Ivo Andrić

PUT ALIJEÐERZELEZA

ĐERZELEZ U HANU

U hanu, kod višegradske đumrukane, sakupilose, malo-pomalo, dosta putnika. Mali pritociDrine nabujali su i odnijeli drveni most na putu uPriboj i podrovali pute-ve na nekoliko mjesta.Most su gradili tesari, a put opravqali argati irobijaši. A svi koji su iz Sarajeva putovali naistok, zaustavqali su se u hanu kraj đumrukane ičekali da se dogradi most i kako-tako opraveputevi.

Ogromni stari han u obliku pravokutnika bioje pun kao šip. Sobe su bile uske i zbijene kaoćelije u saću, a ispred svih soba okolo-naokoloišla je uska i klimava drvena divanana; po woj subez prestanka škripali i odjekivali koraciputnika. Cio je han zaudarao štalama ibravetinom, jer su se u dnu avlije svaki dan klaliovnovi, a kože im se sušile, razapete po zidovima.

F SADRŽAJ

IVO ANDRIÆ 183

Raznolika su bila čeqad koja su tu zapela nasvom putu. Suqaga Dizdar, sa trojicom aračlija,koji je putovao službeno. Dva fratra iz Kreševakoji su išli u Stambol na neku tužbu, šta li. Grkkaluđer. Tri Venecijanca iz Sarajeva i s wimamlada i lijepa žena. Kazivalo se da su poslaniciiz Mletaka koji idu kopnenim putem na Portu;imali su i teskeru od paše iz Sarajeva i zaptiju daim ide naruku, ali su se držali povučeno iizgledali otmeno i sumwivo. Trgovac, Srbin izPqevaqa, sa sinom, visokim šutqivim mladićem,nezdravo crvenih obraza. Dva trgovca iz Livna ikirixije im. Neki begovi, Posavqaci. Jedan blijedpitomac vojne škole u Carigradu sa stricem. TriArnauta, salebxije. Jedan Fočak što prodajenoževe. Jedan perverzan individuum koji se kazujehoxa iz Bihaća, a uistinu čini se da putujesvijetom kud ga vode mutni i strašni nagoni.Arapin koji prodaje lijekove i zapise, nakite odkorala i prstewe na koje sam urezuje inicijale. Ičitava gomila kirixija, xambasa, pretrglija iCigana.

Osim ovih stranaca, sjedili su u kahvipovazdan domaći mladići, bogati i dokoni Turci.I povazdan se čula šala, smijeh, pqesak, glas defai šargije ili zurne, zvuk kocaka na suhoj dasci odigre šešbeš, roktawe i cika putene i besposlenečeqadi. Fratri nisu ni ishodili iz svoje sobe, aVenecijanci samo na kratke šetwe, i to svi zajedno.

Među posqedwima je stigao Đerzelez. Pjesma jeišla pred wim. Na bijelu kowu krvavih očiju, on jejahao ravanlukom, crvene su kite b le bijelca poočima, a dugi, čistim zlatom vezeni čevkeni naĐerzelezu sjali su i poigravali na vjetru.

F SADRŽAJ

184 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA

Dočekalo ga ćutawe, puno udivqewa i poštovawa.On je nosio slavu mnogih megdana i snagu koja jeulijevala strah; svi su bili čuli za wega, ali ga jemalo ko vidio, jer je on projahao svoju mladostizmeđu Travnika i Stambola.

Oko kapije se sakupiše stranci i domaći.Sluge mu prihvatiše kowa. Kad sjaha i pođe premakapiji, vidjelo se da je neobično nizak i zdepast ida hoda sporo i raskoračeno kao qudi koji nisunavikli da hode pješice. Ruke su mu bilenesrazmjerno duge. Nazva nabusito i nejasnomerhaba i uđe u kahvu. Sad kad je sišao s kowa, kao snekog pijedestala, poče da se gubi strah i respekt i,kao da se izjednačio s ostalima, počeše muprilaziti i započiwati razgovor. On je radorazgovarao, zanoseći malo na arnautsku, jer semnogo godina vrzao oko Skopqa i Peći. U govoru jebio nevješt, svaki čas mu je nedostajala riječ, kaošto to biva kod qudi od djela, i onda bi širiosvoje duge ruke i kružio precrnim očima, kao ukunića, u kojima se nije razlikovala zjenica.

Za nekoliko dana posve je iščezao čarobnikrug oko Đerzeleza; jedan po jedan, približavalisu mu se ovi bjelosvjetski qudi s nesvjesnom žeqomda se s wim izjednače, ili da ga podrede sebi. AĐerzelez je s wima pio, jeo, pjevao i kockao se.

Već sutradan je ugledao Venecijanku gdje ulazis pratwom u odaju. Nakašqao se i udario rukom pokoqewu i dvaput je viknuo za wom:

– Aman!Đerzelez je planuo. On je skakao od same

pomisli da se ti wežni zglobovi krše u wegovimprstima. Bol mu je zadavala ta wežnost i qepota uwegovoj blizini. Đerzelez se zanio i, naravno,

F SADRŽAJ

IVO ANDRIÆ 185

postao smiješan. Građani i skitnice su mu odmahstali prilaziti s te slabe strane. Stali su gasvjetovati, nagovarati, odgovarati i zadirkivati, aon je samo blaženo širio ruke i sijevao očima.

Uto se dogodi da od Rogatice stiže i BogdanCincarin, pjevač poznat u po Bosne; čim on zapjeva,osvoji odmah i zanese vas han. I fratri suosluškivali iza prozora, a Đerzelez izgubi mjerui pamet. Raspasao se i oznojio, pa sjedi međumještanskom momčadi i hanskim gostima, pred wimsir i rakija; oni se izmjewuju, odlaze i dolaze, a onbez prestanka pije, naređuje i pjeva, krivo i nisko,svojim teškim i predubokim glasom. Alčaci serugaju s wim već bez imalo straha i obzira. BogdanCincarin, mlad a posijedio, zabacuje glavu (gorwamu usna lagano podrhtava) i pjeva, pjeva, aĐerzelezu se čini da mu dušu vuče i da će, sad n ,izdahnuti od prevelike snage ili prevelikeslabosti. A onaj lola Fočak sjedi do wega i ruga muse da se svi krive od smijeha, samo ga Đerzelezblaženo, razrogačeno gleda, grli i cjeliva u rame,dok mu on bez prestanka puni glavu o kaurkiwi.Hoće da ide po wu, da je otme i posadi kraj sebe.Hanxija se već pribojava skandala, ali ga Fočak saobješewačkim, nadmoćnim smiješkom zaustavqa.

– Kud ćeš, bolan? Nije ono hanxinica sMetaqke, a ni xizlija sarajska. Gosposko je ono,heej!

A Đerzelez sjeda pokorno kao dijete i nastavqada pije, puši, pjeva i plaća, dok mu se i momčić štoposlužuje kreveqi iznad glave.

Dva dana terevenči Đerzelez s društvom idoziva Venecijanku i uzdiše i priča svima svojuqubav, mucavo, nejasno i smiješno; qudi ga tapšu

F SADRŽAJ

186 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA

po ramenu, lažu da mu je poručila ovo ili ono, a onse odmah diže da ide po wu, dok ga Fočak, koji jepotpuno zavladao wim, ne zaustavi i posadi,svjetujući ga i magarčeći, da se vas han trese odsmijeha.

Trećeg dana, nekako o užini, porječkaše seFočak i Đerzelez, bezrazložno, kao qudi u piću ibesposlici. Fočak se šeretski uozbiqio.

– A kao zašto da ne bi ona mogla i moja biti?– Jok, jok, xanum! – dere se Đerzelez, a lice mu

sja od zanosa što mu je neko osporava i što može dase za wu bori.

– Bogme, ko prije djevojci onog i djevojka –uvjerava jedan sa strane.

– Krila da imaš, krila da imaš, more! –vrišti Đerzelez Fočaku, unoseći se i kazujućiviše rukama nego riječima.

– A vi se potecite; metnućemo jabuku na košiju,pa ko prije jabuci onoga je djevojka – svjetuje ihposve ozbiqno jedan Mostarac, udešavajući takodogovorenu komediju.

Đerzelez odmah đipi na noge, omahnu oko sebespreman da se bije, da trči ili baca kamena, neznajući više šta radi ni zašto radi i savpresrećan da je došao čas kad će snaga daprogovori.

Iziđoše na ravan, pred han. Na direk odquqaške objesiše o koncu uvelu crvenu jabuku,zategoše kanap ispred dvojice trkača i iskupišese svi, podgurkujući jedan drugog i neprikriveno sesmijući. Jedni se užurbali oko trkača, a drugigledaju izdaqe. Fočak zasukuje rukave i nagoni usmijeh sve oko sebe, a Đerzelez se raskopčao i glavupovezao čevrmom, pa došao još zdepastiji i mawi.

F SADRŽAJ

IVO ANDRIÆ 187

Jedni se klade za Đerzeleza, drugi za Fočaka.Mostarac dade znak; kanap puče, a oba trkačajurnuše.

Leti Đerzelez kao krilat, a Fočak se nakondva-tri koraka zaustavio i tapće nogama na mjestu,kao kad varamo djecu da trčimo tobože za wima.Đerzelez trči kao da zemqu ne dira, Fočak tapšerukama, a gledaoci se savijaju od smijeha. Pqesak,vrisak i smijeh.

– Ha, Đerzeleze!– Ačkosum, magarče!– Ha, poteci, Đerzeleze, sokole!– Aferim, kewčino!Odmiče Đerzelez i biva sve kraći, kao da mu

noge ulaze u tijelo. Poduzela ga bijesna snaga, činimu zadovoqstvo ovaj napor, meka ledina i svježastruja zraka. Čini mu se kao da osjeća za sobomneprestano topot svoga protivnika i to gapodstrekava i goni. Kad b kod direka, maši serukom za jabuku, ali alčaci objesili jabukuhotimice visoko pa je ne dohvati prvi put, nego semorade zaskočiti i onda je otrže s koncem zajedno.

Među gledaocima urnebes. Jedni taru suze, adrugi polegli po travi pa se samo vaqaju odsmijeha. Debeli beg iz Posavine drži se rukama zatrbuh i othukuje. I suhi, službeni Dizdar-aga staona kapiju pa se smije krezubim ustima.

Đerzelez je stajao časak onako s jabukom u ruci,a onda se okrenu, vidje da nema Fočaka i odmjeri ih,kao da ih iz daqine boqe vidi. Nisu mu moglirazabrati izraz lica, ali taj pogled je bio opasan.U jedan čas kao da svi osjetiše da su pretjerali.Daqina i odstojawe su mu vraćali sve što jeizgubio u društvu s wima. Sad kad je bio tri

F SADRŽAJ

188 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA

stotine koraka daleko od wih i vaqao se premawima, mrk i težak, kao da ih naglo osvijesti tajrazmak; i najbezbrižnije među wima ispuni strah.Više nije bilo sumwe da je srdit i da neštosmišqa. Prvi iščeze Mostarac, a zatim jedan pojedan stadoše otpadati u svoje sobe. Neki zađoše zahan i izgubiše se u qeskovoj šumi.

Dok se Đerzelez primakao, ne osta na ledini nižive duše. U travi se bijelila jedna marama,ostavqena u hitwi i strahu. Ta praznina ga dokrajarazquti.

Onako raspojas i zadihan, on je razroko, jošuvijek u nedoumici, gledao u kapiju gdje su seizgubili. I pod tom tvrdom, debelom lubawom kaoda se počelo galiti i svitati: da se tu s nekim ruglotjera i da bi to sve moglo biti besposlewačkakomedija. Na tu ga misao svega prože plamen.Bijesno i neodoqivo zažeqe kaurkiwu, da je vidi,da je ima, da zna na čemu je ili inače da pobije ipolomi sve oko sebe. I kad je tako, gegajući seumorno u bokovima i mašući rukama, prolaziopored kapije, ukaza mu se najednom, predzamagqenim pogledom, uvrh stepenica, širokazalena haqina i bijel veo. On samo što jeknu i,onako razgolićen i uzrujan, pruži ruke put we, dasa dva skoka dotrči do we, kad se zelena haqinalagano zaniha i iščeznu za sobnim vratima izakojih se ču jasno kquč u bravi.

Đerzelez je spustio ruke niza se, malko oborioglavu i dahnući vas znojem i muškom snagom stajaotako časak, mrk kao oblak i jak kao sama zemqa.Nije znao šta da počne i na kog da udari. Onda seokrete, i po hanu stade ršum i lom. Neko dijete kojese, ne znajući šta je, ne bješe sakrilo, ispusti iz

F SADRŽAJ

IVO ANDRIÆ 189

ruku đugum i pobježe pod minderluk ispod kog su muvirile bose i ispucale noge. Čuše se kowi uštalama, a u svem ostalom hanu nije bilo ni mačke;sve se živo posakrivalo i ućutalo od straha izorta. Ta tišina je Đerzeleza još više dražila iizazivala. Udarao je na vrata, ali su sva bila, kaoukleta, zatvorena.

Ne znajući ni sam, od srxbe, šta čini, stao jesedlati kowa i puniti bisage. Opremio se svezagledajući ne bi li koga vidio i onda je, trgnuvšižestoko dizginom, izveo uzrujana bijelca na avlijui zajahao s pawa na kom se meso siječe. Kow ga jeponio; na wemu zveknu srma i oružje; odmah se uwemu stao slijegati gwev. Otpqunu, izjaha iz avlijei kao u snu pođe ledinom koju je maloprijepretrčao. A kad malo poodmače, on vidje, inehotice, u samom uglu hana udubqen wen prozor.Gledajući taj prozor zatvoren, hladan i zagonetan,kao ženski pogled i qudsko srce, diže se u wemusvom snagom već zaboravqen gwev i jad; i u bezumnomprohtjevu da ubija i vrijeđa, pa ma koga, on dižeruku s dlakavom šakom put toga prozora i mahnuwom, rastvarajući pesnicu kao da baca kletvu.

– Kučko! Kučko!Glas je bio tup od qutine.Jahao je kasom, mekotom i prečacem; da on vidi

kakvi su ti provaqeni puti i koji su to otplavqenimostovi koje on ne može preći! Da on vidi!

Za wim je ostajao han, još uvijek uprestrašenom ćutawu.

F SADRŽAJ

190 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA

ĐERZELEZ NA PUTU

Na Uvcu je Đerzelez preskočio rijeku i podbiokowa tako da su imali svi biwexije i pribojskixambasi posla; privijali su mladu balegu nakopita i prali ih mokraćom od muška djeteta, aĐerzelez je samo ćutao, sagibao se, ogledao kopita,i nije smio da u oči pogleda kowu. Nudio je zdravumexediju ko mu ga izvida i povrati mu stari kas.

Bio je šutqiv i nemiran i, što je rijetkobivalo, Đerzelez nije mogao da jede! Otkako je izVišegrada, odbila mu se hrana. On je sjedao zasofru i pušio bez svake mjere mnogo, ali mu segadilo i od same pomisli na jelo.

Drugo veče je izišao iz kahve, prigledao kowai bio zadovoqan jer je vidio da ide naboqe. Uputiose nekim puteqcima prema drumu. Bila je tamna noćs mnogo zvijezda, i studeno. Vrludao je dugo, avraćajući se hanu sustiže na drumu jednogkaluđera. Bio je poguren, ili se samo pravio da biizgledao stariji.

– Jesi li ti, papas, odavde?– Nisam beže, nego zanoćio – veli kaluđer

meko, a nikako mu nije drago što se sreo ovakodockan s ovolikim Turčinom.

Đerzelez je koračao napred i sam se čudio štogovori s kaluđerom.

– A bogati, papase, jesi li ti nahodio u vašimkwigama, je li đunah po vašem zakonu da djevojkavaše vjere – gleda Turčina?

Kaluđer se uzvrtio i utawio pa sve uvija, dok sekonačno, vaqda vidjevši da je Turčin u nekojbrizi, ne osmjeli i spretno ne završi nekompričom: kako je Bog dragi stvorio svakojaka

F SADRŽAJ

IVO ANDRIÆ 191

šarena cvijeća, pa tako i qude raznih vjera; da jehtio da smo svi jedne vjere, On bi to, bezbeli, iučinio, a ovako kad je On tako uredio, onda treba dase svak moli Bogu po svom zakonu i da svak gleda iuzima svoju vjeru.

Kao i uvijek kad sluša drugog, Đerzelezu sečinilo da govori pravo. U razdražqivoj šutwi onje nastavio put. Nije mislio ni na šta. Najedanputse okrenu lice u lice kaluđeru, kao da ga pita zanešto što je on lično skrivio.

– A reci ti meni zašto se vaše žene ne kriju?– Eto tako – u nas zar taki adet, šta li. Ko ti

zna; ženska ćorava posla. To mi kaluđeri ne znamo;nemamo žena pa i ne znamo.

– Hm!Još jedan čas ga je gledao, a onda se hladno

okrenu i pođe brže. U tišini se čulo kako muškripi koža na bensilahu i tozlucima. Kaluđerje, u čudu, kaskao za wim. Kad su bili kod hana,Đerzelez pođe uz basamake; još se jednom obazrije.

– Laku noć!– Bog ti na pomoć, beg-efendija; ejsadile! –

vikao je kaluđer odmičući brzo.Ujutro su Đerzeleza u ranu zoru probudili

glasovi, smijeh i pjesma. To su bile Ciganke što suse umivale ispod mlinova, prskale vodom, i uzvrisku šibale vrbovim grančicama. Bio jeĐurđevdan.

U kahvi zateče dva brata Morića. To bijahusinovi onog starog sarajskog Morića što je biočuven zbog svog bogatstva i svoje pobožnosti i štoje umro na haxiluku. A oni bijahu lole i rasipnici,nasilni i sramotni, daleko poznati po zlu.

F SADRŽAJ

192 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA

Mlađi je učio stambolsku medresu, pa pobjegaočim mu je otac umro, i dao se s bratom na skitwu iraspušten život, ali je uvijek nosio bijeluahmediju oko fesa. I pored svih strašnih pijankii skitawa ostalo je wegovo lice kao što je bilo,golobrado i rumeno s napućenim usnama kao urazmažena djeteta, samo su mu oči, nečedne i zelene,starile i pod nabuhlim kapcima kao da su venule. Astariji je bio visok i blijed, nekad najqepšimomak u cijelom Sarajevu, s teškim crnim brkom ivelikim tamnim očima u kojima je uvijek plivaozlatan odraz. Samo je sad već wegovo lice bilohladno i mrtvo; on se raspadao potajno od poganebolesti, a niko mu nije znao lijeka do jedanberberin s Bistrika koji ga je liječio hapovima ikadovima, a nikom nije htio reći od čega ih pravi.Ali u posqedwe vrijeme nisu braća smjela uSarajevo, jer su dočuli da je na sve tužbe zbogwihovih zuluma i ispada stigao iz Stambolakonačan odgovor: da se obojica Morića uhvate iposijeku, pa su ih sad oko Sarajeva tražile zaptijei vezirove Toske. A i inače su bili već pri kraju.Sve su kmetove bili isprodavali, još im je ostaosamo veliki han na Varoši i wihova čuvenamorićevska kuća na Kovačima. U toj kući im ježivila stara majka i jedina sestra, malo, grbavo ibolešqivo djevojče.

Upitaše se za zdravqe (oni su bili stariznanci) i uzeše piti. Braća opaziše promjenu nawemu i stadoše ga zapitkivati i dražiti.

– Šta je, šta si se smrko? Ostarilo se,Đerzeleze, bogami!

– Pozdravila te Darinka iz Pqevaqa; kaže,otkako si ti otišo spava sama.

F SADRŽAJ

IVO ANDRIÆ 193

Đerzelez je ćutao. Stariji Morić je govorioneveselim i pomalo dobrostivim tonom očajnihpropalica; i sa samim Đerzelezom on je govoriopovjerqivo i prijateqski. Mlađi se tek smiješio.

– Asli si ćunup jutros – smije se stariji Morić,bezglasno i kratko.

A on ih samo gleda. Sve je u wemu mirno, bol seslegao i srxba se ohladila, samo mu je još teško.Gleda ih i dolaze mu kao djeca, neuka i luda, kaodijete mu je svak ko nije vidio tanku Vlahiwu, uširokoj haqini od zelena somota, s malom glavomiznad okovratnika od krzna. On je ćutao.Nagovarali su ga da iza podne pođu na dernek. On senećkao. Tek iza ručka osjeti dosadu, popusti ipristade.

Navrh brežuqka bila je zelena ravnicaokružena velikim i rijetkim borovima, a otvorenaprema zapadu. Tu je bio ciganski dernek. Gorile suvatre. Tukli bubwevi, udarale krnete i šargije.Kolo nije prestajalo. I na suncu vedrog dana suigrale boje šarenih ciganskih haqina;prevladavala je crvena. Pilo se, jelo, trčalo,smijalo, vaqalo i bez prestanka pjevalo.

Kraj jedne vatre sjedili su Đerzelez, Morići ineki momci iz Priboja. Pili su rakiju; Đerzelezuse isprva činilo da je kisela. Ali svi su ga nudilimezetom, a dan je bio topao i lijep; pilo se, i kad godbi iskapio do dna, on bi vidio vrhove tamnihborova kako se nišu na proqetnom nebu.

Upravo mu je jedan bakal govorio: – Kad sam čuo,xanum, da si ti došo, zatvorio sam namah dućan;idem, rekoh, da ga vidim, pa eto... – kad ga prekidošepqesak i smijeh, i svirka se zbrka i pomiješa: naquqašku se popela Zemka.

F SADRŽAJ

194 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA

Ta Zemka je bila puštenica, i to već po trećiput, vitka, zelenih očiju i bijela mimo sve ostaleCiganke. Kažu, niko joj nije mogao nakraj stati.

Quqaška je bila svezana na jednoj takiši ivila se visoko zajedno sa Zemkom, s leđa su jeotiskivale Cigančice, a ona se raskriqenih rukučvrsto držala za konopac i uzimala sve većizamah. Imala je blijedo lice i zaklopqene oči,prelazila je liniju brijega i ocrtavala se nahorizontu, wene dimije su se plele i vile u stonabora, lepršale i šibale nebo. Đerzelez je,sjedeći nisko kraj vatre, pratio očima wen zamah isvaki put kad bi se digla i ocrtala gotovovodoravno na nebu i vraćala u strmom padu udubinu, wega je prolazila neka slatka tjeskoba ijezovita strepwa kao da je on na quqašci. Pio jebrže i veselije.

Zemka se nije zaustavqala; vidilo se da teškodiše i da je bqeđa, ali ona se dizala i dizala, isvaki put kad bi bila na najvišoj tački otvorilabi oči da u slatkom užasu pogleda oranicu i rijekupod brijegom. Isprva su je svi ćutke udivqenogledali, ali domalo započe smijeh i pijana graja.Cigani i pribojski momci počeše podvriskivati idovikivati ženi koja nije ništa čula.

– Aha! ’Vamo pogledaj, Zemko!– Nemoj, pašće, jadna!– Ako, na meko će!– Evo joj jastuka!– Ha, ha, ha-a-a-a!– Jih! Quqni, Zemko!A Zemka se umorila. Cigančice je prestaše

otiskivati, zamasi su bivali sve mawi, još senihala samo svojom rođenom težinom, sve mawe, sve

F SADRŽAJ

IVO ANDRIÆ 195

mawe, dok joj se noge ne dotakoše trave i ona siđe,zanesena i nasmijana.

Đerzelez sjedi i gleda, topi se i širi ruke –zbogom pameti! – ponijelo ga veseqe i qepota i onedimije od xambasme što lepršaju kao barjak imiješaju se sa vrhovima borova i s vedrim nebom.Kao da se wegovoj žalosti prohtjelo da se svaodjednom prometne u obijest i veseqe. Samo jedančas mu b nekako žao i stidno što se tako brzoodriče svoje tuge i one gwevne odluke s druma daneće u svojoj blizini više nikad „ništa što ježensko... Ni mačke! Ni mačke!...“ Ali najednomCiganke, poslije duga sašaptavawa i dogovora,složno zapjevaše:

Razboqe se Đerzeleze,

aman, aman!

Diže se hajnak i vriska, svi pogledaše u wega,a on ne vidje više nikoga. Oči mu zažagrile i licesja, a osjeća da je nemoćan, i lak je, a nikako ne možeda se digne.

Tu su pjesmu ispjevale srebrničke Cigankeneke godine, kad je Đerzelez sve proqeće ležao uSrebrnici, jer ga je neko mučke ranio jednog petkakad je dohodio Nuribegovoj kćeri pod penxer. A onse ne sjeća ni onog petka, ni penxera, ni Nuribegovekćeri, koju je davno zaboravio. Samo se sjeća kako jeslab i rawen ležao; ispod otvorena prozora mupquska i šumi nabujao potok, na brijegu jeđurđevdanski dernek i Ciganke prvi put pjevaju owemu, pjesmu im dodaje brijeg brijegu, ječi i šumisva srebrnička kotlina od pjesama i potoka, a onleži i tako je slab da ne može sam ni maštrafu slimunadom da ustima prinese. Sjeća se, sjeća, ali ne

F SADRŽAJ

196 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA

može da razdvoji ovaj dernek od onoga što ga jebolestan slušao, nego mu se sve miješa, pjesme isvirka i piće i čeqad od onda i od sada, a prekosvega toga se quqa Zemka u velikom smjelom luku, ion je lovi očima i jeza ga prolazi, čas vrela čashladna, ispod slabina.

U posqedwe dane nije gotovo ništa jeo, pa gapiće obuzima naglo. Sunce je zašlo. Ide hladanvjetar, šume borovi; dim sa vatara biva modar,sumrak se spušta.

Đerzelez naređuje Ciganinu da mu svira iznadglave, na tanku žicu, pa svaki čas uzmahuje rukom ihoće da ga bije i psuje mu ćemane i onoga ko mu ga jenapravio, a stariji Morić mu zaustavqa ruku imiri ga. Onda se diže pa hoće da ide da hvata Zemkuza ruku. Zadržavaju ga Morići i smiju se;osmjelili se i oni momci iz Priboja pa se smiju.Grohot i tresak, a Đerzelezu se jezik plete.

– Ona je... moj dušmanin.Otima se, diže, širi ruke i polazi put Zemke,

koja stoji među Cigankama kraj quqaške i glođecrvene arnautske šećerleme. Raspasao se pa muspadaju i boraju se čakšire, a ionako kratke nogemu izgledaju još kraće i još debqe; otpasao mu sepojas od ibrišima višweve boje pa se vuče za wim,poliven rakijom i umrqan pepelom. Jedva se držina nogama, krivuda i smjera čas lijevo, čas desno.Ciganke vrište od smijeha, i Cigani seubezobrazili. Svirka staje.

– Ha, drži ga, zemqo!– Povuci, potegni!– Jaalah!

F SADRŽAJ

IVO ANDRIÆ 197

A Cigančad što su se ispela po granama gađajuga iz potaje suhim šišarkama. Vraća se, sjeda ipije i upada u pjesmu.

Mrak pada. Svijet se pomalo razilazi, aMoriće i wihovo društvo tek poduzelo piće,terevenče i jednako tjeraju šalu s Đerzelezom, kojinapreže oči da u mraku razazna Zemkin lik, dok muse sve pred očima pomiče i kovitla. Svirači hoćeda im odu; oni ih zaustavqaju najprije lijepim paonda na silu, psuju im majku cigansku, nude imnovce i tuku ih, naizmjence.

– Dockan je, pustite nas, slatke age!– Ne vidi se, more, daleko nam je kućama,

izginućemo!Najednom mlađi Morić skoči, wegovo je

golobrado lice problijedilo i došlo podbulo izlo kao u čovjeka koji je na sve spreman.

– Posvijetliću ja vama sad, za dušu vam sefiraunsku!

On se diže i uze veliku glavwu smrčevine;držeći je u stranu, jer ga je dim gušio i iskreobasipale, uputi se, lagano se povodeći, ravnicom.Na zapadnom, otvorenom obronku je stajao plastsijena, ograđen plotom od ševara i očupan iizgrizen sa strana, dokle su mogla goveda dadohvate. Nađe plast u mraku, ali zadugo nije htjelosijeno da uhvati plamena; tek kad nalomi suvihgrančica od plota i naloži ispod sijena, primi seuokrug plasta vatra koja se sve više pewala, dok sekonačno ne pretvori u velik stup plamena koji sena vjetru širio i naličio na ogweno jedro.Pucketalo je sijeno i rojile se iskre, crvena jesvjetlost zalila borove i ravnicu i zaostalu

F SADRŽAJ

198 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA

čeqad. Svi se stadoše razilaziti, kud koje.Svirači su drhtali.

– Aman, aga, šta učini? Povješaće nas kadijasve.

– Sikter, more, i ti i kadija.– Ne, neće oni na vas, nego nas Cigane; reći će:

eto, Cigani zapalili kadijino sijeno. Uh!I one čaršilije se prepale, ako su i pijane,

vide: odviše je. Samo oba Morića sjede, pucaju izmalih pušaka, pijuckaju i gledaju u plamentrepćući.

A Đerzelez posrće, podaqe u polumraku, zaposqedwim Cigankama i lovi Zemku. Usiqava se datrči što boqe i bijaše je dobro pristigao, kad onanajednom zakrenu nalijevo i izgubi se na putu kojivodi između wiva. Đerzelez se nije nadao takonaglom zaokretu; onako krut, težak i pijan, kad sejednom zaletio, on se nije mogao zaustaviti, pređeobronak ravnice i otisnu se niz visoku strmu obaluput potoka. Isprva se dočekivao na noge, ali kako jeobala bivala sve strmija, izgubi ravnotežu iskotrqa se kao klada sve do u potok. Pod rukamaosjeti vlažno kamewe i glib, i odmah poče da sediže. U očima mu je još titrao sjaj, ali tu je bilomračno. Napipa vodu i stade da hladi ruke i čelo.Tako je sjedio dugo. Noć je odmicala.

U neko doba osjeti studen i neugodnu drhtavicu,pribra se i odluči u tupoj glavi da se izvuče izpotoka. Pewao se i otiskivao, pridržavao rukamaza travu i ogranke, odupirao se koqenima, idućisve više nalijevo gdje je obala bila mawe strma; isve je to činio kao u snu.

Nakon duga vremena i napora on se nađe na ruburavnice na kojoj već davno nije bilo žive duše.

F SADRŽAJ

IVO ANDRIÆ 199

Bilo je tamno. Osjeti ravno i tvrdo tlo pod nogama itek tada iznemože potpuno. On pade na koqena,dočeka se na ruke i osjeti nešto toplo i prhko podsobom; bio je izišao na mjesto gdje je izgorio plastsijena. Tako je ležao potrbuške, odupirući se naruke. Bilo mu je mučno. Pod wim je u hrpi crnoggara bqesnula još gdjekad pokoja iskra. Čulo sekako psi reže i glođu ostavqene kosti. Sa jednogbora pade šišarka i dokotrqa se do wega. On seosmjehnu.

– Ne gađaj se, Zemko, rospijo... ’vamo dođi!Nikako ne može da se sabere. Prisjeća se da je

htio nekog da bije; htio je nekog da upita šta je ovo swim, ali bilo se naoblačilo, i kasna noć; i nikognije bilo, ni koga da pita, ni s kim da se bije.

ĐERZELEZ U SARAJEVU

Nesrećan, slavan i smiješan, tako je obišaoĐerzelez p carevine. O wegovim doživqajima togqeta zna se veoma malo; i on sam ih je odmahzaboravqao. Čulo se samo da je počinio mnogeludosti radi udovice jednog ušćupskog trgovca i daga je ogulila neka Jevrejka što je hodila sčalgixijama iz Selanika.

Uoči samog Ramazana stigao je u Sarajevo.Tri dana prije wegova dolaska pogubqena su

nad Kovačima, na onom širokom raskršću gdje sesijeno prodaje, oba Morića. Uhvatili su ih u jednojmehani na drumu koji vodi u Trnovo. Proveli su ihkroz sve Sarajevo. Išli su, vezani, kratkim ioštrim korakom kako stupaju Arnauti; oko wihToske i zaptije. Za wima je ostajao lak oblačakprašine. Svijet se obazirao.

F SADRŽAJ

200 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA

Kad su bili kroz dowu čaršiju, počeše da imdobacuju pogrde. Čaršilije su skakale sa ćepenakai mašući bagavim nogama tražile po zemqinanule.

– Aha!– Hajduci!– Sikiru za domuze!Tako su ih vodili do Tašlihana.Nisu ih smaknuli kraj Miqacke, ispod

Latinske ćuprije, gdje su vješali raju i gdje biobješeni visili po dva dana, a besposleniprolaznici bi im zasukivali konopac pa ondapustili, i leš bi se dugo vrtio, kao vreteno. Wih supogubili brzo, i odmah sa sutonom sahranili naBakijama. Majka im je izdahnula, bez jauka, kad je sdivanane ugledala gdje ih vode.

Wihova velika kuća, s bezbrojnim prozorimakoji gledaju iznad grada i preko Igmana, ostala jetamna i pusta. Samo je u jednoj od dowih odajagorila svijeća. Tu je, venući od sušice, ležalasestra dvojice Morića, sa plavom glavom na vrelimjastucima, i grozničavih očiju slušala šapatsvoje stare dadiqe Anđe, koja je potajno snovala daje, bar u čas smrti, pokrsti.

Poslije prvih jesewih kiša i vjetrova, bile susarajevske ulice čiste i vedre sa veselim sjajemjesewih dana u zraku i na kućama, i sa prvimpjegama rujeva lišća na strmim bregovima. Letizrakom paučina kao svila.

Bio je Ramazan i dawu je sve mirovalo, ali noćuse grad prolamao od svirke, sijela i ašikovawa pomahalama. Dućani, puni voća, i kahve, puni qudi,bili su po svu noć otvoreni. Iz aščinica se širiooštar i zagušqiv zadah masla i pržena šećera.

F SADRŽAJ

IVO ANDRIÆ 201

Prolaze buquci žena, a pred wima po jedanmuškarac sa velikim fewerom.

U udaqenim baštama se u tamnoj tišini čujekako s muklim tutwem biju o zemqu prezrelekruške, a zrele takiše se savijaju i nagiwu prekoograda i u jesewoj obijesti padaju prolaznicima naglave.

Đerzelez ide, opaqen i lak, u silnoj snazi kojase pred jesen kupi u svakom čovjeku. Sva su mjestamila; čeka ga mnogo radosti; puno obećavaju dani iqudi.

Redom su ga pozivali na iftar. I jednopredveče kad je, idući Bakarevića kućama,prolazio između Kršle i Turbeta, zastade predkućom na uglu. Jedna starica, izmećaricasmežuranih ruku, kumala je sitnim pijeskomavlijska vrata, kad se jedno krilo napola otvori ipomoli se djevojka u svijetlim dimijama i crvenojječermi. Ona dodade nešto sluškiwi i ostadečasak onako prignuta u poluotvorenim vratima.

Kao uvijek kad bi ugledao žensku qepotu, onizgubi u tili čas svaki račun o vremenu iistinskim odnosima, i svako razumijevawe zastvarnost koja rastavqa qude jedne od drugih.Videći je onako mladu i punu kao grozd, on nijemogao ni načas da posumwa u svoje pravo; potrebnoje samo da ruku pruži!

Jedan tren je gledao, raskoračen i zažmirivšimalo na desno oko, a onda se nasmija poluglasno išireći ruke i gotovo poskakujući pođe prema woj.Djevojka ga ugleda na vrijeme, trže staricu zarukav i uvuče je u avliju – Đerzelezu se ukrstiše uočima gipki i veliki pokreti zrele djevojke – aonda tresak, i on ne vidje ništa do, pred samim

F SADRŽAJ

202 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA

nosom, veliku bijelu plohu avlijskih vrata zakojima je škripala brava i strugao mandal. – Takoje stajao. Još je ostalo malko, sada već besmislenog,smiješka na wegovom licu; a onda se okrenu:

– Vidiš!...I u nesvjesnom čuđewu nekoliko puta ponovi tu

riječ bez smisla i značewa, kao što čini čovjekkoji se žestoko udari.

Sad je bilo mračnije. Iza Kršle su kosmate ikrivonoge suvarije strugale zagorele karavane odpilava, pripravqajući se za iftar. Đerzelez pođeuz brijeg.

Za večerom je glasno govorio da nadvičesjećawe. Jeo je, a jelo ga je ujedalo za srce. Izavečere, kad su ležali na šiqtetu teško dišući odprekomjerna jela i pušeći, ne može održati iispovjedi se mladom Bakareviću, vitku mladićuzelenih očiju i rumena lica s podrugqivimosmijehom. Pričao je sve, i pričajući i sam sečudio da je cio događaj, kad se drugom kazuje, takomalen i neznatan. I nehotice je širio, uvećavao iuplitao sjećawa iz drugih susreta. Gušio seriječima.

Sutradan je ustao iza podne i odmah se zaputiokući kraj Turbeta. Septembarski dan, i sinoćnagorčina. Visok bijel zid, teška zatvorena vrata, apreko zida proviruje loza.

Prema kući je bila halvexinica iz koje ga nekoviknu. Sa mirnim poštovawem pozdravi ga jedanstari poznanik, Arnautin. Bio je sin prizrenskogtrgovca, ali je živio uvijek po svijetu „utrgovini“, a u stvari se satirao idući uvijek samoza jednom strašću. Sad je od svojih zemqakahalvexija zapazio djevojku u bijeloj kući na uglu i

F SADRŽAJ

IVO ANDRIÆ 203

tu je gubio dane i nije odmicao iz halvexinice,vrebajući uzalud wena vrata.

Kad Đerzelez uđe, iziđoše halvexije izapregratka, gdje su muklo dahćući mijesili šećer itijesto, i prostriješe im hasuru da sjednu. Obojicasu nastojala da sjednu licem prema ulici ivratima. Kako nisu smjeli pušiti i kako ih jemorila žeđ, govorili su isprva veoma malo, ipoglédali svaki čas napoqe. Đerzelez se prvipovjeri i ispriča mu „sve“. Kad Arnautin ču,obradova se bez imalo surevwivosti; wegovo lice,žuto, s dubokim borama, i wegove ugašene oči,oživješe i planuše. Povedoše govor kaoprijateqi. Oborivši blijedo lice s podstriženimbrcima, Arnaut je govorio polako i rastavqajućiriječi:

– Ona je kao kruška jeribasma, glatka i meka.Asli je žena latinskog mileta vrüća od svake drugežene.

I oni počeše dug i strastven razgovor, turski ašapatom. Arnaut je govorio promuklo i sasmiješkom, koji mu je uvijek ležao kao neugodnasjena na licu. Od wega je saznao sve o toj djevojci.

Ona se zvala Katinka i bila je kći AndrijePoqaša, nesrećna rad svoje qepote o kojoj supjevali dvije pjesme po svoj Bosni. Na kuću su imudarali rad we. Nikad nije smjela izlaziti.Svecem bi je vodili zorom na ranu misu u Latinluk,i tad umotanu u bošču kao Turkiwu, da je ne poznaju.Rijetko je silazila i u avliju, jer je odmah do wihbila islahana, za čitav boj viša od wihove kuće, ađaci te škole, slabo hraweni i mnogo bijenimladići, provodili su, blijedi od žeqe, sate naprozorima, loveći je pogledom po avliji. A kad god

F SADRŽAJ

204 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA

bi izišla, ugledala bi za prozorom nacereno liceludog Alije, žuta i krezuba idiota, koji je biosluga u toj školi.

Dešavalo se, poslije burnih večeri, kad biaskeri ili sarajski momci vriskali inakašqavali se ispod prozora i udarali na vrata,da bi je majka, ni krivu ni dužnu, grdila i u čudu sepitala „u koga se umetnu“ da je rad we grad lud ikuća nemirna, a ona bi je slušala, skopčavajućiječermu na grudima, bez zračka razumijevawa uvelikim očima. Ona je često povazdan plakala neznajući kud će sa životom i sa svojom prokliwanomqepotom. Ona je klela samu sebe i grizla se i uzaludmučila, u svojoj velikoj nevinosti, da dokuči šta jeto „bezobrazno i tursko“ na woj što zaluđujemuškarce i rad čega se uspaquju i mame oko winekuće askeri i balije, i zbog čega to mora onda da sekrije i stidi a weni da žive u strahu. I svaki danje bivala qepša.

Otad zaredaše Đerzelezu popodnevi uhalvexinici. Počeše se kupiti i neke Sarajlije.Dolazio je i mladi Bakarević, pa Derviš-beg saŠirokače, riđ i podbuo od pića, a sad, zbog posta,qut kao ris; i Avdica Krxalija, sitan, mršav ižustar kao vatra, poznat ukoqica i ženskar. Tu, upolumračnoj halvexinici, gdje je svaka stvar bilapotamwela i qepqiva od šećera i isparivawa,čekali bi da pukne top1 i vodili duge razgovore oženama samo da zaborave žeđ i duhan.

F SADRŽAJ

IVO ANDRIÆ 205

1 Topovski pucaw označavao je kraj dnevnog posta.

Sa gorčinom u zapaqenim ustima i nekimbolnim nemirom u svakom mišiću, Đerzelez ih jeslušao, smijao se, pa i sam pokatkad pričao,zaplićući se i uzalud tražeći riječi. A pred wimje uvijek Katinkina kuća zatvorenih vrata inepomičnih penxera.

Jedno popodne isprebijaše od čamotiwe izlovoqe nekog somunxiju, hrišćanina, što jeprošao pušeći.2Pokušali su da zavade, za zabavu,Arnauta i Đerzeleza zbog djevojke, ali uzalud, jer jeArnautin bio nepomičan u svom miru sa smiješkomi bez traga surevwivosti. Jedanput platiše nekodijete da iza ugla tanko viče:

– Gle Katinke! Kako si, Katinka? Ama gdje siti? Nigdje te nema!

Kad ču Arnautin, samo što strignu očima i bezšuma, kao lasica, klisnu prema vratima. AĐerzelez za wim. Stiže ga na vratima i obojicaispadoše u isti čas na ulicu. A napoqu nigdjenikog: dugo i sumračno doba pred iftar i pritajenabijela kuća; iza ugla se čuje po kaldrmi topot kakobježi plaćeno dijete. Svi su se dugo smijali. IĐerzelez se smijao.

Mladi Bakarević im predloži da zovnu IvkuGigušu, jednu staru i poznatu pezevenkušu sBistrika, koja je zalazila u svaku kuću, jer jeprodavala bez i čevrme, ali je živila ne toliko odsvog beza koliko od tuđeg grijeha i tuđe nevinosti.Bila je debela i visoka starica sa smeđim okruglim

F SADRŽAJ

206 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA

2 Kako muslimani preko dana, uz Ramazan, ne puše, ne jedu ine piju, nisu smjeli ni hrišćani pušiti ili jesti predwima, da im ne izazivaju žequ.

očima; u govoru se neprestano doticala rukomĐerzelezova koqena. Obećala je da će razviditi,ali da nema nade jer se do djevojke ne može; iotišla, opraštajući se glasno.

Sutra po podne zateče Arnauta i Gigušu.Arnaut je klimao glavom.

– Hej, hej, otišla, otišla!– Otišla, bogami, efendija, ima dva dana.

Odveli je, kazuju mi, prije sabaha; i sad daj znaj,dušo, gdje je. Zapazili, zar, gdje se vrzete oko kuće,a mnogo vas je, pa vele da sakrijemo djevojku. To je,dušo, ništa drugo. A sad, daj je nađi.

Stara je snižavala i dizala glas, nišućiglavom kao nad gubitkom. Arnautin je gledao predase. Nije se nikako moglo znati šta misli.

Đerzelezu udari krv u glavu. Ta stvar takojasna i vjerovatna i nepovratno istinita: da u tojkući već od nekidan nema djevojke s blijedim imršavim licem a teškom kosom i bujnim velikimtijelom (on je još jednom ugleda cijelu), uzbuni iprevrnu sve u wemu. Kao da se steže i smrknuhalvexinica; krvavi mu dođoše i baba i Arnaut;okrenu se i kao slijep iziđe na ulicu.

Nadimao se od gweva. Ne moći do te vlahiwe;nikad ne moći! I ne moći nikog ubiti i ništarazbiti! (Novi val krvi zapqusnu.) – Ili da ovonije varka! Da wega ne magarče? Kakva je ovo šalaopet? I kakve su to žene do kojih se ne može kao nido boga? A isti čas je jasno osjećao da su to pretankikonci za wegove ruke i da – po koji je to put već uživotu!? – ne može nikako da shvati qude niwihove najjednostavnije postupke, da vaqa da seodreče i povuče, i da ostaje sam sa svojimsmiješnim gwevom i suvišnom snagom.

F SADRŽAJ

IVO ANDRIÆ 207

Išao je tup i ubijen. Nijedne misli u glavi,samo se crven oblak jedan za drugim diže iraspliwuje. Nije se osvrtao, a za wim je ostajalabijela šutqiva kuća i mračna niska halvexinica.

U Kršli su se vježbali trubači; jednoličnamelodija vojničkog marša svaki čas se prekidala iponavqala. Sunce je dobro sjalo. Odjednom ga stežeoko vrata i poli znoj. Išao je niz Miqacku; ispodwega rakite i vrbe zelene, ali sa tragovima jošproqetnih poplava. – Dobro je da je put nizMiqacku tako ravan i tako dug; da nikad ne bisvršio! Da se nigdje ne mora zakretati.

Zaustavio se tek na Hisetima i zakrenuo, sadveć s jasnom namjerom, u Dowe Tabake. Tu uđe u jednomalo dvorište s visokom kapijom. Pod wim sujecali i škripali uski basamaci izglodani odmnogih posjeta. U maloj i lijepoj sobi, uprigušenom svjetlu zavjesa od tanka bijelaćerećeta, sjedila je, s mirnim očima i bijelimrukama, Jekaterina, kao da čeka.

Ta Jekaterina je bila kći jednog qekara, koji jedošao nekad iz Odese. Govorili su da je Gruzijanac,ali u stvari je bio Rus; i nikad se nije znalo zaštoje izbjegao. Nosio je fes i zvali su ga Velibeg, ali jeprije smrti zvao popa i umro kao hrišćanin. Kćimu je, osirotjela i sama, htjela najprije da pođe ukakav ženski manastir u Rusiju, ali ju je zadržaojedan Grk, kavaz, a kad je on prevari, preselila se ujednu od onih malih kućica što se redaju nizHiseta do u Dowe Tabake i u kojima žive poddržavnim nadzorom, sve po jedna ili dvije u svakojkući, kupovne i cijelom gradu po imenu poznatedjevojke. Sa ostatkom očeva novca ona je kupila tumalu kuću u kojoj je sada živila s jednom starom

F SADRŽAJ

208 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA

sluškiwom, takođe nekadašwom hisetskomdjevojkom. Po danu bi spavala ili plela jastučniceu sjeni svoje avlije, a po noći bi primala bogatijegoste. Bila je oniska, krupna i šutqiva.

Đerzelez ju je poznavao iz prijašwih noći.Ona se iznenadi dawoj posjeti; ustade, a on rečemirno, s vrata:

– Jekaterina, došao sam do tebe.– Neka, neka, dobro došo! – govorila je ona

namještajući mu pokorno jastuke.Sjeo je na kratko šiqte, a ona ostade stojeći,

malko prignuta. I odmah poče da ga raspasuje.Poslije je ležao položivši glavu na wen skut,

dok mu je ona milovala suncem opaqenu šiju.Pripio je lice uz tanko tkivo wenih dimija; predočima su mu kružili svijetli i crveni kolutovinesrećne krvi i bezbrojne uspomene, ublažene idaleke.

I ta ruka što je osjeća na sebi, je li to rukažene? – Mqečanka u krznu i somotu čije se tijelo,vitko i plemenito, ne može ni zamisliti. CigankaZemka, drska i podmukla a mila životiwa. Gojnaudovica. Strasna a prevejana Jevrejka. I Katinka,voće koje zrije u hladu. – Ne, to je ruka Jekaterine.Samo Jekaterine! Jedino do Jekaterine se ideravno!

I još se jednom javi misao s kojom je sto putazaspao, nejasna, nikad dokraja domišqena, auvredqiva i jadna misao: zašto je put do žene takovijugav i tajan, i zašto on sa svojom slavom isnagom ne može da ga pređe, a prelaze ga svi gori odwega? Svi, samo on, u silnoj i smiješnoj strasti,cio svoj vijek pruža ruke kao u snu. Šta ženetraže?

F SADRŽAJ

IVO ANDRIÆ 209

Mala ruka ne prestaje da ga gladi, vješto iznalački, niz kičmu. I opet gasne misao i ruši seneriješena i teška u wemu. Govorio je kao u snu,nepomičan.

– Koliko sam svijeta vidio, Jekaterina!Koliko sam ja svijeta obišo!

On sam nije više znao bi li to da joj se tužiili da se hvali; i prekinu se. Bio je miran usawivoj tišini u kojoj se slivaju i izmiruju svidani i događaji. Silom je sklapao oči. Htio je daproduži taj čas bez misli i žeqe, da što boqeotpočine, kao čovjek kome je dan samo kratak odmori kome vaqa daqe putovati.

[1920]

F SADRŽAJ

210 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA