipović od 1967. godine javno postavlja pitanja obosanskohercegovačkom duhu, identitetu i narodu, ili, drugimriječima, o povijesnoj i kulturnoj specifičnosti bosanskoherce-govačkog bića među južnoslavenskim narodima, na Balkanu i uEvropi. Kada se upotrijebi riječ javno, onda se misli i na znanstveno,polemičko, kritičko, duhovno, jer se umnost i značaj nekog fenomenapokazuju samo u javnoj sferi i javnoj „upotrebi uma“. Onaj ko sepita – pitajući snažno i umski duboko: pa, ko smo to mi? – uvijek jeizložen mogućnosti da bude ili stigmatiziran i odbačen ili slavljen iobožavan. Između te dvije linije-mogućnosti kreće se Filipovićevapozicija (misao) i životna putanja već pedeset godina. On je, bezikakve sumnje, postavio pitanja o identitetu Bosne, njenog naroda,njene povijesne strukture i njene budućnosti, na takav način da seona više ne mogu zanemariti. Time je sudjelovao u kreiranjujedne vrste cultural turna u našoj novijoj bosanskoj povijesti. Onstoji na onoj liniji koju je u dvadesetom stoljeću otpočeo Safvet-beg Bašagić (Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine odgod. 1463-1850), a razvijali H. Kreševljaković, N. Filipović, A.Babić, M. Vego, A. Sućeska, E. Redžić, P. Anđelić, M. Hadžijahić imnogi drugi, ali koji nisu uspjeli napisati, a mogli su, bez sumnje u

228 PREGLED

2 Misha Glenny, The Balkans, „ (...) from those ‘places of which no oneever heard before this war’ (...)“, p. 139.

njihove umne i naučničke sposobnosti, potrebne sintetičke knjigeo Bosni i Bošnjacima sa stanovišta socijalne i kulturne antropologije,povijesti i historiografije, političke teorije, povijesti socijalnihideja itd. Naravno, pojavili su se radovi Mustafe Imamovića,Mehmedalije Bojića i drugih. Takva pitanja, međutim, nisu ostalanezapažena – posebno je na njih usmjerena pažnja velikodržavnihprojektanata koji su Filipoviću spočitavali nacionalizam, funda-mentalizam, ekstremizam, unitarizam, bosnocentrizam – a to značida je taj način pitanja i promišljanja Bosne i Hercegovine bioodstranjen planski od strane čuvara nekih drugih projekcija budu-nosti i konstitucije budućeg života bosanskohercegovačkog naroda.Filipović se uklapa u ono „zlatno doba“ Bosne i Hercegovine udvadesetom stoljeću (približno od 1960. do 1985. godine) koje suobilježili Branko i Hamdija (i mnogi drugi plemeniti bosanskiDrugovi i Sinovi koji su voljeli svoju zemlju i razvijali je premasavremenim standardima) u jasnoj bosanskohercegovačkoj političkojprofiliranosti, Selimović, Kulenović i Dizdar u književnosti,mnogi drugi u oblasti sporta, slikarstva, muzike, ili mnogi drugiu privredi, u industrijskom razvoju zemlje, ili u saobraćajnomrazvijanju kvalitetnih drumskih koridora, do XIV Olimpic Games1984. itd...

U svojoj novoj knjizi Ko smo mi Bošnjaci (Sarajevo, 2007)Filipović je pošao od tvrdnje da „još uvijek nemamo na vjerodos-tojnim, potpunim i kritički obrađenim izvorima i dokumentimanapisane historije Bosne kao zemlje, države i prostora oblikovanjanaših današnjih naroda i njihove historije“, a kad to nemamo ondaje logično da „još uvijek nemamo ni historije bošnjačkog narodai da još nigdje, na jednostavan i pregledan način i sa relevantnimspecifičnim dokazima, nije bila izložena tematika identitetaBošnjaka muslimana“.3 Ovaj uvid ne negira postojanje brojnihknjiga o Bosni i Bošnjacima, ali ukazuje na redukcionističke crteu njima koje cijelo pitanje o Bosni i identitetu Bošnjaka pokazujuu nedefiniranom i nepreciznom sadržaju. Za postojanje jasnogodređenja o identitetu Bošnjaka potrebno je krenuti od shvaćanjada je Bošnjak historijski pojam koji je nezamisliv bez Bosne kao

229PREGLED

3 Muhamed Filipović, ibid., (13).

zemlje, države i povijesno-kulturnog prostora.4 Filipović je na ovajnačin ponovo postavio teška pitanja o identitetu koja se uglavnomšablonski razumijevaju i interpretiraju. Njegov skeptički duh ikritička pronicljivost dovode nas do situacije da preispitamo svenaše predstave o Bosni i bošnjačkom biću koje je prikrivano,falsificirano, mistificirano, reducirano, tako da gotovo nismo ustanju da više racionalno prosuđujemo o tome „ko su to Bošnjaci“.Naime, pravo je pitanje koje pokreće akademik Filipović sljedeće:šta se to dešava s Bošnjacima kroz njihovu povijest i egzistencijuna ovom prostoru? U ovome pitanju, isto tako, moramo čuti i pitanjeo moralnosti, odgovornosti i zainteresiranosti za svoju sudbinukod bošnjačkog naroda.

Mi, nažalost, još nemamo cjelovito zaokružene historiografskeistine o Bošnjacima – o njihovome dosadašnjem postojanju, identi-tetu, sudbini, djelovanju i specifičnom ljudskom iskustvu – štootvara prostor, već gotovo sto pedeset godina, da se konstruirajubrojni falsifikati i nacionalne konstrukcije o etničkom i nacionalnomidentitetu Bošnjaka.5 Uglavnom se razvijaju predrasude i neistinekoje kolaju interpretacijskim svjetovima u dvadesetom stoljeću.Dugo su velikosrpski i velikohrvatski historiografi pravili mitove

230 PREGLED

4 Bošnjački identitet se sastoji u tome „što je taj identitet vezan isključivoi samo za Bosnu kao svoju osnovu i izvor i što nije podrazumijevao nikakvudrugu historijsku, državnu, duhovnu i kulturnu historiju i sadržinu osim onekoja je nastajala i razvijala se iz bosanske historije“ (Ibid. str. 202). A to ćereći da se bošnjački identitet nije gradio na ideji nacionalne separacije ipravljenja čiste etničke države Bošnjaka, te istrebljivanja i uništavanja svihdrugih koji su s njima živjeli na bilo koji način.

5 Naravno, postoje mnogi autori (kao i njihovi radovi) koji se bave pitanjemBosne, Bošnjaka i bosanskog života u povijesti. Tu su, naprimjer, KonstantinPorfirogenit, Matija Divković, Safvet-beg Bašagić, Mehmed-beg KapetanovićLjubušak, Ivan Frano Jukić, Nedim Filipović, Enver Redžić, Avdo Sućeska,Muhamed Hadžijahić, Nada Klaić, Miroslav Krleža, Hazim Šabanović, DesankaKovačević-Kojić, Ivo Andrić, Mehmedalija Mak Dizdar, Mehmed MešaSelimović, Skender Kulenović, Hasan Kikić, Mustafa Imamović, Ivo Banac,Omer Ibrahimagić, Mirko Pejanović, Šefko Međedović, Nijaz Duraković, AtifPurivatra, Rusmir Mahmutćehajić, fra Petar Anđelović, Rasim Muminović,Munib Maglajlić, Husein Bašić, Mustafa Memić, Hifzija Hasandedić, EsadZgodić, Šaćir Filandra, Fuad Saltaga, Safet Bandžović, Smajil Čekić, EnesKarić, Husein Đozo i mnogi drugi koji su svojim radovima doprinijeli da serasvijetli istina o Bosni kao državi i zemlji bosanskog naroda.

o Bosni i Bošnjacima, predbacivali im „izdaju“ ‘pradedovske vere’,pretvarali ih u ‘cvijeće’ ili ih zatrpavali u masovne grobnice kad tosve nije prolazilo kod njih. Naravno, susjedni ‘nacionalni pokreti’su pokušavali i priželjkivali da Bošnjake „priključe“ u svoje maticekao dio, ali jak i prepoznatljiv bosanskohercegovački povijesniidentitet u njima nije im dopustio da kao cjelina izgube svijest osvojoj posebnosti. Tako su preživjeli u dvadesetom stoljećuproces „nacionaliziranja muslimana“ i smišljene planske pokušajeda ih se relegira za sva vremena s prostora Bosne najmonstruoznijimzlodjelima kakav je zadnji genocid u rejonu Srebrenice. Zato jeFilipović Bašagićevu Kratku uputu... ocijenio kao vrijedan ivažan poduhvat jer u njoj bošnjački identitet i historiju nijeodredio kao jednu zasebnu naciju, „nego kao historijsko-duhovnii kulturni proizvod historije kakva je vladala od pada Bosne do njenogzaposjedanja od strane Austro-Ugarske“.6 Ovim je bošnjačkanarodna povijest sačuvana od etnocentričkih falsifikata i mitovao „temeljnim“ cvjećkama povijesti koje su već bile tu kad je „dragiBog pravio svijet i okolinu“. Ta linija razumijevanja Bosne iBošnjaka, od Bašagića do Filipovića, pokazuje se kao spasonosanput za bosanskohercegovačko jedinstvo, ali je znanstveno i naj-uvjerljivija i može podnijeti mnoge kritičke pokušaje opovr-gavanja. Ona nas čuva od puke etnonacionalne matrice kakvadominira u „nacionalnim pokretima“ prvih bosanskih susjeda odXIX stoljeća do danas, koji su bez imalo respekta pred historijskimčinjenicama, bez znanstvene etike i ljudske odgovornosti diskrimi-nirali Bošnjake islamske vjere, te njih i Bosnu proglašavali zalažnu tvorevinu okupatora, kalajevsku izmišljotinu i tome slično.

Filipović posebno potcrtava povijesni multilateralni karakterBosne kao države duhovnosti, kulture, zemlje i historije, koja jeu srednjovjekovnom dobu imala jedinstveno narodno određenjei tri vjere među kojima je ipak bila tolerancija. Na tu praksu tole-rancije posebno je bila usmjerena agresija onih koji su zastupalisuludu potrebu vjerske unilateralizacije Balkana, Evrope i svijeta.U Bosni je od njenih početaka vladao multilateralizam i društvenoi teritorijalno jedinstvo koje nije bilo puko mehaničko povezivanje

231PREGLED

6 M. Filipović, ibid., str. 10.

kako to danas interpretiraju konsocijacionisti.7 Ni ban Kulin ni kraljTvrtko I Kotromanić nisu htjeli u svojoj zemlji Bosni likvidiratii zabraniti rad drugim crkvama pored katoličke, kako su to Rimi okolni katolički vladari zahtijevali.8 Oni su svoj narod doživljavalikao jedinstven bez obzira kako ko vjeruje. „Dakle, identitet narodačesto se sastoji u razlikama, a ne u sličnostima među onima koji živezajedno i na istom prostoru i istovjetnost nema nikakvu prednostu značenju i valjanosti pred razlikom među njima.“9 Vrlo je teškoutvrditi razlike u identitetu onih koji žive dugo vremena zajedno,koji mnogo toga u historijskom postojanju dijele, koji imaju mnogotoga zajedničkog (porijeklo, jezik, historija, teritorija, način života,ishrana, tradicija, običaji, način odijevanja itd.), i kod kojih je vrlomalo onoga što ih dijeli – kako je to bilo kod nas u Bosni i Herce-govini, budući da su samo različite vjere i odnedavno uvezenepolitičke ideje i posuđeni politički i nacionalni identiteti. Tekodnedavno bosanski Srbi počinju živjeti povijest Srba iz Srbije kaoda je to njihova povijest, a zanemaruju svoju bosansku, koju negirajui odbacuju, odričući se stoljeća suživota. Slično se dešava s Hrvatima.Povijesno je važno za antropologiju i etnologiju istraživati ovajfenomen da se jedan jedinstveni narod na osnovu razlike u vjerivremenom raslojava na tri „različita“ naroda koji počinju živjetiodvojene povijesne i nacionalne priče. Bosanski katolici i bosanskipravoslavci su od druge polovine XIX stoljeća prihvatili nacionalnoime Hrvati odnosno Srbi i počeli da se identificiraju s tradicijamakoje nisu živjeli njihovi preci u Bosni. Na taj način oni su počelida djeluju u Bosni s posuđenim identitetima i političkim idejamao nacionalnim državama koje su pogubne za historijsko iskustvobosanske multilateralnosti. Pluralna društva koja se oblikuju povi-jesno unutar samostalne države ili u sastavu velikih carstava

232 PREGLED

7 M. Filipović, ibid., str. 93.8 “U Bosni ni narod ni država nisu nastali putem pobjede načela vjerske

separacije i eliminacije razlika u vjeri. U njoj nije ostvarena vjerska unilatera-lizacija – katolička ili ortodoksna, nego je poštovano iskonsko stanje vjerskerazlike kao normalne pojave u životu ljudi. U Bosni od strane bosanske državei njenih vladara, sve do zadnja dva njena kralja, nije bilo nasilja u pogleduvjere njenih stanovnika i nisu bili uništavani ni šizmatici ni katolici nijeretici, kao što su to bili u Raškoj, Srbiji, Zeti i Hrvatskoj…”, ibid., str. 147.

9 M. Filipović, ibid., str. 17.

najčešće skupo plaćaju svoju kompleksnost i raznovrsnost kadaprincipi unifikacije (vjerske, nacionalne, rasne, fašističke, iliekonomske) počinju dominirati životom ljudi kao jedino mjeriloi istina svijeta. Svako unificiranje multilateralnosti provodi sezločinima i nepravdom – tako Bosna i Hercegovina, u zadnjojvelikonacionalnoj antibosanskoj kampanji u formi otvorene agresijesusjeda, nije mogla izbjeći stradanje bosanskohercegovačkog narodakoji se na kraju pokazuje kao „topovsko meso“ ili objekt povi-jesnih tokova. Živeći stoljećima zajedno kao jedinstveno narodnobiće, uz trajuću vjersku razliku, postali su tri različite „etničkeskupine“. A to upravo Filipović naglašava – zato govori o Bošnjacimau historijskom kontekstu kao cjelini koja se od devetnaestog stoljećadijeli i prema nacionalnim ideologijama iz susjednih zemalja.

Danas nije nepoznato da su Bošnjaci islamske vjere narod istogtipa, psihičkog profila, istog historijskog porijekla i sadržineidentiteta kao što su naši bosanski Srbi i Hrvati. To je važećislučaj za određene duže periode bosanske historije kad je jedinarazlika između stanovnika Bosne bila vjerska, kad još nije bilomitologije nacionalizma. No, postoji jedna cvijićevsko-karadžićevskainterpretacija Bosne i Bošnjaka koju najbolje prezentira JeftoDedijer. On kaže: „I za muslimane i za katolike može se reći da nemaju nacionalnesvijesti. Kod muslimana nju je zamjenjivalo osjećanje pripadanja jednoj državi i religiji, odkojih su im dolazila i izvjesna socijalna i ekonomska preimućstva. Ako su muslimani izgubilinacionalnu svijest, ostala im je nacionalna tradicija i ta je nesumnjivo srpska.Pravoslavni imaju i nacionalnu svijest i nacionalne težnje, koje se odlikuju osobitomintenzivnosti...“10 Ovo je očito pretenciozna i netačna tvrdnja J. Dedijera,jer identitet i određenje jednog naroda svodi na nepreciznu oznaku„nacionalna svijest“, kao da je narod samo i jedino nacionalna svijestkoja može biti i lažna, ali ono ima za cilj da proširi propaganduo srpskom porijeklu muslimana koji su „zaboravili“ da su Srbi. Pitanjekoje proizlazi iz ovoga glasi ovako: zašto bi neko zaboravio svojenacionalno ime pa se sakrio iza nekoga drugog imena? Bošnjaciislamske vjere ne znaju ko su – pa dođe Dedijer ili neko sličan i kažeim ko su. Ovo je providno i netačno. Zanimljiv je jedan izvještaj

233PREGLED

10 J. Dedijer, Hercegovina: antropogeografske studije, Veselin Masleša,Sarajevo, 1991, str. 122.

istog Dedijera iz 1914. godine za Cincare iz okoline Bitolja, gdjeon piše ovako: „(...) 1) da Cincari u okolini Bitolja ni po kulturi, ni po poreklu, ni pojeziku nisu srpsko stanovništvo..., 3) pošto Cincari predstavljaju dosta kulturno, vredno iinteligentno stanovništvo bilo bi korisno kad bi se oni posrbili“.11 Dakle, njih bitrebalo „posrbiti“ i podvesti pod oznaku „srpski“ narod bez obzirana to što su oni neki drugi narod. Iz ovog slučaja (i prijedloga) sejasno vidi kako nastaju priče o „vekovnoj zemlji“, „srpskim kraje-vima“, „srpskom etničkom osnovu“, „srpskom jeziku s makedon-skim/bosanskim/hrvatskim naglaskom“, i tome slično. Ovo namtakođer govori o mentalnoj mizeriji slavenskih plemena (naroda)na Balkanu među Vlasima, Albancima, Turcima, Grcima, Rumu-nima – o nekom neprolaznom slavenskom „prokletstvu“ i primiti-vnosti. Slučajnost i proizvoljnost, namjera i plansko određenje,propaganda i ciljani rezultati istraživanja i slično, dovode do„nesumnjivih znanstvenih činjenica“ koje se onda proturaju kroznaše znanstvene i političke sisteme kroz vrijeme. Znao je, naprimjer,J. Dedijer da su muslimani, katolici i pravoslavni u jugoistočnomdijelu Bosne i Hercegovine isti po psihičkom, mentalnom raspo-loženju. On kaže ovo: „Etnografski se razlikuju dve vrste katolika u Hercegovini. Prvuvrstu čine katolici zapadne Hercegovine, a drugu istocne. Ovi poslednji čine s pravoslavnima imuslimanima istočne Hercegovine jednu psihološku celinu, uz to slave krsna imena, govoreijekavski; i u odelu se ne razlikuju od ostalih Humnjaka...“12 Ali iz toga gospodinDedijer ne izvodi valjane zaključke! Na ovakvim mjestima sepokazuju ignorirane činjenice ili potiskivane predaje o jednomnarodu (bosanskom i slavenskom) i pred nas iskrsava sumnja ucjelokupne mitske konstrukcije o „nacionalnim svijestima“ iizgubljenim identitetima. Koliko, ustvari, treba umijeća da se raspletesvjesno zamršeni čvor imena, identiteta, entiteta, historijskih modela,etniciteta, nacionalnih konstrukcija i mitova među slavenskimplemenima na Balkanu?

Nauka je dosada trebala ponuditi nedvosmislene odgovore nabrojna pitanja o Bosni i Hercegovini, ali stvar ne stoji tako. Zatoje, između ostalog, i došlo do pitanja o Bošnjacima. „Naša nauka

234 PREGLED

11 J. Dedijer, ibid., str. 402-403.12 J. Dedijer, ibid., str. 122.

je bježala od krucijalnog pitanja ili joj nije bilo dozvoljeno da nanjega odgovori na temelju postojećih činjenica i poznatih doku-menata. Pitanje je glasilo: ko smo mi Bosanci, od koga potičemoi ko je sve učestvovao u nastanku i razvoju, u svim aspektima togpitanja, našeg današnjeg stanovništva za koje se danas smatra dapripada trima nacijama i trima različitima etnosima.“13 Filipovićsmatra da će ovdje biti potreban rad nauke – naprimjer etnološka,antropološka, psihološka, kulturološka, sociološka, politološka idruga istraživanja – kako bi se na principima savremene znanostii istraživačke prakse utvrdilo kako stoje stvari sa bosanskompovijesnom zbiljom koja je dugo, suviše dugo bila umotana uhistoriografske mitologije raznih provenijencija. Samo će naukakroz slobodna i kvalitetna istraživanja pokazati o čemu se radi upovijesti Bosne. U tom sklopu treba shvatiti i ovu knjigu MuhamedaFilipovića kao krčenje puta do „čistine“, na kojoj se neće moćimanipulirati činjenicama i u koju se neće moći unositi izmišljotine,laži i podvale bosanskih neprijatelja. Filipović vješto demonstriraenciklopedijske činjenice iz bosanske povijesti, kulture i politikegradeći sliku (mozaik) jednog svijeta koji nas je porodio, svijetaiz kojeg dolazimo mi današnji sa svojim vjerovanjima, iskustvima,znanjima, zabludama i nadanjima.14 „Nije Bosna pala s neba, negoje bila rođena u historiji“, kaže Filipović.

Ključna stvar koju Filipović apostrofira glasom upozorenjaodnosi se na Bošnjake islamske vjere koji su u opasnosti da budunavedeni na matricu bošnjačkog nacionalizma, radikalizma, separa-tizma, izolacionizma i primitivizma. Takav scenarij bi direktnoimao antibosanske posljedice i predstavljao bi smrt povijesnogmodaliteta opstojnosti Bosne kao zajedničke države. Nacionalističkimodus ne izvire iz bića Bosne – on je importiran iz sadržaja veliko-državnih projekata koji su Bosnu uvijek gledali kao svoj ‘posjed’a da o tome nisu pitali Bošnjake i samo je dio evropskog novo-vjekovnog procesa modernosti koji vodi do stvaranja nacionalnihdržava, za koje se u jednom povijesnom trenutku doista vjerovaloda su smisao ljudske povijesti. Za Bosnu je važno da izbjegne

235PREGLED

13 M. Filipović, ibid., str. 110.14 M. Filipović, ibid., str. 135-140.

unilateralnu redukciju i da očuva pluralnu shemu egzistencije,bez obzira na to što danas izgleda kao da su nacionalističke snagedominantne, tako da im se nema ko oduprijeti i suprotstaviti. Ali,smatra Filipović, uvijek su snage spajanja u Bosni bile jače iglasnije od snaga razdvajanja. Tako će i ovaj put Bosna isplivati iztjesnaca maloumnih nacionalističkih manijaka. Bošnjački nacio-nalizam je najapsurdnija stvar koja se može desiti Bošnjacimadanas, jer on znači nedoraslost povijesnom stanju stvari. Takavnacionalizam je par excellence antibosanski, direktno usmjerenprotiv historijskog i kulturnog toka bosanske povijesti do dvadesetogstoljeća. On je znak neodgovornosti, umišljenosti i primitivnostilažnih nosilaca i dušebrižnika identiteta Bošnjaka.

Neki bošnjački političari danas, u mnogim slučajevima svogapolitičkog djelovanja, nisu dorasli povijesnom zadatku i političkomkontekstu. Oni često nasjedaju na nacionalistički ili religijski reduk-cionizam/separaciju/izolaciju i zaboravljaju na Bosnu, na njenprostor, povijest, iskustvo i budućnost. Pristajanjem na separiranjei odvajanje o biti Bosne kao jedinstva razlika bošnjački političaripristaju na nacionalistički matricu i rade posao za one antibosanskesnage koje na isti redukcionistički način pokušavaju potčintiBosnu svojim nacionalističkim idejama i politikama. Bošnjačkipolitičari ne smiju pristajati na reduciranje Bosne na „nacionalnetorove“, „etnička geta“, „kleronacionalističke obrasce homogeni-zacije“, „dogme sveštenika i lažnih patriota“, već se boriti zaotvorenu, liberalnu, demokratsku i na svakom njenom dijelujednakopravnu državu za sve njezine građane. Ovim je skiciranastrateška putanja očuvanja bosanskog povijesnog bića. „Otvorena“(za slobodu) Bosna je povijesni model koji je preživio stoljeća.Zato profesor Filipović upozorava da se u historiji može živjetikao subjekt i kao objekt – od aktera uvijek zavisi za koju će semogućnost izboriti.15 Ono što Filipović zna i što nam poručujesadržano je u misli da se povijest, identitet i egzistencija Bošnjakaviše ne može potisnuti sa pozornice svijeta, jer su Bošnjaci preživjelietnofagiju, njihov jezik (bosanski jezik) je preživio glotofagiju injihova zemlja je preživjela razarajuću agresiju. Ova knjiga će,

236 PREGLED

15 M. Filipović, ibid., str. 41.

naravno, biti meta nacionalno nabrijanih sljedbenika susjednihidentiteta. Ali, treba ići dalje...

Nadamo se da će ova knjiga pobuditi istraživačke i stvaralačkepotencijale bosanskohercegovačke nauke, a posebno da će kodmladih znanstvenika i istraživača otvoriti mapu mogućih istraži-vačkih putanja koje će u budućnosti rezultirati dragocjenimnaučnim radovima koji danas nedostaju Bosni i Hercegovini injenim ljudima.

237PREGLED

UDK 94 (497.15) (049.3)

Ramiza Smajić

PRAVNO-POLITIČKI RAZVITAK BOSNE IHERCEGOVINE : DOKUMENTI SA KOMENTARIMA1

JURIDICAL-POLITICAL DEVELOPMENT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA : DOCUMENTS WITH COMMENTS

Sažetak

Djelo Dženane Čaušević je zbirka relevantnih izvornih tekstovakoji oslikavaju Bosnu u njenom milenijskom trajanju kao državeu kompaktnom vidu i pod stalnim imenom. Navedeni dokumentipružaju dobar uvid u dinamiku državnog i pravnog uređenja, auz to i njen teritorijalno-politički kontinuitet.

Summary

The writing of Dženana Čaušević is a collection of relevantsource (original) texts which present Bosnia in its millennium lifetimeas a state in a compact aspect and under a permanent name. Thestated documents give a good insight into the dynamics of juridicaland state organization, and also into its territorial-political continuity.

Nakon niza naučnih i stručnih radova u kojima se bavila raz-ličitim segmentima historije države i prava Bosne i Hercegovine,autorica Čaušević je ovaj put učinila zahvat namijenjen prvenstvenostudentima, ali i svima zainteresiranima za pitanja iz ove oblasti.

239PREGLED

1 Dženana Čaušević, Pravno-politički razvitak Bosne i Hercegovine : doku-menti sa komentarima, Sarajevo, Magistrat, 2005, 538 str.

Riječ je o svojevrsnoj zbirci najznačajnijih pravno-političkih doku-menata iz hiljadugodišnje bosanskohercegovačke historije. Hrono-loški poredani, od srednjovjekovnog, preko osmanskog, austro-ugarskog, jugoslavenskog perioda, pa do devedesetih godina iBosne kao samostalne države, navedeni dokumenti pružaju dobaruvid u dinamiku državnog i pravnog uređenja, a uz to i njen teri-torijalno-politički kontinuitet.

Autorica je u naučnoj javnosti poznata po bibliografskom opusunastalom tokom njenog profesorskog angažmana na Pravnomfakultetu u Banjoj Luci do 1993. godine, pa do danas, kada radi kaoprofesor na Pravnom fakultetu u Bihaću. Monografija „Partizanskopravosuđe u Bosni i Hercegovini 1941-1945“ te drugi naučni istručni radovi svjedoče o izraslom stručnjaku i poznavaocu historijedržave i prava Bosne i Hercegovine i SFRJ, ali i opće historije državei prava.

No, s obzirom na našu usko stručnu zainteresiranost za osmanskiperiod, možemo primijetiti da su dokumenti tretirani u djelu kojeje predmet naše pažnje najvećim dijelom oni na čiji značaj suosmanisti i ranije posebno ukazivali. Zadovoljstvo nam je što jemeđu dokumentima navedena i kanunnama iz 1516. godine, doku-ment koji svjedoči o posebnom stavu Velike porte spram Bosnei njenih ljudi. Naime, prema jednoj odredbi ove kanunname,timari su trebali da budu dodjeljivani isključivo domaćim ljudima,čime će poslije doći do učvršćenja i jačanja domaćeg plemstva.

Ono što još upada u oči pri prvom uvidu u sadržaj, a što jestalna pojava u općem naučnom i popularnom izražavanju, jestuporna terminološka distinkcija između dva značajna periodabosanskohercegovačke historije: Bosna je, tako, uvijek pod osman-skom „vlašću“, ali pod austrougarskom „upravom“. Mislimo dase mora povesti računa o još uvijek neodlučnim stavovima okoimenovanja izvjesnih ključnih pojmova koji su predmet zajedničkeistraživačke pažnje, a posebno onih ljudi koji se bave historijomdržave i prava. Adekvatno imenovanje je preduvjet istinskognaučnog predstavljanja, pogotovo generacijama koje stasavaju, asklonost prihvaćanju određenih pojmova kao sinonima možeizazvati potpuno zastranjenje u poimanju istih.

240 PREGLED

Često se zaobilaze, pa i ovaj put, dokumenti koji svjedoče opravnom položaju nemuslimanskih zajednica i redovno se navodisamo ahdnama sultana Mehmeda Fatiha bosanskim franjevcimakao usamljeni akt slobode ispovijedanja vjere. Pored nekih sudskihdokumenata poput ćefilema, iz kojih se može pratiti položajnemuslimanskog življa u Bosni, postoje izvanredni dokumentikoji oslikavaju političko ponašanje zajednica poput jevrejske iliromske, naprimjer, a što je ovdje izostavljeno. Rumelijski Cigani(najčešći termin u slavenskim jezicima, dok se u izvorima osmanskeprovenijencije nazivaju Kipti, u engl. Gips, u franc. Gitane, grčkomGifto, u Dalmaciji, Crnoj Gori i Makedoniji Međupi, Jeđupi) imajusvoju kanunnamu koju im je izdao sultan Sulejman, a kojom seregulira njihov pravni položaj. Naravno, njihov položaj je reguliranjednostrano, određene su dužnosti, a nisu spomenuta prava, ali toje stalna osobenost svih osmanskih zakona. Pored toga, tu je i nizdrugovrsnih dokumenata koje danas nalazimo u fondovima arhivapo Bosni i Hercegovini, a koji svjedoče o tom da su Cigani uživalipuna građanska prava u osmanskom periodu, sa slobodom upotrebesvog jezika, vršenja starih običaja, svakodnevnog rada i slično.Mislimo da bi upoznavanje studenata i zainteresiranih istraživačasa ovakvim podacima upotpunilo njihovu predodžbu o Bosni kaopravnoj državi u punom smislu. Ovo posebno naglašavamo zbogčinjenice, npr., kontrasta tih podataka i dekreta Marije Terezije iz1761. i 1767. godine o zabrani prava na cigansko ime, o oduzimanjudjece od roditelja, zabrani međusobnih ženidbi među Ciganima,a onda i užasnih progona Cigana u Francuskoj, Poljskoj, Engleskoj,Španiji i drugim evropskim zemljama.

U cjelini gledano, djelo Dženane Čaušević je pregledan zbiri najkraći put do relevantnih izvornih tekstova s komentarimakoji oslikavaju Bosnu u njenom milenijskom trajanju kao države ukompaktnom vidu i pod stalnim imenom. Bez namjere da ulazimou daljnje razmatranje predstavljenih dokumenata ostaje nam jošda izrazimo zadovoljstvo zbog autoričinog prepoznavanja potrebeza ovakvom koncepcijom literature za studente, dok tehničkouređenje knjige samo za sebe odaje da je djelo namijenjeno zadugotrajno korištenje.

241PREGLED

UDK 355.4 (497.6) (049.3)

Šemso Tucaković

OPERACIJA JESEN ‘94.1

OPERATION AUTMN ‘94

Sažetak

„Operacija jesen ‘94“, knjiga novinara Oslobođenja ŠefkeHodžića, peto je djelo ovog autora koje govori o ratnim dešavanjimana našim prostorima. Knjiga je promovirana dana 11. 11. 2007.godine.

Autor nije bez razloga odabrao jedanaesti novembar, jer jeupravo tog dana, prije trinaest godina, počela ratna operacija uHercegovini „Jesen ‘94“, koja i danas izaziva brojne kontroverze.

No, knjiga govori i o Pofalićkoj bici, zbivanjima u Srebrenici,u mostarskoj „Vranici“, a mnoge će vjerovatno najviše zainteresiratiposljednji dio „Jeseni 94“, u kojem se objašnjava, svjedočenjemi dokumentima, zašto jedinice bosanskohercegovačke armije nisukrenule prema Banjoj Luci.

Summary

„Operation autumn ‘’94“, a book written by Šefko Hodžić,a journalist of daily newspaper Oslobođenje, is the fifth work bythis author, that deals with war events at our region. The book ispromoted on November 11, 2007.

Author did not without reason choose November 11, becausejust on that day thirteen years ago, had started the war operationin Herzegovina „Autumn ‘94“, that even today causes a lot ofcontroversies.

243PREGLED

1 Šefko Hodžić, Operacija jesen ‘94., Sarajevo, DES, 2007.

The book is about Pofalići battle, events in Srebrenica, in„Vranica“ in Mostar. The most interesting part is „Autumn ‘94.“ inwhich is explained by witnessing and documents why the troops ofBosnia and Herzegovina’s Army did not move towards Banja Luka.

Novinar i publicist Šefko Hodžić pripremio je za publiciranjei objavio, ovih dana, u obliku knjige, zbirku svojih novinarskih teks-tova, s kojima se čitalačka javnost ranijih godina već susretalaprateći stranice lista „Oslobođenje“. Zbirku čine tri feljtona („Pofa-lićka bitka“ i „Operacija jesen ‘94“, „Srebrenica – uspon i pad“),te nekoliko ratnih reportaža i drugih priloga.

Centralno mjesto autor je, s razlogom, dao prilogu o jednojneuspjeloj ratnoj operaciji u kojoj su, jesenskih dana 1994. godine,učestvovali borci 4. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.Značajno mjesto u rukopisu zauzima autorovo istraživanje veliko-srpskog genocida u Srebrenici.

Iako se radi o tekstovima različitog novinarskog žanra, pisanimu različito vrijeme i u specifičnim povodima, svima obilježje dajutri sljedeće činjenice:

1. Prilozi u rukopisu govore o dramatičnom vremenu rata iagresije na Bosnu i Hercegovinu, vremenu stasanja armijenaše zemlje, njenih prvih bitaka, žrtvovanja, pa i povremenihporaza. Jedan od uspješnijih okršaja branitelja Bosne iHercegovine i agresora desio se u sarajevskom naseljuPofalići maja 1992. godine. Tom okršaju autor posvećujepedesetak prvih stranica svoje knjige. Skoro polovinuknjige, tačnije oko 200 stranica, čini tekst feljtona koji govorio borbama u Hercegovini i pokušaju 4. korpusa ArmijeBosne i Hercegovine da oslobodi Velež i Podveležje. Akcijaje počela na današnji dan 1994. godine, prije dakle tačno13 godina. Bila je to jedna od neuspješnih akcija ArmijeBosne i Hercegovine, koja je završena znatnim ljudskimgubicima i koja i sada opterećuje svijest preživjelih boracaHercegovine.

2. Autor, na osnovu izvornih dokumenata korpusa i kazivanjaboraca rekonstruira tu jesensku dramu na Veležu i u Podvel-ežju. U knjizi je 30 stranica posvećeno tragediji Srebrenice.

244 PREGLED

3. Svi tekstovi su rezultat predanog istraživačkog napora autorausmjerenog na prezentaciju što uvjerljivijih činjenica isituacija o presudnim danima naše neposredne prošlosti.Iako sam nije bio svjedok i akter događaja o kojima piše,autor je snagom neumornog istraživača nastojao da pro-nikne u bit ratnih drama, u svu tragiku i dramatiku bitaka,stanje njihovih aktera i neposrednih učesnika. U tekstovimase redaju činjenice, likovi, njihove nade, sumnje i strahovi,njihove želje i nadanja, žudnje i sudbine. O tome ŠefkoHodžić piše novinarskim stilom, snagom iskusnog reportera,ali na način traganja za istinom koji tekstovima daju odgov-arajuću historiografsku vrijednost. Sami po sebi ti tekstovinisu historija, ali jesu građa za izučavanje historije našedramatične borbe za Bosnu i Hercegovinu.

4. Tekstovi Šefke Hodžića sakupljeni u knjizi „Operacijajesen ‘94“ imaju izrazitu etičku vrijednost. Oni podsjećajuna vrijeme neposredne prošlosti u kojem su se jedan narod(Bošnjaci) i jedna zemlja (Bosna i Hercegovina) našli predponorom nestanka. Samo hrabrošću najboljih sinova našezemlje, organiziranih u Armiju Republike Bosne i Herce-govine, takva sudbina je izbjegnuta. Stoga tekstovi kojipodsjećaju na taj period imaju snagu poruke. Jer, narodkoji zaboravi svoju prošlost, kako kaže latinska mudrost,riskira da mu se ona ponovi. Svjedoci smo i savremenicisadašnjih napora da se ta prošlost zaboravi. U te naporeuključeni su svi oni sa istoka i zapada koji su nas prijepetnaestak godina nastojali uništiti. U akciju zaboravljanjaherojske borbe u Bosni i Hercegovini uključeni su brojniratni profiteri, dezerteri i ne mali broj aktuelnih vlastodržaca,koji su krv boraca Hercegovine, Srebrenice, Krajine idrugih mjesta već dobrano unovčili. Sve su rjeđe knjige odramatici i tragici našeg odbrambeno-oslobodilačkog rata,a potencijalni autori su pred sve većim preprekama. Knjiga Šefke Hodžića se otuda doima i kao svojevrstankuriozitet u općoj atmosferi potiskivanja u zaborav sudbo-nosnih događaja i aktera odbrambeno-oslobodilačkog rata.

Te činjenice su uporišne tačke autorovog stava da je novinarske

245PREGLED

tekstove trebao objaviti u obliku knjige i pod naslovom „Operacijajesen ‘94“. Knjiga će biti korisna onima koji izučavaju ratnu prošlostnaših prostora, ali i onima koji tragaju za najsigurnijim putovimabudućnosti.

246 PREGLED

UDK 94 (38) (049.3)

Šejla Maslo

SVAKODNEVNI ŽIVOT U VIZANTIJI1

EVERYDAY LIFE IN BYZANTIUM

Sažetak

Tekst je prikaz knjige pod nazivom „Vizantinci“, u kojoj jekroz portrete siromaha-prosjaka, seljaka, vojnika, profesora, iliučenog čovjeka, klerika, žene, careva i svetitelja živo i senzibilnopredstavljen svakodnevni život u Bizantiji.

Summary

The text is review of the book titled BYZANTINES in whichis presented everyday life in Byzanium through portraits of thepores-baggers, peasants, soldiers, professors or scholarly man,clerics, woman, emperors and saints.

U okviru svoje poznate edicije „Čovjek u istoriji“ beogradskaizdavačka kuća „Clio“ je u 2006. godini objavila knjigu Vizantinci,priređenu od Guljelma Kavala. Kavalo, inače profesor grčkepaleografije na Rimskom univerzitetu La Sapienza i dopisni članakademije Linceja, uspio je u jednoj knjizi objediniti više sjajniheseja, čiji su autori neki od najpoznatijih bizantologa današnjice,kao što su E. Patlažan, A. Každan, P. Šrajner, R. Brauning, A. M.Talbot, N. Ikonomides, V. Falkenhauzen, A. Giju, M. Mek Kormiki S. Mango.

247PREGLED

1 Vizantinci, priredio Guljelmo Kavalo, Beograd, Clio, 2006, str. 360.

Eseje su sa italijanskog, njemačkog, engleskog i francuskogpreveli Sanja Đurković, Bogdana Nikolić, Jelena Kostić i ĐorđeTrajković.

Osnovna karakteristika knjige Vizantinci jest da se autori,svaki u svome eseju, bave jednim karakterističnim društvenimslojem, kategorijom stanovništva, ili profesijom. Tako su na jedanistančan i senzibilan način prikazani likovi poput siromaha-pros-jaka, seljaka, vojnika, profesora, tj. učenog čovjeka, klerika, žene, svedo careva i svetitelja, i to kroz njihov historijski razvoj i promjenu,sve od vremena kada je osnovan Konstantinopol oko 330 god. n.e.pa do njegovog pada pod osmansku vlast 29. maja 1453. godine.

Ova hiljadugodišnja historija Bizantskog carstva daje obiljeizvora za proučavanje, onih pouzdanih i onih malo manje pouzdanih,ali svi oni zajedno, objedinjeni i stručno i naučno analizirani i pro-tumačeni, omogućavaju čitatelju da stekne realnu sliku o svako-dnevnom životu Bizantinca. Naravno da o nekim proučavanimkategorijama ima manje izvora nego o drugim, ne iz razloga što oninisu sačuvani do modernog doba, nego što oni uopće nisu stvarani.Tako su izvori o npr. siromasima i seljaštvu daleko oskudniji negonpr. o carevima i vojnicima. A upravo su ove kategorije, koje su osvom životu ostavile najslabiji pisani zapis, za moderno proučavanjei najinteresantnije. Razlog tome je povećan interes za svakodnevniživot običnog čovjeka, njegov položaj, svakodnevne probleme inedaće, ali i utjecaj na događanja i promjene u državi. A na kojinačin da bolje saznamo o ovim pitanjima nego upravo proučavanjemovih najmasovnijih slojeva stanovništva, čiji je položaj ustvaribio i najnepovoljniji. Upravo taj obični čovjek danas je predmetintenzivnog naučnog proučavanja, i on u određenoj mjeri potiskujeproučavanje same političke historije određenog perioda ili prostora,koja je u proteklom periodu imala primarni značaj. Jer političkuhistoriju pišu vladari, zajedno s višim vladajućim slojevima, aispod njih su mase obespravljenih i potlačenih, čiji glas se rijetkočuje pri „pisanju“ historije.

Knjiga Vizantinci ima zadatak da prikaže upravo taj svakodnevniživot u Bizantiji, dotičući se ipak i onih viših slojeva, jer su oniu najvećoj mjeri i krojili sudbinu onih potlačenih i „običnih“.

Svaki od eseja obiluje preciznim podacima o pravnom, društ-venom i ekonomskom položaju proučavanog lika, bitnim aspektima

248 PREGLED

njegovog svakodnevnog života koji se tiču porodice, kostima,ishrane, doma, obrazovanja, prava i dužnosti, vjerskih i kulturnihaktivnosti, dakle svim onim što je potrebno da se na jedan sve-obuhvatan način, sa zanimljivim detaljima, prikaže svijet jednoglika i njegovo mjesto u tom svijetu. Sadržaj eseja je potkrijepljenbrojnim pouzdanim izvorima, koji su ponekad poslužili za saz-navanje korisnih informacija o više likova.

Neki likovi se spominju u više različitih konteksta, zavisnood njihove uloge u životima ostalih. Tako se npr. car spominje ueseju o siromasima, kao filantrop i humani hrišćanin, u eseju ovojniku kao vrhovni vojni zapovjednik, a njemu i njegovom životuposvećen je i poseban esej. Sveci ili tzv. sveti spominju se u gotovosvim esejima, jer je njihova uloga u svakodnevnom životu običnogčovjeka bila ogromna, a iz zapisa o njihovim životima mnogosaznajemo i o ostalim likovima.

Posebno je zanimljiv i esej koji je posvećen profesorskom pozivuu Bizantiji i uopće obrazovnom sistemu, koji je bio trostepen, štoomogućava uvid u intelektualni razvoj stanovništva kroz hiljadu-godišnju tradiciju obrazovanja. Život bizantijske žene je takođerprikazan kroz poseban esej, od njenog rođenja do smrti, krozdjetinjstvo, odrastanje, brak, majčinstvo, udovištvo i naposljetku– smrt, a žene carice su obrađene kao posebno pitanje. Kroz ovajesej saznajemo niz korisnih činjenica o jednoj kategoriji stanovništvakoja je predstavljala i predstavlja temelj svakog društva, pa takoi bizantskog, a kroz historiju se o njihovom položaju malo znalo.

Bizantsko carstvo, koje je trajalo preko hiljadu godina i kojeje obuhvaćalo ogroman prostor i brojne etničke, nacionalne iplemenske grupe, kroz svoje postojanje je doživljavalo krupnedruštvene i političke promjene. Sve te promjene su se odražavalena čovjeka kao pojedinca i njegovu sudbinu. Knjiga Vizantincinas na jedan fascinantan način uvodi u taj svijet siromaha iratnika, careva i svetaca, činovnika i klerika, koji je svaki na svojnačin specifičan i odijeljen jedan od drugog, a ipak svaki od njihima univerzalne bizantijske osobine, koje predstavljaju jednuposebnu mješavinu hrišćanstva, istočnog, tj. antičkog grčkognaslijeđa i velikih rimskih tradicija.

Položaj svakog od ovih likova, kao što je već rečeno, tačnoje utvrđen i teško promjenjiv. Cjelokupno bizantijsko društvo na

249PREGLED

slikovit način je predstavio sam priređivač knjige, uporedivši gasa procesijom koja prati cara kroz ulice Carigrada. Ta povorka pred-stavlja cjelokupno bizantijsko društvo, a u njoj je tačno utvrđenpoložaj, kostim i uloga svakog pojedinog učesnika. Na taj načinje utvrđen i položaj svakog pojedinca u društvu, u okviru njegovogdruštvenog sloja, zanimanja, ili pak spola. „Vizantinskog čovjekamožemo da prepoznamo upravo ovdje, u jednoj od ovakvih cere-monijalnih procesija, i to kao jednu od figura koje najprije možemouzeti kao reference za identitet koji želimo da rekonstruišemo:siromah, vojnik profesor, žena, poslovni čovjek, episkop, činovnik,car, svetitelj.“

U ovoj knjizi čitaocu je ponuđena jedna sasvim nova slikaBizantije i njenih ljudi, suprotna nekadašnjim stavovima o Bizantijikao dekadentnom periodu Rimskog carstva, bez značajnih civiliza-cijskih doprinosa svjetskoj historiji, intelektualnog i kulturnognapretka, periodu umjetničkog neukusa i sujevjerja. Kako i samGuljelmo Kavalo u uvodu svoje knjige kaže – „nije samo u zaboravpala stereotipna slika statične i nepromjenljive Vizantije okamenjeneu svom trajanju“, nego se u posljednjim desetljećima desio velikinapredak u proučavanju bizantijskog čovjeka i njegovih specifičnostipo kojima se razlikovao od ostalih.

Ispostavilo se da je ono što je nekadašnjim istraživačimaBizantije izgledalo kao hiljadugodišnja statičnost, moralna niskosti dekadencija, ustvari civilizacijska, politička i državna superiornost,pojam državne organiziranosti i duhovnog procvata u odnosu natadašnji mračni vijek barbarstva i nepismenosti.

Kroz živote naprijed spomenutih likova i analitički presjekcjelokupnog bizantijskog društva vidljiva je uređenost Bizantije,dobra administracija, vojna organizacija i porezni sistem, razvijenitrgovina i zanatstvo, školski sistem, pismenost i kultura. Naravnoda je Bizantija, kao i druge dugotrajne i prostrane imperije krozhistoriju, imala svojih slabosti, da je stanovništvo bilo klasnopodijeljeno, većina je živjela teško i bila opterećena brojnimobavezama, ali kroz deset eseja knjige Vizantinci saznajemo i omračnoj, ali i o svijetloj strani života Bizantinca, ne samo o bolesti,smrti, ratovima i porezima, čime se prvenstveno bavi političkahistorija, nego i rađanju, vjenčanju, vjerskim svetkovinama, narodnimveseljima i ostalim događajima koji ljudskom životu daju smisao.

250 PREGLED

UDK 341.4 (047.2)

Emina Ćerimović, Aida DurakovićMelika Hadžimehmedagić, Nedžad Smajlagić1

IZVJEŠTAJ SA TAKMIČENJA IZ MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG

PRAVA U KRZYZOWI, POLJSKA (12. do 16. 11. 2006.)

COMPETITION REPORT ON INTERNATIONAL CRIMINAL LAW IN KRZYZOWA,

POLAND (12. to 16. 11. 2006)

I

Osnivanjem stalnog Međunarodnog krivičnog suda ostvarenasu dugogodišnja nastojanja da se na međunarodnom nivou uspos-tavi jedan sud koji će imati nadležnosti da sudi pojedincima zanajteža krivična djela značajna za čitavu međunarodnu zajednicu.Ta nastojanja su prisutna još od Konvencije o sprečavanju i kažnj-avanju zločina genocida iz 1948. godine, koja predviđa da ćepočinioci odgovarati pred nacionalnim sudovima ili Međunarodnimkrivičnim sudom (čl. VI Konvencije) do usvajanja Rimskog statutaMeđunarodnog krivičnog suda sa sjedištem u Haagu, u Rimu 17.jula 1998. godine. Rimski statut je stupio na snagu 1. jula 2002.godine, nakon što ga je ratificiralo 60 država.

Stalni međunarodni krivični sud je u mnogočemu specifičanjer na poseban način regulira svoju nadležnost u odnosu na države– stranke suda. To se posebno ogleda u načelu komplementarnosti,po kojoj sud procesuira slučaj samo onda kada država nije u stanjuili neće da procesuira određeno krivično djelo. Na taj način onemo-

251PREGLED

1 Studenti IVgodine Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu

gućavaju se nastojanja država da neadekvatnim postupcima zaštitesvoje državljane od odgovornosti za teška međunarodna krivičnadjela iz nadležnosti suda (genocid, ratni zločini, zločini protivčovječnosti i agresija).

Ovaj sud je već sada opravdao svoje osnivanje i postojanje,jer tužilac Suda aktivno poduzima istrage u raznim zemljamaafričkog kontinenta (DR Kongo, Uganda, Sudan /Darfur/, ObalaSlonovače i Centralnoafrička Republika), dok je nedavno prvislučaj upućen na glavni pretres (tužilac protiv Thomasa LubangaDyiloa, za ratni zločin regrutacije maloljetnika).

Uvažavajući činjenicu da su potrebni posebno osposobljenii obrazovani stručnjaci za rad na ovom sudu, Fondacija Kreisau-Initiative e. V. iz Berlina (Njemačka) organizirala je moot coutrsimulaciju – takmičenje u mjestu Krzyzowa (Poljska), na kojem suučestvovali i studenti Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.Radi se o pilot-projektu berlinske Fondacije Kreisau-Initiative e.V. u saradnji sa Krzyzowa-Kreisau Stiftung, Fonds Erinerung undZukunft, te Heinrich Böll Stiftung, koji je prvi put održan uRepublici Poljskoj u mjestu Krzyzowa, koje je u toku Drugogsvjetskog rata bilo simbol otpora okupaciji nacističke Njemačke.Ovaj projekt omogućio je da se upoznaju s masovnim kršenjimaljudskih prava, te mogućim odgovorima na ta kršenja i zaštituljudskih prava, a u čijoj je funkciji i stalni Međunarodni krivični sud.

II

Kao što je već istaknuto, u periodu od 12. do 16. novembra2006. godine redovni studenti IV godine Pravnog fakulteta uSarajevu: Aida Duraković, Melika Hadžimehmedagić, EminaĆerimović i Nedžad Smajlagić, učestvovali su na moot court tak-mičenju Model International Criminal Court (MICC) u mjestuKrzyzowa, Republika Poljska.2 Pored Pravnog fakulteta u Sarajevu,

252 PREGLED

2 U procesu priprema za takmičenje treba spomenuti imena profesora isaradnika koji su bezrezervno pomogli u pripremama tima, i to: prof. dr.Hajrija Sijerčić-Čolić, prof. dr. Zvonimir Tomić i prof. Susan L. Wright.

učestvovali su i timovi sa univerziteta Tbilisi (Gruzija), Köln(Njemačka), Krakow (Poljska), Bukurešt (Rumunija), Beograd(Srbija), Bogazici Istanbul (Turska) i Kijev (Ukrajina). Višednevnotakmičenje predstavljalo je, u pozitivnom smislu, nadmetanjestudenata u poznavanju pravila postupka pred Sudom i speci-fičnosti njegovog organiziranja i funkcioniranja. Zato su studentibili podijeljeni u pet grupa i tako pokazali svoje znanje kao: suci,tužioci, zastupnici odbrane, zastupnici žrtava i novinari koji supratili takmičenje.

Prvog dana takmičenja (13. 11. 2006.) obavljale su se pripremeza simulacije u vidu treninga i slušala predavanja iz procesnogmeđunarodnog krivičnog prava, uključujući postupak pred stalnimMeđunarodnim krivičnim sudom. Predavači su bili profesori saHumboldt univerziteta u Berlinu, univerziteta iz SAD-a, iz Među-narodnog krivičnog suda i ugledni novinari (Financial Times).Drugog dana takmičenja (14. 11. 2006.) odvijao se postupak predPredraspravnim vijećem Međunarodnog krivičnog suda. Trećegdana takmičenja (15. 11. 2006.) održan je simulirani glavni pretres.Četvrtog dana u okviru takmičenja (16. 11. 2006.) održana jekonferencija za štampu na kojoj su izloženi osnovni stavovi iproblemi vezano za izvještavanje sa suđenja za krivična djela okojima se vodi postupak pred Međunarodnim krivičnim sudom.

253PREGLED

UPUTA ZA AUTOREKOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE ZA

<<PREGLED>>

Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge kojisadržajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima“Pregleda”. U časopisu objavljujemo radove koji podliježurecenziji i one koji ne podliježu tom postupku. Radovi se kategori-ziraju u sljedeće osnovne kategorije:

- izvorni naučni članci- izlaganja sa naučnih i stručnih skupova- stručni članci- osvrti- prikazi- prilozi- prijevodiObjavljujemo: a) izvorne naučne članke koji sadrže do sada neobjavljene

rezultate istraživanja koja korespondiraju sa osnovnom misijomčasopisa

b) izlaganje sa naučnog i stručnog skupa, uz uvjet daprethodno nije objavljeno u zborniku radova skupa

c) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određenestruke i pri tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istra-živanja autora

d) osvrte na zanimljive i korisne publikacije koje su u skladusa osnovnom misijom časopisa

e) prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornikai drugih stručnih publikacija

f) korisne priloge iz struke i za struku a ne moraju predstav-ljati izvorna istraživanja

g) prijevode dosad neobjavljenih članaka koji odgovarajuosnovnoj misiji časopisa

255PREGLED

Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi trebaju ispuniti sljedećeuvjete:

1. Radovi trebaju biti u pisanoj formi (Times New Roman,font - 12), uz prilog odgovarajuće diskete, koji se šalju poštom ilielektronskim putem.

2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni.3. Tekstovi stručnih radova trebaju, u slučajevima kada ela-

boriraju pojedine segmente jednog problema, sadržavati konciznepodnaslove.

4. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa trebajustajati ime i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi.

5. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz radmoraju obavezno biti priložena objašnjenja.

6. Svaki rad treba sadržavati naslov paralelno na b/h/s ina engleskom jeziku, ispred teksta sažet prikaz autorskeelaboracije teme, u trećem licu, ne više od 250 riječi na b/h/si na engleskom jeziku (italic/kurziv), ključne riječi na b/h/s ina engleskom jeziku (italic/kurziv), kao i spisak korišteneliterature na kraju rada. Bez navedenih elemenata nijedanrad neće biti objavljen.

7. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, do jednog (1)autorskog tabaka/arka, odnosno šesnaest (16) kartica.

8. U radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatskiili srpski), kao i pismo teksta (latinica ili ćirilica)

Radove slati na:Redakcija <<Pregleda>>, Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II, 71000 Sarajevon/r g-đa Fuada Muslić, sekretar redakcijetel: 221-946, e-mail: javnost@unsa.ba

256 PREGLED