Upload
others
View
5
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
SAMO-KULTURA U svjetlu okultizma
I. K. TAIMNI
- 2 -
SAMO-KULTURA PROBLEM OTKRIVANJA SAMOG SEBE I
OSTVARENJA SAMOG SEBE U SVJETLU
OKULTIZMA
I. K. TAIMNI
© The Theosophical Publishing House, Adyar, 1967
Opatija, 2019
- 3 -
SADRŽAJ
UVOD
PRVI DIO
TEOZOFSKA OSNOVA SAMO-KULTURE
poglavlje
I. Evolucija u svjetlu okultizma
II. Ukupan sastav čovjeka
III. Samo-kultura - Znanost
DRUGI DIO
SAMO-DISCIPLINA I SAMO-KULTURA
IV. Uloge fizičkog tijela
V. Ovladavanje, pročišćivanje i poosjetljivanje fizičkog tijela
VI. Uloge astralnog tijela
VII. Ovladavanje, pročišćivanje i kultiviranje emocija
VIII. Uloge nižeg mentalnog tijela
IX. Ovladavanje, pročišćivanje i kultiviranje nižeg uma
X. Uloge kauzalnog tijela
XI. Razvoj višeg uma
XII. Uloga Buddhija u našem životu
XIII. Razvoj Buddhija
XIV. Intelekt i intuicija
XV. Uloga Atme u našem životu
XVI. Razvoj snage duhovne volje
TREĆI DIO
SAMO-OTKRIVANJE I SAMO-OSTVARENJE
XVII. Samo-otkrivanje – nestvarni svijet u kojem živimo
XVIII. Samo-otkrivanje – stvarni svijet koji nas čeka
XIX. Stupnjevi znanja, mudrosti i ostvarenja
XX. Priroda predanosti
XXI. Načini razvijanja predanosti
XXII. Samadhi – osnovna tehnika joge
XXIII. Priprema za jogu
XXIV. Osam potpodjela jogi tehnike
XXV. Samo-ostvarenje i potraga za srećom
XXVI. Pitanje vodstva
- 4 -
UVOD
O samo-kulturi kao važnom predmetu napisano je mnogo knjiga. Neke od tih knjiga napisane
su od ljudi čiji je pogled na život zasigurno bio obojen bilo materijalizmom bilo ortodoksnom
religioznošću, ali praktično sve od njih se temelje na prešutnoj pretpostavci da mi
proživljavamo na ovoj zemlji samo jedan život i da treba usvojiti takve mjere za samo-
poboljšanje, koje će nam omogućiti postignuće uspjeha ili sreće, koliko je moguće, unutar
prirodnih ograničenja ljudskog života. Čak i oni pisci koji su predmetu prišli s moralnom ili
duhovnom pozadinom, ostavili su nedodirnuta vitalna pitanja života i ograničili se općenito na
male i ograničene interese jednog života. Nije se pokušalo čovjeka dovesti u vezu sa svemirom
u kojem živi, niti ukazati na prirodu njegove konačne sudbine.
Uska zamisao o ljudskom životu kao takva teško može pružiti zadovoljavajući temelj za stvarnu
znanost samo-kulture. Ako živimo na zemlji samo jedan izdvojeni život od nekoliko godina,
ako je budućnost čovjeka nakon smrti tamna ili u najboljem slučaju nejasna, ako ne postoje
određeni zakoni koji djeluju u područjima uma i emocija, ako nema određenog cilja kojeg svako
ljudsko biće može i treba doseći, tada samo-kultura, u višem pojmovnom smislu, za čovjeka
postaje besmislen i uzaludan trud da se dosegne nejasan i nedostižan ideal. Kakve šanse ima
danas prosječan čovjek, opterećen svojim slabostima i odgovornostima, da se dovine do
visokog stasa savršene muževnosti potvrđene u životima stvarno velikih ljudi svijeta? Pa čak i
u slučaju onih koji su smješteni u najpovoljnije okolnosti za dosegnuti taj visoki ideal, koja je
izvjesnost da će ga usred neizvjesnosti života biti sposobni dosegnuti? Ako ne postoji
izvjesnost dostignuća, ako je život u slučajevima velike većine aspiranata prekinut usred borbe
da se dosegne cilj, koja je korist stremljenja idealu? Nejasno obećanje nagrade koja je
ponuđena od današnje ortodoksne religije, neka vrsta postojanja nakon smrti, može biti
dovoljna da potakne obične ljude da žive moralan život, ali im to ne može dati ogromnu potrebu
i odlučnost koja je potrebna za stupanje dugim i napornim putem do savršenstva.
Činjenica je da se stvarna znanost samo-kulture može izgraditi samo sveobuhvatnom i
neposrednom znanju života kao cjeline, koja se nalazi u okultizmu, a oni koji nisu spremni
prihvatiti da takvo znanje postoji i da se može steći, nisu u položaju da slijede taj put koji vodi
kroz mnoge živote do cilja Savršenstva i Prosvjetljenja. Moguće je slijediti jedan etički kodeks
u vođenju moralnog života, ili proći obuku na tečaju za razvijanje nekih mentalnih snaga ili
sposobnosti, ili čak steći neku vrstu duhovnih iskustava, ali ti napori moraju ostati ograničeni
unutar uskog i ograničenog vidokruga jednog kratkog i neizvjesnog ljudskog života, koji nije
povezan sa većim i širim životom duše, čiji je jedan ljudski život samo jedno izdvojeno
poglavlje.
U ovoj knjizi nije se moguće, čak ni ukratko, baviti tim ogromnim znanjem koje je poznato pod
imenom okultizma, a još manje davati dokaze za mnoge nepoznate činjenice koje su sastavni
dio tog znanja. ali bilo bi pošteno čitatelju dati neke misli o temeljnim činjenicama okultizma na
kojima se ova knjiga temelji, ostavljajući ga da odluči hoće li on prihvatiti te činjenice kao temelj
za sveobuhvatnu znanost samo-kulture. Istina je da učinkovitost metoda usvojenih u samo-
kulturi ne ovisi o istinitosti ovih postavki, kao što niti korištenje električne snage ne ovisi o
trenutnoj teoriji o prirodi elektriciteta. Ipak, teško je za očekivati da će osoba biti spremna
poduzeti dug i naporan zadatak potpunog mijenjanja sebe ako barem privremeno ne prihvati
istine okultne znanosti ili ako nije spremna razmotriti ih kao razumne pretpostavke za praktične
svrhe. Glavne ideje koje su dio okultne filozofije i na kojima se temelji ova knjiga su sljedeće:
- 5 -
1. Pojavni svemir je ukorijenjen u vječan, beskrajan, nepromjenjiv i Uvijek Nepojavni
Princip koji je nazvan Apsolut, Parabrahman ili Krajnja Stvarnost. Ovaj princip nadilazi
moć ljudskog shvaćanja.
2. Svijest i Snaga ili Duh i Materija nisu dvije nezavisne stvarnosti već dva nasuprotna
vida Apsoluta. Oni su prvi proizvodi diferencijacije i temelj Pojavnosti.
3. Iz ovog Trojstva proizlaze svi bezbrojni svemiri koji se pojavljuju i nestaju u beskrajnom
ciklusu Śrishti i Pralaya ili Pojavnosti i Rastapanja.
4. Bezbrojni solarni sustavi koji čine dio pojavnog svemira izražaji su ove Krajnje
Stvarnosti, svaki solarni sustav oblikuje samostalnu jedinicu a ipak ostaje ukorijenjen u
Uvijek Nepojavnu Stvarnost.
5. Svaki solarni sustav je savršeno uređeni mehanizam, koji nije samo upravljan od
nepromjenjivih zakona Prirode, već je pojava uzvišene inteligencije koja je nazvana
Bogom ili Logosom.
6. Fizičko sunce i planete povezane s njim su najudaljeniji ili najgušći dio solarnog
sustava, a tu je i nekoliko nevidljivih svjetova sastavljenih od sve finijih tvari koje
prožimaju fizički svijet.
7. Cijeli solarni sustav sa svojim planetima, vidljivim i nevidljivim, ogromno je kazalište
evolucije, u kojem život, u svojim različitim stupnjevima nebrojenih oblika napreduje do
sve većeg i većeg savršenstva.
8. Sav taj čudesan proces odvija se prema određenom Planu predstavljenim u božanskoj
svijesti i upravljan i vođen od strane raznih hijerarhija Bića na različitim stupnjevima
evolucije.
9. Napredak čovječanstva na našoj zemlji vođen je od strane okultne hijerarhije
sastavljene od savršenih ljudskih Bića, koja unutar sebe imaju razvijene uzvišene
snage i sposobnosti o kojima mi na našem sadašnjem stupnju nemamo pojma. Oni su
međusobno u stalnom i bliskom dodiru i u poslovima svijeta, a vođeni su prema
božanskom Planu besprijekornom vještinom i mudrošću.
10. Život postepeno napreduje stupanj po stupanj kroz mineralno, biljno, životinjsko i
ljudsko kraljevstvo, a napredak se nastavlja čak i nakon što dosegne savršenstvo
ljudskog stupnja.
11. Svako ljudsko biće je u biti Božansko, sadržavajući u sebi sve osobine i snage koje mi
povezujemo s Božanstvenošću u stanju klice i koje se postepeno razvija, dovodeći do
sve veće savršenosti i proširenja svijesti koje nema ograničenja.
12. Razvoj ovih latentnih osobina i snaga postiže se kroz proces reinkarnacije, kada se
duša u različitim zemljama i pod različitim okolnostima stalno iznova inkarnira da bi
stekla iskustva svih vrsta i da bi onda provela razdoblja odmora na nad-fizičkim
razinama kako bi asimilirala ta iskustva.
13. Ne samo fizički, već i svi drugi aspekti ljudskog života upravljani su prirodnim zakonima
unutar njihovog djelokruga. Taj opće prihvaćeni zakon uzroka i posljedica koji je opće
poznat kao Karma, čini čovjeka gospodarom svoje sudbine i svojim vlastitim djeliteljem
sreće ili nesreće.
14. Kao što napredak oblika u biljnim i životinjskim kraljevstvima može biti ubrzan
primjenom bioloških zakona, tako i napredak čovjeka može biti uvelike ubrzan
primjenom mentalnih i duhovnih zakona djelatnih na njihovim dotičnim razinama.
15. Znanost samo-kulture temelji se na primjeni ovih prirodnih zakona u njihovoj ukupnosti
na problem ljudskog napretka i stoga sigurni i pouzdani u davanju određenih rezultata,
kao što i zakoni iz područja moderne znanosti djeluju na fizičkoj razini.
- 6 -
Neke činjenice nabrojane gore onima koji ih po prvi puta čitaju mogu izgledati čudno i
neuvjerljivo, ali one nisu stvarno takve ako ih pažljivo razmotrimo u potpunosti i ispitamo
dokaze koji postoje kao njihova potvrda. Ove će činjenice, ako se pažljivo i detaljno proučavaju,
pružiti sveobuhvatna rješenja za gotovo sve dublje životne probleme, rješenja koja su razumna
i u skladu sa današnjim saznanjima. Čitatelj ih može uzeti, ako želi, u svjetlu hipoteza, pod
uvjetom da ima na umu činjenicu da one nisu hipoteze na isti način na koji se ta riječ koristi u
znanosti. U znanosti se riječ koristi za sveobuhvatni skup pretpostavki koje su proizvoljno
usvojene za objašnjenje skupine pojava i odvijanje budućih ispitivanja u tom pravcu. Naučanja
okultne filozofije nisu neprovjerene pretpostavke u tom smislu. One se tiču izravnog znanja
okultista, barem onih naprednijih od njih, i postupno provjerene od svakog kandidata koji ide
okultnom Stazom do Savršenstva. ali pridošlicama one moraju ostati neprovjerene, dok se
temeljitim proučavanjem okultne literature ne uvjere u njihovu istinu i inherentnu razumnost.
Potvrditi ih i znati da su istinite mogu samo oni koji idu putem unutarnjeg razvijanja i koji su
sami postali Adepti u Znanosti samo-kulture.
Okultizam se vrlo često brka sa magijom i okultnim umjetnostima poput astrologije, hipnotizma
i gledanja u kristal, a budući da su ovi posljednji često povezani sa šarlatanstvom, obrazovani
ljudi današnjice imaju prirodnu promućurnu sumnju prema svim takvim stvarima koje nisu dio
današnje znanstvene spoznaje. Istina je da su mnoga znanja i prakse koje se predstavljaju
kao okultizam, kroz društva ili pojedince, uglavnom lažna, ali ipak, iza ovog pseudo-okultizma
leži ogromna stvarnost o kojoj običan čovjek teško može imati bilo kakvu zamisao. Postoje
suptilni svjetovi progresivno povećane veličanstvenosti koji su iza i koji prožimaju fizički svijet
kojeg smo spoznali kroz fizička osjetila. Postoje i visoko razvijena ljudska bića koja danas žive
u svijetu i koja imaju temeljito poznavanje tih svjetova. Ove činjenice i stvari će naravno biti
nevjerojatne ljudima koji ih prvi put čuju, ali su stvar normalnog iskustva mnogobrojnih ljudi koji
su u dodiru s Adeptima okultizma i koji su razvili potrebne sposobnosti za dolazak u dodir s
ovim svjetovima.
Oni koji nisu opsjednuti materijalističkom filozofijom života i vjeruju da je čovjek besmrtno biće
a njegov fizički život samo poglavlje u dugom i neprekidnom životu na nad-fizičkim razinama,
biti će u mogućnosti vidjeti kako, ako takvi nad-fizički svjetovi postoje, mora biti moguće i
znanje o njima i moralo bi biti ljudi koji posjeduju takvo znanje. Kako religiozna i filozofska
književnost nekih drevnih naroda pokazuje, napredni i kultivirani dijelovi takvih zajednica
pokušavali su prije dosta vremena zaviriti u najdublje tajne života kao i pokušati razviti tehnike
za rješenje ovih misterija. Postoji također i pozitivan dokaz za postojanje škola okultizma i
prenošenja okultnih spoznaja o dubljim problemima života u Drevnim Misterijama. Sve te stvari
ukazuju na činjenicu da je izvorno znanje o najdubljim tajnama života ne samo moguće nego
i dostupno za neke ljude.
Od pamtivijeka je postojalo na ovom planetu tijelo visoko napredovalih Bića koja su djelovala
kao čuvari ovih okultnih spoznaja i koristili ih pod strogim uvjetima za napredovanje i
usmjeravanje ljudske rase. Nepoznati i neprepoznati od strane vanjskog svijeta radili su, od
pokoljenja do pokoljenja, iza kulisa, surađujući sa prirodnim silama i božanskim sredstvima,
radeći za evoluciju, koristeći ljude i događaje svijeta kao svoje instrumente za ispunjenje
božanske svrhe. Iz tog veličanstvenog tijela došli su veliki religiozni Učitelji u raznim rasama i
u različitim vremenima. Preko njih su bili izravno nadahnuta većina dobrotvornih svjetskih
pokreta koji su polako mijenjali različite civilizacije i vodili čovječanstvo na sve više i više razine
evolucije. Sva ova Bića koja sačinjavaju ovo okultno tijelo ne stoje na istoj razini ali oblikuju
- 7 -
stupnjevanu Hijerarhiju, u čijem sastavu su uključeni na najnižim razinama njihovi inicirani
učenici a na najvišim Bića takve ogromne snage i mudrosti da Ih mi ne možemo čak niti pojmiti.
Svo znanje o svemu što postoji u Sunčevom sustavu je u posjedu ove Okultne Hijerarhije, iako
svaki član Hijerarhije ne dijeli svo ovo znanje. Kako koji Adept napreduje u evoluciji i razvija
svoje sposobnosti jednu za drugom, on dolazi u dodir sa sve dubljim i dubljim slojevima
božanske svijesti i stječe bolji uvid o činjenicama postojanja i suptilnijim razinama. Većina ovog
znanja koje sačinjava istinski okultizam nije poput običnog znanja znanosti koje se može
formulirati jezikom i prenijeti s jedne osobe na drugu. Niži aspekti ovoga mogu biti, bez sumnje,
djelomično priopćeni na ovaj način, ali viši aspekti su onkraj dosega misli i sa njima osoba
može doći u dodir samo izravnim iskustvom.
Potrebno je shvatiti da sva znanja vječno postoje u Svijesti Logosa našeg Sunčevog sustava
i kako mi razvijamo svoje unutarnje sposobnosti, tako stječemo sposobnost da s njima dođemo
u dodir na različitim razinama. Mi se moramo svojim različitim nositeljima takoreći prilagoditi
različitim razinama Njegove Svijesti kako bismo došli na tim razinama sa svime u dodir. To je
zato što se znanje u odnosu na transcendentnu stvarnost života može steći samo na ovaj
osebujni način, a njegovo stjecanje ovisi o našoj moći da odgovorimo na različite vrste
suptilnijih titraja na unutarnjim razinama koje je nemoguće prenijeti drugima i iznijeti ih svijetu
u obliku formuliranog nacrta kao drugo znanstveno znanje. Svatko mora razviti svoje vlastite
unutarnje sposobnosti i zadobiti to znanje iznutra.
Ne samo da je veći dio tog znanja neprenosiv, već je i veći dio toga povezanog sa višim
svjetovima također nerazumljiv ljudskom intelektu. Koristeći se činjenicama i idejama
trodimenzionalnog svijeta, prirodno je da ne možemo razumjeti stvarnost svjetova u kojima
svijest djeluje u sve većem broju dimenzija, izuzev ako se ne "uzdignemo" do tih svjetova i
sami za sebe ne "pogledamo". Što više prodiremo u unutrašnjost nedokučive dubine
Božanskoga Uma, to je složenije definirati stvarnost tih svjetova na način mentalnih predodžbi
s kojima smo upoznati, a veća je nužnost razvitka naših vlastitih unutarnjih sposobnosti i snaga
za razumijevanje tih stvarnosti. Zato je Gospod Buda, kada je bio upitan o Bogu, šutio, a svi
pravi učitelji "doktrine srca" odbijaju s neupućenima i znatiželjnicima raspravljati o dubljim
misterijama života.
Iz gore navedenog jasno je koliko malo možemo razumjeti pravi okultizam, prirodu i snage
Adepata okultizma. Sve čemu se možemo nadati u proučavanju ove Svete Znanosti je da
dođemo u dodir sa samim rubom ovog neograničenog znanja i da uz pomoć njega počnemo
razvijati našu duhovnu prirodu i unutarnje sposobnosti. Kako uspijevamo u našim nastojanjima
tako ćemo moći i izravno uvidjeti dublje misterije života i stjecati iz prve ruke znanje o onim
stvarnostima koje akademski filozofi pogrešno traže u područjima intelekta a ortodoksni
vjernici unutar stranica svete knjige.
Takav unutarnji razvoj je moguć jer Adepti okultizma posjeduju ne samo sveobuhvatno znanje
o svim tajnama prirode, već i praktičnu znanost samo-kulture. Svatko tko se izvješti u ovoj
znanosti može postupno razviti svoje unutarnje sposobnosti i potvrditi, jednu po jednu, sve
činjenice okultizma. Elementi ove znanosti samo-kulture bili su obznanjeni svijetu u cjelini,
kako bi svi imali priliku ići putem samo-ostvarenja, ali naprednije znanje o misterijama Prirode
koje dodjeljuju snage pri Iniciranju je dato samo vjerodostojnim učenicima Adepata, koji su se
kroz duga probna razdoblja i ispitivanja pokazali potpuno posvećeni interesima čovječanstva,
nesposobni za korupciju i korištenje znanja za svoje sebične svrhe. Zato su svi ljudi svijeta
- 8 -
koje privlači okultizam iz sebičnih razloga, čak i kada je ta sebičnost suptilna, isključeni iz
Njihove pomoći. Oni mogu samo ostati u vanjskom dvorištu svetog hrama, u kojem sve što je
moguće je površno poznavanje tajni prirode i stjecanje nekih manje važnih moći duše. Samo
oni koji su spremni odreći se sebičnih ciljeva i pristupiti Putu okultizma čistim srcem i čistim
životom mogu primiti u unutarnje tajne i mogu nositi tu snagu Atme, koja ih čini moćnima na
unutarnjim razinama, a ipak „ništavnima u očima ljudi“. Jer, što se više Adept udubljuje u
unutarnje udubine svoje duše i stiče potpunije poznavanje životnih stvarnosti, to se više diže
iznad malenih i ponekad djetinjih želja običnih ljudi koji traže moć, privremenu slavu i
popularnost u prolaznim sjenama života. Tako pravi okultist ostaje nepoznat i namjerno
izbjegava javnost, dok se pseudo-okultisti, koji su još uvijek puni nižih želja, međusobno
privlače privlačeći pozornost svojih sljedbenika i svijeta u cjelini.
I budući da svi pravi Adepti okultizma čuvaju, skriveni od vulgarnog pogleda ljudi, svoje znanje
i moć, ljudi se pitaju postoji li nešto pravo u okultizmu ili je sav ovaj govor o suptilnim razinama
i nadljudskim bićima puko mjesečarenje. ali oni koji imaju stvarno znanje o tim stvarima
namjerno dopuštaju svijetu da ostane u neznanju i nevjerici glede golemih mogućnosti koje
leže skrivene u čovjeku i Prirodi. Jer, sve dok je ljudska priroda ono što je danas, a sebičnost,
predrasuda i beskrupulozni grabež vladajuće strasti ljudi, dobro je da oni ostaju u neznanju o
tim silnim snagama i ogromnim mogućnostima kojima okultizam otvara vrata. Svatko tko
promatra ono što se trenutno događa u svijetu i vidi kako veliko znanje o snagama fizičke
razine zloupotrebljuju beskrupulozni ljudi i nacije, odmah će shvatiti mudrost čuvanja znanja o
finijim snagama Prirode od nerazvijenih i na neki način još uvijek barbarsko čovječanstvo. Te
su snage daleko snažnije i mogu napraviti veću štetu i stoga beskrajno opasnije.
Stoga ne bi trebalo biti teško shvatiti da je dio okultnog znanja koje se nalazi u knjigama i koje
je dostupno uobičajenom čovjeku najudaljenije i njen najmanje važan dio, a iza simboličkih i
zastrtih referenci, koje često nalazimo, postoje ogromne stvarnosti o kojima nitko u vanjskom
svijetu ne može imati nikakav pojam. Ipak, ovo malo znanja koje je priopćeno dovoljno je za
svakoga tko je ozbiljan tragatelj za Istinom da mu pruži zadovoljavajuću indiciju za
razumijevanje životnih problema i da mu omogući poduzimanje pripremnih koraka koji vode
na Put okultizma. Jer pravi život okultizma započinje tek kad čovjek dođe u izravni dodir s tim
stvarnostima koje su prisutne u njemu, a on sve više ovisi o razvijanju svojih vlastitih unutarnjih
sposobnosti i snaga, a sve manje i manje od instrukcija i vodstva.
Ovim kratkim predgovorom čitatelju je ostavljeno da odluči je li njegovo vrijeme vrijedno da
prođe kroz knjigu i nakon što ga pročita poduzme daljnje korake usvajanja filozofije i tehnike
samo-kulture sadržane u njoj, krećući na putovanje samoistraživanja i samoostvarenja.
Knjiga je podijeljena u tri dijela. Prvi dio općenito obrađuje teoretsku osnovu znanosti samo-
kulture koja kao krajnji cilj ima otkrivanje stvarnosti skrivene u srcu svakog ljudskog bića. Bez
barem općeg znanja o odnosu čovjeka s Bogom u Kome je ukorijenjen i svemir u kojem se on
razvija, ne može se inteligentno i sustavno prionuti raznim problemima samo-kulture.
Drugi dio se bavi problemima samodiscipline i samo-kulture u koju su uključeni i stvaranje
aspirantovih nositelja, učinkovitih instrumenata za izražavanje božanskog života i svijesti na
različitim razinama. Bez razumijevanja tih problema i poduzimanja potrebnih koraka kako bi
se postigle potrebne promjene u nositeljima, vrlo je teško, ako ne i nemoguće, rješavati
problem samootkrivanja i samoostvarenja. Jer samo kada su nositelji odgovarajuće pročišćeni,
- 9 -
usklađeni i stavljeni pod kontrolu Višeg Jastva, duhovna sposobnost poznata kao Buddhi
prozračuje um i Atma može djelovati kroz svoje nositelje na nižim razinama.
Treći dio se bavi problemima samootkrivanja i samoostvarenja i tehnikama koje su uključene
u njih. Ne nastoji dati detaljno poznavanje ovih tehnika koje treba steći iz tehničkih rasprava ili
drugih izvora. Svrha ovog dijela samo je dati aspirantu općenitu ideju tih problema i pripremiti
njegov um za intenzivniji studij i prakticiranje tih tehnika.
Poglavlja u prvom i drugom dijelu uglavnom su reprodukcija onih koja su se pojavila u prvom
izdanju knjige (izdane od Ananda Publishing House, Aliahabad). Treći dio sadrži nova
poglavlja koja su dodana kako bi knjiga bila sveobuhvatnija i služila kao neka vrsta uvoda u
„Znanost o Jogi“ („The Science of Yoga“ od istog autora, op.prev.). Neka poglavlja u trećem
dijelu pojavila su se i u „Teozofu“ u obliku članaka ( „Teozof“ – „The Theosophist“ – mjesečnik
u izdanju središnjice Internacionalnog Teozofskog Društva, Adyar, Indija, op.prev.).
(Napomena prevoditelja: riječ vehicle iz engleskog jezika se prevodi na hrvatski kao vozilo, ali
u kontekstu okultizma i teozofije ta riječ ima ovisno o kontekstu značenje instrumenta, tijela,
prijenosnika ili nositelja svijesti. Dakle, svijest na bilo kojoj razini da bi aktivno djelovala mora
imati tijelo ili nositelja kroz koje će se očitovati. Nama je najbliže naše fizičko tijelo, koje je
nositelj naše budne fizičke svijesti, ali nositelji su i astralno, mentalno i sva druga tijela kroz
koja djelujemo. Možda bi bilo važno da se razumije, da je tijelo „vehikl“ samo onda kada je u
njemu i budna i aktivna svijest, a kada to nije, bez obzira na razinu, tijelo je samo tijelo ili u
slučaju trajnog napuštanja od strane njegovog vlasnika ili korisnika samo leš.)
- 10 -
PRVI DIO
TEOZOFSKA OSNOVA SAMO-KULTURE
- 11 -
I POGLAVLJE
EVOLUCIJA U SVJETLU OKULTIZMA
Jedna od najsjajnijih i najplodnijih ideja koja je znanost dala modernom svijetu ideja je u
evoluciji. ali materijalistička predrasuda pridodana znanstvenoj misli od samog početka dovodi
do toga da ta ideja ostaje samo poluistina i oduzima joj pravi smisao i važnost u ljudskom
životu. Okultna znanost je ta koja pruža drugu polovicu istine i pretvara ideju o evoluciji u
dinamičnu snagu i koja pomaže da se bolje razumije život i njegove različite pojave.
Lako je shvatiti temeljnu ideju o evoluciji kakvu nam je dala znanost. Darwinovo obrazloženje
teorije evolucije odnosilo se prvobitno samo na razne vrste životinja. Ta teorija se uskoro
primijenila i proširila na druge pravce i došlo je do spoznaje da ona baca svjetlo i na pojave
drugih vrsta. Glavnu ideju u toj teoriji treba tako razumjeti da se promjene ne događaju slučajno
i da je ta velika raznolikost vrsta u životinjskom carstvu posljedica napora oblika da se
postupno prilagode sredini u kojoj se nalaze. Oblici se neprekidno mijenjaju da bi se prilagodili
prisutnim posebnim uvjetima. Veće i temeljnije promjene stvaraju različite nove vrste.
Neprekidne promjene u oblicima, koje su činjenice u prirodi, pripisuju se ovisnosti tih oblika
postupnim promjenama sredine. Dakle, ono što je teorija o evoluciji zaista učinila je da je uvela
red u zbrku bioloških pojava pokazujući da je velika raznolikost živih oblika povezana jedna sa
drugom i da nisu odvojene jedna od druge, a iza tih promjena oblika djeluje princip porijekla
koji čini da se novi oblici sve više prilagođavaju sredini u kojoj se nalaze.
Znanost je idejom evolucije naglasila samo napor oblika da se prilagode sredini. To je bio
prirodni rezultat promatranja čitavog procesa kao samo čisto fizičke pojave dok se životna
strana tog procesa smatrala samo popratnom pojavom fizičkih promjena. Sve dok se život
smatrao samo posljedicom interakcije između materije i sile do tada je bilo neizbježno, da se
život kao posebni faktor ne uzima u kombinaciju kod razmatranja raznih promjena u oblicima i
da se te promjene pripisuju jedino utjecajima sredine. Ograničenje znanstvene koncepcije
evolucije će se tako vidjeti nerazdvojno u poziciji usvojenom od strane moderne znanosti s
obzirom na prirodu svemira, poziciji koja se može sažeti u jednu riječ — materijalizam.
Važan i vitalan doprinos ideji evolucije koji je dao okultizam je da pokaže i drugu stranu medalje
i da tako prikaže potpunu sliku tog procesa. Okultna znanost ima na raspolaganju neposrednija
sredstva za istraživanje pojava života od službene znanosti, a kao rezultat tih istraživanja
okultna znanost je definitivno utvrdila da život nije popratni proizvod materije i sile već da je
nezavisan princip koji koristi materiju i silu za svoj izražaj na fizičkoj razini. Oblici su tu da
omoguće životu da se kroz njih izražava i oni se mijenjaju da bi se prilagodili sve većim i
različitim zahtjevima života za sve punijim izražajem. Život si prisvaja oblik za oblikom i pomoću
poticaja koji prima od njega postupno razvija i manifestira sve mogućnosti koje su skrivene u
njemu. Oblici umiru i nestaju ali život koji je djelovao kroz njih raste sve više i više.
Dakle, iza niza promjena oblika, koje prema znanstvenoj teoriji o evoluciji izgledaju kao
besmislena panorama beskrajnih promjena, vidimo život koji se neprestano razvija koristeći
pri tome raznolike oblike na različitim stupnjevima evolucije. Priroda ima svoju određenu i
razumnu svrhu sa svojim beskrajno raznolikim oblicima koje stalno uništava, a službena
znanost joj to još uvijek osporava. Moderna znanost je kao gluhi čovjek koji proučava glazbene
instrumente velike raznolikosti i povećane finoće. On proučava instrumente velikom pažnjom
ali odbija da vjeruje da postoji nešto takvo kao glazba.
- 12 -
Stoga nije čudno, da je teorija evolucije kakvu nam prikazuje službena znanost, vrlo dosadan
predmet, stvar suhoparnih činjenica koje govore o fosilima iskopanim iz utrobe zemlje od kojih
su sastavljeni skeleti, a osim toga nam daje samo djelomičan ako ne i pogrešan uvid u taj
proces. S druge strane, okultizam nam prikazuje evoluciju kao dinamičnu ideju i što je više
proučavamo to više nas ona oduševljava. Daje nam munjeviti uvid u sve procese Prirode, koji
se odvijaju pred našim očima i sjedinjuje u jednu integralnu cjelinu sve činjenice i pojave života
koje su unutar našeg znanja. Okultizam ne osvjetljava samo prošlost, već daje i munjeviti uvid
u budućnost i to ne samo u odnosu na cjelokupno čovječanstvo već i na nas same kao
pojedince. On nam prikazuje savršenstvo koje ćemo svi jednog dana postići i ukazuje na
prečke ljestava kojima se penjemo do tog savršenstva. Ustvari, najvažnija karakteristika tog
okultnog stajališta o evoluciji nije intelektualni uvid koji dobijemo promatranjem prirode na djelu
već izvjesnost koju to gledište daje s obzirom na posljednji trijumf nad svim našim
poteškoćama, nesavršenostima i ograničenjima. Tako smo sposobni da cijeli problem samo-
kulture svladamo na znanstveni način i da razvijemo sve naše snage i sposobnosti sa istim
povjerenjem koje pokazuje znanstvenik kada radi u laboratoriju.
Budući da je cilj ove knjige da obradi na razumljiv način problem samo-kulture , a ta obrada je
moguća samo na širokom temelju evolucije kako nam je prikazuje okultizam, moramo se rastati
od znanstvene teorije o evoluciji i upoznati se sa onim što okultizam smatra pod evolucijom i
različitim stupnjevima tog dugog puta koji nas vodi ka savršenstvu. ali prije nego li počnemo,
razmotrimo prvo što ustvari znači savršenstvo, savršenstvo koje je cilj ljudskog napora.
Odmah treba jasno razumjeti da božanskom životu koji se u univerzumu manifestira u različitim
oblicima nema granica postepenog razvoja. Nema te točke gdje bi se moglo reći da je krajnje
savršenstvo dostignuto. ali na ljudskom stupnju postoji ta granica koja se može označiti kao
granica ljudsko carstva a postiže se kad Arhat primi petu inicijaciju na Putu Svetosti i postane
Jivanmukta ili Majstor Mudrosti. Kad Adept postigne taj određeni stupanj za Njega prestaje
obaveznost reinkarnacije. On je izašao iz ljudskog i ušao u nadljudsko carstvo odakle nastavlja
Svoj samorazvoj na nad-fizičkim razinama. Ovo prije navedeno savršenstvo koje je dosegnuto
od jednog Majstora Mudrosti je samo relativno.
Za nas je također važno da zapamtimo da ne možemo shvatiti što je to savršenstvo dok sami
to stanje ne dostignemo, jer realnosti višeg života mogu se spoznati samo neposrednim
iskustvom i nikakav verbalni opis, pa čak ni najveći napor mašte nam nije sposoban dočarati
njegovo stvarno stanje. Kad kažemo da ćemo pokušati razumjeti te stvari, dok smo još
zatočenici intelekta, onda se pod tim misli da mi možemo tu i tamo pokušati dosegnuti
isprekidana svjetla ili blijede odraze tog sakrivenog sjaja koji sasvim nadilazi ljudsku predodžbu
i koje se može ostvariti nekim proširenjem samo u srcu kad nam to naš unutarnji razvoj učini
mogućim.
Nakon ovog objašnjenja zauzmimo jedan panoramski pogled na taj golemi proces evolucije.
Koliko god ovaj predmet proučavanja bio fascinirajući, nemoguće je u ovako kratkom prostoru
kojim raspolažemo ići u njega podrobno. Sve što se može učiniti je da se navedu neke opće
generalizacije i da se označe temeljne točke na tom putu na kojem svi mi putujemo.
Prema učenjima okultizma sav život koji vidimo u manifestaciji oko nas došao je iz Jedne
Božanske Esence ili Principa i nakon razvitka svih svojih potencijala ponovno će se sliti u taj
Božanski Izvor. Sva svojstva i snage koje povezujemo sa božanskim savršenstvom prisutne
su kad život izroni iz svog Božanskog Porijekla u svom latentnom ili začetnom stanju, kao što
- 13 -
je i stablo skriveno u sjemenu. Ta svojstva i moći razvijaju se vrlo polagano, počevši djelovati
pomoću snažnih utjecaja evolucijskih sila koji dolaze izvana i utjecaja iznutra koji dolaze od
stalnog pritiska Božanske Volje, a kad život nakon postizanja savršenstva opet svjesno uroni
u Božanstvenost, sva svojstva i snage koje pripadaju tom posebnom stupnju savršenstva su
u punoj manifestaciji.
Sljedeće temeljno učenje okultizma je da je naš sunčev sustav, koji je ogromna pozornica
evolucije, u svojom sastavu sedmerostruk i prožima fizički svijet, koji možemo spoznati našim
osjetilima, i još šest drugih svjetova progresivno suptilnije materije. Ti svjetovi se u teozofskoj
literaturi zovu razine. Svijet koji je odmah do fizičkog i u koji ulazimo u snu i poslije smrti nazvan
je astralnom razinom, a u odnosu je s našim osjećajima, emocijama i željama. Slijedeći viši
svijet u kojem provodimo najveći dio našeg vremena između dviju inkarnacija nazvan je
mentalnom razinom, a u odnosu je s našim mislima. Zatim dolazi budička, atmička, anupadaka
i adi razina. One se odnose na naše duhovno i vječno biće i izvor su naše najviše duhovne
spoznaje i snage.
Čovjek, a ustvari i cjelokupan život u svojim različitim oblicima, povezan je sa svih sedam
razina našeg sunčevog sustava, ako se zadržimo za sada na čovjeku, možemo reći da on ima
po jedan nositelj svijesti na svakoj razini. Njegov život je ukorijenjen u životu Logosa na najvišoj
razini i ističe iz tog sveobuhvatnog Centra preko svih nositelja, koji ga povezuju sa različitim
razinama. Jedna zraka božanske svijesti prolazi kroz sve nositelje na različitim razinama i
energizira ih, predstavljajući Monadu ili Jivatmu i uzrokuje njihov postupni rast sve dok
božanski djelić ne bude potpuno razvijen, sveprisutan, svemoguć i sveznajući na svim
razinama.
Ove se istine mogu prikazati sljedećim dijagramom:
- 14 -
Naravno moramo zapamtiti da se tu radi samo o dvodimenzionalnom crtežu koji možemo
koristiti kao jedan simbol, pomoć u razumijevanju tih istina, a nikako da predstavlja
transcendentne realnosti viših razina. Kad god se služimo crtežima, simbolima ili analogijama
u opasnosti smo da iz njih izvučemo zaključke koji ne opravdavaju činjenično stanje.
Sedam razina sunčevog sustava predstavljeni su na crtežu sa sedam koncentričnih krugova,
dok centar predstavlja Sunčev Logos ili Ishvaru koji predsjedava nad manifestiranim sunčevim
sustavom za vrijeme manifestacije. Važno je da imamo na umu dok iščitavamo ovaj dijagram,
da razine koje su predstavljene koncentričnim krugovima su ustvari kugle koje prožimaju jedna
drugu, svaka suptilnija kugla nalazi se unutar i prožima sve ostale koje su gušće od nje.
Krugovi ne označavaju veličinu kugli već njihov prostorni odnos. Naša svijest, koristeći
trodimenzionalni prostor, ne može si predstaviti uvjete na višim razinama gdje mora raditi u
više od tri dimenzije, pa zato teško dolazimo do predodžbe o međusobnim odnosima različitih
razina. Naša svijest je sada najviše vezana na fizički svijet, najgušći i najperiferniji, koji je
podvrgnut najvećim ograničenjima i obmanama. Kako prodiremo u sve unutarnjije razine ta
ograničenja postaju sve manja, veo iluzije postaje sve tanji, dok napokon ne nestane u
potpunosti kada dosegnemo svijest Sunčevog Logosa koji prožima i održava sve razine.
U crtežu je individualna duša ili Jivatma u manifestaciji predstavljena polumjerom koncentričnih
krugova. Takav polumjer presijeca sve krugove čime ukazuje na činjenicu da zraka božanske
svijesti koja predstavlja Jivatmu koja prolazi kroz sve razine i energizira sve nositelje te ih
povezuje sa različitim razinama. Sve nositelje posebne Jivatme si možemo predstaviti kao da
su nanizani na tu zraku svijesti, koja ih objedinjuje usprkos velikih razlika u njihovom načinu
djelovanja. Nositelji se, počevši od fizičkog, tijekom evolucije razvijaju i postaju sposobni da
služe Jivatmi na uzastopnim razinama.
Evolucija života koja dolazi od Logosa i koja se nakon razvitka božanskog potencijala vraća k
Njemu u crtežu je predstavljena strelicama prikazanim u dijelovima zatvorenim između
krugova. Stupnjevi involucije kroz koje je život prošao prije nego što je ušao u stupanj minerala
je izvan dosega našeg mentalnog horizonta, pa dio koji je u vezi s tim stupnjevima nije
istraživan i ostavljen je praznim. Svakako zapamtite da je život prije nego je stigao do
mineralnog stupnja, koji većina ljudi smatra najnižim, prošao kroz tri različita ali dobro poznata
stupnja. Na tim stupnjevima, koji su ustvari stupnjevi involucije a ne evolucije, život uranja sve
dublje i dublje u materiju prije nego što počne da se opet uspinje i prolazi kroz proces evolucije.
Tako je mineralno carstvo najniža točka u krugu koji predstavlja ciklus involucije i evolucije.
Život se stoga definitivno pojavljuje na našem mentalnom horizontu na stupnju minerala. Linija
O u našem crtežu tako označava granicu između nepoznatog i poznatog. Život na mineralnom
stupnju, barem što se tiče manifestacije na fizičkoj razini, vrlo temeljito su proučavali moderni
znanstvenici i zakoni njegovog djelovanja su uključeni u znanstvenoj literaturi kao što su
kemija, fizika, geologija i astronomija. Gledavši s izvjesnim respektom na mineralni stupanj o
kojem je znanost napravila detaljnu studiju, Okultizam u određenom smislu zna mnogo. Kako
god, u ovo pitanje nije nužno ovdje zalaziti.
Sljedeći stupanj u evoluciji obuhvaća biljno carstvo gdje reagiranje na vanjske podražaje
postaju malo određenija nego u mineralnom carstvu, a sposobnost da se osjećaju podražaji je
razvijena u većem razmjeru. Osjećaji su još neodređeni, jer astralno tijelo biljnog carstva još
nije jedan organizirani nositelj, stoga ne možemo reći da biljke i drveće osjećaju radost ili
patnju. No njihova reagiranja na vanjske podražaje nalikuju nekoj vrsti patnje ili radosti.
- 15 -
Moramo znati da u biljnom carstvu možda ima onih sa većom sposobnošću osjećaja od
najnižih članova životinjskog carstva. Ova carstva prirode nisu među sobom oštro odvojena i
ima znatnih presijecanja, pa je ponekad teško odrediti kojem carstvu neki član na prijelazu
pripada. Život biljnog carstva kakav se manifestira na fizičkom planu kroz fizičke organizme
također je predmet mnogih istraživanja, a zakoni i činjenice koje pripadaju tom životu
obuhvaćeni su u znanosti koja se zove botanika.
Život u biljnom carstvu bez sumnje je razvijeniji od života u mineralnom carstvu jer su biljni
organizmi ukorijenjeni na jedno mjesto i ograničeni samo na podražaje iz svoje sredine. To
ograničenje otpada na sljedećem stupnju razvoja u životinjskom carstvu, a mogućnost kretanja
koju imaju životinje otvara vrata brojnim i raznolikijim iskustvima. A to, bez sumnje, ubrzava
opseg evolucije života i zbog toga nalazimo kod razvijenih životinja ne samo dobro razvijenu
sposobnost osjećanja senzacija već i početak mentalne aktivnosti.
Potrebno je ovdje istaknuti da su astralna tijela životinja i njeni živčani sustavi već dobro
organizirani, pa je zato sposobnost osjećanja zadovoljstva ili boli utoliko više razvijeno. Iz tog
razloga životinja teško osjeća svaki udarac na svom tijelu iako još nije sposobna izraziti svoje
osjećaje. Oni koji nanose bol životinjama ili su uzročnici te boli, bilo da je upotrebljavaju kao
svoju hranu ili na području sporta, trebali bi ovo primijetiti. Patnju koju nanosimo drugima vratit
će nam se prije ili kasnije, a sveobuhvatni zakon karme ne prestaje djelovati ni tamo gdje vlada
neznanje ni tamo gdje se pokušavaju naći vjerodostojna opravdanja za njihovo pogrešno
činjenje. Kad bi ljudi samo znali kakvu si strašnu patnju nagomilavaju svojom okrutnošću
prema životinjama ne bi jednostavno slijegali ramenima i nastavili sa svojim zlima na krajnje
neodgovoran način.
Važan doprinos koji je dala okultna znanost problemu evolucije u mineralnom, biljnom i
životinjskom carstvu je u tome što je razjasnila mehanizam takve evolucije. Vidovitim se
istraživanjem na višim razinama otkrilo da se mehanizam evolucije na nižim stupnjevima
razlikuje od evolucije ljudskog bića i to u jednom vrlo bitnom smislu. Niti jedan fizički organizam
nižih carstava nema posebnu „dušu“ kao što to ima svako ljudsko biće. Pa je tako ustanovljeno
da je grupa fizičkih organizama iste vrste vezana za jednu „grupnu dušu“ koja tako postaje i
riznica za sva iskustva kroz koja su prošli ti organizmi i informirajući i energizirajući život tih
oblika. Ta zanimljiva činjenica kolektivne evolucije baca svjetlo na mnoge probleme koji su
povezani sa životom životinja i biljaka, a usput pokazuje na kako genijalne načine se priroda
prilagodila u postizanju svojih ciljeva. Budući da se to pitanje ne odnosi na predmet koji je pred
nama ne moramo ulaziti u njega detaljno i možemo sada prijeći na ljudski stupanj koji se nas,
kao ljudskih bića, više tiče.
Mada je prema svim vanjskim izgledima ljudski stupanj samo nastavak prethodnih stupnjeva,
u određenom smislu on to zaista i je, potrebno je ipak znati da ulaskom života na taj stupanj
dolazi do značajnih promjena, promjena koje oštro dijele život na ljudskom stupnju od onog u
životinjskom carstvu. Ta se promjena, ukratko rečeno, sastoji u oblikovanju kauzalnog tijela,
najperifernijeg nositelja individualne duhovne duše, u koju silazi život Logosa direktno odozgo
i kroz koji od sada počinje djelovati na dinamičniji način. Uvođenje u čovjeka tog novog
božanskog elementa iz Prvog Logosa, a koji nije prisutan u biljkama i životinjama, budi u
čovjeku tu posebnu sposobnost koja je u psihologiji poznata kao samosvijest i čini mogućim
brz i neograničeni razvoj božanskog života koji zauzima u ljudskim i nadljudskim stupnjevima.
Život postaje jedna individualna jedinica božanske svijesti, a ta svijest se može širiti bez ikakvih
ograničenja.
- 16 -
Rane faze ljudske etape prolaze u divljini, poluciviliziranim i civiliziranim uvjetima. Čovjek u
svakakvim okolnostima stječe iskustva svih vrsta, a njegova se astralna i mentalna tijela polako
razvijaju kako se reinkarnira pod različitim uvjetima koje je sam stvorio svojim mislima, željama
i djelima. Njegovi osjećaji i emocije razvijaju njegovo astralno tijelo, razmišljajući o konkretnim
slikama razvija niži um, dok mislima koje su posvećene višim stvarima razvija viši um koji
djeluje kroz kauzalno tijelo. Velika većina civiliziranih ljudi svijeta postigla je u svojoj evoluciji
stupanj na kojem je astralno tijelo prilično dobro razvijeno, a i niži um također do izvjesnog
stupnja, ali samo kada su u pitanju znanstvenici, filozofi i drugi veliki mislioci možemo govoriti
da je i kauzalno tijelo razvijeno u pravom smislu riječi.
Kad je jedna individua prošla život za životom kroz svakakva iskustva, počinje postepeno
posvećivati više svojih misli višim stvarima i živjeti plemenitijim i nesebičnijim životom, sljedeći
viši nositelj, također se polako počinje razvijati na budičkoj razini i prosvjetljenje koje dolazi sa
te razine u um iskazuje se kao sposobnost rasuđivanja ili Viveka, kako se to zove na sanskrtu.
Čovjek počinje cijeniti duhovne istine i intuitivno prepoznaje njihovo postojanje iako za njih
nema dokaza. Ovaj Buddhi ili intuicija kako je nazvana u zapadnoj psihologiji je sposobnost
kojom se prepoznaju sve duhovne istine, a bez njenog razvoja čovjek ne može postići bilo
kakav napredak u sferi duhovnosti. Sam intelekt je nekoristan u području koje je izvan dosega
njegove aktivnosti.
Kad je budički nositelj dovoljno razvijen i konačno počinje da djeluje na um, tada se rodi ona
božanska pobuda koja nagovješćuje buđenje duhovne naravi. Čovjek počinje sa životnim
pitanjima i postavlja pitanja o krajnjim problemima postojanja kojih duhovno uspavani čovjek
nije ni svjestan. On počinje tražiti izlaz iz ovog svijeta iluzija i patnji, teži da vodi viši život duha
i osjeća neku unutarnju povezanost s bližnjima koju običan čovjek teško da može razumjeti.
Ako se na tu pobudu pazi i pravilno vodi, čovjek prije ili kasnije stavi svoje noge na stazu koja
vodi ka savršenstvu, konačno postigne cilj i izlazi iz ljudskog carstva. Ako se na tu pobudu ne
pazi i ako se uguši nižim umom ili osujeti svjetovnim željama, onda čovjek mora lutati kroz
mnoge živote gonjen čas privlačnostima nižeg života koje ga vuku na dolje, čas težnjama za
višim životom koje ga vuku na gore. ali prije ili kasnije, kao posljedica ponovljenih lekcija
naučenih iz patnje, frustracija i razočarenja svjetovnog života, božanski zov postaje toliko
snažan da mu se više ne može odoljeti i čovjek okreće leđa nižem životu i usmjerava svoje
lice u pravcu božanskog života, počinje se penjati, korak po korak, prema planinskom vrhu.
Mi smo do sada brzinski u mislima prošli dugi put evolucije na kojem smo putovali otkad smo
izašli iz božanskog i dosegli stupanj na kojem se rodila božanska pobuda u nama da počnemo
misliti na naš pravi dom i načinima povratka u njega. Pogledajmo sada letimice mentalno put
koji još treba prevaliti i stupnjeve koji ostaju pokriveni.
Što trebamo poduzeti kad počinjemo osjećati čežnju za višim životom? Prva stvar će biti,
naravno, da duboko razmišljamo o osnovnim životnim problemima i da nam bude jasno da je
za nas jedini izlaz iz svih tih problema da stupimo na stazu koja vodi ka savršenstvu i
Prosvjetljenju. Potrebno je proći kroz ovaj preliminarni proces dubokog promišljanja i traganja
srca vrlo temeljito i uzeti si vremena za donošenje odluka u vezi s tim bitnim pitanjima, jer u
mnogim slučajevima te povremene pobude koje dolaze iznutra su prolazne naravi i rezultat
reakcija koje proizlaze iz razočaranja i frustracija života. One postepeno nestaju kako
privlačnosti vanjskog svijeta opet bace svoja glamurozna vela na naš um i mi potonemo
ponovno natrag u uobičajeno stanje zaborava naše više sudbine. Božanska pobuda koja će
- 17 -
nas nositi kroz mnoge živote do našeg cilja mora biti stalna i jaka, mora doći kao posljedica
zrelosti duše, koja se doseže kad smo prošli kroz sve vrste iskustava i naučili lekcije koje su
se trebale naučiti.
Pretpostavimo da je pobuda koju osjećamo pravog tipa, naš slijedeći korak je da pažljivo
proučimo sredstva koja se mogu primijeniti za ostvarenje našeg cilja. U svijetu ima mnogo
puteva i mnogo učitelja, a mi moramo pronaći naš put i našeg učitelja koji će nas moći sigurno
voditi do kraja. Neki putevi koji se pojavljuju pred nama su poput slijepih aleja a neki učitelji
koji žele da nas uče poput slijepaca, koji vode slijepe, a pravi će nas izbor puta i učitelja
poštedjeti mnogo vremena i muka. U slučaju onih koji su ozbiljno razmišljali o problemima
života i shvatili plan evolucije neće biti teško donijeti odluku. Za njih je jedini pravi put onaj
kojim su išli svi veliki Učitelji i Rišiji prošlosti i koji vodi ka savršenstvu ljudskog života, bilo da
se to savršenstvo naziva Nirvana, Prosvjetljenje, Jivanmukti ili nekim drugim imenom. Jedini
Učitelj kojeg mogu imati je njihovo Više Ja koje ima sjedište u njihovom srcu, koje ih je dovelo
do sadašnjeg stupnja i koje je sposobno da ih vodi nepogrešivo do kraja, cilju Prosvjetljenja.
Ovo je bio samo letimičan pregled stupnjeva evolucije kroz koje moramo ići, no nemoguće je
ovdje dati i pojedinosti o kvalifikacijama koje se traže od onih koji teže da stupe na Stazu koja
neminovno vodi do Prosvjetljenja i Oslobođenja iz obmana i bijede ljudskog života. Postoji
nekoliko knjiga u okultnoj literaturi koje pišu podrobno i daju korisne podatke o tim stvarima,
iako se važni savjeti na ova pitanja mogu pronaći raspršeni diljem ove vrste literature. Mnoga
važna pitanja koja su u svezi problema našeg duhovnog razvoja biti će obrađena u narednim
poglavljima na odgovarajućim mjestima. Je li moguće imati bilo kakvu ideju u pogledu
proširenog stanja Jivanmukte ili Oslobođenja, savršenstva života koje je postigao onaj koji je
prešao granicu koja dijeli ljudski stupanj od onog koji se nalazi onkraj te granice? Ne, osim
ponešto maglovito. ali ogromni napredak koji je učinio jedan Adept, koji je postigao taj stupanj,
mogao bi se donekle prosuditi činjenicom da je u Njegovom slučaju svih pet nižih nositelja
svijesti, fizički, astralni, mentalni, budički i atmički, potpuno razvijeni i oživljeni, i da On može
raditi u svakom od tih nositelja kao što običan čovjek radi u svom fizičkom tijelu pri punoj
svijesti. Adept mora samo usredotočiti svoju svijest na bilo koji nositelj od atmičkog prema
dolje do fizičkog, kako bi došao u dodir sa odgovarajućom razinom i znao bilo što od onoga
što želi saznati na toj razini, iako je riječ „saznati“ vrlo nespretna da izrazi djelovanje svijesti na
najvišim duhovnim razinama. Ne samo to, već je i Njegova svijest uobičajeno usredotočena
na atmičku razinu, pa ako On mora raditi na bilo kojoj nižoj razini On samo djelomično i
privremeno usredotočuje svoju svijest na dotičnu razinu i tako ostaju svih pet nižih razina
sunčevog sustava, koje se tiču čovječanstva, stalno u njegovoj svijesti, i oni čine polje
Njegovog rada u ispunjenju božanskog plana.
Treba zapamtiti da je razvoj i organizacija niža tri nositelja: fizičkog, astralnog i mentalnog,
trajao milijune godina. To je zato, jer tek kad se čovjek približava završetku ljudske evolucije i
približava pragu božanske, njegova se evolucija u duhovnim područjima ubrzava ogromnom
brzinom tako da za njega postaje moguće da u toku nekoliko života savlada ogromne
udaljenosti koje dijele Adepta od običnog čovjeka.
Koje daljnje faze evolucije i razvoja leže onkraj u nadljudskim područjima mi ne znamo, osim
imenom. Ljudski intelekt je zbunjen kad pokušava prodrijeti u ove dublje tajne i sve što možemo
učiniti jest zapitati se u strahopoštovanju i poštivanju onoga što takvi uzvišeni uvjeti postojanja
mogu biti. Dosta nam je da znamo da oni postoje i da postoje Oni koji iz tih nezamislivih visina
obasipaju blagoslove na nas koji još uvijek živimo u dolinama obmane, patnje i smrti.
- 18 -
II POGLAVLJE
UKUPNI SASTAV ČOVJEKA
Nakon što smo pokazali što je istinski okultizam, mogli bismo ukratko dotaknuti činjenice koje
su otkrili okultisti u odnosu na unutarnji sastav čovjeka. Te činjenice su posljedice istraživanja
do kojih su došli mnogi istraživači koji su bili sposobni da razviju svoje suptilne sposobnosti i
da ispitaju fenomene unutarnjih razina na savršeno znanstveni način. Velikom broju Adepata
su stvari suptilnih razina isto tako pristupačne i stvar su izravnog iskustva kao što su pojave
fizičkog svijeta običnom čovjeku koji živi u svom fizičkom tijelu.
U prethodnom poglavlju je već bilo rečeno da čovjek ima vrlo složen sastav i da djeluje u
raznim nositeljima svijesti. Njegova svijest je ukorijenjena i dio je Logosove svijesti našeg
sunčevog sustava na najvišoj razini, i silazi korak po korak sve dolje do fizičke razine koji leži,
tako reći, na periferiji božanske svijesti. Na svakoj razini našeg sunčevog sustava ta
individualizirana jedinica svijesti prisvaja materiju koja pripada toj razini i postepeno priprema
nositelj kroz koji može funkcionirati na toj razini sve uspješnije. Razmotrimo sada jednu takvu
jedinicu svijesti i općenito ćemo uočiti nekoliko činjenica u svezi prisvojenih nositelja i njihov
međusobni odnos.
Prvo što treba primijetiti u vezi tih nositelja, je da nositelji postaju sve manje materijalni kad se
ide od periferije prema centru, a svijest postaje sve dominantnija. Prema okultnoj doktrini naš
sunčev sustav je u svojoj potpunosti izveden i utemeljen na svijesti sunčevog Logosa, a
manifestacija na slijedećim nižim razinama znači sve veću materijalizaciju Njegovog Života i
ograničenje Njegove svijesti u progresivno sve gušća vela. U tom silaženju, razinu za razinom,
svijest gubi svoje snage i svojstva, sve dok na najudaljenijoj fizičkoj razini ta ograničenja ne
dosegnu krajnju granicu. Stoga je očito da kad se svijest odmakne prema unutra, kao na
primjer u joga vježbama, a proces silaska se preokrene, ova ograničenja moraju padati jedno
za drugim i svijest bi trebala biti sposobna funkcionirati u dosad sve većoj slobodi, približavajući
se progresivno neograničenoj i bezuvjetnoj raskoši božanske svijesti. To napuštanje
ograničenja i zamagljenja iskusio je svaki jogi kad je prenio svoj centar svijesti s jedne razine
na drugu i dosegnuo Izvor svih svijesti. Potrebno je da shvatimo ovu važnu činjenicu, jer dok
živimo na fizičkoj razini, zaokupljeni njegovim prolaznim i razmjerno dosadnim pojavama, oni
nam se prikazuju vrlo živim i puni vitalnosti, dok nam realnosti viših razina izgledaju nebulozne
i nerealne i stoga neprivlačne. Mi se bojimo da izgubimo vezu sa fizičkom razinom, strahujemo
da budemo lišeni njegovih prolaznih radosti i ne shvaćamo da je upravo fizički svijet jedan od
najdosadnijih i da je život na toj razini iskrivljen i sumoran i vrlo blijedi odraz nezamislivih divota
koje su povezane sa višim područjima Duha.
Drugu stvar koju moramo uočiti u svezi sa tim nositeljima je da unatoč raznovrsnosti nositelja
i velikim razlikama u naravi njihovih pojava, svijest koja funkcionira kroz njih je jedna te ista
zraka božanske svijesti. U proučavanju čovjeka i njegovog složenog sastava možemo ga
prikladno podijeliti na različite sastavne dijelove, ali to ne bi trebalo stvoriti dojam da u njemu
djeluju različiti entiteti jedan unutar drugoga. Svijest koja djeluje kroz cijeli komplet nositelja je
nedjeljiva, a samo se njezini različiti aspekti izražavaju u većoj ili manjoj mjeri već prema tome
koliko su nositelji kroz koje djeluje razvijeni u datom trenutku. A ta manifestacija svijesti na
jednoj posebnoj razini ovisi o unutarnjoj prirodi razine i izvedenom obojenju koje dolazi iz
drugih razina kroz koje je svijest prošla. Tako na primjer, kad Jivatma djeluje kroz fizički nositelj
svijesti uvjetovana je prirodom fizičke razine, ali su i svi ostali nositelji Jivatme također prisutni
- 19 -
u pozadini i utječu na život ove razine. U trenutku smrti, kad se napusti fizičko tijelo, astralno
tijelo postaje žarište svijesti i uvjet za njegovo funkcioniranje, ali su i svi ostali nositelji još
prisutni u pozadini i određuju pojavljivanje. U Samādhi stanju kad se ovaj centar svijesti
svojevoljno pomiče iz jedne razine na drugu, jedan nositelj postaje privremeno žarište svijesti
dok drugi ostaju u prednjem planu ili u pozadini kao što to prikazuje sljedeći crtež.
Gore spomenuta činjenica ukazuju na to da treba problem samo-kulture rješavati na
sveobuhvatan način, uzimajući u obzir cijelu čovjekovu konstituciju. Svi naši nositelji su
međusobno povezani i ovisni jedan o drugom i mi ne možemo mijenjati jedan nositelj a da ne
mijenjamo ujedno, u nekoj mjeri, i sve ostale. Ako netko želi emocionalno zdravlje on ne može
izolirati svoj emocionalni život i brinuti samo o tome. On jednako tako mora paziti i na svoj
mentalan i fizički život, a ako želi da bude zaista zdrav onda mora paziti i na svoju duhovnu
prirodu.
Sljedeća stvar koju moramo napomenuti o tim nositeljima je da, iako su različiti nositelji jedne
Jivatme na različitim razinama, i različite manifestacije svijesti koja ih koristi od razine do
razine, čini se da funkcioniraju u skupinama od tri. Svijest koja djeluje u svakoj grupi kao cjelini
je jedna jedinica, mada je ta jedinica podređena i sadržana unutar veće jedinice slijedeće više
manifestacije. Ta činjenica je prikazana u sljedećem crtežu:
- 20 -
Najmanji krug predstavlja ograničeni rad svijesti na najniže tri razine, kroz fizička, astralna i
niže mentalna tijela, a može se uzeti kao sfera osobnosti. Sljedeći veći krug predstavlja sferu
individualnosti, koja djeluje kroz atmička, budička i kauzalna tijela i uključuje u sebi i osobnost.
Individualnost je opet sadržana u daleko široj svijesti Monade, koja je ukorijenjena na Adi
razini, djeluje na Anupadaka razini, a proširuje svoj utjecaj na Atmičku razinu na način koji mi
to ne možemo shvatiti na nižim razinama. A Monada je ponovo na neki neshvatljivi način
sadržana u sveobuhvatnoj svijesti Logosa. Tako mi vidimo da su osobnost, individualnost i
monada djelomične i različito ograničene pojave svijesti Logosa. Svaka viša pojava je punija
od niže i sadržava nižu u svojem širem opsegu. U hinduskoj terminologiji osobnost,
Individualnost, Monada i Logos nazivaju se Jiva, Jivatma, Atma i Paramatma.
Pokušajmo sada shvatiti što te tri komponente naše ukupne konstitucije jedna po jedna
predstavljaju. Osobnost je ta obično ograničena ljudska svijest koja djeluje kroz fizičko,
astralno i niže mentalno tijelo. Budući da su svi ti nositelji samo privremeni i oblikuju se nanovo
sa svakom novom inkarnacijom to se osobnost smatra samo privremenom pojavom koja se
rastvori i nestane čim se ta tri nositelja unište, što se događa progresivnim povlačenjem svijesti
iz jednog u drugi poslije smrti. Iako svijest koja djeluje kroz osobnost nije ništa drugo do jedna
zraka sunca božanske svijesti, ona ipak gubi, zbog ograničenja i obmana nižih razina, svijest
o svojem božanskom porijeklu i pojavljuje se kao jedan privremeni entitet koji smatra sebe
nezavisnim i odvojenim od drugih bića. Taj entitet se kreće na svjetskoj pozornici izvjestan broj
godina, a onda se povuče na suptilnije razine poslije smrti fizičkog tijela, i nakon što je proveo
duži ili kraći period na tim razinama napokon se rastvori i nestaje zauvijek. A ljudi koji se
identificiraju sa tim iluzornim entitetom ostaju zaokupljeni svojim sitnim interesima, nesvjesni
svoje veće sudbine i daleko sjajnih života koji je sakriven iza maske osobnosti. Mali broj ljudi
- 21 -
koji vide kroz obmanu staju na stazu koja ih u konačnici vodi do ostvarenja njihove božanske
prirode i omogućuje im da koriste osobnost kao instrument svog Višeg Ja. Velika većina se
rodi, živi i umire u toj obmani, prolazeći iz života u život, nesvjesni svoje prave prirode poput
cvijeća na livadi ili ptica i divljači u šumi.
Sljedeća viša komponenta naše unutarnje konstitucije je Individualnost, Više Ja, koje se
različito naziva kao Ego ili Jivatma i djeluje kroz kauzalno, budičko i atmičko tijelo.
Individualnost predstavlja duhovni element u čovjeku i Besmrtno Ja koje traje iz života u život.
Taj besmrtni ego postepeno razvija sve božanske atribute i moći unutar sebe za vrijeme dugog
eonskog perioda njegove evolucije. Upravo kao što postoji neka vrsta jedinstva i povezanosti
u radu fizičkog, astralnog i nižeg mentalnog tijela koji daju svijesti, koja djeluje kroz njih, osjet
osobnosti, tako su isto viša tri tijela koja rade na atmičkom, budičkom i višem mentalnom planu,
tijesno združena zajedno i daju neku vrstu jedinstva svijesti koja djeluje kroz njih, a ta se
sjedinjena svijest zove individualnost. Ta je individualnost, iako radi pod ograničenjima
odnosnih razina, ipak daleko iznad grubih obmana koje zamračuju viziju osobnosti i čine je da
misli o sebi kao o jednom odvojenom entitetu koji se mora boriti za svoju nezavisnu
egzistenciju protiv svih drugih manifestacija božanskog života. Čovjek je, kao Više Ja, svjestan
svoje božanske besmrtne prirode, on je svjestan jedinstva života i svog jedinstva sa tim
životom, a zna i za božansku svrhu u evoluciji. On ima sjećanje na sve odvojene živote kroz
koje je prošao u uzastopnim osobnostima, može se poistovjetiti u svijesti sa svim živim bićima
kroz budički nositelj, i može da se dotakne božanske svijesti kroz atmički nositelj. Postupnim
nastavljanjem evolucije pojavljuje se u Individualnosti znanje, mudrost i moć, atributi
Božanskog života, i to u sve većoj mjeri, jer "njegova budućnost je budućnost nečega čiji rast
i veličanstvenost nemaju granica".
Ali čak ni ovaj Viši Besmrtni Ja, koji je duhovni element u čovjeku, ne predstavlja najviši aspekt
njegove prirode. U njemu prebiva vječna Monada, Purusha Samkhya filozofije, Atma Vedante,
tajanstveno Biće o kojem ne možemo stvoriti nikakvu ideju, premda je Ona temeljna jezgra
našeg kompleksnog bića. Ego je besmrtan i iako ima neizmjerno dug život u usporedbi s
osobnošću, iako je nastao u određenom trenutku, stvaranjem kauzalnog tijela, on također
prestaje postojati. ali Monada je onkraj vremena i živi u vječnosti. Ona je u suštini jedno sa
Sunčevim Logosom, zraka Božanskog Sunca, ukorijenjena na Adi razini, sa središtem svijesti
na Anupadaka razini i zasjenjenjem i utjecajem na Individualnost na atmičkoj razini. Ono što
se pojavljuje kao evolucija i razvijanje Individualnosti na nižim razinama je na neki misteriozni
način vječno prisutno u Monadi. Zato se ne razvijamo slučajno, nego postajemo nešto što smo
već u našoj vječnoj prirodi. Ta je ideja paradoksalno izražena u dobro poznatoj okultnoj
maksimi: "Postanite ono što jeste". Svaka Individualnost je jedinstvena jer je posljedica
izražavanja arhetipa, koji je na neki način neshvatljiv ljudskom intelektu, postoji unutar Monade
i postupno se izražava u vremenu i prostoru u evolucijskom procesu. Sve to, naravno, izgleda
apsurdno pukom intelektu koji je znatno manji izraz Stvarnosti i stoga se ne može očekivati da
će bez svjetla intuicije razumjeti više aspekte Istine. ali u viziji viših razina, ono što se čini
besmisleno intelektu postaje jasno kao svjetlo dana, a paradoksi nižeg života pretvaraju se u
nedjeljive i žive stvarnosti višeg života.
Tako mi vidimo da iako je svaka pojedina jedinica svijesti, koja se zove Monada ili Purusha, u
konačnoj analizi samo središte kroz koje svijest i život Logosa pronalaze izraz na različitim
razinama. U razmatranju takvog ukupnog ustroja još se uvijek moramo baviti sa tri jasno
označene i različite komponente. Svaka niža komponenta je djelomična i ograničenija
- 22 -
ekspresija slijedeće više komponente, a njena je svrha u evolucijskoj shemi da podnese
razvijanje te više komponente.
Funkcija osobnosti u ostvarenju razvoja Individualnosti najbolje se može razumjeti iz rasta
stabla. Stablo svake godine u proljeće izbacuje novo lišće, kroz lišće upija ugljični dioksid, koji
se nakon mnogih promjena asimilira u tijelo stabla i podvrgava ga rastu. Stablo odbacuje svoje
lišće u jesen, ali prije nego što se to dogodi, obogaćeni biljni sok se povuče u tijelo da bi se
ponovno vratio kroz novo lišće sljedećeg proljeća. Iz godine u godinu ovaj se proces ponavlja
i stablo posljedično postaje sve veće i jače. Na sličan način Individualnost uzima novu skupinu
tijela na najnižim ravnima i izlaže dio sebe u novo oblikovanu osobnost. Ova osobnost živi svoj
dodijeljeni raspon života na zemlji, prikuplja brojna iskustva, ali prije nego što se raspusti i
nestane nakon uživanja u Nebeskom životu, predaje svoje iskustvo Individualnosti, i na taj
način obogaćuje njegov život i podupire njegov rast. Dakle, svaka uzastopna inkarnacija služi
da dovede do većeg savršenstva sposobnosti i moći koje su latentne u Jivatmi i pružaju
učinkovitiji instrument za iskazivanje božanskog života.
Na sličan način, ali koji mi jedva možemo shvatiti, individualnost je djelomični izraz Monade i
podvrgnuta Njegovu otkrivanju, iako riječ 'otkrivanje' teško pruža nekakav pojam o tom procesu
na najvišim razinama, kojeg je evolucija odraz na nižim ravninama. Nemamo riječi o ovom
procesu koji se mora odvijati na razinama Monade i koji odgovara postupnom otkrivanju svih
božanskih osobina i moći u Jivatmi na razinama Atme, Buddhi i Višeg Manasa. Ipak, na Njenoj
razini mora se događati nešto takvo i daleko ogromnije prirode, jer sve što se događa na nižim
razinama odraz je nečega daleko većeg i ljepšeg na višim razinama. „Kako gore, tako i dolje.“
Ne samo da niže odražava više, već i sve što se događa na nižim razinama ima svoj odraz i
utjecaj na višim razinama. Unutarnji i vanjski, viši i niži izgleda kao da djeluju i reagiraju jedno
na drugo, a između sebe iznose proces koji vidimo kao evoluciju ili otkrivanje.
Razumijevanje odnosa koji postoji između osobnosti i Individualnosti također će baciti nešto
svjetla na neke od temeljnih problema duhovnog života. Iz gore spomenutog će se vidjeti da
sve dok je svijest ograničena unutar sfere osobnosti, i dok se poistovjećujemo s tom iluzornom
cjelinom koja se pojavljuje u svakoj inkarnaciji, mi smo za sve praktične svrhe taj entitet i
moramo dijeliti njegovu sudbinu. Ako živimo samo u našim mislima i emocijama i ostajemo u
potpunosti privučeni privremenim interesima nižeg ja, onda s raspadom ovog ja, što je
neizbježno, također umiremo. ali pretpostavimo da se naše središte svijesti mijenja od
osobnosti do Individualnosti i shvaćamo, ne samo mislimo ili osjećamo, da smo ta duhovna
cjelina koja je svjesna svoje božanske prirode, i da osobnost postaje samo privjesak nas
samih, baš kao što je to i naš kaput, a ono što se događa s osobnošću zapravo da ne utječe
na nas. Ako naš kaput postane istrošen i rastrgan, ne osjećamo se nesretnim jer znamo da ga
možemo odbaciti i dobiti drugi, ali ako naše fizičko tijelo stari, osjećamo se nesretnim kao da
je sve gotovo s nama. Zašto? Zato što se poistovjećujemo sa fizičkim tijelom, iako intelektualno
možemo znati da je to samo jedan instrument.
Dakle, pravi problem duhovnog života je nekako pomaknuti ovaj fokus svijesti koji se sada
nalazi u osobnosti u Individualnost i živjeti iz tog centra, koristeći osobnost kao puki instrument
na nižim razinama. Kada to uspijemo, još uvijek radimo kroz naše fizičko tijelo, naše umove i
emocije, ali smo svjesni ovog dualizma između našeg Pravog Ja i tijela koje koristimo na nižim
razinama. Mi smo stalno svjesni naše više prirode i kada koristimo niža tijela, svjesni smo da
silazimo u njih, kako bismo ih mogli koristiti na odgovarajućim razinama. Ta uspostava svijesti
- 23 -
u višim duhovnim područjima daje nam slobodu, besmrtnost i blaženstvo, jer nas čini
neovisnim od osobnosti koja je podložna svim vrstama ograničenja, promjena, iluzije i smrti.
Besmrtnost i mir ne mogu se nikada naći u sferi osobnosti i uzaludno ih je tamo tražiti. Možemo
produžiti naše fizičko postojanje na duže vrijeme, živjeti na Nebu tisućama godina, ali doći će
vrijeme kada će uzroci koje smo stvorili u proteklom utjelovljenju biti iscrpljeni i ta će osobnost
otopiti i više nikad ne doći u postojanje.
Tako mudar čovjek shvaća činjenicu i zna da plovi brodom koji mora potonuti jednog dana pa
žuri da uhvati najraniju prigodu da pronađe čvrstu zemlju odakle može mirno gledati ljuljanje
valova oceana postojanja. Ova čvrsta zemlja je ta duhovna svijest koja stalno boravi u nama i
naš je pravi dom. U kasnijim stadijima evolucije fokus svijesti se pomiče dalje i stabilizira se
na razini Monade, a odatle se kontrolira i vodi život individualnosti. Uvijek prema unutra prema
Centru koji predstavlja svijest Logosa, fokus se kreće u dugim eonima našeg evolucijskog
napretka, iako nikada ne može dosegnuti Centar. "Ući ćete u svjetlost, ali nikada nećete
dodirnuti Plamen."
Potrebno je također podsjetiti čitatelja da Duhovna evolucija znači pomicanje središta svijesti
prema božanskom Središtu našeg bića i sve više i više ostvarenja naše božanstvenosti. To ne
znači usavršavanje osobnosti koja po svojoj naravi mora ostati u velikoj mjeri nesavršena i
ograničena. Duhovno razvijanje Individualnosti zasigurno se odražava u osobnosti, ali samo u
ograničenoj mjeri, ograničenjima koja su svojstvena nižim razinama koje sprečavaju puni izraz.
Potrebno je istaknuti ovu činjenicu zbog zbunjenosti koja se ponekad pojavljuje u umovima
nekih ljudi s obzirom na to pitanje.
- 24 -
III POGLAVLJE
SAMO-KULTURA – ZNANOST
Jedna od upečatljivih obilježja današnjice je nedostatak bilo kakvog stvarnog razumijevanja čovjekove
prirode. Čovjek pokušava saznati o svemu u svemiru. Može sa sigurnošću reći od čega su napravljene
zvijezde koje su milijunima kilometara daleko. Temeljito poznaje sastav atoma i molekula, ali o sebi ne
zna gotovo ništa. Ono što je još zanimljivije, zadovoljan je da živi svoj život bez zabrinutosti o tome
odakle dolazi, koja je njegova prava priroda, zašto je ovdje u ovom svijetu, i kamo ide nakon smrti.
Zapravo zadivljujuće je kako velika većina ljudi može proživjeti svoj život bez postavljanja tih prirodnih
pitanja ili čak i spoznaje da postoje.
Jedan od izravnih posljedica toga odsustva bilo kakvog određenog znanja o prirodi čovjeka i njegovom
unutarnjem ustroju je neodređenost naših ideja s obzirom na ljudski karakter. Riječ „karakter“
općenito se koristi na vrlo nejasan način za mentalne i moralne kvalitete, kao i idiosinkrazije
(nesnošljivosti, op.prev.) koje karakteriziraju pojedinca. Pravi je čovjek sa svojim brojnim nositeljima
svijesti koji stoji iza fizičkog nositelja nepoznat i nepriznat i sve što njegova složena priroda može izraziti
kroz relativno gust i neelastičan medij fizičkog nositelja uzima se za njegovu pravu prirodu. Uzimajući
u obzir ljudska bića u masi, nalazimo da se pod određenim okolnostima ponašaju na tipičan način. Sve
takve tipične načine ponašanja nazivamo ljudskim osobinama i svakom modu dajemo posebno ime. Ali
vrlo malo znamo o tome zašto se ljudska bića ponašaju na te posebne načine i kako su ti različiti
elementi ljudskog karaktera međusobno povezani. Neke od tih ljudskih osobina su samo fizičke navike,
druge su povezane s našom emocionalnom ili mentalnom prirodom, dok su neke očito duhovne
prirode. Neka riječ "karakter" sumira sve njih bez razlike.
S takvom zbrkom ideja na tu temu teško se može razviti Znanost o izgradnji karaktera. Primjenom
određenih empirijskih metoda moguće je provesti određene promjene u našim karakterima, ali takvi
napori moraju biti slučajni i ograničenog opsega. Za pravu Znanost o izgradnji karaktera trebali bismo,
prije svega, imati jasnu predodžbu o prirodi čovjeka, njegovom ukupnom ustroju i snagama i u njemu
latentnim sposobnostima. Onda bismo trebali znati zakone koji upravljaju radom svijesti kroz različite
nositelje, koje čovjek koristi na različitim razinama Sunčevog sustava. Ali samo poznavanje tih zakona
nije dovoljno. Morali bi razviti razrađenu tehniku, koja bi nam omogućila primjenu tih zakona na
različite probleme povezane s evolucijom nositelja i razvojem svijesti. I na kraju, trebali bi imati jasnu
ideju u odnosu na ono na što ciljamo, na cilj koji želimo doseći i na različite faze na putu koji vodi tom
cilju. Samo se u okultizmu mogu pronaći svi ti elementi potrebni za razvoj zadovoljavajuće Znanosti
izgradnje karaktera.
Pokušajmo sada razumjeti što je karakter prema okultizmu. Cijeli je pojavni univerzum, prema okultnoj
filozofiji, izraz Božanskog Života koji izgrađuje oblik za oblikom i pokušava izraziti sebe kroz te oblike sa
sve većom savršenošću. Ovaj izražaj je dosegao vrhunac u onim individualiziranim jedinicama svijesti
koje predstavljaju ljudska bića i čiji nositelji nude polje za višestruki izražaj božanskih osobina. Ako
uzmemo jednu takvu jedinicu na razmatranje, nalazimo stalni međuodnos između svijesti i nositelja
kroz koje ona djeluje, takav uzajamni međuodnos pretpostavlja različite obrasce, od kojih su neki
zajednički svim ljudskim bićima, dok su drugi svojstveni svakoj individui. Ovi obrasci izražavanja koji su
zajednički ljudskim bićima su uobičajene ljudske osobine s kojima smo upoznati, a sve one specifične
osobine, koje određeni pojedinac može imati, čine njegov karakter.
- 25 -
S obzirom na veliku raznolikost oblika koje ovi modusi izražavanja poprimaju u stvarnom životu,
prirodno je ispitati, postoji li neki ishodišni odnos između tih različitih ljudskih osobina, i ako je tako,
koja je priroda takvog odnosa. Unatoč očiglednih poteškoća u razvrstavanju različitih ljudskih
karakteristika, problem nije tako težak kao što se čini, pod uvjetom da slijedimo ispravni trag ovog
razvrstavanja. Taj se trag nalazi u trostrukoj prirodi Božanskog Života, doktrini koja se nalazi u jednom
ili drugom obliku u gotovo svim velikim svjetskim religijama. Ova trostruka priroda u odnosu na svijest
daje tri temeljna aspekta koja se nazivaju Sat, Chit i Ananda, a u odnosu na materiju, tri temeljne
kvalitete koje se nazivaju Tamas, Rajas i Sattva. Svijest i materija su posljedica primarne diferencijacije
Nemanifestiranog Apsoluta.
Trojstva, koja se mogu opaziti svuda u prirodi, posljedica su odražavanja ovih temeljnih trojstava
svijesti i materije na nižim razinama, a velika raznolikost pojava posljedica je različitih uvjeta, koje
osiguravaju uzastopne razine i bezbrojne permutacije i kombinacije koje proizlaze u takvim pojavama.
U fascinantnost ovog načina razmišljanja ovdje nije moguće detaljnije ulaziti. Ono što je ovdje nužno
za shvatiti je da su sve one dobro poznate pozitivne osobine i svojstva, koje čine karaktere različitih
pojedinaca, samo oblici izražavanja tih temeljnih aspekata božanske prirode na nižim razinama
pojavnosti, baš kao što su i sve boje koje nalazimo u prirodi, ili umjetno pripremljene, različite
kombinacije tri osnovne boje - plave, crvene i žute. Nekoliko ilustracija će to učiniti jasnim.
Kada se Sat aspekt svijesti odrazi u sferi osobnosti, on može dovesti do niza kvaliteta kojima se, premda
se izvanjski razlikuju jedna od druge, temeljitijim ispitivanjem pronalazi zajednički temelj. Uzmimo,
primjerice sljedeće dobro poznate osobine karaktera: hrabrost, snaga, odlučnost. Ako analiziramo te
kvalitete vidjet ćemo da one predstavljaju samo različite načine pojavljivanja načela stabilnosti
obuhvaćene Sat aspektom. Kada osoba slijedi unaprijed određenu liniju djelovanja, unatoč
opasnostima koje joj prijete, kaže se da ima hrabrosti. Ona pokazuje stabilnost u poteškoćama. Kada
osoba slijedi unaprijed određen smjer djelovanja unatoč iskušenjima koja je napadaju, kaže se da ima
snagu. Ona pokazuje stabilnost usred iskušenja. Kada se osoba drži odabrane linije djelovanja unatoč
alternativnim načinima djelovanja pred sobom, kaže se da pokazuje odlučnost karaktera. Ona pokazuje
stabilnost usred mentalnih smetnji. Tako vidimo da su ova karakterna svojstva, koja se izvana toliko
razlikuju, zapravo princip stabilnosti koji se pojavljuje pod različitim životnim uvjetima. Stabilnost je
temeljna osobina Volje koja je odraz Sat aspekta svijesti.
Ista je i u slučaju druga dva aspekta. Kada se Ananda aspekt svijesti odražava u sferi osobnosti, on
potiče mudrost. Jedno od temeljnih obilježja mudrosti je opažanje jedinstva života koji se pojavljuje
kroz sve oblike. Na višim razinama Duha ovo opažanje je izravno i jasno, ali u području osobnosti ovo
jedinstvo se samo osjeća i pojavljuje kao ljubav u različitim oblicima. Sve kvalitete kao što su
privrženost, suosjećanje i predanost, temelje se na tom neizravnom opažanju jedinstva, a razlike u
vanjskom obliku posljedica su različitih okolnosti pod kojima se izražava osjećaj jedinstva. Stoga, kada
osjećamo unutarnju sličnost s drugom osobom, bez obzira da li je li ta osoba povezana s nama u ovom
životu ili ne, kažemo da ljubimo. To je ljubav povezanosti iz prošlih života u različitim vrstama odnosa.
Kada vidimo drugo ljudsko biće u ponižavajućem stanju, božanski život nadvladan slabostima koje
opkoljavaju tijela, naša ljubav odlazi tom palom bratu i kažemo da suosjećamo. Ljubav je prilaženje
onima koji su slabi i trebaju naše suosjećanje i pomoć. Kada vidimo drugog pojedinca koji utjelovljuje
ideal koji obožavamo i kada naša ljubav odlazi tom pojedincu i želimo povezati naš život s njegovim
višim životom, kažemo da pokazujemo predanost. To je ljubav dana osobi koju prepoznajemo kao
- 26 -
nama nadređenu u mudrosti, snazi ili znanju. Pa tako ponovno vidimo da su brojni elementi ljudskog
karaktera samo odraz aspekta svijesti nazvanog Ananda u različitim uvjetima ljudskog života.
Kada se treći aspekt svijesti odrazi u sferi osobnosti, on potiče znanje o konkretnim predmetima.
Promatranje, pamćenje, rasuđivanje i druge funkcije nižeg uma naći će se pod različitim uvjetima i
putem pažljive analize pukim odrazom Chit aspekta svijesti. Tako, na primjer, kad se stavimo u mentalni
dodir sa bilo kojim nepoznatim predmetom putem naših fizičkih osjetila, kažemo da ga promatramo.
Promatranje je aspekt uma koji skuplja svoj materijal. Kada um stekne dojam o bilo kojem predmetu
koji kasnije može koristiti u svojim operacijama, memorija ulazi u igru. Memorija je um koji zadržava
svoj materijal za buduću uporabu. Kada se različiti predmeti, koji su promatrani, usporede, sučele i
donese umni zaključak, kaže se da je to rasuđivanje. Rasuđivanjem um uspostavlja odnos između
predmeta koje je promatrao i onih zadržanih u skladištu memorije. Sve te mentalne sposobnosti
povezane su sa znanjem na ovaj ili onaj način i izvedene su iz Chit aspekta svijesti.
Ono što je rečeno u prethodnim pasusima trebalo bi pokazati da su sve ove ljudske osobine i
sposobnosti koje nazivamo različitim imenima samo pojave tri aspekta svijesti u svim njenim
permutacijama i kombinacijama. Neke od tih karakteristika su jednostavno derivati jednog određenog
aspekta, dok su druge složeni derivati više od jednog aspekta, izrazi koji se dalje modificiraju i
kompliciraju osobenim karakterom različitih nositelja prema tome koliko satvičkog, rađasičkog ili
tamasičkog elementa prevladava u njima. Bilo bi to zanimljivo istraživanje ako bi se analizirali i proučili
svi poznati elementi ljudskog karaktera do njihovog izvora, što bi definitivno pokazalo da su sve
naizgled raznolike i komplicirane pojave i ponašanja u ljudskom životu, posljedica svjetlosti božanske
svijesti razbijene u bezbroj boja pomoću nositelja Jῑvātmi koje sudjeluju u evolucijskoj shemi.
Gornji pogled prirode ljudskih karakteristika i sposobnosti možda će nam omogućiti da do određene
mjere shvatimo što je ljudski karakter i da tako postavimo temelje prave Znanosti o izgradnji karaktera.
Karakter određenog pojedinca, kako ga trenutno vidimo, zbroj je svih različitih načina na koje se
njegova svijest očituje, putem njegovih različitih nositelja - fizičkog, astralnog, mentalnog i duhovnog.
Ovaj zbroj može biti samo manji dio od sveukupnih načina manifestacije, koji su mogući božanskoj
svjesnosti, koja kroz njega djeluje. Kako pojedinac napreduje, sve te mogućnosti koje su zaključane u
tom božanskom djeliću prelaze, jedan po jedan, od skrivenog do razvijenog, a karakter postaje bogatiji
i učinkovitiji instrument božanskog života koji kroz njega djeluje.
Moderna znanost daje prekrasnu analogiju za ovo postupno pojavljivanje osobina iz latentnog stanja.
Ako se čvrsta tvar, kao što je komad metala, progresivno zagrijava, počinje titrati različitim
frekvencijama. Kada se tijelo usija, ti se titraji mogu analizirati spektroskopom, a spektar koji nam daje
jasno pokazuje koji su titraji aktivni u usijanom tijelu. Kako temperatura tijela raste, korak po korak,
pojavljuje se sve više linija i spektar usijanog tijela postupno se približava spektru sunca u kojem su
prikazani svi mogući titraji. Tamne crte ili pruge u takvom spektru predstavljaju odsutnost titraja
odgovarajućih frekvencija, a broj takvih tamnih linija ili pruga postaje manji kako temperatura tijela
raste i gama titraja postaje sve potpunija.
Analogija te pojave s ljudskom evolucijom i progresivnim pojavljivanjem svih vrsta sposobnosti i moći
sasvim je očita. Svi atributi božanskog života prisutni su u latentnom obliku u svakom pojedinačnom
djeliću Božanstva, kojeg predstavlja Jivatma. Kako se Jivatma razvija, te se osobine očituju jedna za
drugom i postupno se pojedinac približava tom stanju relativnog savršenstva u kojem su svi atributi u
punom očitovanju. Tako je karakter pojedinca uistinu jedan nepotpun spektar božanskih osobina koje
- 27 -
pokazuje u određenoj fazi svog razvoja, svjetlo svijesti koje se očituje kroz nesavršene nositelje, koji
pokazuju samo djelomični spektar. Karakter Savršenog Bića pokazuje cjelokupni spektar božanskih
osobina i nalikuje spektru sunca, dok je obični nesavršeni pojedinac sličan spektru koji daje čvrsto
usijano tijelo, koje pokazuje nekoliko svijetlih linija razvijenih osobina odvojenih tamnim linijama
nerazvijenih osobina. Okultizam ne prihvaća postojanje loših osobina. To su tamne linije ili trake
spektra karaktera koje će s vremenom nestati kako pojedinac napreduje i razvija odgovarajuće
pozitivne osobine.
Iz gore navedenog treba biti jasno, da izgradnja našeg karaktera, u najširem smislu riječi, nije ništa
drugo nego izvlačenje iz skrivenih udubina naše božanske prirode svih onih osobina koje već postoje u
latentnom obliku i time sve više približavanje naše nesavršene prirode toj božanskoj savršenosti, koja
sadrži sve te osobine u skladnoj i uravnoteženoj cjelovitosti. Ako je izgradnja karaktera znanost, nju bi
se trebalo moći učiniti sustavno i znanstveno. Ona se može učiniti sustavno, jer znamo što moramo
učiniti i kako to moramo učiniti, posljedično znanju, koje nam je stavljeno na raspolaganje od strane
Adepata okultizma. Ona se može učiniti znanstveno, jer je taj razvoj osobina prirodan proces kojim
upravljaju zakoni koji su jednako nepromjenjivi i pouzdani kao i zakoni koji upravljaju fizičkim svijetom.
Za ovaj proces unutarnjeg razvoja upotreba izraza "izgradnja karaktera" nije sasvim prikladna i može
učeniku na dva načina dati krivi dojam. Prvo, može mu dati dojam da nešto mora biti izgrađeno, poput
zgrade ili stroja, dok je stvarni proces oslobađanje unutarnje stvarnosti koja već postoji u svojoj punini
negdje unutar nas. Proces je zapravo postupan i rastuće oslobađajući za život beskonačnih mogućnosti,
progresivno šireći svijest, koja će u konačnici obuhvatiti sve u svemiru. Ono što se mora izgraditi i razviti
u ovoj fazi, nije život i njegov izraz, već niži nositelji, kroz koje božanski život u nama pronalazi izraz.
Drugi pogrešan dojam koji bismo mogli dobiti pojmom "izgradnja karaktera" jest, da karakter koji
razvijamo ograničava i određuje slobodu izražavanja Života. Ako je um stvoren da djeluje u određenim
zdravim obrascima ponašanja, to ne ograničava njegovu slobodu i djelovanje od oblikovanja određenih
poželjnih i potrebnih fizičkih navika koje određuju naš fizički život. Nisu te navike, fizičke ili mentalne,
ograničile slobodu izražavanja, već nedostatak Buddhija ili Viveke. Navike nas čine nesvjesnima za ta
ograničenja i na taj način dominiraju. Što se naša viša priroda više razvija i preuzima upravljanje nad
nižim nositeljima, to manje štetne i škodljive te navike postaju. One samo omogućuju duši da se povuče
u mehanizam nesvjesnog uma fizičkih i mentalnih aktivnosti koje bi inače zahtijevale njegovu pozornost
i nepotrebno gubile vrijeme i energiju. Ako držimo te činjenice na umu, možemo nastaviti koristiti
dosadašnji dobro poznati izraz "izgradnja karaktera" za tu transformaciju naše niže prirode, koja nam
omogućuje da izrazimo svoju Duhovnu prirodu u sve većoj mjeri.
Problem razvoja savršenog karaktera uglavnom je problem proučavanja svih naših nositelja i njihovih
uloga, a zatim i poduzimanja potrebnih koraka za usavršavanje uloga tih nositelja. To nije moguće
učiniti na temelju sadašnjih znanja koja su dostupna u znanosti, filozofiji ili religiji. Ni u jednom od njih
ne nalazimo potrebne elemente za izgradnju Znanosti o izgradnji karaktera. Potrebno znanje za takvu
znanost nalazi se samo u okultizmu, čiji Adepti već stoljećima eksperimentiraju u tom smislu i
uspijevaju razviti učinkovitu tehniku u tu svrhu. U sljedećim poglavljima učinjen je jedan pokušaj
iznošenja, jednog po jednog, čovjekovog nositelja, kako bi se bavili njihovim pripadajućim ulogama,
onoliko koliko ih možemo razumjeti na nižim razinama, a zatim pokazati pripremne korake kojima se
ove uloge mogu poboljšati. Samo na taj način moguće je sustavno rješavati problem samo-kulture.
- 28 -
Ne samo da se ovaj rad na izgradnji našeg karaktera pokušava učiniti na sustavan način, već i u
znanstvenom duhu. To znači dvije stvari. Prvo, treba usvojiti znanstveni stav prema cijelom problemu.
Znanstveni stav znači, da moramo jasno shvatiti, da u radu sa svim tim nositeljima, radimo u sferi
prirodnih zakona, koji su jednako pouzdani kao i zakoni fizičkog svijeta, na kojima je izgrađena
cjelokupna struktura moderne znanosti. Potrebno je naglasiti tu činjenicu, jer postoji opća zabluda,
koja prevladava u odnosu na sve aspekte života, koji ne dolaze u domenu fizičkog. Obični svjetovni
čovjek, pa čak i napredni mislioci i znanstvenici, općenito imaju vrlo usko gledište u odnosu na sve
stvari mentalne ili moralne prirode. Smatraju zdravo za gotovo da se sve u fizičkom svijetu događa u
skladu s nepromjenjivim prirodnim zakonima, ali da se u sferi našeg mentalnog ili moralnog života ništa
ne smatra definitivnim i izvjesnim, a vrlo malo ljudi uzima takozvane mentalne i moralne zakone
ozbiljno. To doista znači da pretpostavljamo da je jedan dio svemira uređen, dok je ostatak svemira u
kaosu, a apsurdnost tog stava nije općenito shvaćena od strane ljudi koji su previše zaokupljeni fizičkim
da bi vidjeli nešto onkraj njega.
Postoji jedan kriterij, po kojem možemo prosuditi da li smo čvrsto utemeljeni s obzirom na našu vjeru
u zakone unutarnjeg života. Da li nas neuspjeh u postizanju očekivanih rezultata, u bilo kakvim
pokusima koje činimo u našem unutarnjem životu, deprimira i dovodi u sumnju valjanost tih zakona?
Ili smatramo da je takav neuspjeh samo posljedica toga što nismo osigurali sve potrebne uvjete za
uspjeh? Mnogi ljudi, koji se bave samo-kulturom i počnu raditi na svojim mislima i emocijama, osjećaju
se obeshrabreni jer ne dobivaju dovoljno brzo očekivane rezultate, a neki se čak i odreknu svih napora
u tom smjeru, misleći da u ovom području ljudskog nastojanja ne postoji ništa izvjesno. Takav stav je
potpuno neznanstven i pokazuje da nisu razumjeli samu osnovu samo-kulture.
Znanstveni stav prema tim problemima također znači, da pojave višeg života ne bismo trebali smatrati
nečim tajanstvenim. Istina je da tim višim područjima nevidljivog moramo pristupiti u duhu poštovanja,
ali ne smijemo zaboraviti na činjenicu da su ta područja podložna prirodnim zakonitostima njihovih
vlastitih sfera i da se tajne tih područja mogu steći samo eksperimentiranjem i pravilnim korištenjem
zakona koji djeluju u njima. Sve činjenice i zakoni, koji u svojoj cijelosti čine okultizam, ne otkrivaju se
bilo kakvim tajanstvenim procesom, već eksperimentiranjem uz pomoć nad-fizičkih sposobnosti i
snaga. Oni su neprekidno i stalno provjeravani od strane učenika i Adepata okultizma, koji su utabali
taj put unutarnjeg razvoja i utvrdili da su njegovi zakoni potpuno pouzdani pod svim uvjetima. Tako da
kada učenik uđe u ovo golemo i fascinantno polje svoje unutarnje prirode i poduzme iskopavanje svih
vrsta izvanrednih sposobnosti i osobina, treba shvatiti da može dobiti sve što želi, pod uvjetom da ima
ključ znanja i volju da ustraje unatoč svih poteškoća koje će mu na putu doći. Ali samo teoretsko znanje
nije dovoljno. On mora eksperimentirati. On mora sam provjeravati i steći izravno znanje o zakonima
unutarnjeg života i razviti tehniku učinkovite primjene tih zakona. Samo na taj način on može stalno
napredovati u spoznaji svoje vlastite nedokučive prirode i vanjskog svemira u kojem živi.
Ali trebamo biti na oprezu zbog jedne stvari. Činjenica da su fenomeni uma podložni prirodnim
zakonima ne znači da se rezultati mogu dobiti brzo i na isti način kao u slučaju fizičkih ili mehaničkih
pojava. Rezultati eksperimenata u području mehanike, kemije ili fizike pojavljuju se odmah jer u njih
nisu uključeni životni procesi. Tamo gdje su uključeni životni procesi, fenomen ne samo da postaje
mnogo složeniji, već se rezultati dobivaju i nakon relativno mnogo dužeg vremena. U slučaju bioloških
fenomena potrebno je mnogo dulje vrijeme da se pojave i ne dobiju se sa istom sigurnošću kao u
slučaju mehaničkih pojava. S obzirom na složenost procesa, daleko smo podložniji da ćemo propustiti
ili ignorirati neke čimbenike, a to objašnjava neuspjeh. Čim se to uzme u obzir, rezultati se pojavljuju u
- 29 -
skladu očekivanjima. Zato i ne govorimo da biologija nije znanost zbog tog vremenskog zastoja ili
neizvjesnosti. Ona ostaje znanost unatoč tome. Rezultat u konačnici ovisi o prirodnim zakonima, bez
obzira na to koliko to dug i složen proces može biti. Slično tome, u slučaju mentalnih i duhovnih pojava,
vremensko kašnjenje ili neuspjeh u postizanju rezultata, pod određenim uvjetima, ne znači da ne
postoje nepromjenjivi zakoni koji djeluju u tim sferama. To samo znači da su uvjeti drugačiji,
kompliciraniji i zahtijevaju daleko inteligentnije usklađivanje svih uvjeta koji osiguravaju uspjeh. Zato
nemojmo misliti da je zbog toga što je polje samo-kulture upravljano prirodnim zakonima, naš zadatak
rutinski, poput pripreme automobila i vožnje na odredište. Problem je prepun svih vrsta poteškoća i
komplikacija, koje zahtijevaju pažljivo rukovanje i strpljiv i dugotrajan napor. Ali rezultati se temelje na
prirodnim zakonima i stoga je naš konačni uspjeh siguran. Samo u tom smislu samo-kultura ili joga je
znanost.
Cilj samo-kulture već je naširoko prikazan u prethodnom poglavlju. U suštini, to je život savršene
slobode u svjesnoj istodobnosti s božanskim Duhom i posjedovanje savršeno ovladanih snaga i
sposobnosti, koje pripadaju svim razinama izvršavanja božanske Volje. Ali to je cilj koji aspirant može
doseći tek nakon nekoliko života intenzivnog napora. Ima li samo-kultura onda što za ponuditi u
neposrednoj sadašnjosti i moramo li ovo dugo i naporno putovanje poduzeti samo u nadi da ćemo
postati savršeni i prosvijetljeni u nekom budućem životu? Odlučno ne. Oni koji prođu kroz ovu knjigu,
odmah će uvidjeti, da će proučavatelju i mali napredak ostvaren u tom pravcu biti od velike koristi i
osloboditi ga većine tjeskoba i bijede života. Neka čitatelj neko vrijeme zamisli svoj život kakav bi bio,
ako bi bio u stanju ovladati svojim fizičkim tijelom, emocijama i mislima, te ako bi mogao upravljati
svojim aktivnostima u skladu s diktatima svoga razuma i višeg mišljenja. Neka se zamisli bez fizičkih
vezanosti, bez emocionalnih poremećaja i briga i strepnji poremećenog i uznemirenog uma, živeći
savršeno mirnim životom usred okolnosti u koje ga je njegova sudbina bacila, oviseći o svojim
unutarnjim sredstvima snage i sreće, koje obični ljudi uzalud traže u vanjskom svijetu. I usred tog
mirnog i samo-upravljanog života, neka zamisli da se stalno i revno trudi dosezanju svog krajnjeg cilja,
postignuću prosvjetljenja. To je stanje kojem je vrijedno težiti od strane svakog muškarca i žene i koje
se može steći u ovom životu, pod uvjetom da se problem promjene unutarnjeg života rješava ozbiljno
i odlučno. Vrijeme koje će čovjek poduzeti u postizanju konačnog cilja će, naravno, ovisiti o naporima
koje je učinio u tom smjeru u svojim prošlim životima, o njegovom stupnju razvoja i o njegovoj karmi,
ali ništa ga ne može spriječiti u stjecanju stanja mentalnog ravnoteže, smirenost i mir u ovom
sadašnjem životu, ako je dovoljno ozbiljan.
Samo-kultura ima poruku nade i ohrabrenja, sretan život za svakoga i nitko tko počne s pravom
ozbiljnošću ne može propustiti da izvuče korist od samog početka. Čak i kada dođe smrt, čovjek zna da
je postavio temelje prosvijetljenog i slobodnog života, stavio je noge na put koji vodi do njegova cilja,
te će u svom sljedećem životu nastaviti ovo fascinantno djelo sa mjesta gdje je stao u ovome.
- 30 -
DIO II
SAMO-DISCIPLINA I SAMO-KULTURA
- 31 -
IV POGLAVLJE
ULOGE FIZIČKOG TIJELA
U jednom od prethodnih poglavlja, na cijeli problem samo-kulture, dano je viđenje iz ptičje
perspektive i ukazano je, da se problem dijelom sastoji u dovođenju do savršenstva raznih
nositelja svijesti koje Jivatma koristi na različitim razinama. Najudaljeniji i najgušći od tih
nositelja je fizičko tijelo, nositelj s kojim smo najbliskiji, i s kojim imamo mnogo posla dok je
god naš život ograničen na fizičku razinu. Najprije ćemo razmotriti ovo tijelo. Od poznatog ka
nepoznatom, prirodna je i stoga prava metoda pristupa bilo kojoj temi, a na ovaj način ukazuje
se i na činjenicu da je u normalnom tijeku evolucije naših tijela, fizičko tijelo ono koje će prvo
biti organizirano i usavršeno. Priroda, općenito, počinje sa dna i djeluje, korak po korak, prema
vrhu.
U Indiji je u umu prosječnog aspiranta široko rasprostranjena zbrka s obzirom na ulogu fizičkog
tijela i pravilan način rješavanja problema. Dok neki aspiranti daju preveliku pažnju problemima
koji su s njim povezani i mnogo se trude oko nebitnih stvari, postoje drugi koji ga potpuno
zanemaruju, pod pogrešnom idejom da je niži život na fizičkoj razini Maya i nije važno kako
živimo i kako tretiramo fizičko tijelo. Pravilno stajalište, koje treba usvojiti prema fizičkom tijelu,
je smatrati ga instrumentom duše za rad na fizičkoj razini. To je živi instrument, a ne neosjetljivi
stroj i ima svoje vlastite tendencije. Instrument koji koristimo za bilo koju vrstu rada treba držati
u savršenom redu, te se prema njemu odnositi i razvijati ga na takav način da može obavljati
svoje specifične uloge s najvišim stupnjem učinkovitosti. Glazbenik koji zanemaruje svoju
violinu i drži je nepodešenom, jednako je glup kao i onaj koji nepotrebno licka instrument i troši
svoje vrijeme i energiju na njegovo ukrašavanje.
Prije nego što uzmemo u obzir metode, koje se koriste za upravljanje i pročišćavanje fizičkog
tijela, čineći ga osjetljivim i snažnim instrumentom za rad Jivatme, trebali bismo pokušati
razumjeti prirodu i uloge ovog instrumenta. Sve čime želimo upravljati i uvježbavati, u određenu
svrhu, moramo najprije razumjeti i upoznati što je moguće temeljitije. Trener konja vrlo dobro
poznaje prirodu konja, a to mu znanje omogućuje da njime lako upravlja i koristi ga za
uobičajeni posao. Učitelj bi trebao temeljito poznavati prirodu djeteta, ako želi voditi njegove
propupane sposobnosti na ispravan način. Stoga moramo dobro poznavati i razumjeti naše
fizičko tijelo ako želimo upotrebljiv i učinkovit instrument koji je potpuno pod našom upravom.
Prvo što je potrebno imati u tu svrhu, je opća ideja o njegovom ustroju i unutarnjoj anatomiji.
Svaki osnovni udžbenik o fiziologiji pružit će nam adekvatnu ideju o njegovoj unutarnjoj
strukturi i ukloniti mnoge pogrešne predodžbe koje ljudi općenito imaju s obzirom na njegov
rad. Mnogi ljudi, obrazovani i razboriti, ne znaju ni najosnovnije činjenice o svom tijelu i ako ih
pitate na kojoj strani leži njihova jetra, neće vam biti u stanju točno reći. Mogu vam dati točne
informacije o konstituciji sunca, koji su elementi prisutni u njemu, znaju sve o motoru
automobila, ali su prilično neupućeni u svoje fizičko tijelo kroz koje moraju raditi tijekom svog
života na zemlji. Ovo je tužan komentar na naš obrazovni sustav, koji puni glavu svim vrstama
beskorisnih znanja nebitnih stvari i gotovo potpuno zanemaruje stvari koje su najvažnije u
životu.
Najvažniji rezultat tog znanja o unutarnjoj strukturi fizičkog tijela je to što nam omogućuje da
ga lakše objektiviziramo, tj. da ga vidimo kao nešto potpuno drugačije od nas samih i da
shvatimo da je to samo instrument, a ne mi sami. Ako poznajemo samo vanjski izgled tijela, u
stanju smo da se s njim više poistovjećujemo, nego da ga mentalno vidimo onakvim kakav
- 32 -
zapravo je, složeni živi stroj, koji je razrađeniji u svom radu od nekih modernih industrijskih
postrojenja.
Sljedeće što moramo učiniti je vrlo jasno shvatiti ulogu fizičkog tijela. Mi vidimo da je to jedan
instrument, ali čemu služi? To je instrument s pomoću kojeg Jivatma dolazi u dodir s fizičkom
razinom. Polako, kroz duge evolucijske procese, ovaj je instrument razvijan i usavršavan od
strane različitih božanskih redova koje djeluju u Sunčevom sustavu i omogućuju Jivatmi, s
jedne strane, da dođe u dodir, a s druge, da utječe i mijenja predmete i pojave te razine. Uz
pomoć pet osjetilnih organa, koji se na sanskrtu nazivaju Jñānendriyas, i koji se polako
razvijaju tijekom evolucije fizičkog tijela, duša stječe spoznaje o fizičkom planu, a kroz organe
djelovanja, koje se nazivaju Karmendriyas, o promjenama u vanjskom svijetu. Ti organi su se
razvijali jedni za drugim tijekom evolucije fizičkog tijela.
Koliko smo ovisni o tim osjetilnim organima za naše spoznavanje fizičkog svijeta, može uvidjeti
svatko tko izvede jednostavan eksperiment. Neka jedan za drugim, zatvori puteve osjetilima,
koliko god je to moguće, i uvidjet će da je njegov dodir sa fizičkim svijetom sve više ograničen,
sve dok se ne zatvorivši svih pet puteva, ne nađe potpuno odsječen od fizičkog svijeta, a sve
što će ostati će biti mentalne slike imaginacije ili sjećanje na prijašnja iskustva stečena
njegovim dodirom sa fizičkim svijetom.
Gledano u ovom svjetlu, fizičko tijelo nije ništa drugo nego prijenosni instrument koji u sebi
kombinira uloge bežičnog predajnog i prijemnog seta. Iz fizičkog svijeta hvata putem osjetilnih
organa titraje svjetla, zvuka, itd., i nosi ih prema unutra, tako da Jivatma može spoznati različite
objekte fizičkog svijeta. Iz Jivatme smještenim unutra, prima motoričke impulse i misli, a preko
organa djelovanja prenosi te motoričke impulse i misli u vanjski svijet. Ovaj prijenosni
instrument nosimo na naše dvije noge, i stavljamo u dodir s različitim dijelovima fizičkog svijeta
kako je to već potrebno. Pa ipak, toliko je postala usađena naša navika da se poistovjećujemo
sa fizičkim tijelom, da kažemo "ja radim ovo", "ja idem tamo", umjesto da koristimo jezik koji je
više u skladu sa stvarnim činjenicama i kažemo: „Svojim fizičkim tijelom činim ovo“, „Svoje
fizičko tijelo vodim tamo“ što bi nam zvučalo čudno.
Sada dolazimo do vrlo važnog doprinosa okultizma za razumijevanje ustroja fizičkog tijela.
Naši suvremeni znanstvenici, koji su proveli dva stoljeća kontinuiranog istraživačkog rada na
istraživanju fizičkog tijela, mogli su steći vrlo detaljne informacije o njegovom mehanizmu.
Svaki mišić, kost, živac i arterija temeljito su istraženi i katalogizirani, otkriveno je odvijanje
različitih metaboličkih procesa, ali unatoč ovoj ogromnoj količini rada u potpunosti su propustili,
zbog svoje ortodoksne materijalističke perspektive, više od polovice fizičkog tijela, eterički
dvojnik, kako se naziva u okultnoj literaturi ili Prāṇamaya-kosha u terminologiji Vedante. Gusto
fizičko tijelo ili Annamaya-kosha, koje su znanstvenici istražili i koje možemo vidjeti našim
očima, sastoji se od materije koja pripada trima nižim pod-razinama fizičke razine, čvrste,
tekuće i plinovite tvari. Osim ove tri pod-razine fizičke razine, postoje još četiri suptilnije pod-
razine, koje prožimaju čvrstu, tekuću i plinovitu tvar, o kojoj znanstvenici u ovom trenutku ne
znaju ništa. Materija koja pripada tim četiri finijim stupnjevima materije ulazi u sastav suptilnijeg
dijela fizičkog tijela, eteričkom dvojniku, a zovemo ga eterički jer se ta četiri finija razreda
materije nazivaju eteri, a dvojnikom zato što je ovaj suptilniji nositelj točan duplikat gustom
fizičkom tijelu, premda gusto tijelo nadmašuje ok 7cm sa svih strana. Eterički dvojnik ne treba
smatrati zasebnim nositeljem svijesti, već nadopunom gustog tijela, koji zajedno čine cijelo
fizičko tijelo.
- 33 -
Uloga eteričkog dvojnika je da služi kao nositelj Prane, specijalizirane energije koja u svojim
raznim modifikacijama pokreće i upravlja aktivnostima fizičkog tijela. Ta se energija dobivena
od Sunca, razbija od strane čakre, koja se nalazi u blizini slezene, u njene sastavne dijelove,
a zatim se struje ovih različitih vrsta Prane prenose u različite dijelove tijela uz dobro označene
kanale kako bi obavili svoj specijalizirani posao. Upravo je ta vitalnost, dobivena od Sunca,
specijalno iskorištena po eteričkom dvojniku, izvor svih onih vitalnih sila potrebnih za
održavanje fizičkog tijela, dok Znanost griješi kada se prema hrani odnosi kao prema izvoru i
na temelju te pretpostavke, gradi neispravnu znanost o prehrani i medicini. Hrana i piće su
potrebni fizičkom tijelu za popravak tkiva, za proizvodnju topline i za neke druge svrhe, ali ne i
za sticanje vitalnosti. To je potrebno imati na umu, jer naše pogrešne ideje o ulozi hrane
izazivaju neosnovane strahove i sumnje, te nam otežavaju da se riješimo loše navike
prejedanja, koje je odgovorno za velik broj prevladavajućih bolesti. Nije potrebno ulaziti u
daljnje detalje ove zanimljive teme, jer u okultnoj literaturi postoji nekoliko knjiga koje pružaju
sve potrebne informacije.
Dok se bavimo ustrojem fizičkog tijela, potrebno je ukazati i na uloge određenih organa i
centara koji se često spominju u okultnoj literaturi u vezi ovog tijela. Ovi organi igraju sve veću
ulogu u posljednjim fazama ljudske evolucije kada komunikacija između niže i više svijesti
postaje sve značajnija, a fizičko tijelo postaje samo instrument Višeg Ja.
Uzmimo prvo dva dobro poznata organa, epifizu i hipofizu, koje su smještene u mozgu, i o
čijim stvarnim ulogama fiziolozi znaju vrlo malo. Oba bi ova organa, po biolozima, trebala biti
rudimentarna, jer su odigrala svoju ulogu u prethodnim fazama evolucije, a u sadašnjem stadiju
igraju malu ulogu opskrbljujući određenim izlučevinama rast i održavanje fizičkog tijela. Prava
uloga ovih organa, koja će biti od najveće važnosti u budućim fazama ljudske evolucije,
poznata je samo okultistima. Hipofiza je organ koji služi kao ventil za prijenos titraja koje
pripadaju razinama Buddhija i višeg uma u fizički mozak i njeno oživljavanje je dio treninga
kroz koji mora proći svaki napredni student praktičnog okultizma. Pinealna žlijezda je organ
prijenosa misli, a njeno oživljavanje omogućuje čovjeku slanje misli iz njegovog mozga u neki
drugi.
Ovdje se također možemo ukratko pozabaviti ulogom čakri o kojima toliko čitamo u literaturi
koja se bavi jogom. Ako se eterički dvojnik proučava vidovitošću, vidi se da se u njemu na
različitim mjestima nalaze vrtlozi u kojima se zamućena materija okreće velikom brzinom. Ovi
vrtlozi imaju svjetlucavi izgled i čini se da su podijeljeni na različit broj obojenih segmenata,
koji se nazivaju latice. Ovi vrtlozi se nazivaju čakrama u terminologiji joge i služe kao točke
dodira između fizičkih i astralnih nositelja. Na tim mjestima različite vrste sila ulaze iz astralnog
u fizičko tijelo, a osebujno zamućeno gibanje promatra se zahvaljujući tom brzom priljevu sila
koje pristižu iz više dimenzije. Te čakre imaju nekoliko uloga, jedna od najvažnijih je da služe
kao most za svijest, a njihovo oživljavanje omogućava nam da uspostavimo izravnu
komunikaciju između fizičkih i astralnih razina. Kada se te čakre ožive i aktiviraju, razvija se
astralna vidovitost i postaje mogućim dovesti u mozak jasno i ispravno sjećanje na sva iskustva
koja se prođu na astralnoj razini. Pa u praktične svrhe te dvije razine postaju kao jedna, kao
dio budne svijesti.
Oživljavanje ovih čakri se ostvaruje uz pomoć Kundalini, tajanstvene sile koja ima svoje
sjedište u podnožju kralježnice i igra važnu ulogu u praksi joge. Prolazeći kroz tehniku
određenih praksi joge, koje ne bi trebalo nikada pokušavati bez izravnog vodstva
kompetentnog učitelja, ova se sila budi i prolazi uzduž Sushumne, unutarnjeg prolaza u
- 34 -
kralježnici. Kako ova Kundalini prolazi kroz čakre, jednu za drugom, ona ih oživljuje i
omogućuje kandidatu da dođe u dodir s astralnom razinom. Ali sve takve prakse poduzimaju
se u posljednjim fazama učeništva koje vodi do prosvjetljenja i nijedan novak ne može u te
stvari upasti, osim po cijenu velike opasnosti za svoje fizičko tijelo.
- 35 -
V POGLAVLJE
OVLADAVANJE, PROČIŠĆIVANJE I POOSJETLJIVANJE FIZIČKOG TIJELA
Baveći se ustrojem i ulogama fizičkog tijela u posljednjem poglavlju, istaknuto je da je njegova
glavna zadaća da služi kao instrument duše na fizičkoj razini. Iz toga slijedi da, ako idemo
putem koji u konačnici vodi do savršenstva, moramo ga vježbati i razvijati na takav način da
bude u stanju što bolje izvršiti ovu ulogu. Istina je da postoje određena ograničenja koja su
svojstvena prirodi fizičke razine, koja se ne mogu prevladati, ali čak i uz ta ograničenja, moguće
je dovesti tijelo na mnogo viši stupanj učinkovitosti i savršenstva nego što ga sada posjeduje
kao instrument duše. Rečeno nam je da će u dalekoj budućnosti, kada će materija fizičke
razine biti naprednija nego što je sada, fizička tijela, koja će biti dostupna u to vrijeme, biti
mnogo prilagođenija da odgovore na titraje koji dolaze iz više razine, a Savršeni Ljudi tog
vremena moći će utjeloviti daleko više svoje božanstvenosti u fizičku svijest nego što to sada
mogu učiniti. Ali to nas ne bi smjelo obeshrabriti na bilo koji način. Unutar ograničenja u kojima
radimo još uvijek su nam otvorene velike mogućnosti napretka i napredovanja, a sve što se od
nas može očekivati je da najbolje iskoristimo materijal koji je trenutno dostupan.
Već je u početku rečeno da se u ovoj knjizi ne bavimo problemom Samo-Kulture općenito, već
potragom za Samo-Kulturom određenog objekta, odnosno Samo-Ostvarenjem. Dakle, ono što
je rečeno bit će izrečeno, koliko god je to moguće, iz te točke gledišta. To može u određenoj
mjeri ograničiti opseg teme, ali će vjerojatno povećati korisnost postupka.
Početni problem koji moramo riješiti u odnosu na fizičko tijelo je da ga dovedemo pod kontrolu.
Jer bez određene kontrole nije ga moguće niti pročistiti niti učiniti dovoljno osjetljivim za
odgovaranje na vanredno delikatne titraje koji dolaze iznutra. Treba zapamtiti da je fizičko tijelo
živi instrument, a ne neživi, poput automobila ili violine, koji se povinuju samo zakonima fizike
i kemije. Fizičko tijelo ima nešto što se može nazvati polu-sviješću, kao i neke jake navike,
idiosinkrazije (odbojnosti prema nekome ili nečemu, op.prev.) i nešto što odgovara našoj volji,
tako da može i odupire se našim pokušajima da ga promijenimo. Svi smo mi morali iskusiti taj
otpor fizičkog tijela, ako smo ikada pokušali promijeniti naše fizičke navike i način života. Istina
je da većina problema, s kojima se moramo suočiti kada pokušamo promijeniti naš način
življenja, nije zbog fizičkog tijela, već želje i mentalnih tijela, a u većini slučajeva fizičko tijelo
je samo instrument kroz koji naša želja i mentalna tijela pokušavaju dobiti ono što žele. Ali
ipak, nakon što izostavimo čimbenike koji proizlaze iz naših želja i mentalne prirode, postoji
nešto što ostaje, što ima svoje porijeklo u fizičkom dijelu našeg bića i fizičkog tijela, s kojim
treba računati u našem pokušaju da ovladamo našom nižom prirodom.
Prvi korak u dovođenje fizičkog tijela pod našu kontrolu je da se svjesno odvojimo i shvatimo
što je moguće više da smo različiti od njega i da gospodarimo njime. Baveći se potrebitim
stjecanjem znanja o fizičkom tijelu, istaknuto je da je jedna od posljedica stjecanja tog znanja
pružena sposobnost, do određene mjere, da se mentalno odvojimo od njega, da ga, koristeći
tehnički rječnik, objektiviziramo (opredmetimo, op.prev.). Ta moć opredmećivanja i odvajanja
tijela od nas samih trebala bi biti pažljivo razvijena brzom obukom, dok ne postanemo potpuno
svjesni tog dualizma, i poistovjetimo se s tijelom koliko i sa konjem kojeg jašimo i kojeg
koristimo za obavljanje našeg posla. Konja pravilno hranimo, prikladno održavamo, a čak mu
i dopuštamo da se prepusti svojim nevinim hirovima, ali ne dopuštamo mu da se miješa u naš
rad i uvijek činimo ono što je potrebno. Sličan bi trebao biti naš odnos prema fizičkom tijelu,
koje moramo prepoznavati kao živo biće sa njegovim hirovima i osobitostima, njegovom
- 36 -
prirodnom željom da osjeća utjehu i izbjegavamo sve što mu ne koristi. Ali taj stav ne stječe
se samo takvim razmišljanjem. On je rezultat uporne i rigidne discipline kojoj je fizičko tijelo
podvrgnuto. Bez ove discipline ne možemo razviti sposobnost da se odvojimo od tijela i
nespoznavajući sebe, i dalje ćemo biti njegov rob. Međutim, ova disciplina ne znači da idemo
u drugu krajnost i mučimo tijelo i podvrgnemo ga nepotrebnom naprezanju, kao što to rade
neki zabluđeni fakiri ili religiozni ljudi. Ove ekstremne metode su potpuno pogrešne i
Bhagavad-gita, a zapravo i svi veliki učitelji nas upozoravaju protiv njih. Fizičkim tijelom se
upravlja jednostavnom primjenom stalnog pritiska volje u promjeni njegovih pogrešnih navika
i korištenjem strpljenja i zdravog razuma. Svrha Tapaḥa ili strogosti raznih vrsta, koje se
prakticiraju inteligentno, je stjecanje ove vrste upravljanja fizičkim tijelom i čineći ga poslušnim
slugom duše, tako da ono djelotvorno i bez otpora obavlja ono što je potrebno učiniti. Svaki
Sadhaka ili aspirant može osmisliti vlastite metode za stjecanje ove vrste upravljanja, jer se
potrebe svakog pojedinca razlikuju, a ono što je potrebno u slučaju jednog pojedinca može biti
nepotrebno u slučaju drugog.
Pretpostavimo da smo stekli potrebnu kontrolu nad fizičkim tijelom i da s njim možemo činiti
ono što želimo, što dalje? Moramo ga pročistiti. Što znači pročistiti? Čistoća, ne samo fizičkog,
već i emocionalnog i mentalnog nositelja, znači prevagu onih sastojaka u našem nositelju, onih
kombinacija materije, koje mogu lako reagirati na više titraje a ne reagirati na niže. Na svim
razinama, kombinacije materije su nedvosmisleno i naročito povezane s određenim titrajnim
snagama, tako da određeni tip materije može odgovarati samo unutar određenih titrajnih
granica. S ovom pojavom smo prilično upoznati u znanosti (načelo rezonancije, op.prev.) i
moramo samo ovo načelo općenito primijeniti na materiju prisutnu u našim različitim
nositeljima. Iz ove korespondencije, koja postoji između materije i vibracije, proizlazi da je
sposobnost titranja našeg tijela kao cjeline, ograničena trenutno na fizičko tijelo, određena i
ograničena kvalitetom i udjelom različitih vrsta tvari prisutnih u njemu. Tijelo koje je sastavljeno
pretežno od finijih kombinacija, moći će se lako odazvati višim titrajima i bit će manje ili više
nepristupačno za one niže, dok će tijelo koje je sastavljeno pretežno od grublje kombinacije
lako i odmah reagirati na niže misli i emocije, a neće moći uhvatiti one koji pripadaju finijim
vrstama.
Takvo pročišćavanje ne znači ništa više nego povećanje proporcije finije vrste materije u tijelu
postupnom eliminacijom ili smanjenjem grubljih vrsta materije. Također je vrijedno spomenuti
da je živčani sustav taj, kroz koji duša djeluje kada koristi fizičko tijelo. Na neki način je cijelo
tijelo njen instrument, ali živčani sustav je poseban instrument, kojim se emocije, misli i druge
više energije duše izražavaju na fizičkoj razini i pojavljuju u fizičkoj svijesti. Cijelo tijelo sa
svojim kompliciranim mehanizmom hranjenja i održavanjem reda živčanog sustava, ništa ne
ometa funkcioniranje duše u tijelu više od nekog poremećaja u živčanom sustavu. Ugrušak u
mozgu može potpuno paralizirati tijelo i zaustaviti djelatnost duše putem tog tijela. Živčani
sustav, čiji titraji izazivaju sve pojave svijesti, ovisi o cijelom tijelu, njegovim hranjenjem, a
kakvoća fizičkog tijela kakvoća je i živčane materije, a time i njen odaziv na različite vrste titraja.
Fizičko tijelo izgrađeno je od hrane i pića koje uzimamo i, naravno, od kvalitete njezinih
sastojaka, te će u velikoj mjeri ovisiti o kvaliteti ove hrane. Poznavanje prirode različitih vrsta
hrane i praktično iskustvo omogućilo je okultistima da odrede hranu po različitim kategorijama,
prema tome kako utječu na sposobnost titranja tijela kao cjeline, a klasifikacija koja je
najpoznatija je ona u kojoj su podijeljeni na tri skupine: Tamas, Rajas i Sattva. Tamas
namirnice su one koje stvaraju inerciju, Rajas one koje daju aktivnost, a Sattva one koje
- 37 -
proizvode sklad i ritam. Iz te posljednje skupine, aspirant duhovnog znanja, mora odabrati što
je više moguće.
Ovdje je potrebno upozoriti da ovaj princip izbora hrane može dovesti do smrti i da se može
primijeniti na najneinteligentniji i rutinski način. Neki Hindusi čine fetiš od tog principa i
patetično je vidjeti te ljude, čija je religija i napori da oduhove svoj život ograničena gotovo
isključivo na sferu kuhinje. Čistoća tijela samo je sredstvo za postizanje cilja, a čistoća tijela,
sama po sebi, ne može više dovesti do duhovnosti, kao što ni dobra violina sama po sebi ne
može proizvesti dobru glazbu. Sve dok se čistoća ne kombinira s drugim uvjetima, potrebnim
za vođenje duhovnog života, ona je gotovo beznačajna.
Nakon pročišćavanja, zdravlje je sljedeći uvjet. Stvarno zdravlje znači skladno funkcioniranje
svih vitalnih organa u fizičkom tijelu. To stvara ne samo osjećaj blagostanja, već i sposobnost
uključivanja u produženu fizičku i mentalnu aktivnost bez zamaranja. Osoba dobrog zdravlja
jedva da je svjesna svog fizičkog tijela, dok je osoba koja boluje od kronično lošeg zdravlja
uvijek svjesna nekog dijela tijela. Kako bolest uzrokuje neprestano ometanje uma, ona se
smatra preprekom na putu joge i mora se sustavno nadvladati od strane onih koji se pripremaju
za taj put. U mnogim slučajevima je posljedica unutarnjeg nesklada i nedostatka samo-
kontrole, a nestaje kada se ti uzroci uklone. No, postoji nekoliko slučajeva u koje su uključeni
karmički uzroci i osoba pati od lošeg zdravlja unatoč najsnažnijoj samodisciplini i suzdržanom
životu. U takvom slučaju, aspirant bi trebao vedro proći kroz ovu fazu svog života, odlučno
zadržavajući ispravan stav i strogu regulaciju svog fizičkog života. Faza lošeg zdravlja mora
prestati prije ili kasnije i dok se to ne dogodi on će polagati ispravan temelj za zdrav fizički život
u budućnosti.
Sada dolazimo do još jednog faktora koji moramo uzeti u obzir u rješavanju problema stvaranja
fizičkog tijela kao prikladnog instrumenta duše i omogućavanja da se ona do određene mjere
spusti u fizičku svijest, života koji živi na vlastitim razinama. Vidjeli smo da je čistoća fizičkog
tijela nužna, ali sama čistoća nije dovoljna. Nešto drugo je potrebno, kako bi se omogućilo
tijelu, a posebno živčanom sustavu, da odgovori na više titraje i energije, a to se svojstvo može
najbolje izraziti riječju osjetljivost. Čistoća je povezana s prirodom materijala, a osjetljivost sa
titrajnom sposobnošću. Razliku možemo najbolje objasniti pomoću analogije preuzete iz
područja glazbe. Glazbeni ton koji možemo dobiti žicom ovisi najprije o kvaliteti materijala, a
zatim, o napetosti kojoj je podvrgnuta. Odabirom različitih vrsta materijala, željeza, bakra,
platine, itd. možemo dobiti različite vrste tonova, različite vrste žica, koje daju, tehničkim
pojmovima rečeno, različite boje zvuka. Ali tonovi koji se mogu dobiti žicama također će ovisiti
o napetosti kojoj su podvrgnute i što je napetost veća, finiji titraji se proizvode. Dakle, puka
čistoća i dobra kvaliteta materijala živčanog sustava neće nam omogućiti dodir sa višim
životom. Živčani sustav mora biti senzibiliziran, ako možemo upotrijebiti ovaj pojam, kako bi
mu se omogućilo da odgovori na suptilnije titraje. Kad bi puka čistoća bila dovoljna, svako
dijete rođeno od roditelja čistih i osjetljivih tijela i hranjeno čistom hranom od rođenja, trebalo
bi lako biti u stanju kontaktirati viši život, a zapravo ne može. Njegov živčani sustav nije bio
podvrgnut tom posebnom procesu koji ga čini osjetljivim i prijemljivim na suptilnije titraje.
Ova senzibilizacija živčanog sustava nastaje meditacijom, intenzivnom koncentracijom uma
kombiniranom sa gorljivom težnjom duše, koja polarizira sve energije koje djeluju u donjim
nositeljima u smjeru Višeg Ja, tako čineći moguć priliv suptilnijih sila u fizički mozak. Ove
pripremne vježbe, uključene u običnu koncentraciju i meditaciju, postupno vode do te
- 38 -
intenzivnije discipline i kontrole uma koja je poznata kao Joga, te na kraju kulminira spajanjem
niže sa Višom sviješću.
Koje se stvarne promjene događaju u ustroju fizičkog tijela kao posljedica dugotrajne
meditacije nije detaljno izneseno, niti je to potrebno znati u svrhu senzibiliziranja fizičkog tijela.
No poznato je da se dijelom taj proces sastoji u dovođenju u djelovanje onih organa i centara
koji su već spomenuti u prethodnom poglavlju, a dijelom u određenoj promjeni sila koje teku u
atomima koji tvore živčani sustav. Detaljno ulaziti u te stvari nije potrebno, prvenstveno jer je
problem vrlo složen, a drugo, jer nije potrebno znati modus operandi (lat. = način rada,
op.prev.) u svrhu senzibilizacije nositelja.
Dakle, vidimo da stvaranje fizičkog tijela osjetljivim instrumentom, kroz koji duša na fizičkoj
razini može nesmetano raditi, nije laka stvar. Uključuje vrlo duboke promjene u konstituciji
materije koja tvori tijelo. Eto zašto je takav produženi i strogi trening potreban za stvaranje
pravog okultista i zašto samo oni koji imaju iznimno strpljenje i ustrajnost mogu uspješno
obaviti taj težak zadatak. Istina je da se u slučaju nekih ljudi čini lakim donašanje takvih
promjena, ali to je zato jer su one te stvari radile u prethodnim životima, a ono što se sada čini
lakim otkrivanjem, zapravo je rekapitulacija napretka iz prošlosti. Svatko dobiva ono što
zaslužuje i za što je radio. Priroda nema miljenike.
- 39 -
VI POGLAVLJE
ULOGE ASTRALNOG TIJELA
U ovom ćemo se poglavlju baviti ulogama astralnog tijela, sljedećom komponentom našeg
ukupnog ustroja. Kao što je već prikazano u drugom poglavlju, ovo tijelo dolazi nakon fizičkog
dok prodiremo od periferije prema unutra ka središtu našeg bića. Sastoji se od materije koja
pripada astralnoj razini, materije svih sedam podrazina ove razine, koje ulaze u njezin sastav.
Kada razvijamo vidovitost, zahvaljujući oživljavanju čakri u eteričnom dvojniku, možemo doći
u dodir s astralnom razinom i uz pomoć osjetila koja pripadaju astralnom tijelu ispitati njezine
pojave, baš kao što to činimo u slučaju fizičkog svijeta pomoću naših fizičkih osjetila.
Budući da razmatramo predmet s posebnog stajališta samo-kulture, na ovom mjestu nije
nužno da opišemo pojavu i sastav astralnog tijela, koji se može naučiti iz bilo koje knjige o
elementarnoj teozofiji. Detaljno i točno poznavanje konstitucije i djelovanja astralnog tijela
potrebno je samo kada razvijemo svoje vidovnjačke moći ispravnim metodama i kad će se od
nas zahtijevati da ovo tijelo koristimo na astralnoj razini kao neovisni nositelj svijesti. Ovdje se
treba pozabaviti samo činjenicama i podacima koji će nam omogućiti da shvatimo našu želju i
emocionalnu prirodu, tako da nam pomognu u pročišćavanju i ovladavanju astralnim tijelom.
Budući da je nadzor nad željama jedan od najtežih i najpotrebnijih zadataka koje kandidat za
prosvjetljenje mora poduzeti od samog početka i zadatak je koji se završava tek kad stoji
gotovo na pragu Nirvane. Naša najgora iskušenja i patnje dolaze iz naše borbe sa željom, a
onaj koji je stekao majstorstvo nad svojim željama već je napredovao na putu Oslobođenja.
Da bismo mogli razumjeti ulogu koju želja ima u našem životu, najprije ćemo ispitati neke
elementarne djelatnosti astralnog tijela. Njegova najjednostavnija uloga, koja se uglavnom ne
prepoznaje, je pretvorba titraja koji se primaju sa fizičke razine putem pet osjetila u osjete.
Prema suvremenoj znanosti, titraje koje uhvate osjetilni organi prenose se živcima do
odgovarajućih centara u mozgu i tamo se javlja ta tajanstvena promjena koja čini da se u
svijesti javljaju kao osjeti. Učenja okultizma po ovom pitanju su nešto drugačija, jer okultist,
zahvaljujući svojoj višoj viziji, može ući u trag tim titrajima mnogo dalje od fizičkog mozga.
Okultist se slaže s fiziologom što se tiče prijenosa titraja iz osjetilnih organa u odgovarajuće
moždane centre, ali on tvrdi, na temelju istraživanja koje je napravio, da se te vibracije najprije
odražavaju iz gustog mozga u eterički mozak i iz eteričnih centara u mozgu, oni se ponovno
odražavaju na odgovarajuće astralne centre i tek kada dođu do astralnih središta, pojavljuju
se kao osjeti. Svi organi osjetila su smješteni u astralnom tijelu i pretvaranje fizičkih titraja u
osjete je stoga jedna od primarnih i važnih uloga ovog tijela. Ta središta u astralnom tijelu koja
moraju učiniti pretvorbu ne treba miješati s osjetilnim organima astralnog tijela kroz koje se
primaju dojmovi s astralne razine pri vježbanju jasnovidnih i jasnočujnih moći. Ti centri, koji su
povezani s fizičkim osjetilnim organima i pretvaraju fizičke titraje u osjete, čine odvojen i
neovisan skup, i nastaju tijekom evolucije mnogo ranije, zajedno sa simpatičkim živčanim
sustavom.
Sada dolazimo do drugog stupnja u ovom nizu promjena putem kojeg čisto fizički titraji dosežu
unutarnju svijest. Neki od tih osjeta ostaju puki osjeti i ponovno se odražavaju prema unutra u
mentalno tijelo gdje se pojavljuju kao obična opažanja uma. Ali u slučaju drugih, osebujna
kvaliteta koja je označena riječima "ugodni" i "neugodni" pojavljuje se uz osjet i um ih doživljava
kao ugodne ili neugodne osjete. Takvi osjeti nazivaju se osjećajima. Ali čak i do ove faze, tj.
do pojave zadovoljstva ili boli, osjet je još uvijek osjet, iako se zove drugim imenom. Tako
- 40 -
vidimo da je druga uloga astralnog tijela da pridoda tu kvalitetu „ugodnosti“ ili „neugodnosti“
nekim od osjeta i pretvori ih u osjećaje koji su ugodni ili bolni.
Sada, u ovoj fazi, temeljna, primarna promjena može se javiti u svijesti. Uz osjećaj ugode ili
boli može se pojaviti želja za ponovnim doživljavanjem tog zadovoljstva ili za izbjegavanjem
boli. To je želja u najjednostavnijem, najosnovnijem obliku. Valja napomenuti da je ova
promjena koja uključuje privlačenje ili odbijanje povezana i sa astralnim i sa mentalnim tijelom.
Mentalni element, čak i u ovom prvotnom obliku želje, posljedica je prisutnosti sjećanja ili
predosjećanja bez kojeg se želja ne bi pojavila. Kako sve više i više mentalnih čimbenika
tijekom naše evolucije ulazi u taj međuodnos osjećaja i misli, želje postaju sve složenije i igraju
sve dominantniju ulogu u našem životu. Bilo bi vrlo zanimljivo psihološko istraživanje koje bi
pratilo razvoj svih vrsta želja i analiziralo ih u njihovim jednostavnijim komponentama, ali kako
ovo nije bitno za našu temu, ovdje nećemo ulaziti u to pitanje.
Razlog zbog kojeg smo ušli u ovo prilično suptilno pitanje i pokušali pratiti genezu želje je da
možemo razumjeti prirodu želje i da možemo jasno znati gdje moramo primijeniti kočnicu kada
je želimo kontrolirati u ovim nizovima promjena naše svijesti.
Uzmimo nekoliko konkretnih primjera kako bismo objasnili što se time podrazumijeva.
Pretpostavimo da krenem jesti. Određeni predmet u mojoj hrani dolazi u kontakt s mojim
nepcem, utječe na nepce, pokreće fizičke titraje i ti se titraji na kraju pojavljuju kao poseban
osjet u astralnom tijelu. Ako je jelo ukusno, osjet koji je izazvan prirodno će biti ugodan. Kad
završim s hranjenjem, osjet nestaje, ali sjećanje, pri pogledu na isto jelo ili kroz združivanje
zamisli, može u nekom budućem vremenu probuditi želju za ponovnim doživljavanjem tog
osjeta i možda zaželim probati to određeno jelo.
Uzmimo još jedan primjer. Izlazim u šetnju i prolazim kroz vrt, primijetim poseban miris koji se
sviđa mojem osjetilu mirisa. Silazim s puta i otkrivam cvijet koji ispušta taj miris, a onda želim
imati to stablo u vlastitom vrtu, tako da mogu ponovno osjetiti taj ugodan osjet mirisa. Takvi se
primjeri mogu množiti, ali ova dva će poslužiti da predstave ovo pitanje i omoguće nam da
shvatimo načelo na kojem se temelji upravljanje željama.
Vidjelo se da se u takvim slučajevima doseže točka u kojoj se u svijesti javlja ugodan ili
neugodan osjet, a tu točku neizbježno dolazi svaka osoba koja prolazi kroz to iskustvo, jer se
putevima ne možemo kretati zatvorenih osjetila. Promjena u svijesti koje se mora čuvati, i
spriječiti ako je moguće, onaj koji želi biti bez želje je privlačnost ili odbojnost, pojavljivanje
želje da se iskusi osjet ako je ugodan i da ga se izbjegava ako je neugodan. Kada se krećemo
svijetom i prolazimo kroz svakovrsna iskustva, titraji koji nas pogađaju sa svih strana moraju
proizvesti svoje odgovarajuće osjete, a neki od tih osjeta će se osjetiti kao ugodni ili neugodni.
Rekao sam „neki“ jer ta kvaliteta ugode ili boli ne karakterizira sve osjete. Većina naših vidnih
ili čujnih osjeta nije ni ugodna ni neugodna i samo su ono što se u umu može nazvati neutralnim
opažanjima. Čovjek koji ne razumije prirodu želje, ili nije odlučio da njome ovlada, neprestano
je uhvaćen u ova privlačenja i odbijanja, okove koji ga vežu za niže svjetove, za kotač rođenja
i smrti, dok mudar čovjek, koji nema želja, kreće se svijetom, između tih privlačnosti, prolazeći
kroz ista iskustva, pa ipak, budući da ne dopušta svom umu da uspostavi bilo kakve veze s
predmetima želja, on ostaje slobodan. Neophodno je shvatiti da nije ništa loše učinjeno ako
osjećamo zadovoljstvo u proživljavanju određenih iskustava, zadovoljstvo je prirodna
posljedica dodira tijela i predmeta koji uzrokuju zadovoljstvo. Nevolja se javlja kada dopustimo
sebi da se vežemo za neki predmet okovima privlačenja ili odbijanja.
- 41 -
Iz gore navedenog slijedi, da je čovjek, koji je dovoljno jak da ostane nepromijenjen užitkom ili
patnjom, dok živi usred predmeta koji pružaju užitak ili bol, istinski Vairagi, a ne onaj koji se
boji da će se uplesti u mreže želje i koji se drži podalje. Taj će čovjek, prije ili kasnije, morati
izaći na otvoreno polje, kako bi usred iskušenja naučio da bude iznad njih. Iako je ovo pravi
smjer za one koji su već stekli dovoljnu snagu i navikli upravljati željom, početniku je lakše, u
borbi protiv bilo koje posebne želje, izvući se iz okoline koja je puna iskušenja, dok ne stekne
dovoljno snage da se odupre iskušenju. Pijanici, koja se drži društva onih koji su ovisnici o
piću, bit će mnogo teže odustati od svoje loše navike i bilo bi dobro da se u početku smjesti u
čistu i trezvenu atmosferu. Ali on doista nije pobijedio svoju želju, sve dok se ne bude mogao
neprivučen kretati društvom pijanaca, usred svih privlačnosti modernog bara.
Sada ćemo se pozabaviti odnosom želje i volje. Čitatelju se može činiti da su to stvari od
isključivo teoretskog interesa i stoga nevažne za problem razumijevanja samo-kulture, ali to
zapravo i nije tako. Znanje koje nam omogućuje potpunije poznavanje prirode želje bitno je za
pokušaj njenog praktičnog ovladavanja, a osoba koja pokuša ovladati svojim željama bez
takvog znanja, bit će glupa i imati će male šanse za uspjeh u svom poduhvatu, poput generala
vojske koja ulazi u teritorij svog neprijatelja bez ikakvog znanja o terenu, rasporedu
neprijateljskih trupa i njegovim jakim i slabim točkama.
Vidjeli smo u prethodnim pasusima da je suštinska priroda želje da privlači osobu prema
onome što joj pruža zadovoljstvo, a odbija je od onog što joj zadaje bol. Ovo privlačenje ili
odbijanje pokazuje prisutnost snage, a ta snaga je u suštini ista kao i snaga volje. Stoga ne
postoji bitna razlika između želje i volje, a želja je na neki način samo odraz volje na astralnoj
razini. Razlika koju vidimo leži u činjenici da je u slučaju želje snaga ja privučena vanjskim
predmetom i ovisi o privlačnostima i odbijanjima, dok u slučaju volje snaga ja je namjerna i
neovisna o bilo kojem vanjskom poticaju.
Taj bitni identitet prirode u slučaju želje i volje prikazuju dvije važne činjenice koje svatko može
promatrati za sebe. Prvo, činjenicom da obje imaju u sebi moć postignuća. Što god želimo
možemo dobiti, iako ne uvijek odmah. U trenutku kad sebi predstavimo bilo kakav predmet i
počnemo ga željeti, počinje se približavati nama, a privlačnost je proporcionalna intenzitetu
želje. Ako je želja dovoljno jaka, a okolnosti povoljne, možemo trenutno dohvatiti predmet. S
druge strane, ako su okolnosti nepovoljne ili ako je objekt takve prirode da ga se može dohvatiti
samo stalnim naporima, čak i tada, to povlačenje počinje u trenutku kada ga počnemo željeti,
i samo je pitanje vremena kada će naša želja biti ispunjena. Uzmimo nekoliko primjera za
prikaz ove točke. Pretpostavimo da želim slušati dobru glazbu. Da bih zadovoljio tu želju
moram samo podesiti radio. Ali pretpostavimo da želim postati bogat čovjek. Tada ću morati
raditi, žrtvovati svoje udobnosti i užitke, pažljivo paziti na svoje resurse, i ako imam određenu
količinu sposobnosti u tom smjeru, moći ću polako steći bogatstvo i ostvariti svoju ambiciju u
ovom životu. Ako umrem, ili ne uspijem ostvariti svoju ambiciju u ovom životu, a moja se želja
nastavi, rodit ću se u svom sljedećem životu s većim sposobnostima u tom smjeru i boljim
okolnostima, i tako ostvariti svoj cilj. Ali pretpostavimo da umjesto da poželim te prolazne
predmete, želim doseći prosvjetljenje. Očito, to nije želja koja se može zadovoljiti odmah.
Morati ću raditi kroz mnoge živote, morati ću postupno graditi čist i snažan karakter, podčiniti
svoju nižu prirodu, polako razvijati sve svoje božanske mogućnosti iz života u život, i ako ću
imati potreban intenzitet želje i ustrajnosti, jednog dana ću se naći na vrhu planine, prosvijetljen
i slobodan. Tako u želji vidimo istu neodoljivu snagu postignuća koju povezujemo s ljudskom
voljom.
- 42 -
Druga činjenica koja služi za isticanje bitne istovjetnosti želje i volje je spajanje želje u volji dok
se pročišćava i oslobađa od onečišćenja osobnog ja. Kao što je već rečeno, kada se energija
ja izvlači vanjskim objektima to je želja, a kad je neosobna i poslana u ostvarenje božanske
svrhe to je čista duhovna volja. Tako da, dok se ova energija pročišćava od ovog osobnog
elementa, ona se mora približiti svom čistom nepomućenom stanju volje. Šljaka osobnog ja
koja degenerira volju u želju kad se spali ostaje čisto zlato volje.
Redom iznašajući ove odnose, određene želje, koje su nam svima poznate, poredane su u
nizu i čitatelj će odmah vidjeti, kako se postupno pročišćavanje želje sve više i više približava
našoj koncepciji duhovne volje, sve dok njih dvoje ne postanu nerazlučivi. Uzmimo sljedeće
želje redoslijedom datim kako slijedi:
(1) Želja za osjetilnim zadovoljstvom.
(2) Želja da pomognemo obitelji da živi udobno i pristojno.
(3) Želja da služimo svojoj zemlji.
(4) Želja da služimo čovječanstvu.
(5) Želja da svoju volju učini sjedinjenom sa voljom Svevišnjeg.
Kako se spuštamo kroz ovaj niz lako vidimo da se želja ujedinjuje u volji i u svom najvišem
obliku samo je pitanje korištenja različitih riječi, bilo da se energija naziva željom ili voljom.
Razlog zašto može biti dopušteno da se upotrijebi riječ želja u opisu posljednje stadija je taj
što može biti prisutan određeni emocionalni element dok je svijest zatvorena unutar osobnosti
i na cijeli problem se gleda odozdo.
Važan zaključak koji se može izvući iz ovog bitnog identiteta želje i volje je da posjedovanje
jake želje nije nužno nedostatak ili nešto o čemu treba brinuti. Snažna struja želje skriva pod
svojim pokrivalom sebičnosti čiste vode duhovne volje, i treba samo uništiti to pokrivalo da bi
na zapovijed izašla ogromna snaga duhovne volje. Ljudi koji imaju jake želje, dakle, s višeg
gledišta obećavaju više od onih čije su želje slabe, koji su previše lijeni da se energično bore
za bilo što i čija je opća reakcija na njihovo okruženje ili njihove ideale bez ikakve snage.
Upravo ta istina leži u osnovi poznate izreke "što veći grešnik, to veći svetac".
Iz tog odnosa između želje i volje također vidimo kako postupno uklanjanje osobnih elemenata
iz života pojedinca teži tome da njegova djela budu sve čišća. U ranijim stadijima evolucije,
dok želja vlada njegovim životom, pokretačka snaga djelovanja je želja. Kada se probudi želja
za bilo kojim predmetom, ona odmah tjera um da razmišlja o načinima i sredstvima njenog
zadovoljavanja i ako je želja dovoljno jaka, ustrajna akcija slijedi prije ili kasnije. U toj potrazi
za svim vrstama poželjnih predmeta pojedinac je stalno zauzet, stječe iskustvo i razvija različite
snage uma. U kasnijim stadijima evolucije, svitanjem razlučivanja ili Viveke i progresivnim
uklanjanjem osobnih želja, postupno postiže uzdizanje i postaje pokretačka snaga djelovanja.
I dok se djelovanje tako pročišćuje, ono postaje sve više i više neosobno i odraz Božanske
Volje. U tom stanju ona ne sputava pojedinca jer se ne izvodi za njegovu dobrobit već kao
prinos Svevišnjem. Zapravo u najvišim stupnjevima pročišćavanja ispravnije je reći da se
djelovanje odvija kroz njega, a ne od njega.
Sada dolazimo do druge skupine pojava svijesti koje iako izvedene iz želje, same po sebi tvore
jednu klasu. One se nazivaju emocijama i rezultat su djelomičnog djelovanja astralnog tijela, a
djelomično i mentalnog tijela. Vidjeli smo da je želja u njezinom elementarnom aspektu
obilježena privlačenjem i odbijanjem predmeta i pokretanjem snaga uma za grabljenje ili
izbjegavanje tih predmeta. Jedna od posljedica ove stalne i intimne povezanosti želje i misli je
- 43 -
rađanje različitih vrsta emocija. Emocija je stoga složeno stanje svijesti u sastav koje ulaze i
želja i misao. To se možda ne čini sasvim izglednim u slučaju nekih emocija, ali pažljiva analiza
tih emocija uvijek će otkriti prisutnost triju bitnih elemenata, osjećaja, privlačenja ili odbijanja i
misli u različitim razmjerima i intenzitetima. Stoga, kada se divimo prekrasnom zalasku sunca,
emocije se mogu letimično pojaviti bez elementa privlačenja ili odbijanja, ali pažljiva analiza
stanja uma pokazat će da je element užitka i posljedične privlačnosti ili želje tu. Sama činjenica
da volimo vidjeti takav zalazak sunca pokazuje element užitka i privlačnosti. Kada vidimo
strašan prizor, instinktivno se okrećemo od njega. Ne trebamo ulaziti u ovo pitanje detaljnije,
ali sada možemo doći do važnijeg pitanja o odnosu različitih emocija jedna prema drugoj i
njihovom mjestu u našem životu.
Površno gledano, čini se da velika raznolikost emocija koje doživljavamo u različitim
vremenima i prilikama čine jednu džunglu i čini se da ne postoji određena osnova za njihovo
razvrstavanje. Čak i suvremena psihologija sa svojim opsežnim istraživanjima i ljubavi prema
podjeli nije pokušala u taj težak zadatak i u ovu naizgled kaotičnu sferu uma unijeti neku vrstu
reda. Ali ta zbunjenost i odsustvo vodećeg načela u podjeli emocija samo je prividna. Većina
emocija povezane su jedne s drugima i ovaj odnos je u velikoj mjeri razradio dr. Bhagavan
Das u svojoj dobro poznatoj knjizi „Znanost o emocijama“. Pokušao je pokazati da većina
emocija proistječe iz dvije primarne emocije, Ljubavi i Mržnje, koje se temelje na privlačenju ili
odbijanju. Kako su te emocije ljubavi i mržnje usmjerene prema nadređenom, podređenom, ili
jednakom, one pretpostavljaju različite aspekte, permutacije i kombinacije tih šest sekundarnih
emocija, tri izvedene iz ljubavi i tri iz mržnje, kombinirane s drugim mentalnim čimbenicima
objašnjavaju većinu emocija koje su poznate psihologu. Ne trebamo ulaziti u ovo pitanje
detaljnije, već možemo odmah doći do toga da se držimo ove temeljne ideje u našem životu i
da je sustavno koristimo u izgradnji karaktera.
Budući da je cjelokupni život jedan, koji se ispoljava na svim razinama u različitim oblicima, u
biti i u izražavanju Božanskog života, vezani smo okovima duhovnog jedinstva koje možda ne
možemo vidjeti u nižim svjetovima iluzije i odvojenosti. Što god je u skladu s ovom temeljnom
istinom postojanja, ovim zakonom jedinstva, mora donositi sreću, a sve što je u sukobu s njim
mora biti razbijeno i uzrokovati nesreću. Zato ljubav koja ispunjava ovaj zakon Jednog Života
neizbježno donosi sreću a mržnja koja je bezvrijedna, izvor je beskrajne bijede. Ovaj zakon
života nije hipotetska religijska doktrina koju moramo uzeti s vjerom, već zakon koji možemo
sami lako provjeriti, eksperimentirajući nekoliko mjeseci. Neka svatko tko to želi, pažljivo
promatra i sustavno bilježi u bilježnicu stanje svoga uma, što se tiče sreće ili nesreće, kada je
zabavljen tim različitim vrstama emocija koje se temelje na ljubavi i mržnji. Na svoje
iznenađenje, otkrit će da ljubav i sreća idu zajedno, kao i mržnja i bijeda, a ono što su učitelji
poučavali o nužnosti kultiviranja ljubavi je doista istinito i utemeljeno na stvarnom iskustvu.
Može se običnom čovjeku činiti čudnim da su sva ljudska bića povezana nevidljivim vezama
duhovnog jedinstva, pa ipak se bore i pokušavaju uništiti jedni druge, i toliko je sukoba u
svijetu. Ali to je zbog činjenice da niži um pokriva i zamračuje tu svijest jedinstva i čini da svako
središte svijesti osjeća sebe izoliranom i neovisnom jedinicom. Kada se ovo zatamnjenje
ukloni, duhovno jedinstvo se otkriva i postaje tom pojedincu nemoguće da mrzi ili povrijedi bilo
koga.
Iz gore navedenog proizlazi da ako želimo biti sretni zauvijek, moramo u svom emocionalnom
životu potpuno eliminirati sve emocije koje se temelje na mržnji i što je moguće potpunije
kultivirati one koje su ukorijenjene u ljubavi. Ali mi se u emocionalnom svijetu ravnamo, kao i
u fizičkom i mentalnom, po zakonu navike. Mi smo skloni da nas ponesu emocije, kojima smo
- 44 -
navikli da se prepuštamo i da nam je teško izražavati emocije koje često ne izražavamo. Dakle,
problem se rješava našom kultivacijom pravih emocionalnih navika, sustavnim usađivanjem i
njegovanje onih koje se temelje na ljubavi i uklanjaju onih koje izviru iz mržnje. Podjela emocija
koja se već spominje u prethodnom odlomku vodit će nas u razlikovanju dviju vrsta emocija i
izgradnji zdravog emocionalnog života.
Sada, kada počnemo obnavljati našu emocionalnu prirodu na ovaj način, otkrit ćemo da ono
što doista radimo jest njegovanje vrlina i oslobađanje od poroka, jer su vrline i poroci u većini
slučajeva samo emocionalne navike koje se temelje na ljubavi i mržnji. Tako ćemo vidjeti da
vođenje kreposnog života nije samo pitanje želje ili težnje, nego i stvaranja ispravnih
emocionalnih navika i da se taj rad može poduzeti na sustavan način i provoditi uz pomoć
zakona koji djeluju u ovom području.
Ovaj odnos emocija prema vrlinama i porocima također slučajno ukazuje na mjesto kreposnog
života u većem problemu Samo-Ostvarenja. Kultiviranje vrlina samo osigurava zdrav i ispravan
emocionalni život i stoga igra podređenu, iako bitnu ulogu u Samo-Ostvarenju. Vođenje
kreposnog života nužno je kao temelj za viši život Duha, ali ne može biti zamjena za taj život.
Cilj ljudskog nastojanja je nešto mnogo više od pukog življenja kreposnog života, a to je Samo-
Ostvarenje, Jnana. Tek kad je pojedinac pronašao tu Istinu Postojanja i živi u svjetlu ovog
Ostvarenja, on može imati trajni mir i biti iznad previranja, iluzija i patnji nižeg života.
- 45 -
VII POGLAVLJE
OVLADAVANJE, PROČIŠĆIVANJE I KULTIVIRANJE EMOCIJA
Nakon što smo se bavili ulogama astralnog tijela, sada smo u stanju razmotriti važno pitanje o
ovladavanju, razvoju i pročišćivanju ovog nositelja svijesti. Da bi smo se bavili astralnim tijelom
najprije je nad njim potrebno steći određeni stupanj kontrole, jer dok se to ne učini, nije moguće
poduzeti teži zadatak njegovog razvoja i pročišćivanja. Kao što smo vidjeli u slučaju fizičkog
tijela, ne možemo ispravno upravljati bilo kojim nositeljem svijesti ako smo navikli
poistovjećivati se s njegovim aktivnostima. Dok god osjećamo da smo naše želje, da smo
osjećaji koji nam daju zadovoljstvo ili bol, ili emocije koje se u nama pojavljuju, nećemo biti u
mogućnosti dovesti te kretnje astralnog tijela pod svoju vlast. Dakle, prvi korak u stjecanju ove
kontrole je da se u svijesti oslobodimo ovih različitih pojava koje imaju svoje porijeklo u
astralnom tijelu. Trebamo naučiti objektivizirati te manifestacije, kako to govorimo u psihologiji.
Trebali bismo ih staviti na stol za disekciju, promatrati ih i analizirati dok ih ne osjetimo kao
pojave koje se odvijaju u nama, a ne kao neki dio nas samih. Kad u našim srcima iznikne želja,
trebamo samo shvatiti da je to titraj u našim astralnim tijelima koji možemo promijeniti ako
hoćemo. Kada doživimo bilo kakvo zadovoljstvo, trebali bismo moći pratiti niz promjena koje
se u konačnici pojavljuju u našoj svijesti u obliku tog užitka. O tim promjenama već smo govorili
u prethodnom poglavlju i nije potrebno ponovno ulaziti u to pitanje. Ovdje moramo naglasiti da
moramo naučiti odvojiti se od svojih želja, emocija i osjećaja, te se uzdići iznad njih, prije nego
što se možemo nadati da ćemo dobiti stvarnu kontrolu nad njima. Što je ova priprema
temeljitija, to će trajnije i brže biti naše ovladavanje ovim aktivnostima astralnog tijela.
Razvoj ove sposobnosti disocijacije zahtijeva prvo, stalnu pribranost, i drugo, promatranje i
promišljanje. Svi smo mi navikli da se naše želje i emocije u našim životima slobodno igraju i
rijetko kada, kada postajemo iznimno uznemireni, postajemo svjesni njihove dominacije nad
nama i naše nesposobnosti da njima upravljamo. Pribranost znači da stavljamo naša astralna
tijela sa njihovim promjenjivim željama i emocijama pod promatranje. Stalno pratimo njihov
rad. Kad god smo, na primjer, ljuti ili razdraženi ili pod utjecajem bilo koje druge emocije, bilo
dobre ili loše, trebamo biti svjesni kretanja u ovom tijelu, koliko god bilo slabo. U početku ćemo
otkrivati da stalno dopuštamo da nas uznemiruju, a da toga nismo ni svjesni, ali uz stalnu
budnost i vježbu, postupno, u pozadini našeg uma se razvija svijest koja izgleda kao da je
svjesna svih kretanja koja se odvijaju u našoj emocionalnoj naravi i koja kao tihi promatrač
bilježi svaki pokret iako njima još možda nije sposobna vladati.
Nastojanje da budemo stalno u pripravnosti trebalo bi biti popraćeno promatranjem i
promišljanjem. Trebali bismo uvijek nastojati pratiti razvoj i djelovanje svih želja i emocija koje
se pojavljuju u našim umovima, ispitivati ih bezlično, pratiti ih do njihovih izvora i kritički
procjenjivati njihovu vrijednost. Kako ovo promatranje i promišljanje nisu toliko djelotvorni kada
se poduzimaju u „retrospektivi“, kao što su kad smo pod utjecajem emocija, moramo naučiti
promatrati ih u akciji i odvojiti se od njih dok smo pod njihovom dominacijom. To nužno ne
znači uplitanje u naš rad ili normalnu rutinu života jer će samo dio naših umova biti zaokupljen
ovom pomoćnom djelatnošću kao u slučaju osobe koja može istovremeno razgovarati dok
plete.
Kada se postigne određena uspješnost u objektivizaciji naših emocija i želja, tada možemo
početi provoditi izravnije ovladavanje nad njima. Promatranje i promišljanje trebali su već
razviti sposobnost razlikovanja različitih vrsta želja i emocija. Ono što sada moramo učiniti je
- 46 -
spriječiti izražavanje onih koji nisu u skladu s našim idealima i dopuštati samo one koje nam
pomažu na našem putu. Samo nastojanje da se promatraju kretanja u astralnom tijelu imat će
učinak uklanjanja nekih grubih želja i emocija i toniranja drugih, ali to razlučivanje i ovladavanje
treba intenzivno i uporno vježbati sve dok ne postanemo potpuni gospodar emocionalnog
života i dok jedino one želje i emocije pronalaze svoj izraz kroz naše astralno tijelo koje
potpuno odobravamo i dopuštamo. To je duga i teška disciplina i stupanj postignutog uspjeha
ovisi o našem stupnju evolucije i količini truda i ozbiljnosti s kojom se suočavamo sa
problemom. Oni u kojima se viši principi Buddhija i Atme razvijeni do odgovarajućeg stupnja
naći će unutar sebe potrebnu strpljenje i snagu kako bi dovršili posao, dok će se drugi, manje
razvijeni, brzo umoriti od zamornog zadatka i odustati od njega kao od nedostižnog ideala. Ali
moramo zapamtiti da je jedini način na koji možemo steći kontrolu nad našim emocijama dug
i naporan stalni trud i vježba. Ne postoji čarobna formula koja nam može preko noći dati
majstorstvo nad našom nižom prirodom. Ali tu je misao koja nas ohrabruje, da kada se to
majstorstvo postigne, potreba za naporom u tom smjeru praktički prestaje, a naše emocije i
želje automatski se usklađuju s idealima i zahtjevima duhovnog života.
U stjecanju kontrole nad našim astralnim tijelom, uvelike će nam pomoći razumijevanje
nekoliko praktičnih stvari. Prvo što moramo zapaziti je da se upravljanje našom emocionalnom
prirodom može postići samo u okolnostima od kojih općenito želimo pobjeći. Samo u uvjetima
stresa i naprezanja možemo steći svjesno ovladavanje našom nižom prirodom koja je
preduvjet stvarnog duhovnog razvoja. Samo kada živimo okruženi predmetima koji nas
privlače možemo razviti Vairagyu. Samo kada se moramo suočiti s ljudima koji nas ne vole,
koji nas osuđuju, ili čak i mrze, možemo razviti tu uzvišenu strpljivost i ravnodušnost koja su
obilježja majstorstva nad nižim ja. Lako je biti miran i neuznemiren kada smo u okolnostima u
kojima naše strpljenje nije na kušnji i testu. Lako je biti čedan gdje nema iskušenja. Ali samo
onaj koji može ostati smiren i čist pod najtežim okolnostima treba sebe smatrati gospodarem
svoje niže prirode.
Stoga bi trebalo biti sasvim očito, ako doista mislimo raditi na ovom teškom zadatku
podčinjavanja naše niže prirode, da bi trebali odbiti bježanje od pokušavanja, čak i od bolnih
okolnosti u koje smo često smješteni, s druge strane, iskoristiti ih čak za razvijanje određenih
osobina koje mogu izvući iz nas. Možemo čak i sići s našeg puta i staviti se u teške okolnosti
da bi se ponekad testirali i razvili kvalitete koje želimo, iako to općenito nije potrebno.
Gospodari Karme nam šalju Karmu takve prirode kakva je prilagođena našem sljedećem
stupnju razvoja i što smo jači postaju teža iskušenja kojima smo podvrgnuti. Živimo u kozmosu,
i okolnosti u koje je pojedinac postavljen nisu samo okolnosti koje zaslužuje, već su i one koje
su pogodne za njegov razvoj na njegovom trenutnom stupnju. Naši svakodnevni životi će stoga
pružiti mnoštvo mogućnosti koje su nam potrebne za stjecanje kontrole nad našim astralnim
tijelom, pod uvjetom da taj zadatak shvatimo ozbiljno.
Pitanje koje se može javiti u umovima nekih ljudi: „Što ostaje da se živi ako analiziramo i
seciramo našu emocionalnu i željnu prirodu ovim nemilosrdnim načinom? Užitak života ne
ovisi samo o osjećanju tih želja i emocija, već i o poistovjećivanju s njima, zamišljajući da
osjećamo te želje i emocije.“ To je vrlo umjesno pitanje, i zapravo, svi oni koji pokušavaju
pokoriti svoje želje moraju proći kroz pokušaj da otkriju da je njihov život postao praznina i da
se ne čini vrijednim življenja. Mnogi aspiranti se ne mogu suočiti s ovim iskušenjem, gube
hrabrost i ponovno se vraćaju starom životu sa svim užitkom koji dolazi sa poistovjećenjem
sebe sa svojom željnom naravi.
- 47 -
No, prema iskustvu onih koji su se odazvali ovoj vrsti discipline, ovo je samo prolazna, iako
često bolna faza i jedna od onih od koje aspirant nakon duhovnog spoznavanja ne smije
zazirati. Kako se naša niža priroda pokorava i astralno tijelo postaje mirno i oslobođeno
nečistoća, Budhičko svjetlo može sve više sjati kroz um i pružati nam taj "mir koji nadilazi
razumijevanje". Kada Buddhi ovako obasjava um, on ne samo da nam omogućuje da vidimo
probleme života u ispravnoj perspektivi i bez iluzije, već nam daje i okus tog blaženstva,
Anandu, koja je naša suštinska priroda. Radosti i zadovoljstva nižeg života blijede u svjetlu
ovog blaženstva, baš kao što se umjetna svjetla, pa čak i svjetlost zvijezda i mjeseca, nestaju
kada sunce izlazi. Ali da bismo stekli taj trajni mir, ovo blaženstvo višeg života, moramo biti
strpljivi, odlučni, neustrašivi i spremni se odreći privremenih užitaka i radosti nižeg života. Ne
smijemo se obeshrabriti kada se život čini turobnim i opustošenim, jer kad se čini da je život
potpuno nestao, mi smo najbliži punini života. S druge strane, trebamo raditi ozbiljnije i
intenzivnije na pročišćivanju niže prirode i stanjivanju vela koji skriva svjetlo više svijesti.
Kada se radi o općim načelima ovladavanja koja se odnose na astralno tijelo, također je
potrebno ukazati na opasnosti potiskivanja. Novija istraživanja u psihoanalizi pokazuju štetne
učinke potiskivanja emocija i želja koje se namjeravaju dovesti pod kontrolu i bilo bi dobro da
se upoznamo s glavnim rezultatima dobivenim u tim istraživanjima. Ne treba detaljno ulaziti u
ovo pitanje, ali se ukratko može ukazati na osnovnu ideju koja leži u pozadini opasnosti
potiskivanja emocija i želja.
Prema rezultatima dobivenim od istraživača na ovom polju, svaka želja ili emocija koja je
prisilno potisnuta prelazi u podsvjesna područja uma i odatle potiče i održava određene
patološke simptome koji izvana izgledaju kao da nemaju nikakve veze s potisnutim emocijama.
Takvi simptomi ili skupine simptoma tehnički su poznati kao kompleksi. Ovi kompleksi čine
važan čimbenik u emocionalnom, mentalnom ili čak fizičkom životu osobe i njemu nepoznati,
snažno utječu na njegovo ponašanje. Psihoanalitičari su osmislili tehniku za rješavanje tih
kompleksa i uklanjanjem neprirodnog naprezanja u psihi vraćaju je u normalno i zdravo stanje.
Možemo se složiti ili ne složiti s teorijama psihoanalize, ali stvar koju moramo primijetiti je da
naše emocije i želje predstavljaju psihičku energiju, a energija prema zakonu očuvanja energije
ne može biti uništena, ali se može promijeniti iz jednog oblika u neki drugi. Ne možemo uništiti
proizvedenu energiju, ali možemo odrediti oblik koji će ona zauzeti. Potiskivanjem želje ili
emocije zadržavamo izvor proizvedene energije netaknut i samo struju energije
preusmjerujemo u podsvjesni um, gdje ona može zauzeti razne vrste nepoželjnih oblika koji
na kraju iskaču na površinu. Ako imamo vodovodnu cijev bez slavine i želimo zaustaviti protok
vode, nikakva dobrobit neće biti učinjena guranjem cijevi pod zemlju. Voda će i dalje teći i prije
ili kasnije će doći na površinu kaotičnim načinom sa blatom i prljavštinom. Trebamo ili staviti
slavinu i tako zaustaviti protok vode ili ga iskoristiti na neki prikladniji način, na primjer,
preusmjeriti u vrt i pustiti ga da potiče rast biljaka.
Na sličan način, ako ne želimo želju, trebamo ili prestati stvarati energiju ili je promijeniti u neki
drugi oblik koji je poželjan ili iskoristiv za naš napredak. Prvo činimo kada temeljito razumijemo
želju pa se jednostavno izdižemo iznad nje. Postajemo toliko svjesni njene prave prirode da
prestaje utjecati na nas. Želja jednostavno umire u takvom slučaju, jer je isključena pokretačka
snaga koja bi je mogla održavati na životu. Možemo, s druge strane, promijeniti oblik energije,
sublimirati je, kako to obično kažemo. Novi oblik energije trebao bi biti takav da nam pomaže
u našem napretku, prema našem idealu, umjesto da ga ometa. Problem sublimacije naših želja
i emocija vrlo je zanimljiv i važan, ali nas ovdje ne zanimaju njegovi praktični aspekti.
- 48 -
Sada dolazimo do pitanja pročišćivanja i razvoja astralnog tijela. Da bismo jasno razumjeli ovaj
problem, trebali bismo imati neku ideju o načinu na koji je ovo tijelo izgrađeno i održavano.
Ono nije izgrađeno i održavano, kao u slučaju fizičkog tijela, uzimanjem hrane i njezinom
asimilacijom, pa je zato problem njegovog pročišćavanja i razvoja složeniji i teži.
Vidjeli smo da su naše želje, osjećaji i emocije rezultati koji se pojavljuju u našoj svijesti dok
astralno tijelo titra bilo kao odgovor na vanjske utjecaje bilo na aktivnosti započete iznutra.
Uzimajući emocije kao predstavnika za sve te različite vrste aktivnosti u astralnom tijelu,
možemo reći da svakoj vrsti emocija odgovara i postoji određena brzina titraja i određena
gustoća materijala koji čini astralno tijelo, i da se na astralnoj razini određena boja također vidi
kao određena brzina titraja. Na primjer, ako bilo tko u nekom trenutku osjeća snažnu emociju
ljubavi, onda, iz bezbrojnih kombinacija astralne materije koje čine ovo tijelo, nekoliko različitih
tipova kombinacija počinje titrati, brzinom ili valnom duljinom titraja koji se matematički slažu
sa gustoćom materijala koji se toga tiče. Istodobno se u astralnom tijelu pojavljuje određena
boja, koja se opet matematički odnosi na brzinu titranja emocije.
Imamo analogiju ove pojave na fizičkoj razini u poznatim bojama koje vidimo pri vatrometu.
Kada se metal poput barija doda barutu, pri paljenju baruta on se snažno zagrijava, a njegove
čestice počinju titrati određenim brzinama i ove posebne svjetlosne vibracije daju nam zeleno
svjetlo u vatrometu. Kada barij zamijenimo stroncijem u barutu, atomi stroncija svojim titrajima
proizvode crvenu boju i tako dalje. Stoga, svakoj vrsti materijala odgovara specifična brzina
titraja i specifična boja spektra, kako na fizičkoj tako i na astralnoj razini.
Okultno istraživanje je također pokazalo da kad astralno tijelo počne titrati određenom brzinom,
zbog prisutnosti neke specifične emocije, nastalo snažno uzbuđenje ima učinak izbacivanja
materijala koji nije u skladu s tim titrajima, te uzimanje iz okolne astralne atmosfere određene
količine tvari koja može titrati istom brzinom. Rezultat toga je da svaki titraj proizveden u
astralnom tijelu emocijom povećava udio onih komponenti koje titraju tom točno određenom
brzinom i, shodno tome, smanjuju druge koje ne mogu skladno titrati, tako da se tendencija za
određenom vrstom emocija povećava kako se toj emociji dopušta da ponavlja svoje
izražavanje kroz astralno tijelo. S druge strane, što se manje izražava određena vrsta emocija
kroz ovo tijelo, slabiji je njegov odgovor na to titranje bilo da je taj utjecaj izvana ili iznutra.
Iz gore navedenog proizlazi da astralno tijelo mijenja svoj sastav i titrajne moći sa svakom
željom ili emocijom koja se kroz njega očituje. Ne postoji ni najmanji drhtaj emocija ili želje koji
u određenoj mjeri ne mijenja svoju tendenciju titranja na sličan način u budućnosti. Ako, dakle,
neprestano izražavamo više emocije i plemenite želje, astralno tijelo postaje progresivno
pročišćeno i sposobno reproducirati finije vibracije, dok ga želje i emocije nižeg stupnja sve
više otežavaju i čine izražavanje viših emocija sve težim.
Pravilno razumijevanje ovih zakona i njihova primjena na naš život čine osnovu metoda koje
su usvojene u pročišćivanju i kultiviranju naših emocija. Prvo ćemo uzeti specifično pitanje
pročišćenja. Dok smo bavili pročišćivanjem fizičkog tijela, istaknuto je da čistoća bilo kojeg
tijela u suštini znači prisutnost u tijelu onih sastavnica koje se usklađuju i pomažu u izražavanju
Višeg Ja, te odsutnosti onih sastavnica koje su u neskladu i stoga onemogućuju ili sprečavaju
Njegovo izražavanje. Suptilnije energije koje imaju svoj izvor u duhovnom dijelu naše prirode
mogu se izraziti na astralnoj razini samo ako u astralnom tijelu prevladavaju one sastavnice
koje mogu odgovoriti na suptilnije titraje. Što je astralno tijelo profinjenije, to lakše može titrati
- 49 -
kao odgovor na učinke više svijesti i manje je prijemčivo za grube titraje koje su povezane s
običnim svjetovnim životom.
Ovo profinjavanje ili pročišćivanje astralnog tijela odvija se, kao što smo već vidjeli, vršenjem
stroge kontrole nad našim emocijama i željama i dopuštanjem da kroz njega nađu izraz samo
one emocije i želje koje su u skladu s našim duhovnim idealima. Što više razvijamo ljubav,
poštovanje, suosjećanje, predanost, suosjećanje, želju da služimo našim bližnjima i velikim
Majstorima Mudrosti, to će naše astralno tijelo postati finije i čišće. Najmanji impuls koji dolazi
iz našeg Višeg Ja baciti će cijelo astralno tijelo u skladne i istančane titraje prekrasne naravi,
dok će ga teški i nasilni impulsi nižih razina ostaviti posve nepromijenjenim. Sama pomisao na
Ishta-Devatu ili objekt predanosti izaziva u srcu predane osobe uzbuđenje najdublje i
najizvrsnije ljubavi. Ako je u velikoj mjeri u osobi razvijena simpatija, samo viđenje patnje
odmah izaziva odgovor dubokog suosjećanja i želje da se pomogne u olakšavanju patnje.
Kada se dođe do ove faza, astralno tijelo zaista postaje prikladno i učinkovito sredstvo duše,
instrument, živahan, osjetljiv i profinjen, i sposoban odražavati višu svijest u nižem.
O razvoju viših emocija potrebno je zapamtiti da iniciranje titraja u astralnom tijelu zahtijeva
neku vrstu poticaja. Naša emocionalna priroda je poput harfe, i da bi bili u stanju odsvirati
određeni akord, moramo dotaknuti odgovarajuće žice. Tajna sposobnosti da probudimo neku
određenu željenu emociju leži u razvijanju sposobnosti da zasviramo prave akorde naše
emocionalne prirode. Niže vrste emocija lako se pobuđuju nadražajima koji dolaze iz vanjskog
svijeta, osobito zato što je astralno tijelo naviklo da odgovara na takve podražaje, ali da bi
pobudio više vrste emocija i dobio potrebne podražaje, učenik će morati ući u unutarnja
područja svog bića. Razmišljanje o uzvišenoj prirodi ponekad daje takve podražaje, drugi će
pak put iskrena molitva pomoći da se oslobode energije duše, koje se nalaze u predivnim
emocijama astralne razini. U svakom slučaju to je težak zadatak i jedino strpljivošću i
upornošću možemo izgraditi lijepu i profinjenu emocionalnu prirodu. U ovom teškom zadatku
učenici samo-kulture će biti uvelike potpomognuti ako redovito vježbaju meditaciju. Ona otvara
i postupno proširuje kanal između astralnog tijela i budističkog nositelja i omogućuje spuštanje
onih energija koje svojim djelovanjem u astralnom tijelu pobuđuju uzvišene i plemenite emocije
koje su uvijek povezane s duhovnim razvojem.
Moramo zapamtiti da su finije emocije izražaj više svijesti na nižim razinama i da predstavljaju
samo stupanj naše evolucije. One postaju nepotrebne i sve su manje izražene kako se njihovi
viši duplikati duhovnih vrijednosti razvijaju. Tako, na primjer, kada je para-bhakti ili viša
predanost dovoljno razvijena, Bhakta postaje tih, spokojan i samodostatan, i tada ne pokazuje
nasilne, kontradiktorne i stalno mijenjajuće emocije strastvene ljubavi, apatije, sreće, bijede,
koji karakteriziraju niže stupnjeve predanosti. Sveci, mudraci i Adepti uglavnom na van ne
pokazuju emocije suosjećanja, ljubavi itd. To ne znači da su postali ravnodušni ili bezosjećajni.
Oni su upravo svjesni jedinstva života, svog jedinstva s tim Životom i njihov odgovor na taj
Život ili Njegov izražaj na nižim razinama, je stoga na mnogo višoj razini, mnogo iznad astralne
razine.
Iz navedenog bi trebalo biti jasno da razvoj finijih emocija nije toliko pitanje izgradnje ili
stvaranja nečega, nego dopuštanja da se unutarnji sjaj probije kroz naše umove. To je zapravo
pitanje pročišćenja uma, otkrivanja naše duhovne prirode i otvaranja prolaza između nižih i
viših dijelova naše prirode. Kada se, na primjer, predanost prema Ishta-devati razvila u
visokom stupnju, a astralno tijelo je preplavljeno ljubavlju koja se spušta iz budičke razine, sve
nečistoće u našoj nižoj prirodi se takoreći ispiru i niske vrste emocija se brzo uklanjaju. Takav
- 50 -
jedan porast intenzivne ljubavi čini više za pročišćenje uma i otvaranje prolaza između budičkih
i astralnih razina nego mjeseci redovite meditacije i mentalne discipline.
Tajna samo-kulture u razvoju naše duhovne prirode leži u pročišćivanju uma, uklanjanju
mentalnog toka koji zamračuje našu božansku prirodu, podređivanju nižeg višem i krajnjem
uklanjanju nižeg ega.
- 51 -
VIII POGLAVLJE
ULOGE NIŽEG MENTALNOG TIJELA
U ovom ćemo poglavlju razmotriti uloge nižeg mentalnog tijela, nositelja konkretnih misli. Kao
i u slučaju astralnog tijela, predmetom ćemo se baviti sa stajališta samo-kultivista i ograničit
ćemo se na razmatranje činjenica i metoda koje mu omogućuju učinkovito razumijevanje i
korištenje tog tijela u njegovom radu.
Ljudski um nije samo najčudesnija stvar u stvaranju, već i najveći problem čovjeka koji
pokušava kročiti putem koji vodi do savršenstva i Prosvjetljenja. To je odvajajuće načelo u
čovjeku koje mu omogućuje da vidi mnoge u Jednom. To je središte egoizma koji nas tjera da
osjećamo da smo osoba s interesima koji su u sukobu s interesima drugih. Ono je tvorac iluzije
koja u našoj svijesti proizvodi iskrivljeni pogled na Stvarnost. Onaj tko želi upoznati Stvarnost,
koja leži u osnovi ovog pojavnog svemira, najprije mora ovladati, a zatim nadići um.
Pri razmatranju uloga nižeg mentalnog tijela moramo imati na umu da moderna psihologija
koristi riječ „um“ na vrlo općenit način zbog svog nepoznavanja stvarnog ustroja, prirode i
uloga. Ona povezuje pojave koje imaju svoje izvore u sasvim različitim dijelovima našeg
unutarnjeg bića i stavlja ih pod jedan opći i prilično nejasan termin „um“. Naši osjećaji,
konkretne misli, apstraktne misli i intuicije su pomiješani na prilično zbunjujući način i odnos
između njih je vrlo nesavršeno shvaćen čak i od onih koji su se posebno bavili ovim
predmetom.
Glavni uzrok kaosa koji prevladava u ovom području psihologije je korištenje pogrešnih metoda
u istraživanju pojava uma zahvaljujući materijalističkom gledištu sadašnjeg znanstvenog doba.
Psihologija proučava um dok on djeluje kroz svoj fizički instrument, mozak, i nema sredstava
na raspolaganju da ide onkraj mozga, kao što je, i gledanje i ispitivanje onih sila i posrednika
koji uzrokuju ove različite pojave svijesti u i kroz mozak. Do nedavno se mozak čak smatrao
začetnikom, izvorom svih mentalnih pojava, stav koji se izražavao poznatom izjavom
Lombroso-a: „Mozak proizvodi misli a jetra izlučuje žuč.“ No daljnje istraživanje psihičkih
pojava pokazalo je da taj stav nije održiv, a suvremena psihologija nerado je prihvatila mišljenje
da je um nešto neovisno o fizičkom mozgu, iako to ovisi o tome kako se pojavljuje na fizičkoj
razini.
Jedan od najvećih doprinosa Okultizma na polju psihologije jest razjašnjavanje svih mentalnih
pojava, njihovo praćenje do njihovih izvora, klasificiranje prema njihovoj prirodi i različitosti
izvora, te omogućivši nam da razumijemo ljudski um kao što nikada prije nije shvaćan. Ovom
uređenošću i jasnoćom je na ovom polju bilo moguće donijeti rezultate istraživanja okultista sa
nad-fizičkih područja prirode. Razvijajući svoja nad-fizička osjetila, ovi istraživači su mogli
ispitati iznad-fizički sastav čovjeka, odvojiti različite sastavnice jedne od drugih ovog sastava i
pratiti njihovo porijeklo na nad-fizičkim planovima različitih vrsta pojava koje se odvijaju kroz
fizički mozak.
Prva važna i opća činjenica koja je otkrivena je da su naši osjećaji, konkretne i apstraktne misli
izvedeni iz tri različita izvora. Oni su zapravo rezultati svijesti koja djeluje kroz tri različita
suptilnija nositelja, a mozak i živčani sustav samo spuštaju u fizičku svijest ta različita načela
koja djeluju na višim razinama.
- 52 -
Već smo se bavili jednim skupom tih pojava koje djeluju kroz astralno tijelo i proizvode naše
osjete, osjećaje, želje i emocije. Sada ćemo se baviti organom misli, instrumentom koji duša
koristi za svoj izraz na mentalnoj razini, trećoj razini Sunčevog sustava.
Prva stvar koja se u vezi s tim mora spomenuti je da za razliku od astralnog tijela, koje je jedna
nedjeljiva cjelina i sadrži materiju koja pripada svim sedam podrazina astralne razine,
mentalno tijelo, organ misli koje radi na mentalnoj razini, se sastoji od dva odvojena nositelja
svijesti. Niže mentalno tijelo je sastavljeno od materije koja pripada nižim četirima podrazinama
služeći kao organ konkretnih misli, a više mentalno tijelo, ili tzv. kauzalno tijelo, sastoji se od
materije koja pripada preostalim trima višim podrazinama, kao organ apstraktne misli. Ta dva
tijela su posve odvojena, imaju različite uloge i dio su dviju različitih sastavnica naše ukupne
konstitucije. Niže mentalno tijelo čini dio prolazne osobnosti, koja se iznova oblikuje sa svakom
inkarnacijom, dok je kauzalno tijelo najniži nositelj individualnosti, Jivatme, koja izdržava od
života do života i djelomično se izražava u uzastopnim osobnostima. Vidjet ćemo stoga da su
naši umovi ili intelekt susretište nižih i viših ja, privremene osobnosti sa svim njezinim
ograničenjima i iluzijama i stalnog Egosa koji se izražava kroz Atma-Buddhi-Manas i naša je
duhovna duša. Budući da dva tijela, koja djeluju na mentalnom planu, imaju sasvim različite
uloge, mi ćemo se u ovom poglavlju ograničiti na uloge nižeg mentalnog tijela, organa
konkretne misli i baviti se ulogama višeg mentalnog tijela u sljedećem poglavlju.
Prije no što se pozabavimo ulogama nižeg mentalnog tijela, možda bi bilo poželjno pojasniti
pozadinu bliske veze koja postoji između ovog tijela i astralnog tijela. Iako su ova dva nositelja
svijesti sasvim različita i pripadaju dvjema različitim razinama, vrlo su blisko povezana i djeluju
zajednički u stvarnom životu. Zapravo, njihov je odnos tako blizak da su njihova djelovanja
često toliko nerazlučiva, da se oni često tretiraju, iz praktičnih razloga, kao jedan nositelj. Tako
je u ranoj teozofskoj literaturi Kama-Manas tretiran kao jedno načelo, a u terminologiji Vedante
Manomaya-kosha označava oba ova nositelja.
Taj bliski odnos Kame i Manasa potječe iz zajedničke evolucije dvaju tijela i najbolje će se
razumjeti razmatranjem kako želja i misao djeluju i reagiraju jedno na drugo od samog početka
njihovog razvoja. Prateći geneze želje vidjeli smo kako elemenat memorije i predviđanja
užitaka i boli doživljenih u odnosu na vanjske predmete dovodi do privlačnosti i odbojnosti
prema tim predmetima i dalje prema raznim vrstama želja. Ovo djelovanje i reakcija između
ugodnih i bolnih osjećaja koji pripadaju astralnom tijelu, i sjećanja i predviđanja koje pripadaju
nižem mentalnom tijelu, početak je te veze i intimnog odnosa između želje i misli koja je
preživjela do sadašnjeg stupnja evolucije. Kasnije, kako se želja razvija, ona stalno koristi niži
um za postizanje svojih ciljeva, za osmišljavanje sredstava svoga zadovoljstva, i dugo
vremena niži um nije ništa drugo nego sluga, rob žudnje, i postepeno se razvija služeći se
svojim potrebama. No, dok se um razvija i dobiva na snazi, počinje provoditi sve veću kontrolu
nad željom i na kraju postaje njezin gospodar. U ovom radu na podčinjavanju želje, dodana
mu snaga dolazi iz unutarnjih duhovnih izvora jer oni sve više postaju dostupni u kasnijim
fazama evolucije.
Ovo zajedničko djelovanje astralnih i nižih mentalnih tijela također se pokazuje u našem
emocionalnom životu. Već je pokazano da emocije proizlaze iz interakcije želje i misli, tako da
svaki put kad osjetimo emociju, činimo da dva tijela istovremeno titraju. Koliko su dva tijela
tijesno povezana u svom djelovanju postaje očito kada shvatimo važnu ulogu koju emocije
igraju u životu prosječnog pojedinca.
- 53 -
Nakon ovih preliminarnih razmatranja, dolazimo do uloga nižeg mentalnog tijela. Razmatrajući
uloge astralnog tijela vidjeli smo da je njegova prva uloga pretvoriti titraje koji su primljeni u
osjetilnim organima fizičkog tijela u osjete. Titraji koji udaraju na osjetilne organe prenose živci
do odgovarajućih centara u fizičkom mozgu, koji se odatle odražavaju na astralno tijelo, a
centri u astralnom tijelu pretvaraju ih u osjete. Taj proces odražavanja ne zaustavlja se na
tome, već sljedećim odražavanjem oni dospijevaju u niži um i tamo se pretvaraju u zapažanje.
Baš kao što svjetlosni valovi koji prolaze kroz objektiv kamere stvaraju sliku okolnog krajolika
na zaslonu ekrana, tako i ti različiti titraji, koji dolaze različitim putevima, proizvode različite
vrste slika na zaslonu uma. Ove slike su proizvedene u mediju zvanom Chidakasha, riječi
izvedene od sanskrtske riječi Chitta, slike stvorene aspektom nižeg uma. Može se činiti prilično
čudnom uporaba riječi „slika“ za ove dojmove proizvedene na um pomoću titraja koji dolaze
kroz pet osjetilnih organa, ali ovo proširenje značenja riječi sada je prepoznato i u psihologiji.
Tako, kad čujemo zvuk nekog glazbenog instrumenta, dojam koji je stvoren u umu nazivamo
auditivnom slikom, kao što se dojam koji stvara oblik predmeta naziva vizualnom slikom. Dakle,
vidimo da je prva i primarna uloga nižeg mentalnog tijela da pretvori astralne osjete u mentalno
opažanje boje, oblika, zvuka, okusa, mirisa i dodira.
Njegova druga važna uloga je sastavljanje tih mentalnih opažanja ili slika, izvedenih iz različitih
osjetilnih organa, u složenu sliku. Uzmimo konkretan primjer kako bismo objasnili što se time
podrazumijeva. Pretpostavimo da pred sobom imam jednu naranču.
Utisak primljen putem vida daje mi predodžbu o obliku i boji naranče. Utisak dobiven kroz nos
daje ideju o mirisu. Ako je uzmem u ruku dobivam utisak dodira. Ako je dovedem u dodir sa
svojim jezikom, dobijem ideju kakvog je okusa. Potpuno shvaćanje naranče sastoji se od sva
ova četiri elementa i uloga nižeg mentalnog tijela ja da objedini ova četiri elementa u jednu
složenu sliku i da nam da cjelovitu sliku predmeta.
Um ne samo da objedinjuje tih pet elemenata u jednu kompozitnu sliku, već također iz skladišta
memorije pridodaje elemente koji možda nisu prisutni. Kada vidimo udaljenu naranču jedina
slika koja dopire do uma je vizualna, dajući njen oblik i boju, ali mi mentalno vidimo mnogo
više u toj vizualnoj slici naranče nego što opravdava djelomično izvješće osjetila. Događa se
to, da je um iz prethodnih prilika prikupio razne vrste dojmova o naranči, zadržao je te dojmove
u skladištu memorije, pridodao neke elemente koji nedostaju ovoj zalihi, i tako nam daje
potpuniju predstavu o naranči nego što bismo je inače imali. Ovaj vanjski svijet koji opažamo
osjetilima bio bi vrlo siromašan i nezanimljiv kada um ne bi radio posao pohranjivanja i opskrbe
nedostatnih elemenata, i kad bi mi svojim mentalnim okom vidjeli samo ono što su mu osjetila
donose.
Usko povezano s ulogom objedinjavanja slika, koje dolaze kroz Jnanendriye ili osjetilne
organe, je obrnuta uloga razlaganja u svoje sastavnice bilo kojeg mentalnog impulsa koji može
pronaći izraz kroz nekoliko motoričkih organa ili Karmendriya. Niže mentalno tijelo je
koordinirajući čimbenik svih kretnji koje činimo u našem svakodnevnom životu kako bismo se
suočili sa svakom situacijom u vanjskom svijetu. Dakle, kad vidimo predmet koji dolazi prema
nama i koji prijeti da ozlijedi fizičko tijelo, naše noge, ruke i svi mišići trenutno i automatski
zauzimaju položaj koji najbolje odgovara izbjegavanju ozljede, a svi ovi složeni i učinkoviti
pokreti omogućeni su koordinacijom i kontrolom koju provodi niže mentalno tijelo, iako se to
općenito događa tako brzo da se ne primjećuje.
- 54 -
Kako se kroz život pojedinca iskustva umnožavaju, broj tih slika predmeta prisutnih u njegovom
spremištu pamćenja se povećava i postupno um počinje na ovim slikama raditi na različite
načine, uređujući i preraspodjeljujući ih, klasificirajući i uspoređujući ih, i tako se postupno
razvijaju, jedna za drugom, naše različite mentalne sposobnosti razmišljanja, prosuđivanja i
tako dalje. Postupno učimo razmišljati.
Potrebno je jasno razumjeti da razmišljanje nije ništa drugo nego uspostavljanje odnosa
između slika koje su prisutne u našem umu i, stoga će, kvaliteta našeg razmišljanja u velikoj
mjeri ovisiti o vrsti i broju tih slika. Um, pun jasnih i ispravnih slika u odnosu prema bilo kojem
predmetu, u daleko je boljem položaju promišljanja o tom predmetu, od onog koji je slabo
opskrbljen takvim slikama. Često se čini da se razmišljanje odvija bez ovih slika, ali ako dublje
uđemo u predmet otkriti ćemo da smo, u tim slučajevima, samo koristili znakove za te slike ili
grupe slika i da su temelj našeg procesa razmišljanja zapravo slike koje smo stekli
promatranjem, čitanjem ili nekim drugim sredstvima. Kada odemo u banku, vidimo vrlo malo
novca. Većina transakcija se obavlja putem čekova i formulara, ali znamo da su to samo
oznake gotovine, koja je stvarna osnova svih transakcija.
No, iako su ove slike bitne, sama prisutnost mnogih i jasnih slika unutar uma nije dovoljna za
dobro razmišljanje. Mora postojati izvođač koji raspoređuje te slike na takav način da se
stvaraju predivni misaoni obrasci. Ako date kutiju punu svakovrsnih dragocjenih dragulja u
ruke običnog čovjeka, on s njima neće ništa učiniti, ali ako je date dobrom draguljaru on će iz
njega proizvesti različito dizajniran nakit izuzetne ljepote. Dakle, samo povećanje našeg znanja
čitanjem i promatranjem i time umnožavanje naših mentalnih slika nije dovoljno. Moramo misliti
naporno i uporno dok ne naučimo proizvoditi iz materijala koji smo skupili misli lijepih uzoraka
ili misli koje možemo upotrijebiti u našem životu.
Baveći se ulogama nižeg uma potrebno je barem ukratko spomenuti iluziju koja je svojstvena
poznavanju stvari njenim odražavajućim medijem. Sama činjenica da smo u području nižeg
uma ograničeni imenima i oblicima, našim mentalnim slikama, znači da nikada nećemo
poznavati stvari onako kakvima one stvarno jesu. Jedna slika je relativna stvar, ona nam
nikada ne može dati cjelokupnost stvari, već samo presjek stvarne stvari, iako možemo
pogrešno misliti da je poznajemo, ako je u dodiru sa našim umovima. Čak i u slučaju osjetilnog
opažanja možemo dobiti tisuće različitih dojmova jednostavnog predmeta gledajući ga s
različitih strana i udaljenosti. Niti jedan od njih ne predstavlja predmet u cjelini. U slučaju ne-
osjetilnih opažanja, teškoće zadobivanja prave zamisli o predmetu su mnogo veće. To bi nas
trebalo zaštititi od stvaranja viđenja i zamisli, koje se temelje na djelovanju intelekta, na
stvarnosti života koje su djelomične, ako ne i iskrivljene, prividne. To bi nam također trebalo
ukazati na uzaludne pokušaje razumijevanja ili spoznaje stvari putem instrumenta intelekta.
Ne možemo ih spoznati u pravom smislu te riječi, osim ako ne nadiđemo intelekt i ne vidimo
ih u svjetlu Stvarnosti u kojoj postoje, na isti način kao što entitet koji živi u obojenim svjetlima
spektra ne može znati što bijelo svjetlo sve dok ne nadiđe prizmu i ne vidi svjetlo koje proizvodi
spektar.
Postoje još dvije točke koje može uočiti učenik vezane sa ulogama nižeg uma. Jedna je da
osjetilna slika predmeta koju opažamo kroz naše osjetilne organe postoji samo u našem umu
i ne predstavlja istinski objekt koji ju je oblikovao. Obični fizički predmeti koje opažamo izvan
nas samo su nakupine titrajućih atoma i molekula i da oblici, veličine, boje i drugo što vidimo
u njima ne postoje u njima već samo u našem umu. Predmet je samo nepoznati instrumentalni
uzrok za uzbudljivu mentalnu sliku koja se oblikuje u našem umu. Mi tako živimo u svijetu
- 55 -
mentalnih slika koje se oblikuju u našem umu i projiciraju ovaj svijet izvan nas procesom koji
se na sanskrtu zove Vikshepa. Ovaj proces projiciranja našeg mentalnog svijeta izvan nas koji
bi trebao biti očigledan svakome tko se potrudi razmišljati o prirodi osjetilnog opažanja, trebao
bi nas uvjeriti u dvije stvari. Jedna je da je svijet u kojem živimo unutar nas, u našem umu, a
druga je da stvarno živimo u iluzijama najokrutnije vrste, a da toga nismo ni svjesni.
Posljednja točka koju možemo primijetiti o ulogama nižeg mentalnog tijela je da su to mentalno
tijelo i konkretni um dvije različite stvari. Mentalno tijelo je nositelj izrađeno od suptilne materije
i samo je neosjetljivi instrument ukorijenjen u Prakriti. Um ili niži Manas je modifikacija svijesti
koja radi pod ograničenjima nižih razina i upotrebljava niže mentalno tijelo za svoj izraz. On je
osjetljiv, stvar svijesti, ukorijenjen u Purushi. Ova tendencija da se mentalno tijelo miješa s
Manasom vrlo je česta pojava i njihovo nerazlikovanje uzrok je zbunjenosti koja ponekad
postoji u umovima nekih učenika prema pojavi nad-fizičkih razina.
- 56 -
IX POGLAVLJE
OVLADAVANJE, PROĆIŠČIVANJE I KULTIVIRANJE NIŽEG UMA
Kao i u slučaju astralnog tijela prvo ćemo se pozabaviti problemom upravljanja nižim
mentalnim tijelom, jer i njegovo pročišćivanje i kultura zahtijevaju određeni stupanj upravljanja
nad njegovim djelovanjem. Kao što će se sada vidjeti, postoji velika sličnost u metodama koje
se koriste u pristupanju astralnom i nižem mentalnom tijelu, prvenstveno zbog sličnosti u
njihovom ustroju i njihovom bliskom odnosu. Stoga će se mnogo toga što je rečeno o astralnom
tijelu naći primjenjivo i na niže mentalno tijelo.
Prilikom upravljanja nižim umom, prvi korak koji treba poduzeti je da ga se objektivizira i tako
odvoji od naše svijesti. Većina kulturnih ljudi je stvarno prerasla fazu potpunog poistovjećivanja
sa svojim fizičkim tijelom, a koje još nalazimo u slučaju divljaka i polu-civiliziranih ljudi. Neke
od njih se također može djelomično odvojiti od njihovih želja i emocija i nejasno su svjesni
činjenice da nisu rastuće emocije i želje te koje neprestano utječu na njih. No, vrlo je malo ljudi
koji se mogu odvojiti od svojih umova. Čini se da je um dio i područje njihovog samog bića i
kada bi se pokušali odijeliti od vlastite svijesti, čini im se da ništa ne bi ostalo, tako blisko je to
poistovjećivanje svijesti sa njezinim nositeljem. Pa ipak, za onoga tko želi upravljati umom, ova
objektivizacija je potrebna. Napor da se upravlja umom i učini ga se čistim i jakim, tako što će
ga se podvrgnuti sustavnoj disciplini, postupno će u učenicima sve više osvijestiti taj dualizma
između upravitelja i upravljanog, ali u početku je potrebno neko vrijeme usredotočiti se na
promatranje kretnji uma, kako bi se do određene mjere postigla sposobnost objektivizacije.
Tek onda će se upoznati s njegovim tendencijama i karakteristikama i naučiti se odvojiti od
njih.
Kada se stekne jedna takva sposobnost, učenik bi trebao početi vršiti općenito upravljanje nad
aktivnostima nižeg mentalnog tijela. Prvi korak je stvoriti naviku obavljanja, svega što kroz dan
treba obaviti sa usredotočenošću. Većina ljudi koji se počnu baviti koncentracijom i
meditacijom ne znaju da rezultati dobiveni tijekom kratkog razdoblja njihove mentalne vježbe
uvelike ovise o tome kako upravljaju i koriste um tijekom ostatka dana. Osoba koja dopušta
svom umu da luta dok obavlja svoj svakodnevni posao nikada ne može biti uspješna u
koncentraciji tijekom meditacije, jer lutanje uma tijekom dana nastavlja tendenciju lutanja i ova
tendencija se ne može prevladati odjednom tijekom kratkog vremena u kojem se vježba
koncentracija i meditacija. Dakle, trebamo stvoriti naviku da svaki posao, onako kako dolazi,
obavljamo sa potpunom usredotočenost uma na taj posao, umjesto da mu posvetimo samo
dio pažnje. Da li je posao važan ili nevažan, nije bitno, barem što se tiče ove tendencije
njegovog lutanja. Dakle, ako pišemo pismo, čitamo knjigu, ili razgovaramo s nekim, naš um
treba biti usredotočen. Cijeli naš um trebao bi stajati iza svakog takvog djelovanja koje ćemo
morati činiti u normalnom tijeku našeg života. Ova vježba ne samo da će enormno poboljšati
kvalitetu našeg rada, već će to i postaviti temelj majstorstva nad našim umom, koji je jedan od
glavnih predmeta koji svaki praktični student samo-kulture mora postaviti pred sebe.
Većina ljudi, koji su navikli da svojim umovima lutaju, misli da će život postati iznimno dosadan
i naporan ako posvete svu svoju pažnju svemu što čine. Ovo je pogrešno shvaćanje. Iako ova
vježba zahtijeva određenu količinu budnosti i na početku stvara osjećaj napetosti, postupno se
stvara navika usredotočenosti i um tada automatski postaje usredotočen na obavljanje svega
i bez osjećaja napetosti. Um je stvorenje navika i lako se može usredotočiti uspostavljanjem
navike.
- 57 -
Uz ovu vježbu treba razmotriti i drugu. A sastoji se u vršenju stalnog odabira misli koje žele ući
u um. Kada nismo uključeni ni u kakvu mentalnu aktivnost, sve vrste misli koje plutaju u
mentalnoj atmosferi dolaze i utječu na naše mentalno tijelo i nastoje proizvesti u njemu
odgovarajuće titraje. Vidovita istraživanja su pokazala da misli nisu nebulozne stvari kojih
postajemo svjesni na fizičkoj razini, nego da su konkretne stvari mentalne razine s
karakterističnim oblicima i titrajnom snagom. Kada bilo koji od ovih misaonih oblika pogodi
naše mentalno tijelo ili kada titraji koji proizlaze iz misaonih oblika udaraju u mentalno tijelo,
oni nastoje proizvesti srodne titraje i postajemo svjesni odgovarajuće misli. Naravno, sve misli
koje se pojavljuju u našem umu nisu vanjskog podrijetla, neke od njih su rezultat samoinicirane
aktivnosti samog mentalnog tijela, ali u većini slučajeva ih je teško razlikovati.
Bilo da misli dolaze izvana ili su samoinicirane, mentalno tijelo mora biti izvježbano da vrši
stalno razlučivanje o njima i ne smije se zadržavati na bilo kojoj misli nepoželjne prirode.
Senzualne misli, misli mržnje, osvete, ljubomore, ponosa se sve vrte oko nas, a nekoliko dobrih
misli koje su stvorile čiste i plemenite duše praktički se gube u velikoj masi misli niže vrste.
Dakle, ako želimo sačuvati naše mentalno zdravlje potrebno je naučiti biti pozitivan na sve
vrste zlih misli.
Najbolji način suočavanja sa zlom mišlju koja pokušava ući u naš um je da odmah prebacimo
svoj um na neku drugu misao, po mogućnosti, visokog i plemenitog karaktera. Um može misliti
samo na jednu stvar istovremeno, a puko skretanje pozornosti na nešto drugo prirodno uklanja
prvu misao. Nipošto se ne bismo trebali pokušati boriti sa tim razmišljanjem zadržavajući se
na njemu, jer mu to daje dodatnu snagu i otežava njegovo protjerivanje. Ako se zapaljiva šibica
slučajno ispusti na zapaljivi materijal, najbolji način sprečavanja požara je da se odmah ugasi.
Ako pružimo materijalu vremena da se zapali, onda zadatak sprečavanja postaje mnogo teži.
Kada se ova vježba dugotrajno izvodi i kada nastane navika razlučivanja, um se automatski
otklanja od zlih misli i nije potreban nikakav svjestan napor da ih se spriječi. U mentalnom tijelu
uspostavljena je nova brzina titraja, i ništa što se ne može uskladiti s tom višom skalom ne
može utjecati na njega. Ovo je znanstveni način da se kaže da je mentalno tijelo postalo
pročišćeno. Ono što se zapravo dogodilo je da se sastav mentalnog tijela postupno promijenio,
a finije kombinacije mentalne materije koje su ga stvarale su postale dominantne, što mu je
olakšalo izražavanje viših vrsta misli i otežalo odgovaranje na one koje općenito zovemo zlim.
Moramo zapamtiti da nikakvo zlo izvana ne može utjecati na nas ako u nama ne postoji nešto
što može odgovarati na to zlo. Osoba koja je potpuno oslobođena bilo kakve žudnje za
alkoholom može se kretati u društvu pijanica, a da time ne bude ni najmanje pogođena, dok
će to biti iznimno rizično za osobu koja, iako nije ovisna o piću, još uvijek ima u sebi latentnu
želju za pićem. Ne možemo uvijek birati naše okruženje ili naše pratitelje ili vršiti bilo kakvo
upravljanje nad njima. Dakle, jedini način koji nam je ostavljen da sačuvamo svoje mentalno
zdravlje jest da sebe učinimo čistim i pozitivnim prema zlu. Tada se možemo sigurno kretati u
bilo kojem okruženju i našim višim stupnjem titranja čak i postupno podići one s kojima
dolazimo u dodir.
Takva vježba stalne budnosti i pozitivnog stava prema mislima koje dolaze izvana ne samo da
promiče naše mentalno zdravlje i postupno pročišćava um, već i razvija onu stabilnost uma
koja je toliko potrebna za uspješno obavljanje meditacije. U slučaju onih koji se bave takvom
vježbom, jedan od najtežih problema u ranim fazama je da se tijekom meditacije na neki način
spriječe nametljive misli. Pravi način rješavanja ovih misli je usvajanje pozitivnog stava prema
- 58 -
njima i potpuno ignoriranje istih. Vježba stalne budnosti tijekom dana uvelike će pomoći u
održavanju tog pozitivnog stava kojim će se steći otpor prema vanjskim utjecajima, što je nužan
uvjet za uspjeh u meditaciji.
Opća disciplina uma koja je opisana u prethodnim stavcima, ako se usvoji na pravi način, biti
će od pomoći svima koji žive čak i običan svjetovni život bez ikakvih težnji za višim životnim
duhovnim rastom. Uvidjet će da su postali učinkovitiji, uravnoteženiji i u boljem položaju
suočavanja sa životnim iskušenjima i teškoćama. Ali ova opća disciplina je samo priprema za
intenzivniji mentalni trening potreban u slučaju onih koji teže da žive višim životom Duha i da
gaze putem koji vodi do savršenstva. Razmotrimo sada naprednije korake ove mentalne
discipline koje mora proći svaki aspirant koji želi ujediniti nižu i višu svijest.
Ta se viša disciplina može promatrati kroz dva aspekta, prvi aspekt se odnosi na rigorozniju
obuku uma kroz koncentraciju, tako da ona postaje učinkovito sredstvo meditacije i drugih
duhovnih vježbi, a drugi aspekt, čini ga slobodnim od svih onih nečistoća, odstupanja i
izobličenja koje stoje na putu da postane prikladnim instrumentom više svijesti. S tim ćemo se
aspektima baviti odvojeno, uzimajući najprije predmet koncentracije i meditacije.
Već smo vidjeli da je prvi korak u učenju koncentracije da se um učini usredotočenim na sve
što moramo činiti kao dio našeg svakodnevnog života. Na taj način učimo obraćati pažnju i
provjeravati sklonost uma da luta. Stupanj koncentracije postignut u obavljanju različitih vrsta
poslova može vrlo široko odstupati, a aspirant mora težiti postepenom povećanju dubine
koncentracije. Njegov krajnji cilj je učiniti um tako koncentriranim pri razmatranju bilo kojeg
predmeta ili problema da on postaje nesvjestan svoje okoline i sebe. Najuspješniji ljudi svijeta
koji su visoko izrasli u svojim djelatnostima posjeduju tu moć koncentracije u određenoj mjeri;
što je veća moć koncentracije, to je veća kvaliteta rada koji mogu učiniti.
U stjecanju moći koncentracije, aspirantu će dosta pomoći ako svaki dan određeno vrijeme
prođe kroz određenu grupu vježbi. U tim vježbama uči intenzivnije i svjesnije raditi ono što već
radi u svom uobičajenom svakodnevnom radu. U ovim vježbama mentalne gimnastike ne
postoji ništa duhovno, kao što neki ljudi zamišljaju. Namjera im je što brže podučiti umijeće
koncentriranja uma na bilo koju temu koja se mora savladati i tako je pretvoriti u djelotvoran i
poslušan instrument. Naše ovladavanje umom treba biti tako temeljito da ga možemo koristiti
pri bilo kojem zadatku, bilo kada, i da možemo obavljati taj zadatak sve dok ga se ne završi, ili
dok ga namjerno ne prekinemo. Ta sposobnost dobrovoljne pozornosti nasuprot
nedobrovoljnoj pozornosti, a koja je posljedica našeg interesa za bilo koju temu, jedini je test
kojim možemo izmjeriti svoje ovladavanje nad našim instrumentom.
Kada se ova vrsta majstorstva u velikoj mjeri stekne, tek tada možemo preuzeti redovitu vježbu
meditacije. Mnogi ljudi pogrešno smatraju da je sanjarenje ili stalno razmišljanje meditacija.
Sjedaju kako bi meditirali, a zatim dopuste umu da luta ili da određeno vrijeme nastavlja sa
uobičajenim mislima i da se onda osjećaju sasvim zadovoljni sobom što su proveli toliko
vremena u meditaciji. Nije ni čudo što iz godine u godinu meditiraju s gotovo nikakvim
rezultatom i s vrlo malo stvarnog napretka. Za uspješnu meditaciju potreban je određeni
stupanj apstrakcije i nitko tko nije ovladao početnim koracima, o kojima smo već raspravljali,
ne može uspješno meditirati. Da bi smo meditirali nad bilo kojom temom moramo iz nje izvući
njezinu suštinu, prodrijeti u njezin najskriveniji smisao i značenje, a to je moguće učiniti samo
onda kada smo, barem u nekom stupnju, stekli moć apstrakcije, sposobnost da napustimo
površna područja uma, i takoreći zaroniti u njezine dubine.
- 59 -
Predmet koncentracije i meditacije je vrlo širok i složen i nije moguće u ovom kratkom pregledu
iznijeti njegove detalje, ali postoji jedna važna i zanimljiva točka koju treba ovdje iznijeti. Prema
suvremenoj psihologiji nemoguće je dugo vremena zadržati um usredotočen na jednu sliku.
Pod koncentracijom se u modernoj psihologiji misli na moć da se um zadrži unutar ograničenog
uskog kruga koji je zadan za žarište svijesti. Umu se ne smije dopustiti da pređe zadanu
granicu, ali je dozvoljeno da se kreće unutar te granice, čak se mora i nastavljati kretati unutar
te granice kako se ne bi izgubila pažnja.
Za ovu pretpostavku suvremenog psihologa je u određenoj mjeri odgovorno njegovo
nepoznavanje tehnike kojom se um može nadići. Da bi nadišli um, tj. da bi svijest radila na
razinama iznad umnih, potrebno je steći sposobnost usredotočenosti uma na jednu određenu
ideju, ne dopuštajući joj da se kreće unutar male sfere, već da se usredotočujući se na jednu
ideju ide dublje u nju, podvig koji psiholog smatra nemogućim. Kada je osoba stekla
sposobnost da to uspješno učini, kada može zadržati bez kolebanja svoj um usredotočen na
jednu ideju, a da pritom nije pod utjecajem vanjskih sredstava, onda je spremna za sljedeći
važan korak, da ispusti tu ideju iz uma a njega zadrži usredotočenim i budnim, bez ikakve ideje
u žarištu svijesti. Kada to uspješno učini, svijest pobjegne iz mentalnog tijela i prelazi na razine
onkraj one nižeg uma. Samo tada stječe izravno znanje o svojoj stvarnoj prirodi, zna da je
besmrtna i dijeli božanski život. Osoba je sada u određenoj mjeri u stanju nadići iluzije nižeg
života i razumjeti život kakav on stvarno jest. Istina je da pred njom leže još veći vidici
postignuća i prosvjetljenja, ali ona je stekla uvid u stvarnost života i nikada više ne može biti
isti čovjek. Kad se ponovno spusti na niže razine, sva ona ograničenja koja su svojstvena tim
razinama ponovno ga okružuju. Ali on je sada vidio Viziju, i premda i sada vidi sve stvari kako
ih je prije vidio, on ih vidi u novom svjetlu, svjetlu Stvarnosti koje je letimice vidio.
To je vrhunac mentalne discipline i obuke koju mora proći kandidat za izravno poznavanje
stvarnosti života. Njegovi viši stupnjevi, kao što će se vidjeti, čine dio posebne tehnike
duhovnog života koja se istočnom terminologijom zova joga. Učenik joge lako će vježbom
prepoznati u držanju uma na jednoj ideji, a zatim u odbacivanju te ideje, različite stupnjeve
Samadhija.
Sada ćemo razmotriti drugi aspekt mentalne discipline koji se odnosi na pročišćivanje uma i
eliminaciju svih onih izobličenja koja uzrokuju smetnje u ispunjavanju njegovih ispravnih uloga
u našem životu.
Već smo vidjeli da navika neprestane budnosti i napori da se spriječe sve zle nečiste misli,
postupno dovode do pročišćenja uma. Meditacijom se ovaj proces uvelike ubrzava, a
pročišćivanje se prenosi na mnogo viši stupanj. U meditaciji mentalno tijelo dovodimo u vrlo
visoko titranje intenzivnim razmišljanjem o duhovnim predmetima. Također dolazi do priliva
vrlo moćnih duhovnih sila iz viših razina u mentalno tijelo. Taj dvostruki proces izbacuje iz
mentalnog tijela sve grublje sastavnice mentalne materije koja ne može vibrirati na tim visokim
brzinama, njihovo mjesto zauzima najfinija vrsta materije koja odmah reagira na duhovne misli
i impulse. Zbog toga je meditacija jedno od najmoćnijih sredstava za brzo i učinkovito
pročišćivanje mentalnog tijela i njegovo delikatno reagiranje na suptilnije energije koje u njega
ulaze iz unutarnjih razina.
Sada ćemo se pozabaviti drugom vrstom prepreka koja nas sprečava da učinkovito koristimo
mentalno tijelo kao instrument božanskog života u nama. To je izobličenje koje u umu stvaraju
kompleksi i predrasude raznih vrsta. Vidovito ispitivanje aure mentalnog tijela pokazalo je da
- 60 -
kada osoba ima predrasude o bilo čemu, u njegovom mentalnom tijelu događa se neobična
preobrazba područja koje odgovara tom tipu misli. Kako učenici Okultizma dobro znaju,
različite vrste misli zauzimaju različita područja mentalnog tijela koja su im dodijeljena kao što
su različiti dijelovi mozga dodijeljeni različitim osjetilima i vrstama mentalnih aktivnosti. Kada
osoba pati od duboko ukorijenjenih predrasuda o bilo čemu, to utječe na dio mentalnog tijela
koji odgovara tom predmetu. Mentalna materija u tom dijelu prestaje slobodno cirkulirati i
posljedica nezdravih uvjeta rezultira da um gubi sposobnost jasnog i ispravnog razmišljanja u
vezi tog pitanja. Ako je broj takvih predrasuda velik, i mentalno tijelo u velikoj mjeri uznemireno,
to značajno ograničava njegovu sposobnost za zdravu aktivnost. U slučaju učenika Božanske
Mudrosti svi ovi kompleksi moraju biti riješeni, a um otvoren i slobodan, prije nego što zaista
može služiti kao instrument Višeg Ja. Čak i u stvarima koje se odnose na naš uobičajeni život,
znamo kakvi su učinci na našu mentalnu aktivnost grčevitih predrasuda raznih vrsta i kako oni
sužavaju naše viđenje. Prisutnost takvih iskrivljenja još je pogubnije za aspiranta nakon
duhovne spoznaje, jer on mora unijeti u svoje mentalno tijelo znanje iz viših razina. On mora
sustavno češljati sve takve čvorove iz svog mentalnog tijela ako želi imati zdrav i pouzdan
instrument za svoj mentalni rad.
Ta ozbiljna izobličenja nastala u umu zbog duboko ukorijenjenih predrasuda samo su izrazito
pojačani oblici opće sklonosti da u našem mentalnom životu patimo od svih vrsta predrasuda,
i bilo bi vrijedno zadržati se neko vrijeme na ovom pitanju mentalne pristranosti, naklonjenosti
da se sve u životu vidi kroz obojene naočale. Ovo se ne bi trebalo smatrati pukom digresijom
od naše glavne misli, već integralnim i bitnim dijelom samo-kulture. Promatrati stvari onakvima
kakve jesu, koliko je to god moguće unutar ograničenja nižih razina, jedan je od preliminarnih
uvjeta za stjecanje duhovnog viđenja i ništa ga ne sprečava učinkovitije od prisutnosti duboko
ukorijenjenih predrasuda i kompleksa u našem umu. Nedostatak dovoljnih podataka ili
činjenica u prosudbi stvari i situacija može se donekle zamijeniti prosvjetljenjem koje dolazi iz
Buddhija ili intuicije, ali kako Buddhi nije sposoban raditi kroz iskrivljeni medij uma koji je pun
svih vrsta kompleksa, vrlo je teško, ako ne i nemoguće, takvom umu vidjeti ispravno stvari i u
njihovoj ispravnoj perspektivi.
Pogledajmo kako se stvara predrasuda i kako je izvjesna količina izobličenja u našem gledanju
na stvari neizbježna sve dok se ne uzdignemo iznad uma i vidimo život bez njegovog
odražavajućeg utjecaja. Već smo vidjeli da svako mentalno tijelo ima svoj karakterističan skup
titrajnih sposobnosti, rezultat njegove prošle evolucije, njegov sastav i različite načine titranja
prilikom korištenja u razmišljanju o različitim problemima. Neke od tih titrajnih sposobnosti su
u aktivnom stanju, dok su druge prisutne u latentnom obliku kao samskare ili tendencije.
Prisutnost ovih tendencija u mentalnom tijelu rezultira prilagođavanjem, u većoj ili manjoj mjeri,
nekoj misli ili gledištu koje je stavljeno pred um. Mentalni dojam proizveden u svijesti nije
onakav kakav bi trebala proizvesti dolazeća misao u svom čistom stanju, već je posljedica toga
i mentalnih tendencija koje su već prisutne u mentalnom tijelu. Stoga je sasvim očigledno da
ako prije nego što primimo misao izvana, ne možemo zadržati mir ili ukloniti tendencije koje su
već prisutne u umu, nikada nećemo vidjeti stvar ili predmet koji predstavlja tu misao kakav
zaista je, već uvijek izmijenjen našim vlastitim mislima. To je stav mirovanja ili neutraliziranja
aktivnih ili latentnih tendencija uma, koje su uključene u stavu onoga što nazivamo, običnim
govorom, otvoreni um, a to je sposobnost koja se stječe s vrlo velikim poteškoćama i nakon
vrlo teške i dugotrajne mentalne discipline. Većina ljudi prolazi kroz život tako da stavlja razne
vrste obojenih naočala i na sve gleda kroz njih, a da nisu ni svjesni činjenice da postoji nešto
krivo u njihovim pogledima na stvari i ljude oko njih. Kada te predrasude postanu posebne,
- 61 -
takoreći lokalne, dobivamo predrasude najapsurdnijih vrsta koje zatvaraju naš mentalni pogled
u uske granice, stavljajući sjenilo na naš um, a ponekad nas i praktično čine slijepim što se
tiče tih pitanja.
Iz gore navedenog možemo odmah uočiti potrebu za velikim oprezom oko naših mišljenja i da
se za njih ne držimo čvrsto, uporno kao što većina ljudi to čini. Jer, naposljetku, što su naša
mišljenja ako ne samo određeni mentalni načini gledanja na stvari koje smo stekli našim
prethodnim razmišljanjem, načini koji se mogu mijenjati kako rastemo i stićemo više iskustva.
Ona su samo prolazne faze našeg mentalnog života, podložne promjenama, jer je i sve ostalo
u našem životu podložno promjenama. Ako ovu činjenicu jasno shvatimo, da je naše mišljenje
o bilo kojoj stvari samo jedan određeni obrazac mišljenja usred bezbrojnih misaonih obrazaca
koji mogu istovremeno postojati, a ne sadržavati nužno višu istinu od drugih obrazaca, mi ćemo
biti tolerantniji prema mišljenjima drugih ljudi i pridavati manju važnost našem. Istina je nešto
iznad mišljenja i stajališta i tek kad se izdignemo u područje Stvarnosti moći ćemo je vidjeti u
njenoj ispravnoj perspektivi i kakva ona zaista jest.
O ovoj sveobuhvatnoj temi, o kulturi nižeg uma nije moguće niti potrebno suočiti se u ovom
kratkom pregledu problema povezanih s našim umom. Postoji mnogo izvrsnih knjiga koje se
bave različitim aspektima mentalne kulture, kako sa stajališta običnog svjetovnog čovjeka, tako
i aspiranta za Božansku Mudrost koji želi imati učinkovit instrument za svoj rad na nižim
razinama. No, postoji nekoliko točaka od temeljne važnosti koje bi svaki aspirant morao dobro
držati na umu kako bi stekao ispravan stav prema ovom pitanju mentalne kulture.
Prva zanimljiva činjenica u vezi s tim je da je opći stav okultista prema stjecanju znanja nešto
drugačiji od običnog današnjeg intelektualnog čovjeka. Rast moderne znanosti, koja je
prirodno potakla potragu za raznolikim detaljnim znanjem, zasigurno je doveo do mnogih
predivnih otkrića i otvaranja novih vidika. To nam je omogućilo da steknemo kontrolu nad
silama Prirode u fizičkom području na način na koji nismo mogli ni sanjati prije stotinu godina.
Ali ta potraga za detaljnim znanjem koja je potrebna za znanstveni rad također je proizvela i
nezdravu žudnju za znanjem svih vrsta, što je očito u mnogim slučajevima beskorisno. Ovaj
ne razlikujući stav o stjecanju znanja možda u našem življenju ne bi bio toliko štetan da ne
potkopava naš osjećaj za ispravne vrijednosti i tjera nas da žrtvujemo važne i bitne stvari za
one koje su beskorisne. To je vrlo jasno prikazano u našem modernom obrazovnom sustavu.
Većina znanja koja stječemo u školama i fakultetima je takve prirode da ga nikada nećemo
koristiti u kasnijem životu, dok svo znanje koje je od vitalne važnosti za ispravno življenje našeg
života ne dolazi na vidjelo. Prepušteno nam je da ga steknemo na nesiguran način vlastitim
naporima, i često nakon što smo napravili mnogo pogrešaka i proživjeli mnogo nepotrebne
patnje.
Okultist zna vrijednost znanja, ali vjeruje u potrebu vježbanja razlučivanja u stjecanju znanja
koje se odnosi na pojavnu stranu prirode. Na prvom mjestu, on zna da je svako znanje stečeno
kroz niži um relativno i stoga mu ne pridaje važnost koju ima u očima običnog svjetovnog
čovjeka. On stječe znanje koje mu je potrebno i korisno u njegovom radu, a ne opterećuje svoj
um detaljnim znanjem koje za njega sada nema nikakvog smisla. On ne prilazi znanju kao
nekoj vrsti ukrasa ili hobija kao što neki naši učenjaci i znanstvenici čine. Kao drugo, on
poznaje mogućnost razvoja nad-fizičkih sposobnosti koje mu mogu omogućiti da bez velikih
poteškoća stekne znanje bilo koje vrste, koje mu je možda potrebno. Razvoj kauzalnog tijela i
budičkog nositelja i sposobnosti koje se na njih odnose čine akumulaciju detaljnog znanja u
- 62 -
nižem umu nepotrebnim, zbog lakoće s kojom se u bilo kojem trenutku takvo znanje može
dobiti i njegova daleko veća pouzdanost stečena ovim načinom.
To naravno ne znači da aspirant za Božansku Mudrost treba prezirati znanje koje se odnosi
na pojavnu stranu života ili da si može priuštiti zanemarivanje kulture nižeg uma. Vrlo je malo
ljudi koji mogu razviti svoje nad-fizičke sposobnosti u neposrednoj sadašnjosti i kroz mnoge
živote, koji će doći, većina kandidata koji kreću putem samospoznaje morat će raditi u i kroz
svoje niže mentalno tijelo. Čak i kada se takve sposobnosti steknu, dobro razvijeno mentalno
tijelo još je uvijek potrebno da spusti i ispravno oblikuje znanje izvedeno iz viših razina. Dakle,
učenik Okultizma ne može odustati od kulture svoga uma, ali mora koristiti razlučivanje i voditi
ga po pravim linijama u skladu s velikom svrhom i idealima svoga života.
Koja su opća načela koja nas trebaju voditi u kulturi nižeg uma? Evo nekoliko osnovnih
značaja.
Pri stjecanju znanja trebali bismo se, koliko god je to moguće, ograničiti na one predmete
kojima se izravno bavimo u svom životu i u proučavanju tih predmeta uvijek treba tražiti bitne
i temeljne činjenice. Potrebno je vršiti snažno razlučivanje jer je područje znanja neograničeno,
a naš život kratak. Ako imamo svrhu u životu, ne možemo si priuštiti gubljenje vremena i
energije u akumuliranju beskorisnih činjenica i ideja, pogotovo kada postoji toliko znanja o
stvarnoj i trajnoj vrijednosti koje moramo pokušati steći u kratkom vremenu koje nam je na
raspolaganju. Naravno, svatko mora sam odlučiti što je znanje stvarne i trajne vrijednosti, ali
se može općenito reći da je svako znanje koje nam pomaže u ostvarivanju naših glavnih i
pomoćnih ciljeva u životu važno, dok se ono koje se ne može na taj način iskoristiti može
smatrati beskorisnim, barem za sada.
Da bi se na taj način moglo ostvariti razlučivanje, trebali bismo naučiti procjenjivati vrijednost
činjenica i ideja kao što zlatar uči procjenjivati dragulje i dragocjeno kamenje s kojim se mora
baviti u svojoj trgovini. Činjenice i ideje se u velikoj mjeri razlikuju po svojoj vrijednosti, a uz
malo vježbe ne samo da je moguće odvojiti korisne od beskorisnih, već ih čak i razvrstati prema
njihovoj pravoj ili relativnoj vrijednosti. Učenik Božanske Mudrosti treba vidjeti da, koliko je to
moguće, njegov um sadržava samo vrijedne ideje, blago mudrosti i iskustva koje su od trajne
vrijednosti.
Ne samo da bi ideje u našem umu trebale biti visoke kakvoće, već bi sigurno trebale biti i u
ispravnom obliku, jasne, precizne i određene. Tek tada ih možemo lako i učinkovitije koristiti.
Nejasne ideje i neodređene činjenice, čak i kada su od velike vrijednosti, ne mogu se koristiti
za uzvišeno razmišljanje ili rješavanje stvarnih životnih problema. One su poput neobrađenog
i neizglačanog dragog kamenja koje može biti vrlo vrijedno, ali se još uvijek ne može koristiti u
izradi nakita.
Drugi važan princip koji bi nas trebao voditi u kulturi našeg uma jest da je razvoj mentalnih
sposobnosti i snaga jednako, ako ne i važnije od prikupljanja znanja, jer se evolucija mentalnog
tijela mjeri ne toliko brojem činjenica koje sadrži, koliko sposobnošću koju posjeduje da s
lakoćom stekne znanje o bilo čemu i da ga koristi u bilo koju svrhu. Um koji može brzo shvatiti
bilo koji novi tip misli, točno misliti i učinkovito primijeniti znanje koje posjeduje za rješavanje
svih vrsta problema, daleko je vrijedniji od onog koji ne posjeduje te sposobnosti, iako može
biti prepun neasimiliranih činjenica i ideja. Moramo zapamtiti da je svo znanje već prisutno u
svijesti Logosa našeg Sustava i da nas nedostatak odaziva u našim nositeljima sprečava da
unesemo to znanje unutar naše ograničene svijesti. Savršeno mentalno tijelo je zamišljeno da
- 63 -
bude poput prvoklasnog radio prijemnika. Trebalo bi biti moguće podesiti ga na bilo koju valnu
duljinu misli Božanskog Uma i dobiti svo znanje koje se odnosi na tu temu.
I na kraju, ako želimo steći ispravni pogled u našem mentalnom životu, trebamo naučiti
povezati sve naše znanje. To znači da sve različite vrste znanja koje možemo imati treba
sagledati u njihovom ispravnom odnosu jedna prema drugima, kao dijelove velike sinteze. Tek
tada ćemo moći vidjeti mjesto i vrijednost svakog dijela u cjelini i tako moći razvijati naš
mentalni život na sustavan i uredan način. Postoji razina iz koje se sve različite grane znanja
pojavljuju kao grane velikog stabla koje se spajaju u jednom deblu i ukorijenjene su u jednu
Svijest. Ako je to činjenica, onda nas napor koji činimo u povezivanju našeg znanja mora
dovesti "u vezu" s tom razinom i bliže toj povezujućoj viziji u kojoj se vidi da je svako istinsko
znanje izvedeno iz Univerzalnog Uma.
- 64 -
X POGLAVLJE
ULOGE KAUZALNOG TIJELA
U zapadnjačkoj psihologiji riječ "um" označava vrlo nejasno definiranu i složenu skupinu pojava
povezanih s funkcioniranjem svijesti. Ona u svom nižem aspektu uključuje osjećaje i emocije,
dok u svojim višim aspektima sadrži apstraktne misli i onu malo shvaćenu i pomalo sumnjičavu
sposobnost koja je dobila ime intuicija. Ovaj je nedostatak definicije u klasificiranju takozvanih
mentalnih pojava neizbježan sve dok mozak smatramo izvorom svih tih pojava umjesto
instrumentom koji služi, s jedne strane, za skupljanje titraja koji dolaze zajedno kroz različite
osjetilne puteve, i s druge strane, kako bi u fizičku svijest spustio različite vrste energije koje
se na njemu odigravaju iz viših, nad-fizičkih svjetova. Mozak je, na neki način, samo ekran na
kojem pojave različitih svjetova stvaraju svoje sjene i teško je razumjeti te pojave sjena jer je
teško zadobiti predodžbu o stvarnoj prirodi predmeta na zaslonu igre sjena. Da bi se pravilno
proučilo te predmete i dobila ispravna predodžba o njihovoj prirodi, mora sa ići iza zaslona i
vidjeti ih izravno, umjesto da se pokušava nagađati o njihovim beskonačnim iluzornim oblicima
koje stvaraju na zaslonu. Naši suvremeni znanstvenici i psiholozi upravo su sada zauzeti u
istraživanju sjena na ekranu ispitujući njihove oblike i spekulirajući o njima, malo znajući da su
te sjene sjene stvarnosti koja leži iza njih i koje se mogu proučavati odlaskom iza zaslona i
gledajući te stvarnosti izravno.
Kada okultista proučava pojave koji se manifestiraju kroz mozak, nalazi da one imaju svoje
porijeklo u različitim dijelovima ljudskog bića. Čovjek ima, kao što smo već vidjeli, složen
sastav. Skup nositelja povezuje ga sa unutarnjim razinama, svaki nositelj šalje svoje posebne
titraje u mozak i proizvodi složene i raznolike pojave naše fizičke svijesti. Stoga su naši osjeti
i osjećaji posljedica cerebrospinalnog sustava uzrokovani titrajima koji dolaze iz astralne
razine. Naše misli su posljedica reprodukcije u fizičkom mozgu titraja mentalne razine. A naše
istinske intuicije su slabi odjeci titraja koji potječu iz suptilnijih razina koje leže još dublje. Zbog
ove višestruke prirode izvora iz kojih se pojavljuju pojave u fizičkoj svijesti, nikome nije moguće
klasificirati te pojave i rasporediti ih prema njihovim izvorima, osim ako ima moć da svojevoljno
ostavi fizički nositelj i sa punom sviješću ispita pojave nad-fizičkih razina. Zapravo, Znanost
Okultizma u svom pravom smislu, koja je temelj Drevne Mudrosti, rezultat je upravo takvih
kontinuiranih stoljetnih istraživanja koje je provela duga linija Adepata.
Sada, kada psiholozi proučavaju pojave koje su poznate kao misli, može se zaključiti da se
one mogu grupirati u dvije široke podgrupe: konkretne misli povezane s nazivima i oblicima, i
apstraktne misli koje se bave konceptima i apstraktnim načelima, iako se obje skupine misli
pojavljuju u našoj fizičkoj svijesti kroz fizički mozak. Okultno istraživanje pokazalo je da ove
dvije vrste misli, koje se međusobno razlikuju, imaju svoje podrijetlo u dva različita nositelja
svijesti koji djeluju na mentalnoj razini. U stvari, mentalna razina sa svojih sedam podrazina
oštro je podijeljena na dvije skupine, donje četiri podrazine čine jednu skupinu i služe kao medij
za konkretne misli, a više tri podrazine čine drugu skupinu i služe kao medij apstraktnih misli.
Ta podjela na dvije skupine nije proizvoljna, već savršeno prirodna, budući da materija koja
pripada tim dvjema skupinama podrazina ulazi u sastav dva potpuno različita nositelja svijesti,
niže mentalno tijelo, nositelj konkretnih misli, i više mentalno tijelo, nositelj apstraktnih misli.
Ta dva tijela ne služe samo kao nositelji dvaju različitih tipova mentalnih pojava, već pripadaju
onome što smo vidjeli u drugom poglavlju kao dvije različite komponente naše unutarnje
konstitucije. Niže mentalno tijelo je najsuptilniji sastavni dio prolazne osobnosti koja se mijenja
od utjelovljenja do utjelovljenja, dok više mentalno tijelo, koje se u teozofskoj literaturi naziva
- 65 -
kauzalno tijelo, a Vijnanamaya Kosha u Vedanti, čini najniži nositelj besmrtnog Egosa koji traje
iz života u život i prolazi kroz evolucijske procese eonima vremena. Tako će se vidjeti da linija
razgraničenja između nižeg i višeg uma ne samo da razdvaja ova dva mentalna principa, nego
i niži i viši Ja u čovjeku. Već smo se bavili sastavom i ulogama nižeg mentalnog tijela,
nositeljem konkretnih misli. Sada ćemo se pozabaviti Kauzalnim tijelom i razmotriti njegove
uloge i mjesto u našem unutarnjem ustroju.
Kauzalno tijelo sastoji se, kao što je već istaknuto, od materije triju viših podrazina mentalne
razine i oblikuje najvanjskiji nositelj besmrtnog Egosa koji djeluje kroz Atma-Buddhi-Manas.
Ono se prvi put oblikuje kada se dogodi individualizacija, a zraka Prvog Logosa uđe u grupnu
dušu životinje. Ono je spremište svih iskustava kroz koja prolazi Egos uzastopnim
inkarnacijama i sposobnosti koje postupno razvija tijekom svoje evolucije. U početku, odmah
nakon stvaranja, aura izgleda kao jajolik bezbojni sapunski mjehurić. Ali kako se evolucija
odvija sposobnosti Egosa se bude jedna za drugom iz latencije u potenciju i počinju djelovati
kroz nju, u njoj se postupno pojavljuju briljantne boje sve dok u slučaju Adepta, značajno ne
naraste i pokaže treperaste prelijepe boje nezamislive ljepote. Nije moguće zamisliti uvjete i
oblike tih viših svjetova našom ograničenom fizičkom sviješću, jer oni pripadaju svjetovima
viših dimenzija, iako su ih neki pisci pokušali opisati na temelju rezultata dobivenih vidovitim
istraživanjima. Stoga možemo prenijeti na razmatranje uloge kauzalnog tijela jer je mnogim
učenicima teško razumjeti te uloge i ponekad ih miješaju s onima nižeg uma, a ponekad s
onima Buddhija. Uzmimo ove uloge, jednu po jednu, radi pojednostavljenja problema.
Prva uloga kauzalnog tijela je da služi kao organ apstraktne misli, što znači da stvaranje
apstraktnih zamisli ovisi o titrajima materije koja pripada ovom nositelju svijesti. Baš kao što
su osjećaji i osjeti uzrokovani titrajima astralnog tijela, konkretne misli s nazivima i oblicima
posljedica su titraja nižeg mentalnog tijela, tako su apstraktne misli posljedica titraja nastalih u
kauzalnom tijelu.
Budući da mnogi ljudi, koji nisu proučavali psihologiju, imaju vrlo maglovitu ideju o razlici
između konkretnih i apstraktnih misli, možemo se neko vrijeme zadržati na toj točki prije nego
nastavimo dalje. U čemu je razlika između konkretne i apstraktne misli? Najbolji način za
razumijevanje ove razlike je uzeti nekoliko ilustrativnih primjera. Matematika nam u tu svrhu
daje najbolje ilustracije. Uzmite, primjerice, trokut. Moguće je nacrtati ili zamisliti bezbrojne
trokute svih oblika i veličina, jednakokračne trokute, pravokutne trokute, raznostranične
trokute, istostranične trokute, male trokute, velike trokute. No, bez obzira na veličinu ili oblik
beskonačnog broja nacrtanih ili zamišljenih trokuta, postoje neke osobitosti koje su zajedničke
svim trokutima, koji zapravo trokut čine trokutom. Oni su razlikovna svojstva trokuta.
Matematika je jasno odredila ta razlikovna svojstva, a ako ispitamo sve trokute koje je moguće
zamisliti, naći ćemo one koji imaju ta zajednička svojstva i stoga možemo takoreći, sažeti ta
svojstva tih trokuta i zamisliti idealni trokut. Ovaj idealan trokut neće imati nikakav oblik ni
veličinu. On će biti samo zamisao. Ali ne zamisao u našem umu, jer čim zamislimo trokut, došli
smo do konkretnog trokuta. Slično tome, možemo uzeti još jedan geometrijski lik poput kruga
ili kvadrata, a iz bezbrojnih krugova ili kvadrata koje možemo zamisliti, možemo sažeti kvalitete
tih figura i stvoriti zamisli kruga ili kvadrata. Slično tome i na drugim poljima mišljenja. Kada
kažemo "konj", jedva shvaćamo da se ne radi o nekoj životinji već o pukoj zamisli koju smo
stvorili promatrajući određeni broj konja. Sve takve zajedničke imenice su tako puke zamisli
koje smo stvorili promatrajući određeni broj stvari iste klase, izvlačeći iz njih njihove bitne
kvalitete i izgrađujući od tih kvaliteta zamisao koja uključuje sve te stvari, a ipak nije kao neka
od njih. To je točka koju moramo shvatiti, pojam trokuta je stvar koja pripada drugoj kategoriji
- 66 -
ili različitoj razini i nije poput bilo kojeg trokuta koji možemo zamisliti. U trenutku kada zamislimo
trokut, spuštamo se sa razine apstraktnog na razinu konkretnog.
Uzeli smo nekoliko jednostavnih primjera samo da bismo ilustrirali razliku između konkretnog
i apstraktnog, ali domena apstraktnog proteže se na sva polja ljudske misli. Zapravo, gdje god
imamo stvari s oblicima i kvalitetama koje treba razmotriti i gdje god su ove stvari povezane
jedna s drugom na određen način, dolazi do apstraktne misli koja definira odnose između njih.
Sve znanstvene generalizacije i zakoni, svi filozofski sustavi, sva načela bave se definiranjem
odnosa stvari ili ideja jednih s drugima i dolaze u domenu apstraktne misli. Konkretno i
apstraktno su stoga nerazdvojni, iako potpuno drugačiji po prirodi. Oni su isprepleteni u
području intelekta kao osnova i tkanje u tkanini.
Kauzalno tijelo je nositelj svijesti i organ apstraktne misli u našem unutarnjem ustroju. Istina je
da naše apstraktno mišljenje sprovodimo kroz mozak, ali mozak je samo instrument koji u
našoj fizičkoj svijesti slabašno reproducira titraje koje se od početka stvaraju u kauzalnom
tijelu. Sjedište titraja je u kauzalnom tijelu. Ti se titraji reflektiraju od nositelja do nositelja dok
se ne pojave u fizičkom mozgu, izgubivši tim prijenosom većinu od svog intenziteta i jasnoće.
Apstraktne misli na razini višeg uma su jasne, stvari koje nam se ovdje čine neodređenima
istinske su stvarnosti koje se mogu opažati sposobnostima kauzalnog tijela. Egos u svom
kauzalnom tijelu može baratati i raditi s tim apstraktnim idejama i principima kao što mi, radeći
u nižem umu, možemo baratati konkretnim idejama i slikama. Apstraktno stanje se mijenja u
konkretno stanje tek kad se jedna od tih ideja projicira u niži um kako bi poprimila određenu
konturu i oblik. Iz odnosa između apstraktnih i već spomenutih konkretnih misli trebalo bi biti
jasno da kada se apstraktna misao spusti iz vlastite razine na razinu nižeg uma, ona može
poprimiti bezbrojne oblike koji su međusobno povezani nekim bitnim značajkama utjelovljenim
u apstraktnoj ideji. Ponovno uzmimo primjer trokuta. Kada se apstraktna ideja trokuta koja je
određena stvarnost na višoj mentalnoj razini spusti u polje konkretnog uma, može dovesti do
beskonačnog broja trokuta. Na svojoj razini Egos poznaje bit trokuta. Na nižoj mentalnoj razini,
on može znati za poseban trokut, koji ima bitne kvalitete trokuta.
Velika prednost poznavanja biti ove stvari nasuprot poznavanja konkretnih stvari je očita. Kada
znamo univerzalno, znamo takoreći sve ono što je uključeno u tu kategoriju. Matematičar koji
ima apstraktnu ideju trokuta na neki način zna sve moguće zamislive trokute. Znanstvenik koji
otkrije znanstveni zakon stječe moć upravljanja nad svim pojavama koje pokriva taj zakon.
Okultist koji otkrije okultni zakon postaje odjednom gospodar određenog aspekta života. Ako
znamo bezbrojne činjenice ili pojedinosti određene vrste a ne poznajemo temeljni odnos
između njih, ne znamo njihovu suštinsku prirodu ili kvalitetu, pa ne samo da ih ne poznajemo
ispravno već ih ne možemo niti koristiti u svom radu. Masa nepovezanih činjenica samo su
smeće. Otkrijte temeljno načelo koje povezuje te činjenice i ono postaje vrijedan materijal koji
se može koristiti na bezbroj načina.
Ovo otkriće temeljnih načela i zakona u fizičkom svijetu jedan je od glavnih ciljeva znanosti, a
zakoni i principi koji su do sada otkriveni dali su znanstveniku moć upravljanja nad prirodnim
silama fizičkog svijeta. Okultist radi istu stvar u nad-fizičkim područjima prirode, jer za razliku
od znanstvenika, on ne isključuje iz istrage bilo koje područje prirode. On tako stječe znanje i
upravlja silama u svim područjima prirode.
Tako vidimo da znanje temeljnih principa uklanja potrebu beskrajne potrage za beskonačnim
detaljima i činjenicama i stoga znači ekonomiju vremena i energije. Rečeno je da veliki Majstori
- 67 -
Mudrosti imaju potpuno znanje o svim temeljnim načelima iz svake sfere života i ne brinu se
za detalje. Ako žele detaljne informacije u vezi bilo čega, samo iskoriste svoj niži um u tom
cilju i dobiju ih bez ikakvih poteškoća. Budući da su njihova kauzalna tijela potpuno razvijena i
da mogu djelovati punom sviješću na višoj mentalnoj razini, oni mogu znati i dijeliti ta temeljna
načela na njihovoj vlastitoj razini bez potrebe da rade kroz težak i isto tako manje osjetljiv medij
fizičkog mozga. Njihov uvid u zakone prirode i temeljna načela života daleko je savršeniji od
uvida onoga čija je svijest ograničena samo na fizičku razinu. Treba imati na umu da ova
načela postoje vječito u Univerzalnom Umu Logosa, a razvoj kauzalnog tijela samo omogućuje
pojedincu da dolazi s njima u dodir i da ih upoznaje. Sve što se može spoznati unutar Sunčevog
sustava već je prisutno u Umu Logosa. Samo je neodgovornost i nerazvijenost naših nositelja
svijesti to što nas sprječava da spoznamo bilo što. U trenutku kad razvijemo sposobnost
reagiranja na bilo koju određenu vrstu titraja, možemo doći u dodir s odgovarajućim dijelom
Njegove svijesti.
Tada dolazimo do druge uloge kauzalnog tijela. Kao što smo vidjeli, stvaranje kauzalnog tijela
označava rođenje ljudske duše i od tog trenutka duša prolazi kroz proces ljudske evolucije
prema zakonima reinkarnacije i karme. Kao rezultat ove ljudske evolucije, osobine koje su
ležale u duši u stanju zametka postupno se pobuđuju iz latencije u potenciju i čovjek prelazi iz
stanja divljaka u stanje civiliziranog čovjeka, a odatle u stanje savršenog čovjeka. Ovo
postupno razvijanje ljudskih i božanskih obilježja označeno paralelnim razvojem kauzalnog
tijela, razvojem koji se pokazuje u povećanju veličine njegove aure, pojavi grupa sjajnih boja i
općenitim povećanjem svjetlosti aure. Proučavanje kauzalnih tijela različitih pojedinaca
pokazalo je definitivan odnos između boja koje se nalaze prisutne u tim tijelima i karakteristika
koje su razvili Egosi, tako da je samim vidovitim gledanjem kauzalnog tijela na njegovoj razini
moguće definitivno znati dosegnuti stupanj razvoja Egosa i karakteristike koje je on do sada
razvio. Kao što su fiziolozi proučavali fizičko tijelo i saznali sve o njegovoj anatomiji, tako su i
okultisti proučavali kauzalno tijelo i potpuno istraživali njegov sastav i zakone koji određuju
njegov rast. Življenjem pod ograničenjima fizičke svijesti ne možemo razumjeti, osim vrlo
nejasno, prirodu kauzalnog tijela i način na koji svijest djeluje kroz njega.
Dakle, vidimo da je druga uloga kauzalnog tijela da djeluje kao spremište plodova ljudske
evolucije, skupljajući te plodove tijekom uzastopnih života Egosa. Međutim, postoje dvije točke
koje vrijedi spomenuti u vezi s ovim postupnim rastom kauzalnog tijela. Prva od njih je da se u
razdoblju provedenom u Devachanu ili u nebeskom svijetu, na kraju životnog ciklusa, iskustva
posljednjeg života provedenog na zemlji polako probavljaju i njihova suština prenosi u obliku
sposobnosti i čini dio konstitucije kauzalnog tijela. Osobnost takoreći destilira sva svoja
iskustva i prije nego što se rastoči i nestane, predaje destilirani proizvod, dragocjenu suštinu
svih tih iskustava, svom roditelju, Egosu koji ju je rodio. Egos je tako ugradio u svoju
konstituciju sve vrijedne lekcije naučene u tom životu i započinje svaki novi život s nagomilanim
iskustvima prethodnih života. Ovaj rast kauzalnog tijela je nevjerojatno sličan rastu stabla koje
svake godine u jesen baca svoje staro lišće nakon što prebaci sok u grane, a zatim u proljeće
stavi novo lišće kako bi apsorbiralo svježu hranu iz atmosfere i nastavilo rasti.
To također, usput rečeno, objašnjava činjenicu da kad započnemo novi život s novim skupom
fizičkih, astralnih i nižih mentalnih tijela, nemamo sjećanje na iskustva koja su prošla u
prethodnim životima, ali imamo najveću prednost svih tih iskustva u obliku sposobnosti i moći
razvijenih u tim životima i utjelovljenim u kauzalnom tijelu. Ne postoji sjećanje jer novo
mentalno tijelo nije prošlo kroz ta iskustva i nema zapis o tim iskustvima. Egos je prošao kroz
sva ta iskustva i zadržao sjećanje na sve prošle živote, sjećanje koje se može oživjeti od strane
- 68 -
onih koji se mogu uzdići do svijesti njegove razine, a zatim ga spustiti u fizičke mentalne slike
mozga koje se tiču tih prošlih života.
Druga stvar koju bismo trebali primijetiti je da je mnogo zla koje vidimo u ljudima samo
nedostatak razvoja odgovarajućih suprotnih dobrih osobina i sposobnosti u kauzalnom tijelu.
Tijekom procesa evolucije, naša iskustva su različita i različite kvalitete koje sačinjavaju
savršen karakter razvijaju se jedna za drugom neodređenim načinom, a ne istodobno
određenim načinom. Kao da različiti ljudi počnu slikati vlastitu sliku i to svaki na svoj osobni
način. Ako netko pogleda na ove slike prije završetka, neki su naslikali svoje glave, neki ruke,
neki noge i tako dalje. Portreti će steći simetriju i ujednačenost na kraju, ali dok su još
nepotpuni, izgledaju sasvim različito i nepovezano. Tako je i s našim karakterima. Razvijamo
različite kvalitete našeg karaktera različitim redoslijedom i počinjemo ih razvijati u različito
vrijeme i stoga se čine tako iskrivljenima i međusobno ne sličnima. Ono što općenito nazivamo
porocima su u većini slučajeva odsutnosti odgovarajućih vrlina koje još nisu razvijene u
kauzalnom tijelu, tamne grupe u spektru našeg karaktera. Pa je tako, navika laganja posljedica
nedostatka određene kvalitete u kauzalnom tijelu koje odgovara istinitosti i tako dalje. Ako na
naše bližnje gledamo u tom svjetlu, biti ćemo skloni usvojiti milosrdniji odnos prema njihovim
slabostima i nedostacima karaktera i umjesto da ih smatramo lošim ili grešnim, smatrati ćemo
ih samo nepotpuno razvijenim. Još nisu dovršili svoje portrete, svi mi moramo dovršiti naše
portrete, te je razumno zauzeti stav simpatije i pomoći.
Sljedeća stvar koju je potrebno imati na umu u vezi s tim je da iako ćemo u konačnici razviti
sve kvalitete potrebne za savršenstvo, cilj evolucijskih procesa nije u konačnici proizvesti isti
uzorak. Svi moramo biti savršeni, svi se razvijati na svestrani način, a ipak biti jedinstveni. Ne
postoje dvije individualnosti koje bi trebale biti iste, iako se prema savršenstvu razvija, u shemi
koje smo mi dio, šezdeset milijardi duša. Evolucijski plan za čovječanstvo nije poput
suvremene tvornice koja proizvodi milijune nekih proizvoda, potpuno sličnih i jedva primjetno
različitih. Kako je priroda u svom laboratoriju sposobna dovršiti tako veliki broj duša,
zadržavajući njihovu individualnost, jedna je od onih tajni života koje se ne možemo nadati
riješiti dok još živimo u području iluzije i dok još sve vidimo samo djelomično.
Kauzalno tijelo služi kao spremište ne samo suštine iskustava koje su prošle osobnosti u
različitim inkarnacijama kao i za sposobnosti koje su kroz njih razvile, nego i kao spremište
dobre i loše karme koju su te osobnosti stvorile tijekom tih inkarnacija. One ostaju kao
potencijalni dojmovi ili sjeme u kauzalnom tijelu i postupno dolaze do ostvarenja i određuju
uvjete budućih života. Zato se ovaj nositelj i naziva uzročno tijelo (iako je ispravniji prijevod,
među teozofima našeg jezičnog područja ipak se u razgovoru i pisanju uobičajeno koristi naziv
kauzalno tijelo, op.prev.). Od ove zalihe karme određena se odrađuje, a druga dodaje tijekom
svake inkarnacije, poput neke vrste tekućeg računa koji se održava tijekom uzastopnih života
osobnosti. Ovaj osobni račun se zatvara samo u trenutku Oslobođenja nakon što se potpuno
iscrpi pojedinačna karma.
Posljednja točka koju možemo primijetiti u vezi s ulogama kauzalnog tijela tiče se čimbenika
koji određuju njegov rast. Već smo vidjeli kako iskustva prolazeći kroz Individualnost, iz života
u život, putem osobnosti određuju njegov rast. Ali taj rast nije slučajan. Njime upravljaju dva
temeljna utjecaja koji vrše konstantan pritisak i određuju smjer rasta. Jedan je jedinstvenost
pojedinca koji se razvija. Kao što je već istaknuto, svakoj duši je predodređeno da bude
pojedinačno jedinstvena i njezin rast određuje dijelom ta jedinstvenost koja je već na neki
tajanstveni način prisutna u vječnoj Monadi o kojoj se govori u Okultnoj izreci: „Postani ono što
- 69 -
jesi.“ individualna jedinstvenost ostvaruje stalan i postojan pritisak na rast duše tijekom
razdoblja njezine evolucije i upravo taj unutarnji pritisak osigurava postizanje njenog
savršenstva u skladu s njenom individualnom jedinstvenošću.
Drugi čimbenik, koji je usko povezan s prvim, je uloga koju će pojedinac ili Monada vršiti u
Božanskom Planu. Svaka duša mora odigrati određenu ulogu u shemi evolucije i njen rast se
odvija na takav način da je opremljena da djeluje učinkovito. Iskustva kroz koja ona prolazi i
sposobnosti koje ona razvija, posebno u kasnijim fazama evolucije, su takva, da izvlače njezinu
individualnu jedinstvenost i pripremaju je za igranje dijela koji joj je dodijeljen u Božanskoj
Shemi.
- 70 -
XI POGLAVLJE
RAZVOJ VIŠEG UMA
U posljednjem poglavlju napravljen je pokušaj da se pruži jedna ideja o ulozi Višeg Uma u
našem životu i nositelju kroz koji djeluje. Baveći se stvarima koje se odnose na nad-fizičke
razine trebamo biti na oprezu da ne uzmemo ove postojeće nejasne i općenite ideje na fizičkoj
razini za stvarnosti, jer su one zamišljene samo kako bi ih predstavile. Te ideje treba shvatiti
samo kao nagovještaje, takoreći pokazatelje, stvarnosti koje leže iza njih, stvarnosti koje
možemo spoznati samo kada naš unutarnji razvoj omogući njihovo izravno viđenje. Velika je
tako tendencija, koja prevladava među ljudima da riječi uzmu za ideje, a ideje za stvarnosti
koje one zastupaju, pa postaje nužno stalno naglašavati ogromna ograničenja pod kojima
radimo na fizičkom planu. Izravna posljedica ove tendencije je da se lako zadovoljimo pukom
idejom o tim stvarima, ako ne i samim riječima, i zaboravimo da između ideje o stvari i same
stvari postoji veliki jaz koji mora biti premošten ako mi zaista želimo znati tu stvar. Mnogi ljudi
pričaju o tim stvarima višeg života nesvjesni činjenice da se samo bave idejama, i to vrlo
nejasnim idejama o tome. Ne postoji ništa loše u raspravljanju o tim idejama, zapravo to je i
nužan pripremni korak. Nevolja dolazi kad se osjećamo zadovoljni s njima, umjesto da
nastavimo tražiti stvarnosti koje leže iza njih.
Prije nego što se pozabavimo općim metodama koje se mogu usvojiti za razvoj kauzalnog
tijela potrebno je razjasniti osnovno, uzimajući u obzir nekoliko važnih činjenica koje su bitne
za taj problem. Prvo što trebamo primijetiti u vezi s tim je da je razvoj ovog tijela, koje je
najvanjskiji nositelj besmrtnog Jivatme ili Egosa, kako ga nazivaju u teozofskoj literaturi, vrlo
spor proces, uzimajući stotine života da bi ga doveo do savršenstva. Kaže se da je prosječan
broj života provedenih na zemlji između individualizacije i postignuća Adeptstva oko 777. Od
toga se oko 700 troši na stjecanje iskustava u divljim i polu-civiliziranim uvjetima, oko 70 u
stjecanju iskustava u civiliziranim uvjetima i usavršavanju moralne prirode, i posljednjih 7 u
gaženju Stazom koja vodi do Adeptstva. Kada uzmemo u obzir činjenicu da se veliki dio našeg
vremena provodi u nad-fizičkim svjetovima između uzastopnih inkarnacija, vidimo koliko dugo
i ogromno putovanje duša poduzima kada započne svoju ljudsku evoluciju i koliko je spor
razvoj kauzalnog tijela koje bilježi i utjelovljuje taj evolucijski proces. U ranijim stadijima ova se
evolucija vodi isključivo od strane božanskih službi koje djeluju u Sunčevom sustavu i duša
teško da uzima bilo koji udio u vlastitom razvoju. Tek kada se približava kraju svoga putovanja
i postane svjesna svrhe dugog putovanja koje je poduzela, počinje sve više sudjelovati u
vlastitom rastu i razvoju, posljednjim stupnjevima svog razvoja gotovo isključivo vođena
iznutra. Sama činjenica da unutar duše postoji potreba da u svoju vlastitu ruku uzme svoju
evoluciju znak je njezine zrelosti i pokazuje da se približava kraju svog putovanja. Veći dio
posla već je učinjen kada se rađa ovaj poriv i samo nekoliko života intenzivne obuke i discipline
je, dakle, dovoljno za dovršenje posla. Iz tog razloga oni, koji osjećaju snažan nagon da sami
sebe uzmu u ruke i što brže postignu savršenstvo, imaju razumne šanse da dostignu svoj cilj
u nekoliko života, a ponekad kao da ostvaruju čuda u jednom životu. U nekim slučajevima,
Egos je dobro razvijen, kauzalno tijelo je dovoljno dobro oblikovano, i glavni problem je u
komunikaciji između Egosa i niže osobnosti, zbog prepreka koje je stvorila loša karma
prethodnih života. Čim se ta karma odradi, Egos počinje svijetliti kroz osobnost i čini se da se
dogodio čudesan razvoj.
Dakle, neka oni koji osjećaju potrebu za ovim poslom usavršavanja svoje prirode, jasno
razumiju da je to dug i naporan zadatak koji žele poduzeti, zadatak koji ostvariti, u velikoj većini
- 71 -
slučajeva, zahtijeva niz napornih života. Nitko ne može reći kada će biti dovršen. Beskrajno
strpljenje i odlučnost da se ustraje do kraja, u susret svim vrstama poteškoća, razočaranja i
neuspjeha, jedino su jamstvo konačnog postignuća.
Druga stvar koju treba uzeti u obzir i jasno razumjeti je odnos između osobnosti i Egosa, jer
bez jasnog razumijevanja ove veze stalno će se u umu pojavljivati zbunjenost, zamagljujući
inteligenciju i bacajući tamnu sjenu na put kojim se kreće. Već je spomenuto da su proživljena
iskustva osobnosti određenog života prerađena u Nebeskom svijetu u različite vrste
sposobnosti i da se suština tih iskustava prenosi na kraju inkarnacije na Egos i uključuje u
njegov sastav. Upravo taj dodatak sposobnosti, život za životom, djelomično je odgovoran za
rast Egosa i razvoj njegovih moć, dijelom zato što Egos živi svoj vlastiti život u višim svjetovima
i utjecaj titraja na Njegovoj vlastitoj razini i višim razinama također služi da potakne njegove
božanske sposobnosti iz latencije u potenciju. U kojoj mjeri život na zemlji proširuje rast Egosa
uvelike ovisi o odnosu koji postoji između njega i osobnosti. Osobnost dolazi iz Egosa, takoreći
je emanacija Egosa, ali tijekom svog oblikovanja u jednoj inkarnaciji razvija vlastiti polu-
samostalni život koji mu može ali i ne mora biti sukladan i podređen, ovisno o interesu Egosa.
Ako se osobnost uskladi s interesima Egosa, potonji je može upotrijebiti za svoje više i
dalekovidnije svrhe, utjelovljenje je veliki uspjeh, a iskustva osobnosti donose bogatu žetvu za
korist i razvoj Egosa. S druge strane, kao što se događa u slučaju velike većine ljudi, osobnost
ode svojom vlastitom linijom, nepodložna utjecaju i vodstvu Egosa i ostane potpuno
apsorbirana u privremene i trivijalne interese nižih svjetova. Svrha inkarnacije je u velikoj mjeri
promašena. Iako se neki dobitak stalno povećava, i ostvaren je određeni napredak, žetva je s
višeg gledišta slaba.
Gornji pogled na odnos između osobnosti i Egosa ne bi trebao stvarati dojam da u nama djeluju
dva neovisna entiteta. U stvarnosti postoji samo Jedan Život Logosa. Zraka Njegove svijesti
djeluje u Jivatmi preko grupe nositelja prisvojenih na različitim razinama. Na višim duhovnim
razinama Atma-Buddhi-Manasa ova zraka svijesti stvara središte individualnosti, ali je u tom
središtu osjećaj individualnosti nadjačan nadmoćnom sviješću jedinstva i intimnog odnosa s
božanskim životom u kojem je to središte ukorijenjeno. Veo Maye je tu, ali je dovoljno tanak
da omogući Egosu da djelomično vidi Stvarnost koju pokriva. Kad se ova zraka božanske
svijesti spusti dublje u materiju i djeluje kroz tri niža tijela u fizičkom, astralnom i nižem
mentalnom svijetu, gdje je veo iluzije gust i teško probojan, osjećaj jedinstva i svijest o
njegovom božanskom podrijetlu je izgubljen. Stalno povezivanje i poistovjećivanje svijesti sa
njegova tri nositelja razvija lažni osjećaj 'JA' koji je suština, korijen osobnosti, osovina koja
objedinjuje sva naša sjećanja i iskustva u jednu sastavnu cjelinu. Tako 'Ja' osobnosti, iako je
utemeljen i izveden iz Egosa, a u konačnici i iz Monade, funkcionira kao neovisan entitet,
nesvjestan svog božanskog podrijetla, nesvjestan svrhe zbog koje postoji. U ranijim fazama
evolucije to nije važno, jer su za izgradnju grube individualnosti u tim fazama potrebne sve
vrste iskustava i bilo kakva iskustva dovoljno su dobra da služe kao građevinski materijal. Ali
u posljednjim fazama, kada se mora provoditi razlučivanje pri odabiru iskustava potrebnih za
oplemenjivanje individualnosti i otkrivanje njezine božanstvenosti i individualne jedinstvenosti,
osobnost mora postati sluga Višeg Ja. Naravno, ta iluzorno povezana osobnost sa svojim
'Jastvom' samo je privremena cjelina koja je predodređena da se rasprši i nestane na kraju
utjelovljenja kad su njena iskustva asimilirana u nebeskom svijetu i njena suština prenesena u
Egos, ali kako to funkcionira, čini se bitnijom u razvoju individualnosti u naprednijim
evolucijskim stanjima.
- 72 -
Dakle, vidimo kako iz jednog Egosa proizlaze mnoge osobnosti, a svaka osobnost živi svoj
život i obogaćuje Egosa svojim iskustvima sve dok Egos nije dovoljno razvijen da više ne treba
iskustva povezana s nižim svjetovima iluzije. Također treba imati na umu da ne samo da svaka
osobnost potiče iz Egosa, već je i djelomična manifestacija Egosa. Predstavlja samo jedan
aspekt Dijamantne Duše. Zato različite inkarnacije iste duše nisu baš toliko slične kao što bi
se iz razmatranja bliskog odnosa koji postoji između Egosa i njegovih osobnosti moglo
očekivati da budu. U svakom se utjelovljenju pojavljuju, manifestiraju, samo određeni aspekti i
sposobnosti Egosa, a ostali ostaju privremeno neaktivni, latentni, da bi se mogli izraziti u
budućim inkarnacijama. Svaka se inkarnacija mora odvijati u određenom nizu okolnosti,
određenih Karmom i evolucijskim zahtjevima duše, a te okolnosti u uskim granicama sadrže
skup kvaliteta koje se mogu izraziti u toj osobnosti. Rasa u kojoj se duša rađa, nasljeđe tijela,
klimatski uvjeti, spol fizičkog tijela, karma koju mora odraditi, sposobnosti koje mora razviti u
toj inkarnaciji, svi ti čimbenici doprinose ograničavanju izražavanja Egosa i samo određen broj
od mnogih sposobnosti i kvaliteta koje su već razvijene mogu se izraziti u jednom životu. Ali
različite osobnosti koje se jedna za drugom pojavljuju u životu Egosa osiguravaju potrebne
raznolike okolnosti i prilike za sveobuhvatni razvoj i dostizanje tog savršenstva koje uključuje
sve božanske snage i sposobnosti. Priroda radi polagano, ali njezine su metode sigurne, a
njezine se namjere izvršavaju besprijekornom vještinom i neumornom upornošću.
Raspravu o odnosu između osobnosti i Egosa ili između nižeg i Višeg Ja ne treba razmatrati
u svjetlu razbibrige ili stvari od pukog teorijskog interesa. Zapravo, jasno shvaćanje tog odnosa
treba smatrati jednom od najvažnijih potreba za upuštanje u težak zadatak razotkrivanja naše
više duhovne prirode. Duhovna evolucija ne može stići daleko ako temeljno ne razumijemo taj
odnos između nižeg i Višeg Ja i ne uspijemo nižu osobnost staviti pod upravljanje Višem Ja.
A pri stavljanju osobnosti pod upravljanje Višem Ja ne postoji ništa što toliko pomaže koliko
razumijevanje njezinog nestašnog, iluzornog karaktera. Onog trenutka kada osoba shvati, a
ne samo površno pomisli, da je ovaj entitet koji osjeća, misli i djeluje u nižim svjetovima, i čijem
zadovoljstvu daje sve svoje vrijeme i energiju, samo kratkotrajna stvar. Da je stvorenje kratkog
života koje će u narednom životu prepustiti mjesto nekom drugom stvorenju slične prirode. Tek
tada shvaćajući ovu činjenicu, ne može ostati ravnodušna prema svojim višim interesima. Zato
što nismo svjesni ove teške i nemilosrdne sudbine koju slijedi naše niže ja, ostajemo zadovoljni
u ovom nestalnom svijetu iluzija. Onog trenutka kada se probudimo pred tom činjenicom i kada
nam naizgled čvrsto tlo izmišljene stvarnosti počne kliziti pod nogama, preplavljuje nas strah i
strepnja i započinjemo potragu za nečim stvarnim i trajnim, ali ne bezbrižno i ležerno, već
poput utopljenika koji se smrtno ozbiljno hvata za slamku.
Tada, nevoljno i s mukom, odlučujemo napustiti ovaj osuđeni brod osobnosti i skloniti se u
svoje Više Ja za koje vjerujemo, još ne znajući, da je besmrtno. Sve se više poistovjećujemo
sa Višim Ja i ozbiljno se hvatamo zadatka da osobnost učinimo instrumentom, izrazom, Višeg
Ja, sve dok niže ja ne bude potpuno pokoreno i nadiđeno, a mi usredotočeni na Božanski
Život. U ovom raspoloženju i samo s ovim stavom uma možemo korisno preuzeti zadatak
razvoja Višeg uma koji djeluje kroz kauzalno tijelo.
Metode razvoja kauzalnog tijela donekle proizlaze iz njegovih uloga koje su već obrađene na
prethodnim stranicama. Zakon rasta, koji je primjenjiv ne samo u fizičkom svijetu, već i u
suptilnijim svjetovima, kaže da se svaka uloga, koja se vježba, poboljšava, a ovo poboljšanje
uloge prati i bolja organizacija nositelja kroz koji se ona vrši. Ova bolja organizacija nositelja
zauzvrat omogućava raznovrsnije obavljanje uloga, tako da se život i oblik usporedno
poboljšavaju i pružaju svijesti efikasniji instrument izražavanja. Ovaj je zakon jedan od
- 73 -
osnovnih zakona razvoja i predstavlja temelj za sve metode Samo-Kulture u svakoj sferi života
i na svim razinama. Uzmite slabašno fizičko tijelo. Vježbanjem tijela, više života protiče kroz
mišiće, arterije i živce, tijelo postaje jače, mišići se učvršćuju, a sposobnost za vježbanje i
izdržljivost proporcionalno raste. Uzmite astralno tijelo, nositelja emocija i želja. Otkrivate kako
je tupo i ne reagira na određene emocije poput ljubavi i simpatije. Stavljajte ga u okolnosti u
kojima se te emocije bude. Prisilite tijelo da reagira na te emocije. Postupno sve više života
počinje teći kroz nove kanale koji su stvoreni, sastav astralnog tijela se mijenja, postaje
profinjenije i otkrivate da sada lako reagira na ove finije emocije. Uzmite niže mentalno tijelo.
Otkrivate da nije u stanju pravilno i skladno razmišljati. Počnite usredotočeno misliti na različite
teme. Vježbanje će u početku biti zamorno i dosadno, ali kako sve više mentalne energije teče
u mentalno tijelo, zadatak će postajati lakši, a postupno ono što je u početku bilo zamorno i
dosadno postaje lako i ugodno. Protok energije u mentalnom tijelu postupno organizira
nositelja, čineći ga boljim instrumentom za vježbanje mentalnih snaga, te ga tako priprema za
učinkovitije obavljanje njegove glavne uloge - razmišljanja. Pored toga, njegov instrument na
fizičkoj razini, mozak i moždano-kralježnični sustav također se poboljšava i omogućava bolji
izraz misli u fizičkoj svijesti.
Svaka uloga svakog nositelja svijesti poboljšava se vježbom, bilo da je vidljiva ili nevidljiva, a
kauzalno tijelo nije iznimka od pravila. Kao što smo vidjeli, jedna od glavnih uloga kauzalnog
tijela je da služi kao nositelj apstraktne misli i iz toga proizlazi da ako ga želimo razviti, moramo
ga vježbati u apstraktnom razmišljanju. Mnogi ljudi imaju pogrešno poimanje o apstraktnom
razmišljanju i u trenutku kada se kaže riječ 'apstraktno' počinju se osjećati neugodno i
zamišljaju se kako prolaze kroz dosadne i sumorne procese uvjetovanog i neisplativog
razmišljanja. To je samo po sebi pokazatelj da uloga njihovog kauzalnog tijela nije pravilno
razvijena i da o tome treba povesti računa, jer izvršavanje bilo koje uloge koja je dovoljno
razvijena postaje lako i uvijek je zadovoljstvo. Ako izbjegavamo bilo koju ulogu, to je zbog toga
što je ili nismo naučili izvršavati ili je u nositelju došlo do nekih oštećenja ili prepreka kroz koje
se ta uloga vrši. Osim ove činjenice, apstraktno razmišljanje nije tako dosadna i teška stvar
kako to pretpostavlja većina ljudi. Što ono uopće znači? Ono u mnogim slučajevima znači
apstrakciju suštine mnogih činjenica koje su grupirane u neku svrhu. Ide se od određenog do
općeg. Svi mi prolazimo kroz ove mentalne procese svaki dan u svom životu, ali to radimo
nesvjesno, neučinkovito i neznanstveno, tako da oni ne podupiru naš mentalni rast, barem ne
u nekoj značajnoj mjeri. Zapravo, naklonjenost uopćavanju je vrlo često i većina nas uopćava
u vezi s našim svakodnevnim iskustvima na vrlo nesistematičan i ponekad bezuman način.
Recimo da nekoliko dana jedem sirovo povrće, koje se ne slaže s mojim želucem, jer sam
slabe konstitucije. Stoga, zaključujem da je sirovo povrće loše za zdravlje i krećem u širenje
ideje da se povrće ne bi trebalo jesti sirovo. E sad, ono što sam učinio je da sam pokušao
vježbati svoju sposobnost apstraktnog razmišljanja, ali sam to učinio vrlo nespretno, sa
nedovoljno podataka i ne koristeći zdravi razum. Svi mi većinu vremena uopćavamo na ovaj
neučinkovit i grub način, a ono što moramo naučiti je činiti to znanstveno, promišljeno i
sustavno. Ne samo da ćemo na taj način poboljšati svoj um, već ćemo i značajno povećati
našu učinkovitost u životu. Također treba imati na umu da je uopćavanje prvi korak na putu u
Jedno - od mnogo ka Jednom. Ono pruža pripremnu vježbu za stjecanje one sintetičke vizije
koja vidi Jedno u mnoštvu. Otkrivamo, dok nastavljamo ovu potragu za zakonima i načelima,
da se manja životna načela spajaju poput pritoka moćne rijeke dok se konačno ne nađemo u
tom Oceanu Postojanja, u Jednom.
- 74 -
Kako trenirati viši um da svoje apstraktno mišljenje učini učinkovitim? Uzmimo nekoliko
jednostavnih primjera da prikažemo proces učenja. Pretpostavimo da imamo krug i da na
njegovom obodu napravimo nekoliko neodređenih malih lukova. Ako izbrišemo neke od tih
lukova, tako da ostanu samo mali dijelovi oboda, svatko tko poznaje geometriju moći će reći
da čine dio kruga iako cijeli krug nije vidljiv. Zašto? Jer oblik i položaj ovih lukova prirodno
sugeriraju umu krug čiji su oni dijelovi. Naravno, neki će ljudi moći u svojim mislima izgraditi
krug već sa samo nekoliko lukova, dok će ih drugima trebati veći broj da bi došli do istog
zaključka, ovisno o njihovoj inteligenciji i znanju. Slično tome, imamo na drugoj slici, drugi niz
linija, koje će bilo kome s nešto znanja geometrije odmah sugerirati da se radi o kvadratu.
Nešto analogno se događa kada je određen broj podataka sustavno raspoređen, kada su
svrstani i um ih razmatra s ciljem da otkrije odnos koji postoji između njih. Funkcija višeg uma
je uvidjeti taj odnos, vidjeti cjelinu kojoj su oni dio, i zabljesnuti fizičku svijest uopćenjem,
principom ili zakonom koji spaja sve te pojedinosti u jednu objedinjenu cjelinu. Svi su
znanstveni zakoni otkriveni na ovaj način, grupiranjem detaljnih činjenica putem nižeg uma i
spajanjem istih u jedno uopćenje od strane višeg uma. Što je kauzalno tijelo više razvijeno, to
lakše može vidjeti te odnose između činjenica. Znanost nije jedino područje koje nam pruža
mogućnosti za učenje uopćavanja. U svakoj sferi života možemo pronaći mogućnosti za
vježbanje ove sposobnosti, pod uvjetom da je promatramo i sustavno koristimo za naše
školovanje. Viša matematika pruža najrazličitije i široko polje za vježbanje ove sposobnosti i
možda ne postoji brži način učenja apstraktnog razmišljanja od prolaska kroz intenzivni tečaj
više matematike. Filozofija slijedi matematiku kao poligon za viši um i sa stanovišta studenta
samo-kulture možda je prikladnija za razvoj sposobnosti kauzalnog tijela.
Druga metoda razvoja kauzalnog tijela temelji se na drugoj, prethodno spomenutoj, ulozi ovog
nositelja, a to je da služi kao medij za stvaranje trajnog dijela u ustroju duše za prikupljanje
svih vrlina i sposobnosti stečenih tijekom evolucijskog procesa. Istaknuto je, da kad se u
nekom životu određena karakteristika ili sposobnost razvije, stečena se ne gubi uništenjem
osobnosti, već se prenosi u kauzalno tijelo i postaje trajna rezultirajući reorganizacijom tog
tijela. Rezultatima istraživanja iz fiziologije znamo, da kada mislimo, da se siva tvar fizičkog
mozga mijenja, i da produljeno i kontinuirano razmišljanje trajno poboljšava kvalitetu mozga,
čineći ga boljim instrumentom za razmišljanje. Ovo poboljšanje je samo u instrumentu na
fizičkom planu koji je uništen uništenjem fizičkog tijela. Ali postoji i odgovarajuće poboljšanje u
kauzalnom tijelu koje traje iz života u život, pa se tako dobici postignuti u pojedinom životu
gomilaju, čineći dušu sve učinkovitijim instrumentom Božanskog Života.
Druga metoda razvijanja kauzalnog tijela je stoga u tome da sami sebe uzmemo u ruke i
sustavno izgrađujemo svoj karakter, usmjereni prema sveobuhvatnom savršenstvu. Sve one
osobine poput istinitosti, hrabrosti, poniznosti koje se spominju u Bhagavad-Giti i drugim
svetim knjigama svijeta trebaju biti sastavni dio našeg karaktera, istodobnim prakticiranjem
- 75 -
meditacije i vježbanjem tih osobina u našem svakodnevnom životu. Ovo je dug i dosadan
proces, ali se taj posao mora učiniti ako duša želi postati prikladan instrument Božanskog
Života, središte kroz koje protječe ljubav, snaga i mudrost Boga. Kad je proces dovršen,
kauzalno tijelo postaje blještavi predmet, kugla zasljepljujuće slave o kojoj na fizičkoj razini ne
možemo imati nikakvu predodžbu. Takva su kauzalna tijela Majstora Mudrosti koja su već
postigla savršenstvo što se tiče nižih svjetova.
Još jedan vrlo važan čimbenik u razvoju kauzalnog tijela je širenje budičkih i atmičkih nositelja.
Kauzalno tijelo raste, s jedne strane, impulsima koji dolaze iz fizičke, astralne i niže mentalne
razine, a s druge strane, duhovnim silama koje djeluju na njega iz budičke i atmičke razine.
Duhovni razvoj Egosa daje najsnažniji podsticaj rastu ovog tijela, ostvarujući u nekoliko života
ono što bi inače trebalo ogromno razdoblje. Baš kao što se uloge tjelesnih, astralnih i nižih
mentalnih tijela ne mogu razdvojiti u vodonepropusne odjeljke u životu osobnosti, tako se ni
uloge atmičkih, budičkih i viših mentalnih tijela ne mogu razdvojiti u životu individualnosti. Kada
se vježba niži um, ne poboljšava se samo niže mentalno tijelo. Njegov se instrument u fizičkom
tijelu, mozak, istovremeno poboljšava. Slično tome, kada snage Atme i Buddhija počnu aktivno
djelovati, kauzalno tijelo, njihov instrument, istovremeno se razvija.
Potrebno je zapamtiti da je kauzalno tijelo poput zrcala koje u niži um može odražavati istine
prisutne u Univerzalnom umu, a oni, čije je kauzalno tijelo dovoljno razvijeno, u komunikaciji s
nižim mentalnim tijelom, imaju na raspolaganju određena sredstva kontaktiranja Univerzalnog
uma. Ovo je sposobnost koju bi svi ozbiljni studenti okultizma trebali pokušati razviti ako žele
u sebi imati izvor neograničenog i istinskog znanja koje se može iskoristiti kad god je potrebno
i koji će ih u konačnici učiniti neovisnim o svim vanjskim izvorima znanja.
Istina je da se neposredni kontakt sa Univerzalnim umom može uspostaviti samo praksama
Više Joge, kada je čovjek sposoban svjesno djelovati kroz svoje kauzalno tijelo. Ali čak i prije
nego što se dođe do ove faze, napredni student koji meditira, pročišćava i usklađuje svoj um,
može razviti sposobnost da dođe u prisan odnos sa svojim Višim Umom, i da preko njega u
sve većoj mjeri posredno kontaktira Univerzalni Um. Kad se to dogodi, znanje o unutarnjim
stvarnostima života na različite se načine počinje pojavljivati u učenikovom umu, koje treba
iskusiti da bi ih se razumjelo.
- 76 -
XII POGLAVLJE
ULOGA BUDDHIJA U NAŠEM ŽIVOTU
U jednom od prethodnih poglavlja već smo dobili široki pregled evolucijskih procesa kroz koje
smo prošli prije dolaska na naš današnji ljudski stupanj i daljnje stupnjeve razvoja koji nam
predstoje u budućnosti. U tom je poglavlju istaknuto, da u stupnjevima ispod ljudskog, prije
nego li se razvije samosvijest, evolucija se vodi isključivo izvana, vanjskim posrednicima, i da
život utjelovljen u različitim oblicima nije u mogućnosti svjesno surađivati s tim vanjskim
posrednicima. Pojavom samosvijesti, koja označava rođenje ljudske duše i stvaranjem
kauzalnog tijela, životu se otvara mogućnost da preuzme udio u svom širenju i razvoju, iako je
istina da je u najranijim fazama ljudske evolucije ovo svjesna suradnja duše u vlastitom razvoju
uvjetna, a evolucija je i dalje većinom vođena izvana. Tek kada je duša dostigla napredni
stupanj razvoja i zrelosti, moguće je da aktivno i inteligentno učestvuje u svom vlastitom
razvoju i surađuje s onim silama koje sve vrijeme vrše stalni pritisak u smjeru evolucije. Kad
se dostigni taj stupanj, duša je već u velikoj mjeri razvila svoje niže nositelje svijesti i spremna
je započeti svoju duhovnu evoluciju. U našem unutarnjem razvoju, razvoj Buddhija označava
početak tog stupnja koji povezujemo s duhovnošću, a oni od nas koji žele ubrzati svoj napredak
prema našim najvišim duhovnim idealima, trebali bi stoga pokušati razumjeti ulogu koju ovo
načelo igra u našem životu.
Buddhi stoji za osebujne pojave svijesti koje se odvijaju kroz budičko tijelo, nositelja koji dolazi
odmah nakon kauzalnog tijela kako s periferije prodiremo prema unutra, u središte našeg bića.
Njegovo polje izražavanja nalazi se izvan uma, ne samo nižeg konkretnog uma, već i
apstraktnog uma koji se bavi općenitim načelima i djeluje kroz kauzalno tijelo. Ta bi činjenica
trebala razjasniti zašto uloge Buddhija nadilaze mentalne i ne mogu se prosuđivati kriterijima
intelekta, koji obični intelektualni čovjek smatra definitivnim i završnim. Ovo također objašnjava
činjenicu da puki intelekt ne može razumjeti ona finija zapažanja koja imaju svoje porijeklo u
budičkoj svijesti. Jedino stanje svijesti koje nadilazi i obuhvaća budičku svijest je Atma, koja je
uostalom i sam centar našeg života, srž u kojoj leže zakopani svi naši božanski potencijali.
Uočivši mjesto Buddhija u našem ustroju, pozabavimo se sada najprije jednim općim načelom
kojeg bismo trebali imati na umu uzimajući u obzir očitovanje svijesti na različitim razinama.
Ovo će razjasniti naše ideje i pripremiti teren za razumijevanje različitih uloga Budhija u našem
životu. Ono što moramo jasno shvatiti je razlika u očitovanju svijesti putem nositelja, kada
djeluje na vlastitoj razini i kad se odgovarajući titraji spuste na nižu razinu i djeluju kroz grublje
medije. Uzmimo za primjer djelovanje svijesti na nižem mentalnom planu. Titraji proizvedeni
kada svijest djeluje kroz niže mentalno tijelo poznati su kao misli, ali različit je svijet misli kako
ih se vidi na njihovoj vlastitoj razini kroz organe mentalnog tijela, i kako se one izražavaju i
pojavljuju kroz gusti i neelastični medij fizičkog mozga. Kada vidovnjaci promatraju misli na
njihovoj vlastitoj razini, vide da one stvaraju svoj vlastiti svijet, prepun oblika i boja prekrasne
ljepote, svijet koji su različite religije svijeta vrlo nesavršeno pokušale prikazati u svojim opisima
nebesa. Ali ove misli kada se izraze kroz fizički mozak i u našoj fizičkoj svijesti, usprkos
zadržavanju nekih svojih osnovnih karakteristika, gube mnoge kvalitete i snagu koja ih
karakterizira na njihovoj vlastitoj razini. Na njihovoj vlastitoj razini djeluju stvarno, dok na fizičkoj
razini djeluju nejasno i subjektivno. Ista razmatranja vrijede i u slučaju astralne razine. Titraji
astralnog tijela na vlastitoj razini proizvode pojave poznate kao osjećaji i želje i rađaju sve vrste
oblika i boja. Na astralnoj razini ovi oblici i boje imaju objektivan karakter i tvore vlastiti svijet.
Ali kada se ti titraji spuste na fizičku razinu i izraze se kroz naš simpatički živčani sustav, oni
- 77 -
gube mnoge svoje karakteristike i ništa ne preostaje, osim onog osebujnog stanja svijesti koje
označavamo izrazom 'osjećaj'.
Ovi primjeri trebali bi nam pomoći da shvatimo razliku između života budičke razine kako
svjesno živi na vlastitoj razini u našoj Anandamaya-koshi, kako se u Vedanti naziva budički
nositelj, i istog života kakav se pojavljuje u našoj fizičkoj svijesti nakon što je sišao kroz usputne
nositelje. Kad se Jogi u Samadhiju uzdigne do budičke razine, nakon što nadiđe mentalno
tijelo, postaje svjestan novog svijeta pun ogromnog blaženstva i znanja, a more blaženstva u
kojem se kupa onaj u nebeskom svijetu (misli se na Devachan, Kauzalni svijet, op.prev.) u
usporedbi s ovim blijedi u beznačajnost. Riječi ne mogu opisati blaženstvo i transcendentno
znanje budičke razine, a svi mistici i vidovnjaci koji su stekli samo i pogled na tu razinu osjećaju
se potpuno bespomoćnima kada pokušaju drugima dati neku ideju o blaženom viđenju koje su
vidjeli. Kada se titraji budičke razine ipak spuste u fizički mozak, oni gube veći dio svog
intenziteta i pojavljuju se u fizičkoj svijesti uvelike obojeni prijenosom kroz posredne razine.
Dakle, izravno opažanje jedinstva Života na budičkoj razini postaje samo sveobuhvatno
suosjećanje i simpatija, izravni uvid u Istinu postaje samo intuicija i spoznaja istina višeg života.
Dakle, vidimo da kad proučavamo pojave Buddhija u fizičkoj svijesti, mi se samo bavimo slabim
odrazima neopisivog zračenja, slabim odjecima božanske glazbe koja ima svoj izvor u
unutarnjim i puno dubljim dijelovima našeg bića.
Nakon ovih uvodnih razmatranja, sada smo se u mogućnosti prenijeti na glavni problem koji je
pred nama, na jasno razumijevanje uloga Buddhija u našem životu, koliko je to moguće pod
našim sadašnjim ograničenjima. A prva točka koju moramo primijetiti u bavljenju ovim
problemom je da se čini da je Buddhi višenamjenska sposobnost, a ne pojedinačna
sposobnost, kao što to misle mnogi ljudi koji nisu duboko ušli u probleme svijesti. Pod
višenamjenskom sposobnošću podrazumijeva se da svijesti omogućuje djelovanje na više
načina koji se, barem ovdje dolje, u carstvima uma, pojavljuju različito jedan od drugog.
Moguće je da se na svojoj razini ovi različiti načini očitovanja možda ne prikazuju bitno
drugačije, ali se takvima pojavljuju kada ih gledamo kroz prizmu intelekta. Najbolje ćemo
razumjeti ovu višestruku prirodu Buddhija uspoređujući je analogno sa umom. Riječ "um"
označava vrlo složenu stvar. On ima mnogo sposobnosti, poput razmišljanja, pamćenja,
prosuđivanja, opažanja, i one se pojavljuju jedna za drugom u prirodnom toku svoje evolucije.
Ove različite načine djelovanja možemo nazvati ulogama uma. Slično tome, postoje različiti
načini očitovanja ili uloga Buddhija. Evolucijom budičkog nositelja ove se uloge razvijaju jedna
za drugom, kao i u slučaju mentalnih. Ako Buddhi isključivo povezujemo s nekom njegovom
ulogom, ne samo da ćemo ga teže pravilno shvatiti, već ćemo se i uključiti u sve vrste
kontradikcija i zbrka. Mnogi ljudi koji su čitali knjigu poput Bhagavad-gite zbunjeni su zbog toga
što nisu imali tu činjenicu na umu. Ponekad se riječ "Buddhi" upotrebljava u jednom smislu, a
drugi put u posve drugom smislu. Ako se sjetimo da se u svim takvim slučajevima spominju
samo različite uloge Buddhija, bit će mnogo lakše pratiti značenje.
Uzmimo sada neke od ovih različitih uloga, jednu po jednu i pokušajmo ih koliko možemo
razumjeti. Kao da ispred sebe držimo dijamant i naizmjence okrećemo njegove različite strane.
Iako ove strane odražavaju različite količine svjetlosti i pokazuju različite boje, znamo da je
dijamant jedan, a i da je svjetlost koja isijava iz njega također jedna.
Započnimo s najjednostavnijom ulogom Buddhija, razumijevanjem. Suvremeni psiholog
shvaća razumijevanje u njegovom uobičajenom smislu kao djelovanje uma, ali je to zapravo
djelovanje sljedećeg višeg principa, Buddhija. Um samo kombinira i koordinira utiske primljene
- 78 -
od strane predmeta putem različitih osjetilnih organa i oblikuje ih u kompozitnu sliku, ali ako
budičko svjetlo ne osvijetli sliku, mi taj predmet ne možemo prepoznati. Čitamo, iznova i
iznova, u knjigama koje se bave jogom, kako se utisci primljeni iz vanjskog svijeta putem
osjetilnih organa odražavaju prema unutra, prvo na um, pa iz uma u Buddhi, a zatim se
predstavljaju pred Jivatmom, obitavajućem Ja. Mnogi ljudi ne razumiju što taj odraz znači u
Buddhiju. Znači pretvorbu misaone slike u razumijevanje predmeta predstavljenog tom slikom.
Niži konkretni um sam po sebi ne može razumjeti nijedan predmet ako Budičko svjetlo ne zasja
kroz njegovu mentalnu sliku. Um je prema istočnjačkoj psihologiji mehaničan i nema u sebi
nikakvu sposobnost razumijevanja. Dakle, ovo razumijevanje predmeta, koje um predstavlja
obitavajućoj svijesti jedna je od osnovnih i jednostavnih uloga Buddhija, a ta je uloga prisutna
od samog početka, čak i kad je budičko tijelo još uvijek u početku razvoja.
Sljedeće što se treba razviti i donekle povezati s prvom ulogom je ono što se u govoru naziva
inteligencija, ne intelekt, nego inteligencija. Mi smo skloni brkati jedno s drugim, ali se to dvoje
razlikuju jedno od drugog, mada je teško definirati tu razliku. Svi nejasno znamo razliku između
intelektualnog i inteligentnog čovjeka. Prvom je um dobro razvijen, nabijen je činjenicama i
može lako i učinkovito obavljati različite mentalne operacije. Inteligentan čovjek je onaj koji ima
značajnu sposobnost razumijevanja, smisao znanja koje posjeduje, koji je destilirao svoje
znanje i iskustvo i stekao onu suptilnu suštinu koja je poznata kao mudrost. Može vidjeti stvari
kakve jesu. Uočavanje stvari kakve jesu možda je najvažnija karakteristika inteligencije. Svi
poznajemo ljude koji su vrlo intelektualni, ali ne i inteligentni, kojima stalno nedostaje stvarno
značenje stvari i situacija. Dva svjetska rata izvanredne su lekcije o razlici između intelekta i
inteligencije i pokazuju nam mračan prikaz onoga što intelekt može učiniti kad nije prožet
inteligencijom. Ova razlika između intelekta i inteligencije proizlazi iz činjenice da jedan ima
svoj izvor samo u umu dok drugi ima svoj izvor u sljedećem duhovnom načelu, Buddhiju.
Nakon bavljenja ovim elementarnim, ali prepoznatljivim ulogama Buddhija, sada možemo doći
do nekih uloga koje se razvijaju u kasnijim fazama njegove evolucije. Jedna od takvih uloga
naziva se razlučivanje ili Viveka na sanskrtu. Često čitamo u knjigama o jogi i srodnim temama
kako bez razvoja Viveke nije moguće gaziti Stazom. Riječ je o abecedi duhovnog života. Kakva
je to sposobnost poznata kao Viveka? Općenito, definirana je kao razlučivanje između
stvarnog i nestvarnog, ali mislim da ćemo o njoj steći bolju predodžbu ako je razmotrimo kao
sposobnost da uviđamo život i njegove probleme onakvima kakvi u biti jesu. Živimo u svijetu
iluzija, a da toga nismo svjesni. Kad se počnemo duhovno buditi, postupno postajemo svjesni
tih iluzija, a ovo buđenje i početak uočavanja iluzija kakve jesu, jedna za drugom, je
razlučivanje ili Viveka. Iako se razlučivanje obično smatra različitim od inteligencije, ako je
pažljivo proučimo, vidjet ćemo da je prva samo razvijeniji oblik, proširenje druge, rad
inteligencije na višoj razini. Kad svjetlo Buddhija obasjava obične probleme svakodnevnog
života, to je inteligencija. Kad ona rasvjetljava dublje i temeljnije životne probleme i oslikava
svoje iluzije, to je razlučivanje. Razlika je u stupnju i području djelovanja.
Postoji jedna važna ideja koja proizlazi iz veze inteligencije i Viveke: da je za duhovni život
potrebna inteligencija, u stvari, daleko više inteligencije nego za vođenje običnog svjetovnog
života. Onaj koji pravi nered u svom uobičajenom životu i time pokazuje nedostatak
inteligencije u suočavanju s problemom, vjerojatno neće biti niti posebno uspješan u
suočavanju sa daleko težim i zahtjevnijim problemima duhovnog života. S tim u vezi treba
zvučati nota upozorenja, budući da mnogi aspiranti smatraju, da kad krenu u potragu za
Istinom, svoju inteligenciju mogu uskladištiti, a milost Božja će učiniti sve što je potrebno. Ovo
je udobna ideja kojoj se vole prikloniti oni koji žele živjeti u svom imaginarnom svijetu, ali nije
- 79 -
potkrijepljena iskustvom onih koji su se upustili u božansku avanturu i koji su zapravo uključeni
u borbu za savladavanje svoje niže prirode i prodiranje kroz iluzije života na nižim razinama.
Uzmimo sada još jednu važnu ulogu Buddhija, sposobnost prepoznavanja i razumijevanja
istina duhovnog života. Vidjeli smo da Viveka ili razlučivanje omogućuje da postanemo svjesni
životnih iluzija. Ovo je doista samo negativan aspekt uloge, čiji je pozitivni aspekt izravno
prepoznavanje istina duhovnog života, onog stvarnog nasuprot nestvarnom. Kad unesemo
svjetlo u tamnu prostoriju, ne samo da tjeramo tamu, već sobu preplavljujemo i svjetlošću. Na
isti način kada se rodi istinsko razlučivanje, ne samo da postajemo svjesni iluzija našeg
svakodnevnog života, nego također počinjemo dobivati uvid u one stvarnosti i istine koje su te
iluzije prekrivale.
Ova činjenica da je Buddhi, a ne um, instrument spoznaje duhovnih istina, vrlo je važna i
objasnit će mnoge pojave koje opažamo u svakodnevnom životu. Na primjer, velika razlika
koja postoji između ljudi u pogledu uvažavanja i razumijevanja istina višeg života. Neki ljudi
shvaćaju te istine instinktivno, dok se drugima čine neuvjerljive ili čak apsurdne. To
razumijevanje uopće nije rezultat razmišljanja ili rasuđivanja. Intuicija, kako se ovaj aspekt
Buddhija naziva u zapadnoj psihologiji, omogućuje čovjeku da postane svjestan tih istina bez
prolaska kroz nezgrapne procese rasuđivanja, i sve dok se ne razvije intuicija, čovjek nije u
stanju vidjeti te istine. Nekada je intelekt trebao biti konačni sudac u tim stvarima, ali
zapadnjačka psihologija je nevoljko morala u nama prepoznati prisutnost druge sposobnosti
koji se naziva intuicija.
Ne samo da se istine prepoznaju bez pomoći intelekta, već postoji i razlika u prirodi saznanja
koje dolazi preko Buddhija. Znanje koje dolazi izravnim opažanjem Buddhija stoji na čvrstom
tlu i ne može ga poljuljati nečije promjenjivo iskustvo i razmišljanje, dok ono što se temelji na
intelektu uvijek može biti uklonjeno ili izopačeno sumnjama i zabludama. Svugdje susrećemo
ljude čija vjera u istine višeg života neprestano koleba. Danas susreću susretljive ljude i žive u
skladnom okruženju i osjećaju da je čovjek božanski i da je sve u redu sa svijetom i Bog je na
Njihovom Nebu. Sutra se susreću s očitom nepravdom, njihovi suradnici prema njima
neljubazno postupaju i njihova vjera u božanstvenost čovjeka isparava i oni postaju ogorčeni i
sumnjičavi. Tek kad svjetlo Buddhija neprekidno svijetli kroz naša uvjerenja i našu vjeru,
možemo ići kroz život neometano kročeći na putu do cilja, van utjecaja mijena, poteškoća, pa
čak i progona s kojima se možda moramo suočiti.
Moramo, međutim, biti na oprezu da ne uzimamo naše iracionalne i ponekad bezumne ideje
kao šaputanje intuicije. Daleko je bolje ostati na čvrstom, čak i neplodnom terenu intelekta, sve
dok naš Buddhi ne postane dovoljno razvijen i pruži jasne smjernice, nego da se prepustimo
nagonima i praznovjerjima koje emocionalni ljudi previše lako pogrešno prihvaćaju za Božji
glas.
Buddhi ne samo da nam omogućava prepoznavanje istina višeg života, već nam daje i
pouzdane smjernice u našem uobičajenom životu. Svi smo svakodnevno suočeni sa teškim
životnim problemima i ponekad je teško odlučiti kako postupiti. Intelekt nam daje neke podatke
koje možemo iskoristiti za donošenje odluke, ali ti podaci nikada nisu potpuni, jer rijetko znamo
sve činjenice određene situacije. Osim toga, naša će prosudba biti pristrana zbog unaprijed
stvorenih predodžbi i osjećaja. Dakle, nikada ne možemo biti sigurni je li naša odluka ispravna
ili pogrešna. Zar nema načina da u stvarima našeg života dođemo do ispravne odluke? Zar ne
postoji način kako nepogrešivo djelovati u svim okolnostima? Postoji, ali ovu sposobnost
- 80 -
možemo steći samo razvijanjem Buddhija u nama. Uvijek postoji pravi način činjenja bilo čega,
a ovaj ispravan način znači činjenje prave stvari u pravo vrijeme pravom metodom bez
prolaska kroz procese rasuđivanja. Buddhi nam neće detaljno naznačiti kako to učiniti. Taj
problem načina i sredstava mora razviti um, ali Buddhi će nam potpuno i ispravno pokazati što
da radimo. Što se više razvija naša duhovna priroda i jasno svjetlo Buddhija svijetli kroz naš
um, to nam je više moguće živjeti svaki trenutak kako bismo trebali živjeti, u savršenom skladu
s Božanskom Voljom.
Već smo vidjeli da je Buddhi instrument koji se koristi u prepoznavanju duhovnih istina, ali
možda bi bilo korisno poraditi, radi ilustracije, s jednom od ovih istina i pokazati kako se
pojavljuje u nižoj fizičkoj svijesti. Uzmimo za primjer istinu jedinstva Života. Ovdje dolje, na
nižim razinama, zaslijepljeni iluzijom, vidimo se odvojeno od drugih. Mi se poistovjećujemo sa
svojim tijelima, čini se da se naši interesi sukobljavaju, i zato se borimo i gazimo subraću kako
bismo postigli svoje zasebne ciljeve. Ali kod nekih pojedinaca, u različitom stupnju, usprkos
ovoj prividnoj raznolikosti i sukobu interesa, razvija se svijest o bratstvu, osjećaj suosjećanja
sa svim živim bićima. Oni se ne osjećaju zadovoljnima zadovoljavanjem svojih pojedinačnih
želja, a njihova unutarnja priroda odbija biti zadovoljna dok se ne ispune i želje drugih oko njih.
Kad vide da drugi pate, u određenoj mjeri pate s njima, kad vide okrutnost, osjećaju potrebu
da pomognu svom zlostavljanom bratu. Ovu stvarnu simpatiju i duboku zabrinutost za dobrobit
drugih ljudi ne treba miješati s čisto ideološkim konceptima bratstva koji se temelje samo na
intelektu. Te posljednje pronalaze svoj izraz u suvremenom svijetu u najstrašnijim sukobima i
povezuju ih s okrutnošću i bezobrazlukom najbarbarskije prirode.
Otkud dolazi taj pravi osjećaj simpatije, taj osjećaj srodstva sa svim živim bićima. Ne iz intelekta
koji je i sam izvor tih razdvojenih i sebičnih sklonosti. Činjenica je u tome što kada je budičko
tijelo dovoljno razvijeno i kada je Egos svjestan jedinstva Života na budičkoj razini, to se znanje
postupno filtrira u nižu svijest i tamo se pojavljuje kao simpatija i nježnost za sva živa bića, dva
svojstva koja su obilježene karakteristike svih svetaca i mudraca. U slučaju mlađih duša čiji
budički nositelj nije dovoljno razvijen i ovo jedinstvo se ne vidi na višoj ravni, naravno da
sveobuhvatni osjećaj jedinstva i simpatije izostaje, a sebičnost i okrutnost su u njihovom životu
uobičajeni načini izražavanja. Koliko će se ovo jedinstvo života osjetiti na nižim razinama ovisi
o dva čimbenika. Prvo, ovisi o stupnju do kojeg je Ego svjestan na višim razinama i koliko je
razvijen budički nositelj. Drugo, o mjeri u kojoj je prolaz između nižeg i višeg otvoren i o znanju
o višim planovima koje se može filtrirati dolje do uma. Budički nositelj može biti dobro razvijen,
vizija na višim razinama može biti jasna, pa ipak prolazak između nižih i viših razina može biti
toliko blokiran našom sebičnošću, sitničavošću i svjetovnošću da svjetlost višeg svijeta bije
uzalud u zid uma i nije u stanju izazvati nikakav suosjećajan odgovor. I dok živimo u
sveobuhvatnoj svijesti o Bogu na višim nivoima, još uvijek smo nesvjesni svoje božanske
prirode na nižim razinama. Ako je ta vizija jedinstva viđena na višim razinama, način da se
spusti na niže razine uma jest uzeti um u ruke i raditi na njegovom pročišćavanju tako da
svjetlost višeg može proći kroz njega bez opstrukcija. Jer, baš kao što je kauzalno tijelo
ogledalo koje odražava Univerzalni um, tako je i budički nositelj ogledalo koje odražava svijest
Univerzalnog Života koji je prirođen u pojavnom svijetu i koji u različitim stupnjevima blista kroz
sva živa bića. Što je čišće ogledalo, to potpunije može odražavati ovu Univerzalnu Svijest u
čistom i usklađenom umu.
Iz uloga Buddhija, kojima smo se bavili u prethodnim stavcima, možemo steći neku predodžbu
o ovoj duhovnoj sposobnosti čiji razvoj nagovještava otkrivanje naše božanske prirode i stavlja
nam u ruke svojevrsni kompas uz pomoć kojeg možemo prijeći preko olujnih voda života i stići
- 81 -
do udaljene obale prosvjetljenja. Jedna od tih uloga, kao što smo vidjeli, je sposobnost da se
izravno spoznaju duhovne istine, bez prolaska kroz intelektualne procese. Čovjek u kojem je
ova sposobnost postala aktivna jednostavno postaje svjestan ove istine. Ta spoznaja mu ne
dolazi izvana, čak niti iz unutarnjih razina procesom prijenosa misli, već se spontano odvija u
njegovom srcu, baš kao što to čini voda u proljeće. On možda ne zna odakle dolazi, možda
neće o tome moći komunicirati s drugima, ali ona je tamo i izvjesno je da je to vrsta spoznaje
koja ne može doći sa znanjem stečenim intelektom. Većina svetaca i mudraca koji su se s
vremena na vrijeme pojavljivali u svijetu nisu bili školovani ljudi, nisu stekli znanje iz knjiga, a
opet, pokazali su uvid u temeljne životne probleme koji su izdigli iznad svojih suvremenika.
Dvije činjenice trebamo uzeti u obzir u vezi ove spoznaje koja dolazi sa budičke razine. U
prvom redu, to nije spoznaja o običnim stvarima koje dolaze iz područja uma. Koliko god
prosvjetljen bio svetac, ako mu se obratite sa problemom diferencijskog računa ili mu postavite
pitanje o mehanizmu automobilskog motora, neće vam moći dati rješenje, ako prethodno nije
posebno studirao te probleme. Stjecanje detaljnog znanja o tim stvarima je uloga uma, a ne
Buddhija, pa čak i kada prosvjetljena osoba želi znati bilo što o tim stvarima, mora usvojiti
uobičajena sredstva za stjecanje znanja o tim određenim područjima. Istina je da on možda
posjeduje nadfizičke moći koje olakšavaju, a ponekad i trenutno donose takvo znanje, ali ta su
sredstva još uvijek u području intelekta i on mora raditi sa snagama i sposobnostima uma.
Spoznaja koja dolazi preko Buddhija povezana je sa životom i njegovim temeljnim problemima,
s onim bitnim odnosima stvari kakvi jesu, i više je poput svjetla koje osvjetljava život unutar i
izvan nas. Buddhi nam daje nepogrešiv osjećaj za ispravno i pogrešno, istinu i neistinu, daje
nam sposobnost da sve vidimo u ispravnoj perspektivi i suštini, ali dok živimo u nižim
svjetovima on ne uklanja potrebu za uporabom uma. Dakle, neka nam bude sasvim jasno, što
bismo trebali, a što ne bismo trebali očekivati kao posljedicu razvoja ove sposobnosti.
Nemojmo brkati budičku svijest sa savješću.
Druga činjenica koju bismo trebali primijetiti s obzirom na budičku svijest je njezin dvostruki
karakter. Povezana je, s jedne strane, s pojavama koje vezujemo uz intelekt, a s druge, s
pojavama vezanim uz emocije. Kad se energija ove razine spusti na niže razine, njena pojava
ovisi o prirodi mehanizma kroz koji djeluje. Kad se Buddhi odražava na polju intelekta,
pojavljuje se kao duhovno znanje. Kad se odražava u sferi emocija i djeluje kroz astralno tijelo,
pojavljuje se kao duhovna ljubav. Sila je jedna, ali njezin izražaj postaje različit, ili se nama čini
da se razlikuje prema mehanizmu kroz koji djeluje. Prilično smo upoznati s takvom pojavom
na polju fizičke znanosti, gdje se ista sila pojavljuje u različitim oblicima prema mehanizmu
kroz koji djeluje. Dakle, ista električna struja daje svjetlost kada prolazi kroz električnu žarulju
a toplinu kada prolazi kroz radijator. Uglavnom, ustanovljeno je, da kada se budička svijest
počne razvijati u čovjeku emocionalnog temperamenta, pojavljuje kao intenzivna ljubav u
dobro poznatom obliku Bhaktija, dok se u čovjeku intelektualnog tipa pojavljuje kao jasna vizija
koja obuhvaća sve temeljne životne probleme. Kako se ljubav ili znanje produbljuju, u svijesti
se postupno rađa novo stanje, stanje koje općenito nazivamo Mudrost. Upravo ovaj dualni
karakter Buddhija omogućava nam da usvojimo bilo koji od dva načina za njegov razvoj.
Možemo ga razviti kroz Bhakti, intenzivnu ljubav koja se u potpunosti predaje predmetu
pobožnosti, ili kroz razlučivanje, probojnu inteligenciju koja može probiti sve iluzije uma i
dotaknuti život koji leži onkraj uma. To, naravno, ne znači da će ili ljubav ili inteligencija sami
po sebi biti dovoljni, već da će jedan od tih aspekata svijesti prevladavati u ranijim fazama, te
se konačno stopiti u stanje svijesti koje nije ni čista ljubav, niti čista inteligencija, već sinteza
obojega.
- 82 -
Buddhi ima dvostruki karakter i u drugom smislu. U ulozi prethodno spomenutog Buddhija
bavili smo se ulogom koja se može nazvati opažajućom. Ova uloga ima veze s opažanjem
stvari, s "viđenjem" u duhovnom smislu. Također se može nazvati pasivnom ulogom koja u
području uma odgovara ulozi Jnanendriyas. Čak je i u svom izrazu duhovne ljubavi ta uloga u
biti opažajuća, jer duhovna ljubav ovisi o izravnom ili neizravnom opažanju Jedinstva Života.
Ali Buddhi ima i aktivnu ulogu koja u području uma odgovara Karmendriyas. Ova je uloga
povezana s ulogom Buddhija u kojem ona služi kao instrument Atme i energiziranja uma. Ova
se uloga općenito previđa, ali istraživanje jogi psihologije pokazuje da je ta konativna uloga
(konativne osobine pokreću i usmjeravaju pojedinčevo ponašanje - univerzalni motivi,
vrijednosti, interesi, stavovi i navike, op.prev.) jednako važna koliko i opažajna uloga. Buddhi
je poznat kao Vahan Višnua (Vahan na sanskrtu znači nositelj, engl. vehikl), a Vishnu nije
samo Univerzalna Svijest koja obuhvaća sve u Svojoj Božanskoj Viziji, već i Energizator,
Održavatelj i Vladar svijeta nad kojim On predsjeda. U slučaju Monade ta se dvostruka uloga
vrši putem budičkog nositelja koja djeluje na budičkoj i manasičkoj razini. I zbog ove dualne
uloge Buddhija, u slučaju stvarne Mudrosti, "vidjeti" Istinu i "živjeti" Život je nerazdvojno.
- 83 -
XIII POGLAVLJE
RAZVOJ BUDDHIJA
Nakon što smo se bavili ulogama Buddhija, sada možemo prići glavnom problemu, razvoju
ove važne sposobnosti. A u raspravi o ovom problemu na samom početku potrebno je ukazati
da razvoj budičke svijesti, koji ovisi o razvoju budičkog nositelja, nije lagan zadatak i da
zahtijeva veliku ozbiljnost namjere. Ovdje se kod velike većine ljudi radi o sporom razvoju i za
svoj rast i savršenstvo ovaj razvoj zahtijeva niz života. Točno je i da u nekoliko izuzetnih
slučajeva, gdje je duhovna priroda je već dobro razvijena i poteškoće postoje samo u pogledu
spuštanja više svijesti u niže nositelje, rast može biti nevjerojatno brz. To zapravo nije rast, već
brzi silazak na niže razine, na višoj razini već razvijene snage.
Čitamo u pričama Jatake kako je prije nego što je postao Bodhisattva Lord Buda usavršavao
ovu sposobnost i svoju duhovnu prirodu živeći nizom života nesebično i ljubazno. Te priče
možda nisu doslovno istinite, ali ilustriraju važan princip duhovnog razvoja, da su sve stvari u
prirodi pitanje evolucije i sporog rasta, a oni koji nisu spremni platiti cijenu strpljive
samodiscipline ne mogu se nadati da će žeti plodove prosvjetljenja i oslobađanja od iluzija i
patnji nižeg života. Važno je imati na umu ove činjenice, u ovim danima jurnjave i žurbe, kada
ljudi žele do svega doći brzim metodama, kada su nestrpljivi sa ciljevima i sredstvima koja
zahtijevaju strpljenje i upornost, a čak ni ne drže do određenog izgleda za uspjeh u jednom
životu. Prva kvalifikacija za kročenje tim putem je dakle odlučnost u postizanju cilja,
neumoljivost, ne obeshrabrenost neuspjesima, ne ushićenost privremenim ili površnim
uspjesima. Oni koji ne steknu razumijevanje ovoga i koji to uzmu kao razbibrigu ili zabavu
ovozemaljskog života, osuđeni su na razočaranje i neuspjeh.
Ako osoba ima pojačanu namjeru i pokrene se ispravim motivima, prvi preduvjet za upuštanje
u ovu božansku avanturu jest postavljanje temelja, a to znači razvijanje snage, nesebičnosti i
čistoće višeg reda. Potreban je snažan karakter, jer silazak više svijesti u niže nositelje nameće
vrlo ozbiljno naprezanje za te nositelje i ako već nije razvijena snaga karaktera, u značajnoj
mjeri postoji opasnost, neizvjesnost, od manje ili više ozbiljnog sloma. Kad želimo pustiti unutar
električnog kruga vrlo visoki napon, uvijek je potrebno ispitati i poboljšati izolaciju naše
instalacije, jer u protivnom može doći do strujnog proboja ili uništenja cijelog mehanizma.
Slično tome, kada se pripremamo za spuštanje vibracija viših duhovnih područja u naše niže
nositelje, sve naše slabe dijelove treba, tamo gdje je potrebno, testirati i ojačati. Inače može
doći do poremećaja osobnosti, a time i do dužeg zakočenja napretka Individualnosti. U našem
se svakodnevnom životu ovo ispitivanje i jačanje cijele naše prirode provodi kroz iskušenja
koja dolaze u obliku ogleda, poteškoća i raznih proba, od kojih su neka po prirodnom toku
našeg života, a druga posebno osmišljena od strane velikih Učitelja naše rase, koji vježbaju
aspirante i učenike. Kao rezultat ove obuke i samodiscipline, aspirant postupno razvija čeličnu
snagu, koja može bez slamanja podnijeti ogromna naprezanja.
Još jedna kvalifikacija potrebna za pripremu temelja je nesebičnost. Jer što je veća snaga,
veća je i potreba za razvijanjem zaštitnih mjera kako se snaga ne bi koristila u sebične svrhe i
na štetu drugih. Što se čovjek više uzdiže na evolucijskoj ljestvici i što su mu veće snage, on
postaje sposobniji ne samo da čini dobro drugima, nego i da im nanosi štetu. A snage koje
vode svijet sa unutarnjih planova, paze na to da takva moć, koliko je to moguće, ne prelazi u
ruke onih koji ih ne koriste u nesebične svrhe. Osim što smo iz svoje prirode uklonili
naklonjenost da težimo snazi i prestižu za svoje osobno veličanje, koje je tako karakteristično
- 84 -
za sve ambiciozne ljude, moramo se pokušati riješiti i one manje istaknute, ali češće vrste
sebičnosti koja je poznata i kao egocentričnost. Životi većine nas vrte se oko naših malih
osobnih interesa i zanimanja. Naš profesionalni rad, obitelj, hobiji, zabave zauzimaju praktički
čitavo naše vrijeme i misli, a kroz život prolazimo duboko zaokupljeni vlastitim sitnim poslićima,
jedva svjesni bilo čega drugog. Ne bi trebalo biti teško shvatiti da takav stav ne može biti dobar
temelj za sveobuhvatni bezlični život Duha. Moramo razbiti ovu ljusku koja nam zatvara život i
viziju, ako težimo stupiti u kontakt s višim oblicima svijesti. Služenje, u pravom duhu, naših
bližnjih jedna je od najučinkovitijih i najbržih metoda za stjecanje tog nesebičnog neosobnog
stava. Namjerno sam rekao u pravom duhu, jer je to srž problema. Tisuće i tisuće ljudi su
angažirani u službi svojih bližnjih, koji jedva postižu ikakav napredak u stjecanju ovog
nesebičnog neosobnog stava. Oni samo stvaraju dobru karmu za sebe, pa mada i ovo
dugoročno pomaže, ne uklanja iz njihovog života na učinkovit način onaj osobni element koji
je glavna prepreka na putu ka prosvjetljenju. Služba bi trebala biti Nishkama i pružena kao
ponuda Svevišnjem.
Treći preduvjet za postavljanje temelja ovog višeg života i svijesti je čistoća, čistoća tijela, uma
i emocija. Kada smo se bavili ulogama Buddhija, istaknuto je da stupanj do kojeg se ova Viša
Svijest može spustiti na fizičku razinu ovisi o tome koliko je nesmetan prolaz između višeg i
nižeg. A glavna prepreka na putu više svijesti je nečistoća nižih tijela, posebno uma. Baš kao
što zrcalo prekriveno prljavštinom ne može odražavati sunčeve zrake, tako i um koji je nečist
nije u stanju ogledati Istinu. Iako je možda naša duhovna priroda dovoljno razvijena na višim
razinama, ostajemo odsječeni od naše božanske baštine i božanskih mogućnosti na nižim
razinama. Poput vela, odvaja više od nižeg, i sprečava nas da vidimo naš istinski Ja. Dakle,
sustavni i strpljivi napori na pročišćenju naše niže prirode, sastavni su dio treninga i
samodiscipline, koji pripremaju teren za izražavanje budičke svijesti u našem redovnom
svakodnevnom životu.
Tri kvalifikacije na koje je obraćena pažnja, tj. snaga, nesebičnost i čistoća moraju se donekle
steći ako se želimo sustavno pripremiti za silazak Božanskog života u nas. Glavni razlog zašto
tako velik broj ljudi koji teži ostvarenju stvarnosti duhovnog života ostaje tamo gdje je, bez
ikakvog određenog napretka u postizanju svog cilja, leži u činjenici da ne poduzimaju nikakve
korake za postavljanje potrebnih temelja takvom životu i zadovoljavaju se samo čitanjem i
razmišljanjem o tim stvarima. Čitanje i razmišljanje ne vode nas jako daleko. Moramo uzeti
sebe za ruku i pružiti potrebne uvjete za stvarni napredak, jer radimo u svijetu kojim vlada
Zakon.
Na temelje postavljene na taj način nadgradnju istinski duhovnog života može se podići sa
sigurnošću i izvjesnošću, pa sada možemo razmotriti neke posebne metode i prakse koje su
od davnina bile propisane za razvoj više svijesti. Međutim, treba imati na umu da su metode
koje osoba mora usvojiti za svoj unutarnji razvitak u određenoj mjeri individualne. Ne samo da
je svaki pojedinac jedinstven i različit od svih ostalih, već je i put koji slijedi ka savršenstvu u
određenoj mjeri jedinstven. Ideja koja je tako dobro izražena u „Svjetlo na stazi“ u rečenici:
„Svaki čovjek je u potpunosti sam sebi put, istina i život. "To znači da moramo eksperimentirati
sa životom, različitim metodama i otkriti za sebe svoj vlastiti put koji će nas dovesti do našeg
cilja. Ne postoji šablonska metoda koju bismo mogli slijepo slijediti i postići prosvjetljenje. Pa
iako je naš način jedinstven, postoje određene opće linije put kojih možemo eksperimentirati u
potrazi za vlastitom individualnom metodom i sada se možemo vrlo kratko pozabaviti nekim
od ovih općih pristupnih linija.
- 85 -
U ovoj potrazi prvi korak koji moramo poduzeti je okupiti sve svoje raspršene mentalne energije
i usredotočiti ih na probleme života i življenja. Sve dok dozvoljavamo umu da besciljno skakuće
tražeći kojekakve predmete, bez ikakvog samo-usmjerenja, ostati ćemo ograničeno upleteni u
mreže iluzije, a Istina će ostati skrivena našem pogledu. Kao što je dobro rečeno, "um je veliki
ubojica Stvarnog, neka učenik ubije ubojicu“, a mi možemo ubiti um, tj. steći sposobnost da
vidimo kroz njegove iluzije, ako usredotočimo svjetlost svijesti na sam um i pokušamo vidjeti
kako sve mijenja i iskrivljuje prije nego što to dosegne našu svijest. Tek kad smo u stanju
shvatiti što sve ulazi u našu svijest putem ovog medija uma, možemo postati svjesni iluzija
koje on stvara. Ta stalna budnost i promatranje jedini je način da se razvije razlučivanje,
sposobnost koja u svom najvišem obliku postupno uništava nestvarni svijet i otkriva nam
stvarni svijet. To uopće nije proces razmišljanja, već oblik svijesti pred kojom se misaoni
procesi odvijaju i panoramski prolaze. Ova intenzivna usredotočenost na um i njegove
aktivnosti mora se stalno prakticirati, iz dana u dan, sve dok ovaj stav ne postane navika, tako
da iako smo možda uključeni u naše uobičajene aktivnosti, svjesni smo cijelog tog neprekidnog
djelovanja uma. Lako se vidi da će ta praksa, ako se nastavlja dovoljno dugo vremena, dovesti
do postupnog premještanja središta svijesti iz područja uma, u kojem se trenutno nalazi, u ono
područje koje je onkraj uma - područje Buddhija. Jer, Buddhi je duhovna sposobnost pomoću
koje um djeluje, a svijest koja boravi u njemu postaje svjesna aktivnost uma. Kad se Središte
svijesti stabilizira u svom novom položaju i život promatra sa više razine Buddhija, umjesto sa
razine uma, tada će na njegovom horizontu izbiti sve one istine koje imaju svoje porijeklo na
budičkoj razini. Ova metoda kojom se razlučivanje ili Viveka koristi za probijanje kroz privid
života i uma, u svrhu postizanja viših stanja svijesti temelj je Jnana Marge ili Puta znanja.
Upravo navedena metoda predstavlja intelektualni pristup Buddhiju, ali postoji i pristup kroz
emocije, jer kao što je već spomenuto, Buddhi je po prirodi dvojak i u sebi kombinira i bit
intelekta i bit emocija. Ova druga metoda koja je prikladnija ljudima izrazito emotivnog
temperamenta dobro je poznata Bhakti Marga. U ovoj se metodi ljubav i predanost određenom
Božanstvu pojačavaju koristeći različite vrste praksi, sve dok se ne dogodi spajanje svijesti
predane osobe i predmeta pobožnosti. Svi znamo na koji način munja udara u neki predmet
na površini zemlje. Električna energija koja nastaje trenjem oblaka izaziva razliku naboja u
odnosu na površinu zemlje, i kako električni naboj u oblacima raste, napetost između dva pola
postaje sve veća i veća. Dolazi faza kada napetost postane toliko velika da se otpor zraka koji
razdvaja dva naboja slama i bljesak munje najavljuje okupljanje i spajanje dva suprotna naboja.
Nešto slično se događa kada se svijest predane osobe i ona od predmeta pobožnosti spoje u
zanosu koji uvijek prethodi mističnoj viziji. Za neko vrijeme svijest predane osobe bježi na
budičku razinu i tamo shvaća da ona i njegov objekt pobožnosti nisu dvoje, već jedno. Od tada
pa nadalje, iako možda nije prisutna izravna svijest budičke razine, viđena vizija služi kao
snažan izvor inspiracije, a struje budičke razine i dalje teku kroz kanal koji je stvoren.
Nijedan postupak od metoda, koje se koriste za razvoj budičke svijesti, ne može biti potpun
bez pozivanja na ponavljanje Gayatri, čiji oblici su ključni dio svakodnevne vjerske prakse
Hindusa. Istina je da način na koji ovu Mantru svakodnevno ponavljaju tisuće pravovjernih
Hindusa, bez razumijevanja njezinog značenja i ne obraćajući pažnju na druge aspekte
Sadhane, ne daje bilo kakve vidljive rezultate. Ali ipak, to je ne sumnjivo jedna od najmoćnijih
i najučinkovitijih praksi stvorena za razvoj budističke svijesti, pod uvjetom da se Japa izvodi na
pravilan način i u ispravnim uvjetima. Gayatri Japu treba smatrati znanstvenim eksperimentom,
a kao i u svim znanstvenim eksperimentima, potrebno je stvoriti precizne uvjete ako želimo
doći do željenih rezultata. Kakvi su to uvjeti, ovdje nije moguće raspravljati, ali potrebno je reći
- 86 -
nekoliko riječi s obzirom na racionalnost ove vjerske prakse, koju su drevni Rišiji propisivali da
nas se drži u skladu s našom višom prirodom.
U ponavljanju Gayatri sudjeluju dva važna čimbenika, jedan čisto mehanički, a drugi koji se
odnosi na svijest. Kad intenzivno i istinski težimo Svjetlu, koje može doći samo iznutra,
stvaramo osebujnu napetost u našoj auri, koja otvara prolaz za silazak sila s viših razina.
Znamo da, kao u znanstvenom eksperimentu, ako imamo zatvorenu posudu s dva otvora i
počnemo prazniti posudu izvlačenjem zraka kroz jedan od otvora, zrak ima tendenciju da
nahrupi i ispuni crpljenu posudu kroz drugi kraj. Slično tome, kada intenzivno i ozbiljno težimo
za Svjetlošću svog Višeg Ja i ispraznimo se od svojih osobnih misli i želja, Viši Ja odmah
reagira, a Svjetlo Buddhija odmah, gotovo mehanički, nastoji osvijetliti našu osobnost.
Odgovor je automatski. Ali, naravno, težnja mora biti istinska, mora izlaziti iz naših srca, a Japa
ne bi trebala biti samo ponavljanje formule ili dresirane misli. U Gayatri pak, ako ispitamo
značenje Mantre, postoji molitva upućena Sunčevom božanstvu, Univerzalnoj Svijesti u
temelju Sunčevog sustava, da nam da više Svjetla, Svjetla Buddhija, i ako mi ovu molitvu
neprestano ponavljamo, iskreno, stavljamo se u prisnost s osnovnom idejom, a tada
odgovarajuća sila, kao da je izvučena, usisana, s viših razina, čini da viši nositelji jače sjaje, a
taj se povećani život na višim razinama ogleda u većem svjetlu stvarnog znanja i duhovnim
pogledima unutar osobnosti.
Drugi učinak ponavljanja Gayatri mantre je mehaničke naravi i ovisi o potenciji koja postoji u
svim istinskim Mantrama. Učinak kojeg stvaraju sve Mantre ovisi o činjenici da se čitav ovaj
pojavni svemir temelji na raznim vrstama titraja, odabirom prikladnih titraja i njihovim
znanstvenim kombiniranjem mogu se u vanjskom ili unutarnjem svijetu proizvesti razni
rezultati. Stari Rišiji, pred čijim su se pogledom otvorili suptilniji svjetovi, vrlo su temeljito istražili
ovaj problem i osmislili brojne kombinacije zvukova i misli za postizanje određenih konkretnih
rezultata. Te su kombinacije utjelovljene u mantrama, a Gayatri se smatra jednom od
najvažnijih takvih mantri, mantrom koja je posebno stvorena za razvijanje budičke svijesti. Ona
djeluje, ne samo energiziranjem samog budičkog nositelja, već i usklađivanjem nižih nositelja
s onim višim, tako da sile viših razina mogu neometano prolaziti kroz među-razine i pojaviti se
u našoj fizičkoj svijesti. Ma kakav bio način rada ove Mantre, njeni su učinci na razvoj više
svijesti izvjesni i važni, pod uvjetom da su, naravno, ispunjeni svi drugi potrebni uvjeti.
Sve ove gore spomenute linije razvoja, konvergiraju prema, i u konačnici vode izvođenju Joge,
a napredni stupnjevi budičke svijesti nego mogu biti dohvaćeni bez prolaska kroz intenzivne
mentalne vježbe i samodisciplinu koju izvođenje Joge uključuje. Potpuno i svjesno djelovanje
u samom budičkom nositelju moguće je samo kad su um i osjećaji potpuno nadiđeni, a
kandidat sposoban da se uzdigne u Samadhiju do budičke i još viših razina. Tada, i samo tada,
može on vidjeti život onakav kakav je u stvarnosti, da spozna tajnu svog bića i spozna zapravo
one vječne istine duhovnog života koje je do tada samo osjećao kao istinite i uzimao ih zdravo
za gotovo na temelju svoje intuicije. Nakon što je jednom zadobio viziju, iako je možda ponovno
uronio u niži život, nikad više ne može biti u potpunosti savladan njegovim iluzijama i stalno
živi u svjetlu Više Svijesti. Postupno, kako raste na ljestvici evolucije, ova uzvišena svijest
budičke razine postaje dio njegove normalne svijesti, i on se zatim spušta do nižih razina samo
kad njegov rad zahtijeva njegovo prisustvo ovdje dolje.
Iz onog što je gore rečeno vidjet će se da je ispravna samodisciplina nužni dio treninga za
razvoj budičke svijesti. Istina je da je dostizanje budičke svijesti stvar opažanja unutarnjih
stvarnosti, ali to je opažanje moguće samo kroz čiste, mirne i skladne nositelje. Ovi uvjeti
- 87 -
nastaju ne samo željom, već dugotrajnom i rigoroznom samodisciplinom, koja predstavlja
pretvaranje naših duhovnih ideala u ispravno življenje i mišljenje. Razmatranje o tome koji su
to uvjeti i kako ih se može stvoriti dio su filozofije Joge i tehnike, o kojoj će malo kasnije biti
riječ.
- 88 -
XIV POGLAVLJE
INTELEKT I INTUICIJA
Ulogama intelekta i intuicije već smo se bavili u prethodnim poglavljima. No kako se ove
funkcije ne mogu lako razlikovati i lako ih je zamijeniti, potrebno je malo dublje ući u to pitanje
i steći jasniju predodžbu o njihovom odnosu i načinu na koji se oni međusobno razlikuju.
Pretjerano isticanje vrijednosti intelektualnog znanja koje se odnosi na religiju i filozofiju, i zbrka
između običnog intelektualnog znanja i prave mudrosti odgovorna je za veći dio stagnacije
našeg duhovnog života. Kao rezultat ove zbrke puko učenje okruženo rekvizitima religioznog
života pogrešno se odnosi na duhovnost, a mnogi aspiranti ostaju zadovoljni površnim
zadovoljstvima intelektualnog znanja i nikad ne shvaćaju da je lažni osjećaj sigurnosti koji
proizlaze iz takvog znanja iluzoran i može potpuno nestati samo neznatnom promjenom
njihovih vanjskih okolnosti. Pravilno razumijevanje odnosa intelekta i intuicije omogućava nam
da procijenimo intelektualno znanje u njegovoj pravnoj vrijednosti i da tražimo stabilniji i
pouzdaniji temelj za naš takozvani duhovni život.
Prije nego što nastavimo dalje, zadržimo se neko vrijeme na ovoj riječi „intuicija“. Zbog
nebuloznog značenja koje običan čovjek pridaje intuiciji, čini se vrlo slabom i anemičnom riječi,
koja ukazuje na sposobnost od najveće važnosti u otkrivanju Stvarnosti unutar nas. Izbor riječi
"intuicija", da bi se ukazalo na tu sposobnost, mislim da je bio pogrešan. Riječ "intuicija"
odgovarala je zapadnom filozofu, čija je filozofija uglavnom akademska i ne prihvaća
mogućnost usvajanja saznanja dubljih stvarnosti života, bilo kojim putem osim intelektualnim
putem. Ne znajući ili ne prepoznajući u potpunosti mogućnost izravnoga sagledavanja
stvarnosti unutarnjeg života, riječ "intuicija" vrlo je dobro služila svrsi, jer je takvu mogućnost
držala nejasnom i neodređenom, a intuitivnu sposobnost još nejasnijom i neodređenijom.
Ali prema istočnjačkoj filozofiji intelekt je smatran vrlo neučinkovitim instrumentom spoznaje i
drži se da je istinsko znanje moguće samo spajanjem nečijeg uma ili svijesti s predmetom koji
želi biti spoznat. Ovo „spoznavanje spajanjem“ ili izravnim ostvarenjem je, živo, dinamično i ne
podliježe pogreškama ili iluzijama i zato je potrebno koristiti riječ sa jasnijim značenjem
sposobnosti putem koje se takvo ostvarenje postiže. Riječ "Buddhi", koja se često koristi u
teozofskoj literaturi, je zadovoljavajuća riječ, ali pati od nedostatka, budući da u hinduističkoj
filozofiji predstavlja velik broj pojava u području uma, kao što su opažanje, razlučivanje, razum
itd. Dakle, potrebna je prikladnija riječ koja bi označavala instrument kojim se postiže izravno
saznanje. No budući da uvođenje nove riječi skovane u tu svrhu može stvoriti još veću zbrku,
za sada upotrebljavajmo trenutne riječi, intuiciju i Buddhi, imajući u vidu njihova ograničenja i
neprimjerenost.
Pokušavajući razumjeti uloge intelekta i Buddhija i različite vrste znanja koje se stječu kroz
njih, započnimo s iskustvom na fizičkom planu koje služi da prikaže te razlike. Pretpostavimo
da u tamnoj noći uđete u muzej da istražite što sadrži. Oprezno žmirkate u mraku među raznim
prisutnim predmetima, dodirujete ih, osjećate njihove različite dijelove i tako pokušavate otkriti
što su. Osjetite nogu stola i zaključujete da je to neki dugačak cilindrični predmet. Onda
dodirujete gornju stranu, preispitujete svoje mišljenje i zaključujete da je taj predmet neka
ravna ploha. Na taj način prelazite s jednog predmeta na drugi, mentalno bilježeći njihov oblik
i položaj u dvorani. Dok ovako istražujete, slabo svjetlo zore počinje prodirati u dvoranu i
omogućuje vam da slabašno vidite predmete koji ispunjavaju dvoranu. Svjetlost postaje sve
jača i jača, i predmete vidite sve jasnije i jasnije, sve dok se svi predmeti u hodniku jasno,
- 89 -
istinski i ispravnih omjera, ne razotkriju vašem viđenju, a da se ne morate micati sa mjesta na
kojem stojite. Istraživanje predmeta u mraku analogno je djelovanju intelekta a gledanje pod
sunčevom svjetlu djelovanju Buddhija. Možemo, stoga, općenito reći da Buddhi vidi stvari
izravno, istinski, cjelovito i u njihovom pravom izgledu, dok ih intelekt vidi neizravno, djelomično
i izvan perspektive.
Prvo važna točka koju moramo primijetiti oko uloga Buddhija je ta, da se on ne bavi toliko
činjenicama koliko međusobnim odnosima i značenjem činjenica. Mudrost koja nastaje
rasvjetljavanjem uma svjetlom Buddhija u osnovi je sposobnost uvida u činjenice u njihovoj
ispravnoj perspektivi i njihovom pravom značenju. Um pun činjenica, iako ispravnih, može biti
prilično neinteligentan ako svjetlo Buddhija ne bi koordiniralo tim činjenicama i ukazivalo na
njihovo stvarno značenje. Napredak moderne znanosti, a posebno otkriće atomske snage, vrlo
su jasno pokazali opasnosti koje su svojstvene razvoju intelekta, koji je bez odgovarajućeg
razvoja Buddhija, koji bi znanju dodao mudrost.
Kako opažanje novog odnosa između činjenica može u potpunosti promijeniti značaj tih
činjenica, razjasnit će se iz jednostavnog primjera. Pretpostavimo da čovjek izgubi sina dok je
ovaj još dijete i da je dijete odgajano negdje drugdje, a da otac ništa ne zna o tome. Odrasli
sin dođe kasnije u kuću svoga oca, jer je angažiran kao sluga i godinama radi u tom svojstvu.
Tada, jednog dana, otac otkrije da je sluga koji je radio za njega njegov izgubljeni sin.
Otkrivanje ove činjenice odmah mijenja njihov cijeli odnos. Činjenicama se nije dodalo ništa,
ali otkriće odnosa u potpunosti mijenja značaj činjenica i na taj način im se bitno mijenja i
odnos. To je način kako budičko opažanje može u potpunosti promijeniti naše poglede i
stavove, a samim tim i naš život, bez ikakvih promjena u vanjskim okolnostima.
Uzmimo nekoliko primjera ogromne promjene koja se dogodila u našem životu i viđenju kao
posljedici otkrivanja novih odnosa tijekom našeg unutarnjeg razvoja. Uzmimo najprije odnos
Jivatme i Paramatme ili pojedinačne duše i Boga. Ovo je jedna od najvećih misterija našeg
života i potpuno se razrješuje u posljednjem stadiju ljudske evolucije. Ovo je tako lijepo riječima
opisano u „Svjetlosti na Stazi“: „Pitajte najunutarnjijeg, Jedinog, o njegovoj posljednjoj tajni
koju čuva za tebe kroz vijekove.“ Ali iako cjelovito rješenje ove tajne dolazi u zadnjoj fazi, na
samom pragu Nirvane ili Oslobođenja, tajna se počinje osjećati od vrlo rane faze našeg
duhovnog razvoja. I ovo "osjećanje" tajne, ako smijem upotrijebiti takav izraz, nalazi izraz u
razvoju istinske predanosti, ljubavi ili Bhaktija prema Središtu ili Izvoru našeg bića. Ovo
„osjećanje“ nije ništa drugo nego odražavanje budičkog opažanja u nižem umu u različitim
stupnjevima intimnog odnosa koji već postoji na najdubljoj razini našeg bića. Ali dovoljno je da
čak i najgoreg grešnika pretvori u pravog sveca.
Zatim dolazimo do drugog velikog značaja odnosa u širem životu duše, to jest do odnosa
različitih duša među sobom. Budući da su svi Jivatme u svojoj biti božanski i središta svijesti
Jedine Stvarnosti, svijest o njihovom istinskom odnosu jednog prema drugom doista ovisi o
svijesti njihovog odnosa prema Jednom Životu, čiji su različiti izraz oni sami. Dakle, tajna našeg
bratstva je usko povezana s tajnom našeg božanskog porijekla. Zapravo te su dvije tajne dva
aspekta iste tajne.
Vidjet će se, dakle, da istinsko ostvarenje bratstva svih živih bića ovisi o različitom stupnju
ostvarenja Božjeg Očinstva i o svjesnosti naše božanske prirode. Do tada bratstvo, koje u
stvarnom smislu postoji samo na duhovnim razinama, može značiti samo kao intelektualni
ideal ili u najboljem slučaju osjećaj simpatije i istinske ljubaznosti prema svima. Pravo bratstvo
- 90 -
možemo osjetiti i spoznati samo u mjeri u kojoj "osjećamo" našu božansku prirodu i jedinstvo
Života. Problem samootkrivanja i problem ostvarenja Univerzalnog Bratstva su zapravo jedan,
a ne dva problema. Obični oblici bratstva utemeljeni na intelektualnom idealu ili osobnom
interesu ili pak osjećaju, lako su pokvarivi. Ako vaš brat ne učini ono što želite da učini ili vam
nanese štetu, počinjete ga mrziti i što može ići do te mjere da ga uništite. Pravo bratstvo
zasnovano je na budičkom opažanju našeg zajedničkog podrijetla i Jedinog života koji svi
dijelimo.
Činjenica da Buddhi ima veze sa odnosima vidi se i u njegovoj ulozi opažanja, koja je, prema
psihologiji Joge, jedna od njegovih glavnih uloga. Što je to opažanje? To je odnos koji spaja
opažača i opažano, odnosno subjekt i objekt. Kad odnos subjekt-objekt nestane, kao što je to
slučaj u Samadhiju, troje, tj. opažač, opažano i opažanje, spoje se u jedno spojeno stanje
svijesti, a to znači ostvarenje stvarnosti objekta od strane subjekta.
Tada dolazimo do druge uloge Buddhija koja je od velike važnosti za aspiranta, koji je upravo
postavio nogu na Put. Ona se može nazvati razlučujućom ulogom. Sposobnost razlučivanja
pravnog i krivog i činjenje pravog po svaku cijenu, ako želimo sigurno ići Stazom, mora se steći
u ranoj fazi. Pročišćenje i smirenje uma, koje je potrebno da bi svjetlo Buddhija zasjalo kroz
njega, u velikoj mjeri ovisi o tome koliko je našim životom upravljala pravednost. Pod
pravednošću ne mislim na praćenje određenog kodeksa ponašanja temeljenog na bilo kojoj
religiji ili ideologiji, već na stalnu radnu naviku da prirodno i bez napora ili trvenja činimo ono
što smatramo i vidimo ispravnim. Pravo i krivo su relativne stvari i ono što smatramo pravim
možda nije pod datim okolnostima, ali čistoća motiva ima dvije izravne posljedice. Prvo,
oslobađa nas unutarnjeg sukoba koji zagorčava život svih beskrupuloznih ljudi i stvara vrlo
nezdravo stanje uma. Drugo, postupno pročišćava um i omogućava da ga svjetlo Buddhija sve
više i više osvjetljava. Jedna od najnepoželjnijih posljedica kompromisa sa zlom je ta što nas
vrlo brzo uvlači u začarani krug iz kojeg je vrlo teško izaći. Loša akcija, misao i osjećaj zastiru
Buddhi sve više i više, a zastiranje Buddhija sve nas više i više sprječava da vidimo je li
određena radnja ispravna ili neispravna i tako nas dodatno uvlači u zlo. Tako se događa da
normalni razumni ljudi postepeno klize u loš život a da nisu ni svjesni činjenice da čine nešto
pogrešno. Razlučujuća uloga Buddhija u njihovom je slučaju isključena.
Baš kao što se svojom neispravnim ponašanjem vrtimo u začaranom krugu, slično tome,
ispravno radeći stvaramo začarani krug vrlina. Svaki put kad radimo ono što smatramo
ispravnim, bez obzira na posljedice koje bi nam se mogle dogoditi, u određenoj mjeri
pročišćujemo svoj um i kroz njega svjetlost Buddhija svijetli malo jače. To jača naše
sposobnosti razlučivanja, a sposobnost da vidimo ispravno i volja da činimo ispravno jednako
se povećava. Ova akcija i reakcija nas, u konačnici, oslobađaju ne samo bilo kakvog naginjanja
da činimo krivo, već nam i omogućuju da gotovo trenutno znamo, u svakoj situaciji, što je
ispravno učiniti. Ne mogu postojati kruta pravila, koja bi se mehanički slijedila, da bi se vodio
život ispravnosti, jer je svaka životna situacija nova situacija, koja zahtijeva razlučivanje i
djelovanje. Jedino što nam može omogućiti da bezrezervno znamo pravi put u određenom
spletu okolnosti i što nam može dati snagu i volju da krenemo u tom smjeru, je pročišćeni um
kroz koji svjetlo Buddhija neprekidno i jasno svijetli. Budući da se Buddhi bavi odnosima
omogućava nam razlučivanje ispravnog i pogrešnog u svakoj situaciji.
Baveći se nekim od važnih uloga Buddhija, u prilici smo da ukratko razmotrimo nekoliko
činjenica koje pokazuju razliku između znanja koje je proizvod pukog intelekta i mudrosti koji
nastaje kad intelekt bude osvijetljen svjetlošću Buddhija.
- 91 -
Prva stvar s tim u vezi je da postoji, u slučaju intelektualnog znanja, jedan neprelazan jaz
između teorije i prakse, što nije moguće u slučaju mudrosti. Čisto intelektualni čovjek, čije se
znanje temelji samo na intelektu, može razgovarati, predavati i sjajno pisati o najvišim
doktrinama religije, filozofije i etike, ali njegov život može biti krajnja negacija svih onih stvari
kojima se bavi. U slučaju čovjeka koji je te istine shvatio pomoću budičkog opažanja, to nije
moguće, jer on zna da su te istine, koje se odnose na unutarnji život, neodvojive. Čovjek koji
zna da Adharma, ili neispravnost, dovodi do patnje i obeshrabrenosti izbjegava je, baš kao što
i običan čovjek izbjegava otrov ako zna da će ga ubiti.
Tijek akcije vođen mudrošću ne prati uvijek samo ispravno djelovanje, nego više nema ni
oklijevanja, ni žaljenja, čak i ako djelovanje dovede do gubitka, neugode ili patnje, jer postoji
krajnja sigurnost da činjenje ispravnog dugoročno mora biti dobro za nas. Ova razlika u
tumačenju običnog znanja i mudrosti, odnosno u djelovanju, proizlazi iz same prirode budičke
sposobnosti. Na budičkom planu opažanje i djelovanje su nerazdvojni. Dvojba ili nesigurnost
su kočničari djelovanja i ne postoje u području gdje je sve Pratyaksa ili samo-razumljivo.
Dvojba uništava sve aktivnosti čisto intelektualnog čovjeka i zato djelovanje može ali ne mora
slijediti ispravnu odluku. Kad god nismo u stanju pretočiti u djelo ono što želimo učiniti, uvijek
postoji neka skrivena sumnja koja vreba negdje u našem umu, iako toga možda nismo svjesni.
Nije toliko pitanje snage volje koliko ispravnog i jasnog opažanja. Ne treba puno snage volje
da bi se suzdržali od uzimanja bilo čega ako znademo da sadrži otrov.
Načini stjecanja znanja i mudrosti također se razlikuju po svojoj prirodi. Budući da znanje ima
sadržaj, građevina znanja mora se izgraditi, cigla po cigla, ili kao što nastaje slika, potezima
kista, potez za potezom. Za to treba vremena i energije. Ali budući da mudrost nema sadržaja
i samo je stvar uočavanja odnosa i značaja činjenica koje zna intelekt, ništa se ne mora graditi.
Sve je to pitanje povećanja prodorne snage opažanja i sagledavanje dubine stvari. Što postaje
prodornije opažanje, mudrost je dublja. Jedan prodorni bljesak budičkog opažanja može u
potpunosti promijeniti život čovjeka i natjerati ga da stvarnost života sagleda na način koji nije
moguć čak ni posvećenjem mnogih života u proučavanju dubljih životnih problema. Bljesak
munje u tamnoj noći može razotkriti krajolik bolje nego bilo kakav pokušaj da se to učini
fenjerom. Prvi način je trenutan, objedinjen i u ispravnoj perspektivi, dok je drugi djelomičan i
izvan svake perspektive. Ta dva načina ne samo da zauzimaju različita vremenska razdoblja,
već nisu jednaki ni po svojoj suštinskoj prirodi. Dakle, znanje se stječe čitanjem knjiga,
raspravljanjem ili slušanjem predavanja koja pružaju sirovinu činjenica različitih vrsta, koje su
potrebne za izgradnju znanja. One se moraju urediti ispravno, nedostaci moraju biti popunjeni,
ideje moraju biti razjašnjene, slabe točke moraju se ojačati. Ali stjecanjem mudrosti samo
povećavamo jasnoću vida uklanjanjem nečistoća, izobličenja i kompleksa prisutnih u umu i
njegovih pogrešnih načina izražavanja u djelovanju. Moramo prodrijeti prema unutra, opažati
na dubljoj razini, podići se na viši nivo svijesti i otvoriti prolaz između mentalnog i duhovnog.
Gore izrečeno o znanju i mudrosti omogućiti će aspirantu da raščisti svoj um o tome čemu
treba težiti, da odluči koliko se treba osloniti i posvetiti isključivo intelektualnim nastojanjima,
da usvoji ispravne načine za razvoj mudrosti i na kraju da se zapita u kojoj je mjeri njegovo
znanje intelektualno ili intuitivno. Da bismo napravili razliku između ova dva, može se primijeniti
nekoliko približnih i jednostavnih objektivnih testova u svrhu prosuđivanja općeg stanja našeg
uma na sljedeći način:
(1) Osjećamo li oklijevanje ili nesklonost u odgovarajućem djelovanju pri slijeđenju naših
ispravnih odluka ili dobro razmotrenih zaključaka?
- 92 -
(2) Jesu li naše ispravne odluke praćene prirodnim djelovanjem, bez napora i bez otpora „nižeg
uma“?
(3) Podliježu li naši zaključci i uvjerenja stalnim promjenama, danas prilično definitivni i sigurni,
a sutra u neredu i puni sumnji?
(4) Moraju li se naši zaključci stalno mijenjati ili obnavljati u svjetlu novih činjenica koje
otkrivamo?
(5) Da li nove činjenice i iskustva samo čine jasnijom, snažnijom i sigurnijom osnovnu strukturu
našeg znanja ili kad god naiđemo na novi skup činjenica ili iskustava, moramo u ovu strukturu
uvoditi velike promjene?
(6) Moramo li stalno trčati drugim ljudima za savjet, kada smo u poteškoćama i ne možemo se
odlučiti koji put slijediti u datim okolnostima?
(7) Jesmo li stalno u uznemirenom i nesretnom stanju uma, izvan sklada sa svim i svakim?
Odgovor na ova pitanja dat će nam barem neku ideju u kojoj to mjeri naš um može primiti
prosvjetljenje Buddhija.
Iz svega što je gore rečeno vidljivo je da jasno razumijevanje razlike između intelekta i intuicije
nije samo teorijski problem psihologije, već intimno utječe na naš život na različite načine. Od
ispravnog razumijevanja ove razlike ovisi naš osjećaj vrijednosti u životu i naša sposobnost
učinkovitog organiziranja naših napora da otkrijemo svoje Ja.
- 93 -
XV POGLAVLJE
ULOGA ATME U NAŠEM ŽIVOTU
Među ljudima koji su odgajani u religioznoj tradiciji i vjeruju da je Istina nešto što se može naći
unutar sebe, u dubini svijesti, a ne u vanjskim egzoteričnim oblicima religije, raširena je ideja
da kad stremitelj prodre u unutarnje dubine svog bića, u potrazi za Bogom ili Stvarnošću,
napokon stiže do stanja prosvjetljenja koje se može smatrati konačnim, nakon čega više ništa
ne treba tražiti ili čemu težiti. Dolaskom u ovu fazu, prosvijetljeni bi trebao vječno počivati u
blaženom stanju koje je stekao. Međutim, ideja konačnosti u odnosu na naš duhovni cilj i
postizanje savršenstva je pogrešna predodžba utemeljena na vrlo površnom poznavanju
stvarnih problema religioznog života. Oni koji su upoznati s ezoterijskom stranom religije
oduvijek su znali činjenicu da, što se tiče duhovnog razvoja, na ovom polju ne može biti i nema
konačnosti. Ta je istina vrlo jasno izražena u raznim razasutim tekstovima okultne literature.
Tako se u „Svjetlu na Stazi“ kaže: „Čovjekova duša je besmrtna, a njena budućnost je
budućnost nečega čiji rast i veličanstvenost nemaju granica.“ Na drugom mjestu u istoj knjizi
kaže se: „Ući ćete u svjetlo, ali nikada nećete dotaknuti Plamen.“ Ovi tekstovi jasno ukazuju
na činjenicu da na putu Samo-istraživanja kada stremitelj prodire prema unutra, u dubine
svoga bića, i pronalazi sve veće i veće veličanstvenosti i sve dublje i dublje stvarnosti, on
nikada ne doseže fazu u kojoj bi mu se moglo reći: „Do tuda i dalje ne!“
Kao što je već pokazano u drugom poglavlju, čovjekova duhovna duša je po svojoj naravi
trostruka: Atma, Buddhi, Manas, i djeluje na višim mentalnim, budičkim i atmičkim razinama.
Dakle, Atmički nositelj je jezgra duhovne duše, Jivatma, i iz nje se upravlja ne samo životom
osobnosti, već i životom Individualnosti. Tako će se vidjeti da je, što se tiče čovjekove prirode,
Atma krajnje načelo Jivatme i što bez sumnje objašnjava rasprostranjenu predodžbu da je
Atma krajnji cilj naših napora i da dostizanje Atmičke svijesti znači oslobođenje ljudske duše.
Ali ne bismo trebali isto tako zaboraviti da, što se tiče naše ljudske evolucije, iako Atmička
razina označava granicu našeg Samoostvarenja, postoje i druge razine, i da kad je završena
naša ljudska evolucija, postoje novi vidici dostignuća, koji se otvaraju pred nama i naš se razvoj
nastavlja na još suptilnijim razinama o kojima sada ne možemo imati ikakvu predodžbu. Da
Atmička svijest nije krajnji cilj samoostvarenja jasno je iz Sutre IV.25 Patanjalijeve Joga-sutre,
koja se odnosi na daljnje povlačenje svijesti u vječnu razinu Purushe.
Prije nego što se upustimo u gotovo nemogući zadatak razumijevanja uloge Atme, Božanskog
Života, kakav se manifestira kroz Atmički nositelj, potrebno je ponovno se podsjetiti na
ogromna ograničenja pod kojima djeluje ljudski intelekt i posljedične poteškoće u čak i
djelomičnom razumijevanju te istine duhovnog života. Kako se koje načelo unutar nas ukloni
iz područja intelekta, veća je i poteškoća u razumijevanju istog. Takvo bi razumijevanje doista
bilo nemoguće, ali s obzirom na činjenicu da ta načela postoje u nama, koliko god duboko bila
ukopana, i nerazgovijetan odjek iz tih unutarnjih područja može izazvati slabašan odgovor u
našem umu i omogućiti nam da ugledamo, tu i tamo, našu uzvišenu prirodu. Ovim problemima
trebali bismo pristupiti svjesni ovog ogromnog nedostatka i sa stavom poštovanja, jer tamo
gdje je istinsko stremljenje i želja za spoznajom, Božanski Život unutar nas nekako odgovori
određenim osvjetljavanjem uma.
Baveći se ulogom Atme u našem životu, može se reći i nekoliko riječi o prirodi nositelja kroz
koji na atmičkoj razini svijest djeluje. Kao što je to poznato studentima okultizma, koji mogu
koristiti svoje snage više vidovitosti, kauzalno tijelo je nositelj Višeg Uma, ovoidnog oblika koji
- 94 -
odgovara aurama astralnog i nižeg mentalnog tijela. To znači da nositelj svijesti na Višoj
Mentalnoj razini još ima ograničavajuću površinu, ma koliko se ta površina razvojem i pod
naletom duhovnih sila koje zrače iznutra mogla proširiti. Dolazeći do sljedećeg višeg nositelja
koji nam omogućuje da stupimo u kontakt s budičkom razinom, koji se zove Anandamaya
Kosha prema Vedanti, možemo zamisliti, onoliko koliko to može zamisliti intelekt djelujući kroz
fizički mozak, da ograničavajuća površina nestaje i da se budičko tijelo pojavljuje poput
zvijezde, središte svjetlosti zračećih zraka u svim smjerovima. Na sljedećoj višoj razini također
se može zamisliti Atmički nositelj da se sastoji od jednog atoma atmičke razine na kojoj svijest
ima sposobnost izmjeničnog širenja i skupljanja nezamislivom brzinom, šireći se tako da
uključuje svijest cijele razine i skupljajući se do točke koja će dati jedan individualni ton ovoj
sveobuhvatnoj svijesti. Na taj se način u istoj svijesti mogu pomiriti dijametralno suprotna i
naizgled nespojiva svojstva sve-prožimanja i individualnosti. Ova uzvišena svijest teško
shvatljiva ljudskom intelektu tako je dobro opisana dobro poznatom frazom: „bez opsega igdje
a sa središtem svuda“.
Pošto nikakvi daljnji detalji neće koristiti ovom pitanju, koje je stvarno izvan područja ljudskog
intelekta, sada ćemo razmotriti važnije i praktičnije pitanje uloge Atme ili bolje rečeno njegove
uloge onako kako nam se pojavljuju i utječu na nas u nižim područjima osobnosti. Jer, kakve
su joj uloge na njenoj vlastitoj uzvišenoj razini nitko tko živi u nižim svjetovima iluzija ne može
razumjeti.
Kao što je već rečeno, Atma razina je područje sa kojeg djeluje Snaga Volje Logosa, koja
pokreće gigantski pogon Sunčevog Sustava. Jesmo li ikad pokušali razmišljati odakle dolazi
ta ogromna snaga koja održava planete kako se kreću svojim orbitama na nebesima, koja
podržava elektrone da se vrte u atomima, koja osigurava razvoj i rast nebrojenih života, i koja
moćno i dražesno uređuje sve stvari? Iz Volje Sunčevog Logosa koji djeluje na Atmičkoj razini
i opskrbljuje energijom cijeli Sunčev Sustav na svim razinama. Sunce je Njegov simbol i
predstavnik na fizičkoj razini, ogroman vrtlog elektro-magnetske energije koja dovodi svjetlost,
toplinu i druge vrste energija na fizičke planete. Na svim razinama je Njegova snaga i energija
ta koja vrši nevjerojatan posao izgradnje i obnavljanja oblika koji utjelovljuju Njegov život, a
Njegova Volja ta koja vrši stalni i neumoljiv pritisak u smjeru evolucije.
Kao što je Atmička razina, u cijelosti, izvor snage za Sunčev Sustav, tako i Atmički nositelj
jednog Jivatme služi kao instrument kojim je ta opća i sve-prožimajuća snaga specijalizirana i
korištena u vlastite individualne svrhe. To je priključna točka koja povezuje skup nositelja
pripadajućih određenoj duši sa Elektranom preko koje se može uzeti snaga potrebna duši u
različite svrhe. Kroz Atmički nositelj eonima se upravlja i regulira evolucijom Jivatme, a
zahvaljujući moći koju dobije iz ovog izvora, Jivatma je u stanju prevladati sve teškoće, proći
kroz sve vrste kušnji i iskušenja, iz života u život, do konačne pobjede nad svim preprekama
u postizanju savršenstva.
U slučaju onih koji su se uspjeli probiti kroz među-razine i koji su stekli letimičan pogled na ovu
razinu, stvoren je nadmoćni dojam i nevjerojatan osjećaj moći i snage, koji si ovdje dolje ne
možemo pojmiti. Sve poteškoće i prepreke koje ovdje dolje izazivaju očaj i slabost su
uklonjene, a čini se da svijest prožima ogroman osjećaj povjerenja, dajući pojedincu ne samo
povjerenje u sebe i njegov konačni uspjeh nad svim preprekama, već i u konačni uspjeh
evolucijskom nacrtu, konačnu pobjedu sila dobra nad zlom i ispunjenje Božanskog plana. Kada
se ta svijest atmičke razine odražava u osobnosti, ona gubi velik dio svog intenziteta i živosti,
ali ipak rađa određeni stupanj samopouzdanja i osjećaja moći koji nalazimo u različitim
- 95 -
stupnjevima kod svih velikih ljudi snažne volje. Oni koji su ikada bili u velikoj modernoj elektrani
možda će se sjetiti osebujnog osjećaja snage koji prožima samu atmosferu mjesta. Izvana se
ne može vidjeti ništa osim kretanja običnog pogona, ali iza tog kretanja gotovo se može osjetiti
ogromna nevidljiva električna snaga koju generira ogroman dinamo. Osjećaj koji na neki način
nalikuje onome, koji doživljava osoba u kojoj se počela buditi istinska duhovna volja. Osjeća
sebe u prisutnosti ogromne i profinjene snage koju osjeća, ali još nije u mogućnosti njome
upravljati.
Prije nego što se pozabavimo izražavanjem života i svijesti Atme u životu osobnosti, potrebno
je podsjetiti čitatelja na inverziju koja se događa kad se svijest spusti s nivoa Individualnosti na
onaj osobnosti. Zahvaljujući ovoj inverziji, najniže tri razine na kojima djeluje osobnost stoje u
odnosu na tri više razine na kojima djeluje Individualnost poput zgrade koja se odražava u vodi
koja stoji do same zgrade. Najviši dio zgrade ogleda se u najnižem dijelu odraza, a najniži dio
zgrade odražava se u najvišem dijelu obrnute slike, kako se to vidi ispod:
Kao rezultat ove inverzije Atmička svijest se odražava u fizičkoj, Budička u astralnoj, a Viša
Mentalna u nižoj mentalnoj. Taj odraz ne označava samo neku vrstu sličnih karakteristika na
odgovarajućim razinama, već čak i izravnu vezu i povezanost između njih. Dakle, život i svijest
Atmičke razine tajanstveno pronalazi nekakav potpuniji izraz kroz fizičku razinu nego na druge
dvije razine kroz koje djeluje osobnost, usprkos činjenici da je fizičko stavljeno najdalje od
Atmičkog. Slično tome, Budička svijest ima tajanstven odnos sa astralnom i, naravno, Viši
Mental sa nižim mentalnom, odnos koji se najlakše vidi i dobro je poznat. Ono što je gore
rečeno vezano za odnose i podudarnosti Atmičkog i fizičkog, Budičkog i astralnog, i Višeg
Mentalnog i nižeg mentalnog, može se prikazati shematski:
- 96 -
U ovo zanimljivo pitanje ovdje nije potrebno detaljno ulaziti, ali se može ukazati na važnost
odnosa Atme i fizičkog, i koliko je život osobnosti u bilo kojoj inkarnaciji potpun i dinamičan
samo na fizičkoj razini i zato je razdoblje provedeno na fizičkoj razini najvažnije. Na fizičkoj
razini čovjek je cjelovit, može pokretati uzroke i rast sposobnosti, dok u životu nakon smrti, na
astralnoj i mentalnoj razini, on samo žanje i sređuje posljedice onoga što je učinio u
prethodnom životu na fizičkoj razini. U tome je razlog zašto je čovjek kao osobnost cjelovit
samo na fizičkoj razini, svoje Oslobođenje može provesti samo tijekom fizičkog života, a ne u
životu nakon smrti na astralnim i mentalnim razinama. Život koji je živio na fizičkoj razini stoga
je najznačajniji za tu inkarnaciju i to bez sumnje zbog činjenice da odražava i posebno
utjelovljuje život Atme, najvišeg aspekta Individualnosti.
Ovi posebni odnosi i povezanosti između razina osobnosti i Individualnosti su od praktične
važnosti, jer u određenoj mjeri ukazuju na linije lakšeg pristupa osobnosti višim nivoima s jedne
strane, i linije silaska sila s viših na niže razine s druge strane. Stoga se može općenito reći
da je put do Višeg Uma kroz niži um, Buddhiju kroz emocije i Atmi kroz djelovanje.
Budući da se u ovom poglavlju bavimo ulogom Atme u našem životu, moći ćemo se neko
vrijeme zadržati na pristupu Atme fizičkom životu i kako se približiti ovom Božanskom Načelu
u nama i pokušati smjestiti središte naše svijesti u to Načelo. U ovom procesu, kao što je gore
rečeno, prevladava djelovanje. Pod djelovanjem ovdje ne podrazumijevamo puku aktivnost
fizičkog tijela, već svako djelovanje pokrenuto iznutra u svrhu pretvorbe naših ideala u
dinamično življenje i činjenje osobnosti čistim izrazom i instrumentom Višeg Ja. Iako je Viši Ja
smješten u srcu svakog ljudskog bića, njegova volja nije u mogućnosti pronaći izraz u
osobnosti, dijelom zbog neprilagođenosti i otpora nižih nositelja, a dijelom zahvaljujući
sebičnosti i iluzijama u koje je osobnost uvučena. Tek kad zapravo osobnost počne mijenjati
svoj život i stavove i unositi duhovne ideale u duhovni život Sadhanom ili Samo-kulturom, tek
tada Više Ja počne pronalaziti puniji izraz kroz nju, stječe sve veću kontrolu nad osobnošću i
konačno postaje središte njenog života i svijesti. Dakle metoda pristupa Atmi je samo-poticajno
djelovanje koje čini osnovu samo-kulture i u svom najvišem se aspektu spaja s tehnikom Joge.
Što se tiče Atme, iz onog što je gore rečeno, vidljivo je da je naš glavni posao to Božansko
načelo učiniti centrom našeg života ili, drugačije rečeno, postati samo-usredotočen, umjesto
egocentričan. Atma je Samo-prosvjetljujuće, Samo-određeno, Samo-dovoljno Načelo i stoga
nema sumnje u njegov razvoj. Sve što moramo učiniti je da pružimo takve uvjete u kojima se
ono u našem životu sve više izražava. Ovo se učinkovito i u potpunosti obavlja vršeći Višu
- 97 -
Jogu. No, u vezi s tim osobnost mora napraviti neke pripremne radove kako bi se osigurali
uvjeti u kojima se Joga može uspješno vježbati. Ovaj pripremni rad ima mnogo aspekata, a
ovdje možemo ilustrirati samo njih nekoliko.
Gore je rečeno da je Atma samo-prosvjetljujuće, samo-određeno, samo-dovoljno načelo. Kako
ti božanski atributi mogu naći izraz u životu osobnosti? Samo-prosvjetljenje u slučaju osobnosti
znači da bi ona trebala biti u stanju sve više stjecati znanje iznutra, umjesto da ovisi o različitim
vanjskim izvorima. To je u određenoj mjeri moguće ako se može dovesti u dodir s kauzalnim
tijelom, kako je istaknuto u prethodnom poglavlju. Samo-određenje znači da bismo za svoju
sreću trebali ovisiti o izvoru Anande koji postoji u nama i da u tom pogledu ne budemo ovisni
o vanjskim podražajima. To je moguće kad smo u izravnom dodiru sa budičkim nositeljem ili
Anandamaya-Kosha kako se on naziva u terminologiji Vedante. Treće svojstvo ili samo-
dovoljnost znači da bismo trebali učiniti duhovnu volju Atme prevladavajućom u našem životu
i postupno osobnost osloboditi od utjecaja želja. To je moguće kad se osobnost na fizičkoj
razini u određenoj mjeri približi Atmičkoj razini i postane podređena Božanskoj Volji.
Kada pokušavamo postati samo-prosvjetljeni, samo-dovoljni i samo-određeni, središte naše
svijesti se postupno pomiče prema unutra, a naš život teče iz njega i sve je dublje upravljan
duhovnim dijelom našeg bića. Tek kada je to donekle učinjeno, praksa joge postaje moguća i
kroz tu praksu su i osobnost i Individualnost učinjeni učinkovitijim instrumentom i izrazom
Atme.
Iz onog što je gore rečeno vidjet će se da iako je Atma po svojoj naravi trostruka, što odgovara
aspektima božanstva Sat-Chit-Ananda, i ima sva tri svojstva samo-prosvjetljenje, samo-
dovoljnost i samo-određenje, posljednja je njegova posebna odlika. Prva dva svojstva se
pretežno provode kroz dva niža nositelja Individualnosti, kauzalni i budički nositelj, dok
posljednje ima svoj izvor u samoj Atmi. Samo-određenje nalazi izraz u osobnosti kao duhovnoj
snazi Volje, i stoga, kada razmatramo ulogu Atme u području osobnosti, možemo se posebno
baviti pitanjem jačanja Volje. Dok naša volja nije postala snažna, što znači da našim životom
upravlja Volja Atme, a ne kaprici i želje osobnosti, teško je krenuti put Raja Joge i doći do cilja
prosvjetljenja i Oslobođenja.
Budući da prevladava mnoštvo zabluda o prirodi snage Volje, pokušajmo najprije jasno
razumjeti suštinsku prirodu ovog najvažnijeg elementa našeg karaktera. Pomoći će nam da
postignemo cilj ako očistimo teren ukazujući na odnose Volje i Prane, s jedne strane, i Želje i
Djelovanja s druge.
Riječ „snaga“ danas se u znanosti koristi u određenom smislu kako bi se označila sposobnost
za djelovanje mehaničke sile, a mnogi ljudi koji nisu jasno razmišljali o tim stvarima povezuju
snagu Volje sa sposobnošću da se izvrši sila. Ta sposobnost da djeluje na silu, bilo da se radi
o fizičkoj ili nad-fizičkoj razini, zapravo je uloga Prane, univerzalne energije koja se u literaturi
Joge često spominje. Upravo se putem Prane pomiče i upravlja materijom različitih razina.
Premda se priroda Prane mijenja ovisno o razini na kojoj djeluje, jedna od njenih uloga je u
uvijek ista, da provede sve promjene u materiji razina. Snaga Volje se dosta razlikuje od Prane
i njene pojave pripadaju potpuno drugoj kategoriji. No usprkos toj razlici, uska je veza između
snage Volje i Prane. Ta je veza u činjenici da napor Volje pokreće struje Prane kroz medij uma
na svakoj razini, a pomoću tih struja moguće je provesti svaku promjenu u materiji
odgovarajuće razine. Odnos se može usporediti s onim koji postoji između magnetizma i
elektriciteta na fizičkoj razini. Iako su te dvije pojave prilično različite, kretanje magneta potiče
- 98 -
kretanje električne struje u žici koja je unutar njegovog polja utjecaja i ta se struja tada može
natjerati na obavljanje različitih poslova. Naravno, analogija nije savršena, ali nam pomaže da
razumijemo kako dvije sile, koje su izvana posve različite prirode, mogu duboko utjecati jedna
na drugu.
Moramo razlikovati Volju od Želje, oblika koji Volja zauzima na nižim razinama u ranijim fazama
ljudskog razvoja. Duhovna Volja u višim svjetovima Duha je slobodna i uvijek djeluje u skladu
s Božanskom Voljom, ali kad se pojavljuje u nižim svjetovima sklona je da se stavi u službu
osobnosti za svoje vlastite zasebne ciljeve, što može ali i ne mora biti u skladu s Božanskom
Voljom. Kad radi u tim uvjetima, ona ima oblik Želje, koja je onda samo snaga volje koju je niže
ja degradiralo i iskoristilo u svoje samostalne sebične svrhe.
Svijest pojedinca koja djeluje na nižim razinama, poistovjećujući se sa nižim nositeljima, razvija
lažno „Ja“ ili osobnost koja slijedi svoje vlastite kaprice i sklonosti umjesto da surađuje s
Božanskom Voljom u ispunjenju božanske svrhe. Sila koja usmjeruje i upravlja ovim nižim ja
je Želja i pod njenim snažnim nagonom odvija se razvoj ranijih faza ljudskog života. Kasnije, u
završnim fazama razvojnog ciklusa i sa zorom duhovne svijesti u čovjeku, započinje borba
između želje osobnosti i Duhovne Volje Višeg Ja. Ova borba se nastavlja sa sve jačim
intenzitetom sve dok želja ne bude potpuno ispražnjena i ne zavlada Duhovna Volja Višeg Ja.
Kako je odnos između Želje i Volje već obrađen u poglavlju o ulogama astralnog tijela, ovdje
nije potrebno o tome dalje razlagati, ali bi možda bilo vrijedno dati jedan ili dva primjera zbrke
koja se često pronalazi kod ljudi a vezano na ovu temu. Ponekad nailazimo na ljude koji imaju
sposobnost da neumorno slijede predmet kojem su posvetili svoje srce i bez obzira na sve
poteškoće, uspijevaju postići svoj cilj. Takvi se pojedinci smatraju ljudima od velike snage
Volje, i s jedne strane s pravom se tako smatraju. Ali u ovim slučajevima moramo se sjetiti da
je potraga za takvim ciljevima povezana sa sebičnošću i nedostatkom mudrosti i prema tome
se pojava svodi na razinu želje. Unatoč vanjskoj sličnosti i činjenici da je u oba slučaja izvor
snage Želje i Volje isti, nije ispravno smatrati takve pojave čistom Voljom. Naravno i obična
tvrdoglavost koja se ponekad pogrešno smatra snagom Volje, u stvari je simptom slabe volje.
To je prirodna reakcija duše koja nema dovoljno samopouzdanja za suočavanje sa
novonastalim situacijama i zato se kruto drži određene linije djelovanja, koje je van svake
logike i zdravog razuma. Stvarna slabost koja se krije iza vanjske maske snage ponekad se
prikazuje potpuno drugačije ili čak suprotno, izničući iz nekog beznačajnog slučaja ili događaja
koji se desi.
Druga važna točka koju bismo trebali jasno shvatiti u pokušaju razumijevanja uloge Volje je
odnos Volje i Djelovanja. Moderna psihologija prepoznaje intimnu prirodu ovog odnosa i neki
psiholozi idu tako daleko da kažu da je glavna uloga Volje pružiti motiv za djelovanje. Odnos
Volje prema Djelovanju može se usporediti s odnosom potencijalne i kinetičke energije. U
bateriji je energija određenog napona prisutna u potencijalnom obliku i ostaje potencijalna sve
dok se na priključke ne spoji neki potrošač. Pri spajanju priključka pomoću žice, otpor se
smanjuje, a potencijalna energija počinje se pretvarati u kinetičku energiju. Božanska Volja u
središtu svake ljudske duše prisutna je kao potencijalna snaga beskonačnog napona. Na
početnom stupnju ljudskog razvoja ta se energija izvlači iz središta ljudske duše kao Želja koja
razvija niže nositelje i daje motivirajuću snagu običnim djelatnostima. U višim stupnjevima
razvoja pojavljuje se kao duhovna Volja i tada je pokretačka snaga Nishkama-karme.
- 99 -
Intimni odnos između Volje i Djelovanja također je na izvanredan način prikazan kada
Djelovanje jača Volju, ili bolje rečeno, omogućava joj da pronađe potpuniji izraz u našem
životu. Izraz “jačanje Volje” doista je pogrešan naziv jer je sama Volja izvor svih snaga i ništa
ne može ojačati Volju. Obična promatranja kao i psihološka istraživanja uvjerljivo su pokazala
da Djelovanje igra vrlo važnu ulogu u razvoju karaktera. Istina je da se misli i emocije u
konačnici ostvaruju u djelovanju, a mijenjajući svoj karakter, također moramo mijenjati i svoje
emocionalne i mentalne navike. Jedna od najvažnijih činjenica koja je otkrivena u vezi s
izgradnjom karaktera je da, osim ako i dok se misli i emocije ne izraze u odgovarajućim
djelovanjima, se ne može dogoditi nijedna temeljna promjena u našem životu. Put u pakao
posvjedočeno je popločen dobrim namjerama, a krajnja neprimjerenost stvaranja samo
licemjernih odluka nažalost je previše dobro poznata ljudima koji su zadovoljni samo željom
da se promijene. Puka odluka ili misaona slika prilično je neučinkovita sila sve dok ostaje u
području uma, ali dajte joj praktičan izraz, i cijeli unutarnji mehanizam našeg života se pokreće
i odmah se oslobađaju sile kako bi dovele do potrebne promjene i da ta promjena postane
stalan dio našeg karaktera. Uzmite škrtog čovjeka koji u svom karakteru želi razviti
velikodušnost. Razmišlja o dobrotvornim djelima, iz dana u dan zamišlja sebe kako čini takva
djela u svom svakodnevnom životu, ali ne čini dobrotvorna djela. Da li mislite da je mnogo bliži
svom idealu? Ne! Ali neka stvarno nešto pruži doista potrebnoj osobi i pogleda posljedicu. On
osjetno mijenja svoj karakter samim činjenjem ovog djela i cijeli mehanizam njegova
unutarnjeg života počinje se kretati. Naravno, morat će ponoviti takva djela više puta prije nego
što ta karakteristika postane trajni dio njegova karaktera. Istina je i da svaki put kad razmišlja
o dobrotvornim djelima olakšava sebi takvo djelo. Ali činjenica je i da upravo dobrotvorni čin
koji pokreće proces promjena, taloži mentalne sile u obliku navike. Bez ovog čina um može
ostati zasićen idejom, ali ništa se u konačnici ne događa.
Stoga, neka svi koji pokušavaju promijeniti svoje navike, uzmu u obzir ovu važnu činjenicu:
Misao je otac djelovanja, misao jača sklonost određenoj vrsti djelovanja, ali stvarno djelovanje
koje potiče misao donosi stvarnu promjenu u vanjskom i unutarnjem životu, stvarajući putove
živčanog sustava i ustaljuje mentalne sile na novim mentalnim kolosijecima, a ono što je
najvažnije, omogućuje Volji da se pojavi i potpunije dominira nižim nositeljima.
Odnos Volje prema Prani, Želji i Djelovanju razmotren u prethodnim stavcima pokazat će da
iako iza svih njih u pozadini i kao potencijalna sila stoji Volja, ona sama ne sudjeluje izravno u
aktivnostima kojih je središte. Njena životna uloga je uloga kralja, koji sjedi na svom prijestolju,
čijom pukom prisutnošću cjelokupna upravljačka mašinerija djeluje u skladu s njegovom
voljom. On ne ide i ne obavlja stvari. To je uloga njegovih ministara i ostalih državnih
službenika. Pa ipak, njegova je suptilna snaga ta koja pokreće čitavu državnu mašineriju i da
nije u srcu i središtu stvari, uprava bi se srušila i nastala bi zbrka i kaos. Ova će analogija
možda poslužiti i za objašnjenje tajne Puruše, koji je u Sāmkhya filozofiji prikazan kao Tihi
Promatrač. On nije pasivan gledatelj, ali poput gore spomenutog kralja ne miješa se sa
aktivnostima koje se vrte oko njega. On je iznad svih tih aktivnosti, a ipak je on sam njihov
uzrok i potencijalna snaga.
Istinska duhovna snaga koja dolazi izravno iz Atmičke razine može se provoditi samo u strogo
određenim uvjetima, koje nije lako ispuniti i zato je tako rijetka. Prije se pokazalo, da čim je ta
snaga kontaminirana elementom osobnosti, degradira se u niži oblik Želje i gubi svoj čisti i
neodoljivi karakter. Dakle, očito je da bezosobnost, tj. sloboda od dominacije nižeg ja, mora
biti prethodeći uvjet za bilo kojeg pojedinca. Što se više pojedinac izdiže iznad utjecaja
razdvajajućih i sebičnih sklonosti i sposobnih je sagledati život sa istančane pozicije Duha, to
- 100 -
je veća i mjera kojom on može upotrijebiti tu snagu. Budući da je Jivanmukta, Oslobođena
Individua, potpuno oslobođen iluzija i interesa nižeg osobnog života, on jedini može tu snagu
slobodno i učinkovito koristiti. Vidjet će se da što smo više u stanju objediniti našu svijest s
Božanskom sviješću u sebi, to ćemo učinkovitije moći provoditi istinsku duhovnu snagu Volje,
Atme. U tim uvjetima bilo bi ispravnije reći da Božanska Volja nesmetano djeluje kroz naše
središte svijesti, nego što mi kao pojedinac provodimo duhovnu Volju. Ovakvo stvaranje
mudrosti provodeći Atmičku snagu zaista je smišljena zaštita koju je priroda osmislila protiv
zlouporabe snage koja ima neograničene potencijale i koja bi u nečistim rukama bila sposobna
činiti nesagledive štete.
Prethodna razmatranja, iako su uglavnom negativnog karaktera, vjerojatno će omogućiti
čitatelju da stekne uvid u ovo uzvišeno Načelo unutar nas, koje kao da je samo srce i jezgra
našeg bića i koje je izvor tog vječnog i dinamičkog poriva koji nas vodi prema našem željenom
cilju savršenstva. Iako je skriveno od našeg pogleda i možemo vidjeti samo njegove slabe i
djelomične pojave u najuzvišenijim i poštovanja vrijednim aspektima ljudskog života, ipak je
ono to koje pruža jamstvo našeg osvajanja ponad svih iluzija i nesavršenosti nižeg života i
dostignuća naše božanske baštine. On je naš neodoljivi „Unutarnji Besmrtni Vladar“ koji u tišini
vlada kraljevstvom našeg života.
- 101 -
XVI POGLAVLJE
RAZVOJ SNAGE DUHOVNE VOLJE
U prethodnom poglavlju bavili smo se predmetom s aspekta teorije i sada smo u poziciji da
razmotrimo one metode koje bi se mogle primijeniti na razvoj ove najviše snage Volje koja ima
svoj izvor na razini Atme. Kao što je naglašeno na prethodnim stranicama, dok smo god
sviješću ograničeni na fizičku razinu, možemo se baviti samo s onim manifestacijama Atme
koje se odvijaju na ovoj razini i ne možemo niti pretpostaviti niti razumjeti ili čak upravljati
moćnim silama koje nastaju na samoj atmičkoj razini. One leže izvan našeg vidokruga i
nastavit će biti izvan našeg dosega sve dok nam unutarnji razvoj ne omogući da nadiđemo
fizičku razinu i djelujemo na višim duhovnim razinama.
Baveći se ulogom Volje u našem svakodnevnom fizičkom životu, najbolje je krenuti od
općenitog, a zatim ići, korak po korak, do pojedinačnog, tj. pozabaviti se općenitom
upravljačkom ulogom, a zatim s onim manjim ulogama u koje se ta opća uloga razlaže.
Prvi korak u povećanju utjecaja Atme u našem životu sastoji se u pokušaju da postupno
podignemo središte svijesti iz područja osobnosti u onu Individualnosti. Sve dok smo potpuno
uronjeni u interese i iluzije osobnosti, nemoguće nam je očitovati istinsku duhovnu Volju koja
ima svoj izvor na razini Atme. Prolaz između nižeg i višeg mora biti očišćen radi stalnog priliva
Božanskog Života koji donosi svoju istinsku mudrost, snagu i ljubav.
Ovdje se, za ilustraciju, možemo pozabaviti s nekoliko pripremnih postupaka koji čine duhovnu
Volju dominantnijim faktorom u našem životu. Ovi se postupci postupno razvijaju, s jedne
strane, navikom da se odvajamo od stajališta i stavova osobnosti, a s druge strane,
navikavanjem nižih nositelja na upravljanje i usmjeravanje od strane Višeg Ja. Ovi se postupci
trebaju razmotriti samo po općoj i osnovnoj naravi. Jer Atma može u potpunosti vladati i koristiti
se nižim nositeljima samo kad je pojedinac prihvatio Put Joge i postigao na njemu značajan
napredak. Zapravo, može se smatrati da potraga za idealom Joge ima svoju svrhu u
postavljanju Atme za vrhovnog vladara u životu Jogija, sustavnim koračanjem stazom Raja
joge.
Prvi od tih postupaka je njegovanje navike stalnog podsjećanja na našu pravu prirodu i svrhu
života. Ovo pretpostavlja da je kandidat već duboko razmišljao o životnim problemima, shvatio
hitnu potrebu da se uzdigne iznad slabosti i iluzija osobnosti i ima neku predodžbu o promjeni
stava prema životnim okolnostima koje postizanje više svijesti zahtijeva. Ovu naviku
podsjećanja ne stječemo jednostavnom odlukom, već upornim i intenzivnim višegodišnjim
naporima. Naši su niži nositelji dugi niz života korišteni nekontrolirano i kaotičnim djelovanjem,
život za životom, svaki nositelj djeluje i reagira u skladu s prethodnim Samskarama, a zadatak
da ih uskladimo sa svrhom života nije lak. Ono ne zahtijeva samo sve veću kontrolu, već i ono
što je najpotrebnije u pripremnoj fazi, stalnu budnost. Nismo navikli da provjeravamo svoja
niža tijela, a da svoju svijest usredotočujemo na viši dio naše prirode. Dugo smo bili bezbrižni,
a onda u šoku shvaćamo da dopuštamo našim nositeljima da djeluju na svoj uobičajeni
kaotičan način. U ranim fazama ovo je neizbježno, ali ako se uporno trudimo uzdići iznad stava
osobnosti, centar naše svijesti se postupno pomiče prema unutra, a to sa sobom donosi
povećanu snagu za uspješno rješavanje životnih problema i njihovo ispravno viđenje. Ovo sve
više omogućuje osobi da djeluje iz središta Individualnosti, sjedišta Atme.
- 102 -
Stoga pokušajmo, svi mi koji želimo snagu Atme privesti u osobnost, najprije u sve svoje sitne
ciljeve i aktivnosti unijeti magnetski utjecaj dinamičke svrhe koji je povezan s našom višom
sudbinom. Iskoristite sve svoje snage i sposobnosti u služenju ovoj višoj svrsi. Osigurajmo
čvrsto upravljanje našim nositeljima i poput vještog vozača vozimo bojna kola svoga života do
cilja Prosvjetljenja. Ova slika našeg Višeg Ja, iako simbolična, pravilno prikazuje pravu svrhu
Atme u nama. Držimo je stalno na umu i postupno je pokušajmo dosegnuti svojim životom.
Stavljanje naših nositelja pod kontrolu općenito ćemo možda smatrati glavnim problemom, jer
je to, kao što je već rečeno, jedna od glavnih i bitnih uloga volje na nižim razinama. Što ova
kontrola znači? Ona u širem smislu znači uglavnom dvije stvari. Prvo, svaki nositelj postaje
voljni i učinkoviti instrument Višeg Ja. I drugo, da svaki nositelj djeluje samo odgovarajući na
impulse koji dolaze iznutra, a pasivan na impulse koji dolaze izvana ili proizlaze iz automatske
aktivnosti samog nositelja. Pogledajmo što općenito znače ove dvije izjave. S obzirom na prvu
izjavu, moramo se sjetiti da pod poticajem okoline u kojoj su se razvili i kao posljedice
Samskara, ili dojmova prenesenih iz prošlih života, naši fizički, astralni i mentalni nositelji stječu
izrazitu individualnost i pružaju otpor bilo kojem usmjeravanju prema unutra, koje je suprotno
njihovom uobičajenom načinu djelovanja. Fizičko tijelo u cilju reforme fizičkog života, naviknuto
na određenu vrstu hrane oduprijet će se svim pokušajima promjene u načinu prehrane.
Astralno tijelo naviknuto na poticaje uzbuđenja dobiveno alkoholom žestoko će ga tražiti i
onemogućavati bilo kakvu djelatnost dok se njegovom zahtjevu ne udovolji. Mentalno tijelo
naviknuto bezbrižnom svojevoljnom lutanju, odbijat će usredotočiti svoje energije na zadatak
koji je postavljen pred njega. U svakom slučaju, ova naša tijela imaju utvrđene sklonosti i
navike koje nas sprječavaju da ih koristimo na način na koji želimo da budu korištena, i jedan
od najvažnijih zadataka koje aspirant mora poduzeti je da ih nauči da odmah i u potpunosti
reagiraju na bilo koji zahtjev iznutra. Zbog našeg djelovanja neke su tendencije i navike stoga
morale biti potpuno uklonjene, dok su se druge pak činile neučinkovitima. Nemoguće je
potpuno se riješiti nekih tendencija sve dok ne dosegnemo napredniju fazu evolucije, ali
dovoljno smo postigli ako one ne uzrokuju opstrukcije našem radu i napretku. To je težak
zadatak, ali ako ga poduzmemo s ozbiljnošću i ustrajemo, on se može izvršiti.
Drugi aspekt kontrole može se nazvati "nereagiranje". Svaki nositelj automatski reagira na
određene podražaje izvana, na svoj osebujan način određen prethodnom poviješću, i stečenim
tendencijama, kako je već ranije rečeno. Odgovor na takve poticaje je mehanički i naziva se
reakcijom. Ilustrirajmo tu točku. Netko čini pokret kao da će vas udariti štapom. Fizičko tijelo
trenutno reagira zauzimanjem obrambenog stava. Netko Vam priđe i kaže nešto što smatrate
uvredljivim. Vaše astralno tijelo odmah reagira i vi se osjećate napadnuti. Pročitali ste u knjizi
nešto što je suprotno od vašeg gledišta na tu temu. Vaš um automatski reagira i odbacuje to
gledište bez da ga otvoreno preispita. Sve su to primjeri bezbrojnih načina na koje naša tijela
mehanički reagiraju na vanjske utjecaje, a te tendencije su toliko dio naše prirode da ih niti ne
smatramo nepoželjnim, niti smo ih svjesni. Kad počnemo koračati stazom duhovnog razvoja i
naš Buddhi počne djelovati, te tendencije postepeno dolaze do izražaja. Počinjemo ih postajati
svjesni, jednom za drugom, i dok uklanjamo grublje, one suptilnije izlaze na vidjelo naše
svijesti.
Problem uklanjanja ovih tendencija ili reakcija je vrlo zanimljiv i može mu se pristupiti na dva
načina. Oni koji su upoznati s nedavnim istraživanjima psihoanalize znaju, da mentalne
„komplekse“ jednostavno treba iznijeti pred osobu, odnosno da ih ona mora postati svjesna i
oni se prirodno riješe. Na sličan način mnoge naše tendencije, koje su ponekad usko povezane
s tim kompleksima psihoanalize, samo treba spoznati da bi nestale. Ali postoje i druge koje
- 103 -
ovim načinom ne raspršuju i mora ih se ukloniti pažljivom primjenom psiholoških zakona u
kombinaciji s blagim ali postojanim pritiskom volje. Ova druga metoda čini sastavni dio Nauke
o izgradnji karaktera, ali ovdje i sada nije potrebno ulaziti u to pitanje. Kad je razvijeno
određeno nereagiranje, tada tijela ostaju netaknuta utjecajem podražaja koji dolaze izvana i
reagiraju samo na impulse koji dolaze iz Jivatme. Hoće li reakcija biti puko nereagiranje ili
određeno reagiranje, određuje Jivatma. Tako možemo izvježbati astralno tijelo da ne reagira
na osjetilne titraje, a da na titraje mržnje odgovara ljubavlju. U oba slučaja reakciju određuje
volja koja nije mehanička. Ovo kultiviranje nereagiranja razvija se postupno samoodređenjem,
koje je izrazito obilježje onih u kojima Atma postaje unutarnji vladar, a ljudi koji žele da duhovna
volja usmjerava njihov život moraju razviti ovu karakteristiku. Što je više našeg nereagiranja i
neosobnosti, to će naši postupci biti više izraz Božanskog života u nama, umjesto da su samo
proizvodi Samskara nižih nositelja. Djelovanje koje se pod tim uvjetima odvija je Nishkama i
oslobođena je egoizma.
Nakon ovih pripremnih razmatranja koja su od velike važnosti za razumijevanje problema
razvoja duhovne volje, sada možemo ići na konkretne metoda koje su usvojene u tu svrhu.
Ovdje se mogu dati samo opća načela, načela koja se mogu primijeniti na život na bezbroj
načina, u skladu s nečijim temperamentom i okolnostima.
Vidjeli smo da volja ima ulogu nadziranja aktivnosti nižih nositelja, kao i pružanja potencijalne
energije za njihove aktivnosti. Ovaj nadzor ima dva aspekta, oba podjednako važna. Prvi se
može nazvati inhibicijom, a drugi regulacijom aktivnosti. Ako se želi postići savršeno
koordinirani i skladni rad nositelja, na sve se tri niže razine treba obratiti pažnja na oba ova
aspekta upravljanja.
S obzirom na inhibiciju, moramo se sjetiti da se moć inhibicije aktivnosti tijela može razviti
samo raznim i dugotrajnim vježbama. Dobro je započeti s inhibicijom štetnih aktivnosti. Tako,
na primjer, u sferi uma možemo svoje napore usmjeriti na suzbijanje svih zlih misli, u sferi
emocija možemo pokušati ukloniti razne oblike mržnje, a u carstvu fizičkog možemo se
pokušati oslobodite svih onih navika koje narušavaju zdravlje organizma. Nakon što se riješimo
štetnih aktivnosti, možemo pristupiti postupnom uklanjanju svih onih naizgled bezopasnih
beskorisnih aktivnosti, ali koje smanjuju našu vitalnost na različite načine i uključuju gubitak
većeg dijela našeg vremena. Ako pažljivo proučimo svoj život, ustanovit ćemo da veliki dio
svog vremena i energije trošimo na beskorisne aktivnosti, tražeći uzbuđenja raznih vrsta,
zarađujući novac koji nam nikad neće trebati, društvenim angažmanima koji ne služe nikakvoj
drugoj svrsi osim da ubijamo vrijeme. Sve se takve težnje i aktivnosti moraju postupno, ali
odlučno ukloniti iz našeg života ako smo zaista odlučili cijelo vrijeme posvetiti ovom zadatku
ovladavanja Volje. Svaki gram naše snage bit će potreban za naš rad i trebamo je pažljivo i
sustavno štedjeti. Ove različite vježbe inhibicije štetnih ili beskorisnih aktivnosti trebale bi voditi,
korak po korak, do stjecanja one rijetke vrste moći koja omogućuje pojedincu da u potpunosti
inhibira aktivnosti triju nižih tijela, kad god je to potrebno. Što na kraju dovodi do stjecanja
snage savršene usredotočenosti uma, savršene smirenosti astralnog tijela i savršene mirnoće
fizičkog tijela.
Vrhunac i najviša pojavnost ove sile inhibicije nalazi se u jogiju u Samadhiju apsolutno
nepomičnog tijela i aktivnosti misli i osjećaja svedenih na nulu. Jer, ako se aktivnosti triju nižih
tijela u potpunosti ne obuzdaju, ako se nositelji takoreći ne paraliziraju, svijest se ne može
osloboditi za rad na višim razinama i za stjecanje znanja o tim razinama.
- 104 -
Drugi aspekt nadzora od strane Volje vidi se u reguliranim aktivnostima tijela. I ovdje, kao i u
slučaju inhibicije, moramo razmotriti sva tri niža tijela, ne samo zato što su Jivatmi potrebna za
djelovanje na tri niže razine, već i zbog toga što o njihovom skladnom i koordiniranom radu
ovisi učinkovitost rada u vanjskom svijetu i stupanj do kojeg se sile viših razina mogu spustiti
u niže nositelje. Jivatma treba voziti tim od tri konja, od kojih svaki svojim odskakanjem i
nepromišljenim pokretima može usporiti njegov napredak i ometati djelovanje. Oni koji
započinju meditirati odmah shvaćaju potrebu za skladnim radom niža tri tijela. Ako fizičko tijelo
nije zdravo ili nije raspoloženo ili su emocije uznemirene, to odmah utječe na usredotočenost
uma i stalan protok nadahnuća i sile s viših razina se više ili manje prekida ovisno o opsegu
poremećaja u nositeljima.
Baveći se upravljačkim djelovanjem Volje na aktivnosti nižih nositelja, možda je najbolje
posebno razmotriti tri važna aspekta ove kontrolne i regulatorne uloge koju ona obavlja u
odnosu na te nositelje. Prvi od ovih aspekata otkriva se u pokretanju novih vrsta aktivnosti.
Obavljanje aktivnosti na koje smo navikli ili aktivnosti koje su povezane sa zadovoljstvom su
lake. Sila navike ili sila želje omogućuje nam da prevladamo prirodnu inerciju ili tamas naših
tijela. Ali kada moramo pokrenuti nove aktivnosti koje nisu povezane sa bilo kakvim
zadovoljstvom, tada moramo pokrenuti našu volju. Dakle, iako praktički ne trebamo napor volje
za, na primjer, igranje tenisa ili slanje privlačnih misli osobi koju volimo ili čitanje zanimljivog
romana, ustanovit ćemo da će naša tijela pružiti značajan otpor ako započinjemo s učenjem
vještine tipkanja ili slanja misli ljubavi osobi koju ne volimo ili pri učenju novog jezika, te ćemo
u tim uvjetima morati koristiti svoju volju kako bi smo izvršili namjeravano. Osoba koja je pred
sebe stavila ideal savršenstva mora naučiti raditi nove stvari i neprestano pokretati nove
aktivnosti. Mora postupno ukloniti ovaj automatski otpor nižih nositelja i naučiti ih da
poduzimaju nove aktivnosti, ugodne ili neugodne, bez pružanja otpora, gotovo na isti način
kao i dresirani konj koji se odmah pokorava i na najmanji mig svog gospodara.
Kad je sposobnost za pokretanje novih aktivnosti do određenog stupnja stečeno, otvara se put
za postupno širenje kapaciteta povezanih sa svakim nositeljem. Broj stvari koje određeno tijelo
pojedinca može učinkovito učiniti je ograničen i ovisi o njegovoj okolini, obuci i stupnju razvoja
tog tijela. Taj se raspon mora polako i sustavno proširiti kako bi više energije u čovjeku našle
sve raznovrsniji i potpuniji izraz u nižem životu. Naravno, smjerovi u kojima se ovi kapaciteti
različitih tijela moraju proširiti ovisit će o potrebama i temperamentu pojedinca, o onome što
se može nazvati njegovom individualnom jedinstvenošću. No mora postojati stalni pritisak koji
se cijelo vrijeme vrši nad nositeljima, tako da njihovi titrajni kapaciteti i korisnost mogu stalno
rasti. Tek kada osoba ozbiljno poduzme ovaj zadatak razvijanja svestranog savršenstva, shvati
koliko je „oponašajuć, učahuren i zatvoren“ njegov život i kako neodgovornost njegovih
nositelja sprečava širenje njegove svijesti i protok božanskog život u njemu. Želio bi u fizičku
svijest unijeti titraje unutarnjih planova, ali njegov mozak svojom gustoćom predstavlja
neizbrisive poteškoće. Želio bi osjetiti uzvišenost pobožnosti koja bi ga na krilima nosila do
nogu njegovog Voljenog, ali njegovo astralno tijelo se dosađuje i odbija titrati na božansku
glazbu Šri Krišne. Želio bi slijediti željeno učenje, ali njegov um još nije razvio sposobnost
razumijevanja te misli. Nekorisno je uzrujavati se oko tih nesposobnosti. Ne možemo imati
sposobnosti koje još nismo razvili. Mudar čovjek prihvaća položaj u kojem se našao i stalnim
pritiskom volje i prilagodbom postojećih sposobnosti povećava kapacitete svojih tijela u smjeru
cilja. Ako se sjetimo da su svi ovi kapaciteti već prisutni u nama u potencijalnom obliku i da na
raspolaganju imamo i neograničenu snagu božanske volje, možda ćemo s većim povjerenjem
nastaviti u ovom postupnom otkrivanju naših skrivenih mogućnosti. Što su naši kapaciteti
- 105 -
raznolikiji, to je bogatija melodija koju je Božanski svirač u nama može svirati pomoću
instrumenata koje je stvorio za svoju upotrebu.
Intenzivnom vježbom ne samo da se kapaciteti mogu proširiti, već i produbiti. Djelomični razvoj
velikog broja kapaciteta može biti vrlo površan i voditi ka beskorisnom životu. Tek kada se
kapacitet razvije do visokog stupnja učinkovitosti, moguće je iskoristiti svoje unutrašnje resurse
i služiti višim svrhama duše. Faktor intenziteta od najveće je važnosti u duhovnom životu i sva
postignuća u duhovnom području učinjena su postupnim pojačavanjem napora u određenom
smjeru. Ovo intenziviranje nastaje primjenom sve jačeg pritiska volje, što zauzvrat pomaže u
oslobađanju snage volje kao što to možda ništa drugo ne čini. Akcijom i reakcijom između
intenzivnog napora i snage volje postupno se ugrađuju u naš karakter kvalitete poput
izdržljivosti, upornosti i usmjerenosti koje u nižim svjetovima daju slab odraz silne snage koja
je povezana s Atmičkom sviješću.
Uz sposobnost da se bilo kada pokrene i da se u njoj ustraje, također se mora steći sposobnost
da se u bilo kojem trenutku odmah i potpuno od te aktivnosti i odustane. To ukazuje na vrhovni
nadzor nad nositeljem i premda je to ustvari oblik inhibicije, on se mora vježbati, kako bi ovom
trenutnom i potpunom vrstom prekida aktivnosti, fizička, astralna i mentalna tijela, stekla tu
snagu do savršenstva. Tako se, na primjer, možemo intenzivno baviti bilo kakvom fizičkom
aktivnošću, a kada stvorimo naviku, odustati od nje. Možemo podići emociju entuzijazma do
visoke razine, a zatim astralno tijelo trenutno potpuno umiriti. Možemo se baciti umom na bilo
koji posao ili proučavanje, a kada se um duboko zainteresira i uživi, potpuno ga napustiti, ne
dopuštajući umu da se na njega vrati ili se njime igra, kako to već po navici čini. Kad čovjek
može preuzeti, nastaviti ili odustati od bilo koje aktivnosti fizičkog, astralnog i mentalnog tijela
svojom voljom, tada se može reći da je Atma stekla kontrolu nad tim tijelima i da će ih moći
koristiti kao instrumente u nižim svjetovima.
Iz ovog što je gore rečeno u vezi razvoja volje, jasno će biti da su mogućnosti za razvoj, ove
vrhovne snage u nama, osigurane u svakom području života i u svim okolnostima, vanjskim i
unutarnjim. Atma je krajnji princip unutar nas, jezgra našeg duhovnog bića, a kroz duhovnu
volju koja je njeno glavno oružje, ona upravlja, napaja i kontrolira svim našim silama i
nositeljima kroz koje te sile djeluju. Upravo je ta primarna, napajajuća upravljačka snaga u
nama, ona koja nas je kroz eonska razdoblja vremena sigurno dovela do naše današnje faze
evolucije, a koja je garancija našeg konačnog trijumfa nad našim nesavršenostima i slabostima
i postignuću naše slavne sudbine. Tko uzme sebe u ruku i započne proučavati i vježbati
Znanost samo-kulture, u sve većoj mjeri počinje privlačiti onaj neograničeni izvor Božanske
Moći dok ne postane samo središte kroz koje Božanska Volja nesmetano provodi Božansku
Namjeru.
- 106 -
DIO III
SAMO-OTKRIVANJE I SAMO-OSTVARENJE
- 107 -
XVII POGLAVLJE
SAMO-OTKRIVANJE – NESTVARNI SVIJET U KOJEM ŽIVIMO
Prije nego započnemo božansku avanturu otkrivanja stvarnosti koja leži skrivena u nama
moramo si postaviti dva pitanja.
(1) Želimo li zaista poduzeti ovaj težak zadatak?
(2) Zašto to želimo učiniti?
Većina aspiranata će reći: "Naravno da to želimo učiniti, inače ne bismo proučavali ove stvari
i tražili informacije o metodama koje treba slijediti." Vjerojatno neće biti tako sigurni u odgovor
na drugo pitanje, iako mogu općenito odgovarati da žele ući na stazu jer je život pun poteškoća
i patnje, te da žele slobodu od svih tih nepoželjnih uvjeta.
Iako odgovori na ova dva pitanja izgledaju jednostavno, nemojmo biti tako sigurni da ih stvarno
znamo. Jer, da ih stvarno znamo, mnogi problemi unutarnjeg života za nas ne bi postojali. Na
primjer, problem nedostatka dovoljno snažnog nastojanja da se ozbiljno i stalno slijedi put, ili
nailazimo na izuzetno teški problem da učinimo promjene u našem životu i stavovima uma.
Kada se bavimo prirodom Buddhija ili intuicije, ističe se razlog zbog kojeg toliko teško možemo
prenijeti naše ideale i odluke u praksu, a koji se bazira na činjenici da postoje sumnje o
temeljnim životnim problemima koje vrebaju u dubinama naših umova, a to su sumnje i zadrške
koje paraliziraju ili usporavaju volju za djelovanjem ili mijenjanjem nas samih. Ne vidimo te
probleme kako bi ih trebalo vidjeti. Nismo došli do konačnih odluka u pravom smislu tog pojma.
Jer, kad vidimo problem, ne samo svjetlom intelekta, već i onim budičkim, ne samo da to vidimo
jasno i bez ikakve sumnje, već niti nema poteškoća u provođenju naših odluka u djelo.
Postoji sanskrtska riječ 'nischaya' koja označava pravo i čvrsto uvjerenje stečeno u svjetlu
Buddhi, bez sumnje ili zadrške bilo koje vrste. Ako smo došli do takvog uvjerenja, onda
djelovanje slijedi brzo, bez oklijevanja. To je ta vrsta nischaye koju moramo stjecati s obzirom
na ove probleme samootkrivanja, a tada će i naš napredak biti stabilan, nesputan i radostan.
Takvo se stvarno uvjerenje stiče kada viveka ili duhovno razlučivanje osvane u našem umu i
omogući nam da vidimo sve životne probleme istinski i u ispravnoj perspektivi. Ono je
uglavnom stvar unutarnjeg rasta i razvoja, a ako smo iskreno zainteresirani za ove probleme
može se uzeti zdravo za gotovo da imamo mogućnost postizanja tog stanja uma i stoga se taj
proces zadobivanja čvrstog uvjerenja može ubrzati usvajanjem neophodnih sredstava. Prvi
korak u tom smjeru je vichara ili duboka i ozbiljna misao. Pažljivim razmišljanjem o izvjesnim
aspektima života, uporno i ozbiljno potičemo djelatnost Višeg uma, pročišćenje i usklađivanje
nižeg uma i poticanje naših Buddhija, a time i postupno otvaranje prolaza između našeg uma
i intuicije. A kad se to dogodi, počinjemo stvari vidjeti istinski i proces transformacije unutar
nas samih počinje, naravno, bez napora i ubrzano. Naš unutarnji život počinje se kretati. Zato
se propisuje vichara ili duboko razmišljanje o problemima života svim ljudima koji su aspiranti
za Mudrost i koji žele ući na Put Prosvjetljenja. Moraju razmišljati o ovim problemima sve dok
ne postanu doista uvjereni da je kretanje putem našeg unutarnjeg otkrivanja ne samo poželjno
nego i neizbježno i da je hitan problem koji se ne može odgoditi. To je test stvarnog uvjerenja.
Kako taj proces razmišljanja i istraživanja treba pokrenuti i dovršiti, dok se ne postigne
potrebno uvjerenje, u velikoj je mjeri pojedinačna stvar, ali predlažem nekoliko pravaca
- 108 -
razmišljanja uz koje aspirant može nastaviti dok ne pronađe istinsko uvjerenje ili u najmanju
ruku ne otkrije svoj vlastiti način suočavanja s problemom.
Ovi pravci istraživanja temelje se na dva osnovna pristupa jednom problemu. Prvi pristup je
neposredno i pažljivo ispitivanje svijeta u kojemu živimo, ne samo u svjetlu onoga što su rekli
naši Veliki Učitelji, već i u svjetlu našeg vlastitog iskustva i razuma, a onda i u svjetlu
istraživanja na području moderne znanosti. Ovaj rad se mora poduzeti s ciljem da što je
moguće pažljivije i nepristranije utvrdimo je li ovaj svijet onakav kakvim ga smatramo ili smo
samo žrtve iluzija raznih vrsta i pod utjecajem tih iluzija nastavljamo samovoljno živjeti unatoč
upozorenjima koja nam vjekovima daju duhovni učitelji. Moguće je, ako na ovaj način istražimo
svijet, da ustanovimo da nije onakav kakav se čini, a to može dovesti do stvarne promjene u
našem stavu prema njemu, nakon čega slijedi odgovarajuće neoklijevajuće djelovanje. Ali, iako
se mogu predložiti ili preporučiti mogući putevi istraživanja, taj posao mora obaviti svatko za
sebe. Mogu se samo istaknuti metode pristupa i ništa više. Kao što je veliki Adept istaknuo u
jednom od Mahatminih pisama - morao sam sam vidjeti te stvari. Nitko ne može drugome
nasilu otvoriti oči i učiniti da vidi stvarnosti unutarnjeg života.
Drugi pristup temelji se na ispitivanju svijeta u kojeg želimo ući i o kojem je jedan od Adepata
rekao: "Izađite iz svog svijeta i uđite u naš." Naravno da mi znademo kakav je taj svijet, jer se
pripremamo da uđemo u njega, a to je svijet onkraj mašte i u velikoj mjeri onkraj intelekta. ali
oni koji su ušli u taj svijet dali su neke naznake o tome kako je to, a ako to ispitamo u svjetlu
njihovih svjedočenja i izjava, moguće je da uhvatimo malo njihove ljepote, sjaja i mira, i da tako
budemo dovoljno nadahnuti da zaželimo u njega ući. Ovo nadahnuće može pružiti jedan
poticaj koji je nužno potreban u životima mnogih aspiranata koji se osjećaju bespomoćno od
inercije da ostanu tamo gdje su, usprkos želji da izađu iz sadašnjih uvjeta.
Kao što ispitivanje svijeta u kojem živimo pokazuje da je mnogo gore od onoga što smo mislili
da jest, vrlo je vjerojatno da će ojačavanjem naše želje i volje da ga napustimo, ispitivanje
svijeta u koji predlažemo da uđemo, pokazati da je ljepši i čudesniji od onoga čemu nas je naš
iluzorni intelekt i prezaokupljenost težnjama ovoga svijeta vodio da vjerujemo. A to može u
određenoj mjeri ojačati i našu želju da uđemo u njega sa svom ozbiljnošću i entuzijazmom
rođenom po pravom nadahnuću i duhovnom nagonu.
Pod dvostrukim utjecajem ovih dvaju impulsa, jednim koji nastoji oslabiti našu privlačnost za
ovaj nestvarni svijet, i drugim koji nastoji ojačati privlačnost za taj svijet stvarnosti, moguće je
dobiti dovoljno nadahnuća da barem učinimo pravi početak kretanja u pravom smjeru. Jednom
kad se ovaj početak napravi s pravom ozbiljnošću, vjerojatno ćemo se nastaviti kretati s
povećanim zamahom i odlučnošću u željenom smjeru. Jer stvarna poteškoća kod većine nas
je u pravom početku. Mislimo da smo napravili početak kada smo samo usvojili vanjski način
života ili niz aktivnosti, tjelesnih ili mentalnih. ali ako ne postoji stvarni nagon iznutra, takve
vanjske aktivnosti uglavnom se degeneriraju u puku rutinu i nastavljamo pratiti tu rutinu u nadi
da napredujemo prema našem cilju. Pravi početak nastaje samo kada postoji pravi nagon, a
samo pravi nagon ima tu dinamičnu kvalitetu i zamah koji osigurava stvarni napredak.
Sad ćemo se zapitati o prirodi svijeta u kojem živimo i s kojim smo upoznati. Ovaj se svijet
može razmatrati mentalno na mnoge načine, prvo, s obzirom na njegovo postojanje na fizičkoj
razini. Pri tome se može odvojeno razmotriti slijedeće tri linije istraživanja: (a) krajnje
beznačajno mjesto naše zemlje u golemom svemiru; (b) prirodu Vremena kao naprednog
plimnog vala koji neumoljivo uništava sve na svojem putu; (c) iluzornu prirodu stvari među
- 109 -
kojima živimo i krećemo se na fizičkoj razini. Svako ovo istraživanje, primijetiti će se, ne temelji
se na bilo kakvoj filozofskoj spekulaciji ili rasuđivanju, nego na čvrstim činjenicama znanosti
koje se ne mogu osporiti. To istraživanje treba biti učinjeno pažljivo i iskreno od svakog
pojedinca ponaosob, a vrijedno je privući pozornost čitatelja na nekoliko činjenica znanstvene
prirode samo kako bi se ilustrirao postupak.
Svatko tko makar površno prolazi kroz mnoge zanimljive činjenice koje astronomi prikupljaju o
fizičkom svemiru, osupnut je izuzetnom beznačajnošću koje zauzima zemlja u ovom
beskonačnom svemiru i beznačajnošću svakog pojedinca kao fizičkog bića na ovoj zemlji.
Izračunato je da pluteni čep koji pluta na površini Atlantskog oceana ima veći značaj sa fizičke
točke gledišta od onoga koji ima zemlja kada putuje u usamljenoj orbiti u golemom oceanu
fizičkog prostora. I mali kukac koji se kreće preko brežuljka ima veći značaj s fizičke točke
gledišta nego što ga ima ljudsko biće krećući se ovom zemljom. Većina ljudi kad bi se podsjetila
na ove činjenice bi rekla: "Da, sve to znamo, ali što s tim?" Ovdje je problem. Mi sve te užasne
činjenice vidimo kao puke činjenice, ali uopće ne vidimo njihov značaj. Kad bismo vidjeli
koloniju mrava koja se kreće na komadu drveta koji pluta Atlantskim oceanom i kad bi mogli
ući u njihov život pronalazeći ih u stvaranju svih vrsta planova koje uzimaju vrlo ozbiljno, smijali
bi se zbog njihove nesposobnosti uviđanja njihove neizvjesne i beznačajne situacije. A mi sami
smo u lošijem položaju, s fizičke točke gledišta, i to uopće ne shvaćamo, ne shvaćajući iluziju
koja nas tjera da živimo naš normalan samodostatan život, a da ni ne moramo razmišljati o
strašnoj situaciji u kojoj smo smješteni kao fizičke osobe.
Pogledajmo isti problem ne s gledišta prostora, već s gledišta vremena. Zar ne znamo da se
plimni val vremena neumoljivo kreće iza našeg života, gutajući sve? Ne samo da neprekidno
nestaju ljudska bića, već i civilizacije, pa čak i Sunčevi sustavi. Ništa ne može zaustaviti ovaj
nadolazeći plimni val u kojem stoljeća odlaze u zaborav kao u trenu, uspoređujući ih sa životom
svemira. Naravno, pred nama je neograničena budućnost, ali također će se susresti sa istom
sudbinom kako prolazi kroz idealnu podjelu sadašnjosti, koja uvijek odvaja prošlost od
budućnosti. Jesmo li svjesni ove užasne stvarnosti povezane s našim postojanjem? Naravno
da intelektualno jesmo, ali jesmo li svjesni njenog stvarnog značaja? Nikako. Da jesmo, ne bi
mogli ostati ravnodušni na tu činjenicu. Ne bi mogli ostati zadovoljni živjeti svoj život kao puko
fizičko biće bez da pokušamo podignuti veo Maye koja nameće ovu iluziju našim umovima i
dopušta nam da ostanemo zadovoljni našim fizičkim postojanjem. Da smo doista svjesni, sve
naše sitne ambicije i sujetno slavne želje odmah bi se srušile. Da smo svjesni te činjenice, ne
bismo uzimali sebe i svoje osobne ambicije tako ozbiljno.
Pogledajmo sada isti problem s drugog gledišta. Ako proučavamo konstituciju materije kako je
otkrivena od znanosti, možemo istodobno vidjeti potpunu iluziju koja leži u osnovi našeg
fizičkog svemira. Ono što smatramo čvrstim, opipljivim predmetima oko nas, sastavljeno je od
ničega osim vibrirajućih atoma i molekula koji se međusobno igraju sa atomima i molekulama
našeg vlastitog tijela organiziranog u obliku osjetilnih organa. A što su ti atomi i molekule?
Praktično prazan prostor s točkama koje stoje ili se kreću nevjerojatnom i nezamislivom
brzinom. Izračunato je da, kad bi se materija fizičkog tijela ljudskog bića kondenzirala
uklanjanjem svih praznih prostora, to bi se svelo na mrlju prašine toliko malenu da bi za njeno
viđenje trebalo povećalo. Razmišljajmo neko vrijeme kakav dojam stvarnosti ove pokretne
točke u svemiru stvaraju u našoj svijesti. Ako to nije maya ili obmana, želimo znati što je. Kad
ljudi govore o ovim životnim stvarnostima kao da su samo filozofski pojmovi, posve nesvjesni
strašnih tajni kojima smo okruženi, podsjećamo se na odgovor indijskog mudraca kad ga netko
pita što je najveće čudo na svijetu. Odgovorio je bez oklijevanja, da je najčudnija stvar bila
- 110 -
činjenica da ljudi vide kako drugi svuda i cijelo vrijeme oko njih umiru, a ne pitaju se kad smrt
može zadesiti njihovo vlastito fizičko tijelo. Spomenuo je samo jedan aspekt misterije, ali se
zapravo odnosio na misteriju života kao cjeline i obmanu koja nas tjera da vidimo život sasvim
drugačije od onoga što zapravo je. Mislim da sam dovoljno govorio o postupku istraživanja duž
znanstvenih linija i da sada možemo razmotriti još jedan postupak izravno povezan s našim
svakodnevnim iskustvima, postupak koji su mudraci prošlosti usvojili u proučavanju prirode
života i svijeta u kojem živimo.
Ispitali su obični ljudski život s nezavisne točke gledišta i otkrili da nije onakav kakav se
površinski čini. Mladiću koji ulazi u život s mladenačkim željama, život se općenito čini poput
kreveta punog ruža. Kako stari, ta ružičavost postupno nestaje i počinje shvaćati da je život
mješavina ugodnih i bolnih iskustava i zbog ugodnih iskustava spreman je tolerirati i proći kroz
bolna iskustva sve do kraja svog života, stvarajući tako u svakoj inkarnaciji karmu svih vrsta i
ostajući vezan za kotač rođenja i smrti. ali taj se pojam ljudskog života temelji na površnom
pogledu na život. Ako se život razmatra u svjetlu Buddhija, rađajući unutar duše pravo
razlučivanje, on se vidi u sasvim novom licu i zaključak koji se temelji na ovoj dubljoj viziji
najbolje je formuliran u dobro poznatom aforizmu Yoga-Sutri od Patanjalija (II, 15): "Ljudi koji
su razvili razlučivanje spoznaju da sva patnja proizlazi iz promjene, tjeskobe i utiska, kao i
zbog međusobnih sukoba guna i vrtti uma."
Ovo je središnja Sutra teorije Klesha koja je razvijena u prvom dijelu drugog poglavlja Joga-
Sutri. Ovdje nije nužno raspraviti tu Sutru. ali mislim da bismo trebali studirati tu Sutru
samostalno i temeljito, te pokušati doći do vlastitog zaključka. Ne bismo trebali prihvatiti tu
izjavu jer je dana u drevnoj studiji koja se smatra autoritativnom. Trebamo razmisliti o tim
idejama i pokušati ostvariti njihov stvarni značaj bez straha od suočavanja s činjenicama.
Je li Patanjali jedini mudrac drevnih vremena koji je iznašao ovo općenito pesimistično gledište
na ljudski život? Ne! Svaki veliki Učitelj koji je došao osloboditi ljude veza obmana i ograničenja
nižeg života, te ih voditi u područja Duha, započeo je s ove točke. Uzmite, na primjer, sljedeći
citat iz Svjetla Azije koji vrlo jasno iznosi život i učenje Buddhe:
Prva Istina je Patnja. Ne ismijavaj se!
Život koji te nagrađuje je dugotrajna agonija:
Samo njegove boli prebivaju, njegova zadovoljstva su
Kao ptice koje svijetle i lete.
Bol rođenja, bol bespomoćnih dana,
Bol gorljive mladeži i bol jeke muškosti;
Bol jeze prosijedih godina i gušenja smrti,
One ispunjavaju vaš bijedni vijek.
Cijelo učenje Buddhe prožeto je tom idejom da život, koji je svima nama poznat, nije ono što
se pojavljuje na površini. Da je iluzoran, promjenjiv i pun bijede i da ga stoga moramo pokušati
nadići slijedeći postupak koju je iznio Svojim Osmerostrukim Putem.
- 111 -
Ovo stanje neznanja u kojem živimo najslikovitije je prikazano u Glasu Tišine kako će to
prikazati sljedeći citati:
Tri Dvorane, o umorni hodočasniče, dovode do kraja muka...
Ime prve dvorane je Neznanje - Avidya.
To je Dvorana u kojoj si ugledao svjetlo, u kojoj živiš i u kojoj ćeš umrijeti.
Ako želiš sigurno proći prvom Dvoranom, ne dozvoli da ti um zamijeni vatru žudnje koja tu gori
za sunce Života.
Mudraci se ne zadržavaju u gajevima čulnosti.
Mudraci ne obraćaju pažnju na sladunjave glasove iluzija.
Noćni leptir, privučen svjetlucavim plamenom tvoje svjetiljke osuđen je na propast u ljepljivom
ulju. Nesmotrena duša koja se ne upusti u borbu sa varljivim demonom iluzija, vratit će se na
zemlju kao rob Mare.
Promatraj to Mnoštvo Duša. Pogledaj kako lebde nad uzburkanim morem čovjekova života i
kako iscrpljene krvare polomljenih krila i jedna za drugom padaju na uzburkane valove. Divlji
vjetri ih bacaju tamo-amo, progone oluje i nestaju progutane u prvom većem vrtlogu.
Bhagavad-Gita je prepuna sloka koji ukazuju na iluzornu i nepopustljivu prirodu ovog života u
koji smo uključeni i od kojeg se možemo osloboditi pomoću spoznaje i privrženosti. Slijedeće
sloke opisuju obmane stvorene našim željama i nedostatkom razlučivanja:
Kao što plamen obavija dim, kao što se zrcalo zaprašuje, kao što embrio okružuje amnion,
tako je Ovo (znanje o našoj istinskoj prirodi) obavijeno od nje (želje). (III.38)
Obavijena je mudrost stalnim neprijateljem mudrosti u obliku želje koja je nezasitna poput
vatre. (III 39)
Osjetila, um i razum smatraju se njenim sijelom; putem kojih, obavija mudrost, tako zbunjujući
stanovnika u tijelu. (III 40)
Nekoliko gore navedenih citata baca svjetlo na početni problem s kojim se suočava svaki
aspirant, odnosno njegovim ostvarenjem istinske prirode našeg običnog života. Iz ovog
ostvarenja proizlazi motivirajuća sila koja mu omogućuje da usvoji pravilna sredstva za
izdizanje iznad tih nepoželjnih uvjeta, s pravom ozbiljnošću, a ne rutinski. Stotine se takvih
citata može dati iz svetih spisa svijeta ili učenja velikih Učitelja čovječanstva, ali to nije nužno.
Ono što je potrebno nije upoznavanje s tim idejama, koje su općenito poznate među
studentima Božanske Mudrosti, već ostvarenje istinitih činjenica koje se odnose na naš
normalan život. Ovo ostvarenje bitno se razlikuje od običnog znanja ili vjere. Ono je priroda
"svijesti", a ne misli. Ono nije rezultat razmišljanja ili razumijevanja, nego osvjetljenja uma
svjetlom Buddhija, koje je označeno sanskrtskom riječi "viveka". Postavlja se pitanje može li
se ta svjesnost razviti samo razmišljanjem o iluzornom aspektu života kao što je gore
navedeno. Ne nužno. No, ozbiljno, uporno i duboko razmišljanje o ovoj prirodi, uvođenjem
pomaka u područje višeg uma, poticanjem naših intuitivnih sposobnosti, i kao posljedica toga,
- 112 -
svjetlost Buddhija može prodrijeti i postupno rasvijetliti naše umove. Molitva, ozbiljna i
intenzivna, u kombinaciji sa dubokim mišljenjem može uvelike pomoći proces. Kombinacija
ozbiljne misli i intenzivne emocije vrlo je učinkovita u poticanju naše intuitivne sposobnosti jer
su misao i emocija dva aspekta intuicije. Drugi način koji nam je na raspolaganju je uporaba
mantre. Na primjer, Hindusi mogu koristiti Gayatri Mantru koja potiče budičke sposobnosti. Ali,
naravno, neće mehaničko i rutinsko ponavljanje mantre donijeti rezultate, već ponavljanje pod
ispravnim uvjetima našeg uma i emocija.
Budući da osvjetljenje uma svjetlom Buddhija ovisi o stanju uma - koliko je čist, miran i
usklađen - opće stanje uma također je važan čimbenik problema i ne može biti zanemaren.
Život se ne može podijeliti u vodonepropusne odjeljke, a problem samootkrivanja ne može se
rješavati pojedinačno, iako možemo započeti s nekoliko jednostavnih stvari i postupno
povećati područje našeg napora.
Bez obzira na način koji je upotrijebljen, naš bi cilj trebao biti stjecanje stvarne svijesti o
nestvarnoj prirodi života u koji smo uključeni. Ta svjesnost može stvoriti neku vrstu praznine ili
praznine u ranim fazama, te se može javiti pojava bezvrijednosti života ako nam se oduzmu
svi naši svjetovni interesi, ako ostanemo takoreći visiti u praznini. ali ovo je samo privremena
faza koja prolazi kako svjetlost Buddhija postane jasnija i jača. Moramo biti spremni suočiti se
s činjenicama života i ne dopustiti da naš um pobjegne od njih kako god neugodnima ili
strašnima mogu izgledati na početku tog procesa samootkrivanja. Ne bismo smjeli zaboraviti
da u svjetlu Buddhija ne samo da vidimo iluzornu prirodu našeg običnog života već i počinjemo
'osjećati' naš pravi život koji je skriven ispod iluzornog života. Dakle, ova neugodna faza mora
postupno prolaziti i dati mjesto drugoj u kojoj osjećamo neobičan dotok snage, mira i radosti u
sebi, unatoč svjesnosti o iluzornoj i nestalnoj prirodi stvari među kojima živimo, krećemo se i
radimo.
Otkrivanje ovog iluzornog i nestvarnog aspekta našeg običnog života bilo bi besmisleno
poduzimanje kad ne bi bilo bijega iz ovoga života. U tom bi slučaju najbolji put bio da
zaboravimo sve o tim stvarima, i poput noja držimo glavu zakopanu u našim običnim užicima
i svjetovnim težnjama. To je ono što oni koji ne vjeruju u unutarnji život Duha pokušavaju učiniti
i čine. I logički su savršeno u pravu. Bilo bi apsurdno lišiti se bezvrijednih trivijalnih poteza i
užitaka koje život nudi, ako nam nije spremljeno ništa bolje. Ali, srećom, život koji znamo nije
jedini život koji postoji. Nije pravi život duše. Čeka nas daleko veći i beskrajno stvarniji život, i
predodređeni smo da ga prije ili kasnije pronađemo. Skriven je unutar nas, u samom središtu
našeg bića, iza svijenosti našeg uma, ispod vrlo iluzornog života koji živimo. Što je logičnije za
one koji vjeruju u život Duha nego da pokušaju raskriti pokrivače koji pokrivaju tu unutarnju
Stvarnost? Što može biti gluplje nego dopustiti da ovo Svjetlo ostane skriveno i živi u tami, da
živi u neznanju i bijedi kad nas Ocean Mudrosti i Blaženstva doslovno obavija?
U narednom ćemo poglavlju nastojati mentalno proviriti u unutarnji i stvarni svijet koji je skriven
u nama i u koji nas svi veliki duhovni Učitelji pozivaju da uđemo, tako da nam nadahnuće koje
možemo dobiti iz takvog pogleda može pružiti dodatni poticaj da pokušamo ući u ovaj pravi
svijet u pravu ozbiljnost.
- 113 -
XVIII POGLAVLJE
SAMO-OTKRIVANJE – STVARNI SVIJET KOJI NAS ČEKA
U posljednjem poglavlju bavili smo se problemom buđenja u nama, koji je pravi duhovni nagon,
bez kojeg se ne može utabati put samo-otkrivanja. Predložene su dvije vrste pristupa ovom
problemu. Prvi od njih ovisi o bliskom i ozbiljnom ispitivanju našeg života i svijeta koji
poznajemo i u kojem živimo. S ciljem da saznamo je li nam neophodno odlučiti se da
promijenimo naš unutarnji život umjesto da plovimo besciljno, ili da činimo slabe i neodlučne
pokušaje koji se općenito izrode u samo rutinske aktivnosti našeg uma ili tijela. Drugi pristup
ovisi o ozbiljnom mentalnom ispitivanju drugog svijeta u kojeg želimo i nadamo se ući, kako
bismo mogli ostvariti, ako je moguće, ono što nedostaje, prema našoj procjeni, ugodi i
zadovoljstvu ovog svijeta.
Već smo raspravljali o prvoj vrsti pristupa u prethodnom poglavlju i vjerojatno do neke mjere
vidjeli da svijet u kojem živimo nije onakvim kakav se čini na površini, a naše samozadovoljstvo
dugujemo činjenici da nismo doista svjesni svoje istinske prirode. Hajdemo se sada nositi s
drugom vrstom pristupa i pokušajmo shvatiti prirodu drugog svijeta u koji možemo ući. Vidjeli
smo jednu sliku, sada pokušajmo pogledati drugu. Kad koristimo riječ "shvatiti" u ovom
kontekstu, ne mislimo na ostvarenje u smislu stvarne svjesnosti, koja dolazi mnogo kasnije,
već na obično ostvarenje činjenice da je život u ovom drugom svijetu daleko bogatiji, stvarniji
i živopisniji od naše najviše predodžbe punog i sretnog života ovdje. U nekim smo se
prethodnim poglavljima bavili prirodom duhovnih i božanskih svjetova koji su skriveni unutar
nas. To su oni koji predstavljaju pravi svijet u koji nas svi veliki duhovni Učitelji pozivaju.
Bez obzira na široku proširenost materijalizma u sadašnje vrijeme, dokazi o postojanju takvog
stvarnog svijeta unutar nas i mogućnosti ulaska u njega su toliko neodoljivi da netko tko ga
ispituje otvorenim umom vjerojatno neće samo postati uvjeren u njegovo postojanje već i izvući
znatno nadahnuće iz takvog ispitivanja. No, iz činjenice da je lako doći do takvog uvjerenja ne
znači da i iz takvog ispitivanja možemo dobiti i neke ideje o prirodi stvarnog svijeta. Tu je
teškoća. Čak i oni koji su ušli u ovaj svijet ne mogu dati, onima koji znaju samo za nestvaran
svijet, bilo kakvu ideju o tome kakav je stvarni svijet. Sve što mogu učiniti je da svjedoče da
postoji i da svako ljudsko biće može u njega ući. Ništa više. Ova nesposobnost dijela onih koji
znaju ovaj svijet je prirodna i priznata činjenica da je ovaj svijet izvan granica intelekta i da se
moraju nadići niže razine uma kako bi ušli u njega. Svaki njegov pokušani opis, mora biti
nejasan, neizravan, simboličan ili izražen negacijom. Ta se činjenica može opravdati od strane
skeptika koji se drži agnostičke pozicije, i od neodlučnih koji ne čine ništa kako bi se oslobodili
iluzija i privlačnosti ovoga svijeta. Zato će postojanje i priroda ovog stvarnog svijeta ostati
zauvijek tajnom, a samo oni koji su sposobni i spremni za ulazak u njega, moći će u ovim
nejasnim i velom zaklonjenim opisima prepoznati poziv Božanskoga, oni koji su u izgnanstvu
kako bi se vratili u svoj pravi dom.
Premda nema odgovarajuće ideje o prirodi stvarnoga svijeta može se dati nekoliko slijedećih
izvadaka iz učenja duhovnih Učitelja koji će pokazati nedvosmislenu prirodu njihovih izjava o
postojanju ovog stvarnog svijeta i mogućnosti ulaska u njega od strane svakog pojedinca koji
posjeduje potrebne kvalifikacije.
«Otvaranje cvijeta je veličanstveni trenutak kad se budi opažanje, s čim dolazi povjerenje,
znanje, sigurnost. ...
- 114 -
Znaj, o učeniče, da oni koji su prošli kroz tišinu i osjetili njezin mir i snagu, oni čeznu da i ti
prođeš kroz to.» (Svjetlo na Stazi)
Vjerujte mi, dođe trenutak u životu jednog Adepta kad su teškoće koje je prolazio tisuću puta
nagrađene. Kako bi stekao daljnje znanje, ne prolazi više kroz sitan i spor proces istraživanja
i uspoređivanja raznih predmeta, već se prima trenutni, sveobuhvatni uvid u svaku prvu
istinu.... adept vidi, osjeća i živi u samom izvoru svih temeljnih istina - Univerzalnoj Duhovnoj
Suštini Prirode, Shivi, Stvoritelju, Razoritelju i Obnovitelju. "(Pisma Mahatmi A. P. Sinnettu)
"Najviša spoznaja rođena svjesnošću Stvarnosti je transcendentna, uključuje spoznaju svih
objekata istodobno, odnosi se na sve objekte i procese bilo u prošlosti, sadašnjosti i
budućnosti, a nadilazi i Svjetski Proces." (Yoga-Sutra III 55)
Mogli bismo uzeti stotine izvadaka iz Svetih pisama svijeta ili pisama mistika, okultista i
mudraca, svi ukazuju ne samo na postojanje stvarnog svijeta skrivenog unutar ovog
nestvarnog svijeta, već i na svjedočenje činjenici da je ovaj svijet Stvarnost koja je puna
blaženstva i transcendentalnog znanja. A na studentu je da proučava i duboko razmišlja o
takvim savjetima o stvarnosti unutarnjeg života i da na taj način, ako je moguće, probudi svoju
intuiciju.
Osim ovog svjedočanstva vidovnjaka i mudraca, dokazi od same znanosti, ako se prouče
otvorenog uma, upućuju na postojanje stvarnijeg svijeta unutar nas. Vidjeli smo dok smo se
bavili fizičkim svijetom i njegovom prirodom u posljednjem poglavlju, da beskonačni broj točaka
koje se kreću golemom brzinom stvaraju predivan svijet u našem umu koji objektivno
uočavamo oko nas kao svijet oblika, boje i izuzetne ljepote. Očito je apsurdno pretpostaviti da
bi beskonačni broj pokretnih točaka mogao proizvesti ili dovesti do postojanja takvog svijeta
samog po sebi. One mogu samo potaknuti uočavanje takvog svijeta i stoga u stvarnosti mora
postojati unutar nas mnogo stvarniji svijet koji je neovisan o tim pokretnim točkama.
Slično tome, s obzirom na iluziju stvorenu slijedom stanja koje zovemo vrijeme, mora postojati
svijet Stvarnosti koji postoji unutar Univerzuma i koji se razvija unutar nas, kao pojava u
vremenu i prostoru. Kako se ova ogromna panorama odvija u svemiru i vremenu koja svugdje
pokazuje inteligenciju i dizajn, koju vidimo oko nas, ne dolazeći niotkuda, već kao rezultat
kretanja bez opažajnih točaka različitih načina i različitih brzina? Pa ipak, to je logična
apsurdnost na koju se svodi znanstveni materijalizam i s kojom se mora pomiriti kako bi
opravdavao svoju nepromišljenu potragu za znanjem i moći, a da se ni ne pomisli na temeljne
probleme života i ne pokušava ići dublje u uzroke koje proizvodi fenomen prirode. Znanstveni
materijalizam će ići bilo kamo i preuzeti bilo što, prije nego se suglasi da razmotri postojanje
Stvarnosti skrivene unutar Univerzuma, čak i samo kao privremenu hipotezu.
Okultna doktrina, koja se temelji na izravnom iskustvu velikih Adepta, a ne na filozofskoj
špekulaciji, pruža pravo objašnjenje i pomiruje postojanje oba svijeta, svijeta materije i svijeta
uma. Ona jasno izjavljuje da su oba ova svijeta izrazi stvarnog svijeta i ukorijenjeni u stvarnom
svijetu koji svojim dijeljenjem stvara pojave temeljene na odnosu subjekta i objekta. Izjavljuje
da je moguće nadići pojavni svijet i spoznati pravi svijet koji baca sjene u obliku tih pojava.
Kada vidimo sjene na zaslonu kinematografske slike i kada se zainteresiramo za igru sjena,
to je zato što smo svjesni činjenice da su ove sjene proizvedene od strane stvarnosti koje
odgovaraju stvarnim muškarcima, ženama i djeci koja su na filmu. Također znamo da drama
koja se odigrava pred nama nije samo igra koju proizvode glumci, već da odgovara stvarnim
- 115 -
situacijama koje nalazimo u ljudskom životu. To su činjenice povezane s našim stvarnim
životom, koje su odgovorne za izvanredni interes s kojim prilazimo slici, a ne samo sa sjenama
na zaslonu.
Ovo nam daje naznaku činjenice da se jako zanimamo za nerealni i nestalni svijet u kojem
živimo i krećemo se. Naš interes za ovaj pojavni svijet proizlazi iz činjenice da su te pojave
sjene stvarnosti koja je u nama, iako nevidljiva. To je i ta činjenica koja daje osjećaj stvarnosti
ovim sjenama i čini da ih uzimamo kao stvarne dok ne otkrijemo da su to samo sjene. Svijet
iluzije je sjena stvarnog svijeta i kad krenemo na put samootkrivanja pokušavamo napustiti
sjenu kako bismo shvatili stvarnost kojom se te sjene bacaju na našu svijest. Ako nesvjesno
trčimo za sjenom i odjednom shvatimo da je to samo sjena, što ima uznemirujuće u tome? Taj
osjećaj ništavila i praznine, koji nas ponekad obuzima kad se rodi razlučivanje, dio je iluzije i
mora proteći vrijeme. Trebalo bi nam biti drago što možemo biti uznemireni u našem
samozadovoljstvu i zahvalni na ovoj prilici da skrenemo pogled sa sjene i podignemo ga da
vidimo Stvarnost koja stvara sjenu. Kad dijete vidi sjenu aviona koja se kreće po tlu, odmah
podigne oči prema nebu da vidi pravi avion koji baca tu sjenu. Dakle, kada vidimo život koji
nas okružuje kao niz pojava koje su nestvarne, trebamo pokušati pogledati unutar sebe u
potrazi za Stvarnošću koja proizvodi ove pojave. Jer iz središta naše svijesti dolaze te sjene
projicirane na van.
Duboko razmišljanje o prirodi ove Stvarnosti kao što je prikazano u Svetim pismima ili u
tvrdnjama mistika i okultista može nam dati poticaj da uđemo u sebe i započnemo istraživati
dublje kutke naših umova, ali ono općenito ne daje odgovarajući poticaj jer se većina ovog
rada odvija na razini intelekta. Ono što nam je potrebno jest razvoj snažne privlačnosti prema
Božanskom životu u nama koji će nas privući prema sebi i pružiti potrebnu motivirajuću moć
koja nam općenito nedostaje. Ova privlačna ili prianjajuća sila nije ništa drugo do ljubav prema
Bogu ili bhakti. Stoga ako želimo imati snažan duhovni poriv unutar nas, to znači da najprije
moramo zaista razviti ljubav prema Onome što želimo otkriti.
Ta ljubav u kombinaciji s dubokom misli također će potaknuti sposobnost intuicije u nama, a s
razvojem Buddhija i njegovim pronicanjem naših umova ne samo da će se svi naši problemi
početi rješavati, već će se početi razvijati i naš unutarnji život.
Važno je za istaknuti da je ljubav privlačnost između fragmenta Božanstva i ostalih fragmenata,
ili prema Cjelini iz koje su izvedeni ti fragmenti. To je privlačnost koja se osjeća kada su ti
fragmenti omotani u odvojenim omotima uma i materije. Pa je ta sila obrnuta sili koja drži te
fragmente u manifestaciji. Zbog svoje prirode, ljubav nas, dakle, želi izvesti iz manifestacije i
na taj način vratiti naše integrirano stanje u kojem smo svjesni svojeg jedinstva s Cjelinom,
kao i sa fragmentima koji su dio te Cjeline. Može se također istaknuti da je to spajanje ili
prianjanje fragmenata uvijek praćeno užitkom, srećom ili blaženstvom, različitim riječima koje
označavaju istu stvar na različitim razinama. Što je dublja razina na kojoj se postiže ili osjeća
ta jednota, to je finiji i izuzetniji doživljaj kojim rezultira.
Može se postaviti pitanje: što se događa s ljubavlju i njenim pratećim blaženstvom kad se
postigne potpuna svijest o integriranoj svijesti i kad se fragment ujedini s Cjelinom? Očigledno,
ljubav može postojati samo između razdvojenih bića? A kada se postigne jedinstvo, odnos koji
postoji između njih više se ne može zvati ljubav. U što se dakle pretvara ljubav? S jedne strane,
u čistu svijest Jednosti, a s druge strane, u to Stanje koje se odražava u obliku blaženstva,
sreće ili užitka na nižim razinama. Na sanskrtu mi to stanje nazivamo Ananda. Ananda je izvor
- 116 -
i pratioc blaženstva, sreće i užitka na razini gdje nema razdvojenosti, nego postoji Jedinstvo.
To je aspekt Božanske Svjesnosti u njenom najvišem stanju, koji odgovara užitku, blaženstvu
ili sreći koji se mogu smatrati njenim umanjenim oblicima. Ne postoji riječ na engleskom jeziku
koja bi imala isto značenje. Riječ 'Mir' često se koristi za označavanje najvišeg stanja
blaženstva, ali ne prenosi puno značenje riječi 'Ananda'.
Razlog zašto je ovo pitanje ljubavi dovedeno ovdje je da ukloni sumnju, ponekad prisutnu u
umovima nekih ljudi, a s obzirom na mjesto ljubavi u duhovnom životu. Čini se da neki od njih
smatraju da je moguće kretati se putem samospoznaje, bez ikakve predstave o ljubavi. Oni
mogu citirati primjere mudraca koji nisu pokazivali mnogo emocionalne ljubavi u svojim
životima, iako su pokazali izniman stupanj spokojstva i mira. Pokazuje li to da ljubav nije imala
nikakvu ulogu u njihovom razvoju? Nikako. Možda ne emocionalna ljubav, ali ljubav i nije nužno
emocionalna. Njezin izraz ovisi o mediju kroz koji se izražava. Ako pronađe izraz kroz astralno
tijelo, onda poprima oblik snažnog osjećaja kojeg obično povezujemo s ljubavlju. Ako se
izražava samo putem čistog intelekta, može joj nedostajati emocionalni osjećaj, ali će biti u
obliku žestoke intelektualne istrage koja može tragati za Istinom i doći do nje čistom silom
prodornog razlučivanja. Putem Jnana yoge. A ako pronađe izraz kroz treći aspekt ljudske
prirode, Volju, razbiti će sve prepreke koje razdvajaju pojedinca od Objekta njegove potrage
jednostavnom snagom volje i ujediniti ih na različitim razinama usredotočenjem a zatim i
nadilaženjem uma. Pronicljiv učenik će vidjeti isti princip zajedničke privlačnosti i prianjanja u
sva tri slučaja, ali poprimajući različite oblike prema mediju kroz koji djeluje. A nije potrebno da
u slučaju pojedinca ovaj izraz kroz određeni medij ostane isti cijelo vrijeme. Može se i mijenjati
u skladu s fazom razvoja kroz koju prolazi, ponekad u istom životu, ali općenito u različitim
životima.
Ista vrsta promjene može se dogoditi kada se promijeni razina umjesto medija. Čak i
emocionalna ljubav mijenja svoj karakter kada se prenese na dublju razinu, budičku razinu.
Ona postaje dublja, suptilnija i manje nasilna i pokazivačka. Zato Bhakte ili sveci koji pokazuju
nasilne izljeve osjećaja u ranijim fazama, postaju spokojniji i uravnoteženiji kada njihova ljubav
postane zrela. Intenzitet ljubavi se nije smanjio, dapače ogromno se povećao, ali sada teče
kroz dublji kanal, pa je tako kontroliraniji i manje pokazivački.
Ista stvar se događa opet kada se ljubav prebaci na još višu razinu u integriranoj svijesti. Tada
poprima oblik koji teško možemo zamisliti, iako ga označavamo riječima kao što su Ananda,
Mir, itd. A budući da u ovoj integriranoj Svijesti ili Stvarnosti imamo miješanje svih aspekata
naše prirode, svi oblici ljubavi koji se pojavljuju toliko različito na nižim razinama poprimaju isti
oblik različitih nijansa i obojenja zbog individualne jedinstvenosti individualnosti.
Stoga nemojmo pretpostavljati da se ljubav može izraziti samo u obliku emocionalnog
osjećaja, iako u ranijim fazama razvoja općenito ima taj oblik. Ali, bez obzira na oblik koji
poprima, ona ima onu bitnu kvalitetu koja neodoljivo povezuje tražitelja i traženo, te tako pruža
potrebnu motivirajuću moć ili duhovni nagon koji se naziva mumukshatva na sanskrtu. Vidjeli
smo tako nužnost i mjesto ljubavi u ovom procesu samo-otkrivanja. Razmotrit ćemo njenu
prirodu i neke metode njenog razvoja u XX i XXI poglavlju.
Dopustite da sada dođemo do druge vrste poteškoća, koje mnogi aspiranti osjećaju kada su
stekli neophodno uvjerenje i ubrzano gaze putem unutarnjeg otkrivanja, poteškoća u odabiru
određenog puta koji je najprikladniji za njihov temperament i stupanj razvoja. Ta je poteškoća
zapravo ukorijenjena u uvjerenju da za svakog pojedinca postoji samo jedan put kojim se mora
- 117 -
kretati od početka do kraja. On mora ići putem znanja, ljubavi ili akcije, ili bilo kojim drugim
putem koji mu može preporučiti njegov guru. Teško je shvatiti kako je to pogrešno shvaćanje,
kad postoje vrlo jasne izjave koje upućuju na suprotno. Uzmite, na primjer, ove dvije izjave u
Svjetlu na putu:
„Svaki je čovjek u potpunosti sebi samom put, istina i život.“
„Ne traži bilo kojim putevima. Za svaki temperament postoji put koji njemu izgleda najpoželjniji.
ali put se ne nalazi samo odanošću, samo vjerskom kontemplacijom, samo gorljivim
napredovanjem, samopožrtvovnim radom, pažljivim promatranjem života. Svaki od tih koraka
može povesti učenika samo jedan korak naprijed, a svi su potrebni da se popne uz ljestve.“
Nismo mogli imati nedvosmisleniju izjavu, i to baš od Adepta okultizma.
Ali osim takvih jasnih naznaka o tom pitanju, sama priroda čovjeka, njegovo podrijetlo, način
evolucije, njegova konačna sudbina, isključuje ideju da stekne svestrano savršenstvo slijedeći
samo jedan određeni put. Čovjek ima mnogo aspekata u nižoj i višoj prirodi. Kako se svestrano
savršenstvo može razviti slijedeći jednu određenu metodu razvoja? Može li se zamisliti,
razvijeno na visokom stupnju, savršeno ljudsko biće bez ljubavi, znanja, volje ili sposobnosti
za učinkovito djelovanje? I mogu li se ti različiti aspekti njegove prirode razviti do savršenstva
bez njihovog treninga na različitim linijama, u različitim sredinama i usvajanjem različitih vrsta
metoda i tehnika u različito vrijeme? Ako ne, onda je očito da on mora usvojiti različite metode,
s vremena na vrijeme, u njegovu tijeku evolucije. Prirodno je da se u jednom trenutku
usredotočuje na jednu metodu jer, prvo, određena kvaliteta može biti najbolje razvijena
intenzivnim usredotočenjem određeno vrijeme na nju samu, i drugo, jer su okolina i okolnosti
u kojima se pojedinac nalazi općenito takvi da su prikladni za razvoj samo jednog aspekta
njegove naravi. To je ta nužnost usredotočenja na jedan aspekt naše prirode u jednom životu
ili jednom razdoblju života, prikladno temperamentu koji ide jednim određenim putem. ali naše
okruženje se može promijeniti, ili se naše unutarnje potrebe mogu promijeniti, a drugačija
metoda ili linija razvoja može postati ne samo poželjna već i neizbježna.
Dakle, ova usredotočenost na određeni aspekt naše prirode slijeđenjem određenog puta treba
se promatrati kao faza našeg razvoja, a ne u svjetlu naše individualne jedinstvenosti, a mi
bismo trebali biti spremni prebaciti se na drugu liniju kada se potrebe našeg unutarnjeg razvoja
učine neophodnim. Čak i kad se usredotočimo na jedan aspekt ne bismo smjeli pogriješiti da
namjerno zanemarimo i druge aspekte koji se moraju razviti. Život se ne može podijeliti u
vodonepropusne odjeljke i nije moguće u visokom stupnju razviti jedan aspekt bez paralelnog
razvoja drugih aspekata. Ako to pokušamo učiniti biti ćemo neuravnoteženi i neprihvatljivi, a
naša će se učinkovitost uvelike smanjiti. Naš cilj bi trebao biti savršenstvo i uravnoteženi
razvoj, iako usredotočenost na razvoj jednog određenog aspekta može za neko vrijeme značiti
izniman naglasak na tom aspektu.
Razvijanje ljudske svijesti i Božanske Savršenosti u ljudskom biću je takav iznimno nježni
individualni proces za koji koristiti riječ „put“ izgleda kao svetogrđe. Svaka se duša otvara
iznutra prema zakonu vlastitog bića i nitko ne može predvidjeti kako će se otvoriti i koju će fazu
proći kroz sljedeće stanje. Ukalupiti ga ili ga nasilno otvoriti na određeni način je poput
rastvaranja ružinog pupoljka kako bi se otvorio u cvijet. Gdje je put kada gledamo otvaranje
ružinog pupoljka i nastajanje potpuno rascvjetalog cvijeta? Možemo li reći da ruža slijedi
određeni put razvoja? Na neki način da, jer prolazi kroz niz sličnih transformacija, jednu za
drugom, pod utjecajem sila koje djeluju iznutra i bez nje. No, ovaj put to nije ukalupljenost u
- 118 -
kojem je njena aktivnost ograničena, već niz transformacija koje se odvijaju iznutra prema van.
U slučaju ruže, priroda i redoslijed takvih transformacija do određene mjere unaprijed je
određen, jer mora odgovarati arhetipu. ali slučaj ljudskog bića je drukčiji. On ne odgovara
arhetipu i stoga sva ljudska bića ne napreduju na isti način i ne slijede unaprijed određenu
seriju transformacija. Kad bi tako bilo, zaista ne bi bilo slobode za čovjeka da se oslobodi kad
god to želi. Svi bi morali čekati na sedmu rundu kao što su to mnogi od nas i odlučili učiniti. ali
to nije tako. Svaka duša je jedinstvena i mora izraziti svoje jedinstveno savršenstvo koje je
vječno prisutno u Monadi. Kako će se to savršenstvo izraziti u pojavnom svijetu nije unaprijed
određeno. No ovdje nije nužno ići u to pitanje, jer će biti u potpunosti raspravljeno u komentaru
Sutre IV-12 u „Znanosti Yoge“.
Vraćajući se na točku, može se reći, dakle, da mi zaista ne odabiremo neki put jednom
zauvijek. Umjesto toga mi slijedimo određenu metodu neko vrijeme prema potrebama našeg
unutarnjeg razvitka. Kako znati koja je naša potreba i koju metodu treba slijediti pitanje je koje
nas dovodi do treće poteškoće koju općenito doživljavaju aspiranti, a to su smjernice na putu.
To pitanje će biti raspravljeno u XXVI poglavlju.
- 119 -
XIX POGLAVLJE
STUPNJEVI ZNANJA, MUDROSTI I OSTVARENJA
Već smo proučili cjelokupni sastav Monade. Vidjeli smo da se ona izražava na duhovnim
razinama kao besmrtna Individualnost a na najniže tri razine kao privremena osobnost. Budući
da je osobnost samo privremeni izraz za stjecanje iskustva i razvijanje mentalnih i duhovnih
sposobnosti Individualnosti i potpuno nestaje na kraju svake inkarnacije nakon što preda
suštinu svog života Individualnosti, ne može se smatrati da se razvija, iako postaje bogatija,
složenija i učinkovitija kako se evolucija nastavlja. Može se smatrati samo privremenim
instrumentom Individualnosti i ništa više. A Individualnost ili Jivatma je ta koja postoji od života
do života i postupno se razvija, razvija svoje mentalne i duhovne sposobnosti i služi kao stalni
instrument Monade.
Znamo da se Individualnost izražava kroz tri načela koja su poznata kao Atma-Buddhi-Manas
i ta načela pronalaze izraz uglavnom na atmičkoj, budičkoj i višoj mentalnoj razini. Aspirant se
brine za razvoj ovih triju načela kroz njihove nositelje, koji doista predstavljaju ljudsku evoluciju.
Razvoj triju nositelja osobnosti samo služi višem razvoju. U najmanje, u ovom zadatku samo-
otkrivanja, mi se uglavnom bavimo sa tri viša nositelja i načela, iako, naravno, ne možemo
zanemariti ni niže nositelje.
Jedna važna točka koju treba napomenuti o tri viša načela i nositelja je da se razvijanje tih
načela i evolucija odgovarajućih nositelja odvijaju općenito odozdo prema gore, tj. redom od
Višeg Uma, Buddhija do Atme. Zraka ili temeljni tip pojedinca također je čimbenik u ovom
poretku evolucije, ali možemo generalno reći da se prvo razvija Viši Um, pa Buddhi i na kraju
Atma. Treba što je više moguće slijediti gore navedenu liniju i redoslijed, kojim bi se trebala
pokušati praktički razviti ta načela.
Moramo početi s proučavanjem teorijskih shvaćanja u pogledu prirode Stvarnosti i njene
pojave, kao i metodama koje se usvajaju u otkrivanju ove Stvarnosti u nama samima.
Nastojanje da dokučimo i shvatimo ove filozofske koncepcije o skrivenim stvarnostima života,
dovest će u aktivnost i razvoj naš Viši Um.
U sljedećoj fazi trebamo pokušati prevesti ideale duhovnog života utemeljene na tim
koncepcijama u akciju i time preobraziti naše intelektualno znanje u mudrost. Istodobno bismo
trebali pokušati razviti predanost ili ljubav i učiniti je sastavnim dijelom našega karaktera jer je
to najmoćniji način razvijanja budičkih sposobnosti i stjecanja istinske mudrosti. Znanje
stečeno s obzirom na ideale duhovnog života i nastojanje da se ovi duhovni ideali prevedu u
praktično življenje trebali bi nam omogućiti razvijanje budičke sposobnosti i dodavanje
mudrosti znanju. Ovo je druga i neophodna faza u sustavnom i učinkovitom rješavanju
problema samootkrivanja.
Postoji nekoliko razloga zašto se ovaj razvoj Buddhija, kroz predanost i samo-kulturu mora
postići u odgovarajućoj mjeri prije nego što prijeđemo na treću fazu u kojoj se vela i pokrivači
iluzije, koji skrivaju Stvarnost, uklanjaju jedan po jedan, a realnosti višeg života izravno se
ostvaruju, kulminirajući postignućem samo-ostvarenja. Prvi od ovih razloga je da na samom
početku moramo naći Svjetlost koja nas može pouzdano, sigurno i do kraja voditi na putu. Ovo
Svjetlo može doći samo iz našeg Buddhija. Drugi je da moramo postati samodostatni i neovisni
od vanjskih izvora sreće. Da je samo ljubav prema Bogu ili pobožnost ta koja nam može dati
ovu Samo-dovoljnost. Oguljivanje osobnosti i stvaranje unutarnjeg vakuuma, koji se odvija na
- 120 -
letu od usamljenog prema Samom, nije lako podnijeti ako nemamo taj unutarnji izvor radosti
koji se igra unutar nas. Mnogi aspiranti se okreću natrag i ponovno se uvaljuju u težnje
svjetovnog života jer nemaju unutarnje sredstvo podrške koje bi ih u međuvremenu podržalo.
Treći razlog je da sama Mudrost može dati osobi sve one osobine koje su neophodne za
sigurno i neprestano kretanje putem, točnije ispravni pogled, zrelost prosuđivanja i viđenja, te
slobodu od onih nižih sklonosti koje povlače osobu prema dolje i ponekad uništavaju njen život
kada ulazi u ova nova područja iskustva, znanja i moći.
Mudrost je stoga, sine qua non (lat., nešto što je bitno, op.prev.) i mora biti razvijena koliko je
moguće u drugoj fazi. Možda je ovdje spomenuto da je prava mudrost u dovoljnoj mjeri ne
samo nužna, već njeno posjedovanje znači prilično naprednu fazu u rješavanju problema
samo-otkrivanja. Prvo, jer to zahtijeva prilično težak i produženi napor kako bi se to postiglo i
jer je to možda onoliko koliko se većina aspiranata može nadati da će postići u jednom životu.
Drugo, jer plodovi Mudrosti nisu zanemarivi. Nažalost, naše ideje o Mudrosti nisu sasvim točne
i obojene su popularnim koncepcijama. Obično mislimo da je ona samo zrelost prosuđivanja i
sposobnost da uredno organiziramo svoj život koje proizlazi iz dugog i raznovrsnog iskustva.
ali mudrost, kako je shvaćena u okultizmu, nešto je sasvim drugačije. To je stanje uma koje se
postiže kad ga temeljito ozrači svjetlo duhovne sposobnosti nazvane Buddhi. Nitko ne može
razumjeti mir koji nadilazi razumijevanje, uvid koji može prodrijeti kroz iluzije života,
nepogrešivo znanje koje počinje utjecati u naše umove iznutra, nježnu simpatiju prema svemu
životu, istančan osjećaj opažanja našeg jedinstva s drugim ljudskim bićima, izvor radosti koji
se odigrava u nama iz čistog mira, sigurnost koju osjećamo kad osjetimo da živimo, krećemo
i imamo svoje biće u Njemu, izvjesnost koja dolazi kada postanemo i neodređeno svjesni da
je On slatko i silno uredio sve stvari, unutarnji sklad u kojem živimo s drugima čak i kad im se
suprotstavljamo na van, nitko ne može razumjeti ove stvari dok ne doživi osvjetljenje uma
svjetlom Buddhija. A to nisu mali dobici zauzvrat napora i žrtvi koje nam je potrebno učiniti da
bismo razvili Mudrost. Zapravo, oni su takve zadovoljavajuće prirode da bi mnogi aspiranti bili
sasvim zadovoljni ostati u ovoj fazi bez ikakvog napora da dalje napreduju. Oni dolaze vrlo
blizu svog ideala prosvijetljenog duhovnog života. ali to nije cilj, nego samo faza na putovanju,
temelj na kojem se gradi nadgrađe prosvijetljenog duhovnog života, duhovni život
samoostvarenog i oslobođenog bića koje je cilj ljudske evolucije.
Zato moramo sada prijeći na razmatranje slijedeće i posljednje faze u kojoj se Mudrost pretvara
u samo-ostvarenje, kada ne samo da imamo "osjet" Stvarnosti preko sposobnosti Buddhija,
već znamo Stvarnost izravno kroz našu Atmu fuzijom naše svijesti s Njom i time postajemo
jedno s Njom. Ostvarenje se može definirati kao "znalačka doličnost". Ovo je područje prave
Joge. U našem proučavanju predanosti posvetit ćemo se jednim aspektom joge. Vidjet ćemo
da u najvišim stanjima predanosti svijest predanog sve više i više postaje jedno sa sviješću
njegovog Ishta Devate ili objekta njegove predanosti i zato se put predanosti naziva i Bhakti
Joga. Zatim ćemo razmotriti tehniku prave Joge koja se zove Raja Joga ili Kraljevska Joga kao
što je navedeno u Patanjalijevim Joga-Sutrama. Ovaj sustav Joge temelji se na Volji i
pročišćenju uma kroz upotrebu duhovne volje, stavljenog pod kontrolu, a njegove promjene
spriječene u Samadhiju. Ovo omogućuje svijesti jogija da transcendira različite razine uma
povezane s različitim nositeljima, sve dok se ne prekorači posljednja barijera atmičke razine i
svijest izađe iz područja uma i postane jedno sa sviješću vječne Monade ili Purushe. Ovo je
viđenje na proces odozdo, s gledišta osobnosti. Ako pogledamo na problem odozgo, s gledišta
Monade, možemo reći da se Monada ispetljava iz nižih razina uma, iz jedne za drugom, sve
dok se njena svijest ne oslobodi Atmičkog nositelja i ne stoji slobodna u svojoj istinskoj
- 121 -
Božanskoj prirodi, samo-ostvarena a još uvijek sa svim nositeljima na nižim razinama pod
svojom komandom. Ovo je Jivanmukta, Oslobođenje, Nirvana ili bilo koja riječ koja bi se mogla
iskoristiti za ovo uzvišeno stanje svijesti koje jedan Jogi postiže kada završi svoju ljudsku
evoluciju.
U trećoj fazi u kojoj se tehnika Raja Yoge koristi za postizanje Samo-ostvarenja, duhovna Volja
Atme je ta koja se koristi za postizanje konačnog cilja, kao što je u drugoj fazi Ljubav ta koja
se koristi za postizanje Mudrosti. To je najviši princip koji funkcionira u individualnosti.
Vidimo kako se sva tri načela čovjeka razvijaju jedno za drugim u tri faze: Intelekt u prvoj fazi,
Ljubav u drugoj fazi i Duhovna Volja u trećoj fazi. Ljubav dodana Intelektu razvija Mudrost.
Duhovna Volja vođena Mudrošću daje samo-ostvarenje. Odnosi triju načela, funkcija i metoda
razvoja mogu se prikazati na sljedeći način:
NAČELO INTELEKT BUDDHI ATMA
Nositelj Kauzalno tijelo Budički nositelj Atmički nositelj
Proizvod razotkrivanja
Više Znanje Mudrost Samoostvarenje
Metoda razotkrivanja
Studij, duboko promišljanje,
meditacija
Izgradnja karaktera, Ljubav
Raja Joga
Nakon što smo shvatili mjesto Bhakti i Raja Joge u našem duhovnom razotkrivanju, možemo
nastaviti ukratko i općenito raspraviti ova dva važna sustava joge.
- 122 -
XX POGLAVLJE
PRIRODA PREDANOSTI
Bhakti-Sutre od Narade je mala knjiga koja sadrži 84 Sutre ili aforizama koji se bave različitim
aspektima Bhaktija ili predanosti. Iako predmet nije sustavno razmotren, niti s dubljeg gledišta,
knjiga baca svjetlo na mnoge aspekte predanosti i općenito se smatra standardnim
udžbenikom o Bhakti Jogi. Možemo razmotriti nekoliko Sutri iz ove knjige koja se bavi prirodom
predanosti i sredstvima za njen razvoj, kako bi se dobila općenita ideja o filozofiji i tehnici
Bhakti Joge.
(1) Anirvachanῑyaṃ prema-svarῡpam | (51)
Priroda ljubavi prema Bogu ne može se opisati.
(2) Mῡkāsvādanavat | (52)
Kao što okus osjeća slijepa osoba.
Ove Sutre općenito podrazumijevaju da se priroda iskustava koja netko ima kada je u stanju
intenzivne ljubavi prema Bogu ili ekstazi ne može izraziti riječima. Naravno, to je istina, ali to
je površno značenje, jer se priroda bilo kakvog iskustva koje imamo ne može opisati riječima
nekome tko nije imao sličan doživljaj. Zato što smo svi imali slična iskustva u životu, možemo
ih opisati jedni drugima.
Koji je onda pravi smisao? Da vidimo. U tijeku naše evolucije iznova dolazimo u kontakt s
različitim ljudima i u različite odnose, a u takvim ponovljenim kontaktima razvijaju se različite
vrste ljubavi, kao što je ljubav majke prema sinu, kćeri prema ocu, muža prema ženi, prijatelja
prema prijatelju. Kako emocionalno rastemo, vrste ljubavi s kojima smo upoznati postaju sve
brojnije, a s njima se povećava i intenzitet ljubavi koju smo sposobni osjećati. Kako raste,
spektar naše ljubavi postaje puniji i svjetliji. ali od kuda je taj spektar izveden? Iz Onoga, iz
kojega je izvedena svaka stvar, svaka sposobnost, svaka moć. Ovaj spektar ljubavi, koji sadrži
sve vrste podijeljenih ljubavi, proizlazi iz bijelog svjetla Božanske Ljubavi procesom dijeljenja,
kao i sve ostale stvari, koje su također izvedene na taj način. Ova podijeljenost pomaže nam
da lakše razvijamo svoju emocionalnu prirodu, jer je lakše odazivati se i razvijati jednu
ograničenu, posebnu vrstu ljubavi istovremeno, baš kao što nam podijeljenost uma u pet
osjetila olakšava razvoj uma. No bijelo svjetlo nije ista stvar kao i boje, iako spektar boja može
biti potpun.
Pojedinac koji je živio samo u području manifestacije, u području boja, nema pojma o bijeloj
svjetlosti Stvarnosti, osim ako i dok ne nadiđe očitovanje i izađe u Svjetlo Stvarnosti. Slično
tome, pojedinac koji ima iskustva svih vrsta ljubavi koje nalazimo u ljudskim odnosima, zapravo
ne može imati ideju o Božanskoj ljubavi, iz koje su sve one izvedene dok ne doživi Božansku
ljubav. Dakle, iako smo upoznati s ljubavlju u različitim, razdijeljenim oblicima, ne poznajemo
Božansku ljubav, a osoba koja ima iskustva Božanske ljubavi ne može opisati ili prenijeti drugoj
osobi prirodu ove ljubavi. Možemo imati samo neku vrstu neodređene kvalitativne ideje te
Ljubavi, iz najintenzivnijih i najčišćih oblika ljubavi za koje smo sposobni i koje smo osjećali.
Ali, da bismo znali Božansku ljubav moramo je iskusiti razvijanjem u vlastitom srcu.
- 123 -
(3) Sā tv asmin paraṃa premarῡpā | (2)
To je oblik intenzivne ljubavi prema Njemu.
(4) Šānti-rῡpāt paramānanda-rāpāc ca | (60)
Zato što je u obliku najvišeg Mira i Anande.
(5) Amrita-svarῡpā ca | (3)
Njegova unutarnja priroda je nektar.
Prvi od ovih Sutri uglavnom opisuje opću prirodu predanosti i navodi da je to intenzivna ljubav
usmjerena prema Bogu. Naravno, u početku je neizbježno da je ova ljubav poput bilo koje od
različitih vrsta ljubavi s kojima smo upoznati i koje smo sposobni osjećati. Zato je u Indiji
predanom dopušteno da usvaja bilo kakav odnos prema Bogu i pokuša razviti odgovarajuću
vrstu ljubavi do intenzivnog stupnja. On može gledati na Boga kao prijatelja, kao Učitelja, kao
Oca ili Majku, ili kao Ljubljenog. U ranijim stadijima nije bitno kakva je priroda stava. Ono što
je važno je intenzitet ljubavi. Jer sve u ovom području, ili u stvari, u bilo kojem drugom području
duhovnog nastojanja ovisi o intenzitetu ili potencijalu. Spajanje svijesti koja se događa u
ekstazi, spajanje svijesti predanog sa Svjesnošću njegovog Ljubljenog može se usporediti s
udarcem strelovite olujne munje u zemlju. No, to povezivanje pozitivnih i negativnih punjenja
između oblaka i zemlje ovisi o ogromnoj razlici napona koja se mora već prije razvijati kako bi
se mogao probiti otpor zraka. Razlika u naponu ponekad je ogromna i može se popeti do
milijun volti. To govori o rušilačkoj i strahovitoj prirodi tog fenomena. Slično tome je i kada
ljubav između predanog i Boga dosegne jednu intenzivnu razinu, dogodi se djelomično
spajanje svijesti i predani shvaća kakva je Božanska ljubav. Ovim ostvarenjem njegova se
ljubav diže na još višu razinu i on doživljava blaženstvo koje odgovara toj višoj razini. To se
događa stalno iznova i on doživljava sve intenzivnije oblike ljubavi i fine i suptilne razine
blaženstva koja im odgovaraju.
Ove ekstaze u kojima predani doseže dublje razine svijesti i ljubavi odgovaraju različitim
razinama Samadhija u Raja Jogi. Posljednje faze ovih iskustava su sasvim drugačije od
emocionalne ljubavi, koja se osjeća u ranim fazama, koliko god ona bila intenzivna. Općenito
se u literaturi Bhakti škola naziva Paramananda, ili Mir ili Shanti u terminologiji Jnana joge.
Kad je ljubav intenzivna, sveobuhvatna i duboka, postiže savršeni mir, spokoj i ravnotežu, bez
previranja i smetnji kao u ranijim fazama.
Dok sam na ovoj temi, mogao bi se pozabaviti i pitanjem koje ponekad uznemiruje mnoge
aspirante. Upravo je rečeno da predana osoba može usvojiti bilo kakav stav prema Bogu i
razviti svoju ljubav na toj liniji. Ovo je još jedan način da se kaže da Boga može obožavati u
bilo kojem obliku koji mu se sviđa ili koji mu je privlačan. Mnogi se ljudi nepotrebno brinu zbog
oblika koji bi odabrali za razvijanje svoje predanosti. Činjenica je da oblik nije važan, pod
uvjetom da privlači predanog i pod uvjetom da je takav da može izazvati samo čiste i svete
misli i emocije. Ako ima dovoljno vrata koja vode do unutarnjeg svetišta hrama, nije bitno kroz
koja vrata ulazimo, ako naš cilj nije da se zaustavimo na vratima, nego da uđemo u prisutnost
Božanstva!
Iako sam to pojednostavio, ovo je vrlo važna točka i trebali bismo se zadubiti u nju i razumjeti
unutarnji značaj učinjene izreke, tj. da obliku kojemu je predanost upućena nije važan.
- 124 -
Da bismo razumjeli tu činjenicu, trebamo pokušati shvatiti da je ljubav stanje uma, dok je oblik
Božanstva ili objekt obožavanja samo jedna slika u umu. Stvarna stvar koja je bitna u nastanku
spajanja uma predane osobe i predmeta predanosti nije slika nego stanje uma, koje je potpuno
neovisno o slici i na koje ne utječe oblik slike. Bez obzira je li to slika Krista, Krišne, Rame,
Šive, Durge, Buddhe ili Učitelja, sve to nije važno. Ono što je važno je intenzitet predanosti,
samopredanosti i čistoća uma koji ga čini podobnim da bude ujedinjen s objektom predanosti
i da donese naklonost i blagoslov objekta predanosti na predanu osobu.
Jer naposljetku, ne spaja se svijest predane osobe sa slikom, već sa Sviješću koju slika
predstavlja. Sjedinjenje nije u području imena i oblika nižeg konkretnog uma, već u području
najniže razine svijesti na razini Buddhija. Mentalna slika nestaje i nadilazi se u jedinstvu. U
meditaciji, i inače, služi samo za usredotočenost svijesti kroz koju se težnja uzdiže, dok se
milost, blagoslov ili snaga spuštaju. To je poput vrata kroz koja se komunicira, a Onaj kojeg
predana osoba traži nalazi se s druge strane vrata i on mora prijeći ova vrata kako bi Ga
upoznao. Tako će se vidjeti kako je oblik slike od sekundarne važnosti, a njegova važnost i
vrijednost ovisi samo o težnji i privučenosti koju mogu izazvati prošli dojmovi ovog i prethodnih
života. To je stanje uma, a njezina pažljivost, intenzitet ljubavi, čistoća, samopredanost, su
čimbenici od najveće važnosti.
U tom smislu može se istaknuti da to vrijedi ne samo u našem odnosu prema objektu naše
predanosti već i u našim običnim ljudskim odnosima. Mislite li da kad nekoga volimo ili čak kad
s nekim razgovaramo, volimo ili komuniciramo samo sa vanjskim fizičkim tijelom ili sa umom
pojedinca? Nikako. Duh je taj koji komunicira s Duhom kroz velove tijela i uma. Ako sumnjate
u to, pokušajte zamisliti osobu s kojom komunicirate na fizičkoj razini bez Monade ili Atme,
oživljenog Duha iza svih tijela. Cijela struktura ili mehanizam komunikacije od tjelesnog do
atmičkog neće biti djelotvoran ako ga Atma napusti, prestati će djelovati i za nas postati
beznačajan. U određenoj mjeri to vidimo kada viša načela napuste fizičko tijelo pri smrti. Tijelo
koje nam je drago, postalo je samo nakupina materije za koju nismo uopće zainteresirani.
Atma ili Duh je taj koji stoji iza grupe nositelja koji nije samo poznanik, već objekt naše ljubavi
i ljubavnik.
Ova ideja je vrlo lijepo ubačena u jednu od Upanišada. Slobodno prevedeno značilo bi: „Nije
žena draga jer je žena, već je draga zbog Jastva u ženi. Nije muž drag jer je muž, već je drag
zbog Jastva u mužu. Nije sin drag jer je sin, već je drag zbog Jastva u sinu.“ I tako nastavlja
Mantra, ponavljajući ovu izjavu iznova i u vezi drugih ljudskih odnosa kako bi utisnula ideju u
um čitatelja. Tako možete vidjeti temeljno značenje izjave. Iako mi zamišljamo da su svi naši
odnosi utemeljeni na osobnoj razini, oni su u stvarnosti na razini Duha, a umiješana tijela samo
su vela koja skrivaju prave sudionike u akcijama i reakcijama koje se događaju.
Ova činjenica pokazuje da nije slika u našem umu ta koja je predmet naše predanosti, nego
Univerzalni Život i Božanska Svijest koja je iza nje skrivena i koja je ista za sve vrste slika.
Zato Šri Krišna kaže u Bhagavad-giti da On susreće svakog štovatelja na bilo kojem putu kojim
on dolazi ili kroz bilo koji oblik u kojem Ga štovatelj štuje.
Ali, naravno, dok još uvijek živimo u području imena i oblika, nema razloga da ne iskoristimo
privlačnost i uzvraćanje, koje u nama ta osobita imena i oblici pobuđuju, omogućujući jačanje
naše predanosti. Jednako tako, nije potrebno brinuti se, kao što neki čine, za izbor oblika na
koji bismo trebali usmjeriti svoju predanost. Ono što nas prirodno privlači i pobuđuje naše
štovanje je oblik za nas.
- 125 -
Sada dolazimo do pete Sutre prema kojoj je najdublja priroda pobožnosti Amrita ili nektar. Ovo
je prilično tajanstvena izjava i zahtijeva objašnjenje. Nektar ili Amrita u sanskrtu je simbol
besmrtnosti ili vječnog života, kao što to njezino značenje i pokazuje A-mrita, "iznad smrti".
Dakle, svatko tko uzme Amritu, čak i samo jednom, trebao bi postati besmrtan, kao da je izašao
izvan domene smrti. Očito je da ne postoji takva tekućina ili Eliksir života, čijim uzimanjem bi
čovjek mogao postati besmrtan. Amrita jasno simbolizira stanje svijesti koje je iznad
manifestacije i čijim postizanjem čovjek postaje slobodan od iluzije rođenja i smrti, tj.
Jivanmukta. Jednom kad osoba postigne to stanje, ne treba ponovno silaziti nužno u
inkarnaciju, iako to može učiniti kako bi pomogla braći koja se još uvijek bore u području
rođenja i umiranja.
Strah od rođenja i umiranja ukorijenjen je u poistovjećenju svijesti sa nositeljima i kada se
jednom pojedinac uzdigne u područje Duha ili čiste Svijesti i shvati da je on čista Svijest ili
jedno sa Božanskom Svijesti, iluzija koja vodi ka poistovjećivanju s nositeljima uništena je
zauvijek i ne samo da nema straha od smrti i rođenja, već nema ni neizbježne obaveze
inkarniranja u nižim svjetovima. Ovo je stvarno Oslobođenje ili Besmrtnost.
To je sada to stanje koje se postiže kada svijest štovatelja ide u sve više i intenzivnije oblike
ekstaze, dok se u konačnici ne sjedini sa Božanskom Svijesti i dok se to trajno ne uspostavi.
Budući da je Svijest Vječna i daje Besmrtnost, najviše stanje predanosti u kojoj predana osoba
živi naziva se Amrita. Naravno, ista se svjesnost može postići i duž staze Jnana ili Raja Joge.
To je bila metoda koju su naši mudraci ili Rishiji usvojili za stjecanje besmrtnosti. ali razmotrite
neku od metoda koje mi, njihovi "mudriji" potomci, danas prihvaćamo za stjecanje besmrtnosti.
Da bi ime našeg tijela duže trajalo, ako smo dovoljno važni, očajnički ga pokušavamo povezati
sa nekom institucijom, ili ako ne, imenom ulice ili čak putića. Ne shvaćamo da ime ulice ostaje
tek neko vrijeme, i tko će ga povezivati s nama kad nestanemo? Čak i da dođemo ovdje u
drugoj inkarnaciji, nećemo znati da institucija ili ulica nosi ime našeg tijela iz prošlog života.
Pišemo knjige, nastojimo pronaći svoje mjesto u povijesti kao političke vođe, činimo toliko
stvari, a ponekad i vrlo nepoželjne stvari, pod okrutnom iluzijom i uzaludnom nadom da ćemo
postati besmrtni. Ne shvaćamo da u takvim slučajevima samo ime ili oblik može trajati najviše
nekoliko stoljeća, a ne mi. Plimni val vremena neprekidno ide dalje uništavajući ne samo imena
poznatih ljudi, već sve na svom putu, civilizacije i planete, Sunčeve sustave i svemire. Kakva
iluzija!
(6) Sā na kāmayamānā nirodha-rῡpatvāt | (7)
Nepotaknuto osobnom sebičnom željom pronalazi izraz u zaustavljanju svih takvih želja.
Ova Sutra očito se ne odnosi na niže stupnjeve Bhaktija ili predanosti, gdje je pomiješana s
osobnom željom, već na najviši stupanj gdje postaje krajnje nesebičan, i gdje štovatelj voli
Boga zbog Njega samog. Sutra ističe da ovaj najviši oblik predanosti nije motiviran osobnom
sebičnom željom, a dokaz toga je da dovodi do uklanjanja svih takvih želja. Koja je onda
motivirajuća snaga u ovom slučaju? Čista Ljubav koja privlači djelić odvojene svijesti prema
Cijeloj iz koje je izdvojena, kako bi se ove dvije ponovno spojile.
Jedna od najznačajnijih obilježja ljubavi je da nas prirodno i lako oslobađa od naših običnih
želja i privrženosti. To vidimo u određenoj mjeri i u nižim izrazima ljubavi. Kad se, na primjer,
čovjek zaljubljuje u ženu, tada udobnost i sreća voljene postaju jedina briga ljubavnika i on se
oslobađa većine svojih nižih želja. Naravno, ove želje nisu stvarno uklonjene, ali ne mogu se
- 126 -
izraziti sve dok uzvišeno stanje ljubavi traje. Isto se događa i kod majke. Njezina ljubav prema
djetetu čini je potpuno ravnodušnom prema vlastitoj udobnosti i interesima, a ona se oslobađa
od mnogih nižih želja koje su možda prije dominirale njezinim umom.
Možemo se pitati što uzrokuje tu transformaciju koja se odvija u slučaju osobe čije su želje
nestale, kao što je to bilo prirodno kad je bila zaljubljena? Da bismo to shvatili, moramo se
sjetiti da je Ananda ili blaženstvo naša najdublja bitnost naravi i ne možemo živjeti bez nje.
Moramo je nekako steći. Ako je ne možemo postići iznutra, moramo je pokušati zadobiti
izvana, kroz zadovoljenje običnih želja. Svaki put kada je želja zadovoljena, privremeno i
nakratko umiruje um, i u ovom umirenom i usklađenom umu Ananda malo unosi od sebe. To
je uzrok privremenog zadovoljstva, užitka ili sreće koju osjećamo ispunjenjem želje. ali ovo ne
traje. Um uskoro izgubi ravnotežu. Žudnja se ponovno pothranjuje i tjera nas da tražimo
zadovoljstvo u drugim stvarima i tako nastavljamo trčati od jedne stvari do druge u vanjskom
svijetu, iako je izvor sreće unutar nas samih.
Kad smo zaljubljeni, djelomično smo i privremeno u kontaktu s izvorom Anande u sebi, jer, kao
što je istaknuto, ljubav i Ananda su nerazdvojni, kao dvije strane istog novčića. Budući da smo
u izravnom i djelomičnom doticaju s izvorom Anande, mi smo, u ograničenoj mjeri, neovisni o
vanjskim objektima koji nam pružaju običan užitak ili sreću. Trenutno smo djelomično samo-
zadovoljni, samo-dostatni, iako je predmet ljubavi izvan nas. U slučaju obične ljubavi to
uzvišeno stanje ne traje i tako se vraćamo u potragu za srećom u vanjskim predmetima i
težnjama. Ponovno gubimo samo-dostatnost. ali kad se istinska Božanska Ljubav rodi unutar
nas i počne postojanije i snažnije prolaziti kroz naše srce, postajemo trajno utemeljeni u
samom Izvoru ljubavi i Anande i postajemo samo-dostatni trajno i potpuno. Fontana blaženstva
i radosti vječno igra u našem srcu i ne trebamo ništa više od vanjskog svijeta i u vanjskom
svijetu, iako možemo raditi na tome kako bismo pomogli braći i nastavili rad Logosa koji je nam
je povjeren. Postajemo poput Samog Logosa, Koji je na ovom svijetu, radi kroz njega, a ipak
ne ovisi o njemu. On je sam Ocean Ljubavi i Anande iz koje svi izvodimo svoju Anandu. Tako
vidimo kako ljubav pronalazi izraz u prirodnom i brzom uklanjanju svih želja i kako je najlakši i
najugodniji način da naše umove učini čistim, spokojnim i samo-dostatnim. Pomaže nam na
dva načina. Povećava privlačnost pojedinca prema Božanskom Životu i Svjesnosti u Centru i
istovremeno mu smanjuje privlačnost vanjskih objekata na periferiji.
(7) Guṇa-rahitam kāmanā-rahitam pratikṣaṇa vardhamānam avichchinnam sῡkṣmataram
anubhavarῡpam | (54)
Bespomoćnost Guna (tri temeljne kvalitete u Prirodi) bez sebične želje, sa svakim
trenutkom raste u obujmu i intenzitetu, a neprekidno protjecanje, oblik je unutarnjeg
iskustva.
Ova Sutra također nastoji opisati predanost koju predana osoba osjeća prema Bogu kad
dostiže napredni stupanj jedinstva s Njim. Guṇa-rahitam znači da je bez Guna, ili nadilazi
Gune. U kasnijoj Sutri koju ćemo razmotriti (broj 56) spominju se niže faze Bhakti. Vidjet ćemo
da je ovaj niži Bhakti Rajasički, Tamasički ili Satvički, a i da ima u vidu neki skriveni cilj. Ne
traži Boga za sebe, i tako se klasificira kao sekundarni. Najviša vrsta Bhaktija ili predanosti
koja se spominje u ovoj Sutri je iznad Guna, oslobođena uvjetovane svijesti koja proizlazi iz
povezanosti s Gunama.
- 127 -
Kāmanā-rahitam znači da je oslobođen nižih sebičnih želja i motiviran čistom ljubavlju - onim
privlačenjem djelića ka Cjelini o kojoj sam već govorio. Budući da sam se bavio s ovom točkom
u posljednjoj Sutri, ne moram ponovno ići na to.
Pratikṣaṇa vardhamānam znači da se neprestano povećava. Nema konačnosti s obzirom na
sve što je povezano s Božanskim Životom i Svjesnosti. Postoje dubine unutar dubina, ad
infinitum. "Veo za velom se podiže, ali iza vela mora opet biti veo." Svaki put kada se veo
podigne i štovatelj postigne dublju povezanost sa Božanskim životom u sebi, njegova ljubav
raste. To je neka vrsta začaranog kruga. Što više volimo Boga, to Ga više poznajemo, a što
Ga više poznajemo, to Ga više volimo.
Avichchinnam znači neprekidno protjecanje. Moramo se sjetiti da se bavimo najvišim stupnjem
predanosti, gdje svijest predane osobe ostaje trajno ujedinjena sa sviješću Gospoda, te je
protok ljubavi stoga neprekidan. Štovatelj u ranijim stadijima dobiva pogled na Ljubljenog i
njegova ljubav baca ga u ekstazu. ali kada gubi kontakt to donosi krajnju bijedu. Ta bijeda
odvajanja koja se naziva Viraha, svojim intenzitetom opet dovodi do spajanja. Dakle, ovo
padanje i dizanje dio je života mistika u ranijim stadijima, zapravo čak do prilično napredne
faze. ali dolazi vrijeme ili stanje kad više ne može skliznuti u odvojenost i ostaje stalno
utemeljen u Svijesti Ljubljenog. Tada je protok ljubavi neprekidan.
Sῡkṣmataram predstavlja suptilniju ili dublju razinu. Kao što je ranije istaknuto, u naprednim
fazama predanosti ljubav teče dubljim kanalima i ne izražava se vanjskim žestokim znacima i
gubicima ravnoteže kao u ranijim fazama. Plitka rijeka čini mnogo buke i lako prelijeva svoje
obale, ali rijeka koja teče u vrlo dubokom kanalu ne stvara buku i ne prelijeva svoje obale. Pa
stoga ne treba procjenjivati ljubav neke osobe prema vanjskim znakovima ili njezinim
prikazima.
Zadnja fraza, anubhavarῡpam, znači da je ljubav koja teče na dubljoj razini iskustvena. Ona
nije emocija, a nije ni misao, čak niti opažanje Višeg uma ili Buddhija. To je svjesnost svijesti
o Božanskom Životu i Svijest u Središtu svijesti pojedinca. Ova svjesnost rezultat je spajanja
dvije svijesti.
Ali to je spajanje svijesti s dovoljno dualnosti ili osjećaja razdvojenosti koji još uvijek ostavlja
mogućnost štovatelju da osjeti blaženstvo ljubavi. Kada su te dvije svijesti spojene u
potpunosti, u savršeno integrirano stanje svijesti, očito je da ne može postojati ljubav u
običnom smislu, jer je ljubav rezultat odnosa između ljubitelja i Ljubljenog, a kad su ljubitelj i
Ljubljeni spojeni u Jedno savršeno integrirano stanje, ljubav nestaje i samo Ananda ostaje.
Zato se štovatelji u školama Vaishnave ne žele u potpunosti ujediniti s Gospodom. Stalno se
mole Gospodu da ostanu dovoljno odvojeni da bi imali blaženstvo Božanske Ljubavi koja je
njihov životni cilj.
(8) Gauṇῑ tridhā guṇa-bhedād ārtād-bhedād va | (56)
Predanost koja je povezana s osobnim sebičnim željama postaje trostruka po tome kako
štovatelj zapada u jednu od tri klase - patnike (Ārtā), tražitelje znanja (Jiñyāsu), ili one koji
žele bogatstvo ili bilo koji drugi svjetovni predmet (Ārtādi).
(9) Bhaktā ekāntino mukhyāḥ | (67)
Primarni (pravi) štovatelji su oni koji imaju samo jedan cilj u vidu, koji su iskreni.
- 128 -
Ova dvije Sutre razlikuju dvije skupine štovatelja. Oni koji pripadaju prvoj klasi posvećeni su
Gospodu, ali imaju neki krajnji cilj i njihova se predanost kontaminira različitim stupnjevima
osobnih sebičnih želja. Oni ne vole Boga zbog Njega samog, već da bi stekli neku osobnu
korist kroz Njegovu milost. Štovatelji koji pripadaju drugoj klasi nemaju apsolutno nikakav
sebični cilj. Oni ga vole i protiv toga ne mogu ništa. On je život njihovog života, Središte njihove
svijesti, koji ih neodoljivo, neobjašnjivo i izvrsno privlači Sebi, i ne mogu se nego potpuno
predati ovoj neodoljivoj privlačnosti. Nema nikakvog skrivenog motiva, samo radost ljubavi
prema Njemu. Nema druge želje osim želje da ga se pronađe i postane jedno s Njim. Može li
majka koja voli svog prvorođenog sina i spremna je žrtvovati sve zbog njega, reći zašto ga
voli? Može li ljubavnik koji je ludo zaljubljen, i koji zaboravlja na svoje ugode i želje, reći zašto
voli svoju voljenu? Ipak moramo se sjetiti da su te ljubavi u ljudskim odnosima, samo odraz
odraza. Temelje se u velikoj mjeri na prošlim zajednicama u ranijim životima, zajednica iza
kojih je i duhovna veza koja ujedinjuje jedan djelić Cjeline s drugim djelićem. Privlačnost
između Monada koja ih povezuje u njihovom življenju u nižim svjetovima i u naslućivanju i
pripremi njihove ljubavne suradnje u velikim dramama u kojima će sudjelovati u dalekoj
budućnosti. Ako odraz odraza može privremeno prizvati takav visoki stupanj samoodricanja u
običnim ljudskim bićima uronjenim u iluzije i interese nižeg svijeta, možete li zamisliti kakva
mora biti priroda i intenzitet te samopredanosti koju osoba osjeća kada se uzdigne iznad
običnih iluzija i ograničenja života, nudeći sebe i svoju ljubav čitavim srcem do nogu svoga
Gospoda? Takvi su štovatelji navedeni u drugoj od gore navedenih Sutri.
Prva od ove dvije Sutre, koja se odnosi na štovatelje druge klase čiji motivi nisu posve
nesebični, važna je, ne zato što nam omogućuje da ih zadovoljavajuće klasificiramo, već zato
što obraća pažnju na niže stupnjeve pobožnosti. Ona postavlja niz pitanja u vezi tih nižih
stupnjevima predanosti koje moramo pokušati razumjeti, kako bismo ih mogli iskoristiti kao
pomoćnu stepenicu koja će rasti sve dok ne prijeđemo te stupnjeve i dostignemo razinu
predanosti druge Sutre.
Prije nego što se pozabavimo tim pitanjima, prvo razmotrimo tri podjele štovatelja koji pripadaju
drugom razredu. U ovoj Sutri podjele se samo navješćuju. Da bismo dobili bolju ideju o ovim
podjelama možemo se uputiti na Sloke 16, 17 i 18 u 7. pjevanju Bhagavad-Gite. Štovatelji su
podijeljeni u Sloki 16 u sljedeće razrede:
(1) oni koji su u nevolji i patnji i obraćaju se Bogu za pomoć,
(2) oni koji Ga traže zbog znanja, nižeg ili višeg,
(3) oni koji Ga traže zbog stjecanja raznovrsnih stvari ovoga svijeta, zbog njihovog zadovoljstva
ili sreće; i
(4) oni mudri koji Ga traže zbog Njega samog, a ne iz bilo kakvog drugog motiva.
Ova klasifikacija se temelji na hinduističkoj doktrini Guna koju ovdje ne trebamo raspravljati.
Svatko tko želi detaljnije ući u ovo pitanje može čitati 14. pjevanje Bhagavad-Gite.
Ovdje se sada ne bavimo podjelom štovatelja, već mjestom nižih stupnjeva predanosti u životu
štovatelja. Jer, praktično svi od nas moraju početi od najnižeg stupnja i moraju stvarati svoj put
kroz različite stupnjeve do najvišeg stupnja koji se spominje u drugoj Sutri. Dugo vremena
moramo ostati na nižem stupnju Gauṇῑ Bhakte, i stoga ga trebamo pokušati razumjeti i
iskoristiti za povećanje intenziteta naše predanosti i oslobođenje od mrlja sebičnosti. Primijetit
- 129 -
ćete da u Sloki 18 7. pjevanja Šri Krišna ne govori razočaravajuće o tri klase štovatelja na
nižim stupnjevima. Naziva ih plemenitim, ali, naravno, štovatelje u četvrtoj klasi, naziva
mudrima, koji ga štuju iz čiste ljubavi, i koji su Njemu najdraži. On ne govori da neće odgovoriti
na poziv onih koji ga traže zbog znanja ili onima koji se u svojoj nevolji obraćaju Njemu za
pomoć, pa čak ni onima koji ga ne traže zbog znanja, niti zbog olakšanja njihovih patnji, već
zbog čisto pokvarenih sebičnih motiva. Pogledajte na tu velikodušnost, tu veličinu srca, tu
ljubav koja ne reagira samo na patnju pogođenih, već i na želju ljudi da imaju lijepe iako
iluzorne užitke ovoga svijeta. Smatram ovu posljednju vrstu odgovora najvišim i istinski
božanstvenim u njegovoj prirodi. Čak i mi, zaslijepljeni iluzijom i sebičnošću kakvi jesmo,
možemo biti potreseni patnjom i bijedom, i različito reagirati na poziv za pomoć, ali samo Bog
i Njemu slični mogu odgovoriti na svaki iskreni poziv za pomoć, kakav god on bio. Nitko ne
može ostati izvan Njegovog ogromnog i ljubećeg zagrljaja. Baš kao što majka ne može odbiti
djetetu želju za igračkom ili čokoladom, tako ni Bog ne može odbiti kada djelomično razvijena
duša želi stvari ovog svijeta za svoje zadovoljstvo i rast. Zato čuvajmo, a ne osuđujmo one koji
su mladi u duši i trebaju obične užitke svijeta za svoj rast. Čak i ako ne uspijemo ispuniti njihove
pozive za pomoć, možemo usvojiti ispravan stav i ne misliti ništa loše o njima.
Sumnjamo li da Bog odgovara na poziv svakog pojedinca za sve što on želi? Zar ne znamo
da postoji zakon koji djeluje u području ljudskih stvari koji svima prije ili kasnije donosi ono što
želi? Nemoguće je odmah imati što god želite, ali u konačnici je moguće ako nastavite željeti i
učiniti potrebne napore. Mi smo djeca Svevišnjega, pa se stoga i naša volja, čak i kada se
izražava pod iluzijom, u obliku želje, mora poštivati i stoga dugoročno ispuniti. Možda želimo
pogrešne stvari i trpimo u skladu s tim, ali to ništa ne znači. To je dio našeg školovanja i
postupno nas uči da želimo prave stvari, a naposljetku ne stvari, nego Njega. On je jedini i
pravi Izvor svake istinske sreće koju pogrešno tražimo kroz stvari.
Ali vratimo se na početak i postavimo pitanje: Koje je stvarno značenje ovih dvaju Sutri, u
svjetlu onoga što Šri Krišna kaže u Bhagavad-giti o štovateljima koji se obraćaju Njemu i vole
ga, čak i sa skrivenim motivom? Mislim da ovo jasno pokazuje da Mu se moramo naučiti
obraćati za ono što želimo, iako su naše želje u početku sebične. Jer je to okretanje lica u
Njegovu smjeru u poduzimanju prvog koraka prema Njemu. Nije bitno da li ga molimo da
zadovolji naše obične želje. Puka činjenica da Ga molimo da to učini znači da smo se počeli
pouzdavati u Njega i ovisiti o Njemu. U ovom stavu povjerenja i ovisnosti leži velika tajna
razvijanja ljubavi prema Njemu. Što više imamo povjerenje u Njega i ovisimo o Njemu, više
raste ljubav, više se želja za običnim stvarima polako i stalno pretvara u želju za Onim koji
opskrbljuje naše želje. Postoji Božanska alkemija koja je uključena u ovaj proces. Ovo ćemo
pitanje detaljnije raspravljati kada se upustimo u pitanje načina za razvijanje predanosti. Među
njima ima istaknuto mjesto Ananjatā ili „ovisnost samo o Njemu“ iz 10. Sutre.
- 130 -
XXI POGLAVLJE
NAČINI RAZVIJANJA PREDANOSTI
Budući da su aforizmi koji se bave načinima razvijanja predanosti u Bhakti-sutrama Narade
dati u različitim dijelovima teksta na prilično slučajan i raspršen način, odabrat ćemo važne
aforizme s obzirom na temu i raspraviti ih prije nego što nastavimo s rješavanjem drugih.
(10) Tasmin ananyatā tad virodhiṣu udāsῑnatā ca | (9)
Iskrena predanost prema Njemu i ravnodušnost prema svemu, u sukobu je s Njim.
(11) Anyāṥrayāṇām tyāgaḥ ananyatā | (10)
Iskrena predanost prema Njemu sredstvo je odustajanja od svih ostalih oslonaca.
(12) Loka-vedeṣu tad anukῡlacaraṇam tad virodhisudasinata | (11)
Ravnodušnost prema svim tim sukobima s Njim, način je pravednog ponašanja u skladu s
društvenim, moralnim i duhovnim obvezama.
Ova skupina od tri aforizama (9, 10, 11) bacaju svjetlo na dva osnovna zahtjeva pri stupanju
na put ljubavi i mi ćemo početi s njima. Sutra 10 nabraja ova dva osnovna zahtjeva, a ostale
dvije Sutre ukazuju na opću prirodu tih zahtjeva. Ova dva zahtjeva su označena sanskrtskim
izrazima Ananyatā i Tad virodhisudasinata. Prvo ćemo uzeti Ananyatu.
Ananyatā je prevedena kao iskrena predanost prema Bogu i objašnjena kao odustajanje od
svih ostalih oslonaca. Ove fraze ukazuju na opće značenje kako ih razumiju obični ljudi, a oni
koji žele primijeniti ove ideje u praksi, trebaju pokušati dublje ući u značenje riječi "Ananyatā".
Uzimajući u obzir doslovno značenje riječi, kao i tradicije i prakse koje prevladavaju među
misticima i svecima, mislim da je značenje riječi najbolje izraženo izrazom "potpuno uzdanje u
Boga u svemu“. Naravno, svaki će se aspirant složiti s ovim pobožnim idealom i pokušati ga
provesti u svoj život što je više moguće. No ključ cijelog problema leži u dvije riječi, "potpuna"
i "svemu". Lako je uzdati se u Boga kad god je to ugodno, ali iznimno je teško razviti takav stav
i naviku uma koji se u potpunosti i u svemu pouzdaje u Njega. Ovdje leži razlog, zašto je ovaj
najmoćniji način razvijanja predanosti ostao neplodan kod mnogobrojnih štovatelja, koji misle
da se uzdaju u Boga, a ipak ne čine nikakve značajne promjene u svojim životima i umu. Ako
se uzdate u Boga kad vam je to zgodno, a u sebe ili druge većinu vremena, to zapravo nije
uzdanje u Njega. To je samo koristoljublje, koristeći Ga kad je zgodno, kao što biste iskoristili
bilo koga drugoga, a to ne ide.
Naravno da samo iznenadnim donošenjem odluke nije moguće razviti Ananyatu. To je spor
proces rasta i uključuje začarani krug. Što se više uzdate u Boga i pouzdajete u Njega, lakše
i potpunije On odgovara na vaše povjerenje i ispunjava sve vaše stvarne potrebe i zahtjeve. A
kad ustanovite da se vaše stvarne potrebe ispunjavaju, ponekad i gotovo čudesno, vaše
povjerenje u njegovu dobrotu i nježnost brže raste. A onda iz vašeg srca počinje da se izljeva,
u profinjenoj radosti i divljenju, istinska predanost, bez ikakvih uzvratnih očekivanja, sama želja
da se bude dostojan takve ljubavi i nježne njege koju vam On daje. Već je rečeno da je to spor
proces, koliko spor ili brz ovisi samo o nama, a ne o Njemu, jer On čeka dajući sve, čak i
Samog Sebe, ali mi još nismo dostojni primiti ga. No, ljudska je priroda ono što jest, trebamo
biti strpljivi i ustrajati u tom naporu, održavati ideju potpunog pouzdanja, uvijek je uzimajući u
- 131 -
obzir, čak i kad ne uspijemo svaki put. Trebali bismo biti spremni za ozbiljno ispitivanje, kako
bi vidjeli je li naše uzdanje doista iskreno, a ne samo pseudo-uzdanje koja ispari ili se čak
pretvara u razočaranje i ozlojeđenost kada naše želje i potrebe nisu ispunjene. Jer On čini
samo ono što je za nas stvarno dobro, a ne ono što mi u našem neznanju mislimo da je za nas
dobro.
Ovdje se bavimo samo općim načelom. Kako Ananyatu razvijati u životu, osobni je problem
koji svaki pojedinac mora riješiti za sebe. U stvarnom duhovnom životu, koji se razlikuje od
običnog religioznog života, ne mogu postojati kruta, teška i nagla pravila koja se moraju slijediti
mehanički i neinteligentno kako bi se postigao željeni rezultat. Moramo ovome posvetiti cijelo
naše srce, stalno biti oprezni, istraživati u različitim pravcima i biti spremni za pogreške. Samo
tako možemo uspjeti u postizanju našeg cilja. Ali, ako istinski ustrajemo, uspjeh će definitivno
doći, jer živimo u svijetu nepromjenjivih zakona koji su jednako pouzdani kao i zakoni fizičkog
svijeta, i ono što je najvažnije, Onaj Koga tražimo nalazi se iza svakog našeg napora i gorljiviji
je od nas da se s Njim stopimo. ali iskrenost i jaka vjera su neophodni. Ne koristi ove stvari
pokušavati učiniti sa pola srca ili na aljkav način, kao što smo navikli činiti. Sumnja je veliki
neprijatelj duhovnog napretka. Ona poništava sve napore i potkopava zdanje našeg duhovnog
života na podmukao način. Sumnja je korisno i nužno oružje u ranijim fazama istraživanja. Mi
moramo pokušati razmotriti sve te stvari, razmisliti o njima, testirati ih, a onda doći do
određenih zaključaka i uvjerenja, ono što je u prethodnom poglavlju bilo nazvano Nischaya.
Ako uspijemo u našim naporima u tom smjeru i ako želimo ući na ovaj Put, moramo moliti i
očistiti naše umove za svjetlo Buddhija, jer prava vjera nije ništa drugo nego ozračenje nižeg
uma sa svjetlom Buddhija, koje daje sigurnost i samopouzdanje, jer u naše umove djelomično
odražava stvarnosti unutarnjeg života. Jednom kad odlučimo ući na Put moramo potpuno
odbaciti sumnju iz našeg uma i ne smijemo je zadržati pod pogrešnim shvaćanjem da je to
dobro za nas i da je znak intelektualnosti. Ona nije znak intelektualnosti. Ona je znak činjenice
da naši umovi nisu ozračeni svjetlom Buddhija i da se još uvijek kolebaju među mnoštvom
ideja i načina djelovanja i nisu u mogućnosti odlučiti koja je točna i ispravna. Ako ne vjerujemo
u to i uvjereni smo da je sumnja nužan dio našeg napretka u duhovnom životu, tada se bojim
da trenutno za nas nema mjesta na ovom području Božanskog nastojanja. Naše pravo mjesto
je tada među tzv. intelektualcima modernoga doba koji misle da su u civilizacijskoj avangardi
jer ne vjeruju ni u što i inzistiraju na svom pravu da sumnjaju u sve.
Pogledajte što Šri Krišna kaže u Bhagavad-giti o sumnjičavom ja i čovjeku koji ima pravu
Shraddhā (sanskrt. Shraddhā – vjera u ono što jest, op.prev.).
„Neznalica, nevjernik i sumnjičavac sebe u propast odvodi, niti u ovom svijetu, niti u
onom sljedećem, za njega koji sumnja ni najmanje nema sreće.“ (IV 40),
„Čovjek koji je pun vjere stiče mudrost, kao i onaj koji je ovladao osjetilima. Stekavši
mudrost, on brzo dolazi do Vrhovnog Mira." (IV 39).
Mislim da su ove izjave sasvim nedvosmislene i trebale bi zauvijek umiriti sumnje svih običnih
sumnjičavaca oko mudrosti i nužnosti sumnje u stvari koje se odnose na viši život.
Na neke ljude misao sumnje utječe u visokom stupnju. ali svi mi trpimo do određene mjere od
sumnji koje vrebaju u našim umovima i kojih većinom nismo svjesni. Upravo nas te sumnje
sprečavaju da iskreno i cijelim srcem slijedimo upute naših Velikih Učitelja i ne sudimo pošteno
o metodama koje su otkrivene da bi razvile našu duhovnu prirodu. Mi ove stvari prihvaćamo
- 132 -
mentalno, ali ne i s punim srcem. Imamo mentalnu rezerviranost koje nismo svjesni. Činjenica
da nismo spremni ozbiljno prosuđivati, pokazuje prisutnost skrivenih sumnji.
Kako propuštamo neke od najvećih darova koje život čuva za nas! Čak ni ne pokušavajući ove
dobro iskušane metode, koje su drugi iskušali i uspjeli.
U vezi s tim podsjetio bih na jednu priču, koju sam negdje pročitao, o dva Engleza, od kojih je
jedan čvrsto vjerovao u skepticizam ljudi, a drugi nije. Ušli su u okladu od sto gvineja. Onaj koji
je vjerovao u sklonost sumnji običnog čovjeka, rekao je: „Stat ću na most (Thames Bridge) sa
stotinu pravih zlatnih funti na stolu i pokušati ih prodati u roku pet minuta za jedan šiling svaki,
onome tko će biti spreman da ih kupi. Ako se proda čak i jedan novčić tijekom tog vremena,
pobjeđujete. Ako se ne proda, gubite." Stao je na most kako je dogovoreno. Ljudi su dolazili,
osjećali su se jako zabavno, ali su mislili da su previše pametni da ih se prevari. Mislili su da
negdje mora postojati zamka. Dakle, niti jedan novčić nije kupljen, niti jedan od stotinu ljudi koji
su tamo prošli nije prihvatio istinsku ponudu.
Većina nas je poput ovih ljudi koji prolaze preko mosta. Veliki Učitelji čovječanstva, sveci i
mudraci koji su kročili Put i postigli cilj, nude nam dragocjene istine duhovnog života u svoj
ozbiljnosti, ali mi ove ponude ne uzimamo ozbiljno. Kažu nam da je u našim srcima skrivena
veličanstvena Stvarnost koju možemo ostvariti, ako napravimo potreban napor i ako smo
spremni žrtvovati sadašnje iluzorne užitke za Vječni život koji nam se sprema. Mi Im
iskazujemo poštovanje, ali ništa ne poduzimamo, pa čak i ako nešto učinimo, to se čini
polovično. Razlog? Negdje u našim umovima vrebaju sumnje. Naravno, razlog je u većini
slučajeva, vjerojatno, što još nismo spremni za ovu slavnu sudbinu koja nam se sprema, ali i
ova nespremnost također se izražava kroz sumnju. Ne postoji ništa što istinu čuva učinkovitije
i čini je nedostupnijom ljudima od skepticizma. Zato je jedan od Majstora i rekao da je najbolja
zaštita od zlouporabe okultnih znanja i moći, skepticizam ljudi koji bi ih mogli zloupotrijebiti.
Zato Oni nisu ni oduševljeni da svatko na svijetu prihvaća ove okultne istine.
Ananyatā je jedna od takvih dragocjenih istina koje imaju ogromne mogućnosti u razvoju
predanosti. ali koliko ima ljudi koji će je ozbiljno shvatiti i pošteno je prosuditi.
Prijeđimo sada na drugi zahtjev koji se navodi u trećoj Sutri. U obliku u kojemu je dana Sutra,
čini se kao da je primjenjiva samo na Hinduse, koji smatraju Vede autoritetom za pitanja
njihovog vjerskog života. Smatra se da se temelje na otkrivenju i da su zapisi ortodoksnih
Hindusa. U svojim raznim dijelovima sadrže učenja prilagođena svim fazama ljudskog razvoja,
od najvišeg do najnižeg. Postoje rituali namijenjeni onima koji žele radost ovoga ili nebeskog
svijeta, kao i učenja Upanišada za one koji su shvatili iluzornu prirodu ovoga svijeta, kao i
nebeskog svijeta, i spremni su poduzeti težak zadatak otkrivanja vječne Istine Stvarnosti
skrivene unutar njih samih. Svatko je stvarno slobodan odabrati put koji mu se dopada, premda
ortodoksnost nastoji nametnuti ograničenja raznih vrsta. ali danas ih nitko više ozbiljno ne
uzima.
Sada, ako pažljivo proučavate Sutru i uklonite s nje vanjsku odjeću hinduističke misli i tradicije,
pronaći ćete, niti više niti manje, zapovjedi ispravnog života, uzimajući riječ „ispravno“ u njenom
najširem katoličkom smislu. Riječ „ispravno“ proizlazi iz riječi „pravo“, a ispravni se život živi
strogo i savjesno prema onome što znamo da je ispravo u srcu naših srca, a ne kako se vidi
kroz velove naših želja. Moguće je i da ima veze s tajanstvenom sanskrtskom riječi „Ṛta“
hinduističke religije i filozofije, koja označava dinamičan moralni poredak, kojem je podložan
svemir i prema kojemu se razvija u prostoru i vremenu. Ṛta je taj skriveni Zakon o božanskom
- 133 -
razotkrivanju koji je ukorijenjen u Božanskoj Ideaciji i Božanskoj Volji i koji određuje neodvojivu
ispravnost svake akcije i svakog kretanja u bilo kojem trenutku u vremenu i prostoru, kako u
pojedinačnim tako i u kolektivnim aspektima. Ako je stvar u skladu s ovom "Ṛta", onda je
ispravna, ako nije, tada je pogrešna.
Nećemo ići dalje u filozofski aspekt ispravnosti, već ćemo ga razmatrati samo u njegovom
praktičnom vidu kao nužnu kvalifikaciju za sve one koji idu putem Savršenstva i Oslobođenja.
Čak i ako odlučimo naš život i ponašanje voditi prema diktatima ispravnosti, kako odrediti što
je ispravno u određenom nizu okolnosti? Ne postoje mehanička pravila koja bi nas mogla voditi
po ovom pitanju. Jedini način na koji možemo saznati što je ispravno jest kroz svjetlost
Buddhija koja reflektira u um duhovnu svijest koja je u dodiru s „Ṛta“. Ta sposobnost da se vidi
ispravno kroz svjetlo Buddhija, kao što je bilo prije istaknuto, može doći samo iz nepromjenjive
navike da se čini ispravno po svaku cijenu, bez obzira na to što nam je trenutno neugodno ili
pri tom nešto gubimo. Ovdje opet imamo posla sa začaranim krugom. Što više prilagodimo
naš život prema onome što vidimo kao ispravno, točnije i lakše ćemo moći vidjeti što je
ispravno i što ćemo više ispravno vidjeti u svjetlu Buddhija, to će nam lakše biti prevesti to
opažanje u ispravnu akciju. To je jedini način na koji se može steći prava ispravnost i učiniti
djelom naše naravi kako bismo činili ispravno bez borbe, bez oklijevanja, pa čak i bez napora.
Naravno, u početku možemo i moramo slijediti određena dobro definirana pravila, jer postoje
određeni načini ponašanja koji su uvijek ispravni i postoje drugi koji su u svim okolnostima
pogrešni. Ova vrsta discipline pročišćava naš um i omogućava u određenoj mjeri zračenje
svjetlosti Buddhija, ali ne možemo stalno ovisiti o tim pravilima, nego u konačnici, u kasnijim i
višim stupnjevima, moramo ovisiti o našoj intuiciji.
Važno je shvatiti da je ispravan život nužnost za aspiranta koji ozbiljno namjerava razotkriti
svoju duhovnu prirodu, bilo na Bhakti Margi ili na putu Raja Yoge. Ova važnost ispravnog
života posljedica je nekoliko činjenica koje će trpjeti ponavljanje i zaključivanje. Prvo, to je
jedina stvar koja može osigurati našu sigurnost, osobito u višim fazama kada se počnu
pojavljivati sile kao prirodna posljedica postizanja viših stanja svijesti i kada postoji mogućnost
zlouporabe tih sila za naše osobne ciljeve. Drugo, to je jedino što može osigurati odsutnost
unutarnjeg sukoba koji neprekidno smeta umu i onemogućuje ga da bude miran i usklađen.
Treće, bez ispravnosti nije moguće otvoriti um utjecaju i osvjetljenju svjetla Buddhija. I na kraju,
samo kroz um utemeljen na savršeno ispravnom životu, Božanski Život i Svijest mogu
funkcionirati. Kako se jedan neispravni život može miješati sa čistim i transcendentnim životom
Boga i kako može sići u naše srce, ako ga nismo pripremili za Njegovo prihvaćanje učinivši ga
potpuno čistim putem ispravnosti? Na hridi neispravnosti tako ćemo naći i mnoge uglavnom
uništene živote propupalih okultista ili mistika.
(13) Yaḥ karma-phalaṃ tyajati karmāṇi saṃnyasyati tato nirdvandvo bhavati | (48)
Tko ne gleda na plodove svojih djela, koji sva djela posvećuje Bogu (ili koji u svemu vrši
volju Božju) istinski je slobodan od utjecaja parova suprotnosti.
Ovo je još jedna Sutra od temeljne važnosti koju bismo trebali potpuno razumjeti. Bavi se
problemom akcije, kako izvršiti akcije, a ipak ne biti vezan njenim karmičkim efektima. Kao što
je Šri Krišna istaknuo u Bhagavad-giti, nema toga koji bi bio bez akcije ni na trenutak,
poduzimajući akcije u njihovom najširem smislu, koji uključuje ne samo naše fizičke aktivnosti,
već i naše želje i misli. Jednako je istina da nas svaka aktivnost povezuje sa stvaranjem Karme,
ili tendencijama ili mogućnostima ispunjenja naših želja u budućnosti. Sve te stvari neprestano
- 134 -
stvaraju obveze za nas. Karma se mora odraditi, iskustva nastala nužnošću naših želja moraju
se proći, razvijene sklonosti moraju biti iskorijenjene, a u tom procesu prolazeći sva ta iskustva
stvaramo nove karme, nove sklonosti, nove želje. Tako se ovaj proces čini beskrajnim, nekom
vrstom začaranog kruga koji nas veže na kotač rađanja i smrti i svih iluzija i ograničenja koja
su dio ovog kotača. Ima li stoga izlaza iz ovog začaranog kruga? Da, postoji i ukazuje se u
Sutri o kojoj raspravljamo. Propisana metoda u njoj, ne samo da nas oslobađa od obvezujućeg
učinka naših akcija, nego i razvija našu predanost i čini nas svjesnim instrumentom Božanskog
Života. I uzgredno nas oslobađa od utjecaja parova suprotnosti koje uzrokuju stalan
poremećaj u našim umovima. Otiđimo malo detaljnije u ove stvari i pokušajmo shvatiti njihovu
unutarnju znakovitost. Jer, ono čime se stvarno bavimo u ovoj Sutri je Karma Yoga koja je
pripremna i neophodna osnova za sve napredne sustave joge. Osim ako ne naučimo tehnike
obavljanja akcija na takav način da ne proizvode Karmu koja nas neprekidno vezuju u nizove
uzroka i posljedica. Kakva nada može biti za naše zasluženo Oslobođenje? U pripremi za
Oslobođenje, kad smo tek naučili ovu tehniku i prestali stvarati svježu Karmu, u budućnosti se
otvara put za iscrpljivanje prošle Karme. Ovom Karma Yogom se u velikoj mjeri bavi
Bhagavad-gita, a ovdje ćemo se vrlo kratko baviti s nekim od njenih istaknutih značajki.
Prvo što trebamo jasno shvatiti jest nužnost učenja tehnike Nishkama-karme, tj. akcije
izvedene na takav način da ne ostavlja bilo kakve karmičke efekte za budućnost i ne veže nas
za niže svjetove iluzije i ograničenja. Kama kao što svi znamo označava želje, koje se mogu
zadovoljiti samo u tri najniža svijeta u kojima osobnost djeluje, a Nishkama-karma predstavlja
djelovanje koje nije povezano s takvim željama. Očito, kada izvršavamo akciju koja je
motivirana nižom osobnom željom, ono što je pogrešno u akciji je samo njen motiv. Motiv je
taj koji proizvodi efekte koji nas vezuju u budućnosti. Da postoji motiv iza svake akcije nije
samo puka činjenica, već je motiv taj koji obvezuje stvaranje Karme i uzrok je njenog vezujućeg
učinka, koja se može odraditi samo u nižim svjetovima. Očito da nije moguće izvesti akciju bez
ikakvog motiva, ali je moguće zamijeniti niži motiv koji dovodi do tih neželjenih rezultata sa
višim motivom koji do njih ne dovodi. To se može učiniti, i to je ono što se mora učiniti pri
učenju tehnike Nishkama-karme. Nishkama-karma, dakle, nije djelovanje bez motiva, pa čak
niti djelovanje bez želje, kao što mnogi ljudi pogrešno misle, već djelovanje bez nižih želja
osobnosti koje mogu biti zadovoljene samo u nižim svjetovima. Nužno je potrebno da je iza
svake akcije motiv i želja, ali ta želja mora biti duhovna, ako to mogu izreći na taj način.
Razmotrimo sada ono što je napisano u „Svjetlu na Stazi“. Prvih šest aforizama glasi:
1. Uništi ambiciju.
2. Uništi želju za životom.
3. Uništi želju za udobnošću.
4. Uništi svaki osjećaj odvojenosti.
5. Uništi želju za čulnim doživljajima.
6. Uništi žeđ za rastom.
A zatim slijedi još jedna skupina od šest aforizama:
1. Želi samo ono što je unutar tebe.
2. Želi samo ono što je iznad tebe.
3. Želi samo ono što je nedostižno.
4. Želi strasno moć.
5. Želi gorljivo mir.
6. Želi posjedovanja iznad svega.
- 135 -
Prva skupina želja su želje osobnosti, dok druga skupina želja su želje duhovne Individualnosti
ili Višeg Ja. Vidjeti će se, stoga, da ne treba sve želje uništiti, već samo one niže. Možete čak
željeti moć i posjedovanja, ali one se moraju odnositi na čistu Dušu ili Viši Ja.
Vratimo se na pitanje koji motiv ili želja može biti zamjena za niže osobne želje, koje su obično
u pozadini naših akcija, da uništi njihovu potencijalnost stvaranja nepoželjne Karme u
budućnosti? Odgovor u Bhagavad-giti, koji je namijenjen onima koji prolaze Put predanosti,
vrlo je jasan. Posvetite sva djela Bogu, ili drugim riječima, obavljajte sve poslove u službi
Njemu ili kao u posvetu Njemu. Ova promjena motiva uklanja u djelu potencijalnost stvaranja
niže osobne Karme. ali to nije sve. Ona donosi još jedan snažan učinak, koji štovatelju pruža
pozitivnu pomoć u njegovom napretku ka njegovu cilju spajanja sa njegovim Voljenim.
Razmotrite učinak prinosa svih vaših djela do nogu vašeg Gospoda na lotosu. Ako Mu iskreno
ponudite cvijet ili molitvu, vaše srce se odmah uzdigne, a odanost u vašem srcu, u manjoj ili
većoj mjeri, već prema vašem stavu, raste. ali nuđenje svih svojih djela tijekom cijelog dana
može postati neprekidno stanje klanjanja, koje mora donijeti Njegovu milost kao odgovor i
povećati vašu predanost u skokovima i granicama. Mnogi ljudi shvaćaju Nishkama-karmu,
lišenu osobnog motiva, kao suho turobno obavljanje dužnosti i stoga je izbjegavaju. Ne
shvaćaju da je to, za pravog štovatelja, radosna ponuda života pred noge Gospoda. To je
vječni blagdan ljubavi, ako u našem srcu postoji prava ljubav. Iz našeg života izlaze sve apatije,
frustracije, dosadnosti od kojih većina ljudi pati, a najdulji i najneugodniji rad, ako smatramo
da ga činimo za Njega, možemo učiniti s pjesmom u srcu.
I dok se ovaj proces nastavlja i vi postajete savršeni u ovoj tehnici Nishkama-karme,
pronalazite u samom sebi nadolazeću vrlo suptilnu promjenu. Vi postajete sve više i više
instrument Njegova života i ljubavi. Otkrivate da kroz vas izlazi Njegova moć, Njegova ljubav,
Njegova pomoć onima među kojima i za koje radite, neovisno od vas. Postajete samo kanal,
ali kroz taj kanal teče Njegov život i ljubav. A tada dolazi još jedno ostvarenje još višeg stupnja.
Otkrivate da je On Onaj koji sjedi u vašem srcu i usmjerava sve vaše postupke. Uvijek je to
bio, ali u svom egoizmu i lažnoj svijesti o tome da vi djelujete, niste to shvaćali i stavljali ste
sve vrste prepreka na Njegov put, zaustavljajući Njegovu snagu i ljubav. ali sada znate i
predajete se potpuno tom usmjerenju i protjecanju iznutra. On sad vlada u vama i vi ste sretni
što ste Njegov instrument. Ovo je ispunjenje Karma Yoge.
(14) Tat tu viṣaya-tyāgāt sańga-tyāgāc ca | (35)
Predanost se razvija na odricanju od objekata i od privrženosti njima.
Ova Sutra ukazuje na nužnost oslobađanja naših umova od privrženosti svim vrstama
svjetovnih predmeta. Ovaj uvjet zabrinjava a čak i uzbunjuje mnoge aspirante, jer se čini da
podrazumijeva odustajanje od stvari koje prihvaćaju i koje smatraju nužnima za svoju udobnost
ili užitak. Bez sumnje je istina da će um, koji je povezan s tisuću i jednom stvari ovim unutarnjim
vezanostima, teško biti u stanju korisnosti jednog instrumenta u božanskoj avanturi
samootkrivanja. One će ga stalno i snažno pritiskati prema dolje i zadržati ga (um) prikačenim
za donji niži svijet unatoč našoj težnji i želji da se oslobodimo od njegovih ograničenja.
Ali moramo biti jasni u našim mislima o tome što želimo postići i kako usvojiti prave načine za
stjecanje našeg cilja. Da li vezanost uma prema nižem svijetu ovisi o broju stvari kojima je
osoba okružena i kojima je privržena?
- 136 -
Je li osoba koja ima stotinu stvari nužno više vezana od one koja ima samo deset, i je li prosjak
koji nema ništa slobodan? Očito ne. Iz toga proizlazi da naša privrženost ovom svijetu ne ovisi
o broju stvari, nego o našem stavu i funkcioniranju sposobnosti razlučivanja, koliko
dalekosežno vidimo svijet i njegove probleme ispravnim pogledom i bez iluzija koje satkane
željom okružuju naše svjetovne posjede i težnje. To je stanje uma koje je najvažniji čimbenik
u ovom problemu, a ne okoliš i ono što on sadrži. Istina je da se, ako se razlučivanje bude u
nama zadovoljavajuće razvijalo, nećemo okružiti svim vrstama nepotrebnih stvari koje
uključuju gubitak vremena i energije, najprije u njihovom stjecanju, a potom i održavanju. ali
ponekad nas Karma stavlja u okolnosti u kojima ove stvari dolaze prirodno, a ponekad i
usprkos nas samih. Ili naš rad zahtijeva upotrebu mnogih stvari koje drugima mogu izgledati
nepotrebne. Ogoliti samog sebe od tih stvari s idejom da će nas takvo činjenje učiniti manje
privrženima je lažna nada. Ako u našem srcu nema ljubavi i naša sposobnost razlučivanja nije
probuđena, ništa nam neće koristiti čak i da prihvatimo život fakira. Naše želje će nas, prije ili
kasnije, opet prisiliti na povratak u svijet za koji mislimo da smo ga napustili. Vidio sam ljude
koji odlaze da žive godinama u špiljama Himalaje i vraćaju se siromašni i jadni kao i prije.
Činjenica je da su te vanjske stvari stvarno nematerijalne. Ono što je važno je ljubav u našem
srcu, razlučivanje koje jasno vidi iluzije života i posljedična odlučnost da se prevladaju te iluzije.
Kada svjetlost razlučivanja zasja kroz naše umove i božanska ljubav ispuni naša srca, neće
biti važno kako živimo i što posjedujemo u fizičkom svijetu. Mi ćemo se smatrati samo
služiteljem našeg Gospoda i biti ćemo spremni ostaviti sve kad to okolnosti učine nužnim ili
poželjnim.
Dakle, stvarni problem što se tiče ovog pitanja je stjecanje ispravnog stava i razvijanje te
sveobuhvatne unutarnje nevezanosti, koji se temelji na oštrom osjećaju razlučivanja i
unutarnjem bogatstvu života koji ne treba ništa izvanjskog za njegovo ispunjenje. Ne kažem
da se ne bismo trebali odreći nekih stvari kako bi se rasteretili i razvili ispravan stav. Možemo,
ako to pomaže, ali moramo zadržati naše umove usredotočene na unutarnje stavove i stanja
uma, a ne oslanjati se na ove vanjske promjene u našem okruženju i određenim načinima
života u vanjskom svijetu. Moramo se samo osvrnuti oko sebe i naučiti iz života ljudi koji svoju
vjeru temelje na ovim vanjskim stvarima, i shvatiti, dok nije prekasno, da te stvari uopće nisu
bitne. Zapravo, one ponekad stvaraju lažni osjećaj sigurnosti, pa čak i ponos, i uljuljavaju nas
u san u duhovnom smislu.
Također je potrebno uzeti u obzir i pitanje ljubavi prema onima koji su nam bliski i dragi. Takva
ljubav može, ako nije povezana s razlučivanjem, također biti uzrok vezanosti. Zapravo, ova
vrsta ljubavi općenito ima snažniju privlačnost i može nas čvršće vezati za niže svjetove od
neživih stvari. Što da činimo s različitim dušama i tim ljubavima koje smo razvili tijekom naše
evolucije i ponovnim povezivanjem? Moramo li ih uništiti kako to zastupaju mnogi pseudo-
vedantisti?
Ovo je složen problem. Kako očuvati i razvijati klice ljubavi u našim osobnim odnosima, a ipak
im ne dopustiti da postanu okovi. Upravo kroz ove osobne ljubavi, naša sposobnost voljenja
se razvila, i uništiti je bio bi stvarno korak unatrag. Učinio bi nas manje osjetljivima i manje
prilagođenim za Put koji vodi prema Oslobođenju. Ipak, to je ono što mnogi ljudi u Indiji
pokušavaju učiniti pod nadahnućem i vodstvom svojih gurua, čineći sebe tako bezdušnim i
ravnodušnim na krik ljudske patnje i potrebu ljudske privrženosti.
Očito je ovo krajnje pogrešan pristup problemu i ovdje opet leži ključ u sposobnosti
razlučivanja. Moramo voljeti, ali moramo voljeti mudro. Ono što nije u redu s običnom ljudskom
- 137 -
ljubavlju nije sama ljubav već vezanost za osobnost do te mjere da utječe na slobodu naših
umova i utječe na naše prosuđivanje. Dakle, moramo prilagoditi naš stav prema ljudima koje
volimo na takav način da očuvamo ljubav netaknutom, a ipak ne dopustimo da postane
sputana. To je teško jer su sve prilagodbe koje zahtijevaju korištenje naše inteligencije teške.
Mnogo je lakše, razvijajući nevezanosti, uništiti sve takve ljubavi i učiniti se tvrdim i
neosjetljivim. ali čineći to zaista „bacamo dijete s kupelji“ i činimo rizik da se lagano udaljimo s
puta Desne Ruke. ("Ne bacajte dijete s kupelji" je idiomatski izraz za pogrešku koja se može
izbjeći i u kojoj se nešto dobro uklanja zajedno sa onim lošim, op.prev.)
Stvarno nema učinkovitog i trajnog rješenja za ovaj problem osim razvijati svijest o našem
jedinstvu s Božanskim životom koji nam omogućuje da vidimo Boga u svemu i sve u Bogu.
Jer, kad se kao rezultat ove svjesnosti, velika ljubav rodi u našem srcu, sve manje ljubavi
padaju na svoje pravo mjesto i vide se i osjećaju u pozadini te veće ljubavi. Jednom je učenik
pitao Budu, da li je Tathāgata i dalje volio svog sina. Budući je potvrdno odgovorio, a učenik
se pomalo zbunio, rekao je: "Veća ljubav sadrži manje ljubavi." Postoji tajna mudre ljubavi, a
to je sposobnost da se vidi sve ove manje ljubavi, čak i osobne ljubavi, kao odraz ove
sveobuhvatne ljubavi koja povezuje sva živa stvorenja. Zato ne brinimo se previše o tim
osobnim ljubavima. Usredotočimo se na napore za razvoj te veće ljubavi. Kad to uspijemo u
određenoj mjeri, problem naše osobne ljubavi riješiti će se automatski i prirodno.
Postoje mnogi aforizmi u Bhakti-sutrama Narade koji daju imena nekim mentalnim i moralnim
obilježjima koje bi trebao razviti aspirant koji se probija Putem Predanosti. Kako je ovo pitanje
već raspravljeno u II. dijelu ove knjige, ne trebamo ga ovdje razmatrati.
- 138 -
XXII POGLAVLJE
SAMADHI – OSNOVNA TEHNIKA JOGE
Yoga-sutra Patanjalija je knjiga od 196 Sutri ili aforizama, podijeljenih u četiri poglavlja. Prvo
poglavlje općenito se odnosi na prirodu joge i njene tehnike. Samadhi je esencijalna tehnika
joge i zato se, iako je teška za razumjeti, njome bavi prvo poglavlje. Drugo poglavlje bavi se
problemom ljudskih ograničenja, iluzija i proizlazećih patnji, te filozofijom Klesha, koja formulira
opću metodu oslobađanja ljudske duše od tih nevolja. Također se bavi uvodnim pripremama
za vođenje jogiskog života i prvih pet od osam dijelova tehnike u koje je podijeljen Patanjalijev
sustav. Cijelo ovo poglavlje stoga se bavi temeljnom filozofijom i preliminarnim praksama koje
treba svladati prije nego li Sadhaka bude u mogućnosti da se ozbiljno i učinkovito suoči sa
samim umom i stoga je ovo najvažnije poglavlje za početnike. Treće poglavlje bavi se čisto
mentalnim praksama koje kulminiraju u Samadhiju i postignućima koja su moguća kroz
uspješnu praksu Samadhija. Ovo posljednje ne uključuje samo psihičke moći joge, koje se na
sanskrtu nazivaju Siddhi, već i konačno oslobođenje svijesti od ograničenja i iluzija uma, koje
vodi do Kaivalya. Posljednje poglavlje općenito se odnosi na filozofiju i psihologiju joge, kao i
na završne faze jogičke tehnike koja vodi do Samoostvarenja ili Kaivalya. Vidjeti će se da
knjiga pokriva vrlo široko područje i bavi se svim problemima koji su uključeni u Samootkrivanje
i Samoostvarenje pomoću Raja Joge. Budući da je predmet bio obrađen u obliku Sutri, istinsko
znanje mora se postupno izvlačiti iz vlastitog uma pomnim razmišljanjem i promišljanjem. ali
tema je tako fascinantna i važna da je za aspiranta ovaj posao itekako vrijedan.
Ne smijemo zaboraviti da se tehnika Raja Joge bavi sa samoupravljanim, posljednjim, stanjima
ljudske evolucije, koja svoje ostvarenje postiže u Oslobođenju ili transcendenciji svih ljudskih
ograničenja i iluzija. Stoga, niti teorijsko proučavanje ove tehnike, niti njezina praktična
primjena ne bi trebala biti laka. ali onima čije je duhovno razlučivanje čak i djelomično
razvijeno, ona pruža djelotvorno, pouzdano sredstvo oslobađanja od njihovih ograničenja i
patnji, ne samo za ovaj život, već i za vrijeme koje će doći. Čak i ako aspirant ne može odmah
cjelokupnu tehniku praktično primijeniti, budući da mu daje opću ideju cijelog područja
nastojanja od početka do kraja u svim aspektima, mora je barem temeljito svladati u njenim
teorijskim aspektima. Mora pokušati postupno povećati polje njene praktične primjene, i to
kako njegov interes za predmetom raste i kako se njegovi kapaciteti povećavaju. Ovo je
Kraljevska Cesta do našeg pravog doma i trebali bismo to znati barem teoretski, iako smo još
skloni zadržavati se na putu i iako je on još uvijek dug.
U ovoj knjizi naš je cilj zadobiti općenitu ideju o predmetu, pa ćemo odabrati samo
najznačajnije Sutre koji služe razjašnjenju i ukratko objašnjavaju ideje o važnim aspektima
Raja Joge. „Znanost Joge“ bavi se ovim Sutrama na sustavniji način, a oni koji žele temeljito
proučiti predmet mogu pogledati komentar ili bilo koju drugu knjigu koja se bavi Joga-Sutrama
od Patanjalija.
Prva Sutra koju možemo uzeti za raspravu je dobro poznata Sutra iz 2. poglavlja koja definira
tehniku joge u četiri riječi:
Yogaṥ citta-vṛtti nirodhaḥ | (I-2)
Joga zaustavlja aktivnosti uma.
- 139 -
U komentaru se nastojalo objasniti značenje ove četiri riječi koje čine ovu Sutru, ali ne možemo
razumjeti značenje Sutre samo znajući značenje riječi. Moramo svladati čitavu knjigu prije
nego što se shvati što znači ta Sutra. Jer, razumijevanje tog značenja znači stvarno
razumijevanje tehnike joge u cjelini. Početnik bi stoga trebao biti zadovoljan razumijevanjem
općenitog značenja Sutre i ne brinuti previše o njenom dubljem značenju sve dok ne prođe
čitavu knjigu.
Međutim mi možemo uzeti u obzir jednu znanstvenu ilustraciju koja će nam možda dati jasniju
predodžbu o značaju Sutre nego dugačak komentar. Pretpostavimo da imate staklenu posudu
punu čiste vode. Obješena u vodi je osvijetljena električna žarulja, a na vašoj strani nevidljiva
je mala turbina kojom upravlja električni motor koji može ubrizgavati vodu različitim brzinama.
Sve dok je voda savršeno mirna, pod ovim uvjetima, jasno vidite svjetleću žarulju a ne vidite
vodu. Pretpostavimo da pokrenete motor i pustite da se voda ubrzava postupnim povećanjem
brzine. Što će se dogoditi zbog ove uzburkanosti proizvedene u vodi? U trenutku kad se voda
počne uzburkavati, žarulja se više ne vidi dobro, već u iskrivljenom obliku. Što je veća
uzburkanost, to se više iskrivljuje žarulja, a u isto vrijeme voda, koja je prije bila nevidljiva i nije
asimilirala svjetlo iz žarulje, počinje asimilirati svjetlo i postaje sve vidljivija. Kako povećavate
brzinu motora, povećava se uzburkanost i počnu se pojavljivati obrasci u vodi, koji se
uzastopno brzo oblikuju i gube. Ti privremeni obrasci proizvedeni u vodi su vidljivi i njihova
vidljivost je posljedica činjenice da je voda asimilirala nešto svjetlosti koju je isijavala žarulja.
Oni ne sjaje vlastitim svjetlom, već svjetlom posuđenim iz žarulje. Ako se brzina motora još
više povećava i komešanje dosegne određenu granicu, uzorci postaju toliko brojni i gusti da
potpuno izbrišu žarulju iz vida. I vi uopće više ne vidite žarulju. Vidite samo uzorke u vodi koji
se brzim slijedom oblikuju i nestaju i koji svijetle svjetlom žarulje koja je sama po sebi nevidljiva.
Sada preokrenite postupak i pustite da se brzina motora postupno smanji i da se uzburkanost
u vodi polako uspori. Uzorci postaju manje gusti i postupno, kako se smanjuje brzina, žarulja
počinje da se vidi, mada je još uvijek vidljiva u iskrivljenom obliku. Kako se motor zaustavlja,
uzburkanost vode opada, a žarulja postaje sve vidljivija. Kad je voda opet savršeno mirna,
žarulja se vidi bez izobličenja, obrasci nestaju i voda ponovno postaje nevidljiva. Cijeli proces
je preokrenut i vratili smo se u prvobitno stanje.
Odmah se može vidjeti prekrasna sličnost ove pojave s procesom zamračenja Stvarnosti
uzburkanošću i iskrivljenjem stvorenim u našem umu, a također može ukazivati na metodu
kojom se ta zamračenja mogu ukloniti i kojom možemo ponovno postati svjesni Stvarnosti u
nama. No, možda je potrebno obavijestiti čitatelja i ukazati na određene točke kako bi to bilo
potpuno jasno.
Prva točka koju treba napomenuti je da uzburkanosti, iskrivljenja i uobičajene promjene u umu,
zvane Citta-vṛtti, zamagljuju Stvarnost i skrivaju našu istinsku božansku prirodu od nas. Ako
su one uklonjene nekom metodom, a um postaje potpuno čist, miran i postojan, on postaje
transparentan i svjestan Stvarnosti koja sjaji u središtu naše svijesti. U jogi se uzburkanosti i
promjene uma koje postoje u različitim stupnjevima suptilnosti zaustavljaju postupno, korak po
korak, dok um ne postane poput bistre, prozirne, mirne vode u spremniku. Ona je prisutna ali
neprimjetna. Ovo je stanje Samoostvarenja. ali moramo razumjeti da, iako se u načelu proces
uklanjanja uzburkanosti i zamagljenja uma, te postajanja svjesnim temeljne Stvarnosti, čini
prilično jednostavnim, to nije tako u praksi, i to zbog prisutnih snažnih tendencija, udara
prošlosti, karmičkih utisaka i sporih transformacija koje se moraju očitovati u nositeljima. Zato
je potrebno dugo razdoblje discipline i prakse joga tehnika, a cilj se ne može postići
- 140 -
pojednostavljenim i lakim metodama koje se ponekad zagovaraju. Rezultati su sigurni, ali
moramo biti spremni platiti cijenu u obliku napora i žrtava.
Druga točka koju treba zapamtiti je da um osvjetljava svjetlo Stvarnosti i da nije samo-
iluminativan. Stvarnost je poput Sunca dok je um poput Mjeseca. Apsorbirana svjetlost
Stvarnosti je ta koja je skrivena u njemu, koja nam daje osjećaj stvarnosti u našem životu, u
našem individualnom svijetu mentalnih slika. Naš mentalni svijet, koji je svijet u kojem stvarno
živimo, bio bi mrtav svijet ako iza njega ne bi bilo svjetla i života Stvarnosti koja ga osvjetljava
i energizira.
Trebamo biti pažljivi i sjetiti se da je svijest Monade asimilirana i nestala u promjenama uma,
ali samo na području manifestacije. Na svojoj vlastitoj razini ona ostaje samosvjesna baš kao
što i električna žarulja sjaji kao i prije, čak i kad u uzburkanom stanju vode svjetlo djelomično
nestaje u vodi, a žarulja se izvana ne može vidjeti.
Nakon što smo se bavili općim načelom skrivanja i razotkrivanja Stvarnosti skrivene u našem
umu, sada ćemo nastaviti raspravljati o posebnoj tehnici koja se koristi u jogi kako bi se
razotkrila ova stvarnost. Ova tehnika se zove Samadhi i srce je i suština joge. Sve druge
prakse ili tehnike koje se koriste u jogi su pripremne i podvrgavaju se Samadhi tehnici.
Riječ 'Samadhi' se koristi za najviši stupanj meditacije, kada postoji samo svijest o objektu
meditacije, a ne o samom umu. To je vrhunac meditacije na objekt, čiju stvarnost treba izravno
ostvariti i prethode joj još dvije etape koje se zovu Dharana i Dhyana. Jogi počinje s Dharanom
ili koncentracijom, a kada je Dharana postala savršena, mijenja se u Dhyanu ili kontemplaciju,
i konačno kad je kontemplacija usavršena, ona se mijenja u Samadhi ili trans. Pa tako tri čine
jedan u stalnom procesu povećanja dubine koncentracije, kako je definirano u Sutrama 1, 2 i
3 Poglavlja III:
Deṥa-bandhaṥ cittasya dhāranā | (III-1)
Koncentracija je ograničavanje uma unutar ograničenog mentalnog područja
[definirano objektom koncentracije].
Tatra pratyayaikatānatā dhyānam | (III-2)
Kontemplacija je neprekinuti tok [uma] prema objektu [odabranom za meditaciju].
Tad evārthamātra nirbhāsaṃ svarῡpa-ṥunyam iva samādhiḥ | (III-3)
Samadhi je isto [stanje kontemplacije], kada samo postoji svijest o objektu meditacije i
kada je svjesnost samog uma nestala.
Razlika između tri progresivna stanja meditacije i kako jedno stanje dovodi do drugog može
se razumjeti proučavanjem komentara. Ovdje se brinemo samo o esencijalnoj prirodi
Samadhija i za to razumijevanje je potrebno započeti sa Sutrom 41 u poglavlja I. koja je u
nastavku:
- 141 -
Kṣῖṇa-vṛtter abhijātasyeva maṇer grahῖtṛ-grahaṇa-grāhyeṣu tatstha-tadañjanatā
samāpattiḥ I (I-41)
U slučaju onog čije su Citta-vrttis ili mentalne promjene gotovo uništene, dolazi do
stapanja ili cjelovite apsorpcije jednog u drugoga, spoznavatelja, spoznaje i
spoznavanog, kao u slučaju prozirnog dragulja [položenog na obojenu površinu].
Ovo je prilično zagonetna Sutra, ali ilustrira jednostavnim primjerom i vrlo učinkovitim načinom,
stanje Samadhija.
Gore je rečeno da je Samadhi tehnika ostvarenja stvarnosti bilo kojeg objekta, koristeći riječ
'objekt' u njegovom najširem smislu, kao bilo što što um može shvatiti ili razumjeti. Također
znamo da je ostvarenje „saznavanje postajanjem“ tj. da se um pretvara u samu prirodu objekta
u kojoj se stvarnost mora ostvariti. Poznato je također da se uobičajeno opažanje ili
razumijevanje temelji na subjektivno-objektivnom odnosu u kojem postoji trojstvo spoznavatelj,
spoznaja i spoznavano, a ostvarenje se temelji na spajanju tri u jedno integrirano stanje
svijesti. Sve su te ideje uključene u Samadhi ilustrirane u primjeru dane u gore navedenoj
Sutri. Ona ilustrira temeljno stanje Samadhija na vrlo učinkovit način i treba pažljivo razmisliti
kako bi se shvatilo njezino stvarno značenje.
Pokušajmo prvo pokušati shvatiti što znači ilustracija predstavljena u Sutri, a zatim njeno
značenje u odnosu na Samadhi stanje. Pretpostavimo da imate prekrasnu sliku koja se
rasprostire na stolu i da je pokrivena pločom neprozirnog stakla. Slika je nestala ispod
neprozirnog stakla i niti jedan njen dio nije vidljiv promatraču koji je gleda odozgo. Sada
zamislite da nekim znanstvenim procesom možemo postupno preraditi bilo koji dio neprozirnog
stakla, tako da označimo krug na staklenoj ploči i primijenimo ovaj tretman na područje koje je
unutar kruga. Postupno dio neprozirnog stakla ispod kruga postaje sve manje neproziran dok
konačno ne postane potpuno proziran. Koja je posljedica toga? Dio slike ispod tog prozirnog
dijela stakla dolazi na vidjelo i postaje jasno vidljiv, dok ostatak ostaje skriven. Dio stakla iznad
ovog dijela slike postao je sasvim proziran i ne uzrokuje nikakvu zapreku svjetlu kao što to čini
ostatak neprozirne ploče. Staklo je tu, ali sada je postalo stopljeno sa vidljivim dijelom slike.
Možete sada označiti neki drugi krug na ploči i ponavljanjem postupka iznijeti drugi dio slike
na vidjelo. Ono što moramo napomenuti je da se dio stakla koji gubi svoje smetnje i iskrivljenja,
u potpunosti asimilira ili nestaje u odgovarajućem dijelu slike i poprima oblik slike, iako nije
nestao i još je tamo. Oslobođenje bilo kojeg dijela stakla od smetnje i izobličenja, daje mu
sposobnost da preuzme boju, oblik i ljepotu dijela slike na kojemu stoji i prikazuje je tako što
postaje jedno s njom. Vidjet ćete da obrađivanjem različitih dijelova ploče iznosimo na vidjelo
različite dijelove slike i time proces postaje selektivan. Treća je točka, da "individualnost" bilo
kojeg dijela neprozirnog stakla ovisi o smetnjama koje ga čine neprozirnim. Bez njih stvarno
prestaje postojati zasebno postojanje, iako i dalje postoji. Jedan dio neprozirnog stakla
razlikuje se od drugog u količini i rasporedu smetajućeg materijala. ali kad izgubi svoju smetnju
postaje čisto prozirno staklo koje će biti isto sa svakim dijelom koji se tako tretira. Tako
možemo metaforički reći da to stapanje stakla sa slikom ili njihovo sjedinjavanje ovisi o
neprozirnom staklu koje gubi svoju "individualnost" ili "ja".
Oni koji su u određenoj mjeri proučavali Samadhi tehniku vidjeti će kako lijepo ovaj primjer
ilustrira proces "saznavanja postajanjem". U Sabija Samadhiju, koji se razlikuje od Nirbija
Samadhija, cilj nije ostvarenje same Stvarnosti, već je ograničen na ostvarenje stvarnosti koja
je skrivena unutar određenog objekta, kakva god ona bila. Zato se odabire određeni predmet
- 142 -
za izvođenje Saṃyame, iza kojeg je stvarnost koja se otkriva u Sabija Samadhiju. Stvarnost
svih objekata u manifestaciji prisutna je u Univerzalnom umu ili Božanskom umu koji je
„zamislio“ određeni manifestirani sustav u njihovim raznovrsnim aspektima. A kada odabiremo
neki predmet za izvođenje Saṃyame kako bismo otkrili stvarnost koja se nalazi iza njega,
stvarno označavamo na staklenoj ploči određeno područje slike koju želimo otkriti, određeni
dio ili aspekt Univerzalnog Uma koji želimo "znati postajanjem". Univerzalni um sadrži
Stvarnosti svih pojavnih predmeta koji predstavljaju cjelovitu sliku. Naš um predstavlja
neprozirnu staklenu ploču. Predmet na koji se usredotočujemo u Sabija Samadhiju odgovara
području koje smo označili na ploči. I na kraju, proces izvođenja Saṃyame na određenom
predmetu odgovara tretiranju neprozirnog stakla u tom području radi postizanja prozirnosti da
bi se mogao otkriti odgovarajući dio slike. Budući da staklo našeg uma postaje sve manje
neprozirno, počinjemo uviđati stvarnost određenog objekta na koji se sve više usredotočujemo
dok staklo u tom dijelu ne postane sasvim jasno i dok se stvarnost predmeta koja je bila
skrivena u tom određenom području Univerzalnog uma ne otkrije u svoj svojoj punini. To je
tajna "saznavanja postajanjem", tj. stvaranjem praktički nepostojećeg uma sjedinjenog s
predmetom Sabija Samadhija.
To je kao da se nalazite u kružnoj dvorani smještenoj između veličanstvenih planina s
prekrasnim krajolikom. Dvorana ima male prozore koji su zatvoreni. Otvorite jedan prozor i
pred njim se otvara predivna panorama. Zatvorite taj prozor i otvorite drugi, pojavljuje se druga
panorama. Možete ponavljati ovaj proces i dobivati različite isječke okolnog krajolika, jedan za
drugim, otvaranjem jednog prozora za drugim. U Sabija Samadhiju otvaramo različite prozore
našeg uma na krajolik Univerzalnog uma i na ovaj način stječemo uvide stvarnosti skrivene
iza različitih predmeta koje odaberemo za koncentraciju.
Do sada smo se bavili ostvarenjima ograničene prirode, odnosno stvarnostima koje
odgovaraju određenim objektima bilo kakve prirode. ali što je sa Stvarnošću Samom? Naš
krajnji cilj je ona, a ne otkriće stvarnosti koja je skrivena iza pojedinih objekata u manifestaciji.
Kako se Ona otkriva u našoj svijesti? Zbog toga moramo ići dublje u naš um. Zapravo, moramo
ići onkraj područja uma u područje Stvarnosti Same.
U Sabija Samadhiju mi sjedinjujemo pojedinačni um sa Univerzalnim Umom i tim sjedinjenjem
on zna što je prisutno u Univerzalnom Umu. ali Univerzalni Um nije stvarnost. On je proizvod
Božanske Ideacije. Ona proizlazi iz Stvarnosti razdjeljivanjem u Ja i Ne-Ja kao što slika izlazi
iz svijesti umjetnika kada je zamisli u svom umu. Očito je, stoga, da moramo ići dalje od
Univerzalnog Uma kako bismo došli do same Stvarnosti. Moramo ići izvan Božanske Ideacije
i postati jedno s Ideatorom ili Subjektom, kako bismo upoznali Subjekt u Njegovoj stvarnoj
prirodi. Ovo je tehnika Nirbija Samadhija koja nije opisana u prvom već u posljednjem poglavlju
Yoga-Sutre. U tom poglavlju postoji jedna Sutra o kojoj ćemo ovdje raspravljati, jer baca svjetlo
na prirodu Nirbija Samadhija i njegovu različitost od Sabije Samadhija. Ova Sutra slijedi u
nastavku:
Citer apratisaṃkrāmāyās tad-ākārāpttau sva-buddhi-saṃvedanaṃ | (IV-22)
Poznavanje vlastite prirode kroz samospoznavanje [postiže se] kada svijest preuzme
onaj oblik u kojem se ne kreće s jednog mjesta na drugo.
Ova Sutra je vrlo prosvjetljujuća, ali za njeno razumijevanje moramo upotrijebiti drugu vrstu
usporedbe koja iznimno učinkovito iskazuje unutarnju važnost Sutre.
- 143 -
Pretpostavimo da imate osvijetljenu električnu žarulju u središtu brojnih koncentričnih staklenih
kugli koje su prozirne i stoga progresivno smanjuju svjetlost koja zrači iz električne žarulje.
Svjetlo se prigušuje sve više kako prolazi kroz uzastopne kugle i stoga se kroz najudaljeniju
kuglu pojavljuje gotovo tamno u usporedbi s sjajnom svjetlosti same žarulje jer su većinu
svjetlosti apsorbirale unutarnje kugle. Nadalje zamislimo da su kugle ne samo prozirne, već
da imaju različite vrste crteža i slika ucrtanih ili naslikanih na sebi tako da svjetlost koja svijetli
kroz određenu kuglu osvjetljava te slike na njoj. Sada zamislite da su te kugle uklonjene jedna
za drugom, počevši od najudaljenije. Kako se uklanja svaka kugla, svjetlo postaje jače i nova
kugla sa svojim posebnim slikovnim dizajnom dolazi u vidokrug. Svaki put kada se ukloni kugla,
sljedeća će se pojaviti u novoj slici koja je bolje osvijetljena od zadnje uklonjene. Ako nastavite
ovaj postupak dok se posljednja kugla ne ukloni, ostat će samo žarulja s vlastitim sjajnim
svjetlom.
Ono što moramo napomenuti je da sve dok postoje kugle, svjetlost koja zrači iz žarulje
osvjetljava preostale kugle. Kad su sve kugle uklonjene i nema niti jedne, svjetlost osvjetljava
samu žarulju. Isto se događa i u slučaju svijesti koja je skrivena ispod različitih razina uma, a
najudaljenija razina je naša fizička mozgovna svijest. Sve dok postoji um da ga se osvjetljava,
njega se osvjetljava, jer, kao što je već istaknuto, um djeluje ili opaža kroz svjetlo Buddhija i
ne svijetli sam po sebi poput Stvarnosti. Kada su sa različitim fazama Samadhija sve razine
uma transcendirane i svi nositelji Monade napušteni, što može osvjetljavati svjetlo budičke
svijesti? Nema uma kojeg bi osvijetlilo, pa mora osvijetliti samo sebe, jer je samo po sebi
svjetleće i ne ovisi o ničem drugom za svoje osvjetljenje. Ovo je proces Nirbija Samadhija koji
se spominje u gornjoj Sutri, koji dovodi do Samoostvarenja i primjene tehnike joge.
Ono što se Sutrom želi opisati je uspon svijesti kroz različite razine u različitim fazama
Samadhija, kojim se bavi Sutra I-17. Kad dosegne Atmičku razinu, najvišu razinu u pojavnom
sustavu, samo jedna barijera i tanki veo preostaje. Ovdje dolazimo do neobične situacije. U
međustanjima uvijek su postojale sve dublje razine uma u koje bi se uranjalo. ali ovdje smo
dosegli barijeru koja odvaja najsuptilnije područje uma od područja Stvarnosti. Stoga
posljedica daljnjeg dubljeg uronjavanja u svijest može značiti samo uronjavanje u Stvarnost,
koje znači Samoostvarenje.
Tada dolazimo do sljedećeg aspekta Samadhija koji je posljednji o kojem se možemo baviti u
ovom kratkom istraživanju. To je razlika između Saṃprajñāta i Asaṃprajñāta Samadhija, koja
se navodi u Sutrama 17 i 18 I. poglavlja.
Vitarka-vicārānandāsmitānugamāt saṃprajñātaḥ ! (I-17)
Saṃprajñāta Samadhi je ono što je popraćeno razmišljanjem, promišljanjem,
blaženstvom i osjetom čistog bića.
Virāma-pratyayābhyāsa-pῡrvaḥ saṃskāraṥeṣo ’nyaḥ I (I-18)
Drugi je [Asaṃprajñāta Samādhi] ostatak dojma koji je ostao u umu ispadanjem
Pratyaya nakon prethodne prakse [Saṃprajñāta Samadhija].
Ove dvije Sutre detaljno su obrađene u komentaru, pa ih nećemo detaljno raspravljati. ali
možemo pokušati shvatiti općenitu ideju koja stoji iza njih kako bi naše poimanje stanja
Samadhija moglo postati još jasnije.
- 144 -
U Samadhiju je um čvrsto zatvoren prema svim vanjskim i unutarnjim odvraćanjima ili
uznemirenjima, a intenzitet usredotočenja se povećava kako sve dublje uranja u predmet
usredotočenosti. Um ne sadrži ništa drugo osim predmeta usredotočenja, čiju stvarnost želi
spoznati. On doseže krajnju granicu do koje može ići i nalazi da ne može ići dalje. Iscrpljeni su
svi aspekti predmeta nad kojim meditira. Ovdje mora ostati staložen u izrazito usredotočenom
stanju. Ne može se ni povući ni napredovati. U ovoj fazi i na tom stupnju predmet
usredotočenosti ili Pratyaya se odbacuje, a um ostaje u usredotočenom stanju, staložen u
vakuumu, kao što je bio. Njegovo povlačenje je odsječeno od svih vanjskih izvora kontakata
intenzivnom usredotočenošću Saṃprajñāta Samadhijem. Tako je jedini način bijega kroz svoje
središte na sljedeću višu razinu. Prije ili kasnije pobjegne kroz zajedničko središte svih nositelja
u sljedeći viši nositelj i novi svijet sviće na horizontu svijesti. U ovom novom svijetu otkriva se
u višoj dimenziji dublji aspekt predmeta usredotočenosti. Proces Samadhija prema predmetu
ili Pratyaya zauzima polje svijesti i zove se Saṃprajñāta Samadhi ili Samadhi sa svjesnošću i
predmetom, a proces u kojemu je predmet ili Pratyaya ispušten i nema predmeta u svijesti se
Asaṃprajñāta Samādhi ili Samadhi sa svjesnošću bez objekta. Ovo je samo jedan korak u
procesu uronjavanja. Proces se mora ponavljati iznova i iznova na različitim razinama sve dok
se ne dosegne Atmička razina. Daljnje uronjavanje, kao što smo vidjeli, vodi nas u područje
Stvarnosti Same.
- 145 -
XXIII POGLAVLJE
PRIPREMA ZA JOGU
Rasprava o prirodi Samadhija i suptilnih mentalnih procesa koji su uključeni u to mogu stvoriti
dojam da tehnika joge nije namijenjena običnom čovjeku i da on u najboljem slučaju može
napraviti samo teorijsku studiju ovog predmeta i da mora odgoditi njegovu praktičnu primjenu
u vlastitom životu za neku buduću inkarnaciju kada će biti povoljniji uvjeti i njegove mentalne i
duhovne sposobnosti razvijene u potpunosti. Ovaj dojam, iako prirodan, temelji se na zabludi.
Oni koji su osmislili filozofiju joge i razradili njenu tehniku nisu bili u neznanju o slabostima
ljudske prirode, te ograničenjima i iluzijama pod kojima obični čovjek živi. Nisu mogli ukazati
na nužnost i žurnost čovjekova oslobađanja od ovih ograničenja, a zatim postaviti pred njega
način postizanja tog cilja koji se čini van njegovih sposobnosti. Znali su o poteškoćama koje
su uključene, ali su također znali da se te poteškoće mogu prevladati usvajanjem postepene
usmjerene vježbe, koja je znanstvena i sukladna zakonima ljudskog rasta i evolucije. Čak i pri
postizanju bilo kakvog vrijednog svjetovnog predmeta osoba mora postupati sustavno i biti
spremna za produženi i naporni trud. Ako želi postati veliki matematičar, počinje s četiri pravila
aritmetike i postepeno izgrađuje svoj put od jedne faze do druge sve dok ne diplomira. Ne
započinje pohađanjem fakultetskih predavanja o diferencijalnom i integralnom računu.
Spremna je za dugi usmjereni trening, ali i zna da je njen konačni uspjeh osiguran ako se ne
odustane truditi. ali kada je u pitanju postizanje najvišeg cilja ljudskog truda, koji je vrhunac
ljudske evolucije, ljudi zaboravljaju sve te stvari koje se temelje na običnom zdravom razumu
i iskustvu. Počeli su se brinuti o poteškoćama prakticiranja Samadhija i pitati se koliko će brzo
biti u stanju doći do najviših stanja svijesti koja se mogu postići pomoću Samadhija. Oni
zamišljaju da moraju samo početi, a svi plodovi jogi života biti će njihovi ili bi ne zadugo trebali
biti njihovi. Pa tako ni ne započinju, ili ako to i učine, postaju razočarani i uskoro odustaju,
misleći ili da nakon svega uopće nema puno toga u ovoj toliko reklamiranoj Znanosti o Jogi ili
da nisu u stanju poduzeti tako težak zadatak. Zato odgađamo ovaj napor i nalazimo se
praktično na istom stupnju iz života u život. Mi ne prihvaćamo zdravorazumski stav prema
problemu, kao što to činimo u slučaju sličnih problema povezanih s našim svjetovnim težnjama.
Znanost yoge može se savladati studiranjem kao i sve ostale znanosti. Počinjemo s
jednostavnim stvarima koje svatko može učiniti, nastavljamo korak po korak, od jednostavnih
do složenih problema, od jednostavnih vježbi do onih težih. Zbog različitih potencijala skrivenih
u različitim pojedincima, naš napredak nije određen godinama rada već rastom kapaciteta i
promjena u našem umu i stavovima. Pozabavimo se prvo nekom od ovih pripremnih vježbi i
disciplina koje pripremaju aspiranta za naprednije vježbe koje čine višu jogu.
Sljedeća Sutra iz II. Poglavlja ukratko opisuje ovu preliminarnu ili pripremnu vježbu kojom svaki
aspirant može započeti sustavno i energično početi postavljati zdrav temelj jogi života.
Tapah-svādhyāyešvara-praṇidhānān kriyā-yogaḥ I (II-1)
Skromnost, samopromatranje i predanost ῑṡvari ili Bogu čine pripremnu jogu.
Student će vidjeti da tri različite vrste aktivnosti koje Sutra propisuje trebaju razviti sva tri
temeljna aspekta ljudske prirode, volje, intelekta i ljubavi. Kao što smo vidjeli u prethodnom
poglavlju, intelektualno znanje postavlja temelje jogi života pripremom i odgovarajućom
teorijskom pozadinom. Razvoj ljubavi ili predanosti, preobrazbe i pročišćavanja života koje ovo
uključuje, dodaje znanju mudrost. A onda primjenom duhovne volje u kontroli i sprečavanju
- 146 -
modifikacija uma, Jogi prelazi s pozornice mudrosti na onu Ostvarenja, cijelu obuku i
samodisciplinu, koja kulminira u Samo-Ostvarenju i Oslobođenju. Značenje triju elemenata ove
pripremne samodiscipline detaljno je objašnjeno u komentaru i na ovom mjestu ne trebamo ići
u njihovo detaljno razmatranje. ali postoji nekoliko općih i zanimljivih točaka na koje može biti
upozoren aspirant.
Prva stvar koju treba imati na umu je da sva ova tri tipa aktivnosti predstavljaju pravi početak
jogičkog života i ovisi o samom aspirantu kako ih koristi za brzi prijelaz iz pripremnog u jedno
napredno stanje napretka. Ako energično i ozbiljno napadne probleme vezane uz ove
aktivnosti, može u kratkom vremenu doći do hvatanja u koštac sa svojom nižom prirodom i te
koncentrirane namjere koja će ga uklopiti u naprednije prakse više joge.
Tapas, Svādhyāya i Iṥvarapraṇidhāna izgledaju kao tajanstvene prakse, ali nema ničeg
tajanstvenog oko njih. Svādhyāya nije ništa drugo nego intenzivno proučavanje dubljih životnih
problema kako bismo imali odgovarajuću teorijsku pozadinu i mogli dobiti ispravnu i cjelovitu
ideju o svim problemima koji su uključeni u praksu joge i metode koje se koriste u rješavanju
tih problema. ali ta proučavanja moramo provoditi sami, na takav način da postupno razvijamo
sposobnost da izvučemo svako znanje iz sebe samih i postanemo nezavisni od vanjskih
pomagala u ovom području. Trebalo bi to također biti na dubljoj razini i ne bi se trebalo sastojati
samo u prikupljanju informacija iz knjiga, itd. Glavna svrha Svādhyāye je da otključa vrata
pravog znanja unutar nas i da ima sposobnost privući to znanje kadgod je to potrebno. Mi smo
skloni zaboraviti da je svo znanje stvarno u nama, u Univerzalnom Umu, i da se to znanje
može barem ograničeno privući otvaranjem prolaza između nižeg i Višeg Uma. Ne upućujem
na znanje o stvarnosti koje se stječe višim procesima Samadhija. Pozivam se na obično
intelektualno znanje koje je prisutno u Egu ili Individualnosti koji djeluje kroz kauzalno tijelo i
koji se može privući ako je niži um pročišćen i usklađen sa Višim Ja. To je znanje znatno
nadmoćnije od običnih znanja iz druge ruke, koje stječemo iz knjiga, promatranja, itd., jer dolazi
iz višeg izvora i oslobođeno je od uobičajenih pogrešaka, nepouzdanosti i iskrivljenosti koje su
značajke neizravnog znanja, koje proizlazi od konkretnog uma iz vanjskih izvora. Stoga se svi
naumi, metode i prakse kao što su refleksija, meditacija, Japa, itd., koji imaju učinak otvaranja
kanala između nižeg i Višeg Uma, odnose na Svādhyāyu i početnik bi ih trebao sve više koristiti
kako njegov interes i kapacitet raste.
Tapas se općenito prevodi kao strogost, ali to daje pogrešan dojam o stvarnoj i temeljnoj prirodi
ove osobine pripremne joge. Ova riječ potječe od sanskrtske riječi „Tap“, koja znači „grijanje
do visoke temperature“. Ako se nečisto zlato zagrijava do visoke temperature, sve njegove
nečistoće postupno se spaljuju i uklanjaju, a ostaje samo čisti bezprimjesni metal. To je bitna
ideja Tapasa i općenito znači discipliniranje naše niže prirode s ciljem pročišćavanja,
uklanjanje svih otpadaka slabosti, nečistoća, tako da naše tijelo i um postanu čisti i poslušni
našoj volji i da mogu poslužiti kao učinkoviti instrumenti Višeg Ja. Tapas je dakle transmutacija
niže prirode u višu procesom samodiscipline. Razne vrste štednji mogu se koristiti i trebale bi
se koristiti ako je to apsolutno neophodno, ali nisu bitan dio procesa. Pročišćavanje i
upravljanje može se postići inteligentnijim i djelotvornijim metodama nego što su pridržavanje
strogih zavjeta i podvrgavanjem tijela nepotrebnim neudobnostima i patnjama. Svaki aspirant
mora inteligentno koristiti svoju vlastitu metodu.
Što se tiče Iṥvara-praṇidhāna, koja se obično prevodi kao samo-predaja Bogu, doista je to
jedan aspekt predanosti i djelotvorne metode razvijanja predanosti. Proučavali smo u jednom
drugom poglavlju problem razvijanja predanosti ili ljubavi prema Bogu i bili u stanju dobiti ne
- 147 -
samo neku ideju o cilju Puta Ljubavi i prirodi predanosti, nego i metode koje se usvajaju u
razvoju ove strane naše prirode. Sva ta znanja moraju se koristiti ozbiljno i ustrajno kako bi se
postigli rezultati. ali to zahtijeva praksu, iskrenost i neumoljivu odlučnost da se uspije. Jer se
predanost ne pojavljuje u nama lako. Iskušavamo i pokušavamo do krajnjih granica, i ponekad
nas to baca u očaj. ali kad se pojavi, ona preobražava naš život, ispunjava nas radošću i
uzvišenjem u tolikoj mjeri da smatramo da su žrtve, napori i patnje koje smo prošli ništa u
usporedbi s blagoslovom koji smo primili i Božjom milošću koja se spustila na nas.
Tako ćete vidjeti da ova Sutra od pet riječi ima vrlo širok opseg i daje sveobuhvatnu metodu
pripreme za više stanje jogičkog života. To praktično pokriva sve aspekte naše prirode i ako
se metode koje se navode u svojoj trostrukoj disciplini prate iskreno, pažljivo i s entuzijazmom,
ne samo da će se naše niže prirode i tijela preobraziti u prikladan instrument Višeg Ja, nego
će također otvoriti nove vidike postignuća i otključati skrivene energije i potencijale koje teško
slutimo u nama.
Ako počnemo vježbati ove stvari koje smo naučili, život će se odmah preobratiti i ne bismo se
pitali je li moguće prakticirati Samadhi i da li smo sposobni razviti ljubav u onoj mjeri u kojoj
smo sposobni postići neke mjeru sjedinjenja s Objektom naše predanosti.
Ponovno uzimajući u obzir primjer učenika koji je odlučio postati veliki matematičar, koji počinje
sa zbrajanjem u običnoj aritmetici, postaje zainteresiran za matematiku i ne brine o integralnim
i diferencijalnim izračunima, koje će naučiti s vremenom. Iako u svom umu cijelo vrijeme drži
konačni cilj, ne gubi vrijeme i energiju razmišljajući o stvarima koje se trenutno ne odnose na
njega. Rad kojim se bavi je toliko upijajući i zanimljiv da je za njega to za sada dovoljno.
Kreativni rad bilo koje vrste daje radost u životu, a preobrazba naše prirode metodama
pripremne Joge je kreativni rad najvišeg reda, stvarniji i dinamičniji od slikanja slike ili kiparenja.
Ovi umjetnici bave se mrtvim stvarima. Čovjek koji stvara sliku svojega pravog Ja da bi izašao
iz svoje niže prirode bavi se živućim i stvarnim stvarima. Rješava životni problem. Živa slika
onoga što moramo biti u budućnosti je oslikana. Novi kip koji utjelovljuje naše buduće
savršenstvo isklesan je iz grubog mramornog bloka naše niže prirode. Upravo ta božanska
kreativnost u ovom radu pretvara naš život u pjesmu usprkos nevoljama i iskušenjima kroz
koje možemo prolaziti na periferiji naše svijesti u vanjskom svijetu. To je poput živog procesa
pupoljka koji se pokušava otvoriti u cvijet sa svom prirodnom radošću koja je uvijek prisutna u
takvim prirodnim razvojnim procesima. Pokušavamo donijeti budućnost u sadašnjost.
Postajemo ono što jesmo. Ne znamo kakav će biti kip, ali Onaj koji je naš unutarnji Ja zna i
osjećamo Njegovo vodstvo dok uzmimo dlijeto u ruku i počinjemo oblikovati mramorni blok
naše sirove prirode. Oni koji su umjetnici znaju radost slikanja slike ili pisanja pjesme. Oni
mogu suditi o radosti iznašanja jedne žive božanske slike koja je potencijalno skrivena unutar
nas. Slika je mrtva stvar, kip je mrtva stvar, ali to živo biće koje postupno počinje iskrsavati
iznutra je jedno Božansko biće beskrajnih mogućnosti koje postaje sve više i više nositelj
božanske ljubavi, znanja i snage. Dovršena slika možda je još uvijek u budućnosti, nevidljiva i
nepoznata, no ovo je Kreativno djelo koje je uključeno u njegovo stvaranje, koje pruža radost
i oduševljenje za rad u pripremnoj Jogi.
A u ovom radu, starost nije važna, okolnosti nisu važne, čak ni smrt nije važna. Rad se može
nastaviti neprekidno i nakon smrti, ako smo postavljeni u tom smjeru, jer je naša svrha ili cilj
unutar nas i uvijek će ostati u nama, gdje god bili. Jer sve te vanjske stvari pripadaju pojavnom
svijetu i mi smo sada na naš vagon stavili vječnu Zvijezdu naše Duše koja je skrivena u nama
- 148 -
i koja nas vodi do nas samih. To je ono što pripremna joga potencijalno znači i stvarno može
značiti svakome tko ozbiljno preuzme taj rad.
Drugo poglavlje Joga-Sutri ne daje samo ideju o prirodi pripreme koja je neophodna za
poduzimanje napredne prakse Joge, već također i vrlo sustavno i logično ocrtava filozofiju na
kojoj se temelji njezina tehnika. Ova filozofija Joge trebala bi biti izvedena iz filozofije Samkhye,
jednog od šest glavnih sustava hinduističke filozofije. Nema sumnje da je velikim dijelom sličan
samkijskom sustavu filozofije, iako postoje određene temeljne razlike koje se ne mogu
zanemariti i koje su mnoge znanstvenike dovele u sumnju, postoji li ikakva stvarna veza
između njih. Kada su nam ova dva filozofska sustava došla iz prošlosti i postojala već tisućama
godina, a nema jasnih dokaza o njihovom nastanku, vrlo je teško odlučiti o takvim pitanjima
koja su od interesa samo za akademske filozofe. Za aspiranta takva pitanja nisu od velike
važnosti. Ono za što je on zainteresiran je praktična tehnika koja je izdržala test vremena i
tisućljetni eksperiment i moguće korištenje s povjerenjem za dosezanje njegovog cilja.
Filozofija Joge omogućuje odgovarajuću osnovu za tu tehniku i to je sve što je važno.
Teorija na kojoj se temelji eksperimentalna znanost nužna je i važna za povezivanje i
integraciju različitih tehnika koje su uključene u povezanu cjelinu, ali istina ili valjanost teorije
ni na koji način ne utječe na učinkovitost tehnika koje se koriste u praktične svrhe. Dugo su
vremena zakoni elektriciteta i električnih pojava vrlo učinkovito korišteni za sve vrste namjena,
iako je teorija koja je prevladavala u objašnjenju tih fenomena bila vrlo nepotpuna i
nezadovoljavajuća. Ako se cijela današnja teorija elektriciteta pronađe neodrživom zbog bilo
kakvih otkrića koja bi mogla biti učinjena u budućnosti, cijela znanost zasnovana na primjeni
zakona elektriciteta i njezinih pojavama u znanstvenim razvojima i industriji ostati će prilično
nepromijenjena s obzirom na to otkriće, jer su ti zakoni i pojave utemeljeni na eksperimentalnim
činjenicama, a ne na špekulacijama ili bilo kakvoj teoriji. Tako je i slučaj s filozofijom Joge. Iako
je veličanstvena i vrlo razumna filozofija, njena valjanost ili drugo ne utječe na tehniku ili
korisnost Joge kao znanosti za otkrivanje dubljih misterija Života i otkrivanja stvarnosti unutar
nas.
Pokušajmo sada steći općenitu i jasnu ideju o filozofiji na kojoj se temelji jogi tehnika
Patanjalija. Ova filozofija je opisana u drugom poglavlju, korak po korak, u 26 Sutri, od 3. do
28. Ovdje nije moguće detaljno se baviti tim Sutrama, već se može dati samo širi pregled ideja
na kojima se temelje te Sutre i poveznice u lancu razmišljanja na kojima se temelji filozofija.
Filozofija počinje sa problemom ljudskih nevolja, ograničenja i iluzija u koje su uključena sva
ljudska bića, uz vrlo malo iznimaka. Sutra koja sažima ovu očiglednu činjenicu ljudskog života
je II-15. Slobodno prevedeno značila bi: "Ljudi koji su razvili diskriminaciju svu bijeda pripisuju
bolima koji nastaju iz promjene, tjeskobe i sklonosti, kao i zbog sukoba između prirodnih
sklonosti koje čovjek nalazi u svojoj prirodi, mislima i željama koje prevladavaju u određenom
vremenskom razdoblju." Neki će biti skloni smatrati ovu izjavu prilično općenitom i previše
pesimističnom, ali ovo pitanje smo vrlo temeljito razmotrili u prethodnom poglavlju i nećemo
ponovno ulaziti u njega. Svi su Veliki Učitelji svijeta počeli od ove osnovne činjenice ljudskog
života, pa stoga možemo prihvatiti ispravnost ove Sutre.
Sljedeće pitanje koje se javlja je: Uz pretpostavku da u ljudskom životu postoji sveobuhvatna
bijeda, može li se izbjeći ili riješiti ova bijeda? Odgovor na to pitanje je sasvim jasan,
nedvosmislen i naglašen. Dan je u Sutri II-16, „Ta bijeda koja još nije došla može se i treba
izbjegavati.“ To je vrsta odgovora koju bi trebala dati prava filozofija života. Koja je korist od
- 149 -
filozofije koja ukazuje na bijede i ograničenja života, a onda ne nudi nikakvo pravedno rješenje,
niti nadu za oslobađanje od tih nevolja. Pa ipak, mnoge su naše moderne filozofije baš takve.
One postavljaju pitanja i ostavljaju ih neodgovorenim, nude lijekove koji su puko palijativni ili
ih uopće nema. ali nastavimo.
Nakon što utvrđuje da se životne nesreće mogu izbjeći ili nadići, filozofija nastavlja analizirati
uzrok bijede. Ovo je još jedan dokaz njene temeljitosti i djelotvornosti. Ako bolujete od bilo koje
bolesti, možete je savladati na dva načina. Ili možete primijeniti palijativne lijekove koji će
privremeno i djelomično ukloniti neugodne simptome bolesti ili možete prihvatiti učinkovitiji i
razumniji put pronalaženja uzroka bolesti i njime se pozabaviti. Samo na taj način je moguće
ukloniti bolest u potpunosti i zauvijek. Filozofija Joge prihvaća ovaj drugi put. Ona ide do
korijena uzroka ljudske patnje i ograničenja, i predlaže lijek koji uklanja uzrok bolesti, i stoga
potpuno uklanja bolest. Analiza uzroka ljudske patnje dana je u teoriji Klesha koja tvori lanac
uzroka i posljedica koji ima pet poveznica. Ove se nazivaju Avidyā ili Drevno Neznanje, Asmitā
ili identifikacija čiste svijesti, koja je slobodna i Samo-Dostatna i Samo-Postojeća, s priborom
kroz koji se manifestira kada se uključi u manifestaciju. Treća i četvrta poveznica su Rāga i
Dveṣa, koje označavaju privlačenja i odbijanja raznih vrsta koje nastaju kao posljedica
identifikacije svijesti sa svojim nositeljima i okolišem. Posljednja veza je posljednji učinak ovog
lanca uzroka i posljedica. Naziva se Abhiniveṥa i znači instinktivno prianjanje na svjetovni život,
tjelesno uživanje i strah da smrt može nekoga odvojiti od svega toga. Znači, vidite da je prvi
razlog Avidya ili neznanje, a posljednji učinak je ljudski život proživljen u ograničenjima i
iluzijama raznih vrsta. Nećemo ići u daljnje detalje. ali postoji jedna točka koja se može raščistiti
prije nego što prijeđemo na sljedeće. Avidya nije obična vrsta neznanja ili čak neznanja
smatranog u njegovom općem filozofskom smislu. To je tehnički izraz koji znači stvarni
nedostatak svijesti o našoj stvarnoj prirodi. To je zato što smo izgubili svijest o našoj istinskoj
stvarnoj božanskoj prirodi kada smo se uključili u manifestaciju. Dakle, Avidya je instrumentalni
uzrok involucije Monade u manifestaciji. Zašto se uključuje u manifestaciju ili kako biva
uvučena u manifestaciju doista su krajnja pitanja koja su izvan područja intelekta i možda ćemo
dobiti odgovor na ta pitanja samo kada ponovno steknemo svijest o Stvarnosti Oslobođenja.
Pokušajmo sada uzeti to kao činjenicu, da smo uključeni, i da je nužno i poželjno da izađemo
iz tih nepoželjnih uvjeta i ograničenja u kojima se nalazimo.
Očito je, da ako je nedostatak svijesti o našoj istinskoj prirodi ili Stvarnosti pravi uzrok našeg
subjektivnog ropstva ili sudjelovanja u manifestaciji, onda će jedini pravi stalni lijek biti povratak
ove svijesti o Stvarnosti ili spoznaje o istinskoj pravoj prirodi. Ovo je sljedeća poveznica u lancu
razmišljanja na kojem se temelji filozofija joge. Ukazuje na to da je konačni učinak u obliku
bijede ljudskog života moguće pratiti do prvotnog uzroka u obliku gubitka svjesnosti o
Stvarnosti i stoga je jedino sredstvo nadilaženja životnih nesreća trajno i potpuno povratiti
svijest o Stvarnost. To je izraženo u Sutri II-26 kako slijedi: „Neprekidna praksa svijesti o
Stvarnosti sredstvo je raspršivanja Avidye.“ Ne nude se niti palijativna, niti privremena rješenja,
kako to nudi većina suvremenih filozofija.
Sljedeće pitanje je naravno, kako prakticirati ovu svijest o Stvarnosti. Odgovor se daje u Sutri
II-28 kako slijedi: "Iz prakse svih sastavnih vježbi yoge, sa uništenjem nečistoće, izranja
duhovno prosvjetljenje koje se razvija u svijesti o Stvarnosti." A slijedi Sutra 29 koja iznosi
dobro poznatih osam sastavnih vježbi ili praksa ove Joga tehnike.
Ovo je, ukratko, filozofija Joge, koja stvarno pokazuje kako se Monada uključuje u
manifestaciju gubitkom svijesti o svojoj stvarnoj prirodi, što dovodi do toga da se identificira sa
- 150 -
svojim nositeljima i svime što je povezano s njima. Ova identifikacija dovodi do razvoja svih
vrsta osobnih privrženosti, veza privlačenja i odbijanja ljudi i stvari na svijetu. To su one
privrženosti koje proizvode različite vrste iskustava, koja su pak izvor bijede, trenutne ili
potencijalne. Filozofija ukazuje na sredstva koja, naravno, preokreću cijeli proces involucije i
koja završava u Monadi, vraćajući svijest o njenoj stvarnoj prirodi. Znanost Joge nije ništa
drugo doli tehnika kojom se to može postići sustavno i znanstveno.
- 151 -
XIV POGLAVLJE
OSAM POD-PODJELA TEHNIKE JOGE
Sustav Joge korišten u joga-sutrama od Patanjalija naziva se Aṣṭāńga, što znači "s osam
udova". Uobičajeno značenje riječi Anga je "ud" ili sastavni dio tijela. U sadašnjem kontekstu
uobičajeno znači osam pod-podjela u koje je podijeljena tehnika joge. Broj pod-podjela, kao i
priroda sastavnih dijelova razlikuje se u različitim sustavima joge.
Osam pod-podjela tehnike joge nabrojene su u poglavlju 2, Sutra 29 kako slijedi:
Yama – niyamāsana - prāṇāyāma – pratyāhāra - dhāraṇā – dhyāna - samādhayo
'ṣṭāvańgāni | (II-29)
(Jama, Nijama, Asana, Pranajama, Pratjahara, Darana, Diana, Samadi, osam njih na
broju, op.prev.) Samo-upravljanje, čvrsto održavanje samodiscipline, stavovi,
određivanje i upravljanje disanja, apstrakcija, koncentracija, kontemplacija i trans su
osam pod-podjela tehnike joge.
Kratko ćemo razmotriti svaku od ovih praksi kako bismo dobili opću ideju o tehnici joge. Za
pojedinosti student može konzultirati komentare na relevantne Sutre. Prije nego se nastavi sa
pojedinačnim razmatranjem tih postupaka može se postaviti jedno pitanje i trebalo bi na njega
odgovoriti. Treba li ih se smatrati naprednim stupnjevima u praksi Joge, ili neovisnim
tehnikama koje se mogu prakticirati odvojeno. Iz same prirode prakse očito je da postoji
određeni slijedni odnos između njih. Na primjer, koncentracija (Dharana), kontemplacija
(Dhyana) i trans (Samadhi) moraju se prakticirati ovim redoslijedom, jer su to tri slijedna stanja
istog procesa. Slično tome, samo-upravljanje (Yama), pridržavanje (Niyama), stavovi (Asana)
i kontrola daha (Pranayama) i apstrakcija (Pratyāhāra), isto slijede redom jer uspješna praksa
bilo koje od tih tehnika ovisi o barem djelomičnom ovladavanju prethodnim tehnikama. Na
primjer, ne može se prakticirati Pranayama, ako netko nije prakticirao Yamu i Niyamu i stekao
određeni stupanj kontrole nad svojim osjećajima i željama. Slično tome, koncentracija
(Dharana), kontemplacija (Dhyana) i trans (Samadhi) ne mogu se prakticirati bez potpune
kontrole fizičkog tijela i uklanjanja barem običnih želja koje vrše veliki pritisak na um. No, za
onoga koji ne namjerava prijeći na sustavnu praksu više joge, moguće je samostalno vježbati
bilo koju od tehnika, iako će time naići na teškoće. Uskoro će shvatiti da mora proširiti područje
svog truda i uključiti i druge povezane prakse. U svakom slučaju, bavit ćemo se tim različitim
tehnikama redoslijedom kojim su dane u gornjoj Sutri.
Stoga ćemo započeti s Yamom i Niyamom koje postavljaju temelje jogi života. Cilj im je
izgradnja prave vrste karaktera i stvaranje ispravnog stanja uma, od kojih su oba sine qua non
za ozbiljnu praksu joge. Crta razgraničenja između Yame i Niyame nije baš čvrsto određena,
jer oboje znače promjenu niže prirode u čisti, skladni, smireni i potpuno nadzirani instrument
Višeg Ja. Oni do ovog rezultata dolaze na različite načine, ali cilj je isti. Obje Sutre opisuju
obilježja i stanja uma koja se moraju razviti zbog nužnih moralnih, intelektualnih i duhovnih
osnova za prakticiranje joge kako slijedi. Svakom od ovih, Yami i Niyami, pridružena su u
određenoj mjeri pet obilježja ili praksi.
Ahimṣa- satyāsteya -brahmacaryāparigrahāḥ I (II-30)
Zavjeti samo-kontrole zvane Yama sadrže suzdržanost od nasilja, laži, krađe,
vezanosti i pohlepe.
- 152 -
Ṥauca- saṃtoṣa- tapaḥ- svādhyāyeṥvara- praṇidhānāni niyamāḥ I (ll-32)
Čistoća, zadovoljstvo, strogost, samo-proučavanje i predanost Bogu čine Niyamu ili
čvrsto održavanje samodiscipline.
Za detaljnu raspravu o postupcima koji se pridružuju u Yami i Niyami, student može konzultirati
bilo koji komentar na Yoga-Sutre. Ovdje možemo razmotriti samo nekoliko točaka od općeg
interesa u vezi s njima.
Iako ove prakse dotiču različite aspekte naše prirode i razvijaju različite osobine i stavove, ne
treba zaboraviti da se čovjekov život ne može podijeliti u odjeljke, a svi aspekti naše prirode
međusobno su usko povezani i ne mogu se odvojeno rješavati kao što je to već ranije ukazano.
Problem našeg uma i karaktera mora se rješavati kao cjelina, iako ćemo privremeno obratiti
posebnu pozornost na određeni aspekt naše prirode kako bismo uklonili određenu slabost ili
tendenciju. To također znači da u rješavanju naše niže prirode ne ograničavamo naše napore
samo na one zajedničke slabosti koje se spominju u ove dvije Sutre. Na primjer, ne bismo
trebali pretpostaviti da smo slobodni od dohvata ljutnje, ljubomore itd., jer te ljudske slabosti
nisu posebno spomenute u Sutrama Yame i Niyame. Ako to činimo, sva energija koja nalazi
svoj izraz u određenim dobro utvrđenim tendencijama, stvarat će nove kanale za sebe i pojaviti
se u novom usponu neželjenih tendencija za koje smo mislili da ne postoje u nama. Činjenica
je da dvije mentalne osobine nazvane Ṥauca i Santoşa, ili čistoća i zadovoljstvo, u Niyama
pokrivaju većinu preostalih nepoželjnih tendencija koje nisu posebno spomenute u Yama, a
ako se ta dva steknu na odgovarajućem stupnju, razvijat ćemo naše um i karakter u
cjelokupnom, a ne u jednostranom smislu.
Druga točka koju treba napomenuti je da ne postoji samo-introspektivna svijest o
iskorjenjivanju gore spomenutih nepoželjnih tendencija. To su upute koje treba provesti bez
razmišljanja ili analize naših motiva. Na primjer, ako smo u iskušenju da kažemo laž, ne bismo
u našem umu trebali raspravljati da li određene okolnosti opravdavaju priopćavanje laži, ili
saznati koji je naš motiv da govorimo laž, ili pokušavati postati svjestan stanja našeg uma u
tom trenutku. Trebali bismo jednostavno odbaciti sve maglovite misli i reći ili učiniti ispravnu
stvar bez puno pitanja. Za to je neophodna samo obična svijest o našim mentalnim
aktivnostima i tendencijama, i ako smo odlučni da činimo ispravnu stvar, moći ćemo to učiniti
bez ikakvih poteškoća. Upravo iz tog razloga u Sutri II-31 Patanjali nije ostavio nikakvu
prazninu da bismo kroz nju mogli pobjeći. Ove zavjete treba promatrati u svim okolnostima i
bez oklijevanja ili sumnji ne dopuštajući ometanje djelovanja ispravne akcije ili razmišljanja o
ispravnoj misli ili osjećanju ispravne emocije. Ova naša niža priroda je vrlo lukav entitet i
osmislit će sve vrste trikova kako bi nas zavarala u činjenju pogrešne stvari i nastavljanja našeg
lošeg puta. Zbog pogrešnog djelovanja pred naš um predočit će sve vrste opravdanja, staviti
ogrtač pravednosti kako bi sakrila u suštini nepravedne motive i djela, prikazati mržnju kao
ljubav i pokušati nas zavarati na bezbroj načina, ako smo samo navikli oklijevati, raspravljati ili
na različite načine stvarati kompromise sa zlom. Upravo je taj fenomen unutar nas taj koji je
stvorio mit o vragu koji nas sve vrijeme iskušava i tjera na grijeh. Lijek je siguran i vrlo učinkovit.
Odlučite jednom zauvijek da ćete uvijek i u svim okolnostima činiti ispravno i ne kompromitirati
sa zlim ili krivim, bez obzira na posljedice, i onda se neko vrijeme držite svoje odluke i vidjet
ćete koliko će brzo čak i iskušenje da činite pogrešno nestati iz vašeg života, a činjenje prave
stvar postati lakše i prirodnije. Sumnja, oklijevanje i premišljanje u našem umu ne samo da
usporava djelovanje ispravne akcije, već stvara stalni unutarnji sukob koji otežava život onima
koji si dopuštaju kompromise sa zlom. Čak i u vanjskom svijetu nailazite na vrlo čest psihološki
- 153 -
fenomen. Oni koji se pogađaju sa zlom uvijek su u iskušenju od strane drugih ljudi da čine
nepravde raznih vrsta i stupnjeva, dok oni koji na to ne pristaju ostaju sami. Korumpiran čovjek
koji ima naviku podmitljivosti uvijek će naći ljude koji će ga iskušavati da učini razne stvari za
malo novca, dok se nitko neće baviti časnim i nepotkupljivim čovjekom. Posvuda postoji
temeljni moralni zakon koji regulira život, a u slučaju pojedinaca njihove vanjske okolnosti
uglavnom odražavaju njihovo unutarnje stanje uma i stavova.
Jedna velika prednost automatskog i ne oklijevajućeg ispravnog činjenja je lakše primjećivanje
suptilnih aspekata naših zlih tendencija. To se događa zbog činjenice da postupno
pročišćavanje uma i emocija omogućuje svjetlosti Buddhija da se lakše filtrira kroz um i
omogućuje nam da jasnije vidimo stvari i da imamo veći osjećaj razlučivanja. Dakle, prava
vrsta svijesti o našoj stvarnoj prirodi i stanju svijesti dolazi prirodno i učinkovitije i pomaže nam
iskorijeniti čak i suptilnije oblike naših zlih tendencija koje prije nismo ni primijetili.
Samo površnim promatranjem pet kvaliteta nabrojenih za Yamu vidi se da oni ne predstavljaju
vrlo visok moralni kod ponašanja. Uostalom, suzdržavanje od laganja i krađe ne predstavlja
nužno visoki moralni standard. No, Patanjali je namjerno dao najgrublje oblike zlih tendencija,
tako da ih svi mogu vidjeti, a ako ste ozbiljni, pokušajte ih ukloniti. Uklanjanjem sirovih oblika
postajemo svjesni suptilnijih oblika i mogućeg kasnijeg uklanjanja. Nema drugog načina. Da bi
se kvalitete razvile u najvišem stupnju, čak i najsuptilniji oblici moraju biti iskorijenjeni, a to je
jasno iz deset Sutri koje kasnije opisuju posljedice razvoja tih deset vrlina do najvišeg stanja
savršenstva. U tih deset Sutri koje odgovaraju deset elemenata Yame-Niyame ne vidite samo
ograničenja od kojih se može krenuti u razvoj tih vrlina, već i prekrasne mogućnosti koje se
skrivaju u tim običnim stvarima.
Ovdje nije nužno ići na to zanimljivo pitanje, ali će pažljivo proučavanje problema pomoći
studentu da shvati koje su mogućnosti skrivene u pravednosti i što možemo postići kroz
jednostavnu ali stalnu naviku da činimo pravu stvar u bilo kojim okolnostima, bez obzira koliko
nas to koštalo u tom trenutku. Uspostavlja se u pravednosti ili postaje Dharma-nişța, veliko
postignuće koje nije samo neophodno za vođenje jogi života, već u velikoj mjeri predstavlja
jogi život i čini praksu više Joge izvanredno lakom i sigurnom. To je ta pravednost koja razvija
duhovno prosvjetljenje iz Sutre II-28. Jńâna-dîpti koji se spominje u ovoj Sutri je još jedno ime
iz Svjetla na Stazi.
Yama i Niyama nalaze se i u drugim Sutrama, ali im se ovdje nije potrebno baviti. Postoji,
međutim, jedna Sutra koja ima veliku praktičnu važnost i stoga se može razmotriti prije nego
što nastavimo dalje. To je Sutra II-33:
Vitarka- bādhane pratipakṣa- bhāvanam |
Kada je um uznemiren nepriličnim mislima, stalno razmišljanje o suprotnostima [je
lijek].
Svatko tko preuzme ovaj zadatak preobrazbe svoje niže prirode neće mu biti lak. Glavna
poteškoća je, naravno, da unatoč našem idealizmu, usprkos našoj odlučnosti da iskorijenimo
nepoželjne sklonosti, one će nas i dalje mučiti. Što da radimo? Koji je najbolji način rješavanja
nepoželjne sklonosti? Prvo što moramo imati na umu je da su sve takve sklonosti ukorijenjene
u umu, čak i one koje se izražavaju čisto fizički. Svakom djelovanju mora prethoditi misao koja
je prisutna u umu, svjesna ili nesvjesna. Riječ "nesvjesna" umjesto "podsvjesna" korištena je
namjerno jer motivirajuća moć dobrih aktivnosti dolazi iz viših područja uma. Očigledno je,
- 154 -
dakle, da bismo iskorijenili te sklonosti, moramo otići u područje uma i pokušati ih tamo
neutralizirati, umjesto da se samo borimo da spriječimo njihov vanjski izraz. Upravo se u ovoj
Sutri savjetuje ta neutralizacija nepoželjne sklonosti u njenom mentalnom izvoru. ali što znači
stalno razmišljanje o suprotnostima? To ne znači samo razmišljanje o misli suprotne prirode,
već pokušaj da se pažljivo razmotri suprotno gledište. Stoga, ako nekoga mrzite, pokušajte
razmišljati o njegovim dobrim stranama, njegovoj točki viđenja, o različitim stvarima i o
poteškoćama pod kojima bi on mogao raditi. Ili, ako ste skloni odgađati bilo koju vrstu oprosta,
razmislite o cijeni patnje koju ćete morati kasnije platiti. To mišljenje nije puko mehaničko
ponavljanje misli, već iskrena i inteligentna analiza vaših navika i stavova. To bi trebalo biti
učinjeno, ne kada postoji tendencija da se pronađe izraz, nego kada ste u smirenom stanju
uma i možete hladno razmisliti o suprotnom gledištu. U to posebno vrijeme izražavanja, jedina
učinkovita i sigurna metoda usvajanja je, kako je gore rečeno, da se zaustavi izražavanje bez
razmišljanja, jer je to ispravna stvar i odlučili ste učiniti pravu stvar. O ovoj zanimljivoj temi nije
potrebno više raspravljati, već ćemo sada prijeći na praksu sljedeće jogi tehnike, na Asane.
Možda od svih vježbi koje su povezane s jogom, ona s kojom je najveći broj ljudi upoznat su
jogi asane ili stavovi. Zapravo, velikom broju ljudi Joga nije ništa drugo nego Asane ili druge
povezane tjelesne aktivnosti koje se mogu usvojiti za poboljšanje njihovog zdravlja. Ipak, malo
ljudi zna bitnu ulogu koju Asane imaju u životu jogija. One nemaju nikakvu drugu svrhu osim
da eliminiraju poremećaje uma uzrokovane fizičkim tijelom. Um i tijelo svakog pojedinca su
međusobno povezani i nepravilne aktivnosti i pokreti tijela uzrokuju stalne poremećaje u umu,
koji se moraju eliminirati prije nego što se može prakticirati Dharana, Dhyana i Samadhi. Tako
da se tijelo zamrzava u stavu i zadržava u tom položaju tijekom dugog razdoblja. Utvrđeno je
da posljedično tome postaje neosjetljivo na sve vanjske promjene u okolini, kao što su toplina,
hladnoća itd., koje se nazivaju Dvandvas (parovi suprotnosti), a time ne stvara poremećaje u
umu, koji imaju svoj izvor u takvim promjenama. Ovo također priprema tijelo za sljedeće dvije
vježbe, Prāṇāyāma i Pratyāhāra.
Sljedeća tehnika joge, prāṇāyāma, također je pogrešno shvaćena, posebno na Zapadu, gdje
se izjednačava s vježbama disanja u cilju poboljšanja zdravlja tijela. Prāṇāyāma, ako se
pravilno prakticira, poboljšava zdravlje zbog većeg unosa kisika u nekim njegovim oblicima i
zbog njegovog blagotvornog djelovanja na živčani sustav. ali to nije njegova svrha u pravoj
jogi. Njegova stvarna svrha je stjecanje potpune i svjesne kontrole nad strujama Prane u
eteričkom dvojniku, i time njeno usmjeravanje gdje god je to potrebno. To se može učiniti samo
kroz Kumbhaku ili potpunim postupnim usporavanjem disanja. Kada se ovlada strujama Prane,
one se mogu upotrijebiti za pobudu Kundalini i dovesti do povezanosti svijesti fizičke razine s
onom astralnog i mentalnog tijela. Upravo ovdje je opasnost Prāṇāyāma i zato se nikada ne
smije prakticirati bez vodstva kompetentnog učitelja i odgovarajuće prethodne pripreme.
Druga primjena Prāṇāyāme je priprema uma za vježbu koncentracije. Općenito nije poznato
da je Prana poveznica između nositelja i uma koji funkcionira kroz taj nositelj. Upravo kroz
Pranu um djeluje na nositelj a i nositelj može utjecati na um. Dakle, ako možemo upravljati
Pranom, možemo ukloniti sve vrste poremećaja koje nositelj može proizvesti u umu.
Vidjet će se, dakle, da želje i sve vrste sklonosti skrivene u podsvjesnom umu nisu jedini izvor
poremećaja uma. Nepravilnosti u kretanju Prane u eteričkom dvojniku također su uzrok takvog
poremećaja. Prijašnji su uklonjeni Yamom i Niyamom, dok su kasniji uklonjeni od strane
Prāṇāyāmom. Učenik će sada jasnije vidjeti zašto njegovi napori koncentracije uma za vrijeme
njegove dnevne meditacije općenito ne uspijevaju. Znanost Joge bavi se ovim problemom na
- 155 -
znanstven način i prije početka prakticiranja Dharane, Dhyane i Samadhija najprije uklanja sve
te izvore uznemiravanja. Uobičajeni stupanj koncentracije koji je dovoljan za intelektualni rad,
u svrhu joge nije dovoljan. Intenzitet koncentracije mora se progresivno povećavati sve dok ne
prijeđe u sljedeću fazu kontemplacije i završi u posljednjoj fazi transa ili Samadhija. Da bi se
to uspješno obavilo, svi drugi izvori uznemirenja, osim onih koji imaju svoje podrijetlo u samom
umu, moraju se prvo sustavno ukloniti.
Zatim dolazimo do Pratyāhāre, petog sastojka tehnike joge. Opisanog u Sutri II-54.
Sva-viṣayāsaṃprayoge citta-svarῡpānukāra ivendriyāṇāṃ pratyāhāraḥ |
Pratyāhāra ili apstrakcija je, kao što je, imitacija osjetila uma, povlačeći sebe iz njihovih
predmeta.
Značenje Pratyāhāre nije uopće shvaćeno, i predlažu se svakovrsna tumačenja. Pravo
značenje Pratyāhāre može se shvatiti samo ako ga smatramo vježbom potpunog uklanjanja
svake povezanosti uma s vanjskim svijetom kroz pet dobro poznatih organa osjetila, na
sanskrtu poznatih kao Jñānendriyas. Svima je poznato kako tim osjetilnim organima
spoznajemo vanjski svijet. Vibracije ili čestice različitih vrsta udaraju u organe osjetila, stvaraju
u njima određene odgovore, a oni se prenose živcima prema određenim centrima u mozgu.
Tamo, tajanstvenim procesom, živčani se impulsi pretvaraju u dojmove. Znanost ne može ići
dalje od toga, ali prema okultnim istraživanjima, Prana i određena središta u eteričkom dvojniku
i astralnom tijelu također igraju svoju ulogu u tom procesu. Ovdje nije potrebno ulaziti u ovo
pitanje. Sve što moramo primijetiti je da spajanje uma sa središtima u mozgu ili suptilnijim
nositeljima u umu dovodi do stvaranja osjetilne slike. Stalna struja osjetilnih slika ulazi u um
sve dok je u dodiru s vanjskim svijetom preko osjetilnih organa. Istina je da um ne shvaća sve
vibracije koje udaraju u osjetilne organe. Razne vrste zvučnih titraja stalno udaraju u uho, ali
ih sve ne primjećujemo. Znamo da, što više um apsorbira neku vrstu aktivnosti, to manje
primjećuje titraje koji neprestano udaraju organe osjetila. ali je to odvajanje vanjskog svijeta
od uma njegovom koncentracijom na bilo koji objekt djelomično i nenamjerno, i um može uvijek
biti poremećen dovoljno snažnim osjetilnim utjecajem izvana. Cilj Pratyāhāre je potpuno i
svojevoljno odvojiti um od vanjskog svijeta, tako da kad god jogi želi ući u svoj um i koncentrirati
se na bilo koji predmet ili problem, on može svojevoljno isključiti vanjski svijet zatvaranjem,
kao da su to vrata osjetilnih organa. On se tada može usredotočiti na problem unutar uma bez
mogućnosti bilo kakve smetnje ili poremećaja djelovanja svojih osjetilnih organa. Organi
osjetila su tu, ali osjetila koja djeluju kroz njih povukla su se unutar uma. Treba zapamtiti da su
osjetila dijelovi uma i da su poput ticala koje um stavlja u vanjski svijet kako bi prikupio osjetilni
materijal za svoj razvoj. Polako i naporno je stvarao i usavršavao organe osjetila kao
instrumente za ovaj rad. U Pratyāhāri um povlači osjetila u sebe kada se želi uključiti u
Dharanu, Dhyanu i Samadhi bez ikakvog poremećaja koji dolazi kroz kanale osjetilnih organa.
Što se tiče modus operandi Pratyāhāre, vidjet će se da će djelomično ovisiti o stupnju
koncentracije uma. Ako je um dovoljno koncentriran, može se automatski odvojiti od vanjskog
svijeta. ali u naprednim stadijima joge, u kojima je za dugotrajno razdoblje potreban vrlo visok
stupanj koncentracije, uzima se prednost činjenice da organi osjetila djeluju preko meditacije
Pranom. Dakle, manipulacijom strujama Prane moguće je zaustaviti funkcioniranje osjetilnih
organa kao što je manipuliranjem električnom strujom moguće zaustaviti rad radijskog ili
televizijskog aparata. To je razlog zašto vježba Prāṇāyāme koja daje svjesnu kontrolu nad
strujama Prane u eteričkom dvojniku, prethodi vježbi Pratyāhāre. Nakon shvaćanja značenja
- 156 -
ove prilično zagonetne Sutre, sada se možemo prenijeti na posljednja tri sastojka tehnike joge
koji se nazivaju Antarańga ili unutarnji, kako bismo ih razlikovali od prethodnih pet koji se
nazivaju Bahirańga ili vanjski.
Dharana, Dhyana i Samadhi, čisto su mentalni procesi, stvarne su i glavne tehnike Joge, dok
su prvih pet vježbi, kojima smo se već bavili, pomoćne. One samo osiguravaju da su prisutni
potrebni uvjeti za prakticiranje Dharane, Dhyane i Samadhija.
Dojam da je prakticiranje Samadhija izuzetno teško ili gotovo nemoguće postignuće, temelji
se na pogrešnom shvaćanju. Pokušavamo usredotočiti svoj um pod svim poteškoćama i
nepovoljnim uvjetima koji su obično prisutni, te stoga u meditaciji ne uspijevamo postići čak ni
dostatan stupanj koncentracije uma. Iz ovoga, prirodno, zaključujemo da postizanje visokog
stupnja koncentracije u Samadhiju, o kojem se već raspravljalo, mora biti za običnog čovjeka
gotovo nemoguć zadatak. To je gotovo nemoguć zadatak ako ga pokušamo bez ikakve
prethodne pripreme, koliko je bez iste nemoguć zadatak i za studenta matematike da riješi
probleme diferencijala i integralnog računa. ali ako je temelj pravilno i sustavno položen i
nastavlja se korak po korak do napredne faze, ne pronalazi se nikakva nepremostiva teškoća
u rješavanju tih problema. Slično tome, nakon što je izvršena potrebna priprema i stečeni uvjeti
za njihovo vježbanje, vježbe Dharane, Dhyane i Samadhija su lake. Umom je u biti lako
upravljati i manipulirati kada je oslobođen svih tereta, kompleksa i pritisaka koji ga iskrivljuju i
sprječavaju njegove prirodne i slobodne pokrete. Svrha Bahirańge ili vanjske joge je da se to
iznese znanstveno. Yama-Niyama uklanja poremećaje iz emocija i želja, Asana uklanja
poremećaje uzrokovane grubim fizičkim tijelom, Prāṇāyāma uklanja poremećaje koji nastaju u
Prāṇāyāma-koṡi ili eteričkom dvojniku, i na kraju, Pratyāhāra prekida aktivnost osjetilnih
organa. Tako je sada ostao samo um za rješavanje, um koji je oslobođen gore navedenih
tereta i pritisaka. Jogi stoga može prakticirati Dharanu, Dhyanu i Samadhi bez ikakve izuzetne
poteškoće i bez stečenih ograničenja za promjene umnih ostvarenja, koje su već spomenute
u prethodnim poglavljima. Kao i u drugim područjima znanosti, najteže rezultate lako je postići
osmišljavanjem i primjenom ispravnih tehnika, kao što je to i u slučaju Znanosti Joge.
Već je istaknuto da su Dharana, Dhyana i Samadhi tri progresivna koraka istog kontinuiranog
procesa i razlikuju se jedan od drugog po stupnju koncentracije i prisutnosti određenih, dobro
definiranih uvjeta, koji razlikuju jedan stupanj koncentracije od drugog. ali ova su pitanja
detaljno objašnjena u komentaru na Yoga-Sutre i nije ih potrebno ovdje rješavati. No, postoji
nekoliko činjenica opće prirode koje se mogu istaknuti kako bi se uklonile određene uobičajene
zablude i kako bi se studentu omogućilo da lakše razumije komentar.
Prvo što treba napomenuti je da određeni predmet na koji je um usredotočen, u trostrukom
procesu Dharane, Dhyane i Samadhija, nije nužno i opipljiv predmet. Riječ „predmet“ ili
Viṣhaya, kako se naziva u terminologiji joge, može biti bilo što, bilo koji princip, bilo koji zakon,
pojava, ili činjenica postojanja, čija stvarnost mora biti poznata procesima koji su opisani kao
„saznavanje postajanjem“ iz prethodnog poglavlja. Trostruki proces koncentracije koji
kulminira u Samadhiju naziva se u terminologiji joge kao Saṃyama, a u trećem poglavlju Yoga-
Sutri dan je velik broj primjera predmeta na kojima se Saṃyama može izvesti. Proučavanje
ovog poglavlja pokazat će koliko su raznovrsni predmeti koji se mogu koristiti u tu svrhu.
Rezultat uspješnog obavljanja Saṃyame je, naravno, spoznavanje stvarnosti koja se želi
spoznati. I kao što je svaki takav djelić pravog saznanja povezan s odgovarajućom snagom,
Saṃyama, na bilo kojem takvom predmetu vodi do razvoja neke specifične snage povezane
- 157 -
sa tim saznanjem. Te se snage ili postignuća nazivaju terminologijom joge Siddhis, a ponekad
ih nazivamo i psihičkim snagama. ali samo inferiorne moći, koje su razvijene putem Samādhija
poput vidovitosti, itd., mogu se nazivati psihičkim moćima. Više snage razvijene procesima
više joge uistinu su duhovne prirode i cijeli svijet je razlika između njih i psihičkih snaga kako
ih poznajemo. Neke od tih nižih psihičkih snaga mogu se razviti i drugim metodama, kao što
je korištenje određenih biljaka, mantri, itd., kako je istaknuto u Sutri IV-1. Nije neophodno
pribjegavati Samadhiju da bi ih stekli. ali sve više snage joge mogu se razviti samo putem
Samadhija i rezultat su evolucije individualnosti i otkrivanja viših stanja svijesti. One su pod
upravom pojedinca i uvijek pod njegovim zapovjedništvom, jer ih je stekao zahvaljujući
otkrivanju svoje duhovne prirode.
Razvoj ovih posebnih snaga ili Siddhija velike raznolikosti, nije ništa što bi trebalo iznenađivati.
Čak i u području nižeg uma znamo da svaka vrsta znanja, ma koliko trivijalna, pojedincu daje
određenu vrstu moći. Znanje koje se odnosi na bilo koji zanat ili profesiju daje pojedincu moć
da zarađuje novac i stječe sve vrste udobnosti i raskoši za sebe. Znanje koje su znanstvenici
stekli o atomskoj energiji daje im je moć da podignu životni standard čovječanstva ili da ga
unište. Što ima u tome začuđujuće da transcendentalno znanje koje stiče Jogi dolazi kao
rezultat razvoja viših stanja svijesti, metodama joge donosi mu moć vrlo neobične prirode? Ne
čudimo se ako je hidrogenskom bombom moguće uništiti grad, ali se čudimo kako Jogi može
proći kroz zid ili čitati misli drugih ljudi.
- 158 -
XXV POGLAVLJE
SAMO-OSTVARENJE I POTRAGA ZA SREĆOM
Posljednje poglavlje Yoga-Sutri je najteže razumjeti jer sadrži neke od najsuptilnijih koncepcija
na kojima se temelji filozofija i psihologija joge. U poglavlju nema mnogo tehnike, osim
Dharma-megha Samādhija, najviše vrste Samādhija, koja jogija potpuno iznosi iz područja
uma i trajno i nepovratno ga utvrđuje u područje Stvarnosti.
Već smo u prethodnom poglavlju razmotrili filozofiju joge u jednom od njezinih aspekata,
naime, involuciji i evoluciji Monade u manifestaciji, i njenu konačnu pojavu iz manifestacije kao
samo-ostvarene individualnosti koja može ostati centrirana u području Stvarnosti, a ipak
djelovati u područjima Relativnog, preko grupe nositelja, koje je stvorila i usavršila za svoju
uporabu tijekom dugog evolucijskog procesa i otkrivanja svoje potencijalne božanske prirode.
Ukupna filozofija Joge je, međutim, daleko šireg opsega i zapravo je dio sveobuhvatnije
filozofije Drevne Mudrosti koja nam daje ideju o prirodi Stvarnosti i njezinoj manifestaciji u
pojavnim svjetovima Relativnog. Cijela Okultna Doktrina, otkrivena ili neotkrivena, stoga je
temelj filozofije joge.
Psihologija joge prirodno je povezana s tom većom filozofijom, i iako se donekle razlikuje
prema školi kojoj pripada određeni sustav joge, u svom širem obrisu i esencijalnom karakteru,
praktički je ista za sve škole discipline joge. Te razlike u temeljnoj psihologiji različitih sustava
mogu biti znatne, ali zapravo nisu. One su posljedica različitih pristupa i stajališta, a onima koji
imaju intuitivnu percepciju te stvari nisu bitno značajne.
Već je istaknuto da se filozofija joge, barem izvana, temelji na Sāmkhya doktrini, pa je tako,
naravno i psihologija povezana i izražena pojmovima Sāmkhya filozofije. Ova psihologija nije
sustavno raspravljana i izražena u Yoga-Sutrama, i treba je skrpati iz različitih Sutri koje se
odnose na različite aspekte joge. ali pažljivom studentu koji je temeljito proučio predmet, glavni
se prikaz te psihologije jasno razabire i može se formulirati kao sustav koji je potpun i
samodostatan, iako uopće nije povezan s modernim psihološkim sustavima. Znanost o Jogi
bavi se pojavnim Svemirom i Stvarnošću na kojoj se on temelji, kao cjelina. Iako uzima u obzir
sve pojave Prirode, ona se uglavnom bavi nevidljivim područjima svemira. S druge strane,
moderna psihologija temelji se na pojavi vidljivog svemira koji je samo krajnji omotač, koji
prekriva i djelomično izražava unutarnje stvarnosti. Neizbježno je da psihologija koja se mora
nositi s pojavama manifestiranog svemira, vidljivim i nevidljivim, kao i Stvarnošću koja je u
pozadini tih pojava, mora imati daleko širu i dublju osnovu od psihologije koja dodiruje samo
površinu stvari, te se čak i boji zaroniti ispod površine. Dakle, ne može se očekivati da bi bilo
što moglo biti zajedničko između dvije psihologije i mora se za sada biti spreman da ih se
razmatra odvojeno i nezavisno. Tek kad će moderna psihologija otići mnogo dublje u životne
pojave, i barem donekle prihvaćati Okultnu Doktrinu, moći će se očekivati da ona dođe u bilo
kakav odnos s psihologijom Joge. Za sada, složimo se, da se razlikuju i ne pomirujmo ih
prisilno, kako to neki pokušavaju.
U ovom kratkom poglavlju nije moguće prikazati čak niti obris psihologije Joge ili veću filozofiju
čiji je ona dio. ali postoji jedno važno pitanje, na koje je bačeno nešto svjetla u posljednjem
poglavlju Joga-Sutri, a to je pitanje univerzalne potrage za srećom. Budući da se ovo pitanje
temelji na našem zajedničkom iskustvu ljudskog života i od velike je važnosti za aspiranta,
raspravit ćemo bitne Sutre.
- 159 -
Ako gledamo na ljudski život kao cjelinu, nepristrano i analiziramo ga zbog njegovih bitnih
značajki, što nalazimo? Nalazimo da je to neprekidna igra želje i uma u različitim oblicima i
okolnostima. Sva ljudska bića neprestano su pokretana željom u potrazi za srećom, a um se
koristi željom na različite načine kako bi osigurao sredstva za izvlačenje bilo koje sreće koja
se može dobiti iz tih bezbrojnih stvari koje su predmeti naših potraga. Patanjali polazi od ove
univerzalne pojave ljudskog života i pokušava je pratiti do njenog izvora. Pokušao je pokazati
odakle izviru oboje, i želja i um, i što leži u osnovi ove beskonačne i uzaludne potrage za
srećom svih ljudskih bića koja su uključena u obmane i ograničenja ovoga svijeta.
Dvije Sutre koje nude indiciju o ovoj univerzalnoj pojavi u ljudskom životu dane su u nastavku.
Sadā jñātāṥ citta-vrttayas tat-prabhoḥ puruṣasyapar ṇāmitvāt I (IV-18)
Promjene uma uvijek su poznate njegovom gospodaru zbog nepromjenjivosti
Purushe.
Tad asaṃkhyeya-vāsanābhiṡ citram api parārthāṃ saṃhatya-kāritvāt I (IV-24)
Premda raznovrstan od bezbrojnih Vāsanā, on [um] djeluje za drugu [Purushu]
jer uvijek djeluje u suradnji.
Prva Sutra znači, da se sve promjene i preinake, koje se stalno događaju u umu individue,
odvijaju u pozadini Svijesti Monade, koja se u Joga-sutrama zove Purusha. Stoga je sve što
se događa u umu, na bilo kojoj razini, prisutno u Njenoj svijesti ili drugim riječima, ona je toga
svjesna.
Druga Sutra znači, da um uvijek djeluje kao instrument želje, ali kako se želje neprestano
mijenjaju, on ne može stvarno djelovati po želji. On mora djelovati za nešto što je stalno s njim
i povezano s njim cijelo vrijeme. A prijašnja Sutra nam je pokazala da je ovaj stalni faktor
Monada ili Purusha. Tako vidimo da je Monada ta koja mora biti motivirajuća sila iza svih želja
i svjedok svih izmjena ili promjena u umu.
Razmotrimo najprije um i želju odvojeno i pogledajmo njihovo značenje u ljudskom životu, prije
nego što razmotrimo njihovo zajedničko djelovanje i uzajamno djelovanje u potrazi za srećom.
Što je teorija spoznaje prema psihologiji Joge? Um ili citta, kako ga nazivaju u Joga-Sutri,
djeluje kroz oblik koji zovemo mentalno tijelo. Njegova je funkcija "znati". ali prema psihologiji
joge ono nema sposobnost znati jer je neosjetljivo. Ta sposobnost spoznavanja data mu je
preko Buddhi, koji je svjetlo svijesti izvedeno iz Purushe. Spoznanje koje se pojavljuje u umu
u prisutnosti predmeta opažanja izvedeno je iz neograničenog znanja ili sveznanja Purushe.
Kada um dođe u kontakt s predmetom opažanja, na njega utječe i svijest Purushe
funkcionirajući kroz Buddhi, i objekt kojeg se želi spoznati, a odgovor Svespoznavajućeg ili
sveznajućeg Purushe na taj ograničeni poticaj je spoznaja o predmetu spoznavanog umom.
To je zato što je Purusha uvijek u pozadini i sveznajuća. Ona je zajednički faktor u svim
procesima spoznaje, ali i skladište svih mogućih vrsta znanja koja se pojavljuju u umu. Dakle,
iz pozadine sveznanja predmet budi ograničeni odgovor i upravo taj ograničeni odgovor
zovemo znanjem. To možemo lako razumjeti ako uzmemo u obzir pojavljivanje boje u
predmetima u prisutnosti bijele svjetlosti. Bijelo svjetlo u sebi sadrži sve boje. Kada padne na
različite predmete proizvodi sve vrste boja. Svaki predmet apsorbira neke sastojke bijelog
svjetla a ostale odbacuje. Ove odbijene boje stvaraju specifičnu boju predmeta. Slično tome,
kada se bilo koji predmet, koji ne mora nužno biti opipljiv, umom predstavlja pred svijest
- 160 -
Monade, um apsorbira dio sveznanja Monade potaknut određenim predmetom, i apsorbirani
dio neograničenog i univerzalnog znanja Monade sada je ograničeno znanje o predmetu
prisutnom u umu. Što se više apsorbira iz neograničenog znanja, znanje je dublje. Kada je
sveukupno znanje koje se odnosi na predmet preuzeto iz univerzalnog znanja Monade, to
postaje opažanje stvarnosti određenog objekta u Sabija Samadhiju. Stoga će se usporedba
uma koji je „obojen“ predmetom u tom kontekstu posebno vidjeti u Sutri IV-17.
Tako vidimo kao rezultat gore navedenog zaključka, da je Monada izvor svih znanja, a
predmeti koji proizvode ili stimuliraju znanje u umu su samo instrumenti iznašanja ovog
'djelomičnog' znanja iz 'cjeline' znanja Monade. Baš kao što niti obojeni fizički predmeti nisu
izvor svojih boja, oni su samo instrumenti iznašanja boja skrivenih u bijeloj svjetlosti.
Uzmimo sada želju. Kao što smo već vidjeli, naš je život uglavnom igra želja. Što je ta pojava
želje? Mi uvijek trčimo za predmetima koje je stvorio ili pružio um na poticanje želje. Zapravo,
čini se da je to glavna svrha uma, naime ispunjenje želje. Što je uzrok želje? Otkrijmo. Da biste
pronašli uzrok univerzalne pojave morate tražiti zajednički faktor u svim pojavama. Jedan
stalan faktor u ovoj drami, koju igraju um i želja, je Purusha. Ona je nepromjenjivi faktor
prisutan u stalnoj težnji za promjenjivim predmetima želje. Postoji li neka druga pojava
povezana s ovom potragom za različitim predmetima želje? Da, potraga za srećom. To
traganje za predmetima želje kroz sredstvo uma je u potrazi za srećom, svjesnom ili
nesvjesnom. Da bi izvukli neku mjeru sreće, bez ovog motiva ne želimo ništa. Dakle, ovdje
imamo još jedan stalno prisutan faktor u ljudskom životu - traženje sreće.
Napredno obrazloženje u Yoga-Sutrama je ovoj. U potrazi za srećom uvijek želimo predmete.
Predmeti se stalno mijenjaju, želje se stalno mijenjaju. U ovoj drami postoji samo jedna stvar
koja se ne mijenja i uvijek je prisutna. To je Purusha u pozadini. Je li, dakle, Purusha odgovorna
za naše stalno željenje? Da bismo odgovorili na ovo pitanje moramo uzeti u obzir dvije
činjenice. Prvo, ta želja nije ništa drugo nego volja, koja radi pod obmanom i ograničenjem, a
volja potječe od Sat-a, jednog aspekta trostruke Božanske Purushe. Drugi aspekt trostruke
Božanske Purushe je Ananda. Njegova priroda je Ananda, koja se odražava u blaženstvu na
nižim razinama. Treći aspekt, naravno, je Chit, koji se odražava u umu. Ne vidimo li sada
važnost želje i stalno traženje sreće u vanjskim predmetima? Purusha, čija je priroda Sat-Chit-
Ananda je spuštena ili uključena u manifestaciju i kao rezultat toga izgubila je svijest o svojoj
božanskoj prirodi. Što će biti posljedica tog gubitka svijesti o svojoj istinskoj prirodi? Ona će
tražiti Anandu u pojavnom, u predmetima koji su prisutni u svijetu, koristeći riječ „predmet“ u
najširem smislu, poput svega što ispunjava želju. Njena Sat priroda koja bi trebala naći izraz
kao čista duhovna Volja, promijeniti će se u želju zahvaljujući povezanosti sa obmanama i
ograničenjima nižih razina.
Dakle, ova potraga za srećom, posredstvom svih vrsta predmeta u pojavnim svjetovima,
vidljivim i nevidljivim, u kojima smo svi angažirani, nije ništa drugo nego Monada u potrazi za
Anandom u stvarima izvan sebe zahvaljujući iluziji ili onom što zovemo Māyā, u koju je ona
uključena. A budući da je njen treći aspekt Chit, koji pronalazi izraz u slici, stvaralačkoj
sposobnosti i aktivnosti uma, stvarajući iz mnogostrukog života oko sebe jedan oblik za drugim,
jednu situaciju za drugom, da pronađe tu Anandu, gdje je nema, pa se ne može ni pronaći.
Može se pronaći u djelomično reflektiranom obliku sreće, stupnju Anandinog aspekta Purushe,
koju predmet može potaknuti u umu, mjeru sreće koja se osjeća u predmetu. Stoga je temeljna
važnost ove drame, u kojoj smo svi angažirani, jasna kao dnevna svjetlost.
- 161 -
Dopustite mi da ponovim cijelu ideju. Mi smo trostruki u našoj osnovnoj božanskoj prirodi. Ta
se tri aspekta na sanskrtu nazivaju Sat-Chit-Ananda i odražavaju se kao Volja, Viši Um i
Blaženstvo na duhovnim planovima, a kao želja, niži um i sreća na nižim razinama. Budući da
smo uključeni u pojavnost, gubimo sva ta božanska svojstva i možemo ih samo djelomično
manifestirati na nižim razinama u oblicima obične želje, uma i sreće. Djelomičan izraz naše
božanske prirode dovodi do toga da u svijetu trčimo za svim vrstama predmeta, u potrazi za
srećom, motivirani željom i opskrbljeni umom i prikladnim predmetima tu svrhu.
Tako cijeli tijek našega života teče i teče do beskraja, polako se izdižući sve više i više prema
svom Izvoru. Želja se u konačnici mijenja u volju, misao se mijenja u izravno znanje, a sreća
se mijenja u čisto blaženstvo. Ovo je prva faza našeg uzlaznog puta kao posljedica
djelomičnog ostvarenja naše istinske prirode i posljedičnog smanjenja velova iluzije. Kada
čovjek dosegne ovaj visoki stupanj duhovnog razvoja, sve je profinjeno i prisutno u
najsuptilnijem obliku. A to ispetljavanje Monade iz posljednjeg i najtanjeg vela iluzije na
Atmičkoj razini opisano je u tehnici Dharma-megha Samadhija, o kojoj se raspravlja u četvrtom
poglavlju. Kada se probudi najviša vrsta razlučivanja i ostvari suptilnu iluziju prisutnu čak i na
Atmičkoj razini, ona odlučuje poduzeti posljednji skok u svijet Stvarnosti, koji joj daje znanje o
njenoj istinskoj Božanskoj prirodi kao Sat-Chit-Ananda. Drama njezine evolucije je gotova.
Potraga za trajnom i stvarnom srećom u području manifestacije osuđena je na kraju na
neuspjeh, jer je Monada predodređena da pronađe svoju pravu prirodu i da ne ostane zauvijek
zarobljena u pojavnom svijetu. To je i razlog zašto je bijeda univerzalno obilježje ljudskog
života. To je samo izraz činjenice da se želja za srećom ne može u potpunosti zadovoljiti u
ovom svijetu i ne treba biti zadovoljena, jer nas u budućnosti u Samo-ostvarenju čeka daleko
veća i slavnija sudbina. Zašto bismo bili tužni što je bijeda univerzalna? Zar ne bismo trebali
biti zahvalni što je tome tako, jer je to najbolje jamstvo našeg konačnog oslobođenja od ropstva
iluzija i ograničenja nižeg života, i zaštite protiv dobrovoljnog ostajanja u izgnanstvu u ovom
neodređenom nižem životu.
- 162 -
XXVI POGLAVLJE
PITANJE VODSTVA
Stvarna svrha ljudske evolucije, kako je ranije pokazano, jest na posljetku razviti pojedinca koji
je samo-osvijetljen, samo-određen i samo-dostatan. Takav pojedinac se završnim fazama,
očito, može razviti samo kroz samo-usmjerenje. Vodstvo s vanjske strane nužno je i osigurano
u ranijim fazama, ali što više pojedinac napreduje na putu unutarnjeg razvijanja, to se više
vanjsko vodstvo postupno povlači i on je stoga prisiljen okrenuti se sebi i upaliti svoju vlastitu
svjetiljku.
Da takvo vodstvo treba biti dostupno čovjeku unutar njega, proizlazi iz same prirode njegovog
ustroja. Jezgra njegova bića je središte Božanske Svijesti. Njegov život je ukorijenjen u
Stvarnosti koja leži u temelju pojavnog univerzuma svemira i energizira i vodi njegovu
evoluciju. On je mikrokozmos koji u sebi sadrži sve snage i sposobnosti koje u aktivnom obliku
vidimo u Makrokozmosu. Upravo se te mogućnosti razvijaju iznutra i postupno postaju aktivne,
jedna za drugom, kako se evolucija nastavlja.
Veliki Učitelji Vječne Mudrosti i knjige koje se bave problemom Samo-ostvarenja stalno
ukazuju da Svjetlost koja vodi tragatelja u potrazi za Istinom, može doći samo iz njega samoga.
Pogledajte što Svjetlo na Stazi kaže glede toga:
„Jer u tebi je svjetlo svijeta – jedino svjetlo koje može rasvijetliti Stazu. Ako ga ne možeš
vidjeti u sebi, uzalud ga je tražiti bilo gdje drugdje.“
Joga-Sutre, baveći se problemom vodstva na putu joge, izlažu ovu stvar u jednoj Sutri:
Yogāńgānuṣṭānād aṡuddhikṣaye jñānadῖptir ā viveka-khyāteḥ | (II-28)
Iz prakticiranja sastavnih vježbi Joge, uništenjem nečistoće, nastaje duhovno
prosvjetljenje koje se razvija u svijesti Stvarnosti.
Dakle, sasvim je očigledno da svatko tko se ozbiljno posveti ovom problemu Samo-ostvarenja
treba razmisliti o tom pitanju vodstva na stazi, sve dok u svom umu ne napusti sumnju da takvo
vodstvo može doći samo iznutra. Samo tada će ozbiljno i odlučno pokušati u svom srcu pronaći
Svjetlost koja ga može neprestano i nepogrešivo voditi.
Kada se netko treba okrenuti unutarnjem vodstvu Svjetlosti? Posebno se treba istaknuti da
čovjek u ranijim fazama svoje evolucije nije u stanju iskoristiti ovu vrstu vodstva. Dugo vremena
vanjska sredstva odgoja razvijat će njegov um, oblikovati njegov karakter i poticati njegove
duhovne sposobnosti. ali dolazi vrijeme u rastu svake duše, kada se one počnu pokazivati
neprimjerenima, a potreba se ne osjeća samo zbog dinamičnog i određenog duhovnog cilja,
nego i zbog učinkovitijeg načina postizanja tog cilja. Aspirant se okreće sebi kako bi otkrio
Stvarnost koja je skrivena u njegovom srcu i počinje donositi potrebne promjene u svoj um i
srce, koje će mu omogućiti da ostvari taj zadatak. On ozbiljno ulazi u polje Samo-Kulture. Ovo
je vrijeme za početak potrage za onim izvorom Svjetlosti koji jedini može osvijetliti njegov Put.
Svaki aspirant bi trebao biti sasvim jasan u svojem umu o ovim dvjema stvarima. Prvo, kakav
je cilj koji je postavio pred sebe, i drugo, tko će ga voditi Stazom koji vodi do tog cilja. Odgovor
na prvo pitanje sasvim prirodno ovisiti će o pojedincu, njegovom temperamentu, njegovim
Samskārama i okolini u kojoj je odrastao. No, iako privremeni ciljevi aspiranta mogu biti različiti,
- 163 -
ovisno o stupnju njegove evolucije i fazi kroz koju prolazi, u ovom trenutku konačni cilj svih je
isti, Oslobođenje od iluzija i bijede života te život Prosvjetljenja i Ljubavi kao Samo-ostvarenja
pojedinca. Ovo pitanje temeljito je obrađeno na raznim mjestima i ovdje se o njemu ne treba
raspravljati.
Odgovor na drugo pitanje nedvojbeno je dan u Joga-Sutrama, u dobro poznatoj Sutri:
Sa pῡrveṣām api guruḥ kālenānavacchedāt | (I-26)
Biti neuvjetovan vremenom. On [Iṡvara] je Učitelj i onih Drevnih.
Iṡvara ili predsjedavajuće Božanstvo Sunčevog sustava je stvarni i jedini Učitelj različitih
ljudskih rodova, koji dolaze i odlaze u velikoj drami, koja se igra na različitim pozornicama u
različita vremena. On je Jagat-Guru (Učitelj Svijeta) koji podučava „Drevne“, koji zatim predaju
dijelove ovog iskonskog učenja različitim rasama i podrasama u skladu s njihovim potrebama
i okolnostima. Njegovo je Svjetlo Mudrosti koje se sjaji čisto i ne mijenja u srcima svih istinskih
duhovnih Učitelja čovječanstva, a također sja, iako manjim sjajem, u srcima svih istinskih
aspiranta kao "Svjetlo na Stazi". On je izvor moći i nadahnuća svih istinskih Učitelja Mudrosti,
i On je također nevidljivi vodič koji vodi svaku dušu polako, ali sigurno, do njenog cilja kroz
dugi ciklus njezine evolucije.
U hinduističkim spisima stalno se ukazuje na to da su Bog i Guru jedno te isto i da učenik ni
pod kojim uvjetima ne smije misliti da su različiti. Iz gore navedenog trebalo bi biti jasno da
izjava o poistovjećenju Boga i Gurua znači jednostavno to da je isti Bog koji je cilj našeg
duhovnog nastojanja također naš vodič u našem traganju, koji govori u našim srcima, prvo kao
glas savjesti, a kasnije kao Glas Tišine. Ta znakovita istina koja se odnosi na unutarnji život
izopačena je kao i obično u ortodoksnim tumačenjima, iz očitih razloga, što znači da čak i
običan Guru, sa svim svojim ljudskim ograničenjima i slabostima, treba biti obožavan kao Bog!
Ili drugo...
Ideja Božanstva u Njegovoj ulozi Učitelja simbolizirana je u hinduističkim spisima kao
Dakshiṇāmῡrti. Sljedeći dobro poznati stih lijepo, u grafičkom obliku, opisuje Njegovu prirodu i
djelovanja kao jednog Jagat-Gurua:
Citraṃ vaṭataror mῡle vṛddhāḥ ṡisyā gurur yuvā |
Guros tu maunaṃ vyākhyānam ṡisyās tu chinnasam- ṡayā |
Kakvo čudo! Ispod banyan stabla (blizu njegovog korijena) sjedi mladi Učitelj
među svojim starim učenicima.
Učitelj ostaje šutljiv, sve dok se sve sumnje učenika ne raziđu.
Za ovaj stih se tradicionalno zna da se odnosi na Dakshiṇāmῡrti. Sadrži možda neke od
najznakovitijih i najdubljih ideja koje se odnose na odnos Guru- ṡishyā.
Razmotrimo najprije ime i oblik u kojem je simbolizirana božanska uloga Učitelja. Ključ imena
nalazi se u Dakshiṇāmῡrti Upanishadi gdje se kaže da Dakṣinā predstavlja Buddhi, duhovnu
sposobnost u nama, koja nam omogućuje da uvidimo istinu izravno bez instrumenta intelekta.
Dakle, Dakshiṇāmῡrti znači "Utjelovljenje Buddhija", simboličko predstavljanje te funkcije
Božanske Svijesti u nama, koja nam omogućuje da shvatimo i postanemo svjesni duhovnih
istina izravno iz dubina naše vlastite svijesti.
- 164 -
Onda dolazeći u obliku Dakshiṇāmῡrti i okruženja u kojem je On prikazan, oboje su više
simbolički i pružaju nam uvid u neke od misterija duhovnih iskustava i inicijacija koje vode do
njih. Prva točka koju moramo zapaziti u simbolici Dakshiṇāmῡrti je da je On prikazan u istom
obliku kao i Shiva, razlike su male i naglašavaju Njegovu ulogu kao Jagat-Gurua. To, bez
sumnje, znači da je Stvarnost koja je izvor kreativnih, održavajućih i obnavljajućih uloga
Ishvare simbolizirana kao Brahma, Vishnu i Mahesha, također izvor znanja i mudrosti koji su
potrebni za evoluciju čovječanstva različitih faza i prosvjetljenje pojedinaca koji traže
Oslobođenje.
Na ovom mjestu nije moguće iscrpno se baviti simbolikom Dakshiṇāmῡrti, ali se može ukratko
objasniti nekoliko važnih značajki spomenutih u gore navedenoj stanci.
Zašto je On prikazan kako sjedi pod i blizu korijena banyan stabla? Banyan stablo je dobro
poznati simbol ljudskog znanja, njegove brojne ukorijenjene grane predstavljaju različite grane
učenja koja se pojavljuju kako znanje raste. ali stablo je simbol intelektualnog znanja, Apara-
vidyā, a ne mudrosti ili Para-Vidyā, znanje rođeno iz izravnog dodira s Božanskom sviješću.
Prvo se izražava kroz intelekt i sposobno je za povećanje podjela i razrada. Drugo je
integralno, vječno prisutno kao cijelo u Božanskoj Svijesti, poznato je preko Buddhija, ali
prihvaća pomoć intelekta u svom djelomičnom i nesavršenom izrazu na donjoj razini intelekta.
Zbog toga se Dakshiṇāmῡrti prikazuje kako sjedi u blizini korijena banyan stabla, a ipak
odvojeno od stabla.
Paradoks učitelja koji je mlad i starih učenika samo simbolizira činjenicu da je izvor Mudrosti
vječan i da nije podložan zakonima rođenja, rasta i propadanja koji se primjenjuju na sve stvari
u području vremena i prostora. Ta Vječna Mudrost mora se prenijeti na Učitelje u području
vremena i prostora, koji, iako duhovno napredni, moraju djelovati kroz nesavršeni i nestalni
medij intelekta. Oni i njihova učenja podliježu zakonima rasta i propadanja. Nisu samo tijela
Učitelja ostarjela i umrla poput onih drugih, nego i Njihova učenja postaju iskrivljena kroz
vrijeme i neznanje i slabosti onih koji ih prenose. No Vječna Mudrost iz koje su izvedena ta
učenja ostaje uvijek svježa, dinamična i čista poput mladosti jer je dio Božanske Svijesti
Logosa.
Drugi paradoks koji je prikazan u stihu, Učitelja koji ostaje šutljiv, a ipak uklanja sve sumnje
učenika, možda je najznakovitija odlika simbolike Dakshiṇāmῡrti. Da bismo razumjeli ovu
misteriju, moramo se prisjetiti činjenice, da je znanje koje se može priopćiti posredstvom jezika
Apara-vidyā, koje se odnosi na intelekt. Najviše i najdublje tajne života leže izvan dosega
intelekta i ne mogu se prenijeti posredstvom jezika. Mogu se prenijeti samo kao izravna
iskustva. Svjesnost primatelja je podignuta na višu razinu na kojoj može izravno iskusiti istinu
koja se želi priopćiti i spoznati stvarnost time što je zapravo postaje svjestan. Intelekt je
nezgrapan instrument stjecanja znanja, čak i kada je riječ o stvarima nižeg života. U odnosu
na stvari iz duhovnih područja on je krajnje neprimjeren. Poznavanje odnosa između Jivatme
i Paramatme, prirode Božanske Ljubavi, razloga zbog kojih se Jivatma uključuje u Svjetski
Proces, sva takva pitanja nisu stvarno bitna za intelektualno razumijevanje, nego za izravno
iskustvo unutar dubina naše vlastite svijesti transcendiranja intelekta.
Osim nužnosti izravnog opažanja u stjecanju znanja o transcendentnim stvarnostima, čak i
naše uobičajene sumnje i poteškoće koje se odnose na naš unutarnji život najbolje se uklanjaju
svjetlom Buddhija koje dolazi iznutra i koje se može smatrati zrakom Svjetlosti koja potječe iz
- 165 -
Dakshiṇāmῡrti. Sve dok ovo Svjetlo ne ozrači naš intelekt, intelektualno znanje ostaje
uglavnom sterilno i njegovo dublje i stvarno značenje ostaje skriveno.
Nakon što smo razmotrili prirodu Božanskog Učitelja, koji je prisutan u srcu svakog aspiranta,
koji ga čeka da ga vodi kroz Glas Tišine, pozabavimo se vrlo kratko prednostima uspostavljanja
našeg izravnog kontakta s Njim. Jedan od najvećih problema duhovnog života je pronaći
pouzdanog vodiča, koji nam može pomoći u prevladavanju životnih poteškoća i muka, dajući
nam snagu kada se osjećamo obeshrabreni i dajući nam svjetlo kad se činimo izgubljeni u tami
neznanja i očaja. Mnogi ozbiljni aspiranti svoj život provode besplodno u potrazi za prikladnim
Guruom u vanjskom svijetu, zanemarujući Vrhovnog Gurua, Koji im je najbliži i Čija je mudrost,
snaga i suosjećanje beskrajno i uvijek na raspolaganju čak i njihovom najmanjom žudnjom za
aspiracijom i odgovarajući na njihov najslabiji, ali iskreni vapaj za pomoć. Stvarna poteškoća
u svim takvim slučajevima je nedostatak vjere i samopouzdanja, nedostatak vjere u činjenicu
da je Unutarnji Guru u nama, spreman da nas vodi, i nedostatak povjerenja u našu sposobnost
da uspostavimo kontakt s Njim i primimo pomoć od Njega. Sve takve sumnje mogu se riješiti
najvišim činom vjere, odlučno se okrećući u pravcu Njega i pozivajući Ga da bude naš vodič. I
kako ustrajemo u gledanju prema Njemu za svu pomoć koja nam je potrebna u našem
unutarnjem životu, otkrit ćemo da sve više i više pomoći dolazi, dok ne postanemo neovisni od
svih vanjskih pomagala. Naravno, moramo se također potruditi da osiguramo osnovne uvjete
za na ovaj način danu pomoć. Jer svjetlo Buddhija može sjati samo u umu koji je čist, miran,
usklađen i pun predanosti.
Postoji još jedno pitanje koje se može uzeti u obzir pri razmatranju uloge Dakshiṇāmῡrti kao
Vrhovnog Učitelja. Gdje se nalaze istinski Učitelji ljudi, koji vode aspirante Stazom
Oslobođenja u odnosu na Dakshiṇāmῡrti? Jer, takvi Učitelji različitih stupnjeva i Majstori
Mudrosti bez sumnje postoje i pomažu ljudima na različite načine u njihovom duhovnom
razvitku. Zar nemaju mjesto u životu aspiranta koji prepoznaje Dakshiṇāmῡrti kao Vrhovnog
Učitelja? Pri razmatranju ovog pitanja moramo zapamtiti da su svi Sat-Gurui Oslobođena Bića,
koja su trajno utemeljena u Sat ili Istini i Njihova svijest je stoga, jedno sa Sviješću
Dakshiṇāmῡrti. Oni su, na neki način, predstraža Njegove Svijesti i posrednici Njegove volje u
odnosu na sve aspirante. Kada aspirant treba i zaslužuje pomoć, ona mu se daje kroz Njih na
najbolji mogući način pod tim okolnostima. Kako ili putem koga je ona pružena, nije na njemu
da sudi. Trebao bi prepustiti ove stvari Onima koji mogu izvršiti Volju Vrhovnog Učitelja
besprijekornom vještinom i Mudrošću, i trebao bi ostati pažljiv i budan, spreman primiti pomoć
i vodstvo na bilo koji način. On može biti u fizičkom kontaktu s Učiteljem, ili može biti vođen
iznutra. Može biti posve prepušten vlastitim sredstvima kako bi mu se omogućio razvoj
unutarnje snage i Samo-pouzdanja. Priroda pomoći varira u skladu s prevladavajućim
okolnostima i potrebama učenika. Niži učitelji također mogu djelovati kao nesavršeni
instrumenti Dakshiṇāmῡrti, u skladu s njihovom mentalnom čistoćom, slobodom od egoizma i
usklađenosti svoga uma s Njegovom sviješću.