Sveučilište u Zagrebu

Filozofski Fakultet

Odsjek za povijest umjetnosti

Kolegij: Bizantsko slikarstvo od IX. do XIV. stoljeća

Mentor: dr.sc. Ana Munk, docent

Studentica: Sara Marković

Ak. god. 2013./ 2014.

POČECI I RAZVOJ TIPOLOGIJE

IKONA BOGORODICE

U Zagrebu, Lipanj 2014

SADRŽAJ

UVOD..................................................................................................................................3

1. Prvi prikazi Bogorodice...................................................................................................4

2. Prije ikonoklazma.............................................................................................................6

3. Ikonoklazam i temeljni tipovi Bogorodice:......................................................................8

3.1 Nikopoia...................................................................................................................8

3.2 Hodegitria.................................................................................................................9

3.3 Eleousa.....................................................................................................................11

ZAKLJUČAK......................................................................................................................13

POPIS LITERATURE.........................................................................................................14

2

UVOD

Prije analize početaka i razvitka tipologije marijanskih ikona u Bizantu valja definirati

nekolicinu ključnih povijesnih trenutaka koji su oblikovali, uvjetovali i utjecali na razvitak

Marijinog kulta u kršćanstvu u širem smislu te samom Bizantu.

Najbitnije političko i religiozno zbivanje vremena bio je zasigurno Efeški koncil. Efeški sabor

bio je Treći ekumenski sabor Crkve, a održan je 431. u gradu Efezu u Maloj Aziji, za vrijeme

vladavine cara Teodozija II. Sazvan je kako bi se razriješilo pitanje nestorijanstva i

pelagijanstva, te kako bi se dogmatski utvrdila narav Marije kao majke božje. Opovrgnute su

prakse nestorijanaca koji su se zalagali za dvojno i odvojeno tumačenje Krista i Oca te tvrdili

da se Marija može nazivati jedino Christotokos. Njihova interpretacija temeljila se na

čovječanskoj naravi Krista koja isključuje mogućnost istobitnosti s Ocem. Doduše, na

Efeškom je koncilu potvrđena neodvojiva božanska i čovječja narav Krista koji je jedno s

Ocem te je Mariji dodijeljen naziv Theotokos ili „ona koja je rodila Boga“. Odlukama

Efeškog koncila još jednom je potvrđena vjerodostojnost i valjanost kanona Prvog Nicejskog

Sabora te nicejanskog vjerovanja.

Marijin kult postoji i prije potvrde u Efezu, no pravi razvitak početi će tek nakon dogme o

Mariji kao Majci Božjoj. No, ubrzo će doći ikonoklazma te će njezin kult doživjeti drugi val

ponovnog cvjetanja nakon drugog Nicejskog koncila. Kao što nam je poznato, period

ikonoklazma u Bizantu započinje početkom 8. stoljeća sa carom Leom III koji praksu

štovanja ikona izjednačava sa idolopoklonstvom. Naravno, prikazi Bogorodice kao i svih

ostalih svetačkih likova zakinuti su u tom periodu zbog provedbi ikonoklastičkih doktrina i

zatiranja prakse pobošstva vezanog uz ikone. Carica Irena saziva Drugi Sabor u Niceji 787. na

kojemu se argumentira razlika između obožavanja koje priliči Bogu te poštovanja koje se

može iskazivati svetačkim likovima putem posredništva ikona. Ovime se postavljaju temelji

za potpuno odbacivanje ikonoklazma koje će se dogoditi tek 840. s odredbama carice

Teodore.

Marijin kult stupnjevito, kroz crkvene, odluke dobiva važnost potrebnu kako bi se odvojio

marijanski ciklus od kristološkog te ona sama kao zasebni svetački lik postaje legitimna tema

kako religioznog poboštva, tako i umjetničkog stvaranja. U daljnjem tekstu vidjeti ćemo kako

se njezin lik razvijao u Bizantskoj umjestnosti te kako je upravo njena povezanost s

čovječjom stranom Krista dovela do njene valorizacije u umjetnosti. Pokazati ćemo kako se

kroz korištenje sentimentalnih aspekata Marije kao Majke i skrbnice pojačava veza

3

Bogorodice s pučanstvom te se kroz emotivne prikaze u umjetnosti dolazi do potvrde

novoutvrđenih crkvenih dogmi.

Prvi prikazi Bogorodice

Najstariji prikazi Marije kao majke mogu se pronaći u rimskim katakombama. Oni prikazuju

ženu u sjedećem položaju koja drži dijete u rukama, dijete je privijeno uz majku u položaju

dojenja. Uz majku i dijete prikazan je lik starozavjetnog proroka Balaama te izblijedjela

žućkasta zvijezda iznad Bogorodičine glave sugerira da se radi o prikazu vezano uz Rođenje

Krista. Prikaz se nalazi u Priscilinim katakombama te se datira u kasno drugo, početak trećeg

stoljeća poslije Krista.1 Pogledamo li Sliku 1. vidimo da se, izuzmemo li simboličku

kompleksnost značenja Rođenja u okvirima kršćanstva, radi o vrlo jednostavnom prikazu

odnosa između majke i djeteta. Naturalističke poze likova prate klasični kanon te kako je

prikaz iz vrlo ranog razdoblja kršćanstva, još nije natopljen simbolističkim i teološkim

konotacijama već zadržava jednostavnu formu. Za razliku od kasnijih prikaza koji su u skladu

sa strogo određenim crkvenim propisima, ovaj prikaz zadržava karakter vezan uz privatne

pobožnosti, u ovom slučaju za funerarne svrhe.

Slika 1. Bogorodica s Djetetom i prorokom Balaamom, Prisciline katakombe, Rim, poč.3.st.

1 IOLI KALAVREZOU, Images of the Mother: When the Virgin Mary Became „Meter Theou“, Dumbarton Oaks Papers, Vol. 44, 165.

4

Ono što je izuzetno kod ovog prikaza jest nježnost i vjernost kojim je prikazan odnos Djeteta i

Majke koji je poput stvarnog odnosa brižne majke i njenog novorođenčeta. Činjenica da se

Krist u ovome prikazu sklanja prema Bogorodici, te ga prima u okrilje s glavom blago

nagnutom prema djetetu izuzetna je utoliko što će morati proći još stoljeća prije nego se takav

sentimentalni i naturalistički prikaz opet pojavi. Nakon Milanskog edikta 313. kada

kršćanstvo postaje jedna od službenih religija Rimskog Carstva, kršćanska umjetnost kreće u

novom smjeru. Prihvaćajući kanon koji je uspostavila službena carska umjetnost, religiozni

prikazi kršćanstva postaju strukturirani, hijerarhijski i kompozicijski jasniji. Kroz strogu

strukturiranost dolazi se do dojma autoritativnosti i poštovanja koje je nova religija tražila.2

Promjenu kanona možemo vidjeti i u samim katakombama s prikazom Marije iz 4. stoljeća

(Slika 2). Iako su ostaci klasičnog kanona vidljivi u tretmanu likova, dolazi do jasnije

strukture što se očituje u položaju samih likova. Krist Emanuel postavljen je ispred prsa

Bogorodice koja je prikazana kao orans. Oba lika imaju pogled strogo usmjeren prema

naprijed te nema naznaka emocionalnog odnosa među Majkom i Djetetom.

Slika 2. Bogorodica s Kristom, katakombe, Rim, 4. stoljeće

2 IOLI KALAVREZOU, (bilj. 1), 166.

5

Nakon Milanskog edikta koji je utjecao na ukupni kanon kršćanske umjetnosti te nakon

Efeškog koncila koji je potvrdio Mariju kao Theotokos, kreće pravi razvitak marijanske

umjetnosti.

Prije ikonoklazma

Nakon potvrde božanskog materinstva Marije na koncilu u Efezu prikazi Bogorodice postaju

brojniji no vezani su usko uz kristološki ciklus te se ona pojavljuje isključivo kao Theotokos,

naglašava se njezina funkcija te se ne obrađuje sama Marija kao lik niti odnos Majke i Sina.

Izbjegava se uspostavljanje dubljeg ili intimnog odnosa između Marije i Krista. Jedan od

načina na koji se zaobilazi problematika osjećajnog prikaza Bogorodica jest razvitak bogatog

repertoara metafora temeljenih na Starom Zavjetu. Tako se Bogorodica pojavljuje kao : druga

Eva, tabernakul, vrata, arka, štap Aronov.3

No, u isto vrijeme se njena uloga kao posrednice razvija i istražuje, posebice u pisanjima

propovijedi. Osim što se kroz propovijedi nalaze nove metafore za Bogorodicu poput stupa

čednosti, posude i nebeskih ljestvi, ustanovljuje se njena uloga zagovarateljice čovječanstva

kod Krista. Utemeljenje ovog aspekta Marije temeljio se na prispodobi o Čudu u Kani gdje

Krist na nagovor Bogorodice pretvara vodu u vino. Dakle, iako se njena majčinska strana

ignorira, dolazi ipak do razvitka naravi njenoga svetačkog lika. Inskripcije koje prate

bizanstke prikaze oslovljavaju je s jednostavnim Hagia Maria te je Bogorodica najčešće u

razdoblju prije ikonoklazma prikazana kako drži Dijete te pokazuje Krista svijetu.4

Na primjeru mozaika iz apside Eufrazijeve bazilike (Slika 3 i Slika 4) vidimo kako je u ovim

ranim, pred-ikonoklastičkim prikazima bez naracije vrlo formalno uređena hijerarhija te je

prikaz u cijelosti simetričan. Marija je centralno postavljena te flankirana s obje strane

anđelima, svecima i samim svetim Eufrazijem koji joj nudi svoju crkvu. Bogorodica je

prikazana frontalno, staložena i stroga izraza lica kako drži dijete na kojemu je fokus cijele

scene. Likovi su hladni te se ne vide naznake familijarnog odnosa osim vrlo suptilno u slučaju

Bogorodičine desne ruke koja je položena na Kristovo rame. Tek će se nakon ikonoklazma u

umjetnosti Bizanta ispoljiti Bogorodičina nježna, materinska narav.

3 ANĐELKO BADURINA (ur.), Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, IV. dopunjeno izdanje, 182.4 IOLI KALAVREZOU, (bilj. 1), 168.

6

Slika 3. Bogorodica s Djetetom i Svecima te sv. Eufrazijem, Eufrazijeva bazilika, Poreč, 6.st.

Slika 4. Bogorodica s Djetetom, Detalj mozaika u apsidi Eufrazijeve bazilike, Poreč, 6.st.

7

Ikonoklazam i temeljni tipovi Bogorodice

Prelazeći na period ponovne uspostave štovanja ikona nakon ikonoklazma odjednom

nailazimo na natpise Bogorodičinih ikona koji je oslovljavaju sa Mater Theoy, naglašavajući

njenu ulogu majke. Upravo Marija postaje odlučujuća točka fokusa kroz koju se uspostavlja

veza čovječanstva s Kristom. Ona postaje ključna za razumijevanje inkarnacijske teologije te

se na temelju toga brani ikonofilskog stajalište. Velik broj ikonofilskih propovijedi tog

vremena osvrnuti će se upravo na majčinsku ulogu Djevice te će prikazi nastali u periodu

nakon ikonoklazma naglašavati emocionalni ton odnosa Marije i Krista. Počet ćemo vidjeti i

bol Marijinu u scenama Razapeća te će njezin pathos napokon doći do izražaja. Nakon 843.

Bogorodičin ciklus ponovno cvjete te se ona, zagovarateljica ljudi i posrednica među

zemaljskim i nebeskim sferama nalazi u žarištu pažnje postikonoklastičkih propovijedi.5

Nikopoia

Nikopoia ili Kyriotissa, Donositeljica Pobjede, bizantski je tip Bogorodice koji je prikazuje

kako sjedi na prestolju dok drži Krista u krilu, najčešće je Krist prikazan u mandorli, desnom

rukom blagoslivlja dok u lijevoj drži svitak. Prikaz je dostojanstven i vezuje se uz vojne

pohode bizantskih careva te je jedan od starijih tipova razvijenih u tipologiji Bogorodice. 6

Kako se radi o počecima prikazivanja Bogorodice kao posrednice i veze između Krista i

vjernika izostaje emocionalni aspekt veze majke i djeteta u prikazima, jedino što se osvrće na

njihov obiteljski odnos jest to što Krist poput svakog djeteta sjedi u zaštitničkom krilu svoje

majke (Slika 5)

Slika 5. Bogorodica Nikopoia, apsida crkve sv. Mudrosti, Ohrid, 11. st.

5 NIKI TSIRONIS, The Mother of God in the Iconoclastic Controversy u Mother of God: Representations of the Virgin in Byzantine Art, (ur.) Maria Vassilaki, 227-230.6 ANĐELKO BADURINA (ur.), (bilj.3), 459,460

8

Hodegitria

Hodegitria ili Ona Koja Pokazuje Put jest tip prikaza Bogorodice koji se veže uz legendu o

Sv. Luki kao prvog ikonografa. Nalazila se u samostanu Hodegon u Konstantinopolu koji je

bio izgrađen upravo za tu funkciju, a donijela ju je carica Eudoksija, žena Teodozija II. Danas

nije sačuvan original, no kako je Hodegitria bila najcijenjenija bizantska ikona, veliki broj

kopija koje i danas možemo naći govore nam o izgledu izvorne ikone. Prema Legendi, Sv.

Luka naslikao jest originalnu ikonu koja prikazuje Bogorodicu od torza prema gore kako drži

dijete Krista, obično u lijevoj ruci, te desnom pokazuje na njega kao Puta, Spasitelja

čovječanstva. Glava joj je okrenuta blago prema Kristu te su oboje sudržanih izraza lica (Slika

6). Originalna ikona bila je dvostrana, prikazujući na aversu Bogorodicu i Dijete, a na reversu

scenu Raspeća.7

Činjenica da se nakon Ikonoklazma pojavljuje još veći broj ikona ove tipologije govori nam

kako se ljudska strana Krista htjela naglasiti upravo kroz čudo inkarnacije kroz Djevicu

Mariju. Njene ljudske karakteristike naglašenije su u usporedbi s prijašnjim prikazima te se

naglašava njena ljudska uloga više nego samo utilitarna kao sredstvo kroz koje je Krist došao

ljudima. Upravo se prikazivanje zajedno sa scenom Raspeća povezuje s naglaskom na ljudsku

patnju Bogorodice kao majke. Jedan od sentimentalnijih primjera jest dvostrana ikona (Slika

7) koja na jednoj strani pokazuje Bogorodicu Hodegetriu, a na drugoj Krista kao Čovjeka Boli

s kraja 12. stoljeća. Spajanje ovih dvaju tipova prikaza pokazuje nam kako se majčinska bol

Bogorodice povezivala s tipom prikaza Krista u kojem je naglašena patnja, dakle snažan je

naglasak na zajedničkom pathosu.

7 ANĐELKO BADURINA (ur.), (bilj.3), 285

9

Slika 6. Sveti Luka slika Hodegitriu, Ikonen-Museum, Recklinghausen, 1400.

Slika 7. Bogorodica Hodegetria, Kastoria, Bizantski muzej, zadnja četvrt 12.st.

10

Eleousa

Eleousa ili Ona Koja Sažalijeva, jest bizantski tip Bogorodice s Kristom u naručju, obično u

njenoj desnoj ruci. Ovo jest najnježniji tip prikaza jer u ovome slučaju Krist nježno

priljubljuje svoj obraz Bogorodičinom i rukom je grli ili je miluje po obrazu ili podbratku.

Ovaj tip se najkasnije pojavljuje, od spomenutih, u Bizantu, oko 11. stoljeća te je vrlo

popularan u prikazima na ikonama. Najpoznatija ikona ovoga tipa jest slavna Vladimirovskaja

ili Vladimirska ikona (Slika 8) koja se od 1125. do 1130. čuvala u Sv. Sofiji u Kijevu, zatim u

Uspeniju u Moskvi, te danas u Galeriji Tretjakov.8

Slika 8. Vladimirovskaja, Konstantinopol, 1125. ,Galerija Tretjakov

Vrhunac čuvstvenog prikaza Bogorodica doživljava u tipu Eleouse koja „milostivo oprašta“ te

se emocionalnost prikaza vidi ne samo u kretnjama i poziciji likova već i u izrazu lica što je

prije tipa Eleouse nije bilo ostvareno. Pogledamo li ikonu u crkvi Tokali Kilise u Kapadociji

(Slika 9), usprkos brojnim oštećenjima i relativno slaboj očuvanosti samog djela, vidimo

upravo taj autentični položaj Krista Djeteta u zaštitiničkom zagrljaju Bogorodice čiji je pogled

ovaj put usmjeren prema gledaocu ili vjerniku. Za razliku od prijašnjih prikaza, njen pogled je

ovaj put sjetan, kutevi usana su joj u blagoj krivulji prema dolje te joj izaz lica odgovara licu

boli i umjerene patnje. Dijete Krist je potpuno naslonio svoje lice njezinom te ga zaklanja, a

ona mu poput svake majke, pridržava glavu. Ovakav tip prikaza prirodnog odnosa majke i

djeteta s naglašenom Bogorodičinom ulogom zaštitnice najizraženiji je u tipu Eleouse. Uloga

8 CHARLES BAYET, Byzantine Art, 2009, 195

11

Bogorodice kao zaštitnice Krista produbljuje se i širi na nju kao zaštitnicu svih vjernika.

Upravo kroz vezu s Kristom uspostavlja se čvrsta veza s cijelom kongregacijom.9

Slika 9. Bogorodica s Djetetom, Tokali Kilise, Kapadocija, kasno 10. st.

Nadalje, jedan od boljih primjera iz naše bliže geografske okolice jest primjer Eleouse iz

crkve Sv. Sofije u Dečanima (Slika 10). Na ovome primjeru još zornije možemo vidjeti

Bogorodičin bolni izraz lica ostvaren spuštenim lukovima obrva te suptilnom spuštanju

kutova usana. Kriste prima majku lijevom rukom za rub ogrtača, poput zaigranog djeteta,

naravno u suzdržanoj maniri tipičnoj za bizantske prikaze. Iako je položaj Kristovih ruku

nešto neprirodan, on desnu ruku oslanja u majčinom sigurnom dlanu te se njihova privrženost

očituje i u Bogorodičinom pridržavanju Krista u lijevoj ruci. Dok Bogorica gleda vjernike,

Kristov pogled usmjeren je na majku te vjernikovu pozornost skreće na nju kao posrednicu

među njime i ljudima davajući joj tako na važnosti.10

9 NIKI TSIRONIS, (bilj. 5), 23410 IOLI KALAVREZOU, (bilj. 1), 170.

12

Slika 10. Detalj Bogorodice s Djetetom, Sv. Sofija, Dečani, 14.st.

ZAKLJUČAK

Kult Djevice Marije počinje se zapravo širiti poslije Efeškog koncila 431. i njene

potvrde kao Theotokos, te u bizantskoj umjetnosti doživljava svoj drugi procvat nakon

prestanka ikonoklazma. Bogorodica se koristi kao poveznica između Krista i ljudi te zbog

toga kao jedan od argumenata ikonofila za štovanje ikona u svrhu posredništva između ljudi i

božanstva. U početku se njezini prikazi vežu uz kristološki ciklus te se ne istražuje i ne razvija

njena majčinska uloga. Posebice nakon pada ikonoklazma počinje se plasirati njena uloga

majke i familijarnog odnosa s Kristom, posebice u liturgijskim tekstovima i propovijedima što

se zatim reflektira u likovnoj umjetnosti. U bizantskoj ikonografiji, Bogorodica se pojavljuje

u nekoliko tipova od kojih su Nikopoia, Hodegetria i Eleousa najzastupljenije. Kroz

sentimentalnost prikaza ostavaruje se emocionalna veza vjernika i Bogorodice te se tako u

puku lakše prihvaća i usvaja uloga Bogorodice koju je skrojila crkvena vlast.

13

POPIS LITERATURE

ANĐELKO BADURINA (ur.), Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog

kršćanstva, IV. dopunjeno izdanje, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb, 2006.

CHARLES BAYET, Byzantine Art, Parkstone Press International, New York, 2009.

IOLI KALAVREZOU, Images of the Mother: When the Virgin Mary Became „Meter

Theou“, Dumbarton Oaks Papers, Vol. 44, Dumbarton Oaks for Harvard Trustees,

1990.

NIKI TSIRONIS, The Mother of God in the Iconoclastic Controversy u Mother of

God: Representations of the Virgin in Byzantine Art, (ur.) Maria Vassilaki, Skira

Editore S.p.A., Milano, 2000.

14