Praktični rad na terenu (2) Od uspjeha do neuspjeha samo je jedan korak. Od neuspjeha do uspjeha vodi dugačak put (židovska poslovica) Nakon ljetne pauze i godišnjeg odmora, slijedi 4. nastavak iz moje knjige „Radiestezija – zrnce Božjeg dara“ u kojemu će biti objašnjen daljnji rad na terenu u traženju i podzemnih voda i određivanju mjesta za eventualna bušenja. Opet ću ponoviti: ne znači kako je ovo jedini i pravi način rada, ali jest onaj koji ja primjenjujem u svome radu. Uostalom, nije način toliko ni bitan koliko su bitni rezultati koje postižete u svome djelovanju. Ili, što bi rekao recenzent moje knjige, poznati fitoterapeut Rade Marušić: „Nije bitno kakve je boje mačka, važno je da ona lovi miševe“! 5. Određivanje dubine do vode

Kada sam odredio i obilježio mjesto gdje se po mojemu mišljenju nalazi podzemni vodeni tok, pristupam određivanju dubine do njega. Dubinu određujem na dva načina: traženjem tzv. četvrtoga bočnog signala spiralnim, "V" rašljama ili "L" antenama i pomoću viska, brojanjem metara do vode. Određivanje dubine pomoću bočnog signala

Dubinu do vode na ovaj način tražimo tako da se od mjesta gdje smo na nekome mjesto otkrili protok i odredili smjer podzemne žile krećemo u suprotnome smjeru, okomito na žilu. Mentalni "dogovor" s rašljama je da reagiraju kada naiđemo na četvrti bočni signal – dubinu do vode. Naime, još je Jurdana u svojoj knjizi govorio o četvrtom i sedmom bočnom signalu, a poznati francuski radiestezist (nazvan Princom istraživača izvora) Abbè Mermet (1866. – 1937.) te signale naziva malom i velikom paralelom. Kako voda svoje prisustvo u podzemlju nagoviješta ljevkastim zračenjem, za nas je u ovome slučaju zanimljiv četvrti signal, odnosno njezino zračenje iz dubine pod kutom od oko 45 stupnjeva. Kada se rašlje pokrenu, a njihovim dizanjem i spuštanjem utvrdim da sam na bočnom signalu (odnosno kada se kraci "L" antena rastavljaju jedan od drugoga), obilježim to mjesto i metrom izmjerim udaljenost od toga mjesta do mjesta gdje sam zabilježio podzemni vodeni tok. Ta udaljenost približno je jednaka dubini do podzemnog vodenog toka.

Kako je ovo na nekim terenima gotovo nemoguće izvesti, meni je omiljeniji način

određivanja dubine do vode pomoću viska. Određivanje dubine i intenziteta viskom

Za ovaj način određivanja dubine do podzemnoga vodenog toka koristim se viskom, uz mentalni dogovor da se zaustavi kada brojanjem metara prijeđem dubinu do vode. Okrećem visak u svojoj desnoj ruci dok je lijeva spuštena prema zemlji, na već obilježenome mjestu i počinjem brojati od jedan pa nadalje. Ako se visak ne zaustavi do broja 15, tada počinjem brojanje iz početka, ali sada brojim po pet: 5, 10, 15, 20, 25, 30, 35… metara do vode. Visak okrećem sve do onoga broja na kojemu mi se zaustavi i ne da se dalje okretati (koči moju ruku). Ako je to, npr. 55 metara, tada se vraćam unazad, npr. 45 metara i ponovno brojim ali sada po jedan: 45, 46, 47, 48, 49, 50, 51, 52, 53 (visak počinje "zapinjati", 54 (visak se zaustavlja), 55 (visak potpuno staje i ne da se dalje okretati). Dakle, dubina je 54 metra. Međutim iskren da budem, nikada ne kažem točnu dubinu, već bih u ovome slučaju kazao kako očekujem vodu na dubini između 55 – 65 metara, s time da se do vode može doći koji metar pliće ili koji metar dublje. Ovaj način traženja dubine do vode iziskuje vrlo veliku koncentraciju, kao i uvježbanost da se "osjete" signali viska koje nam daje. Ponovim postupak, ali sada brojanjem metara po deset: 10, 20, 30, 40, 50, 60 (visak naglo staje). Dakle, dubina je tu negdje – prije 60 metara. Vremenom se ovo korigira, ali u većini slučajeva dubina koju sam predvidio bila je za koji metar manja, ili se, pak, vodena žila nalazila koji metar dublje, ovisno od sastava terena na kojemu se buši. Na ovakav način određujem i intenzitet protoka vodene žile, odnosno izdašnost izvora. Počinjem brojanjem s decilitrima u minuti, pa ako je više od 60 dl/min, tada počinjem s brojanjem litara u minuti. Ako je više od 60 l/min, tada prelazim na brojanje litara u sekundi – od 1 nadalje. Kada se visak zaustavi, kapacitet vodene žile je približno jednak vrijednosti koju je visak pokazao. Ovo provjerim i spiralnim rašljama tako što ponovno krenem prema obilježenome mjestu i kada se rašlje počnu okretati, brojim okretaje, s time da je mentalni "dogovor" da svaki okretaj kazuje protok litara u sekundi. Iskusni rašljari upravo po intenzitetu okretanja rašalja znaju kakva ih voda dolje očekuje, ali je i ovdje vrlo bitna koncentracija.

Viskom još jednom prekontroliram teren na kojemu će se bušiti i pokušam ustanoviti hoće li se prigodom bušenja naići na "propadanja", odnosno na šupljine u tlu ili na neke mekše slojeve. U većini slučajeva dogodi se ono što sam predvidio svojim viskom, a to mogu potvrditi i bušači s kojima sam radio.

6. Završna faza

Završavajući istražne radnje na određivanju bušotine, saopćavam naručitelju dobivene rezultate i ako se odluči za bušenje, preciziram točno mjesto zabijanjem čvrstoga drvenoga ili željeznog klina. To činim na taj način što ponovno u ruke uzimam "L" antene, idem naprijed s pomisli da mi se prekriže kada budem točno na sredini toka, odnosno na mjestu koje je najpogodnije za bušenje. Kada "L" antene reagiraju na taj način, obilježim ga, još jednom provjerim pomoću viska i čekam dok naručitelj baš tu zabije klin. Nakon toga naručitelju

kažem kako treba postupiti u slučaju da se pronađe podzemni vodeni tok. Savjetujem mu koliko metara treba izbušiti plastične cijevi (perforirati ih) i njima obložiti bušotinu. To je potrebno radi toga da se bušotina ne bi zarušavala, poglavito ako teren u kojemu je bušeno nije bio kamenit od početka do dna, već je bilo proslojaka gline, pijeska ili šupljina u tlu. Cijevi treba izbušiti od dna barem 5 – 10 metara iznad mjesta gdje je "probila" voda. Dakle, ako je vrelo pronađeno na 40 m, a bušeno je do 45 m, a voda se popela na 20 m ispod površine zemlje, najbolje je cijevi izbušiti barem oko 20 metara duljine od dna prema tlu.

Nakon svega ovoga treba pristupiti pražnjenju svoga organizma od štetnih zračenja koja smo "pokupili" prigodom rada. Postoji nekoliko načina da se iz organizma odstrane ta štetna zračenja, a meni je najdraže tuširanje pod vodom s ponavljanjem rečenice: "Neka sva štetna zračenja iz mojega organizma odu s vodom u zemlju". U nemogućnosti tuširanja može se postupiti i po prijedlogu nekih rašljara na taj način da se u jednoj (obično desnoj) ruci drži visak dok se na lijevu nadlanicu pusti lagani mlaz vode i ponavlja se ista rečenica sve dok se visak u ruci ne umiri. Ovo je vrlo važno provesti kako se štetna zračenja ne bi zadržavala u našem organizmu kada odlazimo na počinak, a preporučljiv je također i odlazak u prirodu, posebice šetnja po jutarnjoj rosi na travi – bosih nogu (naravno, kada je lijepo vrijeme i ugodna vanjska temperatura).

7. Centriranje bušilice

Ako je to ikako moguće, nastojim biti nazočan kada bušači dovedu strojeve i pomno pazim da se svrdla postave strogo okomiti na tlo, kako ne bi došlo do odstupanja pri bušenju (o čemu je već bilo riječi). Obvezatno upozorim bušače da cijevi i svrdla moraju postaviti strogo okomito,"pod liverom", odnosno da ne smije biti niti najmanjeg odstupanja u okomici na zemlju. Što se stroj preciznije postavi, manja je mogućnost da će se bušenjem proći pokraj vodene žile.

Smail Dubravić u već spomenutoj skripti piše kako kod određivanja dubine do vode ponekada dolazi do pogrešaka koje se ne mogu izbjeći. On navodi primjer s dva toka. Npr., ako imamo dva toka jedan ispod drugoga, zna se dogoditi da podatak o dubini dobijemo od toka bližega površini, s malom količinom vode, ili čak sa slojem vlažnoga pijeska, a količinu vode od donjega – mnogo jačega toka.1 Iskusnome radiestezisti vrlo se teško može dogoditi ovakav promašaj, poglavito ako se koristi viskom u određivanju dubine do vode. Već sam spominjao svoja iskustva u sličnim situacijama, u istraživačkim radovima na području Dubrava, u stolačkoj općini. Nažalost, ponekada ljudi nisu spremni bušiti dublje do izdašnijega vodenog toka tako da ostane vječna nepoznanica što se krilo dublje u zemlji. A nekada je dovoljno izbušiti samo nekoliko metara, pa čak i metar dublje, da se dođe do vrlo snažnoga vodenoga toka. Uz već spomenuto iskustvo, navest ću još jedan primjer iz mjesta Grab, u ljubuškoj općini. Locirao sam bušotinu i odredio dubinu – između 30 – 35 metara, gdje sam očekivao dosta izdašan protok. Bušač je na 26 metru pronašao vodu, ali protok nije bio ni približan onome kako sam očekivao. Upravo sam došao prekontrolirati tu bušotinu, kada me bušač, inače moj prijatelj, dočekao s riječima kako nije baš zadovoljan nađenom količinom vode, a da se vlasnik još nije odlučio hoće li bušiti dublje. Kada sam ga upitao koliko je već izbušeno, kazao mi je da su na 26. metru "probili" vodu, a da je izbušeno 27 metara. Podsjetio sam ih kako to nije dubina koju sam predvidio, ali su mi rekli da ih je strah riskirati, a da nisu niti sigurni ima li dublje jača voda. Kazao sam da ni ja ne mogu jamčiti za to, ali ipak bi trebalo izbušiti do dubine koju sam odredio. Vlasnik je pristao i dogodilo se čudo: na 32. metru našli su takvu vodu koju nije mogla ispumpati nikakva pumpa.

– Eto, što mi se moglo dogoditi zbog nekoliko metara za koje sam se premišljao treba li dalje bušiti.

1 Smail Dubravić, Radiestezija – priručnik za rad s rašljama i viskom (skripta), Zagreb, str. 45

– Istina, priznat ću kako sam očekivao slabiju vodu oko 25 metara dubine, ali ono što me zanimalo bila je dubina između 30 i 35 metara. Zato sam i inzistirao da se buši do te dubine jer sam i sebe htio provjeriti. Uostalom, i Bog pomaže hrabre.

Veselju nije bilo kraja, jer takvu vodu na tome terenu malo tko je pronašao. Ovo sam naveo samo kao primjer da ono što je napisao u svojoj skripti Smail Dubravić,

ipak, ne treba biti točno. Istina, može se i to dogoditi, jer sam i ja dva-tri puta «nasjeo» na slabiju vodenu žilu i veliku količinu blata. Možda je «prava» vodena žila bila znatno dublje, što će ostati tajnom jer se dublje zbog debeloga sloja blata nije isplatilo bušiti.

Voda u ljutome klobučkom kamenjaru

Dok je ova knjiga bila u rukopisu, preda mnom je bio još jedan test u uspješnosti traganja za podzemnom vodom. Ovaj put trebalo je naći vodu za 10-ak ljudi koji su bili spremni zajednički uložiti u pokusnu bušotinu, a mjesto gdje sam trebao odrediti lokaciju bilo je u gornjem Klobuku, točnije kod Petrovića kuća – blizu ceste koja prolazi od Ljubuškoga prema Tihaljini. Prije moga dolaska na taj teren, već su kolale priče kako bi tu trebala biti voda, ali nitko od onih koji su dolaziti nije preporučivao bušenje. Govorili su, istina, kako bi vode trebalo biti, ali da je količina mala i da se bušenje ne isplati.

Prvi put sam na taj teren došao 1999. godine na Radovanov poziv, ali sam ga zamolio, kako inače radim, da mi ništa ne kazuje o tome je li tko dolazio prije mene i što je rekao. To mi može kazati tek kada završim s istražnim radovima. Također sam ga upozorio da za jedan ovakav posao treba više vremena nego kada vodu tražim samo za jednoga čovjeka. Pretražili smo teren i ustanovio sam kako ima protočnih voda, ali sam mu predložio da ispitivanja ponovimo kratko vrijeme prije nego se odluče na pokusno bušenje.

Prošle su dvije godine od tada i ponovno sam dobio poziv u ljeto 2001. da idemo provjeriti ima li nade za vodu jer su mještani odlučili obaviti pokusno bušenje.

Sada je uz Radovana i mene tu bio i Luka koji je bio glavni organizator u svemu ovome. Predložio sam im da ne činimo kao prethodni put već da sada odemo na vrelo Klokun, udaljeno nekih tri kilometra od njihovih kuća, i pratimo tok uzvodno da vidimo gdje će nas odvesti, jer prema prvome istraživanju nekoliko žila koje sam "napipao" teklo je upravo u smjeru Klokuna – vrlo snažnog izvora u Hercegovini. Ustanovio sam da se Klokun napaja s tri strane – jedna vrlo jaka žila dolazila je iz smjera sjeveroistoka (prema klobučkoj školi), druga malo sjevernije i treća upravo iz smjera Petrovića kuća. Prateći tu žilu došli smo do mjesta gdje sam i prvi put odredio lokaciju za bušenje. Ipak, ovaj sam put postupio malo drukčije. Kako sam ustanovio da imaju dva toka, pokušao sam odrediti njihovo sjecište i na tome mjestu odredio lokaciju za bušenje. Nakon toga sastali su se zainteresirani, i još neki drugi kojima sam morao izložiti svoja razmišljanja kako bi oni odlučili hoće li ili ne krenuti u tu "avanturu". Postupio sam kao inače, kazavši kako im ne mogu jamčiti sto posto, ali prema onome što sam utvrdio i prema mojim dosadašnjim rezultatima (toga ljeta 25 određenih lokacija za bušenje 22 pozitivne – od toga s bušačem s kojim inače radim i koji ima najbolji stroj, a kojega sam i njima preporučio, od 20 određenih svih 20 pozitivnih) držim kako tu ima dosta dobar podzemni vodeni tok. Namjerno sam im rekao veću dubinu (od 80 do 90 metara), premda sam prije toga Luki i Radovanu kazao kako «prvu» vodu očekujem između 65 i 75 metara, međutim kako ipak nisam siguran je li to stalni protok te da će se do «prave žile» najvjerojatnije trebati bušiti oko 80 – 90 metara. Bušenje je krenulo koncem prosinca 2001., ali zbog velikih hladnoća i vrlo tvrdog terena (s puno kvarca i kremena) završeno je tek početkom veljače 2002. godine. Sve je praćeno s puno nevjerice i podsmjeha i malo je bilo onih koji su vjerovali u pozitivan ishod. Čini mi se kako smo samo nas trojica (Radovan, Luka i ja) bili najuvjereniji, iako je i Luka kazao:

– Kada završimo bušenje, bilo vode ne bilo, napravit ćemo pravu feštu. Ako je bude, imat ćemo razloga za slavlje, a ako je i ne bude, opet će biti fešta jer više nećemo, kao naši

stari, živjeti u dilemi ima-nema vode. Godinama o tome slušamo razne priče i sada ćemo konačno znati na čemu smo.

– Ma, ne budalite, tko će dati vodu u ovome ljutom kamenjaru. Okanite se ćorava posla – upozoravali su "dobronamjerni".

Ipak, kako rekoh, odluka je pala i bušenje se sve više bližilo kraju. Kada mi je bušač javio da su na 59. metru našli malo vode, rekao sam u sebi: "Tu smo". Kazao sam mu kako se teren mijenja nakon šezdeset metara, što se i potvrdilo, jer je slijedeća vijest bila da voda pod tlakom zraka izbija više od pet metara u visinu, a na 61. metru čekić je "propao" oko metar dubine. Bušeno je do 64. metra i onda se, na moj prijedlog, odustalo kako bi se ispitao kapacitet vode. Iako sam želio da se buši bar do 80 metara dubine, predložio sam da ispitamo kakvu smo vodu našli, tim više što je vodeni stup iznosio 14 metara – voda se u bušotini popela sa 64. na 50. metar. Donijeli smo pumpu kapaciteta 1l/s i spustili je na 51 metar dubine. Voda je stalno tekla, što je bio očit dokaz da imamo toliki, ali vjerojatno i jači dotok. Nakon mjesec dana od završetka bušenja, vodeni stup je iznosio 20 metara visine. Trebat će uslijediti nova ispitivanja izdašnosti toga vodenog toka kako bi se utvrdilo koliki je kapacitet, a za to će biti potrebna jača pumpa koju trenutačno nismo uspjeli naći. Od svega je najbitnije da su ljudi zadovoljni, da se voda našla i da su skeptici ušutkani. Kod mene je ostala jedino dvojba: koji smo protok uhvatili (donji ili gornji – jači ili slabiji) i jesmo li pronašli stalni protok, što će se vjerojatno ustanoviti daljnjim ispitivanjima. Kako je bilo i planirano, nakon završetka bušenja održano je slavlje i svi su bili sretni i zadovoljni, a o tom uspjehu 19. veljače 2002. izvijestila je i zagrebačka "Arena" pod naslovom: Poznati hercegovački rašljar, književnik i novinar Zdravko Nikić Pronašao vodu u ljutom kamenjaru", dok je "Večernji list BiH" donio tekst s naslovom "Umjesto vina pronašao vodu" (jer je bušeno u vinogradu).

Ono što sam pretpostavljao da bi se moglo dogoditi s ovim vodenim tokom ipak se nije pokazalo točnim. Naime, dok je knjiga bila još u pripremi, zbilo se nešto što je zapanjilo tamošnje ljude. Vodenog toka je jednostavno – nestalo. Nazvao me koncem lipnja Radovan i saopćio kako u bušotini nema ni malo vode. Kako sam prolazio prema rodnom selu Ružićima, vidio sam da je presušila i Matica u Bekijskome polju. A po mojoj pretpostavci upravo je ona bila jedna od veza s Klokunom. Dakle, zaključio sam, čim je ponor Veliki kolovrat prestao gutati vodu, nje je nestalo u bušotini kod Petrovića kuća. Razmišljao sam da je glavni protok dublje i trebat će bušiti prema mojim prvim procjenama, kako sam i govorio Radovanu, oko 80 – 90 metara kako bi se ušlo u područje veze između Grudskog vrila i Klokuna. Dogovoreno je da se bušotina produbi do te dubine kada se obere grožđe u vinogradu, dakle koncem rujna ili u listopadu. Međutim, nakon nekoliko dana uslijedio je ponovni Radovanov poziv i kazao mi je kako u bušotini ipak ima vode. Upitao sam ga ima li vode u Matici na što je on odgovorio da nema. I Luka me nazvao i kazao kako vode, zapravo, nikada nije ni nestalo već je netko ubacio kamen koji se zaustavio na 50. metru i nije dopuštao da svezana boca koju smo spuštali u bušotini dopre do vode. Kada su probili to mjesto, u bušotini je bilo vode kao i prije. Ipak, uvjeren sam kako ćemo produbljivanjem bušotine, za što smo se na koncu odlučili, doći do još jače vodene žile koja je jedna od veza s Klokunom.

Koncem siječnja 2003. godine bušilica je ponovno postavljena na istu lokaciju i nastavljeno je bušenje alatom promjera 120 mm. Kada smo popodne Luka i ja došli do toga mjesta, voda je izbijala u mlazovima iz bušotine, a Zdravko nam je kazao kako je na 50. metru probio kamen koji je netko namjerno bio ubacio u bušotinu. Dok smo tu pričali, svrdlo je prodiralo sve dublje u zemlju i nakon 76. metra došlo je do ponovnog propadanja, a voda je sada pod tlakom izbijala više od sedam metara uvis. Dotok se strašno povećao, što je bio očit dokaz da smo doprli do one jače žile. Bušenje je nastavljeno i sutradan, a voda je stalno izbijala istom snagom. Sada je dubina bušotine bila 82 metra i odlučeno je kako ne treba bušiti dublje. Kada je izmjeren, vodeni stup je bio oko 45 metara. Po prosudbi svih nazočnih protok je iznosio više od 10 l/s, ali njegov pravi intenzitet odredit će se tek kada budu velike

suše i kada presuši Matica u Grudskom polju. Svi smo zajedno konstatirali kako novo bušenje nije bilo uzaludno i da će sada svi zainteresirani (njih devet) imati dovoljno vode, a na vodovodnim je stručnjacima odrediti hoće li se praviti bazen ili će se voda eksploatirati na neki drugi način.