R K T. Ž U P A

POHODA B. D. M.

God. IV. Broj: 27 18. ožujka 2018. PETA KORIZMENA NEDJELJA

Što više ulazimo u dubinu svetog korizmenog vremena, liturgija Crkve sve više nas uvodi

u potpuniji doživljaj istinskoga vjerničkoga odnosa prema samima sebi, prema drugim

ljudima i, konačno, prema Bogu. U tom smislu, riječ Božja koja nam je naviještena obiluje

mnoštvom poruka i poticaja o kojima smo pozvani vrlo ozbiljno promišljati. Naravno da u

ovom trenutku ne možemo iscrpiti sav sadržaj današnje svetopisamske poruke, jer je ona

u sebi 'presadržajna' i prebogata, ali možemo promišljati o nekim naglascima. U prvom

čitanju iz Knjige proroka Jeremije, gdje se govori o sklapanju novoga saveza, čuli smo

nešto što je i za nas danas iznimno važno i spasonosno: „Zakon ću svoj staviti u dušu

njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj“. Ovim savezom

događa se nešto novo. To nije neki jeftini i neozbiljni savez koji propada nakon

jednostavnog raskida ili odbacivanja. To je savez između Boga i čovjeka, savez koji poziva

i obvezuje na potpuno partnerstvo, savez koji traži dušu i srce, znači, cijeloga, potpunoga

i nepodijeljenog čovjeka. Jednostavno, savez svetoga čovjeka i svetoga Boga. Dobro su

nam poznati savezi koji su propadali i koji su bili iznevjereni upravo zbog ljudskog grijeha

i slabosti. Ali ne moramo time biti opterećeni jer današnje prvo čitanje završava nadom za

svakoga od nas: „…jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više

spominjati!“ Bog ne pamti grijehe i slabosti. On milosrdno oprašta i daje nove mogućnosti

i nove šanse. Što nam je onda činiti? Pozvani smo obnoviti svoj savez s Gospodinom.

Kako? Pokušajmo otkriti što od nas traži i očekuje. Ako traži naše srce, dajmo mu srce,

ako želi svetošću ispuniti našu dušu, dopustimo mu; ako nas poziva na put spasenja,

krenimo za njim. Dopustimo mu da bude naš Bog, a mi se konačno ponašajmo kao njegov

narod. Jako dobro znamo što to konkretno znači. Propitkujmo svoje postupke i svoju

savjest, oslobađajmo se grijeha i grešnih navika, nastojmo svoj život povjeriti u Božje ruke

i čvrsto prionimo uz Božje zapovijedi. One su siguran put urednog odnosa i prema sebi, i

prema drugima, i prema Bogu. Nemojmo bježati od Boga, njemu se približimo, a bježimo

od bezboštva. Ovakvim životnim stilom i stavom najizvrsnije ćemo osjećati Božju brigu

za nas, koju iščitavamo u današnjem psalmu: njegovo smilovanje, očišćenje od grijeha,

čistoću srca, postojan duh i radost spasenja koju nam samo on dariva. Možda mislimo da

smo za ovo slabi, možda u sebi teško pronalazimo motive i snagu… Ako je tako, Krist

Gospodin nam u našoj nesavršenosti želi biti oslonac. Čuli smo kako nas poslanica

2.

Hebrejima podsjeća da je „Krist u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i

suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti…“

Ugledajmo se u njega! Neka nam On bude uzor! Naučimo od Njega što je za život važno i

kako se za to boriti i izboriti do kraja.

Budimo zainteresirani poput onih Grka iz današnjeg Evanđelja koji su zamolili Filipa da

im pomogne vidjeti Isusa.

Vidjeti Isusa! Približiti se Isusu! Upoznati Isusa! Boraviti s Isusom! Kako izazovno i kako

neodoljivo! I, što je jako važno – kako moguće! Moguće je Isusa i danas prepoznati,

upoznati i živjeti s njim. A to od nas onda zahtijeva da se malo odmaknemo od logike

svijeta i da se više približimo Isusovoj logici. Ona je sadržana u vrlo snažnim riječima koje

je izgovorio: „Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre,

ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi

svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka

ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj!“ Zvuči čudno? Za neke možda da!

Isus nudi nešto što je radikalno drugačije od mnoštva praznih i lažnih usrećujućih ponuda

koje nudi – bolje rečeno, podmeće – današnje vrijeme i suvremeni svijet. Isus se nije tek

tako razmetao riječima, nije lagao i nije banalizirao. Zato ga trebamo ozbiljno shvatiti. Kad

nas Isus na ovakav način poziva, onda on pokazuje da shvaća svu težinu naših života,

odnosa, naših 'slijepih ulica' i nesnalaženja, naših nesavršenih i krhkih života. I pruža nam

mogućnost spasa. A ona je u obraćenju. On nas poziva da ovdje i sada prihvatimo njegovu

ponudu spasenja. Poziva nas da se probudimo, da se otrijeznimo, da se oslobodimo

melankolije i duhovne lijenosti, da budemo oni koji će ovaj svijet učiniti boljim, ljepšim,

čovječnijim i svetijim. Pritom je nešto jako važno. Važno je ne misliti da to treba učiniti

netko drugi. Važno je uočiti da sam to pozvan učiniti ja. I kad ja budem činio, drugima ću

dati dobar primjer i poticati promjene koje će se događati u većim razmjerima.

Zato iskoristimo ove milosne dane koji su nam sada darovani kao mogućnost obraćenja i

spasa. Budimo spremni slijediti Isusovu logiku, koja je sadržana u logici umiranja

pšeničnog zrna. Kad u zemlji proklija i raspadne se, ono donosi novi, obilat rod. Tako i mi.

Znajmo umirati sebi, svojim egoističnim navikama, svojim uvjerenjima da smo uvijek u

pravu… Znajmo umirati sebi kad drugome treba dati prostora u svome životu, u

obiteljskim, crkvenim, društvenim, poslovnim i drugim zajednicama. Znajmo umirati sebi

i zaboraviti sebe ako je nekome potrebna naša ljubav, naša prisutnost, naša pomoć, naša

riječ ohrabrenja i podrške, ili makar samo ohrabrujući pogled. Znajmo umirati sebi uvijek

kad ima imalo šanse da po iskrenom obraćenju možemo postići sve ono na što nas Bog

poziva kako bi on u našem životu i u životima drugih ljudi bio sve u svemu. Učinimo sve

što je u našoj mogućnosti da budemo Božji narod i da nam on bude Bog! Neka nas

korizmena djela molitve, pokore i ljubavi u tome učvrste i pomognu. Amen!

Molim Vas, uključite se u korizmena događanja u našoj župi, iskoristimo ovo milosno vrijeme! Hvala svima koji prate i šire naš župni listić!

Sakrament svete ženidbe žele sklopiti i danas se ozivaju: KRUNO KRČELIĆ, sin + Ivana Krčelić i Štefanije r. Fabijanec iz Marije Gorice, Gorička 41, i ADELA MIHALINEC, kći Vlade Mihalinec i Đurđice r. Kozlek iz Dubrave Pušćanske, Nova ul. 6, župa Pušća. Oni će se vjenčati u župnoj crkvi sv. Jurja u Pušći u subotu, 7. travnja ove godine. Neka ih zagovorom Majke Božje prati Božji blagoslov!

Mlade (i sve koji se tako osjećaju) pozivamo na Večer milosrđa – korizmenu

duhovnu obnovu u župu kraljice apostola u Zaprešiću u srijedu, 21. ožujka u 20

sati. Doživite susret s Isusom na drugačiji način! Dođite i osjetite tihu atmosferu

kontemplacije u društvu s mnogim mladima. Na ulasku ćete dobiti svijeću koju

možete ostaviti ispred oltara. Ta svijeća simbolizira vas i vaše molitve. Ona će

nastaviti gorjeti za vas i kad izađete iz crkve!

Susret počinje u 20 sati svjedočanstvom i pokorničkim bogoslužjem, zatim slijedi

ispovijed i molitva slavljenja, klanjanje i susret završava misom u 22 sata koju

predvodi Vlč. Jakov Rađa. Po završetku mise bit će korizmena okrjepa u velikoj

dvorani pastoralnog centra! Uključite se!!!

Kao što ste, vjerujem, već čuli, započeli smo pripremu za primjenu krovišta na crkvi svetoga Križa!

Budući je crkva pod zaštitom, moramo poštivati odredbe Odjela za kulturnu baštinu pri ministarstvu

kulture, ali vjerujemo da ćemo do ljeta taj „papirnati“ dio riješiti, a onda bi se tijekom ljeta promijenilo

krovište! Molite da uspijemo izvesti ovaj veliki projekt i sačuvati crkvu od daljnjeg propadanja!

U našoj župi kroz Korizmu i ove godine obavljamo pobožnost križnoga puta. To je lijepa drevna

pobožnost u kojoj pratimo Isusa u njegovom križnom putu od Maslinske gore do Golgote, do mjesta

raspeća. Križni put imamo petkom u 18 sati i nedjeljom u 10,40 u župnoj crkvi, a Križni put se moli

i u crkvi Svetoga Križa svake nedjelje prije svete Mise. Zahvaljujem od srca svima koji dolaze, kao i

onima koji će se tek uključiti! Iskoristimo sveto Korizmeno vrijeme za rast u vjeri! Školska djeca koja

će dolaziti redovito na pobožnost križnoga puta bit će posebno nagrađena!

Kroz Korizmu i ove godine skupljamo jaja i brašno za korisnike pučke kuhinje kod sestara Misionarki

Ljubavi u Jukićevoj ulici u Zagrebu! One svakodnevno hrane stotine siromaha koji imaju kod njih

jedini obrok! Svojim darom od samo nekoliko jaja i kojom kilom brašna mnoge ćemo nahraniti barem

na jedan dan! Mi nećemo bitno biti siromašniji, ali ćemo biti sretniji spoznajom da smo nekoga

nahranili i ublažili mu patnju zbog bolesti i gladi! Hvala od srca onima koji su već donijeli svoj prilog,

kao i onima koji će to tek učiniti! To je konkretni znak našeg korizmenog odricanja!

U utorak, 20. ožujka od 9 sati obilazit ću stare i bolesne osobe koje se žele ispovijediti za

Uskrs! Nažalost, puno je ljudi koje se ne mogu doći ispovijediti u crkvi. Možda se već

godinama nisu ispovijedili. Potaknite ih, rado ću doći do svakoga od njih! Slobodno mi javite

njihova imena i adrese makar telefonom, rado ću ih pohoditi! Važno je napomenuti da za

stare i bolesne osobe ne vrijedi euharistijski post, dapače, oni moraju jesti, pogotovo oni koji

uzimaju lijekove! Ja ne mogu do svih doći ujutro u 9, dakle, oni neka slobodno jedu i uzimaju

svoju terapiju, a ispovijed i pričest će biti kad stignem do njih!

PETI TJEDAN KORIZME

Ponedjeljak, peti tjedan korizme:

Dn 13, 1-9. 15-30. 33-62. Pripovijest o nevinoj Suzani koja je odbila sagriješiti čak i pod

prijetnjom smrti. Bog ju je uslišio i spasio.

Iv 8, 1-11. Isus brani ženu zatečenu u preljubu tražeći od svjetine da prvi baci kamen onaj

tko je bez grijeha.

Ili Iv 8, 12-20. Isus je svjetlo svijeta. Njegovo i Očevo svjedočanstvo dvostruko je istinito.

Ova tri biblijska odlomka odražavaju one teške trenutke koji postoje u životu svakoga od

nas: to su trenuci u kojima smo osumnjičeni za zlo, a posve bespomoćni da se opravdamo;

trenuci kad smo doista krivi, a naši nam optužitelji ne dopuštaju da to ikada zaboravimo;

ili trenuci u kojima smo pred Bogom uvjereni u nečiju dobrotu a ipak nismo kadri očitovati

se pred skeptičnom svjetinom.

Ključ preživljavanja leži u retku iz prvog čitanja: „Ona plačući, srca zaufana u Gospodina,

pogleda prema nebu.“ Kao kontrast ovom retku Biblija opisuje dvojicu bezbožnih staraca

koji „izgubiše…razum, odvratiše svoje oči od neba i zaboraviše njegove pravedne sudove“.

Kada svoj pogled upravimo prema nebu, dopuštamo da nas Bog posve zahvati te smo

zahvaljujući tom intenzivnom jedinstvu ispunjeni izvanrednim mirom i nepobjedivom

snagom. Taj mir je Kristov „oproštajni dar“; Krist nam ga daje, ne dao što ga daje svijet,

već ga ulijeva u sam temelj naše egzistencije.

Taj mir rađa izuzetnom strpljivošću. Isusove riječi dolaze na um osobito u obliku u kojem

su se upotrebljavale u drevnoj latinskoj liturgiji: in patientia possidebitis animas vestras,

što doslovno prevedeno, znači: „u svojoj ćete strpljivosti posjedovati svoje duše“. Suzana

se u tom duhu bez oklijevanja obratila Gospodinu vapijući: „Bože vječni, ti koji poznaješ

tajne…“ Ona se nije bijesno okomila na svoje optužitelje, niti ju je iznenada zahvatila

panika da se mora obraniti po svaku cijenu. Ona je svoj pogled upravila prema Gospodinu,

i u toj je strpljivosti zadobila snagu. Umjesto da upadne u zamku raspravljanja s

prepredenim optužiteljima, ona je sve prisilila da joj se pridruže u nevinosti i iskrenosti

pred Bogom. Najprije smo upućeni da se sjećamo Božje prisutnosti i njegovog sveznanja,

a zatim i da ustrajemo u molitvi. To je jedini način da se naša obrana ne pretvori u

nadvikivanje u kojemu nitko ne pobjeđuje a u kojemu mi gubimo svoju nevinost

osvećivanjem i protunapadima.

Žena uhvaćena u preljubu u tišini je pala ničice do Isusovih nogu. Ponovno se divimo

Isusovom, ali i ženinom svladavanju: „Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako

su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: 'Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju

baci kamen'. I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji.! Žena je mogla svaliti krivnju

na čovjeka s kojim je uhvaćena u preljubu, a koji se uspio izvući. No, njezini optužitelji

nisu htjeli pravdu. U suprotnom bi Isusu doveli oboje preljubnika. Oni su ženu iskoristili

kako bi Isusa iskušali „pa da ga mogu optužiti“.

No, Isus se nije dao uhvatiti u zamku, ali ni žena, čija je ponizna šutnja očitovala daleko

više iskrenosti i dostojanstva nego farizejska nadmenost njezinih optužitelja. Oni najzad

„stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih“.

Molimo za mudrost kako bismo prepoznali kada treba izabrati šutnju koja rađa iskrenošću,

mirnoćom i praštanjem. Tim divnim i dubokim plodovima rađamo istom kada nam se duša

nalazi (doslovno: kada je posjedujemo) u Isusovoj prisutnosti. Ona postaje naše svjetlo,

naš svjedok, naše opravdanje. Isus, novi Daniel, omogućuje ne samo nama nego i širokom

krugu naših bližnjih da molimo: blagoslovljen Bog „koji spasava one što se u nj uzdaju“.

Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja

utjeha su meni.

Utorak, peti tjedan korizme:

Br 21, 4-9. Mojsije je podigao mjedenu zmiju, simbol grijeha naroda, ali i sredstvo njihova

spasenja.

Iv 8, 21-30. ka Izraelci uzdignu Isusa, tada će upoznati da je on „ja jesam“, te da su on i

Bog Jahve, u kojega vjeruju, jedno.

Biblijska čitanja nam nalažu da kao obitelj, odnosno zajednica pred Bogom i jedni pred

drugima priznamo tko smo, što smo učinili i čemu se nadamo biti. To je jedini način da

živimo, odnosno da opstanemo; ako tu istinu potisnemo, u nama će se začahuriti razorne

sile.

Simbol Izraelskog naroda, ljuta zmija (hebrejska riječ saraf doslovno znači plemenita“),

koje su u velikom broju ujedale ljude „tako te pomrije mnogo naroda“, postaje sredstvom

spasenja. Mojsije je načinio zmiju od mjedi i postavio ju na stup kako bi svakome tko

pogleda na nju, iskreno priznajući svoje grijehe i kajući se za njih, Gospodin oprostio i

ozdravio ga. Takvo priznanje čisti um i srce, jer razotkriva i uklanja sve tobožnje isprike

nazivajući zla djela njihovim pravim imenom, a to je „grijeh“. Narod priznaje da je njihov

grijeh prouzročio nevolju i smrt, da je njihovo mrmljanje pogubno, a da njihovo

razbacivanje hranom ili njezino omalovažavanje („to bijedno jelo već se ogadilo dušama

našim“) doziva Božji pravedni gnjev. Mjedena zmija imala je dugu povijest: davno prije

Mojsija bila je popularan idol odnosno kipić upotrebljavan u kanaanskim obredima

plodnosti. Valja primijetiti da je zmija u Post. 3 simbol đavla. Ta poganska pozadina možda

je jedan od razloga da je Mojsijeva mjedena zmija postala predmetom idolatrije. Stoga ju

je kralj Ezekija uništio.

Usprkos tome, prva je Crkva u tom simbolu prepoznala Isusa na križu. Raspeti Isus

pokazuje puni učinak naših grijeha. Isus se sjedinio s nama, nama koji činimo zlo, zavidimo

i mrzimo jedni druge, koji smo kivni i puni predrasuda; pa ipak, on je u tom sjedinjenju s

nama očuvao svoju dobrotu, mir i božanstvo.

Sveti je Pavao napisao: „Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi

budemo pravednost Božja u njemu“. U Isusovoj dobroti, milosrđu, nježnosti i praštanju mi

konstantno opažamo svoju nasilnost i osornost. No, slika Isusa na križu ne uprizoruje samo

našu osobnu i zajedničku nasilnost i grešnost nego također objavljuje i „dobrostivost i

čovjekoljublje Spasitelja našega Boga“.

Poput mjedene zmije koju je podigao Mojsije, i raspeti Isus, uzdignut zbog naših grijeha i

grijeha čitavoga svijeta, potiče nas „da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda…

iščekujući blaženu nadu… Spasitelja našega Isusa Krista. On sebe dade za nas da nas

otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela.“

(Tit 2, 12-14,)

Dok se Isus izvana suobličuje nama, iznutra nas osposobljava da se mi suobličimo njemu.

Njegova nutarnja dobrota uklanja iz nas otrov grešnosti – ulijevajući ga u nasilno i

stravično raspeće… i od toga časa mi poput Isusa pripadamo onome „što je gore“.

Gospodine, usliši molitvu moju, i vapaj moj k tebi da dođe.

Srijeda, peti tjedan korizme

Dn 3, 14-20.24-25.28. Trojica mladića radije izabiru biti bačeni u užarenu peć nego se

pokloniti kraljevu kipu.

Iv 8, 31-42. Poput Isusa, istinsko Abrahamovo potomstvo živi od vjere, vjerno vrši volju

Božju i pouzdaje se u Božja obećanja.

Trojica mladića iz Danielove knjige poslušno slijede svoju savjest i vjeruju u Boga bez

obzira na posljedice. „Bog naš, komu služimo, može nas izbaviti… on će nas i izbaviti.

No, ako toga i ne učini, znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvojemu bogu…“ Oni s

nezamislivom mirnoćom prihvaćaju posljedice te kažu kralju: „Ne treba da ti odgovorimo

na to.“ Stvar je vrlo jasna: nema alternative onome što je moralno dobro, prihvatljivo, te

stoga obvezujuće.

Bog ih je izbavio iz peći koja je bila ugrijana „sedam puta jače no inače“. Kad je

Nabukodonozor to čuo, uzviknu: „Blagoslovljen bio Bog… koji je poslao svog anđela i

izbavio svoje sluge, one koji se uzdahu u njega.“

I Isus je uvijek vršio volju onoga koji ga posla. Upravo zato je i izjavio: „siđoh s neba ne

da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla“. (Iv 6,38). Ta herojska poslušnost

je Isusova hrana (4,34). pa ipak, Isus, za razliku od mladića u užarenoj peći, nije spašen od

nasilne smrti na križu.

Unatoč tome, ta je smrt bila odgovor na Isusovu molitvu. Premda to izgleda protuslovno,

Poslanica Hebrejima upravo tako tumači Isusovu agoniju u maslinskom vrtu: „On je u dane

svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu

koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti. Premda je Sin, iz

onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju

začetnik vječnoga spasenja“ (Heb 5,7-9).

Tom poslušnošću Isus očituje svoje božanskog sinovstvo: „nisam sam od sebe došao, nego

on me posla“. Isusov vječni život jest jedinstvo presvetoga Trojstva koje Otac vječno rađa.

Isusova poslušnost bitan je element njegova života, njegova „ja jesam“. Poslušnost jest

zahtjev njegove egzistencije.

Naša egzistencija učeništva proistječe iz onih dubokih korijena naše duše u kojima smo

pozvani i trajno podržavani na nadnaravni život onkraj svake ljudske sposobnosti

razumijevanja. Isus je u današnjem evanđelju rekao: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu

moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“!

Premda moramo donositi mnoge svjesne odluke te djelovati u skladu sa svojim talentima

i mogućnostima, Bog je taj koji nas rađa te primamo božanski život sličan Isusovom. U

ključnim momentima našega života od nas se očekuju herojske odluke. Zapravo, mi

nemamo drugog izbora, kao što ga nisu imala ni trojica mladića. Ništa nas ne smije

odvratiti od onoga što je moralno dobro. „…istina (božanskog života) će vas osloboditi“.

U našoj neustrašivoj poslušnosti očituje se naše božansko podrijetlo, a mi se pokazujemo

u najodvažnijem i najbožanskijem svjetlu. Čak i ako na našu molitvu za izbavljenjem Bog

odgovori našom smrću (kao u Isusovu slučaju), mi smo ipak spašeni za vječni život, te će

anđeli uskliknuti. „Blagoslovljen bio Bog… koji je poslao svog anđela i izbavio svoje

sluge, one koji se uzdahu u njega“.

Blagoslovljen Budi, Gospodine, Bože otaca naših, hvaljen i uzvisivan dovijeka!

Blagoslovljeno slavno i sveto ime tvoje, hvaljeno i uzvisivano dovijeka!

Četvrtak, peti tjedan korizme

Post 17, 3-9. Bog Abramu mijenja ime u Abraham i daje mu obećanje da će ga učiniti ocem

mnogih naroda.

Iv 8, 51-59. Isus kaže: „Abraham, vaš otac, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i

obradova se“ te dodaje: „prije nego li Abraham posta, ja jesam!“

Obećanja dana Abrahamu sežu prema naprijed, te se čak odnose i na stoljeća koja još nisu

uslijedila. Obraćajući se Abrahamu Bog je anticipirao dan kad će se svi narodi svijeta naći

sjedinjeni poput krvnih rođaka, svi kao potomci zajedničkog oca Abrahama. Različite rase

na planetu kao i mnogobrojne etničke skupine ne mogu uspostaviti to jedinstvo kroz

zajedničku genealogiju ili krvno srodstvo. To se jedinstvo može uspostaviti jedino ako svi

dijele istu vjeru i nade, a to znači vjeru u zemlju koja je svima jednako obećana, vjeru u

put spasenja kojim nitko ne putuje sam, vjeru u zajedničko dijeljenje bogatstava zemlje,

vjeru u božansko dostojanstvo svih ljudi.

U usporedbi s izlaskom iz Egipta pod Mojsijevim vodstvom, savez s Abrahamom ima

daleko sveobuhvatniji doseg. On odražava doba Davidovog kraljevstva kad je Izrael

uspostavio žive diplomatske odnose s drugim narodima te prihvatio – s Božjim

blagoslovom – mnoge običaje i vrednote svojih susjeda. Obećanja koja je Bog dao

Abrahamu savjetuju nas da mislimo široko, reagiramo otvoreno te sanjamo i čeznemo za

božanskim idealom jednoga svijeta i jednoga naroda.

Dok je Abraham s uzbuđenjem gledao prema naprijed, Isusove riječi sežu ne samo u

Abrahamovo doba 8oko 1850. g. pr. K.), nego prolaze prvim danom Izraelske povijesti sve

do vječnog dana prije stvaranja. „prije nego li Abraham posta, Ja jesam!“ Isus se

poistovjećuje s Jahvom. To ime za Boga, Izraelu posebno i vrlo sveto, na hebrejskom znači.

„onaj koji je uvijek prisutan“.

Isus, prema tome, za sebe tvrdi da predstavlja više od ispunjenja Abrahamove vjere i nada;

Isus je jedno s Bogom koji je predvidio Abrahamov dan davno prije nego što je stvoren

svemir, upravljao svjetskom poviješću kako bi Abraham mogao biti nada svim narodima,

vodio Izraelovu povijest sve dok se vječna riječ nije utjelovila kao Isus, sin Marijin.

Isus, Ja jesam, jest gospodar naše povijesti. Isusove nade i planovi ostat će barem dijelom

neispunjeni sve dok svi ljudi ne budu jedno. Prisjećamo se Pavlove veličanstvene izjave:

„Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk!

Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu.

Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.“

Ove korizme dužnost je svakoga od nas vidjeti kako se Abraham, dok promatra naš čas,

ovaj Isusov sada, još izobilnije raduje. Srce našega oca Abrahama kucat će tako zadovoljno

da će svatko od nas skršiti sve barijere predrasuda i pristranosti, antagonizama i

nespremnosti na praštanje. Abraham će biti još sretniji kad ugleda gdje se svatko od nas,

kao i naša Crkva po svem svijetu, bori za prava potlačenih i napuštenih, bilo po bolnicama,

staračkim domovima ili zatvorima. Takva se ljubav napaja na Isusovu obećanju. „Ako tko

očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka.“ Ljubav ne može umrijeti. Ona nadilazi vjeru

i nadu te se jedina produžuje u vječnost. Savez ljubavi, u Abrahamu obećan, a u Isusu

ispunjen, poziva nas da pođemo putem koji jedini vodi u život vječni.

Krug je potpun: od Isusova: „Ja jesam“ prije stvaranja svijeta, preko Abrahama, Isusa

rođenog u vremenu od Abrahamove loze, pa sve do nas i u svu vječnost.

Abrahamov rod sluga je njegov, sinovi Jakovljevi njegovi izabranici! On je Gospodin, po

svoj su zemlji njegovi sudovi.

Petak, peti tjedan korizme

Jr 20, 10-13. Okružen lažnim prijateljima koji čekaju njegov pad, Jeremija se utječe

Gospodinu koji proniče pravednika i ispituje mu bubrege i srce.

Iv 10, 31-42. Suočen sa Židovima koji ga optužuju pozivajući se na Bibliju, Isus pokazuje

da i on svoje odgovore može temeljiti na biblijskim citatima, ali naglasak stavlja na djela

koja je učinio. Čak je i svoj vlastiti duh predao Ocu koji je „u meni i ja u Ocu“. I Jeremiju

i Isusa progone nekadašnji prijatelji, pa čak i rođaci. Premda su nekoć zajedno drugovali,

sada su se okrenuli protiv njih jer osjećaju da Jeremija i Isus ugrožavaju njihove osobne

interese i sebičnu sigurnost. Jeremija govori o Gospodinu „koji izbavi duše sirota“, dok

Isus liječi bespomoćne – slijepe i hrome, gluhe i nijeme – i vraća ih u punu snagu, ali u dan

subotnji. Obojica su optužena zbog toga jer diraju u postojeći etablirani poredak i

premještaju naglasak s birokracije na čovjeka.

Ipak, uza svu iskrenost moramo priznati da oni koji optužuju Isusa i Jeremiju nisu otvoreno

zli. Ti ljudi čak poznaju Bibliju i njezinu pravnu primjenu; mnoge citate znaju napamet.

Svejedno, citati u njihovim ustima postaju tek prazni zvukovi bez značenja. Te su riječi

postale svete jer su proizašle iz konteksta života i iz srca gdje su ljudi nastojali razlučiti

Božju volju u teškim ili izazovnim trenucima njihova života. U tim su situacijama dotične

riječi izvrsno izražavale ono nutarnje hrvanje s Bogom te će ih kasniji naraštaji opetovano

ponavljati. Zahvaljujući tim svetim spisima buduće su zajednice postale sposobne bolje

razlučivati čudesne (premda tajanstvene) Božje zahvate u njihovim životima, što im je

omogućilo da jasnije i snažnije odgovore na ono što je Bog od njih tražio.

Te svete riječi lako mogu postati idoli koje stavljamo na mjesto Boga i klanjamo im se.

Njih možemo citirati kako bismo manipulirali Bogom ili određivati kako Bog u budućnosti

mora djelovati. Na taj način kao idolopoklonici možemo štititi svoju licemjernu sigurnost

koja je postala nedodirljivom.

Svatko od nas može upasti u tu zamku. Svakoga može zarobiti njegova vlastita dobrota.

Naša krepost podiže tvrđavu ponosa koja postaje prebivalištem đavla. Isus je osudio te

strašne situacije usporedivši ljude zaslijepljene vlastitom dobrotom s obijeljenim

grobovima koji „izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake

nečistoće.“ Njihov otac, đavao rađa zla djela kojima obiluju. Do te strašne situacije dolazi

kad se svojom dobrotom sebično „služimo“ u svoju korist, a protiv drugih. Svi mi činimo

„najveće“ grijehe kad smo sposobni, talentirani i blagoslovljeni od Boga.

Zloupotrebljavamo sposobnosti koje nam je Bog dao. Najgori od svih grijeha jest oholost,

kad želimo manipulirati Bogom za svoje egoistične ciljeve; to činimo služeći se svojim

krepostima kako bismo druge, pa čak i Gospodina, satjerali u naš egoistični način života.

Ovu zlu težnju koja vreba u svima nama, „dobrim“ ljudima, možemo ispraviti i kloniti je

se ponajprije tako da budemo otvoreni i osjetljivi za potrebe drugih. A kao drugo, moramo

se ukorijeniti u Gospodina. Jeremija se okrenuo Gospodinu koji proniče pravednika i

ispituje mu bubrege i srce. Isus je dopustio da mu duh uroni u sam izvor njegove vječne

egzistencije: „…da je Otac u meni i ja u Ocu“. Moramo ponavljati s apostolom Tomom:

„Gospodin moj i Bog moj“ (Iv 20,28), s petom: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi

života vječnoga!“ (Iv 6,68) ili s današnjom antifonom uzetom iz knjige proroka Jeremije:

„U nevolji Gospodina zazvah i usliša me!“

Subota, peti tjedan korizme

Ez 37,21-28. Ezekiel naviješta vrijeme u kojem će biti jedan narod, jedna zemlja, jedan

kralj i jedno Svetište dovijeka.

Iv 11,45-56. Veliki svećenik Kajfa „prorokuje“ kako je „bolje da jedan čovjek umre za

narod“, a evanđelist dodaje: „ali ne samo za (Izraelski) narod“ nego i zato da raspršene

sinove Božje skupi u jedno. Kako bi raspršeni sinovi Božji spojili ruke i srca i postali jedna

obitelj o kojoj je prorokovao Ezekiel, od nikoga se ne traži da išta žrtvuje. Mnogo stoljeća

nakon Ezekielova proroštva, sveti je Pavao potaknuo poganske obraćenike: „…što je god

istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god

hvalevrijedno… - to nek vam je na srcu!“ (Fil 4,8). međutim, darove koje nam je Bog dao

moramo dijeliti i tako obogaćivati „Savez mira…savez vječan“ Božjega naroda

međusobno i s Bogom.

Bit je u tome da dijelimo ono najbolje što imamo. Nitko se od nas ne muči odviše kako bi

s drugima dijelio svoj suvišak. U stvari, mi jedva čekamo da ono što nam je suvišno

nekome damo te što prije na to zaboravimo. Ali Bog ne želi da se jednostavno rješavamo

suviška: takvo ponašanje sa sobom nosi napast nadmenosti i superiornosti u odnosu na

drugoga, što je u najboljem slučaju krajnje neosobno. Sveto Pismo od nas traži da se

međusobno dijelimo kao jedna obitelj. „…skupit ću ih odasvud… i neće više biti

razdijeljeni…“

Od nas se traži da dijelimo ono najbolje što imamo. Ono što najviše cijenimo nisu samo

umjetnička djela i obiteljska baština, nego nadasve naše dom, naša obitelj, sati našeg

opuštanja i radosti, pa čak i obiteljske tragedije kad se skupljamo odasvud kako bismo

jedni druge utješili i jedni drugima oprostili izražavajući svoju podršku i ljubav. Prorok

Ezekiel, koji je uvijek mislio na praktične detalje, također dodaje da će biti ujedinjeni

politički (jedan kralj), bogoštovno (jedno Svetište) i geografski (jedna zemlja).

Isus je živio te Ezekielove nade. Posljedice Isusova djelovanja zahvaćale su u politiku,

religiju i društvene običaje onoga vremena. Izliječio je bolesnoga i hromoga u subotu te

tako prekršio religiozne tabue, ugrozio je političke strukture u kojima je čak i veliki

svećenik bio rimski slugan; jeo je i pio s carinicima i ostalima koji ne obdržavaju Zakon.

Isus nam je pokazao kako ćemo dijeliti ono najbolje u sebi. Njegovo posljednje veliko čudo

bilo je uskrišenje Lazara od mrtvih. Mnogi od onih koji su se skupljali u domu Lazara i

njegovih sestara Marte i Marije povjerovaše u Isusa.

Mnogo smo prepatili u nastojanju da ponovno uspostavimo mir i slobodno ga dijelimo

među članovima svoje obitelji, prijateljima i bližnjima. Svi se sjećamo bolnog razdoblja

nakon Drugoga Vatikanskog sabora u kojem je došlo do mnogih podjela. Dok se Crkva s

mukom probija kroz ovo teško razdoblje, želimo obnoviti sve ono što je dobro, a prividno

izgubljeno, kako bismo to dobro mogli dijeliti i na taj način pridonijeti preobrazbi svijeta.

Isus je, u nastojanju da ostvari Ezekielovo proroštvo i ispuni poslanje koje mu je dodijelio

nebeski Otac, naizgled sve izgubio! Ubijen je! Pa ipak, budući da je život izgubio istom

dok je drugima dijelio ono najbolje od sebe, taj je život uzdignut u novu slavu.

Onaj što rasprši Izraela, opet ga sabire i čuva ga kao pastir stado svoje! Tugu ću im u radost

pretvoriti, utješit ću ih i razveseliti nakon žalosti.

Bogobojazni i pravedni sveti Josipe, Isusov Čuvaru i Zaštitniče,

Djevičin prečisti Zaručniče,

Tebe je Gospodin izabrao za posebnoga suradnika

u milosnome djelu spasenja,

da u svijet uvedeš našega Spasitelja

i budeš uz Mariju u radosnome služenju.

S pouzdanjem se utječemo Tebi, koji nas stoljećima zagovaraš,

i svesrdno Ti preporučamo sebe, život Crkve, obitelji, naroda

i drage nam hrvatske domovine.

Ti poznaješ naše čežnje i potrebe, tjeskobe, snove i slabosti.

Privlačan si u čistoći, dubok u poniznosti, gorljiv u ljubavi, uzvišen u poslušnosti,

predan u prinošenju, ustrajan u vjernosti, prožet mudrošću i vođen milošću.

Uči nas razmatrati Božju volju, prihvaćati Njegov plan s pouzdanjem

i onda kada je protivan našim očekivanjima. Pomozi nam biti poslušnima Božjoj

riječi, moleći snagu Duha Svetoga

za predano nasljedovanje Blage vijesti.

Uvedi nas u ljepotu šutnje

koja govori djelima i daje prostora Božjemu govoru i prisub1osti bližnjih. Učvrsti

nas u ljubavi prema svima koje nam povjeravaš da im služimo.

Obnavljaj nas u ljepoti vjernosti;

jačaj nas da zbog padova ne klonemo nego uvijek započinjemo iznova

i uzajamno se podupiremo u nesebičnosti.

S neba nam pritječi u pomoć

u borbi protiv tame zla i zabluda; ne dopusti da nas zahvati malodušje

ili pokoleba prijetnja obeshrabrenosti.

Budi uz nas kada se zalažemo

za otajstvo života, obitelj i odgoj djece,

nošeni istinom da žrtva iz ljubavi donosi plod. U svojoj nam radionici otkrivaj

vrijednost rada, svakidašnjega sklada strpljivosti i molitve,

dok se zalažemo za pravednije društvo poštujući svetost dana Gospodnjega.

Uči nas o bolima odlaska iz domovine

o povezanosti s njome i o radosti povratka u nju.

Brani nas od svakoga neprijateljstva koje nas udaljava od Gospodina

i želi oslabiti našu vjeru, nadu i ljubav.

Prati korake Crkve na zemaljskom hodu i usmjeravaj naš pogled prema

vječnosti, da nam prolaznost ne zarobi srce.

Izmoli nam milosni prelazak u nebo, ispunjen mirom savjesti i djelima milosrđa,

u zajedništvo s Ocem, Sinom i Duhom Svetim u sve vijeke vjekova. Amen.

Sveti Josipe, budi moj zaštitnik (sv. Gertruda)

O sv. Josipe, vjerni upravitelju i hranioče moga Otkupitelja Isusa Krista, prečisti zaručniče

Djevice Bogoroditeljke, izabirem te danas za svog posebnog zaštitnika i zagovornika, te tvrdo

odlučujem da te više nikada neću ostaviti, niti da bilo koja osoba, koliko je do mene ne čini ništa

protivno tvojoj časti. Ponizno te molim da se udostojiš primiti me trajno pod svoju zaštitu,

poučavati me u mojim neposlušnostima, tješiti me u mojim protivštinama, i na kraju, braniti me i

štititi u času moje smrti. O neka tako bude. O presretni Josipe, koju veliku milost ti je Bog udijelio,

ne samo gledati nego na svoje grudi očinski u ljubavi prigrliti Jedinorođenoga Utjelovljenoga

Sina Božjega kojega su toliki uzaludno željeli samo vidjeti. O kada bih i ja, potaknuta tvojim

primjerom i pomognuta tvojom zaštitom, s istim žarom ljubavi i poštovanja primala moga

Gospodina i Otkupitelja Isusa Krista u Presvetom oltarskom sakramentu, te zaslužila da ga u

Nebu trajno grlim. Tako neka bude. O sv. Josipe, koji si kao otac i vođa sretno Isusa Krista u

djetinjstvu vodio svim putovima odrastanja ljudskog života, pomozi mi kao vodič i pratilac u

hodočašću moga života i ne dopusti nikada da zalutam s puta Božjih zapovijedi. Budi ti moja

jakost u protivštinama, utjeha u progonima dok ne dođem u zemlju živih gdje ću s tobom i tvojom

Presvetom zaručnicom Marijom, sa svim anđelima i svetima, vječno klicati u mome Bogu Isusu

Kristu. Tako neka bude. O sv. Josipe, kome se podložio i koga je spremno na zemlji slušao Isus

koji te je uvijek posebno častio i ljubio, kako bi ti On mogao odbiti bilo koju prošnju u Nebu gdje

su sada združene vaše zasluge? Moli za mene, sv. Josipe, i isprosi mi milost da, prije svega,

iskreno mrzim svaki grijeh i od njega bježim, pogotovu one koji proizlaze iz moje dominantne

strasti, da na bolje promijenim moj život, da se trajno vježbam u krepostima, da budem

oslobođena od napasti i prilika za grijeh po kojima bi moja duša mogla pasti u opasnost vječne

propasti, oslobodi me bijeda i žalosti koje me trenutno uznemiruju. Ipak sv. Josipe u tim stvarima,

i svim drugima, potpuno se s povjerenjem predajem u volju Božju i tvoju očinsku skrb. Sv. Josipe,

tako neka bude. O sv. Josipe, koji si ovaj život napustio u blagom i dragom društvu svoga

posinka Isusa i svoje preslatke zaručnice Marije, molim te pogotovu u mojoj smrti da me utješiš,

jedino te molim da izdahnem na presvetim rukama Isusa i Marije. U životu i smrti

preporučujem svoj život u vaše ruke, Isuse, Marijo i Josipe. Tako neka bude. Amen.

U ponedjeljak, 19. ožujka, na svetkovinu sv. Josipa jutarnju misu u 8 sati

prikazujemo za ove pokojnike: + Josip Šepat i Obitelji Šepat i Pirc, Josip i Vera

Bočak, Marija Meštrić, Josip i Veronika Škribulja, Josip Tašić, st. i ml. i Obitelj,

Josip i Evica Jančić i Obitelj, Josip i Jela Krčelić, Josip Krčelić, mlađi, Josip i

Milka Haramina, Antun Meštrić, Vera i Josip Bočak. Večernju misu u 18 sati

prikazujemo za ove pokojnike: + Josip Kolarić, (Pepić), Josip i Marijan

Petrinšak, Josipa (ž.) i Rudolf Vlašić, tri Josipa Novak, Marija Novak, Marijan

Jančić i Obitelji Jovičić i Biškup.

U petak, 23. ožujka u 16,30 sati (radi Ispovijedi u Bistri) imamo pobožnost

križnoga puta, a nakon toga prikazujemo sv. Misu za ove pokojnike: + Marija

i Nikola Pernar, Ivan Kodžoman, Uršula i Josip Krulc, Franjo Žnidarić, uz

rođendan, Antun i Marija (Hedviga) Petek, Josip Blažević, god., Marijan Dugan,

god., Milka i Josip (god.) Bregar, Marijan Dugan i Marija Klokočar r. Jančić,

Marija Pernar (sv. Križ) i Alojzija Zupančić. Izdaje: ŽUPA Pohoda B. D. Marije – MARIJA GORICA

Tel. 01/3395-848; 098/452-192; stjepan.baric@yahoo.com

glavni urednik: vlč. Stjepan Barić, župnik

PON

19.

III. Sv. Josip

8h

18h

Marija Gorica

Zajednička sv. Misa

Zajednička sv. Misa

UTO 20. III. Klaudija

9h

17,30h Ispovijed starih i bolesnih Sastanak članova župnog Caritasa!

SRI 21. III. Kristijan

18h

Marija Gorica + Danica, Nikola, Stjepan i Eva

Štros; Marija Mežnarić i Obitelj

ČET 22. III. Oktavijan

PET 23. III. Turibije

16,30h

Marija Gorica Križni put!

Zajednička sv. Misa

SUB 24. III. Katarina

9h

10h

Marija Gorica

vjeronauk za FIRMANIKE

vjeronauk za PRVOPRIČESNIKE

NED 25.

III.

NEDJELJA

MUKE

GOSPODNJE

CVJETNICA

8h

Marija Gorica

10,40h

Marija Gorica

+ Stanko Skomrak, god. i Obitelj

Križni put! ŽUPNA SV. M I S A