2

Richele Mead

Vampirska Akademija

POLJUBAC SJENE

Knjiga treća

Za moje nećake Jordana i Austina

MIN@

3

Prvo poglavlje

Vršci njegovih prstiju klizili su niz moja leđa gotovo ih ne dodirujući, aliu mojem su tijelu ipak stvarali udarne valove. Njegove su se ruke polakokretale po mojoj koži, uz rubove trbuha, konačno se zaustavivši naoblinama mojih bokova. Osjetila sam kako mi njegove usne dodiruju vrattočno ispod uha, potom me ljube, pa još jednom i još jednom...Njegove usne s mojeg su se vrata primakle obrazima i naposljetkupronašle moja usta. Poljubili smo se i privinuli bliže jedno drugome. Umeni je plamtjela krv, u tom sam se trenutku osjećala življom nego ikadaprije. Voljela sam ga, toliko sam voljela Christiana da...Christian? Oh, ne!Svjesni dio mene odmah je shvatio što se događa i, bože, što je biobijesan. Preostali dio mene još je uvijek živio u tom susretu, proživljavaoga je kao da Christian uistinu dodiruje i ljubi mene. Taj dio mene nijemogao pobjeći. Previše sam se stopila s Lissom i to se praktički jestdogađalo meni.Ne, rekla sam si oštro. To se ne događa, ne tebi. Izlazi odande.Ali, kako sam mogla slijediti razum kada je svaki dio mojega tijelaplamtio?Ti nisi ona. To nije tvoja glava. Izlazi.Njegove usne. Na svijetu sada nije postojalo ništa drugo osim njegovihusana.To nije on. Izlazi.Poljupci su bili isti, ljubiti ga bilo je isto kao ljubiti njega...Ne, to nije Dimitri. Izlazi!Dimitrijevo ime djelovalo je na mene poput hladnog tuša.Izišla sam.Iznenada sam osjetila kako ostajem bez zraka. Uspravila sam se u krevetu.Pokušala sam nogom zbaciti pokrivač, ali još sam se više zaplela o njega.Srce mi je snažno tuklo, pokušala sam duboko disati kako bih se smirila ivratila u vlastitu zbilju.Vremena su se definitivno promijenila. Nekada davno san su mi prekidaleLissine noćne more. Sada je to činio njezin seksualni život. Malo je rećida su to dvije različite stvari. Istina, naučila sam blokirati njezineromantične predahe, barem dok sam bila budna. Ali ovoga su me putaLissa i Christian (nenamjerno) nadmudrili. U snu se ne mogu braniti, štoje snažnim osjećajima omogućilo da se probiju kroz psihičku vezu kojame spaja s najboljom prijateljicom. To ne bi bio problem da njih dvoje idu

4

u krevet kao normalni ljudi. A pod »ići u krevet« mislim doslovno»spavati«.»Bože«, promrmljala sam dok sam sjedala i prebacivala noge uz rubkreveta. Moj glas prigušilo je zijevanje. Zar se Lissa i Christian zbilja nisumogli suzdržati do jutra?Pa ipak, gore od samog buđenja bilo je to kako sam se još uvijek osjećala.Istina, nisam ja ta koja se upravo ljubakala. Nitko nije dodirivao mojukožu niti je ljubio moje usne. Pa ipak, moje se tijelo osjećalo kao da je sveto upravo izgubilo. Puno je vremena prošlo otkako sam se ja našla utakvoj situaciji. Cijelo mi je tijelo žudjelo i plamtjelo. Bilo je glupo, aliodjednom sam očajno željela da me netko dodiruje ili da me makar samodrži u zagrljaju. Ali definitivno ne Christian. Mislima mi je proletjelosjećanje na njegove usne na mojima, na osjećaje koje su u meni budile ikako je ona snena ja bila toliko sigurna da je ljubi Dimitri.Stala sam na svoje drhtave noge, bila sam uznemirena i... tužna. Tužna iprazna. Trebala sam prošetati i riješiti se tog čudnog osjećaja. Navuklasam kućni ogrtač, stavila papuče, izišla iz sobe prema kupaonici u dnuhodnika. Umila sam se i zagledala u ogledalo. Odraz koji mi je uzvraćaopogled imao je zamršenu kosu i krvave oči. Vidjelo se da mi nedostajesna, ali nisam se htjela vratiti u krevet. Još je bilo preriskantno zaspati.Trebala sam nešto što će me razbuditi i osloboditi onoga što sam vidjela.Izišla sam iz kupaonice i skrenula prema stubištu silazeći laganimkorakom. Prvi kat učeničkog doma bio je miran i tih. Bilo je gotovopodne, što je vampirima gluho doba noći s obzirom na to da odrađujunoćnu smjenu. Provirila sam iza vrata i pogledom pretražila predvorje.Bilo je prazno ako zanemarimo morojskog muškarca koji je sjedio zarecepcijom i zijevao. Nezainteresirano je listao neku reviju i teškommukom zadržavao budnost. Došao je do kraja novina i ponovno zijevnuo.Zavrtio se na svojoj stolici na okretanje i bacio reviju na stol iza sebe teposegnuo za nečim, vjerojatno za sljedećim štivom.Dok mi je bio okrenut leđima, jurnula sam kraj njega prema dvokrilnimvratima koja su se otvarala prema van. Moleći se da ne zaškripe, opreznosam ih odškrinula onoliko koliko mi je bilo potrebno da se iskradem.Kada sam izišla, zatvorila sam ih što sam nježnije mogla. Najviše što jetip mogao osjetiti bilo je malo propuha. Osjećajući se poput nindže, izišlasam na svjetlo dana.Hladan vjetar opalio me po licu, ali to je bilo upravo ono što mi je trebalo.Ogoljele grane drveća njihale su se na vjetru i greble po kamenomučeničkom domu poput noktiju. Sunce me kradomice promatralo krozoblake boje olova podsjećajući me da bih trebala biti u krevetu i spavati.Škiljeći, jače sam stegnuta ogrtač i uputila se oko zgrade prema mjestu

5

između nje i sportske dvorane koje nije bilo toliko izloženo prirodnimsilama. Bljuzga s pločnika natopila mi je papuče, ali nisam obraćalapažnju na to.Da, bio je to tipično očajan zimski dan u Montani, upravo ono što mi je itrebalo. Svjež zrak dobrano me razbudio i otjerao ostatke virtualneljubavne scene. Usto, zahvaljujući njemu, mogla sam ostati u svojoj glavi.Bilo mi je draže usredotočiti se na hladnoću u svojemu tijelu negoprisjećati se kako sam se osjećala dok su me dodirivale Christianove ruke.Zastala sam i zagledala se u skupinu stabala iako sam zapravo gledalakroz njih. Iznenadila sam se shvativši da se ljutim na Lissu i Christiana.Zacijelo je lijepo, ogorčeno sam pomislila, činiti što god te volja. Lissa ječesto govorila kako bi voljela da može osjetiti moja iskustva i um onakokako sam ja osjećala njezina. A zapravo nije imala pojma kolika jesretnica. Nije imala pojma kako je to kada se tuđe misli nameću tvojima,kada ne možeš razlučiti tuđa od svojih iskustava. Nije znala kako je živjetis tuđim savršenim ljubavnim životom dok tvoj vlastiti i ne postoji. Nijerazumjela kako je to kada te ispuni ljubav toliko snažna da od nje sve boliu grudima, ljubav koju možeš samo osjetiti, ali ne i izraziti. Naučila samda je zatomljivanje ljubavi isto što i potiskivanje ljutnje. Proždire teiznutra dok ne poželiš vrištati ili udariti u nešto. Ne, Lissa to nijerazumjela. Nije trebala. Mogla je nastaviti sa svojim romansama nevodeći računa o tome kako to utječe na mene.Tada sam primijetila da ponovno ostajem bez zraka, ali ovoga sam putaosjećala bijes. Nestala je nelagoda koju sam osjećala zbog Lissina iChristianova kasnonoćnog spoja. Zamijenile su je ljutnja i ljubomora,osjećaji proizišli iz onoga što ja nisam mogla imati, a što je njoj tako lakopolazilo za rukom. Dala sam sve od sebe kako bih zatomila te osjećaje. Tonije ono što želim osjećati prema svojoj najboljoj prijateljici.»Mjesečariš?« začula sam glas iza sebe.Zaprepašteno sam se okrenula. Bio je to Dimitri. Znatiželjno mepromatrao, a bilo je očito da ga ovo jako zabavlja. Mogla sam i očekivatida će me izvor svih mojih ljubavnih problema pronaći upravo u trenutkudok bjesnim zbog njih. Uopće nisam čula da mi se približava. Toliko omojim nindža sposobnostima. Usto, bi li me ubilo da sam se počešljalaprije samog izlaska? Brzo sam provukla ruku kroz kosu iako sam znala daje sada već bilo prekasno. Vjerojatno sam u tom trenutku izgledala kao dami je na glavi kakva pregažena životinja.»Iskušavala sam osiguranje učeničkog doma«, rekla sam. »Očajno je.«Na usnama mu je zatitrao lagan osmijeh. Hladnoća mi se sada već počelauvlačiti u kosti i morala sam primijetiti da njegov dugi kožni kaputizgleda zbilja toplo. Ne bih imala ništa protiv da me zaogrne njime.

6

Kao da mi čita misli, rekao je:»Sigurno se smrzavaš. Želiš li moj kaput?«Odmahnula sam glavom i odlučila ne spomenuti da više ne osjećamstopala.»Dobro mi je. Što ti radiš ovdje? I ti iskušavaš osiguranje?«»Ja jesam osiguranje. Ovo je moja smjena.« Školski čuvari uvijekpatroliraju dok ostali spavaju. Strigoji, nemrtvi vampiri, koji vrebaju živemorojske vampire poput Lisse, ne izlaze na sunčevu svjetlost, ali učenicikoji krše pravila, kao na primjer oni koji se iskradaju iz svojih učeničkihdomova, predstavljaju problem i noću i danju.»Pa, dobar posao«, rekla sam. »Drago mi je što sam pomogla uiskušavanju tvojih nevjerojatnih sposobnosti. Sada moram ići.«»Rose...« Uhvatio me za ruku i, unatoč vjetru, hladnoći i bljuzgi, mojim jetijelom prostrujala vrućina. Pustio me trznuvši se kao da se i on opekao.»Što doista radiš ovdje?«Upotrijebio je svoj »prestani se zezati« glas pa sam mu odgovorilanajiskrenije što sam mogla.»Ružno sam sanjala. Trebalo mi je malo zraka.«»Pa si samo odjurila van. Nije ti palo na pamet da kršiš pravila. Ili danavučeš kaput.«»Da«, odgovorila sam. »To je ukratko to.«»Rose, Rose,« ovoga je puta to rekao svojim razdraženim glasom,»nikada se nećeš promijeniti. Nikada ne promisliš prije nego što djeluješ.«»To nije istina«, protestirala sam. »Promijenila sam se.«Njegovo lice odjednom je poprimilo zabrinut izraz. Neko me vrijemeproučavao. Ponekad mi se čini da te oči mogu vidjeti moju dušu.»Imaš pravo. Promijenila si se.«Učinilo mi se da ga taj zaključak ne veseli. Vjerojatno je razmišljao oonome što se dogodilo prije gotovo tri tjedna kada su strigoji zarobilinekoliko mojih prijatelja i mene. Pukom smo srećom uspjeli pobjeći, alinismo se svi izvukli. Poginuo je Mason, dobar dečko koji je bio lud zamnom. Iako sam se osvetila njegovim ubojicama, nisam se mogla prestatiokrivljavati zbog njegove smrti.Od tog događaja imam mračniji pogled na život. Zapravo, od tada sviovdje u Akademiji sv. Vladimira imaju mračniji pogled, ali moj je osobitotmuran. I ostali su počeli primjećivati da sam se promijenila. Ali, nije mibilo drago vidjeti zabrinutost na Dimitrijevu licu pa sam se našalila.»Ne brini se, uskoro će mi rođendan. Čim navršim osamnaest, odrast ću,zar ne? Sigurna sam da ću se tog jutra probuditi potpuno zrela.«Kako sam se i nadala, njegova je namrštenost popustila i prerasla u lagansmiješak.

7

»Da, siguran sam. Kad je to, za jedno mjesec dana?«»Za trideset jedan dan«, izjavila sam staloženo.»Nije da brojiš.« Slegnula sam ramenima, a on se nasmijao.»Pretpostavljam da si sastavila popis rođendanskih želja. Na desetstranica? S jednostrukim proredom?« Još uvijek se smiješio. Bio je toopušten osmijeh, vidjelo se da iskreno uživa, što je prava rijetkost kad jeon u pitanju.Htjela sam se još jednom našaliti, ali u mojoj glavi ponovno se ukazalaslika Lisse i Christiana. U utrobu mi se vratio onaj tužni osjećaj praznine.Sve što sam mogla željeti, nova odjeća, iPod, što god, odjednom jepostalo nevažno. Što su materijalne stvari poput tih značile u usporedbi sonom jednom koju sam najviše željela? Bože, zbilja sam se promijenila.»Ne«, rekla sam tiho. »Nema popisa.«Nakrivio je glavu kako bi me bolje pogledao, a njegova do ramena dugakosa pokrila mu je lice. Kosa mu je bila smeđa poput moje, ali nipribližno toliko tamna. Moja se ponekad doimala crnom. Rukom jeodmaknuo neposlušne pramenove, ali oni su mu odmah ponovno pokrililice.»Ne vjerujem da ne želiš ništa. Bit će to dosadan rođendan.«Sloboda, pomislila sam. Bio je to jedini dar za kojim sam čeznula.Sloboda izbora. Da mogu slobodno voljeti koga god ja želim.»Nije važno«, rekla sam umjesto toga.»Što...« Zastao je. Shvatio je. Uvijek je shvaćao. Dijelom smo zato i bilitoliko povezani iako je među nama bilo sedam godina razlike. Zaljubilismo se prošle jeseni kad me podučavao borbenim vještinama. Kako smopostajali bliskiji, uvidjeli smo da godine nisu jedino što nas treba brinuti.Oboje ćemo štiti Lissu kad maturira, ona je bila naš prioritet, te si nismomogli dopustiti da nam osjećaji odvraćaju pozornost.Naravno, to je bilo lakše reći nego učiniti jer sam znala da naši osjećajinikada neće samo tako nestati. Oboje smo imali trenutke slabosti, bilo jeukradenih poljubaca i trenutaka u kojima smo izgovorili stvari koje nismosmjeli. Kad sam umakla strigojima, Dimitri mi je rekao da me voli imanje-više priznao je da zbog toga nikada ne bi mogao biti s drugom. Sdruge strane, postalo je jasno i da još ne možemo biti zajedno pa smo seoboje povukli, nastavili izbjegavati jedno drugo i glumiti da je naš odnosstrogo profesionalan.U ne toliko očitu pokušaju da promjeni temu, rekao je:»Možeš to poricati koliko god hoćeš, ali znam da se smrzavaš. Uđimo.Uvest ću te kroz stražnji ulaz.«Ostala sam pomalo iznenađena. Dimitri je rijetko izbjegavao neugodneteme. Zapravo, bio je poznat po tome što me uvijek prisiljavao na

8

razgovore o stvarima o kojima nisam željela razgovarati. Ali danas očitonije bio dan za razgovor o našoj ukletoj vezi. Da, stvari su se definitivnomijenjale.»Mislim da si ti onaj kojem je hladno«, zafrkavala sam ga dok smo hodaliuz dom za čuvare novake. »Ne bi li ti trebao biti jako žilav zbog toga štosi iz Sibira?«»Mislim da Sibir nije baš kakvim ga zamišljaš.«»Zamišljam ga kao arktičku pustoš«, rekla sam iskreno.»Onda definitivno nije kakvim ga zamišljaš.«»Zar ti ne nedostaje?« upitala sam ga osvrćući se prema njemu. Bilo je tonešto na što prije ne bih ni pomislila. U mojoj su glavi svi željeli živjeti uSAD-u. Ili barem nisu htjeli živjeti u Sibiru.»Stalno«, rekao je lagano čeznudjivim glasom. »Ponekad poželim...«»Belikove!«Glas nošen vjetrom odjeknuo je iz pozadine. Dimitri je nešto promrmljaoi odgurnuo me dalje iza ugla gdje sam upravo bila zašla.»Pritaji se!«Sagnula sam se iza grmova božikovine koji su okruživali zgradu. Nijebilo bobica, ali me je gusto, oštro, šiljasto lišće greblo po mjestima gdjemi je koža bila izložena. S obzirom na nisku temperaturu i mogućnost dase otkrije moja kasnonoćna šetnja, nekoliko ogrebotina bilo je najmanjiproblem.»Ti nisi na straži«, začula sam Dimitrija kako govori nekoliko trenutakakasnije.»Ne, ali trebam razgovarati s tobom.« Prepoznala sam glas. Bila je toAlberta, kapetanica školskih čuvara. »Trebam te samo na minutu.Moramo urediti raspored stražarenja dok si ti na sudu.«»To sam i mislio«, rekao je. Njegov glas poprimio je čudan, gotovonelagodan ton. »To će opteretiti sve ostale, loše odabran trenutak.«»Što reći, kraljica se drži vlastitog rasporeda.« Alberta je zvučala gotovoživčano, stoga sam pokušala shvatiti što se događa. »Celeste će stražaritiumjesto tebe, a ona i Emil će podijeliti tvoje treninge.«Treninge? Dimitri neće držati treninge sljedeći tjedan jer... Ah! To je to,shvatila sam. Terenska nastava. Nama novacima sutra počinje šestotjednapraksa. Nećemo imati nastavu i danonoćno ćemo štititi moroje dok nasodrasli iskušavaju. »Treninzi« su zasigurno vrijeme kad će Dimitrisudjelovati u tome. Ali, kakav to sud spominju? Misle li na sud predkojim se moramo pojaviti na kraju školske godine radi završnih provjera?»Kažu da im ne smeta što će više raditi«, nastavila je Alberta, »ali htjelasam vidjeti bi li ti preuzeo dio njihovih smjena prije nego što odeš, da imne ostaneš dužan?«

9

»Naravno«, i dalje je odgovarao kratko i usiljeno.»Hvala. Mislim da će to pomoći.« Uzdahnula je. »Voljela bih znati kolikoće trajati to suđenje. Ne želim dugo izbivati. Čovjek bi pomislio da jepriča s Daškovom završena, ali sada čujem da se kraljica prepalazatvaranja tako važnog pripadnika plemstva.«Ukočila sam se. Hladnoća koja me prožimala više nije imala veze sazimom. Daškov.»Siguran sam da će ispravno postupiti«, rekao je Dimitri. Tada samshvatila zašto tako malo govori. To je bilo nešto što nisam smjela čuti.»Nadam se. I nadam se da će za to trebati samo nekoliko dana kao štotvrde. Čuj, vani je očajno. Možemo li nakratko otići u moj ured ipogledati raspored?«»Naravno«, rekao je. »Samo da prije nešto provjerim.«»U redu. Vidimo se uskoro.«Nastupila je tišina i mogla sam pretpostaviti da je Alberta otišla. Naravno,Dimitri je zašao iza ugla i stao pred božikovinu. Izletjela sam iz svogaskrovišta. Pogled na njegovu licu govorio mi je da zna što ga čeka.»Rose...«»Daškov?« uskliknula sam nastojeći biti što tiša kako me Alberta ne bičula. »Kao Viktor Daškov?« Nije ni pokušao zanijekati.»Da. Viktor Daškov.«»A razgovarali ste o... Hoćeš reći da...«Bila sam zapanjena, toliko preneražena da nisam mogla pribrati vlastitemisli. To je nevjerojatno.»Mislila sam da je on iza rešetaka! Hoćeš reći da još nije izišao predsud?«Da. Ovo je nevjerojatno. Viktor Daškov. Čovjek koji je uhodio Lissu imučio je kako bi stekao kontrolu nad njezinim moćima. Svaki morojmogao je upotrebljavati magiju u jednom od četiriju elemenata: zemlji,zraku, vodi ili vatri. Ali Lissa je mogla upravljati gotovo nepoznatimpetim elementom zvanim duh. Mogla je iscijeliti sve uključujući mrtve. Iztog sam razloga ja sada bila psihički povezana s njom, bila sam »odsjenke poljubljena«, kako su to nazivali. Oživjela me nakon automobilskenesreće u kojoj su poginuli njezini roditelji i brat, a to nas je povezalo nanačin koji mi je omogućavao da osjećam njezine misli i iskustva.Viktor je puno prije ostalih shvatio da ona može iscjeljivati druge i htio juje zatočiti i koristiti kao vlastiti izvor mladosti. Usto, nije oklijevao ubitibilo koga tko bi mu se našao na putu ili je pronalazio kreativnije načinekako bi zaustavio svoje suparnike, kao u Dimitrijevu i mojemu slučaju. Usedamnaest godina stvorila sam puno neprijatelja, ali bila sam prilično

10

uvjerena da nikoga ne mrzim više nego Viktora Daškova, barem nikogatko je još medu živima.Dimitri je poprimio izraz lica koji sam dobro poznavala. Bio je to onajizraz koji je poprimao kada se bojao da ću nekoga udariti.»Iza rešetaka je, ali još nije bio pred sudom. Pravni postupci ponekad seotegnu.«»Ali suđenje će se održati? I ti ideš na njega?« govorila sam kroz čvrstostisnute zube nastojeći ostati smirena. Ali pretpostavljam da sam i daljeimala izraz koji je govorio: Udarit ću nekoga.»Sljedeći tjedan. Ja i još nekolicina čuvara svjedočit ćemo o onome što sete večeri dogodilo tebi i Lissi.«Na spomen onoga što se dogodilo prije četiri mjeseca, izraz njegova licase promijenio, a ja sam znala što znači. Bio je to onaj opaki, zaštitničkiizraz koji je poprimao kada su u opasnosti bile osobe do kojih mu je stalo.»Nazovi me ludom što ovo pitam, ali idemo li Lissa i ja s tobom?«Pretpostavljala sam kako će glasiti odgovor i nije mi se sviđao.»Ne.«»Ne?«»Ne.« Stavila sam ruke na bokove.»Čuj, ne misliš li da bi bilo pametno da mi budemo prisutne s obzirom nato da ćeš govoriti o onome što se nama dogodilo?«Dimitri je zauzeo strog instruktorski stav i odmahnuo glavom.»Kraljica i još neki čuvari misle kako je najbolje da ne budete prisutne.Imamo dovoljno dokaza, a usto, bio on zločinac ili ne, i dalje je, ili je bio,jedan od najmoćnijih pripadnika plemstva na svijetu. Oni koji znaju zaovo suđenje žele da se o tome što manje govori.«»A ti si mislio da ćemo nas dvije, ako nas povedeš, to svima reći?«uskliknula sam. »Ma daj, druže. Zar doista misliš da bismo mi to učinile?Sve što želimo jest vidjeti Viktora iza rešetaka. Zauvijek. A možda i duže.A ako postoji ikakva mogućnost da se izvuče, moraš nam dopustiti dadođemo.«Kad su ulovili Viktora, bacili su ga u zatvor i ja sam mislila da je ta pričazavršena. Mislila sam da će ga zatvoriti i pustiti da istrune. Nikada nisamni pomislila, iako sam možda trebala, da će prije morati pred sud. Njegovazlodjela tada su bila toliko očita. Ali, iako je morojska vlada bila tajna iodvojena od ljudske, uglavnom je djelovala na isti način. Morala jeorganizirati propisno suđenje i sve ostalo.»Nije na meni da o tome odlučujem«, rekao je Dimitri.»Ali ti imaš utjecaja. Mogao bi se založiti za nas, posebno ako...« Moja jeljutnja djelomice popustila i zamijenio ju je iznenadan i zapanjujući strah.Jedva sam uspjela izgovoriti sljedeće riječi: »Osobito ako doista postoji

11

mogućnost da se izvuče. Postoji li? Postoji li doista mogućnost da gakraljica pusti?«»Ne znam. Ponekad se ne može znati što će ona ili neki drugivisokopozicionirani pripadnici plemstva učiniti.« Odjednom je počeodjelovati umorno. Iz džepa je izvukao ključeve i dobacio mi ih. »čuj,znam da si uznemirena, ali sada ne možemo razgovarati o tome. Moramse naći s Albertom, a ti se moraš vratiti unutra. Četvrtastim ključemotključat ćeš vrata na desnoj strani. Znaš koja.«Znala sam.»Da. Hvala ti.«Bila sam ljuta i to mi je jako smetalo, tim više što mi je pomagao da neupadnem u nevolje, ali nisam si mogla pomoći. Viktor Daškov bio jekriminalac, zločinac. Bio je gladan moći i pohlepan, nije mario koga ćepogaziti da dobije ono što želi. Bude li ponovno na slobodi... pa, nismomogli znati što će se dogoditi Lissi ili ostalim morojima. Razbjesnila mepomisao na to da mogu pridonijeti njegovu zatvaranju, ali mi nitko nedopušta da to i učinim.Napravila sam nekoliko koraka kad me Dimitri zazvao:»Rose?« Okrenula sam se. »Žao mi je«, rekao je. Potom je zastao ioprezno dometnuo: »I bilo bi ti bolje da mi sutra vratiš ključeve.«Okrenula sam se i nastavila hodati. Iako je to vjerojatno bilo nepravedno,djetinjasti dio mene vjerovao je da Dimitri može sve. Bila sam uvjerenada može povesti Lissu i mene na suđenje ako to zbilja želi.Već sam gotovo stigla do vrata kad sam krajičkom oka uočila nekakvukretnju. Raspoloženje mi je splasnulo. Divno. Dimitri mi je dao ključeveda se ušuljam unutra, a sada me netko drugi ulovio. Tipično za mene.Očekivala sam da će me čuvarica upitati što radim pa sam se okrenulasmišljajući ispriku.Ali to nije bila čuvarica.»Ne«, tiho sam rekla. To mora da je varka. »Ne.«Na trenutak sam pomislila da se zapravo nikada nisam ni probudila.Možda sam još u krevetu, spavam i sanjam.Jer to je sigurno, sigurno bilo jedino objašnjenje za ono što sam vidjelapred sobom na tratini pred Akademijom.Vrebao je u sjeni starog kvrgavog hrasta.Bio je to Mason.

12

Drugo poglavlje

Ili je barem izgledao kao Mason.Nisam ga dobro vidjela, njega ili... što god to bilo. Morala sam treptatikako bih ga fokusirala. Bio je nestvaran i neprestano se pojavljivao umom vidnom polju pa nestajao iz njega.Ali da, ono što sam vidjela, definitivno je izgledalo kao Mason. Lice muje djelovalo isprano, zbog čega je njegova svijetla put izgledala bjeljenego što sam je pamtila. Njegova crvenkasta kosa sada je bila bojeblijede, vodenaste naranče. Na sebi je imao ono u čemu sam ga posljednjiput vidjela: traperice i žutu jaknu od Aisa. Ispod ruba jakne provirivao jeporub zelenog džempera. I te su boje bile prigušene. Izgledao je poputfotografije koju je netko ostavio na suncu pa je izblijedjela. Vrlo, vrlo slabsjaj kao da je uokvirivao njegovo lice.Ali ono što me najviše pogodilo, uz činjenicu da je trebao biti mrtav, jestizraz na njegovu licu. Bio je žalostan, jako, jako žalostan. Osjećala samkako mi se srce slama dok sam ga gledala. Navrla su mi sjećanja na sveono što se odigralo prije samo nekoliko tjedana. Sve sam ponovno vidjela:kako njegovo tijelo pada, okrutan pogled na licima strigoja... Počela samosjećati knedlu u grlu. Ukočila sam se, bila sam zaprepaštena, nisam semogla pomaknuti.I on je proučavao mene, a izraz njegova lica nije se mijenjao. Bio je tužan.Turoban. Ozbiljan. Zaustio je kao da će nešto reći, ali je odustao. Još seneko vrijeme osjećala težina u zraku, a potom je podigao ruku i pružio jeprema meni. Nešto u tom pokretu me trgnulo. Ne, to se ne događa. Nevidim to. Mason je mrtav. Vidjela sam kako umire. Držala sam njegovotijelo.Njegovi su se prsti lagano pomakli, kao da domahuje, a ja sam seuspaničila. Udaljila sam se uzmičući nekoliko koraka i čekala da vidimšto će se dogoditi. Nije me slijedio. Ostao je stajati na mjestu držeći rukuu zraku. Srce mi je poskočilo, okrenula sam se i potrčala. Kad sam većgotovo stigla do vrata, zastala sam, osvrnula se i pokušala smiriti disanje.Mjesto na kojem je stajao bilo je potpuno prazno.Uspjela sam doći do sobe zalupivši vratima kad sam ušla. Ruke su mi setresle. Bacila sam se na krevet i vrtjela film o onome što se upravodogodilo.Koji vrag? To nije bilo stvarno. Nema šanse. Nemoguće. Mason je mrtav,a svi znaju da se mrtvaci ne vraćaju. Dobro, ja se jesam vratila, ali to jedrukčije. Očito sam sve umislila. Tako je. Mora biti tako. Bila samumorna, još uvijek ošamućena od Lisse i Christiana, a novosti o ViktoruDaškovu da i ne spominjemo. Vjerojatno mi mozak nije funkcionirao

13

zbog hladnoće. Da, što sam više razmišljala o tome, to sam bila uvjerenijada postoji stotinu objašnjenja za ono što se upravo dogodilo.Pa ipak, nisam mogla zaspati, bez obzira na to koliko sam si to puta rekla.Ležala sam u krevetu, navukavši pokrivač do brade, i iz glave pokušavalaodagnati sliku koja me proganjala. Bezuspješno. Sve što sam vidjela bilesu te tužne, tužne oči koje kao da su govorile:Rose, zašto si dopustila da mi se to dogodi?Stisnula sam oči nastojeći ne razmišljati o njemu. Od Masonova pogrebatoliko se trudim nastaviti dalje sa životom i praviti se da sam snažna. Ali,istina je kako nisam bila ni blizu toga da prebolim njegovu smrt. Dan zadanom mučila sam se pitanjima koja počinju s a što da. A što da sam bilabrža i jača tijekom borbe sa strigojima? A što da mu uopće nisam reklagdje su strigoji? A što da sam mu jednostavno mogla uzvratiti ljubav? Dase bilo što od toga dogodilo, on bi još bio živ, ali nije tako. A sve je tomoja krivica.»Umislila sam to«, prošaptala sam u mračnoj sobi. Moralo je biti tako.Mason me već progonio u snovima, nisam ga trebala viđati i na javi. »Tonije bio on.«To nije mogao biti on jer bi to bilo moguće samo ako je... Pa, to je nešto očemu nisam željela ni razmišljati. Jer, iako sam vjerovala u vampire,magiju i psihičke moći, sigurno nisam vjerovala u duhove.A očito nisam vjerovala ni u san jer te večeri nisam puno spavala. Bilasam nemirna, vrtjela sam se, a mozak mi je radio sto na sat. U jednomsam trenutku uspjela zaspati, ali kad mi je zazvonila budilica, bila samuvjerena da nisam spavala više od nekoliko minuta.Noćne more i strahove ljudskih bića uglavnom otjera danje svjetlo. Kodmene je bilo drukčije, probudila sam se kada se počeo spuštati mrak. Alisama činjenica da sam u društvu pravih i živih osoba jednako je djelovala,a kada sam otišla na doručak i jutarnje vježbe, shvatila sam da ono štosam vidjela prethodne noći, ili što sam mislila da sam vidjela, u mojemusjećanju sve više blijedi. Bizarnost tog susreta postupno je ustupila mjestojednom drugom osjećaju: uzbuđenju. To je bilo to. Veliki dan. Počinjalaje naša terenska nastava.Sljedećih šest tjedana neću imati nastavu. Cijele ću dane provoditi družećise s Lissom, a najviše što ću morati raditi bit će pisanje dnevnih izvješća oterenskoj nastavi, dugih samo pola stranice. Jednostavno. I da, naravno,morat ću držati stražu, ali to me nije brinulo. To mi je u krvi. Ona i jadvije smo godine živjele među ljudima i ja sam ju sve vrijeme štitila. Prijetoga, dok sam pohađala prvi razred, vidjela sam kakva su testiranja odrasličuvari pripremali za novake u ovoj fazi. Kušnje su bez daljnjega bileteške. Novak je morao držati stražu, nije se smio opustiti i morao je biti

14

spreman po potrebi se braniti ili napadati. Ipak, ništa me od toga nijezabrinjavalo. Lissa i ja nismo bile u školi u drugom i u višim razredima,zbog čega sam malo zaostala za ostalima. Ali, zahvaljujući dodatnimtreninzima s Dimitrijem, brzo sam ih sustigla i sada sam bila jedna odnajboljih u razredu.»Hej, Rose!«Eddie Castile sustigao me dok sam ulazila u sportsku dvoranu u kojoj seodržavalo uvodno predavanje terenske nastave. Kad sam ga ugledala, natrenutak sam klonula. Odjednom mi se pričinilo da sam ponovno udvorištu s Masonom i promatram njegovo ucviljeno lice.Kad su nas zarobili strigoji, uz Lissina dečka Christiana i morojku Miju, snama je bio i Eddie. On očito nije umro, ali malo mu je nedostajalo.Strigojima koji su nas zarobili služio je kao hrana. Hranili su se njimenastojeći izazvati moroje i uplašiti dhampire. Upalilo je, bilo jezastrašujuće. Zbog gubitka krvi i endorfina iz vampirskih ugriza, jadni jeEddie veći dio tog mučenja proveo bez svijesti. Bio je Masonov najboljiprijatelj i gotovo jednako zabavan i bezbrižan.Ali otkako smo pobjegli, Eddie se promijenio, baš kao i ja. Još se uvijekrado smijao, ali smrknuo se, pogled mu je postao mračan i ozbiljan, uvijekspreman na najgore. Naravno, to nije bilo teško shvatiti. On jest doživionajgore. Osim za Masonovu smrt, smatrala sam se odgovornom i zaEddiejev preobražaj i za ono što je pretrpio od strigoja. Možda sam bilanepravedna prema sebi, ali nisam si mogla pomoći. Smatrala sam da munešto dugujem, da ga moram štiti ili mu se odužiti na neki način.To je bilo zanimljivo jer mislim da je Eddie nastojao zaštititi mene. Nijeme uhodio ili što slično, ali primijetila sam da me drži na oku. Mislim daje nakon tog događaja smatrao kako je dužan motriti na Masonovu curu.Nikada se nisam zamarala time da mu objasnim kako nisam bilaMasonova cura, ne u pravom smislu riječi, kao što ga nikada nisamukorila zbog toga što se ponaša poput starijeg brata. Ja sam se definitivnomogla brinuti za sebe, ah mislila sam kako nema smisla miješati se kadbih ga vidjela kako upozorava dečke da se drže dalje od mene jer jošnisam spremna izlaziti s drugima. Zbog toga što je bila istina. Nisam bilaspremna izlaziti s drugima.Eddie mi je uputio lagan osmijeh koji je njegovu smrknutom licu daonešto dječačkoga šarma.»Jesi li uzbuđena?«»Najbolje da nisam«, rekla sam. Naši kolege iz razreda smjestili su se natribinama na jednoj strani dvorane, a mi smo pronašli slobodno mjestoblizu sredine. »Ovo će biti lako. Lissa i ja provest ćemo zajedno šesttjedana.« Koliko god me naša povezanost ponekad živcirala, upravo

15

zahvaljujući njoj, bila sam Lissin savršen čuvar. Uvijek sam znala gdje jei što joj se događa. Kad maturiramo i odemo u vanjski svijet, bit ću joj islužbeno dodijeljena.Zamislio se.»Da, pretpostavljam da se ne moraš previše brinuti. Znaš koji će biti tvojzadatak kad maturiraš. Mi ostali nismo takvi sretnici.«»Bacio si oko na nekog pripadnika plemstva?« zadirkivala sam ga.»Nije bitno. U posljednje vrijeme većina čuvara ionako se dodjeljujepripadnicima plemstva.«To je točno. Vladala je nestašica dhampira, poluvampira poput mene, apripadnici plemstva uglavnom su prvi birali čuvare. Nekada su se čuvaridodjeljivali većem broju moroja, i pripadnicima plemstva i onima koji tonisu bili, a novaci poput nas žestoko su se natjecali kako bi dobili nekogavažnog. Sada je bilo gotovo sigurno da će svaki čuvar raditi za plemićkuobitelj. Nije nas bilo puno, stoga su se manje utjecajne obitelji moralesame brinuti za sebe.»Pa ipak«, rekla sam, »ostaje pitanje kojeg ćeš pripadnika plemstvadobiti. Hoću reći, neki od njih su teški snobovi, ali mnogi su cool. Dobiješli nekog stvarno bogatog i moćnog, možda ćeš živjeti u kraljevskoj palačiili putovati na egzotična mjesta.« Ovo posljednje posebno me privlačilo,često sam maštala kako Lissa i ja putujemo svijetom.»Da«, složio se Eddie. Kimnuo je dečkima iz prvog reda. »Nećešvjerovati kako su se ta trojica ulizivala Ivaškovima i Szelskyjima.Naravno, to neće utjecati na zadatke koje će ovdje dobiti, ali vidi se da siveć pokušavaju posložiti stvari za budućnost.«»Pa, terenska nastava može utjecati na to. Ocjene koje ovdje dobijemo ućiće u naš dosje.«Eddie je ponovno kimnuo. Upravo je počeo nešto govoriti kada je glasan,jasan ženski glas prekinuo naš žamor. Podigli smo pogled. Dok smorazgovarali, naši su se instruktori okupili pred tribinama i promatrali naspostrojeni u impresivan red. Među njima bio je Dimitri, taman,impozantan i neodoljiv. Alberta se trudila privući našu pozornost.Mnoštvo je utihnulo.»U redu«, počela je. Alberta je bila u pedesetima, žilava i vrlo izdržljiva.Kad sam je vidjela, prisjetila sam se njezina i Dimitrijeva razgovora odprethodne večeri, ali sam to ostavila za kasnije. Viktor Daškov neće miupropastiti ovaj trenutak. »Svi znate zašto ste ovdje.« Od napetosti iuzbuđenja tako smo utihnuli, da je njezin glas odzvanjao dvoranom. »Ovoje do završne provjere najvažniji dan u vašem školovanju. Danas ćetedoznati s kojim ćete morojem raditi. Prošloga tjedna dobili ste brošuru sasvim potankostima o tome kako će izgledati sljedećih šest tjedana.

16

Vjerujem da ste je svi već pročitali.« Ja jesam. Vjerojatno nikada prijenisam tako temeljito pročitala nešto. »Kako biste utvrdili gradivo, čuvarAko će ponoviti osnovna pravila ove vježbe.«Predala je bilješke čuvaru Stanu Altu. Od svih instruktora, njega samnajmanje voljela, ali je nakon Masonove smrti napetost među namapopustila. Sada smo se bolje razumjeli.»Krenimo«, rekao je Stan otresito. »Bit ćete na dužnosti šest dana utjednu. To vam zapravo dođe kao zabava. U stvarnom ćete svijetuuglavnom raditi svaki dan. Stalno ćete biti uz svog moroja, napredavanjima, u njihovim sobama, tijekom hranjenja. U svim prilikama.Na vama je da shvatite kako ćete se uklopiti u njihove živote. Neki morojise sprijatelje sa svojim čuvarima, neki više vole kada ste poput nevidljivihduhova koji ne razgovaraju s njima.« Je li morao upotrijebiti riječ duh?»Okolnosti u kojima ćete raditi različite su, a vi ćete morati pronaći načinda osigurate njihovu maksimalnu sigurnost.«»Možemo vas napasti u bilo koje doba, bilo gdje, a kad se to dogodi, bitćemo odjeveni u crno. Morate uvijek biti spremni. Upamtite, iako ćeteznati da vas zapravo napadamo mi, a ne pravi strigoji, morati reagirati kaoda su vam životi u velikoj, neposrednoj opasnosti. Ne bojte se nauditinam. Siguran sam da nekima od vas neće biti problem osvetiti nam se zagrijehe iz prošlosti.« Učenici su se na to zahihotali. »Ali, neki od vasmogli bi pomisliti da se morate suzdržavati da ne biste upali u nevolje.Nemojte. U veće nevolje upast ćete budete li se suzdržavali. Ne brinite.Možemo to podnijeti.«Okrenuo je sljedeću stranicu.»Šest dana bit ćete na dužnosti dvadeset četiri sata dnevno, ali možetespavati tijekom dana ili kad spava vaš moroj. Samo imajte na umu da,iako su napadi strigoja danju rijetkost, oni u zatvorenom nisu nemogući iu to vrijeme nećete nužno biti na sigurnom.«Stan je prošao kroz još neka tehnička pitanja, a ja sam shvatila da sam seisključila. Znala sam te stvari. Svi smo ih znali. Pogledavajući uokolo,primijetila sam da nisam jedina koja je nestrpljiva. Mnoštvo je pucalo oduzbuđenja i ushićenja. Stisnuli smo šake. Širom otvorili oči. Svi smočekali svoje zadatke. Svi smo čekali da cijela priča počne.Kad je završio, Stan je predao bilješke Alberti.»U redu«, rekla je. »Prozvat ću vas jedno po jedno i objaviti s kim ste uparu. Tada siđite ovamo i čuvar Chase dat će vam omotnicu sa svimpodacima o rasporedu vašega moroja, njegovoj prošlosti i tako dalje.«Svi smo se uspravili dok je listala papire. Učenici su šaputali. Kraj meneje Eddie duboko uzdahnuo.

17

»Oh, čovječe. Nadam se da ću dobiti nekoga dobrog«, promrmljao je. »Neželim patiti sljedećih šest tjedana.«Stisnula sam mu ruku ohrabrujući ga.»Hoćeš«, šapnula sam mu. »Ovaj, hoću reći, dobit ćeš nekog dobrog,nećeš patiti.«»Ryan Aylesworth«, jasno je rekla Alberta. Eddie se lecnuo, a ja samodmah znala zašto. Prije su uvijek prvo prozivali Masona Ashforda. To seviše nikada neće dogoditi. »Dodijeljen si Camilli Conta.«»K vragu«, promrmljao je netko iza nas tko se očito nadao da će dobitiCamillu.Ryan je bio jedan od ulizica iz prvog reda i široko se smiješio dok je išaopreuzeti svoju omotnicu. Obitelj Conta bila je jedna od plemićkih obiteljiu usponu. Šuškalo se da je jedan od njihovih članova kandidat kojeg bimorojska kraljica mogla proglasiti svojim nasljednikom. Usto, Camille jebila prilično zgodna. Nijednom dečku ne bi bilo teško pratiti je. Ryan sešepirio i izgledao je prilično zadovoljan sobom.»Dean Barnes«, rekla je potom. »Dobivaš Jesseja Zeklosa.«»Uh«, rekli smo Eddie i ja. Da su mene dodijelili Jesseju, trebao bi mu jošjedan čuvar. Da ga zaštiti od mene. Alberta je nastavila čitati imena, a jasam primijetila da se Eddie preznojava.»Molim te, molim te, daj da dobijem nekoga dobrog«, promrmljao je.»Hoćeš«, rekla sam. »Hoćeš.«»Edison Castile«, prozvala je Alberta. Progutao je knedlu. »VasilisaDragomir.«I Eddie i ja na trenutak smo se ukočili, a onda je morao ustati i uputiti se stribina. Dok je silazio, panično me pogledavao. Iz izraza njegova licamogla sam iščitati kako govori: Ne shvaćam! Ne shvaćam!Ni ja nisam shvaćala. Sve oko mene usporilo se i zamutilo. Alberta jenastavila čitati imena, ali ja ih nisam čula. Što se događa? Netko je očitopogriješio. Lissa je moj zadatak. Mora biti moj zadatak. Bit ću njezinačuvarica kad maturiramo. Ovo nema smisla. Srce mi je lupalo dok sampromatrala kako Eddie prilazi čuvaru Chaseu i preuzima svoju omotnicu ivježbački kolac. Istog je trena pogledao u papire, pretpostavljam da ježelio još jednom provjeriti ime, bio je uvjeren da je posrijedi zabuna.Izraz koji je poprimio kad je podigao pogled govorio mi je da je pročitaoLissino ime.Duboko sam udahnula. U redu. Nema potrebe za paničarenjem. Netko jeučinio administrativnu pogrešku, pogrešku koja se može ispraviti.Zapravo, uskoro će je ispraviti. Kada dođu do mene i ponovno pročitajuLissino ime, shvatit će da su dvaput uknjižili jednog od moroja. Ispravit

18

će to i Eddieju dodijeliti nekoga drugog. Naposljetku, bilo je dovoljnomoroja. U školi ih je bilo više nego dhampira.»Rosemarie Hathaway.« Osjetila sam napetost. »Christian Ozera.«Zabuljila sam se u Albertu. Stajala sam nepomično, nisam moglareagirati. Ne. Ona nije upravo izgovorila ono što mi se učinilo. Kolege suprimijetili da se ne mičem i pogledali me. Ali ja sam bila u šoku. To se nedogađa. Čak je i moj sinoćnji susret s Masonom djelovao stvarnije odovoga. Nakon nekoliko trenutaka, Alberta je shvatila da ne prilazim.Zlovoljno je podigla pogled s bilješki i počela pogledom pretraživatimnoštvo.»Rose Hathaway?«Netko me udario laktom misleći da možda nisam prepoznala vlastito ime.Gutajući knedlu, ustala sam i poput robota krenula niz tribine. Došlo je dopogreške. Mora da je došlo do pogreške. Krenula sam prema čuvaruChaseu osjećajući se poput lutka kojim upravlja netko drugi. Predao mi jeomotnicu i vježbački kolac predviđen za »ubijanje« odraslih čuvara pasam ustupila mjesto sljedećoj osobi.Nepovjerljivo sam triput pročitala ime na omotnici. Christian Ozera. Kadsam je otvorila, pred sobom sam ugledala cijeli njegov život. Svježufotografiju. Raspored predavanja. Obiteljsko stablo. Biografiju. Čak idetalje tragične priče o njegovim roditeljima koji su odlučili postatistrigoji i ubili više osoba prije nego što su ih najzad uspjeli uloviti i ubiti.Trebali smo pročitati dosjee, spakirati se i naći se sa svojim morojima naručku. Alberta je i dalje čitala imena, a mnogi moji kolege zastajali su podvorani i prijateljima pokazivali omotnice. Vrzmala sam se uz jednuskupinu čekajući priliku za razgovor s Albertom i Dimitrijem. Činjenicada im nisam odmah prišla i zatražila objašnjenje dokazivala je dapostajem strpljiva osoba. Vjerujte, htjela sam to učiniti. Ali, dopustila samim da završe s popisom iako se činilo da to traje cijelu vječnost. Mislim,koliko je vremena potrebno da se pročita šačica imena?Kad je i posljednjem novaku dodijeljen moroj, Stan nas je nadglasao,rekao da prijeđemo na drugu fazu zadatka i pokušao nas izvesti izdvorane. Probila sam se kroz mnoštvo i prikrala se Dimitriju i Alberti,koji su srećom bili zajedno. Brbljali su o nekoj administrativnoj stvari inisu me odmah primijetili.Kad su me uočili, pokazala sam im svoju omotnicu.»Što je ovo?«Alberta je djelovala potpuno smeteno i neupućeno. Nešto u Dimitrijevuizrazu govorilo mi je da je ovo očekivao.»To je vaš zadatak, gospođice Hathaway«, rekla je Alberta.»Ne«, rekla sam stisnutih zuba. »Nije. To je zadatak za nekoga drugog.«

19

»Na terenskoj nastavi ne možete birati zadatke«, rekla mi je odrješito.»Baš kao ni u stvarnome svijetu. Ne možete na osnovu hirova iraspoloženja izabrati koga ćete štititi, ne ovdje, a definitivno ne nakonmature.«»Ali nakon mature bit ću Lissina čuvarica!« uzviknula sam. »To sviznaju. I sada sam to trebala biti.«»Znam da se očekuje da ćete biti zajedno nakon mature, ali ne sjećam senikakve obvezujuće odluke prema kojoj biste vi morali biti njezina ili biločija čuvarica ovdje u školi. Zadovoljit ćete se onim tko vam jedodijeljen.«»Christian?« Bacila sam omotnicu na pod. »Poludjeli ste ako mislite da ćunjega čuvati.«»Rose!« obrecnuo se Dimitri i konačno se uključio u razgovor. Njegov jeglas bio tako osoran i ljutit da sam se lecnula i na trenutak zaboravila štosam htjela reći. »Pretjerala si. Tako se ne razgovara s instruktorima.«Nisam podnosila da me bilo tko kritizira. A pogotovo da me kritizira on.Osobito da me kritizira kada je u pravu. Ali nisam si mogla pomoći. I jasam bila ljuta i nedostatak sna uzimao je svoj danak. Živci su mi bili takonapeti da sam jedva podnosila i najmanje sitnice. A velike stvari poputove bile su mi potpuno nepodnošljive.»Oprostite«, rekla sam nevoljko. »Ali ovo je glupo. Gotovo jednako glupokao ne odvesti nas na suđenje Viktoru Daškovu.«Alberta se zapanjila.»Kako znate... nije važno. Time ćemo se zabaviti kasnije. Za sada je ovovaš zadatak i morate ga obaviti.«Uz mene je bojažljivim glasom iznenada progovorio Eddie. Bila sam gaizgubila iz vida.»Čujte... Meni je svejedno... Možemo se zamijeniti...«Alberta je skrenula svoj neumoljivi pogled s mene na njega.»Ne, naravno da ne možete. Vasilisa Dragomir je samo vaš zadatak.«Ponovno je pogledala mene. »A Christian Ozera vaš. Kraj rasprave.«»Ovo je glupo!« ponovila sam. »Zašto da gubim vrijeme s Christianom?Nakon mature bit ću s Lissom. Ako želite da dobro obavljam svoj posao,mislim da mi trebate dopustiti da vježbam s njom.«»Dobro ćeš ga obavljati«, rekao je Dimitri. »Poznaješ je, a usto ste ipovezane. Ali jednom ćeš možda negdje završiti s drugim morojem.Moraš naučiti čuvati nekoga s kim nemaš apsolutno nikakvo iskustvo.«»Imam iskustva s Christianom«, progunđala sam. »U tome i jest problem.Mrzim ga.« U redu, pretjerala sam. Istina, Christian me živcirao, ali nisamga mrzila. Kako sam rekla, zajednički nastup protiv strigoja promijenio je

20

puno toga. Ponovno mi se učinilo da sve preuveličavam zbog nedostatkasna i razdražljivosti općenito.»Tim bolje«, rekla je Alberta. »Nećete uvijek štititi samo svoje prijatelje.Nećete uvijek voljeti one koje štitite. To morate naučiti.«»Moram naučiti boriti se protiv strigoja«, rekla sam. »To sam naučila napredavanju.« Oštro sam ih pogledala, spremna izvući svoj adut. »A to sami osobno učinila.«»Gospođice Hathaway, u ovom poslu nisu važni samo tehnički detalji. Tuje i jedan osobni aspekt, nazovite ga načinom ophođenja ako želite, kojibaš i ne spominjemo na predavanjima. Učimo vas kako postupati sastrigojima. Sami morate naučiti kako postupati s morojima. A osobito vimorate imati posla s nekim tko vam nije godinama najbolji prijatelj.«»A moraš naučiti i kako je raditi s nekim za koga ne možeš istog trenaosjetiti da je u opasnosti«, dodao je Dimitri.»Točno«, složila se Alberta. »To vam je hendikep. Želite li postati dobarčuvar, želite li postati izvrstan čuvar, morate učiniti kako vam kažemo.«Zaustila sam želeći se usprotiviti i kazati da ću radeći s nekim s kim sambliska trenirati znatno brže i time postati bolja čuvarica svakom drugommoroju. Ali, Dimitri me prekinuo.»Radeći s drugim morojem, pomoći ćeš i Lissi da ostane živa«, rekao je.To me ušutkalo. Bilo je to jedino što me moglo ušutkati i, proklet bio,znao je to.»Kako to misliš?« upitala sam.»I Lissa ima hendikep, tebe. Ne bude li u prilici naučiti kako je to kad ječuva netko s kim nije psihički povezana, bit će u većoj opasnosti prilikomnapada. Čuvanje je dvosmjeran odnos. Ovaj je zadatak njezin koliko itvoj.«U tišini sam razmišljala o njegovim riječima. Gotovo su imale smisla.»Usto«, nadodala je Alberta, »to je jedini zadatak koji ćete dobiti. Neprihvatite li ga, odustajete od terenske nastave.«Odustajem? Zar je poludjela? Pa nije to predavanje s kojeg mogu jednomizostati. Ne odradim li terensku nastavu, neću maturirati. Htjela sampočeti govoriti o nepravednosti, ali Dimitri me prekinuo ne izgovorivši niriječ. Nepokolebljiv, smiren pogled u njegovim tamnim očima sprječavaome u tome i poticao da zadatak prihvatim što dostojanstvenije mogu.Nevoljko sam podignula omotnicu.»U redu«, rekla sam hladno. »Učinit ću to. Ali, neka se zna da to činimprotiv svoje volje.«»Mislim da smo to već shvatili, gospođice Hathaway«, primijetila jeAlberta suho.

MIN@

21

»Što god. I dalje mislim da je to loša zamisao, a jednoga dana složit ćetese sa mnom.«Okrenula sam se i odjurila iz dvorane prije nego što su mi uspjeliodgovoriti. Čineći to, shvatila sam da sam zvučala kao bezobraznoderište. Ali, i oni bi bili bezobrazni da su prisiljeni proživljavati seksualniživot svoje najbolje prijateljice, da su vidjeli duha i da gotovo nisu okasklopili. Usto, trebala sam provesti šest tjedana s Christianom Ozerom.On je bio sarkastičan, kompliciran i sve je ismijavao.Zapravo, bio mi je sličan.Bit će to dugih šest tjedana.

Treće poglavlje

»Čemu loše raspoloženje, mala dhampirice?«Prolazila sam dvorištem u smjeru zajedničke blagovaonice kada samosjetila miris cigareta s klinčićem. Uzdahnula sam.»Adriane, u ovom trenutku posljednja si osoba koju želim vidjeti.«Adrian Ivaškov sustigao me i otpuhnuo oblak dima koji se vratio izravnou mene. Mahnula sam rukom kako bih ga rastjerala i odglumila snažankašalj. Adrian je bio plemićki moroj kojeg smo »nabavili« na nedavnomskijaškom izletu. Bio je nekoliko godina stariji od mene, a vratio se naAkademiju kako bi s Lissom učio o moći duha. On je uz Lissu bio jediniza kojeg smo znali da može upravljati duhom. Bio je bahat, razmažen ipuno je vremena provodio uživajući u cigaretama, alkoholu i ženama. Bioje i zaljubljen u mene ili me barem želio odvući u krevet.»Otkako smo se vratili«, rekao je, »gotovo te uopće ne viđam. Mogao bihpomisliti da me izbjegavaš.«»Ali ja te stvarno izbjegavam.«Duboko je uzdahnuo i provukao ruku kroz svoju uvijek mo¬dernoneurednu tamnosmeđu kosu.»Čuj, Rose. Ne moraš više ustrajati na neosvojivosti. Mene si osvojila.«Adrian je savršeno dobro znao da ne glumim neosvojivu, ali je uvijekposebno uživao zadirkujući me.»Danas doista nisam raspoložena za tvoj takozvani šarm.«»Što se dogodilo? Uopće ne gledaš gdje gaziš i izgledaš kao da ćeš udaritiprvu osobu na koju naletiš.«»Zašto si onda još ovdje? Ne bojiš se da ću te udariti?«»Ah, nikada me ne bi udarila. Previše sam zgodan.«»Nisi dovoljno zgodan da se iskupiš što si mi u lice puhnuo odvratni,kancerogeni dim. Kako možeš pušiti? U kampusu je pušenje zabranjeno.

22

Kad su je ulovili da puši, Abby Badica morala je za kaznu dva tjednaostajati dulje poslije nastave.«»Na mene se pravila ne odnose, Rose. Nisam ni učenik ni dio osoblja, tekslobodan duh što lunja vašom lijepom školom prema vlastitoj želji.«»Možda bi sada trebao poći lunjati.«»Želiš li me se otarasiti, reci mi što se događa.«Nije imalo smisla izbjegavati odgovor. Ionako će uskoro doznati. Svi ćedoznati. »Za terensku nastavu dodijelili su me Christianu.«Nastala je stanka, a potom je Adrian prasnuo u smijeh.»Ma nemoj! Sada razumijem. Kad bolje razmislim, djeluješ priličnosmireno s obzirom na to.«»Trebala sam dobiti Lissu«, prigovorila sam. »Ne mogu vjerovati da sumi to učinili.«»Zašto su to učinili? Postoji li mogućnost da nećeš biti s njom nakonmature?«»Ne. Čini se da jednostavno svi misle da ću tako bolje trenirati. Dimitri ija ostajemo njezini pravi čuvari nakon mature.« Adrian me je pogledao.»Siguran sam da će ti to teško pasti.«Jedna od najčudnijih stvari na svijetu bila je da Lissa nikada nije niposumnjala u moje osjećaje prema Dimitriju, a Adrian je odmah sveshvatio.»Kako sam rekla, tvoji komentari danas nisu dobrodošli.«On se s tim očito nije slagao. Činilo mi se da je već nešto popio, a još nijebilo ni vrijeme ručka.»U čemu je problem? Christian će ionako sve vrijeme biti s Lissom.«Adrian je bio u pravu. Ali to nisam htjela priznati. Tipično za nekoga tkoima problema s održanjem pozornosti, kada smo se približili zgradi,promijenio je temu.»Jesam li ti ikada spomenuo tvoju auru?« iznenada je upitao. Glas mu jepoprimio neobičan ton. Ton oklijevanja i znatiželje. To je bilo vrloneobično. Obično se samo izrugivao.»Ne znam. Jesi jednom. Rekao si da je tamna ili nešto slično. Zašto?«Aure su svjetlost koja okružuje svaku osobu. Njihova boja i sjaj navodnosu povezane s osobnošću i energijom osobe koju okružuju. Samo ih onikoji se koriste duhom mogu vidjeti. Adrian je to mogao otkad zna za sebe,ali Lissa je još uvijek učila.»Teško je to objasniti. Možda nije važno.« Zaustavio se kraj vrata isnažno povukao dim iz cigarete. Okrenuo se kako bi oblak dima izbaciošto dalje od mene, ali vjetar ga je preusmjerio u mene. »Aure su neobične.Intenzitet im raste i opada, mijenjaju boje i sjaj. Neke su živih boja, neke

23

blijede. Povremeno se ustale i plamte tako jasnom bojom da možeš...«Nagnuo je glavu unatrag i zagledao se u nebo. Prepoznala sam znakoveone neobične »rastrojenosti« koja ga je povremeno obuzimala. »Odmahmožeš shvatiti što to znači. Kao da im promatraš dušu.«Osmjehnula sam se.»Ali još nisi prokužio moju, ha? Ni što znače sve te boje?«Slegnuo je ramenima.»Trudim se. Kad razgovaraš s puno ljudi, stekneš dojam o tome kakvi su,a onda počneš promatrati iste tipove ljudi s tim istim bojama... Nedugopotom boje poprime neko značenje.«»Kakva je moja sada?« Pogledao me.»Ovaj, danas je baš ne uspijevam odrediti.«»Znala sam. Pio si.« Supstancije poput alkohola ili nekih lijekovaotupljuju duh.»Samo koliko mi je potrebno da ne osjećam hladnoću. Ali, mogupretpostaviti kakva ti je aura. Uglavnom je kao i druge, u bojama koje seprelijevaju, ali tvoja kao da je obrubljena tamom. Kao da te uvijek pratineka sjenka.«Zadrhtala sam od nečega u njegovu glasu. Iako sam puno puta čula kako sLissom razgovara o aurama, nikada ih nisam smatrala nečim što bi metrebalo zabrinjavati. Više su nalikovale mađioničarskom triku: cool forabez prave vrijednosti.»Zvuči veselo«, rekla sam. »Razmišljaš li ikada o držanju motivacijskihgovora?«Njegova je rastresenost nestala i prepustila mjesto uobičajenom veselju.»Ne brini se, mali dhampiru. Možda te okružuju oblaci, ali uvijek ćeš bitimoje sunašce.« Zakolutala sam očima. Bacio je cigaretu na pločnik izgazio je. »Moram ići. Vidimo se kasnije.« Galantno mi se naklonio ikrenuo prema gostinjskim kućama.»Ostavljaš otpatke za sobom!« povikala sam.»Na mene se pravila ne odnose, Rose«, odgovorio je. »Ne odnose.«Odmahujući glavom, podigla sam tek ugašen opušak i bacila ga u kantuza otpatke pred zgradom. Godila mi je toplina koju sam osjetila kada samušla i otresla bljuzgu s čizama. U kaminu se ručak privodio kraju.Dhampiri su sjedili uz moroje i bilo je lako uočiti njihove međusobnesuprotnosti. Mi dhampiri smo zahvaljujući svojoj poluljudskoj krvi, veći,iako nismo viši, i čvršće građeni. Novakinje su zaobljenije od ultravitkihmorojki, a novaci su znatno mišićaviji od svojih vampirskih kolega.Morojska je put blijeda i nježna, poput porculana, dok je naša preplanulazbog čestog izlaganja suncu.

24

Lissa je sjedila sama za stolom, bila je vedra, a u svom bijelom džemperuizgledala je anđeoski. Svijetla plava kosa slijevala joj se niz ramena.Primijetila je da joj prilazim i kroz našu me vezu preplavio osjećajdobrodošlice. Nasmiješila se.»Joj, vidi nju. Dakle, istina je? Zbilja su te dodijelili Christianu?«Prostrijelila sam je pogledom. »Bi li te ubilo da mrvicu manje očajavaš?«Gledala me istodobno prijekorno i veselo dok je lizala ostatke jogurta odjagode sa žlice. »Hoću reći, on je ipak moj dečko. Stalno sam s njim. Ovonije baš toliko strašno.«»Strpljiva si poput svetice«, progunđala sam i pogrbila se na stolici. »A,osim toga, nisi s njim dvadeset četiri sata dnevno sedam dana u tjednu.«»Ni ti nećeš biti. Riječ je o samo šest dana tjedno.«»Svejedno. Moglo bi biti i deset dana tjedno.« Namrštila se:»To nema smisla.«Odmahnula sam rukom visoko zbog svoje idiotske primjedbe i tupogledala po blagovaonici. Prostorija je brujala o predstojećoj terenskojnastavi koja je počinjala odmah nakon ručka. Camillina najboljaprijateljica dodijeljena je Ryanovu najboljem prijatelju i sada su veseločavrljali kao da se pripremaju za početak šestotjednog spoja u četvero.Barem će netko uživati u svemu ovome. Uzdahnula sam. Christian, kojiće mi uskoro pasti na teret, bio je s hraniteljima, ljudskim bićima koja sudragovoljno darivala svoju krv morojima.Kroz našu vezu osjetila sam da mi Lissa želi nešto reći. Ustručavala se jerju je zabrinjavalo moje loše raspoloženje i htjela je biti sigurna da mipruža dovoljnu potporu. Nasmiješila sam se.»Prestani se brinuti za mene. Što je?«Uzvratila mi je osmijehom, a usne namazane ružičastim sjajilom skrivalesu joj očnjake.»Dobila sam dozvolu.«»Dozvolu za...« Misao joj je kroz um izletjela prije nego što ju je uspjelapretočiti u riječi. »Što?« uzviknula sam. »Prestat ćeš uzimati lijekove?«Duh je nevjerojatna moć, a njegove smo cool mogućnosti tek počinjalishvaćati. Ali, imao je gadnu nuspojavu. Mogao je uzrokovati depresiju ililudilo. Adrian je dijelom i zbog toga toliko uživao u piću (a dijelom zbogsvoje partijanerske prirode), želio je otupjeti na te nuspojave. Lissa je točinila na osjetno zdraviji način. Uzimala je antidepresive koji su joj upotpunosti oduzeli tu moć. Bila je bijesna što više ne može upravljatiduhom, ali to je bila prihvatljiva zamjena za zadržavanje zdrava razuma.Barem sam ja tako mislila. Ona očito nije, s obzirom na to da jerazmišljala o ovom ludom pokusu. Znala sam da je htjela ponovno

25

iskušati svoju magiju, ali nisam mislila da će to zbilja i učiniti ili da će jojto dopustiti.»Moram se svakog dana javljati gospodi Carmack i redovito odlazitiškolskom savjetniku.« Lissa je na ovo posljednje načinila grimasu, ali jejoš uvijek bila prilično vesela. »Ne mogu dočekati da vidim što mogu sAdrianom.«»Adrian utječe loše na sve.«»Ovo ne radim zbog njega, Rose. Ovo je moj izbor.« S obzirom na to danisam odgovorila, lagano mi je dotakla ruku. »Hej, slušaj. Ne brini.Osjećam se puno bolje, a mnogi će mi čuvati leđa.«»Svi osim mene«, rekla sam sjetno. Na drugom kraju sobe je krozdvokrilna vrata ušao Christian i prišao nam. Sat je pokazivao pet minutado kraja ručka. »Čovječe, još malo i kucnut će čas.«Christian je privukao stolicu za naš stol, okrenuo je i sjeo oslonivši braduna njezin naslon. Odmaknuo je kosu sa svojih plavih očiju i samodopadnonam se osmjehnuo. Osjetila sam kako je Lissino srce zatitralo u njegovojprisutnosti.»Jedva čekam da počne ova predstava«, rekao je. »Bit će nam zabavno,Rose. Birat ćemo zastore, uređivati frizure, prepričavati priče oduhovima...«Spominjanje »priča o duhovima« pogodilo me u živac više nego što samželjela. A ni biranje zastora ni četkanje Christianove kose nije zvučaloprivlačno. Očajnički sam odmahnula glavom i ustala.»Ostavljam vas same da uživate u posljednjim trenucima privatnosti.«Nasmijali su se.Krenula sam prema švedskom stolu u nadi da ću pronaći koji uštipakpreostao od doručka. Do sada sam vidjela kroasane, quiche i poširanekruške. Mora da je današnji dan u kantini bio rezerviran za visokakulinarska umijeća. Zar zbilja tražim previše ako želim prženi uštipak?Eddie je stao pred mene. Čim me ugledao, poprimio je apologetski izrazlica.»Rose, stvarno mi je žao...«Podigla sam ruku kako bih ga zaustavila.»Ne brini. Nisi ti kriv. Samo mi obećaj da ćeš je dobro štititi.«To nije imalo smisla jer nije bila u stvarnoj opasnosti, ali nisam se moglaprestati brinuti za nju, osobito s obzirom na novosti o lijekovima.Eddie je bio ozbiljan, moj zahtjev očito nije smatrao besmislenim. Bio jejedan od rijetkih koji su znali za Lissine sposobnosti i za njihove lošestrane. Vjerojatno je zato i izabran za njezina čuvara.»Neću dopustiti da joj se išta dogodi. Ozbiljno to mislim.«

26

Iako sam bila loše raspoložena, oteo mi se smiješak. Zbog iskustva sastrigojima, Eddie je ovo shvaćao ozbiljnije od većine drugih novaka.Osim mene, on je vjerojatno bio najbolji izbor za njezina čuvara.»Rose, je li istina da si udarila čuvaricu Petrovu?«Okrenula sam se i pogledala lica dvojice moroja, Jesseja Zeklosa i RalfaSarcozyja, koji su upravo stali u red iza Eddieja i mene. Izgledali su jošsamozadovoljnije nego inače i još su me više živcirali. Jesse je biooštrouman, zgodan i preplanuo. Ralf je bio njegov nešto manje privlačan imanje inteligentan pomagač. Oni su vjerojatno bili osobe koje sam najvišemrzila u školi, uglavnom zbog ružnih glasina koje su širili o meni i o vrloeksplicitnim stvarima u koje sam se navodno bila upustila s njima.Masonova čvrsta ruka prisilila ih je da školi priznaju istinu, ali mislim dami to nikada nisu oprostili.»Da sam udarila Albertu? Teško.« Htjela sam se okrenuti, ali Ralf jenastavio pričati.»Čuli smo da si se razgoropadila u sportskoj dvorani kad si doznala s kimsi.«»Razgoropadila? Koliko vi, molim vas, imate godina, šezdeset? Samosam...« Zastala sam i pomno izabrala riječi. »... izrazila svoje mišljenje.«»Pa«, rekao je Jesse, »netko mora držati na oku tog potencijalnogbudućeg strigoja, a ti bi mogla biti prava osoba za to. Ti si ovdjenajopakija.«Zbog zavisti u njegovu glasu, to je zvučalo kao kompliment. Ali ja senisam slagala s njim. Prije negoli je uspio još štogod izustiti, stala samispred njega ne ostavljajući gotovo nimalo prostora među nama. Nisam gauhvatila za vrat, što je bio pravi dokaz moje discipliniranosti. Razrogačioje oči od iznenađenja.»Christian nema veze sa strigojima«, rekla sam tiho.»Njegovi roditelji...«»Su njegovi roditelji. A on je Christian. Nemoj ih brkati.«Jesse je već bio u prilici osjetiti moj bijes. Očito se toga prisjetio pa senjegov strah sada borio sa željom da ogovara Christiana preda mnom.Iznenađujuće, potonje je pobijedilo.»Malo prije si se ponašala kao da je to kraj svijeta, a sada ga braniš? Znaškakav je, stalno krši pravila. Zar zbilja misliš da nema nikakve šanse dapostane strigoj kao njegovi roditelji?«»Nikakve«, rekla sam. »Apsolutno nikakve. Christian će se vjerojatnožešće suprotstaviti strigojima od bilo kojega drugog moroja ovdje.« Jesseje znatiželjno pogledao Ralfa pa opet mene. »Borio se sa mnom protivonih u Spokaneu. Nema šanse da ikada, ikada postane strigoj.« Razbijalasam mozak nastojeći se sjetiti kome je Jesse dodijeljen za terensku

27

nastavu. »A čujem li da širiš te gluposti, Dean te neće moći spasiti odmene.«»Ni od mene«, dodao je Eddie i stao tik uza me.Jesse je progutao knedlu i uzmaknuo.»Lažljivice. Ne smiješ me udariti. Suspendiraju li te sada, nikada nećešmaturirati.«Naravno, bio je u pravu, ali svejedno sam se nasmijala.»Moglo bi biti vrijedno toga. Vidjet ćemo, zar ne?«Jesse i Ralf tada su zaključili da zapravo nisu gladni. Otišli su, a za njimase čulo nešto što je neodoljivo zvučalo kao »luda kuja«.»Kreteni«, promrmljala sam. A potom sam se ozarila. »Gle, uštipci.«Uzela sam uštipak s čokoladnom glazurom, a onda smo Eddie i ja žurnopotražili svoje moroje i otišli na predavanje. Osmjehnuo mi se.»Da te ne poznajem bolje, rekao bih da si upravo obranila Christianovučast. Zar on nije pravi davež?«»Točno«, rekla sam ližući glazuru s prstiju. »Ali je sljedećih šest tjedanamoj davež.«

Četvrto poglavlje

Počelo je.Isprva su nam dani bili nalik svim ostalim. Dhampiri i moroji odvojeno supohađali predavanja u prvoj polovici školskoga dana, a nakon ručkazajedno. Christian je pohađao uglavnom ista poslijepodnevna predavanjakoja sam ja pohađala u prošlom semestru pa mi se raspored nije previšepromijenio. Razlika je bila u tome što tim predavanjima više nisamprisustvovala kao učenica. Nisam sjedila u klupi i nisam trebala raditiništa. A bilo mi je i puno neudobnije jer sam sve vrijeme morala stajatistraga s ostalim novacima koji su čuvali moroje. Tako je to izgledalo iizvan škole. Moroji su bili na prvome mjestu. Čuvari su bili sjenke.Mi novaci bili smo u velikoj napasti da počnemo međusobno razgovarati,osobito dok su moroji samostalno radili i međusobno razgovarali. Alinitko nije podlegao. Svi smo se dobro vladali zbog pritiska i adrenalinakoje je sa sobom donosio prvi dan.Nakon biologije Eddie i ja počeli smo primjenjivati tjelohraniteljskutehniku zvanu čuvanje u paru. Ja sam bila bliži čuvar i kretala se s Lissomi Christianom spremna na neposrednu obranu. Eddie je bio dalji čuvar,kretao se na većoj udaljenosti i tražio potencijalne prijetnje na širempodručju.

28

Tog sustava pridržavali smo se cijeli dan, sve do posljednjeg predavanja.Lissa je tada poljubila Christiana u obraz i ja sam shvatila da serazdvajaju.»Ovoga puta nemate isti raspored?« potišteno sam upitala i povukla se ustranu kako bih propustila ostale studente. Eddie je shvatio da serazdvajamo i napustio dužnosti daljeg čuvara kako bi mogao razgovarati snama. Nisam znala kako su izgledali Lissin i Christianov raspored ovogasemestra.Lissa je ulovila moj razočarani pogled i suosjećajno mi se nasmiješila.»Žao mi je. Učit ćemo zajedno nakon nastave, ali sada moram nakreativno pisanje.«»A ja«, rekao je Christian svisoka, »moram na predavanje iz kulinarskeznanosti.«»Kulinarske znanosti?« zavapila sam. »Uzeo si kulinarsku znanosti Pa toje najgluplje moguće predavanje.«»Nije«, odvratio je. »A i da jest... ovo je moj posljednji semestar, zar ne?«Zastenjala sam.»Ma hajde, Rose«, nasmijala se Lissa. »To je samo jedno predavanje.Neće biti tako...«Prekinula ju je strka koja je izbila malo dalje u hodniku. Svi u hodnikuzastali smo i zabuljili se. Jedan od mojih čuvara instruktora, Emil, pojaviose iznebuha glumeći strigoja i dohvatio jednu morojku. Okrenuo ju jeprema sebi, privukao je na prsa i pripremao se ugristi je za vrat. Nisamuspjela vidjeti o kome je riječ, vidjela sam samo čupavu smeđu kosu, alinjezin čuvar bio je Shane Reyes. Napad ga je iznenadio, bio je to prvinapad toga dana, no brzo se pribrao, udario Emila i preoteo djevojku.Dečki su zauzeli borbeni stav, svi su ih napeto gledali. Nekolicina je čakzviždala i vikala bodreći Shanea.Jedan od zviždača bio je Ryan Aylesworth. Bio je toliko usredotočen naborbu, koju je Shane mašući svojim vježbačkim kolcem upravo dobivao,da nije primijetio kako se druga dvojica odraslih čuvara prikradaju njemui Camilli. Eddie i ja istodobno smo ih uočili i nagonski se pripremiliuskočiti.»Ostani s njima«, rekao mi je Eddie. Krenuo je prema Ryanu i Camillikoji su upravo shvatili da su upali u zamku. Ryan nije reagirao dobro kaoShane, tim više što se morao suočiti s dvojicom napadača. Jedan odčuvara odvukao mu je pozornost, dok je drugi, sada sam vidjela da je toDimitri, zgrabio Camillu. Vrisnula je, njezin strah bio je stvaran. Nalazitise u Dimitrijevu naručju očito je nije uzbuđivalo koliko i mene.Eddie je krenuo prema njima, prišao im straga i Dimitriju zadao bočniudarac u glavu. Udarac ga gotovo uopće nije smeo, ali ja sam svejedno

29

bila zapanjena. Na treninzima mu gotovo nikada nisam uspjela zadatiudarac. Eddiejev napad natjerao je Dimitrija da pusti Camillu i suprotstavise novoj prijetnji. Okrenuo se graciozno poput plesača i krenuo premaEddieju.U međuvremenu je Shane »kolcem probo« svog strigoja pa priskočio upomoć Eddieju i prišao Dimitriju s druge strane. Promatrala sam ihstišćući šake od uzbuđenja. Zanimala me sama borba, a posebice Dimitri.Nisam mogla shvatiti kako netko smrtno opasan može biti toliko lijep.Htjela sam se pridružiti tučnjavi, ali znala sam da moram paziti da kakav»strigoj« ne napadne područje oko mene.Ali nije. Shane i Eddie uspješno su »dokrajčili« Dimitrija. Dio mene bioje pomalo tužan zbog toga. Htjela sam da Dimitri bude dobar u svemu. Sdruge strane, Ryan je pokušao pomoći i nije uspio. Tehnički gledano,Dimitri ga je »ubio«, stoga me na uvrnut način tješila činjenica da je idalje opak strigoj. On i Emil pohvalili su Shanea zbog njegove brzine, aEddieja zbog toga što je uvidio da ovom zadatku trebamo pristupitigrupno, a ne pojedinačno. Meni su kimnuli u znak odobravanja što samEddieju čuvala leđa, a Ryan je prekoren jer nije pazio na svog moroja.Eddie i ja nasmiješili smo se jedno drugom sretni što smo na prvom testudobili visoke ocjene. Ne bi mi smetalo da sam odigrala važniju ulogu, aliovo nije bio loš početak terenske nastave. Pljesnuli smo se dlanovima.Kad je to vidio, Dimitri je otišao odmahujući glavom.Kad se slegla prašina, naša se četvorka razišla. Lissa mi se još jednomnasmiješila i preko veze mi poručila: Zabavi se na predavanju izkulinarske znanosti. Zakolutala sam očima, ali ona i Eddie već su zašli izaugla.»Kulinarska znanost« zvučalo je impresivno, ali to je bio samo pomodannaziv za sat kuhanja. Iako sam Christianu govorila da je glupo, poštivalasam kuhanje zbog toga što sam ja jedva znala zakuhati vodu. No,kulinarstvo se dosta razlikovalo od izbornih predmeta poput kreativnogpisanja ili govorništva i bila sam uvjerena da ga je Christian izabrao jer jeznao da se neće morati puno truditi, a ne zato što jednoga dana želi postatislavan kuhar. Ako ništa drugo, uživat ću gledajući ga kako priprema tortuili nešto slično. A možda će morati nositi i pregaču.Na predavanju su bila još trojica novaka koji su čuvali moroje. Budući daje učionica bila prostrana i otvorena, s puno prozora, nas četvero pokušalismo smisliti kako zajedničkim snagama osigurati cijelu prostoriju. Doksam prethodnih godina promatrala novake na njihovoj terenskoj nastavi,zanimale su me samo borbe. Nikada nisam primjećivala timski rad ilismišljanje strategija, a sigurna sam da je bilo i toga. Nas četvero teoretski

30

smo trebali štititi samo dodijeljene nam moroje, ali smo se naposljetkunašli u ulozi zaštitnika cijeloga razreda.Ja sam zauzela položaj uz požarni izlaz koji je vodio izvan škole, a to jeslučajno bilo tik uz mjesto gdje je radio Christian. Učenici su običnokuhali u parovima, ali bio ih je neparan broj. Umjesto da radi u troje,Christian se javio da radi sam, što nikome nije smetalo. Mnogi su premanjemu i njegovoj obitelji gajili iste predrasude kao i Jesse. Na mojerazočaranje, Christian nije radio tortu.»Što je to?« upitala sam ga dok je iz hladnjaka izvlačio zdjelu sirovogmljevenog mesa.»Meso«, rekao je i stavio ga na dasku za rezanje.»Znam to, budalo. Kakvo meso?«»Mljevena govedina.« Izvukao je još dvije zdjele. »Ovo je teletina, a ovosvinjetina.«»Moraš nahraniti nekog T-rexai«»Samo ako ti želiš malo. Ovo je za mesnu štrucu.« Začuđeno sam gagledala. »Od tri vrste mesa?«»Zašto bi jela nešto što nosi naziv mesna štruca ako se od nje nećešnajesti mesa?« Odmahnula sam glavom. »Ne mogu vjerovati da je ovo tekprvi dan s tobom.«Spustio je pogled i usredotočio se na svoju tromesnu smjesu.»Stvarno pretjeruješ oko ovoga. Zar me doista toliko mrziš? Čuo sam dasi u sportskoj dvorani vrištala iz sveg glasa.«»Nisam. I... uopće te ne mrzim«, priznala sam.»Samo se iskaljuješ na meni jer nisi sparena s Lissom.« Nisamodgovorila. Nije jako pogriješio. »Znaš«, nastavio je, »za tebe bi doistamoglo biti dobro da vježbaš s nekim drugim.«»Znam. I Dimitri je to rekao.«Christian je stavio meso u zdjelu i počeo dodavati ostale sastojke.»Čemu onda sumnja? Belikov zna što radi. Ja bih vjerovao onome štokaže. Šteta što će ga škola izgubiti kad maturiramo, ali draže mi je dabude s Lissom.«»I meni.«Zastao je i pogledao me. U nečemu smo se uspjeli složiti. To nas je tolikošokiralo da smo se oboje nasmijali. Odmah potom vratio se poslu.»I ti si dobra«, rekao je ne pretjerano teška srca. »Način na koji si seponijela...«Nije završio misao, ali znala sam o čemu govori. Spokane. Christian nijebio u blizini kad sam ubila strigoje, ali odigrao je ključnu ulogu u bijegu.Udružili smo se i pomoću njegove vatrene magije uspjela sam poraziti

31

otmičare. Dobro smo surađivali kada smo uspijevali zanemariti svojunesnošljivost.»Pretpostavljam da imamo obavljati pametnije stvari negoli se stalnosvađati«, zamišljeno sam rekla. Na primjer, brinuti se zbog suđenjaViktoru Daškovu. Na trenutak sam pomislila kako bih Christianu moglareći što sam doznala. Bio je prisutan prošle jeseni kad se odigralo sve to sViktorom, ali odlučila sam pričekati. Prvo je Lissa trebala čuti novosti.»Točno«, rekao je Christian ne znajući o čemu sam upravo razmišljala.»Pripremi se, ipak mi nismo toliko različiti. Hoću reći, ja sam pametniji ipuno zabavniji, ali na kraju krajeva, oboje ju želimo zaštititi.« Zastao je.»Znaš... Neću ti je oduzeti. Ne mogu. Dok god ste povezane, nitko nemože.«Iznenadilo me što je to spomenuo. Bila sam uvjerena da se često svađamoiz dva razloga. Prvi se krio u našoj osobnosti: oboje smo se voljeli svađati.Drugi razlog, onaj važniji, bio je taj da smo oboje bili ljubomorni naodnos što ga je ono drugo imalo s Lissom. Ali, kako je rekao, pobuda namje bila ista. Bilo nam je stalo do nje.»A ti nemoj misliti da će vas ta povezanost udaljavati«, rekla sam. Znalasam da mu veza smeta. Kako se možeš upustiti u ljubavnu vezu s nekimtko je na taj način povezan s nekim drugim pa čak i ako je ta druga osobasamo prijatelj? »Stalo joj je do tebe...« Nisam uspjela reći »voli te«.»Zauzimaš posebno mjesto u njezinu srcu.«Christian je stavio jelo u pećnicu.»Nisi to rekla. Čini mi se da malo nedostaje da se počnemo grliti i jednodrugome smišljati slatke nadimke.« Trudio se djelovati zgroženo nadmojom osjećajnošću, ali znala sam da mu je drago što sam rekla da jeLissi stalo do njega.»Već imam nadimak za tebe, ali upast ću u nevolje kažem li ti ga napredavanju.«»Eto«, rekao je veselo. »To je Rose koju poznajem.«Otišao je razgovarati s prijateljem dok se mesna štruca peče, što jevjerojatno bilo dobro. Vrata na koja sam pazila nalazila su se naizloženom mjestu i nisam smjela toliko čavrljati iako je ostatak razreda točinio. Na suprotnom kraju prostorije vidjela sam Jesseja i Ralfa kakozajedno rade. Kao i Christian, i oni su izabrali nezahtjevan predmet.Nije bilo napada, ali čuvar Dustin ušao je u razred načiniti bilješke o tomekako novaci drže svoje položaje. Stajao je uza me kad je Jesse odlučiodošetati do mene. Isprva sam pomislila da je riječ o slučajnosti, ali tada jeprogovorio.»Povlačim ono što sam rekao, Rose. Sve sam shvatio. Nisi uzrujana zbogLisse i Christiana. Uzrujana si jer pravila nalažu da budeš s učenikom, a

32

Adrian Ivaškov je prestar. Prema onome što sam čuo, vi već imate dostaprakse u međusobnom motrenju svojih tijela.«Ta je šala mogla biti osjetno smješnija, ali navikla sam se ne očekivatipreviše od Jesseja. Znala sam da ne mari za Adriana i mene. Bila samprilično uvjerena da čak i ne misli da ima nešto među nama. Ali još jeuvijek bio ogorčen što sam mu ranije prijetila, a ovo mu je bila prilika dami se osveti. Dustina, koji je sve mogao čuti, Jessejeva idiotskazafrkancija uopće nije zanimala. Ali, vjerojatno bi ga jako zanimalo dasam Jasseju razbila njušku.To ipak nije značilo da moram šutjeti. Čuvari su stalno razgovarali smorojima, samo su uglavnom bili puni poštovanja i istodobno na okudržali okolinu. Stoga sam se osmjehnula Jesseju i jednostavno rekla:»Vašoj duhovitosti nema kraja, gospodine Zeklose. Jedva se uspijevamsuzdržati.« Potom sam se okrenula i nastavila nadzirati prostoriju.Kad je Jesse uvidio da neću učiniti ništa drugo, nasmiješio se i otišao,očito misleći da je odnio veliku pobjedu. Nedugo potom otišao je iDustin.»Šupak«, promrmljao je Christian dok se vraćao na svoje mjesto. Bilo jepet minuta do kraja sata. Pogledom sam slijedila Jesseja.»Znaš što, Christiane? Prilično mi je drago što čuvam tebe.«»Neću to primiti kao kompliment ako me uspoređuješ sa Zeklosom. Alievo, kušaj ovo. Bit će ti doista drago što si sa mnom.«Njegovo remek-djelo bilo je gotovo i dao mi je komadić. Nisam to ranijeprimijetila, ah prije negoli je štrucu stavio u pećnicu, omotao ju jeslaninom.»Mili bože«, rekla sam. »Ovo je najkonvencionalnije vampirsko jelo nasvijetu.«»Bilo bi da je sirovo. Što kažeš?«»Dobro je«, rekla sam nevoljko. Tko bi rekao da je stvar u slanini?»Stvarno dobro. Mislim da te čeka svijetla budućnost kućanice dok Lissabude radila i zarađivala milijune.«»Zanimljivo, upravo o tome i sanjam.«Otišli smo s predavanja bolje raspoloženi. Naš odnos postao je srdačniji izaključila sam da ću preživjeti tih šest tjedana koliko ga moram čuvati.On i Lissa trebali su se naći u knjižnici i učiti, ili se praviti da uče, ali jeprvo morao skoknuti do učeničkog doma. Stoga sam ga slijedila prekočetvrtastog dvorišta na hladnoći koja je od zalaska sunca prije sedam satijačala. Sunce je snijeg na puteljcima pretvorilo u bljuzgu koja se sadazaledila pa je bilo teško hodati. Putem nam se pridružio Brandon Lazar,moroj koji je živio na Christianovu katu. Brandon se jedva svladavao dok

33

je pričao o sukobu kojemu je svjedočio na satu matematike. Saslušali smoga i dobro se nasmijali zamišljajući Albertu kako se šulja kroz prozor.»Čuj, ona je možda stara, ali mogla bi se nositi s gotovo svakim od nas«,rekla sam im. Zbunjeno sam pogledala Brandona. Lice mu je biloprekriveno modricama i crvenim mrljama. A imao je i nekoliko čudnihmasnica kraj uha. »Što ti se dogodilo? I ti si se tukao s čuvarima?«Odmah se prestao smijati i skrenuo pogled.»Ne, samo sam pao.«»Ma daj«, rekla sam. Moroji se možda ne uče boriti kao dhampiri, ali semeđusobno potuku jednako često kao i svi drugi. Pokušala sam se sjetiti skojim je morojem mogao doći u sukob. Brandon je uglavnom bio dragmomak. »To je najjadniji, najotrcaniji izgovor na svijetu.«»To je istina«, rekao je izbjegavajući moj pogled.»Ako te netko gnjavi, mogu ti dati nekoliko savjeta.« Okrenuo se premameni i pogledao me u oči.»Pustimo to.« Nije bio neprijateljski raspoložen ili nešto slično, ali zvučaoje odlučno. Kao da je vjerovao da ću ga poslušati čim čujem te riječi.Nasmijala sam se.»Što pokušavaš? Prisiliti me da...« Iznenada sam uočila da se neštopomaklo s moje lijeve strane. Blaga sjenka stapala se s mračnim obrisimaskupine snježnobijelih borova, ali se kretala dovoljno brzo da privučemoju pozornost. Iz mraka je izronilo Stanovo lice i krenulo prema nama.Konačno, moj prvi test.Mojim je tijelom prostrujao adrenalin kao da mi se približavaju pravistrigoji. Smjesta sam reagirala i zgrabila Brandona i Christiana. Njihov ježivot uvijek na prvome mjestu. Odgurnula sam ih, okrenula se premanapadaču i posegnula za kolcem kako bih obranila moroje...I tada se pojavio.Mason.Bio je udaljen nekoliko metara od mene, desno od Stana, i promatrao mejednako kao i večer prije. Proziran. Svjetlucav. Tužan.Prošli su me žmarci. Bila sam kao paralizirana i nisam uspjela dohvatitikolac. Zaboravila sam zašto sam ovdje i u potpunosti smetnula s umaljude i strku oko sebe. Sve se oko mene usporilo i počelo blijedjeti.Postojao je samo Mason, taj svjetlucavi Masonov duh koji je sjajio umraku i izgledao kao da izgara od želje da mi nešto kaže. Počela sam seosjećati jednako bespomoćno kao u Spokaneu. Tada mu nisam moglapomoći baš kao ni sada. Prožela me hladnoća i osjećaj praznine. Jedinošto sam mogla bilo je nepomično se pitati što mi pokušava reći.Podigao je svoju prozirnu ruku i pokazao prema drugom dijelu kampusa,ali nisam znala što to znači. Tamo je bilo toliko toga, a nije se jasno

34

vidjelo na što pokazuje. Odmahnula sam glavom ne shvaćajući iako samto očajnički željela. Činilo mi se da se tuga na njegovu licu povećava.Iznenada me nešto udarilo po ramenu i ja sam posrnula naprijed. Pribralasam se i vratila u stvarnost. Jedva sam se uspjela dočekati na ruke i nebubnuti u tlo. Podigla sam pogled i ugledala Stana.»Hathaway!« dreknuo je. »Što radiš?!«Trepnula sam još se uvijek pokušavajući riješiti bizarnosti ponovnogsusreta s Masonom. Osjećala sam se tromo i ošamućeno. Pogledala samprema bijesnom Stanu, a potom prema mjestu na kojem je bio Mason.Otišao je. Ponovno sam se posvetila Stanu i shvatila što se dogodilo. Doksam bila potpuno odsutna, on je inscenirao napad. Jednu ruku držao jeoko Christianova, a drugu oko Brandonova vrata. Nije im nanosio bol, alishvatila sam bit priče.»Da sam strigoj«, zarežao je, »njih dvojica bili bi mrtvi.«

Peto poglavlje

Većinu pitanja vezanih za disciplinu na Akademiji rješavala jeravnateljica Kirova. Nadgledala je i moroje i dhampire i bila poznata posvom maštovitom i često primjenjivanom repertoaru kazni. Nije bila jakookrutna, ali ni blaga. Jednostavno je ozbiljno shvaćala ponašanje učenika iizlazila na kraj s njima kako joj se činilo prikladnim.Ali, bilo je nekih pitanja izvan njezine nadležnosti.Školski čuvari mogli su sazvati disciplinski odbor, ali to se događalo vrlo,vrlo rijetko. Trebalo ih je zbilja opako razljutiti da bi tako reagirali. Kaona primjer, hotimično ugroziti morojev život. Ili navodno hotimičnougroziti morojev život.»Posljednji put vam kažem«, zarežala sam, »nisam to učinila namjerno.«Sjedila sam u jednoj od soba za sastanke čuvara pred odborom u sastavukojeg su bili Alberta, Emil i još jedna od malobrojnih čuvarica nakampusu, Celeste. Oni su sjedili za dugim stolom i djelovali prijeteće, doksam ja sjedila u stolici i osjećala se vrlo ranjivo. U prostoriji je bilo jošnekoliko čuvara koji su sve promatrali, ali ovom poniženju, srećom, nijeprisustvovao nijedan moj razredni kolega.Dimitri je bio među promatračima, a ne u odboru. Pitala sam se misle lida je kao moj mentor potencijalno pristran.»Gospođice Hathaway«, rekla je Alberta uživljena u svoju ulogu strogogakapetana, »sigurno znate zašto nam je teško u to povjerovati.« Celeste jekimnula. »Čuvar Ako vas je vidio. Odbili ste zaštititi dvojicu morojauključujući onoga za zaštitu kojeg ste zaduženi.«

35

»Nisam odbila!« uzviknula sam. »Zabrljala sam.«»Nije to bilo brljanje«, rekao je Stan koji je sjedio među promatračima.Pogledao je Albertu i upitao: »Mogu li?« Kimnula je, a on se okrenuoprema meni. »Da si me zaustavila ili napala, a potom uprskala, to bi bilobrljanje. Ali nisi me zaustavila. Nisi me napala. Nisi ni pokušala. Ukipilasi se i nisi učinila ništa.«Bila sam ogorčena. Pomisao da bih namjerno dopustila da Christiana iBrandona »ubije« strigoj bila je smiješna. Ali, što sam mogla? Mogla sampriznati da sam gadno zabrljala ili da sam vidjela duha. Nijedno od toganije me privlačilo, ali trebala sam izabrati manje zlo. Zbog prvog samispadala nesposobna, zbog drugog luda. Nisam željela da me se povezujeni sa čim od toga. Draži mi je bio moj ustaljeni opis kao »nesmotrene« i»uzročnice nevolja«.»Kako mogu upasti u nevolje samo zato što sam uprskala stvar?« upitalasam odlučno. »Prije sam vidjela kako je Ryan zabrljao, a nije upao unevolje. Nije li to smisao ovog zadatka? Vježba?. Da smo savršeni, većbiste nas poslali u vanjski svijet!«»Jesi li sjedila na ušima?« rekao je Stan. Kunem se da sam vidjela kakomu na čelu kuca žila. Mislim da je on bio jedini u toj prostoriji uzrujankoliko i ja. Ili je barem bio jedini (uz mene) koji je pokazivao osjećaje.Ostali su navukli pokeraške face. S druge strane, nitko od njih nijeprisustvovao tom događaju. Da sam na Stanovu mjestu, vjerojatno bih i jao sebi imala najgore mišljenje. »Nisi uprskala stvar jer uprskatipodrazumijeva da nešto i učiniš.«»U redu. Onda sam se zablokirala.« Drsko sam ga pogledala. »Može li toproći pod uprskatti Slomila sam se pod pritiskom i isključila se. Izgledada nisam bila spremna. Uspaničila sam se kad je došao moj trenutak.Novacima se to stalno događa.«»Novaku koji je već ubio strigoja?« upitao je Emil. Bio je iz Rumunjske,a njegov je naglasak bio nešto izraženiji od Dimitrijeva ruskoga. Ali nipribližno tako lijep. »To je malo vjerojatno.«Bijesno sam pogledala njega i sve ostale u sobi.»Tako dakle, shvaćam. Nakon jednog incidenta od mene se očekuje dabudem stručni ubojica strigoja? Ne smijem se uspaničiti ili uplašiti? Imasmisla. Hvala vam, ljudi. Pošteno, stvarno pošteno.«Klonula sam u svojoj stolici i prekrižila ruke. Nisam trebala glumiti prkos.Imala sam ga napretek. Alberta je uzdahnula i nagnula se naprijed.»Raspravljamo o semantici. Ne radi se o tehničkim stvarima. Važno je daste nam tog jutra jasno dali do znanja da ne želite čuvati Christiana Ozeru.Zapravo... mislim da ste rekli čak i da želite da budemo svjesni činjenicekako to činite protiv svoje volje i da ćemo uskoro vidjeti koliko je to

36

grozna ideja.« Uh! Rekla sam to. Mislim, gdje mi je bila pamet? »A kadje došlo vrijeme za vaš prvi test, uopće niste reagirali.«Gotovo sam skočila sa stolice.»Dakle, o tome je riječ? Mislite da ga nisam branila iz osvete?«Sve troje promatrali su me kao da nešto očekuju.»Niste baš poznati po smirenom i dostojanstvenom prihvaćanju onoga štovam nije po volji«, odgovorila je zajedljivo.Ovoga puta ustala sam i optuživački uperila prst u nju.»Nije istina. Otkad sam se vratila, pridržavam sam se svih pravila koje mije Kirova odredila. Išla sam na svaku vježbu i poštivala svaku zabranuizlaska.« U redu, prekršila sam nekoliko zabrana izlaska, ali ne svojomvoljom, nego za neko veće dobro. »Nema smisla da se ovako osvećujem!Kakvo bi dobro proizišlo iz toga? Znala sam da Sta... čuvar Alto nećestvarno ozlijediti Christiana, dakle nisam mogla uživati gledajući kakodobiva batine ili slično. Jedino što bih time postigla jest da se nađemusred nečeg ovakvog i suočim se s mogućnošću izbacivanja s terenskenastave.«»Vi se suočavate s izbacivanjem s terenske nastave«, odvratila je Celesteglatko.»Oh!« Sjela sam, iznenada me izdala hrabrost. Neko je vrijeme u zrakuvisjela tišina, a potom se iz pozadine začuo Dimitrijev glas.»Ovo što govori ima smisla«, rekao je. Srce mi je glasno lupalo. Dimitrizna da se ne bih tako osvećivala. Ne smatra me zadrtom. »Da je htjelaprosvjedovati ili osvetiti se, učinila bi to na drukčiji način.«U redu, barem ne,pretjerano zadrtom. Celeste se namrštila.»Da, ali nakon scene koju je jutros priredila...«Dimitri se primaknuo i stao uz moju stolicu. Tješila me njegovaprisutnost. Imala sam deja vu i prisjetila se Lissina i svog povratka naAkademiju prošle jeseni. Ravnateljica Kirova umalo me izbacila, aDimitri se i tada založio za mene.»Sve su ovo indicije«, rekao je. »Koliko god sumnjivo izgledalo, nemadokaza. Bilo bi pretjerano izbaciti je s terenske nastave, a time upropastitinjezinu maturu, bez konkretnih dokaza.«Članovi odbora zamislili su se, a ja sam se usredotočila na Albertu. Ona jebila najmoćnija među njima. Uvijek mi se sviđala. Dok smo surađivale,uvijek je bila stroga, ali pravedna. Nadala sam se da se to nijepromijenilo. Pozvala je Celeste i Emila bliže k sebi. Čuvari su se primaklii tiho razgovarali. Alberta je rezignirano kimnula i čuvari su se vratili nasvoje mjesto.»Gospođice Hathaway, želite li štogod dodati prije nego što vam kažemosvoju odluku?«

37

Želim li štogod dodati? Naravno da želim! Tisuću stvari. Htjela sam rećida nisam nesposobna. Htjela sam reći da sam jedan od najboljih novaka uškoli. Htjela sam reći da sam vidjela kako se Stan približava i spremala sereagirati. Posebno sam im htjela reći da ne želim ovu opasku u svomdosjeu. Ako i ostanem na terenskoj nastavi, dobit ću jedinicu iz prvogtesta, što će utjecati na konačnu ocjenu, a posljedično tome i na mojubudućnost.Ali, što sam mogla? Reći im da sam vidjela duha? Duha dečka koji je biojako zaljubljen u mene i koji je vrlo vjerojatno zbog te zaljubljenosti iumro? Još mi nisu bila jasna ta priviđenja. Prvo sam mogla otpisati zbogiscrpljenosti, ali njega, ili to, sada sam već dvaput vidjela. Je li stvaran?Razum mi je govorio da nije, ali to sada nije bilo važno. Ako je stvaran ija im kažem za njega, mislit će da sam luda. Ako nije stvaran i ja imkažem za njega, opet će misliti da sam luda... i bit će u pravu. Ovo jesituacija u kojoj definitivno gubim.»Ne, čuvarice Petrova«, rekla sam nadajući se da zvučim ponizno. »Neželim ništa dodati.«»U redu«, rekla je umorno. »Evo što smo odlučili. Imate sreće što sečuvar Belikov založio za vas, inače bi ova odluka vjerojatno biladrugačija. Vjerovat ćemo vam. Nastavit ćete s terenskom nastavom. Idalje ćete čuvati gospodina Ozeru. Bit ćete na svojevrsnom probnomroku.«»To je u redu«, rekla sam. Gotovo cijeli svoj akademski život provela samna probnom roku. »Hvala vam.«»A...«, dodala je. Jao! »S obzirom na to da smo još uvijek sumnjičavi,ovaj tjedan slobodan ćete dan provesti radeći za opće dobro.«Ponovno sam skočila sa stolice.»Molim?«Dimitri me ulovio za zapešće svojim toplim prstima koji kao da sve držepod kontrolom.»Sjedni«, promrmljao mi je na uho gurkajući me na stolicu.»Ako vam to predstavlja problem, možemo to protegnuti i na sljedećitjedan«, upozorila me Celeste. »I na sljedećih pet.«Sjela sam i odmahnula glavom.»Oprostite. Hvala vam.«Saslušanje je okončano. Bila sam umorna i slomljena. Zar je prošao tekjedan dan? Sigurna sam da sam ono radosno uzbuđenje oko početkaterenske nastave osjećala prije nekoliko tjedana, a ne jutros. Alberta mi jerekla da potražim Christiana, ali Dimitri je zatražio dopuštenje da prijerazgovara sa mnom nasamo. Sigurna sam da mu je to dopustila nadajućise da će me on vratiti na pravi put.

38

Soba se ispraznila. Očekivala sam da će sjesti i odmah razgovarati samnom, ali on je otišao do malog stola sa spremnikom za vodu, kavom iostalim pićima.»Želiš vruću čokoladu?« upitao me. Nisam to očekivala.»Naravno.«Ubacio je četiri paketića instantne vruće čokolade u dvije papirnate šalicei dodao vruću vodu.»Tajna je u dvostrukoj dozi«, rekao je kad su šalice bile pune.Dodao mi je šalicu s drvenim štapićem za miješanje i primakao sebalkonskim vratima. Pretpostavila sam da bih ga trebala slijediti i požurilaza njim nastojeći ne proliti svoju vruću čokoladu.»Kamo smo... oh.«Izišla sam i našla se na malenom ostakljenom trijemu s puno balkonskihstolića. Nisam znala da ovaj trijem graniči sa sobom za sastanke. Ovo jebila zgrada iz koje su čuvari rukovodili svim poslovima u kampusu.Novacima je pristup rijetko bio dopušten. Nisam znala ni da je zgradasagrađena oko malog dvorišta. Trijem je gledao upravo na njega.Zamislila sam kako je onaj tko ljeti otvori prozore okružen zelenilom itoplinom. Ali ja sam se sada, zatvorena u staklo i led, osjećala kao ukakvoj ledenoj palači.Dimitri je rukom obrisao prašinu sa stolice. Učinila sam isto i sjelanasuprot njemu. Ova prostorija zimi se očito rijetko upotrebljavala. Sobzirom na to da je ostakljena, u prostoriji je bilo toplije nego vani, alinisu je grijali. Zrak je bio hladan, stoga sam ruke zagrijala držeći šalicu.Dimitri i ja sjedili smo u tišini. Jedini zvuk koji se mogao čuti bilo je mojepuhanje u vruću čokoladu. On je svoju odmah popio. Godinama je ubijaostrigoje. Što mu je moglo malo kipuće vode?Dok smo sjedili u tišini, proučavala sam ga preko ruba šalice. Nije megledao, ali znala sam da osjeća da ga promatram. Kao i inače kad sam gagledala, prvo me oduševio njegov izgled. Meka tamna kosa koju je čestonesvjesno stavljao iza uha, kosa koja je često bježala iz vrpce na njegovuzatiljku. I oči su mu bile smeđe, nježne, a istodobno nekako divlje.Uvidjela sam da su i njegove usne jednako kontradiktorne. Kada se borioili obavljao neugodne poslove, usne bi mu se spljoštile i otvrdnule. Ali uljepšim trenucima... kada se smijao ili ljubio... postajale su meke ipredivne.Ali danas me privuklo nešto više od njegove vanjštine. U njegovojprisutnosti osjećala sam se ugodno i sigurno. Pružio mi je utjehu nakongrozna dana. U društvu drugih osoba često sam osjećala potrebu dabudem u središtu pozornosti, da budem zabavna i da uvijek imam neštopametno za reći. Te se navike moram riješiti kako bih postala čuvarica, s

39

obzirom na to da taj posao zahtjeva tišinu. Ali, uz Dimitrija uvijek sammogla biti ono što jesam. Nisam ga morala zabavljati, smišljati šale iliočijukati s njim. Bilo je dovoljno da smo zajedno, da uživamo u ugodnomdruštvu drugoga i nestajala je sva sputanost... ako izuzmemo prikrivenuseksualnu napetost. Uzdahnula sam i popila svoju vruću čokoladu.»Što se tamo dogodilo?« najzad me upitao i pogledao me. »Nisi seslomila pod pritiskom.«Glas mu je zvučao znatiželjno, a ne optuživački. Shvatila sam da se sadaprema meni ne ophodi kao prema studentu. Smatrao me ravnopravnom.Jednostavno je želio znati što se događa sa mnom. Nije me pozivao na redniti mi je držao predavanja. I zato mi je bilo još gore što mu moram lagati.»Naravno da jesam«, rekla sam mu gledajući u svoju šalicu. »Osim akone misliš da sam Stanu uistinu dopustila da napadne Christiana?«»Ne«, rekao je. »Ne mislim to. Nikada to nisam mislio. Znao sam danećeš biti sretna kada doznaš svoj zadatak, ali nikada nisam sumnjao daćeš učiniti što moraš. Znao sam da nećeš dopustiti da ti osjećaji zasmetajuu izvršenju obveza.«Podigla sam pogled i vidjela kako me gleda pun vjere u mene.»I nisam. Bila sam ljuta... Još uvijek sam ljuta. Ali kad sam rekla da ću toučiniti, to sam i mislila. A sada kad sam s njim provela neko vrijeme... pa,ne mrzim ga. Mislim da je dobar za Lissu, da mu je stalo do nje i ne moguse ljutiti zbog toga. Mi samo povremeno dolazimo u sukob, to je sve, alismo se zajedničkim snagama doista dobro suprotstavili strigojima. Sjetilasam se toga danas kad sam bila s njim i uvidjela da je glupo protiviti sezadatku. Stoga sam odlučila dati sve od sebe.«Nisam namjeravala toliko pričati, ali godilo mi je što sve izbacujem izsebe. A Dimitrijev pogled mogao me natjerati da sve kažem. Gotovo sve.»Pa što se onda dogodilo?« upitao je. »Sa Stanom?« Skrenula sam pogledi počela se igrati šalicom. Bilo mi je mrsko išta mu skrivati, ali ovo munisam mogla reći. U ljudskome svijetu vampiri i dhampiri su stvorenja izmitova i legendi, priče Za laku noć kojima možeš preplašiti djecu. Ljudinisu znali da smo stvarni i da šećemo zemljom. Ali to što smo stvarni neznači da su i svi ostali paranormalni likovi iz priča stvarni. Znali smo topa smo imali vlastite mitove i priče za laku noć o stvarima u koje nevjerujemo. O vukodlacima. Babarogama. Duhovima.Duhovi nisu imali posebnu ulogu u našoj kulturi, pojavljivali su se samo ušalama i pričama uz logorsku vatru. Bili su neizbježni na Noć vještica, aneke legende odolijevale su vremenu. Ali, u stvarnom životu nije biloduhova. Ako bi se netko vratio nakon smrti, bilo bi to jer je postao strigoj.Ili su mi barem uvijek tako govorili. Iskreno, sada nisam znala dovoljnoda bih mogla reći što se događa. Činilo se vjerojatnijim da mi se Mason

40

samo priviđa, nego da je pravi duh, ali, čovječe, to bi značilo da zbiljasilazim s pameti. A sve se vrijeme brinem da bi je Lissa mogla izgubiti ?Tko je mogao znati da bi se to meni moglo dogoditi?Dimitri me i dalje promatrao čekajući odgovor.»Ne znam što se dogodilo. Imala sam dobre namjere... samo... Uprskalasam.«»Rose. Ne znaš lagati.« Podigla sam pogled.»Nije istina. U svom sam životu izrekla dosta dobrih laži. Ljudi supovjerovali u njih.« Osmjehnuo se.»Siguran sam. Ali to kod mene ne pali. Kao prvo, ne možeš me pogledatiu oči. A kao drugo... Ne znam. Jednostavno te mogu pročitati.«K vragu. Doista me mogao pročitati. Jednostavno me dobro poznavao.Ustala sam i krenula prema vratima okrenuta leđima prema njemu. Unormalnim situacijama cijenila sam svaki trenutak proveden s njim, alidanas više nisam mogla ostati. Bilo mi je mrsko lagati mu, ali nisam muhtjela reći istinu. Morala sam otići.»Čuj, drago mi je što se brineš za mene... ali zbilja je sve u redu.Jednostavno sam uprskala. Neugodno mi je zbog toga... i oprosti što samosramotila tvoje izvanredne treninge, ali iskupit ću se. Sljedeći ću putisprašiti Stana.«Uopće nisam čula kad je ustao, ali Dimitri se odjednom pojavio iza mene.Položio je ruku na moje rame, a ja sam se ukipila pred izlaznim vratima.Nigdje me drugdje nije dotaknuo. Nije me pokušao približiti sebi. Ali taruka na mojemu ramenu bila je najmoćnija stvar na svijetu.»Rose«, rekao je, a ja sam znala da se više ne smije. »Ne znam zaštolažeš, ali siguran sam da imaš dobar razlog za to. Ako nešto nije u redu...nešto što se bojiš reći ostalima...«Naglo sam se okrenula, ali uspjela sam to učiniti tako da on pritom i nepomakne ruku te ona završi na mom drugom ramenu.»Ne bojim se«, zavapila sam. »Imam svoje razloge i, vjeruj mi, ono što sedogodilo sa Stanom nije ništa. Stvarno. Sve je ovo prenapuhana glupost.Nemoj me žaliti ili misliti da moraš nešto učiniti. To što se dogodilo jesranje, ali moram živjeti s tim i prihvatiti taj sramotni pečat. Za sve ću sepobrinuti. Pobrinut ću se za sebe.«Svu svoju snagu usmjerila sam na to da se ne počnem tresti. Kako je ovajdan postao tako bizaran i oteo se kontroli ?Dimitri nije rekao ništa. Samo me pogledao. Nikada prije nisam vidjela tajizraz na njegovu licu. Nisam ga uspijevala protumačiti. Je li bio ljutit?Nije se slagao sa mnom? Nisam znala. Stisak njegove ruke na momramenu lagano je očvrsnuo, a potom popustio.

MIN@

41

»Ne moraš sve učiniti sama«, rekao je naposljetku. Zvučao je gotovosjetno, što nije imalo smisla. Ta, on mi već dugo govori da moram bitijaka. Htjela sam mu se baciti u naručje, ali znala sam da ne mogu.Pobjegao mi je smiješak.»To kažeš, ali budi iskren. Trčiš li ti drugima kad imaš problema?«»To je drukčije.«»Odgovori na pitanje, druže.«»Ne zovi me tako.«»A ti ne izbjegavaj odgovor.«»Ne«, rekao je. »Pokušavam sam riješiti svoje probleme.« Umakla samnjegovo ruci.»Vidiš?«»Ali, okružuju te mnogi kojima možeš vjerovati, ljudi kojima je stalo dotebe. To mijenja stvari.« Iznenađeno sam ga pogledala.»A nikome nije stalo do tebe?« Namrštio se. Očito se želio ispraviti.»Pa, uvijek su me okruživali dobri ljudi... i bilo je onih kojima je bilostalo do mene. Ali to ne mora nužno značiti da sam im mogao vjerovati iliim sve govoriti.«Naš neobičan odnos toliko me zaokupljao da sam o Dimitriju rijetkorazmišljala kao o nekome tko ima vlastiti život. Svi u kampusu poštovalisu ga. I nastavnici i učenici smatrali su ga jednim od najboljih čuvara.Poštovali su ga čak i čuvari koji ne rade u našoj školi, u što sam se osobnouvjerila kad bismo ih sreli. Ali, ne sjećam se da sam ga ikada vidjela ukakvom društvenom okružju. Činilo se kao da nema bliskih prijateljameđu ostalim čuvarima, samo kolege koji su mu se sviđali. Unajprijateljskijem izdanju vidjela sam ga prilikom posjeta Christianoveujne Tashe Ozera. Njih se dvoje dugo znaju, ali Dimitriju ni to nije bilodovoljno da ostanu u vezi kad je ona otišla.Shvatila sam da jako puno vremena provodi sam. Sretan je kad se možezavući u svoju rupu i čitati romane o kaubojima. Ja sam se često osjećalausamljeno, ali gotovo uvijek sam bila okružena ljudima. S obzirom na toda mi je on bio učitelj, stvari sam često uzimala kao jednostrane: on mi jestalno nešto davao, bili to savjeti ili upute. Ali i ja sam njemu nešto dala,nešto što se ne može lako definirati, dala sam mu bliskost.»Vjeruješ li mi?« upitala sam ga. Samo je kratko oklijevao.»Da.«»Onda mi vjeruj i sada i samo se ovaj put ne brini za mene.«Uzmakla sam izvan dosega njegove ruke, a on nije rekao više ništa kakobi me pokušao zaustaviti. Prošla sam kroz sobu u kojoj se održalo mojesaslušanje i krenula prema glavnom izlazu iz zgrade bacivši usput ostatkesvoje vruće čokolade u kantu za otpatke.

42

Šesto poglavlje

Samo je troje svjedoka vidjelo što se dogodilo na dvorištu. Ali, kad samse vratila u zajedničku blagovaonicu, činilo se da za to svi znaju. Ništaneobično. Predavanja su završila, ali hodnici su bili puni studenata koji suišli učiti ili pisati testove. Trudili su se sakriti svoje poglede i šaputanja,ali nisu bili posebno dobri u tome. Kad bi nam se pogledi susreli, uputilibi mi umjetan osmijeh ili bi istog trena okrenuli glavu. Krasno.S obzirom na to da s Christianom nisam bila psihički povezana, nisamimala pojma gdje bi mogao biti. Osjetila sam da je Lissa u knjižnici iodlučila ga prvo tamo potražiti. Krećući se u tom smjeru, iza sebe samzačula muški glas.»Otišla si malo predaleko, zar ne?«Okrenula sam se i ugledala kako mi se približavaju Ryan i Camille. Dasam muško, prikladan odgovor glasio bi: »Misliš s tvojom mamom?« Alija nisam muško, a i dobro sam odgojena, zato sam samo rekla:»Ne znam o čemu govoriš.«Ryan se požurio sustići me.»Znaš ti dobro na što mislim. Na Christiana. Čuo sam da si, kad vas jeStan napao, reagirala u stilu: 'Evo, slobodno ga uzmi', i otišla.«»Oh, mili bože«, zastenjala sam. Dovoljno je gadno kad svi pričaju o tebi,ali zašto priča uvijek mora biti drukčija? »Nije bilo tako.«»A ne?« upitao me. »A zašto si onda morala na razgovor s Albertom?«»Čuj«, rekla sam ne osjećajući se više tako dobro odgojenom, »uprskalasam prilikom napada... znaš što mislim, kao kada ti nisi pazio u hodniku.«»Hej«, rekao je blago se zacrvenjevši. »Na kraju sam uspio, odradio samsvoju ulogu.«»Dakle, danas se tako kaže kad te ubiju?«»Ja barem nisam plačljivica koja je odbila boriti se.«Upravo sam se bila smirila nakon razgovora s Dimitrijem, ali sada su miživci opet počinjali popuštati. Živa na mom termometru opasno je rasla.»Znaš, možda bi trebao više pozornosti obratiti na svoje čuvarske obvezeumjesto da kritiziraš druge.« Kimnula sam prema Camilli. Dosad je bilatiha, ali na licu joj se vidjelo da sve guta.Ryan je slegnuo ramenima.»Mogu ja oboje. Shane drži stražu nedaleko iza nas, a ispred nas je svečisto. Nema vrata. Lako je.« Potapšao je Camillu po ramenu. »Nasigurnom je.«»Lako je osigurati ovo mjesto. Ne bi ti išlo tako dobro u pravome svijetu spravim strigojima.«Prestao se smijati. U očima mu je zasjala ljutnja.

43

»Točno. Kako čujem, vani ni tebi nije išlo jako dobro, barem što seMasona tiče.«Rugati se zbog onoga što se dogodilo sa Stanom i Christianom je jedno.Ali reći da sam ja kriva za Masonovu smrt? Neprihvatljivo. Ja sam onakoja je Lissu dvije godine štitila u ljudskome svijetu. Ja sam ona koja jeubila dvoje strigoja u Spokaneu. Ja sam jedini novak u ovoj školi sobilježjima molnija koja se tetoviraju čuvarima za svakog strigoja kojegubiju. Znam da se govorkalo o onome što se dogodilo Masonu, ali meninitko nikada nije rekao ni riječ. Pomisao da Ryan ili bilo tko drugi mislikako sam ja kriva za Masonovu smrt bila je previše. Osjećaj krivnje umeni bio je dovoljno velik i bez njihove pomoći.Moj je termometar eksplodirao.Zaobišla sam ga jednostavnim pokretom, zgrabila Camillu i nabila je uzid. Nisam je bacila prejako kako je ne bih ozlijedila, ali dobro sam jeuplašila. U šoku je razrogačila oči, a ja sam joj podlakticom pritisnula vratkako bih je onesposobila.»Što radiš?« uzviknuo je Ryan zureći naizmjence u jednu pa u drugu.Lagano sam promijenila položaj i dalje pritišćući Camillu.»Proširujem ti znanje«, rekla sam ugodnim glasom. »Nekada nije takolako osigurati pojedino mjesto kako ti se čini.«»Ti si luda! Ne smiješ ozlijediti moroja. Ako čuvari doznaju...«»Nisam je ozlijedila«, rekla sam. Pogledala sam je. »Nanosim li ti bol?Nepodnošljivu bol?«Na trenutak je oklijevala, a onda odmahnula glavom koliko je mogla.»Je li ti neudobno?« Lagano je kimnula glavom.»Vidiš?« rekla sam Ryanu. »Neudobnost nije isto što i bol.«»Ti nisi normalna. Pusti je.«»Nisam završila, Ry. Obrati pozornost jer prelazim na bit priče: svugdjenam prijeti opasnost. Ne samo od strigoja ili čuvara odjevenih poput njih.Ponašaj se i dalje kao bahati šupak koji misli da sve zna«, malo sam jejače pritisnula, ali još uvijek pazeći da joj ne zaustavim disanje ili jojzbilja nanesem bol, »i nešto će ti promaknuti. A to nešto može ubiti tvogmoroja.«»U redu, u redu. Što god. Molim te, prestani«, rekao je. Glas mu jepodrhtavao. Više se nije pravio važan. »Plašiš je.«»I ja bih se bojala da mi je život u tvojim rukama.«Miris klinčića upozorio me na Adrianovu prisutnost. Znala sam i da suShane i još neki prišli i promatrali nas. Ostali novaci djelovali suneodlučno, kao da su me htjeli odvući, ali su se bojali da bih moglaozlijediti Camillu. Znala sam da je trebam pustiti, ali Ryan me doistarazbjesnio. Trebala sam mu dokazati. Trebala sam mu vratiti. A iskreno,

44

nisam previše žalila Camillu. Bila sam sigurna da me i ona poštenoogovarala.»Ovo je očaravajuće«, rekao je Adrian svojim uobičajeno lijenim glasom.»Ali mislim da si pokazala u čemu je stvar.«»Ne znam«, rekla sam. Glas mi je zvučao istodobno slatko i prijeteće.»Mislim da Ryan još ne shvaća.«»Zaboga, Rose! Shvaćam«, zavapio je Ryan. »Pusti je.«Adrian me zaobišao i stao do Camille. Nas dvije bile smo priljubljene, alion se nekako uspio ugurati i njegovo mi je lice upalo u vidokrug tik uznjezino. Imao je onaj svoj uobičajeni glupi podsmijeh, ali u njegovimtamnozelenim očima bilo je nečeg ozbiljnog.»Da, mala dhampirice. Pusti je. Završila si.«Htjela sam mu reći da se makne od mene, da ću ja reći kad je gotovo. Alinisam to uspijevala izgovoriti. Dio mene bjesnio je zbog njegovaupletanja. Drugi dio mene mislio je da zvuči... razumno.»Pusti je«, ponovio je.Sada više nisam vidjela Camillu, nego samo Adriana. Iznenada su objemoje polovice zaključile da je razuman. Potpuno razuman. Morala sam jepustiti. Maknula sam ruku i odstupila. Progutavši knedlu, Camille jeodjurila iza Ryana koji joj je poslužio kao štit. Uočila sam da je na rubuplača. Ryan se doimao zaprepašteno.Adrian se uspravio i gestom otpravio Ryana.»Preporučujem ti da se izgubiš prije nego što stvarno iživciraš Rose.«Ryan, Camille i ostali polako su uzmakli.Adrian me zagrlio i požurio prema knjižnici. Osjećala sam se čudno, kaoda se budim. Stvari su sa svakim korakom postajale sve jasnije i jasnije.Odgurnula sam njegovu ruku i izmakla se.»Upravo si primijenio moć kompulzije na meni!« uzviknula sam.»Natjerao si me da je pustim.«»Netko je to morao učiniti. Izgledala si kao da ćeš je svakog trenazadaviti.«»Nisam. I ne bih je zadavila.« Udarcem sam otvorila vrata knjižnice.»Nisi imao pravo učiniti mi to. Nisi imao nikakvo pravo.«Moć kompulzije, moć prisiljavanja drugih da rade ono što želiš, bila jevještina koju su svi vampiri posjedovali u iznimno malim količinama.Smatralo se da je nemoralno rabiti je, a većina vampira nije moglaupravljati njome dovoljno dobro da bi uzrokovala pravu štetu. Ali, duh jejačao tu moć, a Adrian i Lissa su zbog toga bili iznimno opasni.»A ti nisi imala pravo navaliti na tu jadnicu u hodniku samo kako bizaliječila svoj povrijeđeni ponos.«»Ryan nije imao nikakvo pravo izreći te stvari.«

45

»Uopće ne znam što su te stvari, ali ako sam dobro procijenio tvojegodine, prestara si da bi činila ispade zbog ispraznih tračeva.«»Činila...«Zašutjela sam kad smo došli do Lisse koja je radila za stolom. Izraznjezina lica i njezini osjećaji govorili su mi da se približavaju nevolje.Nekoliko metara dalje Eddie je bio naslonjen na zid i nadzirao prostoriju.Rastvorio je oči kada me ugledao, ali kad sam prišla, nije rekao ništa.Kliznula sam u stolicu nasuprot Lissi.»Bok.«Pogledala me i uzdahnula, a potom se ponovno posvetila svojoj knjizi.»Pitala sam se kad ćeš se pojaviti«, rekla je. »Jesu li te suspendirali?«Njezine su riječi bile smirene i fine, ali mogla sam iščitati što osjeća ispodpovršine. Bila je loše volje. Čak pomalo ljuta.»Ovoga puta nisu«, rekla sam. »Samo su mi uvalili rad za opće dobro.«Nije rekla ništa, ali ljutnja koju sam osjetila kroz našu vezu i dalje je bilaprisutna. Sada sam ja uzdahnula.»U redu, Lissa, razgovaraj sa mnom. Znam da si ljuta.«Adrian je pogledao u mene, potom u nju pa opet u mene.»Čini mi se da nešto propuštam.«»Izvrsno«, rekla sam. »Prekinuo si moju svađu, a uopće ne znaš o čemu jeriječ.«»Svađu?« upitala je Lissa. Njezinoj ljutnji pridružila se zbunjenost.»Što se dogodilo?« ponovio je Adrian. Kimnula sam Lissi.»Hajde, reci mu.«»Rose su stavili na kušnju, a ona je odbila zaštititi Christiana.« Očajničkije odmahnula glavom i optuživački me pogledala. »Ne mogu vjerovati dasi doista dovoljno ljuta da mu učiniš takvo što. To je djetinjasto.«Lissa je došla do istog ishitrenog zaključka kao i čuvari. Uzdahnula sam.»Nisam to namjerno učinila. Upravo sam prošla saslušanje o timglupostima i rekla im istu stvar.«»Što se onda dogodilo?« upitala je. »Zašto si to učinila?«Oklijevala sam, nisam bila sigurna što da kažem. To što sam odbijala ištareći nije imalo nikakve veze s tim što nas Adrian i Eddie mogu čuti, iakonisam htjela da nas čuju. Problem je bio puno složeniji.Dimitri je bio u pravu, malo je ljudi kojima mogu vjerovati, a dvjema samosobama bezuvjetno vjerovala: njemu i Lissi. Već sam se suzdržala odtoga da njemu kažem istinu. Hoću li, mogu li, isto učiniti i s njom? Iako jebila ljuta, sa sigurnošću sam znala da će me Lissa podržati i biti uz mene.Ali kao i s Dimitrijem, susprezala sam se od toga da ispričam svoju pričuo duhovima. I kao s Dimitrijem, našla sam se u istome škripcu: luda ilinesposobna?

46

Kroz vezu sam osjetila njezin um. Bio je čist kao suza. Nije bilo nikakvemrlje, tame ili traga ludilu, ali nešto je ipak tinjalo u pozadini. Jedvaprimjetno uzbuđenje. Antidepresivima je potrebno neko vrijeme da počnuili prestanu djelovati, ali Lissina moć budila se već nakon jednoga dana.Prisjetila sam se svojih susreta s duhom i iščeprkala onog tužnog,prozirnog Masona. Kako da uopće počnem pričati o nečemu tolikoneobičnom i čudesnom kad se ona svim silama trudi voditi normalanživot, a sada još mora naučiti kontrolirati svoju moć?Ne, shvatila sam. Ne mogu joj reći. Ne još, osobito ne sada kada jojmoram priopćiti drugu veliku vijest.»Blokirala sam se«, rekla sam naposljetku. »Glupo je. Bila sam tolikosamouvjerena i sigurna da svakoga mogu pobijediti, a onda se dogodi ovosa Stanom...« Slegnula sam ramenima. »Ne znam. Jednostavno nisammogla reagirati. To je... stvarno je neugodno. I to mi se baš s njim moralodogoditi.«Lissa me pozorno proučavala tražeći bilo kakav znak prikrivanja istine.Boljelo me što nema povjerenja u mene, ali... zapravo joj jesam lagala.No, kako sam rekla Dimitriju, kada sam htjela, mogla sam dobro lagati.Lissa me nije pročitala.»Voljela bih da ti mogu čitati misli«, rekla je zamišljeno.»Ma hajde«, rekla sam. »Poznaješ me. Zar zbilja misliš da bih to učinila?Ostavila Christiana na cjedilu i namjerno ispala glupa samo kako bih seosvetila učiteljima?«»Ne«, rekla je naposljetku. »Vjerojatno bi to učinila tako da te ne uhvate.«»I Dimitri je to rekao«, promrmljala sam. »Drago mi je što svi imatetoliko povjerenja u mene.«»Imamo«, uzvratila mi je. »Zato je sve ovo toliko neobično.«»Čak i ja mogu pogriješiti.« Poprimila sam svoj drski, odveć samouvjerenizraz lica. »Znam da je u to teško povjerovati, to čak i mene iznenađuje,ali pretpostavljam da se i to moralo dogoditi. Vjerojatno je riječ okarmičkom uspostavljanju ravnoteže u svemiru. Ne bi bilo pošteno dajedna osoba bude tako izvanredna.«Adrian nas je za promjenu promatrao u savršenoj tišini okrećući glavulijevo-desno kao da promatra teniski meč. Oči su mu bile jedva primjetnostisnute, pretpostavljam da nam je proučavao aure. Lissa je zakolutalaočima, ali je ljutnja koju sam prije osjećala, srećom, malo popustila.Povjerovala mi je. Potom je skrenula pogled na nekoga iza mene. Osjetilasam radost i pozitivne osjećaje, što je ukazivalo na Christianovuprisutnost.»Moj vjerni tjelohranitelj se vratio«, izjavio je izvlačeći stolicu. Pogledaoje Lissu. »Jesi li završila?«

47

»Završila što?« upitala ga je. Pokazao je glavom prema meni.»Gnjaviti je jer me bacila u Altove smrtonosne ralje.«Lissa se zacrvenjela. Sada kad sam uspješno iznijela svoju obranu,osjećala se loše što me napala. Zbog Christianove drske, prepredeneopaske, ispadala je smiješna.»Samo smo razgovarale o tome, to je sve.«Adrian je zijevnuo i pogrbio se u stolici.»Zapravo, mislim da sam sve prokužio. Ovo je bila prevara, zar ne ?Prevara kako bi me prepala jer stalno pričam kako si ti moj čuvar. Mislilasi da te više neću željeti budeš li loš čuvar. Pa, nećeš uspjeti, stoga nemapotrebe riskirati još nečiji život.«Bila sam zahvalna što nije spomenuo incident iz hodnika. Ryan je zbiljapretjerao, ali što je vrijeme više prolazilo, postajalo mi je teže vjerovati dasam tako planula. Kao da se to dogodilo nekom drugom, a ja sam bilasamo promatrač. Naravno, u posljednje vrijeme bila sam u stanju planuti izbog najmanje sitnice. Bila sam ljuta što sam dobila Christiana, ljuta zbogoptužbi čuvara, ljuta zbog...Pa da. Vjerojatno je kucnuo čas da objavim udarnu vijest.»Ovaj...moram vam nešto reći.«Četiri para očiju, čak i Eddiejeve, okrenula su se prema meni.»Što nije u redu?« upitala je Lissa.Nije bilo jednostavnog načina da im to kažem pa sam jednostavnoispalila.»Pa, čini se da Viktor Daškov nikada nije proglašen krivim za ono štonam je učinio. Samo je zatvoren. Ali, za oko tjedan dana počet ćeslužbeno suđenje.«Kad je Lissa čula njegovo ime, reagirala je slično kao i ja. Kroz vezu samprvo osjetila šok, a potom strah. Njezin je um provrtio niz slika. Kako jezbog Viktorove bolesne igre posumnjala u vlastiti zdrav razum. Mučenjekojem ju je podvrgnuo njegov sluga. Kako je ugledala Christiana u lokvikrvi nakon što su ga napali Viktorovi psi. Tako je čvrsto stisnula šake nastolu da su joj zglobovi pobijeljeli. Christian njezinu reakciju nije mogaoosjetiti kao ja, ali nije ni trebao. Stavio je svoju ruku na njezinu, a onajedva da je to primijetila.»Ali... ali...« Duboko je udahnula trudeći se ujednačiti disanje i ostatismirena. »Kako to da još nije proglašen krivim? Svi znaju... Svi suvidjeli...«»Takav je zakon. Moraju mu pružiti priliku da se brani.«Bila je potpuno smetena, a potom je polako došla do istog zaključka kao ija večer prije kad sam bila s Dimitrijem.»Čekaj... Hoćeš reći da postoji šansa da ga proglase nevinim?«

48

Pogledala sam u njezine razjapljene, prestrašene oči i nisam se moglanatjerati da joj odgovorim. Činilo se da je izraz mojega lica sve rekao.Christian je udario šakom o stol.»To su gluposti.« Nekoliko osoba za susjednim stolovima nakon njegovaispada pogledalo je prema nama.»Sve je to politika«, rekao je Adrian. »Ljudi na vlasti nikada se ne morajupridržavati istih pravila.«»Ali umalo je ubio Rose i Christiana!« zavapila je Lissa. »A mene jeoteo! Kako se to može dovoditi u pitanje?«Lissu su preplavili različiti osjećaji. Strah. Tuga. Ljutnja. Bijes.Smetenost. Bespomoćnost. Nisam htjela da zaglibi u mračnim osjećajimai očajnički sam se nadala da će se smiriti. U tome je polako uspjela, alitada sam se ja opet razbjesnjela. Ista priča kao s Ryanom.»Uvjeren sam da je riječ o formalnosti«, rekao je Adrian. »Kad razmotresve dokaze, vjerojatno neće biti puno mjesta za rasprave.«»Stvar je u tome«, rekla sam ogorčeno, »da neće imati sve dokaze. Mi nesmijemo ići.«»Molim?« uzviknuo je Christian. »Pa tko će onda svjedočiti?«»Ostali čuvari koji su bili tamo. Nama se navodno ne može vjerovati daćemo šutjeti o svemu tome. Kraljica ne želi da cijeli svijet dozna kako jejedan od njezinih dragocjenih pripadnika plemstva možda nešto skrivio.«Lissa se nije uvrijedila što blatim pripadnike plemstva.»Ali sudi mu se zbog nas.«Christian je ustao i osvrnuo se oko sebe kao da bi Viktor mogao biti uknjižnici.»Odmah ću se za to pobrinuti.«»Naravno«, rekao je Adrian. »Kladim se da će se predomisliti ako odeš knjima i razvališ im vrata. Povedi i Rose, ostavit ćete odličan dojam.«»Da?« upitao je Christian ulovivši se čvrsto za naslon svoje stolice ignjevno zureći u Adriana. »Imaš bolji prijedlog?«Lissa se ponovno počela uzrujavati.»Ako oslobode Viktora, hoće li on doći po nas?«»Izvuče li se ponovno, neće dugo ostati na slobodi«, rekla sam. »Ja ću seza to pobrinuti.«»Pazi se«, rekao je Adrian. Činilo se da ga sve ovo zabavlja. »Čak se ni tine bi izvukla u slučaju ubojstva plemića.«Spremala sam se reći mu da ću prvo vježbati na njemu, ali me prekinuoEddiejev glas.»Rose!«Nagon razvijen dugogodišnjim treniranjem odmah je proradio. Podiglasam pogled i odmah uočila što je primijetio. U knjižnicu je upravo ušao

49

Emil i tražio novake praveći bilješke. Skočila sam sa stolice i nedaleko odEddieja zauzela položaj odakle sam imala pogled na Christiana i veći dioknjižnice. K vragu. Moram se pribrati ili ću dokazati da je Ryan u pravu.Od svađe u hodniku do ovoga s Viktorom potpuno sam zanemarila svoječuvarske dužnosti. Možda mogu pasti i bez Masonove pomoći.Emil me nije vidio da sjedim i družim se. Prošetao je do nas, pogledao nasi nešto zapisao, a potom nastavio s izvidnicom po knjižnici. Osjećajućiolakšanje što sam se za dlaku izvukla, pokušala sam uspostaviti kontrolunad sobom. Bilo je teško. Raspoloženje mi je opet splasnulo, a slušatiLissu i Christiana kako bjesne zbog Viktorova suđenja nije mi pomagaloda se opustim. Htjela sam im prići i dati svoj prilog. Htjela sam vikati ipodijeliti svoje nezadovoljstvo. Ali kao čuvarica nisam si mogla priuštititaj luksuz. Moj glavni zadatak bio je štititi moroje i ne popustiti vlastitimporivima. Stalno sam ponavljala mantru čuvara: Oni su na prvome mjestu.Te riječi počele su mi doista ići na živce.

Sedmo poglavlje

Kad se začulo prvo upozorenje o skorom početku zabrane izlaska, morojisu skupili stvari. Adrian je odmah otišao, ali na putu prema učeničkomdomu Lissa i Christian nisu žurili. Držali su se za ruke, priljubili glave išaputali o nečemu što sam mogla »prisluškivati« da sam ušla u Lissin um.Još uvijek su bili bijesni zbog vijesti o Viktoru.Dala sam im malo mira i držala se podalje od njih pretražujući širepodručje dok se Eddie držao bliže njima. S obzirom na to da je u kampusubilo više moroja nego dhampira, moroji su živjeli u dva učenička domasmještena jedan uz drugi. Lissa i Christian živjeli su u različitimdomovima, stoga su se zaustavili na mjestu na kojem se dvorišni puteljakrazdvajao. Na rastanku su se poljubili, a ja sam se svim silama trudilaodigrati ulogu čuvara koji se pravi da ništa ne vidi. Lissa me pozdravila ikrenula u svoj dom s Eddiejem. Ja sam slijedila Christiana u njegovuzgradu.Da sam čuvala Adriana ili nekoga njemu sličnog, vjerojatno bih trpjelaseksualno obojene šale o tome kako ćemo sljedećih šest tjedana zajednospavati. Ali Christian se prema meni ponašao ležerno i otresito kao dasam mu sestra. Oslobodio mi je nešto mjesta na podu, a kad se vratio spranja zuba, ja sam si od pokrivača već bila napravila udoban ležaj.Ugasio je svjetlo i uvukao se u svoj krevet.Nakon nekoliko trenutaka, zazvala sam ga:»Christiane!«

50

»Rose, ovo je vrijeme kad bismo trebali spavati.« Zijevnula sam.»Vjeruj mi, htjela bih spavati. Ali imam jedno pitanje.«»Je li riječ o Viktoru? Jer potreban mi je san, a to će me ponovnorazljutiti.«»Ne, riječ je o nečemu drugom.«»U redu, da čujem.«»Zašto me nisi ismijavao zbog onoga sa Stanom? Svi ostali pokušavajuprokužiti jesam li uprskala ili sam to namjerno učinila. Lissa me izmučila.Adrian me izgnjavio. A čuvari... no, zaboravi njih. Ali ti nisi rekao ništa.Mislila sam da ćeš biti pun zajedljivih komentara.«Zavladala je tišina, a ja sam se nadala da je to zato što smišlja odgovor, ane jer je zaspao.»Bilo je besmisleno mučiti te«, rekao je naposljetku. »Znam da to nisiučinila namjerno.«»Zašto ne? Hoću reći, ne želim ti proturječiti, nisam to učinila namjerno,ali kako možeš biti tako siguran?«»Zbog našeg razgovora na kulinarskoj znanosti. I zato što si takva. Vidiosam te u Spokaneu. Tko god da je učinio ono što si ti učinila da nasspasiš... pa, ne bi učinila nešto ovako djetinjasto.«»Opa! Hvala. Ja... to mi puno znači.« Christian mi je vjerovao kada nitkodrugi nije. »Ti si prva osoba koja doista vjeruje da sam uprskala bezskrivenih motiva.«»Pa«, rekao je, »ni ja u to ne vjerujem.«»U što ne vjeruješ? Da sam uprskala? Zašto ne?«»Zar me nisi slušala? Vidio sam te u Spokaneu. Netko poput tebe nećeuprskati ili se prepasti.« Počela sam mu govoriti isto što i čuvarima, da tošto sam već ubila strigoje ne znači da sam nepobjediva, ali on meprekinuo. »Usto, vidio sam kako si izgledala tamo.«»Tamo... na dvorištu?«»Da.« Još smo nekoliko trenutaka proveli u tišini. »Ne znam što sedogodilo, ali kako si izgledala... to nije bio izraz osobe koja se nekomeželi osvetiti ili izraz osobe koja se prepala Altova napada. Bilo jedrukčije... Ne znam. Ali potpuno te zaokupilo nešto drugo. Ako ćemoiskreno, tvoj izraz djelovao je nekako zastrašujuće.«»Ali, ne gnjaviš me ni zbog toga.«»Ne tiče me se. Budući da te tako oduzelo, moralo je biti ozbiljno. Ali akozagusti, osjećat ću se sigurno uz tebe, Rose. Znam da bi me zaštitila da jetamo bio pravi strigoj.« Zijevnuo je. »U redu. Sad kad sam olakšao dušu,mogu li, molim te, pokušati spavati? Tebi možda nije potreban san zaljepotu, ali neki od nas nisu takvi sretnici.«

51

Pustila sam ga da spava, a ubrzo sam se i sama prepustila snu. Bio je todug dan, a bila sam neispavana još od protekle noći. Kad sam čvrstozaspala, počela sam sanjati, a u snu sam prepoznala izdajničke tragovejednog od Adrianovih namještenih snova.»Oh, ne!« zastenjala sam.Stajala sam u vrtu usred ljeta. Zrak je bio težak i pun vlage, a sunce meobasjavalo zlatnim valovima. Oko mene bilo je procvalo cvijeće svihboja, a zrak je bio zasićen mirisom ljiljana i ruža. Pčele i leptiri plesali sus cvijeta na cvijet. Na sebi sam imala traperice i laneni topić. Oko vratami je visio nazar, malo plavo stakleno oko koje je navodno tjeralo vraga.Oko zapešća sam nosila krunicu s križem zvanu chotki, obiteljskonaslijede Dragomira koju mi je dala Lissa. Tijekom dana rijetko samnosila nakit, ali on se uvijek pojavljivao u ovakvim snovima.»Gdje si?« zazvala sam. »Znam da si ovdje?« Adrian je izvirio iza stablajabuke prepune bijelih i ružičastih cvjetova. Nosio je traperice u kojimaga nikada prije nisam vidjela. Dobro su izgledale i definitivno su biledizajnerske. Vrlo jednostavna tamnozelena pamučna majica pokrivala muje gornji dio tijela, a sunčeva svjedost isticala je zlatne i kestenjastenijanse u njegovoj smeđoj kosi.»Rekla sam ti da mi se ne miješaš u snove«, rekla sam držeći ruke nabokovima. Podario mi je svoj lijeni smiješak.»A kako da onda razgovaramo? Prije nisi bila baš prijateljskiraspoložena.«»Pa da ne rabiš moć kompulzije na ljudima, možda bi imao višeprijatelja.«»Morao sam te spasiti od tebe same. Aura ti je bila poput olujnog oblaka.«»Možemo li barem jednom ne razgovarati o aurama i mojoj predstojećojpropasti?«Njegov mi je pogled govorio da ga zapravo zanima ta tema, ali je odustao.»U redu. Možemo razgovarati o drugim stvarima.«»Ali ja uopće ne želim razgovarati! Želim spavati.«»Spavaš.« Adrian se nasmijao i približio se kako bi proučio procvjetalupenjačicu koja se penjala uz debeli kolac. Imala je narančaste i žutecvjetove u obliku trube. Prstom je lagano prošao uz rub jednoga cvijeta.»Ovo je bio vrt moje bake.«»Divno«, rekla sam i udobno se smjestila uz jabukovo stablo. Činilo se daćemo neko vrijeme ostati tu. »Sada ću slušati o povijesti tvoje obitelji.«»Hej, ona je bila cool gospođa.«»Uvjerena sam u to.Mogu li sad ići?« I dalje je gledao cvjetove penjačice.»Ne bi smjela kritizirati morojska obiteljska stabla. Ne znaš ništa o svomocu. Tko zna, možda smo u rodu.«

52

»Bi li me tada pustio na miru?«Dok mi se približavao, nastavio je kao da ništa nisam rekla.»Ne, ne brini. Mislim da imamo različito korijenje. Nije li tvoj otacnekakav Turčin?«»Da, prema mojoj... Hej, gledaš li mi ti to u grudi?«Proučavao me izbliza, ali oči mu više nisu počivale na mom licu.Prekrižila sam ruke na grudima i bijesno ga pogledala.»Gledam ti majicu«, rekao je. »Neprimjerene je boje.«Pružio je ruku i dotaknuo naramenicu. Poput papira po kojem se razlilatinta, tkanina boje bjelokosti postala je crna kao noć. Stisnuo je oči poputumjetnika koji proučava svoje djelo.»Kako to radiš?!« uzviknula sam.»Ovo je moj san. Hmm. Ti nisi crna. Barem ne kada govorimo o bojama.Probajmo s ovim.« Crna se rasplamsala u briljantno grimiznu. »Da, to jeto. Crvena je tvoja boja. Crvena poput ruže, poput slatke, slatke Rose.«»Čovječe«, rekla sam. »Nisam znala da možeš ludjeti i u snu.«Nikada nije bio tmuran i depresivan kakva je Lissa bila prošle godine, aliod moći duha ponekad je definitivno postajao čudan.Uzmaknuo je i raširio ruke.»Uz tebe sam uvijek lud, Rose. Evo, improvizirat ću ti pjesmu.« Zabacioje glavu i povikao prema nebu:»Rose je u crnom, nikada u plavom, oštra kao trnkao i on bori se sa stavom.«Adrian je spustio ruke i pogledao me očekujući moju reakciju.»Kako se trn može boriti?« upitala sam. Odmahnuo je glavom.»Umjetnost ne mora imati smisla, mali dhampiru. Usto, ja sam navodnolud, zar ne?«»Nisi najluđi kojeg znam.«»Pa«, rekao je dok je odlazio proučiti hortenzije, »poradit ću na tome.«Ponovno sam pitala kad mogu »natrag« na spavanje, ali naš me razgovorpodsjetio na nešto.»Adriane... kako znaš jesi li lud ili ne?«Okrenuo je leđa cvijeću smiješeći se. Vidjela sam da se sprema provalitinešto, ali tada me pozorno pogledao. Njegov je podsmijeh nestao, a on jepostao neobično ozbiljan.»Misliš li da si luda?« upitao je.»Ne znam«, rekla sam zureći u pod. Bila sam bosonoga, a oštre vlati traveškakljale su mi stopala. »Priviđaju mi se stvari.«»Ludi ljudi rijetko se pitaju jesu li ludi«, rekao je mudro. Uzdahnula sam ipogledala ga.»To mi baš i ne pomaže.« Prišao mi je i položio ruku na moje rame.

53

»Ja mislim da nisi luda, Rose. Ali mislim da si puno toga prošla.«Namrštila sam se.»Što to znači?«»To znači da mislim da nisi luda.«»Hvala ti. Sad smo raščistili puno toga. Znaš, ovi snovi mi stvarnopočinju ići na živce.«»Lissi ne smetaju«, rekao je.»Posjećuješ i njezine snove? Zar zbilja nemaš granice?«»Ne, nju podučavam. Želi naučiti raditi ovo.«»Divno. Znači, samo sam ja sretnica koja mora trpjeti tvoje seksualnouznemiravanje.« Izgledao je povrijeđeno.»Zbilja bih volio da me ne smatraš utjelovljenjem zla.«»Oprosti. Samo nemam previše razloga smatrati te korisnim.«»Naravno. Za razliku od svog mentora koji voli curice. Ne vidim baš da snjim nešto napreduješ.«Koraknula sam unatrag i stisnula oči.»Ne uvlači Dimitrija u ovo.«»Neću ga uvlačiti kad ga prestaneš smatrati savršenim. Ispravi me akogriješim, ali on je jedan od onih koji su ti krili priču o suđenju, zar ne?«Skrenula sam pogled.»To sada nije bitno. Usto, imao je svoje razloge.«»Da, a oni očito ne uključuju iskrenost prema tebi ili bitku za tvojeprisustvovanje suđenju. Dok ja...« Slegnuo je ramenima.»Ti?« upitala sam podsmjehujući se. »Kako ćeš ti to izvesti? Otići ćeš načik-pauzu sa sucem? Upotrijebiti kompulziju nad kraljicom i polovinomplemića na sudu?«»Ne bi trebala tako napadati one koji ti mogu pomoći. Samo čekaj.« Učelo mi je utisnuo lagani poljubac kojem sam pokušala izmigoljiti. »Asada pođi odmoriti se.«Vrt je izblijedio, a ja sam se vratila uobičajenom crnilu snova.

Osmo poglavlje

Sljedećih nekoliko dana slijedila sam Christiana bez ijednog incidenta. Isve sam više gubila strpljenje.Kao prvo, otkrila sam da biti čuvar znači provoditi puno vremenačekajući. Uvijek sam to znala, ali u stvarnosti mi je to puno teže padalo.Čuvari su bili strahovito važni u trenutku kada bi se strigoji odlučili zanapad. Ali napadi strigoja bili su prilično rijetki. Moglo je proći punovremena, čak i godina, a da čuvar ne sudjeluje ni u jednoj borbi. Naši

54

instruktori sigurno neće dopustiti da toliko dugo čekamo tijekom ovevježbe, ali nastojali su nas naučiti strpljenju i tome koliko je važno neopustiti se samo zato što neko vrijeme nije zaprijetila opasnost.Usto, morali smo živjeti u najstrožim mogućim uvjetima za čuvare: uvijeksmo stajali i bili strogo službeni. Čuvari koji su živjeli s morojskimobiteljima vrlo su često bili ležerni u njihovim domovima i radiliuobičajene stvari, čitali i gledali TV, a pritom bili spremni na svakuprijetnju. Ali, bilo je i drukčijih situacija, stoga smo se u školi moralipriviknuti na teže uvjete.Nisam imala strpljenja toliko čekati. Nije se tu radilo samo o nemiru,imala sam očajničku potrebu dokazati se. Htjela sam nadoknaditi to štonisam reagirala kad me Stan napao. Mason mi se više nije priviđao, a jasam zaključila da su sva ta priviđenja bila izazvana stresom i umorom. Tome usrećivalo, bolje nego da sam luda ili nesposobna.Određene stvari ipak me nisu usrećivale. Kad smo se jednom nakonnastave Christian i ja našli s Lissom, osjetila sam da iz nje isijavajuzabrinutost, strah i ljutnja. Ali, to se osjećalo samo kroz vezu. Izvana jedjelovala posve dobro. Eddie i Christian razgovarali su o nečemu i nisuništa primijetili. Prišla sam joj i zagrlila je dok smo hodale.»Sve je u redu. Sve će biti u redu.« Znala sam što je muči. Viktor.Zaključile smo da najbolje rješenje vjerojatno nije zadužiti Christiana danas pokuša uvesti na Viktorovo suđenje usprkos njegovoj želji da se»pobrine za sve«. Stoga se Lissa dan prije igrala diplomata i vrlo ljubaznorazgovarala s Albertom o mogućnosti da nas dvije svjedočimo. Alberta jojje jednako ljubazno rekla da to ne dolazi u obzir.»Mislila sam da će nam, ako im dobro objasnimo kako stoje stvari i zaštoje to tako važno, dopustiti da idemo«, promrmljala je. »Rose, ne moguspavati... Stalno razmišljam o tome. Što ako se izvuče? Što ako ga doistaoslobode?«Glas joj je drhtao, a osjećala se i ranjivost koju dugo nisam kod njezamjećivala. Zbog takvih stvari u meni se uglavnom palilo zvono zauzbunu, ali ovoga puta su mi samo navrla sjećanja na prošla vremena kadje Lissa gotovo potpuno ovisila o meni. Veselilo me jako što je postalasnažna i htjela sam se pobrinuti da takva i ostane. Snažnije sam jestisnula, što nije bilo lako izvesti dok smo hodale.»Neće se izvući«, rekla sam oštro. »Ići ćemo na suđenje. Pobrinut ću se zato. Znaš da nikada ne bih dopustila da ti se nešto dogodi.«Naslonila je glavu na moje rame i lagano se osmjehnula.»To volim kod tebe. Pojma nemaš kako ćeš nas odvesti na suđenje, alisvejedno daješ sve od sebe da bih se ja osjećala bolje.«»Djeluje li?«

55

»Da.«U njoj je još tinjala zabrinutost, ali zabavljala se, što je malo smanjilonjezin učinak. Usto, iako me zadirkivala zbog odvažnih obećanja kojesam joj davala, moje su je riječi zbilja umirivale.Nažalost, ubrzo sam doznala da Lissa ima još razloga za nezadovoljstvo.Čekala je da lijekovi iziđu iz njezina organizma i dopuste joj potpunpristup moćima. One su bile tamo, obje smo ih osjećale, ali ih nije moglakoristiti. Prošla su već tri dana, a ništa se nije promijenilo. Bilo mi je žao,ali ipak me najviše brinulo njezino mentalno stanje, koje je za sada bilodobro.»Ne znam što se događa«, potužila se. Stigle smo gotovo do zajedničkihprostorija. Lissa i Christian namjeravali su gledati film. Pitala sam se kakoću uspjeti gledati film i biti u stanju pripravnosti. »Čini se da bih trebalabiti u stanju nešto učiniti, ali još uvijek ne mogu. Zaglavila sam.«»To ne mora nužno biti loše«, rekla sam i udaljila se od nje kako bihizvidjela situaciju na puteljku ispred nas. Potišteno me pogledala.»Previše se brineš. Mislila sam da je to moj posao.«»Moj je posao brinuti se za tebe.«»Zapravo, to je moj posao«, rekao je Eddie u šali.»Nijedno od vas dvoje ne bi se trebalo brinuti«, rekla je Lissa. »Ne zbogovoga.« Christian ju je obujmio oko struka.»Nestrpljivija si od Rose. Sve što trebaš je...«Bio je to deja vu.Stan je iskočio iz šikare i posegnuo za Lissom. Obujmio joj je trup i nagloje privukao k sebi. Moje je tijelo reagiralo nagonski, bez oklijevanja samse spremala »spasiti je«. Jedini problem bio je što je Eddie takođernagonski reagirao, a on joj je bio bliže, zbog čega je bio u prednosti.Kružila sam pokušavajući se uključiti u akciju, ali način na koji su se njihdvojica borili to mi je onemogućavao.Eddie je naglo i munjevito prišao Stanu s boka i povukao njegovu ruku sLisse tolikom snagom da je umalo iskočila iz zgloba. Zbog Eddiejevežilavosti često se nije uočavalo koliko je zapravo mišićav. Stan je zarionokte u Eddiejevo lice, ali to je bilo dovoljno da se Lissa izmigolji i otrčiiza mene Christianu. Kad se ona sklonila s puta, pomaknula sam se ustranu u nadi da ću moći pomoći Eddieju, ali nije bilo potrebe. Nepromašivši ni udarca, zgrabio je Stana i bacio ga na pod. Pola sekundekasnije Ediejev vježbački kolac lebdio je točno iznad Stanova srca.Stan se nasmijao. Bio je iskreno zadovoljan.»Dobar posao, Castile.«Eddie je povukao kolac i pomogao svom instruktoru ustati. Sada kad jeakcija završila vidjela sam da je Stanovo lice puno modrica i mrlja. Mi

56

novaci smatrali smo napade rijetkima, ali čuvari su se tijekom ove vježbesvakodnevno borili. Sve smo ih zlostavljali, ali oni su to podnosilidostojanstveno i sa smislom za humor.»Hvala, gospodine«, rekao je Eddie. Izgledao je zadovoljno, ali ne tašto.»Naravno, da sam pravi strigoj, bio bih brži i jači, ali uvjeren sam da bimu se ti dobro suprotstavio s tom svojom brzinom!« Stan je pogledaoLissu. »Jesi li dobro?«»Jesam«, rekla je ozarena lica. Osjećala sam da je zbilja uživala uuzbuđenju. Adrenalin joj je divljao. Stan se prestao smijati kada seokrenuo prema meni.»A ti, što si ti radila?«Zurila sam u njega zgranuta njegovim neugodnim tonom. Isto je rekao iprošli put.»Kako to misliš?« uzviknula sam. »Nisam se ukipila ili slično! Bila samspremna uskočiti, čekala sam svoju priliku.«»Točno«, složio se. »Upravo je u tome problem. Bila si toliko željnaakcije da si zaboravila kako su iza tebe dva moroja. Ponašala si se kao dane postoje. Na otvorenom ste, a ti si im okrenula leđa.«Prišla sam mu i pogledala ga ne razmišljajući o umjesnosti svojegapostupka.»To nije pošteno. Ne možeš mi reći da drugi čuvar ne bi uskočio da su nasstrigoji napali u stvarnome svijetu i učinio sve da ga svlada što je prijemoguće.«»Vjerojatno si u pravu«, rekao je Stan. »Ali ti nisi razmišljala o tome kakoučinkovito ukloniti prijetnju. Nisi razmišljala o svojim izloženimmorojima. Razmišljala si o tome koliko brzo možeš učiniti neštouzbudljivo i iskupiti se.«»Mo... molim? Ne preskačeš li nešto? Ocjenjuješ me na osnovu onoga štoti misliš da me motiviralo. Kako možeš znati o čemu sam razmišljala?«To većinom ni sama nisam znala.»Nagon«, odgovorio je tajnovito. Uzeo je blok i nešto zabilježio. Stisnulasam oči. Voljela bih da sam mogla vidjeti kroz blok i razabrati što piše omeni. Kada je završio, spremio je blok u jaknu i kimnuo nam. »Vidimo sekasnije.«Gledali smo kako se kreće po snijegu u smjeru dvorane u kojoj su treniralidhampiri. Razjapila sam usta, ne mogavši izustiti ni riječi. Kada će sveovo završiti ? Svakoga puta iznova se opečem na stvarima koje nemajunikakve veze s načinom na koji bih zadatak obavila u stvarnome svijetu.»To nije bilo pošteno. Kako mi može suditi na osnovu onoga što on mislida ja mislim?«Nastavili smo se kretati prema domu. Eddie je slegnuo ramenima.

57

»On može misliti što god želi. On je naš instruktor.«»Da, ali dat će mi još jednu lošu ocjenu! Terenska nastava nema smislaako uistinu ne pokazuje kako bismo se ponijeli u sukobu sa strigojima. Nemogu vjerovati! Ja sam dobra, zbilja dobra. Kako mi, zaboga, ovo nepolazi za rukom?«Nitko nije imao odgovor, a Lissa je oprezno dodala:»Pa, bio on pošten ili ne, u jednom je imao pravo: zbilja si bio izvrstan,Eddie.«Pogledala sam Eddieja. Bilo mi je žao što sam dopustila da moji problemiodvuku pozornost s njegova uspjeha. Bila sam bijesna, doista bijesna, aliproblem Stanove nepravednosti trebala sam rješavati sama. Eddie jeizvrsno obavio zadatak i svi smo ga toliko nahvalili na putu prema domuda sam vidjela kako mu obraze oblijeva crvenilo. A možda je to bilo samood hladnoće. U svakom slučaju, bila sam sretna zbog njega.Smjestili smo se u prostoriju za odmor. Bilo nam je drago što je nitko nijezauzeo i što je u njoj ugodno i toplo. Svaki je dom imao nekolikoprostorija za odmor, a sve su bile opskrbljene filmovima, igrama iudobnim stolicama i kaučima. Učenici su ih mogli koristiti samo uodređeno vrijeme. Vikendima su bile gotovo stalno otvorene, ali jetijekom tjedna njihovo korištenje bilo ograničeno, vjerojatno kako bismose usredotočili na pisanje zadaća.Eddie i ja procijenili smo stanje u sobi, napravili plan i zauzeli položaje.Naslonjena uza zid, ljubomorno sam promatrala kauč na kojem su seudobno izvalili Lissa i Christian.Mislila sam da će mi film odvlačiti pozornost, ali zapravo su mi mozakzaokupili vlastiti uzburkani osjećaji. Nisam mogla vjerovati da je Stanono rekao. Čak je i priznao da bi se u žaru borbe svaki čuvar pokušaouključiti u tučnjavu. Njegove tvrdnje o tome da me motivirala želja zaslavom bile su apsurdne. Zapitala sam se prijeti li mi zbilja opasnost odpada na terenskoj nastavi. Ako prođem, valjda mi neće oduzeti Lissunakon mature ? Alberta i Dimitri rekli su da je ovo samo eksperiment kojiće Lissi i meni pružiti dodatni trening, ali iznenada je onaj tjeskobni,paranoični dio mene počeo sumnjati. Eddie ju je izvrsno štitio. Možda suhtjeli vidjeti kako bi surađivala s drugim čuvarima? Možda su se brinulida sam ja dobra samo kad nju štitim, ali ne i ostale moroje. Naposljetku,dopustila sam da Mason umre, zar ne? Možda su zapravo htjeli provjerititreba li me zamijeniti. Uostalom, tko sam ja? Potrošan novak. A ona jeprinceza iz obitelji Dragomir. Uvijek će imati zaštitu, a ja nisam nužnoona koja će joj je pružiti. Naša će veza biti beskorisna ako se ispostavi dasam nesposobna.

58

Adrianov ulazak potisnuo je moju bolesnu paranoju u stranu. Ušuljao se uzamračenu prostoriju i namignuo mi dok se bacao u naslonjač kraj mene.Znala sam da je samo pitanje vremena kad će se pojaviti. Mislim da smomu mi jedina zabava u kampusu. A možda i nismo, sudeći po tome kolikoje bazdio na alkohol.»Jesi li trijezan?« upitala sam ga kad je film završio.»Dovoljno trijezan. Što ima?«Adrian nije posjetio moje snove od onoga s vrtom. A malo se okanio isvoga besramnog flertanja. Uglavnom se pojavljivao kako bi radio sLissom ili ubio dosadu.Sažeto smo mu prepričali susret sa Stanom ističući Eddiejevu hrabrost ine spominjući kako me propisno izgrdio.»Dobro obavljeno«, rekao je Adrian. »Izgleda da si u bitki zaradio iožiljak.« Pokazao je na Eddiejev obraz s kojega su nam pogled uzvratiletri crvene brazgotine. Sjetila sam se kako je Stan noktima zgrabio Eddiejatijekom borbe. Eddie je lagano dotakao obraz.»Jedva to osjetim.« Lissa se nagnula prema njemu i proučila ga.»Zaradio si ih dok si me štitio.«»Zaradio sam ih dok sam se trudio proći terensku nastavu«, zafrkavao se.»Ne brini zbog toga.«I tada se dogodilo. Vidjela sam kako je prožimaju sućut i nepobitnapotreba da pomaže drugima koje su je često obuzimale. Nije moglapodnijeti pogled na bol, nije mogla samo sjediti uz njega ako je moglapomoći. Osjetila sam kako se u njoj nakuplja snaga, a od togveličanstvenog i vrdožnog osjećaja zaškakljali su me nožni prsti. Osjećalasam kako to utječe na nju. Bilo je to poput strasti i zanosa. Dotaknula jeEddiejevo lice...I ožiljci su nestali.Spustila je ruku i obje nas je napustila euforija duha.»Jebote«, pobjeglo je Adrianu. »Nisi se šalila u vezi s tim.« Zagledao se uEddiejevo lice. »Nema im više ni traga.«Lissa je bila ustala, a sada se ponovno zavalila u kauč. Nagnula je glavu izatvorila oči.»Uspjela sam. Još uvijek to mogu.«»Naravno da možeš«, rekao je Adrian odlučno. »A sada moraš menenaučiti kako to učiniti.« Otvorila je oči.»Nije tako jednostavno.«»Ah, razumijem«, rekao je prenaglašeno. »Rešetaš me kao luda o tomekako vidjeti aure i šetati snovima, ali svoje tajne zanata ne želiš odati.«»Nije da ne želim«, rekla je. »Ne mogu.«

59

»Pa, rođakinjo, pokušaj.« Tada je zario nokte u svoju ruku i potekla jekrv.»Isuse Kriste!« jauknula sam. »Jesi li ti normalan?« Koga zavaravam?Naravno da nije.Lissa ga je uhvatila za ruku i, kao i nekoliko trenutaka prije kod Eddieja,iscijelila njegovu kožu. Bila je ushićena, ali moje raspoloženje iznenada jesplasnulo bez pravog razloga.Njih dvoje upustili su se u raspravu koju nisam mogla pratiti.Upotrebljavali su standardne pojmove iz svijeta magije kao i neke za kojesam bila prilično uvjerena da su ih izmislili na licu mjesta. Sudeći poChristianovu licu, ni on ih nije razumio i ubrzo je postalo jasno da suAdrian i Lissa zaboravili na nas žarko posvećeni tajnama duha.Christian je izgledao kao da se dosađuje pa je naposljetku ustao.»Hajdemo, Rose. Da ovo želim slušati, išao bih na predavanje. Gladansam.« Lissa je podigla pogled.»Večera je tek za sat i pol.«»Hranitelj«, rekao je. »Danas nisam iskoristio svojega.«Utisnuo je poljubac na Lissin obraz i otišao. Slijedila sam ga. Ponovno jepočelo sniježiti i ja sam optuživački promatrala pahulje koje su šibale okonas. Kada je prvi put počelo sniježiti početkom prosinca, bila samuzbuđena. Sada je ova bijela stvar postala već prilično dosadna. Ipak, baškao i prije nekoliko večeri, studen je popravila moje raspoloženje, hladanzrak kao da me trgnuo. Što smo se više približavali hraniteljima, ja sam seviše smirivala.»Hraniteljima« smo zvali ljudska bića koja su se dragovoljno javljalakako bi morojima bili redovit izvor krvi. Za razliku od strigoja koji susvoje žrtve ubijali nakon što su pili iz njih, moroji su uzimali samo malekoličine svakoga dana i nisu ubijali donora. Ti ljudi živjeli su zaomamljenost koju su dobivali iz ugriza vampira i bili su sretni što takoprovode svoje živote, odvojeno od ostatka ljudskoga društva. To je biloneobično, ali morojima nužno. Škola je tijekom noći uglavnom imalahranitelja ili dva u morojskim domovima, ali su većim dijelom danaučenici morali na dnevni fiks u zajedničku blagovaonicu.Dok sam hodala i promatrala bijela stabla, ogradu i stijene, moju jepozornost privuklo još nešto što se bijeljelo u krajoliku. Zapravo, nije sebaš bijeljelo. Bilo je blijede, isprane boje.Naglo sam se zaustavila i razrogačila oči. Na drugoj strani četvrtastogdvorišta stajao je Mason gotovo stopljen sa stablom i stupom. Ne,pomislila sam. Uspjela sam se uvjeriti da je s tim svršeno, a sada jeponovno ovdje, promatra me, s tim svojim ucviljenim, fantomskim licem.Pokazao je prema stražnjem dijelu kampusa. Pogledala sam u tom smjeru,

60

ali ponovno nisam imala pojma što da tražim. Kad sam se ponovnookrenula prema njemu, mogla sam samo zuriti dok me prožimao strah.Ledeno hladna ruka dotakla mi je vrat i ja sam se okrenula. Bio je toChristian.»Što je?« upitao me.Pogledala sam prema mjestu gdje sam vidjela Masona, ali on je, naravno,nestao. Sklopila sam oči na trenutak i uzdahnula. Okrenula sam se premaChristianu i nastavila hodati.»Ništa«, odgovorila sam.Kad smo bili skupa, Christian je inače uvijek imao mnoštvo duhovitihkomentara, ali sada je šutio. Bila sam zaokupljena vlastitim mislima ibrigama o Masonu stoga ni ja nisam ništa govorila. Priviđenje je trajalosamo nekoliko sekundi. S obzirom na lošu vidljivost, to se moje okovjerojatno samo poigravalo sa mnom, zar ne? Pokušavala sam se u touvjeriti dok smo hodali. Kad smo ušli u zajedničku blagovaonicu isklonili se od hladnoće, konačno sam shvatila da s Christianom nešto nijeu redu.»Što se događa?« upitala sam ga nastojeći ne razmišljati o Masonu. »Jesili dobro?«»Jesam«, odgovorio je.»Način na koji si to rekao govori mi da nisi.«Ignorirao me dok smo išli prema sobi za hranjenje. Bila je veća gužvanego što sam očekivala, svi odjeljci u kojima su sjedili hranitelji bili supuni moroja. Brandon Lazar bio je jedan od njih. Dok se hranio, opazilasam izblijedjelu zelenu modricu na njegovu obrazu i sjetila sam se danikada nisam doznala tko ga je prebio. Christian se prijavio moroju navratima pa je u čekaonici pričekao da ga pozovu. Razbijala sam mozakpokušavajući shvatiti što je Christianu moglo tako pokvariti raspoloženje.»Što je? Nije ti se svidio film?«Tišina.»Zgadilo ti se Adrianovo samoranjavanje?« Potajno sam uživala gnjavećiChristiana. Ovako sam mogla cijelu noć. Nema odgovora.»Jesi li... oh.« Tada sam shvatila.Čudilo me što se toga nisam prije sjetila.»Uzrujan si jer je Lissa htjela razgovarati o magiji s Adrianom?«Slegnuo je ramenima. To mi je reklo sve što sam trebala znati.»Ma daj, do tebe joj je stalo više nego do magije. Samo je neštozaokuplja, znaš? Tolike je godine provela u uvjerenju da nema pravemoći, a onda je doznala da nije tako. Njezina je moć jedna od onih ludih ipotpuno nepredvidljivih. Samo je pokušava shvatiti.«

MIN@

61

»Znam«, rekao je kratko. Zurio je po prostranoj prostoriji neusredotočujući se ni na koga. »Nije u tome problem.«»Onda zašto...« Riječi su mi se postupno izgubile kad sam shvatila jošnešto. »Ljubomoran si na Adriana.«Christian me netremice promatrao svojim velikim ledeno plavim očima.Znala sam da sam pogodila.»Nisam ljubomoran. Samo sam...«»... nesiguran jer tvoja cura provodi puno vremena s bogatim i relativnozgodnim tipom koji bi joj se mogao svidjeti. Odnosno, kako mi tozovemo, ljubomoran si.« Okrenuo se, očito sam ga živcirala.»Rose, naša bi ljubav mogla puknuti. K vragu. Zašto im toliko treba?«»Čuj«, rekla sam dok sam nastojala pronaći ugodniji položaj. Boljele sume noge od tolikog stajanja. »Zar neki dan nisi slušao moj romantičnigovor o tome kako te Lissa nosi u srcu? Luda je za tobom. Vjeruj mi, ti sijedini kojeg želi, ja to mogu reći sa stopostotnom sigurnošću. Znala bih dapostoji netko drugi« Lagano se nasmiješio.»Ti si joj najbolja prijateljica. Mogla bi je pokrivati.«Podsmjehnula sam se.»Ne bih kad bi bila s Adrianom. Uvjeravam te, on je uopće ne zanima,hvala bogu, barem ne u tom smislu.«»Ali on zna biti uvjerljiv. Zna kako rabiti kompulziju...«»Da, ali je ne rabi na njoj. Ne znam ni može li, mislim da se međusobnoponištavaju. Usto, zar nisi pazio? Adrian je, nažalost, svoju pozornostusmjerio na mene.«»Zbilja?« upitao je iznenađeno. Dečki zbilja nisu svjesni ovakvih stvari.»Znam da voli očijukati...«»I nepozvan mi se pojavljuje u snovima. S obzirom na to da ne mogupobjeći, pružaju mu se savršene prilike da me muči svojim takozvanimšarmom i pokušajima da bude romantičan.« Postao je sumnjičav.»Pojavljuje se i u Lissinim snovima.«K vragu! Nisam smjela spomenuti snove. Što je ono Adrian rekao?»Nju u snovima podučava. Mislim da se ne trebaš brinuti.«»Ljudi ne bi zurili da se na tulumu pojavi s Adrianom.«»Ah«, rekla sam. »O tome je, dakle, riječ. Misliš da ćeš je povući nadno?«»Nisam toliko dobar... u tim društvenim stvarima«, priznao je pokazujućirijetku ranjivost. »A mislim da je Adrian i na boljem glasu od mene.«»Šališ se?«»Ma hajde, Rose. To što netko pije i puši je jedno, a kad svi misle da ćešpostati strigoj, nešto posve drugo. Vidio sam kako su se svi ponašali naskijanju kad me vodila na večere i slično. Ja sam joj teret. Ona je jedini

62

predstavnik svoje obitelji. Ostatak života provest će u politici i nastojat ćebiti u dobrim odnosima s ljudima. Adrian joj u tome može pomoći punoviše od mene.«Odoljela sam porivu da ga tresnem kako bih ga dozvala pameti.»Kužim te, ali tvoj neprijeporni zaključak ima jedan nedostatak: Izmeđunje i Adriana nema ničega.«Skrenuo je pogled i više nije ništa rekao. Pretpostavljam da nije stvarsamo u tome što je ona s drugim dečkom. Kako je i sam priznao, imao jeniz dvojbi u vezi s Lissom. Veza s njom učinila je čuda za njegov stav idruštvenost, ali on se i dalje teško nosio s činjenicom da potječe iz»okaljane« obitelji. I dalje se brinuo da nije dovoljno dobar za nju.»Rose je u pravu«, začuo se nepoželjan glas iz pozadine. Pripremila samsvoj najoštriji pogled i okrenula se prema Jesseju.Naravno, u blizini je vrebao Ralf. Dean, novak dodijeljen Jesseju,stražario je na vratima. Njihov odnos očito je bio formalniji. Jesse i Ralfnisu stajali u redu kad smo stigli, ali očito su dolutali i čuli dovoljno dapovezu o čemu smo razgovarali.»I dalje si pripadnik plemstva. Imaš svako pravo biti s njom.«»Sjajno, kakav preokret«, rekla sam. »Niste li mi vas dvojica neki dangovorili kako će Christian svakog trena postati strigoj ? Ja bih pazila nasvoj vrat da sam na vašemu mjestu. Izgleda opasno.«Jesse je slegnuo ramenima.»Hej, rekla si da je čist, a ako se itko razumije u strigoje, to si ti. Usto,počinjemo misliti kako je Ozerina buntovna narav pozitivna.«Sumnjičavo sam ga pogledala pokušavajući shvatiti u čemu je štos. Ipak,djelovao je iskreno, kao da je zbilja uvjeren da je Christian pouzdan.»Hvala«, rekao je Christian, a usna mu se iskrivila u podrugljiv smiješak.»Sada kada ste odobrili mene i moju obitelj, konačno mogu nastaviti saživotom. To je bilo jedino što me sputavalo.«»Ne šalim se«, rekao je Jesse. »Ozere su se u posljednje vrijeme pritajile,ali nekada su bili jedna od najjačih obitelji. Ponovno bi mogli biti snažni,pogotovo ti. Ne bojiš se raditi stvari koje ne bi smio. To nam se sviđa. Daprevladaš svoja asocijalna sranja, mogao bi steći prave prijatelje i dalekodogurati. Možda bi se tada prestao toliko brinuti oko Lisse.«Christian i ja smo se pogledali.»Na što ciljaš?« upitao je.Jesse se nasmiješio i tajnovito se ogledao oko sebe.»Okupila se nekolicina nas. Formirali smo skupinu, recimo da je to načinda se ujedinimo mi iz boljih obitelji, razumiješ? Stvari posljednjih mjesecilagano izmiču kontroli sa svim tim napadima strigoja, a ljudi ne znaju štobi. Priča se i o tome da nas se pošalje u borbu i da se potraže novi načini

63

za raspodjelu čuvara.« Rekao je to uz podsmijeh, a ja sam senakostriješila kad sam čula da čuvare opisuje kao stvari. »Previše onihkoji ne pripadaju plemstvu pokušava preuzeti kontrolu.«»U čemu je problem ako su njihove zamisli dobre?« upitala sam.»Njihove zamisli nisu dobre. Ne znaju gdje im je mjesto. Neki od naspočeli su razmišljati kako da se zaštitimo od toga i kako da pazimo jednina druge. Mislim da bi ti se svidjelo ono što smo naučili raditi. Ipak smomi oni koji trebaju odlučivati, a ne dhampiri ili moroji nikogovići. Mi smoelita. Najbolji. Pridruži nam se, mogli bismo ti pomoći s Lissom.«Nisam si mogla pomoći. Nasmijala sam se. Christian se samo zgrozio.»Povlačim što sam maloprije rekao«, uzvratio im je. »Ovo sam čekaocijelog svog života. Poziv da se pridružim klubu vaše kućice na stablu.«Velik i nezgrapan, Ralf je istupio.»Ne igraj se s nama. Ovo je ozbiljno.« Christian je uzdahnuo.»Onda se nemojte igrati sa mnom. Ako doista mislite da se želim družiti svama i pokušati stvoriti još bolji svijet za moroje koji su ionakorazmaženi i sebični, još ste gluplji nego što sam mislio. A smatram vasprilično glupima.«Jessejevo i Ralfovo lice preplavile su ljutnja i nelagoda, ali tada su,srećom, prozvali Christiana. Dok smo prolazili prostorijom, izgledao jeprilično veselo. Nema ništa bolje od sukoba s dvojicom papaka da sepočneš osjećati bolje kad je u pitanju tvoj ljubavni život.Hraniteljica koju su dodijelili Christianu zvala se Alice i bila je najstarijau kampusu. Većina moroja više je voljela mlade donore, ali Christian,uvrnut kakav je bio, volio ju je jer je senilna. Nije bila toliko stara, ušezdesetima, ali je previše vampirskih endorflna u životu na njoj ostavilotrajan trag.»Rose«, rekla je i pogledala me svojim omamljenim plavim očima. »Tiinače nisi s Christianom. Zar ste se ti i Vasilisa posvađale?«»Ne«, odgovorila sam. »Promjena okoline.«»Okolina«, promrmljala je i pogledala kroz obližnji prozor. Moroji suimali zamračena stakla koja nisu propuštala sunčevu svjetlost i sumnjalasam da su ljudska bića kroz njih išta mogla vidjeti. »Okolina se uvijekmijenja. Nisi li to primijetila?«»Ne naša okolina«, rekao je Christian koji je sjedio uz nju. »Taj snijegneće nikamo. Barem ne sljedećih nekoliko mjeseci.«Uzdahnula je i očajnički ga pogledala.»Nisam govorila o toj okolini.«Christian me veselo pogledao, a potom se nagnuo prema njoj i zario jojzube u vrat. Lice joj se opustilo. Pio je iz nje, a ona je zaboravila na svakirazgovor o okolini ili o čemu god da je pričala. Već sam toliko dugo

64

živjela s vampirima da sam zaboravila na njihove očnjake. Većina morojadobro ih je skrivala. Samo sam se u ovakvim trenucima podsjećala kolikosu vampiri moćni.Dok sam ih promatrala kako se hrane, uglavnom sam se prisjećalavremena kada smo Lissa i ja pobjegle iz Akademije i ja sam joj davala dase hrani mnome. Nikada nisam postala ludo ovisna kao hraniteljica, aliuživala sam u kratkotrajnoj omamljenosti. Nikada nikome ne bih moglapriznati koliko sam ponekad žudjela za tim. U našemu svijetu samo suljudska bića davala krv. Dhampire koji su to činili smatralo se jeftinima iponižavalo ih se.Sada kad sam promatrala vampire kako piju, više nisam razmišljala otome kako je dobro bilo osjećati omamljenost. Umjesto toga prisjećalasam se prostorije u Spokaneu u kojoj se Isaiah, strigoj koji nas je zarobio,hranio Eddiejem. Osjećaji koji su se tada u meni komešali bili su svesamo ne dobri. Eddie je strašno propatio, a ja sam mogla samo sjediti ipromatrati ga. Namrštila sam se i skrenula pogled s Christiana i Alice.Kad smo napustili prostoriju za hranjenje, Christian je bio vedriji i življi.»Stiže vikend, Rose. Nema predavanja, a imat ćeš i svoj slobodan dan.«»Ne«, rekla sam. Umalo sam zaboravila. Prokletstvo! Zašto me moraopodsjetiti? A umalo sam se počela osjećati bolje nakon incidenta saStanom. Uzdahnula sam. »Čeka me rad za opće dobro.«

Deveto poglavlje

Budući da je velik broj Moroja vukao podrijetlo iz istočne Europe,pravoslavlje je bilo prevladavajuća vjera u kampusu. I ostale su vjere bilezastupljene, a ja bih rekla da je sve u svemu samo oko polovine studenataredovito prisustvovalo nekoj od vjerskih službi. Lissa je spadala međunjih. Svake je nedjelje išla u crkvu jer je vjerovala. I Christian je spadaotakođer u tu skupinu. On je to činio zbog nje i zato što je tako ostavljaodobar dojam i umanjivao mogućnost da postane strigoj. S obzirom na toda strigoji nisu mogli kročiti na posvećeno tlo, redoviti odlasci u crkvudonijeli su mu nešto ugleda.Kad ne bih prespavala, otišla bih u crkvu radi društva. Lissa i mojeprijateljice obično su se nakon obreda družile i zabavljale, stoga je crkvabila dobro mjesto za sastanke. Ako je Bogu smetalo što njegov domkoristim za unaprjeđenje svojega društvenog života, nije mi to dao naznanje. Ili je samo čekao povoljan trenutak da me kazni.

65

Ali, te nedjelje nakon obreda sam morala ostati kod crkve jer sam tamotrebala odraditi svoj rad za opće dobro. Sve se raščistilo i ja sam seiznenadila ugledavši još jednu osobu: Dimitrija.»Što ti tu radiš?« upitala sam.»Pomislio sam da bi ti pomoć dobro došla. Čujem da svećenik pripremadosta čišćenja.«»Da, ali ovo nije tvoja kazna. A imaš i slobodan dan. Mi smo, u redu, sviostali su, proveli cijeli tjedan boreći se, ali vi ste ti koji su započinjali.«Primijetila sam da i Dimitri ima nekoliko masnica iako ni približno kolikoStan. Bio je to dug tjedan za sve, a tek je prvi od šest.»A što bih drugo danas radio?«»Na pamet mi pada još sto stvari«, rekla sam hladno. »Vjerojatno senegdje prikazuje film s Johnom Wayneom koji još nisi pogledao.«Odmahnuo je glavom.»Nema takvog. Sve sam ih pogledao. Gle, svećenik nas čeka.«Okrenula sam se. Naravno. Pred crkvom je stajao otac Andrew ipromatrao nas. Svukao je raskošnu halju koju je nosio na obredu i obukaojednostavne hlače i košulju koja mu je bila raskopčana. Činilo se da je ion spreman za posao, a ja sam se zapitala što se dogodilo s pričom onedjelji kao danu odmora.Dok smo Dimitri i ja prilazili po zadatke, razmišljala sam o tome što jeDimitrija nagnalo da ostane ovdje. Sigurno nije zbilja želio raditi na svojslobodan dan. Nisam bila naviknuta na nepoznanice kad je on u pitanju.Njegove su namjere uglavnom bile jasne stoga sam pretpostavila da i zaovo postoji jednostavno objašnjenje. Samo ga još nisam shvatila.»Hvala vam što ste se dragovoljno javili pomoći mi.« Otac Andrew namse nasmiješio. Nastojala sam ne podsmjehnuti se na riječi »dragovoljnojavili«. On je bio moroj u kasnim četrdesetima rijetke sijede kose. Iakonisam imala previše povjerenja u vjeru, sviđao mi se i poštovala sam ga.»Nećemo raditi ništa teško«, nastavio je. »Zapravo, bit će pomalodosadno. Obavit ćemo redovito čišćenje, a potom bih volio da razvrstamokutije koje trunu u potkrovlju.«»Rado ćemo učiniti što god treba«, rekao je Dimitri važno. Potisnula samuzdah i pokušala ne razmišljati o svemu drugome što bih mogla raditi.Bacili smo se na posao.Ja sam zadužena za podove, a Dimitri je preuzeo brisanje prašine ipoliranje drvenih klupa. Čistio je pozorno i predano, izgledao je kao da sedoista ponosi svojim radom. Ja sam i dalje pokušavala shvatiti zašto jeuopće tu. Nemojte me pogrešno shvatiti, bilo mi je drago. U njegovoj samse prisutnosti osjećala bolje i naravno da sam uvijek uživala gledajući ga.

66

Pomislila sam da je možda ovdje kako bi iz mene izvukao višeinformacija o onome što se dogodilo onaj put sa Stanom, Christianom iBrandonom. Ili me htio kazniti zbog onoga što se dogodilo drugi put saStanom, kad me optužio da uskačem u borbu iz sebičnih pobuda. Oba suobjašnjenja zvučala kao moguća, ali on nije rekao ništa. Čak i kad jesvećenik izišao iz svetišta i otišao u ured, Dimitri je nastavio raditi utišini. Pretpostavila sam da bi mi, da je imao što za reći, to tada učinio.Kad smo završili s čišćenjem, otac Andrew dao nam je da kutije punestvari spustimo s potkrovlja u skladište iza kapelice. Lissa i Christiančesto su koristili to potkrovlje kao tajno skrovište, a ja sam se pitala hoćeli činjenica da je sada čišće djelovati pozitivno ili negativno na njihoveromantične predahe. Možda ga napuste pa ću konačno moći spavati.Kad smo sve spustili, nas troje smjestili smo se na podu i počelirazvrstavati stvari. Otac Andrew rekao nam je što trebamo sačuvati, a štobaciti. Bilo je ugodno za promjenu konačno sjesti. Dok smo radili, on jećaskao, ispitivao me o predavanjima i sličnom. Nije bilo loše.A onda mi je nešto palo na um. Polazilo mi je za rukom uvjeriti se da jeMason samo iluzija uzrokovana nedostatkom sna, ali kad bi mi netkonadležan potvrdio da duhovi nisu stvarni, to bi mi zbilja pomoglo da sepočnem osjećati bolje.»Vjerujete li u duhove?« upitala sam oca Andrewa. »Hoću reći, spominjuli se u...« rukom sam pokazala oko nas, »u ovim stvarima?«Pitanje ga je očito iznenadilo, ali čini mi se da ga nije uvrijedilo što samnjegovo zvanje i životno djelo nazvala »ovim stvarima« ni činjenica dasam potpuno neupućena u sve to, iako već sedamnaest godinaprisustvujem obredima. Smeo se i prekinuo posao.»Pa... pretpostavljam da ovisi o tome kako definiraš duha.«Tapnula sam prstom po katekizmu.»Poenta je svega ovoga da nakon smrti ideš u raj ili pakao. Stoga duhovimogu postojati samo u pričama, zar ne? U Bibliji ih nema.«»I to«, rekao je, »ovisi o tvojoj definiciji. Naša je vjera uvijek smatrala dase duh nakon smrti odvaja od tijela i da se uistinu može zadržati na ovomesvijetu.«»Molim?« Iz ruku mi je ispala prašnjava zdjela. Srećom, bila je drvena inije se razbila. Brzo sam je podigla. Nisam očekivala takav odgovor.»Koliko dugo? Zauvijek?«»Ne, ne, naravno da ne. To bi se kosilo s uskrsnućem i spasenjem koji sutemelj naše vjere. Ali, vjeruje se da duša može ostati na zemlji od tri dočetrdeset dana nakon smrti. Na koncu dobije 'privremenu' presudu koja gas ovog svijeta šalje u raj ili pakao. No nitko neće zbilja osjetiti ni jedno ni

67

drugo sve do Sudnjega dana, kad će se duša i tijelo ponovno sjediniti i uvječnosti trajati kao jedno.«Prečula sam dio sa spasenjem. Svu pozornost usmjerila sam na »tri dočetrdeset dana«. Potpuno sam zaboravila na razvrstavanje.»Da, ali je li to istina ili nije? Hodaju li duhovi zbilja zemljom četrdesetdana nakon smrti?«»Ah, Rose. Oni koji propituju je li vjera istinita upuštaju se u raspravu zakoju možda nisu spremni.« Imala sam osjećaj da je u pravu. Uzdahnulasam i okrenula se prema kutiji pred sobom. »Ali«, rekao je ljubazno, »akoti to pomaže, neke od tih tumačenja o duhovima podudaraju se s narodnimvjerovanjima iz istočne Europe koja su postojala i prije širenja kršćanstva.U tim tradicijama dugo je zastupana teza da duhovi ostaju na zemljikratko nakon smrti, osobito ako je osoba o kojoj je riječ umrla mlada ilinasilnom smrću.«Ukočila sam se. Nestalo je sve što sam do sada postigla uvjeravajući se daje Mason posljedica stresa. Mlada ili nasilnom smrću.»Zašto?« tiho sam upitala. »Zašto bi ostali? Kako bi se... kako bi seosvetili?«»Uvjeren sam da neki vjeruju u to, jednako kao što neki vjeruju da se todogađa jer duša teško nalazi mir nakon nečega toliko uznemirujućeg.«»A u što vi vjerujete?« upitala sam. Nasmiješio se.»Vjerujem da se duša odvaja od tijela baš kako su nam govorili naši preci,ali sumnjam da je vrijeme koje duša provodi na zemlji nešto što živi mogupojmiti. Nije to kao u filmovima gdje duhovi opsjedaju građevine iliposjećuju osobe koje su poznavali. Zamišljam te duhove više kao energijukoja nas okružuje dok čekaju da odu i pronađu mir, nešto što ne možemopercipirati. Naposljetku, važno je ono što se događa nakon zemlje, kadadođemo u život vječni koji nam je naš Spasitelj osigurao svojom velikomžrtvom. To je važno.«Zapitala sam se bi li otac Andrew to rekao da je vidio ono što sam javidjela. Mlada ili nasilnom smrću. Sve se to odnosilo na Masona, a još je iumro prije manje od četrdeset dana. To tužno, tužno lice vratilo se meni.Zanimalo me što to znači. Osvetu? Ili zbilja ne može pronaći mir?A kako se u vjersko učenje oca Andrewa o raju i paklu uklapa netkopoput mene tko je umro i vratio se u život? Viktor Daškov rekao je dasam otišla u svijet mrtvih i vratila se kad me Lissa iscijelila. Koji svijetmrtvih? Je li to bio raj ili pakao? Ili je to bio samo drugi naziv za ovomeđustanje na zemlji o kojem je govorio otac Andrew? Nakon toga ništanisam rekla jer je pomisao na Masona žednog osvete bila previšezastrašujuća. Otac Andrew osjetio je promjenu u meni, ali očito nije znaošto ju je uzrokovalo. Pokušao je to izvući iz mene.

68

»Upravo sam dobio nove knjige od prijatelja iz druge župe. Zanimljivepriče o sv. Vladimiru.« Nakrivio je glavu. »Zanima li te on još uvijek? AAnna?«Zanimali su me, teoretski. Dok nismo upoznali Adriana, znali smo samoza dvije osobe koje imaju moć duha. Jedna je bila naša bivša učiteljica,profesorica Karp, koja je zbog duha potpuno prolupala i postala strigojkako bi zaustavila ludilo. Druga je osoba bio sv. Vladimir, po kojemu ješkola dobila ime. Živio je prije nekoliko stoljeća i vratio je svoju čuvaricuAnnu iz mrtvih, baš kao što je to Lissa učinila sa mnom. Anna je takopostala od sjenke poljubljena i oni su otada također povezani.Lissa i ja smo inače jedva čekale dočepati se bilo čega o Anni i Vladimirukako bismo naučile što više o sebi. Ali, koliko god to bilo nevjerojatnopriznati, trenutačno imam većih problema od uvijek prisutne i zagonetnepsihičke veze s Lissom. Nju je upravo potukao duh koji bi mogao bitibijesan zbog moje uloge u njegovoj preranoj smrti.»Da«, rekla sam okolišajući i ne gledajući ga u oči. »Zanima me... alimislim da se time neću moći uskoro pozabaviti. Zauzeta sam svimeovime... znate, terenskom nastavom.«Ponovno sam ušutjela. Shvatio je pa me pustio da radim i više me nijeprekidao. Dimitri sve vrijeme nije progovorio ni riječ. Kad smo konačnozavršili s razvrstavanjem, otac Andrew rekao nam je da nas čeka još jedanzadatak prije kraja. Pokazao je na neke kutije koje smo već bili presložili.»Ove stvari trebate odnijeti u osnovnoškolski kampus«, rekao je.»Ostavite ih u morojskome domu. Profesorica Davis tamo predajevjeronauk nekima od predškolaca i mogle bi joj dobro poslužiti.«Dimitri i ja morat ćemo barem triput ići tamo... osnovnoškolski kampusprilično je daleko. Ipak, bila sam korak bliže slobodi.»Zašto te toliko zanimaju duhovi?« upitao me Dimitri kad smo prvi putišli prema kampusu.»Samo sam neobavezno razgovarala«, rekla sam.»Ne vidim ti lice, ali imam osjećaj da ponovno lažeš.«»Isuse, u posljednje vrijeme svi o meni misle samo najgore. Stan meoptužio da trčim za slavom.«»Čuo sam za to«, rekao je Dimitri dok smo odmicali iza ugla. Pred namasu se nazirale zgrade osnovnoškolskog kampusa. »To možda baš i nijebilo pravedno od njega.«»Možda, ha?« Obradovalo me kad je to priznao, ali i dalje sam bila ljutana Stana. Ponovno je navro onaj mračan, zlovoljan osjećaj koji me mučiou posljednje vrijeme. »Pa, hvala ti, ali počinjem gubiti vjeru u ovuterensku nastavu. Ponekad i u cijelu Akademiju.«»Ne misliš tako.«

69

»Ne znam. Čini mi se da je škola toliko zaokupljena pravilima i politikomkoji nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Vidjela sam kako je vani, druže.Otišla sam ravno u zvjerski brlog. Na određeni način... ne znam pripremali nas ovo zbilja za sve to.«Očekivala sam da će mi proturječiti, ali na moje iznenađenje, rekao je:»Ponekad se slažem.«Umalo sam se spotaknula dok smo ulazili u jedan od dvaju morojskihdomova u osnovnoškolskom kampusu. Predvorje je prilično nalikovaloonome od srednjoškolskoga kampusa.»Stvarno?« upitala sam.»Stvarno«, rekao je lagano se osmjehujući. »Hoću reći, ne slažem se da binovake trebalo poslati u stvarni svijet u dobi od deset godina, ali ponekadmislim da se terenska nastava treba doista odvijati na terenu. Vjerojatnosam naučio više u prvih nekoliko godina kao čuvar nego tijekom svihgodina obuke. Dobro... možda ne svih godina. Ali, to su definitivno dvijerazličite stvari.«Pogledali smo se, zadovoljni što se slažemo. Prožela me nekakva toplinakoja je nadvladala moju prethodnu ljutnju. Dimitri je shvaćao mojenezadovoljstvo sustavom, ali je shvaćao i mene. Ogledao se oko sebe, alinikoga nije bilo za recepcijom. Nekoliko učenika u ranim tinejdžerskimgodinama radilo je ili razgovaralo u predvorju.»Oh«, rekla sam prebacujući u drugu ruku kutiju koju sam držala. »Udomu smo za učenike viših razreda. Oni iz nižih su u susjednoj zgradi.«»Da, ali profesorica Davis stanuje u ovoj zgradi. Pokušat ću je pronaći idoznati gdje želi da ostavimo ove kutije.« Oprezno je spustio svoju kutiju.»Odmah se vraćam.«Gledala sam ga kako odlazi pa spustila kutiju. Naslonila sam se na zid iosvrnula oko sebe. Umalo sam skočila kad sam ugledala morojskudjevojku nekoliko koraka dalje. Bila je savršeno mirna, nisam je ranijeprimijetila. Izgledala je kao da ima trinaest-četrnaest godina, ali bila jevisoka, puno viša od mene. Zbog vitkosti morojske građe djelovala je jošviša. Kosa joj je nalikovala oblaku smeđih uvojaka, a lice joj je bilopjegavo, što je prilična rijetkost kod inače blijedih moroja. Razrogačila jeoči kad je vidjela da je gledam.»Oh, bože. Ti si Rose Hathaway, zar ne?«»Da«, odgovorila sam iznenađeno. »Znaš me?«»Svi te znaju. Hoću reći, svi su čuli za tebe. Ti si ona koja je pobjegla. Apotom si se vratila i ubila one strigoje. To je tako cool. Jesi li dobilaobilježja molnija'i« Riječi su samo potekle iz nje. Jedva je uzimala daha.»Da, imam dva.« Od pomisli na dvije sićušne tetovaže na stražnjem dijeluvrata, zasvrbjela me koža.

70

Još je više otvorila svoje blijedoplave oči iako se to činilo nemoguće.»O, moj bože! Ludo!«Obično sam se srdila kada su ljudi dizali veliku frku oko obilježjamolnija. Okolnosti nisu bile cool. No, ova djevojka bila je mlada i imalaje u sebi nešto privlačno.»Kako se zoveš?« upitala sam.»Jillian... Jill. Hoću reći, samo Jill. Ne oboje. Jillian mi je puno ime, alisvi me zovu Jill.«»Da«, rekla sam susprežući smijeh. »Shvatila sam.«»Čula sam da su moroji na tom izletu u borbi upotrijebili magiju. Je li toistina? Ja bih doista voljela da to mogu. Da me barem netko nauči. Jabaratam zrakom. Misliš li da bih se pomoću toga mogla boriti sastrigojima? Svi kažu da sam luda.«Stoljećima se smatralo grijehom kad moroji upotrebljavaju magiju uborbi. Svi vjeruju da se ona mora koristiti u svrhu mira. U posljednje suvrijeme neki počeli u to sumnjati, osobito nakon što se Christian pokazaokorisnim u bijegu iz Spokanea.»Ne znam«, rekla sam. »Trebala bi razgovarati s Christianom Ozerom.«Zinula je.»Bi li on razgovarao sa mnom?«»Spomeneš li borbu protiv establišmenta, da, razgovarao bi s tobom.«»O. K., cool. Je li to bio čuvar Belikov?« upitala je naglo mijenjajućitemu.»Da.« Kunem se da se umalo onesvijestila.»Zbilja? Još je slađi nego što se govori. On je tvoj učitelj, zar ne? Mislim,tvoj osobni učitelj?«»Da.« Pitala sam se gdje je. Razgovor s Jill me iscrpljivao.»Opa! Znaš, vas dvoje se uopće ne ponašate kao učitelj i učenik. Izgledatekao prijatelji. Družite li se i kad ne treniraš?«»Ovaj... pa, recimo. Ponekad.« Prisjetila sam se kako sam ranijerazmišljala o tome da sam ja jedna od rijetkih osoba s kojima se Dimitridruži i kad nije na čuvarskoj dužnosti.»Znala sam! Ne mogu to ni zamisliti, ja bih uz njega sve vrijeme ludila.Nikada ništa ne bih uspjela napraviti, ali ti si tako cool u vezi s tim, kaoda misliš:'Da, ja sam s ovim totalno zgodnim tipom pa što, nije važno.'«Nisam se mogla suzdržati, nasmijala sam se. »Mislim da mi odaješ većepriznanje nego što zaslužujem.«»Nema šanse. I ne vjerujem ni u jednu od onih priča, znaš?«»Priča?«»Da, kako si pretukla Christiana Ozeru.«

71

»Hvala ti«, rekla sam. Glasine o mojemu poniženju sada su procurile i uniže razrede. Da sam ušetala u osnovnoškolski dom, nekašestogodišnjakinja bi mi vjerojatno rekla da je čula kako sam ubilaChristiana. Jillin izraz lica postao je nesiguran.»Ali ne znam za drugu priču.«»Koju drugu priču?«»Da ste ti i Adrian Ivaškov...«»Ne«, prekinula sam je ne želeći čuti ostatak. »Što god da si čula, nijeistina.«»Ali, zbilja je romantično.«»Tada definitivno nije istina.«Snuždila se, ali je nakon nekoliko sekundi opet živnula.»Hej, možeš li me naučiti da se tučem?«»Ček... Što? Zašto bi to htjela znati?«»Pa, ako ću se jednom boriti pomoću magije, mislim da bih trebala naučitito činiti i na uobičajeni način.«»Vjerojatno nisam prava osoba za to«, rekla sam joj. »A da zamoliš svogučitelja tjelesnog?«»Jesam!« Izgledala je izbezumljeno. »I odbio je.«Nisam uspjela suzdržati smijeh.»Zezala sam se kad sam rekla da njega zamoliš.«»Hajde, moglo bi mi jednom pomoći u borbi protiv strigoja.«Prestala sam se smijati.»Ne, doista ne bi.«Zagrizla je usnu i dalje me očajnički pokušavajući nagovoriti.»Pa, barem bi mi pomoglo protiv onog luđaka.«»Što? Kojeg luđaka?»Ljudi ovdje stalno dobivaju batine. Prošli ih je tjedan pokupio DaneZeklos, a neki dan Brett.«»Dane...« Pročešljala sam podatke o morojskoj genealogiji. Bilo je brdoučenika koji se prezivaju Zeklos.»To je Jessejev mlađi brat, zar ne?« Jill je kimnula.»Da. Jedan naš učitelj bio je tako ljut, ali Dan nije rekao ni riječ. Kao niBrett.»Koji Brett?«»Ozera.« Prenerazila sam se.»Ozera?«Imala sam dojam da je uzbuđena što mi može ispričati stvari koje neznam.»On je dečko moje prijateljice Aimee. Jučer je bio sav u modricama, aimao je i neke čudne ozljede koje su izgledale kao da su od udarca bičem

72

ili štapom. Ili su to bile opekline? Ali nije izgledao loše kao Dane. Kad gaje profesorica Callahan pitala što se dogodilo, Brett ju je uvjerio da to nijeništa i ona nije dalje inzistirala, što je jako neobično. Usto, on je bio dobrevolje, što je također neobično, bilo bi logično da premlaćivanjeoneraspoloži čovjeka.«Njezine riječi negdje u zapećku mozga zazvučale su mi poznato. Postojalaje neka veza koju sam trebala pronaći, ali nisam je uspijevala dokučiti. UzViktora, duhove i terensku nastavu, čudo je što uopće mogu povezivatiriječi.»Onda, hoćeš li me naučiti, da ne dobijem batine?« upitala je Jill, očito senadajući da me uvjerila. Stisnula je i podigla šaku. »Samo napravim ovo,zar ne? Stavim palac preko prstiju i zamahnem?«»Pa, malo je kompliciranije od toga. Moraš zauzeti pravilan stav ili ćešsebe ozlijediti više nego onog s kim se tučeš. Puno toga moraš učinitilaktima i bokovima.«»Molim te, pokaži mi«, preklinjala me. »Kladim se da si zbilja dobra.«Ja zbilja jesam dobra, ali kvarenje maloljetnika bio je prekršaj koji jošnisam imala u dosjeu i bilo bi mi drago da tako i ostane. Srećom, Dimitrise upravo vratio s profesoricom Davis.»Hej«, rekla sam. »Sa mnom je netko tko te želi upoznati. Dimitri, ovo jeJill. Jill, Dimitri.«Izgledao je iznenađeno, ali se nasmijao i rukovao se s njom. Ona sezacrvenjela i za promjenu ostala bez riječi. Čim joj je pustio ruku,mucajući nas je pozdravila i pobjegla. Završili smo s profesoricom Davis iuputili se prema kapelici po drugu turu.»Jill je znala tko sam«, rekla sam Dimitriju dok smo hodali. »Ponašala sekao da sam neki heroj kojeg obožava.«»Iznenađuje li te to?« upitao je. »Da bi se mlađi učenici mogli ugledati natebe?«»Ne znam. Nikada nisam razmišljala o tome. Ne mislim da sam baš dobaruzor.«»Ne slažem se s tobom. Otvorena si, predana i briljiraš u svemu što radiš.Zavrijedila si više poštovanja nego što misliš.«Pogledala sam ga.»Pa opet ne dovoljno da odem na Viktorovo suđenje.«»Ne počinji ponovno s tim.«»Hoću! Zašto ne želiš shvatiti koliko je ovo važno? Viktor je ogromnaprijetnja.«»Znam to.«»A ako ga oslobode, ponovno će početi sa svojim ludim planovima.«»Znaš, malo je vjerojatno da će ga osloboditi. Većina glasina o tome kako

73

će ga kraljica pustiti samo su... glasine. Upravo bi ti trebala znati da nesmiješ vjerovati svemu što čuješ.«Bezizražajno sam gledala pred sebe odbijajući priznati da je u pravu.»Svejedno bi nam trebao dopustiti da idemo.« Duboko sam udahnula.»Barem Lissi.«Bilo mi je teže izgovoriti te riječi nego što je trebalo, ali bilo je to nešto očemu sam razmišljala. Mislim da ne trčim za slavom, kako tvrdi Stan, alidio mene uvijek je želio sudjelovati u borbi. Htjela sam navaliti, učinitišto je ispravno i pomoći drugima. Isto sam tako htjela biti na Viktorovusuđenju. Htjela sam ga pogledati u oči i uvjeriti se da su ga kaznili.Ali, kako je prolazilo vrijeme, bilo je sve manje vjerojatno da će se todogoditi. Neće nas pustiti da idemo. No, možda bi pustili jednu od nas, au tom bi slučaju trebala ići Lissa. Ona je bila Viktorova meta i, iako jepomisao da na suđenje ode sama dodatno ohrabrivala onu uznemirujućupomisao da ja ne moram nužno biti osoba koja će je štititi, i dalje bihradije riskirala to nego da ga puste.Činilo se da je Dimitrija, koji shvaća moju potrebu da navalim i djelujem,iznenadilo moje neuobičajeno ponašanje.»U pravu si, ona bi trebala biti tamo, ali ja tu i dalje ne mogu ništa. I daljemisliš da imam utjecaja, ali ga doista nemam.«»Ali, jesi li učinio sve što si mogao?« Prisjetila sam se sna i Adrianovihriječi o tome kako Dimitri može učiniti više. »Jako si utjecajan. Morapostojati nešto. Bilo što.«»Nisam toliko utjecajan koliko misliš. Na visokom sam položaju ovdje uAkademiji, ali u svijetu čuvara i dalje sam prilično mlad. I da, založio samse za vas.«»Možda si trebao biti glasniji.«Osjetila sam da se zatvara. Bio je voljan razumno razgovarati o većinistvari, ali nije me želio ohrabrivati kad sam se ponašala kao kuja. Stogasam pokušala biti razumnija.»Viktor zna za nas«, rekla sam. »Mogao bi nešto reći.«»Viktor se na ovom suđenju mora brinuti o važnijim stvarima, a ne onama.«»Da, ali znaš njega. On se baš i ne ponaša kao normalna osoba. Bude lipomislio da je izgubljena svaka nada u oslobađajuću presudu, mogao biodlučiti usositi nas samo iz osvete.«Lissi nikada ne bih mogla priznati vezu s Dimitrijem, a moj je najljućineprijatelj znao za nju. Bilo je čudnije čak i od činjenice da Adrian zna zato. Viktor je to shvatio promatrajući nas i prikupljajući podatke.Pretpostavljam da postaneš dobar u tome kada si spletkaroš i zločinac.Ipak, on to nikada nije obznanio. Radije je to iskoristio protiv nas i

74

pomoću svoje magije zemlje bacio na nas čini požude. Takve čini nikadane bi djelovale da među nama već nije bilo privlačnosti. Čini su samododatno zagrijale stvari. Dimitri i ja navalili smo jedno na drugo i malo jenedostajalo da se poseksamo. Bio je to prilično mudar način da namViktor odvuče pozornost, a da pritom ne upotrijebi nasilje. Da nas jenetko napao, srčano bismo mu se suprotstavili. Ali prisiliti nas da seprepustimo jedno drugome? Tome smo se teško oduprli.Dimitri je neko vrijeme šutio. Znala sam da zna da sam u pravu.»Tada ćemo se time pozabaviti kako najbolje znamo«, rekao jenaposljetku. »Ali ako nas Viktor odluči odati, učinit će to svjedočila ti iline.«Odbila sam reći išta više dok nismo došli do crkve. Kad smo stigli, otacAndrew rekao nam je da je pregledao još neke stvari i da profesoriciDavis trebamo odnijeti još samo jednu kutiju.»Ja ću je odnijeti«, rekla sam odrješito Dimitriju kad nas svećenik višenije mogao čuti. »Ne moraš sa mnom.«»Rose, molim te, nemoj ovome davati preveliko značenje.«»Ali važno je!« obrecnula sam se. »A ti kao da to ne shvaćaš.«»Shvaćam. Zar zbilja misliš da želim vidjeti Viktora na slobodi? Zarmisliš da nas želim sve ponovno izložiti opasnosti?« Po prvi put samnakon dugo vremena vidjela da je na rubu gubljenja kontrole. »Ali rekaosam ti, učinio sam sve što sam mogao. Nisam kao ti, ne mogu napravitiscenu svaki put kad nešto nije po mome.«»Ja ne pravim scene.«»Upravo je praviš.«Bio je u pravu. Dio mene znao je da sam pretjerala, ali kao i u svimostalim slučajevima u posljednje vrijeme nisam mogla zašutjeti.»Zašto si mi uopće pomogao danas?« zatražila sam objašnjenje. »Zašto siovdje?«»Zar je to tako neobično?« upitao me. Izgledao je gotovo povrijeđeno.»Da. Hoću reći, špijuniraš li me? Pokušavaš prokužiti zašto sam uprskala?Paziš da ne upadnem u nevolje?«Dok me proučavao, maknuo je kosu s očiju.»Zašto uvijek misliš da postoji neki skriveni razlog?«Htjela sam mu sasuti još stotinu stvari. Na primjer, ako nema nikakvograzloga, onda samo želi provoditi vrijeme sa mnom. A to nema smisla jeroboje znamo da smijemo imati samo strogi odnos učitelj - učenik. On jetoga morao biti svjestan više nego itko drugi. On mi je to i rekao.»Jer svatko ima neki razlog.«»Da. Ali to nisu razlozi na koje ti misliš.« Udarcem je otvorio vrata.»Vidimo se kasnije.«

75

Gledala sam kako odlazi. Moji osjećaji bili su kovitlac zbunjenosti iljutnje. Da situacija nije bila toliko čudna, usudila bih se reći da smoupravo bili na spoju.

Deseto poglavlje

Sljedećeg sam dana nastavila sa svojim čuvarskim dužnostima uzChristiana. Ponovno sam vlastiti život stavila na čekanje zbog tuđegživota.»Kako je prošla tvoja pokora?« upitao me dok smo šetali kampusom iznjegova doma.Uspjela sam potisnuti zijevanje. Noć prije nisam mogla spavati ni zbogsvojih osjećaja prema Dimitriju ni zbog onoga što mi je rekao otacAndrew. Ipak, držala sam oči širom otvorene. Stan nas je na ovomemjestu već dvaput napao, a usto, čuvari su dovoljno bolesni i izopačeni dame napadnu baš kada sam ovako iscrpljena.»Dobro. Svećenik nas je rano pustio.«»Nas?«»Dimitri mi je došao pomoći. Mislim da mu je bilo žao što me je todopalo.«»Ili to ili nema pametnijeg posla sad kad nemate posebne treninge.«»Možda, ali sumnjam. Sve u svemu, nije bio loš dan.« Ako zanemarimoono što sam naučila o ljutitim duhovima.»Ja sam proveo izvrstan dan«, rekao je Christian s najmanjom mogućomkoličinom samodopadnosti u glasu.Potisnula sam potrebu da zakolutam očima.»Da, znam.«On i Lissa iskoristili su dan bez čuvara kako bi se međusobno iskoristili.Trebala bih biti zahvalna što su se suzdržali dok Eddie i ja nismo otišli, alito i nije bilo važno. Istina, dok sam bila budna, mogla sam blokiratidetalje, ali sam i dalje znala što se događa. Vratilo mi se nešto ljubomore iljutnje koju sam osjetila kada su posljednji put bili zajedno. Ponovno seradilo o istom problemu: Lissa radi sve ono što ja ne mogu.Umirala sam od želje za doručkom. Mogla sam namirisati pohani kruh ivruć sirup od javorova soka. Ugljikohidrati s još ugljikohidrata. Mljac.Ali, Christian je želio krv prije nego što se baci na krutu hranu, a njegovesu potrebe potukle moje. Oni su na prvome mjestu. Očito je jučerpreskočio svoju dnevnu dozu krvi, vjerojatno kako bi maksimalnoiskoristio svoje vrijeme za ljubav.Soba za hranjenje nije bila prepuna, ali smo ipak morali čekati.

76

»Hej«, rekla sam. »Znaš li Bretta Ozeru? U srodstvu ste, zar ne?« Nakonsusreta s Jill konačno sam spojila neke kockice. Brett Ozera i Dane Zeklospodsjetili su me na to kako je Brandon izgledao na dan Stanova prvognapada. Zbog fijaska s napadom potpuno sam zaboravila na Brandona, alipodudarnosti su mi osvježile pamćenje. Sva trojica su pretučena. Svatrojica su to nijekala. Christian je kimnuo.»Da, svi smo na neki način u srodstvu. Ne poznajem ga dobro, on mi jerod u trećem ili četvrtom koljenu. Njegova grana obitelji nije imala punoveze s mojom nakon... pa znaš.«»Čula sam nešto neobično u vezi s njim.« Tada sam prenijela što mi je Jillrekla o Daneu i Brettu.»To jest neobično«, složio se Christian. »Ali ljudi se upuštaju u tučnjave.«»Da, ali tu ima nekih neobičnih podudarnosti. Pripadnici plemstva utučnjavama uglavnom pobjeđuju, a njih trojica nisu.«»Pa, možda je to razlog. Znaš kako je. Mnogi pripadnici plemstva ljute sejer nepripadnici žele promijeniti način dodjeljivanja čuvara, stogavježbaju kako započeti tučnjavu. To i jest svrha Jessejeva i Ralfovaglupog malog kluba. Žele se osigurati da će pripadnici plemstva ostati navrhu. Nepripadnici se vjerojatno jednako tako ljute i uzvraćaju udarce.»I što onda, nekakav osvetnik želi natjerati pripadnike plemstva daplate?«»To ne bi bilo najneobičnije što se ovdje dogodilo«, naglasio je. »To jetočno«, promrmljala sam.Prozvali su Christiana i on se zagledao naprijed.»Gle ti to«, rekao je veselo. »Opet Alice.«»Ne shvaćam tvoju očaranost njome«, rekla sam dok smo se približavalistaroj hraniteljici. »Lissa je također nekako uzbuđena kad je vidi. Ali,Alice je luda.«»Znam«, rekao je, »zato je odlična.«Alice nas je pozdravila, a Christian je sjeo uz nju. Naslonila sam se na zidi prekrižila ruke na grudima. Pomalo posprdno sam rekla:»Alice, okolina se nije promijenila. Potpuno je ista kao i prošli put.«Pogledala me svojim omamljenim očima.»Strpljenja, Rose. Moraš biti strpljiva. I pripravna. Jesi li pripravna?«Promjena teme me smela. Bilo je kao da razgovaram s Jill, samo malomanje prisebnom. »Hm, pripravna na što? Na promjenu okoline?«Vrhunac ironije bio je kad me pogledala kao da sam ja luda.»Naoružana. Jesi li naoružana? Zaštitit ćeš nas, zar ne?«Posegnula sam rukom u kaput i izvukla vježbački kolac koji su mi dali zaterensku nastavu.

77

»Pokrivam vas«, rekla sam.Izgledala je kao da joj je zbilja laknulo. Očito nije primjećivala razlikuizmeđu pravog i lažnog kolca.»Dobro«, rekla je, »sada smo sigurni.«»Točno«, rekao je Christian. »Uz naoružanu Rose nemamo razloga zazabrinutost. Morojski svijet može odahnuti.«Alice nije bila svjesna njegova sarkazma.»Da. Ali, nigdje nismo vječno sigurni.« Spremila sam kolac.»Sigurni smo. Štite nas najbolji čuvari na svijetu, a zaštitno polje da i nespominjemo. Strigoji ne mogu ući ovamo.«Nisam dodala ono što sam nedavno naučila: da strigoji mogu prisilitiljudska bića da probiju zaštitno polje koje su činile nevidljive energetskecrte sačinjene od sva četiri elementa. Nastajalo je tako da su četiri morojajaka u svojim elementima okružila određeno područje i položila magiju ukrug iznad da, čime su stvorili zaštitnu granicu. Morojska magijanatopljena je životom, a njezino snažno polje onemogućavalo je pristupstrigojima s obzirom na to da su oni lišeni života. Stoga se zaštitno polječesto postavljalo oko građevina u kojima su stanovali moroji. Mnoga supostavljena i oko ove škole. S obzirom na to da su i kolci natopljeni sa svačetiri elementa, probijanjem zaštitnih crta na du narušilo bi se zaštitnopolje i poništio njegov učinak. To nikada nije bio razlog za zabrinutost jerstrigoji nisu mogli dotaknuti kolac. Ali, u posljednjim napadima su ljudi,koji mogu dodirnuti kolac, u službi strigoja probili neka od zaštitnih polja.Vjerujemo da su strigoji koje sam ubila bili kolovođe te skupine, ali jošuvijek nismo bili sigurni.Alice me proučavala svojim zamagljenim očima, gotovo kao da zna očemu razmišljam.»Nigdje nismo sigurni. Zaštitna polja blijede. Čuvari umiru.«Pogledala sam Christiana koji je slegnuo ramenima kao da želi reći:A što si očekivala od nje?»Mogu li jesti ako ste završile sa svojim ženskim razgovorima?« upitaoje.Alice je rado udovoljila njegovoj molbi, bio joj je to prvi fiks toga dana.Ubrzo je zaboravila na zaštitna polja i sve ostalo te se prepustila ekstazinjegova ugriza. I ja sam zaboravila na zaštitna polja. Zapravo, imala samsvoju fiksnu ideju: i dalje sam htjela doznati je li Mason bio pravi ili ne.Zanemarim li svećenikovo zastrašujuće objašnjenje, moram priznati daMasonov posjet nije djelovao prijeteće, samo zastrašujuće. Ako mi se htioosvetiti, loše mu je išlo. Ponovno sam počela vjerovati u teoriju o stresu inaporu.

78

»Sada je vrijeme da ja nešto pojedem«, rekla sam kada je Christianzavršio. Bila sam prilično uvjerena da osjećam miris slanine. To bivjerojatno usrećilo Christiana. Mogao bi je omotati oko svog pohanogkruha.Jedva smo izišli iz prostorije, kad je do nas dotrčala Lissa.Eddie se vukao za njom. Lice joj je sjalo od uzbuđenja iako ono što samosjećala kroz vezu nije bila samo sreća.»Jeste li čuli?« upitala je bez daha.»Jesmo li čuli što?« upitala sam.»Morate požuriti spakirati se. Idemo na Viktorovo suđenje. Odmah.«Nitko nas nije upozorio kad će se održati Viktorovo suđenje, a kamoli daje netko očito odlučio da i mi možemo poći. Christian i ja razmijenili smozapanjene poglede, a potom odjurili u njegovu sobu skupiti stvari.Pakiranje je bilo poput dječje igre. Moja je torba već bila spremna, aChristian se spremio u minuti. U manje od pola sata bili smo vani naAkademijinu uzletištu. Na usluzi smo imali dva privatna mlažnjaka, odkojih je jedan pokrenuo motore i čekao polazak. Par moroja užurbano jeobavljao posljednje pripreme u zrakoplovu i na pisti.Izgledalo je kao da nitko ne zna što se događa. Lissi su rekli samo daćemo ona, Christian i ja svjedočiti te da Eddie može s nama, da ne prekidaterensku nastavu. Nitko nije objasnio zašto su se stvari promijenile, a okonas je sve prštalo od revnosti i razumijevanja. Svi smo htjeli da zauvijekzatvore Viktora, ali sada kad smo konačno trebali otići na suđenje i suočitise s njim... pa, bilo je pomalo zastrašujuće.Nekoliko čuvara motalo se oko stuba koje su vodile u zrakoplov.Prepoznala sam ih, bili su to oni koji su pomogli u Viktorovuzarobljavanju. Vjerojatno su bili na dvostrukoj dužnosti kao svjedoci i kaonaša zaštita. Dimitri se vrzmao u blizini i požurila sam k njemu.»Žao mi je«, rekla sam. »Tako mi je žao.«Okrenuo se prema meni s onim svojim licem uvježbanim da budesavršeno neutralno.»Zašto ti je žao?«»Za sve one strašne stvari koje sam jučer rekla. Učinio si to, stvarno si toučinio. Nagovorio si ih da nas puste.«Unatoč nervozi zbog susreta s Viktorom, bila sam ushićena. Dimitri jeodržao riječ. Uvijek sam znala da mu je zbilja stalo do mene, a ovo je biodokaz tome. Da oko nas nije bilo toliko ljudi, zagrlila bih ga.Dimitrijevo lice ostalo je nepromijenjeno.»Rose, to nisam učinio ja. Nemam ništa s tim.«Alberta nam je dala do znanja da se možemo ukrcati, a on se okrenuo ipridružio drugima. Ukipila sam se na trenutak. Promatrala sam ga i

79

pokušavala shvatiti što se upravo dogodilo. Zašto idemo ako on nijeintervenirao? Lissine diplomatske pokušaje su odbili. Zašto su promijenilimišljenje?Moji su se prijatelji već ukrcali pa sam požurila sustići ih. Čim samkročila u kabinu, začula sam glas.»Mala dhampirice! Bilo je vrijeme da se pojaviš.«Pogledala sam i uočila Adriana kako mi maše s pićem u ruci. Divno. Mismo morali moliti i preklinjati kako bismo išli, a on se samo tako ušetao.Lissa i Christian sjedili su zajedno, stoga sam se pridružila Eddieju u nadida ću izbjeći Adriana. Eddie mi je prepustio mjesto do prozora. Ali,Adrian se premjestio na sjedalo nasuprot nama, a s obzirom na to kolikose često okretao i razgovarao sa mnom, mogao je sjediti i u našem redu.Njegovo klepetanje i bezobrazno flertanje dali su naslutiti da je počeopijuckati koktele puno prije nego što smo se ukrcali. Kad smo uzletjeli, ija sam priželjkivala da sam ih popila nekoliko. Odmah nakon polijetanjaulovila me jaka glavobolja, stoga sam počela maštati o votki koja bi miumrtvila bol.»Idemo u Palaču«, rekao je Adrian. »Zar nisi uzbuđena zbog toga?«Zatvorila sam oči i počela masirati sljepoočnice.»Zbog koje? Kraljevske palače ili Palače pravde?«»Kraljevske. Jesi li ponijela haljinu?«»Nitko mi nije rekao da je ponesem.«»Dakle... nisi.«»Da.«»Da? Mislio sam da si rekla ne.« Otvorila sam jedno oko i pogledala ga.»I rekla sam ne, znaš to. Ne, nisam ponijela haljinu.«»Pa dobit ćeš je«, rekao je svisoka.»Vodit ćeš me u kupnju? Tamo ću biti izložena opasnosti, pretpostavljamda te neće smatrati pouzdanim pratiocem.«»Kupnju? Koješta. Tamo ima krojača. Nabavit ćemo ti nešto po mjeri.«»Nećemo ostati dovoljno dugo. I treba li mi doista haljina za ono štoćemo tamo raditi?«»Ne, ja bih te samo volio vidjeti u haljini.«Uzdahnula sam i naslonila glavu na prozor. I dalje sam osjećala bol ulubanji. Bilo je to kao da me pritišće zrak. Krajičkom oka uočila samnekakav bljesak i iznenađeno se okrenula, ali vani nije bilo ničega osimzvijezda.»Nešto crno«, nastavio je. »Saten bi bio dobar... možda s crnim čipkastimporubom. Voliš li čipku? Neke žene kažu da ih svrbi.«»Adriane.« Bilo je to poput čekića koji tuče u mojoj glavi i izvan nje.»No, mogla bi dobiti i lijepi baršunasti porub. To ne bi svrbjelo.«

80

»Adriane.« Boljele su me čak i očne šupljine.»S prorezom sa strane da se vidi kako dobre noge imaš. Mogao bi ićiskroz do bedra i završavati slatkom malom mašnom...«»Adriane!« U meni je nešto eksplodiralo. »Hoćeš li zašutjeti na petsekundi?« Izderala sam se tako glasno da me vjerojatno i pilot mogaočuti. Adrian je izgledao zapanjeno, što je kod njega rijetkost.Alberta, koja je sjedila preko puta Adrianu, skočila je sa sjedala.»Rose!« uskliknula je. »Što se događa?!«Zaškripala sam zubima i protrljala čelo.»Imam najstrašniju jebenu glavobolju na svijetu, a on ne želi zašutjeti.«Tek sam nekoliko sekundi kasnije shvatila da sam opsovala predinstruktorom. Učinilo mi se da sam na drugom kraju svog vidnog poljauočila nešto drugo... još jednu sjenku što juri zrakoplovom. Podsjetila mena crna krila. Nešto nalik šišmišu ili gavranu. Zaklopila sam oči. Ništa neleti zrakoplovom.»Bože, zašto ne nestane?«Očekivala sam da će me Alberta kazniti zbog ispada, ali javio seChristian.»Danas nije jela. Doista je gladna.«Otvorila sam oči. Alberta je djelovala iskreno zabrinuto, a iza nje sevrzmao Dimitri. Ugledala sam još sjenovitih obrisa. Većinom su bilinejasni, ali mogla bih se zakleti da sam vidjela nešto nalik lubanjiuronjenoj u tamu. Odmah sam trepnula i sve je nestalo. Alberta se obratilajednom od stjuarda.»Možete li joj donijeti štogod za jelo? I tabletu protiv bolova?«»Gdje te boli?« upitao me Dimitri.Uz svu ovu pozornost činilo mi se da sam pretjerala.»To je glavobolja... sigurna sam da će nestati.« I dalje me neumoljivogledao pa sam pokazala na središte svog čela. »Kao da mi nešto pritišćelubanju. A kao da osjećam i bol iza očiju. Osjećam se kao da... pa kao dami je nešto u oku. Učini mi se da sam ugledala sjenku ili nešto slično, aonda trepnem i ona nestane.«»Ah«, rekla je Alberta. »Problemi s vidom. To je jedan od simptomamigrene. Zove se aura. Ljudi je ponekad vide prije napada glavobolje.«»Aura?« zapanjeno sam upitala. Pogledala sam Adriana. Promatrao mepreko naslona svog sjedala, njegove duge ruke visjele su preko stražnjestrane naslona.»Ne ta aura«, rekao je dok mu je podsmijeh izvijao usne. »Samo se istozove. Kao Kraljevska palača i Palača pravde. Migrenske aure su slikekoje vidiš prije napada migrene. Nemaju veze s aurama oko ljudi koje javidim. Ali, reći ću ti nešto... aura koju vidim... ona oko tebe... opa.«

MIN@

81

»Crna je?«»Da samo znaš! Vidim je i nakon svih pića koja sam popio. Nikada nisamvidio nešto slično.«Nisam znala što bih s tom informacijom, ali tada se stjuard vratio sbananom, energetskom pločicom i ibuprofenom. Bilo je to daleko odpohanoga kruha, ali je mom praznom želucu dobro zvučalo. Sve samstrpala u sebe i naslonila jastuk na prozor. Zatvorila sam oči i naslonilaglavu u nadi da ću uspjeti prespavati glavobolju prije slijetanja. Srećom,svi su bili tihi.Malo sam odrijemala kad sam osjetila lagan dodir na ruci.»Rose?«Otvorila sam oči i ugledala Lissu koja je sjedila na Eddiejevu mjestu. Izanje jurnuli su oni obrisi s crnim krilima, a glava me i dalje boljela. U timvrdožnim sjenkama ponovno sam uočila nešto nalik na lice, ovoga puta saširom razjapljenim ustima i očima nalik vatri. Lecnula sam se.»Još te boli?« upitala me Lissa zureći u mene. Trepnula sam i lice jenestalo.»Da, ovaj... ne.« Shvatila sam što želi učiniti. »Nemoj. Ne trati je namene.«»Nije mi teško«, rekla je. »Ne smeta mi.«»Da, ali što više upotrebljavaš svoju moć... više ti šteti na duge staze. Iakoti sada nije teško.«»O tome ću brinuti kasnije. Evo.«Sklopila je ruke oko moje glave i zatvorila oči. Kroz vezu sam osjetilakako u njoj navire magija dok je rabila iscjeliteljsku moć duha. Ona jemagiju osjećala kao toplinu i radost. I prije me iscjeljivala, a ja sam touvijek osjećala promjenom temperature: vruće, hladno, opet vruće itd. No,kad je ovoga puta oslobodila magiju i poslala je u mene, nisam osjetilaništa osim laganih trnaca. Otvorila je kapke.»Š... što se dogodilo?« upitala je.»Ništa«, rekla sam. »Glava me i dalje jako boli.«»Ali ja...« Zbunjenost i šok na njezinu licu odražavali su ono što samosjetila u njoj. »Imala sam je. Osjetila sam magiju. Djelovala je.«»Ne znam, Liss. Sve je O K. Zbilja. Tek si nedavno prestala uzimatilijekove, znaš.«»Da, ali neki dan sam bez problema iscijelila Eddieja. I Adriana«, hladnoje dometnula. Ponovno je visio preko naslona i napeto nas promatrao.»To su bile ogrebotine«, rekla sam. »Ovdje je riječ o migreni skomplikacijama. Možda trebaš malo ojačati.« Lissa je zagrizla usnu.»Ne misliš da su lijekovi trajno oštetili moju magiju, zar ne?«

82

»Ne«, rekao je Adrian nakošene glave. »Zasjala si poput supernove kad sije slala. Imala si magiju. Mislim da jednostavno nije djelovala na nju.«»Zašto ne?« upitala je.»Možda boluje od nečega što ne možeš iscijeliti.«»Glavobolju?« upitala sam s nepovjerenjem.Slegnuo je ramenima.»Zar vam ja sličim na liječnika? Ne znam. Samo vam kažem što samvidio.« Uzdahnula sam i stavila ruku na čelo.»Pa, cijenim tvoju pomoć, Liss. A cijenim i tvoj dosadni komentar,Adriane. Ali mislim da je san sada najbolje rješenje. Možda je riječ ostresu ili nečemu sličnom.« Naravno, zašto ne? Stres je u posljednjevrijeme odgovor na sve. Duhove. Neizlječive glavobolje. Neobičnalebdeća lica. »Njega ne možeš zaliječiti.«»Možda«, rekla je tužno.Zvučala je kao da se osobno uvrijedila jer bolujem od nečega što ne možepopraviti. No, u svojem je umu optuživala samu sebe, ne mene. Brinula seda nije dovoljno dobra.»Sve je u redu«, rekla sam tješeći je. »Polako se vraćaš. Kad opet budeš upunoj snazi, slomit ću rebro ili nešto slično pa ćemo te testirati.«Progunđala je:»Najgore je to što vjerujem da misliš ozbiljno.« Stisnula mi je ruku iustala. »Lijepo spavaj.«Otišla je, a ja sam ubrzo shvatila da se Eddie neće vratiti. Našao je novomjesto kako bih ja imala više prostora. Cijenila sam to. Protresla sam ipremjestila jastuk pa protegnula noge na sjedalima što sam bolje mogla.Pred očima mi je zaplesalo još nekoliko fantoma, a potom sam zatvorilaoči kako bih zaspala.Probudila sam se kad je zrakoplov sletio. Iz dubokog sna prenuo me zvukmotora. Laknulo mi je kad sam shvatila da je glavobolja nestala baš kao ineobični obrisi što su lebdjeli oko mene.»Bolje ti je?« upitala me Lissa kad sam ustala i zijevnula.Kimnula sam.»Puno. A bit će još bolje dočepam li se prave hrane.«»Pa«, nasmijala se, »nekako sumnjam da ovdje vlada nestašica hrane.«Bila je u pravu. Pogledala sam kroz prozor nastojeći vidjeti okolinu.Uspjeli smo.Bili smo u morojskoj Kraljevskoj palači.

83

Jedanaesto poglavlje

Izišli smo iz zrakoplova i suočili se s vlažnim, olujnim vremenom. Ponama je prštala susnježica puno gora od onoga pahuljastog bijelog čuda uMontani. Sada smo na Istočnoj obali ili barem blizu nje. Kraljičina palačanalazi se u Pennsylvaniji, blizu planina Pocono, u području o kojem imamsamo nejasnu predodžbu. Znala sam da nismo blizu većih gradova poputPhiladelphije ili Pittsburgha, a to su jedini gradovi u toj državi koje znam.Pista na koju smo sletjeli nalazila se na kraljevskom posjedu tako da smoveć bili unutar zaštitnoga polja. Nalikovala je maloj Akademijinoj pisti.Zapravo je Kraljevska palača imala raspored sličan onome u našoj školi.Ljudima su rekli da je to ograđeno naselje. Palača je bila skupinaprekrasnih i bogato ukrašenih zgrada raspoređenih po lijepom iodržavanom imanju urešenom stablima i cvijećem. Odnosno, bit ćeurešeno kad stigne proljeće. Kao i u Montani, vegetacija je djelovalaopustošeno i ogoljeno.Dočekala nas je skupina od pet čuvara odjevenih u crne hlače i kaputeispod kojih su nosili bijele košulje. Nisu to bile prave uniforme, aličuvarima je običaj nalagao da u formalnim prilikama odjenu kakav lijepkomplet. Za usporedbu, naša skupina odjevena u traperice i majiceizgledala je kao skupina nečijih siromašnih rođaka. Pa ipak, bila samuvjerena da bi nama bilo puno udobnije kad bismo se trebali boriti protivstrigoja.Čuvari su poznavali Albertu i Dimitrija, zapravo, njih dvoje sve supoznavali, a pošto su odradili formalnosti, svi su se opustili i postaliprijateljski raspoloženi. S nestrpljenjem smo čekali da se sklonimo shladnoće pa nas je pratnja odvela do zgrade. Znala sam dovoljno o Palačida bih mogla reći kako je najveća i najdotjeranija građevina mjesto ukojem se obavljaju svi službeni morojski poslovi. Izvana je nalikovalagotičkoj palači, ali pretpostavljala sam da je iznutra bila kao svaki drugimoderan ljudski vladin ured.No, umjesto tamo odveli su nas u obližnju, jednako profinjenu, ali upolamanju zgradu. Jedan od čuvara objasnio je da u njoj odsjedaju svi gosti idostojanstvenici koji posjećuju Palaču. Iznenadila sam se kad je svatkodobio svoju sobu.Eddie se pobunio uporno tvrdeći da mora biti u sobi s Lissom. Dimitri senasmijao i rekao mu da nema potrebe za tim. Na ovakvome mjestu čuvarinisu morali biti uz svoje moroje. Zapravo, često su se odvajali od njihkako bi obavili vlastite poslove. Palača je jednako dobro zaštićena kao iAkademija. Uostalom, i moroje koji posjećuju Akademiju čuvari rijetko

84

prate. Mi to činimo samo zbog terenske nastave. Eddie se nevoljko složio,a mene je ponovno zapanjila njegova predanost.Alberta je obavila kratak razgovor, a potom nam se obratila.»Malo se odmorite i budite spremni za večeru za četiri sata. Lissa, kraljicavas želi vidjeti za sat vremena.«Ta vijest zatekla je Lissu. Zbunjeno smo se pogledale. Kad se Lissaposljednji vidjela s kraljicom, Tatiana ju je ponizila i posramila predcijelom školom jer je pobjegla sa mnom. Obje smo se pitale zbog čega jesada želi vidjeti.»Naravno«, rekla je Lissa. »Rose i ja bit ćemo spremne.«Alberta je odmahnula glavom.»Rose ne ide s tobom. Kraljica je pozvala samo tebe.«Naravno. Zašto bi se kraljica zanimala za sjenku Vasilise Dragomir? Umojoj je glavi zloban glas šaptao: Potrošna, potrošna...Prepao me mračan osjećaj pa sam ga potisnula. Otišla sam u sobu.Osjetila sam olakšanje kad sam vidjela da je u njoj TV. Pomisao da ćusljedećih nekoliko sati samo vegetirali zvučala je odlično. Soba je bilamoderno opremljena, s elegantnim bijelim stolovima i bijelim kožnimpokućstvom. Bilo me pomalo strah sjesti. Ali, iako je bila jako lijepa, nijebila tako ulickana kao skijalište u kojem smo odsjeli preko praznika.Pretpostavljam da se u Kraljevsku palaču dolazi poslovno, a ne na odmor.Čim sam se izvalila na kauč i uključila televizor, osjetila sam Lissu usvom umu. Dođi na razgovor, rekla je. Sjela sam iznenađena kakoporukom, tako i njezinim sadržajem. Našom vezom uglavnom je prenosilaosjećaje i dojmove. Konkretni zahtjevi poput ovoga bili su rijetki.Ustala sam i izišla iz sobe u smjeru susjedne. Lissa je otvorila vrata.»Što je ovo, nisi mogla doći k meni?« upitala sam.»Oprosti«, odgovorila je kao da to uistinu misli. Teško je gunđati kad jenetko tako ljubazan. »Jednostavno nisam imala vremena. Pokušavamodlučiti što odjenuti.«Njezin je kovčeg već ležao otvoren na krevetu, a stvari su visjele uormaru. Za razliku od mene, ona je bila pripremljena za svaku priliku, iformalnu i ležernu. Sjela sam na kauč. Njezin nije bio kožni, nego odraskošna baršuna.»Odjeni bluzu s uzorkom i crne hlače, rekla sam joj. »Ne haljinu.«»Zašto ne haljinu?«»Jer ne želiš izgledati kao da se ulizuješ.«»Rose, govorimo o kraljici. Lijepo se urediti znači iskazati poštovanje, neulizivati se.«»Ako ti tako kažeš.«

85

Lissa je ipak odjenula ono što sam joj ja predložila. Razgovarala je samnom dok se spremala, a ja sam ljubomorno promatrala kako se šminka.Nisam ni shvaćala koliko mi nedostaju kozmetički preparati. Kad smoživjele s ljudima, prilično Sam se marljivo lickala svaki dan. Sada nikadanisam imala dovoljno Vremena, a ni razlogaStalno sam se upletala u tučnjave, stoga šminka nije imala smisla, a iupropastila bi se. Najviše što sam mogla bilo je nanositi debele slojevevlažne kreme. Ujutro je djelovala pretjerano, kao da stavljam masku, alikad bih se suočila s hladnoćom i ostalim lošim uvjetima, uvijek bih seiznenadila kako mi je koža upila svu kremu.Osjetila sam lagano žaljenje što ću do kraja života rijetko biti u prilicidotjerivati se. Lissa će dane uglavnom provoditi dotjerana na plemićkimdužnostima. Nitko me neće primijetiti. To je bilo neobično, s obzirom nato da sam do prošle godine ja bila ona koju se uvijek primjećivalo.»Što misliš, zašto me želi vidjeti?« upitala je Lissa.»Možda želi objasniti zašto smo ovdje.«»Možda.«Unatoč smirenoj vanjštini, Lissu je ispunila nelagoda. Još uvijek se nijepotpuno oporavila od kraljičina brutalnog ponižavanja prošle jeseni. Mojasitničava ljubomora i potištenost djelovale su glupo u usporedbi s onimšto je ona morala proći. Mentalno sam se pljusnula i podsjetila da nisamsamo njezin nevidljivi čuvar. Ja sam i njezina najbolja prijateljica, a uposljednje vrijeme nismo baš puno razgovarale.»Nemaš se čega bojati, Liss. Nigdje nisi pogriješila. Zapravo, sve radiškako treba. Ocjene su ti savršene. Vladanje ti je savršeno. Sjećaš se kolikosi ljudi impresionirala na skijaškom izletu? Ta kuja nema ti štopredbaciti.«»Ne bi smjela tako govoriti«, rekla je Lissa. Nanijela je maskaru natrepavice, proučila ih, a potom dodala još jedan sloj.»Govorim što mislim o njima. Bude li te gnjavila, bit će to samo zbogtoga što te se boji.« Lissa se nasmijala.»Zašto bi me se bojala?«»Jer plijeniš pozornost, a osobe poput nje ne vole kad nisu u središtupozornosti.« Zapanjilo me kako mudro zvučim. »Usto, ti si posljednja izobitelji Dragomir. Uvijek ćeš biti u središtu. A tko je ona? Samo još jednačlanica obitelji Ivaškov. Njih ima na stotine. Vjerojatno zbog toga što susvi dečki kao Adrian i imaju brdo izvanbračne djece.«»Adrian nema djece.«»Ne za koju znamo«, rekla sam tajanstveno.Nacerila se i odmakla od ogledala zadovoljna svojim izgledom.»Zašto si uvijek tako zla prema Adrianu?«

86

Pogledala sam je glumeći preneraženost.»Sada se još i zauzimaš za Adriana? Što se dogodilo s tvojimupozorenjima da ga se klonim? Umalo si mi skinula glavu prvi put kadsam se družila s njim, a to uopće nije bio moj odabir.«Iz kovčega je uzela malen zlatni lančić i pokušala ga pričvrstiti oko vrata.»Pa, da... Tada ga zapravo nisam poznavala. Nije tako loš. Istina... nijebaš neki uzor, ali isto tako mislim da su neke od onih priča o njemu idrugim curama pretjerane.«»Ne znam«, rekla sam i ustala. Još nije uspjela pričvrstiti lančić pa sam jato učinila.»Hvala«, rekla je i prošla rukama po ogrlici. »Vjerujem da se Adrianuzbilja sviđaš. U smislu da misli ozbiljno.«Odmahnula sam glavom i odmakla se.»Ne. Sviđam mu se u smislu da želi svući slatku dhampiricu.«»Ne vjerujem u to.«»Zato što ti uvijek misliš samo najbolje o svima.«Počela je četkom ispravljati kosu preko ramena. Djelovala je skeptično.»I u to sumnjam. Ali ne mislim da je tako loš kako ti misliš. Znam da nijeprošlo puno vremena od Masona, ali trebala bi razmisliti o tome dapočneš izlaziti s nekim drugim...«»Podigni kosu.« Dodala sam joj kopču za kosu iz kovčega. »Mason i janikada nismo tako izlazili. Znaš to.«»Da. Pa, pretpostavljam kako je to onda razlog više da razmisliš o tomeda se počneš viđati s nekim. Srednja škola još nije završila. Trebala bi sezabavljati.«Zabavljati se. Ironično. Prije nekoliko mjeseci svađala sam se sDimitrijem oko toga kako je nepravedno što kao čuvarica-pripravnicamoram paziti na reputaciju i ne smijem se ludirati. Složio se da nijepravedno što ne mogu raditi mnoge stvari koje rade djevojke mojihgodina, ali je rekao da je to cijena koju moram platiti za budućnost. Bilasam uzrujana, ali nakon što se umiješao Viktor, počela sam uviđati bitDimitrijeve priče, i to u tolikoj mjeri da mi je on natuknuo kako se ne bihtrebala toliko ograničavati. Sada, nakon Spokanea, osjećala sam se kaopotpuno drukčija djevojka od one koja je prošle jeseni s Dimitrijemrazgovarala o zabavljanju. Nedostajalo je još nekoliko mjeseci do mature.Srednjoškolske stvari... plesovi... dečki... što je sve to značilo u usporedbisa stvarno važnim stvarima? Sve na Akademiji činilo se tako trivijalnim...osim ako mi može pomoći da postanem bolja čuvarica.»Mislim da mi ne treba dečko kako bih dovršila svoje srednjoškolskoobrazovanje«, rekla sam joj.

87

»Ni ja to ne mislim«, složila se sa mnom dok je izravnavala svoj konjskirep. »Ali nekada si povremeno očijukala i izlazila. Mislim da bi ti godilomalo toga. Ne moraš se upustiti ni u što ozbiljno s Adrianom.«»Pa, on sigurno ne bi imao ništa protiv toga. Mislim da želi sve samo nenešto ozbiljno... u tome i jest problem.«»Sudeći po određenim pričama, on je vrlo ozbiljan. Neki dan sam čula daste zaručeni. Netko drugi je pak rekao da su ga se njegovi odrekli jer jeocu kazao kako nikoga neće nikada voljeti kao tebe.«»Ahhhh.« To je bila jedina prikladna reakcija na ove glasine. »Jezivo je tošto o tim istim pričama sve bruji i u osnovnoškolskom kampusu.«Zagledala sam se u strop. »Zašto mi se to neprestano događa?«Prišla je i pogledala me.»Jer si super i svi te vole.«»Ne. Ti si ona koju svi vole.«»Onda smo valjda obje super i mile. A jednoga dana«, u oku joj jebljesnula vragolasta iskra, »pronaći ćemo dečka kojem ćeš uzvratitiljubav.«»Nemoj ostati bez daha. Ništa od toga nije bitno. Ne sada. Sada semoramo brinuti o tebi. Maturirat ćemo, otići ćeš na koledž i sve će bitisuper. Neće više biti pravila, bit ćemo samostalne.«»To me pomalo plaši«, rekla je zamišljeno. »Pomisao na samostalnost.Ali ti ćeš biti uz mene. I Dimitri.« Uzdahnula je. »Ne mogu ni zamislitikako bi bilo da ti nisi uz mene. Ne mogu se pravo ni sjetiti kad te nijebilo.« Sjela sam i lagano je udarila po ruci.»Hej, pazi se. Christian će biti ljubomoran. Oh, sranje. Pretpostavljam daće i on biti u blizini, ha? Gdje god da odemo?«»Vjerojatno. Ti, ja, on, Dimitri i tko god postane Christianov čuvar.Velika sretna obitelj.«Podsmjehnula sam se, ali u meni se počeo javljati osjećaj neobičnetopline. U našem je svijetu sada vladalo ludilo, ali sam u svom životuimala sve ove divne ljude. Dok smo god zajedno, sve će biti u redu.Pogledala je na sat i njezin se strah vratio.»Moram ići. Hoćeš li... hoćeš li biti sa mnom?«»Znaš da ne mogu.«»Znam... ne tjelesno... ali, hoćeš li učiniti ono? Kad gledaš kroz mojuglavu? Tako se neću osjećati sama.«Lissa me po prvi puta zamolila da to namjerno učinim. Inače nijepodnosila pomisao da ja gledam kroz njezine oči. Iz toga se vidjelo kolikoje zapravo nervozna.»Naravno«, rekla sam. »Ionako je vjerojatno bolje od svega što je na TV-u.«

88

Vratila sam se u svoju sobu i na kauču zauzela prijašnji položaj. Poštosam razbistrila misli, otvorila sam se Lissinu umu i predala mu se kakobih osjetila puno više od njezinih osjećaja. Kao od sjenke poljubljenamogla sam to preko naše veze osjetiti. Bio je to najintenzivniji dio našepovezanosti. Nisam samo osjećala njezine misli, doista sam bila u njoj,gledala kroz njezine oči i s njom dijelila iskustva. To sam tek nedavnonaučila kontrolirati. Nekada sam joj se ubacivala ne želeći to, kao štoponekad nisam mogla uskratiti pristup njezinim osjećajima. Ali sada sammogla kontrolirati svoja izvantjelesna iskustva pa čak i pokrenuti fenomenpo vlastitoj volji, što sam se upravo spremala učiniti.Lissa je upravo stigla u dvoranu u kojoj ju je čekala kraljica. Iako morojiupotrebljavaju pojmove kao što je »kraljevski«, a ponekad čak i kleknu, udvorani se nije nalazio nikakav tron ili što slično. Tatiana je sjedila uobičnom naslonjaču, odjevena u mornarskoplavu suknju i blejzer te jeviše nalikovala kakvoj važnoj poslovnoj ženi negoli kraljici. Nije bilasama. Uz nju je sjedila visoka, otmjena morojka plave, srebrom prošaranekose. Prepoznala sam je: Priscilla Voda, kraljičina prijateljica i savjetnica.Upoznali smo je na skijaškom izletu kad ju je Lissa impresionirala.Njezinu prisutnost smatrala sam dobrim znakom. Duž zida su u tišinistajali čuvari odjeveni u crno-bijelu odjeću. Na moje veliko iznenađenje,tu je bio i Adrian. Zavalio se u malu sofu i djelovao potpuno nesvjesnočinjenice da je u društvu morojskog vrhovnog vođe. Čuvar koji je bio sLissom najavio ju je.»Princeza Vasilisa Dragomir.«Tatiana je kimnula u znak pozdrava.»Dobro došla, Vasilisa. Izvoli sjesti.«Lissa je sjela blizu Adriana. Bila je sve nespokojnija. Došao je morojskisluga i ponudio čaj ili kavu, ali Lissa je odbila. Tatiana je pijuckala čaj iproučavala Lissu od glave do pete. Priscilla Voda razbila je neugodnutišinu.»Sjećaš li se što sam rekla o njoj?« upitala je Priscilla veselo. »Bila je vrloimpresivna na našoj večeri u Idahu. Riješila je veliku razmiricu o tometrebaju li se moroji boriti zajedno s čuvarima. Uspjela je smiriti čak iAdrianova oca.«Tatianinim hladnim licem preletio je neprijazan smiješak.»Dojmljivo. Ponekad imam dojam da je Nathanu dvanaest godina.«»I ja«, rekao je Adrian otpivši gutljaj vina iz čaše.Tatiana ga je ignorirala i usredotočila se na Lissu.»Čini se da si zbilja sve impresionirala. O tebi čujem samo dobre stvariunatoč tvojim prošlim prekršajima... za koje uviđam da nisu bili potpunobezrazložni.« Lissino iznenađenje nasmijalo je kraljicu. Ipak, u tom

89

smijehu nije bilo topline ili dobre volje. »Da, da... znam sve o tvojimmoćima, a naravno, znam i što se dogodilo s Viktorom. Adrian meobavijestio i o duhu. To je tako neobično. Reci mi... možeš li...«Pogledala je obližnji stol. Na njemu je bila tegla s cvijećem, iz zemlje suvirile tamnozelene mladice. Bila je to nekakva lukovica koju je netkouzgajao u kući. Kao i njezini vanjski srodnici, čekala je proljeće.Lissa je oklijevala. Bilo joj je neobično rabiti moć pred drugima. Ali,Tatiana ju je promatrala puna očekivanja. Nakon samo nekolikotrenutaka, Lissa se nagnula i dotakla mladice. Stabljika je naglo probilazemlju i izrasla gotovo tridesetak centimetara. Dok je rasla, na njoj seformiralo nešto nalik mahunama koje su prsnule i otkrile nam mirisnebijele cvjetove. Uskrsni ljiljani. Lissa je povukla ruku.Na Tatianinu licu moglo se vidjeti divljenje. Promrmljala je nešto najeziku koji nisam razumjela. Nije rođena u Sjedinjenim AmeričkimDržavama, ali izabrala ih je za sjedište svojega dvora. Govorila je beznaglaska, ali, kao i kod Dimitrija, iznenađenja su na površinu izvlačilanjezin materinji jezik. U roku nekoliko sekundi ponovno je navukla svojudostojanstvenu masku.»Hmm. Zanimljivo«, rekla je. Kad smo već kod podcjenjivanja.»To bi moglo biti vrlo korisno«, rekla je Priscilla. »Vasilisa i Adriansigurno nisu jedini koji posjeduju tu moć. Pronađemo li ostale, možemonaučiti toliko toga. Samo iscjeljivanje je dar, a kamoli sve ostalo što moguostvariti. Razmisli samo što bismo mogli s tim.«U Lissu se vratio optimizam. Neko se vrijeme silno trudila pronaći sebislične. Otkrila je samo Adriana i to pukom srećom. Ulože li kraljica imorojsko vijeće svoje resurse, tko zna što sve mogu pronaći. Ipak, nešto uPriscillinim riječima ju je zabrinulo.»Princezo Voda, ispričavam se... Nisam sigurna trebamo li tolikonestrpljivo iščekivati da upotrijebimo moju ili bilo čiju moć iscjeljivanjaonoliko koliko se nadate.«»Zašto ne?« upitala je Tatiana. »Koliko sam shvatila, možete iscijelitigotovo sve.«»Mogu...« rekla je Lissa polako. »I želim to. Voljela bih da mogu svimapomoći, ali ne mogu. Hoću reći, nemojte me pogrešno shvatiti,definitivno ću pomoći nekim ljudima. Ali znam da ćemo naletjeti na ljudepoput Viktora koji će htjeti zlorabiti našu moć. A nakon nekog vremena...Hoću reći, kako odabrati? Kako odlučiti tko će živjeti? I to je dio života...netko mora umrijeti. Moja moć nije poput liječničkog recepta koji seprepisuje po potrebi, a iskreno, bojim se da bi se ona upotrebljavala samona određenim ljudima. Kao što radimo s čuvarima.«

90

Napetost u prostoriji lagano je rasla. Ovo što je Lissa rekla rijetko sespominjalo u javnosti.»O čemu govoriš?« upitala je Tatiana stisnutih očiju. Znala sam da znaodgovor.Lissa se bojala izgovoriti sljedeće riječi, ali je to svejedno učinila.»Svi znaju da postoji određena... pa recimo, metoda kojom se dodjeljujučuvari. Dobiva ih samo elita. Pripadnici plemstva. Bogataši. Moćnici.«Temperatura u sobi naglo se spustila. Tatianine usne razvukle su se uravnu crtu. Nekoliko je trenutaka šutjela. Imala sam osjećaj da su sviprisutni prestali disati. Ja definitivno jesam.»Misliš da pripadnici plemstva ne zaslužuju posebnu zaštitu?« upitala jenaposljetku. »Misliš da je ti ne zaslužuješ, posljednja iz obiteljiDragomir?«»Mislim da je važno zaštiti naše vođe. Ali isto tako držim da povremenotrebamo zastati i osvrnuti se oko sebe. Možda je došao trenutak dapreispitamo načine na koje smo uvijek sve obavljali.«Lissa je zvučala mudro i sigurno u sebe. Ponosila sam se njome.Promatrajući Priscillu, primijetila sam da se i ona ponosi. Lissa joj sesviđa od samog početka. Ali, primijetila sam i da je Priscilla nervozna.Odgovorila je kraljici i znala je da se Lissa kreće po skliskom terenu.Tatiana je popila gutljaj čaja. Mislim kako joj je to bila isprika da sredimisli.»Rečeno mi je«, kazala je, »da se zalažeš i za to da se moroji bore sčuvarima i napadaju strigoje?«Još jedna opasna tema. Lissa ju je prihvatila.»Mislim da se morojima koji to žele mora pružiti prilika.« U glavi mi seiznenada pojavila Jill.»Životi moroja su dragocjeni«, rekla je kraljica. »Ne smijemo riskirati.«»I životi dhampira su dragocjeni«, odgovorila je Lissa. »Budu li se borilizajedno s morojima, to bi moglo sve spasiti. Ponavljam, ako se morojižele boriti, zašto im to uskratiti? Imaju pravo znati se obraniti. A ljudipoput Tashe Ozera razvili su načine da se bore pomoću magije.«Na spomen Christianove tetke kraljičino se lice smrklo. Kad je bila mlada,Tashu su napali strigoji, stoga se ostatak života učila braniti.»Tasha Ozera... izaziva nevolje. Počela je oko sebe okupljati mnoge drugeizazivače nevolja.«»Pokušava uvesti nove ideje.« Primijetila sam da se Lissa više ne boji.Bila je sigurna u svoja uvjerenja i htjela ih je izraziti. »Tijekom povijestiljude s novim idejama, ljude koji drukčije razmišljaju i nastoje promijenitistvari, uvijek se nazivalo izazivačima nevolja. Ali, želite li čuti istinu?«Na Tatianinu licu kao daje zatitrao kiseo smiješak.

91

»Uvijek.«»Potrebna nam je promjena. Hoću reći, naša je tradicija važna. Netrebamo je se odreći. Ali, mislim da smo ponekad na pogrešnom putu.«»Na pogrešnom putu?«»Kako je prolazilo vrijeme, evoluirali smo i prihvatili ostale promjene.Računala. Električnu energiju. Tehnologiju općenito. Svi se slažemo da suoni poboljšali naš život. Zašto isto ne možemo učiniti i sa svojimponašanjem? Zašto se uporno držimo prošlosti kad postoje bolji načini?«Lissa je ostala bez daha, bila je uzbuđena. Obrazi su joj se zažarili, a srcejoj je tuklo kao ludo. Svi smo gledali Tatianu tražeći bilo kakav trag natom kamenom licu.»Zanimljivo je razgovarati s tobom«, rekla je naposljetku. Izgovorila je totako da je riječ zanimljivo zvučala kao prostota. »Ali sada moram obavitineke stvari.« Ustala je, a to su naglo učinili i svi ostali, čak i Adrian.»Neću vam se pridružiti za večerom, ali ti i tvoje društvo dobit ćete svešto je potrebno. Vidimo se sutra na suđenju. Koliko god tvoje ideje bileradikalne i naivno idealistične, drago mi je što ćeš sudjelovati u njegovuosuđivanju. Ako ništa drugo, svi se slažemo da ga treba zatvoriti.«Tatiana je nestala, a slijedila su je dvojica čuvara. Kad je Priscilla izišla,Lissa i Adrian ostali su sami.»Svaka čast, rođakinjo. Ne može svatko tako izbaciti staru iz takta.«»Ne čini mi se da sam je izbacila iz takta.«»Oh, jesi, vjeruj mi. Većina ljudi koje svakodnevno susreće ne bi takorazgovarala s njom, a kamoli netko tvojih godina.« Ustao je i pružio Lissiruku. »Hajde. Provest ću te ovim mjestom. Da zaboraviš na sve.«»Već sam bila ovdje«, rekla je. »Kad sam bila mlađa.«»Da, ali stvari koje možemo vidjeti kad smo mladi razlikuju se od onihkoje vidimo kad smo stariji. Jesi li znala da se ovdje nalazi i bar otvorendvadeset četiri sata na dan? Popit ćemo nešto.«»Ne želim ništa popiti.«»Htjet ćeš prije nego što završi ovaj izlet.«Izišla sam iz Lissine glave i vratila se u svoju sobu. Sastanak s kraljicomje završio i Lissa više nije trebala moju skrivenu potporu. Usto, sada sezbilja nisam htjela družiti s Adrianom. Kad sam sjela, primijetila sam dasam iznenađujuće budna. Kao da sam odspavala dok sam bila u njezinojglavi.Odlučila sam krenuti u samostalno istraživanje. Nikada nisam bila uKraljevskoj palači. Navodno je poput pravog malog grada i zanimalo mešto se još može vidjeti osim bara u kojem je Adrian tijekom posjetavjerojatno živio.

92

Spustila sam se pretpostavljajući da moram izići. Koliko znam, u ovoj sezgradi nalaze samo gostinjske sobe. Ona palači služi kao hotel. Ali, kadsam došla do ulaza, vidjela sam Christiana i Eddieja kako razgovaraju snekim koga nisam dobro vidjela. Uvijek budan, Eddie me primijetio inasmiješio mi se.»Hej, Rose. Gle koga smo sreli.«Dok sam se približavala, Christian se pomaknuo u stranu i otkrio mitajanstvenu osobu. Zastala sam, a ona mi se nasmiješila.»Bok, Rose.«Trenutak poslije osjetila sam kako i mojim licem plazi osmijeh.»Bok, Mia.«

Dvanaesto poglavlje

Da ste me pitali prije šest mjeseci, rekla bih da nema šanse da ću seobradovati susretu s Mijom Rinaldi u Kraljevskoj palači. Bila je godinudana mlađa od mene i još je od prvog razreda imala nešto protiv Lisse,toliko protiv da je išla u krajnost kako bi nam zagorčala život. Dobro jojje išlo. Njezini napori rezultirali su glasinama koje su Jesse i Ralf širili omeni.Ali, s druge strane, Mia je otišla s nama u Spokane, gdje su je zarobilistrigoji. A kao i Christiana i Eddieja, i nju je sve to promijenilo. Vidjela jejednake užase kao i mi. Zapravo, ona je jedina od mojih prijatelja vidjelakako Mason umire i kako ja ubijam strigoje. Tada mi je čak spasila životupotrijebivši svoju magiju kako bi potopila jednog strigoja. U velikommorojskom sporu o tome trebaju li se naučiti boriti s čuvarima, ona ječvrsto stala na stranu zagovaratelja borbe.Miju nisam vidjela gotovo mjesec dana, od Masonova pogreba. Dok samje promatrala, imala sam osjećaj da je prošla već cijela godina. Uvijeksam mislila da Mia izgleda poput lutke. U usporedbi s većinom moroja,bila je niska i imala je mladoliko lice punašnih obraza. Kosu je uvijekuvijala u savršene vitice, što je dodatno naglašavalo taj dojam. Ali danasse nije ni približno toliko potrudila.Njezina zlatnoplava kosa bila je podignuta u konjski rep, a jedini uvojcikoje je imala bili su posljedica njezine prirodne valovitosti. Nije bilanašminkana, a na licu joj se vidjelo da puno vremena provodi vani. Kožajoj je bila ispucala od vjetra, lagano preplanula, što je gotovo nečuveno zamoroje zbog njihove osjedjivosti na sunčevo svjetlo. Po prvi put izgledalaje u skladu sa svojim godinama.Nasmijala se zbog moje zatečenosti.

93

»Hajde, nije prošlo baš toliko vremena. Izgledaš kao da me uopće neprepoznaješ.«»Gotovo te i ne prepoznajem.« Zagrlile smo se. Bilo je teško povjerovatida je nekoć smišljala načine da mi upropasti život. Ili da sam joj slomilanos. »Što radiš ovdje?« Pokazala je prema vratima.»Upravo krećemo. Sve ću ti objasniti.«Otišli smo do susjedne zgrade. Nije to bio pravi trgovački centar ili štoslično, ali u zgradi se nalazilo nekoliko objekata potrebnih morojima kojisu tu radili ili dolazili u posjet: šačica restorana, nekoliko manjih dućanate uredi koji su nudili različite usluge. Bio je tu i kafić u koji nas je Miaodvela.Odlazak u kafić zvuči posve normalno, ali ja sam u njih rijetko zalazila.Bilo je divno sjediti na javnom (ili polujavnom) mjestu s prijateljima i nerazmišljati o školi... Podsjećalo me na vrijeme kada smo Lissa i ja bilesamostalne, kada nam škola i njezina pravila nisu sputavali život.»Moj otac sada ovdje radi«, rekla nam je. »Tako i ja sada ovdje živim.«Morojska djeca rijetko su živjela sa svojim roditeljima. Njih se slalo umjesta poput Akademije sv. Vladimira, gdje su mogla odrastati nasigurnom.»Što je sa školom?« upitala sam.»Ovdje nema puno djece, ali ima ih. Uglavnom su bogata i imaju svojeosobne učitelje. Moj je otac povukao neke veze i sredio da s njima moguučiti pojedine predmete. Tako i dalje učim iste stvari, samo na drukčijinačin. To je zapravo cool. Manje vremena provodim s učiteljima, ali zatoimam više domaće zadaće.«»Radiš ti puno više od toga«, rekao je Eddie. »Osim ako ti se predavanjaodržavaju na otvorenom.« Uočio je isto što i ja, a gledajući njezine rukekoje su držale šalicu bijele kave, primijetila sam žuljeve.Protresla je prste.»Sprijateljila sam se s nekim od čuvara. Pokazali su mi nekoliko poteza.«»To je riskantno«, rekao je Christian iako je zvučao kao da to odobrava.»S obzirom na to da se i dalje raspravlja o sudjelovanju moroja uborbama.«»Hoćeš reći o tome da se moroji bore rabeći magiju«, ispravila ga je. »Toje prijeporno. Nitko zapravo ne govori o borbi moroja prsa o prsa.«»Zapravo, govori se i o tome«, rekla sam. »Samo što je to zasjenioprijepor o rabljenju magije.«»Ali nije protuzakonito tući se«, rekla je pretjerano kreposno. »A dok jetako, nastavit ću s tim. Zar misliš da uz sve te sastanke koji se ovdjeodržavaju itko primjećuje što radi netko poput mene?« Mijina obitelj ne

94

samo da nije bila plemićka, nego je potjecala iz nižih slojeva. Iako u tomenema ničega lošeg, ovdje je sigurno osjećala posljedice toga.Ipak, cijela njezina situacija činila mi se veselom. Mia je djelovala sretnijei otvorenije nego ikada prije. Djelovala je... slobodno. Christian je izrekaomoje misli prije mene.»Promijenila si se.«»Svi smo se promijenili«, ispravila ga je. »Osobito ti, Rose. Ne mogu ti toobjasniti.«»Mislim kako je bilo nemoguće da se nas petero ne promijenimo«,istaknuo je Christian. Odmah potom ispravio se. »Nas četvero.«Svi smo utihnuli, opterećivala nas je pomisao na Masona. Druženje sChristianom, Eddiejem i Mijom na površinu je izvuklo tugu koju samuvijek nastojala sakriti, a na njihovim licima vidjela sam da i onineprestano vode istu bitku.Nakon nekog vremena nastavili smo razgovarati nastojeći nadoknaditiono što smo propustili na Akademiji. Ali ja nisam mogla prestatirazmišljati o onome što je Mia rekla, da sam se promijenila više odostalih. Razmišljala sam samo o tome kako u posljednje vrijeme imamosjećaj da mi sve izmiče kontroli, kako više ne prepoznajem vlastita djelai osjećaje. Dok sam tako sjedila s njima, činilo mi se da Mijom upravljajusamo njezine pozitivne osobine, a mnome negativne. Prisjetila sam serazgovora s Adrianom koji mi je rekao da navodno imam mračnu, mračnuauru.Ubrzo su nam se pridružili Lissa i Adrian. Možda sam ga dozvalarazmišljajući o njemu. Pretpostavljam da se njihov bar nalazi u istojzgradi. Bila sam je blokirala i nisam puno razmišljala o njima. Srećom,Adrian je nije potpuno napio, ali pristala je na piće ili dva. Kroz vezu samosjećala laganu pripitost pa sam se iz opreza morala isključiti.Kad je vidjela Miju, iznenadila se koliko i mi ostali, ali izrazila joj jedobrodošlicu. I ona je htjela nadoknaditi propušteno, a s obzirom na to dasam većinu toga već čula, samo sam slušala i pila čaj. Ja ne pijem kavu.Većina čuvara pila ju je kao što moroji piju krv, ali ja je nisam mogla niokusiti.»Kako je prošao razgovor s kraljicom?« pitao je Christian Lissu u jednomtrenutku.»Dosta dobro«, odgovorila je. »Ne baš najbolje, ali nije vikala na meneniti me ponizila, što je dobar početak.«»Ne budi skromna«, rekao je Adrian i zagrlio je. »Princeza Dragomir nijese dala. Trebali ste je vidjeti.« Lissa se nasmijala.»Pretpostavljam da nije spomenula zašto nam je dopustila da dođemo nasuđenje?« upitao je Christian hladno.

95

Činilo se da ga nije oduševljavalo Lissino i Adrianovo zbližavanje, kao niAdrianova ruka. Lissin smijeh se stišao, ali je i dalje bila nasmiješena.»Adrian je to učinio.«»Što?« upitali smo istodobno Christian i ja.Adrian je djelovao vrlo zadovoljno sobom. Za promjenu je nastavio šutjetii pustio Lissu da govori.»Uvjerio ju je da moramo biti ovdje. Očito joj je dodijavao dok nijepopustila.«»To se zove uvjeravanje, a ne dodijavanje«, rekao je Adrian. Lissa seponovno nasmijala.Progonile su me vlastite riječi o kraljici. Tko je ona? Samo još jedna izobitelji Ivaškov. Ima ih na stotine. I zbilja je tako. Pogledala sam Adriana.»U koliko ste bliskom rodu?« Lissa mi je poslala odgovor.»Ona je tvoja teta?«»Prateta. A ja sam joj omiljeni pranećak. U redu, ja samo joj jedinipranećak, ali to nije važno. I dalje bih joj bio omiljeni«, rekao je.»Nevjerojatno«, rekao je Christian.»Slažem se«, dodala sam.»Nitko od vas me ne cijeni. Zašto je tako teško povjerovati da mogu datisvoj doprinos u ovim mračnim vremenima?«Adrian je ustao. Htio je zvučati ogorčeno, ali je smiješak na njegovu licudao naslutiti da ga sve ovo prilično zabavlja.»Moje cigarete i ja izlazimo. One me barem poštuju.«Čim je izišao, Christian je upitao Lissu:»Jesi li se opijala s njim?«»Nisam pijana. Popila sam samo dva pića«, odgovorila je. »Otkad si titako konzervativan?«»Otkad Adrian loše utječe na tebe.«»Ma daj! Pomogao nam je da dođemo ovamo. Nitko drugi to nije mogaoučiniti. Nije morao, ali jest. A ti i Rose tu sjedite i ponašate se kao da jeon najgora osoba na svijetu.«To nije bilo posve točno. Ja sam uglavnom samo sjedila kao da me netkoudario u glavu, još sam bila u šoku i nisam mogla reagirati.»Da, i siguran sam da je to učinio jer ima veliko srce«, promrmljao jeChristian.»Zašto bi to inače učinio?«»Oh, baš se pitam.«Lissa je razrogačila oči.»Misliš da je to učinio zbog mene? Misliš da ima nečega među nama?«»Vas dvoje zajedno pijete, zajedno vježbate, rabite magiju i zajednosudjelujete na događanjima gdje se okuplja elita. Što bi ti pomislila?«

96

Mia i Eddie izgledali su kao da bi radije bili negdje drugdje. Počela samdijeliti njihove osjećaje.Lissa je izgarala od bijesa koji me pogodio poput vala vrućine. Bila jeogorčena. Njezina srdžba nije čak ni bila toliko povezana s Adrianom.Više ju je uzrujala pomisao da Christian nema povjerenja u nju. A što senjega tiče, nije mi bila potrebna psihička povezanost da bih razumjelakako se on osjeća. Nije bio ljubomoran samo zbog toga što se ona družilas Adrianom. Christian je bio ljubomoran jer je Adrian toliko utjecajan daje mogao za nju ovo izvesti. Bilo je točno kako su to opisali Jesse i Ralf:dobre veze mogle su otvoriti prava vrata, veze koje Christian nije imao.Koljenom sam udarila Christiana u nogu nadajući se da će shvatiti kako bitrebao prestati pričati prije negoli se situacija dodatno pogorša. Lissa jebila sve ljuća, što se pomiješalo s nelagodom kad je počela sumnjati usebe i pitati se je li se počela previše zbližavati s Adrianom. Cijela je stvarbila smiješna.»Christiane, za ime božje. Ako je to Adrian učinio zbog nekoga, onda jeto učinio zbog mene i zbog svoje lude opsesije. Nedavno se hvalio damože to izvesti, a ja mu nisam povjerovala.« Okrenula sam se Lissi.Trebala se smiriti i odagnati mračne osjećaje koji bi joj mogli prouzročitipuno nevolja ukoliko se otmu kontroli. »Liss, možda nisi naroljana, alimoraš uzeti sat predaha prije nego što nastaviš s ovim razgovorom. Rećićeš nešto glupo kao i Christian, a ja ću kasnije morati sređivati situaciju...kao i uvijek.«Uzrujala sam se pa sam očekivala da će mi netko predbaciti kako samokukam. Ali, Lissa se smirila i osmjehnula se Christianu.»Da, definitivno bismo trebali kasnije razgovarati o ovome. Danas sesvašta dogodilo.«Isprva je oklijevao, a potom kimnuo.»Da. Oprosti što sam te napao.«Uzvratio joj je osmijeh i nesporazum je izglađen.»Onda«, upitala je Lissa Miju, »koga si ovdje upoznala?«Zapanjeno sam zurila u njih, ali to nitko nije primijetio. Izmirila sam ih, anitko mi nije zahvalio. Čak ni: Hvala ti, Rose, što si nam ukazala na tokoliko smo se idiotski ponašali. Kao da nije dovoljno što iz dana u danmoram trpjeti njihovu romansu, pri čemu nikoga ne zanima kako se jaosjećam. Sada spašavam njihovu vezu, a oni to ne primjećuju.»Vraćam se odmah«, rekla sam i prekinula Mijino opisivanje ovdašnjihtinejdžera. Bojala sam se da ću, ostanem li samo još trenutak, reći neštozbog čega ću požaliti ili da ću razbiti stolicu. Odakle li se pojavio tajbijes? Izišla sam u nadi da će me hladan zrak malo primiriti. Umjestotoga, nagutala sam se dima s mirisom klinčića.

97

»Ne počinji o pušenju«, upozorio me Adrian. Bio je naslonjen na zid odopeke. »Nisi morala izići. Znala si da sam ovdje.«»Zapravo, ovdje sam upravo zbog toga. U redu, zbog toga i zato što samimala osjećaj da ću poludjeti ostanem li unutra još koju minutu.«Nakrivio je glavu kako bi me pogledao. Podigao je obrve.»Ne šališ se, zar ne? Što se dogodilo? Bila si dobro prije nekolikominuta.« Prišla sam mu bliže.»Ne znam. Bila sam dobro. A onda su se Christian i Lissa upustili u glupusvađu zbog tebe. Bilo je čudno. Oni su bili ti koji su se ljutili, a onda samse ja naljutila više nego njih dvoje.«»Čekaj. Svađali su se zbog mene?«»Da. Upravo sam to rekla. Zar nisi čuo?«»Hej, ne otresaj se na mene. Nisam ti ništa učinio.« Prekrižila sam ruke nagrudima.»Christian je ljubomoran jer se toliko družiš s Lissom.«»Učimo o duhu«, rekao je Adrian. »I on je dobrodošao.«»Da, pa, nitko nije rekao da je ljubav razumna. Kad je vidio da se zajednovraćate, poludio je. A onda se uzrujao jer si kod kraljice povukao vezuzbog Lisse.«»Nisam to učinio zbog nje. Učinio sam to za sve vas, a osobito za tebe.«Zastala sam pred njim.»Nisam ti vjerovala. Nisam vjerovala da to možeš.« Nacerio se.»Pretpostavljam da si ipak trebala slušati o povijesti moje obitelji uonome snu.«»Pretpostavljam. Samo, mislila sam...«Nisam mogla dovršiti rečenicu. Mislila sam da će Dimitri biti taj koji ćese iskazati zbog mene, onaj koji je, unatoč onome što je rekao, mogao sveostvariti. Ali nije.»Što si mislila?« ustrajao je Adrian.»Ništa.« Uz puno truda uspjela sam izgovoriti: »Hvala ti što si nampomogao.«»O, moj bože«, rekao je. »Lijepa riječ od Rose Hathaway. Mogu umrijetikao sretan čovjek.«»Što želiš reći? Da sam inače nezahvalna kuja?« Samo me pogledao.»Hej! To nije cool.«»Možda se možeš iskupiti zagrljajem.« Samo sam ga gledala. »Malim?«preklinjao me. Uzdahnula sam, prišla mu i zagrlila ga jednom rukom.Glavu sam lagano naslonila na njegovu ruku.»Hvala ti, Adriane.«Ostali smo tako na tren. Nisam osjetila nikakav ludi elektricitet ilipovezanost kao s Dimitrijem, ali moram priznati da je Lissa u nečemu bila

98

u pravu. Adrian je ponekad bio bahati davež, ali zbilja nije bio gadkakvim sam ga često prikazivala.Vrata su se otvorila i ukazali su se Lissa i ostali. Razumljivo, izgledali suiznenađeno, ali ja nisam marila. Uostalom, svi su ionako vjerojatno mislilida s Adrianom očekujem dijete pa zašto bi to bilo bitno ? Povukla sam se.»Krenuli ste nekamo?« upitala sam.»Da, Mia ima važnijeg posla nego družiti se s nama«, našalio se Christian.»Hej, samo sam rekla ocu da ću se naći s njim. Vidimo se prije nego štoodem.« Pošla je, ali se potom naglo okrenula. »Bože, tako samrastresena.« Posegnula je u džep kaputa i dodala mi presavijen komadpapira. »Ovo je dijelom razlog zašto sam vas danas potražila. Jedan oddvorskih činovnika htio je da ti ovo predam.«»Hvala«, rekla sam zbunjeno. Otišla je naći se s tatom, a mi smo krenuli usvoje sobe. Usporila sam kad sam otvorila poruku pitajući se tko bi toovdje mogao pokušati stupiti u kontakt sa mnom.Rose!Bilo mi je jako drago kad sam čuo da si stigla. Uvjeren sam da će zbogtoga sutrašnja parnica biti još zabavnija. Već me neko vrijeme zanimakako je Vasilisa, a tvoje me ljubavne eskapade uvijek vesele. Ne mogudočekati da ih sutra na sudu podijelim sa svima.Srdačno,V.D.»Od koga je?« upitao me Eddie prilazeći mi straga. Žurno sam presavilapapir i gurnula ga u džep.»Ni od koga«, odgovorila sam. Zbilja ni od koga.V.D. Viktor Daškov.

Trinaesto poglavlje

Kad smo se vratili u svoje sobe, izmislila sam ispriku i rekla Lissi damoram obaviti neke čuvarske dužnosti. Nestrpljivo je željela izgladitiraniji nesporazum s Christianom, što je vjerojatno uključivalorazodijevanje i nije postavljala pitanja. U sobi sam imala telefon pa samnakon poziva operateru doznala u kojoj je sobi Dimitri.Ugledavši me na vratima, iznenadio se i pomalo zabrinuo. Posljednji putkad se to dogodilo bila sam pod utjecajem Viktorovih čini požude i bilasam prilično... agresivna.»Moramo razgovarati«, rekla sam.Pustio me, a ja sam mu odmah pružila poruku.»V. D....«

99

»Da, znam«, rekao je Dimitri. Vratio mi ju je. »Viktor Daškov.«»Što ćemo? Hoću reći, razgovarali smo o ovome, ali sada on zbilja kažeda će nas odati.«Dimitri nije odgovorio, a ja sam znala da proučava situaciju sa svih stranakao da je riječ o borbi. Naposljetku je izvukao mobitel. To je bilo osjetnoviše cool nego ovisiti o telefonu iz sobe.»Daj mi minutu.«Htjela sam sjesti na njegov krevet, ali sam zaključila da je to opasno,stoga sam sjela na kauč. Nisam znala koga zove, ali razgovarao je s nekimna ruskom.»Što se događa?« upitala sam kad je završio.»Uskoro ćeš doznati. Zasad moramo čekati.«»Super. Moja omiljena razbibriga.«Dovukao je naslonjač i sjeo nasuprot meni. Djelovao je premaleno zaosobu njegove visine, ali, kao i uvijek, uspio se šarmantno smjestiti. Izamene nalazio se jedan od onih vestern romana koje je uvijek nosio sasobom. Uzela sam ga razmišljajući o tome kako je usamljen. Čak i sada, uPalači, odlučio je ostati u sobi.»Zašto ovo čitaš?«»Neki čitaju iz zabave«, primijetio je.»Hej, ovo je bilo nisko. Uostalom, ja čitam. Čitam knjige pomoću kojihmogu riješiti tajne što prijete životu i razumu moje najbolje prijateljice.Mislim da čitanjem priča o kaubojima nećeš spasiti svijet, što ja činim.«Istrgnuo mi je iz ruke knjigu i počeo zamišljeno listati, manje napetaizraza lica nego inače.»Kao svaka knjiga, ovo je bijeg. Usto, ima nešto... mmm. Ne znam. Neštoprivlačno na Starom zapadu. Tamo ne postoje. Svatko živi držeći sevlastitih zakona. Da bi provodio pravdu, ne moraš biti sputan tuđimidejama o tome što je dobro, a što zlo.«»Čekaj«, nasmiješila sam se. »Mislila sam da sam ja ona koja želi kršitipravila.«»Nisam rekao da to želim. Samo da shvaćam koliko je to privlačno.«»Ne možeš mene prevariti, druže. Želiš nataknuti kaubojski šešir iobuzdati pljačkaše banaka.«»Nemam vremena za to. Imam dovoljno problema nastojeći obuzdatitebe.«Osmjehnula sam se. Odjednom me ovo podsjetilo na zajedničko čišćenjecrkve ili barem na dio prije svađe. Ležerno. Ugodno. Zapravo, podsjetilome na stare dane kada smo počeli zajedno trenirati, puno prije nego što sesve zakompliciralo. U redu... sve je uvijek bilo komplicirano, ali neko jevrijeme bilo manje komplicirano. Rastužila sam se. Voljela bih ponovno

100

proživjeti te dane. Tada nije bilo Viktora Daškova, moje ruke nisu bileokrvavljene.»Žao mi je«, rekao je Dimitri iznenada.»Zašto? Što čitaš jeftine romane?«»Što nisam bio u stanju omogućiti vam da dođete. Osjećam da sam teiznevjerio.«Uočila sam trunku sumnje na njegovu licu, kao da se bojao da je napravionepopravljivu štetu. Uopće nisam bila spremna na ispriku. Na trenutaksam pomislila da je kao i Christian možda ljubomoran na Adrianovutjecaj. Onda sam shvatila da je ovo nešto potpuno drukčije. Gnjavila samDimitrija jer sam bila uvjerena da on može sve. Negdje duboko u sebi i onje bio uvjeren u to, barem kad sam ja u pitanju. Nije mi htio ništauskratiti. Moje prijašnje neraspoloženje davno je nestalo, a ja sam seiznenada počela osjećati iscrpljeno. I glupo.»Nisi«, rekla sam mu. »Ponašala sam se kao derište. Nikada me prije nisiiznevjerio. A ni sada me nisi iznevjerio.«Od njegova zahvalna pogleda osjećala sam se kao da imam krila. Da jeprošao još koji trenutak, sigurna sam da bi rekao nešto tako slatko da bihpoletjela. Ali, zazvonio je njegov mobitel.Obavio je još jedan razgovor na ruskom, a potom ustao.»U redu, hajdemo.«»Kamo?«»Posjetiti Viktora Daškova.«Ispalo je da Dimitri ima prijatelja koji ima prijatelja, stoga smo unatočnajboljem osiguranju u morojskome svijetu nekako uspjeli doći dodvorske tamnice.»Zašto ovo radimo?« prošaptala sam dok smo se hodnikom spuštaliprema Viktorovoj ćeliji. Najiskrenije sam se nadala kamenim zidovima ibakljama, ali ovo je mjesto bilo vrlo moderno i funkcionalno, smramornim podom i strogim bijelim zidovima. Ali barem nije biloprozora. »Misliš da ga možemo odgovoriti?«Dimitri je odmahnuo glavom.»Da nam se Viktor htio osvetiti, jednostavno bi to učinio bez upozorenja.On nikada ne djeluje bez posebnog razloga. Činjenica da ti je prvo rekaošto namjerava ukazuje na to da nešto želi, a sada ćemo otkriti što.«Došli smo do Viktorove ćelije. Trenutačno je bio jedini zatvorenik. Kao ipreostali dio objekta, njegova soba podsjećala me na bolnicu. Sve je biločisto, svijedo, sterilno... i ogoljelo. Bilo je to mjesto u kojem čovjekaapsolutno ništa nije poticalo ili mu odvlačilo pozornost, što bi meneizludilo u roku jednoga sata. Ćelija je imala srebrne šipke za koje se činiloda ih je iznimno teško slomiti, a to je bilo najvažnije.

MIN@

101

Viktor je sjedio na stolici i besposleno proučavao svoje nokte. Prošla sutri mjeseca od našeg posljednjeg susreta, a kad sam ga ponovno vidjela,prošla me jeza. Na površinu su izbili osjećaji za koje nisam ni znala da suskriveni u meni.Jedna od najgorih stvari bila je vidjeti ga tako zdrava i mladolika. To jezdravlje stekao mučeći Lissu i ja sam ga mrzila zbog toga. Da je njegovabolest išla svojim prirodnim tokom, sada bi vjerojatno već bio mrtav.Kosa mu je opet postajala crna, zadržavši samo lagan srebrni sjaj. Bio je učetrdesetima i imao je kraljevsko, gotovo zgodno lice. Kad smo prišli,podigao je pogled. Oči boje blijedoga žada, baš kao i Lissine, susrele sumoje. Povijest obitelji Dragomir i Daškov često se isprepletala i bilo ječudno vidjeti tu boju očiju kod nekoga drugog. Lice mu je ozario osmijeh.»Oh, bože. Ovo je prava poslastica. Ljupka Rosemarie gotovo je odrasla.«Pogledom je ošinuo Dimitrija. »Naravno, neki te tako tretiraju već duževrijeme.«Licem sam dotakla šipke.»Prestani se zajebavati s nama, ništarijo. Što hoćeš?«Dimitri je nježno stavio ruku na moje rame i povukao me.»Polako, Rose.« Duboko sam udahnula, a potom polako uzmaknula.Viktor se uspravio na svojoj stolici i nasmijao se.»Ni nakon toliko vremena tvoje se mladunče nije naučilo kontrolirati. No,možda nikad nisi ni želio da to nauči.«»Nisi ovdje da bi nas zadirkivao«, rekao je Dimitri smireno. »Htio sinamamiti Rose, a sada nam moraš reći zašto.«»Mora li uvijek postojati nekakav pakleni razlog? Samo sam htio vidjetikako je, a nešto mi govori da sutra nećemo biti u prilici voditi prijateljskerazgovore.« Na licu mu je i dalje titrao onaj iritantni osmijeh, a ja samzaključila da ima sreće što je iza rešetaka i izvan mojega dosega.»Ni sada nećemo voditi prijateljske razgovore«, zarežala sam.»Misliš da se šalim, ali to nije točno. Ja zbilja želim čuti kako si. Uvijek sime fascinirala, Rosemarie. Ti si jedina od sjenke poljubljena za kojuznamo. I prije sam ti govorio da se iz toga ne možeš izvući netaknuta.Nema šanse da se tiho utopiš u uniformiranu rutinu akademskog života.Ljudima poput tebe nije suđeno da se uklope.«»Nisam ti ja znanstveni eksperiment.«Ponašao se kao da ništa nisam rekla.»Kakav je to osjećaj ? Što si primijetila?«»Nemamo vremena za ovo. Ako ne prijedeš na stvar«, upozorio ga jeDimitri, »odlazimo«.Nije mi bilo jasno kako Dimitri može biti tako smiren. Nagnula sam senaprijed i Viktoru uputila svoj najhladniji smiješak.

102

»Nema šanse da te sutra puste. Nadam se da ćeš uživati u zatvoru. Kladimse da će biti super kad se opet razboliš, a hoćeš, znaš to.«Viktor me staloženo promatrao, a imao je pogled zbog kojeg sam ga htjelaudaviti.»Sve umire, Rose. Dobro, osim tebe, pretpostavljam. Ili si ti možda većmrtva. Ne znam. Oni koji posjete svijet mrtvih vjerojatno se nikada nemogu posve osloboditi povezanosti s njima.«Sarkastičan odgovor bio mi je na vrhu jezika, ali nešto me spriječilo. Onikoji posjete svijet mrtvih. Što ako mi se Mason nije priviđao jer sam ludaili zato što se želi osvetiti. Što ako je u meni nešto što me sada povezuje sMasonom, nešto što se dogodilo kad sam umrla i vratila se. Viktor je prviobjasnio što znači biti od sjenke poljubljena. Pitala sam se ima li onodgovore na moja pitanja. Moje me lice sigurno odalo jer me Viktorupitno pogledao.»Da? Želiš nešto reći?«Bilo mi je mrsko išta ga pitati. Povraćalo mi se od toga. Progutala samponos i upitala ga:»Što je svijet mrtvih? Raj ili pakao?«»Nijedno«, odgovorio je.»Što tamo živi?« uzviknula sam. »Duhovi? Hoću li se vratiti tamo? Izlazili nešto iz njega?«Viktor je uživao u tome što sam mu se morala obratiti za informacije,točno onako kako sam se i bojala da hoće. Vidjela sam kako se sve višesmijulji.»Pa, očito je nešto izišlo odanle s obzirom na to da si tu pred nama.«»Želi te namamiti«, rekao je Dimitri. »Pusti ga.«Viktor ga je kratko pogledao.»Pomažem joj.« Okrenuo se prema meni. »Hoćeš iskreno? Ne znam punoo tome. Ti si ona koja je bila tamo, Rose, a ne ja. Ne još. Jednom ćešvjerojatno ti biti ta koja će me podučavati. Uvjeren sam da što više smrtišiješ, to joj se više približavaš.«»Dosta«, rekao je Dimitri odrješito. »Odlazimo.«»Čekajte, čekajte«, rekao je Viktor ugodnim glasom. »Niste mi još ništarekli o Vasilisi.«Ponovno sam mu prišla.»Ne približavaj joj se. Ona nema veze s ovim.«Viktor me strogo pogledao.»S obzirom na to da sam zatvoren ovdje, nemam izbora, draga, ne mogujoj prići. A ti griješiš... Vasilisa ima veze sa svime.«

103

»To je to«, rekla sam shvaćajući iznenada. »Zato si poslao onu poruku.Htio si da dođem kako bi doznao štogod o njoj, a znao si da nema šanseda ona osobno dođe razgovarati s tobom. Nisi je imao čime ucjenjivati.«» Ucjena je ružna riječ.«»Nema šanse da je vidiš, barem ne izvan sudnice. Nikada te neće iscijeliti.Rekla sam ti: ponovno ćeš se razboljeti i umrijet ćeš. Ti ćeš meni slatirazglednice s drugoga svijeta.«»Misliš da je o tome ovdje riječ? Misliš da su moje potrebe tako tričave?«Iz njegovih zelenih očiju nestalo je podrugivanja i zamijenio ga jegrozničav, gotovo fanatičan pogled. Stisnuo je usnice te mu se koža okousta lagano naborala i ja sam primijetila da je izgubio nekoliko kilogramaod našega posljednjeg susreta. Možda mu je zatvor padao teže nego štosam mislila. »Sve si zaboravila... zašto sam učinio sve ono. Toliko si bilazaglibila u vlastitu kratkovidnost, da od drveća nisi vidjela šumu koju samja gledao.«Razbijala sam glavu prisjećajući se onoga što se dogodilo prošle jeseni.Bio je u pravu. Usredotočila sam se na zlo koje je nanio Lissi i meniosobno. Zaboravila sam ostale razgovore i njegova luda objašnjenjavelikoga plana.»Htio si dići revoluciju, još uvijek to želiš. To je ludo. Neće se dogoditi«,rekla sam.»Već se događa. Zar misliš da ne znam što se vani događa? I dalje imamveze. Ljudi su potkupljivi, što misliš kako sam ti uspio poslati onuporuku? Znam za nemire, znam za pokret Natashe Ozera koja želi da semoroji bore zajedno s čuvarima. Nju podržavaš, a mene klevećeš,Rosemarie, ali ja sam se prošle jeseni zalagao za istu stvar. Pa ipak, činimi se da na nju ne gledaš na isti način.«»Tasha Ozera bori se za svoje ideale malo drukčije nego ti«, primijetio jeDimitri.»I zato ništa ne postiže«, odbrusio je Viktor. »Tatianu i njezino vijećesputavaju stoljeća arhaične tradicije. Ništa se neće promijeniti sve doknama upravlja takva vlast. Nikada se nećemo naučiti boriti. Moroji koji nepripadaju plemstvu nikada neće dobiti pravo glasa. Dhampire poput vasnikada neće prestati slati u borbu.«»To je ono čemu smo posvetili život«, rekao je Dimitri. Osjetila sam dapostaje sve napetiji. Možda se umije bolje kontrolirati, ali znala sam da seživcira jednako kao i ja.»I to je ono zbog čega naposljetku izgubite život. Porobljeni ste, a da togauopće niste svjesni. A čemu? Zašto nas štitite?«»Zato što... vas trebamo«, promucala sam, »kako bi opstala naša rasa.«»Ne morate zbog toga hrliti u bitku. Nije baš tako teško praviti djecu.«

104

Zanemarila sam njegovu dosjetku.»I zato što su moroji... moroji i njihova magija su jako važni. Moguučiniti nevjerojatne stvari.«Viktor je od očaja digao ruke.»Nekada smo radili nevjerojatne stvari. Ljudska bića štovala su nas kaobožanstva, ali s vremenom smo se ulijenili. S razvojem tehnologije naša jemagija zastarjela. Sve što sada izvodimo su salonski trikovi.«»Ako već imaš toliko zamisli«, rekao je Dimitri s opasnim sjajem usvojim tamnim očima, »učini nešto korisno u zatvoru i napiši manifest.«»I kakve to uopće veze ima s Lissom?« upitala sam.»Jer je Vasilisa nositeljica promjena.«Promatrala sam ga u nevjerici.»Misliš da će ona povesti tvoju revoluciju?«»Pa, radije bih da je ja povedem... jednom. Ali, neovisno o tome, mislimda će ona sudjelovati u tome. Čuo sam i o njoj. Ona je zvijezda u usponu.Naravno, još uvijek je mlada, ali ljudi primjećuju. Znaš, nisu svipripadnici plemstva stvoreni jednaki. Simbol Dragomira je zmaj, kraljzvijeri. Isto tako, njihova je krv uvijek bila moćna. Zato su neprestano nameti strigoja. Ne bi bila mala stvar kad bi se neki od Dragomira vratio navlast, pogotovo ako je moćan poput nje. Iz izvješća sam stekao dojam daje ovladala svojom magijom. Ako je to tako, ne možemo ni slutiti štomože učiniti sa svojim darom. Ona privlači ljude ne ulažući u to gotovonimalo truda. A kad pokuša utjecati na njih... pa, učinit će sve što imkaže.« Dok je govorio, oči su mu bile širom otvorene, a s lica su mu semoglo iščitati divljenje i sreća dok je zamišljao kako Lissa živi njegovesnove.»Nevjerojatno«, rekla sam. »Prvo si je htio sakriti od svih kako bi teodržavala na životu. Sada želiš da ode u svijet i rabi kompulziju kako biostvarila tvoj bolesni plan.«»Rekao sam ti da je ona sila koja će uzrokovati promjene. A kao što si tijedina od sjenke poljubljena, tako je i ona jedina od svoje vrste za kojuznamo. Zbog toga je opasna... i vrlo vrijedna.«Ovo je zanimljivo. Viktor ipak ne zna sve. Nije znao da i Adrian možerabiti moć duha.»Lissa to nikada neće učiniti«, rekla sam. »Neće zlorabiti svoje moći.«»A Viktor neće reći ništa o nama«, rekao je Dimitri i povukao me za ruku.»Postigao je svoj cilj. Dovukao nas je ovamo jer je htio doznati štogod oLissi.«»Nije puno toga doznao«, rekla sam.»Iznenadila bi se«, rekao je Viktor. Osmjehnuo se Dimitriju. »Zašto sitako siguran da svijetu neću odati vaše romantične tajne?«

105

»Jer te to neće spasiti od zatvora. A ako uništiš Rose, uništit ćeš inajmanju šansu da ti Lissa pomogne ostvariti tvoj izopačeni plan.« Viktorse lagano lecnuo, Dimitri je bio u pravu. Dimitri se približio šipkama kaoi ja maloprije. Mislila sam da je moj glas strašan, ali kad je on nastaviogovoriti, shvatila sam da nije ni približno tako. »Sve će ionako bitibesmisleno jer u zatvoru nećeš živjeti dovoljno dugo da provedeš svojevelike planove. Nisi ti jedini koji ima veze.«Na trenutak sam ostala bez daha. Dimitri je unio toliko toga u moj život:ljubav, utjehu i poduku. Ponekad bih se toliko navikla na njega da samzaboravljala koliko može biti opasan. Osjetila sam trnce dok je onakovisok i prijeteći promatrao Viktora. Prisjetila sam se kako su, kad sam tekdošla na Akademiju, govorili da je Dimitri božanstvo. U ovom je trenutkuupravo tako i izgledao.Ako se Viktor i prepao Dimitrijevih prijetnji, to nije pokazao. Njegovezelene oči boje žada promatrale su nas.»Vas dvoje ste par proizišao iz snova. Ili iz sličnoga mjesta.«»Vidimo se na sudu«, rekla sam.Dimitri i ja smo otišli. Dok smo izlazili, dežurnom je čuvaru uputionekoliko riječi na ruskom. Sudeći po njihovu ponašanju, pretpostavljamda mu se zahvaljivao.Izišli smo i prešli preko prostrane, lijepe površine nalik parkiralištu kakobismo se vratili u sobe. Prestala je susnježica koja je sve, i građevine istabla, presvukla slojem leda. Kao da je svijet načinjen od stakla.Pogledala sam Dimitrija. Gledao je ravno pred sebe. Budući da smohodali, nisam bila potpuno sigurna, ali kladila bih se da se tresao.»Jesi li dobro?« upitala sam.»Jesam.«»Sigurno?«»Dobro sam koliko mogu biti.«»Misliš da će svima reći za nas?«»Neće.«Neko smo vrijeme hodali u tišini. Naposljetku sam mu postavila pitanjekoje me izjedalo.»Jesi li mislio ozbiljno... ako nas Viktor oda... ti...« Nisam uspjela završitirečenicu. Nisam se mogla prisiliti i reći ubit ćeš ga.»Nemam utjecaja među gornjim slojevima morojskoga plemstva, aliimam dosta utjecaja medu čuvarima koji obavljaju prljave poslove unašem svijetu.«»Nisi mi odgovorio na pitanje. Bi li to zbilja učinio?«»Učinio bih puno toga da te zaštitim, Roza.«

106

Srce mi je tuklo kao ludo. Zvao me »Roza« samo kad je bio osobitosrdačan prema meni.»Tako me baš i ne bi štitio. Počinio bi hladnokrvno ubojstvo. Ti ne radištakve stvari«, rekla sam mu. »Osveta je više u mom stilu. Ja ću ga moratiubiti.«Samo sam se šalila, ali on to nije smatrao smiješnim.»Nemoj tako govoriti. Uostalom, nije bitno. Viktor neće reći ništa.«Kad smo ušli, ostavio me i otišao u svoju sobu. Dok sam otvarala vratasvoje sobe, pojavila se Lissa.»Tu si. Što se dogodilo? Propustila si večeru.«Potpuno sam zaboravila.»Oprosti... zanijela sam se obavljajući neke čuvarske dužnosti. Dugapriča.«Presvukla se za večeru. Kosa joj je i dalje bila podignuta, ali je sada nosilausku haljinu od srebrne sirove svile. Bila je prekrasna. Izgledala jakraljevski. Prisjetila sam se Viktorovih riječi i upitala se može li onauistinu biti sila koje će pokrenuti promjene kako on tvrdi. Dok ovakoizgleda, mogu zamisliti kako je ljudi svugdje slijede, tako glamuroznu ipribranu. Ja bih je definitivno slijedila. Bila sam pristrana.»Zašto me tako gledaš?« upitala me smiješeći se.Nisam joj mogla reći da sam upravo vidjela čovjeka koji ju je najvišeplašio. Nisam joj mogla reći da sam joj, dok je uživala punim plućima,čuvala leđa iz sjene, kako ću to uvijek činiti. Umjesto toga uzvratila samjoj osmijeh.»Sviđa mi se tvoja haljina.«

Četrnaesto poglavlje

Pola sata prije nego što je trebala zazvoniti budilica, netko je pokucao namoja vrata. Pretpostavila sam da je to Lissa, ali preko naše veze shvatilasam da ona još spava. Zbunjeno sam se iskoprcala iz kreveta i otvorilavrata. Morojska djevojka koju nisam prepoznala predala mi je smotanuodjeću sa zakvačenom porukom. Upitala sam se trebam li joj datinapojnicu ili slično, ali otišla je prebrzo da bih stigla reagirati.Sjela sam na krevet i raširila odjeću. Crne hlače, bijela bluza i crna jakna.Isti komplet kakav su ovdje nosili ostali čuvari. Opa! Postat ću dio njih.Licem mi je lagano zatitrao osmijeh. Otvorila sam poruku. Bio je toDimitrijev rukopis. Podigni kosu.I dalje sam se smiješila. Mnoge čuvarice šišale su kosu kako bi se vidjelanjihova obilježja molnija. Jednom sam nevoljko razmišljala o tome, a

107

Dimitri mi je rekao da to ne učinim. Sviđala mu se moja kosa i rekao mije da je nosim podignutu. Od načina na koji mi je to rekao tada su meprošli trnci, baš kao i sada.Nakon jednoga sata bila sam na putu prema sudnici s Lissom,Christianom i Eddiejem. Netko je na brzinu složio crno-bijelu odoru zaEddieja. Mislim da smo se oboje osjećali kao djeca koja se igrajuodijevajući odjeću svojih roditelja. Moja kratka jaknica i rastezljiva bluzabile su prilično zgodne pa sam se pitala hoću li ih moći ponijeti sa sobom.Sudnica se nalazila u velikoj, bogato ukrašenoj zgradi pokraj koje smoprošli kad smo stigli. Dok smo prolazili njezinim hodnicima, primijetilasam spoj staroga i novoga. Izvana su prevladavali lučni prozori i šiljastikameni tornjevi. Iznutra se nalazilo žarište moderne djelatnosti. Ljudi suradili u uredima s ravnim ekranima. Na gornje katove vodila su dizala.Unatoč tome, uočila sam i nekoliko antikviteta. Skulpture na postoljima.Velike klasične lustere u hodnicima.U samoj sudnici bile su zidne slikanje koje su se pružale od poda dostropa, a pred prostorijom su na zidovima visjeli amblemi svih plemićkihobitelji. Dok smo ulazili, Lissin je pogled pao na zmaja obitelji Dragomir.Kralj zvijeri. Dok je promatrala amblem, preplavili su je oprečni osjećaji.Osjetila je svu težinu činjenice da je ostala jedina koja može nastavitisvoju lozu. Ponos što pripada toj obitelji. Strah da neće biti dovoljnodobra da živi dostojna svoga imena. Lagano sam je gurnula laktom iponukala je da nastavi prema našim mjestima.Sjedeća je mjesta po sredini prostorije razdvajao prolaz. Sjeli smonaprijed zdesna. Nedostajalo je još nekoliko minuta do početka suđenja,ali prostorija još nije bila puna. Pretpostavila sam kako se to neće nipromijeniti s obzirom na to da se sve što se ticalo Viktora držalo utajnosti. Sprijeda je sjedila sutkinja, ali nije bilo porote. Uzdignuto sjedalou jednom dijelu prostorije označavalo je mjesto na koje će, kada dođe,sjesti kraljica. Ona će donijeti konačnu odluku. Tako je to išlo uslučajevima u kojima su zločin počinili pripadnici plemstva.Pokazala sam ga Lissi.»Nadajmo se da je protiv njega. Čini se da će odlučivati samo ona.«Lissa se namrštila.»Neobično je kad nema porote.«»To je zato što smo previše vremena proveli s ljudskim bićima.«Nasmijala se.»Možda. Ne znam. Čini mi se da se tako ostavlja puno mjestapotkupljivosti.«»Da. Ali ovdje se radi o Viktoru.«

108

Nekoliko trenutaka poslije u sudnicu je ušao princ Viktor Daškov glavomi bradom. Odnosno, ušao je Viktor Daškov. Oduzeli su mu titulu kad suga zatvorili. Prešla je na sljedećeg najstarijeg člana obitelji Daškov.Lissu je presjekao strah, a ono malo boje što je imala na obrazimapotpuno je nestalo. S tim je strahom bio pomiješan i jedan neočekivanosjećaj: žaljenje. Prije otmice Viktor joj je bio poput ujaka. Uostalom,tako mu se i obraćala. Voljela ga je, a on ju je izdao. Svoj sam dlanpoložila na njezin.»Polako«, promrmljala sam, »sve će biti u redu.«Svojim stisnutim i prepredenim očima kružio je po sudnici kao da je nazabavi. Pogled mu je bio jednako bezbrižan kao kada je razgovarao sDimitrijem i sa mnom. Osjetila sam kako mi se usne razvlače u preziranosmijeh. Crvena izmaglica zamutila mi je vid i morala sam se zbiljatruditi kako bih izgledala vedro poput ostalih čuvara u prostoriji.Naposljetku se usredotočio na Lissu, a ona se lecnula kad je ugledala onuistu boju očiju kakvu su imali ona i ostali članovi njezine obitelji. Kad jojje kimnuo u znak pozdrava, osjetila sam da gubim kontrolu. Prije nego štosam uspjela reagirati, osjetila sam nove riječi u svom umu, Lissine riječi.Diši, Rose. Samo diši. Činilo se da ćemo se morati oslanjati jedna nadrugu kako bismo ovo prebrodile. Sekundu kasnije Viktor se uputioprema svome mjestu na lijevoj strani prostorije.»Hvala ti«, rekla sam joj kad je otišao. »Kao da mi možeš čitati misli.«»Ne«, rekla je nježno. »Jednostavno sam osjetila tvoju ruku.«Pogledala sam svoju ruku na njezinoj. Položila sam je tamo kako bih jeutješila, a na kraju sam se toliko uzrujala da sam joj čvrsto stisnula prste.»Jao«, rekla sam trgnuvši se i nadajući se da joj nisam slomila kosti.»Oprosti.«Nakon njega ušla je kraljica Tatiana, što mi je odvuklo pozornost ipomoglo smiriti mračne osjećaje. Kad se pojavila, svi smo ustali ikleknuli. Iako arhaičan, bio je to običaj kojeg su se moroji godinamapridržavali. Nismo ustali sve dok ona nije sjela na svoje mjesto. Tada smoi mi ostali smjeli sjesti.Počelo je suđenje. Oni koji su svjedočili svemu u što je bio upleten Viktorpojedinačno su opisivali događaje. Bili su to uglavnom čuvari koji suslijedili Lissu nakon što ju je Viktor odveo i koji su sudjelovali u prepaduna Viktorovo skrovište.Posljednji je svjedočio Dimitri. Njegovo se svjedočenje na prvi poglednije razlikovalo od njihova. Svi su bili dio spasilačke ekipe, ali njegova jepriča počela nešto prije.»Bio sam sa svojom učenicom, Rose Hathaway«, rekao je. »Ona jepovezana s princezom i prva je doista osjetila što se dogodilo.«

109

Viktorov odvjetnik, uopće nisam mogla zamisliti kako su ikoga natjeralida ga zastupa, bacio je pogled na neke papire, a potom pogledaoDimitrija.»Na osnovu razvoja događaja izgleda da se izgubilo nešto vremena otkadje ona za to doznala do trenutka kada ste uzbunili ostale.«Dimitri je kimnuo. Njegova hladnokrvna maska bila je postojana.»Nije mogla djelovati jer je gospodin Daškov na nju bacio čini zbog kojihme je napala.« Zapanjilo me kako je ujednačeno izgovarao riječi. Izgledada čak ni odvjetnik nije ništa primijetio. Samo sam ja mogla vidjeti, ili jeto bilo samo zbog toga što sam ga ja poznavala, koliko ga boli što moralagati. Oh, htio nas je zaštititi, htio je zaštititi mene, i zato je to radio. Ali,njega je ubijalo što mora lagati pod zakletvom. Dimitri nije savršen, bezobzira na to što sam ja nekada mislila da jest, ali uvijek je nastojao bitiiskren. Danas nije mogao biti takav.»Gospodin Daškov barata magijom zemlje. Neki koji rabe tu moć, a jakisu i u kompulziji, mogu utjecati na naše osnovne nagone«, nastavio jeDimitri. »U ovom je slučaju utjecao na njezinu ljutnju i nasilje krozodređeni predmet.«Začula sam zvuk sa svoje lijeve strane. Kao da se netko davi u vlastitomesmijehu. Sutkinja, starija, ali nemilosrdna morojka, bijesno je pogledalaViktora.»Gospodine Daškove, molim vas da poštujete ovaj sud.«Ne skidajući osmijeh s lica, Viktor je mahnuo rukom u znak isprike.»Jako mi je žao, časni sude i Vaše Veličanstvo. Nešto u svjedočenjugospodina Belikova zagolicalo mi je maštu, to je sve. Neće se ponoviti.«Zadržala sam dah očekujući Viktorov udarac. Ali nije ga zadao. Kad jeDimitri završio, pozvali su Christiana. Njegovo je svjedočenje bilo kratko.Bio je s Lissom kad su nju odveli, a njega onesvijestili. Sve što je mogaobilo je identificirati nekoliko Viktorovih čuvara kao otmičare. Kad jeChristian sjeo, došao je red na mene.Dok sam prilazila, nadala sam se da izgledam dovoljno smireno pred svimtim očima... i pred Viktorom. Čak sam i skrenula sa svoje putanje kako gane bih morala pogledati. Nakon što sam rekla svoje ime i položilazakletvu da ću govoriti istinu, odjednom sam osjetila težinu onoga što jesigurno i Dimitri iskusio. Obećala sam pred svim tim ljudima da ću bitiiskrena, ali spomenu li čini požude, istog ću trena početi lagati.Moja je verzija bila prilično iskrena. Ponudila sam detalje o večeri prijeotmice, na primjer kako je Viktor postavio svoje izopačene zamke kako bitestirao Lissu. U ostalim se detaljima moja priča slagala s onim što surekli Dimitri i ostali čuvari.

110

Već sam rekla da znam lagati. Dijela o »napadačkim« činima dotakla samse tako ležerno da nitko nije obratio pozornost. Osim Viktora. Iako samga odbijala pogledati, nehotice sam ga okrznula pogledom kad samspomenula čini. Probadao me pogledom smijuljeći se. Njegovasamodopadnost nije proizlazila samo iz činjenice da zna da lažem. On jeznao istinu. Način na koji me promatrao govorio je da ima moć uništitiDimitrija i mene pred svim ovim ljudima bez obzira na Dimitrijeveprijetnje. Sve vrijeme zadržala sam dovoljno miran izraz lica da bi seDimitri ponosio mnome. Ali u grudima mi je srce snažno tuklo.Iako se činilo da traje cijelu vječnost, znala sam da svjedočim teknekoliko minuta. Kad sam završila, odahnula sam što me Viktor nijeizazvao. Došao je red na Lissu. Kao žrtva, prva je ponudila posve novoviđenje događaja i svi su je pozorno slušali. Djelovala je hipnotizirajuće,nitko nikada nije čuo ništa slično. Shvatila sam da Lissa nesvjesno koristisvoju duhom izazvanu karizmu. Mislim da je proizlazila iz istog mjestakao i kompulzija. Ljudi su bili oduševljeni i suosjećajni. Dok je Lissaopisivala mučenje kojem ju je Viktor podvrgnuo kako bi ga iscijelila,uočila sam da su ljudi problijedjeli od šoka. Čak se i Tatianina strogostmrvicu smekšala, iako nisam mogla odgonetnuti osjeća li žaljenje ili jejednostavno iznenađena.Najviše me zapanjilo kako je mirno Lissa uspjela ispripovjediti svojupriču. Izvana je djelovala nepokolebljivo i prekrasno. Ali dok jeizgovarala riječi i precizno opisivala kako ju je mučio Viktorov sluga,ponovno je proživljavala bol i užas koje je iskusila one noći. Taj je tiprabio zrak i zabavljao se tim elementom povremeno joj ga uskraćujućikako ne bi mogla disati, a povremeno je zatrpavajući njime tako da sedavila. Bilo je strašno, a ja sam sve to s njom iskusila. Zapravo, i sada,dok je svjedočila o tim događajima, sve sam proživljavala s njom. Svakibolni detalj još uvijek je bio urezan u njezino sjećanje i bol nam se vraćalapoput jeke. Objema nam je laknulo kad je završila sa svjedočenjem.Najzad je došao red na Viktora. Izraz njegova lica nikada ne bi daonaslutiti da je na suđenju. Nije bio ljut ili gnjevan. Nije bio skrušen. Nijepreklinjao. Izgledao je kao da se svi samo družimo, kao da nema nikakvarazloga za zabrinutost. To me još više razbjesnilo.Čak i kad je odgovarao, govorio je suvislo. Kad ga je tužiteljica upitalazašto je to učinio, pogledao ju je kao da je luda.»Pa, nisam imao izbora«, rekao je ugodnim glasom. »Umirao sam. Nitkomi ne bi oprostio da sam otvoreno eksperimentirao s princezinim moćima.Što biste vi učinili na mojemu mjestu?«Odvjetnica je to zanemarila. Susprezala se pokazati gađenje.»A držali ste nužnim i privoljeti vlastitu kćer da postane strigoj?«

111

Svi u sudnici uzvrpoljili su se. Jedna od najgorih stvari kod strigoja bila jeda se nitko ne rađa kao strigoj, strigojem se postaje. Strigoj je mogaoprisiliti ljudsko biće, dhampira ili moroja da se preobrazi u strigoja takošto bi pio žrtvinu krv, a potom bi žrtvu nahranio strigojskom krvlju.Pritom nije važno želi li to žrtva ili ne, a jednom kad postane strigoj, žrtvaizgubi svaku vezu s moralnom osobom kakva je nekad bila. Prihvaćačinjenicu da je postala čudovište i da mora ubijati kako bi preživjela.Strigoji su preobražavali druge kad su smatrali da ta osoba može ojačatinjihov položaj. Ponekad su to činili iz čiste okrutnosti.Drugi način preobrazbe u strigoja bio je da moroj dragovoljno odluči ubitiosobu tijekom hranjenja i tako u sebi uništi svu magiju i život. To suučinili Christianovi roditelji jer su htjeli postati besmrtni bez obzira nacijenu. Viktorova kći Natalie to je učinila jer ju je on nagovorio. Kaostrigoj postala je brža i jača i mogla ga je osloboditi, a on je mislio da sunjegovi ciljevi vrijedni te žrtve.Viktor ponovno nije pokazao kajanje. Njegov je odgovor bio jednostavan.»Natalie je tako odlučila.«»Možete li to reći za svakoga koga ste iskoristili da postignete svoj cilj?Čuvar Belikov i gospođica Hathaway nisu imali pravo glasa u onome našto ste ih prisilili.« Viktor se podsmjehnuo.»Pa, ovisi o tome kako gledate na to. Ali, časni sude, budete li nakonovoga imali vremena, mogli biste razmisliti o istrazi slučaja silovanjamaloljetne osobe.«Ukočila sam se. Učinio je to. Zbilja je to učinio. Očekivala sam da će sesvi u prostoriji okrenuti i uprijeti prstom u Dimitrija i mene. Ali, nitko nasnije ni pogledao. Većina je preneraženo promatrala Viktora. Shvatila samda je Viktor točno znao da će se to dogoditi. Samo nas je htio mučiti, znaoje da ga nitko neće ozbiljno shvatiti. Lissini osjećaji potvrdili su mi tokroz vezu. Mislila je da Viktor pokušava preusmjeriti pozornost sa sebeizmišljajući priče o Dimitriju i meni. Užasnulo ju je što je spreman pastitako nisko.I sutkinja se zgrozila te ukorila Viktora što skreće s teme. Dotad je većobavljen veći dio ispitivanja. Odvjetnici su završili i sada je bio red nakraljici da izrekne presudu. Ponovno mi je zastao dah dok sam se pitalašto će učiniti. Viktor nije zanijekao nijednu optužbu. Zahvaljujućisvjedočenju mojih prijatelja, dokazi su bili iznimno brojni, ali kako je čaki Viktor istaknuo, pripadnici plemstva bili su jako potkupljivi. Ne bi biločudno da kraljica odluči kako ne želi skandal zbog zatvaranja takopoznate osobe. Čak i ako nitko ne dozna detalje, njegovo zatvaranjepokrenut će glasine. Možda ne želi imati posla s time. A možda je Viktor inju potkupio.

112

Na kraju je Viktora ipak proglasila krivim i osudila ga na doživotnizatvor, ali ne onaj koji se nalazi u palači. Čula sam priče o morojskimzatvorima. Bila su to užasna mjesta. Pretpostavila sam da će se njegovnovi dom znatno razlikovati od ćelije u kojoj smo ga zatekli. Viktor je svevrijeme ostao miran i zabavljao se kao i jučer. To mi se nije svidjelo. Izrazgovora koji sam vodila s njim dalo se naslutiti da ovo neće prihvatititako spokojno kako se pravio. Nadala sam se da će ga budno pratiti.Kraljica je kretnjom označila kraj formalnosti. Svi smo ustali i počelirazgovarati dok je ona budnim okom proučavala prostoriju vjerojatnopraveći bilješke. Viktorova pratnja počela ga je izvoditi i on je prošaopokraj nas. Ali, ovoga puta zaustavio se i progovorio.»Vasilisa, vjerujem da si dobro.«Nije odgovorila. Još uvijek ga je mrzila i bojala ga se, ali zahvaljujućipresudi, konačno je počela vjerovati da joj više ne može nauditi.Zaključeno je poglavlje kojeg se mjesecima nije mogla riješiti. Napokonmože krenuti dalje, a nadajmo se da će dopustiti i da ta strašna sjećanjaizblijede.»Žao mi je što nismo bili u prilici razgovarati, ali siguran sam da sljedećiput hoćemo«, dometnuo je.»Hajde«, rekao je jedan od njegovih čuvara. Odveli su ga.»On je lud«, promrmljala je Lissa kad je otišao. »Ne mogu vjerovati da jerekao one stvari o tebi i Dimi triju.«Dimitri je stajao iza nje. Pogledi su nam se susreli dok je prolazio pokrajnas. Njegovo olakšanje odražavalo je moje. Danas smo se igrali vatrom...i pobijedili smo.Prišao joj je Christian, zagrlio je i dugo je tako držao. Nježno sam ihpromatrala, iznenadila me moja vlastita naklonost prema njima. Trgnulasam se kad je nečija ruka dotakla moju. Bio je to Adrian.»Mala dhampirice, jesi li dobro?« upitao je nježno. »Daškov je rekaonekoliko... ovaj... sugestivnih stvari.«Približila sam mu se i tiho rekla:»Nitko mu nije povjerovao. Mislim da je u redu. Ali, hvala ti što sebrineš.« Nasmiješio se i lagano mi dotaknuo nos.»Dvije zahvale u jednako toliko dana. Pretpostavljam da mi nećeš, ovaj,zahvaliti i na neki poseban način?« Nacerila sam se.»Ne. To će morati ostati u tvojoj mašti.«Zagrlio me jednom rukom pa me pustio.»Pošteno. Ali ja imam bogatu maštu.«Htjeli smo otići, kad je Priscilla Voda užurbano prišla Lissi.»Kraljica bi se htjela vidjeti s Vama prije nego što odete. Nasamo.«

113

Pogledala sam prema uzdignutom sjedalu na kojem je sjedila kraljica.Netremice nas je promatrala. Zapitala sam se o čemu bi mogla biti riječ.»Naravno«, rekla je Lissa zbunjena koliko i ja. Kroz vezu me upitala:Hoćeš li ponovno slušati?Kratko sam joj kimnula prije nego što se iskrala s Priscillom. Vratila samse u sobu i uključila se u Lissin um dok sam se pakirala. Malo je potrajalojer je Tatiana morala obaviti nekoliko sudskih formalnosti, ali je najzaddošla u prostoriju u kojoj su se vidjele dan prije. Kad je ušla, Lissa iPriscilla su se naklonile i pričekale da kraljica sjedne.Tatiana se raskomotila.»Vasilisa, uskoro imaš let pa ću biti kratka. Imam ponudu za tebe.«»Kakvu ponudu, Vaše Veličanstvo?«»Uskoro ćeš na koledž.« Govorila je kao da se radi o gotovoj stvari.Istina, Lissa je planirala ići na koledž, ali nije mi se svidjela njezinadrskost. »Čujem da nisi zadovoljna izborom.«»Pa... nije da nisam zadovoljna. Samo što su sva mjesta na koja bi morojitrebali ići mala. Hoću reći, razumijem da je to iz sigurnosnih razloga, aline znam. Voljela bih otići na neko veće, prestižno mjesto.«Čuvari su nadzirali nekolicinu odabranih koledža u zemlji kako bi ihmoroji mogli sigurno pohađati. Ali, kako je Lissa spomenula, bile su touglavnom manje škole.Tatiana je nestrpljivo kimnula kao da sve to već zna.»Pružit ću ti mogućnost koja se, koliko ja znam, nikada nikome nijepružila. Voljela bih da nakon mature dođeš živjeti ovdje, u Kraljevskupalaču. Nemaš obitelj i držim kako će ti biti korisno da o politici učiš usamom središtu naše vlasti. Usto, sredili bismo da pohađaš SveučilišteLehigh. Odavde je udaljeno manje od sata. Jesi li čula za njega?«Lissa je kimnula. Ja nikada nisam čula za njega, ali ona je štreberica iproučila je svaki koledž u SAD-u.»To je dobra škola, Vaše Veličanstvo. Ali... i dalje je mala.«»Veća je od ostalih koje moroji uglavnom pohađaju«, istaknula je.»Točno.« Lissa je u svojoj glavi pokušavala odgonetnuti što se događa.Zašto Tatiana ovo nudi? Tim više što se prije činilo da se ne slaže sLissom. Nešto se neobično događalo pa je odlučila provjeriti kolikodaleko može ići. »Ni sveučilište u Pennsylvaniji nije jako daleko, VašeVeličanstvo.«»Ta je škola golema, Vasilisa. Tamo ne bismo mogli osigurati tvojuzaštitu.« Lissa je slegnula ramenima.»Onda je vjerojatno svejedno hoću li ići na Lehigh ili negdje drugdje.«Kraljica je izgledala šokirano. Priscilla također. Nisu mogle vjerovati daje Lissa tako ravnodušna prema ponudi. Iskreno, Lissa uopće nije bila

114

ravnodušna. Lehigh je bio korak iznad njezinih očekivanja i htjela je ićitamo. Ali, htjela je vidjeti i koliko jako kraljica želi da ode tamo.Tatiana se namrštila. Izgledalo je kao da važe situaciju.»Ovisno o tvojim ocjenama i iskustvu na Lehighu, možda bismo mogliorganizirati da se prebaciš nakon nekoliko godina. No, sigurnost bi i daljebila problem.«Opa! Kraljica ju je zbilja htjela blizu sebe. Ali zašto? Lissa ju je odlučilajednostavno upitati.»Jako sam polaskana, Vaše Veličanstvo. I zahvalna. Ali, zašto mi tonudite?«»Kao posljednja iz obitelji Dragomir, vrlo si dragocjena. Voljela bih seuvjeriti da ja tvoja budućnost sigurna. A i zbilja ne volim kad se protratibistar um. Usto...« zastala je i oklijevala izgovoriti sljedeće riječi, »doodređene si mjere bila u pravu. Moroji teško prihvaćaju promjene. Moglobi biti korisno imati u blizini osobu koja misli drukčije.«Lissa nije odmah odgovorila. Još uvijek je proučavala ponudu iz svihmogućih kutova. Poželjela je da joj mogu pomoći savjetom, ali sumnjamda bih imala neko posebno mišljenje. Bilo bi sjajno biti rastrgan izmeđučuvarskih dužnosti na dvoru i cool sveučilištu. S druge strane, drugdjebismo uživale veću slobodu. Lissa se najzad odlučila za boljeobrazovanje.»U redu«, rekla je. »Prihvaćam. Hvala Vam, Vaše Veličanstvo.«»Izvrsno«, rekla je Tatiana. »Za sve ćemo se pobrinuti. Sada možeš ići.«Kraljica je ostala na svome mjestu, stoga se Lissa naklonila i otrčalaprema vratima vrteći i dalje ovu vijest u glavi. Tatiana ju je iznenadapozvala.»Vasilisa? Možeš li mi poslati svoju prijateljicu na razgovor? OnuHathawajicu?«»Rose?« upitala je zapanjeno. »Zašto je... Da, naravno. Poslat ću je.«Lissa je požurila prema zgradi za goste, ali ja sam je presrela na pola puta.»Što se događa?« upitala sam.»Nemam pojma«, odgovorila je Lissa. »Jesi li čula što je rekla?«»Da. Možda mi želi reći da ću morati biti posebno oprezna kada budešpohađala tu školu.«»Možda. Ne znam.« Lissa me kratko zagrlila. »Sretno. Vidimo seuskoro.«Otišla sam u istu prostoriju i zatekla Tatianu u iščekivanju, u ukočenojpozi sklopljenih ruku. Ponovno je bila odjevena kao važna poslovna ženau elegantni smeđi komplet. Ja joj nikada ne bih predložila tu boju uznjezinu tamnosivu kosu, ali to je bio problem njezina stilista, ne moj.

115

Naklonila sam se kao Lissa i osvrnula se po prostoriji. Priscilla je otišla iostala je samo skupina čuvara. Očekivala sam da će mi Tatiana reći dasjednem, ali ustala je i prišla mi. Nije izgledala sretno.»Gospođice Hathaway«, rekla je oštro, »bit ću kratka. Prekinut ćete svojugroznu vezu s mojim pranećakom. Smjesta.«

Petnaesto poglavlje

»Ja... Molim?«»Čuli ste me. Ne znam dokle je to došlo i, iskreno, ne želim znatipotankosti. Nije stvar u tome. Stvar je u tome da se neće nastaviti.«Kraljica me gledala s rukama naslonjenima na bokove, očito očekujući daprisegnem kako ću učiniti sve što ona želi. Samo što ja to nisam mogla.Ogledala sam se po sobi uvjerena da se radi o šali. Pogledala sam dvojicučuvara na drugoj strani sobe nadajući se da će mi objasniti što se događa,ali oni su se pravili da ništa ne vide. Izbjegavali su nas gledati u oči.Okrenula sam se prema kraljici.»Ovaj, Vaše Veličanstvo... došlo je do zabune. Između Adriana i menenema ničega.«»Držite li me budalom?« upitala je. Opa! Dobar početak.»Ne, Vaše Veličanstvo.«»Hajde, i to je nešto. Nema smisla da mi lažete. Viđeni ste zajedno, ovdjei u vašoj školi. Ja sam vas osobno vidjela u sudnici.« K vragu. Zašto jeAdrian odabrao taj trenutak da ispadne kavalir i prokrijumčari još jedanzagrljaj. »Čula sam sve zabranjene potankosti o tome što se događa i to ćeprestati ovdje i sada. Adrian Ivaškov neće pobjeći s nekom jadnomdhampiricom, stoga se možete smjesta prestati zanositi tom iluzijom.«»Nikada nisam mislila da će... jer nismo u vezi«, rekla sam. »Hoću reći,mi smo samo prijatelji. Sviđam mu se. On je ženskar. A ako želiterazgovarati o zabranjenim stvarima... pa sigurna sam da ima cijeli popiszabranjenih stvari koje bi htio sa mnom raditi. Brdo zabranjenih stvari.Ali ih ne radimo. Vaše Veličanstvo.«Čim sam to izgovorila, počela sam se osjećati kao budala. Ali, sudeći ponjezinu pogledu, moj se položaj nije mogao pogoršati.»Znam ja Vas«, rekla je. »Svi govore samo o nagradama koje ste nedavnoosvojili i vašim javnim priznanjima, ali ja nisam zaboravila da ste Vi onakoja je odvela Vasilisu. A znam i za nevolje u koje ste upadali... znam zaopijanje i za muškarce. Da se mene pita, spakirala bih vas i otpravila ukomunu za krvne kurve. Sigurna sam da biste se uklopili.«

116

Opijanje i muškarci? Po njezinu je opisu ispadalo da sam alkoholičarka iprostitutka, a vjerojatno nisam pila više od ostalih tinejdžera nasrednjoškolskim tulumima. Ipak, činilo se beskorisnim to joj spomenuti.Vjerojatno ne bi koristilo ni istaknuti da sam još uvijek djevica.»Ali«, nastavila je, »zbog Vaših nedavnih... dostignuća, nemoguće vas jeotpraviti. Svi su uvjereni da vas čeka blistava budućnost. Možda vas ičeka. Bez obzira na to, ako ne mogu spriječiti da postanete čuvarica,mogu utjecati na to čija ćete čuvarica postati.«Ukočila sam se.»Što želite reći? Zar mi prijetite?« Te sam riječi izgovorila više nesigurnonego izazivački. Sigurno ne misli ozbiljno. Jedno je odvojiti me od Lissetijekom terenske nastave, ali ovdje razgovaramo o nečem posve drugom.»Samo kažem da me jako zanima Vasilisina budućnost, to je sve. Abudem li je pritom morala štititi od loših utjecaja, učinit ću to. Pronaćićemo joj drugog čuvara. A vama drugog moroja.«»Ne možete to učiniti!« uskliknula sam. Iz izraza njezina lica vidjelo se dajoj je drago što je od mene konačno dobila pravu reakciju. Bila samistodobno i ljuta i preplašena. Borila sam se protiv svojeg uobičajenogeksplozivnog nagona. Sada sam trebala diplomaciju i iskrenost. »Neradim ništa s Adrianom. Zbilja. Ne možete me kažnjavati zbog nečega štone radim.« Sjetila sam se na brzinu dodati: »Vaše Veličanstvo.«»Uopće Vas ne želim kažnjavati, Rose. Samo želim biti sigurna da serazumijemo. Morojski muškarci ne žene se dhampirskim djevojkama. Onise igraju njima. Svaka djevojka misli da će u njezinu slučaju bitidrukčije... čak je i vaša majka mislila da će biti drukčije s Ibrahimom, ali iona je pogriješila.«»S kim?« upitala sam. To ime pogodilo me poput pljuske. Ibrahim?Nikada nisam čula za to ime, a kamoli za nekoga tko se tako zove. Htjelasam pitati tko je on i kakve veze ima s mojom majkom, ali Tatiana jenastavila s pričom.»Uvijek griješe. Možete dati sve od sebe da to promijenite, ali samo ćetetratiti vrijeme.« Odmahnula je glavom kao da joj je žao tih dhampirskihdjevojaka, ali njezino samodopadno držanje proturječilo je iskrenomsuosjećanju. »Možete se služiti svojim ljepuškastim licem i lakim tijelomkoliko želite, ali naposljetku će on iskoristiti vas. Sada možda tvrdi da vasvoli, ali zasitit će vas se. Poštedite se boli. Radim Vam uslugu.«»Ali on ne tvrdi da me vo...« Nije imalo smisla. Ironično je bilo to što samja bila prilično sigurna da me Adrian želi iskoristiti samo radi seksa.Nisam gajila iluzije u vezi s tim. No, s obzirom na to da nisam spavala snjim, nije bilo problema. Osim što je Tatiana mislila da je sve ovoproblem. Uzdahnula sam. Pretpostavila sam kako je ništa ne može uvjeriti

117

da ja nisam zainteresirana za Adriana. »Čujte, ako ste tako sigurni da minemamo budućnosti, zašto mi ovo govorite? Po Vašemu mišljenju, Adrianće me ionako odbaciti. Vaše Veličanstvo.«Trenutak je oklijevala, a ja sam se umalo nasmijala. Iako je ocrnjivalamene, moju majku i ostale dhampire, dio nje i dalje se brinuo da bih zbiljamogla biti dovoljno šarmantna i zgodna da Adriana namamim u sramotanbrak. Brzo je sakrila svoju nesigurnost.»Volim riješiti probleme prije nego što se zakompliciraju, to je sve. Usto,njemu i Vasilisi bit će lakše ne budete li im na teret.«Ček, ček! Moje je kratkotrajno zadovoljstvo uništeno i preraslo uzbunjenost. Ponovno sam bila izgubljena kao kad me počela optuživati dasam u vezi s Adrianom.»On i... Vasilisa? Lissa? O čemu Vi pričate?« Zaboravila sam dodati VašeVeličanstvo, ali mislim da za to više nije marila.»Njih su dvoje izvrstan par«, rekla je. Zvučala je kao da se sprema kupitikakvo umjetničko djelo. »Unatoč vašem lošem utjecaju, Vasilisa je izraslau mladu ženu koja puno obećava. Vrlo je ozbiljna, vrlo predana, što ćenadoknaditi njegovu lakoumnost. A zajedno će moći nastaviti proučavatisvoju... fascinantnu moć.«Prije pet minuta najluđe što sam ikada čula bila je pomisao da bih se udalaza Adriana. Ali, to je sada potukla pomisao na Lissino i Adrianovovjenčanje.»Lissa i Adrian. Zajedno. Šalite se. Vaše Veličanstvo.«»Budu li ovdje zajedno, i sami će to uvidjeti. Već ih veže određenaprivlačnost. Usto, obje Adrianove bake potječu iz grana obitelji Dragomir.On ima više nego dovoljno krvi da joj pomogne nastaviti lozuDragomira.«»Kao i Christian Ozera.« U jednom od svojih odvratno sladunjavihtrenutaka Lissa i Christian proučili su njegovo obiteljsko stablo kako biprovjerili ima li on dovoljno dragomirskih gena da mogu nastaviti lozu.Kad su otkrili da ima, počeli su birati imena za svoju buduću djecu. Biloje strašno. Otišla sam nakon što mi je Lissa rekla da će treću kćer nazvatipo meni.»Christian Ozera?« Uozbiljila se. »Nema šanse da se Vasilisa Dragomiruda za njega.«»Dobro, ne uskoro. Hoću reći, prvo će ići na koledž i...«»Ni sada ni ikada«, prekinula me Tatiana. »Dragomiri su drevna i slavnaplemićka loza. Njihov posljednji potomak neće se vezati za nekoga poputnjega.«»I on je plemić«, rekla sam svojim tihim glasom koji samo što nijeprerastao u moj zastrašujući glas. Iz nekog me razloga više naljutilo kad je

118

uvrijedila njega nego mene. »Loza Ozera jednako je važna kao i lozaDragomira ili Ivaškova. Plemić je kao i Lissa, kao Adrian, kao i Vi.«Frknula je.»On nije poput nas. Istina, Ozere su pripadnici jedne od plemićkih obiteljii da, ima nekoliko istaknutih dalekih rođaka. Ali ne razgovaramo o njima.Razgovaramo o sinu nekoga tko je hotimično postao strigoj. Znate likoliko je to osoba učinilo tijekom mog života? Devet. Devet osoba upedeset godina. Njegovi roditelji su dvije od njih.«»Da... njegovi roditelji«, rekla sam. »A ne on.«»Nije važno. Princezu obitelji Dragomir ne smije se povezivati s nekimpoput njega. Njezin je položaj jednostavno previše ugledan.«»Ali je zato Vaš nećak savršen izbor«, gorko sam rekla, »VašeVeličanstvo.«»Ako ste tako pametni, recite Vi meni. Kako se ponašaju prema njima uAkademiji sv. Vladimira? Što Vaši razredni kolege misle o Christianu? Ašto misle o Christianu i Vasilisi kao paru?« Oči su joj lukavo zasjale.»Da su dobar par«, rekla sam. »Imaju puno prijatelja.«»I Christiana su potpuno prihvatili?«Sjetila sam se kako su me Jesse i Ralf gnjavili zbog Christiana. I točno jeda su mnogi izbjegavali Christiana kao da je već postao strigoj. Zato nijeimao partnera na predavanjima iz kulinarske znanosti. Pokušala samsakriti svoje misli, ali odala me neodlučnost.»Vidite?« uzviknula je. »A to je samo sićušan dio društva. Zamislite kakobi to izgledalo u većim razmjerima. Zamislite kako će to izgledati kad onabude aktivna u vladi te bude pokušavala dobiti potporu ostalih članova.On će joj biti opterećenje. Zbog njega će samo imati neprijatelje. Zbiljaželite da se nađe u toj situaciji?«To je bilo točno ono čega se Christian pribojavao, a ja sam to zanijekalajednako kao i njemu.»To se neće dogoditi. Griješite.«»Vi ste vrlo mladi, gospođice Hathaway. I Vaš let kasni zbog Vas.«Krenula je prema vratima. Čuvari su u trenu bili uz nju. »Nemam Vamviše što reći i nadam se da je ovo posljednji put da smo vodili ovakavrazgovor.« Ili bilo koji razgovor, pomislila sam.Otišla je, a čim su mi to dopustila pravila ponašanja, odjurila sam premazrakoplovu. Vrtjelo mi se u glavi. Koliko je ta žena luda? Ne samo da jeuvjerena da se spremam pobjeći s Adrianom, nego je i sigurna da možedogovoriti njegov i Lissin brak. Bilo je nemoguće odrediti koji je dionašeg razgovora bio luđi.Jedva sam čekala ispričati ostalima što se dogodilo i svemu se dobronasmijati. Ali predomislila sam se kad sam se vratila u sobu po torbu. Već

119

se toliko pričalo o meni i Adrianu da nisam htjela dolijevati ulje na vatru.A mislila sam i kako Christian ne treba doznati za ovo. Već je dovoljnonesiguran u svoj odnos s Lissom. Kako će se osjećati dozna li da kraljicaveć smišlja način da ga se riješi?Stoga sam odlučila neko vrijeme šutjeti o svemu, što je bilo teško jer jeLissa čekala praktički pred mojim vratima kad sam se vratila.»Hej«, rekla sam. »Mislila sam da si u zrakoplovu.«»Ne. Otkazali su let na nekoliko sati.«»Oh!« Odlazak kući odjednom je zvučao kao najbolja zamisao na svijetu.»Što je htjela kraljica?« upitala je Lissa.»Htjela mi je čestitati«, rekla sam glatko. »Na ubojstvu strigoja. Nisam toočekivala od nje. Bilo je nekako neobično.«»Ne baš tako neobično«, rekla je. »Učinila si nešto izvanredno. Sigurnasam da ti je samo htjela odati priznanje za ono što si učinila.«»Da, valjda. Pa, što ima? Što ćemo s ovim dodatnim vremenom?«Vidjelo se da je uzbuđena i ja sam to iskoristila za promjenu teme.»Pa... malo sam razmišljala. S obzirom na to da smo u Kraljevskojpalači... ne misliš li da bismo je trebale razgledati? Bar i kavana sigurnonisu sve što može ponuditi. Čini se da bismo trebale znati takve stvaribudući da ćemo živjeti ovdje. Usto, imamo puno razloga za slavlje.«Tada sam shvatila koliko je velika stvar koja nam se dogodila. Toliko samse usredotočila na Viktora da nisam dopustila da to prodre do mene. Bilismo u Kraljevskoj palači, u središtu morojske vlasti. Velika je gotovo kaoAkademija i sigurno nudi više od poslovnog dijela koji smo već vidjeli.Usto, bila je u pravu. Imale smo se čemu veseliti. Viktor je zatvoren. Onaje dobila izvrsnu ponudu za koledž. Negativna je strana bila samo mojanavodna veza s Adrianom, ali bila sam spremna potisnuti to kad mezahvatilo Lissino zarazno uzbuđenje.»Gdje je Christian?« upitala sam.»Ima svoje planove«, rekla je. »Misliš da nam treba?«»Pa, u posljednje vrijeme nam je trebao.«»Da«, priznala je, »ali nekako bih voljela da budemo malo same.«Osjetila sam misli koje se kriju iza njezine odluke. Zbog našeg kratkograzgovora prije odlaska kraljici osjetila je nostalgiju za starim danima kadsmo bile samostalne.»Ja se ne žalim«, rekla sam. »Koliko toga možemo obaviti u tri sata?«Vragolast osmijeh ozario joj je lice.»Osnovne stvari.«Znala sam da ima nešto posebno na umu, ali ona je to pokušala skriti. Nijeme mogla blokirati, ali znala je da kad ne razmišlja previše o nekimstvarima, ja te stvari ne mogu tako lako osjetiti. Voljela je misliti da me

120

ponekad može iznenaditi. No, nikad nije uspjela od mene skriti velikestvari ili probleme.Vratile smo se van na hladnoću, Lissa je predvodila put. Odvela nas jedaleko od upravnih zgrada prema zgradama na udaljenijem dijelu posjeda.»Kraljica stanuje u prvoj zgradi«, objasnila je Lissa. »Nije to pravapalača, ali joj je najsličnija. Kad se sjedište dvora nalazilo u Europi,morojsko je plemstvo živjelo u dvorcima.«Napravila sam grimasu.»Dok te sluša, čovjek bi pomislio da je to dobro.«»Kameni zidovi? Tornjići? Čak i ti moraš priznati da izvrsno zvuči.«»Da, ali kladim se da imaju grozan pristup internetu.«Lissa je smiješeći se odmahnula glavom i nije se udostojala odgovoriti mi.Prošli smo pokraj nekoliko kamenih zgrada sličnih ostalima, samo što subile visoke i podsjećale su na stambene zgrade, što je ona i potvrdila.»To su kuće u kojima odsjedaju ljudi koji ovdje žive tijekom cijelegodine.«Promotrila sam ih pitajući se kakve su iznutra. Na um mi je pala vedramisao.»Misliš li da ćemo ovdje živjeti?«Pomisao ju je zatekla nespremnu, ali uskoro se zbog toga uzbudila kolikoi ja. I njoj se sviđala zamisao da imamo svoj stan koji ćemo moći urediti ikoristiti kako želimo. Voljela bih i da Dimitri živi s nama, ali on ovdje nebi bio s njom dvadeset četiri sata svakoga dana. Zapravo, ni ja nećumorati biti s njom svaki dan dvadeset četiri sata. Hoće li mi dopustiti daživim s njom? Ili će im to biti još jedna prilika da mi pokažu kako nisampotrebna?»Nadam se« rekla je, ne znajući za moju zabrinutost, »na zadnjem katu spogledom.« Natjerala sam se na još jedan osmijeh.»I bazenom.«»Kako možeš razmišljati o bazenu po ovakvom vremenu?«»Hej, kad već maštamo, možemo ići do kraja. Kladim se da ga Tatianaima. Kladim se da nosi bikini i da je zgodni komadi mažu losionom zasunčanje.«Očekivala sam da će zakolutati očima, ali Lissa se samo nasmijala iodvela me u zgradu smještenu blizu stambenih kuća.»Zanimljivo je što si to spomenula.«»Što?« uzviknula sam. Pucala je po šavovima trudeći se ne odati svojutajnu. Bila sam tako blizu da je iščupam iz njezina uma. I uspjela bih dame okolina nije zapanjila. Bilo je to osjetilno preopterećenje: nježnaglazba, fontane, biljke, ljudi u bijelim kućnim ogrtačima, oko nas samoblještavilo i srebro...

MIN@

121

Bile su to toplice, prave luksuzne toplice skrivene u staroj kamenoj zgradiu sklopu palače. Tko bi rekao? Na ulazu je bila recepcija s velikimgranitnim stolom, tako da nam se pružao samo djelomičan pogled, ali onošto sam uspjela vidjeti bilo je prilično zgodno. Uza zid su sjedile ženekojima su uređivali nokte i stopala. Bilo je morojskih muškaraca i žena našišanju i bojenju kose. Iza salona nazirao se labirint hodnika u kojima sustrelice usmjeravale prema ostalim dijelovima: masaža, sauna, tretmanilica... Lissa se osmjehnula.»Što kažeš?«»Da je Adrian bio u pravu kad je rekao da Palača krije svakakve tajne.«Teatralno sam uzdahnula. »A mrzim kad moram priznati da je u pravu.«»Bila si tako potištena zbog terenske nastave i... ostalih stvari.« Nije bilopotrebe da spomene Masonovu smrt i borbu protiv strigoja. Pročitala samto u njezinu umu. »Pomislila sam kako bih te trebala počastiti. Provjerilasam radno vrijeme dok si bila s kraljicom i uspjeli su nas ugurati.«Lissa je prišla recepcionarki i rekla joj tko smo. Žena je odmahprepoznala naša imena, ali čini mi se da se iznenadila što joj u topliceulazi dhampir. No, nisam marila. Previše me zaslijepilo ovo, i mjesto injegovi ugodni zvukovi. U usporedbi s mojim uobičajenim nemilimpraktičnim životom, ovakav je luksuz djelovao nevjerojatno.Kad smo se prijavile, Lissa se okrenula prema meni. Bila je nestrpljiva isjajila je.»Sredila sam nam masažu pomoću...«»Nokte«, prekinula sam.»Molim?«»Želim srediti nokte. Mogu li ići na manikiranje?«Bila je to najegzotičnija i najbeskorisnija stvar koju sam mogla zamisliti.U redu, normalnim ženama nije bila beskorisna. Ali meni? S obzirom nato kako koristim ruke i izlažem ih žuljevima, modricama, prljavštini ivjetru, meni je beskorisna. Već sto godina nisam namazala nokte. Nijeimalo smisla. Pola laka zgulila bih već tijekom prvoga treninga. Novakpoput mene nije si mogao priuštiti takav luksuz. I upravo sam zbog togato tako očajnički željela. Kad sam vidjela Lissu našminkanu, u meni seprobudila želja za uljepšavanjem. Prihvatila sam da ono ne može bitistalan dio mog života, ali ako sam danas na ovakvom mjestu, onda želimda mi urede nokte.Lissa je oklijevala na trenutak. Očito je imala velike planove s tommasažom. Ali, bilo joj je jako teško odbiti me pa je ponovno razgovarala srecepcionarkom. Zvučalo je kao da recepcionarka mora malo ispreturatiraspored, ali rekla je da može.»Naravno, princezo.«

122

Radosno se nasmijala očarana Lissinom prirodnom karizmom. Lissauglavnom nije trebala moć duha da bi joj ljudi pomogli.»Ne bih vam htjela stvarati neprilike«, rekla je Lissa.»Ne, ne. Nipošto!«Uskoro smo sjedile za dva susjedna stola, a morojke su nam namočileruke u vruću vodu pa su ih počele trljati neobičnim kombinacijama šećerai morskih algi.»Zašto nokti?« htjela je doznati Lissa. Objasnila sam joj da sada rijetkoimam vremena za šminkanje i da mi je zbog svega čemu izlažem rukekrajnje nepraktično tetošiti ih. Zamislila se.»Nikad nisam razmišljala o tome. Mislila sam da ti se više jednostavno neda. Ili da ti s obzirom na tvoj izgled to nije potrebno.«»Što god«, rekla sam. »Ti si ona koju dečki obožavaju.«»Zbog mog imena. Ti si ona koju dečki, poput određenog kojeg znamo,žele iz drugih razloga.«Isuse, pitala sam se na koga misli.»Da, ali ti razlozi nisu baš plemeniti.«Slegnula je ramenima.»Svejedno. Ti ne trebaš šminku da bi slinili za tobom.«Tada sam kroz vezu osjetila nešto jako neobično. Vidjela sam se njezinimočima. Kao da gledam u ogledalo, ali me mogla vidjeti samo iz profila.No, kad me pogledala, zbilja je mislila da sam lijepa. Zbog svojepreplanulosti i tamne smeđe kose djelovala sam joj egzotično. Uusporedbi sa mnom, ona se osjećala blijedom i ispranom, mršavom uodnosu na moje obline. Bilo je to nestvarno, zbog toga što sam se ja čestoosjećala otrcano u odnosu na njezinu blještavu ljepotu. Njezina zavist nijebila zlobna, to nije u skladu s njezinom naravi. Bilo je više kao dapriželjkuje izgled koji nikada neće moći imati.Htjela sam je umiriti, ali učinilo mi se kao da ne želi da ja znam zanjezinu nesigurnost. Usto, tijek mojih misli prekinut je kad me je ženakoja mi je uređivala nokte upitala koju boju želim. Izabrala sam sjajnuzlatnu. Možda je bila napadna, ali učinila mi se prilično cool. Uostalom,ionako neće dugo trajati. Lissa je izabrala blijedu ružičastu, profinjenu ielegantnu kakva je i ona sama. Trebalo je više vremena za omekšavanjemojih ruku i oblikovanje mojih noktiju pa je Lissa završila puno prijemene.Kad smo obje imale glamurozne ruke, ponosno smo ih usporedile.»Divno izgledaš, draga«, izjavila je glumeći tankoćutnost.Smijući se, otišle smo u prostor za masažu. Lissa nas je bila naručila zamasažu cijeloga tijela, ali nam je manikiranje pojelo dio vremena kojesmo imale na raspolaganju. Stoga smo se odlučile za masažu stopala, što

123

je bilo dobro jer se zbog svježe boje na noktima ionako ne bismo moglepresvući u ogrtače ili štogod slično. Trebale smo samo izuti cipele ipodvrnuti hlače. Sjela sam na stolicu i umočila noge u toplu, pjenušavuvodu. Netko je u lavor stavio nešto što je mirisalo na ljubičice, ali nisamtome pridala pozornost. Bila sam očarana svojim rukama. Izgledale susavršeno. Manikerka ih je obradila do svilenkaste mekoće, a moje je noktepretvorila u sjajne zlatne ovale.»Rose«, začula sam Lissu.»Hmm?« Žena mi je stavila i sloj prozirnog laka iznad zlatnoga. Pitalasam se hoće li to produžiti vijek mojim noktima.»Rose.«Osjetila sam da Lissa želi svu moju pozornost, stoga sam podigla pogled sruku. Imala je osmijeh od uha do uha. Ponovno sam osjetila kako gorizbog uzbudljivih vijesti, tajne koju je krila dok smo dolazile ovamo.»Što je?« upitala sam. Kimnula je prema dolje.»Rose, ovo je Ambrose.« Pogledala sam prema svome maseru.»Bok, Ambrose, kako...« Pregrizla sam jezik kako ne bih opsovala.Tip koji mi je masirao stopala bio je otprilike mojih godina. Imao je crnukovrčavu kosu i mišićavo tijelo. Znam da je tako jer je svukao majicu ipružio nam dobar pogled na svoje isklesane prsne mišiće i bicepse. Zlatnuboju kože mogao je zaraditi samo provodeći puno vremena na suncu, štoje značilo da je čovjek. To su potvrđivali i tragovi ugriza na njegovuvratu. Zgodan hranitelj. Vrlo zgodan. Njegova privlačnost bila je gotovonestvarna.Dimitri je bio predivan, ali imao je sitne nedostatke zbog kojih je bio jošprivlačniji. Ambrose je bio presavršen, poput umjetničkog djela. Nisammu se htjela baciti u zagrljaj ili što slično, ali definitivno ga je bilo ugodnogledati. Lissa je još bila zabrinuta za moj ljubavni život pa je očitopomislila da je ovo upravo ono što mi treba. Nju je masirala žena.»Jako mi je drago, Rose«, rekao je Ambrose. Glas mu je bio melodiozan.»I meni je drago«, rekla sam. Kad mi je stopala izvadio iz vode i počeo ihbrisati ručnikom, počela sam se opterećivati njihovim izgledom. Bila su uboljem stanju nego moje ruke jer nisu bila izložena vanjskim utjecajima.Ali, voljela bih da su i ona ulickana s obzirom na to da će ovaj manekentoliko raditi na njima.Dovoljno pronicljiva da osjeti moju zainteresiranost, Lissa je jedvaobuzdavala smijeh. U glavi sam čula njezine misli: Sladak je, ha?Prostrijelila sam je pogledom i odbila odgovoriti naglas. On je Tatianinosobni maser. Tako sada praktički pripadaš plemstvu. Glasno samuzdahnula kako bih joj dala do znanja da nije zabavna koliko misli. A kadkažem osobni, mislim »osobni«.

124

Iznenađeno sam se trgnula i slučajno zamahnula jednom nogom. Srećom,Ambroseova vješta ruka ulovila ju je prije nego što ga je udarila uljepuškasto lice. Možda nisam mogla telepatski komunicirati, ali sigurnasam da je Lissa u mom pogledu mogla jasno pročitati:Mora da se šališ jer, ako nije tako, onda si u velikoj nevolji.Razvukla je usne u osmijeh.Mislila sam da će ti se to svidjeti. Tetoši te kraljičin tajni ljubavnik.Tetoši baš i nije riječ na koju sam pomislila. Gledajući Ambroseovemlade, prekrasne crte lica, nisam mogla zamisliti kako troši onu staruvješticu. Naravno, poricanje je možda samo način na koji moj mozakodbija priznati da netko tko je dodirivao nju sada dodiruje mene. Fuj!Ambroseove ruke pregledavale su moje listove i on je zapodjenuorazgovor o mojim elegantnim nogama. Blistav osmijeh nije mu silazio slica, ali moji su odgovori uglavnom bili nepristojno kratki. Nisam semogla osloboditi pomisli na njega i Tatianu.Lissa je tiho progunđala.Rose, on ti se nabacuje! Govorila mi je to mislima. Što to radiš? Možeš tibolje. Namučila sam se da bih ti namjestila najzgodnijeg tipa, a ti miovako vraćaš!Ovaj jednosmjerni razgovor postao je prava gnjavaža. Htjela sam joj rećida nikada nisam od nje tražila da iznajmljuje dečke za mene. Zapravo,odjednom sam zamislila kako me kraljica poziva na još jedan sastanak dabi vikala na mene zbog nepostojeće veze s Ambroseom. Zar to ne bi bilosavršeno?Ambrose se i dalje smiješio i palcem mi masirao taban. Boljelo je, ali biloje ugodno. Nisam znala da je to tako bolno mjesto. »Toliko računa vode o tome da svi budete odjeveni u crno-bijelu odjeću,a nitko nikada ne misli na vaša stopala«, zamišljeno je rekao. »Kakomožete stajati po cijele dane, izvoditi kružne udarce i zauzimati stavmačke u lošim cipelama?«Htjela sam mu reći da se doista ne treba brinuti za moje noge, ali samiznenada shvatila nešto neobično. »Kružni udarci« i »stav mačke« nisustrogo povjerljivi čuvarski izrazi. Svatko može upisati »borilačkevještine« u Google i naučiti te pojmove. Ipak, to nije tema o kojoj bimoroji ležerno čavrljali, a kamoli neki hranitelj. Bolje sam proučilaAmbrosea i primijetila kako njegove tamne oči pozorno motre uokolo isve nadziru. Prisjetila sam se kako je refleksno zaustavio moj udarac.Osjetila sam da ću razjapiti usta pa sam ih zatvorila prije nego što počnemizgledati kao glupača.»Ti si dhampir«, šapnula sam.

125

Šesnaesto poglavlje

Pa i ti si«, zadirkivao me.»Da, ali mislila sam da...«»Da sam čovjek? Zbog tragova ugriza?«»Da«, priznala sam. Nije imalo smisla lagati.»Svi se trudimo preživjeti«, rekao je. »A dhampiri su prilično snalažljivi utome.«»Da, ali većinom postajemo čuvari«, istaknula sam. »Pogotovomuškarci.« Još nisam mogla povjerovati da je dhampir... kao ni da tonisam odmah opazila.Nekada davno dhampiri su se rađali kad bi se spojili ljudi i moroji. Bilismo poluvampiri, poluljudi. S vremenom su se moroji počeli odvajati odljudi. Ljudi su postajali sve brojniji i više nisu trebali morojsku magiju.Moroji se sada boje da će ljudi, otkriju li ih, na njima vršiti pokuse. Stogase dhampiri više ne rađaju na taj način, a zbog nekoga bizarnogagenetskoga preokreta dhampiri među sobom ne mogu stvoriti novedhampire.Jedini način na koji se moja rasa nastavlja reproducirati jest miješanjemmoroja s dhampirima. Logičnim rasuđivanjem zaključilo bi se da će djecadhampira i moroja imati sedamdeset pet posto morojskih gena. Pogrešno.Rađali smo se sa savršenim dhampirskim genima, pola-pola, pri čemusmo nasljeđivali najbolje značajke obiju rasa. Većina dhampira dolazi nasvijet iz spoja dhampirskih žena i morojskih muškaraca. Te žene svojudjecu već stoljećima ne odgajaju same, nego ih šalju na za to predviđenamjesta kako bi se one mogle posvetiti svojim čuvarskim dužnostima. Toje učinila i moja majka.S vremenom su neke dhampirice zaključile da žele same odgajati svojudjecu. Odbile su biti čuvarice, udružile se i osnovale komune. To jeučinila Dimitrijeva majka. O tim su ženama kružile mnoge glasine jer suih morojski muškarci često posjećivali u nadi da će se ogrepsti za jeftinseks. Dimitri mi je rekao da je velik broj tih priča pretjeran i da većinadhampirica nije tako laka. Glasine su proizlazile iz činjenice da su te ženeuglavnom bile samohrane majke i nisu bile u kontaktu s djetetovim ocem,a usto su neke od njih dopuštale morojima da tijekom seksa piju njihovukrv. To se u našoj kulturi smatralo nastranim, prljavim, a dhampiricenečuvarice po tome su dobile nadimak krvne kurve.Ali nikad nisam ni pomislila da bi mogla postojati muška krvna kurva.Vrtjelo mi se u glavi.

126

»Dečki koji ne žele postati čuvari većinom samo pobjegnu«, rekla sam.To je bio rijedak slučaj, ali događalo se. Dečki bi napustili školu za čuvarei nestali medu ljudima. To je bila još jedna sramotna pojava.»Nisam htio pobjeći«, rekao je Ambrose. Činilo se da se zabavlja. »Ali,nisam se htio ni boriti protiv strigoja. Zato sam se odlučio za ovo.«Lissa se prenerazila. Krvne kurve uglavnom su živjele na margini našegasvijeta. Nije mogla povjerovati da se jedna od njih upravo nalazi prednjom... k tome još i muška.»A ovo je znači bolje nego biti čuvar?« upitala sam ga u nevjerici.»Pa, da vidimo. Čuvari sve vrijeme čuvaju druge, riskiraju život i noseloše cipele. A ja? Imam izvrsne cipele, trenutačno masiram zgodnudjevojku i spavam u dobrom krevetu.«Napravila sam grimasu.»Nemojmo samo o tome gdje spavaš, O. K.?«»A davati krv nije tako strašno kao što ti misliš. Ne dajem je u količinikao i hranitelji, ali omamljenost je baš dobra.«»Nemojmo ni o tome«, rekla sam. Nisam htjela priznati da znam kako sumorojski ugrizi »baš dobri«.»U redu. Misli što god hoćeš, ali moj je život posve dobar.« Nasmiješiose.»Ali, zar ljudi nisu... nisu li zli prema tebi? Sigurno govore...«»O, da«, složio se sa mnom. »Govore strašne stvari. Zovu me svakakvimgroznim imenima. Ali znaš tko mi nanosi najviše boli? Drugi dhampiri.Moroji me uglavnom puštaju na miru.«»To je zato što ne znaju što znači biti čuvar, koliko je to važno.« Nevoljkosam primijetila da zvučim kao moja majka. »Dhampirima je to suđeno.«Ambrose je ustao i uspravio se. Pred licem su mi se našla njegovamišićava prsa.»Sigurna si? Bi li voljela doznati što ti je zbilja suđeno? Znam nekoga tkobi ti to mogao otkriti.«»Ambrose, ne čini to«, zarežala je Lissina manikirka. »Ta je žena luda.«»Eve, ona je medij.«»Ona nije medij, a ti princezu obitelji Dragomir ne možeš odvesti k njoj.«»I sama kraljica od nje traži savjete«, uzvratio joj je.»I to je pogrešno«, prigovorila je Eve.Lissa i ja smo se pogledale. Uhvatila se za riječ medij. Na medije i gatareuglavnom se gledalo s jednakom nevjericom kao i na duhove. Međutim,Lissa i ja nedavno smo naučile da su sposobnosti medija, koje smo nekadasmatrale plodom mašte, zapravo dio moći duha. Lissa se ponadala da jemožda nabasala na još nekoga tko rabi moć duha.

127

»Doista bismo voljele otići k mediju. Možemo li? Molim te...« Lissa jepogledala na obližnji sat. »I to što prije? Imamo let.«Eve je očito smatrala da gubimo vrijeme, ali je zato Ambrose jedva čekaoodvesti nas k njoj. Obule smo cipele i Ambrose nas je izveo iz dijela zamasaže. Sobe u toplicama sačinjavale su veliki labirint iza glavnogasalona, a uskoro smo se našle u još jednom labirintu smještenom iza njih.»Ovdje ništa ne piše«, rekla sam dok smo prolazili uz zatvorena vrata.»Čemu služe ove prostorije?«»Svemu onome za što su ljudi spremni platiti«, rekao je.»Kao na primjer?«»Ah, Rose. Tako si nevina.«Najzad smo došli do vrata u dnu hodnika. Ušli smo i našli se u malojprostoriji u kojoj se nalazio samo stol. Iza njega su bila zatvorena vrata.Morojka koja je sjedila za stolom podigla je pogled i prepoznalaAmbrosea. Prišao joj je i tiho su se svađali dok ju pokušavao nagovoritida nas pusti unutra.Lissa se okrenula prema meni i tiho mi rekla:»Što ti se čini?« Promatrala sam Ambrosea.»Da se svi ti mišići troše uzalud.«»Daj zaboravi krvnu kurvu. Mislim na medija. Misliš da smo našli jošnekoga tko rabi moć duha?« upitala je nestrpljivo.»Ako ga može rabiti partijaner poput Adriana, vjerojatno može i ženakoja proriče budućnost.«Amborse nam se vratio s osmijehom na licu.»Suzanne je drago što vas je uspjela ugurati prije leta. Samo minutu daRhonda završi sa svojom trenutačnom mušterijom.«Suzanne nije djelovala kao da joj je jako drago što nas je ugurala, alinisam stigla time razbijati glavu jer su se unutarnja vrata otvorila i izišaoje očarani stariji moroj. Dao je Suzanni nešto gotovine, kimnuo nam iotišao. Ambrose je ustao i pokazao prema vratima.»Vi ste na redu.«Lissa i ja ušle smo u drugu prostoriju. Za nama je ušao Ambrose izatvorio vrata. Imala sam dojam da smo ušle u nečije srce. Sve je bilocrveno. Crven tepih od pliša, crven baršunast kauč, baršunaste brokatnetapete i crveni satenski jastuci na podu. Na jastucima je sjedila morojka učetrdesetim godinama kovrčave crne kose i jednako tamnih očiju. Nanjezinoj koži kao da je bio vrlo blag maslinast premaz, ali je bila blijedakao svi moroji. Njezina se crna odjeća isticala u oštroj suprotnosti scrvenom sobom, a na njezinim je rukama i vratu sjao nakit boje mojihnoktiju. Očekivala sam da će imati sablastan, tajanstven glas s kakvimegzotičnim naglaskom, ali njezine su riječi zvučale bljutavo američki.

128

»Izvolite sjesti.« Pokazala je na nekoliko jastuka preko puta sebe.Ambrose je sjeo na kauč. »Koga si mi to doveo?« upitala ga je kad smoLissa i ja sjele.»Princezu Vasilisu Dragomir i njezinu buduću čuvaricu, Rose. Trebam imna brzinu proreći budućnost.«»Zašto uvijek želiš ubrzati te stvari?« upitala je Rhonda.»Hej, to ne ovisi o meni. Čeka ih zrakoplov.«»Bilo bi tako i da ne moraju. Uvijek žuriš.«Oslobodila sam se strahopoštovanja koje sam osjećala prema tom mjestudovoljno da zamijetim kako imaju sličan smisao za humor i sličnu kosu.»Vi ste u rodu?«»Ovo je moja teta«, rekao je Ambrose srdačno. »Obožava me.«Rhonda je zakolutala očima.To me iznenadilo. Dhampiri rijetko ostaju u vezi sa svojom morojskomrodbinom, ali Ambrose definitivno nije bio kao ostali. I Lissu je svezaintrigiralo, ali nju je zanimalo nešto drugo. Pozorno je proučavalaRhondu nastojeći pronaći bilo kakav dokaz da i ona rabi moć duha.»Vi ste Ciganka?« upitala sam.Rhonda se namrštila i počela miješati karte.»Romkinja«, rekla je. »Mnogi nas zovu Ciganima, ali to nije posve točno.Uostalom, prvo sam morojka.« Još je nekoliko puta promiješala karte, apotom ih dala Lissi. »Sijeci, molim te.«Lissa ju je i dalje netremice promatrala u nadi da će vidjeti auru. Adrian jemogao osjetiti osobe koje rabe moć duha, ali ona još nije razvila tusposobnost. Presjekla je karte i vratila ih Rhondi koja je spojila špilove ipodijelila Lissi tri karte. Nagnula sam se prema naprijed.»Cool.« Bile su to karte za tarot. Nisam znala puno o njima, samo danavodno imaju mistične moći i da mogu proricati budućnost. U te samstvari vjerovala jednako malo kao i u religiju, ali s druge strane,donedavno nisam vjerovala ni u duhove.Lissine tri karte bile su mjesec, carica i as pehara. Ambrose se nagnuopreko mog ramena i zagledao se u karte.»Oh«, rekao je. »Jako zanimljivo.« Rhonda ga je pogledala.»Tiho. Ne znaš o čemu govoriš.« Vratila se kartama i tapnula asa pehara.»Pred tobom je novi početak, ponovno rođenje velike moći i osjećaja.Život će ti se promijeniti. Promjena će te odvesti putem koji će, iakotežak, naposljetku obasjati svijet.«»Opa!« rekla sam. Rhonda je pokazala na caricu.»Pred tobom leže moć i vođstvo, a ti ćeš znati s njima postupati dražesno imudro. Sjeme je već posijano, iako vidim i natruhu nesigurnosti...zagonetne utjecaje koji te okružuju poput izmaglice.« Usmjerila je

129

pozornost na mjesec. »Ali, ukupan je dojam da te ti nepoznati čimbenicineće odvratiti od tvoje sudbine.« Lissa je razrogačila oči.»I sve to rekle su vam karte?« Rhonda je slegnula ramenima.»Da, tako kažu karte, ali imam i dar koji mi omogućuje da vidim snagekoje obični ljudi ne mogu osjetiti.«Ponovno je promiješala karte i dala mi ih da ih presiječem. Učinila samto, a ona je okrenula tri karte. Devet mačeva, sunce i as mačeva. Karta sasuncem bila je okrenuta naopako. Iako ne znam ništa o tim stvarima,odmah sam stekla dojam da ću proći gore od Lisse. Karta cariceprikazivala je ženu u dugoj haljini sa zvijezdama na glavi. Mjesec jeprikazivao pun mjesec ispod kojega su bila dva psa, a as peharaprikazivao je pehar ukrašen draguljima pun cvijeća.S druge strane, mojih je devet mačeva prikazivalo ženu koja jeca predzidom načinjenim od mačeva, as mačeva prikazivao je dosadnu ruku kojadrži običan željezni mač. Sunce je barem izgledalo veselo. Prikazivalo jenešto nalik anđelu koji jaše konja, a iznad njega sjalo je blistavo sunce.»Ne biste li je trebali okrenuti na pravu stranu?« upitala sam.»Ne«, rekla je, ne podižući pogled s karte. Nekoliko je trenutaka šutjela, apotom kazala: »Uništit ćeš ono što je besmrtno.«Tridesetak sekundi čekala sam da nastavi, ali nije to učinila.»Što, to je to?« Kimnula je.»To je ono što mi govore karte.« Pokazala sam prema njima.»Čini mi se da govore još nešto. Lissi ste isuli dovoljno podataka danapiše enciklopediju! A ja već znam da ću ubijati besmrtne. To mi jeposao.« Ne samo da me u budućnosti čeka malo toga, nego još mora biti iposve neoriginalna.Rhonda je slegnula ramenima kao da je to nekakvo objašnjenje. Htjelasam je upozoriti kako bi joj bilo bolje da ne pomisli naplatiti mi za toušljivo proricanje, kad je netko lagano pokucao na vrata. Otvorila su se, aja sam se silno iznenadila kad je unutra provirio Dimitri. Pogledao jeLissu i mene.»Ah, rekli su mi da ste ovdje.« Ušao je i primijetio Rhondu. Još sam seviše iznenadila kad joj je kimnuo iskazujući poštovanje i vrlo uljudnorekao: »Oprostite što vas prekidam, ali ove dvije moram odvesti uzrakoplov.«Rhonda ga je proučila kao da je kakav misterij koji treba rastumačiti.»Nemaš se zašto ispričavati. Ali, možda imaš vremena da i tebiproreknem budućnost?«S obzirom na to da smo imali slične poglede na vjeru, očekivala sam da ćejoj Dimitri reći kako nema vremena za njezino prevarantsko proricanje

130

budućnosti. Ali, ostao je ozbiljan, kimnuo glavom i sjeo uz mene. Osjetilasam sladak miris kože i losiona poslije brijanja.»Hvala vam.« Njegove su riječi i dalje bile krajnje uljudne.»Bit ću kratka.« Rhonda je već promiješala moje beskorisne karte. Urekordnom ih je roku pripremila za presijecanje, a potom je pred Dimitrijapoložila tri karte. Kralj štapa, kolo sreće, pet pehara. Nisam uspijevalashvatiti kako to funkcionira. Kralj štapa izgledao je kako je i zvučao,muškarac na konju s dugačkim drvenim kopljem. Kolo sreće prikazivaloje krug s neobičnim simbolima koji su lebdjeli u oblacima. Pet peharaprikazivalo je pet oborenih pehara iz kojih se izlijevala nekakva tekućina,a muškarac im je bio okrenut leđima. Pogledom je preletjela karte, potompogledala Dimitrija pa opet karte. Bila je bezizražajna.»Izgubit ćeš ono što ti je najvrjednije, stoga to cijeni dok još možeš.«Pokazala je na kolo sreće. »Kolo se okreće, uvijek se okreće.«Nije mu prorekla dobre stvari kao Lissi, ali dobio je osjetno više nego ja.Lissa me lagano udarila laktom i u tišini me upozorila da šutim. To mezapanjilo. Uopće nisam primijetila da sam već zaustila kako bihprotestirala. Zatvorila sam usta i mrko je pogledala.Dok je promatrao karte, Dimitrijevo je lice bilo namršteno i zamišljeno.Ne znam je li znao išta o tme, ali promatrao je te slike kao da zbilja krijusve tajne svijeta. Naposljetku je ponovno kimnuo Rhondi iskazujućipoštovanje.»Hvala vam.«I ona je kimnula njemu, a potom smo nas troje ustali. Morali smo poćiprema zrakoplovu. Ambrose nam je rekao da nas časti proricanjem i da ćekasnije sve srediti sa Suzannom.»Vrijedilo je«, rekao mi je. »Vrijedilo je vidjeti kako dvaput razmišljaš osvojoj sudbini.« Podsmjehnula sam se.»Nemoj se ljutiti, ali te karte nisu me potaknule da razmislim ni o čemu.«Kao i sve ostalo, to ga je samo nasmijalo. Spremale smo se napustitiSuzanninu čekaonicu, kad je Lissa jurnula prema Rhondinim otvorenimvratima. Slijedila sam je.»Oprostite«, rekla je Lissa.Rhonda je podignula zamišljen pogled s karata koje je miješala.»Da?«»Zvučat će neobično, ali... ovaj, možete li mi reći za koji ste se elementspecijalizirali?«Osjetila sam kako je Lissa zadržala dah. Toliko je željela od Rhonde čutida se nije specijalizirala ni za što jer bi to značilo da posjeduje moć duha.Lissa je još puno toga morala naučiti pa ju je oduševljavala pomisao da bimogla pronaći osobe poput nje koje bi je mogle podučiti čemu. Osobito ju

131

je oduševljavala pomisao da bi je netko mogao naučiti proricatibudućnost.»Za zrak«, rekla je Rhonda. Kao dokaz tome kroz kosu nam je prostrujaolagan povjetarac. »Zašto?«Lissa je udahnula. Kroz vezu sam osjetila razočaranje.»Tako, bez veze. Hvala vam još jednom.«

Sedamnaesto poglavlje

Christian je s nekoliko čuvara stajao na pisti kraj ulaza u zrakoplov. Lissaje potrčala razgovarati s njim i ostavila mene i Dimitrija same. Napovratku iz toplica nije izgovorio ni riječi. Za njega je bilo tipično da ješudjiv, ali ovoga sam puta u njegovu raspoloženju primijetila neštoneobično.»Još razmišljaš o onome što ti je rekla Rhonda? Žena je prevarantica.«»Zašto to misliš?« upitao me i zaustavio se nedaleko od ostalih. Oštarvjetar šibao nam je lica i ja sam se nadala da ćemo se uskoro moći ukrcati.»Jer nam ništa nije rekla! Trebao si čuti moju budućnost. U jednoj jerečenici rekla ono što je posve očito. S Lissom je bila nešto bolja«,priznala sam, »ali nije rekla ništa dublje. Rekla je da će biti izvrstan vođa.Molim te, koliko je teško to zaključiti?«Dimitri se nasmiješio.»Bi li joj vjerovala da ti je prorekla zanimljivije stvari?«»Možda da su bile zbilja dobre.« Samo se nasmijao pa sam ga upitala:»Ali, zašto ti to shvaćaš ozbiljno? Zar doista vjeruješ u te stvari?«»Nije stvar u tome da vjerujem... ili da ne vjerujem.« Danas je na glaviimao pletenu crnu kapu i navukao ju je preko ušiju. »Samo poštujem ljudepoput nje. Imaju pristup podacima koje ne znaju svi.«»Ali ne može rabiti moć duha. Nisam baš sigurna odakle joj ti podaci. Idalje mislim da je prevarantica.«»Zapravo, ona je vrajitoare.«»V... što?« Nisam ni pokušala to izgovoriti. »Što je ona? Je li to ruski?«»Rumunjski. Znači... pa, zapravo nema pravog prijevoda. 'Vještica' bi biloblizu, ali ne potpuno. Njihovo viđenje vještica razlikuje se odameričkoga.«Nikada nisam očekivala da ću s njim voditi ovakav razgovor. Jednostavnonisam mislila da je Dimitri praznovjeran. Na trenutak sam pomislila da bi,ako vjeruje u vještice i gatare, možda mogao probaviti i činjenicu da mi seprividaju duhovi. Htjela sam mu nešto reći, ali sam odustala. Ionako nebih uspjela ništa reći jer nije prestajao govoriti.

132

»Moja je baka bila poput Rhonde«, objasnio je. »Odnosno, bavila se istimstvarima. Što se tiče karaktera, vrlo su različite.«»Tvoja je baka bila v... nešto?«»Na ruskome se to zove drukčije, ali da, ima isto značenje. I ona je čitalaiz karata i davala savjete. Tako je zarađivala za život.«Preskočila sam komentare o varalicama.»Je li bila u pravu? U svojim predviđanjima?«»Ponekad. Nemoj me tako gledati.«»Kako?«»Gledaš me kao da si uvjerena da buncam, ali si previše pristojna reći mito u lice.«»Malo je preoštro reći da buncaš. Jednostavno sam iznenađena. Nikad nebih pomislila da vjeruješ u te stvari.«»Odrastao sam uz to pa mi ne zvuči tako nevjerojatno. Uostalom, kakosam rekao, nije da u to vjerujem sto posto.«Adrian se pridružio skupini uz zrakoplov i glasno se pobunio zbog togašto se još ne možemo ukrcati.»Nikada nisam ni pomislila da imaš baku«, rekla sam Dimitriju. »Hoćureći, naravno da je imaš. Ali... neobično mi je zamisliti kako odrastaš uznju.« Rijetko sam kontaktirala sa svojom majkom, a ostale članoveobitelji nikada nisam ni upoznala. »Je li bilo neobično imati vješticu zabaku? Je li bilo strašno? Je li ti stalno prijetila da će te ureći budeš lizločest?«»Uglavnom mi je prijetila da će me poslati u sobu.«»To mi ne zvuči strašno.«»Zato što je nisi upoznala.« Primijetila sam način na koji je to rekao.»Još je živa?« Kimnuo je.»Jest. Ne mogu je ubiti samo pozne godine. Žilava je. Neko je vrijemebila čak i čuvarica.«»Stvarno?« Kao netom prije s Ambroseom, poljuljali su se moji čvrstistavovi o dhampirima, čuvarima i krvnim kurvama.»Ali je odustala od toga kako bi... ovaj, kako bi bila sa svojom djecom?«»Ima čvrste stavove o obitelji, stavove koji će tebi vjerojatno zvučatiseksistički. Vjeruje da bi svi dhampiri trebali trenirati i neko vrijemeprovesti kao čuvari, ali da se žene nakon nekog vremena moraju okrenutidomu i zajedno odgajati djecu.«»Ali ne i muškarci?«»Ne«, rekao je zajedljivo. »Vjeruje da muškarci moraju nastaviti ubijatistrigoje.«»Opa!« Sjetila sam se da mi je Dimitri već bio ispričao nešto o svojojobitelji. Povremeno mu se pojavljivao otac, ali to je bilo sve što se ticalo

133

muškaraca u njegovu životu. Imao je samo sestre. Iskreno, njezini mistavovi nisu zvučali toliko seksistički. Ja sam imala slične stavove o tomekako se muškarci trebaju boriti i upravo sam se zato tako iznenadila kadsam upoznala Ambrosea.»Ti si onaj koji je morao otići. Žene su te izbacile.«»Ne baš«, nasmijao se. »Majka bi me dočekala raširenih ruku kad bih seodlučio vratiti kući.« Smijao se kao da se šali, ali u oku sam muprimijetila nešto nalik čežnji za domom. No, ona je nestala u trenu kad seDimitri okrenuo nakon što je Adrian počeo vikati da se napokon možemoukrcati.Kad smo se smjestili u zrakoplov, Lissa je jedva dočekala da prijateljimaprenesemo novosti. Počela je s pričom kako me pozvala kraljica. To nijebila tema o kojoj sam htjela razgovarati, ali ona je navaljivala. Bila jeuzbuđena jer me kraljica htjela »pohvaliti«. To je impresioniralo sve osimAdriana. Po njegovu sam pogledu zaključila da je uvjeren kako mekraljica nije zato pozvala. Ali, pogled mu je još uvijek bio dovoljnozbunjen pa sam mogla zaključiti kako nema pojma zašto me zapravopozvala. Bilo je i vrijeme da ja znam nešto što on ne zna. Imala samosjećaj da će ga pomisao na vjenčanje s Lissom šokirati koliko i mene.Lissa im je potom ispričala o ponudi da živi u Palači i studira na Lehighu.»Još uvijek ne mogu vjerovati«, rekla je zamišljeno. »Zvuči predobro dabi bilo istinito.«Adrian je ispio čašu nečega što je nalikovalo viskiju. Kako ga se tako brzodočepao?»Ako je to rekla moja prateta, onda to jest predobro da bi bilo istinito.«»Kako to misliš?« upitala sam. Nakon što me Tatiana optužila da sam seupustila u nepostojeću vezu i nakon što sam doznala za njezinadhampirskoga ljubavnika-hranitelja, više me ništa u vezi s njom nijemoglo iznenaditi. »Je li Lissa u nevolji?«»Misliš fizički? Ne. Samo što moja prateta ništa ne radi jer je dobra usrcu. Dobro«, ispravio se Adrian, »ponekad radi. Nije totalna kuja. Imislim da se ozbiljno brine za Dragomire. Čuo sam da su joj tvoji roditeljibili dragi. Ali, što se tiče razloga zbog kojeg ovo radi... ne znam. Imašradikalne stavove. Možda zbilja želi čuti drukčije mišljenje. Ili te moždaželi držati na oku da ne bi uzrokovala nevolje.«Ili želi da se Lissa uda za tebe, dometnula sam u sebi.Christianu se ništa nije svidjelo.»U pravu je. Možda te pokušavaju obuzdati. Trebala bi ići živjeti s tetomTashom. Ne moraš pohađati morojsku školu.«»Ali, bit će sigurnija bude li je pohađala«, priznala sam.

134

U potpunosti sam podržavala borbu protiv sustava, kao i to da Lissaostane što dalje od planova pripadnika plemstva, ali bude li pohađalakoledž koji ne uživa morojsku zaštitu, bit će u opasnosti, a to definitivnone želim. Htjela sam dodati još nekoliko stvari, ali uzletjeli smo. Čim smobili u zraku, vratila mi se glavobolja od prethodnoga dana. Imala samosjećaj da mi zrak pritišće lubanju.»Prokletstvo«, zastenjala sam i rukom stisnula čelo.»Ponovno ti je loše?« upitala me Lissa zabrinuto. Kimnula sam.»Oduvijek imaš problema s letom?« upitao me Adrian i rukom nekomedao znak da mu natoči piće.»Nikada«, odgovorila sam. »K vragu. Ne želim to ponovno prolaziti.«Zaškripila sam zubima i pokušala ignorirati bol i one crne obrise koji suse ponovno pojavili. Trebalo mi je puno truda, ali kad sam se dovoljnousredotočila, uspjela sam ih malo ublažiti. Neobično. Ali, nije mi se dalorazgovarati pa su me svi pustili na miru. Razgovor o koledžu prekinut je.Prošli su sati i uskoro smo trebali stići u Akademiju. Prišla nam je jednaod morojskih stjuardesa i ja sam je mrko pogledala. Alberta je odmahskočila.»Što se dogodilo?«»Ovo je područje pogodila ledena oluja«, rekla je stjuardesa. »Nemožemo sletjeti u Akademiju, zbog leda i vjetra ne možemo pristupitipisti. Ali, potrebno nam je gorivo pa ćemo sletjeti u luku MartinvilleRegional. To je mala zračna luka od škole udaljena nekoliko satiautomobilom, a oluja je nije zahvatila koliko i nas. Planiramo tamosletjeti, opskrbiti se gorivom i odletjeti do Akademije kad osposobe pistu.Zrakoplovom će nam trebati manje od sata.«Bila je to gnjavaža, ali nije zvučalo tako loše. A što smo inače mogli?Ako ništa drugo, barem će mi uskoro biti lakše. Bude li moja glavoboljajednaka onoj od prethodnoga dana, nestat će čim sletimo.Vratili smo se u sjedala i vezali pojaseve pripremajući se za slijetanje.Vrijeme je bilo očajno, ali pilot je bio dobar i sletio je bez problema.A tada se dogodilo.Čim smo dotakli tlo, moj je svijet eksplodirao. Glavobolja nije nestala,pogoršala se. Toliko se pogoršala da nisam mogla vjerovati da je tomoguće. Kao da mi je netko rastvorio lubanju.A to je bio samo početak jer svugdje oko mene iznenada su se pojavilalica. Bila su to prozirna lica s tijelima duhova, izgledali su baš kao Mason.I, bože, bila su posvuda. Više nisam vidjela čak ni sjedala svojihprijatelja. Samo ta lica... i njihove ruke. Blijede, sjajne ruke koje me traže.Usta otvorena kao da žele nešto reći. A sva su ta lica izgledala kao da želenešto od mene.

135

Što su mi više prilazili, to sam ih više prepoznavala. Vidjela samViktorove čuvare ubijene kad smo spasili Lissu. Oči su im bilerazrogačene i užasnute... zbog čega? Proživljavaju li ponovno svoju smrt?S njima su bila izmiješana i djeca koju nisam odmah prepoznala. A tadasam shvatila. To su djeca koju smo Dimitri i ja pronašli nakonstrigojskoga masakra. I ta su djeca djelovala prozirno kao Mason, ali sunjihovi vratovi bili prekriveni krvlju baš kao i u onoj kući. Grimizna bojakrvi bila je u oštroj suprotnosti s njihovim sjenovitim, svjetlećim tijelima.Njihova su lica postajala sve gušća i gušća. Nitko od njih nije progovorio,ali činilo mi se da mi u ušima sve glasnije zuji kako je rastao njihov broj.Mnoštvu su se pridružila tri nova lika. Trebali su se stopiti s njima, aliisticali su se gotovo jednako kao i krv na vratovima one djece.Bila je to Lissina obitelj.Njezina majka, njezin otac i njezin brat Andre. Izgledali su isto kao i kadsam ih vidjela posljednji put, točno prije automobilske nesreće. Plavokosi.Prelijepi. Kraljevski. Kao ni Mason, ni oni nisu imali tragove smrti, iakoznam da je sudar bio užasan. A jednako kao i Mason, samo su menetremice promatrali tužnim očima. Nisu govorili, ali su očito htjeli neštoreći. Samo što sam, za razliku od slučaja s Masonom, shvatila njihovuporuku. Iza Andrea je bila velika i rastuća crna mrlja. Uperio je prst umene, a potom u nju. Ne znam kako, ali shvatila sam da je to ulaz u svijetmrtvih, svijet iz kojeg sam se vratila. Andre, koji je bio mojih godina kadaje umro, ponovno je pokazao isto. Pridružili su mu se i roditelji. Nisutrebali govoriti da bih shvatila što kažu:Nisi trebala preživjeti. Moraš se vratiti nama...Počela sam vrištati. I vrištati.Učinilo mi se da netko u zrakoplovu razgovara sa mnom, ali nisam bilasigurna s obzirom na to da od tih lica, ruku i crnine iza Andrea nisamništa vidjela. Svako malo bi se pojavilo i Masonovo ozbiljno i tužno lice.Obratila sam mu se za pomoć.»Makni ih odavde!« poviknula sam. »Makni ih odavde!«Ali on nije htio, ili nije mogao, ništa učiniti. Mahnito sam otkopčala pojasi pokušala ustati. Duhovi me nisu dirali, ali svi su bili preblizu i upirali suu mene svoje koščate prste. Počela sam mahati rukama kako bih seobranila od njih. Vrištala sam nadajući se da će mi netko pomoći iprekinuti sve. Ali nitko mi nije pomogao. Nitko me nije obranio od tihruku i bezizražajnih očiju ili boli koja me proždirala. Bol je bila tolikosnažna da su mi pred očima zaplesale sjajne crne mrlje. Osjećala sam daću se onesvijestiti i obradovala sam se tome. Tako će bol nestati i spasitću se od tih lica. Mrlje su postajale sve veće i uskoro više nisam vidjelaništa. Kad su me mile crne vode povukle na dno, nestala su i lica i bol.

136

Osamnaesto poglavlje

Sve nakon toga postalo je maglovito. Svijest mi se gubila i vraćala,nejasno sam čula kako ljudi izgovaraju moje ime i osjetila da smoponovno u zraku. Nakon nekog vremena probudila sam se u školskojambulanti gdje me promatrala dr. Olendzki.»Bok, Rose«, rekla je. Ona je bila sredovječna morojka i često mezadirkivala da sam njezina omiljena pacijentica. »Kako si?«Prisjetila sam se svih potankosti onoga što mi se dogodilo. Lica. Masona.Ostalih duhova. Strašne boli u glavi. Sada više nije bilo ničega.»Dobro«, odgovorila sam i samu sebe iznenadila što sam to rekla. Natrenutak sam se zapitala je li sve to ipak bio samo san. Potom sampogledala iza nje i ugledala Dimitrija i Albertu. Po pogledima na njihovimlicima zaključila sam da su događaji u zrakoplovu bili stvarni.Alberta je pročistila grlo, a dr. Olendzki okrenula se prema njoj.»Smijemo li?« upitala je Alberta. Liječnica je kimnula i oni su nam prišli.Kao uvijek, Dimitri je na mene djelovao poput melema. Što god da sedogodi, uz njega se uvijek osjećam malo sigurnije. Ipak, čak ni on nijeuspio zaustaviti ono što se dogodilo u zračnoj luci.Kad me pogledao onako kako me sada gledao, s tim nježnim i zabrinutimizrazom lica, u meni su se razbudili oprečni osjećaji. Dio mene bio jepresretan što mu je toliko stalo. Drugi je dio htio biti snažan zbog njega inije htio da se brine zbog mene.»Rose...«, počela je Alberta bojažljivo. Znala sam da nema pojma što birekla. Nije imala nikakvog iskustva s onim što se dogodilo. Dimitri jepreuzeo stvar u svoje ruke.»Rose, što se to dogodilo?« Nisam uspjela ni zaustiti kad me onpresjekao: »I ovoga mi puta nemoj reći da se ništa nije dogodilo.«Ako to ne mogu reći, onda ne znam što bih rekla.Dr. Olendzki je podigla naočale.»Samo ti želimo pomoći.«»Ne trebam pomoć«, odgovorila sam. »Dobro mi je.« Zvučala sam kaoBrandon i Brett. Malo mi je nedostajalo da kažem: »Pala sam.«Alberta se napokon pribrala.»Bilo ti je dobro dok smo bili u zraku. Kad smo sletjeli, više ti definitivnonije bilo dobro.«»Sada mi je dobro«, hladno sam odvratila izbjegavajući ih gledati u oči.»Što se onda dogodilo?« upitala je. »Zašto si vrištala? Na što si mislilakad si rekla da ih moramo maknuti od tebe?«

137

Nakratko sam uzela u obzir svoj drugi spasonosni odgovor, onaj u vezi sastresom. Ali sada je zvučao potpuno glupo. Pa sam opet šutjela.Iznenadila sam se kad sam osjetila kako mi se u očima nakupljaju suze.»Rose«, promrmljao je Dimitri glasom mekim poput svile. »Molim te.«Nešto je u meni puklo. Nisam mu se mogla oduprijeti. Okrenula samglavu i zagledala se u strop.»Duhove«, prošaptala sam, »vidjela sam duhove.«Nitko od njih to nije očekivao. Uostalom, kako su i mogli? Nastupila jegrobna tišina. Naposljetku je dr. Olendzki promucala:»K-kako to misliš?« Progutala sam knedlu.»Mason. Slijedi me već nekoliko tjedana. Tu u kampusu. Znam da zvučiludo, ali to je on. Ili njegov duh. To je ono što se dogodilo sa Stanom.Ukočila sam se jer se pojavio Mason, a ja nisam znala što bih. Uzrakoplovu... mislim da je i tamo bio on... s ostalima. Ali nisam ih jasnovidjela dok smo bili u zraku. Bili su to samo obrisi... i glavobolja. Ali kadsmo sletjeli u Martinville, pojavio se u cijelom svom obličju. I... nije biosam. I ostali su bili s njim. Ostali duhovi.«Iz oka mi je kliznula suza i ja sam je žurno obrisala nadajući se da je nitkonije primijetio. Zastala sam. Nisam znala što da očekujem. Hoće li senetko nasmijati? Reći mi da sam luda? Optužiti me da lažem i narediti meda im ispričam što se zbilja dogodilo ?»Netko koga si poznavala?« upitao je najzad Dimitri.Okrenula sam se prema njemu i pogledi su nam se susreli. Njegove su očii dalje bile ozbiljne i zabrinute, nije bilo ni traga porugama.»Da... Vidjela sam neke od Viktorovih čuvara i ljude iz masakra. ILissina... Lissina obitelj je također bila tamo.«Nakon toga svi su ušutjeli. Samo su se gledali, vjerojatno u nadi da ćenetko drugi reći nešto što bi moglo rasvijediti sve ovo.Dr. Olendzki je uzdahnula.»Mogu li nasamo razgovarati s vama dvoma?«Izišli su iz prostorije za preglede i za sobom zatvorili vrata. Samo što ihnisu dobro zatvorili pa sam iskočila iz kreveta i stala uz njih. Malen otvorbio je dovoljan da moj dhampirski sluh uspije razabrati što govore.Osjećala sam se loše zbog prisluškivanja, ali razgovarali su o meni inisam se mogla osloboditi osjećaja da je u pitanju moja budućnost.»... očito što se događa«, protisnula je dr. Olendzki. Bio je to prvi put daje čujem tako ljutitu. Uz pacijente je uvijek zračila vedrinom. Bilo ju jeteško zamisliti ljutitu, ali sada je očito bila bijesna. »Ah, jadna djevojka.Pati od posttraumatskog stresnog poremećaja, što nije ni čudo s obziromna sve što se dogodilo.«

138

»Jeste li sigurni?« upitala je Alberta. »Možda je nešto drugo...« Ali nakonšto je to izgovorila, postalo je očito da joj na um ne pada nikakvo drugoobjašnjenje.»Pogledajte činjenice: tinejdžerica je prisustvovala ubojstvu svojegaprijatelja, a potom je morala ubiti njegova ubojicu. Ne mislite li da je totraumatično? Mislite da to nije ni najmanje utjecalo na nju?«»Svi se čuvari moraju nositi s tragičnim događajima«, rekla je Alberta.»Možda ne možemo učiniti puno za čuvare na terenu, ali Rose je jošuvijek učenica. Imamo resurse kojima bismo joj mogli pomoći.«»Kao na primjer?« upitao je Dimitri. Zvučao je znatiželjno i zabrinuto, ane kao da je izaziva.»Savjetovanje. Razgovor o onome što se dogodilo mogao bi učiniti čudaza nju. Trebali ste je poslati na savjetovanje čim se vratila. I sve ostalekoji su bili s njom trebali biste poslati na savjetovanje. Zašto nitko ne vodiračuna o tim stvarima?»Zamisao je dobra«, rekao je Dimitri. Prepoznala sam njegov ton, mozakmu je radio sto na sat. »Mogla bi ići na savjetovanje na svoj slobodandan.«»Na slobodan dan? Trebala bi ići svaki dan. Trebate je maknuti s terenskenastave. Lažni napadi strigoja nisu najbolji način da se oporavi odpravoga.«»Ne!« Nisam ni shvatila da sam otvorila vrata. Svi su se zagledali u mene,a ja sam se istoga trena počela osjećati glupo. Upravo sam se odala prišpijuniranju.»Rose«, rekla je dr. Olendzki poprimajući svoj brižni (iako pomaloprijekoran) liječnički ton, »trebala bi prileći.«»Dobro sam. I ne možete me natjerati da prekinem terensku nastavu.Učinim li to, neću maturirati.«»Rose, nije ti dobro i nemaš se čega sramiti nakon svega što ti sedogodilo. Kad uzmeš u obzir sve okolnosti, ne zvuči jako uvrnuto štomisliš da ti se priviđa nečiji duh.«Htjela sam je ispraviti u dijelu što misliš da ti se priviđa, ali sam sesuzdržala. Zaključila sam da mi sigurno neće biti od koristi kažem li dami se zbilja priviđa duh iako sam upravo počela vjerovati da je to ono štomi se priviđa. Počela sam panično smišljati uvjerljiv razlog zbog kojegbih trebala nastaviti s terenskom nastavom. Uglavnom sam se pričomuspijevala izvući iz nevolja.»Time ćete samo pogoršati stvari osim ako me ne mislite prisiliti da nasavjetovanju sjedim dvadeset četiri sata na dan. Moram nešto raditi.Trenutačno je prekinuta većina mojih predavanja. Što da radim? Da samo

139

sjedim? Da još više razmišljam o onome što se dogodilo? Tako ću doistapoludjeti. Ne želim vječno živjeti u prošlosti. Moram krenuti naprijed.«Počeli su raspravljati o tome što bi trebali učiniti sa mnom. Slušala sam ihi grizla jezik. Znala sam da se ne smijem miješati. Najzad su unatočprigovorima liječnice odlučili da ću odrađivati pola terenske nastave. Toje svima zvučalo kao savršen kompromis... svima osim meni. Htjela samnormalno nastaviti sa svojim životom. Ali, znala sam da je ovo najviše štomogu postići. Odlučili su da ću terenskoj nastavi prisustvovati tri danatjedno bez noćnih obveza. Ostale dane trenirat ću i sjediti nad kojom godmi knjigom narede. Osim toga, trebat ću ići školskoj savjetnici, što menije oduševljavalo. Nije da sam imala nešto protiv njih. I Lissa ju jeposjećivala i to joj je zbilja koristilo. Razgovor joj je pomogao. Samošto... pa, ja jednostavno nisam htjela razgovarati o tome. Ali, ako morambirati između savjetovanja i izbacivanja s terenske nastave, objeručke ćuga prihvatiti. Alberta je mislila da ću moći maturirati i samo s polaodrađene terenske nastave. Sviđala joj se i pomisao da ću ići nasavjetovanje u vrijeme kad se suočavam s napadima lažnih strigoja... uslučaju da me oni doista traumatiziraju.Nakon još nekih pregleda dr. Olendzki rekla mi je da sam zdrava i da semogu vratiti u dom. Alberta je nakon toga otišla, ali Dimitri se zadržaokako bi me otpratio.»Hvala ti što si se dosjetio ovoga s pola terenske nastave«, rekla sam mu.Pločnici su bili mokri jer je zatoplilo nakon oluje. Nije bilo vrijeme zakupanje, ali topili su se snijeg i led. Voda je ujednačeno kapala sa stabalai morali smo zaobilaziti lokve. Dimitri se naglo okrenuo i zaustavio setočno preda mnom zaprečujući mi put. Zaustavila sam se umalo sesudarivši s njim. Uhvatio me za ruku i privukao bliže sebi. Nisam nikadaočekivala da bi to mogao učiniti u javnosti. Prstima me snažno stisnuo, alinije me boljelo.»Rose«, rekao je. Od patnje u njegovu glasu zastalo mi je srce. »Ovo nijesmio biti prvi put da čujem za to! Zašto mi nisi ništa rekla? Znaš li kakomi je bilo? Znaš li kako je bilo gledati te u takvom stanju ne znajući što sedogađa? Znaš li koliko sam se bojao?«Zapanjila sam se kako zbog njegova izljeva osjećaja, tako i zbog njegoveblizine. Progutala sam knedlu, isprva nisam mogla govoriti. Na njegovusu se licu ocrtavale emocije. Ne sjećam se kad sam posljednji putdoživjela da se toliko otvorio. Bilo je to istodobno i predivno izastrašujuće. A tada sam rekla najgluplju moguću stvar.»Ti se ničega ne bojiš.«

140

»Bojim se mnogih stvari. Bojao sam se za tebe.« Pustio me i odmaknuose, ali na njegovu je licu i dalje bilo strasti i brige. »Nisam savršen. Nisamimun na sve.«»Znam, samo što...« Nisam znala što reći. Bio je u pravu. Dimitrija samuvijek smatrala svemogućim. Sveznajućim. Nepobjedivim. Bilo mi jeteško povjerovati da se može toliko zabrinuti zbog mene.»A to sve već dugo traje«, dometnuo je. »Bilo je u tijeku kad se dogodiloono sa Stanom i kad si s ocem Andrewom razgovarala o duhovima. Svese vrijeme sama nosiš s tim! Zašto nikome nisi rekla? Zašto nisi reklaLissi... ili... meni?«Zagledala sam se u te tamne oči, oči koje sam voljela.»Bi li mi povjerovao?« Namrštio se.»Povjerovao što?«»Da mi se priviđaju duhovi.«»Ali... to nisu duhovi, Rose. Misliš da jesu jer...«»Eto zašto«, prekinula sam ga. »Eto zašto nisam mogla reći ni tebi niikome drugome. Nitko mi ne bi povjerovao. Svi bi pomislili da sam luda.«»Ja ne mislim da si luda«, rekao je. »Ali mislim da si puno toga prošla.«Adrian je rekao gotovo isto kad sam ga upitala kako mogu znati jesam liluda.»Ne radi se samo o tome«, rekla sam. Nastavila sam hodati.Dimitri nije napravio ni koraka. Samo me ponovno zgrabio i privukaosebi. Priljubili smo se još više nego prije. Nelagodno sam se osvrnula okosebe pitajući se može li nas tko vidjeti, ali kampus je bio pust. Bilo je jošrano, nije bilo vrijeme zalaska sunca, stoga su vjerojatno svi još spavali.Ovdje se još barem jedan sat ništa neće događati. Ipak, iznenadilo me štoDimitri toliko riskira.»Onda mi reci«, kazao je. »Reci mi zapravo o čemu se još radi.«»Nećeš mi vjerovati«, rekla sam. »Zar ne shvaćaš? Nitko mi nećevjerovati. Čak ni ti...« Od te mi je pomisli zadrhtao glas. Dimitri jeshvaćao toliko toga u vezi sa mnom. Htjela sam, bilo mi je potrebno, dashvati i ovo.»Ja... pokušat ću. Ali i dalje mislim da ne razumiješ što ti se događa.«»Razumijem«, rekla sam odlučno. »To je ono što nitko ne shvaća. Čuj,moraš jednom zauvijek odlučiti hoćeš li mi vjerovati ili ne. Ako misliš dasam dijete, da sam prenaivna kako bih mogla shvatiti što se događa smojim krhkim umom, onda samo produži dalje. Ali, ako mi vjeruješdovoljno da se prisjetiš da sam ja vidjela i doznala stvari koje mojivršnjaci nisu... onda moraš shvatiti da znam štogod o onom o čemugovorim.«

MIN@

141

Zapuhao je mlak povjetarac natopljen mirisom snijega koji se topio.»Vjerujem ti, Roza. Ali... ne vjerujem u duhove.«Bio je ozbiljan. Htio je doprijeti do mene, shvatiti, ali to se svejednosukobljavalo s uvjerenjima kojih se još nije bio spreman odreći. To je biloironično s obzirom na to da ga je prestrašilo ono što su mu rekle karte zatarot.»Hoćeš li pokušati?« upitala sam ga. »Hoćeš li barem pokušati ne otpisatiovo kao kakvu psihozu?«»Da, to mogu.«Tako sam mu ispričala o prvih nekoliko slučajeva kada sam vidjelaMasona i kako sam se bojala ikome reći što se dogodilo sa Stanom.Ispričala sam mu o obrisima koje sam vidjela u zrakoplovu i potanko muopisala što sam vidjela kad smo sletjeli.»Ne čini li ti se da je to malo previše osebujno za običnu reakciju nastres?« upitala sam ga kad sam završila.»Nisam siguran da od reakcije na stres možeš očekivati da bude obična iliosebujna. Ona je sama po sebi nepredvidljiva.« Imao je onaj zamišljeniizraz koji sam tako dobro poznavala, onaj koji mi je govorio da mu se uglavi roje svakojake misli. Vidjela sam i kako još uvijek ne vjeruje da jeovo priča o pravim duhovima, ali se jako trudio biti otvoren prema svemu.Trenutak poslije to mi je i potvrdio: »Zašto si tako sigurna da sve to neumišljaš?«»Isprva sam mislila da sve samo umišljam. Ali sada... ne znam. Ima neštou tome što djeluje tako stvarno... iako znam da to nije pravi dokaz. Aličuo si što je otac Andrew rekao o duhovima koji ostaju na zemlji kadumru mladi ili nasilnom smrću.«Dimitri se doslovno ugrizao za usnu. Htio mi je reći da svećenika netrebam shvaćati doslovno, ali me umjesto toga upitao:»Misliš da se Mason vratio kako bi se osvetio?«»Isprva sam mislila da je tako, ali više nisam sigurna. Nikad me nijepokušao ozlijediti. Samo izgleda kao da nešto želi. A... i svi ostali duhovikao da nešto žele, čak i oni koje ne poznajem. Zašto?«Dimitri me pronicljivo pogledao.»Imaš teoriju o tome.«»Imam. Razmišljala sam o onome što mi je Viktor rekao. Spomenuo jekako sam, budući da sam od sjenke poljubljena, budući da sam umrla,povezana sa svijetom mrtvih. Da ga nikada nisam u potpunosti napustila.«Poprimio je hladan izraz lica.»Ne bih se previše pouzdao u ono što kaže Viktor Daškov.«»Ali on je upućen u neke stvari! Znaš da jest, bez obzira na to koliki ješupak.«

142

»U redu, recimo da je to istina, da možeš vidjeti duhove zato što si odsjenke poljubljena. Ali, zašto se to događa sada? Zašto se to nije dogodiloodmah nakon automobilske nesreće?«»I o tome sam razmišljala«, nestrpljivo sam rekla. »Viktor je rekao jošnešto. Da sam sada, kada sam posijala smrt, bliže drugoj strani. Što ako ječinjenica da sam uzrokovala nečiju smrt ojačala moju vezu s dugimsvijetom pa je zato ovo sada moguće ? Upravo sam počinila svoje prvopravo ubojstvo. I to ubojstvo.«»Zašto je to takva slučajnost?« upitao je Dimitri. »Zašto se to događa kadse događa? Zašto u zrakoplovu? Zašto ne u Palači?«Moj je entuzijazam splasnuo.»Zar si ti odvjetnik?« Pukla sam. »Preispituješ sve što kažem. Mislila samda nećeš imati predrasuda?«»I nemam ih. Ali ni ti ih ne smiješ imati. Razmisli. Zašto ti se to priviđatočno po tom obrascu?«»Ne znam«, priznala sam. Poraženo sam klonula. »I dalje misliš da samluda.«Uhvatio me za bradu i podigao mi glavu da ga pogledam.»Nije točno. Nikada. Ni zbog jedne od ovih teorija ne bih pomislio da siluda. Ali uvijek sam vjerovao da najjednostavnija objašnjenja imajusmisla. A objašnjenje dr. Olendzki ima smisla. Ona s duhovima su šuplja.Ali, doznamo li više o tome... možda ćemo moći nešto učiniti.«»Mi?« upitala sam.»Naravno. Nema teorije da te pustim da sama ovo rješavaš. Znaš da tinikada ne bih okrenuo leđa.«U njegovim je riječima bilo nečega dragog i plemenitog. Osjetila sampotrebu odgovoriti mu, ali sam izgovorila samo brdo gluposti.»Ni ja tebi nikad neću okrenuti leđa, znaš to. Stvarno to mislim... nemislim da će se tebi ikada dogoditi nešto ovakvo, naravno, ali počnu li tise priviđati duhovi ili slično, pomoći ću ti.«Lagano se nasmijao.»Hvala ti.«Naše su se ruke susrele, isprepleli su nam se prsti. Ostali smo tako gotovocijelu minutu, u tišini. Samo su nam se ruke dodirivale. Ponovno jezapuhao povjetarac, a iako temperatura nije mogla biti viša od petstupnjeva, činilo mi se da je stiglo proljeće. Samo sam čekala da sve okonas procvjeta. Kao da smo pomislili isto, raspleli smo prste.Ubrzo nakon toga došli smo do mojega doma i Dimitri me upitao mogu lidalje sama. Rekla sam mu da će sve biti u redu i da ode za svojim poslom.Otišao je, ali čim sam kročila nogom u predvorje, sjetila sam se da mi je

143

torba ostala u ambulanti. Promrmljala sam nekoliko psovki zbog kojihsam mogla biti kažnjena i odjurila u smjeru odakle sam upravo došla.Kad sam joj rekla zašto sam došla, tajnica dr. Olendzki usmjerila meprema prostoriji za preglede. Uzela sam torbu iz prazne sobe i okrenula senamjeravajući otići. Ali, odjednom sam uočila da netko leži u sobi prekoputa. Bolničkom osoblju nije bilo ni traga i nisam se mogla oduprijetiznatiželji da provirim unutra.Bila je to Abby Badica, morojka iz četvrtog razreda. Kad sam opisivalaAbby, uglavnom sam upotrebljavala pridjeve slatka i živahna, ali ovoga jeputa bila sve samo ne to. Bila je puna modrica i ogrebotina, a kad seokrenula prema meni, vidjela sam da joj je lice puno crvenih podljeva.»Da pogodim«, rekla sam. »Pala si.«»M-molim?«»Pala si. Čujem da je to uobičajen odgovor: Brandon, Brett i Dane. Ali,iskreno, morate smisliti nešto drugo. Mislim da liječnica postajesumnjičava.« Razrogačila je oči.»Ti znaš za to?«Upravo sam tada shvatila gdje sam pogriješila s Brandonom. Zatražilasam od njega odgovore, a on ih je odbio dati. Oni koji su ispitivali Bretta iDana postigli su isti rezultat. Uz Abby sam shvatila da će mi, budem li sepravila da već znam odgovore, sama odati potankosti.»Naravno da znam. Sve su mi rekli.«»Molim?« zakričala je. »Obećali su da neće. To je jedno od pravila.«Pravila? O čemu govori? Nisam mislila da bi skupina osvetnika koja mlatipripadnike plemstva mogla imati pravila. Tu se krilo još nešto.»Pa nisu baš imali izbora. Ne znam zašto, ali neprestano vas susrećemnakon toga. Morala sam ih pokrivati. Kažem ti, ne znam koliko se to jošmože nastaviti a da netko ne počne postavljati više pitanja.« Govorila samkao da sam njihov simpatizer i da im želim pomoći.»Trebala sam biti jača. Pokušala sam, ali nije bilo dovoljno.« Izgledala jeumorno i vidjelo se da pati. »Samo šuti dok sve ne bude spremno, O. K.?Molim te?«»Naravno«, rekla sam umirući od želje da doznam što je to »pokušala«.»Neću nikog uplesti u ovo. Kako si uopće završila ovdje? Ne bi smjelaprivlačiti pozornost.« Ili sam barem tako pretpostavljala. Sve samizmišljala na licu mjesta. Napravila je grimasu.»Nadzornica doma me primijetila i prisilila me da dođem. Dozna liostatak Mane za ovo, bit ću u nevolji.«»Nadam se da će te liječnica pustiti prije nego što doznaju. Prilično jezaposlena. Imaš iste ozljede kao i Brett i Brandon, a njihove nisu bile

144

ozbiljne.« Nadala sam se da je tako. »Ovaj... opekline su bile malozeznute, ali nisu imali problema.«Kockala sam se. Ne samo da nisam znala pojedinosti o Brettovimozljedama, nego nisam znala ni jesu li ozljede koje mi je opisala Jilldoista opekline. Ako nisu, možda sam se upravo razotkrila. Ali, ona menije ispravila, a njezini su prsti nesvjesno dotakli jedan od podljeva.»Da, rekli su da neće ostati trajan trag. Morat ću izmisliti nešto za dr.Olendzki.« U očima joj je zasjao tračak nade. »Rekli su da neće, alimožda... možda mi dopuste da pokušam ponovno.«U tom se trenutku vratila liječnica. Iznenadila se kad je vidjela da sam joštu i rekla mi da se vratim u sobu i odmorim se. Pozdravila sam ih obje iizišla na hladnoću. Ali, studen gotovo nisam ni primjećivala. Najzad sampronašla trag.Mana.

Devetnaesto poglavlje

Lissa mi je najbolja prijateljica još od osnovne škole i zato me boljelo štosam joj u posljednje vrijeme toliko toga tajila. Ona je uvijek otvorenaprema meni, uvijek želi sa mnom podijeliti sve što joj je na pameti. Ali,možda je to samo zbog toga što nema izbora. Nekad sam i ja bila tolikootvorena, ali u određenom trenutku počela sam zaključavati svoje tajne.Nisam joj mogla reći za Dimitrija ni pravi razlog zbog kojeg sam zabrljalasa Stanom. Bilo mi je mrsko što je tako. To me proždiralo iznutra, a uznju sam se osjećala krivom.Ali, danas nisam imala nikakve šanse da se uspijem izvući, morala samim objasniti što se dogodilo u zračnoj luci. Sve i da sam nešto izmislila,činjenica da s Christianom odrađujem pola terenske nastave odala bi da senešto događa. Ovoga puta nije bilo isprike. Stoga sam, ma koliko me toboljelo, njoj i Christianu, kao i Eddieju i Adrianu koji su se motali okonas, prepričala kratku verziju događaja.»Misliš da si vidjela duha?« uskliknuo je Christian. »Ozbiljno?« Njegovmi je pogled govorio da već sprema listu zajedljivih komentara.»Čuj«, pukla sam, »rekla sam ti što se događa, ali ne želim ulaziti udetalje. Rješavam situaciju, stoga se okani toga.«»Rose...«, počela je Lissa s nelagodom. Iz nje je u mene dopirao uraganrazličitih osjećaja. Strah. Zabrinutost. Šok. Zbog njezina suosjećanjaosjećala sam se još gore. Odmahnula sam glavom.

145

»Ne, Liss. Molim te. Možete o meni misliti što god želite ili smišljativlastite teorije, ali više nećemo razgovarati o tome. Ne sada. Samo mepustite na miru.«Očekivala sam da će me Lissa nastaviti gnjaviti jer je uvijek bila ustrajna.Očekivala sam da će Adrian i Christian to učiniti zbog svoje iritantnenaravi. Ali, iako su moje riječi bile vrlo jednostavne, shvatila sam da sumoj glas i način na koji sam govorila bili osorni. Na to me upozorilaLissina mentalna reakcija, nakon čega sam samo trebala pogledatidečkima u lica kako bih shvatila da sam zvučala kao prava kučka.»Oprostite«, promrmljala sam. »Cijenim vašu zabrinutost, ali jednostavnonisam raspoložena.«Lissa me pogledala. Kasnije, rekla mi je u glavi. Kratko sam joj kimnulapotajno se pitajući kako izbjeći taj razgovor.Ona i Adrian ponovno su se našli kako bi vježbali rabiti magiju. Bilo mije ipak drago što mogu biti u njezinoj blizini, ali to sam mogla samo zbogtoga što je ovdje bio i Christian. Iskreno, nisam mogla shvatiti zašto jeostao. Pretpostavljam da je još uvijek pomalo ljubomoran unatoč svemušto se dogodilo. Naravno, da zna za kraljičine posredničke planove okosklapanja njihova braka, možda bi imao dobar razlog za to. Nakon nekogvremena postalo je očito da su mu satovi magije sve dosadniji. Danas smobili u učionici profesorice Meissner. Spojio je dva stola, ispružio se nanjima i rukom prekrio oči.»Probudi me kad postane zanimljivo«, rekao je.Eddie i ja stajali smo u središtu kako bismo mogli nadzirati i vrata iprozore, a istodobno biti uz svoje moroje.»Stvarno si vidjela Masona?« šapnuo mi je Eddie. Posramio se.»Oprosti... rekla si da ne želiš razgovarati o tome...«Htjela sam reći: Da, to je točno ono što sam rekla... Ali tada sampogledala njegovo lice. Nije me to pitao iz izopačene znatiželje. Pitao mezbog Masona jer su bili bliski i zbog toga što Eddie još nije prebolio smrtsvog najboljeg prijatelja baš kao ni ja. Mislim da ga je pomisao na to danam se Mason obraća iz groba smirivala. Ali, on nije vidio Masonov duh.»Mislim da je to bio on«, promrmljala sam. »Ne znam. Svi misle da samto umislila«»Kako je izgledao? Je li bio uznemiren?«»Izgledao je... tužno. Zbilja tužno.«»Ako je to zbilja bio on... Hoću reći, ne znam.« Eddie je spustio pogled ina trenutak zaboravio nadzirati prostoriju. »Uvijek sam se pitao je li ljutšto ga nismo spasili.«»Ništa nismo mogli učiniti«, rekla sam mu ponavljajući točno ono što susvi meni govorili. »Ali i ja se to pitam, tim više što mi je otac Andrew

146

spomenuo da se duhovi ponekad vraćaju kako bi se osvetili. Ali Masonnije tako izgledao. Činilo se da mi samo želi nešto reći.«Eddie je iznenada podigao pogled. Sjetio se da je još na čuvarskojdužnosti. Ništa više nije rekao, ali znala sam o čemu razmišlja.Adrian i Lissa su u međuvremenu napredovali. Odnosno, Adrian jenapredovao. Njih su dvoje iskopali nekakvo zakržljalo bilje koje je bilouvenulo ili je mirovalo tijekom zime i stavili su ga u lončiće. Lončiće suposložili u crtu na dugačkom stolu. Lissa je dodirnula jedan i ja sam usebi osjetila euforičan plamen magije. Trenutak poslije zakržljala biljkazazelenjela se i na njoj je niklo lišće. Adrian se zagledao u nju kao dakrije sve tajne svemira i duboko izdahnuo.»O. K. A sada jedno veliko ništa.«Položio je prste na drugu biljku. Izjava A sada jedno veliko ništa bila jetočna jer ništa se nije dogodilo. Ali, nekoliko trenutaka poslije, biljka jezadrhtala. Počela se zelenjeti, a potom se smirila.»Uspio si«, rekla je Lissa impresionirano. Osjetila sam da je maloljubomorna. Adrian je naučio jedan od njezinih trikova, ali ona još nijenaučila nijedan njegov.»Jedva«, rekao je netremice promatrajući biljku. Bio je potpuno trijezan,nimalo omamljen kojim od svojih poroka. Ništa ga nije moglo spriječitida se zbog duha osjeća razdražljivim. Večeras smo zahvaljujući svojimraspoloženjima imali nešto zajedničko. »K vragu.«»Zafrkavaš me?« upitala ga je. »Bio si odličan. Natjerao si biljku danaraste... snagom svojega uma. To je izvanredno.«»Ali nisam dobar kao ti«, rekao je. I dalje je zvučao kao desetogodišnjak.Nisam se mogla suzdržati a da se ne uključim u razgovor.»Onda prestani kukati i pokušaj ponovno.«Pogledao me. Usnu mu je iskrivio smiješak.»Hej, djevojko s duhovima, prestani dijeliti savjete. Čuvari se trebajuvidjeti, a ne čuti.«Pokazala sam mu prst za dio »djevojko s duhovima«, ali nije ga primijetiojer mu se Lissa ponovno obratila.»U pravu je. Pokušaj ponovno.«»Ti to učini još jednom«, rekao je. »Želim te gledati... nekako kao damogu osjetiti što joj radiš.«Izvela je svoj trik na drugoj biljci. Ponovno sam osjetila kako serasplamsala magija, osjetila sam radost koja je dolazila s njom... a potomje počela oklijevati. Magiji je dodana primjesa straha i nestabilnosti kojisu mirisali na pogoršanje njezina mentalnoga stanja. Ne, ne, zavapila samu tišini. Opet je počelo. Znala sam da će se to ponoviti nastavi li rabitimagiju. Molim te, nemoj da se ponovno dogodi.

147

A onda je tamna mrlja samo nestala iz njezine magije. Njezine misli iosjećaji vratili su se u normalu. Primijetila sam da je i njezina biljkanarasla. Bilo mi je promaklo jer mi je njezina stanka odvukla pozornost.Adrianu je to promaklo jer je gledao u mene. Izgledao je zabrinuto i jako,jako zbunjeno.»O. K.«, rekla je Lissa veselo. Nije primijetila da nije pazio. »Pokušajponovno.« Adrian se usredotočio na posao. Uzdahnuo je i krenuo premanovoj biljci, ali ona mu je pokazala da se vrati. »Ne, nastavi raditi na onojs kojom si počeo. Možda to možeš samo u naletima.«Kimnuo je i usredotočio se na biljku s kojom je i počeo raditi. Nekoliko jeminuta samo netremice zurio u nju. U sobi je zavladala tišina. Nikada ganisam vidjela toliko usredotočena, čelo mu se počelo znojiti. Biljka senajzad trznula. Zazelenjela se još više nego prije, a pojavili su se i sićušnipupoljci. Pogledala sam ga. Stisnuo je oči i škripao zubima, nesumnjivose usredotočio iz petnih žila. Pupoljci su prsnuli, pojavilo se lišće i sićušnibijeli cvjetovi.Lissa je izustila nešto što se može opisati samo kao usklik radosti.»Uspio si!«Zagrlila ga je, a mene je zapljusnula njezina razdraganost. Bila je iskrenosretna što je uspio. Iako je i dalje bila razočarana svojim napretkom,činjenica da je on ponovio ono što je ona činila ulilo joj je nadu. To jeznačilo da doista mogu učiti jedno od drugoga.»Ne mogu dočekati da i ja učinim nešto novo«, rekla je mrviculjubomorno. Adrian je tapnuo notes.»Pa, u svijetu duha ima puno drugih trikova. Sigurno možeš naučiti baremjedan od njih.«»Što je to?« upitala sam.»Sjećaš se mog istraživanja o ljudima uvrnuta ponašanja?« upitala jeLissa. »Sastavili smo popis svih pojava na koje smo naišli.«Sjećala sam se toga. Tražeći druge osobe koje rabe duh, otkrila je priče omorojima sa sposobnostima koje nitko nikada nije vidio. Rijetki su taizvješća smatrali istinitima, ali Lissa je bila uvjerena da se radi o osobamakoje rabe duh.»Čini se da, osim što možemo iscjeljivati, vidjeti aure i šetati tuđimsnovima, posjedujemo i nekakvu superkompulziju.«»To već znate«, rekla sam.»Ne, ovo je još žešće. Ne radi se samo o tome da ljude možemo natjeratida učine ono što želimo, možemo ih natjerati da vide i osjete nestvarnestvari.«»Što, nešto poput halucinacija?« upitala sam

148

»Recimo«, odgovorio je. »Kruže priče o ljudima koji rabe kompulzijukako bi drugi preživjeli najgore noćne more uvjereni da ih netko napadaili slično.« Zadrhtala sam.»To je jezivo.«»I genijalno«, rekao je Adrian. Lissa se složila sa mnom.»Ne znam. Obična je kompulzija jedno, ali ovo se čini pogrešnim.«Christian je zijevnuo.»Sad kad ste ostvarili pobjedu, možemo li za danas završiti s magijom?«Kad sam se osvrnula, vidjela sam da je Christian sjeo. Nije skidao oči sLisse i Adriana i činilo mi se da nije bio oduševljen pobjedničkimzagrljajem. Lissa i Adrian su se razdvojili, ali ne zato što su primijetilinjegovu reakciju. Bili su previše uzbuđeni da bi osjetili njegovo zurenje.»Možeš li to ponoviti?« upitala je Lissa nestrpljivo. »Natjerati je daraste?«Adrian je odmahnuo glavom.»Ne odmah. Previše me iscrpilo. Mislim da mi treba cigareta.« Pokazao jeu Christianovu smjeru. »Pođi nešto raditi sa svojim dragim. Bio je jakostrpljiv.«Lissa je prišla Christianu ozarena lica. Bila je predivna i sva je sjala.Znala sam da se ne može na nju dugo ljutiti. Njegova je namrgođenostpopustila i uočila sam rijetku nježnost koju je samo ona mogla pobuditi unjemu.»Vratimo se u dom«, rekla je i uhvatila ga za ruku.Krenuli smo. Eddie je bio uz Lissu i Christiana, a meni je preostalo da ihnadzirem iz prikrajka. Isto tako, preostalo mi je da hodam uz Adriana kojije odlučio zaostati i razgovarati sa mnom. Pušio je, tako da sam se moralanositi s otrovnim oblakom koji je stvarao. Nisam mogla shvatiti zašto ganitko od nadležnih nije ulovio zbog toga. Namrštila sam se zbog smrada.»Znaš, uvijek možeš biti naš puno dalji čuvar i ostati iza s tim«, rekla sammu.»Mm, dosta mi je.« Bacio je cigaretu, zgazio je i ostavio je za sobom. Tomi je bilo gotovo jednako mrsko kao i njegovo pušenje.»Što ti kažeš, malena dhampirice?« upitao me. »Bio sam prilično opak sonom biljkom, zar ne? Naravno, bilo bi još opakije da sam uspio...recimo... obnoviti nečiji amputiran ud. Ili razdvojiti sijamske blizance.Ali, vježbom ću postići i to.«»Ako želiš moj savjet, a sigurna sam da ne želiš, trebali biste se okanitimagije. Christian i dalje misli da se upucavaš Lissi.«»Što?« upitao je glumeći zapanjenost. »Zar ne zna da moje srce pripadatebi?«

149

»Ne pripada. A on je i dalje zabrinut zbog toga, unatoč onome što sam murekla.«»Znaš, kladim se da bi se odmah počeo bolje osjećati kad bismo se miovoga trena počeli ljubiti.«»Dodirneš li me«, rekla sam ugodnim glasom, »pružit ću ti priliku daprovjeriš možeš li iscijeliti samoga sebe. Tada ćemo vidjeti koliko sidoista opak.«»Dao bih Lissi da me iscijeli«, rekao je samodopadno. »Njoj to neće bititeško. Iako...« Nestao je njegov podrugljiv osmijeh. »Dogodilo se neštoneobično dok je rabila magiju.«»Da«, rekla sam. »Znam. I ti si to osjetio?«»Ne. Ali sam to vidio.« Namrštio se. »Rose... sjećaš se kad si me pitalajesi li luda, a ja sam rekao da nisi.«»Da...«»Mislim da sam možda ipak pogriješio. Mislim da jesi luda.«Gotovo sam zastala.»Koji bi vrag to trebalo značiti?«»Pa... vidiš, stvar je u tome da je Lissina aura lagano potamnjela kad jeradila na drugoj biljci...«»To se slaže s onim što sam ja osjetila«, rekla sam. »Kao da je... ne znam,kao da je na trenutak postala mentalno krhka, kao što joj se nekadadogađalo. Ali onda je prošlo.« Kimnuo je.»Da, u tome je stvar... tama je nestala iz njezine aure i prešla u tvoju. Iprije sam primijetio da imate jako različite aure, ali ovoga sam puta vidiokako se to događa. Kao da je tamna mrlja iskočila iz njezine i uskočila utvoju.« Zadrhtala sam.»Što to znači?«»Pa, zato mislim da si luda. Lissa više ne trpi nikakve nuspojave svojemagije, zar ne? A ti, pa... u posljednje si vrijeme razdražljiva i priviđaju tise duhovi.« Riječi je izgovarao ležerno, kao da je vidjeti duha nešto što sejednostavno povremeno događa. »Mislim da ono što je štetno u duhu, onošto joj upropaštava um, što god to bilo, prelazi s nje na tebe. Ona ostajenormalna, a ti... kako sam rekao, tebi se priviđaju duhovi.«Kao da me netko udario u nos. Nova teorija. Nije stvar u traumi. Nisupravi duhovi. »Puca« me Lissino ludilo. Prisjetila sam se kakva je bila usvom najgorem izdanju, depresivna i samodestruktivna. Prisjetila sam senaše bivše učiteljice Karp koja je također rabila duh... i potpuno prolupalate postala strigoj.»Ne«, rekla sam usiljeno. »Ne događa mi se to.«»Što je s vašom vezom? Povezane ste. U tebe se uvlače njezine misli iosjećaji... zašto ne bi i ludilo?«

150

Adrian je bio uobičajeno ležeran i znatiželjan. Nije shvaćao da me ovopočinje izbezumljivati.»Jer nema nikakvog...«A tada mi je sinulo. Pronašla sam odgovor koji smo sve vrijeme tražili.Sv. Vladimir se cijeli život borio s nuspojavama duha. Mučili su ga snovii obmane, a ta je iskustva pripisao »demonima«. Ali nije potpuno sišao suma niti se pokušao ubiti. Lissa i ja bile smo uvjerene da je to zato što jeimao od sjenke poljubljenu čuvaricu Annu i da mu je pomogla njihovapovezanost. Pretpostavile smo da mu jednostavno pomaže činjenica daima tako bliska prijatelja, nekoga tko će mu pružati potporu i razgovarati snjim u teškim trenucima, s obzirom na to da tada nisu postojaliantidepresivi ili tablete protiv tjeskobe.Ali što ako... što ako...Ostala sam bez daha. To neznanje nisam mogla više trpjeti ni sekunde.Koliko je uopće sati? Još sat vremena do zabrane izlaska. Morala samdoznati. Zaustavila sam se tako naglo da sam se umalo poskliznula.»Christiane!«Skupina ispred nas se zaustavila i okrenula se prema meni i Adrianu.»Da?« upitao je Christian.»Moram malo skrenuti s puta... odnosno, mi moramo jer bez tebe nesmijem nigdje. Moramo otići u crkvu.«Podigao je obrvu od iznenađenja.»Što je, moraš nešto ispovjediti?«»Ništa me ne pitaj. Molim te. Treba nam samo nekoliko minuta.«Lissa se zabrinula.»Možemo svi ići...«»Ne, bit ćemo brzi.« Nisam htjela da ide. Nisam htjela da čuje odgovor zakoji sam bila sigurna da ću ga dobiti. »Pođi u dom. Sustići ćemo vas.Christiane, molim te?«Proučavao me, nije se mogao odlučiti želi li mi se rugati ili mi pomoći.Ipak nije bio totalni kreten. Pobijedilo je potonje.»U redu, ali pokušaš li me nagovoriti da se pomolim s tobom, odlazim.«Krenuli smo prema kapelici. Toliko sam žurila da je morao juriti zamnom.»Pretpostavljam da mi ne želiš reći o čemu se radi«, rekao je.»Ne. Ali cijenim tvoju suradnju.«»Uvijek rado pomažem«, rekao je. Bila sam sigurna da je zakolutaoočima, ali usredotočila sam se na put pred nama.Stigli smo do kapelice. Vrata su, očekivano, bila zaključana. Pokucalasam, nestrpljivo se osvrćući kako bih vidjela svijedi li kakvo svjetlo krozprozore. Nisam vidjela ništa.

151

»Znaš, već sam provaljivao ovdje«, rekao je Christian. »Ako trebaš ući...«»Ne, trebam više od toga. Trebam svećenika. K vragu, nije ovdje.«»Vjerojatno je u krevetu.«»K vragu«, ponovila sam. Osjećala sam se pomalo loše što toliko psujemna crkvenom pragu. Ako je svećenik u krevetu, znači da je u zgradi zamorojsko osoblje i da ne možemo do njega. »Moram...«Vrata su se otvorila i otac Andrew zagledao se u nas. Izgledao jeiznenađeno, ali ne i uzrujano.»Rose? Christiane? Je li se nešto dogodilo?«»Moram vas nešto pitati«, rekla sam mu. »Neću vam oduzeti punovremena.«Njegovo je iznenađenje poraslo, ali nas je propustio. Zaustavili smo se upredsoblju ispred svetišta.»Upravo sam se spremao poći kući«, rekao nam je otac Andrew. »Bašsam sve ugasio.«»Rekli ste mi da je sv. Vladimir dugo poživio i da je umro od starosti. Jeli to točno?«»Da«, rekao je polako. »Koliko ja znam. U svim knjigama koje sampročitao, uključujući one najnovije, tako je zapisano.«»Ali što je s Annom?« upitala sam. Zvučala sam kao da sam na rubuživčanog sloma. Zapravo je tako i bilo.»Što s njom?«»Što se s njom dogodilo? Kako je ona umrla?«Lissa i ja smo se sve vrijeme brinule o tome što se dogodilo s Vladom.Nikada nismo razmišljale o Anni.»Pa«, uzdahnuo je otac Andrew, »bojim se da ona nije dobro završila.Cijeli je život provela štiteći njega, ali postoje naznake da se u starijojdobi ona počela gubiti. A onda...«»A onda?« upitala sam. Christian nas je promatrao potpuno izgubljen.»Nekoliko mjeseci nakon smrti sv. Vladimira, počinila je samoubojstvo.«Na sekundu sam sklopila oči, a potom ih ponovno otvorila. Toga sam sebojala.»Žao mi je«, rekao je otac Andrew. »Znam kako si pomno pratila njihovupriču. I ja sam to tek nedavno pročitao. Naravno, oduzeti nečiji život jegrijeh, ali s obzirom na to koliko su oni bili bliski, nije teško zamislitikako se osjećala kad ga više nije bilo.«»A rekli ste i da je počela gubiti razum.« Kimnuo je i raširio ruke.»Teško je reći o čemu je ta jadnica razmišljala. Vjerojatno je u igri bilopuno čimbenika. Zašto je ovo bilo tako hitno?«Odmahnula sam glavom.»To je duga priča. Hvala vam na pomoći.«

152

Christian i ja smo već bili na pola puta do doma kad me najzad upitao:»O čemu je tu bila riječ? Sjećam se da ste istraživale ovo. Vladimir iAnna bili su kao Lissa i ti, zar ne?«»Da«, rekla sam mrzovoljno. »Čuj, ne želim se upletati u vaš odnos, alimolim te, nemoj Lissi reći ništa o ovome. Ne dok ne doznam više. Recijoj... ne znam. Reći ću joj da sam se prepala jer sam mislila da moramponovno raditi za opće dobro.«»Dakle, oboje ćemo joj lagati, ha?«»Vjeruj mi, grozno mi je zbog toga. Ali to je u ovom trenutku za njunajbolje.«Da Lissa zna kako bi zbog nje mogla izgubiti razum... da, to bi joj teškopalo. Prestala bi koristiti magiju. Naravno, to sam oduvijek htjela... paipak, osjetila sam njezinu radost u trenucima kad ju je rabila. Mogu li jojto oduzeti ? Mogu li žrtvovati sebe ?Nema lakog odgovora, a ne smijem donositi ni ishitrene zaključke. Nedok ne doznam više o svemu ovome. Christian je pristao čuvati tajnu, akad smo se pridružili ostalima, bilo je već gotovo vrijeme zabrane izlaska.Imali smo na raspolaganju otprilike pola sata, a potom smo se razišli iotišli u krevet. S obzirom na to da mi je djelomična terenska nastavabranila noćne obveze, i ja sam otišla spavati. Rizik od strigoja općenito jebio nizak, a mojim je instruktorima više stalo do toga da se dobronaspavam.Kada je došlo vrijeme zabrane izlaska, uputila sam se sama premadhampirskome domu. Već sam gotovo stigla do svojega cilja kada seponovno pojavio.Mason.Naglo sam se zaustavila i osvrnula oko sebe u nadi da ću ugledati nekogatko će posvjedočiti tome i jednom zauvijek riješiti dvojbu jesam li luda ilinisam. Stajao je tamo onako sjajan, s rukama u džepovima kaputa.Djelovao je gotovo ležerno, zbog čega je ovo iskustvo bilo još neobičnije.»Pa«, rekla sam. Bila sam neočekivano smirena, unatoč tuzi koja meobuzela svaki put kad bih ga vidjela. »Drago mi je da si ponovno sam.Nije mi se svidjelo društvo u zrakoplovu.«Netremice me tupo promatrao tužnim očima. Od toga sam se osjećala jošgore, krivnja mi je grčila stomak. Raspala sam se.»Što si ti?« zavapila sam. »Jesi li stvaran? Ludim li?«Na moje veliko iznenađenje, Mason je kimnuo.»Što?« zakričala sam. »Da, stvaran si?«Kimnuo je.»Da, luda sam?« Odmahnuo je glavom.

153

»Pa«, rekla sam pokušavajući se našaliti unatoč uraganu osjećaja koji mepreplavio, »sada mogu odahnuti. Ali, što bi mi drugo i mogao reći ako siplod halucinacija?«Mason je samo zurio. Ponovno sam s osvrnula u nadi da će netko proći.»Zašto si ovdje? Ljut si na nas i tražiš osvetu?«Odmahnuo je glavom. Nešto se u meni tada opustilo. Zapravo nisam niznala koliko me to brinulo. Bila sam jako napeta zbog osjećaja krivnje ituge. Bila sam uvjerena da me krivi, baš kako je Ryan rekao.»Ne uspijevaš... pronaći svoj mir?«Mason je kimnuo i još se više rastužio. Prisjetila sam se njegovihposljednjih trenutaka i progutala suze. I ja bih teško pronašla mir da su mioduzeli život prije nego što je uopće započeo.»Postoji li još nešto? Još neki razlog zbog kojeg mi se vraćaš?«Kimnuo je.»Koji?« upitala sam. U posljednje se vrijeme pojavilo previše pitanja.Trebala sam odgovore. »Koji je to razlog? Što trebam učiniti?«Očito je mogao odgovarati samo s da ili ne. Zaustio je kao da želi neštoreći. Izgledao je kao da se zbilja trudi, kao Adrian s biljkom. Ali nijeispustio ni glas.»Žao mi je«, prošaptala sam. »Žao mi je... ne razumijem... i... žao mi jezbog svega drugoga.«Mason mi je uputio još jedan sjetan pogled, a potom je nestao.

Dvadeseto poglavlje

Pričaj mi o svojoj majci.« Uzdahnula sam.»Što o njoj?« Bio je to moj prvi razgovor sa savjetnicom. Nije me sepreviše dojmio. Vjerojatno sam odmah trebala spomenuti da sam noć prijevidjela Masona. Ali nisam htjela školskim službenicima ponuditi dodatnedokaze da gubim razum, čak i ako ga jesam gubila.Zapravo, nisam bila sigurna. Zbog Adrianove analize moje aure i priče oAnni, teorija kako sam na dobrom putu da se pozdravim s pamećudefinitivno je zvučala vjerodostojno. S druge strane, nisam se osjećalaludom. Znaju li uopće luđaci da su ludi? Adrian kaže da ne znaju. I samaje riječ lud neobična. Dovoljno sam upoznata sa psihologijom da znamkako postoji široka podjela tog pojma. Većina umnih poremećaja vrlo jespecifična i uključuje točno određene simptome, tjeskobu, depresiju,promjene raspoloženja itd. Nisam znala gdje se ja uklapam, ako se igdjeuklapam.»Što misliš o njoj?« nastavila je savjetnica. »O svojoj majci.«

154

»Da je odlična čuvarica i prosječna majka.«Savjetnica je zapisala nešto u svoj blok. Zvala se Deirdre, bila jeplavokosa, morojski mršava, a nosila je modrozelenkastu pletenu haljinuod kašmira. Nije djelovala puno starije od mene iako su potvrde nanjezinu stolu jamčile da ima svakojake diplome iz psihoterapije. Njezinured nalazio se u upravnoj zgradi, u kojoj je bila smještena i ravnateljica.U toj su se zgradi obavljali svi Akademijini poslovi. Nadala sam se da ćeme u uredu dočekati kauč kakav je na televiziji uvijek u uredima terapeutai da ću se moći ispružiti na njemu, ali dočekala me samo stolica. Ali,barem je bila udobna. Zidovi su bili prekriveni slikama prirode poputleptira i narcisa. Pretpostavljam da su trebali djelovati umirujuće.»Želiš li pojasniti to 'prosječna'?« upitala me Deirdre.»Napredovala je. Prije mjesec dana odgovorila bih da je očajna'. Kakve toveze ima s Masonom?«»Želiš li razgovarati o Masonu?«Primijetila sam da na pitanja voli odgovarati dodatnim pitanjima.»Ne znam«, priznala sam. »Valjda da sam zato ovdje.«»Što misliš o njemu? Kako se osjećaš zbog njegove smrti?«»Tužna sam. Kako bih se trebala osjećati?«»Jesi li ljuta?« Prisjetila sam se strigoja, njihovih požudnih pogleda ilakoće s kojom su ubijali.»Jesam, malo.«»Osjećaš li krivnju?«»Da, naravno.«»Zašto 'naravno'?«»Zbog toga što sam ja kriva što je bio tamo. Uzrujala sam ga... i on je htionešto dokazati. Rekla sam mu gdje su strigoji, a nisam to smjela učiniti.Da nije znao za njih, ne bi to učinio. Još bi bio živ.«»Ne misliš da je odgovoran za vlastite postupke ? Da je sam izabrao takopostupiti?«»Pa... da. Pretpostavljam da jest. Nisam ga ja natjerala na to.«»Postoji li još koji razlog zbog kojeg bi se trebala osjećati krivom?«Skrenula sam pogled s nje i usredotočila se na sliku bubamare.»Sviđala sam mu se, u romantičnom smislu. Recimo da smo izlazili, ali jase nisam mogla uživjeti u to. To ga je boljelo.«»Zašto se nisi mogla uživjeti?«»Ne znam«, odgovorila sam. Glavom mi je proletjela slika njegova tijelakako leži na podu, ali potisnula sam je. Nema šanse da zaplačem predDeirdrom. »U tome i jest stvar. Trebala sam. Bio je dobar. Zabavan.Dobro smo se slagali... samo osjećala sam da je to pogrešno. Čak iljubljene i ostalo... jednostavno nisam mogla.«

155

»Misliš da imaš problema s bliskim kontaktom?«»Što? Ne! Naravno da nemam.«»Jesi li ikada imala spolne odnose s kim?«»Ne. Želite li reći da sam trebala?«»Misliš li ti da si trebala?«K vragu. Mislila sam da sam je zeznula. Bila sam sigurna da na ovo nećemoći odgovoriti protupitanjem.»Mason nije bio onaj pravi.«»Postoji li netko drugi? Netko za koga misliš da je onaj pravi?«Oklijevala sam. Nije mi bilo jasno kakve ovo veze ima s činjenicom da mise priviđaju duhovi. Prema nekakvim papirima koje sam potpisala, sve štoovdje kažem povjerljivo je. Ne smije nikome reći osim ako predstavljamprijetnju samoj sebi ili radim nešto protuzakonito. Nisam bila posvesigurna gdje bi se uklapala veza sa starijim muškarcem.»Da... ali ne mogu vam reći o kome je riječ.«»Koliko ga dugo znaš?«»Gotovo šest mjeseci.«»Bliski ste?«»Da, naravno. Ali nismo...« Kako bih to mogla opisati? »Nismo u pravojvezi. Recimo da je on... nedostupan.« Pa neka ona misli što god hoće,možda me zanima dečko koji ima curu.»Je li on razlog zbog kojeg se nisi mogla zbližiti s Masonom?«»Jest.«»I zbog njega ne možeš izlaziti ni s kim drugim?«»Pa... nije da on to radi namjerno.«»Ali, dok god ti je stalo do njega, ne zanima te nitko drugi?«»Točno. Ali to nije važno. Ionako vjerojatno ne bih smjela ni s kimizlaziti.«»Zašto ne?«»Zato što nemam vremena. Pripremam se postati čuvarica. Svu pozornostmoram usmjeriti na Lissu.«»A ti misliš da ne možeš istodobno paziti na nju i biti s nekim u vezi?«Odmahnula sam glavom.»Ne mogu. Moram biti spremna položiti svoj život za nju. Nitko drugi nesmije mi odvlačiti pozornost. Mi čuvari imamo izreku: Oni su na prvomemjestu. Vi. Moroji.«»I zato misliš da su Lissine potrebe uvijek važnije od tvojih?«»Naravno.« Namrštila sam se. »Kako drukčije? Postat ću njezinačuvarica.«»I kako se osjećaš zbog toga? Što se zbog nje odričeš onoga što ti želiš?«»Ona mi je najbolja prijateljica. I posljednja je pripadnica svoje obitelji.«

156

»Nisam te to pitala.«»Da, ali...« Zastala sam. »Hej, niste postavili pitanje.«»Misliš da uvijek postavljam pitanja?«»Nije važno. Čujte, ja volim Lissu. Sretna sam što ću provesti život štitećije. Kraj priče. Usto, zar ćete vi, morojka, reći meni, dhampirici, da nemoram stavljati moroja na prvo mjesto? Znate kako funkcionira sustav.«»Znam«, rekla je tužno. »Ali nisam ovdje kako bih to analizirala. Ovdjesam kako bih ti pomogla da se osjećaš bolje.«»Čini se da jedno ne ide bez drugoga.«Deirdrine su se usne iskrivile u osmijeh, a potom joj je pogled poletioprema satu.»Isteklo nam je vrijeme. Morat ćemo nastaviti sljedeći put.«Prekrižila sam ruke na grudima.»Mislila sam da ćete mi dati kakav izvanredan savjet ili da ćete mi reći štoda radim. A vi ste me uporno tjerali da pričam.«Nasmiješila se.»U terapiji nije toliko bitno što ja mislim, nego ono što ti misliš.«»Zašto bih onda uopće trebala dolaziti?«»Zato što ne znamo uvijek što mislimo ili osjećamo. Lakše je shvatitineke stvari kada te netko vodi. Često se pokaže da već znaš što želišučiniti. Ja ti mogu pomoći da postaviš pitanja koja možda ne bi znalasama postaviti.«»Dio s pitanjima vam dobro ide«, hladno sam primijetila.»Iako nemam neki izvanredan savjet, imam nekoliko stvari o kojima bihželjela da razmisliš prije našega sljedećeg susreta.« Zagledala se u svojblok i tapkala olovkom dok je razmišljala. »Prvo želim da ponovnorazmisliš o onome što sam te pitala o Lissi... što zbilja misliš o tome štoćeš joj posvetiti život.«»Već sam vam rekla.«»Znam. Samo razmisli još malo o tome. Ako odgovor ostane isti, nemaproblema. Potom želim da razmisliš o nečemu drugom. Želim darazmisliš o tome privlači li te možda taj nedostupni dečko upravo zato štoje nedostupan.«»To je glupo. Nema nikakvoga smisla.«»Nema? Upravo si mi rekla da nikada ni s kim nećeš moći biti u vezi. Nemisliš li da je činjenica kako želiš nekoga koga ne možeš imati način nakoji se tvoja podsvijest nosi s time ? Ako ga ne možeš imati, nikada senećeš morati suočiti s proturječnim osjećajima prema Lissi. Nikada nećešmorati izabrati.«»Ovo je zbunjujuće«, prigovorila sam.»I treba biti tako. Zato sam ovdje.«

157

»Kakve to veze ima s Masonom?«»Ima veze s tobom, Rose. A to je ono što je važno.«Otišla sam s terapije osjećajući se kao da mi je ispario mozak. Usto,osjećala sam se kao da sam upravo bila na suđenju. Da je Deirdre bilatamo i rešetala Viktora, vjerojatno bi sve završilo dvostruko brže.Također, bila sam uvjerena i da je Deirdre krenula u potpuno pogrešnomsmjeru. Naravno da Lissi ništa ne zamjeram. A pomisao na to da sam sezaljubila u Dimitrija jer ga ne mogu imati smiješna je. Nisam ni pomislilada bi to moglo biti u sukobu s čuvarskim dužnostima dok on to nijespomenuo. Zaljubila sam se u njega jer... pa, jer je on Dimitri. Zato što jenježan, snažan, zabavan, strastven i prekrasan. Zato što me shvaća.Pa ipak, dok sam hodala prema zajedničkim prostorijama, njezino mi sepitanje motalo po glavi. Možda nisam razmišljala o tome da bi nam vezaskrenula pozornost s čuvarskih dužnosti, ali sigurno sam oduvijek znalada nam njegova dob i njegov posao predstavljaju velike zapreke. Je li tozbilja odigralo nekakvu ulogu? Je li dio mene uvijek znao da nikadanećemo moći ništa ostvariti... i tako mi dopustilo da se zauvijek posvetimLissi?Ne, čvrsto sam zaključila. To je smiješno. Deirdre je možda dobra upostavljanju pitanja, ali je očito postavljala pogrešna pitanja.»Rose!«Pogledala sam udesno i ugledala Adriana. Prilazio mi je hodajući prekotravnjaka, ne mareći za to kako bljuzga utječe na njegove dizajnerskecipele.»Jesi li me ti to upravo nazvao Rose?« upitala sam. »A ne malenadhampirice? Mislim da se to nikada prije nije dogodilo.«»Stalno se događa«, odvratio mi je kad me sustigao.Ušli smo u zajedničke prostorije. Trajala je nastava pa su hodnici biliprazni.»Gdje je tvoja bolja polovica?« upitao je.»Christian?«»Ne, Lissa. Možeš mi reći gdje je, zar ne?«»Da, mogu ti reći jer je ovo zadnji sat i ona je na nastavi kao i svi ostali.Stalno zaboravljaš da je nama ostalima ovo škola.«Djelovao je razočarano.»Pronašao sam još izvješća o kojima sam htio razgovarati s njom. Jošstvari o superkompulziji.«»Opa, radio si nešto produktivno? Impresionirana sam.«»Prava mi se javlja«, rekao je. »Tim više što se cijelo tvoje postojanjesvodi na premlaćivanje drugih. Vi dhampiri ste neuljuđeni, ali s drugestrane, zato vas i volimo.«

158

»Zapravo«, rekla sam zamišljeno, »u posljednje vrijeme mi nismo jedinikoji dijele batine.« Umalo sam zaboravila na svoju zagonetku oplemićkom klubu boraca. U posljednje me vrijeme mučilo toliko toga.Osjećala sam se kao da pokušavam pisati po vodi. Iako su izgledi da ćudobiti odgovor bili mali, morala sam ga pitati. »Govori li ti išta riječMana?.«Naslonio se na zid i posegnuo za cigaretama.»Naravno.«»U školi si«, upozorila sam ga.»Što... oh, u pravu si.« Uzdahnuo je i vratio kutiju u kaput. »Zar polovinavas ovdje ne uči rumunjski? To znači ruka.«»Ja ovdje učim engleski.« Ruka. To nema nikakva smisla.»Zašto te zanima prijevod?«»Ne znam. Možda sam je pogrešno upamtila. Mislila sam da ima veze sovim što se događa pripadnicima plemstva.«U očima mu se vidjelo da je shvatio o čemu je riječ.»Oh, bože. Ne to. Zar se i ovdje time bave?«»Čime?«»Mana. Ruka. To je nekakvo glupo tajno udruženje koje se javlja uškolama. Imali smo njihov ogranak u Alderu. Uglavnom je riječ o skupinipripadnika plemstva koji na tajnim sastancima raspravljaju o tome kolikosu bolji od svih ostalih.«»Dakle, to je to«, rekla sam. Sve se poklapa. »To je Jessejeva i Ralfovaskupina, ona u koju su htjeli vrbovati Christiana. To je Mana.«»On?« nasmijao se Adrian. »Sigurno su očajni... a time nisam misliouvrijediti Christiana. On jednostavno nije tip za takve stvari.«»Da, pa, glatko ih je odbio. Koji je točno cilj tog tajnog udruženja?«Slegnuo je ramenima.»Isti je kao i kod svih ostalih tajnih udruženja. To je način da ljudi steknubolje mišljenje o sebi samima. Svi vole misliti da su posebni. Jedan odnačina da to postigneš jest postati dio kakve elitne skupine.«»A ti nisi bio njezin član?«»Nemam potrebe. Ja već znam da sam poseban.«»Jesse i Ralf to su predstavili kao da se pripadnici plemstva moraju držatizajedno zbog svih aktualnih polemika, o sudjelovanju u borbi i čuvarima isvemu tome. Zvučalo je kao da mogu napraviti nešto u vezi s tim.«»U njihovoj dobi ne mogu«, rekao je Adrian. »Mogu samo razgovarati.Kad odrastu, članovi Mane ponekad međusobno dogovaraju poslove inastavljaju se tajno sastajati.«»I to je to? Jednostavno se druže i razgovaraju da bi se čuli kako neštogovore?« Zamislio se.

159

»Pa da, naravno, uglavnom to rade. Ali, kad se ti ogranci oforme,uglavnom žele u tajnosti raditi nešto posebno. Svaka je skupina drukčija,tako da ova vjerojatno ima neki svoj plan i program ili što već.«Plan i program. To mi se nije svidjelo. Osobito s obzirom na to da su upitanju Jesse i Ralf.»Znaš puno o tome za nekoga tko nije bio njezin član.«»Moj je otac bio. Nikada puno ne govori o tome, odatle tajni dio, alishvatio sam neke stvari, a onda sam čuo za to i dok sam bio u školi.«Naslonila sam se na zid. Sat s druge strane hodnika pokazao je da ćeuskoro završiti nastava.»Jesi li čuo što o premlaćivanjima? Koliko ja znam, napadnuta su baremčetiri moroja. I ne žele o tome razgovarati.«»Tko je napadnut? Nepripadnici plemstva?«»Ne. Drugi pripadnici.«»To nema smisla. Smisao je cijele priče da se plemićka elita udruži kakobi se zaštitila od promjena. Osim ako se udružuju protiv pripadnikaplemstva koji to odbijaju ili pak podržavaju nepripadnike plemstva.«»Možda. Ali jedan od njih je Jessejev brat, a Jesse je jedan od osnivača.Njemu je to trebalo poći za rukom. Usto, nisu učinili ništa kad ih jeChristian odbijao.«Adrian je raširio ruke.»Čak ni ja ne znam sve. Kako sam rekao, ovo udruženje vjerojatno imavlastiti skriveni plan.« Ljutito sam uzdahnula, a on me znatiželjnopogledao. »Zašto ti je toliko stalo do toga?«»Zato što to nije u redu. Ljudi koje sam vidjela loše su izgledali. Akonekakvo udruženje uokolo skupno napada žrtve, treba ga zaustaviti.«Adrian se nasmijao i poigrao čuperkom moje kose.»Ne možeš sve spasiti iako i sam Bog zna da pokušavaš.«»Samo želim ispravno postupiti.« Prisjetila sam se Dimitrijeva komentarao vesternima i oteo mi se smiješak. »Moram provoditi pravdu gdje je topotrebno.«»Najluđe je to što ti to doista misliš, malena dhampirice. Vidim to potvojoj auri.«»Zar želiš reći da više nije crna?«»Ne... i dalje je mračna. Ali ima i malo svjetla u sebi, zlatne pruge. Poputsunčeve svjetlosti.«»Možda je onda tvoja teorija o tome da tamu poprimam od Lissepogrešna.« Doista sam se trudila ne razmišljati o večeri prije i onome štosam doznala o Anni. Razgovor o tome ponovno je probudio mojestrahove. Ludilo. Samoubojstvo.»Ovisi«, rekao je. »Kad si je posljednji put vidjela?«

160

Lagano sam ga udarila.»Nemaš pojma o ovome, zar ne ? Sve izmišljaš na licu mjesta.«Uhvatio me za zapešće i privukao k sebi.»Ne djeluješ li ti inače na taj način?«Iako to nisam htjela, nasmiješila sam se. Ovako izbliza mogla sam vidjetikoliko je lijepa zelena boja njegovih očiju. Zapravo, usprkos činjenici daga neprestano ismijavam, ne mogu opovrgnuti da je prilično zgodan.Osjećala sam toplinu njegovih prstiju na zapešćima, a način na koji ih jedržao bio je nekako seksi. Prisjećajući se Deirdrinih riječi, pokušala samocijeniti kako se osjećam zbog svega ovoga. Izuzmemo li kraljičinoupozorenje, Adrian je tehnički dostupan dečko. Privlači li me? Uzbuđujeli me sve ovo?Odgovor je: ne. Ne onako kako me uzbuđuje Dimitri. Adrian je seksi nasvoj način, ali ne izluđuje me kao Dimitri. Je li to zato što je on tolikodostupan? Je li Deirdre bila u pravu kad je rekla da namjerno želimnemoguće veze?»Znaš«, rekao je i prekinuo me u razmišljanju, »u nekim drugimokolnostima ovo bi bilo seksi. Ovako me gledaš kao da sam ti kakavškolski znanstveni projekt.«Istina, točno sam se tako ponašala.»Zašto nikad ne rabiš kompulziju na meni?« upitala sam. »Pritom nemislim kako bi me natjerao da se prestanem svađati.«»Zbog toga što si zabavna upravo zato što si komplicirana.«Na um mi je palo nešto novo.»Učini to.«»Što?«»Upotrijebi kompulziju na meni.«»Molim?« bila je to još jedna rijetka prilika da vidim šokiranog Adriana.»Upotrijebi kompulziju kako bi me natjerao da te poželim poljubiti, ali mimoraš obećati da me nećeš stvarno poljubiti.«»To je prilično uvrnuto, a kad ja kažem da je nešto uvrnuto, onda znaš daje to ozbiljno.«»Molim te.«Uzdahnuo tiho je i zagledao se u mene potpuno usredotočen. Osjećalasam se kao da se utapam u zelenom moru. Na svijetu nije postojalo višeništa osim tih očiju.»Rose, želim te poljubiti«, rekao je nježno. »A želim da i ti mene želiš.«Odjednom me svladao svaki dio njegova tijela, njegove usne, njegoveruke, njegov miris. Osjećala sam toplinu. Htjela sam ga poljubiti svimsvojim bićem. Ništa na svijetu nisam željela više od toga. Podigla sam

MIN@

161

lice prema njegovu, a on se nagnuo prema meni. Gotovo da sam moglaosjetiti njegove usne.»Želiš li?« upitao me baršunastim glasom. »Želiš li me poljubiti?«Kakvo pitanje. Sve oko mene zamaglilo se. Vidjela sam samo njegoveusne.»Da«, rekla sam. Njegovo mi se lice još više približilo, njegove su usnebile na milimetar od mojih. Bili smo tako blizu, a potom je...Stao.»Završili smo«, rekao je i odmaknuo se. Istog sam trena došla k sebi.Nestala je sanjivost kao i čežnja u mojemu tijelu. Ali, otkrila sam nešto.Pod utjecajem kompulzije definitivno sam htjela da me poljubi. Pa ipak,čak ni pod njezinim utjecajem nisam osjetila onu naelektriziranost kojusam osjećala kad sam bila s Dimitrijem, onaj osjećaj da smo praktičkijedno i da nas povezuju sile snažnije od nas samih. S Adrianom je sve bilosamo mehanički.Deirdre je pogriješila. Ako je privlačnost koju sam osjećala premaDimitriju bila samo nekakva podsvjesna reakcija, onda je trebala bitijednako površna kao i ova umjetna privlačnost koju sam osjećala premaAdrianu. Ali one su bile potpuno različite. S Dimitrijem se radilo oljubavi, nije se to samo moj um poigravao mnome.»Hmm«, rekla sam.»Hmm?« upitao je Adrian. Sve ga je ovo zabavljalo.»Hmm.«Treći »hmm« nije bio naš. S druge strane hodnika promatrao nas jeChristian. Odvojila sam se od Adriana u trenu kad se oglasilo zvono.Hodnikom se razlila buka učenika koji su istrčavali iz učionica.»Sada vidim Lissu«, rekao je Adrian veselo.»Rose, hoćeš li poći sa mnom hraniteljima?« upitao me Christian. Ton muje bio jednoličan i nisam uspijevala pročitati izraz njegova lica.»Danas te ne čuvam.«»Znam, ali mi nedostaje tvoje šarmantno društvo.«Pozdravila sam Adriana i probila se kroz blagovaonicu s Christianom.»Što se događa?« upitala sam.»Reci ti meni«, odgovorio je. »Ti si ona koja se spremala poljubiti sAdrianom.«»Samo sam nešto isprobavala«, rekla sam. »To je dio moje terapije.«»Na kakvu ti to terapiju ideš?«Došli smo do prostorije za hranjenje. Iako je ranije otišao s nastave, prednama se svejedno već stvorio red.»Što te uopće briga za to?« upitala sam. »Trebao bi se radovati. To značida se ne nabacuje Lissi.«»Možda se nabacuje i jednoj i drugoj.«

162

»Što je, sad si mi stariji brat?«»Sad sam iživciran«, odgovorio je.Pogledala sam iza njega i vidjela da ulaze Jesse i Ralf.»Pa, zadrži to za sebe ili će te čuti naši dragi prijatelji.«Ali, Jesse je bio prezaposlen da bi ga čuo. Svađao se s koordinatoricomhranjenja.»Nemam vremena čekati«, rekao joj je. »Imam neke obveze.«Pokazala je prema nama i ostalima koji su stajali u redu.»Ovi su prije tebe.«Jesse ju je pogledao u oči i osmjehnuo joj se.»Ovoga puta možeš napraviti iznimku.«»Da, žuri mu se«, dodao je Ralf glasom koji nikada prije nije upotrijebio.Bio je osjetno ugodniji nego inače. »Jednostavno zapišite njegovo ime navrh popisa.«Koordinatorica je izgledala kao da će ih prekoriti, ali je poprimilaneobičan, odsutan izraz lica. Pogledala je u svoj popis i nešto zapisala.Nekoliko sekundi kasnije trgnula se. Pogled joj je ponovno biousredotočen. Namrštila se.»Što sam to radila?«»Prijavili ste me«, rekao je Jesse. Pokazao je na popis. »Vidite?«Zapanjeno je pogledala prema dolje.»Zašto je tvoje ime prvo? Nisi li tek stigao?«»Bili smo ovdje ranije i prijavili se. Rekli ste nam da je to u redu.«Ponovno je pogledala popis. Bila je zbunjena. Nije se sjećala da su prijebili tu, jer nisu, ali očito nije mogla shvatiti zašto je Jessejevo ime sada navrhu popisa. Trenutak potom slegnula je ramenima. Vjerojatno jezaključila da se ne treba zamarati time.»Stani s ostalima, tebe ću sljedećeg prozvati.«Čim su nam se Jesse i Ralf približili, okrenula sam se prema njima.»Upravo si upotrijebio kompulziju na njoj«, protisnula sam kroz zube.Jesse se na trenutak uspaničio, a potom je postao uobičajeno razmetljiv.»Što god. Jednostavno sam je uvjerio, to je sve. Nećeš me valjda odati iliučiniti što slično?«»Nema se što odati«, rekao je Christian podrugljivo. »To je bila najgoraprimjena kompulzije koju sam ikada vidio.«»Kao da si ikada vidio primjenu kompulzije«, rekao je Ralf.»Puno puta«, uzvratio je Christian. »Rabili su je ljudi puno ljepši od tebe.Pa da, možda je to dijelom razlog što si tako loš u tome.«Ralfa je ovo jako uvrijedilo, ali ga je Jesse gurnuo laktom i okrenuo se.»Zaboravi na njega. Imao je svoju šansu.«

163

»Imao je svoju šansu da...« Sjetila sam se kako me Brandon pokušaokompulzijom uvjeriti da njegove modrice nisu ništa. Jill je rekla da jeBrett Ozera uvjerio učiteljicu da njegove modrice nisu ništa. Jill seiznenadila kad učiteljica nije dalje ustrajala. Brett je sigurno upotrijebiokompulziju. U glavi su mi se palile lampice. Svugdje sam vidjela veze.Problem je bio što još nisam uspijevala razmrsiti žice. »O tome je ovdjeriječ, zar ne? Vaša glupa Mana i potreba za premlaćivanjem ljudi oko vas.To sve ima neke veze s kompulzijom...«Još mi nije bilo jasno kako se sve to uklapa, ali po Jessejevu iznenađenomizrazu lica zaključila sam da sam na tragu nečega iako je on rekao:»Ne znaš o čemu pričaš.«Nisam htjela popustiti, nadala sam se da ću ga, pokušam li gađatinaslijepo, natjerati da kaže nešto što ne bi smio.»U čemu je stvar? Uzbuđuje vas moć koju osjećate dok izvodite tetrikove? Jer to su samo trikovi, znate. Vi zapravo ne znate ništa okompulziji. Vidjela sam takve primjene kompulzije koja bi vas natjeralada počnete izvoditi stoj na rukama i bacati se s prozora.«»Učimo puno više nego što možeš zamisliti«, rekao je Jesse. »A kaddoznam tko ti je to rekao...«Nije uspio izreći prijetnju do kraja jer su ga u tom trenu pozvali nahranjenje. On i Ralf ponosno su odšetali, a Christian se istog trenaokrenuo prema meni.»Što se događa? Pto je Mana?«Sažeto sam mu prenijela ono što mi je ispričao Adrian.»Htjeli su da se pridružiš tome. Vjerojatno u tajnosti vježbaju rabitikompulziju. Adrian je rekao da su u tim udruženjima uvijek pripadniciplemstva koji planiraju uvesti promjene i preuzeti kontrolu u opasnimtrenucima. Vjerojatno misle da je kompulzija odgovor, na to su mislili kadsu ti rekli kako ti mogu pomoći da dobiješ ono što želiš. Da su znalikoliko je jadna tvoja moć kompulzije, vjerojatno te nikada ne bi pozvali.«Mrko me pogledao. Nije mu se svidjelo što ga podsjećam na njegovneuspjeli pokušaj da na nešto prisili određenu osobu na skijaškom izletu.»A gdje se tu uklapa premlaćivanje?«»To mi je još uvijek nepoznanica«, rekla sam. Tada su Christiana pozvalina hranjenje, a ja sam svoje teorije stavila na čekanje dok ne prikupimdovoljno informacija da mogu nešto poduzeti. Primijetila sam kojem nashranitelju vode. »Opet ona Alice? Kako je uspiješ dobiti svaki put? Zartražiš baš nju?«»Ne, ali mislim da neki ljudi izričito traže da ne dobiju nju.«Kao i uvijek, Alice nam se obradovala.»Rose. Štitiš li nas i dalje?«

164

»Hoću, dopuste li mi to«, odgovorila sam joj.»Ne budi previše nestrpljiva«, upozorila me. »Čuvaj snagu. Budeš lipreviše željna borbe protiv besmrtnika, mogla bi im se pridružiti. Tadanas više nikad ne bi vidjela, a to bi nas rastužilo.«»Da«, rekao je Christian. »Svake bih večeri ronio suze.« Oduprla sam senagonu da ga udarim.»Pa, kad bih postala strigoj, ne bih vas mogla posjećivati, ali nadajmo seda ću umrijeti prirodnom smrću. Tada ću vas moći posjećivati kao duh.«Baš je tužno, pomislila sam, što se sada šalim na račun onoga što me uposljednje vrijeme izluđivalo. Alice to uopće nije bilo zabavno.Odmahnula je glavom.»Ne, ne bi. Ne bi mogla probiti zaštitna polja.«»Zaštitna polja ne mogu probiti samo strigoji«, obzirno sam je podsjetila.Njezin zbunjen pogled zamijenjen je buntovnim.»Zaštitna polja ne može probiti ništa što je neživo. Bilo to smrtno ilibesmrtno.«»Sad si gotova«, rekao je Christian.»Duhovi mogu proći kroz zaštitna polja«, rekla sam, »vidjela sam ih.«S obzirom na Alicinu duševnu nestabilnost, nije mi smetalo s njomrazgovarati o svojoj. Štoviše, bilo je pravo osvježenje razgovarati o tome snekim tko me neće osuđivati. Naime, ona je ovome pristupila kaosavršeno normalnom razgovoru.»Ako si vidjela duhove, onda više nismo sigurni.«»Prošli put sam ti rekla da nam je osiguranje predobro.«»Možda je netko pogriješio«, uzvratila je. Zvučala je jako suvislo.»Možda je nekome nešto promaklo. Zaštitna polja sačinjena su od magije.Magija je živa. Duhovi ne mogu proći kroz njih iz istog razloga kao nistrigoji. Nisu živi. Ako si vidjela duha, zaštitna polja su zakazala.« Zastalaje. »Ili si ti luda.«Christian se glasno nasmijao.»Eto ti, Rose. Riječ stručnjaka.« Prostrijelila sam ga pogledom.Nasmiješio se Alice.»U Rosinu obranu, mislim da je u pravu što se tiče zaštitnih polja. Školaih neprestano provjerava. Jedino mjesto bolje zaštićeno od škole jeKraljevska palača, a oba mjesta vrve čuvarima. Ne budi tako paranoična.«Počeo je jesti i pogledao u drugom smjeru. Trebala sam biti pametnija, ane slušati Alice. Nije vjerodostojan izvor informacija unatoč tome što jeveć neko vrijeme ovdje. Pa ipak... njezin neobičan način rasuđivanja imaoje smisla. Ako zaštitna polja priječe ulaz strigojima, zašto ne bi iduhovima? Istina, strigoji su mrtvaci koji su se vratili na zemlju, alinjezina je pričala držala vodu. Svi su oni mrtvi. Ali i Christian i ja bili

165

smo u pravu: zaštitna polja oko škole su čvrsta. Polaganje zaštitnih poljaiziskuje veliku silu. Ne može ih imati svaki morojski dom, ali mjestapoput škole i Kraljevske palače redovito su ih održavala.Kraljevska palača...Dok smo bili tamo nisam doživjela ni jedan susret s duhovima iako je sveto bilo jako stresno. Ako su moja priviđenja uzrokovana stresom, ne bi liim Palača i susreti s Viktorom i kraljicom pružili izvanrednu priliku da sepojave? Čini se kako činjenica da ništa nisam vidjela opovrgava teoriju oPTSP-u. Nisam vidjela duhove dok nismo sletjeli u Martinville.Čija zračna luka nema zaštitna polja.Gotovo sam ostala bez zraka. Palača ima snažna zaštitna polja. Nisamvidjela duhove. Zračna luka, koja pripada ljudskome svijetu, nemazaštitna polja. Tamo su me duhovi bombardirali. Prikazali su mi se i uzrakoplovu... koji je u zraku nezaštićen.Pogledala sam Alice i Christiana. Upravo su bili pri kraju. Je li ona upravu? Priječe li zaštitna polja prolaz duhovima? Ako je tako, što sedogađa sa školom? Ako su zaštitna polja netaknuta, ne bih smjela ništavidjeti... baš kao ni u Palači. Ako su oštećena, trebali bi me pregaziti... baškao u zračnoj luci. Ali, Akademija je bila negdje između, priviđali su mise samo povremeno. To nije imalo smisla.Ono što sam sa sigurnošću znala bilo je samo da nisam jedina u opasnostiukoliko nešto ne štima sa školskim zaštitnim poljima.

Dvadesetprvo poglavlje

Jedva sam čekala da prođe ovaj dan. Obećala sam Lissi da ćemo se družitis ostalima nakon škole. Trebalo je biti zabavno, ali vrijeme je sporoprotjecalo. Bila sam previše nemirna. Kad se približilo vrijeme zabraneizlaska, napustila sam ih i odjurila u dom. Ženu na recepciji upitala sammože li nazvati Dimitrija u sobu, gdje ga učenici nisu mogli kontaktirati,jer ga moram nešto »hitno« pitati. Upravo je podigla slušalicu kad jeprošla Celeste. Imala je veliku modricu na licu. Neki ju je novak isprašio.Novak koji nisam ja.»Nije u sobi«, rekla mi je recepcionarka. »Mislim da je otišao u kapelicu.Morat ćeš pričekati do sutra, ne stigneš tamo i natrag prije početkazabrane izlaska.«Krotko sam kimnula i odglumila da idem prema studentskome krilu. Ali,čim me je izgubila iz vida, vratila sam se van i otrčala prema kapelici.Bila je u pravu. Neću se uspjeti vratiti prije početka zabrane izlaska, ali

166

sam se nadala kako će se Dimitri pobrinuti da se vratim i pritom neupadnem u nevolje.Kad sam stigla, vrata kapelice bila su otključana. Ušla sam. Sve su svijećebile upaljene i soba je sjala ukrašena zlatnim uresima. Bila sam uvjerenada svećenik još radi. Kad sam ušla u svetište, nije bio tamo.Ali Dimitri jest.Sjedio je u posljednjem redu. Nije molio ili klečao. Samo je sjedio.Djelovao je prilično opušteno. Iako nije prakticirao vjeru, rekao mi je da ucrkvi često nalazi mir. Tako je mogao razmišljati o svom životu i o svojimdjelima.Uvijek sam mislila da dobro izgleda, ali ovoga sam se puta iz nekograzloga gotovo ukipila. Možda je to bilo zbog pozadine, zbog sveg togulaštenog drva i raznobojnih ikona svetaca. Možda je to bilo samo zbognačina na koji je svjetlost svijeća obasjavala njegovu tamnu kosu. Moždasamo zato što je djelovao nezaštićeno, gotovo ranjivo. Uvijek je bio takonapet, tako nervozan, ali čak je i njemu povremeno trebalo malo odmora.U mojim je očima sjajio onako kako je Lissa uvijek sjala. Njegovauobičajena napetost vratila se kad me primijetio.»Rose, je li sve u redu?« Htio je ustati, ali ja sam skliznula na mjesto uznjega pa je odustao. U zraku se osjećao slab miris tamjana.»Da... recimo. Nisam doživjela slom, ako te to brine. Ali imam jednopitanje. Zapravo teoriju.«Prepričala sam kako je tekao razgovor s Alice i što sam iz njegazaključila. Strpljivo me slušao zamišljena lica.»Znam Alice. Nisam siguran može li joj se vjerovati«, rekao je kad samzavršila. Nešto slično bio je rekao i za Viktora.»Znam, i ja sam to pomislila. Ali, puno toga ima smisla.«»Ne baš. Kako si i sama opazila, zašto su tvoja priviđenja ovdje takoneredovita? To nije u skladu s teorijom o zaštitnim poljima. Trebala bi seosjećati kao u zrakoplovu.«»A što ako su zaštitna polja samo oslabjela?« upitala sam.Odmahnuo je glavom.»To je nemoguće. Potrebni su mjeseci da se oni istroše. Ovdje postavljajunova svaka dva tjedna.«»Tako često?« upitala sam. Nisam mogla sakriti razočaranje. Znala samda ih redovito održavaju, ali ne tako redovito. Alicina teorija umalo jeponudila razborito objašnjenje prema kojem ja nisam luda.»Možda ga probijaju kolcima«, rekla sam. »Ljudska bića ili nešto poputonoga što smo već vidjeli.«»Čuvari pretražuju područje škole nekoliko puta na dan. Da uz granicukampusa ima kolaca, primijetili bismo ih.«

167

Uzdahnula sam.Dimitri je položio svoju ruku na moju. Lecnula sam se, ali nije jupomaknuo. Kako to često čini, i ovoga je puta pročitao moje misli.»Pomislila si da bi se sve razjasnilo ako je ona u pravu.« Kimnula sam.»Ne želim biti luda.«»Nisi luda.«»Ali ne vjeruješ da mi se zbilja priviđaju duhovi.«Skrenuo je pogled i zagledao se u treperave svijeće na oltaru.»Ne znam. I dalje se trudim biti otvoren prema tome. A biti pod stresomnije isto što i biti lud.«»Znam«, priznala sam. I dalje sam osjećala toplinu njegove ruke. Moždanisam smjela razmišljati o tome u crkvi. »Ali... ovaj... ima još nešto...«Ispričala sam mu kako je Anna možda »pokupila« Vladimirovo ludilo.Prenijela sam mu što je Adrian primijetio o mojoj auri. Upitno mepogledao.»Jesi li ikome rekla za ovo? Lissi? Svojoj savjetnici?«»Nisam«, rekla sam tiho, izbjegavajući njegov pogled. »Bojala sam seonoga što bi mogli pomisliti.« Stisnuo mi je ruku.»Moraš prestati s tim. Ne bojiš se izložiti pogibelji, ali se užasavašpodijeliti to s bilo kim.«»Ne... ne znam«, rekla sam i pogledala ga. »Valjda.«»Zašto si onda rekla meni?« Nasmiješila sam se.»Zato što si mi rekao da moram vjerovati ljudima. Tebi vjerujem.«»A Lissi ne vjeruješ?«Moj je osmijeh nestao.»Potpuno joj vjerujem. Ali joj ne želim pričati o stvarima zbog kojih će sezabrinuti. Pretpostavljam da je tako želim zaštititi, baš kao kad je čuvamod strigoja.«»Ona je snažnija nego što misliš«, rekao je. »A i dala bi sve od sebe da tipomogne.«»Što onda? Želiš da se povjeravam njoj, a ne tebi?«»Ne, želim da se povjeravaš oboma. Mislim da bi to bilo dobro za tebe.Smeta li ti ono što se dogodilo Anni?«»Ne«, ponovno sam skrenula pogled. »To me plaši.«Mislim da nas je oboje iznenadilo moje priznanje. Ja definitivno nisamočekivala da ću to reći. Oboje smo se na trenutak ukipili, a potom meDimitri zagrlio i privukao na svoja prsa. Položila sam obraz na njegovkožni kaput i slušala ravnomjerno kucanje njegova srca. Bila sam na rubuplača.»Ne želim biti takva«, rekla sam mu. »Želim biti poput ostalih. Želimnormalan... um. Normalan po Rosinim standardima, naravno. Ne želim

168

izgubiti kontrolu. Ne želim postati kao Anna i ubiti se. Volim živjeti.Umrla bih da spasim prijatelje, ali nadam se da se to neće dogoditi.Nadam se da ćemo svi živjeti dugo i sretno. Kako je Lissa rekla: velika isretna obitelj. Toliko toga želim učiniti, ali tako se bojim... bojim se da ćupostati kao ona... bojim se da to neću uspjeti spriječiti...«Još me jače stisnuo.»To se neće dogoditi«, promrmljao je. »Divlja si i impulzivna, ali kad sesve uzme u obzir, ti si jedna od najsnažnijih osoba koje znam. Čak i akojesi ista kao Anna, a ja mislim da nisi, nećete podijeliti istu sudbinu.«Zanimljivo. Ja sam Lissi često govorila istu stvar za Vladimira. Njoj jeuvijek bilo teško povjerovati u to, a sada vidim i zašto. Lakše je dijelitisavjete nego ih se držati.»Usto, nešto ti je promaknulo«, nastavio je milujući moju ruku. »Ako tiprijeti opasnost od Lissine magije, onda barem razumiješ zašto. Ona možeprestati rabiti magiju i sve će biti u redu.«Lagano sam se povukla kako bih ga mogla pogledati. Rukom sam žurnoprotrljala oči u slučaju da mi je pobjegla koja suza.»Ali mogu li to tražiti od nje?« upitala sam. »Osjetila sam kako se osjećakad je rabi. Ne znam mogu li joj to oduzeti.«Iznenađeno me pogledao.»Čak ni po cijenu vlastitoga života?«»Vladimir je učinio izvanredne stvari. I ona bi to mogla. Usto, oni su naprvome mjestu, zar ne?«»Ne uvijek.«Začuđeno sam ga pogledala. Otkad sam bila dijete, stalno mi govore: onisu na prvome mjestu. Svi čuvari tako misle. Samo se dhampiri koji supobjegli od svojih dužnosti ne slažu s tim. Ovo što je rekao zvučalo jegotovo kao izdaja.»Rose, moraš znati kada sebe staviti na prvo mjesto.«Odmahnula sam glavom.»Ne kad je u pitanju Lissa.« Kao da sam opet s Deirdrom ili Ambroseom.Zašto su svi odjednom osporavali nešto što sam cijeli život smatralaapsolutnom istinom?»Prijateljica ti je. Shvatit će.« Kako bi to dokazao, nagnuo se i povukaokrunicu chotki koja mi je virila iz rukava i pritom mi ovlaš dotaknuozapešće.»Ne samo to«, rekla sam. Uperila sam prstom u križ. »Ako išta, onda jeovo dokaz. Obvezala sam joj se, obvezala sam se štititi obitelj Dragomirpo svaku cijenu.«»Znam, ali...« Nije dovršio misao. A što bi i mogao reći? Ovo jeprerastalo u staru prepirku koju je nemoguće riješiti.

169

»Moram se vratiti«, naglo sam rekla. »Počela je zabrana izlaska.«Dimitri se kiselo osmjehnuo:»A da bi se vratila, trebaš mene ili ćeš upasti u nevolje.«»Ovaj, da, nekako sam se nadala...«Nešto je zašuštalo pokraj ulaza u svetište i ušao je otac Andrew, čime jenaš razgovor definitivno završio. Spremao se zatvoriti kapelicu. Dimitrimu je zahvalio pa smo krenuli natrag prema dhampirskome domu. Putemsmo oboje šutjeli, ali bila je to ugodna tišina. Koliko god to zvučalonemoguće, od njegova ispada u školskoj ambulanti imala sam osjećaj kaoda se nešto među nama intenziviralo.Dimitri me proveo pokraj žene na recepciji i upravo kad sam htjelakrenuti prema svom krilu, došao je čuvar Yuri. Dimitri ga je zazvao.»Ti si radio na osiguranju, zar ne? Kad su posljednji put položili zaštitnopolje?« Yuri je razmislio.»Prije nekoliko dana. Zašto?« Dimitri me značajno pogledao.»Samo pitam.« Kimnula sam kako bih mu dala do znanja da razumijemšto želi reći, a potom sam otišla u krevet.Sljedeći tjedan prošao je u ujednačenom ritmu. Pratila sam Christiana tridana u tjednu, išla na savjetovanje, trenirala s Dimitrijem. Dimitri je natreninzima bio zabrinut. Uvijek me pitao kako sam, ali nikada me nijetjerao da razgovaramo o onome o čemu nisam htjela. Uglavnom smoodrađivali tjelesne treninge, što mi je bilo drago jer nije iziskivalo previšemozganja.Najbolje od svega bilo je to što nisam viđala Masona.Također, nije bilo napada, ni napada članova udruženja Mana ni napadačuvara.Terenska nastava bila je u punom jeku i svi ostali novaci iz mojegarazreda redovito su se borili. Kušnje su bile sve složenije i teže i svi sumorali biti neprestano na oprezu. Eddie je svaki drugi dan morao branitiLissu od nekog čuvara koji je glumio strigoja, ali to se nikada nijedogađalo kad sam ja bila u njihovoj blizini. Zapravo, nikada nitko nijenapadnut kad sam ja bila u blizini. Nakon nekog vremena počela samshvaćati. Bili su blagi prema meni. Brinuli su se da se neću moći nositi snapadom.»Mogli su me i izbaciti s terenske nastave«, požalila sam se Christianujedne večeri. »Ništa ne radim.«»Da, ali zašto bi se brinula ako ćeš svejedno proći? Hoću reći, zar sezbilja želiš boriti svakoga dana?« Zakolutao je očima. »Zaboravi.Naravno da želiš.«»Ne razumiješ«, rekla sam mu. »Smisao ovoga posla nije ići lakšimputem. Želim pokazati što mogu... i njima i sebi samoj Vježbe nikada

170

dovoljno. Hoću reći, pogotovo ako je u pitanju Lissin život.« A pomogućnosti i moja budućnost. I prije sam se brinula da bi me moglizamijeniti, a to je bilo prije nego što su pomislili da sam luda.Bližilo se vrijeme zabrane izlaska i ja sam ga pratila u dom. Odmahnuo jeglavom.»Rose, ne znam jesi li luda ili nisi, ali počinjem vjerovati da bi ti moglabiti najbolja čuvarica, odnosno buduća čuvarica, koja postoji.«»Jesi li mi ti to upravo dao kompliment?« upitala sam.Okrenuo mi je leđa i ušao u dom.»Laku noć.«Život mi je i dalje bio u kaosu, ali svejedno mi se oteo lagan smiješak kadsam krenula prema svojemu domu. Sada sam živjela u neprestanom strahuda ću vidjeti Masona. No, bilo je i drugih koji su se žurno vraćali prijepočetka zabrane izlaska, a on se uglavnom pojavljivao kad sam bila sama.Ne znam je li to zato što mu je draža privatnost ili zato što je zbilja samoplod moje mašte.Razgovor o Lissi podsjetio me da se danas gotovo i nismo vidjele.Opuštena i zadovoljna, dopustila sam svome umu da se uvuče u njezindok se moje tijelo nastavilo kretati. Bila je u knjižnici i užurbano jepravila nekakve bilješke. Eddie je bio uz nju i osvrtao se uokolo.»Radije požuri«, rekao je bockajući je. »Krenula je u drugi obilazak.«»Zamalo sam gotova«, odgovorila je Lissa i načrčkala još nekoliko riječi.Zatvorila je udžbenik upravo kad je knjižničarka došla do njih i rekla imda moraju odmah otići. Uzdahnuvši s olakšanjem, Lissa je nagurala papireu torbu i krenula za Eddiejem prema izlazu. On je uzeo njezinu torbu iprebacio je preko ramena.»Ne moraš to raditi«, rekla je. »Nisi moj osobni sluga.«»Dobit ćeš je čim ovo središ.« Pokazao joj je da je naopako odjenulakaput. Navukla ga je pokušavajući na vrijeme izići iz knjižnice. Nasmijalase vlastitoj neurednosti i izvrnula rukav.»Hvala ti«, rekla je kad joj je vratio torbu.»Nema na čemu.«Lissa je voljela Eddieja, iako ne u romantičnom smislu. Smatrala ga jesimpatičnim. Stalno je činio takve stvari, pomagao joj je, ali je i daljeodlično obavljao svoje čuvarske obveze. Ni njegovi razlozi nisu biliromantične prirode. On je jednostavno bio jedan od onih koji su istodobnodžentlmeni i opaki frajeri. Bila je puna planova za njega.»Jesi li ikada pomislio pozvati Rose van?«»Molim?« upitao je.Molim? Pomislila sam.»Imate toliko toga zajedničkog«, rekla je.

171

Nastojala je zvučati ležerno. Ali, iznutra je bila jako uzbuđena. Njoj jeovo bila najbolja ideja na svijetu. Za mene je to bio jedan od onihtrenutaka kada mi je boravak u njezinoj glavi predstavljao prevelikubliskost s njom. Radije bih da sam tjelesno uz nju pa da je moguprodrmati kako bi se urazumila.»Ona mi je samo prijateljica«, nasmijao se. Lice mu je poprimilo nekakosladak, sramežljiv izraz. »A i ne mislim da smo baš tako kompatibilni.Usto...« Spustio je pogled. »Nikada ne bih mogao hodati s Masonovomcurom.«Lissa mu je htjela reći ono što sam joj ja uvijek govorila, da zapravonikada nisam bila Masonova cura. Ali, mudro je odlučila pustiti Eddiejada vjeruje samo najbolje.»Svi jednom trebamo krenuti dalje.«»Nije prošlo još dovoljno vremena. Tek nešto više od mjesec dana. A nijeriječ o nečemu što se može brzo preboljeti.«Njegov tužan, isprazan pogled bolio je i Lissu i mene.»Žao mi je«, rekla je. »Nisam htjela da ispadne da je to sitnica. Ono što sividio... znam da je bilo strašno.«»Znaš li što je neobično? Zapravo se ni ne sjećam toga. To je strašno. Biosam toliko drogiran da nisam imao pojma što se događa. Nemaš pojmakoliko mi je to odvratno. Biti tako bespomoćan... to je najgora stvar nasvijetu.«I ja sam se tako osjećala. Vjerojatno je to nešto tipično za čuvare. Ali,Eddie i ja nikada nismo o tome razgovarali. Ni o Spokaneu nismo previšerazgovarali.»Nisi ti kriv«, rekla mu je Lissa. »Strigojski endorfini su snažni. Nisi semogao boriti protiv njih.«»Trebao sam se više truditi«, odvratio joj je dok je pridržavao vratanjezina doma. »Da sam barem bio trunku više pri svijesti... ne znam.Mason bi možda još bio živ.«Uvidjela sam da smo i Eddie i ja trebali krenuti na terapiju čim smo sevratili sa zimskih praznika. Konačno sam shvatila zašto mi svi govore dasam nerazumna kada se krivim za Masonovu smrt. I Eddie i ja smatralismo se odgovornima za stvari koje nismo mogli kontrolirati.Neopravdano smo mučili sami sebe osjećajem krivnje.»Hej, Lissa! Dođi.«Ova je ozbiljna tema stavljena na čekanje kada su joj Jesse i Ralf mahnuliiz predvorja doma. Kao i njoj, odmah mi se uključio obrambenimehanizam. Ni njoj se nisu sviđali.»O čemu je riječ?« upitao je Eddie oprezno.

172

»Ne znam«, promrmljala je dok im je prilazila. »Nadam se da neće dugopotrajati.«Jesse joj se nasmiješio svojim blistavim osmijehom, onim koji samnekada smatrala jako privlačnim, a sada sam uviđala da je riječ o običnomumjetnom sranju.»Kako je?« upitao je.»Umorno«, odgovorila je. »Potreban mi je krevet. Što hoćeš?«Jesse je pogledao Eddieja.»Možeš li nam dati malo privatnosti?«Eddie je pogledao Lissu. Kimnula je, a Eddie se povukao dovoljno dalekoda ih ne čuje, ali da je pritom i dalje može imati na oku. Kad se Eddiemaknuo, Jesse je rekao.»Imamo pozivnicu za tebe.«»Za što? Tulum?«»Recimo. Riječ je o jednoj skupini...«Ralf nije bio dobar s riječima pa je Jesse nastavio.»To je više od skupine. To je samo za pripadnike elite.« Pokazao jerukom: »Tebe, mene, Ralfa... razlikujemo se od većine ostalih moroja.Razlikujemo se i od većine drugih pripadnika plemstva. Trebamo sepobrinuti za stvari i pitanja koja nas brinu.« Bilo mi je simpatično kako jeuključio Ralfa. Ralf je pripadnik plemstva po majci, pripadnici obiteljiVoda, što znači da nema čak ni plemićko prezime iako, tehnički gledano,ima plemićke krvi.»Zvuči mi nekako... snobovski«, rekla je. »Bez uvrede. Ali hvala naponudi.« Lissa je bila takva. Uvijek pristojna, čak i s ljigavcima poputnjih.»Ne razumiješ. Mi ne sjedimo prekriženih ruku. Mi djelujemo. Mi...«zastao je i nastavio govoriti tiše, »radimo na tome da nas se čuje, da ljudiprihvate naše mišljenje bez obzira na sve.«Lissa se s nelagodom nasmijala.»Zvuči kao da rabite kompulziju.«»Pa?«Nisam joj mogla vidjeti lice, ali osjetila sam da se silno trudi zadržatiozbiljan izraz.»Zar ste poludjeli? Zabranjeno je rabiti kompulziju. To je pogrešno.«»Samo nekima. Tebi očito nije s obzirom na to da si postala priličnodobra u tome.« Ukočila se.»Zašto to misliš?«»Zato što je netko, zapravo dvije osobe, dao to naslutiti.«Netko? Pokušala sam se sjetiti što smo Christian i ja rekli u prostoriji zahranjenje. Nijednom nismo spomenuli njezino ime, ali oboje smo se

173

hvalili da smo vidjeli kako netko rabi kompulziju. A Jesse je očito kod njeprimijetio još neke stvari.»Usto, to je prilično očito. Ljudi te vole. Izvukla si se iz toliko nevolja i jasam najzad shvatio zašto. Sve si vrijeme obrađivala ljude. Promatrao samte kad si neki dan na predavanju prisilila profesora Hilla da dopustiChristianu raditi s tobom na projektu. To nikom drugom ne bi dopustio.«Bila sam s njima na predavanju toga dana. Lissa je zbilja upotrijebilakompulziju na svom učitelju kako bi pomogla Christianu. Toliko seuživjela moleći profesora Hilla da ga je nesvjesno prisilila prihvatitinjezine zamolbe. S obzirom na činjenicu da sam vidjela što je sve moglaučiniti, bila je to prilično jadna primjena kompulzije. Ali, nitko nijeprimijetio. Zapravo, gotovo nitko.»Slušaj«, rekla je Lissa usiljeno, »ja doista ne znam o čemu pričaš. I trebami krevet.«Jesse se uzrujao.»Ne, sve je u redu. Mi mislimo da je to cool. Želimo ti pomoći. Zapravo,želimo da ti pomogneš nama. Ne mogu vjerovati da to nisam ranijeprimijetio. Zbilja si dobra u tome. Trebaš nas podučiti. Usto, nijednadruga podružnica udruženja Mana nema Dragomira među svojimčlanovima. Bilo bismo prva u kojoj su zastupljene sve kraljevskeobitelji.«Uzdahnula je.»Da mogu rabiti kompulziju, učinila bih da nestanete. Rekla sam vam,nisam zainteresirana.«»Ali mi te trebamo!« uskliknuo je Ralf. Jesse ga je prostrijelio pogledom,a potom se opet osmjehnuo Lissi. Imala sam čudan osjećaj da je pokušavaprisiliti, ali to nije imalo apsolutno nikakva učinka na nju ili na mene kojasam ih promatrala kroz njezine oči.»Nije stvar samo u tome da nam pomogneš. Skupine udruženja Manaprisutne su u svakoj školi«, rekao je Jesse. Nagnuo se prema njoj i višenije bio tako prijateljski raspoložen. »Njegovih članova ima po cijelomesvijetu. Pridruži nam se i imat ćeš sve veze potrebne da sa svojim životomučiniš što god želiš. A naučimo li svi rabiti kompulziju, možemo spriječitimorojsku vladu da čini gluposti. Možemo se pobrinuti za to da kraljica isvi ostali donesu ispravne odluke. Sve u vezi s ovim udruženjem dobro jeza tebe!«»Bit će mi dobro i samoj, hvala«, rekla je Lissa i odmakla se. »A nisambaš sigurna da znate što je najbolje za moroje.«»Dobro? Uz dečka strigoja i kurvicu koja želi postati čuvarica?« uzviknuoje Ralf. Rekao je to dovoljno glasno da privuče Eddiejevu pozornost.Eddie nije bio oduševljen onim što je čuo.

174

»Šuti«, rekao mu je Jesse ljutito. Okrenuo se Lissi. »Nije to smio reći, alizapravo je u pravu. Ugled tvoje obitelji sada je u tvojim rukama, a kako sikrenula, nitko te ne shvaća ozbiljno. Kraljica te već pokušava kontroliratii maknuti od Ozere. Izgorjet ćeš.«Lissa je sve više bjesnjela.»Nemaš pojma o čemu govoriš i...« namrštila se. »Kako to misliš da meželi maknuti od Christiana?«»Želi da se uda...« Ralf joj je htio odgovoriti, ali Jesse ga je prekinuo.»Točno o tome govorim«, rekao je Jesse. »Znamo puno toga što bi mogloutjecati na tebe i pomoći ti... tebi i Christianu.«Imala sam osjećaj da je Ralf htio spomenuti kraljičine planove da se Lissauda za Adriana. Pokušavala sam odgonetnuti kako zna za to, a onda samse sjetila da je Ralf u rodu s Vodama. Priscilla Voda je kraljičinasavjetnica i najbolja prijateljica. Ona zna sve kraljičine planove ivjerojatno je rekla nešto Ralfu. Pretpostavljam da su bliskiji nego što sammislila.»Reci mi«, odlučno je rekla Lissa. Pomislila je na to da na njemu primjenikompulziju, ali je odustala. Nije se htjela spuštati na tu razinu. »Što znaš oChristianu?«»Nema besplatnih informacija«, rekao je Jesse. »Dođi na sastanak i svećemo ti reći.«»Što god. Ne zanimaju me vaše elitističke veze i ne znam ništa okompulziji.« Unatoč tomu što je rekla, jako ju je zanimalo što zna.Htjela se okrenuti, ali Jesse ju je zgrabio za ruku.»K vragu! Moraš...«»Lissa sada ide u krevet«, rekao je Eddie. Doletio je čim ju je Jessetaknuo. »Makni ruku ili ću to ja učiniti umjesto tebe.«Jesse se zagledao u Eddieja. Kao u svakom odmjeravanju snaga moroja idhampira, Jesse je imao visinu, a Eddie mišiće. Naravno, Jesse je imao iRalfovu masu, ali to ne bi bilo važno. Svi su znali tko bi pobijedio da imse Eddie suprotstavio. A najbolje je to što Eddie vjerojatno ne bi ni upao unevolje kad bi rekao da je to učinio jer su uznemiravali Lissu.Jesse i Ralf su se lagano povukli.»Trebamo te«, rekao je Jesse. »Ti si jedina. Razmisli o tome.«Kad su otišli, Eddie je upitao:»Jesi li dobro?«»Da... hvala. Bože, ovo je bilo tako čudno.« Krenuli su prema stubama.»O čemu se radilo?«»Opsjednuti su tim udruženjem pripadnika plemstva ili nečim takvim ižele da im se pridružim kako bi bile zastupljene sve kraljevske obitelji.Tome pristupaju prilično fanatično.«

175

Eddie je znao za duh, ali nije ga htjela podsjećati koliko je opaka uprimjeni kompulzije. Otvorio joj je vrata.»Mogu te gnjaviti koliko žele, ali ne mo¬gu te natjerati da se pridružišnečemu što ne želiš.«»Da, pretpostavljam da je tako.« Dio nje i dalje se pitao što znaju oChristianu i je li to bio samo blef. »Nadam se samo da me neće previšegnjaviti.«»Ne brini se«, rekao joj je odlučnim glasom. »Pobrinut ću se da te negnjave.«Kliznula sam natrag u svoje tijelo i otvorila vrata svojeg učeničkog doma.Počela sam se uspinjati uz stube i na pola puta shvatila da se smiješim.Definitivno nisam htjela da Jesse i Ralf uznemiravaju Lissu, ali ne bismetalo ni da ih Eddie dobro nalupa. Ne bi mi smetalo vidjeti kakoplaćaju za ono što su učinili drugima.

Dvadesetdrugo poglavlje

Savjetnica Deirdre vjerojatno nije imala baš neki život s obzirom na to daje sljedeći susret zakazala za nedjelju. Nisam bila oduševljena jer to nijebio samo moj slobodan dan, nego i slobodan dan mojih prijatelja. Ali,naredbe su naredbe, stoga sam se pojavila preko volje.»Pogriješili ste«, rekla sam joj čim sam sjela. Još se nismo bile vratile napitanja s naše prve sesije. Prethodnih nekoliko razgovarali smo o mojojmajci i o tome što mislim o terenskoj nastavi.»U vezi s čim?« upitala me. Na sebi je imala haljinu bez rukava scvjetnim uzorkom koja se doimala prelaganom za ovako hladan dan. A isablasno je nalikovala fotografijama prirode koje su visjele u njezinuuredu.»U vezi s dečkom. Ne sviđa mi se samo zato što ga ne mogu imati. Sviđami se jer... pa, jer je on on. Dokazala sam si to.«»Kako si to dokazala?«»To je duga priča«, rekla sam izbjegavajući odgovor. Nisam htjelaispričati potankosti o svom eksperimentu s Adrianom i kompulzijom.»Morat ćete mi vjerovati.«»A što je s drugom stvari o kojoj smo razgovarali?« upitala je. »Što je stvojim osjećajima prema Lissi?«»I tu ste pogriješili.«»I to si dokazala?«»Ne, ali to nije nešto što mogu provjeriti na isti način.«

176

»Kako onda možeš biti sigurna?« upitala me.»Jer jesam.« Bio je to najbolji odgovor koji sam joj mogla ponuditi.»Kako stoje stvari s njom u posljednje vrijeme?«»Koliko posljednje?«»Provodite li puno vremena zajedno? Pratiš li što radi?«»Naravno... na neki način. Ne viđamo se toliko. Radi što i uvijek. Provodivrijeme s Christianom. Rastura svaki test. Ah, da, i praktički je naučilanapamet sve detalje s internetske stranice Lehigha.«»Lehigha?«Ispričala sam joj o kraljičinoj ponudi.»Ne ide tamo do jeseni, ali Lissa već proučava sva predavanja i pokušavaodlučiti koji će joj biti glavni predmet na studiju.«»A što je s tobom?«»Što sa mnom?«»Što ćeš ti raditi dok ona bude na predavanjima?«»Ići ću s njom. To je uglavnom tako ako je čuvar moroja istih godina kaoi on. Vjerojatno će i meni dati da se upišem na isti studij.«»Uzet ćeš iste predmete kao ona?«»Da.«»Ne bi radije izabrala neke druge predmete?«»Kako da to znam? Još nije izabrala svoje, tako da ne znam želim li ih i jaili ne. Ali to nije važno. Moram ići s njom.«»I to ti ne smeta?«Počela sam gubiti živce. To je upravo ono o čemu nisam htjelarazgovarati.»Ne«, rekla sam odlučno.Znala sam da Deirdre želi razgovarati o tome, ali odbila sam. Nekolikosmo se trenutaka promatrale kao da se natječemo koja će prije skrenutipogled. Ili sam pak tome pridavala preveliku važnost. Spustila je pogledna svoj zagonetni blok i prelistala nekoliko stranica. Primijetila sam da sujoj nokti savršeno oblikovani i namazani crvenim lakom. Lak na mojimnoktima počeo se guliti.»Bi li radije da danas ne razgovaramo o Lissi?« najzad me upitala.»Možemo razgovarati o svemu što mislite da je korisno.«»Što ti misliš da je korisno?«K vragu. Opet je izvodila ono s pitanjima. Pitala sam se je li kojom oddiploma što joj vise na zidu stekla posebne kvalifikacije u tome.»Mislim da bi bilo korisno kad biste prestali sa mnom razgovarati kao dasam moroj. Ponašate se kao da imam izbora, kao da se imam pravouzrujati oko ovoga ili izabrati na koja predavanja želim ići. Hoću reći,recimo da ih i mogu izabrati. Kakve koristi od toga? Što ću ja s tim

177

predavanjima? Postat ću odvjetnica ili morski biolog? Nema smislanapraviti vlastiti raspored. Za mene je sve već odlučeno.«»I ti se s tim slažeš.« Ovo je moglo biti pitanje, ali ona je to izgovorilakao izjavnu rečenicu. Slegnula sam ramenima.»Slažem se s tim da je čuvam, a to je ono što vama uporno promiče. Svakiposao ima loših strana. Želim li sjediti na njezinim predavanjima izalgebre ? Ne. Ali moram jer je drugi dio posla važniji. Želite li vi slušatikako vas bijesni tinejdžeri sputavaju u vašim nastojanjima? Ne. Alimorate jer je preostali dio vašeg posla važniji.«»Zapravo«, neočekivano je rekla, »to mi je doista omiljeni dio posla.«Nisam mogla prokljuviti šali li se, ali odlučila sam odustati, tim više štomi nije odgovorila pitanjem. Uzdahnula sam.»Jednostavno me živcira što se svi ponašaju kao da sam prisiljena postatičuvarica.«»Tko su svi.«»Pa vi i taj tip kojeg sam upoznala u Palači... dhampir imenom Ambrose.On je... on je krvna kurva. Muška krvna kurva.« Kao da to nije očito.Zastala sam vidjeti hoće li reagirati na taj izraz, ali nije. »Po njemu jezvučalo kao da sam zarobljena u ovom životu i sve to. Ali nisam. Ovo jeono što želim. Dobra sam u tome. Znam se boriti i znam braniti druge.Jeste li ikada vidjeli strigoja?«Odmahnula je glavom.»E pa, ja jesam. I kad kažem da želim provesti život štiteći moroje iubijajući strigoje, to i mislim. Strigoji su zli i treba ih istrijebiti. Ja ću torado učiniti, a ako pritom mogu biti sa svojom najboljom prijateljicom,još bolje.«»Razumijem to, ali što će se dogoditi ako ti budeš htjela nešto drugo uživotu, nešto što nećeš moći imati odabereš li ovaj stil života?«Prekrižila sam ruke.»Odgovor je isti kao i prije. Sve ima svoje pozitivne i negativne strane.Stvar je u tome da ih uravnotežimo što bolje možemo. Nećete mi valjdareći da život ne funkcionira tako? Da sa mnom nešto ne valja ako mi svene može biti savršeno posloženo?«»Ne, naravno da ne«, rekla je i ponovno se zavalila u svoju stolicu.»Želim ti predivan život, ali ne očekujem da će biti savršen. Ničiji životnije savršen. Ono što mi je zanimljivo jest kako odgovaraš i kakouspijevaš pomiriti te proturječne dijelove svoga života u situacijama kadimati jedno znači da ne možeš imati drugo.«»Svi to prolaze.« Imala sam osjećaj da se ponavljam.»Da, ali ne priviđaju se zbog toga svima duhovi.«Trebalo mi je nekoliko sekundi da konačno shvatim na što cilja.

178

»Čekajte. Želite reći da mi se Mason priviđa zato što potajno zamjeramLissi što ne mogu imati neke stvari u svom životu? Što se dogodilo sasvom onom traumom kojoj sam bila izložena? Mislila sam da mi seMason zbog toga priviđa.«»Mislim da ti se Mason priviđa iz mnogobrojnih razloga«, rekla je. »A toje ono što istražujemo.«»Pa ipak«, rekla sam, »nikada ne razgovaramo o Masonu.«Deirdre se vedro nasmijala.»Zar ne?«Naša je terapija završila.»Odgovara li na tvoja pitanja uvijek pitanjima?« upitala sam kasnijeLissu. Šetali smo dvorištem i išle u smjeru blagovaonice na večeru.Nakon večere trebale smo se naći s ostalima i pogledati film. Prošlo jepuno vremena otkad smo se nas dvije same družile i upravo sam shvatilakoliko mi to nedostaje.»Ne idemo istoj savjetnici«, nasmijala se. »To bi bio sukob interesa.«»Dobro... onda, odgovara li tvoja?«»Nisam primijetila. Pretpostavljam da tvoja to čini.«»Da... zapravo ju je prilično zanimljivo slušati.«»Tko bi rekao da će doći dan kad ćemo uspoređivati bilješke s terapije.«Obje smo se nasmijale. Prošlo je nekoliko trenutaka, a potom je zaustilada mi nešto kaže. Htjela mi je reći što se dogodilo s Jessejem i Ralfom neznajući da ja već znam za to. Ali, prije nego što je uspjela išta prozboriti,netko nam se pridružio. Dean Barnes.»Hej, Rose. Nekolicina nas pokušava prokužiti zašto odrađuješ polaterenske nastave.«Divno. Znala sam da će me prije ili poslije netko pitati za to. Iskreno, bilomi je neobično što se to već nije dogodilo. Svi su bili prezauzeti vlastitomterenskom nastavom i do sada nisu razmišljali o tome. Moja je isprika bilaspremna.»Bila sam bolesna. Dr. Olendzki ne želi da je odrađujem cijelu.«»Doista?« upitao me osupnuto. »A stalno nam govore kako u stvarnomesvijetu nema bolovanja. Ili nešto slično.«»Da, ali ovo nije stvarni svijet, a dr. Olendzki ima odlučujuću riječ.«»Čuo sam da je to zato što si prijetnja Christianu.«»Ne, vjeruj mi, to nije to.« Miris alkohola koji se širio iz njega pružio jeizvanrednu priliku za promjenu teme. »Pio si?«»Da, Shane ima nešto i nekolicinu nas je pozvao u svoju sobu. Hej!«»Što hej?« upitala sam.»Ne gledaj me tako.«»Kako?«

179

»Kao da to ne odobravaš.«»Ne gledam te tako«, uzvratila sam. Lissa se nasmijala.»Zapravo gledaš.«Dean je navukao uvrijeđen izraz lica.»Hej, ovo je moj slobodan dan, a iako je danas nedjelja, to ne znači da nemogu...«Nešto se kraj nas pomaknulo.Nisam oklijevala. Bilo je previše brzo, previše pritajeno da bi biloprijateljski raspoloženo. I bilo je odjeveno u crno. Bacila sam se izmeđutoga i Lisse i okomila se na napadača. Od pomutnje sam jedva prepoznalačuvara koji je uglavnom predavao osnovnoškolskim novacima. Zvala seJane ili Joan ili slično. Jean, tako je. Bila je viša od mene, ali se moja šakasvejedno susrela s njezinim licem. Zateturala je unatrag, a tada samprimijetila još jedan obris koji se približavao uz nju. Yuri. Naglo samskočila i smjestila se tako da ona ostane između njega i mene. Udarilasam je u trbuh. Pala je prema njemu i oboje su se spotaknuli. U tom samtrenutku izvukla svoj kolac i naciljala njezino srce. Pogodila sam metu iona se istoga trena povukla. Bila je tehnički »mrtva«.Yuri i ja smo se suočili. Iza sebe čula sam prigušeni zvuk za koji sampretpostavila da potječe od Deana i njegove borbe sa svojim napadačemili napadačima. Nisam imala vremena za provjeru. Morala sam likvidiratiYurija, a to je bilo teže jer je on bio jači od Jean. Kružili smoodmjeravajući se, a onda počeli razmjenjivati udarce. Naposljetku je izveosvoj veliki potez, ali ja sam bila brža i izmigoljila se iz njegova stiska.Dovoljno sam mu dugo ostala izvan dohvata da i njega probodem kolcem.Povukao se čim je shvatio da je poražen i ja sam se okrenula premaDeanu. Lissa je stajala sa strane i promatrala kako Dean odmjerava snagesa svojim napadačem. Činio je to u najmanju ruku jadno. Gnjavila samRyana, ali njegove su pogreške bile dječja igra u usporedbi s ovima.Deanov vježbački kolac bio je na tlu, a njegovi su pokreti bilineujednačeni. Tada sam zaključila da će biti veći teret nastavi li se boriti.Ubacila sam se i odgurnula ga prema Lissi. Mislim da sam ga moždagurnula dovoljno jako da padne, ali nisam marila za to. Trebala sam gaskloniti s puta.Kad sam se suočila s napadačem, ugledala sam... Dimitirija.To nisam očekivala. Tih glas u mojoj glavi govorio mi je da se ne moguboriti protiv Dimitrija. Preostali dio mene podsjetio je taj glas kako točinim posljednjih šest mjeseci, a osim toga, ovo sada nije Dimitri. Ovo jemoj neprijatelj.Skočila sam prema njemu s kolcem nadajući se da ću ga ulovitinespremna. Ali, Dimitrija je bilo teško uloviti nespremna. A bio je i brz.

180

Doista brz. Kao da je unaprijed znao što ću učiniti. Zaustavio je mojnapad okrznuvši me udarcem po glavi. Znala sam da će to kasnije boljeti,ali sada mi je adrenalin previše divljao da bih tome pridavala pozornost. Udaljini sam primijetila da nas promatraju. Dimitri i ja smo ovdje slavni izviše razloga, a činjenica da mi je mentor pridonosila je dramatičnosti. Ovoje bila zabava za udarni termin.Ali, moje su oči bile usmjerene samo na Dimitrija. Dok smo semeđusobno odmjeravali, napadali i blokirali udarce, pokušavala sam seprisjetiti svega što me naučio. Pokušavala sam se prisjetiti i svega štoznam o njemu. Vježbala sam s njim četiri mjeseca. Poznavala sam ga,znala sam njegove pokrete, baš kao i on moje. I ja sam isto tako moglapredvidjeti što će on učiniti. Kad sam počela primjenjivati sve to znanje,borba je postala teža. Bili smo predobar par, oboje prebrzi. Srce mi jetuklo u grudima, a kožu mi je oblio znoj.Dimitri je tada konačno odlučio krenuti u posljednji napad. Napao mesvom snagom. Blokirala sam ga, ali bio je toliko snažan da sam posrnula.Nije propustio ukazanu priliku i povukao me na do pokušavajući mesvladati. Da je riječ o pravom strigoju, priča bi vjerojatno završilaugrizom ili slomljenim vratom. Nisam to mogla dopustiti.Iako me držao na tlu, uspjela sam ga udariti laktom u lice. Izgubio jeravnotežu, a to je sve što mi je bilo potrebno. Prevrnula sam ga i pritisnulana tlo. Borio se pokušavajući me odgurnuti, ali ja sam mu uzvraćalanastojeći upraviti kolac. Bio je tako snažan da sam na trenutak pomislilakako ga neću uspjeti zadržati. A tada, uspjela sam čvrsto uhvatiti kolac.Kolac se našao nad njegovim srcem. Bilo je svršeno.Ljudi su iza mene snažno pljeskali, ali ja sam vidjela samo Dimitrija.Netremice smo se gledali. I dalje sam bila na njemu raskrečenih nogu, arukama sam mu pritiskala prsa. Oboje smo bili znojni i teško smo disali.Pogled mu je bio pun ponosa... i mnogo čega drugoga. Bio mi je takoblizu, cijelo je moje tijelo žudjelo za njim. Ponovno sam pomislila da jeon dio mene, dio koji mi je potreban kako bih bila potpuna. Zrak međunama bio je topao i opojan, a ja bih u tom trenu dala sve da sam moglaleći uz njega, da me on mogao strasno zagrliti. Izraz njegova lica govoriomi je da misli isto što i ja. Borba je završila, ali ostali su adrenalin iživotinjska napetost.Tada sam primijetila da mi je netko pružio ruku i Jean mi je pomoglaustati. Ona i Yuri su sjali baš kao i okupljeni znatiželjnici. Čak je i Lissadjelovala impresionirano. Razumljivo, Dean je izgledao očajno. Nadalasam se da će se moja fantastična pobjeda pročuti kampusom jednakombrzinom kojom su se nedavno pročule loše stvari o meni. Vjerojatno neće.

MIN@

181

»Dobro obavljeno«, rekao je Yuri. »Sredila si sve troje. Savršeno školskiodrađeno.«I Dimitri je ustao. Namjerno sam gledala u drugo dvoje čuvara. Bila samprilično uvjerena da bi, kad bih ga pogledala, moje lice sve reklo. I daljesam teško disala.»Nadam se... nadam se da vas nisam ozlijedila«, rekla sam.Svi su se nasmijali.»To nam je posao«, rekla je Jean. »Ne brini se za nas. Čvrsti smo.«Pogledala je Dimitrija. »Dobro te opalila laktom.«Dimitri je pogladio lice uz svoje oko. Valjda nisam uzrokovala prevelikuštetu.»Učenik je nadmašio učitelja«, našalio se. »Odnosno, probo ga je.«Yuri je ružno pogledao Deana.»Alkohol je u kampusu zabranjen.«»Ali nedjelja je!« uskliknuo je. »Ne bismo trebali biti na dužnosti.«»U stvarnome svijetu nema pravila«, rekla je Jean vrlo učiteljskimglasom. »Smatrajte ovo iznenadnim testom. Rose, prošla si ga. Jakodobro.«»Hvala. Voljela bih da mogu reći isto i za svoju odjeću.« Bila sam mokrai blatnjava. »Liss, moram se presvući. Nađemo se na večeri.«»U redu.« Bila je ozarena. Toliko se ponosila mnome da se jedvasuzdržavala. Osjetila sam i da mi nešto taji. Zapitala sam se znači li to dami priprema iznenađenje. Ali, nisam htjela preduboko tražiti odgovore daga ne bih upropastila.»A ti«, rekao je Yuri povlačeći Deanov rukav, »ideš prošetati s nama.«Uhvatila sam Dimitrijev pogled. Voljela bih da je mogao ostati irazgovarati sa mnom. Adrenalin mi je i dalje divljao i htjela sam slaviti.Uspjela sam. Napokon. Nakon svih neugodnosti zbog moje šeprdjavosti inavodne nesposobnosti, najzad sam dokazala što mogu. Htjela samzaplesati. Ali, Dimitri je morao poći s ostalima. Lagano mi je kimnuoglavom, što mi je odalo da bi radije da nije tako. Uzdahnula sam ipromatrala ih kako odlaze, a potom sam sama krenula prema svojemudomu.Kad sam se vratila u sobu, otkrila sam da je stanje gore nego što sammislila. Skinula sam blatnjavu odjeću i shvatila da su mi potrebni tuš ipošteno ribanje kako bih opet mogla među ljude. Trebao mi je gotovocijeli sat da sve obavim. Propustila sam veći dio večere.Otrčala sam prema zajedničkim prostorijama pitajući se zašto mi Lissanije zanovijetala u mislima. Bila je sklona činiti to kad sam kasnila.Vjerojatno je zaključila da zaslužujem odmor nakon svojega trijumfa.

182

Kad sam ga se ponovno prisjetila, licem mi se razvukao osmijeh. Osmijehkoji je nestao čim sam krenula niz hodnik koji vodi u blagovaonicu.Velika skupina ljudi okupila se oko nečega i ja sam prepoznala znakovetučnjave. Imajući na umu da Jesse i njegova četa svoja premlaćivanja voleobavljati u tajnosti, pretpostavila sam da ovo nema veze s njima. Probilasam se naprijed i znatiželjno provirila tko je to mogao privući tolikomnoštvo.Bili su to Adrian i Christian.I Eddie. Ali on je tu očito igrao sudačku ulogu. Stajao je između njih ipokušavao ih razdvojiti. Zaboravila sam na pravila ponašanja, odgurnulanekoliko ljudi pred sobom i požurila do Eddieja.»Koji se vrag događa?« zatražila sam objašnjenje.Izgledalo je kao da mu je laknulo kad me ugledao. Možda je mogao odbitinaše instruktore u borbi, ali ovo ga je očito zbunjivalo.»Nemam pojma.«Pogledala sam borce. Srećom, činilo se da nitko nikoga još nije udario. Ačinilo se i da je Christian napadač.»Nisi valjda mislio da ćeš se uspjeti izvući?« uzviknuo je. Oči su mu bilepoput plave vatre. »Zar si stvarno mislio da će svi nasjesti na tvojuglumu?«Adrian je djelovao ležerno kao i inače, ali vidjela sam da se iza tog lijenogsmiješka krije uznemirenost. Nije htio biti u toj situaciji i, kao ni Eddie,nije bio siguran kako se našao u njoj.»Iskreno govoreći«, rekao je Adrian zvučeći kao da se dosađuje, »pojmanema o čemu govoriš. Možemo li, molim te, sjesti i ovo razumnoraspraviti?«»Da, naravno da to želiš. Bojiš se da bih mogao učiniti ovo.« Christian jepodignuo ruku i na njegovu je dlanu zaplesala vatrena kugla. Čak je i podfluorescentnim svjedima plamtjela sjajnom narančastom bojom oko plavejezgre. Rulja je glasno uzdahnula. Ja sam se odavno naviknula na ideju dase moroji bore rabeći magiju, a osobito Christian, ali za većinu je to idalje bio tabu. Christian se podrugljivo nasmijao. »Čime ćeš mi uzvratiti?Biljkama?«»Ako već namjeravaš bez razloga započinjati tučnjave, trebao bi to činitina starinski način i udarati«, rekao je Adrian. Glas mu je bio ležeran, ali idalje se osjećala nelagoda. Pretpostavljam kako je mislio da će bolje proćiu borbi prsa u prsa nego u borbi duha protiv vatre.»Ne«, prekinuo ih je Eddie. »Nitko nikoga neće zapaliti. Nitko nikoganeće udariti. Riječ je o velikoj pogrešci.«»Što je?« upitala sam. »Što se dogodilo?«

183

»Tvoj prijatelj misli da želim oženiti Lissu i odjahati s njom u suton«,rekao je Adrian. Rekao je to meni, ali njegove se oči nisu pomakle sChristiana.»Ne ponašaj se kao da to nije istina«, zarežao je Christian. »Znam da jest.To je dio tvojega plana. Tvojega i kraljičina. Ona te sve vrijeme podržava.Povratak ovdje... cijela priča s učenjem... sve je to bila prevara samo daLissu maknete od mene i vežete je uz svoju obitelj.«»Znaš li ti uopće koliko to paranoično zvuči?« upitao je Adrian. »Mojaprateta mora voditi cijelu morojsku vladu! Zar zbilja misliš da joj je stalodo toga tko s kim hoda u srednjoj školi... osobito s obzirom na stanjestvari u posljednje vrijeme? Čuj, žao mi je što sam toliko vremena proveos njom... pronaći ćemo je i srediti ovo. Zbilja se nisam htio umiješatiizmeđu vas. Ovdje nema nikakve urote.«»Ima«, rekao je Christian. Pogledao me namrgođeno. »Zar ne? Rose zna.Rose sve vrijeme zna za to. Čak je i razgovarala s kraljicom o tome.«»To je smiješno«, rekao je Adrian dovoljno iznenađen da me i onprostrijelio pogledom. »Zar ne?«»Ovaj...« počela sam. Znala sam da će ovo vrlo brzo postati jako ružno.»Da i ne.«»Vidiš?« rekao je Christian slavodobitno.Iz njegova je dlana poletjela vatra, ali Eddie i ja smo istodobno krenuli uakciju. Ljudi su vrisnuli. Eddie je zgrabio Christiana i vatra je poletjela uvis. Ja sam u međuvremenu zgrabila Adriana i bacila ga na pod. Poslovesmo podijelili pukom srećom. Nisam htjela ni pomisliti što bi se dogodiloda smo krenuli na istu osobu.»Drago mi je što ti je stalo«, progunđao je Adrian i trgnuo se kad jepodigao glavu s poda.»Primijeni kompulziju na njemu«, promrmljala sam dok sam mupomagala. »Ovo trebamo srediti a da se pritom nitko ne zapali.«Eddie je pokušavao obuzdati Christiana da ne skoči naprijed. Pomoglasam mu i zgrabila jednu njegovu ruku. Adrian nije bio oduševljendodatnim približavanjem, ali me svejedno poslušao. Christian se pokušaoosloboditi, ali nije mogao protiv Eddieja i mene. Vjerojatno u strahu damu se ne zapali kosa, Adrian se s nelagodom nagnuo prema Christianu ipogledao ga u oči.«»Christiane, prestani s tim. Razgovarajmo.«Christian se kratko opirao, a potom se njegovo lice opustilo i oči su mu sezacaklile.»Razgovarajmo o ovome«, ponovio je Adrian.»U redu«, rekao je Christian.

184

Okupljeno mnoštvo razočarano je uzdahnulo. Adrian je kompulzijuprimijenio bez problema i nitko nije ni posumnjao da je rabi. Izgledalo jekao da se Christian jednostavno urazumio. Kad se mnoštvo razišlo, Eddiei ja pustili smo Christiana i odveli ga do udaljenoga kutka u kojem smomogli razgovarati nasamo. Čim je Adrian odvratio pogled, Christianovo jelice preplavio bijes pa je pokušao nasrnuti na Adriana. Ali, Eddie i ja većsmo ga držali. Nije se ni pomaknuo.»Što si to upravo učinio?!« uskliknuo je Christian. Nekolicina učenikakoji su krenuli niz hodnik osvrnuli su se, nesumnjivo se nadajući da će seipak potući. Glasno sam ga ušutkala i on se lecnuo. »Auh!«»Šuti. Ovdje nešto ne štima i moramo prokužiti što je to prije negolinapraviš glupost.«»Ono što ne štima«, rekao je Christian zureći u Adriana, »jest to dapokušavaju rastaviti Lissu i mene, a ti si za to znala, Rose.«Adrian me pogledao.»Jesi li zbilja znala?«»Da, duga priča.« Okrenula sam se prema Christianu. »Čuj, Adrian nemaveze s tim. Ne namjerno. To je Tatianina zamisao. A ona još zapravo nijeništa učinila. To je samo njezin dugoročni plan. Samo njezin, ne njegov.«»Kako onda ti znaš za to?« upitao me Christian.»Jer mi je to rekla. Bojala se da se ja upucavam Adrianu.«»Stvarno? Jesi li obranila našu ljubav?« upitao je Adrian.»Šuti«, rekla sam. »Ono što mene zanima, Christiane, jest tko je to tebirekao.«»Ralf«, odgovorio je. Po prvi je put djelovao nesigurno.»Trebao si znati da ga ne smiješ slušati«, prigovorio mu je Eddie, čije selice smrknulo na spomen Ralfova imena.»Samo što je Ralf ovaj put govorio istinu... osim onoga da je i Adrian u touključen. Ralf je u rodu s kraljičinom najboljom prijateljicom«, objasnilasam.»Krasno«, rekao je Christian. Djelovao je dovoljno smireno pa smo gaEddie i ja pustili. »Poigrali su se sa svima nama.«Osvrnula sam se oko sebe. Nešto me iznenada zateklo.»Gdje je Lissa? Zašto ona nije zaustavila sve ovo?«Adrian me pogledao i podignuo obrvu.»Ti nam reci. Gdje je? Nije došla na večeru.«»Ne mogu...« namrštila sam se. Počela sam se po potrebi tako dobrobraniti od nje da je znalo proći puno vremena a da ne osjetim što joj sedogađa. Ovoga puta nisam ništa osjećala jer mi ništa nije slala. »Neosjećam je.«Tri para očiju zagledala su se u mene.

185

»Spava li?« upitao me Eddie.»Mogu osjetiti kad spava... Ovo je drukčije...« Polako, polako sam osjetilagdje je. Namjerno me blokirala pokušavajući mi se sakriti, ali ja sam jepronašla kao i uvijek. »Evo je. Ona... o, bože!«Moj vrisak razlio se hodnikom kao jeka krikova što ih je Lissa ispuštaladok ju je daleko od nas presijecala bol.

Dvadesettreće poglavlje

Svi u hodniku zastali su i zagledali se u mene. Osjećala sam se kao da menetko upravo ošamario. Samo što to nije bilo moje lice. Bilo je Lissino.Prebacila sam se u njezin um. Odmah sam prepoznala okruženje i shvatilašto joj se događa... osjetila sam da je s poda poletjelo kamenje i udarilo jepo obrazima. Predvodio ih je učenik prvoga razreda o kojem nisam znalaništa osim da je iz obitelji Drozdov. Kamenje je obje zaboljelo, ali ovogasam puta potisnula vrisak i zaškripala zubima kad sam se prebacila uhodnik i obratila se prijateljima.»Sjeverozapadni dio kampusa, između one čudno oblikovane bare iograde«, rekla sam im.Tada sam se odvojila od ostalih i izišla. Trčala sam koliko su me nogenosile prema dijelu kampusa u kojem su držali Lissu. Kroz njezine očinisam uspijevala vidjeti sve okupljene, ali prepoznala sam nekolicinu.Jesse i Ralf su bili tamo. Brandon. Brett. Onaj Drozdov. I još neki. I daljesu je gađali kamenjem koje ju je pogađalo u glavu. Ali, nije ni vrištala niplakala, samo im je govorila da prestanu, dok su je dvojica držala.Jesse joj je govorio da ih natjera da prestanu. Samo sam ga napola slušalakroz njezin um. Razlozi nisu bili važni, uostalom, sve sam već shvatila.Mučit će je dok ne pristane priključiti se njihovoj skupini. Vjerojatno suna isti način prisilili i Brandona i ostale na to.Odjednom sam počela osjećati da se gušim i posrnula sam. Nisam mogladisati od vode koja mi je preplavila lice. Teškom sam se mukom odvojilaod Lisse. To se događalo njoj, ne meni. Sada ju je netko mučio vodom iona nije mogla doći do zraka. Tko god da je to bio, nije žurio, lice bi jojpreplavio vodom, povukao je pa je opet preplavio. Ona je hvatala dah ipljuvala i dalje ih moleći da prestanu kad god bi joj to pošlo za rukom.Jesse ju je proračunato gledao.»Nemoj ih moliti. Natjeraj ih.«Trčala sam najbrže što sam mogla. Nalazili su se u najudaljenijem dijelukampusa. Trebalo je prevaliti veliku udaljenost, a sa svakim korakom još

186

sam jače osjećala Lissinu bol dok je bijes u meni rastao. Kakva ću ja točuvarica biti kad je ne mogu zaštititi ni ovdje u kampusu?Sljedeći je bio korisnik zraka. Osjećala se kao da ponovno proživljavamučenje Viktorova sluge. Naizmjence joj je oduzimao zrak koji je onateškom mukom hvatala, a potom je preplavljivao njime. Bila je to pravaagonija koja je na površinu izvukla sjećanje na njezino zarobljavanje i svustravu i užas koje je pokušavala zaboraviti. Korisnik zraka se zaustavio,ali bilo je prekasno. Nešto je u njoj puklo.Kad je potom istupio Ralf s namjerom da upotrijebi vatru, bila sam takoblizu da sam vidjela kako se razbuktala u njegovim rukama. Ali, on nijevidio mene. Nitko od njih nije obraćao pozornost na okolinu, a i svojim suspektaklom proizvodili previše buke da bi me čuli. Zaletjela sam se uRalfa prije nego što je uspio upotrijebiti vatru. Povukla sam ga na tlo iudarila ga u lice. Nekolicina ostalih, među kojima i Jesse, potrčali su mu upomoć i pokušali me odvući od njega. Ili su barem pokušavali dok nisushvatili tko sam.Oni koji su mi vidjeli lice odmah su uzmaknuli. Oni koji nisu ubrzo su todoznali na teži način kad sam se bacila na njih. Danas sam sredila tripotpuno obučena čuvara. Skupina razmaženih morojskih plemića gotovoda i nije iziskivala truda. Ironično, ali i dobar pokazatelj koliko nekimoroji nisu voljni podići ruku u vlastitu obranu, bilo je to što se nisu libiliupotrijebiti magiju kako bi mučili Lissu, a nitko nije ni pomislioupotrijebiti je protiv mene.Većina ih se raspršila prije nego što sam ih uspjela dohvatiti, a ja nisammarila dovoljno da bih krenula za njima. Samo sam ih htjela maknuti odLisse. Doduše, Ralfa sam udarila nekoliko puta i nakon što je pao, ali to jezbog toga što sam ga smatrala odgovornim za cijelu ovu zbrku. Napokonsam ga pustila i on je ostao ležati na tlu jecajući. Ustala sam i potražilaJesseja, drugoga krivca. Ubrzo sam ga pronašla. Bio je preostao još samoon.Otrčala sam do njega i gotovo se poskliznula kad sam zbunjena zastala.Stajao je i razjapljenih usta zurio u prazno. Pogledala sam njega pa ono ušto se zagledao, a potom opet svrnula pogled na nj.»Paukove«, rekla je Lissa. Skočila sam začuvši njezin glas. Stajala je sastrane mokre kose, puna modrica i posjekotina, ali inače je bila dobro. Namjesečini se doimala poput duha, gotovo kao Mason. Dok je govorila,nije micala pogled s Jesseja. »Misli da vidi paukove. I da plaze po njemu.Što ti misliš ? Jesam li trebala upotrijebiti zmije?«Vratila sam pogled na Jesseja. Od izraza njegova lica prošla me jeza.Izgledao je kao da je zarobljen u vlastitoj, privatnoj noćnoj mori. Ali, jošje strašnije bilo ono što sam osjetila kroz vezu. Kad je Lissa rabila magiju,

187

osjećaj je uglavnom bio topao i predivan. Ovoga je puta bilo drukčije. Bioje crn, sluzav i ljepljiv.»Mislim da bi trebala prestati«, odgovorila sam. Začula sam kako netkotrči prema nama. »Gotovo je.«»Bio je to inicijacijski obred«, rekla je. »Recimo. Prije nekoliko danazatražili su da im se pridružim, ali sam ih odbila. Ali danas su meponovno gnjavili i stalno su govorili da znaju nešto važno o Christianu iAdrianu. To me je počelo kopkati... pa sam im naposljetku rekla da ćudoći na jednu njihovu seansu, ali da ne znam ništa o kompulziji. Samosam glumila. Htjela sam čuti što znaju.« Jedva je primjetno nakrivilaglavu, ali nešto se sigurno dogodilo Jesseju. Još je jače razrogačio oči inastavio vrištati u tišini. »Iako tehnički još nisam bila pristala, podvrgnulisu me inicijacijskom obredu. Htjeli su vidjeti što doista mogu. To im jenačin da provjere koliko je netko jak u kompulziji. Muče žrtvu i navrhuncu svega, kad to više ne može podnijeti, ona pukne i pokušakompulzijom zaustaviti napadače. Uspije li žrtva upotrijebiti bilo kakvukompulziju, upada u skupinu.« Pozorno je pogledala Jesseja. Izgledao jekao da je u nekom svom svijetu. Bio je to grozan svijet. »Pretpostavljamda ću zahvaljujući ovome postati njihova predsjednica.«»Prestani«, rekla sam. Od te uvrnute magije počela sam osjećati mučninu.Ona i Adrian već su bili spomenuli nešto slično kao da se kompulzijomljude može natjerati da vide nešto čega zapravo nema. U zafrkanciji su tonazvali superkompulzijom... i bila je strašna. »Moć duha ne bi se trebalaovako rabiti. Ovo nisi ti. Ovo je pogrešno.«Teško je disala, a čelo joj je oblio znoj.»Ne mogu ga pustiti«, rekla je.»Možeš«, rekla sam. Dotaknula sam joj ruku. »Daj je meni.«Zapanjena, na trenutak je skrenula pogled s Jesseja na mene, a potom gaponovno usmjerila na njega.»Što? Ti ne možeš rabiti magiju.«Snažno sam se usredotočila na vezu, na njezin um. Nisam mogla preuzetimagiju, ali mogla sam preuzeti tamu koju je ona nosila sa sobom.Uvidjela sam da je upravo to ono što već neko vrijeme činim. Svaki putkad bih se zabrinula za nju i molila je da se smiri i suprotstavi mračnimosjećajima, ona je to učinila... upravo zato što sam ih ja preuzimala odnje. Upijala sam ih baš kao što je to Anna činila za sv. Vladimira. To jeono što je Adrian vidio kad je tama iz njezine aure preskočila u moju. Aovo, ova zloporaba duha, njegovo korištenje kako bi zlonamjerno naudilanekome, a ne za samoobranu, imalo je najgore moguće nuspojave. Bilo jeto pokvareno i pogrešno i nisam joj to mogla dopustiti. Svaka pomisao namoje vlastito ludilo ili bijes sada su bili posve nevažni.

188

»Ne«, složila sam se. »Ne mogu. Ali me možeš iskoristiti da se oslobodištoga. Usredotoči se na mene. Riješi se toga. Pogrešno je. Ne želiš to.«Ponovno se zagledala u mene široko otvorenih, očajnih očiju. Jesseja jemogla mučiti i ne gledajući ga izravno u oči. Vidjela sam i osjetila borbukoju je vodila sa sobom. On ju je toliko povrijedio i htjela je da za to plati.Morao je platiti. Ali, istodobno je znala i da sam ja u pravu. Bilo je teško.Bilo joj je tako teško pustiti ga...Iznenada me kroz vezu prestala dražiti ta crna magija, a nestalo je iosjećaja mučnine. Nešto me udarilo po licu poput jakog zapuha vjetra i jasam zateturala unatrag. Zadrhtala sam, a čudan mi je osjećaj grčioželudac. Bilo je poput iskri, kao da me trese struja. A onda je i to nestalo.Jesse je pao ničice, oslobođen noćne more.Lissi je vidljivo laknulo. I dalje se bojala i bila je povrijeđena zbog onogašto joj se dogodilo, ali više je nije izjedao onaj strašni, destruktivni bijeskoji ju je tjerao da kazni Jesseja. Taj je poriv nestao iz nje. Jedini jeproblem što je sada bio u meni.Okomila sam se na Jesseja kao da na svijetu ne postoji ništa drugo osimnjega. Već me je ranije pokušao uništiti. Mučio je Lissu i povrijediomnoge druge. To je bilo neprihvatljivo. Nasrnula sam na njega. Njegovesu oči imale dovoljno vremena samo da se širom rastvore od užasa prijenego što je moja šaka udarila u njegovo lice. Glava mu je naglo odletjelaunatrag, a iz nosa mu je potekla krv. Čula sam kako Lissa vrišti daprestanem, ali nisam mogla. Morao je platiti za ono što joj je učinio.Zgrabila sam ga za ramena i snažno ga bacila na tlo. Vikao je i preklinjaome da prestanem. Ali zašutio je kad sam ga ponovno udarila.Osjetila sam kako su me Lissine ruke ščepale pokušavajući me odvući, alinije bila dovoljno snažna. Nastavila sam ga udarati. Nije tu bilo ni tragapromišljenoj borbi kakvu sam ranije vodila protiv njega i njegovihprijatelja ili još ranije protiv Dimitrija. Ovo je bilo spontano i iskonski.Mnome je upravljalo ludilo koje sam preuzela od Lisse.A tada me otrgnuo drugi par ruku. Bile se to snažnije, dhampirske rukepotpomognute mišićima stečenim dugogodišnjim vježbanjem. Pripadalesu Eddieju. Pokušala sam mu se oteti. Bili smo dobri takmaci, ali bio jeteži od mene.»Pusti me!« povikala sam.Zaprepastila sam se ugledavši Lissu kako kleči iznad Jesseja i zabrinutoga proučava. To nije imalo smisla. Kako je mogla? Nakon svega što joj jeučinio? Na njezinu sam licu prepoznala sućut, a trenutak poslije našu jevezu zapalila njezina iscjeliteljska magija i odnijela najgore od njegovihozljeda.»Ne!« zavrištala sam odupirući se Eddiejevu stisku. »Ne smiješ!«

189

Tada su se pojavili ostali čuvari predvođeni Dimitrijem i Celeste.Christian i Adrian nisu bili na vidiku, vjerojatno nisu uspjeli držati korak sostalima.Uslijedio je organizirani kaos. Preostali članovi udruženja okupljeni su iotpremljeni na ispitivanje. Lissu su odveli da joj zaliječe ozljede. Diomene koji je ostao zakopan pod svim tim osjećajima željnim krvi htio jekrenuti za njom, ali nešto mi je drugo odvuklo pozornost. I Jesseja su slalipo liječničku pomoć. Eddie me i dalje držao, stisak mu nije popustio iakosam se otimala i molila ga. Većina odraslih bila je previše okupiranaostalima da bi me primijetili, ali obratili su pozornost na mene kad samponovno počela vikati.»Ne možete ga pustiti! Ne možete ga pustiti!«»Rose, smirite se«, rekla je Alberta blago. Kako nije shvaćala što sedogađa? »Gotovo je.«»Nije gotovo! Ne dok se moje ruke ne dočepaju njegova vrata i ne istisnuživot iz njega!«Alberta i ostali shvatili su da je u pitanju nešto ozbiljno, ali čini mi sekako nisu shvaćali da to ima ikakve veze s Jessejem. Svi su me gledalikao da sam luda.»Vodite je odavde«, rekla je Alberta. »Neka se sredi i smiri.«Dala je samo te upute, ali nekako se podrazumijevalo da će Dimitri biti tajkoji će se pozabaviti mnome. Prišao mi je i preuzeo me od Eddieja.Tijekom kratkotrajne izmjene pokušala sam pobjeći, ali Dimitri je biopresnažan i prebrz. Zgrabio me za ruku i počeo me odvlačiti.»Ovo možemo odraditi na lakši ili na teži način«, rekao je dok smoprolazili šumom. »Nema šanse da te pustim k Jesseju. Usto, on je uambulanti, stoga mu se ne bi ni mogla približiti. Ako to možeš prihvatiti,pustit ću te. Pobjegneš li, znaš da ću te opet svladati.«Odvagnula sam svoje mogućnosti. U meni je i dalje kuhala potreba danatjeram Jesseja da pati, ali Dimitri je bio u pravu. Za sada.»U redu«, rekla sam. Na trenutak je oklijevao, možda se pitajući govorimli istinu, a potom me pustio. Osjetila sam da se lagano opustio kad je vidioda nisam pobjegla.»Alberta ti je rekla da se moram srediti«, rekla sam smireno. »Znači li toda idemo u ambulantu?«Dimitri se podrugljivo nasmijao.»Dobar pokušaj. Nećeš mu se ni približiti. Drugdje ćemo pronaći pomoć.«Vodio me prema području uz granicu kampusa. Ubrzo sam shvatila kamoide. Bila je to koliba. Nekada, kada je na kampusu bilo više čuvara, nekiod njih živjeli su u tim malim isturenim stražarnicama i štitili graniceškole. One su odavno napuštene, ali je ova uređena kad nas je posjetila

190

Christianova teta. Ona je radije odsjela tu nego u školskoj gostinjskoj kućiu kojoj su ostali moroji na nju gledali kao na potencijalnoga strigoja.Otvorio je vrata. Unutra je bilo mračno, ali vidjela sam dovoljno daprimijetim kako je pronašao šibice i upalio kerozinsku lampu. Nije davalapuno svjetla, ali našim je očima to bilo dovoljno. Osvrnula sam se okosebe i primijetila da je Tasha zbilja dobro uredila kolibu. Bilo je čisto igotovo udobno, krevet je bio prekriven mekanim pokrivačem, a predkaminom je bilo nekoliko stolica. U kuhinji je bilo čak i konzervirane izapakirane hrane.»Sjedni«, rekao je Dimitri i pokazao prema krevetu. Sjela sam, a u rokuod minute on je zapalio vatru koja je počela grijati cijelu prostoriju. Kadase razgorjela, dohvatio je prvu pomoć i bocu vode sa šanka pa prišaokrevetu. Privukao je stolicu i sjeo nasuprot meni.»Moraš me pustiti«, preklinjala sam. »Zar ne shvaćaš? Zar ne shvaćaš daJesse mora platiti? Mučio ju je! Činio joj je strašne stvari!«Dimitri je namočio gazu i lagano mi je pritisnuo na čelo. Zapeklo me, štoje značilo da imam posjekotinu.»Kaznit će ga, vjeruj mi. I ostale.«»Kako?« ogorčeno sam upitala. »Morat će ostajati nakon nastave? Ovo jejednako gadno kao s Viktorom Daškovom. Ovdje nitko ništa ne radi!Netko počini zločin i izvuče se. On mora patiti. Svi moraju.«Dimitri je zastao s čišćenjem rane i zabrinuto me pogledao.»Rose, znam da si uzrujana, ali znaš da ne kažnjavamo ljude na taj način.To je... divljački.«»Da? I što je u tome loše? Kladim se da to više nikada ne bi ponovili.«Nisam više mogla sjediti. Svaki dio mojega tijela drhtao je od bijesa.»Moraju patiti zbog onoga što su učinili! A ja želim biti ona koja će ihmučiti. Želim im svima nanijeti bol. Sve ih želim ubiti.« Krenula samustati, osjećala sam se kao da ću eksplodirati. Njegove su se ruke u trenunašle na mojim ramenima i gurnule me natrag. Prva je pomoć odavnozaboravljena. Dok me tako držao, u njegovim su se očima miješalezabrinutost i žestina. Borila sam se, ali njegovi su me prsti jače stisnuli.»Rose! Trgni se!« Sada je i on vikao. »Ne misliš ništa od toga. Podstresom si i velikim pritiskom, zbog čega ti ovaj strašni događaj izgledajoš strasnije.«»Prestani!« uzvratila sam mu. »Ponašaš se kao i uvijek. Uvijek si takorazuman, bez obzira na to koliko je strašna situacija. Što se dogodilo sonim kad si htio ubiti Viktora u zatvoru, ha? Zašto je ono bilo u redu, aovo nije?«»Zato što sam tada pretjerivao. Znaš da jesam. Ali ovo... ovo je neštodrugo. S tobom sada nešto ne štima.«

191

»Ne, sa mnom sve štima.« Procjenjivala sam ga nadajući se da će mumoje riječi odvratiti pozornost. Budem li dovoljno brza, možda ću uspjetiproći pokraj njega. »Ja sam ovdje jedina koja želi nešto učiniti, a ako je topogrešno, žao mi je. Od mene stalno tražiš nemoguće, da budem nekakvadobra osoba, ali ja to nisam! Nisam svetica poput tebe.«»Nijedno od nas nije svetac«, rekao je. »Vjeruj mi, ne...«Odlučila sam se pokrenuti, naglo sam skočila i odgurnula ga. Maknulasam ga sa sebe, ali ostao je blizu. Jedva da sam se udaljila dva koraka odkreveta kad me ponovno zgrabio i oborio na tlo.Ovoga je puta upotrijebio svu težinu svojega tijela i onesposobio me.Trebala sam znati da je moj plan bijega nemoguć, ali nisam moglanormalno razmišljati.»Pusti me!« povikala sam po stoti put te večeri pokušavajući osloboditiruke.»Ne«, rekao je gotovo očajničkim glasom. »Ne dok se ne trgneš iz ovoga.Ovo nisi ti!«U očima sam osjetila vruće suze.»Jesam! Pusti me!«»Nisi. Ovo nisi ti! Ovo nisi ti.« U njegovu je glasu bilo agonije.»Griješiš! Ovo jesam...«Iznenada mi je pomanjkalo riječi. Ovo nisi ti. Iste sam riječi govorila Lissidok sam užasnuto promatrala kako magijom muči Jesseja. Promatrala samje i nisam mogla vjerovati što čini. Nije shvaćala da je izgubila kontrolu ida joj malo nedostaje da se pretvori u čudovište. A sada, dok samDimitrija gledala u oči i u njima vidjela paniku i ljubav, uvidjela sam dase to isto događa meni. Bila sam ista kao i ona, toliko zaokupljena,zaslijepljena iracionalnim osjećajima, da nisam mogla prepoznati vlastitepostupke. Kao da mnome upravlja nešto drugo.Pokušala sam se oduprijeti, riješiti se osjećaja od kojih sam izgarala. Alibili su prejaki. Nisam mogla. Nisam ih se mogla osloboditi. Potpuno ćeme svladati, baš kao što su svladali i Annu i profesoricu Karp.»Rose«, rekao je Dimitri. Izgovorio je samo moje ime, ali bilo je to takomoćno, prepuno značenja. Dimitri je potpuno vjerovao u mene, vjerovaoje u moju snagu i dobrotu. A i on je bio snažan i nije se bojao po potrebimi posuditi tu snagu. Deirdre je možda nanjušila da nešto zamjeram Lissi,ali s Dimitrijem je potpuno promašila. Ovo među nama je ljubav. Mi smodvije polutke jedne cjeline, uvijek spremne podržati jedna drugu. Nijednood nas nije savršeno, ali to nije važno. Uz njega sam mogla pobijeditibijes koji me obuzeo. Vjerovao je da sam jača od toga. I bila sam.

192

Polako sam osjetila kako tama blijedi. Prestala sam mu se opirati.Zadrhtala sam, ali to više nije bilo od bijesa. Bio je to strah. Dimitri jeistoga trena prepoznao promjenu i popustio stisak.»O, moj bože«, rekla sam drhtavim glasom.Prstima mi je lagano pomilovao obraz.»Rose«, prošaptao je. »Jesi li dobro?«Progutala sam još suza.»Mislim... mislim da jesam. Za sada.«»Gotovo je«, rekao je. I dalje me dodirivao, ovoga mi je puta sklanjaokosu s lica. »Gotovo je. Sve je u redu.«Odmahnula sam glavom.»Ne. Nije. Ne... ne razumiješ. Točno je... sve ono čega sam se bojala. OAnni. O tome da preuzimam ludilo duha. Dimitri, to se događa. Lissa jepukla s Jessejem. Bila je izvan kontrole, ali ja sam je zaustavila tako štosam usisala svu njezinu ljutnju i preuzela je na sebe. I to je... to je strašno.Kao da sam, ne znam, kao da sam lutak. I ne mogu se kontrolirati.«»Ti si snažna«, rekao je. »To se neće ponoviti.«»Ne«, rekla sam. Čula sam kako mi glas puca dok pokušavam sjesti. »Toće se ponoviti. Postat ću kao Anna. Stanje će mi se pogoršavati. Ovoga suse puta javile žeđ za krvlju i mržnja. Htjela sam ih uništiti. A sljedeći put?Ne znam. Možda će to biti jednostavno ludilo kao ono profesorice Karp.A možda sam već luda i zato mi se priviđa Mason. Možda će to bitidepresija kakva je znala obuzeti Lissu. Padat ću sve dublje u ponor, apotom ću kao i Anna izvršiti samo...«»Ne«, nježno me prekinuo Dimitri. Svoje je čelo primaknuo mojemu,lagano ga dodirujući. »Tebi se to neće dogoditi. Presnažna si. Oduprijetćeš se tome baš kao i sada.«»Uspjela sam samo zato što si ti bio ovdje.« Zagrlio me objema rukama imoja je glava uronila u njegova prsa. »Ne mogu sama«, prošaptala sam.»Možeš«, uzvratio je. Osjetila sam da mu je glas zadrhtao. »Tako sisnažna... tako snažna. Zbog toga te i volim.« Stisnula sam oči.»Ne smiješ. Postat ću nešto strašno. Možda sam to već i postala.«Prisjetila sam se svoga ponašanja, kako sam se istresala na svima. Načinana koji sam pokušala zaplašiti Ryana i Camillu.Dimitri se odmaknuo kako bi me pogledao u oči. Lice mi je obuhvatiorukama.»Nisi. I nećeš«, rekao je. »Ja ti to neću dopustiti. Što god da se dogodi, jati to neću dopustiti.«Tijelo su mi ponovno preplavili osjećaji, ali ovoga puta to nisu bilimržnja, bijes ili što slično. Osjećaj je bio topao i predivan, a od njega mezaboljelo srce... Ali bila je to ugodna bol. Svoje sam ruke ispreplela oko

193

njegova vrata i usne su nam se susrele. Naš je poljubac bio čista ljubav,nježan, blažen, bez ikakva traga očaju ili tami. No, intenzitet poljubacapostupno je rastao. I dalje su bili ispunjeni ljubavlju, ali postali su neštopuno više... nešto gladno i moćno. Vratile su se i obavile nas iskre koje sumeđu nama frcale dok sam mu se opirala.To me podsjetilo na večer kada smo bili pod utjecajem Viktorovih činipožude, kad su nas nosile sile koje nismo mogli kontrolirati. Osjećali smose kao da umiremo od gladi ili se utapamo i samo se međusobno možemospasiti. Priljubila sam se uz njega, jednom sam mu rukom obgrlila vrat, adrugom zgrabila njegova leđa toliko snažno da sam gotovo zarila nokte unjih. Spustio me na krevet. Rukama mi je obujmio struk i potom jednuspustio niz moje bedro.Oboje smo se istodobno povukli, ali i dalje smo bili tako blizu. U tomtrenutku sve na svijetu je stalo.»Ne smijemo...« rekao je.»Znam«, složila sam se.Tada su se njegove usne vratile mojima i ja sam znala da ovoga putanema povratka. Ovoga puta nema zapreka. Tijela su nam se isprepletaladok mi je pokušavao skinuti kaput, potom svoju majicu pa moju majicu...Ovo je jako podsjećalo na našu raniju borbu u dvorištu... obuzela nas jeista strast, isti žar. Mislim da se nagoni koji nas pokreću tijekom borbe iseksa zapravo i ne razlikuju. Oba potječu iz naše životinjske strane.Pa ipak, kako smo svlačili odjeću, tako je naša strast nadilazila svojuživotinjsku narav. Postala je istodobno nježna i predivna. Kad sam gapogledala u oči, bez imalo sumnje vidjela sam da me voli više nego ikogana svijetu, da sam ja njegovo spasenje baš kao što je i on moje. Nikadanisam očekivala da ću ljubav po prvi put voditi u kolibi u šumi, alizaključila sam da mjesto nije važno. Važna je osoba. Uz osobu koju volišmožeš biti bilo gdje i bit će nevjerojatno. Pa čak i da si u najluksuznijemkrevetu na svijetu, to ne bi bilo važno ako nisi s osobom koju voliš.A ja sam ga voljela, bože, toliko sam ga voljela da me to boljelo. Najzadje sva naša odjeća završila u hrpi na podu, ali osjećaj njegove kože namojoj bio je i više nego dovoljan da me ugrije. Nisam znala gdje završavamoje i počinje njegovo tijelo i tada sam shvatila da želim da uvijek budetočno ovako. Želim da se nikada ne rastanemo.Voljela bih da postoje riječi kojima bih mogla opisati seks, ali ništa štomogu reći ne može uistinu prenijeti koliko je bio izvanredan. Osjetila samnervozu, uzbuđenje i beskonačno puno drugih osjećaja. Dimitri je biotako mudar, tako vješt i nevjerojatno strpljiv... baš kao tijekom našihtreninga. Bilo je tako prirodno pratiti ga, ali je istodobno bio i više nego

194

voljan prepustiti mi kontrolu. Najzad smo bili jednaki, a svaki je dodir biomoćan, čak i kad me jedva osjetno dodirivao vršcima svojih prstiju.Kad je sve završilo, legla sam uz njega. Boljelo me sve u tijelu, ali taj jeosjećaj bio predivan, ispunjen blaženstvom i zadovoljstvom. Voljela bihda smo to učinili davno prije, ali sam isto tako znala kako bi sve prijeupravo ovog trenutka bilo pogrešno.Položila sam glavu na Dimitrijeva prsa i pronašla utjehu u njegovojtoplini. Poljubio me u čelo i provukao ruku kroz moju kosu.»Volim te, Roza.« Ponovno me poljubio. »Uvijek ću biti uz tebe. Nećudopustiti da ti se išta dogodi.«Te su riječi bile predivne i opasne. Nije mi smio reći ništa slično. Nije mismio obećati da će štititi mene s obzirom na to da bi život trebao posvetitištićenju moroja poput Lisse. Ne mogu zauzeti prvo mjesto u njegovu srcu,baš kao ni on u mojemu. I zato nisam smjela izgovoriti sljedeće riječi... alisam to svejedno učinila.»A ja neću dopustiti da se išta dogodi tebi«, obećala sam. »Volim te.«Ponovno me poljubio i progutao sve riječi koje sam mogla dometnuti.Još smo neko vrijeme ostali ležati zagrljeni ne govoreći puno. Mogla samzauvijek ostati tako, ali znali smo da moramo poći.Ostali će nas kad-tad potražiti zbog mojega izvješća, a pronađu li nasovako, sigurno će biti gadno.Stoga smo se odjenuli, što nije bilo jednostavno s obzirom na to da smostalno zastajkivali i ljubili se. Najzad smo nevoljko napustili kolibu.Držali smo se za ruke svjesni činjenice da ćemo se uskoro morati pustiti.Kad se približimo središnjem dijelu kampusa, morat ćemo postatislužbeni kao i inače. Ali trenutačno je sve na svijetu bilo predivno. Svakimoj korak bio je ispunjen radošću i činilo mi se da zrak koji nas okružujepjevuši.Naravno, glavom su mi se i dalje rojila pitanja. Što se to upravo dogodilo?Gdje je nestala naša takozvana kontrola? Ali sada nisam mogla mariti zato. Tijelo mi je još bilo toplo, željelo ga je, a potom sam se iznenadazaustavila. Postupno me obuzimao drugi, nepoželjan osjećaj. Bio jeneobičan, kao da se slabi i nestalni naleti mučnine miješaju s bockanjemna mojoj koži. Dimitri se istog trena zaustavio i zbunjeno me pogledao.Pred nama se materijalizirao blijed, lagano svjeducav obris. Mason.Izgledao je isto kao i inače... ili nije? I dalje je bila prisutna uobičajenatuga, ali vidjela sam još nešto što nisam uspijevala odrediti. Je li to bilapanika? Prikraćenost? Mogla sam se zakleti da je riječ o strahu, ali čega bise to duh mogao bojati?»Što se događa?« upitao je Dimitri.»Vidiš li ga?« prošaptala sam.

195

Dimitri je pratio moj pogled.»Vidim li koga?«»Masona.«Masonov uznemiren izraz još se više smračio. Nisam bila u stanju odreditišto ga točno muči, ali znala sam da nije ništa dobro. Mučnina koju samosjećala postala je snažnija, ali nekako sam znala da to nema veze s njim.»Rose... moramo se vratiti...« rekao je Dimitri oprezno. Još mu nije sjelačinjenica da vidim duhove.Ali ja se nisam pomaknula. Masonovo lice govorilo mi je nešto drugo...odnosno pokušavalo je nešto reći. Trebala sam znati nešto, nešto važno.Ali on mi to nije uspijevao prenijeti.»Što?« upitala sam ga. »Što je?«Licem mu je preletio izraz nezadovoljstva. Uperio je prstom u nešto izamene, a potom spustio ruku.»Reci mi«, kazala sam, a moja je frustriranost odražavala njegovu.Dimitri je naizmjence gledao mene i Masona iako je Mason njemuvjerojatno bio samo prazan prostor.Ali, bila sam previše usredotočena na Masona da bih razmišljala o tomešto će pomisliti Dimitri. Nešto se događa. Nešto veliko. Mason jeponovno zaustio pokušavajući nešto reći, ali iz njega i dalje nije izlazila niriječ. Nakon nekoliko bolnih pokušaja, ipak je uspio. Njegove su riječibile gotovo nečujne.»Oni... dolaze...«

Dvadesetčetvrto poglavlje

Cijeli je svijet utihnuo. U ovo doba noći ni inače nema ptica ni ičegadrugoga, ali činilo mi se da je sve još tiše nego inače. Čak je i vjetarutihnuo. Mason me gledao kao da me nešto moli. Osjećaj mučnine ibockanja pojačali su se. I tada sam shvatila.»Dimitri«, rekla sam žurno, »dolaze strig...«Prekasno. Dimitri i ja istodobno smo ga ugledali, ali Dimitri je bio bliži.Blijedo lice. Crvene oči. Strigoj se obrušio prema nama i ja sampretpostavila da leti upravo onako kako su nam to kazivale legende ovampirima. Ali Dimitri je bio jednako brz i gotovo jednako snažan. Urukama je imao svoj kolac, pravi, ne vježbački i suprotstavio se strigojevunapadu. Mislim da je strigoj računao s elementom iznenađenja. Uhvatilisu se u koštac i na trenutak mi se učinilo da je vrijeme stalo, nijedan nijestjecao prednost nad drugim. Tada je Dimitri uspio izvući ruku i zabosti

196

kolac u strigojevo srce. Crvene su se oči razrogačile od iznenađenja istrigojevo se tijelo srušilo na do.Dimitri se okrenuo prema meni kako bi provjerio jesam li dobro, a potomsmo razmijenili tisuću nečujnih poruka. Okrenuo se i zagledao u tamupogledom pretražujući šumu. Mučnina koju sam osjećala postajala je svesnažnija. Nisam razumjela zašto, ali nekako sam mogla osjetiti strigojeoko nas. To je ono od čega mi je bilo zlo. Dimitri se ponovno okrenuoprema meni. U očima sam mu vidjela pogled koji nikada prije nisamuočila.»Rose, slušaj me. Trči. Trči koliko te noge nose natrag u dom. Recičuvarima.«Kimnula sam. Nije bilo mjesta za sumnjičavost.Potom me zgrabio za nadlakticu i zagledao se u mene kao da se želiuvjeriti da sam shvatila njegove riječi.»Ne zaustavljaj se«, rekao je. »Što god da čuješ, što god da vidiš, nezaustavljaj se. Ne dok ne upozoriš ostale čuvare. Ne zaustavljaj se osimako te izravno napadnu. Razumiješ li?«Ponovno sam kimnula. Popustio je svoj stisak.»Reci im buria.« Ponovno sam kimnula. » Trči!«Otrčala sam. Nisam se osvrtala. Nisam ga pitala što namjerava učiniti, jersam već znala. Zaustavit će što je moguće više strigoja kako bih ja moglaotići po pomoć. Trenutak poslije začula sam komešanje i udarce i znalasam da je pronašao još jednoga. Zabrinula sam se za njega samo natrenutak. Bila sam uvjerena da ću, umre li, i ja umrijeti za njim. Ali tadasam se riješila te misli. Ne mogu razmišljati o jednoj osobi, ne kada omeni ovise stotine života. Strigoji su u našoj školi. To je nemoguće. To sene može događati.Noge su mi snažno udarale o tlo, a bljuzga i blato prštali su na sve strane.Oko sebe sam čula glasove i vidjela obrise. Ali, to nisu bili duhovi izzračne luke, nego čudovišta od kojih sam toliko dugo strahovala. Kad smoDimitri i ja počeli zajedno trenirati, svakog me dana tjerao da trčim. Žalilasam se na to, ali stalno mi je ponavljao da je to od ključnoga značenja.Govorio mi je da ću tako ojačati. Usto, dodao je da bi mogao svanuti dankad se neću moći boriti i kad ću morati pobjeći. Ovo je taj dan.Preda mnom se ukazao dhampirski dom, polovina prozora u njemu bila jejoš osvijetljena. Približavalo se vrijeme zabrane izlaska i ljudi su sespremali za krevet. Upala sam unutra osjećajući se kao da će mi od naporaeksplodirati srce. Prvi kojega sam ugledala bio je Stan. Umalo sam gasrušila. Zgrabio me za zapešće kako bi me smirio.»Rose, št...«»Strigoji«, rekla sam ostajući bez daha. »Strigoji su u kampusu.«

197

Zagledao se u mene i po prvi sam puta vidjela kako je doslovno razjapiousta. Ubrzo se oporavio i odmah sam shvatila što misli. Nove priče oduhovima.»Rose, ne znam o čem...«»Nisam luda!« vrisnula sam. Svi u predvorju zagledali su se u nas. »Tamosu! Tamo su i Dimitri se sam bori protiv njih. Moraš mu pomoći.« Sto mije ono Dimitri rekao? Koja je ono bila riječ. »Buria. Rekao mi je da tikažem buria.«Stan je samo nestao.Nikada nisam vidjela vježbe za slučaj napada strigoja, ali čuvari su ihsigurno provodili. Stvari su se prebrzo odvijale da bi bile spontane. Svakičuvar u domu, bez obzira na to je li bio on prije budan ili ne, pojavio se upredvorju u roku nekoliko minuta. Obavljale su se prozivke. Stajala sam upolukrugu s ostalim novacima koji su promatrali kako se stariji učinkovitoorganiziraju. Ogledavši se oko sebe, nešto sam primijetila. Sa mnom nijebilo ostalih polaznika četvrtog razreda. S obzirom na to da je nedjeljanavečer, svi su se vratili na terensku nastavu štititi svoje moroje. Laknulomi je: morojski domovi imaju dodatnu zaštitu.Odnosno, imaju je barem tinejdžerski morojski domovi. Osnovnoškolskikampus je nema. Njega štite redoviti čuvari kao i ostali obrambeni sustavikoji štite i naš dom, poput rešetki na prozorima prvoga kata. Takve stvarine mogu spriječiti ulazak strigoja, ali ih mogu usporiti. Nitko nikada nijeučinio puno više od toga. Nije bilo potrebe, ne sa zaštitnim poljima.Pridružila nam se Alberta i počela slati skupine u različite dijelovekampusa. Neki su poslani osigurati zgrade. Neki su oformili lovačkeskupine zadužene za pronalaženje strigoja i procjenu njihova brojčanogstanja. Broj čuvara se smanjio i ja sam istupila.»Što da mi učinimo?« upitala sam.Alberta se okrenula prema meni. Pogledom je proučila mene i ostale.Raspon njihovih godina kretao se od četrnaeste do nešto malo mlađih odmene. Nešto je preletjelo njezinim licem. Tuga, pomislila sam.»Vi ostanite u domu«, rekla je. »Nitko ne smije izići. Cijeli je kampuszatvoren i osiguran. Pođite na kat na kojem živite. Tamo su čuvari koji ćevas podijeliti u skupine. Mala je vjerojatnost da će strigoji ući izvana.Ukoliko se uspiju probiti na ovaj kat...« Osvrnula se uokolo premavratima i prozorima koji su pod nadzorom. Odmahnula je glavom. »Pa,pozabavit ćemo se time.«»Mogu pomoći«, rekla sam joj. »Znate da mogu.« Spremala se reći da sene slaže sa mnom, ali predomislila se. Iznenadila sam se kad je kimnula.»Odvedi ih gore. Pazi na njih.« Htjela sam se pobuniti da ne želim biti

198

ničija dadilja, ali tada je učinila nešto što me zbilja zapanjilo. Posegnula jeu kaput i predala mi srebrni kolac. Pravi kolac.»Kreni«, rekla je. »Treba ih skloniti odavde.« Htjela sam krenuti, ali samzastala.»Što znači burial«»Oluja«, rekla je tiho. »To je na ruskom oluja.« Uspela sam se s ostalimnovacima uz stube i usmjerila ih prema njihovim katovima. Većina ih jebila užasnuta, što je bilo posve razumljivo. Nekolicina njih, osobito stariji,izgledali su onako kako sam se ja osjećala. Htjeli su učiniti nešto, bilo što,kako bi pomogli. A ja sam znala da su, iako im nedostaje još cijela godinado mature, smrtonosni na svoj način. Nekolicinu sam odvukla u stranu.»Pazite da ih ne obuzme panika«, rekla sam im tiho. »I budite na oprezu.Dogodi li se nešto starijim čuvarima, doći će red na vas.«Kimnuli su mi trezvenih lica. Savršeno su me razumjeli. Bilo je novaka,poput Deana, koji nisu uvijek shvaćali ozbiljnost naših života. Ali većinajest. Brzo smo odrastali.Otišla sam na drugi kat jer sam pretpostavila da ću tamo biti od najvećekoristi. Probije li se bilo koji strigoj kroz prvi kat, ovo će mu biti sljedećameta. Pokazala sam svoj kolac čuvarima na dužnosti i prenijela im što mije rekla Alberta. Oni su udovoljili njezinoj želji, ali znala sam da ne želeda se previše uplećem. Uputili su me niz krilo na čijem je kraju bio maliprozor. Kroz njega se mogao provući samo netko moje građe ili još manji,a znala sam i da je zbog vanjskoga izgleda zgrade gotovo nemogućepopeti se tim putem.Ali, ja sam svejedno pazila na njega. Očajnički sam htjela znati što sedogađa. Koliko je strigoja? Gdje su? Tada sam shvatila da mi je naraspolaganju dobar način da to doznam. I dalje pozorno motreći prozor,razbistrila sam um i uvukla se u Lissinu glavu.Lissa je sa skupinom moroja bila na gornjem katu svojega doma.Postupak zatvaranja i osiguravanja nesumnjivo je bio jednak u cijelomekampusu. No, među njima je bilo više napetosti, vjerojatno zbog činjeniceda su, iako neiskusni, novaci koji su bili sa mnom imali barem neku idejukako se suprotstaviti strigojima. Moroji nisu znali ništa o obrani unatočtome što su neke nepopustljive političke struje htjele da i oni prođuodređene treninge. Ali, i dalje se tražio način na koji bi se to izvelo.Eddie je bio uz Lissu. Izgledao je tako opasno i snažno, kao da jednomrukom može srediti svakog strigoja u kampusu. Bilo mi je jako drago štojoj je od svih razrednih kolega dodijeljen upravo on.S obzirom na to da sam sada u potpunosti bila u njezinoj glavi, mogla samosjetiti svu snagu njezinih osjećaja. Jessejevo mučenje doimalo se

199

beznačajnim u odnosu na napad strigoja. Razumljivo, bila je užasnuta.Ali, nije se toliko bojala za sebe koliko za mene i Christiana.»Rose je dobro«, dometnuo joj je netko. Lissa je pogledala Adriana. Očitoje radije bio u domu nego u gostinjskoj kući. Lice mu je djelovalouobičajeno lijeno, ali vidjela sam da u svojim zelenim očima pokušavasakriti strah. »Može srediti svakog strigoja. Usto, Christian ti je rekao daje s Belikovom. Vjerojatno je bolje zaštićena nego mi.«Lissa je kimnula očajnički želeći vjerovati u to.»Ali Christian...« Inače razmetljiv, Adrian je iznenada skrenuo pogled.Nije ju mogao pogledati u oči i ponuditi joj koju umirujuću riječ.Objašnjenje mi nije bilo potrebno jer sam sve pročitala u Lissinu umu.Ona i Christian htjeli su se naći nasamo i razgovarati o onome što joj sedogodilo u šumi. Trebali su se iskrasti i naći u njegovu »brlogu« upotkrovlju kapelice. Ali, ona nije bila dovoljno brza i zatekla ju je zabranaizlaska neposredno prije napada, zbog čega je ostala u domu, za razlikuod Christiana koji je još uvijek vani. Eddie je bio taj koji joj je pružioriječi utjehe.»Ako je u kapelici, onda je dobro. Zapravo, na najsigurnijem je mjestu odsvih nas.« Strigoji ne mogu pristupiti svetom tlu.»Osim ako je ne spale do temelja«, rekla je Lissa. »Običavali su to raditi.«»Prije četiristo godina«, rekao je Adrian. »Mislim da im se ovdje nudilakša meta i da nema potrebe da posegnu za srednjovjekovnimmetodama.«Lissa se lecnula na riječi lakša meta. Znala je da je Eddie u pravu što setiče kapelice, ali nije se mogla riješiti pomisli da se Christian moždavraćao u dom i zatekao se usred napada. Briga ju je proždirala i osjećalase bespomoćnom, nije mogla ništa učiniti ni doznati.Vratila sam se u svoje tijelo na hodniku drugoga kata. Najzad sam upotpunosti shvatila što je Dimitri rekao o čuvanju nekoga s kim nisampsihički povezana. Nemojte me pogrešno shvatiti, i dalje sam bilazabrinuta za Lissu. Bila sam više zabrinuta za nju nego za bilo kojegadrugog moroja u kampusu. Za nju se ne bih brinula samo kad bi bilakilometrima daleko, okružena zaštitnim poljima ili čuvarima. Ipak, baremsam znala da je ona sigurna, koliko to sada može biti. A i to je nešto.Ali Christian... Nisam imala pojma. Nikakva mi veza nije mogla reći gdjeje ili barem je li živ. To je ono na što je Dimitri mislio. Igra je posvedrukčija kad nisi povezan... strašna je.Zagledala sam se u prozor uopće ga ne primjećujući. Christian je vani. Aon je moja briga. Čak i ako je terenska nastava samo hipotetska... pa, to nemijenja na stvari. On je moroj. I možda je u opasnosti. Ja sam ona koja biga trebala čuvati. Oni su na prvome mjestu.

200

Duboko sam udahnula i borila se s odlukom koja je bila preda mnom.Dobila sam naredbe, a čuvari se pokoravaju naredbama. Kada nam prijetiopasnost, upravo je pokoravanje naredbama ono što nam omogućuje dabudemo organizirani i učinkoviti. Odmetništvo ponekad može odvesti usmrt. Mason je to dokazao kad je krenuo za strigojima u Spokaneu.Ali ovdje opasnost ne prijeti samo meni, nego svima. Nitko neće bitisiguran dok svi strigoji ne nestanu iz kampusa, a ja nisam imala pojmakoliko ih je. Čuvanje prozora samo je posao koji su mi dali kako im nebih smetala. Istina, netko je mogao napasti drugi kat i u tom bih slučajubila korisna. Istina je i da bi neki strigoj mogao pokušati ući kroz prozor,ali to je malo vjerojatno. To bi bilo preteško. Uostalom, kako je istaknuoAdrian, postoje lakši načini da se strigoji domognu svoje lovine.Ali, mogla bih izići kroz prozor.Znala sam da je to pogrešno čak i dok sam ga otvarala. Izlagala sam seopasnosti, a moji su se nagoni i dalje sukobljavali. Pokori se naredbi.Zaštiti moroje.Morala sam se uvjeriti da je Christian dobro.Ušao je svjež noćni zrak. Vani nijedan zvuk nije odavao što se događa.Nekoliko sam puta izišla kroz prozor svoje sobe, tako da sam već imalaiskustva s tim. Ali, problem je taj što je ovdje kamen pod prozorom posvegladak. Nema nikakva uporišta za ruku. Uz prvi je kat mala izbočina, alipredaleko je, a ja sam preniska da bih mogla jednostavno kliznuti do nje.No, kad bih joj se uspjela primaknuti, mogla bih se domoći kuta zgrade,gdje bi mi nazubljeni rub omogućio da se bez problema spustim.Zagledala sam se dolje u izbočinu. Morat ću skočiti do nje. Padnem li,vjerojatno ću slomiti vrat. Kako bi to Adrian rekao, bila bih laka meta zastrigoje. Na brzinu sam se pomolila, kome god da je slušao i iskrala sekroz prozor. Rukama sam se držala za njegovu klupčicu, a tijelo mi jevisjelo prema izbočini kojoj sam se pokušavala što više približiti. Ali, idalje sam od nje bila udaljena više od pola metra. Izbrojila sam do tri ipustila se, nastojeći se hvatati rukama za zid dok sam padala. Nogamasam udarila o izbočinu i zaljuljala se, ali tada su proradili moj dhampirskirefleksi. Uspostavila sam ravnotežu i stala držeći se za zid. Uspjela sam.Nakon toga nije mi bilo teško domoći se ugla i spustiti se.Skočila sam na tlo. Gotovo i nisam primijetila da sam zgulila kožu narukama. Dvorište je bilo tiho iako mi se učinilo da u daljini čujemkrikove. Da sam ja strigoj, ne bih se zamarala ovim domom. Ovdje bi medočekao otpor, a iako bi većina strigoja vjerojatno uspjela srediti skupinunovaka, bilo je i lakših načina. Manja je vjerojatnost da će im se morojioduprijeti, a usto, strigojima je njihova krv bila draža od naše.

MIN@

201

Ipak, nastavila sam se oprezno kretati prema kapelici. Štitio me mrak, alistrigoji su u tami vidjeli bolje od mene. Koristila sam stabla kao zaklon,osvrtala sam se na sve moguće strane i razmišljala kako bih voljela imatioči i na leđima. Nije bilo ničega osim krikova u daljini. Tada samprimijetila da više ne osjećam mučninu kao prije. Taj je osjećaj ukazivaona blizinu strigoja. Iako mu nisam vjerovala dovoljno da bih samo slijepoodšetala, tješilo me što znam da imam nekakav unutarnji alarmni sustav.Na pola puta prema kapelici uočila sam da se netko kreće iza stabala.Naglo sam se zavrtjela s kolcem u ruci i umalo pogodila Christiana u srce.»Bože, što to radiš?« protisnula sam.»Pokušavam se vratiti u dom«, rekao je. »Što se događa? Čuo samvrisku.«»Strigoji su u kampusu«, odgovorila sam.»Molim? Kako?«»Ne znam. Moraš se vratiti u kapelicu. Tamo ćeš biti na sigurnom.«Vidjela sam je, lako smo mogli do nje. Christian je ponekad bionepromišljen poput mene i ja sam očekivala da će mi se suprotstaviti. Alinije.»U redu. Hoćeš li poći sa mnom?«Htjela sam odgovoriti potvrdno, ali tada me obuzeo osjećaj mučnine.»Lezi!« povikala sam. Pao je na tlo bez oklijevanja.Napalo nas je dvoje strigoja. Oboje su krenuli na mene. Znali su da ću imbiti laka meta udruže li snage i da će potom moći napasti Christiana.Strigojka me bacila na stablo. Na trenutak mi se zamaglilo pred očima, alibrzo sam se oporavila. Odgurnula sam je i sa zadovoljstvom primijetila daje lagano zateturala. Drugi strigoj, muškarac, krenuo je na mene, ali sammu se izmakla.Taj me par podsjetio na Isaiaha i Elenu u Spokaneu, ali odbila samprepustiti se sjećanjima. Oboje su bili viši od mene. Pretvarala sam se dasam krenula na njega, a potom najbrže što sam mogla nasrnula na nju.Moj kolac zario se u njezino srce, što nas je obje iznenadilo. Prvi samputa probola strigoja kolcem.Jedva sam izvukla kolac, kad me drugi strigoj udario režeći. Zateturalasam, ali sam zadržala ravnotežu i odmjerila ga. Bio je viši. Jači. Baš kaokad sam se borila s Dimitrijem. Vjerojatno je bio i brži. Kružili smo, apotom sam skočila i udarila ga. Tek se neznatno pomaknuo s mjesta.Krenuo je prema meni, a ja sam mu ponovno izmaknula tražeći priliku daga probodem. Moj kratkotrajni bijeg nije ga usporio, već sljedećega trenaponovno me napao. Oborio me na tlo i pritisnuo mi ruke. Pokušala sam gaodgurnuti, ali nije se ni pomaknuo. Nagnuo je lice prema mojemu, nizočnjake mu se cijedila slina. Ovaj strigoj nije bio kao Isaiah, nije gubio

202

vrijeme na glupe govore. Spremao se ubiti me, isisati moju, a potom iChristianovu krv. Na vratu sam osjetila očnjake i znala sam da ćuumrijeti. Bilo je užasno. Toliko sam htjela živjeti, ali sada će sve završiti.U posljednjim sam trenucima htjela povikati Christianu da bježi, ali tadase strigoj nada mnom iznenada zapalio poput baklje. Trgnuo se unatrag ija sam se otkotrljala od njega. Tijelo mu je prekrio gust plamen i učinio gapotpuno neprepoznadjivim. Postao je čovjekoliki kriješ. Čula samnekoliko prigušenih krikova, a potom je utihnuo. Pao je na do trzajući se ikotrljajući prije negoli se konačno primirio. Na mjestima na kojim je vatradotakla snijeg pojavila se para, a plamen se ubrzo ugasio. Iza njega jeostao samo pepeo.Zagledala sam se u pougljenjene ostatke. Prije samo nekoliko trenutakamislila sam da ću umrijeti. Ali sada je mrtav moj napadač. Umalo samzateturala pomislivši koliko sam bila blizu smrti. Život i smrt potpuno sunepredvidljivi. Tako su blizu jedno drugoga. Postojimo od trenutka dotrenutka i nikada ne znamo tko će sljedeći napustiti ovaj svijet. Ja sam jošuvijek ovdje, jedva. Podigla sam pogled s pepela i sve oko mene činilo mise tako nježnim i predivnim. Stabla. Zvijezde. Mjesec. Živa sam i jako mije drago zbog toga.Okrenula sam se prema Christianu koji se sklupčao na tlu.»Opa«, rekla sam mu dok sam mu pomagala. On je očito bio taj koji mespasio.»Daj ne seri«, rekao je. »Nisam znao da sam tako moćan.« Ogledao seoko sebe. Bio je ukočen i napet. »Ima li ih još?«»Ne«, odgovorila sam.»Djeluješ prilično uvjereno.«»Pa... zvučat će ti čudno, ali nekako ih mogu osjetiti. Ne pitaj me kako«,rekla sam mu. Razjapio je usta. »Uzmi to zdravo za gotovo. Mislim da jeto nešto kao ono s duhovima, nuspojava sjenkina poljupca. Što god.Hajdemo u kapelicu.«Nije se ni pomaknuo. Lice mu je poprimilo neobičan, propitkujući izraz.»Rose... zbilja se želiš zavući u kapelicu?«»Kako to misliš?«»Upravo smo sredili dvoje strigoja«, rekao je pokazujući na kolcemprobodeno i pougljenjeno tijelo.Pogledi su nam se susreli i tada sam shvatila što mi želi reći. Ja moguosjetiti prisutnost strigoja. On na njima može upotrijebiti vatru. Ja ihmogu probosti kolcem. Pod uvjetom da ne naiđemo na skupinu od njihdesetero, možemo im nanijeti ozbiljnu štetu. Ali, tada sam se vratila ustvarnost.»Ne mogu«, rekla sam mu polako. »Ne mogu ugroziti tvoj život...«

203

»Rose, znaš što možemo. To ti piše na čelu. Isplati se ugroziti životjednog moroja, ovaj, i tvoj život, da bi se uništila hrpa strigoja.«Dovesti moroja u opasnost. Odvesti ga da se bori protiv strigoja. To jebilo u suprotnosti sa svime što su me učili. Iznenada sam se prisjetilasvojeg nedavnog otkrića predivne radosti življenja. Mogla bih spasititoliko osoba. Moram ih spasiti. Borit ću se što žešće mogu.»Nemoj koristiti svu svoju moć na njima«, rekla sam napokon. »Ne moraših spaliti u roku deset sekundi. Samo ih zapali dovoljno da im odvratišpozornost, a ja ću ih dokrajčiti. Štedi svoju moć.«Osmijeh mu je ozario lice.»Idemo u lov?«Oh, čovječe! Upast ću u takve nevolje. Ali ideja je bila previše privlačna,previše uzbudljiva. Želim im se suprotstaviti. Želim zaštititi ljude kojevolim. Ono što bih najradije učinila jest otišla do Lissina doma i zaštitilaje. Ali, to nije najučinkovitije rješenje. Lissi su pri ruci moji razrednikolege. Drugi nisu te sreće. Pomislila sam na te učenike, na učenike poputJill.»Hajdemo u osnovnoškolski kampus«, rekla sam.Lagano smo potrčali putem za koji smo se nadali da će nas držati podaljeod strigoja. I dalje nisam imala pojma koliko ih je i to me izluđivalo. Kadsmo gotovo stigli do drugoga kampusa, osjetila sam da me ponovnoprožima mučnina. Upozorila sam Christiana upravo kad ga je strigojzgrabio. Ali Christian je bio brz. Strigojevu je glavu zahvatio plamen.Vrisnuo je i pustio Christiana panično pokušavajući ugasiti vatru. Strigojnije primijetio da mu prilazim s kolcem. Sve se dogodilo u manje odminute. Christian i ja razmijenili smo poglede.Da. Opaki smo.Ispostavilo se da se sve događa u osnovnoškolskom kampusu. Strigoji ičuvari borili su se oko ulaza u jedan od domova. Ukipila sam se natrenutak. Bilo je barem dvadesetero strigoja i upola manje čuvara. Tolikostrigoja na hrpi... Donedavno nismo ni znali da se mogu udružiti u takovelikom broju. Mislili smo da smo razbili veliku skupinu kad smo ubiliIsaiaha, ali očito smo pogriješili. Dopustila sam si luksuz da još trenutakbudem u šoku, a potom smo uskočili u borbu.Emil se nalazio uz bočni ulaz i borio se protiv troje strigoja. Bio jeizudaran i pun modrica, a pod nogama mu je ležalo tijelo četvrtogastrigoja. Skočila sam na strigojku. Nije me očekivala i uspjela sam jeprobosti kolcem a da mi nije pružila gotovo nikakav otpor. Imala samsreće. Christian je u međuvremenu zapalio ostale. Emil se vidnoiznenadio, ali to ga nije spriječilo da kolcem probode još jednoga strigoja.Ja sam sredila preostaloga.

204

»Nisi ga trebala dovesti«, rekao je Emil dok smo išli pomoći drugomčuvaru. »Moroji se ne bi smjeli upletati u ovo.«»Moroji su se odavno trebali uplesti u ovo«, procijedio je Christian krozzube.Nakon toga smo malo razgovarali. Ostatak mi je u magli. Christian i jaupadali smo iz jedne borbe u drugu i kombinirali njegovu magiju i mojkolac. Nisu sva naša ubojstva bila brza i laka kao prvo. Neke su borbe biledugotrajne i iscrpljujuće. Emil je ostao s nama, a ja sam, iskreno, prestalabrojki koliko smo strigoja sredili.»Tebe znam.«Te su me riječi zapanjile. Tijekom krvoprolića nitko od nas, bio prijateljili neprijatelj, nije puno govorio. Govornik je bio strigoj koji je izgledaokao da je mojih godina iako je vjerojatno bio deset puta stariji od mene.Imao je plavu kosu do ramena i oči boje koju nisam mogla odrediti. Aliimale su crveni obruč, a to mi je bilo dovoljno.Odgovorila sam viđanjem kolca, ali ga je izbjegao. Christian je paliodrugi par strigoja, dakle, ovo sam morala sama obaviti.»Sada je nešto neobično u tebi, ali svejedno te se sjećam. Vidio sam teprije nekoliko godina, prije nego što su me probudili.« U redu, nije desetputa stariji od mene, ne ako me vidio dok je bio moroj. Nadala sam se daće mu priča odvratiti pozornost. Bio je prilično brz za mladoga strigoja.»Uvijek si bila s onom curom iz obitelji Dragomir, onom plavušom.«Udarila sam ga nogom koju sam povukla prije nego što me uspio zgrabiti.Jedva se pomaknuo s mjesta. »Njezini su roditelji htjeli da budeš njezinačuvarica, zar ne? Prije nego što su poginuli?«»Ja jesam njezina čuvarica«, protisnula sam kroz zube. Moj je kolacsijevnuo opasno blizu njega.»Dakle, još je živa... Kružile su glasine da je prošle godine umrla...« Uglasu sam mu osjetila čuđenje koje se neobično isprepletalo sa zlobom.»Pojma nemaš kakvo bi mi zadovoljstvo pružilo srediti posljednjegDrag... Aaa!«Ponovno je izbjegao da mu kolcem probodem prsa, ali sam ga ovoga putauspjela okrznuti po licu. To ga nije moglo ubiti, ali besmrtnima je svakidodir s kolcem, koji je ispunjen životom, poput dodira s kiselinom.Vrisnuo je, ali i dalje se vješto branio.»Vratit ću se po tebe kad nju dokrajčim«, zarežao je.»Nikad joj se nećeš približiti«, zarežala sam.Nešto se zabilo u mene s druge strane, strigoj s kojim se borio Yuri.Zateturala sam, ali uspjela sam mu zabiti kolac u srce prije nego što je onuspio uspostaviti ravnotežu. Yuri mi je zahvalio, a potom smo se vratilisvatko svojoj borbi. Samo što je plavi strigoj u međuvremenu nestao.

205

Nigdje ga nisam mogla pronaći. Njegovo je mjesto zauzeo drugi strigoj, adok sam išla prema njemu, zahvatio ga je plamen i pretvorio ga u lakumetu za moj kolac. Christian se vratio.»Christiane, taj strigoj...«»Čuo sam«, protisnuo je.»Moramo k njoj!«»Izazivao te. Ona je na drugom kraju kampusa, okružena novacima ičuvarima. Bit će dobro.«»Ali...«»Potrebni smo im ovdje.«Znala sam da je u pravu i znala sam koliko mu je bilo teško to izgovoriti.Baš kao i ja, htio je otrčati Lissi. Iako je ovdje obavljao izvrstan posao,pretpostavljala sam da bi radije žrtvovao svu magiju štiteći nju vatrenimzidom koji nijedan strigoj ne bi mogao svladati. Nisam imala vremenapotanko proučiti stvari kroz vezu, ali osjetila sam dvije stvari: živa je i netrpi bol.Stoga sam ostala i nastavila se boriti s Christianom i Yurijem. Lissa mi sevrzmala u pozadini uma i kroz vezu sam osjećala da je dobro. Potpunosam se prepustila žaru borbe. Imala sam samo jedan cilj: ubiti strigoje.Nisam im mogla dopustiti da uđu u učenički dom ni da napuste ovopodručje i odu do Lissina doma. Izgubila sam osjećaj za vrijeme. Sada sumi bili važni samo strigoji protiv kojih sam se borila. Čim bih sredilajednog, prebacila bih se na drugoga.Sve dok ih nije nestalo.Sve me je boljelo i bila sam posve iscrpljena, ali adrenalin mi je divljao.Uz mene je stajao Christian i teško disao. Nije se upustio u tjelesnu borbupoput mene, ali večeras je puno upotrebljavao magiju, što je uzelo svojpsihički danak. Osvrnula sam se.»Moramo pronaći još jednoga«, rekla sam.»Nema ih više«, začula sam poznat glas.Okrenula sam se i ugledala Dimitrija. Bio je živ. Presjekao me sav mojpotiskivani strah za njega. Htjela sam mu se baciti oko vrata i priviti gauza se.Živ je, izudaran i krvav, ali živ. Pogled je zadržao na meni još samotrenutak podsjećajući me na ono što se dogodilo u kolibi. Činilo mi se dase to zbilo prije stotinu godina, ali u tom sam kratkotrajnom pogleduvidjela ljubav, zabrinutost i... olakšanje. I on je bio zabrinut za mene.Tada se okrenuo i pokazao prema istočnome nebu. Pratila sam gapogledom. Obzor je bio ružičast i grimizan. Uskoro će svanuti.»Ili su umrli ili su pobjegli«, rekao mi je. Naizmjence je gledao mene paChristiana. »Ovo što ste vas dvoje učinili...«

206

»...je bilo glupo?« nadovezala sam se.Odmahnuo je glavom.»Nešto je najvjerojatnije što sam vidio. Polovina ih je vaša.«Okrenula sam se prema domu. Šokiralo me koliko je tijela ležalo uokolo.Ubili smo strigoje. Ubili smo ih puno. Smrt i ubojstva su užasni, ali volimčiniti ono što sam upravo učinila. Porazila sam čudovišta koja su napalamene i one do kojih mi je stalo.A tada sam nešto primijetila. Zgrčio mi se želudac, ali drukčije nego kadasam osjećala blizinu strigoja. Uzrok je bio nešto posve drugo. Okrenulasam se Dimitriju.»Tamo nisu samo tijela strigoja«, rekla sam tiho.»Znam«, rekao je. »Izgubili smo puno ljudi, u svakom smislu riječi.«Christian se namrštio.»Kako to misliš?«Dimitrijevo lice bilo je istodobno kruto i tužno.»Strigoji su ubili neke moroje i dhampire. A neke su... odveli.«

Dvadesetpeto poglavlje

Mrtvi ili odvedeni.Kao da nije dovoljno što su nas strigoji napali i ubili moroje i dhampire.Neke su morali još i odvesti. Strigoji su bili poznati po tome. Čak i onimogu popiti samo određenu količinu krvi odjednom. Stoga su čestouzimali zarobljenike i čuvali ih kao grickalice za kasnije. Ili bi ponekadmoćan strigoj koji nije želio obavljati prljave poslove poslao svoje slugeda mu donesu plijen. Povremeno bi i namjerno odveli zarobljenike kakobi ih pretvorili u strigoje. Iz kojega su god razloga to danas učinili, neki sunaši možda još uvijek bili živi.Svi učenici, i moroji i dhampiri, okupili su se kad je zaključeno da suodređene zgrade oslobođene od strigoja. Odrasli moroji ostali su s namaunutra dok čuvari ne procijene štetu. Očajnički sam htjela ići s njima,pomoći im i odraditi svoj dio posla, ali jasno su mi dali do znanja da samga odradila. Sada sam mogla samo čekati i brinuti se zajedno s drugima.Sve se i dalje činilo nestvarnim. Strigoji su napali našu školu. Kako se tomoglo dogoditi? Akademija je sigurna. Uvijek su nas tako učili. Mora bitisigurna. Zato naše školske godine i traju tako dugo i zato morojskeobitelji podnose razdvojenost većim dijelom godine. Isplati se ako toznači da će im djeca biti na sigurnom.Ali više nije bilo tako.

207

Trebalo je samo nekoliko sati da odrede broj žrtava, ali činilo se da se taizvješća čekaju danima. A brojke... brojke su bile strašne. Ubijeno jepetnaest moroja i dvanaest čuvara. Odvedeno je trinaest osoba, štomoroja, što dhampira. Čuvari su procijenili da je bilo oko pedeset strigoja,što je zapanjujuće. Pronašli su dvadeset osam strigojskih tijela. Ostatak jevjerojatno pobjegao, a mnogi su sa sobom odveli žrtve.S obzirom na to koliko je bilo strigoja, broj naših žrtava bio je manji odočekivanog. Spasilo nas je nekoliko stvari. Prva je pravodobnoupozorenje. Strigoji su se jedva bili probili u unutarnji dio školskogposjeda kad sam upozorila Stana. Škola je brzo zatvorena i osigurana, apomogla je i činjenica da su gotovo svi već bili unutra zbog zabraneizlaska. Većinu morojskih žrtava, i mrtvih i odvedenih, činili su oni kojisu bili na otvorenome kada su došli strigoji.Strigoji se nisu uspjeli probiti u osnovnoškolske učeničke domove, za štosmo, prema Dimitrijevim riječima, velikim dijelom zaslužni ja i Christian.Ali, uspjeli su ući u jedan morojski dom, onaj u kojem je živjela Lissa.Presjeklo me kad sam to čula. Iako sam kroz vezu osjetila da je dobro, svešto sam mogla vidjeti bio je onaj plavi strigoj koji se podsmjehuje i govorimi kako će dokrajčiti Dragomire. Nisam znala što mu se dogodilo.Srećom, skupina strigoja koja je napala njezin dom nije dospjela daleko,ali bilo je žrtava.Jedna od njih bio je Eddie.»Što?!« uzviknula sam kad mi je Adrian to rekao.Upravo smo jeli u blagovaonici. Nisam sigurna o kojem je obroku bilariječ jer se kampus prebacio na dnevni raspored koji mi je poremetioosjećaj za vrijeme. U blagovaonici je bilo tiho, svi su razgovarali ispodglasa. Obroci su bili jedini razlog zbog kojeg su učenici mogli izići izsvojih domova. Kasnije će se održati sastanak čuvara na koji sampozvana, ali je trenutačno i meni ograničeno kretanje kao i mojimprijateljima.»Bio je s vama«, rekla sam. Usredotočila sam se na Lissu gotovo jeoptužujući. »Vidjela sam ga s tobom. Kroz tvoje oči.«Pogledala me preko pladnja s hranom koju nije namjeravala pojesti. Bilaje blijeda i preplavljena tugom.»Kada su strigoji ušli, spustio se s nekolicinom novaka kako bipomogao.«»Nisu pronašli njegovo tijelo«, rekao je Adrian. Na njegovu licu nije bilopodsmijeha kao ni traga bilo kakvom humoru. »On je jedan ododvedenih.«Christian je uzdahnuo i naslonio se u stolici.»To je isto kao da je mrtav.«

208

Nestalo je blagovaonice. Više nisam vidjela nikoga od njih. Pred oči mi jeiskrsnula ona prostorija u Spokaneu, prostorija u kojoj su nas zatočili.Mučili su Eddieja i umalo ga ubili. To iskustvo zauvijek ga jepromijenilo, utjecalo je na njega da se ponaša kao čuvar. Postao jeiznimno predan, ali ga je to stajalo dijela bezbrižnosti i smijeha koji su ganekada krasili.A sada se to ponovno događa. Eddie je zarobljen. Toliko se trudio zaštitiLissu i ostale, riskirao je vlastiti život. Nisam bila ni blizu morojskogadoma kad se to dogodilo, ali osjećala sam se krivom... kao da sam gatrebala paziti. To sam dugovala Masonu. Masonu. Masonu koji je umrokad sam ga ja trebala štititi i čiji duh nisam vidjela otkako me upozorio.Nisam ga uspjela spasiti, a sada sam izgubila i njegova najboljegprijatelja.Skočila sam sa stolice i odgurnula pladanj. U meni se rasplamsao mračanbijes protiv kojeg sam se ranije borila. Da mi se u blizini našao strigoj,mogla sam ga spaliti i bez Christianove magije.»Nešto nije u redu?« upitala je Lissa.Pogledala sam je s nevjericom.»Nešto nije u redu? Nešto nije u redu? Zar me zbilja to trebaš pitati?« Mojje glas odjeknuo tihom blagovaonicom. Ljudi su se zagledali u mene.»Rose, znaš što je htjela reći«, rekao je Adrian neuobičajeno mirnimglasom. »Svi smo uznemireni. Sjedni. Sve će biti u redu.«Gotovo sam ga poslušala. Ali ubrzo sam se trgnula. Pokušavao je na meniupotrijebiti kompulziju kako bi me primirio. Zagledala sam se u njega.»Neće biti u redu... ne ako ništa ne poduzmemo.«»Nemamo što poduzeti«, rekao je Christian. Uz njega je šutjela Lissa, jošje bila povrijeđena što sam se otresla na nju.»To ćemo još vidjeti«, rekla sam.»Rose, čekaj«, zazvala me. Bila je zabrinuta za mene... i prestrašena. Toje bilo pomalo sebično od nje, ali nije htjela da je ostavim. Bila jenaviknuta da sam uvijek uz nju. Tako se osjećala sigurnom. Ali nisammogla ostati, ne sada.Izjurila sam iz blagovaonice i izišla na danje svjetlo. Sastanak čuvaraodržat će se tek za nekoliko sati, ali nisam marila. Trebala samrazgovarati s nekim. Otrčala sam u zgradu u kojoj su živjeli čuvari. Doksam ulazila, još je netko činio isto i ja sam se u svojoj žurbi sudarila s tomosobom.»Rose?«Moj bijes pretvorio se u iznenađenje.»Mama?«

209

Uz vrata je stajala moja slavna majka, čuvarica Janine Hathaway.Izgledala je isto kao kada sam je vidjela za Novu godinu. Crvenakovrčava kosa i dalje joj je bila kratka, a lice joj je bilo preplanulo. Ali,njezine su se smeđe oči doimale turobnijima nego posljednji put i to jenešto govorilo.»Što radiš ovdje?« upitala sam je.Kako sam rekla Deirdre, majka i ja smo cijeli život imale problematičanodnos, uglavnom zbog odvojenosti koja se neizbježno javlja kad ti jeroditelj čuvar. To sam joj godinama zamjerala, a ni sada nismo bileosobito bliske. Ali, bila je uz mene nakon Masonove smrti i mislim dasmo se obje nadale kako bi se sljedećih godina stvari mogle popraviti.Otišla je nakon Nove godine, a posljednje što sam čula bilo je da se vratilau Europu s obitelji Szelsky koju je čuvala.Otvorila je vrata i ja sam ušla za njom. Bila je otresita i poslovna kao iuvijek.»Nadopunjujemo se. Pozvali su dodatne snage na kampus.«Nadopunjujemo se. Zamjenjuju ubijene čuvare. Uklonjena su sva tijela,strigojska, morojska i dhampirska, ali svima je bila očita praznina koju suza sobom ostavili oni koji su odvedeni. I dalje sam ih vidjela kad bihzatvorila oči. Ali, sada kada je ona ovdje, uvidjela sam da mi se pružaprilika. Uhvatila sam je za ruku, što ju je zapanjilo.»Moramo poći za njima«, rekla sam. »Spasiti odvedene.«Oprezno me pogledala i lagano se namrštila. To su bili jedini osjećaji kojeje pokazala.»Ne radimo takve stvari. Znaš to. Moramo zaštititi one koji su ovdje.«»A što je s onih trinaestero? Zar njih ne trebamo štititi? I ti si jednomotišla u spasilačku misiju.« Odmahnula je glavom.»To je bilo drukčije. Imali smo trag. Sve i da hoćemo, ne znamo gdjepotražiti ovu skupinu.«Znala sam da je u pravu. Strigoji za sobom sigurno nisu ostavili trag kojibi bilo lako slijediti. Pa opet... odjednom mi je sinulo.»Ponovno su postavili zaštitna polja, zar ne?« upitala sam.»Da, praktički odmah. Još nismo sigurni kako su ih probili. Nisu ihprobušili kolcem.«Htjela sam joj iznijeti svoju teoriju, ali nije bila upućena u moje fore sduhovima.»Znaš li gdje je Dimitri?«Pokazala je na skupine čuvara koji su jurili na sve strane.»Sigurna sam da je ovdje negdje, zaposlen. Svi su. A sada se moramprijaviti. Znam da si pozvana na sastanak, ali on neće uskoro početi.Trebala bi se maknuti s puta.«

210

»Hoću, ali prije moram naći Dimitrija. Važno je, moglo bi odigrati važnuulogu na sastanku.«»O čemu se radi?« upitala me sumnjičavo.»Ne mogu ti to još objasniti... komplicirano je. Oduzelo bi previševremena. Pomozi mi da ga pronađem pa ćemo ti kasnije reći.«Moja majka nije bila oduševljena. Na kraju krajeva, Janine Hathaway nijenetko koga ljudi često odbijaju. Ali, ipak mi je pomogla pronaći Dimitrija.Mislim da me nakon onoga što se dogodilo tijekom zimskih praznikaprestala smatrati bespomoćnom tinejdžericom. Pronašli smo Dimitrija, snekoliko je čuvara proučavao kartu kampusa i planirao kako rasporeditinovopridošle čuvare. Oko karte je bilo dovoljno ljudi i on se uspioiskrasti.»Što se događa?« upitao me kad smo se izdvojili u stranu. Čak i usred ovekrize, dok se toliko brinuo o svima ostalima, znala sam da se dio njegabrine samo za mene. »Jesi li dobro?«»Mislim da moramo krenuti u misiju spašavanja«, rekla sam.»Znaš da...«»... uglavnom to ne radimo. Da, da. A znam i da ne znamo gdje su... samošto bih ja to mogla znati.«Namrštio se.»Kako?«Ispričala sam mu kako je Mason bio taj koji nas je večer prije upozorio.Dimitri i ja otada nismo imali vremena porazgovarati o događajimavezanim uz napad. Nismo bili u prilici ni razgovarati o onome što sedogodilo u kolibi. Čudno sam se osjećala jer sam zapravo htjelarazmišljati samo o tome, a nisam mogla. Ne sa svim onim što sedogađalo. Stoga sam se trudila potisnuti sjećanje na seks, samo što je onouporno izbijalo na površinu i dodatno zbunjivalo moje osjećaje.Nadajući se da djelujem cool i kompetentno, nastavila sam objašnjavatisvoje zamisli.»Mason sada ne može ući jer su ponovno postavljena zaštitna polja, ali...uvjerena sam da on zna gdje su strigoji. Mislim da bi nam mogao pokazatigdje su.« Dimitrijevo lice prekrila je sumnja. »Ma daj, moraš mi vjerovatinakon svega što se dogodilo!«»I dalje se teško nosim s tim«, priznao je. »Ali, u redu. Uzmimo da je totočno. Misliš da nas može jednostavno odvesti tamo? Ti ćeš ga zamoliti ion će to učiniti?«»Da«, odgovorila sam. »Mislim da mogu. Sve mu se vrijeme pokušavamoduprijeti, ali mislim da će mi pomoći pokušam li surađivati s njim.Mislim da je to sve vrijeme i htio. Znao je da su zaštitna polja slaba i dastrigoji čekaju u zasjedi. Strigoji ne mogu biti predaleko od nas... morali

211

su se negdje zaustaviti i sakriti od danjega svjetla. Možda možemo doćido njih prije nego što zarobljenici umru. A kad im se dovoljno približimo,ja ih zbilja mogu pronaći.« Tada sam mu objasnila da osjećam mučninu ublizini strigoja. Dimitri to nije pokušao osporiti. Mislim da se dogodilopreviše uvrnutih stvari da bi to uopće pokušao dovesti u pitanje.»Ali Mason nije ovdje. Rekla si da se ne može probiti kroz zaštitna polja.Kako ćeš pridobiti njegovu pomoć?« upitao me.Razmišljala sam o tome.»Odvedi me do glavnog ulaza.«Dimitri je kratko rekao Alberti da »nešto istražujemo« i odveo me u dugušetnju do ulaza u školu. Dok smo hodali, oboje smo šutjeli. Čak i usredsvega ovoga nisam mogla prestati razmišljati o kolibi, o tome kako sam seosjećala u njegovu zagrljaju. To mi je na neki način pomagalo da senosim s ovim užasom. A čini mi se da je i on o tome razmišljao.Ulaz u školu sastojao se od duge ograde od kovanog željeza smještenetočno iznad zaštitnih polja. Od tridesetak kilometara udaljene glavne cestedo ulaza vodila je vijugava cesta. Ulaz je uglavnom bio zatvoren, a tu senalazila i čuvarska kućica. Cijelo je područje neprestano bilo podnadzorom.Čuvare je naš zahtjev iznenadio, ali Dimitri ih je uvjerio da će sve trajativrlo kratko. Otvorili su teška vrata tek toliko da se kroz prolaz možeprovući jedna osoba. Dimitri i ja smo izišli. Gotovo me odmah ulovilaglavobolja i počela se mi se prividati lica i obrisi, baš kao u zračnoj luci.Izvan zaštitnih polja priviđali su mi se svakojaki duhovi. Ali sada sam toshvaćala i više se nisam bojala. Morala sam to naučiti kontrolirati.»Odlazite«, rekla sam sivim, nejasnim oblicima oko sebe. »Nemavremena za vas. Odlazite.« U svoj sam zahtjev i svoj glas uložila svusnagu koju sam smogla i na moje iznenađenje, duhovi su postupno iščezli.I dalje sam čula lagano mrmljanje koje me podsjećalo da su duhovi ublizini i znala sam da će me, ukoliko se na trenutak opustim, ponovnoizbezumiti. Dimitri me zabrinuto promatrao.»Jesi li dobro?«Kimnula sam i osvrnula se oko sebe. Jednog sam duha htjela vidjeti.»Masone«, zazvala sam ga. »Trebam te.« Ništa. Opozvala sam zapovijedkoju sam maloprije dala ostalim duhovima. »Masone. Molim te. Dođi.«Nisam vidjela ništa osim ceste pred nama koja je vijugala prema pustimbrežuljcima. Dimitri me promatrao pogledom koji sam pamtila odprethodne večeri, onim koji je govorio da je jako zabrinut za mojementalno zdravlje. A u tom sam trenutku i ja bila zabrinuta. Jučerašnjeupozorenje bilo mi je dokaz da je Mason stvaran. Ali sada...

212

Minutu poslije njegov obris materijalizirao se preda mnom. Bio je neštobijeđi nego prije. Po prvi puta otkako je sve ovo počelo bilo mi je dragošto ga vidim. Naravno, izgledao je tužno. Uvijek ista priča.»Konačno. Ostavljala sam loš dojam.« Samo me netremice promatrao iodmah sam se pokajala što ga zadirkujem. »Oprosti. Ponovno mi jepotrebna tvoja pomoć. Moramo ih pronaći. Moramo spasiti Eddieja.«Kimnuo je.»Možeš li mi pokazati gdje su?«Ponovno je kimnuo i okrenuo se pokazujući iza mene.»Probili su se kroz stražnju stranu kampusa?«Ponovno je kimnuo i ja sam odmah znala što se dogodilo. Znala sam kakosu strigoji ušli, ali sada nisam mogla gubiti vrijeme na to. Okrenula samse prema Dimitriju. »Trebamo kartu«, rekla sam.Vratio se na školski posjed i razgovarao s jednim od dežurnih čuvara.Trenutak poslije vratio se s kartom i raširio je. Prikazivala je područjekampusa kao i okolne ceste i zemljišta. Uzela sam mu je i pokazala jeMasonu trudeći se držati je ravno pod naletima vjetra.Jedina prava cesta iz škole je ona pred nama. Ostatak kampusa okružen ješumom i strmim grebenima. Pokazala sam na mjesto na stražnjoj straniškolskog posjeda.»Ovuda su ušli, zar ne? Gdje su zaštitna polja prvo oštećena?«Mason je kimnuo. Ispružio je prst te je ne dotičući kartu označio put krozšumu uz rub planine. Put je vodio do male neasfaltirane ceste koja sekilometrima daleko spajala s autocestom. Pogledala sam gdje pokazuje iodjednom pomislila da ga možda ne bismo trebali uzeti za vodiča.»Ne, to nije dobro«, rekla sam. »Ne može biti. U dijelu šume uz planinunema cesta, morali bi pješački i utrošili bi previše vremena da tako stignuod škole do te druge ceste. Ne bi imali dovoljno vremena. Ulovilo bi ihdanje svjetlo.«Mason je odmahnuo glavom. Očito se nije slagao sa mnom. Ponovno jeskicirao isti put. Pritom je uporno pokazivao na mjesto nedaleko odAkademijina posjeda. Ako ništa drugo, prema karti, to mjesto nije bilojako udaljeno. Karta nije pretjerano detaljna pa sam pretpostavila da je tomjesto od nas udaljeno nekoliko kilometara. Upro je prstom, pogledao mepa opet spustio pogled.»Ne mogu sada biti tamo«, pobunila sam se. »Ne mogu biti na otvorenom.Možda su ušli odostraga, ali morali su izići s prednje strane. Ušli su unekakvo vozilo i otišli.«Mason je odmahnuo glavom.Frustrirano sam pogledala Dimitrija. Osjećala sam da nam vrijeme curi, aMasonove neobične tvrdnje da su strigoji udaljeni nekoliko kilometara, i

213

to na otvorenom po danu, podjarivali su moju razdražljivu narav. Iskrenosam sumnjala da su izvukli šatore i otišli kampirati.»Ima li tamo kakva zgrada ili nešto slično?« upitala sam upirući premamjestu na koje je pokazao Mason. »Tvrdi da su izišli tim putem. Alidotamo nisu mogli stići pješice prije izlaska sunca iako on tvrdi da sutamo.«Dimitri je zamišljeno stisnuo oči.»Koliko ja znam, nema.« Uzeo mi je kartu i odnio je ostalim čuvarima.Dok su razgovarali, pogledala sam Masona.»Bolje ti je da si u pravu«, upozorila sam ga.Kimnuo je.»Jesi li ih... jesi li ih vidio? Strigoje i njihove zarobljenike?«Kimnuo je.»Je li Eddie još živ?«Kimnuo je. Prišao nam je Dimitri.»Rose...« Dimitri je zvučao čudno kad se vratio s kartom, kao da ne možepovjerovati u ono što će reći. »Stephen kaže da se tamo nalaze spilje.«Pogledala sam Dimitrija i uopće nisam sumnjala da sam izgledala jednakozapanjeno kao i on.»Jesu li dovoljno velike da...«»Jesu li dovoljno velike da se strigoji u njima sakriju dok ne padnemrak?« Dimitri je kimnuo. »Jesu. I udaljene su samo osam kilometara.«

Dvadesetšesto poglavlje

To je gotovo nevjerojatno. Strigoji su praktički vrata do naših, čekaju dapadne mrak kako bi priveli kraju svoj bijeg. U kaosu napada neki jestrigoj očito sakrio njihove tragove, a ostali su se potrudili da sve izgledakao da su izišli iz kampusa na različitim mjestima. Nakon bitke bili smozaokupljeni posljedicama i nismo razmišljali o tome. Zaštitna polja suobnovljena, strigoji su otišli i to je sve što nas je zanimalo.Sada smo u neobičnu položaju. U normalnim okolnostima, iako ne želimreći da je masovni napad strigoja normalan, nikada ne bismo pošli zanjima. One koje strigoji otmu uglavnom otpisujemo kao mrtve, a kako jeistaknula moja majka, čuvari rijetko znaju gdje bi mogli potražiti strigoje.No, ovoga puta to znamo. Strigoji su zapravo uhvaćeni u zamku i prednama je doista zanimljiva dvojba.Što se mene tiče, nema dvojbe. Zapravo, nisam shvaćala zašto već nismou tim spiljama i ne tjeramo iz njih strigoje dok tražimo preživjele. Dimitri

214

i ja požurili smo natrag. Bili smo željni akcije, ali morali smo čekati da seokupe ostali čuvari.»Nemoj ih prekidati«, rekao mi je Dimitri prije nego što smo se pridružilisastanku na kojem će se odlučiti što dalje. Stajali smo uz vrata i tihorazgovarali. »Znam kako se osjećaš. Znam što želiš učiniti. Ali budeš liim prijetila, to ti neće pomoći u ostvarenju cilja.«»Prijetila?« uskliknula sam zaboravljajući govoriti tiho.»Vidim je«, rekao je. »Vatra je ponovno u tvojim očima. Želiš nekogarastrgati. To je ono što te čini smrtonosnom u borbi. Ali sada se neborimo. Čuvari imaju sve podatke. Donijet će ispravnu odluku. Samo budistrpljiva.«To što je rekao bilo je dijelom točno. Dok smo se pripremali za sastanak,razmijenili smo sve podatke i sve dodatno istražili. Tako smo otkrili da jeprije nekoliko godina jedan od morojskih učitelja držao nastavu izgeologije i napravio kartu spilja, što je značilo da imamo sve što trebamoznati o njima. Ulaz u spilje nalazi se otprilike osam kilometara odAkademijine stražnje granice. Njihova najduža prostorija duga je osamstometara, a sa svoje duže strane izbija na tridesetak kilometara odneasfaltirane ceste prikazane na karti. Vjerovalo se da je odron zemljezatvorio oba ulaza. Ali, sada smo uvidjeli da strigojima, zahvaljujućinjihovoj snazi, vjerojatno nije bio problem raščistiti ih.Nisam vjerovala da će čuvari donijeti ispravnu odluku. Nekoliko minutaprije početka sastanka obratila sam se svojoj majci.»Molim te«, rekla sam joj. »Moramo to učiniti.«Pogledala me.»Ako se krene u spašavanje, o tome nećeš govoriti u prvom licu množine.Ti ne ideš.«»Zašto? Zato što su nam brojke tako opake da prvi put nije umro ni jedančuvar?« Pokolebala se. »Znaš da mogu pomoći. Znaš što sam učinila.Nedostaje samo tjedan dana do mog rođendana i samo nekoliko mjesecido moje mature. Misliš da će se do tada dogoditi nešto čarobno? Istina,moram naučiti još nekoliko stvari, ali mislim kako nisu toliko važne dame spriječe pomoći vam. Potrebna vam je sva moguća pomoć, a i mnogidrugi novaci su spremni. Dovedi Christiana i bit ćemo nezaustavljivi.«»Ne«, rekla je brzo. »Ne njega. Uopće nisi smjela uplesti moroja u ovo, akamoli nekoga tako mladog.«»Ali vidjela si što može.«Tome nije proturječila. Vidjela sam joj neodlučnost na licu. Pogledala jena vrijeme i uzdahnula.»Moram nešto provjeriti.«

215

Ne znam kamo je otišla, ali zakasnila je na sastanak petnaest minuta. Dotada je Alberta izvijestila čuvare o onome što smo doznali. Srećom,izbjegla je potankosti o načinu na koji smo došli do podataka, stoga senije gubilo vrijeme na objašnjavanje dijela s duhovima. Potanko jeproučen plan spilja. Postavljena su pitanja. A onda je došlo vrijemeodlučivanja.Pripremila sam se. Borba protiv strigoja uvijek je počivala na obrambenojstrategiji. Napadali smo samo kada su napadali nas. Prethodno su seargumenti u prilog ofenzivi uvijek odbijali. Očekivala sam da će se istodogoditi i ovoga puta.Ali nije.Jedan po jedan, čuvari su ustali i pristali na odlazak u spasilačku misiju.Dok su to činili, uočila sam vatru o kojoj je govorio Dimitri. Svi su bilispremni na borbu. Htjeli su je. Strigoji su pretjerali. U našem je svijetupostojala samo šačica sigurnih mjesta: Kraljevska palača i našeakademije. Roditelji su slali svoju djecu na mjesta poput Akademije sv.Vladimira sa sigurnošću da će tamo biti zaštićena. Ta je sigurnost sadanarušena, a mi to nećemo trpjeti, pogotovo ako još uvijek možemo spasitinjihove živote. U grudima mi je plamtio pobjedonosni osjećaj.»Dobro onda«, rekla je Alberta osvrćući se uokolo. Mislim da se i onaiznenadila koliko i ja iako je i ona bila za spašavanje. »Utvrdit ćemo svedetalje operacije i krenuti. Na raspolaganju nam je još oko devet satidanjeg svjetla da krenemo za njima prije nego što odu.«»Čekajte«, rekla je moja majka i ustala. Sve oči bile su uprte u nju, ali onanije ni okom trepnula. Izgledala je snažno i sposobno. Ponosila sam senjome. »Mislim da bismo još nešto trebali uzeti u obzir. Mislim da bismonekim novacima iz četvrtoga razreda trebali dopustiti da pođu s nama.«Začuli su se glasovi neodobravanja, ali bili su u manjini. Moja je majkaiznijela argumente slične onima koje sam joj ja dala. Ustvrdila je danovaci ne bi bili u prvim redovima, nego da bismo poslužili kao pojačanjeu slučaju da se koji strigoj uspije probiti. Čuvari su gotovo prihvatili tajprijedlog kada ih je šokirala još jednom izjavom.»A mislim da moramo povesti i neke moroje.«Celeste je skočila. S jedne strane lica imala je veliku posjekotinu. Uusporedbi s njom modrica koju sam na njoj uočila neki dan izgledala jepoput uboda komarca.»Što? Zar si poludjela?«Moja ju je majka smireno promatrala.»Ne. Svi znamo što su učinili Rose i Christian Ozera. Jedan od našihnajvećih problema sa strigojima je svladati njihovu snagu i brzinu kako

216

bismo ih mogli ubiti. Dovedemo li moroje korisnike vatre, moći ćemo imodvratiti pozornost i tako steći prednost. Možemo ih desetkovati.«Izbila je rasprava. Morala sam uložiti svu svoju nepostojeću samokontroluda im se ne pridružim. Prisjetila sam se Dimitrijevih riječi o tome kako ihne smijem prekidati. Ali slušajući ih, samo sam se živcirala. Svaka minulaminuta bila je još jedna koja je prošla a da mi nismo otišli po Eddieja iostale. Bila je to još jedna minuta u kojoj je netko mogao umrijeti.Okrenula sam se prema Dimitriju koji je sjedio uz mene.»Ponašaju se kao idioti«, protisnula sam.On je gledao u Albertu koja je raspravljala s čuvarom izosnovnoškolskoga kampusa.»Ne«, promrmljao je Dimitri. »Gledaj. Pred tvojim se očima odvijapromjena. Ovaj će dan ostati zapamćen kao prekretnica.«I bio je u pravu. Čuvari su ponovno prihvatili majčinu zamisao. Mislim daih je pritom motiviralo isto ono što ih je motiviralo da krenu u bitku.Morali smo se osvetiti strigojima. Ovo je više od naše bitke, ovo je imorojska bitka. Kada je moja majka rekla da se određeni broj učiteljadragovoljno javlja, nipošto nisu htjeli dopustiti učenicima da sudjeluju,pala je odluka. Čuvari će krenuti za strigojima, a novaci i moroji ići će snjima.Osjećala sam se pobjednički i likovala sam. Dimitri je bio u pravu. Naš ćese svijet promijeniti. Ali do promjene će doći tek za četiri sata.»Dolazi još čuvara«, rekao mi je Dimitri kad sam ponovno izrazila svojuogorčenost.»Strigoji u ta četiri sata mogu odlučiti nešto prigristi!«»Trebamo pokazati svoju nadmoć«, rekao je. »Potrebna nam je svakaprednost koju možemo steći. Točno, strigoji bi mogli ubiti još nekolicinuprije nego što stignemo do njih. Vjeruj mi, ne želim to. Ali odemo linespremni, mogli bismo izgubiti znatno više života.«Kipjela sam. Znala sam da je u pravu i nisam mogla ništa. Mrzim to.Mrzim kad sam bespomoćna.»Hajdemo«, rekao je pokazujući prema izlazu. »Prošećimo malo.«»Kamo?«»Nije važno. Samo se moraš smiriti ili nećeš biti u stanju boriti se.«»A da? Bojiš li se da bi na površinu mogla izbiti moja moguće ludamračna strana?«»Ne, bojim se da bi na površinu mogla izbiti normalna Rose Hathaway,ona koja se ne boji nepromišljeno djelovati kad misli da je u pravu.«Hladno sam ga pogledala.»Zar postoji razlika?«»Da. Ova druga me plaši.«

217

Oduprla sam se potrebi da ga udarim laktom. Samo na trenutak poželjelasam zatvoriti oči i zaboraviti na svu bol i krvoproliće koji nas okružuju.Htjela sam se izležavati s njim u krevetu, smijati se i zezati, a da se pritomne brinemo ni o čemu drugom osim o sebi samima. Ali to nije bila našastvarnost. A ovo jest.»Zar im nećeš biti potreban ovdje?« upitala sam ga.»Ne. Sada uglavnom samo čekaju ostale, a već dovoljno ljudi pomaže uplaniranju napada. Predvodi ih tvoja majka.«Popratila sam njegov pogled do mjesta na kojem je moja majka u središtuskupine čuvara oštrim, odlučnim pokretima pokazivala na nešto što jeizgledalo kao karta. Još uvijek nisam znala što bih zapravo mislila o njoj,ali dok sam je sada promatrala, divila sam se njezinoj posvećenosti.Nisam osjećala odbojnost kao inače uz nju.»U redu«, rekla sam. »Hajdemo.«Otišli smo prošetati kampusom i pogledati posljedice napada. Većinuštete nije pretrpio sam kampus. Pretrpjeli su je naši ljudi. Ali, znakovinapada su i dalje bili prisutni: oštećene zgrade, mrlje od krvi naneočekivanim mjestima itd. Ipak, najuočljivije je bilo raspoloženje. Čaksmo i na danjem svjetlu bili okruženi tamom, golemom tugom koja segotovo mogla dotaknuti i osjetiti. Uočila sam je na licima svih onih kojesmo susreli.Dijelom sam očekivala od Dimitrija da me odvede do ozlijeđenih. Ali, onje to izbjegavao, a ja sam pretpostavila zašto. Lissa im je pružala pomoćrabeći svoju magiju u malim količinama kako bi iscijelila ranjenike. IAdrian je bio tamo iako nije mogao pomoći ni približno koliko ona.Najzad su zaključili da se isplati riskirati i sve upoznati s magijom duha.Tragedija koja nas je zadesila prevelika je. Usto, toliko je toga o duhuprocurilo tijekom suđenja da je ionako bilo samo pitanje vremena kad ćesvi za njega doznati.Bilo mi je zanimljivo što Dimitri ne želi da budem u Lissinoj blizini dokrabi magiju. Još nije znao mogu li ja zbilja »pokupiti« njezino ludilo, aliočito nije htio riskirati.»Rekla si mi da imaš neku teoriju o tome zašto su popustila zaštitnapolja«, kazao je. Bili smo nedaleko od mjesta gdje se Jessejevo udruženjesastalo večer prije.Umalo sam zaboravila na to. Jednom kad sam sve povezala, razlog jepostao savršeno jasan. Nitko me nije pitao ništa o tome, ne još. Svi surazmišljali samo o tome da se postave nova zaštitna polja i da se pomognenašim ljudima. Kasnije će pokrenuti istragu u vezi s tim.»Jessejeva je skupina točno tu uz zaštitna polja vršila svoj inicijacijskiobred. Znaš kako kolac može poništiti zaštitna polja jer se njihovi

218

elementi sukobljavaju? Mislim da je u pitanju ista stvar. U svojem suinicijacijskom obredu rabili sve elemente, koji su poput kolca vjerojatnoponištili zaštitna polja.«»Ali na kampusu se neprestano rabi magija«, istaknuo je Dimitri. »U svimelementima. Zašto se to nikada prije nije dogodilo?«»Zato što se magija uglavnom ne rabi točno iznad zaštitnih polja. Zaštitnapolja nalaze se na rubovima i oni se uglavnom ne sukobljavaju. Također,mislim da je važno na koji se način rabe elementi. Magija je život iupravo zato uništava strigoje koji joj se ne mogu suprotstaviti. Magija ukolcima rabi se kao oružje. Upravo kao i magija prilikom mučenja.Mislim da, kad se rabi u takvom negativnom obliku, poništava dobrumagiju.« Zadrhtala sam i prisjetila se mučnine koju sam osjećala dok jeLissa rabila magiju duha kako bi mučila Jesseja. To nije bilo prirodno.Dimitri se zagledao u razbijenu ogradu koja je označavala jednu odAkademijinih granica.»Nevjerojatno. Nikada ne bih pomislio da je to moguće, ali ima smisla.Načelo je isto kao i kod kolaca.« Nasmiješio mi se. »Puno si razmišljala otome.«»Ne znam. Jednostavno mi se sve posložilo u glavi.« Pomislila sam naJessejevu idiotsku skupinu i namrgodila se. Kao da nije dovoljno što suLissi nanijeli onoliku bol. Već sam ih zbog toga htjela nalupati (ali ne iubiti, sinoć sam naučila neke granice). Ali ovo? Pustiti strigoje u školu?Kako je nešto tako glupo i trivijalno s njihove strane moglo dovesti doovakve strahote? Bilo bi možda bolje da su zbilja pokušali to postići. Aline. To se dogodilo zahvaljujući njihovoj potrazi za slavom.»Idioti«, promrmljala sam.Zapuhao je vjetar. Zadrhtala sam, ovoga puta zbog hladnoće, a ne zbogvlastite nelagode. Proljeće se možda i približava, ali definitivno još nijestiglo.»Vratimo se unutra«, rekao je Dimitri.Okrenuli smo se, a dok smo hodali prema središtu srednjoškolskogkampusa, uočila sam je. Kolibu. Nijedno od nas nije usporilo ili jepogledalo, ali znala sam da je i on i te kako svjestan njezine prisutnostibaš kao i ja. Dokazao je to kad je trenutak kasnije progovorio.»Rose, u vezi onoga što se dogodilo...«»Znala sam. Znala sam da će doći do toga«, progunđala sam.Pogledao me zapanjeno.»Da će doći do čega?«»Do ovoga. Da ćeš mi održati dugačko predavanje o tome kako je to bilopogrešno, kako to nismo smjeli učiniti i kako se to više nikada nećeponoviti.«

219

Sve dok riječi nisu izišle iz mojih usta, nisam shvaćala koliko se bojim daće to reći. I dalje je bio šokiran.»Zašto to misliš?«»Jer si ti takav«, odgovorila sam mu. Mislim da sam zvučala pomalohisterično. »Uvijek želiš ispravno postupiti. A kada i pogriješiš, moraš topopraviti. Znam da ćeš reći da se ono što smo učinili nije smjelo dogoditii da bi volio...«Moj je govor prekinut kad me Dimitri obujmio oko struka i privukao uzase u sjeni stabla. Usne su nam se dotakle, a dok smo se ljubili, zaboravilasam na sve svoje brige i strahove da će reći kako smo pogriješili. Kolikogod to zvuči nemoguće, zaboravila sam i na smrt i uništenje strigoja.Samo na trenutak.Kad smo se najzad odvojili, i dalje me držao uz sebe.»Ne mislim da smo pogriješili«, nježno je rekao. »Drago mi je što smo toučinili. Da se možemo vratiti kroz vrijeme, ponovno bih to učinio.«Osjećaji su mi se uskovidali u grudima.»Stvarno? Kako to da si promijenio mišljenje?«»Jer ti je teško odoljeti«, odgovorio je. Moja ga je iznenađenost očitozabavljala. »I... sjećaš li se Rhondinih riječi?«Spomen njezina imena ponovno me šokirao. Ali tada sam se prisjetila skakvim ju je izrazom lica slušao i onoga što je rekao o svojoj baki.Pokušala sam se prisjetiti Rhondinih riječi.»Nešto o tome kako ćeš izgubiti nešto...« Očito ih se nisam dobro sjećala.»Izgubit ćeš ono što ti je najvrjednije, stoga to cijeni dok još možeš.«Naravno, on ih se sjećao od riječi do riječi. Tada sam im se podsmjehnula,ali sada sam ih pokušala dešifrirati. Isprva me zapljusnuo valoduševljenja: ja sam mu najvrjednija. Ali tada sam ga zapanjenopogledala.»Čekaj. Zar misliš da ću umrijeti? Zato si spavao sa mnom?«»Ne, ne, ne. Učinio sam to zato što... vjeruj mi, ne zbog toga. Bez obzirana pojedinosti i je li to uopće istina, bila je u pravu kad je rekla kako sestvari mogu lako promijeniti. Pokušavamo ispravno postupati, odnosno uskladu s onim što drugi kažu da je ispravno. Ali ponekad, kada se to kosi stvojom osobnošću... moraš izabrati. Još prije napada strigoja, dok samrazmišljao o svim problemima s kojima se mučiš, shvatio sam koliko miznačiš. To je sve promijenilo. Bio sam zabrinut za tebe, tako zabrinut.Nemaš pojma. Postalo je beskorisno ponašati se kao da bih ikada mogaostaviti život bilo kojeg moroja ispred tvojega. To se neće dogoditi makoliko drugi govorili da je to pogrešno. Stoga sam odlučio da to moramriješiti. A jednom kad sam to odlučio... ništa nas više nije sprječavalo.«Zastao je kao da preslušava vlastite riječi dok mi je sklanjao kosu s lica.

220

»Zapravo, mene ništa nije sprječavalo. Govorim u svoje ime. Nisam htioda ispadne kao da znam točno zašto si ti to učinila.«»Učinila sam to zato što te volim«, rekla sam kao da je to najočitija stvarna svijetu, što je i bila. Nasmijao se.»Sažela si u jednu rečenicu ono za što je meni trebao cijeli govor.«»Zato što je to jednostavno. Volim te i ne želim se više pretvarati da nijetako.«»Ni ja.« Ruka mu je s mojega lica skliznula prema mojoj ruci. Ispreplelismo prste i nastavili tako hodati. »Ne želim više laži.«»Što će se sada dogoditi? Mislim s nama. Jednom kad sve ovo završi...ovo sa strigojima...«»Pa, koliko mi god bilo mrsko potkrepljivati tvoje strahove, u jednom sibila u pravu. Ne možemo biti zajedno, ne dok traje školska godina. Moratćemo biti na distanci.«To me malo razočaralo, ali sam znala da je definitivno u pravu. Moždasmo došli do točke u kojoj više ne možemo nijekati svoju vezu, ali sedefinitivno ne možemo razmetati njome dok sam njegova učenica.Gacali smo po bljuzgi. Na stablima je cvrkutalo nekoliko raštrkanih pticavjerojatno iznenađenih tolikom živošću po danjem svjetlu. Dimitri sezamišljeno zagledao u nebo pred sobom.»Kad maturiraš i odeš s Lissom...« Nije dovršio. Trebalo mi je malovremena, ali shvatila sam što je htio reći. Gotovo mi je zastalo srce.»Tražit ćeš da te premjeste, zar ne? Nećeš joj biti čuvar.«»Samo tako možemo biti zajedno.«»Ali nećemo doista biti zajedno«, rekla sam. »Ostanemo li s njom, imatćemo isti problem, ja ću se više brinuti za tebe nego za nju. Potrebna sujoj dva čuvara potpuno posvećena njoj. Premjeste li me na neku drugudužnost u palači, bit ćemo stalno blizu jedno drugoga. A na takvomsigurnom mjestu čuvarski je raspored fleksibilniji.«Plačljivi, sebični dio mene odmah je htio početi kukati da je to glupo, iakozapravo nije. Nijedno rješenje koje nam se nudi nije idealno. Svako jeuključivalo donošenje teških odluka. Znala sam da mu je teško odreći seLisse. Stalo mu je do nje i želi je zaštititi gotovo jednako strastvenokoliko i ja. Ali još mu je više stalo do mene i mora napraviti tu žrtvu akoželi udovoljiti svom osjećaju za dužnost.»Pa«, rekla sam uviđajući nešto, »zbilja bismo se mogli više viđatibudemo li čuvali različite osobe. Možemo zajedno uzimati slobodno.Budemo li oboje s Lissom, morat ćemo se izmjenjivati i uvijek ćemo bitiodvojeni.«Bilo mi je žao kad su se stabla pred nama počela razrjeđivati, nisam htjelapustiti njegovu ruku. Ipak, u mojim su grudima bujali osjećaji nade i

MIN@

221

radosti. To mi se činilo pogrešnim s obzirom na tragediju koja je za nama,ali nisam si mogla pomoći.Nakon sveg tog vremena, nakon sve boli koju smo pretrpjeli, Dimitri i jaćemo uspjeti. Uvijek ostaje mogućnost da ne dobije posao u Palači, aličak i tako bismo povremeno mogli dobiti slobodno vrijeme i provesti gazajedno. Odvojenost bi bila bolna, ali uspjeli bismo. Uostalom, i to bi bilobolje nego nastaviti živjeti u laži.Da, to će se zbilja dogoditi. Deirdrina zabrinutost za to kako ću uspjetiuskladiti proturječne dijelove svoga života je uzaludna. Imat ću sve. ILissu i Dimitrija. Pomisao da ću biti s oboje ojačat će me. Pomoći će mida prebrodim napad strigoja. Pospremit ću je duboko u sebe kao kakavtalisman.Dimitri i ja neko vrijeme nismo izgovorili ni riječ. Kao i inače, nismotrebali. Znala sam da je jednako sretan kao i ja unatoč gruboj vanjštini.Gotovo smo već izišli iz šume i vratili se među ljude, kad je ponovnoprogovorio.»Uskoro ćeš navršiti osamnaest, ali svejedno...« Uzdahnuo je. »Kad seovo pročuje, mnogi neće biti oduševljeni.«»Da... pa morat će se nositi s tim.« Ja se mogu nositi s glasinama itračevima.»A imam i osjećaj da će tvoja majka obaviti neugodan razgovor samnom.«»Spremaš se suočiti sa strigojima, a bojiš se moje majke?«Na usnama mu je zatitrao osmijeh.»Ona je snaga kojoj se ne bih htio zamjeriti. Što si mislila, odakle ti tvojasnaga?«Nasmijala sam se.»Onda je čudo što se zamaraš mnome.«»Vrijedna si toga, vjeruj mi.«Ponovno me poljubio, a kao zaklon su mu poslužile posljednje sjenešume. U normalnom bi svijetu ovo bila vesela, romantična šetnja jutronakon seksa. Ne bismo se pripremali za bitku niti bismo se brinuli za onekoje volimo. Smijali bismo se i zezali dok bismo u tajnosti pripremali svojsljedeći romantični bijeg.Naravno, mi ne živimo u normalnome svijetu iako je, dok smo se ljubili,to bilo lako zamisliti.Nevoljko smo se razdvojili i napustili šumu. Krenuli smo prema zgradi ukojoj su ostali čuvari. Pred nama su mračni trenuci, ali dok mi je njegovpoljubac gorio na usnama, imala sam osjećaj da mogu sve.Čak i suočiti se sa skupinom strigoja.

222

Dvadesetsedmo poglavlje

Nitko nije primijetio da nas nema. Kako je i obećano, pojavilo se joščuvara i naš je broj porastao na gotovo pedeset, što je značilo da imamopravu vojsku. Kao i broj strigoja, taj je broj dosad nezabilježen, osimmožda u starim europskim legendama o epskim bitkama medu našimrasama. Na kampusu je bilo još čuvara, ali neki su morali ostati štititiškolu. Angažirano je i puno mojih razrednih kolega, ali (uključujućimene) samo nas je desetak išlo s ostalima u spilju.Sat prije polaska okupili smo se da još jednom prođemo plan. Naudaljenijoj strani spilje nalazi se velika prostorija i strigoji su senajvjerojatnije tamo smjestili kako bi mogli izići čim padne mrak. Napastćemo ih s obje strane. Sa svake će strane uči petnaest čuvara, a sa svakomće skupinom ići tri moroja. Na svakom će ulazu ostati deset čuvara kakobi zaustavili odbjegle strigoje. Ja sam dobila zadatak čuvati ulaz naudaljenijoj strani spilje. Dimitri i moja majka su u skupini koja će ući unju. Očajnički sam htjela biti s njima, ali znala sam da imam sreće što meuopće vode sa sobom. A na ovakvoj je misiji svaki posao jednako važan.Naša je mala vojska krenula žustrim korakom kako bi uspjela prevaliti tihosam kilometara. Računali smo da nam do tamo treba nešto više od satvremena i da će nam ostati dovoljno danjeg svjetla za borbu i povratak.Nijedan strigoj neće biti na straži na otvorenom i naši će moćinezamijećeno ući u spilju. Ali, jednom kad uđu, gotovo je sigurno da ćestrigoje njihov natprosječan sluh odmah upozoriti na napad.Dok smo im prilazili, nismo puno razgovarali. Nikome nije bilo do priče,a gotovo svaki razgovor ticao se detalja operacije. Kretala sam se uskupini s novacima, ali sam povremeno pogledavala prema Dimitriju isusretala njegov pogled. Imala sam osjećaj da nas sada povezuje nekakvanevidljiva veza, tako čvrsta i intenzivna da me čudilo što je drugi neprimjećuju. Njegovo je lice bilo borbeno ozbiljno, ali uočila sam smiješaku njegovim očima.Kad smo došli do bližeg ulaza u spilju, naša se skupina razdvojila. Dimitrii moja majka su ušli, a osjećaji koji su me obuzeli dok sam ih promatralaposve su se razlikovali od moje prethodne romantične epizode. Osjećalasam samo zabrinutost, zabrinutost da ih više neću vidjeti. Morala sam sepodsjetiti da su žilavi, da su dvoje najboljih čuvara. Izvuče li se itko izovoga, to će biti oni. Ja sam ona koja se treba paziti, a dok smo išli okoosamsto metara dugog podnožja planine, oprezno sam pospremila vlastiteosjećaje u malen odjeljak u zapećku svojega uma. Morat će ostati tamodok sve ovo ne završi. Uživjela sam se u svoju borbenu ulogu i ne mogudopustiti osjećajima da mi odvlače pozornost.

223

Već smo gotovo stigli do ulaza kad sam krajičkom oka uočila srebrnkastbljesak. Raznoraznim duhovima koji žive izvan zaštitnoga polja nisamdopuštala da mi se približe, ali ovog sam duha htjela vidjeti. Bolje sampogledala i vidjela Masona. Samo je tiho stajao, vječito tužna lica. I daljemi se činio neobično blijedim. Kad je naša skupina prošla, podigao jeruku. Nisam mogla sa sigurnošću odrediti pozdravlja li nas iliblagoslivlja.Na ulazu u spilju naša se skupina razdvojila. Alberta i Stan spremali su seuvesti dio skupine u spilju. Nepomično su stali na ulaz čekajući točnovrijeme ulaska dogovoreno s drugim dijelom skupine. ProfesoricaCarmack, moja učiteljica magije, bila je među morojima koji će ući snjima. Djelovala je nervozno, ali dosta odlučno.Kucnuo je čas i odrasli su nestali. Mi ostali poslagali smo se u krug okospilje. Na nebu su visjeli sivi oblaci, sunce je počelo zapadati, ali još smoimali vremena.»Ovo će biti lako«, promrmljala je Meredith, jedna od triju djevojaka izčetvrtog razreda. Zvučala je nesigurno, mislim da je to govorila više sebinego meni. »Ovo je sigurna stvar. Sredit će strigoje prije nego što itko odnjih išta shvati. Mi nećemo trebati prstom mrdnuti.«Nadala sam se da je u pravu. Bila sam spremna suprotstaviti im se, ali nebudem li trebala, to će značiti da je sve išlo po planu.Čekali smo. To je jedino što smo i mogli. Svaka minuta trajala je cijeluvječnost. A potom smo ga čuli: zvuk borbe. Prigušene krikove i mukleudarce. Nekoliko vrisaka. Svi smo bili napeti, tijela su nam bila tolikokruta da sam mislila da ćemo se raspuknuti. Naš je vođa bio Emil. Stajaoje najbliže ulazu s kolcem u rukama. Dok je promatrao tamu, spremanreagirati i na najmanji znak prisutnosti strigoja, na čelu mu se skupljaoznoj.Nekoliko minuta poslije začuli smo užurbane korake. Netko nam se u trkupribližavao. Naši su kolci bili spremni. Emil i još jedan čuvar primaknulisu se bliže ulazu pripremajući se skočiti i ubiti odbjeglog strigoja. Ali, izspilje nije izišao strigoj. Izišla je Abby Badica. Bila je izgrebana i prljava,ali živa. Lice joj je bilo izbezumljeno i prošarano suzama. Kad nas jeugledala, vrisnula je. Ali potom je shvatila tko smo i srušila se u naručjeprve osobe koja joj se našla na putu, Meredith. Meredith se iznenadila, aliju je zagrlila kako bi je umirila.»U redu je«, rekla joj je. »Sve je u redu. Među svojima si.«Meredith je nježno pustila Abby iz zagrljaja i odvela je do obližnjegstabla. Abby je sjela podno njega i rukama prekrila lice. Meredith sevratila na svoj položaj. Htjela sam utješiti Abby. Mislim da smo svi tohtjeli, ali to će morati pričekati.

224

Trenutak poslije izišao je još jedan moroj. Bio je to profesor Ellsworth,učitelj koji mi je predavao u petom razredu. I on je izgledao iscrpljeno, ana vratu su mu se vidjeli tragovi ugriza. Strigoji su se njime hranili, ali ganisu ubili. No unatoč svem užasu s kojim se suočio, profesor Ellsworthbio je smiren, a njegove su oči bile budne i na oprezu. Shvatio je o čemuje riječ i odmah izišao iz našega kruga.»Što se događa unutra?« upitao je Emil ne skrećući pogled sa spilje. Nekisu čuvari imali slušalice, ali pretpostavljam da je usred borbe bilo teškoslati izvješća.»Totalni je kaos«, rekao je profesor Ellsworth. »Ali izlazimo u obasmjera. Teško je reći tko se s kime bori, ali strigoji su zbunjeni. Anetko...« Namrštio se. »Vidio sam da netko rabi vatru na strigojima.«Nitko mu nije odgovorio. Prekomplicirano je da bismo se sada u toupuštali. On je to vjerojatno shvatio i povukao se sjesti uz Abby koja je idalje jecala.Abby i profesoru Ellsworthu uskoro su se pridružila još dva moroja ijedan dhampir kojeg nisam poznavala. Svaki put kad je netko izlaziomolila sam se da to bude Eddie. Do sada smo imali pet žrtava, stoga sampretpostavila da ostali bježe prema izlazu bližem školi.Ali, prošlo je nekoliko minuta a da nitko nije izišao. Majica mi je bilapotpuno natopljena znojem. Svako sam malo prebacivala kolac iz jedneruke u drugu. Toliko sam ga čvrsto držala da su mi se gotovo zgrčili prsti.Iznenada sam primijetila da se Emil trgnuo. Primao je poruku krozslušalicu. Bio je potpuno usredotočen na ono što čuje, a potom jepromrmljao odgovor. Pogledao nas je i obratio se trima novacima.»Vi, odvedite ih natrag u školu.« Pokazao je na one koji su uspjelipobjeći, a potom se okrenuo prema troje odraslih čuvara. »Uđite. Većinazatvorenika se izvukla, ali naši su ljudi još zarobljeni unutra upatpoziciji.« Čuvari su ušli bez oklijevanja, a nakon nekoliko trenutakanovaci su otišli sa svojim štićenicima.Ostalo nas je četvero, dvoje odraslih, Emil i Stephen, i dva novaka, Shanei ja. Napetost se mogla rezati nožem, jedva smo disali. Nitko više nijeizlazio. Nisu stizala nova izvješća. Emil je podigao pogled, djelovao jeuznemireno. Pratila sam njegov pogled. Uvidjela sam da je prošlo jošvremena. Sunce se osjetno spustilo. Emil se ponovno trgnuo, stigla je jošjedna poruka. Zabrinuto nas je pogledao.»Potrebno im je još ljudi kako bi pokrili bijeg na drugoj strani. Čini se danemamo velike gubitke. Samo imaju problema s povlačenjem.«Rekao je velike gubitke. Ne nemamo gubitaka. To znači da smo izgubilibarem jednu osobu. Zadrhtala sam.

225

»Stephene, ti uđi«, rekao je Emil. Oklijevao je, a ja sam odmah pročitalaoko čega dvoji. I on je htio ući, ali je kao vođa na ovoj strani trebao ostatido posljednjeg mogućeg trenutka. Vidjela sam da se sprema oglušiti onaredbu. Razmišljao je o tome da ude sa Stephenom i ostavi Shanea imene vani. No, istodobno se nije mogao prisiliti ostaviti samo dvojenovaka, bojao se da bi se moglo dogoditi nešto neočekivano. Emil jeuzdahnuo i pogledao nas.»Rose, uđi s njim.«Nisam tratila ni trenutak. Ušuljala sam se u spilju nakon Stephena iodmah me preplavio osjećaj mučnine. Vani je bilo hladno, ali što smodublje zalazili u spilju, postajalo je sve hladnije. I mračnije. Naše su očimogle podnijeti određenu količinu mraka, ali uskoro je postalopremračno. Upalio je malenu svjetiljku koja mu je bila zakačena za jaknu.»Volio bih ti reći što da radiš, ali ne znam što ćemo zateći«, rekao mi je.»Budi spremna na sve.«Tama je pred nama počela iščezavati. Zvuči su postajali sve glasniji.Ubrzali smo korak, osvrćući se na sve strane. Iznenada smo se našli uvelikoj prostoriji s karte. U jednom je kutu gorjela vatra, vatra koju jezapalio strigoj, ništa magično, koja je osvjedjavala prostoriju. Pogledalasam oko sebe i odmah shvatila što se dogodilo.Urušio se dio zida i kamenje je ostalo na hrpi. Iako pod njom nitko nijezatrpan, gotovo je u potpunosti blokirala otvor na drugoj strani spilje.Nisam znala je li urušavanje uzrokovala magija ili borba. Možda je riječ oslučajnosti. Koji god razlog bio u pitanju, desetero je strigoja zarobilosedmero čuvara, uključujući Dimitrija i Albertu. S ove strane nije ostaonijedan moroj korisnik vatre, ali po bljescima svjetlosti koji su dopiralikroz kamenje dalo se zaključiti da borba s druge strane još traje. Na tlu suležala tijela. Dva su bila strigojska, ali ostale nisam mogla razaznati.Problem je bio očit. Da bi netko prodro na drugu stranu, trebao bipraktički puzati što bi ga učinilo vrlo ranjivim. To znači da te strigojevalja srediti prije nego što se čuvari počnu povlačiti. Stephen i ja pomoćićemo im da izjednače svoje izglede. Strigojima smo prišli straga, alitrojica su nas osjetila i krenula prema nama. Dvojica su napala Stephena,a jedan mene.Istog sam se trena prebacila u borbenu ulogu. Iskalila sam sav svoj bijes ignjev. Spilja je bila primjerenija za borbu prsa u prsa, ali svejedno sam gauspjela izbjeći. Zapravo mi je tijesan prostor išao u prilog jer je strigojuzbog njegove krupnije građe bilo teže saginjati se i izbjegavati mojeudarce. Uglavnom sam mu bila izvan dosega, ali me ipak uspio zgrabiti itresnuti o zid. Ali to nisam ni osjetila. Nastavila sam se kretati i prešla unapad. Izbjegla sam njegov sljedeći napad, zadala mu nekoliko udaraca i,

226

zahvaljujući svojoj sitnijoj građi, uspjela sam se sagnuti i probosti gakolcem prije njegova sljedećeg udarca. Spretnim sam pokretom izvuklaoštricu i otišla pomoći Stephenu. On je sredio jednoga od svojihnapadača, a drugoga smo dokrajčili zajedno.To je značilo da nam je ostalo još sedmero strigoja. Ne, šestero.Zarobljeni čuvari, koji su imali sve više teškoća, uspjeli su ubiti jošjednoga. Stephen i ja izvukli smo iz kruga nama najbližeg strigoja. Bio jesnažan, star i jako moćan, a iako nas je bilo dvoje, nije ga bilo lako srediti.Najzad smo uspjeli. Kada se smanjio broj strigoja, ostali čuvari mogli suse lakše suprotstaviti onima koji su preostali. Počeli su se oslobađati izsvog nepovoljnog položaja pa smo strigoje mogli i brojčano nadjačati.Kada je broj strigoja spao na dva, Alberta nam je doviknula da počnemobježati. Raspored snaga u prostoriji se promijenio. Sada smo okružiliposljednja dva strigoja, što je omogućilo trojici čuvara da pobjegnu putemkojim sam ja ušla. Stephen je u međuvremenu ispuzao kroz otvor nadrugu stranu. Dimitri je kolcem probo jednoga od dvaju strigoja. Ostao jejoš jedan. Stephen je povirio glavom i doviknuo Alberti nešto što nisamuspjela razabrati. Ona mu je odvratila ni ne pogledavši ga. Ona, Dimitri ijoš dvojica opkolili su posljednjeg strigoja.»Rose«, zazvao me Stephen i mahnuo mi da dođem.Pokoravati se naredbama, to je naš posao. Napustila sam borbu i provuklase kroz otvor. Zahvaljujući svojoj sitnijoj građi, to mi je pošlo za rukomlakše nego njemu. Odmah za mnom došao je još jedan čuvar. S ove stranenije bilo nikoga. Borba je ili završila ili se preselila negdje drugdje. Porazbacanim tijelima dalo se zaključiti da je bilo žestoko. Vidjela sam višestrigoja, ali i jedno poznato lice: Yurija. Naglo sam pogledala premaStephenu koji je još jednom čuvaru pomagao da uđe. Potom je ušlaAlberta.»Mrtvi su«, rekla je. »Čini se da ih još nekoliko blokira povlačenje.Završimo s tim prije nego što zađe sunce.«Kroz otvor se posljednji provukao Dimitri. Kratko smo se pogledaliosjećajući olakšanje i odmah krenuli dalje. Ovo je bio dugačak dio tunelai požurili smo niz njega željni izvući svoje preostale ljude. Isprva nismonaišli ni na što, a potom smo pred sobom ugledali bljeskove koji suupućivali na borbu. Profesorica Carmack i moja majka borile su se protivtroje strigoja. Moja ih je skupina opkolila i strigoji su pali u roku nekolikosekundi.»To je to što se tiče ove skupine«, protisnula je moja majka. Bila samzahvalna što je živa. »Ali čini mi se da ih ovdje ima više nego što smomislili. Najvjerojatnije su neki strigoji ostali ovdje dok je ostatak išaonapasti školu. Ostatak naših, oni koji su preživjeli, već je izišao.«

227

»U spilji ima još odvojaka«, rekla je Alberta. »Strigoji se možda tamoskrivaju.«Moja se majka složila s njom.»Možda. Neki znaju da smo ih nadjačali pa će jednostavno pričekati daiziđemo, a kasnije će pobjeći. Ostali bi mogli krenuti za nama.«»Što ćemo?« upitao je Stephen. »Dokrajčit ćemo ih ili ćemo se povući?«Okrenuli smo se prema Alberti. Ona je brzo odlučila.»Povući ćemo se. Sredili smo ih koliko smo mogli, a sunce zapada.Moramo se vratiti iza zaštitnih polja.«Otišli smo iako smo bili tako blizu pobjede, požurila nas je svjetlost kojaje nestajala. Dok smo se kretali, Dimitri je bio iza mene.»Je li Eddie izišao?« Nisam vidjela njegovo tijelo, ali nisam ni obraćalapreviše pozornosti.»Jest«, odgovorio je Dimitri nepravilno dišući. Sam Bog zna protiv kolikose strigoja danas borio. »Praktički smo ga morali prisiliti da iziđe. Htio seboriti.« Tipično za Eddieja.»Sjećam se ovog zavoja«, rekla je moja majka dok smo žurili iz spilje.»Blizu smo. Uskoro bismo trebali ugledati svjetlost.« Do sada su nam putpokazivale samo svjetiljke zakvačene za naše jakne.Osjetila sam mučninu samo djelić sekunde prije napada. Na jednom nas jekrižanju zaskočilo sedmero strigoja. Propustili su prethodnu skupinu iostali u zasjedi čekati nas, troje s jedne, četvero s druge strane. Jedan odčuvara, Alan, to nije očekivao. Strigoj ga je zgrabio i bez ikakve mukeslomio mu vrat. To me toliko podsjetilo na ono što se dogodilo Masonuda sam se ukipila. No, pribrala sam se i pripremila se uskočiti u borbu.Ali, bili smo u uskom dijelu tunela i nismo se svi mogli probiti dostrigoja. Ja sam zapela na začelju. Uz mene je bila profesorica Carmackkoja je uspjela vidjeti i zapaliti nekoliko strigoja te tako olakšati čuvarimakoji su se s njima borili da ih probodu kolcem.Alberta je ugledala mene i još nekoliko čuvara.»Počnite s povlačenjem!« doviknula nam je.Nitko od nas nije htio otići, ali nismo mogli pomoći. Vidjela sam da smoizgubili još jednog čuvara i zastalo mi je srce. Nisam ga poznavala, ali tonije bilo važno. Moja je majka odmah zaskočila strigoja koji ga je napao izabola mu kolac u srce.Nakon toga više nisam vidjela borbu jer sam s još trojicom čuvara zašlaiza ugla. Niže niz hodnik ugledala sam blijedoljubičasto svjedo. Izlaz.Promatrale su nas oči ostalih čuvara. Uspjeli smo. Ali gdje su ostali?Potrčali smo prema otvoru i izišli na zrak. Moja se skupina okupila okoizlaza željno iščekujući da vidi što se dogodilo. Ispunio me očaj kad sam

228

primijetila da je sunce već gotovo nestalo. I dalje sam osjećala mučninu,što je značilo da su strigoji još uvijek živi.Nekoliko trenutaka kasnije družina moje majke jureći se spustila nizhodnik. Sudeći po njihovu broju, izgubili smo još jednog čovjeka. Ali bilisu tako blizu. Svi oko mene bili su napeti. Tako blizu. Tako blizu.Ipak, ne dovoljno. Troje strigoja čekalo ih je u zasjedi u jednom ododvojaka. Prošli smo pokraj njih, ali nas su propustili. Sve se odvilomunjevitom brzinom, nitko nije uspio reagirati na vrijeme. Jedan odstrigoja ugrabio je Celeste, njegova su usta i očnjaci posegnuli zanjezinim obrazom. Začula sam prigušen vrisak i vidjela kako krv šiklja nasve strane. Jedan od strigoja napao je profesoricu Carmack, ali ju je mojamajka odgurnula prema nama.Treći je strigoj zgrabio Dimitrija. Otkad ga poznajem, nikad nisam vidjelada se pokolebao. Uvijek je bio brži, uvijek je bio jači od svih ostalih. Aliovoga puta nije. Strigoj ga je iznenadio, a ta mala prednost bila jedovoljna.Zagledala sam se. Bio je to onaj plavi strigoj. Onaj koji mi se bio obratiotijekom bitke u školi.Ugrabio je Dimitrija i bacio ga na tlo. Uhvatili su se u koštac, odmjerilisnage, a potom sam vidjela kako su se njegovi očnjaci žarili u Dimitirjevvrat. Crvene su se oči podigle i susrele moje.Začula sam još jedan vrisak, ovoga puta svoj.Moja je majka krenula prema Dimitriju , ali pojavilo se još pet strigoja.Nastao je kaos. Više nisam vidjela Dimitrija, nisam vidjela što mu sedogodilo. Majčinim je licem preletio nesiguran izraz dok je pokušavalaodlučiti treba li pobjeći ili boriti se, a potom je s izrazom žaljenjanastavila trčati prema nama i izlazu. Ja sam u međuvremenu pokušalaotrčati unutra, ali netko me zaustavio. Bio je to Stan.»Rose, što to radiš? Dolazi ih još.«Zar nije shvaćao? Dimitri je unutra. Moram izvući Dimitrija.Moja majka i Alberta izletjele su iz spilje vukući za sobom profesoricuCarmack. Progonila ih je skupina strigoja koja se klizeći zaustavilaugledavši svjetlost što je sve više blijedjela. Ja sam se još uvijek odupiralaStanu. Iako mu nije bila potrebna pomoć, majka me zgrabila pa su meodvukli.»Rose, moramo otići odavde!«»On je unutra!« vrisnula sam napinjući se što sam jače mogla. Kako samuspjela ubiti strigoje, a sada se ne mogu osloboditi njih? »Dimitri jeunutra! Moramo se vratiti po njega! Ne možemo ga ostaviti!«

229

Histerično sam trabunjala i vikala da moramo spasiti Dimitrija. Majka mesnažno protresla i potom se nagnula prema meni da su nam se lica gotovodoticala.»Rose, on je mrtav! Ne možemo se vratiti unutra. Sunce će zaći u rokupetnaest minuta, a oni nas čekaju. Ulovit će nas mrak prije nego što sedomognemo zaštitnih polja. Trebamo svaku sekundu koju imamo, amožda nam ni to neće biti dovoljno.«Vidjela sam kako su se strigoji okupili oko ulaza, crvene su im se oči sjaleu iščekivanju. Potpuno su ispunili otvor, mislim da ih je bilo desetero.Možda i više. Moja je majka ponovno bila u pravu.S obzirom na njihovu brzinu, naša petnaestominutna prednost možda nećebiti dovoljna. Ali ja svejedno nisam mogla zakoračiti. Nisam moglaprestati zuriti u spilju, prema mjestu gdje je ostao Dimitri, gdje je ostalapolovica moje duše. On ne može biti mrtav. A ako jest, onda ću i jasigurno umrijeti.Majka me ošamarila, bol me otrijeznila.»Bježi!« doviknula mi je. »On je mrtav! A ti mu se nećeš pridružiti!«Na njezinu sam licu vidjela paničan strah, bojala se da ću ja, njezina kći,stradati. Prisjetila sam se kako je Dimitri rekao da bi radije umro negovidio kako ja umirem. A ostanem li samo ovako glupo stajati i dopustim listrigojima da me srede, oboje ću ih iznevjeriti.»Bježi!« zavapila je.Niz obraze su mi se počele slijevati suze i ja sam pobjegla.

Dvadesetosmo poglavlje

Uslijedilo je dvanaest najdužih sati u mome životu.Naša se skupina uspjela sigurno vratiti u kampus iako smo većinu bijegaproveli trčeći, što nije bilo lako s toliko ozlijeđenih. Sve sam vrijemeosjećala mučninu, vjerojatno zbog blizine strigoja. Ako su i bili u blizini,nisu nas uspjeli sustići, a moguće je i da mi je jednostavno bilo loše odsvega što se dogodilo u spilji.Kad smo se vratili iza zaštitnih polja, zaboravili su na ostale novake imene. Bili smo na sigurnom i odrasli su se sada morali pobrinuti zamnoge druge stvari. Svi su zarobljenici spašeni, svi koji su bili živi. Baškako sam se bojala, strigoji su odlučili gricnuti jednoga prije nego što smomi stigli do njih. To je značilo da smo ih spasili dvanaestero. Izgubili smošest čuvara, medu kojima i Dimitrija. Te brojke nisu strašne s obzirom nato s koliko smo se strigoja suočili, ali uzme li se razlika, ispada da smo

230

zapravo spasili samo šest života. Je li gubitak života svih tih čuvara biodoista vrijedan toga?»Ne možeš tako gledati na to«, rekao mi je Eddie dok smo išli premaambulanti. Svima, zatvorenicima i napadačima, naređeno je da odu napregled. »Niste samo spasili te živote. Ubili ste gotovo trideset strigojaplus one u kampusu. Razmisli o tome koliko bi oni ljudi ubili. Zapravo stespasili i sve njih.«Razuman dio mene znao je da je u pravu, ali kakve veze razum ima s biločime kad je Dimitri možda mrtav? Iako je to uskogrudno i sebično, u tomsam trenutku htjela mijenjati sve te živote za njegov. Ali on to ne bi htio,poznajem ga.A postojala je i malena, sićušna mogućnost da nije mrtav. Iako je ugrizdjelovao prilično ozbiljno, možda ga je strigoj samo onesposobio ipobjegao. Možda sada leži u spilji, umire i treba liječničku pomoć.Pomisao na njegovu bespomoćnost i našu nemogućnost da mupomognemo izluđivala me. Ali, nismo se mogli vratiti. Ne dok ne svane.Druga skupina će tada otići po naše umrle i dovesti ih kako bismo ihpokopali. Do tada mogu samo čekati.Dr. Olendzki me na brzinu pregledala, zaključila da nemam potres mozgai poslala me da si sama zavijem ogrebotine. Ona se trebala pobrinuti zaone koji su bili u puno gorem stanju od mene.Znala sam kako bi bilo pametno da odem u svoj dom ili Lissi. Dobro bimi došao odmor, a kroz vezu sam osjetila da me doziva. Bila je zabrinuta.Bojala se. Ali znala sam da će uskoro doznati novosti. Nisam joj bilapotrebna, a ja je nisam htjela vidjeti. Nisam nikoga htjela vidjeti. Stogasam umjesto u dom otišla u kapelicu. Morala sam nešto raditi dok ne budemoguće otići pregledati spilju. A molitva je opcija kao i svaka druga.Kapelica je tijekom dana uglavnom bila prazna, ali ne i danas. To me nijetrebalo iznenaditi. S obzirom na svu smrt i tragediju u posljednja dvadesetčetiri sata, bilo je posve prirodno da ljudi potraže utjehu. Neki su sjedilisami, neki u skupinama. Plakali su. Klečali su. Molili se. Neki su samogledali u prazno, nisu mogli vjerovati da se to dogodilo. Otac Andrewkružio je svetištem, s mnogima je razgovarao.Pronašla sam praznu klupu u stražnjem dijelu i sjela. Privukla samkoljena, obujmila ih rukama i položila glavu na njih. Sve nas nadzirali susveci i anđeli sa zidova.Dimitri ne može biti mrtav. Nema šanse. Da je mrtav, ja bih to znala.Nitko ne može oduzeti takav život. Nitko tko me držao onako kako me onjučer držao ne može biti mrtav. Bili smo previše živi. Smrt ne bi mogladržati korak s nečim takvim.

231

Oko zapešća mi je bila Lissina krunica chotki i ja sam prstom prešla prekokriža i zrnaca. Očajnički sam se trudila misli pretočiti u molitvu, ali nisamznala kako. Pretpostavila sam da je Bog, ako je stvaran, dovoljno moćanda zna što mu želim reći čak i ako ja ne izgovorim te riječi.Prošli su sati. Ljudi su dolazili i odlazili. Umorila sam se od sjedenja inakon nekog sam se vremena ispružila na klupi. Sa zlatno oličenog stropapromatralo me još svetaca i anđela. Toliko Božjih pomoćnika, pomislilasam, ali kakva je zapravo korist od njih?Nisam ni shvatila da sam zaspala dok me Lissa nije probudila. I sama jeizgledala poput anđela, plava raspuštena kosa uokvirivala joj je lice.Njezine su oči bile nježne i suosjećajne kao i oči svetaca.»Rose«, rekla je. »Svugdje smo te tražili. Zar si sve vrijeme ovdje?«Sjela sam. Osjećala sam se umorno i smušeno. S obzirom na to da večerprije nisam spavala i da sam potom otišla u borbu, moj je umor bio posverazumljiv.»Uglavnom«, rekla sam joj.Odmahnula je glavom.»Prošlo je već nekoliko sati. Trebala bi nešto pojesti.«»Nisam gladna.« Nekoliko sati. Zgrabila sam je za ruku. »Koliko je sati?Je li svanulo?«»Nije. Do svanuća ima još pet sati.«Pet sati. Kako ću izdržati još toliko dugo?Lissa mi je dotaknula lice. Osjetila sam kako magija plamti kroz našuvezu, a potom sam na svojoj koži osjetila tople i hladne trnce. Modrice iposjekotine su nestale.»Ne bi to smjela raditi«, rekla sam.Usnama joj je preletio smiješak.»Cijeli dan to radim. Pomažem dr. Olendzki.«»Čula sam. Čovječe, to je doista neobično. Mislim, uvijek smo toskrivale, razumiješ me?«»Sada nije važno što svi znaju za to«, rekla je i slegnula ramenima.»Nakon svega što se dogodilo, morala sam pomoći. Toliko je ljudiozlijeđeno, a ako to znači da moja tajna mora izići na vidjelo... pa, to seprije ili poslije ionako moralo dogoditi. I Adrian pomaže iako on ne možepuno učiniti.«A onda mi je sinulo. Uspravila sam se.»Bože, Liss. Ti ga možeš spasiti. Ti možeš pomoći Dimitriju.«Njezino lice i našu vezu preplavila je tuga.»Rose«, rekla je tiho, »Dimitri je mrtav.«»Ne«, odvratila sam. »Ne može biti mrtav. Ne razumiješ... Mislim da jesamo ozlijeđen. Vjerojatno teško ozlijeđen. Ali budeš li prisutna kad ga

232

dovedemo, moći ćeš ga iscijeliti.« Tada mi je na um pala najluđa mogućazamisao. »A ako... ako i jest umro...« Boljelo me dok sam izgovarala teriječi. »Možeš ga vratiti! Baš kao što si mene vratila. I on može biti odsjenke poljubljen.«Lice joj je postalo još tužnije. Iz nje je isijavalo žaljenje, koje je ovogaputa bilo usmjereno na mene.»Ne mogu to učiniti. Vraćanje ljudi iz mrtvih strašno iscrpljuje energiju...Osim toga, mislim da to ni ne bih mogla učiniti s nekim tko je toliko dugomrtav. Mislim da to mogu samo odmah nakon što nastupi smrt.«Čula sam očaj u svome glasu.»Ali moraš probati.«»Ne mogu...« Progutala je knedlu. »Čula si što sam rekla kraljici. To samdoista i mislila. Ne mogu ići uokolo i vraćati u život svakog mrtvaca. Tobi preraslo u zloporabu za kakvu se Viktor zalagao. Zbog toga to itajimo.«»Pustila bi ga da umre? Ne bi ga spasila? Ne bi to učinila za mene?«Nisam vikala, ali definitivno sam bila preglasna za crkvu. Gotovo su sviveć bili otišli, a s obzirom na razinu boli oko nas, sumnjam da bi itkopridavao veliku važnost ispadu.»Ja bih za tebe učinila sve. Znaš to. A ti ovo ne želiš učiniti za mene?«Bila sam na rubu plača.Lissa me proučavala, glavom joj se uskovitlalo milijun misli. Proučavalaje moje riječi, moj izraz, moj glas. A onda je shvatila. Najzad je shvatilašto osjećam prema Dimitriju, da smo imali više od odnosa učitelja iučenika. Osjetila sam kako joj se sve rasvjetljava u glavi. Odjednom jepovezala nebrojene konce: moje komentare, kako smo se Dimitri i japonašali kad smo bili zajedno... sve je odjednom dobilo smisao, stvarikoje prije nije primjećivala. Istodobno su joj se počela rojiti pitanja, alinije mi postavila ni jedno niti mi je spomenula što je upravo shvatila.Samo me je uhvatila za ruku i primaknula k sebi.»Rose, tako mi je žao. Tako mi je žao. Ne mogu.«Nakon toga sam joj dopustila da me odvede odade, vjerojatno da neštopojedem. Ali kad sam sjela za stol u blagovaonici i zagledala se u pladanjpred sobom, od same pomisli na hranu postalo mi je još mučnije nego ublizini strigoja. Nakon toga je odustala, shvativši da neću ništa učiniti dokne doznam što se dogodilo s Dimitrijem. Otišle smo u njezinu sobu i jasam legla na krevet. Sjela je uz mene, ali nisam htjela razgovarati. Uskorosam opet usnula.Kad sam se probudila, uz mene je bila moja majka.»Rose, vraćamo se pretražiti spilju. Ne možeš s nama do nje, ali ako želiš,možeš poći do granice kampusa.«

233

To je bilo najbolje što mi se nudilo. Ako to znači da ću doznati što sedogodilo s Dimitrijem barem sekundu prije nego ako ostanem ovdje,učinit ću to. Lissa je pošla sa mnom za okupljenom družinom čuvara. Idalje sam bila povrijeđena što je odbila iscijeliti Dimitrija, ali dio menepotajno se nadao da će to učiniti kad ga vidi.Čuvari su za svaki slučaj oformili veliku skupinu za pretraživanje spilje.Ipak, bili smo prilično uvjereni da su strigoji otišli. Izgubili su prednost isigurno su znali da ćemo, budemo li se vratili po tijela svojih poginulih,doći s novim ljudima. Svi preživjeli strigoji sigurno su otišli.Čuvari su izišli iz zaštitnih polja, dok smo mi koji smo ih pratili ostaličekati uz granicu. Šutjeli smo. Vjerojatno će proći tri sata dok se ne vrate,ako računamo i vrijeme koje im treba do tamo i natrag. Nastojećizanemariti mračan, sumoran osjećaj u sebi, sjela sam na do i položilaglavu na Lissno rame. Nadala sam se da će vrijeme proletjeti.Moroj korisnik vatre napravio je krijes oko kojeg smo se svi okupili.Vrijeme je sporo protjecalo, ali najzad je ipak prošlo. Netko je doviknuoda se čuvari vraćaju. Skočila sam i otrčala pogledati. Kad sam ih ugledala,ukipila sam se.Nosila. Nosila s tijelima ubijenih. Lica mrtvih čuvara bila su blijeda,njihove su oči bile slijepe. Jedan od moroja povratio je iza grma. Lissa jezaplakala. Jednoga po jednoga pronijeli su ih mrtve pokraj nas. Ja sam ihnetremice promatrala, osjećala sam hladnoću i prazninu, pitala sam sehoću li vidjeti i njihove duhove sljedeći put kad napustim zaštitna polja.Najzad se vratila cijela skupina. Bilo je pet tijela, ali činilo se da ih je pettisuća. No, jedno tijelo nisam vidjela. Ono zbog kojega sam strepila.Otrčala sam majci. Pomagala je nositi nosila. Nije me ni pogledala,sigurno je znala što sam očekivala od nje.»Gdje je Dimitri?« odlučno sam upitala. »Je li...« Bilo je previše nadati setome, previše čak i za upitati. »Je li živ?« O, bože. Što ako su mojemolitve uslišane? Što ako je ozlijeđen i čeka da mu pošalju liječnika?Majka mi nije odmah odgovorila. A kada jest, jedva sam joj prepoznalaglas.»Rose, on nije bio tamo.«Posrnula sam na neravnom du i morala požuriti da je ponovno sustignem.»Čekaj, što to znači? Možda je ozlijeđen i otišao je po pomoć...«I dalje me nije htjela pogledati.»Ni Molly nije bila tamo.«Molly je morojka kojom su se hranili. Bila je mojih godina, visoka iprelijepa. U spilji sam vidjela njezino tijelo, isisali su joj krv. Definitivnoje bila mrtva. Nema šanse da je bila ozlijeđena i da je negdje oteturala.Molly i Dimitri. Njihova su tijela nestala.

234

»Ne«, protisnula sam. »Ne misliš da...«Iz majčina je oka potekla suza. Kod nje nikada nisam vidjela ništa slično.»Ne znam što da mislim, Rose. Ako je preživio, moguće je da... mogućeje da su ga poveli sa sobom za kasnije.«Pomisao da bi im Dimitri mogao poslužiti kao »zalogajčić« bila jeprestrašna da bi se mogla izraziti, ali ne toliko strašna koliko alternativatome. Obje smo to znale.»Ali ne bi poveli Molly za kasnije. Već je neko vrijeme bila mrtva.«Moja je majka kimnula.»Žao mi je, Rose. Ne možemo sa sigurnošću znati. Vjerojatno su obojemrtvi, a strigoji su odvukli njihova tijela.«Lagala je. Po prvi put u životu moja je majka izrekla laž kako bi mezaštitila. Nije bila tip osobe koji bi me tješio, tip osobe koji bi izmišljaopriče kako bi se netko osjećao bolje. Uvijek je govorila okrutnu istinu.Ali ne i ovaj put.Zaustavila sam se, a skupina je nastavila koračati uz mene. Sustigla meLissa, zabrinuta i zbunjena.»Što se događa?« upitala me.Nisam joj odgovorila. Okrenula sam se i jurnula natrag prema zaštitnimpoljima. Potrčala je za mnom izvikujući moje ime. Nitko drugi nije nasprimijetio. Tko bi mogao biti dovoljno glup da prijeđe zaštitna poljanakon svega što se dogodilo?Ali ja sam bila. Bio je dan i nisam se bojala. Prošla sam uz mjesto nakojem je Jessejeva skupina napala Lissu i prešla nevidljivu crtu koja jeoznačavala granicu Akademijina posjeda. Lissa je na trenutak oklijevala,a potom mi se pridružila. Trčeći za mnom, ostala je bez zraka.»Rose, što to...«»Masone!« zavapila sam. »Masone, trebam te.«Trebalo mu je neko vrijeme da se materijalizira. Ovoga puta nije bio samoultrablijed, titrao je kao žarulja koja samo što nije pregorjela. Promatraome. Iako je njegov izraz bio isti kao i uvijek, imala sam uvrnut osjećaj dazna što ću ga pitati. Lissa je stajala uz mene i zurila malo u mene, maloprema mjestu s kojim sam razgovarala.»Masone, je li Dimitri mrtav?«Mason je odmahnuo glavom.»Je li živ?«Mason je odmahnuo glavom.Ni živ ni mrtav. Svijet oko mene se zavrtio, pred očima su mi zaplesaleraznobojne iskre. Vrtjelo mi se zbog pomanjkanja hrane i umalo sam seonesvijestila. Morala sam se pribrati. Morala sam mu postaviti još jedno

235

pitanje. Od svih žrtava... od svih žrtava koje su imali na raspolaganju,sigurno se nisu odlučili baš za njega.Sljedeće su mi riječi zapele u grlu i ja sam pala ničice dok sam ihizgovarala.»Je li on... je li Dimitri strigoj?«Mason je na trenutak oklijevao, kao da mi se boji odgovoriti, a zatim je,kimnuo.Raspuklo mi se srce. Srušio mi se cijeli svijet.Izgubit ćeš ono što ti je najvrjednije...Rhonda nije govorila o meni. Nije govorila čak ni o njegovu životu.Ono što ti je najvrjednije.Govorila je o njegovoj duši.

Dvadesetdeveto poglavlje

Otprilike tjedan kasnije pojavila sam se pred Adrianovim vratima.Od napada nismo imali predavanja, ali je uobičajena zabrana izlaska idalje bila na snazi i bilo je gotovo vrijeme spavanja. Na Adrianovu licumogao se iščitati potpuni šok kad me ugledao. Po prvi sam puta japotražila njega, a ne on mene.»Malena dhampirice«, rekao je i odmaknuo se. »Uđi.«Ušla sam, a dok sam prolazila pokraj njega, zapljusnuo me miris alkohola.Akademijina gostinjska kuća bila je lijepa, ali on se definitivno nijepreviše trudio održavati je čistom. Imala sam osjećaj da je pio sve vrijemeod napada. Televizor je bio uključen, a na stoliću uz kauč bila jepoluprazna boca votke. Uzela sam je i pročitala etiketu. Bila je na ruskom.»Pogrešan trenutak?« upitala sam ga i vratila bocu na stolić.»Za tebe nikada«, galantno mi je odgovorio. Izgledao je iscrpljeno. I daljeje bio zgodan, ali ispod očiju su mu bili tamni kolutovi kao da je lošespavao. Pokazao mi je rukom prema naslonjaču i sjeo na kauč. »Nisam tebaš viđao.«Naslonila sam se.»Nisam htjela biti viđena«, priznala sam.Od napada gotovo ni s kim nisam razgovarala. Puno sam vremena provelasama ili s Lissom. Tješila me njezina prisutnost, ali nismo punorazgovarale. Shvaćala je da moram prihvatiti puno toga i jednostavno jebila tu za mene, nije me tjerala da razgovaram o stvarima o kojima nisamhtjela razgovarati, iako mi je htjela postaviti hrpu pitanja.

236

Poginulima je odana zajednička posljednja počast iako su njihove obiteljiorganizirale vlastite pogrebe za svakoga posebno. Ja sam otišla nazajednički obred. Kapelica je bila krcata, a bilo je mjesta samo za stajanje.Otac Andrew pročitao je imena pokojnika, a među njih je ubrojio iDimitrija i Molly. Nitko nije razgovarao o onome što im se zbiljadogodilo. Ionako je bilo previše boli. Utapali smo se u njoj. Nitko nijeznao kako će se Akademija oporaviti i nastaviti raditi.»Izgledaš gore od mene«, rekla sam Adrianu. »Mislila sam da je tonemoguće.« Primaknuo je bocu usnama i dobro povukao. »Ne, ti uvijekdobro izgledaš. Što se mene tiče... pa, teško je to objasniti. Aure počinjudjelovati na mene. Previše je tuge uokolo. Ne možeš to ni zamisliti. Zračiiz svih na duhovnoj razini. To postaje prejako. U usporedbi s tim, tvojamračna aura djeluje gotovo veselo.«»I zato piješ?«»Da. To mi, srećom, odmah oduzima mogućnost da vidim aure, tako da tidanas ne mogu podnijeti izvješće.« Ponudio me je bocom, ali odmahnulasam glavom. Slegnuo je ramenima i popio još jedan gudjaj. »Onda, Rose,kako ti mogu pomoći? Imam osjećaj da nisi ovdje samo da provjeriš kakosam.«Bio je u pravu i ja sam se osjećala mrvicu loše zbog toga. Posljednji samtjedan puno razmišljala. Teško mi je bilo prihvatiti tugu koju sam osjećalazbog Masona. Zapravo, još je nisam uspjela probaviti kad je počela pričas duhovima. Sada ponovno moram oplakivati. Na kraju krajeva, nisamizgubila samo Dimitrija. Umrli su učitelji, čuvari i moroji. Nije umronijedan od mojih bliskih prijatelja, ali jesu ljudi koje sam znala spredavanja. Bili su polaznici Akademije otkad i ja i nisam mogla zamislitida ih više nikada neću vidjeti. Morala sam se nositi s puno gubitaka, smnogima se pozdraviti posljednji put.Ali... Dimitri. On je poseban slučaj. Uostalom, kako se možeš pozdraviti snekim tko zapravo i nije otišao? U tome i jest problem.»Potreban mi je novac«, rekla sam Adrianu ne zamarajući se tražitiisprike. Podigao je obrvu.»Neočekivano. Barem od tebe. Drugi ga često traže. Objasni mi, lijepomolim, što bih to financirao?«Odvratila sam pogled i usredotočila ga na televizor. Prikazivala senekakva reklama za dezodorans.»Napuštam Akademiju«, najzad sam rekla.»Također neočekivano. Nedostaje ti nekoliko mjeseci do mature.«Pogledi su nam se susreli.»Nije važno. Moram obaviti neke stvari.«

237

»Nisam očekivao da ćeš odustati od toga da postaneš čuvarica. Pridružitćeš se krvnim kurvama?«»Ne«, odgovorila sam. »Naravno da neću.«»Ne moraš se vrijeđati. To nije tako nerazumna pretpostavka. Što ćešraditi ako nećeš postati čuvarica?«»Rekla sam ti. Moram obaviti neke stvari.«Podignuo je obrvu.»Stvari zbog kojih ćeš upasti u neprilike?«Slegnula sam ramenima. Nasmijao se.»Glupo pitanje, ha? Sve što radiš dovodi te u neprilike.« Podbočio selaktom na naslon za ruke. »Zašto si onda došla tražiti novac od mene?«»Jer ga ti imaš.«I to ga je nasmijalo.»A zašto misliš da ću ti ga dati?« Nisam odgovorila. Samo sam gapogledala upotrijebivši svoj ženski šarm. Njegov je osmijeh nestao, azelene su mu se oči frustrirano stisnule. »K vragu, Rose. Ne čini to. Nesada. Igraš na ono što osjećam prema tebi. To nije fer.«Ispio je još votke. Bio je u pravu. Obratila sam mu se jer sam mislila damogu iskoristiti njegovu zaljubljenost kako bih dobila ono što želim. Toje bilo nisko od mene, ali nisam imala izbora. Ustala sam i sjela uz njega.Uhvatila sam ga za ruku.»Adriane, molim te«, rekla sam. »Molim te, pomozi mi. Samo se tebimogu obratiti.«»To nije pošteno«, ponovio je pomalo nerazgovijetno. »Gledaš me timzavodničkim očima, a zapravo ne želiš mene. Nikada me nisi željela.Uvijek si željela Belikova, a sam Bog zna što ćeš učiniti sada kada ga višenema.«Ponovno je bio u pravu.»Pomoći ćeš mi?« upitala sam ga i dalje igrajući na šarm. »Ti si jedini skojim mogu razgovarati... jedini koji me doista razumije...«»Hoćeš li se vratiti?« odvratio mi je.»Jednom.«Nagnuo je glavu unatrag i duboko uzdahnuo. Njegova kosa koja je uvijekbila pomodno neuredna danas je bila samo neuredna.»Možda je najbolje da odeš. Možda ćeš ga brže preboljeti odeš li na nekovrijeme. A neće ti škoditi ni da se udaljiš od Lissine aure. Možda to usporitamnjenje tvoje aure, možda zaustavi taj gnjev koji te neprestanoobuzima. Trebaš biti sretnija. I prestati viđati duhove.«Moja je zavodljivost na trenutak popustila.»Duhovi mi se ne priviđaju zbog Lisse. Dobro, priviđaju mi se, ali neonako kako ti misliš. Priviđaju mi se jer sam od sjenke poljubljena.

238

Povezana sam sa svijetom mrtvih i što više ubijam, naša povezanostpostaje snažnija. Zato vidim mrtve i osjećam se čudno u blizini strigoja.Mogu ih osjetiti. I oni su povezani s tim svijetom.«Namrštio se.»Želiš reći da aure ne znače ništa? Da ne preuzimaš na sebe djelovanjeduha?«»Ne. I to se događa. Zato to sve i jest tako zbunjujuće. Mislila sam da je upitanju samo jedna stvar, ali riječ je o dvjema. Duhovi mi se priviđaju jersam od sjenke poljubljena. A postajem... uznemirena i ljuta... čak i zla...jer preuzimam Lissinu mračnu stranu. Zato moja aura tamni i zato sam uposljednje vrijeme toliko gnjevna. Trenutačno se to manifestira kaozlovolja...« Namrštila sam se prisjetivši se noći kada me Dimitri spriječioda odem za Jessejem. »Ali ne znam u što to može prerasti.«Adrian je duboko uzdahnuo.»Zašto je s tobom sve tako komplicirano?«»Hoćeš li mi pomoći? Adriane, molim te.« Pomilovala sam mu ruku.»Molim te, pomozi mi.«Nisko, nisko. To je bilo tako nisko od mene, ali nije mi bilo važno. Važanmi je samo Dimitri. Adrian mi je najzad uzvratio pogled. Po prvi je putadjelovao ranjivo.»Hoćeš li mi pružiti pravu priliku kad se vratiš?«Sakrila sam iznenađenje.»Kako to misliš?«»Tako kako sam rekao. Nikada me nisi htjela, nikada me nisi ni uzela uobzir. Cvijeće, očijukanje... sve to samo se odbilo od tebe. Bila si tolikoluda za njim, a nitko to nije primijetio. Odeš li obaviti svoje, hoćeš li meshvatiti ozbiljno? Hoćeš li mi dati šansu kad se vratiš?«Ovo definitivno nisam očekivala. Prvi mi je nagon rekao da ga odbijem,da više nikada nikoga neću voljeti, da mi je srce slomljeno zajedno s onimdijelom moje duše koji je pripadao Dimitriju. Ali, Adrian me promatraotako iskreno, nije bilo ni traga njegovoj lakrdijaškoj naravi. Mislio je onošto je rekao, a ja sam shvatila da je sve njegovo zafrkantsko izjavljivanjeljubavi bilo jednako tako iskreno. Lissa je bila u pravu u vezi s njegovimosjećajima.»Hoćeš li?« ponovio je.Sam Bog zna što ću učiniti sada kada ga nema.»Naravno.« Neiskren, ali potreban odgovor.Adrian je skrenuo pogled i popio još votke. Nije ostalo puno u boci.»Kad krećeš?«»Sutra.«

239

Spustio je bocu, ustao i otišao u sobu. Vratio se s velikim snopomnovčanica. Zapitala sam se čuva li ga pod krevetom ili slično. Predao miga je bez riječi, a potom je podignuo slušalicu i obavio nekolikorazgovora. Svanulo je i ljudski je svijet, koji je baratao većinommorojskoga novca, bio budan.Dok je razgovarao, pokušala sam gledati televiziju, ali nisam se moglausredotočiti. Stalno sam htjela češati stražnji dio svojega vrata. Nije semoglo znati koliko smo točno strigoja ja i ostali ubili, stoga smo svi dobilidrukčiju tetovažu umjesto uobičajenih obilježja molnija. Zaboravila samnjezino ime, ali ova je tetovaža izgledala kao malena zvijezda.Označavala je osobu koja je bila u bitki i ubila puno strigoja.Kad je završio s pozivima, Adrian mi je uručio komad papira. Na njemuje bilo ime i adresa banke u Missouli.»Pođi tamo«, rekao je. »Pretpostavljam da ionako moraš prvo u Missouluako zbilja misliš otići u civilizaciju. Sredio sam ti račun tamo... s punonovaca na njemu. Razgovaraj s njima, oni će srediti svu papirologiju.«Ustala sam i ugurala papir u jaknu.»Hvala ti«, rekla sam.Prišla sam mu i bez oklijevanja ga zagrlila. Zapljusnuo me miris votke, aliosjećala sam da mu to dugujem. Iskorištavala sam njegove osjećaje premameni kako bih ostvarila vlastite ciljeve. Obgrlio me i držao me takonekoliko sekundi prije nego što me pustio. Dok smo se razdvajali, usnamasam mu okrznula obraz. Pomislila sam da će ostati bez daha.»Neću ti ovo zaboraviti«, promrmljala sam mu u uho.»Pretpostavljam da mi nećeš reći kamo ideš«, rekao je.»Neću«, odgovorila sam. »Žao mi je.«»Samo održi obećanje i vrati se.«»Zapravo, nisam upotrijebila riječ obećati«, istaknula sam.Nasmiješio se i utisnuo mi poljubac u čelo.»U pravu si. Nedostajat ćeš mi, malena dhampirice. Pazi se. Zatreba li tiikada išta, javi mi. Čekat ću te.«Još sam mu jednom zahvalila i otišla. Nisam mu rekla da bi me mogaodugo čekati. Postojala je vrlo realna mogućnost da se nikada neću vratiti.Sljedećeg sam dana rano ustala, puno prije nego što se razbudio ostatakkampusa. Jedva da sam i spavala. Prebacila sam torbu preko ramena iodšetala do glavnog ureda u upravnoj zgradi. Ured još nije bio otvoren,stoga sam sjela na pod u hodniku. Dok sam čekala, proučavala sam svojenokte. Na palcu sam uočila dvije malene zlatne mrlje. Bili su to jediniostaci mojega manikiranja. Dvadesetak minuta poslije pojavila se tajnica sključevima i pustila me da uđem.»Kako vam mogu pomoći?« upitala me kada se smjestila za svoj stol.

240

Predala sam joj hrpu papira koju sam držala u ruci.»Ispisujem se.«Razrogačila je oči do neslućenih razmjera.»Ali... što... ne možete...«Tapnula sam po hrpi.»Mogu. Sve sam ispunila.«Zamuckujući, promrmljala je nešto u stilu da moram pričekati, a potomizjurila iz sobe. Nakon nekoliko minuta vratila se s ravnateljicomKirovom. Kirova je očigledno obaviještena o svemu i promatrala me sneodobravanjem preko svog kljunastog nosa.»Gospođice Hathaway, što ovo znači?«»Odlazim«, odgovorila sam. »Odustajem. Prekidam školovanje. Što god.«»Ne možete to učiniti«, rekla je.»Pa, očito mogu s obzirom na to da papirologiju potrebnu za ispis držite uknjižnici. Sve sam ispunila kako treba.«Njezina je ljutnja prerasla u nešto nalik na tugu i zabrinutost.»Znam da se u posljednje vrijeme dogodilo puno toga, svima nam je teškoprilagoditi se, ali to nije razlog za ovako nepromišljene odluke. Ako ništadrugo, sada ste nam potrebni više nego ikada.« Praktički me preklinjala.Teško je povjerovati da me prije šest mjeseci htjela izbaciti.»Ovo nije nepromišljeno«, rekla sam. »Puno sam razmišljala o tome.«»Dopustite mi barem da pozovem vašu majku pa da razgovaramo oovome.«»Otputovala je u Europu prije tri dana. A to ionako nije važno.« Uperilasam prstom na formular na kojem je pisalo datum rođenja. »Danas samnavršila osamnaest. Ona više ništa ne može. Ovo je moj izbor. Dakle,hoćete li udariti pečat ili ćete me doista pokušati spriječiti? Prilično samsigurna da bih vas pobijedila u tučnjavi, Kirova.«Preko volje su udarile pečat na moje papire. Tajnica je napravila preslikupapira na kojem sam službeno izjavila da više nisam učenica Akademijesv. Vladimira. Trebat će mi kako bih mogla izići na glavni izlaz.Šetnja do prednjeg dijela škole bila je duga, a zapadno je nebo bilocrveno, sunce je klizilo preko obzora. Čak je i noću postalo toplije.Najzad je stiglo proljeće. Bilo je dobro vrijeme za šetanje, a ja sam moralaprevaliti prilično dug put prije negoli stignem do glavne ceste, gdje ćustopirati do Missoule. Nesigurno je stopirati, ali sa srebrnim kolcem udžepu svojega kaputa bila sam prilično sigurna da se mogu suočiti sasvime. Nitko mi ga nije oduzeo nakon napada, a bit će jednakodjelotvoran protiv jezivih ljudskih bića kao što je bio protiv strigoja.Upravo sam se spremala proći kroz glavni izlaz kad sam je osjetila. Lissu.Zaustavila sam se i okrenula prema skupini propupalog drveća. Stajala je

MIN@

241

medu drvećem, bila je savršeno mirna i uspjela je tako dobro sakriti mislida nisam osjetila kako je praktički odmah uz mene. Njezina kosa i očisjali su od zalazećeg sunca. Bila je previše lijepa i previše nezemaljska dabi se uklopila u ovaj turobni krajolik.»Hej«, rekla sam.»Hej.« Obujmila se rukama, bilo joj je hladno i u kaputu. Moroji nisuotporni na promjene temperature kao dhampiri. Ono što je meni bilo toploi proljetno njoj je i dalje bilo hladno. »Znala sam«, rekla je. »Još od danakad su rekli da je njegovo tijelo nestalo. Nešto mi je govorilo da ćeš ovonapraviti. Samo sam čekala.«»Zar mi sada možeš čitati misli?« upitala sam je potišteno.»Ne, ali mogu čitati tebe. Najzad. Ne mogu vjerovati kako sam bilaslijepa. Ne mogu vjerovati da nikada nisam primijetila. Viktorovkomentar... bio je u pravu.« Pogledala je u zalazak sunca pa je svratilapogled na mene. Osjetila sam ljutnju i u njezinim osjećajima i u njezinimočima.»Zašto mi nisi rekla?« zavapila je. »Zašto mi nisi rekla da volišDimitrija?«Netremice sam je promatrala. Nisam se mogla sjetiti kada je Lissaposljednji put vikala na nekoga. Možda prošle jeseni kada je krenulo sveludilo vezano uz Viktora. Glasni ispadi bili su moja specijalnost, nenjezina. Čak i kada je mučila Jesseja, glas joj je bio smrtno tih.»Nikome nisam mogla reći«, rekla sam.»Rose, ja sam ti najbolja prijateljica. Sve smo prošle zajedno. Zar doistamisliš da bih te odala? Čuvala bih tajnu.«Oborila sam pogled.»Znam da bi. Samo... ne znam. Nisam mogla razgovarati o tome. Čak ni stobom. Ne mogu to objasniti.«»Koliko...« Tragala je za pitanjem koje je njezin um već uobličio. »Kolikoje to bilo ozbiljno? Je li to bilo samo s tvoje strane ili...«»Bilo je obostrano«, odgovorila sam joj. »I on je to osjećao. Ali znali smoda ne možemo biti zajedno, ne s obzirom na našu dob, a i... ovaj, ne sobzirom na to da bismo trebali štititi tebe.«Lissa se namrštila.»Kako to misliš?«»Dimitri je uvijek govorio da bismo se, kad bismo bili zajedno, višebrinuli jedno o drugome nego o tebi. A to nismo mogli dopustiti.«Na pomisao da je odgovorna za našu razdvojenost obuzeo ju je osjećajkrivnje.»Nisi ti kriva«, rekla sam joj brzo.»Naravno... Sigurno je postojao način... To ne bi bio problem...«

242

Slegnula sam ramenima. Nisam htjela razmišljati o našem posljednjempoljupcu u šumi, onome koji smo razmijenili kad smo mislili da smo našlirješenje za sve svoje probleme. Nisam to htjela ni spomenuti.»Ne znam«, rekla sam. »Samo smo nastojali biti razdvojeni. Nekad namje to uspijevalo. Nekad nije.«Um su joj preplavili različiti osjećaji. Žalila me je, ali je istodobno bila iljuta.»Trebala si mi to reći«, ponovila je. »Imam osjećaj da mi ne vjeruješ.«»Naravno da ti vjerujem.«»I zato se iskradaš?«»To nema veze s povjerenjem«, priznala sam. »Stvar je u meni... nisam tihtjela reći. Nisam imala srca reći ti da odlazim.«»To već znam«, rekla je. »Prokužila sam.«»Kako?« upitala sam. Lissa je danas bila puna iznenađenja.»Bila sam tamo. Prošle jeseni kada smo kombijem otišli u Missoulu. Kadsmo išli u šoping. Ti i Dimitri razgovarali ste o strigojima, o tome kakokad postaneš strigoj postaneš uvrnut i zao... kako to uništi tvoju osobnost iprisiljava te da činiš strašne stvari. I čula sam da...« Bilo joj je teško toizgovoriti. A meni je bilo teško to čuti. Oči su mi se zacaklile. Sjećanje jebilo preteško. Pomisao na to kako sam toga dana sjedila s njim, kako smose tada zaljubljivali. Lissa je progutala knedlu i nastavila. »Čula sam kakoste oboje rekli da biste radije umrli nego postali takva čudovišta.«Nastupila je tišina. Počeo je puhati vjetar i razmrsio našu tamnu i svijetlukosu.»Liss, moram to učiniti. Moram zbog njega.«»Ne«, rekla je odlučno. »Ne moraš. Ništa mu nisi obećala.«»Nisam riječima. Ali... ne razumiješ to.«»Razumijem da se pokušavaš nositi s time i kako je to jedan od mnogihnačina da u tome uspiješ. Moraš pronaći drugi način da ga preboliš.«Odmahnula sam glavom.»Moram to učiniti.«»Čak i ako to znači da ćeš napustiti mene?«Način na koji je to rekla, način na koji me pogledala... o, bože. Um mi jepreplavilo tisuću sjećanja. Zajedno smo od djetinjstva. Nerazdvojne.Povezane. Pa ipak... i Dimitri i ja smo također povezani. K vragu. Nikadanisam htjela birati između njih dvoje.»Moram ovo učiniti«, ponovila sam joj. »Žao mi je.«»Trebala bi mi postati čuvarica i ići sa mnom na koledž«, prigovorila mije. »Ti si od sjenke poljubljena. Trebale bismo biti zajedno. Napustiš lime...«

243

Razbudilo se mračno biće u mojim grudima. Progovorila sam napetimglasom.»Napustim li te, dodijelit će ti drugog čuvara. Dvojicu. Ti si posljednja izobitelji Dragomir. Zaštitit će te.«»Ali oni neće biti ti, Rose«, rekla je. Njezin sjajni zeleni pogled nijepuštao moj i moja je ljutnja počela popuštati. Bila je tako lijepa, takonježna, a i zvučala je razumno. Bila je u pravu. Dugujem joj to. Moram...»Prestani!« viknula sam i okrenula se na drugu stranu. Rabila je svojumagiju. »Nemoj primjenjivati kompulziju na meni. Ti si mi prijateljica.Prijatelji ne rabe svoje moći jedni na drugima.«»Prijatelji ne napuštaju jedni druge«, uzvratila mi je. »Da si miprijateljica, ne bi to učinila.«Okrenula sam se prema njoj, ali sam pazila da se ne zagledam previše unjezine oči, za slučaj da ponovno pokuša primijeniti kompulziju. Puklasam od bijesa.»Ovdje se ne radi o tebi, znaš? Ovoga puta radi se o meni. Ne o tebi.Cijeloga života, Lissa... cijeloga je života tako. Oni su na prvome mjestu.Cijeli sam život živjela za tebe. Trenirala sam da postanem tvoja sjena, aliznaš što? Sada ja želim biti na prvome mjestu. Jednom u životu moram sepobrinuti za sebe. Umorna sam od toga da se brinem za sve ostale ipotiskujem ono sto ja želim. To je ono što smo Dimitri i ja radili ipogledaj što se dogodilo. Više ga nema. Nikada ga više neću držati unaručju. Ovo dugujem njemu. Žao mi je ako te to boli, ali to je mojizbor!«Izgovorila sam to glasno i u jednome dahu. Nadala sam se da moj glasnije dopro do čuvara koji su stražarili na ulazu. Lissa me promatrala ušoku, povrijeđena. Niz obraze su joj se slijevale suze, a dio menesmežurao se od pomisli da nanosim bol osobi koju sam se zaklela štititi.»Njega voliš više nego mene«, rekla je tiho, a zvučala je djetinjasto.»Sada sam mu potrebna.«»Meni si potrebna. Rose, njega više nema.«»Ne«, odvratila sam joj. »Ali uskoro ga više neće biti.« Podigla sam rukavi uzela krunici chotki koju mi je dala za Božić. Pružila sam joj je. Malo jeoklijevala, a potom je uzela.»Čemu to?« upitala me.»Ne mogu je nositi. To je za čuvara članova obitelji Dragomir. Ponovnoću je staviti kada...« Gotovo sam rekla ako umjesto kada. Mislim da je toosjetila. »Kada se vratim.« Sklopila je ruke oko zrnaca.»Molim te, Rose. Molim te, ne napuštaj me.«»Žao mi je«, rekla sam. Samo sam to mogla reći. »Žao mi je.«

244

Pustila sam je da plače i krenula prema vratima. Kad je Dimitri stradao,umro je dio moje duše. Sada kada sam njoj okrenula leđa, osjetila samkako umire još jedan dio mene. Uskoro u meni više neće biti ničega.Čuvari na vratima bili su jednako šokirani kao i tajnica i Kirova, ali nisumogli ništa.Sretan mi rođendan, gorko sam pomislila. Napokon sam napunilaosamnaest. Nije bilo nimalo nalik onome što sam očekivala.Otvorili su vrata i ja sam izišla. Našla sam se izvan školskoga posjeda izaštitnih polja. Crte su bile nevidljive, ali osjećala sam se iznimno ranjivoi izloženo, kao da sam skočila u veliki ponor. Istodobno sam se osjećalaslobodno i kao da sve konce držim u svojim rukama. Krenula sam nizusku cestu. Sunce je gotovo zašlo, uskoro ću se morati oslanjati namjesečinu.Kad me čuvari više nisu mogli čuti, zaustavila sam se i zazvala:»Masone!«Dugo sam ga čekala. Kad se pojavio, jedva sam ga vidjela. Bio je gotovoposve proziran.»Došlo je vrijeme, zar ne? Ideš... najzad odlaziš na...«Iskreno, nisam imala pojma kamo odlazi. Više nisam znala što je s drugestrane. Je li to Kraljevstvo u koje je vjerovao otac Andrew ili neki posvedrukčiji svijet koji sam ja posjetila.Mason me shvatio i kimnuo.»Prošlo je više od četrdeset dana«, rekla sam zamišljeno. »Stogapretpostavljam da kasniš. Drago mi je... hoću reći, nadam se da ćešpronaći svoj mir. Iako sam se nadala da ćeš me moći odvesti k njemu.«Mason je odmahnuo glavom. Riječi mu nisu bile potrebne, znala sam štomi želi reći. Rose, sada se moraš osloniti na sebe.»Sve je u redu. Zaslužio si počinak. Usto, mislim da znam odakle trebamkrenuti.«Posljednji sam tjedan puno razmišljala o tome. Ako je Dimitri tamo gdjemislim da jest, čeka me puno posla. Dobro bi mi došla Masonova pomoć,ali nisam ga htjela više gnjaviti. Činilo mi se da ima dosta svojihproblema.»Zbogom«, rekla sam mu. »Hvala ti na pomoći... Nedostajat ćeš mi.«Sve je više blijedio, a prije nego što je posve nestao, ugledala sam tračakosmijeha, onoga vragolastog osmijeha koji sam tako voljela. Po prvi putaotkako je umro nije me boljelo razmišljati o njemu. Bila sam tužna i zbiljaće mi nedostajati, ali znala sam da je otišao na dobro mjesto, uistinudobro.Više se nisam osjećala krivom.

245

Okrenula sam se i zagledala u dugačak, vijugav put pred sobom.Uzdahnula sam. Ovo bi putovanje moglo potrajati.»Stoga, Rose, kreni«, promrmljala sam sama sebi.Krenula sam, krenula sam ubiti čovjeka kojega sam voljela.

Prevela s engleskoga Ana Badurina

K R A JKnjige treće

ZAHVALEKao i uvijek, ne mogu dovoljno zahvaliti prijateljima i obitelji, koji su biliuz mene tijekom uspona i padova koji prate pisanje bilo kakve knjige, apogotovo ovakvog serijala. Mnogo hvalaDavidu i Christini zbog njihovog brzog čitanja; zahvaljujemI.A. Gordon i Sherry Kirk za pomoć sa ruskim jezikom; hvalaSynde Korman na pomoći sa rumunjskim; hvala mom agentu,Jimu McCarthyju koji je mudar i obavlja sve teške poslove umjesto mene;urednicimaJessici Rotthenberg i 'Benu Schranku za upute i vodstvo;autorima iz grupe Team Seattle za zabavu i dobro raspoloženje; i hvalaJayu zato stoje beskrajno strpljiv... a povremeno i provali koju dobru foru.

MIN@