Pompea

Naslov izvornika:

Barbara Wood Sanjanje

Naslov izvornika: The Dreaming

Pompea

PRVI DIO

1871.

Pompea

1. POGLAVLJE

Joanna je sanjala.

Vidjela je samu sebe kako se naslanja na ruku zgodnog, mladog časnika, zahvalna na

njegovom osloncu, ali imuna na njegovu brižnu pažnju. Nije marila ni za britanske vojnike,

koji su uspravno stajali u prelijepim odorama, ni za dame, odjevene u elegantne haljine i

šešire. Dok su se dva lijesa spuštala u grob, časnici na konjima odavali su im počast

uzdignutim sabljama. Joanna je bila svjesna samo jedne stvari: da je izgubila jedino dvoje

ljudi koje je voljela, te da je, s osamnaest godina, ostavljena sasvim sama na cijelom svijetu.

Vojnici su podignuli puške i ispalili hice u zrak. Joanna je podignula pogled iznenađena, dok

se vedro, plavo nebo urušavalo. Vidjela je sunce kroz tamni veo, a ono se činilo tako veliko

i tako vruće i previše blizu zemlji.

Kada je zapovjednik pukovnije započeo s čitanjem hvalospjeva nad grobovima Sir

Petroniusa i Lady Emily Drury, Joanna ga je upitno pogledala. Zašto je govorio tako

nerazgovijetno? Nije mogla razumjeti njegove riječi. Pogledom je prešla preko okupljenih

ljudi koji su došli odati posljednji pozdrav njenim roditeljima, zamijetivši da su pripadali

raznim društvenim slojevima, od sluga pa sve do najviših vojnih dužnosnika i pripadnika

kraljevske elite Indije. Činilo se da nikomu od njih zapovjednikov govor nije bio

nerazumljiv ili neobičan.

Joanna je osjetila da se nešto užasno dogodilo, te ju je odjednom obuzeo strah.

Zatim se sledila: na rubu okupljene mase nalazio se pas pas koji je usmrtio njenu majku.

Ali upucali su tu životinju! Joanna je sama vidjela vojnika kako ga ubija! Ipak, bio je tamo.

Njegove crne oči su je nepomično promatrale, a kada je krenuo prema njoj, Joanna je

pokušala vrisnuti, ali nije mogla.

Zatim je pas potrčao prema njoj, poskočio, ali umjesto da je napadne, vinuo se ravno u

nebo i rasplinuo se u tisuću uzavrelih, bijelih zvijezda.

Zvijezde su se vrtjele iznad poput svijetlećeg vrtuljka, obuzimajući je svojom ljepotom i

snagom.

Zatim su se započele sakupljati u oblik koji se prostirao preko neba, dugu i vijugavu

nebesku cestu popločanu dijamantima. Ali to ustvari nije bila cesta; pomicala se.

A onda se cesta pretvorila u ogromnu zmiju, koja je klizeći prelazila nebesa.

Pompea

Zmijoliko tijelo optočeno dijamantima započelo se odmotavati i kliziti prema njoj. Po sebi

je osjetila kapi hladnovrele, vatrene kiše od zvijezda. Promatrala je ogromno tijelo kako sve

više i više raste, dok u središtu njegove glave nije ugledala samo jedno oko, briljantno i

vatreno. Dok su se zmijine čeljusti otvarale, crnilo koje se nalazilo unutra izgledalo je poput

tunela smrti koji ju je upravo trebao progutati.

Vrisnula je.

Joannine oči su se naglo otvorile i na trenutak nije raspoznavala gdje se nalazi. Onda je

osjetila nježno ljuljanje broda, a oko sebe vidjela zidove kabine na prigušenom svjetlu.

Sjetila se: nalazila se na brodu SS Estella, na putu prema Australiji.

Pridignula se i posegnula za šibicama koje su se nalazile na stoliću kraj njenog kreveta. Ruke

su joj tako snažno drhtale da nije uspijevala upaliti svjetiljku. Privukavši šal na ramena,

ustala je i krenula prema brodskom oknu; nakon snažnog potezanja uspjela ga je otvoriti.

Na licu je osjetila hladni vjetar s oceana, zatvorila je oči i nastojala se smiriti.

San joj se učinio tako stvarnim.

Duboko dišući, slušajući umirujuće i poznate brodske zvukove - škripu snasta i jedara, jecaj

dasaka - Joanna se polako vratila u stvarnost. U sebi je pomislila, to je samo san. Samo još

jedan san...

»Jesu li snovi naša veza s duhovnim svijetom?«, napisala je Joannina majka, Lady Emily, u

svom dnevniku. »Sadrže li poruku, upozorenje ili odgovore na tajne?«

Da barem znam, majko, pomislila je Joanna dok je zurila u beskrajni ocean koji se u daljini

spajao sa zvijezdama.

Joanni je zvjezdano nebo u Indiji bilo prekrasno i potpuno ju je obuzimalo, ali je sada

zaključila da se ništa ne može usporediti s ovim impresivnim prizorom noćnog neba.

Zvijezde su bile raspoređene u skupinama na način kakav nikada ranije nije vidjela.

Umirujuća svjetlost njenog djetinjstva je nestala, a nova joj davala znakove s neba. Ovo je

bila južna polutka.

Joanna je razmišljala o nedavnom snu i o njegovom mogućem značenju. To što je sanjala

pogreb bilo je samo po sebi razumljivo, pa čak i onog psa. Ali zašto zvjezdanu zmiju i zašto

je osjećala onakav užas? Zašto je imala osjećaj da ju je zmija umalo uništila?

Samo nekoliko tjedana prije smrti, Lady Emily je zapisala u dnevnik: »Opsjedaju me snovi.

Jedan je noćna mora koja se opetovano ponavlja, ne mogu je objasniti i u meni izaziva

Pompea

neizdrživi strah. Drugi snovi su čudne vizije događaja koji nisu strašni, ali mi izgledaju tako

stvarni. Jesu li to možda moja izgubljena sjećanja? Sjećam li se napokon svog djetinjstva?

Kada bi samo znala, jer osjećam da se moji životni odgovori nalaze u ovim zagonetnim

snovima. Odgovor koji uskoro moram pronaći, inače ću samo nestati.«

Joannu su iz razmišljanja trgnuli povici koji su pristizali preko vode - muškarčevi povici iz

tame »Vuci, vuci, vuci«, popraćeni zvukom vesala kako uranjaju u vodu. I tada se Joanna

sjetila da je Estella plovila bez vjetra.

»Nikada nisam vidio nešto takvo«, rekao joj je kapetan dan ranije. »Svih ovih godina na

moru nikada nismo bili bez vjetra na ovoj geografskoj širini. Izgleda da ću morati narediti

ljudima da izađu u čamcima i pokušaju povući brod.«

I opet je Joanna osjetila kako se njen strah pojačava.

Još je u Allahabadu, u sanatoriju u kojem je provela nekoliko tjedana oporavljajući se od

iznenadne smrti roditelja, Joanna sanjala da će se ovo dogoditi.

Zašto? pitala se dok je drhtala ispod šala. Progoni li i mene sada na ovom oceanu ista stvar

koja je progonila i moju majku, te je naposljetku i uništila?

»Joanna, moraš otići u Australiju«, rekla joj je Lady Emily, samo nekoliko sati prije smrti.

»Ti moraš otići na putovanje na koje smo obje trebale poći. Nešto nas uništava, a ti moraš

pronaći njegov izvor i zaustaviti ga, inače će i tvoj život prerano završiti, kao i moj, a da

nitko neće moći objasniti zašto.«

Joanna se okrenula od brodskog okna i pogledom prešla preko sićušne kabine. Bila je

mlada i imućna i mogla si je priuštiti udoban smještaj tijekom dugog putovanja od Indije do

Australije. Na tome je bila zahvalna; nije željela putovati s nepoznatim ljudima. Samoća joj

je bila potrebna da se može boriti sa svojom tugom. Potrebno joj je vrijeme kako bi otkrila

što se dogodilo njenoj obitelji i njoj; da shvati što je vuče na drugi kraj svijeta, u zemlju o

kojoj je tako malo znala.

Proučavala je papire koji su ležali na malom pisaćem stolu, papire koji su pripadali jako

starom nasljedstvu, djedu i baki koje nikada nije upoznala. Pokušavala je odgonetnuti

njihov sadržaj, baš kao što je i njena majka pokušavala shvatiti njihovo čudno značenje. Na

stolu, također je stajao i dnevnik njene majke »knjiga života« Lady Emily, ispisanu njenim

snovima i strahovima, te uzaludnim pokušajima da shvati tajnu svog života; o izgubljenim

godinama o kojima nije imala sjećanja, noćnim morama koje su naizgled predviđale strašnu

budućnost. Među papirima je bio i vlasnički list nad zemljom, također dio Joanninog

Pompea

nasljedstva koje su joj ostavili djed i baka. Nitko nije znao gdje se nalazi zemlja koja se

spominje u vlasničkoj ispravi, te nije bilo poznato zašto su je roditelji Lady Emily kupili i

jesu li ikada uopće tamo i živjeli.

»Imam jak osjećaj, Joanna«, rekla je Emily pri kraju svog života, »da odgovor na sve leži u

toj zemlji iz vlasničkog lista, zemlji koja se zove Karra Karra. Zemlja se nalazi negdje u

Australiji. Možda je to mjesto mog rođenja. Ne znam. Katkad bih se prisjetila i upitala se je

li žena koje me progoni u snovima ondje, ili je nekada bila na toj zemlji. Mogu čak i

zamisliti svoju majku na toj zemlji, da je još živa iako je to malo vjerojatno. Joanna, ti

moraš pronaći Karru Karru. Za mene. Da spasiš sebe. I da spasiš svoju djecu.«

Da spasim sebe, da spasim sve nas od čega?, pomislila je Joanna.

Na stolu se nalazilo i pismo pismo puno gnjeva, u kojem je pisalo »Tvoje spominjanje

kletve je uvreda prema Bogu«. Pismo nije bilo potpisano, ali Joanna je znala da ga je

napisala njena tetka Millicent, žena koja je odgojila Joanninu majku, Emily Drury, i koja je

uporno odbijala razgovarati o prošlosti, toliko je se užasavala. I naposljetku, tu je bila i

minijaturna fotografija Lady Emily, prekrasne žene tužnih očiju. Kako su se ovi djelići

uklapali u slagalicu života te žene?

I, Joanna se pitala, njene vlastite sudbine ?

»Ne mogu vam uopće reći zašto vaša majka umire«, rekao je liječnik Joanni. »Moje znanje i

sposobnosti nisu dovoljni da razumijem uzrok njenog propadanja. Nije bolesna, ali čini se

kao da umire. Vjerujem da je ovo bolest više duševne naravi, nego tjelesne, ali ne mogu

objasniti zašto ili uopće zamisliti koji je uzrok tome.«

Ali Joanna je znala. Nekoliko dana ranije, bijesan pas je došao u vojnički logor u kojem je

bio smješten Joannin otac. Prošao je pokraj Joanne, koja je stajala nepomična od straha da

će je napasti. I zatim je Lady Emily koraknula i stala između svoje kćeri i psa, i upravo u

trenutku kada je pas poskočio, jedan od vojnika ispalio je hitac iz puške i pas je mrtav pao

pred njihove noge.

»Gđice Drury, čini se da Lady Emily ima sve simptome bjesnoće«, rekao je liječnik, »iako

pas nije ugrizao vašu majku. I meni je uzrok njenih simptoma misterij«.

Joannin pogled je opet odlutao na brodsko okno, te je ponovno gledala preko mračnog

oceana. Mogla je čuti napore ljudi koji su čamcima pokušavali povući parni brod kroz tamu

kao da je ogromno, nevidljivo stvorenje. Razmišljala je o tome kako je njena majka ležala

umirući, bespomoćna protiv moći koja ju je ubijala. I o tome kako je pukovnik Petronius,

Pompea

samo nekoliko sati nakon suprugine smrti, prislonio službeni pištolj na čelo i povukao

okidač.

»Nepoznate sile djeluju, moja najdraža Joanna«, rekla je Lady Emily. »Došle su po mene,

nakon svih ovih godina. Doći će i po tebe. Molim te... molim te, idi u Australiju, doznaj što

se dogodilo, zaustavi ovaj otrov... ovu, ovu kletvu, da i tebe ne ozlijedi.«

Joanna je razmišljala o majčinim riječima koje je davno izrekla. »Pomorski kapetan doveo

me je u kuću tetke Millicent u Englesku kada sam imala četiri godine,« rekla je Lady Emily.

»Putovala sam na njegovom brodu, koji je, čini se, dolazio iz Australije. Sa sobom sam

imala jako malo stvari, nisam govorila. Nisam mogla. Jedino što smatram vjerojatnim je da

što god se dogodilo u Australiji, a čega se nikada nisam mogla prisjetiti, je moralo biti

nekako, gotovo doslovno, neizrecivo. Millicent je rekla da su protekli mjeseci dok nisam

izgovorila prve riječi. Joanna, važno je doznati zašto i što se uopće dogodilo našoj obitelji u

Australiji.«

I onda, samo prije godinu dana, kada je Lady Emily proslavila trideset i deveti rođendan,

započeli su i njeni snovi, za koje je ona vjerovala da su vjerojatno sjećanja na te izgubljene

godine. Opisala ih je u svom dnevniku: »Malo sam dijete i neka mlada žena me drži u

naručju. Njena koža je jako tamna, te smo okružene ljudima. U tišini svi čekamo nešto.

Promatramo otvor koji izgleda kao ulaz u spilju. Započnem govoriti, ali kažu mi da budem

tiho. Nekako, znam da će moja majka izaći kroz otvor. Želim da dođe. Strah me je za nju.

Tu se san završava, ali tako je stvaran, vidim stvari do najmanjeg detalja mogu osjetiti

vrelinu sunca na golom tijelu. Ne mogu a da se ne pitam je li to sjećanje na moje godine

provedene u Australiji. Ali što znači taj san?«

Joanna je pogledala prema skupini zvijezda poznatoj kao Južni križ čiji je vrh pokazivao put

prema Australiji udaljenoj samo nekoliko dana. Bila je odlučna u namjeri da stigne tamo i

pronađe odgovore. Dok je sjedila kraj majčinog uzglavlja, promatrala kako Lady Emily

umire od nepoznate bolesti, Joanna je pomislila; sada je gotovo. Majko, tvoje godine

ispunjene noćnim morama i bezimenim strahovima su završile. Sada počivaš u miru.

Ali dok je bila u sanatoriju i nju je posjetio san: vidjela je sebe na brodu usred oceana, koji

je plovio bez vjetra, njegova jedra su beživotno visjela s jarbola, a kapetan je posadi

objašnjavao kako su zalihe vode i hrane opasno pri kraju. I u snu, Joanna je na neki način

znala da je ona uzrok ovim događajima.

Probudila se u groznom strahu shvativši da što god je progonilo Lady Emily cijeli njen cijeli

život, nije umrlo s njom. Sada je pripadalo Joanni.

Pompea

Dok je slušala kako mornari potežu vesla u tami, pokušavajući izvući Estellu iz tišine bez

vjetra, Joannu je uhvatio novi osjećaj panike. Nije mogla biti samo slučajnost njen san, te

sada more bez vjetra. Nešto je postojalo, na kraju krajeva, u misterijima koji su tako snažno

progonili njenu majku. Dok je gledala van u noć, Joanna je zamišljala kontinent koji je bio

udaljen samo nekoliko dana Australiju, gdje je možda očekuju tajne njene prošlosti i njene

budućnosti.

»Melbourne! Luka Melbourne! Pripremite se za iskrcavanje!«

Joanna je stajala na palubi s ostalim putnicima, te promatrala melburnšku luku kako se

približava. Žurilo joj se napustiti brod i onu malu kabinu. Podignula je pogled iznad

svjetine koja se okupila da dočeka brod, još i više prema, ne tako dalekim, obrisima grada

na nebu. Pitala se hoće li, tamo vani iza zgrada i crkvenih šiljaka, negdje u srcu zemlje koja

je tisućama godinama poznavala jedino nomadske Aboridžine, pronaći odgovore za kojima

je i njena majka tragala.

Nakon što su spustili pokretni most i časnici broda se okupili pozdraviti putnike koji su se

iskrcavali, Joanna se uhvatila za ogradu i pogledala prema nebu, u potpunosti obuzeta

svjetlošću. Takvu svjetlost u životu nikada nije vidjela to nije bila vruća, mošusna sunčeva

svjetlost Indije, gdje je odrasla, niti mekana i maglovita svjetlost Engleske, koju je posjetila

jednom kao dijete. Sunčeva svjetlost Australije bila je široka, odvažna i bistra; bila je gotovo

agresivna u svojoj blistavosti i jasnoći.

Ugledala je skupinu muškaraca, radnika, sudeći po njihovim odijelima, kako žure po

pokretnom mostu. Kada su stigli na palubu, započeli su s podizanjem prtljage i bilo čega

drugog što su mogli ponijeti, te obećavali putnicima da će njihove usluge nošenja prtljage

koštati jedan ili dva penija. Joanni je prišao mladi crnac. »Ja vam ponesem, gospođice«,

rekao je posegnuvši za njenim sandukom. »Samo 6 penija. Gdje želite poći?«

Zurila je u njega. To je bio njen prvi susret s Aboridžinom, narodom o kojem je tako puno

slušala tijekom svog cijelog života. »Da«, rekla je nakon trenutka. »Molim vas. Samo dolje

na pristanište.«

Dok je prihvaćao sanduk za ručku na jednom kraju i započeo ga podizati, nasmiješio se

Joanni. I zatim se njegov izraz lica promijenio i dugo je promatrao Joannu; zakolutao je

očima, ispustio sanduk, naglo se okrenuo i otišao. Posegnuo je za pletenom košarom s

kojom se borila postarija žena. »Gospođo, ja vam ponesem?« rekao je i otišao niz palubu,

dalje od Joanne.

Pompea

Pojavio se brodski nosač s kolicima, »Gospođice, da vam prebacim sanduk na obalu?«

upitao je.

»Što je to bilo?« rekla je Joanna rukom pokazujući na Aboridžina.

»Nemojte shvatiti to kao osobnu stvar, gospođice. Vjerojatno je odlučio da mu je sanduk

previše težak. Oni ne vole teško raditi. Evo, ja ću vam prebaciti sanduk dolje na

pristanište.«

Slijedila je brodskog službenika preko pokretnog mosta, pogledom tražeći onog

Aboridžina. Ali, kao da je nestao.

»Evo nas, gospođice«, rekao je nosač kada su stigli na mol. »Hoće li vas netko dočekati?«

Pogledala je masu ljudi koja se skupila na molu, ljude koji su uzbuđeno mahali pristiglim

putnicima, i pomislila je na rečenicu iz majčinog dnevnika: »Ponekad, pitam se postoji li

mogućnost da su neki od članova moje obitelji još uvijek živi negdje u Australiji? Moji

roditelji?«

Joanna je nosaču dala par kovanica i rekla: »Ne. Nitko me ne čeka.«

Dok su se ljudi vrzmali oko Joanne, prisilila se da razmisli što će sljedeće učiniti. Prvo,

morat će naći smještaj i način kako će primati mjesečnu svotu za uzdržavanje; još mora

proći dvije i pol godine prije nego bude imala puno pravo na svoje nasljedstvo. Također,

morat će pronaći osobu koja će joj pomoći da pronađe zemlju u vlasništvu njene obitelji,

osobu koja će poznavati Australiju kakva je bila prije trideset i sedam godina.

Odjednom, Joanna je postala svjesna meteža koji se odvijao iza njenih leđa, te je čula

povike: »Zaustavite ga! Zaustavite tog dječaka!«

Kada se okrenula, vidjela je malog dječaka kako trči između putnika na palubi broda.

Izgledao je kao da ima četiri ili pet godina, te se bacao čas u jednu, čas u drugu stranu,

izbjegavajući konobara koji je trčao za njim.

»Zaustavite ga!« vikao je konobar, i dok su ga ljudi pokušali uhvatiti, okrenuo se i pobjegao

niz pokretni most, preletjevši kraj Joanne.

Promatrala je kako trči kao da je slijep, njegove mršave noge u kratkim hlačama su panično

skakale gore-dolje. Kada ga je konobar uspio dosegnuti, dječak se bacio na pod i započeo

lupati glavom o mol.

»Hajde, hajde«, rekao je muškarac, hvatajući dječaka za ovratnik i protresavši ga. »Prestani

to raditi!«

Pompea

»Čekajte!« rekla je Joanna. »Ozlijedit ćete ga«.

Kleknula je kraj dječaka koji se vrpoljio i vidjela porezotinu na njegovu čelu. »Ne boj se«,

rekla mu je. »Nitko te neće ozlijediti.« Otvorila je torbicu, izvadila rupčić iz nje i nježno ga

pritiskala na dječakovu glavu. »Eto ga«, rekla je, »neće te boljeti.«

»Žao mi je, gospođice, ali ja nisam dadilja. Ukrcali su ga još u Adelaideu i netko je trebao

paziti na njega. Boravio je u potpalublju posljednjih nekoliko dana, te je samo izazivao

nevolje. Ne želi jesti, pričati...«

»Gdje su mu roditelji?«

»Ne znam, gospođice. Sve što znam je da je izazvao jako puno problema i da izlazi ovdje.

Netko bi trebao doći po njega.«

Joanna je primijetila da je na dječakovoj košulji pričvršćena novčanica od jedne funte i

komadić papira na kojem je pisalo Adam Westbrook. »Je li tvoje ime Adam?« upitala ga je.

»Adam?«

Dječak je zurio u nju, ali nije ništa rekao.

Konobar je počeo skidati novčanicu s dječakove košulje. »Vjerujem da ovo pripada meni, s

obzirom na sve nevolje koje je izazvao.«

»Ali, to pripada njemu«, rekla je Joanna. »Nemojte je uzeti.«

Konobar ju je pogledao na trenutak, shvativši da ovo lijepo lice ima glas koji je zvučao kao

da je naviknut na davanje zapovijedi. Pogledao je i njenu skupu odjeću i naljepnicu za prvu

klasu na njenom sanduku, i odlučio je da sigurno mora pripadati nekoj važnoj ličnosti.

»Pretpostavljam da ste u pravu«, rekao je. »Nije da ne volim djecu, znate. Samo s njim sam

imao pune ruke posla. Cijelo vrijeme je plakao, ovako je udarao šakama. I nije želio

govoriti, nije rekao niti jednu jedinu riječ. Pa, morao bih se vratiti na brod. I prije nego je

Joanna uspjela još nešto reći, konobar je nestao u gužvi.«

Joanna je pozorno promotrila dječaka, njegovo blijedo, nježno lice. Činilo joj se kada bi ga

podignula prema svjetlu, da bi mogla vidjeti kroz njega. Pitala se zašto je dječak bio sasvim

sam na brodu, te kakva ga je užasna bol ili nesreća natjerala da se sam ozlijedi.

U tom trenutku Joanna je čula glas muškarca. »Oprostite, gospođice, je li ovo Adam?«

Podignula je pogled i uhvatila samu sebe kako zuri u privlačnog muškarca četvrtaste brade,

ravnog nosa, te tamnosivih očiju okruženih borama od sunca.

Pompea

»Zovem se Hugh Westbrook«, rekao je skidajući šešir. »Došao sam po Adama.« Nasmiješio

joj se i zatim se spustio na jedno koljeno i rekao: »Zdravo, Adame. No, no. Došao sam te

odvesti kući.«

Bez šešira, Joanna je pomislila da vidi sličnost između muškarca i dječaka ista usta, s

gornjom tanjom usnom, te donjom punijom. I kada je muškarac Adamu uputio ozbiljan

pogled, na njegovom čelu se između obrva pojavila ista okomita brazda koja je bila urezana

i na dječakovom čelu.

»Adame, pretpostavljam da se bojiš«, rekao je Westbrook. »Sve je u redu. Tvoj otac je bio

moj rođak, stoga smo i mi u rodu. Ti si moj rođak, također.« Krenuo je prema Adamu, ali

dječak se povukao bliže prema Joanni.

Westbrook je u ruci držao zavežljaj omotan u smeđi papir i zavezan konopcem. Započeo

ga je otvarati dok je izgovarao: »Pogledaj, donio sam ti ovo. Mislio sam da bi možda želio

novu odjeću, kakvu mi nosimo na Merindi. Je li ti majka ikada pričala o mojoj farmi ovaca,

Merindi?«

Kako dječak nije želio govoriti, Hugh Westbrook se pridignuo i rekao Joanni: »Kupio sam

ovo u Melbourneu.« Raširio je jaknu, koja je bila omotana oko čizama i šešira. »U pismu

nije točno pisalo što bi mu trebalo, ali ovo će dostajati za sada, te mogu kasnije kupiti još

stvari. Izvoli«, rekao je i pružio jaknu Adamu. Ali dječak je samo ispustio čudan jauk i

pokrio se rukama po glavi.

»Molim vas«, rekla je Joanna, »dopustite da vam pomognem«. Uzela je jaknu i pomogla

dječaku da je obuče, ali bila je prevelika, te se činilo kao da se Adam izgubio u njoj.

»No, što je onda s ovim«, rekao je Westbrook, ali kada je stavio kaubojski šešir na

dječakovu glavu, on je pokrio Adamove oči i uši i zaustavio se na njegovom nosu.

»O, Bože«, rekla je Joanna.

Westbrook se okrenuo prema njoj. »Nisam mislio da će biti ovako mali. U siječnju će

napuniti pet godina; nisam naviknut na djecu, te sam izgleda malo preuveličao stvari.«

Adamu je uputio brižan pogled, a zatim rekao Joanni: »U glavi sam zamislio dječaka koji će

se moći brinuti o sebi. Ne znam ništa o potrebama ovako malog dječaka, a na farmi ovaca

smo cijeli dan vani i radimo. A vidim da će Adamu biti potrebno jako puno pažnje.«

Joanna je spustila pogled na dijete i proučavala porezotinu na njegovu čelu. »On tako puno

pati«, rekla je. »Što mu se dogodilo?«

Pompea

»Ne znam točno. Otac mu je preminuo prije nekoliko godina, kada je Adam bio još beba.

A nedavno mu je preminula i majka. Vlasti iz Južne Australije su me kontaktirale pismom

da je Adam iznenada postao siroče i pitali su me bi li se brinuo o njemu s obzirom na to da

sam mu najbliži rod.«

»Jadni dječak«, promrmljala je Joanna dok je njena ruka počivala na Adamovom ramenu.

»Od čega mu je majka umrla?«

»Ne znam.«

»Nadam se da nije bio prisutan. Tako je mali. Ali čini mi se da ga je nešto jako potreslo. Što

ti se dogodilo, Adame?« upitala ga je Joanna. »Reci nam, molim te. Bit će ti bolje ako budeš

pričao o tome.«

Ali dječakovu pozornost zaokupila je dizalica s kojom se podizao teret na brod.

Joanna je rekla Westbrooku; »Moja majka je u jako mladoj dobi također pretrpjela veliku

bol. Svjedočila je nekom strašnom događaju koji ju je progonio njen cijeli život. Nije imala

nikoga tko bi joj pomogao, nikoga tko bi razumio njenu bol i pružio joj ljubav i nježnost

koju je trebala. Odgojila ju je tetka koja joj nije pružala pažnju, te vjerujem da njena rana

nikada nije zacijelila. Vjerujem da ju je sjećanje na taj događaj iz djetinjstva doista i ubilo na

kraju.«

Joanna je stavila ruku ispod Adamove brade i podignula njegovo lice. U njegovim očima

mogla je vidjeti bol, te užasan strah. Pomislila je, kao da i on proživljava noćnu moru. Kao

da smo svi dio nekog ružnog sna.

Sagnula se i rekla dječaku: »Ne sanjaš, Adame, budan si. Sve je u redu, doista u redu.

Pobrinut ćemo se za tebe. Nitko ti neće nauditi. I ja sanjam ružne snove. Cijelo vrijeme ih

sanjam. Ali znam da su to samo snovi i da mi ne mogu nauditi.«

Westbrook je promatrao Joannu kako umiruje dječaka riječima, zamijetivši kako se njena

vitka figura nježno nagnula prema Adamu poput eukaliptusa koji raste u okolici, pomislio je

i kada je vidio kakav učinak ima na dječaka, rekao: »Hvala vam na svemu što ste učinili, jako

ste ljubazni. Vjerojatno vam se žuri krenuti. Ako vas netko čeka, sigurno će vas tražiti

gospođice...«

»Drury«, rekla je. »Joanna Drury.«

»Gđice Drury, jeste li ovdje na praznicima?«

»Ne, nisam na praznicima. Majka i ja smo planirale zajedno doći u Australiju. Htjele smo

Pompea

provjeriti neke stvari vezane uz našu obitelj, te zemlju koju je ona naslijedila. Ali, ona je

preminula prije moga dolaska iz Indije. Stoga sam došla sama.« Nasmiješila se. »Nikada

ranije nisam bila u Australiji. Doista su me preplavili svakojaki osjećaji.«

Westbrook ju je kratko promatrao i iznenadio se vidjevši u njenim očima blistavu iskru koja

je odmah nestala. Iza njenog osmijeha je bilo nešto, on je to protumačio kao strah. U

njenom glasu je osjetio suzdržanost, kao da govori o nečemu sasvim običnom dok

pokušava sakriti svoju tajnu, što je u njemu pobudilo zanimanje.

»Gdje se nalazi ta zemlja koju tražite?« upitao je. »Ja dosta dobro poznajem Australiju.«

»Ne znam. Vjerujem da se nalazi blizu mjesta koje se zove Karra Karra. Poznajete li to

mjesto?«

»Karra Karra. Zvuči aboridžinski. Nalazi li se ovdje u Victoriji?«

»Žao mi je, jednostavno ne znam.«

Westbrook ju je kratko promatrao i zatim rekao: »Poznajem dosta ljudi u Australiji. Bilo bi

mi drago ako bih vam pomogao pronaći tu zemlju.«

»Oh«, rekla je. »To bi bilo jako ljubazno od vas, gosp. Westbrook. Ali, vjerojatno vam se

žuri odvesti Adama kući.«

Osupnula ga je delikatnost njenog pokreta dok ju je promatrao kako odmiče pramen kose s

lica. Pogledao je muškarce okupljene pri dnu pokretnog mosta, koji su se dodvoravali

putnicama. Neki od muškaraca su pridržavali natpise poput: Tražim ženu. Mora kuhati i

potrebna je zdrava žena, u vidu ženidba. Hrabriji su čak dobacivali putnicama koje su se

iskrcavale. Westbrook je odjednom zamislio Joannu sasvim samu u Melbourneu,

neprijateljskom pograničnom gradu u kojem je broj muškaraca bio četiri puta veći od broja

žena, i u kojem će ona biti bespomoćna u odnosu na one grube žene.

»Gđice Drury«, rekao je, »ako vas mogu upitati gdje ćete odsjesti u Melbourneu?«

»Pretpostavljam da ću prvo u hotel, a zatim ću pronaći sobu ili stan koji mogu unajmiti.«

»Palo mi je na pamet, gđice Drury, da bismo si mogli međusobno pomoći. Vama je

potrebna pomoć da se upoznate s Australijom, a ja trebam pomoć oko Adama. Možemo li

postići dogovor? Vi pomozite meni s Adamom neko vrijeme, pomozite nam da ga

smjestimo, a zauzvrat ću ja vama pomoći u traženju te Karra Karre. To ne bi trebalo dugo

trajati, naime ženim se za šest mjeseci«, rekao je. »Moja farma ovaca, Merinda, nije nešto

posebno, pretpostavljam da ste vi naviknuti na puno bolji smještaj. Kuća se sastoji

Pompea

uglavnom od natkrivene terase i velike sobe. Ali vi i Adam je možete uzeti samo za sebe, a

ja ću se pobrinuti da dobijete sve što vam je potrebno. Želim da dječak i ja imamo dobar

početak, a čini se da je on mirniji kada ste vi tu.«

Budući da je izgledala neodlučna, dodao je: »Razumijem vaše oklijevanje, ali što možete

izgubiti? Dogovor glasi, dođite i brinite se o Adamu šest mjeseci, a ja ću vama pomoći u

potrazi za tim što već tražite. Australija pokriva površinu od 4,8 milijuna četvornih

kilometara, veći dio je još neistražen, ali ja poznajem znatan dio ove zemlje. Ne možete to

pronaći sami, potrebna vam je pomoć. Jedan od mojih prijatelja radi kao odvjetnik i možda

ga mogu zamoliti da istraži vlasničku ispravu koju ste naslijedili. Molim vas, razmislite o

tome, gđice Drury. Dođite na samo jedan mjesec, pomozite nam da krenemo, a ja ću vam

pomoći da započnete s potragom koju ste spomenuli. Obećavam, ništa nedolično se neće

dogoditi. Razmislite o tome dok ja odem po kola.«

Gledala je kako nestaje u metežu na molu, a zatim je osjetila kako je u njenu ruku skliznula

ručica. Tada je ugledala Adamove sive oči kako je proučavaju, te je zaključila da je ovo

nenadani preokret. Pomislila je na sve što je morala žrtvovati kako bi došla ovamo, na sve

što je morala ostaviti iza: svoje prijatelje u Indiji, gradove koje je tako dobro poznavala,

kulturu s kojom je odrasla, i naposljetku i mladog zgodnog časnika koji je stajao kraj nje na

pogrebu i koji se želio s njom vjenčati. Sada, dok je promatrala masu kako se razilazi prema

kočijama, konjima i kolima koji su ih čekali, kada je ugledala veliki promet na ulici prema

Melbourneu, dok je razmišljala o tome kako je sasvim sama prvi put u životu, među

strancima u nepoznatoj zemlji, pomislila je kako bi bilo lakše da je jednostavno ostala u

Indiji, usprkos želji njene majke.

Zatim se uhvatila kako razmišlja o mladom Aboridžinu koji se popeo na brod prije

nekoliko minuta, te o čudnom pogledu koji joj je uputio u trenutku kada je rukom uhvatio

ručku njenog sanduka. I zatim se prisjetila da, osim dolaska u Australiju, nije imala drugog

izbora.

Zatim je razmišljala o Hughu Westbrooku, te se iznenadila shvativši da je uglavnom

razmišljala o tome koliko je privlačan. Bio je zgodan i mlad procijenila je da mu je oko

trideset. Ali tu je bilo više od toga. Joanna je bila naviknuta na uglačane uniforme i na kruto

vojničko ponašanje. Čak i bračna ponuda mladog časnika joj se činila da je došla više iz

pristojnosti i bez osjećaja, kao da je vojnik slijedio protokol. Taj mladi muškarac, znala je

Joanna, ne bi ni u snu pomislio obratiti se dami s kojom se nije formalno i upoznao. A

Westbrook se činio opuštenim i ugodnim društvom, kao da je slijedio svoja vlastita pravila

Pompea

ponašanja, te se Joanni to i svidjelo.

Rekao je da će joj pomoći pronaći Karru Karru. Znala je da će joj nečija pomoć trebati, a

on je i sam rekao da poznaje Australiju. Treba li mu reći, pitala se, i drugi dio priče o

svojim snovima, o tome kako se čini da se nakon njih događaju loše stvari? Ne, odlučila je,

ne sada, ne još. Jer ni ona sama nije razumjela svoje snove, nije bila ni sigurna je li postoje,

osim u njenoj mašti.

A kada se sjećanje na mladog Aboridžina na brodu ponovno vratilo na njegov čudan

pogled i nagli odlazak potisnula ga je iz misli. Također i svoj san, kasnije ispunjen, o

velikom brodu koji plovi bez vjetra. I usredotočila se na zamišljanje kako bi farma ovaca

Hugha Westbrooka mogla izgledati. Je li se nalazila na brdovitim zelenim pašnjacima poput

onih farmi ovaca koje je davno vidjela u Engleskoj? Je li bila okružena hladom hrastova,

jesu li vrapci cvrkutali u vrtu iza kuhinje? Ili je dom Hugha Westbrooka bio u potpunosti

drugačiji od bilo koje farme u Engleskoj ? Joanna je nastojala što više pročitati o ovom

zagonetnom australskom kontinentu, na kojem nema izvornih papkara, velikih grabežljivih

mačaka, gdje stablima ne opada lišće ujesen, već kora, i gdje žive Aboridžini koji se

smatraju najstarijim narodom na svijetu. I odjednom ju je znatiželja gurala da sve to vidi.

»Pa, gđice Drury? Što kažete na ponudu?«

Okrenula se i gledala u Hugha Westbrooka. Nije ponovno stavio šešir na glavu, te je mogla

vidjeti kako mu kosa neuredno leži na glavi. Ona je odrasla medu urednim muškarcima,

časnicima, kojima je kosa uvijek bila uredno začešljana prema dolje; Westbrookova je ležala

na sve strane, duga i valovita, kao da se odrekao češlja i pustio kosu da raste svojim

prirodnim putovima.

U svojoj ruci je osjetila Adamovu ručicu, te je pomislila kako je ovo dijete u očaju lupalo

glavom o zemlju, kao da je želio iz glave izbiti uspomene o kojima nije mogao govoriti.

Stoga je odgovorila: »U redu, gospodine Westbrook. Doći ću na kratko vrijeme.«

Njegov osmijeh je odavao olakšanje. »Želite li nešto obaviti u gradu? Možda želite svojoj

obitelji poslati pismo, reći im gdje ćete se smjestiti?«

»Ne,« rekla je. »Nemam obitelj.«

Dok je Westbrook ukrcavao Joannin sanduk na kola, pretraživala je manju torbu, izvadila

bočicu i čisti zavoj, te je tapkajući stavila na Adamovu ranu malu količinu losiona.

»Što to stavljate na Adamovo čelo?« upitao je Westbrook.

Pompea

»To je eukaliptusovo ulje«, rekla je Joanna. »Djeluje kao anti- septik i ubrzava zacjeljivanje.«

»Nisam znao da izvan Australije postoje stabla eukaliptusa.«

»Nekoliko stabala su uvezli u Indiju, gdje sam živjela. Majka je ulje kupila od lokalnog

ljekarnika. Koristila ga je za mnoga oboljenja. Jedan od njenih talenata bila je medicina,

liječenje.«

»Nisam mislio da itko osim Australaca poznaje ljekovita svojstva eukaliptusovog ulja, iako

se zasluge moraju pripisati Aboridžinima. Oni su eukaliptus upotrebljavali u svom liječenju

stoljećima prije nego što su bijelci došli ovdje.«

Dok su kola odmicala od mola, daleko od meteža i Estelle, Joanna je razmišljala o tome što

će možda pronaći negdje na ovih 4,8 milijuna četvornih kilometara. Razmišljala je o

zagonetnoj crnoj, mladoj ženi koja je progonila njenu majku u snovima, te o majčinim

roditeljima koji su na ovaj kontinent stigli prije više od četrdeset godina. Razmišljala je o

snovima i noćnim morama i o značenju koje su možda nosili, i razmišljala je o povratku na

mjesto gdje je sve započelo, na kojem su počivali djelići majčinog sjećanja. Tamo je

započelo nešto što se mora i dovršiti.

Naposljetku, razmišljala je o čovjeku koji je sjedio kraj nje i o povrijeđenom malom

dječaku, ljudima koji su se najednom pojavili u njenom životu. I bila je ispunjena osjećajima

znatiželje i straha.

Pompea

2.POGLAVLJE

Pauline Downs nije mogla dočekati svoju prvu bračnu noć. Dok je krojačica stavljala

posljednje pribadače u njen elegantni ogrtač, Pauline se okretala lijevo i desno, diveći se

samoj sebi u velikom zrcalu. Jedva je uspijevala zatomiti uzbuđenje.

Samo pričekaj da me Hugh vidi u ovome!

Bio je načinjen po posljednjoj modi staroj koliko i časopis iz kojeg je izvađen kroj i koliko

je bilo potrebno da tkanina stigne iz Pariza u Melbourne. Materijal je bila svila boje

kremastog šampanjca i breskve, opšivena čipkom iz Valenciennesa i ukrašena gumbima

kakve bi mogli načiniti samo u House of Worth. Ogrtač je izgledao kao da se prelijeva

preko Paulininog vitkog tijela, naglašavajući obrise njenih punih grudi i glatkih bokova, a

način kojim je padao na njene noge činio je, ionako visoku Pauline, još višom. Tjedni su joj

bili potrebni da dođe do pravog kroja za odjeću koju će nositi prvu bračnu noć pred

Hughom Westbrookom.

Ogrtač je bio samo dio njene kolekcije koju je pripremala za medeni mjesec. Njene odaje na

Lismoreu i njen dom u Zapadnom okrugu bili su pretrpani rolama tkanine, modnim

časopisima, uzorcima i haljinama u raznim fazama izrade. I to nisu bile obične haljine;

Pauline sebe nije smatrala običnom ženom. Čvrsto je odlučila da će, iako se nalazi na

drugoj strani svijeta u koloniji čija je moda obično kasnila par godina za europskom, njena

vjenčana kolekcija biti načinjena po posljednjoj modi.

Kako slatko, pomislila je Pauline, dok je razgledavala haljine koje će nositi kada postane

gospođa Hugha Westbrooka. Zamorne stare krinoline napokon su nestale i dolazio je

sasvim novi stil odijevanja. Umirala je od želje da pokaže ovaj novi radikalni izum koji se

zove podmetač, te smione suknje koje su se vezivale otraga i čiji je rub bio odignut

nekoliko centimetara od tla. A tek tkanine! Plava svila i saten boje cimeta, koji samo čekaju

da se ušiju ili okruže crnim ili zlatnim baršunom, s bijelom čipkom koja ukrašava vrat i

nadlanice. Kako savršeno naglašavaju njenu platinastu kosu i modre oči. Odijevanje je bilo

jedna od Paulininih strasti. Njeno poznavanje mode pomoglo joj je da zaboravi da se ne

nalazi u Londonu, nego u kolonijalnoj žabokrečini koja se naziva Victoria u cast kraljice.

Pauline je pripadala ruralnom plemstvu Victorije jer je rođena i odrasla na jednoj od

najstarijih i najvećih farmi ovaca u koloniji. Odrasla je u obilnom luksuzu; njen otac ju je

zvao »princezom«, te je natjerao njenog brata Franka da obeća, nakon što Downs stariji

Pompea

umre, da će se pobrinuti da ona i dalje živi lagodnim životom. Sada je živjela na farmi koja

se prostirala na 25 000 jutara, sama s Frankom u dvokatnom zdanju s punom poslugom.

Pauline je dane provodila u lovu na lisice i na zabavama, balovima i slavljima, baš kao da je

živjela na bogatom imanju u Engleskoj. Frank i njegova sestra bili su zlatna mladež gornjeg

sloja društva; oni su postavljali standarde prema kojima su ostali pripadnici njihove klase

živjeli. Pauline je čvrsto vjerovala da unatoč činjenici da osoba živi u koloniji, ili možda jer

osoba živi u koloniji, ne smije se prepustiti i »podivljati«.

Jedinu nemodernu stvar koju je Pauline učinila je da se nije udala, iako su joj bile dvadeset i

četiri godine.

Ne da nije imala prilika za brak. Bilo je jako mnogo udvarača s nadom, ali oni su uglavnom

bili muškarci koji su se brzo obogatili pronalaskom zlata ili uzgojem ovaca, neugledna sorta

koji su sreću pronašli u zaleđu, te su u zeleni okrug Victorije došli izigravati lordove u

dvorcima. Nekolicina je bila bogatija i od njenog brata. Ali smatrala je da nemaju ni manire

ni odgoj, kockali su i pili pivo izravno iz boce, imali su grozan naglasak; nisu poštovali

društvene klase. Još i gore, nisu imali nimalo ambicije da se poprave, niti su vidjeli razlog

zbog kojeg bi to radili. Ali Hugh Westbrook nije bio takav. Iako je i on, također, došao iz

zaleđa, stekao je malo bogatstvo pronalaskom zlata i sada je bio jedan od onih stočara koji

su jahali zajedno sa svojim goničima, sam je popravljao ograde, na mnoge druge načine je

bio drugačiji. Hugh je posjedovao nešto što je Paulinu privuklo od prvog trenutka kada ga

je upoznala, prije deset godina, kada je kupio Merindu.

Pauline je tada imala samo četrnaest godina, a Hugh dvadeset.

No nije se zaljubila u Hugha samo zbog njegova dobrog izgleda. Vjerovala je da u njemu

ima više osim mišića i privlačnog osmijeha. Kao prvo, bio je iskren, riječ koja se nije mogla

povezati s opisom drugih ljudi iz zaleđa. I osjećala je da posjeduje posebnu snagu samo

njemu svojstvenu, pritajenu snagu, ne onakvu kakvu možete vidjeti u hvalisanju i

razmetanju drugih muškaraca. Paulini se činilo da je Hughova snaga duboko ukorijenjena,

mirna i sigurna, snaga zbog koje njene oči nisu vidjele njega kao muškarca koji je bio sada,

nego kao muškarca koji će tek postati.

Kada je Hugh kupio Merindu, na njoj nije bilo ništa osim stočarske straćare i nekoliko

bolesnih ovaca. Vlastitim rukama i snažnom voljom, Hugh je započeo sasvim sam, boreći

se da izgradi Merindu u farmu kojom će se ponositi. Prije deset godina, Frank je predvidio

da će mladić iz Queenslanda svoju zemlju prodati prije nego istekne godina dana. Ali Hugh

je dokazao Franku i ostalim stočarima da nisu bili u pravu. I sada, nije bilo dvojbe da će

Pompea

Hugh Westbrook postići još i više.

Zajedno ćemo postići više, najdraži, pomislila je Pauline. I zbog toga ju je najviše

uzbuđivala pomisao na njega: drugi ljudi su na Hughu možda vidjeli samo ruke pune

žuljeva i prašnjave čizme; kada bi ga Pauline promatrala, onda je vidjela uglađenog

gospodina kakav će jednog dana biti gospodina u kakvog će ga ona preobraziti.

»To će biti dovoljno za sada«, rekla je krojačici. »Odmori se i popij šalicu čaja. I molim te,

hoćeš li reći Elsie da mi pripremi kupku?«

Dugo vremena je Pauline tajila svoje snove o Hughu Westbrooku.

Dok je plemstvo Zapadnog okruga očekivalo da će se udati za nekoga iz njihove klase

nekoga bogatog i kulturnog Pauline je bila odlučna u namjeri da se uda za Hugha.

Nastojala ga je vidjeti kad god su joj to prilike dopuštale: na godišnjoj izložbi stočara, na

seoskim plesovima i društvenim događanjima na različitim farmama, na utrkama i u njenom

vlastitom domu, kada bi Hugh došao razgovarati s Frankom o uzgoju ovaca. Svaki put kada

bi ga vidjela, njena želja je bila sve jača. Katkad bi se pojavio nenajavljen, jahao bi svog

konja, mahao i smijao se, a ona bi osjetila kako joj je srce drhtalo. Nakon susreta, Pauline bi

ležala budna, zamišljala kako bi bilo biti njegova supruga, ležati u njegovu krevetu...

Ne bi mogla točno reći kada je shvatila da će se udati za njega, ali njeno pažljivo i suptilno

zavođenje se protegnulo na gotovo tri godine, povlačeći Hugha u zajedničko koketiranje s

kojim ga je ostavila u uvjerenju da je zapravo on udvarao njoj. Pauline je dobro znala što

mjesečina čini od njene kose, stoga je dogovarala šetnje po vrtu s Hughom prigodnih noći.

Bila je svjesna koliko do izražaja dolazi njena figura kada bi se nalazila na strelištu, stoga bi

se pobrinula da Hugh bude nazočan događajima u kojim je ona sudjelovala u natjecanju.

Kada je saznala da on obožava tortu Dundee i curry od jaja i sama ih je zavoljela. A kada je

Hugh rekao da mu je najdraži pjesnik Byron, Pauline je danima vrijeme provodila čitajući

njegova djela.

Napokon, Hugh je spomenuo i brak. Navršio je trideset i započeo je govoriti fraze poput

»kada se oženim« ili »kada budem imao vlastitu djecu«. Tada je Pauline znala da je stiglo

pravo vrijeme. Ali i druge žene su uzdisale za Hughom, i iako je Pauline znala da on gaji

neke osjećaje prema njoj, od njega još nije dobila nikakvo obećanje ni obavezu. I tada se

rodila Paulinina tajna.

Učinila je nešto, da se sazna što točno, lokalno društvo bilo bi u šoku. Ona je zaprosila

Hugha. Dok bi njene prijateljice takvo ponašanje proglasile ponižavajućim za jednu damu,

Pompea

da nijedan muškarac nije vrijedan tako »niskog« postupanja, Pauline je to smatrala

praktičnim korakom. Vrijeme je prolazilo, te su različite žene iz okruga pozivale Hugha na

čaj ili na jahanje, te su mu posvećivale pažnju na lokalnim događanjima. To je bila

jednostavna računica koja je Pauline natjerala da pozove Hugha na piknik kraj rijeke, na dan

kada je zora obećavala kišu. Otišli su na zajedničko jahanje i ručali su kraj rijeke curry od

jaja i tortu Dundee, te su razgovarali o ovcama, o kolonijalnoj politici, probitačnom

Darwinu i o novom romanu Julesa Vernea, kada su, kao da ih je priredila sama Pauline, po

njima započele padati krupne kapi. Ona i Hugh su morali trčati u zaklon pod obližnjim

stablima, ali ne da se ne uspiju smočiti i padati na zemlju i hvatati se jedno za drugo jer su

se tako jako smijali. I Pauline je tada rekla: »Znaš, Hugh, stvarno bismo se trebali vjenčati,«

a on ju je poljubio, čvrsto i strastveno, te s takvom eksplozivnošću, da je Pauline kasnije

pomislila kako je zasjenila briljantnu svjetlost munja koje su sijevale oko njih. Samo ju je

jednom poljubio, ali to je bilo sasvim dovoljno. Hugh je tada rekao: »Udaj se za mene«, i

Pauline je pobijedila.

Ali nakon što su se i službeno zaručili, Pauline je otkrila da je tjeranje Hugha da utvrde

konačan datum bilo poput hvatanja zračnog vrtloga u zamku. Njegova farma ovaca je

uvijek bila važnija: vjenčanje nije moglo biti zimi zbog podrezivanja skidanja dlake s repa i

stražnjih nogu ovaca koje će se ubrzo ojanjiti, kako bi bile što čišće ili na proljeće zbog

janjenja i rezanja vune; ljeta su bila ispunjena poslovima zaštite od insekata i

razmnožavanja, a jesen...

Ali Pauline je naglasila da je jesen vrijeme kada na farmi ovaca ima najmanje posla, te su se

dogovorili za datum u ožujku.

Sve se odvijalo prema planu dok nije pristiglo pismo od vlasti Južne Australije u kojem su

informirali Hugha o Adamu Westbrooku, sinu daljeg rođaka.

Odjednom, Pauline je vidjela smetnju u njenoj viziji njihove zajedničke budućnosti. Ona i

Hugh neće biti slobodni i uživati jedno u drugom, neće biti slobodni da budu ljubavnici,

divlji, impulzivni i nesputani. Svoj bračni život će započeti s teretom djeteta djeteta tuđe

žene. I Pauline nije voljela razmišljati o tome s kim će se Hugh vratiti: nekim poludivljim,

tvrdoglavim stvorenjem. »On nije tvoja odgovornost«, rekla mu je, požalivši odmah

izgovorene riječi, jer je na trenutak u Hughovim očima vidjela bljesak ljutnje. Pauline ga je

netom iza toga uspjela uvjeriti da će ona objeručke prihvatiti dječaka, iako se u srcu toga

gnušala.

Nije bila spremna za majčinstvo željela se prvo naviknuti na ulogu supruge. Znala je da

Pompea

majčinstvo donosi i određene žrtve, te način života koji često znači stavljanje tuđih potreba

ispred vlastitih. Pauline nije mogla ni pojmiti što točno znači biti majka. Njena vlastita

majka je umrla godinama ranije kada je Victoriju pokosila epidemija gripe, a sa sobom je

odnijela i Paulinine dvije sestre i mlađeg brata. Pauline i brata koji je preživio, Franka,

odgojio je njihov otac i niz guvernanti. Nije poznavala odnos između majke i djece;

posebno nije imala pojma što znači odnos između majke i kćeri. Željela je kći; često je

zamišljala kako je uči jahati i loviti i kako da bude »posebna«. Poučavanje i oblikovanje

kćeri, Pauline je često razmišljala, mora biti jako vrijedno. Ali osjećaji koji se prenose s

majke na kćer ljubav, predanost i dužnost činilo se u potpunosti izvan njenog

razumijevanja.

»Vaša kupka je spremna«, rekla je Paulinina služavka, prekinuvši je u razmišljanju.

Nakon iscrpljujućeg, a ipak uzbudljivog dana provedenog nad uzorcima i tkaninama, te

nepomičnog stajanja dok su njene dvije krojačice radile s pribadačama i škarama, Pauline si

je odlučila ugoditi dugom kupkom. Ona je bila senzualna žena; uživala je u poljupcima

bisera na svom vratu, dodiru paperjastog šala na svojim golim ramenima, u luksuzu

satenskih plahti i mekanih čipkastih spavaćica. Užitak je pronalazila u teksturama; čak je i

tvrdoća dragih kamena optočenih zlatom i srebrom donosila razigranost njenim

jagodicama. Postojalo je jako malo stvari koje nije iskušala ili ih nije iskusila. Frank je bio

dovoljno bogat da sestri priušti šampanjac iz Francuske, a njihov stol za blagovanje je

uvijek bio obilno napunjen najprobranijom hranom. Pauline je sate provodila svirajući na

svom koncertnom klaviru, te uživala u Chopinu i Mozartu. Sa žestinom je jahala u lovu sa

psima, opasne ograde ili jarke s lakoćom je prelazila, slasno je uživala u kontroliranju konja i

osjećaju kao da leti zrakom, te s osmijehom izazivala sudbinu. Nije bilo mnogo toga, što

Pauline, sa svoje dvadeset i četiri godine nije probala, s iznimkom jednog potpuno

najvažnijeg užitka: još nikada nije bila intimna s muškarcem.

Dok je Pauline uživala u vrućoj kupki, polako prelazeći spužvom po cijelom tijelu, bacila je

pogled na zamagljeno zrcalo na kojem je bio Elsien odraz, njene osobne služavke, kako

priprema novo donje rublje. Djevojka je bila Engleskinja, mlada i lijepa i, Pauline je znala

da ima udvarača, mladića koji je radio u konjušnici na Lismoreu. Dok je promatrala

služavku kako napušta kupaonicu, Pauline se pitala što je Elsie radila sa svojim mladićem

kada su bili sami.

I odjednom je osjetila žalac zavisti u srcu.

Promatrajući svoj odraz u zrcalu, lice za koje je znala da je lijepo te uokvireno bogatim

Pompea

plavim uvojcima, pomislila je: Pauline Downs, kći jedne od najstarijih i najbogatijih obitelji

u Victoriji, da je ljubomorna na svoju služavku!

Ali, bila je to istina.

Jesu li vodili ljubav, pitala se, Elsie i njen mladić? Svaki put kada bi se susreli, bi li pohitali

jedno drugom u naručje, odjurili na neko osamljeno mjesto gdje su se grlili i ljubili, te

osjećali toplinu, čvrstoću i mekoću svojih tijela?

Pauline je zatvorila oči i spustila se dublje u vruću vodu. Rukama je prešla preko svojih

bedara, osjećajući opet onu čežnju, čežnju koja se gotovo pretvarala u tjelesnu bol, želju,

žudnju, potrebu da Hugh Westbrook vodi ljubav s njom. Maštala je o njihovoj prvoj

bračnoj noći, ponovno je proživljavala onaj poljubac koji su iskusili ono kišno poslijepodne

kraj rijeke, te se prisjećala kako je bilo osjetiti njegovo tijelo blizu svoga, taj nagovještaj

njihove buduće intimnosti.

Uskoro, pomislila je. Samo još šest mjeseci, još malo i bit će u postelji s Hughom, te će

napokon iskusiti ekstazu o kojoj tako dugo sanja.

Kada je čula zvuk sata kako odzvanja jedan sat, Pauline je odjednom shvatila da postaje

kasno.

Bila je odlučna u namjeri da njihovo vjenčanje bude vjenčanje kakvo još nitko u Zapadnom

okrugu nije vidio, stoga je zamolila Franka, koji je bio vlasnik melburnškog Timesa da

upotrijebi svoj utjecaj i uvjeri svjetski poznatu opernu pjevačicu da im pjeva na vjenčanju.

Pauline se ne bi zadovoljila s Australkom. Bez obzira koliko savršen njen glas bio, pjevačica

iz kolonije bi umanjila vjenčanje na samo kolonijalni događaj. Ali u veljači će u Melbourneu

nastupiti Kraljevska opera, a s njima dolazi i Dame Lydia Meacham, Engleskinja poznata

po svom čistom i izvrsnom glasu, od Covent Gardena do Lenjingrada. Pauline je

obavijestila Franka kako sanja da Dame Lydia pjeva na njezinu vjenčanju.

Franku ta ideja nije bila draga, jer mu uopće nije bila draga ni Kraljevska opera. »Gledaju

nas kao da smo mi neželjena pokćerka«, uvijek se žalio kad god bi ova operna skupina

poduzela dugo putovanje od Engleske do australskih kolonija. »Dolaze ovdje sa svojim

uglađenim licima i uštogljenim ponašanjem i tretiraju nas kao da nam čine ogromnu

uslugu«, rekao bi Frank.

Ali kako bi drugačije i moglo biti, pomislila bi Pauline, kada su kolonije tako udaljene?

Zbog ovoga se prisjetila kako se osjećala, prije mnogo godina u Engleskoj, kada je

prisustvovala svom prvom plesu. To je bilo blizu katastrofe! Kako se Pauline samo osjećala

Pompea

bespomoćno nemoderna, kada su je druge djevojke na Londonskoj akademiji promatrale i

pitale kako se mogla pojaviti u tako staromodnoj haljini. A zatim, kada su na njenom licu

pročitale zbunjenost i strah, objasnile su joj da je to sasvim u redu, jer je, naposljetku, došla

iz jako daleke zemlje. Odnosile su se prema njoj na nadmoćan način na koji se kasnije

naviknula da očekuje kada bi u Engleskoj ljudi doznali odakle je pristigla. Nju i njenog brata

ljudi se nazivali »kolonijalci« i činilo se kao da njih, a ni mjesto gdje žive, ne shvaćaju sasvim

ozbiljno. Te djevojke nisu imale namjeru biti okrutne samo su izrazile iskreno

neuvažavanje prema nekome tko je došao iz dalekih krajeva i iz skupine kolonija o kojima

ljudi u Engleskoj nisu puno razmišljali, a i kada jesu mislili o njima, smatrali su ih

provincijalnima i nazadnima.

To se dogodilo kada su Paulinu poslali u London za njen društveni debi. Bogate djevojke iz

kolonija išle su »kući« dobiti obrazovanje »kuća« je bila Engleska. Čak je i Paulinina majka,

koja je odrasla na farmi u Novom Južnom Walesu, otišla na putovanje u Britaniju kada je za

to došlo vrijeme. I Pauline je planirala isto putovanje i za svoje kćeri kada budu dovoljno

stare, da svoj društveni debi dožive u Engleskoj, što je bio i jedini dolični korak.

Dok je iz kade dohvaćala ručnik koji joj je Elsie pridržavala, Pauline je pomislila: Frank će

se uskoro vratiti. Jedva čeka čuti njegove vijesti. Je li uspio dogovoriti nastup Dame Lydie

na vjenčanju? Jer sve mora biti savršeno: vjenčanje, svečano primanje, njen medeni mjesec.

Njen život.

Pauline se nasmiješila jer se u mislima opet vratila Hughu i njihovoj prvoj bračnoj noći, te

kako se nadala da će ta noć biti ispunjena iznenađenjima koja će ona prirediti za oboje.

»Frank!« rekao je John Reed, pridruživši se svom prijatelju za šankom u Finneganovom

pubu. »Kada si se vratio?«

Frank je morao podignuti pogled da susretne prijateljeve oči. Reed se nagnuo nad njim

poput tornja, kao i većina ostalih ljudi. »Zdravo, Johne. Vratio sam se taman danas.

Pomislio sam kako bi bilo dobro sjesti i popiti piće prije odlaska kući.« I prije, u sebi je

dodao Frank, suočavanja Pauline s lošim vijestima. »Kakvo je stanje na Glenhopeu?«

»Ne može biti bolje. Ove godine očekujem dobar prinos vune. Ima li vijesti o ekspediciji u

unutrašnjost?«

Kada je Frank kupio, ne tako dobrostojeći, Times, to je učinio više iz dosade i postao mu je

više njegov hobi. Međutim, ubrzo se to razvilo, kako je nekolicina njegovih prijatelja

vjerovala, u nešto što je nalikovalo opsesiji, jer je Frank sve više želio od njega izgraditi

Pompea

novine koje će konkurirati bilo kojim drugim novinama iz kolonija. Iako je Times u to

vrijeme bio prilično mali, zahvaljujući velikim dijelom viziji i energiji svog 34godišnjeg

vlasnika, novine su se počele razvijati i rasti. Frank je neprestano tražio nove načina kako

povećati nakladu novina, te kada je saznao da je New York Herald poslao novinara Stanleyja

u Afriku da dozna gdje je nestao dr. Livingstone, Franku je sinula ideja o slanju

ekspedicije u australsku unutrašnjost, u veliko srce kontinenta koje su nazivali Never

Never, da prouče što se doista tamo nalazi.

Mnogi muškarci su pokušali prijeći kontinent od sjevera prema jugu, putujući od

Melbournea ili Adeladiea na jugu prema sjeveru i Indijskom oceanu. Ali uvijek bi ih

zaustavilo nepregledno prostranstvo slanih i sušnih ravnica i temperature koje su dostizale

vrijednosti iz visokih peći. Oni koji su se usudili nogom stupiti u taj pakao nikada se više

nisu živi vratili. Frank je vjerovao da negdje iza rasplesane vrućine leži veliko unutrašnje

more, te je vlastitim sredstvima pomogao opremanje skupine od 10 muškaraca i 16 deva u

nadi da će ga pronaći. Ekspedicija je sa sobom nosila i ogroman brod, koji su vukli na

saonicama, u nadi da će doći do mora, a za Frankovu financijsku pomoć oni bi zauzvrat

nazvali more po njemu, ako ga pronađu.

U Timesu su objavljivani periodični članci o njihovom napredovanju jer su tijekom

putovanja slali telegrame; ali nisu dobili nikakve vijesti od ekspedicije već duže vrijeme i

ljudi su započeli nagađati kako su, kao i mnogi prije njih, nestali u Velikoj pustinji.

»Misliš li da smo ih izgubili?« rekao je Reed.

Frank je odrastao slušajući priče o Aboridžinima, koji su, smatralo se, nastanjivali tu

zastrašujuću i neistraženu regiju fantastične priče o putovima pjesama i Mjestima sanjanja,

gdje su se čarolija i čuda svaki dan javljala: legendama o duhovima i precima koji su se

hvatali u koštac s mitskim zvijerima poput Yowiea, Noćnog čudovišta i Dugine zmije. Te

priče su bile previše nevjerojatne da bi bijelac u njih povjerovao, ali ipak, Frank je uvijek

tvrdio, moraju imati nekakvo uporište u stvarnim činjenicama. Ako su Aboridžini mogli

preživjeti u divljini, onda može preživjeti i bijeli čovjek, također. »Javit će nam se, Johne«,

rekao je Frank. »Ne brini se.«

Reed je otpio veliki gutljaj piva, a zatim rekao: »I, što misliš o novoj konobarici?«

Frank ju je zamijetio kada je prvi put došao u Finnegans. Pub je bio smješten na samom

rubu Cameron Towna, na mjestu gdje se glavna ulica ispreplitala sa seoskom cestom koju

su zvali kameronska autocesta. Frank je bio iznenađen vidjevši, kada je dojahao u kasno

poslijepodne, tako puno privezanih konja i jednoprežnih kola u dvorištu. Finnegans je bio

Pompea

miran pub, ali i skuplji u odnosu na konkurenciju; ciljao je na otmjenu klijentelu; bogati

stočari i uzgajivači su se ovdje okupljali na piću u mirnoj i tihoj atmosferi, dok je Facey s,

pub za radnike koji se nalazio preko puta, okupljao veći broj radnika i strižača. Dvorište

Finneganovog puba rijetko je bilo puno, ali ovog listopadskog popodnevna je bilo. I što je

bilo još veće iznenađenje za Franka, kada je ušao unutra, nije mogao naći prazno mjesto.

»Ona je razlog tome«, rekao je Reed, pokazujući glavom na konobaricu koja je upravo

točila viski u čaše na drugom kraju šanka. »Počela je raditi prije šest tjedana. Stari pub Joea

Finnegana od tada radi bolje nego ikada prije.«

Frank ju je proučavao, neznatno privlačna žena u kasnim tridesetima, nije vitka, obučena u

sasvim običnu haljinu koja očito nije načinjena da potakne mušku maštu. Kada je

posluživala pića i uzimala novac od mušterija, Frank nije mogao vidjeti uobičajeno

koketiranje konobarica; ustvari, što je Frank mogao vidjeti je da ta žena nije posjedovala niti

jednu zanimljivu ili neobičnu karakteristiku.

»Ona je razlog svoj ovoj gužvi?« upitao je Frank.

»Zove se Ivy Dearborn«, odgovorio je Reed. »Ona crta ljude.«

»Kako to misliš?«

»Kada ne poslužuje goste, radi crteže. Vidiš kraj blagajne crtaći blok i olovku. Gledaj.

Uskoro će ih podignuti i načiniti crtež jednog od gostiju.«

»I dobije novac za crtež?«

»Ma ne, ne radi to radi novaca, te je ne možeš ni zamoliti da tebe nacrta. To je sve stvar

njenog odabira. I nikada ne znaš koga će nacrtati ili kakav će crtež biti. Radi karikature,

katkad takve koje ti baš i ne laskaju. Kaže da crta ljude onakvima kakvima ih ona vidi.

Trebao si vidjeti kako je mene nacrtala! Debelu i lijenu koalu!«

Frank se nasmijao. »Znači da crta istinu, zar ne Johne?«

»Nemoj previše govoriti unaprijed, prijatelju. Možda tebe nacrta.«

»Mene!«

»Primijetio sam da je bacila oko na tebe od trenutka kada si ušao.«

Frank nije bio svjestan puno stvari oko sebe osim viskija na šanku. Na umu mu je bila

ekspedicija, njena sudbina i vijesti koje je morao priopćiti Paulini. I naposljetku, nije mogao

prestati razmišljati

Pompea

o susretu s Hughom Westbrookom u Melbourneu i djevojkom za koju je Hugh objasnio da

će mu pomoći brinuti se o dječaku. Mlada žena je upitala Franka o vlasničkoj ispravi staroj

37 godina za koju je smatrala da govori o zemlji koja je pripadala njenom djedu i baki. Iako

joj nije mogao reći je li isprava još valjana, ona je u Franku pobudila znatiželju. Uvijek je

bio u potrazi za dobrom pričom kojom bi začinio svoje novine, stoga se pitao hoće li moći

napisati priču o toj djevojci i njenom starom dokumentu.

»Hajde«, rekao je Reed. »Zamoli Ivy da ti pokaže tvoj crtež koji je načinila. Zar nisi

znatiželjan kako te vidi svojim očima?«

Frank je ionako već znao kako će ga nacrtati; nije imao nikakve pogrešne predodžbe o

samom sebi. Znao je kako izgleda: nizak, s kosom koja već opada i licem koje žene rijetko

dva puta pogledaju. Jednom davno na karnevalu, kada je bio mladi, platio je da načine

njegovu karikaturu, te ga je umjetnik nacrtao u obliku šepurećeg kakadua s cigarom u

kljunu.

Reed je nastavio: »Sama je, unajmila je sobu u hostelu Mary Smith, i iako ju je svaki

muškarac iz grada pozvao da izađu, jednostavno ne želi ni s kim. Pitao sam Finnegana je li

zauzeta, a on se kune da nije. Kaže da je njihov odnos čisto poslovan. Ne mogu uopće ni

zamisliti za koga se čuva!«

Frank ju je promatrao dok je uzimala blok, a olovka u njenoj ruci je doslovno letjela. Na

njenom licu je bio izraz potpune usredotočenosti, bez imalo stidljivosti kojom je

pokušavala zaraditi napojnicu. Izgledala je sasvim obuzeta crtanjem.

Napokon je završila i poslala crtež preko šanka do Paddyja Mal loya, muškarca kojeg je

nacrtala. Svi su se okupili da ga vide, i najednom, čulo se vikanje: »Vidi, što si učinila od

mene! Ovo je uvreda! Izrugivanje!«

»Dragi Bože«, rekao je John Reed. »Što misliš da je učinila od jadnog čovjeka?«

Frank i John su se pridružili skupini ljudi koja je okruživala razdraženog Irca. »Ja neću ovo

trpjeti!« vikao je.

Frank je pogledao preko čovjekovog ramena i vidio da je konobarica načinila crtež visoke

ptice, ždrala, koji je nosio polucilindar na glavi i monokl na jednom oku. Ptica je jako

nalikovala Malloyu.

»Ma daj, Paddy«, rekao je jedan od njegovih prijatelja. »Nije ništa loše mislila s tim.«

»Želim da je otpuste!« uzviknuo je Irac. »Želim da ovu ženu odmah izbacite odavde!«

Pompea

»No, no, gospodine Malloy«, rekao je Finnegan dok se približavao, sušeći ruke o pregaču.

»Siguran sam da vas gospođica Dearborn nije htjela nikako uvrijediti. Sve je to zbog malo

zabave.«

»Tako mi svega, Finnegane, ako ne otpustite ovu...«

»Smiri se, Malloy«, rekao je Frank. »Gdje ti je nestao smisao za humor. Moraš priznati da

određena sličnost ipak postoji.«

»A je li, misliš da postoji? Vidjet ćemo kako će ti se svidjeti kada ti budeš u mojim

cipelama.« Podignuo je hrpu papira sa šanka i započeo ih prevrtati. »Siguran sam da sam

ovdje vidio i tvoj crtež«, promrmljao je. »Sve nas je nacrtala.«

Frank je pogledao konobaricu, a ona nije davala znakove je li ju ova situacija zabavlja ili

uzrujava, a zatim se uhvatio kako razmišlja

o njenoj prekrasnoj crvenoj kosi, uredno začešljanoj i sakupljenoj na vrhu glave tako da niti

jedna vlas ne ispada. Njihovi pogledi su se sreli, te je Frank osjetio kako mu se obrazi pune

crvenilom. Najednom, nije imao želju vidjeti njegov crtež koji je načinila. »Ostavi to,

Malloy«, rekao je, dok se okretao.

Ali John Reed, smijući se, rekao je: »Hajde sad, Frank, budi pošten igrač. Da vidimo što

dama vidi u tebi.«

Iz prikrajka je netko dobacio primjedbu koja je nasmijala cijelo društvo. Zatim se čuo glas

mrkog Škota, Angusa McClouda, koji je sa svog osamljenog mjesta na drugom kraju šanka

dobacio: »Djevojci je sigurno bila potrebna samo polovina lista kako bi tebe nacrtala,

Downse!«

Napokon je Malloy rekao: »Evo ga!«, i u sljedećem trenutku oduševljenje s njegovog lica je

nestalo.

Frank nije želio pogledati, ali kada je vidio izraz na Malloyevom licu, te primijetio kako su i

ostali naglo utihnuli, uzeo je crtež i zurio u njega.

»Tako mi svega, Downse«, rekao je netko. »Tako bi ti izgledao samo u svojim snovima.«

Frank nikada nije vidio sliku koja mu je tako laskala. Na crtežu je bilo njegovo lice, ali ipak

nije. Ivy je savršeno nacrtala njegove oči, ali je na njegovoj bradi i čelu primijenila nekakvu

čaroliju. Pobogu, Frank nije mogao da ne pomisli, bio je gotovo zgodan!

Podignuo je pogled prema Ivy, koja je bila zauzeta brisanjem pulta, a zatim je ponovno

pogledao crtež. Odjednom je postao svjestan tišine u pubu, te pročistivši grlo rekao: »Ne

Pompea

vidim oko čega si se tako uzrujao, Malloy. Dama je očito nadarena.«

Malloy je bacio svoj crtež i vratio se svom piću, te su i ostali muškarci sjeli natrag za stolove

i svoja mjesta za šankom, i nastavili razgovor. Kada je Frank podignuo čašu s viskijem,

John Reed ga je lagano gurnuo i rekao: »Iz ovoga zaključujem da je odabrala tebe.«

Ali Frank nije znao što da misli. Pijuckao je piće i razmišljao o tome što treba dalje učiniti,

ako i uopće. Na prvom mjestu je Pauline i vijesti kojih se pribojavao priopćiti joj, o susretu

s Westbrookom i lijepom dadiljom koju je Westbrook vodio kući; i o dječaku Adamu;

o tome kako će za par dana cijeli okrug brujati o svemu tome. I zatim je nastojao razmisliti

o ekspediciji i o tome treba li poslati spasilačku skupinu da ih izbavi.

Ali na kraju, njegove misli su se opet vratile na Ivy Dearborn i o značenju laskavog crteža

na kojem je prikazala njegovo lice.

»Gđice Downs?« rekla je Elsie dok je ulazila u kupaonicu. »Oprostite, ali gosp. Downs je

ovdje.«

Pauline je posegnula za kućnim ogrtačem. »Hvala, Elsie. Reci mu da ću odmah izaći.«

Frank je pogledao po sestrinoj sobi i natočio sebi piće. Izgledala je kao da u njoj

eksplodirao sanduk sa ženskom odjećom.

Posvuda se nalazila odjeća ogrtači i haljine prebačeni preko naslonjača i sofe, naborane i

čipkaste stvarčice bile su razbacane po cijelom perzijskom sagu, ženstvene vrpce su visjele

posvuda. To je bila njena oprema za prvu bračnu noć i medeni mjesec s Westbrookom,

znao je to. Račun za šivanje odjeće će biti pozamašan, ali Frank je odlučio da ako to

usrećuje njegovu sestru, neće ništa prigovarati.

Dok je Pauline izlazila iz kupaonice, prije nego ju je mogao vidjeti, Frank je osjetio njen

miris; miomiris i vruća para su prethodile Paulininom ulasku u sobu. I onda kada ju je

ugledao, pomislio je kao i uvijek, moj Bože, kako je lijepa. Ali Frank je znao zašto, jer je

imao slabost prema visokim ženama. Poput one konobarice u Finnegansu, čija su mu se

djela još uvijek vrtjela po glavi.

»Frank, dragi«, rekla je Pauline, klizeći prema njemu i ljubeći ga u obraz. »Nadam se da mi

donosiš dobre vijesti.«

Paulinina udaja za Hugha Westbrooka je bila izvor Frankova zadovoljstva, između ostalog

jer će ona tako postati jedina supruga u cijelog Victoriji koja će biti sigurna da će joj muž

biti vjeran. Hugh Westbrook nije bio ženskar; ustvari, bio je poznat kao čovjek koji je imao

Pompea

samo jednu strast u životu Merindu.

»Uz malo diplomacije i uz obećanu pratnju najboljeg orkestra iz Melbournea«, rekao je

Frank, »plus pretjeran honorar. Ali tvoja želja je ispunjena. Pismo je napokon pristiglo iz

Londona Dame Lydia je pristala i pjevat će na tvom vjenčanju«.

»Oh, Frank! Hvala ti!«, rekla je Pauline dok ga je grlila. »Sada će sve biti savršeno. Ali kako

ću, pobogu, čekati još šest mjeseci!«

Frank se nasmijao i odmahnuo glavom. Pauline neće imati problema s popunjavanjem

slobodnog vremena do vjenčanja. Uskoro dolazi utrka za melburnški kup, što znači odmah

i guvernerov bal, pregršt zabava i nekoliko lovačkih priredbi, odmah nakon toga dolazi

Božić i godišnji bal koji priređuje obitelj Ormsby na Strathfieldu, a to je uvijek oduzimalo

svaku minutu Paulininog vremena. Iza toga slijedi krabuljin ples na Silvestrovo koji

priređuju Colin i Christina MacGregor na Kilmarnocku, što je popraćeno kasnijim ljetnim

piknicima i izletima na morsku obalu.

Pauline je otišla prema toaletnom stoliću i započela raščešljavati kosu. »Pozvala sam

MacGregore na večeru, Frank. Nadam se da ćeš nam se pridružiti umjesto da odmah otrčiš

u svoj muški klub.«

»Mislio sam da ti se MacGregori ne sviđaju.«

»I nisu. Ali oni imaju farmu odmah kraj Merinde i postat će moji susjedi, pa sam pomislila

kako bi bilo najbolje odmah započeti stvarati prijateljske veze s njima.«

»Kad već spominješ Merindu, Pauline,« rekao je Frank. »Naletio sam na Hugha kada sam

odlazio iz Melbournea.«

Pauline se okrenula i pogledala ga. Zamijetio kako samo spomen na Hugha mijenja boju

njenih obraza, a u očima joj se pojave iskrice. »Oh, Frank. Reci mi da dolazi kući!«

Frank je zavidio Westbrooku; sumnjao je da je ikada spomen njegovog imena u nekoj ženi

pobudio ovakvu reakciju. Uhvatio se kako ponovno razmišlja o onom laskavom portretu;

zašto ga je načinila, kada je sve ostale nacrtala na smiješan način? Pokušao je razgovarati s

njom kada je izlazio iz puba, ali ona je bila zauzeta posluživanjem zahtjevne gomile, a znao

je da ga i Pauline očekuje. »Da, Pauline«, odgovorio je. »Hugh je na putu kući.«

»Onda će zasigurno doći sutra. Isplanirat ću piknik...«

»Vjerojatno neće doći još dva ili tri dana, ja sam putovao sam na konju, a Hugh dolazi na

kolima. I s djetetom.«

Pompea

»Tako,« rekla je. »Ipak je dječak stigao.«

»Da.« Frank je spustio pogled na svoje piće. Dijete je izgledalo pomalo čudno, pomisli

Frank, a u njegovim očima se nazirao izmučen pogled. »Ima još nešto.«

Upitno ga je pogledala. »Što?«

»U kolima je bila i žena.«

»Žena?«

»Da. Hugh je zaposlio dadilju s jednog od onih useljeničkih brodova. Da se brine o

dječaku.«

Pauline je zurila u brata. Jedan od razloga zašto je Hugh ustrajao na tako dugim zarukama

bio je da Merinda nije podobna za ženu u trenutnom stanju; rekao je da mu treba vremena

kako bi sve pripremio za Paulinin dolazak. A sada dovodi drugu ženu da živi tamo!

Nakon kratke obuzetosti ljubomorom, Pauline se prisjetila kakve je useljeničke žene sve

vidjela, i kako ih je bilo puno takvih koje su bile zahvalne samo na krovu nad glavom, bez

obzira koliko taj krov bio priprost.

»Znam o čemu razmišljaš, draga«, rekao je Frank. »Ali jedino možeš sebe kriviti. Da si se

ponudila da ćeš sama brinuti o dječaku, Westbrook ne bi bio prisiljen zaposliti dadilju.«

»U pravu si, naravno. Svakako, možda to bude i blagoslov. Napokon, netko će se brinuti o

dječaku dok mi budemo na našem medenom mjesecu. Podsjeti me, kako se dječak zove?«

»Adam«, odgovorio je Frank, okrećući se prema pladnju s bocama kako bi natočio još

jedno piće.

Dok je Pauline promatrala svog brata, primijetila je da je nekako previše zaokupljen

viskijem; izbjegavao je njen pogled.

»Frank«, rekla je. »Što je bilo?«

»Što bi bilo?«

»Frank, čitam te kao što bi čitala tvoje novine. Ima još nešto. Što se dogodilo?«

»Pa«, rekao je dok se okretao i pogledao prema njoj. »Ionako bi to doznala prije ili kasnije,

pa je bolje da to čuješ od mene. Ta dadilja mlada je.«

»Mlada? Koliko mlada?«

»Pa znaš, ja ne znam baš dobro procijeniti nečije godine.«

Pompea

»Koliko mlada, Frank?«

On je slegnuo ramenima. »Rekao bih da joj još nije ni dvadeset.«

»Pa, je li djevojčica?«

»Ne, nije djevojčica, Pauline. Mlada žena.«

»Razumijem.« Pauline je pažljivo odložila četku na toaletni stolić. »Kako izgleda?«

»Pa, ona je, hm, nije baš onakva kako bi možda očekivala.

Mislim, ne izgleda kao da je jedna od useljeničkih djevojaka. Kao prvo, jako je lijepo

odjevena.«

»Nastavi.«

Frank je otpio jedan gutljaj. »I neki ljudi bi možda rekli da je i lijepa.«

Tišina se spustila na haljine i čipke i svežnjeve tkanina. »Neki ljudi«, rekla je Pauline. »Što je

s tobom? Je li ti misliš da lijepa?«

»Pa da«, odgovorio je Frank. »Pretpostavljam da jest.«

»Bi li čak rekao da je prekrasna?«

Budući da nije odgovorio, Pauline je rekla: »Razumijem. Kako se ona zove?«

»Joanna Drury.«

Joanna Drury, razmišljala je Pauline. Mlada i prekrasna Joanna Drury. Putuje danima na

kolima, sama s Hughom na melburnškoj autocesti.

Pauline je osjetila kako joj kroz tijelo prolaze hladni trnci.

»Dobro onda«, rekao je Frank, ostavljajući čašu na pladanj. »Sada bih se mogao okupati i

presvući odjeću. Nadam se da ćeš mi oprostiti, draga, ali nisam raspoložen večeras za

večeru s

MacGregorima. Colin je takav dosadnjaković s neprekidnom pričom svom porijeklu, a

jadna Christina ne radi ništa drugo osim što uzdiše.

Je li ti smeta?«

Ali njegova ga sestra nije više slušala.

»U svakom slučaju«, rekao je Frank dok je išao prema vratima, »večeras ću izaći, dogovorio

sam s Johnom Reedom da ćemo se kasnije naći u Finnegannsu...«

Pompea

Pauline nije ni čula kada su se vrata za njim zatvorila. Zurila je u svoj odraz u zrcalu, i

mislila je: Frank je u pravu. Ovo je sve moja krivica. Ja sam odgovorna za činjenicu što je

Hugh zaposlio dadilju. Pa, mogu biti odgovorna i za njen odlazak. Reći ću Hughu da želim

da dijete dođe živjeti sa mnom, ovdje na Lismore, do vjenčanja. I da mu, prema tome, nisu

potrebne usluge dadilje.

Pompea

3.POGLAVLJE

Još malo naprijed je mjesto na kojem ćemo prenoćiti«, rekao je Hugh, dok su kola išla

cestom zaklonjenom sjenom stabala eukaliptusa. »Nadam se da vam neće smetati što ćemo

kampirati na otvorenom. Uz ovu cestu nema baš mnogo prenoćišta, tako da većina ljudi

samo postavi kamp.«

Bilo je kasno poslijepodne, a Melbourne se činio tako daleko iza njih dok su jahali u tišini

pokraj zelenih polja i farmerskih kuća i ogromnih stada ovaca i novorođenih janjaca. Bio je

listopad, te su ravnice u Victoriji bile živahne od proljeća. Nakon što su izašli iz grada,

Hugh je popunjavao vrijeme pričajući Adamu o njegovu novom domu, o Merindi, farmi

ovaca koja se nalazila u Zapadnom okrugu kolonije.

»Ovce će učiniti ove kolonije poznatima, gđice Drury«, rekao je. »Svijetu je potrebna vuna i

meso, a mi ih možemo opskrbiti s potrebnom količinom. Ako budemo radili zajedno

mislim na kolonije. Moramo pronaći načine kojima ćemo australske kolonije učiniti prvima

u svijetu po proizvodnji vune. A ja imam zamisao kako to postići.«

Joanna je primijetila da se Adamu počelo spavati; bilo joj je drago što će uskoro stati.

»Samo je mali dio ovog kontinenta naseljen, gđice Drury«, nastavio je Hugh. »Samo

priobalni dio. Ostatak, unutrašnjost, previše je škrta, nepobjediva, te će tako propasti. Ja

radim na planu stvaranja nove pasmine ovaca, takve koja bi mogla živjeti u škrtom okolišu.

Ako uspijem, tada ćemo moći iskoristiti tu pustopoljinu, te na njoj uzgajati milijune ovaca.«

Joanna je primijetila da Hugh govori polako, sa stankama između rečenica, odmjerenim

riječima. Nije postojala žurba da se samo nešto kaže, kako je Joanna često slušala muškarce

u društvenim klubovima u vojničkim bazama u Indiji. O Hughu Westbrooku je mislila kao

o čovjeku koji se nije morao natjecati da nešto kaže; nije poznavao velika društva. Stanke

koje je činio između fraza odavale su samački život. »Zvučite kao odlučan čovjek, gosp.

Westbrook«, rekla je.

»I jesam.«

Adam je iznenada ustao i pokazao rukom. Naprijed na cesti bila je skupina ljudi, neki na

konjima, neki na tlu. Čuli su se povici, te su vidjeli prijetnje šakama.

» Što je to, gosp. Westbrook?« upitala je Joanna. »Što mislite da se događa?«

Hugh je udario uzdama i kada su pristigli do skupine ljudi, vidjeli su muškarca na konju

Pompea

kako maše bičem i prijeti skupini na nogama »da će ih premlatiti na mrtvo ime!«

Hugh je sišao s kola i uzviknuo: »Hej, vi tamo. U čemu je problem?«

Joanna je sada shvatila da su muškarci na konjima bili bijelci, a skupina koja je išla pješice

Bili su crni. Aboridžini. Bili su jadno odjeveni, te je pretpostavila da su svi pripadali jednoj

obitelji jer se skupina sastojala od starijeg muškarca i žene, te nekoliko djece; svi su nosili

pokrivače i zavežljaje na leđima.

Čovjek s bičem je objašnjavao Hughu: »Pokušali su nas opljačkati! Mahali su nam da

stanemo i pitali milostinju, te dok nismo gledali, njihova djeca su nam pokušala pokrasti

stvari iz naprtnjača!«

»Ne, šefe«, rekao je najstariji član skupine, starac s bijelom bradom i tako duboko usječenim

očima ispod obrva da se gotovo nisu mogle ni vidjeti. »Nije istina«, rekao je, odmahujući

glavom. »Mi ne pljačkati, mi ne krasti.«

»Vidio sam te, starče!« rekao je čovjek na konju. A zatim se okrenuo prema Hughu.

»Moram ih paziti svaku minutu. I slijepca bi pokrali.«

Dok se svađa nastavila, Joanna je na sebi osjetila oči Aboridžinice.

Činilo se da je tako prodorno promatra da joj je odjednom postalo jako neugodno.

Napokon su jahači podboli konje i odjahali, dok je stari Aboridžin govorio Hughu: »Taj je

lažljivac, šefe.«

»Možda i jest«, odgovorio je Hugh. Promatrao je obitelj na okupu, njihovu poderanu

odjeću, djecu koja su se pridržavala za ženine suknje. »Imate li danas nešto za prodati?«

upitao ih je Hugh. »Trebale bi mi kvalitetne košare. Ili možda pokrivači od oposumova

krzna.«

»Nema pokrivača, šefe«, odgovorio je starac. »Nema košara.« Žene su se međusobno

došaptavale, te se starac okrenuo prema njima, a zatim se okrenuo natrag i rekao: »Moja

žena. Ona kaže da vam može proreci budućnost.«

»Da«, rekao je Hugh s osmijehom. »U redu onda.« Rukom je posegnuo u džep i izvadio

nekoliko kovanica.

Najstarija žena je istupila pred kola, pozorno je gledala u Joannu, a zatim je jako zurila u

nju. Podignula je ruke i rekla nešto na jeziku koji Joanna nije mogla razumjeti.

»Što to ona govori?« Hugh je upitao starca.

Pompea

»Ona kaže da ima nešto u vezi vaše gospojice. Sjene biti oko nje. Sjena psa. Prati vašu

gospojicu. Ona kaže da vidi sjenu psa tamo, iza vaše gospojice.«

Adam je pogledao iza sebe, a Joanna se ukopala na mjestu. Ponavljajuća mora se odjednom

vratila k njoj noćna mora s broda, pas, pogreb; zmija sastavljena od zvijezda.

»Mogu li je nešto pitati?« rekla je Joanna. »Htjela bih znati može li protumačiti snove.«

»Snovi su važan dio njihovih vjerovanja«, rekao je Hugh. »Što želite znati?«

»Što znači kada osoba sanja zmiju ogromnu zmiju?«

Kada se Hugh okrenuo prema starcu da ponovi njeno pitanje, on je najednom odmahnuo

rukom i rekao nešto što Hugh nije razumio.

»Što je bilo, gosp. Westbrook?« upitala je Joanna.

»Bojim se da smo prekršili njihov tabu. Njima nije dopušteno razgovarati o Zmiji.«

»Ne razumijem. Kojoj zmiji? Čekajte, molim vas, nemojte ići! Želim da mi oni nešto

pojasne.«

Joanna je promatrala starca kako brzo okuplja obitelj i vodi ih s ceste prema stablima.

Starica se još jednom okrenula i zatim je nestala.

Dok se Hugh uspinjao natrag na kola i uzimao uzde u ruke, rekao je: »Žao mi je, gđice

Drury, ali postoje neke stvari o kojima Aboridžini jednostavno ne žele govoriti.«

»Ona je nešto znala,« rekla je Joanna. »Pitam se samo što.«

Hugh je uputio Joanni zbunjeni pogled, a zatim rekao: »Gđice Drury, pa vi drhtite. Nešto

nije u redu?«

»Ta starica zna nešto o meni. Mogla sam to vidjeti iz načina na koji me je gledala. Znala je o

psu koji me je gotovo usmrtio i koji je nekako uzrokovao smrt moje majke.«

»Ja ne mislim tako«, rekao je Hugh. »Rekla je da će vam proteći budućnost. Pas mora biti

dio vaše budućnosti.«

»Ne«, rekla je Joanna, dok su kola odmicala putem prema sumraku. »Znam o čemu je

govorila.« O sjenama, razmišljala je Joanna. Ali, što one znače?

Okrenula se prema Hughu i rekla: »Zašto su zmije tako važne?«

»Pa, postoji nešto što se zove Dugina zmija i ona je dio njihove mitologije. Ne mogu vam

mnogo reći o tome, osim da je Dugina zmija biće koje uništava. Vjerujem da Aboridžini

Pompea

osjećaju da je to nešto čega se moraju jako bojati.«

»Dugina zmija,« promrmljala je, prisjećajući se zapisa o snovima o »obojenoj zmiji« iz

majčinog dnevnika.

»O čemu je bila ova svađa koja se upravo dogodila, gospodine Westbrook? Zašto su oni

muškarci bili tako ljuti na ove ljude?«

»Tvrdili su da su ih Aboridžini pokušavali pokrasti, iako ja sumnjam da uistinu jesu.«

»Ali jedan od njih se spremao bičevati onog starca. Zašto?«

»Nažalost, neki bijelci se boje Aboridžina. Smatraju da oni imaju posebne moći

nadnaravne moći. I stoga ih se boje.«

»I imaju li nadnaravne moći?«

»Neki ljudi vjeruju da imaju. Ne znam. Vidio sam Aboridžine kako čine neobične stvari.«

Hugh je upravljao dvoprežnim kolima po seoskoj cesti. »Tko može reći zašto? Bijelci nisu

stupili u ovaj dio zemlje prije nekih 35 godina. Jedva da poznajemo narod koji je tu živio

tisućama i tisućama godina prije našeg dolaska. Neki od nas su se sprijateljili s njima. Na

farmi imam djevojku iz njihovog naroda, Sarah ona pomaže Pingi u kuhinji i pere rublje.

Također, imam i radnike Aboridžine; oni su vrijedni radnici. I zatim tu je i Ezekiel, koji je

stariji od vremena i pamti vrijeme kada njihov narod uopće nije ni poznavao bijelog

čovjeka. Slažemo se, većina Aboridžina i ja. Ali, moram priznati da ih ne razumijem tako

dobro kao što razumijem bijelce.«

Sto je ona starica vidjela, pitala se Joanna, kada me je promatrala? »Kamo oni sada idu,

gosp. Westbrook?« rekla je. »Starac i njegova obitelj?«

»Nikamo, ustvari. Oni samo lutaju i snalaze se pomoću instinkta. Sada kada su bijeli

doseljenici preuzeli zemlju, Aboridžini nemaju kamo otići. Čuo sam da je ova cesta prije

bila ono što oni nazivaju putem pjesme. Možda smo zato na njih naletjeli.«

»Put pjesme?«

»Nisam siguran hoću li vam to moći objasniti,« odgovorio je. »Putovi pjesama su dio

aboridžinskih svetih predaja, njihovih vjerovanja. Njima je zabranjeno govoriti o svetim

stvarima, posebno bijelcima, tako da jako malo znamo o njima. Ali koliko ja mogu

objasniti, putovi pjesama se poput nevidljivih linija. One označavaju rute kojima su preci

Aboridžina hodali, tisućama godina ranije pa sve do nedavno do prije oko 35 godina, a u

nekim dijelovima i duže. Putovi pjesama su neka vrsta nevidljivih cesta, koje ispresijecaju

Pompea

cijeli kontinent. Navodno su davno preci hodali preko cijele Australije, i dok su hodali,

pjevali su pjesme u kojima su spominjali imena svih stvari na koje su nailazili. Vjerovali su

da se njihovom pjesmom stvara svijet. Aboridžini vjeruju da je pjesma stvaranje pjevati

znači živjeti. I upravo iz toga razloga, također, Aboridžinima je sve u prirodi sveto stijene,

stabla, izvori vode. Čak,« rekao je, okrenuvši se prema Adamu, »čak i mali dječaci koji ne

žele pričati!«

Adam je oprezno pogledao Hugha, a zatim se stidljivo osmjehnuo.

Joanna je promatrala krajolik dok je tonuo u noć, a sa sumrakom nastupila je čudna tišina,

smirivanje svijeta. Joanna je zamišljala kakva je bila Australija u tim davnim vremenima. Je li

postojalo nešto iz toga doba, neka pradavna magija utjelovljena u njoj, njenoj obitelji, kako

je njena majka vjerovala?

Joannini djed i baka bili su ovdje baš u vrijeme koje je Hugh Westbrook opisao kao vrijeme

kada su domoroci započeli gubiti vlasništvo nad zemljom. Je li starješina, sličan ovom

starcu kojeg je upravo susrela, bacio svojevrsnu kletvu na Johna i Naomi Makepeace i na

njihovu trogodišnju kćer, Emily?

Nastojala je zamisliti kojom su vrstom nevidljivih linija drevni ljudi hodali, kakvu vrstu

pjesama su možda pjevali. Razmišljala je o majčinom rođenju ovdje, njenom djetinjstvu.

Razmišljala je o Aboridžinima kraj kojih su upravo prošli. Možda je netko sličan njima,

prije 37 godina, odveo Emily vlastima dok je bila dijete, koji su je stavili na brod za

Englesku. Je li to bila žena koja se opetovano javljala u snovima-sjećanjima Lady Emily?

Tada su sigurno morali imati dostojanstvo, ti Aboridžini iz vremena djetinjstva njene majke.

Ali domoroci koje je upravo vidjela bili su tužna i obeshrabrena skupina, polako se kretala

uokolo samo uz pomoć instinkta, bez nekog cilja, odredišta na putu zbog nekog nejasnog

sna, naslijeđenog nagona koji, Joanna je nagađala, možda i nije tako različit od poriva koji je

nju natjerao da dođe ovdje. Poriv koji je tjerao njenu majku da se poželi vratiti na mjesto

gdje je rođena, u nađi da će pronaći tragove početka svog života. Na neki način, put pjesme

njene vlastite obitelji.

Joanna se nagnula naprijed u tamu, vidjevši tanku traku ceste koja je nestajala u njoj.

Zamišljala je kako bi ova cesta mogla postati njen vlastiti put pjesme, te se pitala: kada bi je

dovoljno dugo slijedila, bi li stigla na kraj i na početak?

Kamp su postavili na mjestu koje se zvalo Emu Creek, gdje su i druge obitelji podignule

šatore i zapalile logorske vatre. Preko kampa se nadvio plašt od dima; djeca su se smijala i

Pompea

uokolo trčkarala, a zrak se ispunio mirisima kave i pržene slanine.

»Tko su svi ovi ljudi?« upitala je Joanna dok su i sami sjedili kraj svoje vatre, te čekali da

uzavre voda za čaj.

»Većinom su to strižači«, odgovorio je Hugh, miješajući čaj u posudi koju je on nazivao

limenkom. »Sezona šišanja ovaca je skoro započela i ljudi su sada u pokretu. Ostatak su

obitelji koje putuju na farme na zapadu ili sjeveru.« Joanna je razgledavala uokolo u čudu.

Noćni zrak kao da je pulsirao životom, njegov ritam ju je napadao i još više izazivao njeno

uzbuđenje. Tako puno ljudi u pokretu.

Hugh nije mogao ne zamijetiti kako Joanna dražesno izgleda, kako se njeno tijelo s

gracioznošću naginje nad vatru, te se iznenadio kada je shvatio da je uspoređuje s

Paulinom, ženom s kojom će se uskoro vjenčati.

Pogledao je Adama, koji je istraživao granicu njihovog malog kampa. »Čini se da je dječak

sada malo bolje«, rekao je Joanni. »Samo se nadam da mu ovo putovanje neće teško pasti.

Trebat će nam još četiri ili pet dana da stignemo na Merindu. Napravit ću ležaj za vas i

Adama u kolima, a ja ću spavati ovdje kraj vatre.«

»Nešto je čudno u tome što ne želi govoriti«, rekla je Joanna. »Nije rekao ni riječi otkada

smo otišli iz Melbournea. Kao da se povukao u sebe i tamo se krije, zajedno s tajnom koju

ne može nikako izgovoriti. Kada bismo samo znali kako mu je majka preminula. Možda

bismo tada mogli objasniti njegove histerične epizode, te razlog njegove šutnje.«

Hugh je pogledao u Joannu i želio je i njoj reći: I vi imate tajne, također, o kojima ne želite

govoriti.

»Pričajte mi o tom mjestu koje tražite«, rekao je. »Rekli ste mi da se zove Karra Karra.«

Joanna je posegnula za torbom koju je stavila odmah kraj stopala, te iz nje izvadila požutjeli

komad papira. »Ova vlasnička isprava je jako stara«, rekla je dok mu je predavala papir.

»Nažalost, tinta je izblijedjela. Nismo mogli nikako otkriti kada i gdje je potpisana.«

Dok je Westbrook pregledavao papir, mogao je razaznati određene fraze: »Dva dana

jahanja od... i dvadeset kilometara od Boreeka.« Na papiru se nalazio i nečitljiv potpis i

pečat koji je izgledao poput službenog pečata. U neko vrijeme svoje povijesti papir je bio

izložen vodi; datum isprave je bio gotovo izbrisan. »Sasvim je nemoguće iz ovih podataka

reći gdje se nalazi ova zemlja«, rekao je. »Ali, kažete da se nalazi pokraj mjesta koje se zove

Karra Karra. To je najvjerojatnije aboridžinski naziv tog mjesta, a tijekom godina mnoga

mjesta su promijenila nazive, neka su promijenjena tako davno da su se njihova izvorna

Pompea

imena izgubila.«

»Nekako ću je pronaći«, rekla je, smotala papir i vratila ga natrag u torbu. »Moram.«

Čaj je bio gotov, i dok je Hugh punio emajlirane šalice, rekao je: »Ne mogu si pomoći,

gđice Drury, ali čini mi se da vam ova Karra Karra znači i više nego samo komad zemlje

koji ste naslijedili.«

Pozvala je Adama i rekla mu kako je vrijeme za spavanje, a zatim je rekla: »Da, mislim da

možda i jest mnogo više od toga, gosp. Westbrook. Možda je to mjesto rođenja moje

majke. To je ona željela saznati cijelog svog života. Moja majka i otac su mi bili jedina

obitelj koju sam ikada imala, stoga mi je jako važno učiniti stvari koje moja majka nije

uspjela sama učiniti.«

Westbrook je kušao čaj. »Moja majka je preminula kada me je rodila. Nakon toga, ostali

smo samo otac i ja. Bili smo bez korijena, nikada nismo imali dom. Putovali smo zaleđem i

radili gdje bismo dobili posao, selili smo se od grada do grada poput poslanih pisama.

Preminuo je kada mi je bio petnaest. Zbacio ga je konj, te je odmah poginuo. Bili smo na

putu na posao sisanja ovaca. Pokopao sam ga ispod jedinog stabla kilometrima uokolo. I

otada sam sasvim sam.«

Zastao je, otpio gutljaj, a zatim rekao: »Iz tog razloga sam rekao vlastima u Južnoj Australiji

da bih želio uzeti Adama. Dijete treba dom, treba obitelj.«

»Sretan je što ima vas, gosp. Westbrook«, rekla je Joanna.

Hugh je na trenutak promatrao Joannu, vidio je odraz mjesečine u njenim zlatnosmeđim

očima, a zatim rekao: »Zašto ste htjeli onu staricu pitati o velikoj zmiji?«

»To je vezano s mojom majkom.« Joanna je ponovno posegnula u torbu i iz nje izvadila

knjigu. »Moja majka je imala noćne more, te je često sanjala ogromnu zmiju. Čudno je to

što sam i ja, nakon njene smrti, također počela sanjati čudovišnu zmiju. Sve je zapisano

ovdje.«

Pružila je knjigu Hughu, koji ju je otvorio na prvoj stranici. Pročitao je posvetu: »Mojoj

Emily Makepeace povodom vjenčanja, od bojnika Petroniusa Druryja, njenog voljenog

supruga, 12. srpnja, 1850.«

»To je kao nekakva knjiga sjećanja«, objasnila je Joanna. »Moja majka ju je započela kao

dnevnik, ali tada je pomislila da ako zapiše svoje snove, bilo koja sjećanja, ma kako kratka

bila, da će možda uspjeti popuniti praznine u sjećanjima svoga života. Također je...«

Pompea

Hugh je podignuo pogled s knjige. »Također je što?« upitao Je.

»Ne znam koliko želite slušati o tome. Bojim se da će zvučati jako čudno.«

Hugh se nasmiješio i rekao: »Nastavite.«

Joanna je započela tiše govoriti. »Moja majka je vjerovala da je na njenu obitelj bačena...

kletva. Nije imala nikakav dokaz, to je bio samo predosjećaj koji je imala.«

»Kakva kletva?«

»Ne znam. Ona nije znala. Ali je smatrala da je možda potekla od Aboridžina.«

Hugh je zurio u nju, a zatim rekao: »Molim vas, nastavite.«

Joanna je govorila s oklijevanjem, pričala mu je o bijesnom psu koji je jednog dana došao u

vojni logor gdje su živjeli, te kako je Lady Emily stupila pred psa kako bi zaštitila Joannu od

njegovog napada, te kako ga je neki vojnik usmrtio u zadnji čas. I zatim o tome kako je

Lady Emily samo nekoliko dana kasnije oboljela i imala simptome bjesnoće. »Vjerovala je

do samog kraja da je sve to zbog kletve otrova, kako ju je nazivala.«

»Otrova? Zašto otrova?«

»Ne znam. Rekla mi je da ga je sanjala. Također, vjerovala je da je kletva nekako prenesena i

na mene.«

»Vjerujete li i vi u to?«

»Ne znam u što da vjerujem, gosp. Westbrook. Ali ne mogu se oteti dojmu da me... nešto

okružuje, a ne znam što. Možda je to samo neka loša sreća, ili kakogod je drugačije nazvali.«

Hugh ju je sumnjičavo pogledao, a ona je rekla: »Brod s kojim sam stigla plovio je bez

vjetra na mjestu za koje je kapetan rekao da se to nikada u njegovu životu nije dogodilo.

Bili smo danima zaustavljeni na oceanu, gosp. Westbrook. Naše zalihe vode su gotovo

nestale.«

»Pa? Takve stvari se događaju.«

Uzdahnula je i rekla: »Da, znam to. I znam da zvuči zastrašujuće. Ali sanjala sam san, još u

Indiji prije odlaska na put. Sve sam to sanjala što će se dogoditi. I sve se dogodilo točno

kako sam i sanjala.«

»Doista, to jest čudno, ali katkad se nešto tako dogodi. Ne vidim razlog zašto biste mislili

da ste vi uzrok tim događajima. Gđice Drury, jeste li tada znali da ćete doći u Australiju?

Pompea

»Da.«

»A onda ste vjerojatno sanjali noćnu moru koja je česta među ljudima koji se upravo

spremaju na put. Jako puno ljudi se boji plovidbe. Brodovi se dosta često gube na moru; to

je opasan način putovanja. Samo ste bili zabrinuti, ništa drugo.«

Prelistao je dnevnik, te zamijetio da su početne stranice ispisane receptima za lijekove i

biljne pripravke. »Čini se da je vaša majka dosta znala o medicini«, rekao je.

»Često smo se selili; moj otac je bio časnik u britanskoj vojsci. I često bismo se našli u

mjestima gdje nije bilo liječnika. Moja majka je jako puno naučila od domaćih iscjelitelja,

čitala je knjige, bila je samouka. Brinula se o mom ocu i meni, kućnim slugama, te je

ponekad liječila čak i vojnike.«

»Kako to da ju je zanimalo liječenje? Je li njen otac bio liječnik?«

»Ne, mislim da je bio svećenik. Zapravo, misionar koji je došao propovijedati Aboridžinima

negdje u Australiji.«

»Razumijem«, rekao je Hugh. Zamijetivši da je njena šalica prazna, rekao je; »Dopustite da

vam još ulijem.« Nakon što joj je vratio šalicu, rekao je: »Zato je vaša majka smatrala da je

kletva, otrov došao od Aboridžina živjela je među njima kratko vrijeme dok je bila još

malo dijete.«

»Sumnjala je u to da je možda živjela među njima, ali se nije mogla sjetiti osim možda u

svojim snovima.«

»Možda je tako stekla tu sklonost prema liječenju od Aboridžina. Oni su bili jako zdrav

narod kada su prvi bijelci stigli ovamo. Znali su izliječiti gotovo svaku bolest. Ustvari, rekli

ste mi da je vaša majka koristila eukaliptusovo ulje u svom liječenju. Donedavno, stabla

eukaliptusa se nisu mogla naći nigdje osim u Australiji.«

U tom trenutku je Adam prišao Joanni, a Hugh je rekao: »Kad već govorimo o tome, Adam

ne izgleda baš najbolje. Što nije u redu, sinko? Boli li te glava?«

Joanna je rukom opipala dječakovo čelo, te shvatila da gori od vrućice. »Adame, boli li te

glava?« upitala ga je, a nakon što joj je potvrdno kimnuo, rekla mu je: »Dat ću ti nešto od

čega će ti biti bolje.« Iz svoje torbe je izvadila malu kutiju od slonovače, a kada ju je

otvorila, Hugh je u njoj mogao vidjeti mnoštvo sićušnih bočica. Joanna je iz jedne izlila par

kapi u svoj čaj koji je sačuvala za Adama. »Što je to?« upitao je Hugh.

»To je ekstrakt iz vrbine kore. Olakšat će mu bol i smanjiti vrućicu. Mora da je jako udario

Pompea

glavom na onom molu. Uzmi, Adame. Popij sve ovo, a zatim na spavanje.«

Nakon što su Adama smjestili i on je čvrsto zaspao u stražnjem dijelu kola, Joanna je

upitala: »Je li oduvijek imao problema s govorom?«

»Mislim da nije. Kad god bi mi Mary pisala, uvijek je o Adamu govorila kao o zdravom,

veselom dječaku. Ali vlasti iz Južne Australije su me obavijestile da je bio nijem kada su ga

pronašli, te da ga nisu uspjeli nagovoriti da nešto kaže.«

»Moramo ga ohrabrivati da razgovara s nama o tome što mu se dogodilo. Ali polako, kada

on bude spreman. Postoji li mogućnost da kontaktiramo vlasti da nam pošalju što više

detalja o njemu? Možda, ako nam oni budu mogli objasniti što se dogodilo, uspijemo

pronaći način da mu pomognemo da prebrodi sve to.«

»Poslat ću pismo čim stignemo na Merindu.«

»Lijepo od vas što ćete se brinuti o Adamu, gosp. Westbrook. Mislim da će mu, čak i više

nego većini djece, biti potreban osjećaj da negdje pripada.«

»Kada mu je otac preminuo, pisao sam Mary, te pozvao nju i dijete da dođu živjeti na

Merindu. Ali odgovorila mi je da je njihova farma bila Joeov san, te da nije željela da

propadne. Slao sam joj novac, iako sam možda trebao učiniti više.«

»Pa, pomažete joj sada. Brinut ćete se o njihovom sinu, a sigurna sam da je ona toga svjesna

na neki način.«

»Možda. Aboridžini vjeruju da preminule duše zauvijek ostaju s nama. Odlaze natrag u

Sanjanje, ali zauvijek ostaju s nama.«

»Sanjanje?«

Hugh je podignuo štap i s njim prebirao po žeravici. »To je koncept koji bijelci ne mogu

baš razumjeti, uključujući i mene.«

Joanna ga je nepomično promatrala; razmišljala je o jednom od snova sa sjećanjem koji je

njena majka opisala u svom dnevniku:

»Ponovno sam sanjala o čekanju ispred spilje. Mala sam, netko me drži u naručju. Vidim

žene kako izlaze iz tamnih, crvenih usta. Je li to spilja? Tamne su, a u rukama nose neke

stvari, te pjevaju. Pojavi se bijela žena, moja majka. Naga je, kako joj je koža blijeda u

usporedbi s drugim ženama. Zovem je, ali ona ne svrće pogled prema meni. Na licu joj je

neobičan izraz, i odjednom osjećam veliki strah.«

Pompea

Što je to bilo, san o još jednom zakopanom sjećanju, ili oboje? pitala se Joanna. Zašto je

njenoj majci bilo toliko stalo da ga zapiše u svoj dnevnik?

Hugh je započeo pričati: »Najbliže što ja mogu prosuditi je da je Vrijeme sanjanja ili

Sanjanje, aboridžinski naziv za daleku prošlost, kada su prvi ljudi hodali zemljom, te

pjesmom sve oblikovali u život. Njihova duhovnost je blisko povezana sa zemljom. Iz

zemlje nastajemo, zemlja nas održava na životu, a kada umremo, vraćamo se u zemlju.

Ozlijediti zemlju znači da sami sebi štetimo. Zbog toga Aboridžini nisu nikada razvili

poljoprivredu ili rudarenje ili bilo što slično, što bi na neki način izmijenilo okoliš. Oni nisu

samo dio prirode, oni jesu priroda.«

»Gosp. Westbrook«, rekla je Joanna, »Imaju li moć da na nekoga bace kletvu? Mogu li

nekoga uništiti na taj način?«

»Mogu vam samo reći da oni posjeduju određenu moć, i da možda doista mogu baciti

kletvu na nekoga. Ali nisam siguran koliko bi ona vrijedila, osim ako sama osoba vjeruje u

to da vrijedi.«

»Želite reći kako bismo bili sigurni da jednostavno ne trebamo vjerovati u to?«

Odjednom je u vatri eksplodirala iskra i odletjela ravno u nebo.

»Zar vi stvarno vjerujete da je na vas bačena kletva?« potiho je rekao Hugh.

»Ne znam«, odgovorila je. »Znam da to mora zvučati sasvim nevjerojatno. Ali moram to

doznati. Gosp. Westbrook, u Melbourneu smo vidjeli Aboridžine koji su prosili, a otada

smo ih vidjeli i na cesti. Postoje li još ljudi koji žive tradicionalnim načinom života? Kako

su živjeli čak i prije 35 godina?«

»Želite znati da li Aboridžini na Karti Karri i dalje imaju moć koja vas prestravljuje.«

»Jesu li možda još uvijek tamo?«

Njena uznemirenost ga je dirnula, te je Hugh rekao: »Vjerujem, gđice Drury, da Aboridžini

koji žive u zaleđu još uvijek žive starim načinom života. Ali udaljeni su kilometrima odavde,

daleko u unutrašnjosti, koja se sastoji samo od velike negostoljubive pustinje. Svatko može

nagađati kako oni danas žive. Tamo postoje milijuni kilometara koje još treba istražiti.

Tamo vjerojatno postoje razne stvari o kojima mi ne znamo apsolutno ništa.« Nasmiješio se

i rekao: »Ali ja ne mislim da ste prokleti, gđice Drury. Doista ne mislim.«

Podignula je oči prema nebu, na nepoznate zvijezde, te se pitala je li Karra Karra blizu ili

daleko, i hoće li je uopće i pronaći, kako, te kada. Razmišljala je i o svojoj majci, koja je

Pompea

cijeli svoj život provela u muci i strahu, da bi naposljetku shvatila da je progoni nešto

užasno, nepoznato, podlegavši na samom kraju podmukloj smrti u mladoj dobi. Joannino

grlo se stegnulo, te ju je odjednom obuzeo strah i usamljenost.

Kada je Westbrook ugledao odsjaj vatre na njenom licu, napetost u njenom držanju,

pomislio je kako je izgledala jako mlado i doista prekrasno. Tražio je prikladne riječi, a

zatim je započeo recitirati mekanim glasom:

Pogledaj vesele logorske vatre,

Svjetlost ispunjenu sjajem i svjetlucanjem,

I metež koji vlada na prenoćištu

Sa šatorima i ljudima i skupinama;

Među njima se zbijaju umorne šale Među njima se pjevaju najdraže pjesme,

Među njima vlada sklad

Koji dolazi iz jačine srca i pluća.

Joanna ga je pogledala i nasmiješila se. »To je bilo lijepo«, rekla je. »Tko je napisao te

stihove?«

»Ja sam. To je nešto što radim da popunim vrijeme dok pazim na ovce.«

Njihove oči pratile su kamp koji se spremao na počinak, a zatim je Joannin pogled odlutao

u daljinu. Posegnula je za šalom i pokrila svoja ramena. »Jesu li jesenske večeri ovdje uvijek

tako svježe?«

»Sad nije jesen, već proljeće.«

»Ah da, naravno. Zaboravila sam. Čudno je zamisliti listopad kao proljeće...«

»Ne brinite se, gđice Drury«, rekao je Hugh. »Pronaći ćemo mi neke odgovore za vas.

Naposljetku, dogovorili smo se. Uskoro ćemo stići na Merindu, a onda ćemo započeti s

radom na vašem problemu. U međuvremenu, ne vjerujem u kletve ili u Duginu zmiju,

stoga, sa mnom ste sigurni.«

Pompea

4.POGLAVLJE

Dokle vam pogled seže«, rekao je Hugh, »sve ovo je Merinda«.

Joanna je bila očarana; kao da je promatrala more od zelenih pašnjaka, koji su se nježno

spuštali i uspinjali ispod vedrog neba. Puhao je svjež vjetar, pomičući tkaninu na njenoj

suknji, te obod na Hughovom šeširu. Iznad, na nebu je mogla vidjeti orla kako jaše na

zračnim strujama, a u daljini su se uzdizale maglovite planine, njihovi vrhunci su oblikovali

čudesne valove, kao da su planine jednom davno bile ocean koji se približavao obali, a sada

je zarobljen u kamenu.

»Merinda se sastoji od samo pet tisuća ovaca na sedam tisuća jutara, ali još će ona rasti«,

rekao je Hugh.

»Zašto se vaša farma zove Merinda, gosp. Westbrook?«

»Merinda je aboridžinski naziv za ovo mjesto. U prijevodu znači >prekrasna žena<«.

»Znate li je li dobila naziv po prekrasnoj ženi?«

Pogledao je prema Joanni i na danjoj svjetlosti vidio da je boja njenih zlatnosmeđih očiju

potamnjela i dobila mekanu, medenu nijansu. I kroz glavu mu je proletjela misao da je

prekrasna žena upravo ovdje, sada. »Nitko ne zna«, odgovorio je, »iako postoje legende

o tome. Priča seže u daleka vremena, možda čak u Vrijeme sanjanja, o postojanju

mlade žene koja se zvala Merinda. Ona je bila čuvarica pjesama, što je značilo da je

poznavala sve pjesme koje su pripadale njenom klanu. Svatko iz klana poznaje po nekoliko

pjesama, ali samo čuvar ili čuvarica pjesama ih poznaje sve, jer je poznavanje svih tih

pjesama značilo posjedovanje moći klana. Legenda kaže da je član jednog od rivalskih

klanova koji su živjeli preko rijeke odlučio ukrasti Merindinu moć, kako bi na taj način

otjerao Merindin narod, a za sebe zadržao njihovu zemlju koja je obilovala životinjama i

ribom. Oteo je Merindu, te ju je pokušao prisiliti da mu oda njihove pjesme. Ali ona je to

odbila, umrla je a da nije izustila ni glasa, spasivši svoj narod.«

»Je li se to ovdje dogodilo?«

»Prema legendi umrla je negdje na ovom području.«

»A što se dogodilo s Aboridžinima koji su prije živjeli ovdje?« upitala je Joanna.

»Većina ih je preminula. Kada su prvi doseljenici pristigli u Australiju, lokalni domoroci su

Pompea

smatrali da su samo u prolazu, da su u potrazi za domovinom. Ali kada su bijelci ostali i

započeli gurati Aboridžine s njihovih ognjišta, izbila je borba i to jako krvava. Kad god bi

nešto bilo ukradeno s farme nekog bijelca, on i njegovi susjedi bi odjahali i ubili prve crnce

na koje bi naišli, bez obzira bili oni krivci ili ne. A zatim bi se Aboridžini osvećivali, palili su

farme, ubijali obitelji tih bijelaca, te uništavali stoku. Bijelci su poduzimali i užasne pokolje

masakrirali bi čitavo pleme tvrdeći da su samo branili svoju zemlju. A domoroci koji su

uspjeli preživjeti su kasnije umirali od raznih bolesti protiv kojih nisu posjedovali imunitet

malih boginja, rubeole, gripe. Procijenjeno je da je u prvih nekoliko godina nakon dolaska

osuđenika na tisuće Aboridžina preminulo samo zbog bolesti.«

»Nedugo zatim«, dodao je Hugh, »budući da su njihove obitelji i plemena rastavljena,

Aboridžini su počeli gubiti osjećaj zajedništva, gubiti svoju kulturu. Počeli su se motati po

novim naseljima, očekujući milostinju. Naviknuli su se na alkohol. Djeca su započela

prositi; žene su postale prostitutke.«

»Rezultat toga«, rekao je Hugh, »je nestanak drevnog znanja. Prestankom postojanja

plemena, mladi Aboridžini nisu imali načina za učenje običaja i zakona svojih predaka. Ako

se ovo nastavi, jednog dana će njihova kultura u potpunosti nestati.«

Joanna je promatrala zelene pašnjake omeđene živicama i ogradama koje su se protezale

sve do podnožja planina, s veličanstvenim starim stablima i visokim eukaliptusima koji su

bili raštrkani po ravnici, i ogromnim stadima ovaca koje su poput plime i oseke prelazile

krajolikom. »Teško mi je zamisliti da je mjesto prelijepo poput ovoga«, promrmljala je, »bilo

poprištem neke tragedije«. I zatim se pitala, jesu li Aboridžini s kojima je njena majka

možda živjela doživjeli istu sudbinu?

»Gdje se nalazi vaše imanje, gospodine Westbrook?« upitala je.

Pokazao je rukom i rekao: »Tamo, na kraju one ceste. Vidite li kuće koje se naziru iza onih

stabala?«

»Da, vidim ih.«

Odjednom je Adam, koji je stajao između njih, uzviknuo: »Farma! Farma!«

Hugh i Joanna su zurili u njega. »Dakle, Adame«, rekla je Joanna, stavivši svoje ruke na

njegova ramena. »Progovorio si! Ti možeš govoriti!«

»Farma«, rekao je on uzbuđeno i pokazujući prstom. »Farma!

»Dobro, dobro«, rekao je Hugh. »Nismo od njega čuli ni glasa pet dana, a sada iznenada...«

Pompea

Nasmijao se. »Mislim da je najbolje da pođemo kući kako bi nastavio pričati.«

Merinda se sastojala od zbijenih, otrcanih kuća, koje su izgledale kao da su izgrađene s

materijalom koji bi radnicima došao pod ruku neka zdanja su bila načinjena od

neobrađenih trupaca i dasaka; druga su načinjena od kamenja koje je bilo slagano u

različito vrijeme, bez ikakvog planiranja ili načina rada. Dvorište je bilo pretrpano bučnim

radnicima, muškarcima na konjima koji su vikom i zviždanjem tjerali prestrašene ovce u

obore, dok su psi ovčari lajući trčali naprijed i natrag.

Dok Hugh još nije ni zaustavio kola, prišao mu je jedan od muškaraca na konju. »Hvala

Bogu Hugh, vratio si se!« rekao je. »Imamo ozbiljne prob...« Pogledao je Joannu i zašutio.

»Ovo je gđica Drury, Bille«, izgovorio je Hugh dok je silazio s kola. »Ona će se brinuti o

dječaku. I ovo je Adam. Što nije u redu?«

Čovjek je još na trenutak zurio u Joannu, a zatim rekao: »Pronašli smo životinje zaražene

ušima u uškopljenim stadima.«

»Ali, te su životinje bile čiste kada sam otišao!«

»Nema sumnje, Hugh. Na životinjama su vidljive karakteristične rane, a i vuna je oštećena.«

»Kada ste ih otkrili?«

»Prije nekih pet dana. Žičani Larry misli da su uši možda došle s onim merino ovcama koje

si doveo prošli mjesec iz Novog Južnog Walesa. Ali, ja nisam baš siguran. Sam sam

pregledao te životinje, Hugh, i mogao bih se zakleti da su bile čiste. Ne mogu ni zamisliti

što je moglo uzrokovati ovu epidemiju.«

Hugh je dao znak dječaku koji je potkivao konja ispred konjušnice. »Koliko su se uši

raširile?« upitao je Billa.

»Ne mogu ti još reći. Ako budemo imali sreće, samo na uškopljene životinje.«

»Ali to nam je opet četvrtina vune koju smo trebali ostrići. Kakvo je stanje sa skotnim

ovcama.«

»Žičani Larry ih upravo pregledava sa svojim ljudima.«

Hugh je zajahao konja koji mu je dječak doveo. »Postoji li šansa da spasimo zaraženu vunu

prije dolaska strižača.«

»Ne bih se kladio u to.«

»Hugh se okrenuo prema Joanni, koja je i dalje sjedila s Adamom na kolima, te rekao: »Ovo

Pompea

je Bill Lovell, moj upravitelj. Žao mi je, gđice Drury, ali moram ići i s njim pregledati ovce.

Ondje tamo je kuća. Vi i Adam pođite, te se smjestite. Naredit ću dvojici ljudi da vam

donesu vaš sanduk u kuću. Ako želite nešto pojesti, samo zamolite Ping - Li u kuhinji.«

Joanna je htjela reći nešto, međutim, Hugh je okrenuo konja i galopom izjurio iz dvorišta.

»No, Adame«, rekla je Joanna dok ga je spuštala na pod, »izgleda da ćemo...«

»Ovca!« iznenada je uzviknuo, prstom pokazujući obor u kojem su se dva muškarca hrvala

s odraslim ovnom.

»Da, Adame, ovca«, rekla je, oduševljena što je opet progovorio, te nestrpljiva da nastavi i

dalje govoriti. »Ali ti ljudi sigurno ne bi htjeli da im smetaš. Idemo vidjeti kuću, hajde.«

Držeći Adama za ruku, Joanna je hodala preko dvorišta prema kolibi koju joj je Hugh

pokazao. Dok su prolazili kraj konjušnice, mladić u kožnoj pregači je zastao s potkivanjem

konja i zurio u njih. Drugi muškarac koji je prelazio dvorište ih je pogledao, svrnuo pogled,

a zatim se opet naglo okrenuo prema njoj.

Dok su prilazili kolibi, koja je, kako je Joanna mogla vidjeti, bila sagrađena od trupaca i

kore, Adam se iznenada počeo meškoljiti. Vukao ju je za ruku i pokazivao na mjesto iza

kuće, te govorio: »Rijeka! Rijeka!« Pogledala je prema stablima koja su se nalazila na

sjevernom kraju dvorišta, kroz koja su Hugh i upravitelj projahali, i zatim joj se učinilo kako

vidi bljeskove, kroz drvenu zavjesu, na površini vode.

»U redu, Adame«, rekla mu je, oduševljena činjenicom da je sada izgledao tako sretno.

»Hajde, idemo otići i vidjeti kakva je rijeka.«

Slijedili su stazu koja je zaobilazila kolibu, išla preko travnatog polja i ulazila u udaljenu

šumu. Nakon što su prošli putem kroz šumu i stigli na čistinu, Joanna je u čudu pogledala

oko sebe.

Ona i Adam došli su na mjesto gdje se jedan rukavac odvajao od rijeke i krivudao do

velikog i mirnog jezera. U zraku se čula simfonija zvukova: žubor vode u potoku, hladni

vjetar koji je šuštao u krošnjama akacija i eukaliptusa, brujanje i zujanje kukaca na

proljetnom zraku. Joanna se osjećala kao da stoji u Edenu; svuda uokolo se prostirala

ljepota. Veličanstveni crveni eukaliptusi stvarali su narančaste i bijele odsjaje na mirnoj

vodi. Akacije su nosile vatromet sjajnih žutih cvjetova. Crnobijeli medojed, lica išaranog

plavim sjajnim perjem, utaborio se na suhoj grani, kočopereći se čas na jednu, čas na drugu

stranu.

Pompea

Joanna pomisli: kako predivno mjesto.

Prisjetila se plantaže čaja u Indiji koju je davno posjetila sa svojim roditeljima. Glavna kuća

bila je sagrađena izdvojeno od gospodarskih kuća daleko i visoko na brežuljku, zaštićena

stablima i bujnom zelenom travom. Baš šteta, pomisli ona, da glavna kuća Merinde nije

ovdje, kraj rijeke, umjesto u onom bučnom, blatnjavom dvorištu.

Čula je pljusak vode, i u sljedećem trenutku, Adam se oteo od nje i potrčao prema jezeru.

Spustio se na zemlju i rukama zaronio u vodu.

Joanna se požurila do njega. »Budi pažljiv«, rekla mu je. Ali na njeno iznenađenje, Adam se

smijao. »Kljunaš!« rekao je, lupajući rukama po vodi.

Joanna je zapanjeno promatrala dječaka, jer ga je smijeh u potpunosti izmijenio. U obraze

mu je nadošla boja, a činilo se da je iz njegovog pogleda nestala ona tužna sjena.

»Kljunaš!« reče on ponovno, dok se površina vode nalik zrcalu namreškala, te je iz potoka

izašla čudnovata životinja koja je izgledala kao križanac između dabra i patka.

Adam je ciknuo i pljesnuo rukama, a Joanna pomisli: ovo mjesto je čarobno.

»Gđice Drury? Što to radite?«

Okrenula se i ugledala Hugha kako stoji iza nje, namrštenog lica. »Samo smo htjeli vidjeti

rijeku«, odgovorila je.

»Gđice Drury, bojim se da je opasno ovdje kraj biliabonga, posebno ako ne znate put kroz

ovu šumu.«

»Billabong?« rekla je, pogledavši oko sebe.

»Billabong. Aboridžinska riječ za potok.«

»Oh,« rekla je Joanna. A zatim: »Ovo je predivno mjesto.«

»Da, doista jest. Ovdje ću sagraditi kuću sada stojimo na mjestu gdje će po prilici biti

ulazna vrata. Ostatak će ići prema natrag, sve do onih ruševina. Ali još nismo započeli

gradnju.«

»Kakva će biti kuća?« upitala ga je, istovremeno prateći Adama pogledom dok je izuvao

cipele i skidao čarape, te mahao nogama na rubu vode.

»Mislio sam je načiniti u stilu kuća iz Queenslanda, ali Paulini, ženi s kojom ću se vjenčati,

svidjela se kuća koju je vidjela u jednom časopisu. Pročitala je priču o obnovi na američkom

Jugu, sada kada je rat završio, te se zaljubila u sliku velike kuće s bijelim stupovima koja se

Pompea

zvala Willows Plantation, u državi Georgiji. Nasreću, uspio sam pronaći američkog

arhitekta u Melbourneu koji poznajte taj stil gradnje.«

»Zvuči kao lijepo zdanje«, rekla je Joanna. »Mora da ste jako uzbuđeni.«

»Da«, rekao je Hugh. Zurio je u Joannu. Bilo je nešto u načinu na koji se svjetlost sakupljala

oko nje. I nakon pet dana putovanja i dalje je izgledala zgodno, iako je nekoliko pramenčića

smeđe kose pobjeglo čvrstini igala. Shvatio je da joj želi reći nešto, samo nije znao što

točno.

Joanna je krenula prema skupini kamenih zidova visokih do struka, prevaljenih i razbijenih.

»Kakvo je ovo mjesto?« upitala je.

»To su stare ruševine. Ovdje su ljudi živjeli prije mnogo godina, tu je bilo naselje.«

»Je li ovo jedno od svetih mjesta o kojima ste mi pričali?«

»Možda. Nismo sigurni. Samo starješine čuvari pjesama mogu pogledati stijenu ili stablo i

odrediti je li stvoreno od ruke predaka u Vrijeme sanjanja.«

»Da je to istina, je li bi to značilo da je ovo mjesto sveto?«

»Ovisno o tome što vi nazivate svetim mjestom. Aboridžinska posvećena mjesta su puno

više od samo svetih mjesta, gđice Drury. Aboridžini vjeruju da je sve što se ikada dogodilo

na određenom poprištu još uvijek tu, još se događa. Ako bismo to uznemirili, znači da

bismo uznemirili prošlost.«

»A ta zemlja preko«, rekla je, pokazujući prstom preko rijeke. »Je li i ta zemlja dio

Merinde?«

»To je početak imanja Colina MacGregora«, rekao je Hugh. »Zove se Kilmarnock, to je

susjedna farma.«

»Sve je tako zeleno i predivno...« Joanna je zastala i nepomično gledala. U šumi, među

drvećem stajao je muškarac, nije ništa govorio, niti se micao, samo ju je promatrao.

»Gospodine Westbrook, tko je onaj muškarac u šumi?«

Hugh je pogledao prema šumi, kroz drveća. »To je Ezekiel. On je stari Aboridžin kojeg

sam vam spominjao. Ponekad radi za mene. On je jedan od posljednjih iz njegove

generacije. On pamti kako je bilo prije dolaska bijelog čovjeka. Ako želite saznati bilo što o

legendi o Merindi, njega trebate pitati.«

Joanna je zurila u starca koji je stajao na obali rijeke, izgledao je kao da se upravo

Pompea

materijalizirao iz crvenosmeđe glinene zemlje. Na sebi je imao hlače i košulju, ali ne i cipele,

a njegova bijela kosa i brada dosezale su mu gotovo do struka. Stajao je predaleko kako bi

mu mogla vidjeti oči, ali mogla ih je osjetiti na sebi.

Okrenula se prema Hughu i upitala: »Zašto tako zuri u mene?«

»Nije naviknut na žene na Merindi. A ujedno stojimo i jako blizu ruševinama. Jako se

zaštitnički ponaša kada su u pitanju ove ruševine.«

Joannu je progonio izraz u očima starog Aboridžina, te neugodan osjećaj koji je izazivao u

njoj.

Upravo je u tom trenutku Adam dotrčao do njih. »Pogledaj!« uzviknuo je dok je otvarao

ruke da joj pokaže skakavca.

»Da, zar nije baš zgodan«, rekla je Joanna, okrenuvši leda starcu koji je stajao u šumi i

pokušavajući se otresti čudnog osjećaja koji je imala. »Možeš li izgovoriti skakavac za mene,

Adame?«

Dok je Hugh promatrao Joannu, razmišljao je o svojoj ranoj mladosti u zaleđu,

usamljenom životu, gdje ste mogli hodati tjednima a da ne susretnete drugu živu dušu.

Kada je kupio Merindu, u svojoj dvadesetoj, nije imao vremena za društveni život, u

potpunosti se posvetio izgradnji ove farme. Svih tih godina, poznavao je samo intimnost

žena koje su živjele u kući u St. Kildi. A zatim je Pauline kročila u njegov život, žena kakvu

nikada ranije nije upoznao, i čiji ga je strastveni poljubac jednog kišnog poslijepodneva

probudio.

Hugh je pogledao prema Joanni i razmišljao o njenoj ljepoti, kako mu se činila sposobnom,

a opet i ranjivom. Razmišljao je i o proteklih nekoliko dana koje su proveli zajedno na cesti

i o noćima po raznim kampovima, te je bio nemalo iznenađen što je osjetio razočaranje jer

je njihovo putovanje završilo.

Također je shvatio, nakon što je s Billom Lovellom pregledao ovce, da mu je prva misao

bila da čim prije dođe do Joanne, umjesto da pohita na Lismore, kod Pauline, koja ga je

sigurno čekala.

»Već postaje kasno«, rekao je. »Dopustite da odvedem vas i Adama do kuće.«

»Adame, oslobodi sada skakavca«, rekla je Joanna kada su započeli hodati prema kući, te je

ponovno pogledala prema rijeci, gdje je stari Aboridžin, Ezekiel, i dalje stajao i nepomično

je promatrao.

Pompea

Kuća je bila sasvim obična, kao što ju je Hugh i upozorio, a sastojala se samo od ognjišta na

jednom kraju, kreveta na drugom, sa stolom postavljenim između. Ali Joanni nije smetalo.

Bit će joj to sasvim dovoljno za ovo kratko vrijeme koje planira tu provesti.

Hugh ih je ostavio, nju i Adama, u toj prostoriji objasnivši da mora otići i pregledati još

stada, nakon čega je morao odjahati na Lismore. Joanna je raspakirala svoj sanduk uz

Adamovu pomoć, a zatim ga je posjela kraj vatre s punjenom životinjom koju je naslijedila

od svoje majke, igračku smiješnog izgleda načinjenu od klokanovog krzna, koja je bila jedna

od nekoliko stvari što je Lady Emily sa sobom ponijela iz Australije kada su joj bile samo

četiri godine. Radnik s farme čiji je nadimak bio Žičani Larry ušao je u kuću noseći drva za

vatru i vodu za kupanje, te je uz osmijeh objašnjavao da ga zovu Žičani Larry, ne stoga što

je bio visok i mršav, već zbog pada preko žice koja je bila razapeta između dva stupa

ograde, pri čemu je licem pao u blato. Joanna je okupala Adama, a zatim su pojeli večeru

koju su im poslali iz kuhinje obilan obrok od janjećih kotleta, graška, svježeg kruha, te

slatke kreme od jaja, popraćeno vrčem mlijeka i velikom posudom čaja za Joannu, tako

ukusnom nakon hrane koju su pripravljali na logorskoj vatri.

Napokon, Adam je zaspao u krevetu koji će dijeliti s Joannom večeras, dok sutra ne dođe

obećani drugi krevet. Sklupčan je ležao na svojoj strani, rukama obgrlivši punjenu životinju

koju je Joannina majka krstila imenom Rupert.

Bilo je već kasno, noć je prekrila cijelo domaćinstvo, a na željezni krov su započele tapkati

kapi lagane proljetne kiše. Joanna je skinula odjeću u kojoj je putovala, okupala se, odjenula

čistu spavaćicu, te počešljala svoju dugu kosu. Sada se mogla posvetiti stvarima koje je

položila na stol, na kojem je uljana svjetiljka toplo sjala i umirivala.

Otvorila je mali zavežljaj koji joj je dao konobar u pristaništu, kada je ostavio Adama s

njom, te joj rekao da su to ukrcali s njim u Adelaideu. Joanna je očekivala da će u njemu

pronaći cipele, jednu ili dvije igračke, ali na njeno iznenađenje, omot, koji je izgledao kao

komadić pokrivača, rastvorio se i otkrio Bibliju uvezenu u crnu kožu, češalj od slonovače,

složeni rupčić i, najčudnije od svega, izvezeni platneni ubrus iz Devona, iz Engleske, koji

nikada nije bio upotrijebljen. Joanna je otvorila Bibliju i na stranici predviđenoj za

»Obiteljske podatke« primijetila četiri zapisa. Prvi je glasio: »Joe i Mary Westbrook, vjenčani

na današnji dan, 10. rujna, 1865.« Sljedeći je glasio: »Rođen 30. siječnja, 1867. Adam

Nathaniel Westbrook.« Treći zapis: »Preminuo, Joseph Westbrook, 12. srpnja, 1867. od

gangrene.« I posljednji: »Preminula, Mary Westbrook, od upale pluća, u mjesecu rujnu,

1871.«

Pompea

Netko je zamotao tanki, zlatni vjenčani prsten u rupčić i umetnuo ga u Bibliju.

Joanna je pogledala Adama, čije su se oči pomicale u nemirnom snu, te pomislila: ovo je

sve po čemu će pamtiti svoju majku prstenu, nekoliko datuma u Bibliji, ubrusu iz Devona i

po češlju od slonovače.

Podignula je majčin dnevnik i držala ga u rukama dugo prije nego ga je otvorila.

Osjetivši pod prstima poznati mekani uvez od kože, osjetila je majčinu utjehu; u glavi je

mogla zamisliti kao da je gotovo živ ispunjen strujama i plimama života njezine majke. U

dnevniku je bio zapisan i Joannin život, njena prošlost. I sada je razmišljala o tim prošlim

godinama kada je bila tako sretna, dok je, još kao dijete, živjela u začaranom svijetu

izmišljenih priča i nevinosti, kada je svoju majku, Lady Emily, vidjela kao vilinsku princezu,

blijedu i nježnu poput bijelih paunova koji su vrludali po besprijekornim travnjacima

kraljevske palače, te je zamišljala da je njen otac, pukovnik, sa svojom visokom bijelom

kacigom i sjajnom uniformom s mjedenim gumbima i ulaštenim čizmama, bio čovjek koji

je zapovijedao cijelom Indijom. Bio je otmjen i iskren, poput junaka iz bajki, i što je još više

bilo prekrasno u Joanninom mladom umu, strastveno zaljubljen u svoju suprugu.

Petronius Drury je odrastao u klasi ljudi koji su vjerovali da osoba mora paziti što govori i

što čini, da postoje pravila koja se moraju slijediti i da se uvijek inzistira na ispravnom

ponašanju, čak i između bračnih parova, a ljubav koju je iskazivao prema supruzi postala je

legendarnom. Joanna je tijekom odrastanja često čula primjedbe poput: »Emily je takva

sretnica, Petronius joj je tako odan... Nikada ni ne pogleda druge žene... Kad bi samo moj

Andrew bio takav.«

Zbog čega, Joanna je vjerovala, njen otac nije mogao nastaviti sa svojim životom nakon što

je Lady Emily preminula.

Joanna je otvorila dnevnik i čitala ga ispod svjetiljke.

Stranice o prvim godinama bile su ispunjene uzbuđenjem i ljepotom, opisima balova u

palačama i posjetima indijskih princeza. Tu su se nalazili i recepti za biljne pripravke, te

odlomci u kojima je Lady Emily izražavala svoje filozofsko razmišljanje. Kada su joj bile 24

godine, napisala je: »Sto moraš, to i možeš.« Kad joj je bilo trideset: »Optimizam osnažuje.«

Bilo je zapisa i o odijevanju »Britanske dame su započele nositi sarije preko svojih širokih

podsuknja« i običajima »Bilo mi je žao jadne mladenke koja je supruzi starijeg

časnika govorila što nije smjela.« Ali stigao je dan, nakon devet godina iscrpnog zapisivanja

Lady Emily prije trinaest godina kada se ton njenog pisanja iznenada promijenio.

Pompea

To je bio zapis o Joanninom šestom rođendanu, a Lady Emily je napisala: »Joanna je danas

navršila šest godina. Imali smo krasnu zabavu, dvanaestero djece s roditeljima.« Upravo je

tada započela pisati o noćnim morama koje je sanjala.

»Noćne more su se vratile«, napisala je Lady Emily na sljedećoj stranici. »Nisam ove snove

sanjala otkada sam bila dijete. Mislila sam da sam ih se zauvijek oslobodila, ali sada su se

ponovno vratili divlji psi me progone, ogromna zmija s ljuskama obojanim duginim

bojama pokušava me proždrijeti. Petronius mi kaže da se budim vrišteći. Kada bi se samo

mogla prisjetiti! U sebi osjećam da očeva naprtnjača sadrži neki ključ koji bi mi dao

odgovor na sve, ali bojim se otvoriti je. Zašto?«

Dok je Joanna čitala, vatra je pucketala. Adam je jednom zaječao u snu, a zatim se opet

umirio.

Zatim, zapis od prije devet mjeseci: »Čudno, šok koji sam pretrpjela zbog susreta s bijesnim

psom potaknuo je moje sjećanje«, napisala je Lady Emily. »Kroz glavu mi, poput melodije,

odzvanja ime Karra Karra. Osjećam kako je to mjesto iznimno važno. Jesam li, možda,

rođena ondje? Je li to mjesto gdje se nalazi zemlja mojih roditelja? U snovima mi se javlja

još jedno ime Reena. Pitam se, je li to ime mlade Aboridžinice koja me, sjećam se, držala u

naručju? Ali još nešto postoji, čudan osjećaj povezan s Karrom Karrom da sam trebala

otići tamo još davno prije, ali da su me skrenuli s puta.«

»Osjećam da je duboko u mom umu zaključana neka tajna«, kasnije je zapisala Lady Emily,

nakon što je već jako oboljela. »Ne mogu se riješiti osjećaja da je nešto skriveno, te da ja to

moram iskopati. Ali ne mogu se sjetiti! Liječnici kažu da je sa mnom sve u redu

ali nije. Nešto me truje, a ja ne mogu ništa učiniti protiv toga. Bojim se i za Joannu,

također.«

U danima koji su slijedili, prije nego je Lady Emily bila previše slaba da bi pisala, dnevnik je

ispunila opsesijom o »drugom naslijeđu« koje ju je čekalo na Karri Karri, nešto što ju je

tjeralo da to dođe preuzeti. Bila je opsjednuta sve većim strahom da je nešto želi uništiti,

nešto iz prošlosti. U posljednjem zapisu Lady Emily je napisala: »Više se ne bojim za sebe,

već za Joannu. Vjerujem da što god je došlo po mene, neće sa mnom i umrijeti. Strah me je

da će i moja kći također ovo naslijediti.«

Iznenada, na prozoru se oglasio zvuk. Joanna je podignula pogled, preplašena, te je vidjela

lice, tamno lice s krupnim očima, kako zuri u kolibu. Joanna je trenutak nepomično gledala,

a zatim, shvativši da pripada aboridžinskoj djevojčici, ustala je i krenula prema vratima. Ali

Pompea

čim ih je otvorila, djevojčica se okrenula i otrčala niz stepenice na terasi.

»Čekaj!« rekla je Joanna. »Molim te, ne idi! Vrati se!«

Pojurila je okolo prema strani kolibe gdje je vidjela djevojčicu kako nestaje i zaletjela se

ravno u Hugha.

»Što...« rekao je on, hvatajući je dok su oboje posrtali.

»Oh, gosp. Westbrook! Ispričavam se! Nisam vas vidjela!«

»Gđice Drury«, rekao je smijući se, »zar ne znate da vani pada kiša?«

Požurili su natrag u zaklon na terasi, te je Joanna rekla: »Zao mi je što sam se onako

zaletjela u vas, ali vidjela sam nekoga na prozoru, djevojčicu, kako gleda unutra. Željela sam

razgovarati s njom, ali je pobjegla.«

»To je bila Sarah«, rekao je Hugh. »Aboridžinska misija kraj Cameron Towna zapošljava

svoje djevojke u velikim kućama u okrugu kako bi naučile raditi u domaćinstvu. Sarah ima

četrnaest godina, i vjerujem da ste joj jako zanimljivi. Ja se ispričavam ako vas je preplašila.

Bio sam u prolazu da vidim je li vam još nešto treba.« Odjednom je shvatio da je ona bila

obučena u spavaćicu, i osjetio je kako ga prožima jako uzbuđenje, žestoki i nagli napad

žudnje.

»Adam i ja sasvim smo u redu, gosp. Westbrook«, rekla je Joanna koja je također postala

svjesna svoje odjeće. »Hoćete li ući?«

»Ne mogu, upravo sam krenuo na Lismore. Tek sam sada završio s pregledavanjem stoke.«

»I kakva je situacija s ovcama?«

Svrnuo je pogled, osupnut uzbuđenjem koje ga je svladalo tako brzo i neočekivano. »Bojim

se da je loše«, rekao je. »Uspješnost jedne farme ovisi o godišnjem prinosu vune, a jako

raširena zaraza ušima predstavlja novčane probleme. Ne možemo utvrditi uzrok. Tako se

naglo pojavila. Što je još čudnije, izgleda da se pojavila samo ovdje na Merindi.«

Nije joj rekao ostatak priče o tome kako mu je Ezekiel prišao na polju na kojem je

pregledavao ovce, te je uokolo čekao sve dok ga Hugh nije naposljetku upitao je li mu

nešto treba. Ezekiel ga je tada upozorio, rekavši mu da je oko Joanne vidio lošu sreću; nije

mogao, ili nije želio, objasniti zašto.

Hugh je pomislio kako je osjetio njeno tijelo samo trenutak ranije kada se zaletjela u njega.

»Naredit ću jednom od radnika da vas od veze sutra ujutro u Cameron Town da kupite

Pompea

Adamu nešto odjeće«, rekao je, »i bilo što drugo što vam je potrebno. Imam otvorene

račune u nekoliko trgovina. Dat ću vam i pismo s kojim ćete se predstaviti tamošnjem

odvjetniku, mom prijatelju. On će pogledati vašu vlasničku ispravu, te vidjeti što može

učiniti da vam pomogne.« Ponovno je pogledao Joannu, njenu dugu smeđu kosu kako se

prislanja na njena leda, te je duboko u sebi osjetio rađanje čudne boli. Osjećao se kao da ga

je netko iznenada izbacio iz ravnoteže. Želio je otići, a opet nije želio. »Ja bih išao s vama

sutra u grad, no potreban sam ovdje na farmi.«

»Razumijem«, rekla je. »Hvala vam.«

»Jeste li se vi i Adam uspjeli smjestiti unutra? Znam da je malo neudobno...«

»Sve je u redu, hvala vam.«

»Sutra će vam netko od radnika donijeti još jedan krevet. A ja ću vam pokazati farmu.

Imamo i malu janjad koja će se Adamu zasigurno svidjeti.«

Zastao je, gledao u njene oči, boreći se protiv novorođene želje, niječući je, gurajući je od

sebe. Pomislio je na Pauline, koja će mu uskoro postati suprugom, s kakvom strašću je

izjavila da ga voli. »Laku noć«, rekao je, te se prisilio otići natrag u tamu i na kišu.

Joanna ga je promatrala dok je odlazio, a zatim je tiho zatvorila vrata.

Prvo je provjerila Adama, a zatim se vratila stolu i zagonetki koju je pokušala razriješiti.

Prije 37 godina, njenu su majku odvojili od roditelja i poslali teti u Englesku, a sa sobom je

imala samo krznenu životinju i kožnu naprtnjaču. Odlazak je, činilo se, organiziran u žurbi,

što je moglo značiti da je postojala opasnost. A budući da su s njom poslali i naprtnjaču, to

je značilo da je netko smatrao da vrijedi sačuvati njen sadržaj. Joanna je otvorila srebrne

kopče i izvadila snop papira.

Jedino što je Lady Emily uspjela doznati od svoje tetke Millicent bilo je da ju je pokupio

engleski kapetan kada mu ju je predala trgovačka brodica u Singapuru. Lady Emily se nije

sjećala ničega s tog dugog putovanja. Njena prva sjećanja povezana su s igranjem u vrtu

tetke Millicent. Nije ni znala da naprtnjača postoji sve dok je nije dobila od Millicent na dan

vjenčanja s Petroniusom. Emily ju je odmah prepoznala, odnosno bila je svjesna njene

važnosti, a sam pogled na naprtnjaču ju je toliko prestravio, da ju je sakrila došavši u Indiju

odmah nakon vjenčanja.

Joanna je zurila u stotinjak stranica razbacanih pred njom na stolu. Bile su ispunjene

pismom kakvo nikada ranije nije vidjela. To nije bio englesko pismo, čak nije bila ni

Pompea

normalna abeceda, već red za redom kriptičnih simbola...

Sto su ovi papiri, pitala se, i zašto su ih povjerili na čuvanje djevojčici koju su zatim odvojili

od roditelja? Još važnije, kakve veze imaju ovi papiri s Australijom i putovanjem na koje je

Lady Emily željela otići? Je li se ovdje nalazilo, medu svim tim čudnim simbolima,

objašnjenje njenih strahova, snova o divljim psima, zmijama, prošlosti i budućnosti.

Joanna je pažljivo pregledavala papire, ali nije pronašla ništa drugo osim stranice i stranice

zagonetnih simbola. Što god ovo bilo, napisano je nekom vrstom šifriranog pisma. Ali čijeg

pisma, kojeg pisma, i zašto?

Bila je previše snena da bi mogla razmišljati.

Ugasila je svjetiljku i legla u krevet, pazeći da ne probudi Adama. Kad je položila glavu na

jastuk, poznati miris joj je u misli dozvao Hugha Westbrooka, te je shvatila da je iz jastuka

osjetila njegov miris, oštri miris kreme za brijanje i nježni miris sapuna za ruke,

pomiješanog s mrvicama duhana i vune i nečega sličnog. Osupnula ju je vlastita reakcija na

takvu intimnost spavanja u njegovu krevetu te je shvatila da je uzbuđuje ležanje u krevetu

gdje je Hugh inače spavao. Neobičan, novi osjećaj ju je cijelu preplavio, kakav nikada ranije

nije iskusila, ili možda samo u malim tragovima u trenucima kada je plesala u naručju

zgodnog, mladog časnika.

Nastojala je ne misliti na Hugha, o načinu na koji se brazda među njegovima obrvama

produbljuje kada se pokušava usredotočiti, čineći ga još privlačnijim. Ili o načinu na koji bi

se nenadano započeo smijati. Ili o navici koju je imao, čestom skidanju šešira nakon čega bi

prstima prošao kroz kosu. Ili o dodiru njegove ruke koji je osjetila kada joj je pomogao sići

s kola. I o njihovom susretu prije kratkog vremena, kada se zaletjela u njega i on ju je

uhvatio da ne padne.

Kada je legli u krevet, bila je tako pospana, a sada se u potpunosti razbudila, njeno tijelo ju

je izdalo, njene misli o Hughu, te se pitala kako bi bilo biti s njim sada, u ovom krevetu.

Prisilno se prisjetila da će se on uskoro vjenčati, da je ona ovdje došla samo pomoći Adamu

da se privikne na novu sredinu, te da nađe mjesto s kojeg bi mogla započeti svoju potragu.

Znala je da si ne smije dopustiti takve misli o Hughu Westbrooku. Usredotočila se na

razlog zbog kojeg je došla ovdje: da pronađe svoju prošlost, da potraži naslijeđe koje ju je

čekalo na Karri Karri, kako je njena majka vjerovala, da zauvijek prekine one snove.

Ali, na kraju, iako se trudila svoje misli usredotočiti na ove stvari, njen um i tijelo su je opet

vratili na Hugha, i želju koju je osjetila prema njemu.

Pompea

5. POGLAVLJE

Vilma Todd se hvali uokolo da će te uništiti, Pauline«, rekla je Louisa Hamilton dok je

ljubomorno zurila u Paulininu kosu.

Pauline Downs je pogledala prema prijateljičinom odrazu u čaši iza nje, i zatim se nasmijala.

»Moja draga Louisa, Vilma Todd jednostavno nema hrabrosti da me izazove.«

Sjedile su u Paulininoj spavaćoj sobi, i dok je Louisa promatrala služavku kako namješta

Paulininu kosu, podignula je ruku prema vlastitoj frizuri, samo da se uvjeri da je još uvijek

na svom mjestu.

Posljednja moda bilo je nošenje kose u obliku složenog čvora koji se protezao u

zapanjujućih trideset centimetara od potiljka, tako da se šešir stavljao nagnut naprijed,

gotovo do obrva. Ali malo žena je imalo dovoljno vlastite kose kako bi se načinio

takav čvor, stoga su podupirale svoje punđe skrivenim obručima i jastučićima. Louisa

Hamilton je imala sreću; njen muž je bio dovoljno imućan da joj velikodušno osigura čvor

od prave kose, za koju je respektabilan uvoznik rekao da »nije načinjena od kose umirućih

pacijenata iz bolnica ili odbačenih žena s ulice kako mnogi vlasuljari čine, već od kose

mlade obraćenice koja je upravo stupala u katolički samostan«. Louisina divovska pun da je

bila njen ponos i veselje, ali njen ponos nije dugo trajao jer je promatrala Paulinine duge,

platinaste uvojke kako kroz Elsiene ruke prolaze poput traka, pri tom podsjećajući Louisu

da je svaka vlas te svijetloplave kose bila Paulinina vlastita.

Louisa je osjetila i drugi žalac ljubomore dok je promatrala kako Paulini njena služavka

pomaže pri svlačenju kućnog ogrtača, te oblačenju obruča, podmetača i podsukanja koje su

išle ispod njene haljine. Louisa se prisjećala doba kada je ona imala uzak struk poput

Paulininog, prije sedam godina braka i prije šestero djece. Ali sada, u dobi od 25 godina,

bila je matronski punašna, te je bila prisiljena pribjegavati pretjeranoj upotrebi korzeta, a

povremeno i morfija, kako bi ublažila bol čvrstog vezanja, samo da bi koliko-toliko dobila

izražen struk.

Dok je Elsie zakopčavala bezbroj sićušnih gumba koji su se nalazili na stražnjoj strani

Paulinine sive, svilene haljine, Louisa se nakratko pogledala u zrcalo. Poželjela je baciti

nešto na ono što je mislila da vidi tipičnu debelu stočarevu ženu, bespotrebnu ženu bez

svrhe u životu osim da troši muževo bogatstvo i proizvodi djecu. Odmah je osjetila grižnju

savjesti; užasavala se svojih misli.

Pompea

»Načula sam, Pauline«, rekla je, okrenuvši se od vizije u zrcalu, »da je Vilma Todd marljivo

vježbala cijelu zimu. Vjerujem da bi trebala biti malo nervozna zbog toga«.

»Kada stigne dan kada ću se ja pribojavati nekoga poput Vilme Todd, toga dana me možeš

pokopati pod zemlju, Louisa. Neće imati šansu protiv mene na streličarskom natjecanju.

Već četiri godine imam titulu neporažene, i namjeravam zadržati tu titulu i petu godinu.«

Pauline se potajno radovala što će se Vilma s njom natjecati na ljetnim streličarskim

priredbama. Ona je bila izvanredna streličarka, a Pauline je već od ranije znala za njeno

intenzivno vježbanje. To je bio obećavajući predznak slasnog nadmetanja. Nije uživala u

natjecanju ako nije imala dostojnog protivnika; Paulini je sport donosio veću radost, ako je

njena protivnica bila izvrsna.

»Ne znam kako ti uspijevaš u tome, Pauline«, rekla je Louisa. »Ja postanem nervozna ako se

svojim kolačima uključim u natjecanje na Godišnjoj izložbi stočara. A kada bih kojim

slučajem pobijedila, mislim da bih se morala oporavljati u krevetu tjedan dana!«

»Nadmetanjem se oživljava duh, Louisa,« rekla je Pauline dok se pogledavala u zrcalu.

»Pobjeđivanje je sve, to je najveća stimulacija. Svaka budala može biti gubitnik, svaka

budala može odustati od natjecanja. Pobijediti znači potvrditi svoje postojanje.«

Pauline je katkad mislila da u nadmetanjima ima nešto senzualno, bilo da se borite protiv

drugih ljudi, što je ona činila, ili protiv prirode, što je činio Hugh Westbrook. U stvari, kod

Hugha su je prvo privukle njegova žestina i borbenost, kada je stvorio Merindu usprkos

svim problemima i bezbrojnim neuspjesima. Njegova odlučnost da uspije ju je uzbuđivala.

Pauline je oduvijek znala da će moći voljeti samo pobjednika. Voljela je misliti da dok se

drugi ljudi opijaju vinom, nju opija pobjeda.

Čak i najmanje pobjede, razmišljala je dok je namještala šešir na glavu. Poput uvjeravanja

Hugha da se predomisli u vezi te dadilje koju je doveo iz Melbournea. Ponudila se da

dovedu dječaka da živi kod njih na Lismore, ali Hugh je rekao da mu je draže da stvari

ostanu kakve su sada. Hugh može biti tvrdoglav, znala je Pauline, ali je također znala da će

na kraju ipak biti kako ona želi. Ovako ili onako, gđica Drury mora otići.

Kada je začula iznenadan uzdah iz Lousinih usta, Pauline ju je pogledala i rekla: »Imam jak

osjećaj, Louisa, da jutros nisi došla ovamo pričati mi o Vilmi Tood. Što je bilo?«

»Uhvatila sam te u nezgodno vrijeme, Pauline. Upravo se spremaš izaći van.«

Pauline je glavom pokazala služavki da ih napusti, a zatim je sjela na krevet kraj prijateljice i

upitala je; »Reci mi što nije u redu, Louisa. Možda ti ja mogu pomoći.«

Pompea

»Ne možeš mi pomoći«, rekla je Louisa dok su joj se suze nakupljale u očima. »Ja... mislim

da sam trudna.«

»Draga Loiusa! Ali to nije razlog za plakanje.«

»Zar nije? Tek sam rodila Persephone i sada sam ponovno na tom istom putu. Ti ne znaš

kako je to, Pauline. Ti ne znaš ništa o stvarima koje se odvijaju u spavaćoj sobi.«

Stvarima u spavaćoj sobi, pomisli Pauline to je nešto čemu se radujem da ću iskusiti.

Ponovno je razmišljala o Hughu, o tome kako se nenadano pojavio prije tri noći, nakon što

se vratio s puta u Melbourne. Tek što ga je uvela u salon i zatvorila vrata za njim, on ju je

iznenada privukao u svoje naručje i poljubio je, impulzivno i vatreno.

Paulini se zavrtjelo u glavi i zbog nenadanog poljupca i zbog njegove intimne prirode. Da

Hugh nije došao k sebi, nastavili bi se ljubiti, te se Pauline ne bi sada i dalje pitala o slatkoj

misteriji bračne noći. Iako se Hugh ponašao poput pravog gospodina, Pauline je mogla

osjetiti seksualnu napetost u njemu, nakupljenu energiju zbog koje je šetao gore-dolje po

salonu. Uzbudio ju je više nego ikada ranije.

»Ti jednostavno ne znaš kako je to«, rekla je Louisa dok je rupčićem tapkala po očima.

»Miles je tako zahtjevan. Znaš li, Pauline, da se nekada noću pretvaram da spavam samo da

me on ostavi na miru.«

»Louisa, doista nisam znala. Zar ne možeš razgovarati s njim o tome?«

»Razgovarati s njim!? Pauline, Miles ne želi u mojoj prisutnosti govoriti o rasplođivanju

ovaca, a kamoli o našim intimnim stvarima. Jako je uviđavan, znaš.«

»Da, znam«, rekla je Pauline, pitajući se zašto se njena živahna prijateljica udala za tako

usiljenog, dosadnog čovjeka. Kada je Miles Hamilton poljubio Louisu na oltaru, prije

sedam godinama, Pauline je mislila kako izgleda kao da upravo jede limetu. Pauline ga nije

uopće mogla zamisliti kao zahtjevnog u spavaćoj sobi.

»Tako sam nesretna, Pauline. Ne znam hoću li moći nastaviti ovako.«

Pauline je poželjela da Louisa uopće nije došla u posjet. Nije voljela izljeve osjećaja, jer ih je

smatrala nedostatkom dobrog ukusa. »Moja draga Louisa«, rekla je. »Moraš naučiti kako

preuzeti kontrolu. Plakanje u tvojoj situaciji neće nimalo pomoći.«

»Sada to možeš govoriti, Pauline. Ali pričekaj dok se i sama ne udaš. Tada će biti drugačije.«

»Ja nemam namjeru mijenjati svoj život samo iz razloga jer sam se vjenčala. Namjeravam

uvijek imati kontrolu, bila udana ili ne. I tako bi i ti trebala početi razmišljati. Sigurno

Pompea

postoji neko rješenje, Louisa. Ako već ne možeš razgovarati s Milesom, onda učvrsti svoj

položaj. Preseli se u drugu sobu. Ispričaj se zbog umora ili lošeg zdravlja. Možeš preuzeti

kontrolu, Louisa. Samo odluči da ćeš pokušati.«

Louisa je rukama gnječila rupčić dok su joj oči lutale po sobi. Naposljetku je počela govoriti

glasom koji je bio gotovo poput šapta: »Pokušala sam preuzeti kontrolu, Pauline... Počinila

sam užasnu stvar.«

Budući da Louisa nije ništa više rekla, Pauline joj je na kraju rekla: »Draga moja, pa ti znaš

da što god kažeš sada neće nikada izaći iz ove sobe.«

Louisa je otišla do prozora i pogledala van preko vrtova o kojima su svi pričali kao o

najljepšima u cijeloj Victoriji. Tudorsko zdanje na Lismoreu bilo je okruženo stotinama

jutara zemlje ispunjene voćnjacima, travnjacima, jezerima i parkovima za jelene. Kuća je

bila smještena tako daleko od radnog središta farme, da s ovog mjesta niste mogli vidjeti

niti jedan trag stočarskog posla, te ste lako mogli zamisliti da se nalazite u palači u

unutrašnjosti Engleske. S mjesta na kojem je stajala, Louisa je mogla vidjeti kamenjem

popločanu terasu na kojoj su Pauline i Frank organizirali vrtne zabave. U blizini su se

nalazili igralište za kriket i strelište. Iza toga su se nalazile odaje za sluge, drvarnica, praonica

i ogromne staje za konje i kočije. Louisa je znala da se pedeset slugu brine o kući i okućnici

Franka i Pauline, dok mnogo više radnika radi na samoj farmi ovaca. Lismore je izgledao

poput gradića, sa svojom trgovinom, kovačem, kolarom, veterinarom i smještajem kako za

stalne radnike, tako i za one sezonske. To je bila još jedna od stvari na kojima je Louisa

zavidjela Paulini.

Hoće li Pauline razumjeti? pitala se Louisa. Bi li žena koja je imala tako zaštićeni život ikako

mogla zamisliti kroz što sve mora prolaziti ?

Louisa je također znala da je Pauline razmažena. Stari Downs, koji je prije mnogo godina u

Engleskoj radio kao pomoćnik u konjušnici, često je govorio o gorčini i frustraciji koje su

obilježile te mladenačke godine, kada su ga šutali poput psa ili bičevali bez valjanog razloga,

kada je trpio zlostavljanja od strane bogatih ljudi jer je bio bespomoćan da se sam obrani.

Paulinin otac se zakleo, svakim udarcem biča koji je pretrpio, da će jednog dana i on

također biti bogat i zapovijedati drugim ljudima. Stoga je došao u kolonije i izgradio

uspješnu farmu ovaca na 25 000 jutara zemlje s bogatim pašnjacima na zapadnim

ravnicama australske kolonije Victorije. Zatim je sagradio kuću koja je bila kopija napola

drvene elizabetanske palače u kojoj je radio kao konjušar, te iz Engleske naručio najbolje

komade namještaja, sagove, lustere i slike kojima ju je ispunio. Na ničemu se nije štedjelo, a

Pompea

njegovo dvoje djece, Pauline i Frank, uživali su u toj nagradi.

Stoga se Pauline kretala u luksuznom i elegantnom svijetu. Sobe u koje su je sluge dovele

sačinjavale su Paulinine privatne odaje spavaća soba, salon za sjedenje, garderoba i osobna

kupaonica. Louisa se prisjetila vremena kada se ugrađivala kupaonica, te kako su o tome

pričali svi u okrugu. Arhitekt koji je sagradio Lismore fascinirao je lokalne ljude pričama o

veličanstvenoj kupaonici Pauline Downs. U vrijeme kada ni najbogatiji domovi nisu imali

ugrađene cjevovode, Pauline je inzistirala da se ugrade cjevovodi, toalet s tekućom vodom i

podnom kadom ugrađenom izravno u pod njene sobe! Louisa je često zamišljala njenu

kupaonicu kao mjestom iz Kleopatrine palače. I kako tipično za Pauline, također, da bude

protiv sveprihvaćenih konvencija: svatko je znao da sjedenje u kadi nije dobro za zdravlje.

Liječnici su, u stvari, protiv kupanja u kadi napunjenoj do vrha, govoreći da se čak ni

kraljica nije kupala više od dva puta godišnje. Ali Pauline se hvalila kako svaki dan sjedi u

kadi punoj vruće vode, te kako je smatrala da je to jedna od najzdravijih stvari na svijetu.

Bi li jedna tako tetošena žena, pitala se Louisa, mogla imati i najmanjeg pojma o mučenju

kroz koje ona prolazi? Louisa je bila razapeta. Morala je s nekim razgovarati o svom

problemu, i Pauline, koja je možda neće razumjeti, ipak je bila žena na koju je Louisa znala

da može računati da će sačuvati tajnu.

»Posjetila sam Doca Fullera u Cameron Townu«, rekla je napokon. »Pitala sam ga za savjet.

Čula sam da postoje... načini kojima se mogu spriječiti da se ove stvari događaju. Winifred

Cameron mi je ispričala kako su žene u Europi pronašle način na koji mogu spriječiti

trudnoću. Ali sve se drži u tajnosti. Protuzakonito je o tim stvarima pisati ili pričati. Ali,

mislila sam da će Doc Fuller, budući da je liječnik... da će možda znati nešto o tome i reći

mi.«

Pauline je zurila u nju. »Pa, je li ti rekao?«

Louisa je odmahnula glavom. »Održao mi je propovijed o Božjim zakonima i ženinim

dužnostima, a zatim mi je zaprijetio da će ispričati Milesu sve o mom posjetu. Ali sam ja

plakala i molila ga da mu ne kaže, i na kraju mi je rekao da neće ukoliko se ja ostavim ove

lude ideje o sprječavanju daljnjih trudnoća. Zbog njega sam se osjećala nesretnom,

Pauline.«

»I što ćeš sada učiniti?«

Louisa se okrenula i pogledala je. »U grad je došao novi liječnik, David Ramsey...«

»Da, Maude Reed mi ga je spomenula. Kaže da je jako dobar.«

Pompea

»Mlad je, Pauline. Pomislila sam kako bi mladi čovjek mogao imati slobodnije nazore. Otići

ću k njemu. Na koljenima ću ga moliti za informacije ako budem trebala. Ponudit ću mu

novac, što god bude želio. Neću odustati. Ne želim završiti svoj život poput moje majke.

Umrla je pri porodu svog osamnaestog djeteta. A tek što je navršila 39 godina, znaš.«

»Da, znam«, rekla je Pauline, pitajući se postoje li doista načini na koje bi žena mogla

kontrolirati svoju plodnost. Nikada ranije nije razmišljala o tome; u svojoj budućnosti se

uvijek vidjela kao gđa Hugha Westbrooka, okružena vojskom prekrasne, savršene djece. Ali

rađanje te djece sami porod, pa neizbježne neugodnosti vezane s trudnoćom, poput

tjelesne nelagode i dobivanja na težini, a da i ne spominjemo ograničenja koja trudnoća

nameće ženi Pauline o tome nije baš puno razmišljala. Ali sada jest i bila je zaintrigirana.

Suočavala se s novim izazovom, jer nije imala namjeru podnositi opterećenje koje bi je

udaljilo od njenih najdražih aktivnosti, poput jahanja, lova i streljaštva. A posebno nije

htjela završiti poput Louise i tako mnogo drugih mladih supruga iz okruga, koje su se

odrekle mladosti i koje se mlade ostarjele jer nisu imale mogućnost da kontroliraju vrijeme

svojih trudnoća. Kakve god te posebne tajne Europljanki bile, Pauline je bila odlučna u

njihovom otkrivanju.

»Žao mi je, Pauline«, rekla je Louisa. »Nisam htjela doći ovdje i upropastiti ti cijelo jutro.

Ali tako sam nesretna da sam jednostavno morala s nekim razgovarati.«

»Sve je u redu, Louisa, razumijem. Drago mi je što si mi sve ispričala. Kada ćeš otići kod dr.

Ramseyja?«

»Morat ću pričekati dok ne iskrsne razlog zbog kojeg moram otići u Cameron Town.

Pričekat ću dok Miles ne bude zaokupljen pakiranjem vune u bale.« Louisa je ponovno

uzdahnula. »Morala bih se sada vratiti k djeci.«

»Vani je prekrasan dan, Louisa. Zašto ne pođeš sa mnom na Kilmarnock! Idem u posjet

Christini.«

»Hvala ti, ali radije ne bih. Kilmarnock je tako mračan. I jadna Christina. Znam da si ne

može pomoći, ali tako je dosadna. Ne mogu ni zamisliti zašto bi htjela ići tamo.«

»MacGregorovi će mi postati susjedi za nekoliko mjeseci i želim se s njima sprijateljiti.«

»Ah, i taj njen suprug! Colin MacGregor je tako hladan, a tek zamoran s tom pričom o

svom porijeklu. Nikada ne propusti priliku da te podsjeti kako je njegov otac lord.«

Dok su hodale prema hodniku, rekla je Louisa: »Usput, da te pitam, što misliš o dadilji koju

je Hugh doveo iz Melbournea?«

Pompea

»Nemam mišljenje o njoj. Još je nisam ni upoznala.«

»Mogu zamisliti kakva je. Zaposlili smo dvije služavke odmah s useljeničkog broda, te nisu

znale razliku između vilice i žlice. A da i ne spominjem kako se nisu znale ponašati! Ipak,

bolje je zaposliti njih nego Aboridžine.«

Kada su se spustile u predvorje u prizemlju, Louisa je u zrcalu naravne veličine ugledala na

trenutak svoj odraz kraj Paulininog. Osjetila je još jedan žalac zavisti. Nikada ranije nije

vidjela haljinu s jastučićem kao podmetačem, te je mislila kako lijepo pristaje nekom tko je

vitak i visok poput Pauline. Louisa se pitala bi li novi stil mogao popraviti i njenu figuru.

Započela je prezirati glomaznu krinolinu koja se nadimala oko nje poput velikog smeđeg

oblaka.

»Ali ipak, Pauline«, rekla je, »da sam ja na tvom mjestu, izgorjela bih od znatiželje. Pomislila

sam da bi željela otići na Merindu i vidjeti sama kako izgleda«.

Pauline je već u glavi imala sliku kakva bi gđica Drury mogla biti. Frank joj je rekao da je

lijepa; bez sumnje je kći iz niže klase, koja se nada pronaći bogatog muža u kolonijama.

Pauline je smatrala da je Australija prepuna takvih žena. »Moj odlazak na Merindu«, rekla je,

»značio bi da joj pridajem važnost kakvu ona nema. Ona je samo zaposlena dadilja, ništa

više. I kad smo već kod toga, samo privremeno zaposlena. Nakon što se Hugh i ja

vjenčamo, namjeravam je zamijeniti s nekom prikladnijom.«

»Starijom, misliš«, rekla je Louisa.

Pauline se nasmijala. »Zasigurno starijom«, rekla je.

Dok su čekale da im pristignu kočije, Louisa je izjavila: »Željela bih da sam snažna poput

tebe, Pauline. Ništa te ne može preplašiti, zar ne? Pokazala je prema staklenoj vitrini gdje su

bili izloženi Paulinini trofeji i nagrade.«

Pauline se nasmiješila, odlučna da ne pokaže svoj osobni strah. Znala je da je ljudi smatraju

osobom koja se ničega ne plaši. Lovila je divlje pse i jahala na žustrim konjima. Iznenadni

dolazak smrtonosne tigraste zmije prilikom jedne zabave na teniskom terenu otjerao je sve

ostale žene, dok ju je Pauline usmrtila strijelom. Čak je i Frank smatrao da ima jak oklop.

»Ako bi se ikada suočila s afričkim lavom, Pauline«, rekao joj je jednom prilikom, »ja svoj

novac ne bih stavio na lava!«

Ali zapravo, postojalo je jedno biće na zemlji kojeg se Pauline bojala i čuvala je taj strah

tajnim.

Pompea

»Evo tvoje kočije, draga Louisa«, rekla je. »Molim te, javi mi kako je prošao tvoj odlazak

kod dr. Ramseyja. Jednog dana se možda i ja nađem u situaciji kada će mi biti potrebne

takve informacije.«

Louisa je na to odgovorila: »Hvala ti, Pauline, što si me saslušala. Doista se osjećam bolje, a

i javit ću ti što mi je dr. Ramsey rekao.«

Izašle su van na jarku svjetlost. »Ako se susretneš s Vilmom Todd«, rekla je Pauline,

»molim te, reci joj da se radujem što ću je vidjeti na strelištu, te da bih voljela staviti nešto

novca na natjecanje, ako je raspoložena za prijateljsku okladu.«

»Oklada? Jesam li čuo da netko spominje okladu?« rekao je Frank dok je silazio niz

stepenice. »Zdravo, Louisa. Već odlaziš? Prenesi Milesu moje pozdrave«.

Pauline je zurila u svog brata. Nije još bilo ni podne, a on je već bio obučen u crni svečani

kaput i bijelu uštirkanu košulju, te je nosio, povrh svega, svoj cilindar i štap. Usred dana,

tijekom sezone šišanja ovaca!

»Frank, pobogu, što te spopalo?« rekla je. »Svih ovih godina koliko upravljaš ovom

farmom, ne znam da sam te ikada vidjela na drugom mjestu osim u oborima tijekom šišanja

ovaca. Napoleonova vojska te ne bi mogla dovući iz Melbournea ostatak godine, ali čim

dođe striženje, tamo si vani i promatraš strižače kao što dingo promatra valabija. A sada,

četvrti put zaredom, odlaziš cijeli uređen usred dana. Gdje ideš, Frank?«

»Imam posla u gradu,« rekao je dok je navlačio rukavice, »što nije tvoja briga«.

»Razumijem«, rekla je. »Onda, u pitanju je neka žena.«

Samo što je započeo protestirati, Pauline je podignula ruku. »Ne želim slušati o tome,

Frank. Zabavi se. Samo te molim da mi ne dođeš kukati ako ostrižene vune bude malo ili

ako ne dobiješ dobru cijenu od trgovaca vunom. Ja idem na Kilmarnock.«

»Za Boga miloga, zašto?«

»Činim to zbog Hugha. Važno je da on započne s etabliranjem svog položaja u okrugu.«

Dok ju je gledao kako odlazi, shvatio je da je, prvi put u svom životu, zavidio svojoj sestri.

Imala je muškarca kojeg je željela, dok je Frank s 34 godine tek morao pronaći ženu kojoj

bi bio odan. Iako razlog tome nije bio nedostatak njegovog pokušavanja.

Te prve večeri u Finnegansu, kada je konobarica načinila njegov laskavi crtež, Frank je

otišao natrag i ponudio joj da je otprati kući. Na njegovo iznenađenje napokon, on je bio

bogat čovjek gđica Dearborn ga je odbila. Sljedeću večer ju je pitao bi li htjela s njim otići

Pompea

na vožnju kočijom. Ponovno, na njegovo zaprepaštenje, odbila je njegov poziv. Treću

večer se ponudio da je odvede na večeru. Ali rekla mu je da nije gladna. Stoga je odlučio da

je ipak nije želio. Tko je bila ona, konobarica, da bude tako izbirljiva! Sinoć nije otišao do

Finnegansa, te je bio jako ponosan na sebe. Ali kada se jutros probudio, nije mogao

zatomiti želju da opet ode. Ručat će kod Finnegansa, odlučio je, prije nego ode do hale za

striženje.

Neće odustati. Jednom prilikom će otkriti koja je to stvar kojoj gđica Dearborn neće moći

odoljeti. A onda će je dobiti on, jedini muškarac u Zapadnom okrugu kojem je to uspjelo.

Velika kuća na Kilmarnocku, nalik dvorcu, imala je jako puno soba, ali samo je bila jedna

soba u koju se mladi Judd MacGregor nije usuđivao ući. Vjerovao je da je ukleta.

Posjed Kilmarnock, smješten između Merinde i Lismorea, pokrivao je 30 000 jutara zemlje.

Kuća, sagrađena od bazalta, trebala je biti replika dvorca Kilmarnock u Škotskoj. Bila je

masivna, s tornjevima i grudobranima, a visoki uski prozori su bili zaštićeni željeznim

rešetkama. Samo je još nedostajao pokretni most, iako je široki krug cvijeća posađenog oko

kuće stvarao iluziju obrambenog jarka. Stajala je u središtu beskrajnih travnjaka, a visoka

stabla eukaliptusa su je štitila od vjetra koji je dolazio s ravnica. Naročito turoban prizor

kada je prvi put posjetite, kuća na Kilmarnocku je istovremeno bila veličanstvena i

zloslutna. Unutrašnjost je i sama prikazivala temu staroga svijeta, sa zidovima od tamnog

drveta, raskošnim gotičkim namještajem i uvezenim vojničkim oklopima koji su čuvali

stražu. Njihova svrha bila je stvaranje ambijenta feudalizma i plemstva, i bilo tko da uđe

kroz masivna vrata Kilmarnocka u predvorje obloženo tamnim drvetom, gdje su po

zidovima visjeli ukriženi mačevi i srednjovjekovne tapiserije, ne bi mogao a da ne pomisli

na Colina MacGregora kao vlastelina u svom dvorcu.

Soba u koju se šestogodišnji Judd MacGregor bojao ući nalazila se iza masivnih vrata s

kamenim lukom iznad. U toj sobi su prebivali duhovi, bio je siguran u to. Kad god su ga

prisilili da ide u tu sobu, izbjegavao je gledati lica s voštanom kožom koja su se zagledala sa

svojih mjesta na zidovima strogi muškarci i žene zarobljeni medu pozlaćenim okvirima,

mrtvaci kojih već dugo nema, a koji su, činilo se na žive ljude gledali ljubomornim očima.

Tu je bilo i duhova koje niste mogli vidjeti, čije su izmučene duše lebdjele nad predmetima

u staklenoj vitrini: srebrna kutija za duhan za ušmrkavanje, naočale, rog od bika. A Judd je

znao sve priče o njima.

Prvi predmet je pripadao 14-godišnjoj Mary MacGregor, kojoj je odrubljena glava jer je

sakrila Bonnie Prince Charlieja u dvorcu Kilmarnock. Kao nagradu dobila je uvojak

Pompea

njegove kose koji je ona čuvala u srebrnoj kutiji za duhan. Naočale je nosio Angus

MacGregor, lađar koji je pomogao Bonnie Prince Charlieju da dođe na sigurno, a kojeg su

kasnije objesili zbog toga. Na kraju tu je bio i Duncan, četvrti vladar Kilmarnocka, koji se,

još u četrnaestom stoljeću, dok je bio na putu, susreo oči u oči s podivljalim bikom.

Naoružan samo bodežom, bacio se na zvijer i odrezao jedan od njegovih rogova.

U sobi su se nalazile još i čudnije stvari, koje pak nisu bile porijeklom iz Škotske već

odavde iz Australije. To su bila oružja za rat i čaroliju, i Judd je znao da su jednom davno

pripadala Aboridžinima, i da su imala ogromne moći, jer mu je to rekao stari Ezekiel, crni

tragač.

Duše ubijenih životinja, objasnio mu je Ezekiel, živjele su u drvu od kojeg su načinjena

koplja, u bumerangu i u bubnju od oposumova krzna. Ali najveću moć je imao tjuringa, koji

je, rekao je Ezekiel, sadržavao nečiju dušu. Judd se bojao tjuringe, i nikada nije hodao blizu

njega, u slučaju da duša izađe iz njega i pokuša ga zgrabiti. Ali Juddov otac je bio ponosan

na ove stvari, i uvijek je posjetiteljima pokazivao ovu sobu, koja je služila kao njegova radna

soba, kako bi se hvalio svojom zbirkom.

Judd je nervozno stajao unutra tog listopadskog popodneva, te je pokušavao pratiti riječi

koje je izgovarao njegov otac.

Colin je pričao sinu o junaštvu MacGregora u bitki kod Cullodena: »Tamo je bio Robert

MacGregor, stjeran u kut i bez oružja, koji je pokvario osovinu na kolima i ubio osmoricu

Cumberlandovih vojnika prije nego je i sam ubijen. I ti ćeš tamo otići jednog dana, sine.

Pokazat ću ti mjesto na kojem je Duncan, četvrti vladar Kilmarnocka, ubio podivljalog bika

i odrezao mu rog. Ovaj rog, Judd,« rekao je Colin, pokazujući mu rog. Colin ga je s

ponosom držao u rukama; stoljećima su mladi MacGregori dokazivali svoju muškost

ispijajući crveno vino iz ovog roga. I na obiteljskom grbu MacGregorovih stajala je bikova

glava s parolom »Stanite čvrsto«.

Ali Judd nije baš bio siguran da je ikada želio otići u Škotsku. Njegov otac je opisao

Škotsku kao mjesto obavijeno maglom i prepuno čudovišta koja su živjela u jezerima,

mjesto gdje su živjeli nemirni duhovi keltskih poglavica i gdje su se tuljani pretvarali u žene

kako bi začarali nevine muškarce.

Najgore od svega, tamo su postojali duhovi i demoni, kojih je sigurno bilo jako puno u

Škotskoj mislio je Judd, jer mu je njegova baka. Lady Ann, poslala izvezeni rupčić iz dvorca

Kilmarnock iz Škotske, na kojem je pisalo: »Od duhova i demona, i stvorenja koja po noći

lutaju, neka nas dragi Bog čuva.«

Pompea

Dok je Colin svom sinu pričao o velikim borbama klanova i hrabrim poglavicama koji su u

dvorcu Kilmarnock živjeli sedam stotina godina, Juddove oči su se usmjerile prema

otvorenom prozoru, gdje se sunčeva svjetlost probijala kroz grane brijestova i joha. Želio je

biti tamo vani, na otvorenim ravnicama ispod vrućeg sunca, gdje su se kukabure smijale, a

klokani kao da su plovili u obliku velikih lukova na nebu.

Colin nije zamijetio sinovu odsutnost. On je razmišljao o domu svojih predaka, otoku Skye

na unutrašnjim Hebridima, »otoku s blagom zimom«, od rta do rta protezao se 80

kilometara, te na kojem je Bonnie Prince Charlie pronašao utočište prije nego je zauvijek

napustio Škotsku. To je bio otok crvenog jelena i zlatnog orla, beskrajnih šuma i bistrih

potoka; gdje drozdovi pjevaju nakon sumraka, a šišmiši vise s tornja uklete crkve; Skye,

čvrst i divlji, njegova zemlja prekrivena vrijeskom, paprati i mahovinom; granitnim

vrhovima, jezerima od otopljenog snijega i močvarnim predjelima i dubokim morskim

zaljevima, poput fjordova. I na kojem je stajao dvorac Kilmarnock, impozantna i

zastrašujuća tvrđava koja je pronašla svoje uporište na stjenovitom uzvišenju, dom

MacGregorovih od 11. stoljeća, kada se Škotska nazivala imenom Kaledonija.

Colin je često sanjao o domu, gdje su bjelorepi orlovi lebdjeli snagom svojih dvometarskih

krila i gdje je mistično pretpovijesno čudovište plivalo u hladnim, tamnim dubinama Loch

Kilmarnocka. Colin je čeznuo da opet govori gaelskim jezikom, »jezikom od srca«, i da opet

promatra zimske magle kako se okupljaju oko oštrih vrhunaca Black Cuillinsa.

Colin je napustio dom kada mu je bilo devetnaest, prije dvadeset godina, kada su se on i

njegov otac prepirali oko stanara. Stariji MacGregor želio je izbaciti zakupnike kako bi

načinio više mjesta za proizvodnju vune i ovčjeg mesa, dok je mladi Colin stao na stranu

protjeranih farmera. Colin je izgubio, te se strastveno zakleo da se neće više nikada vratiti.

Ali ipak se vratio, prije osam godina, nostalgičan za Skyeom. Njegov otac ga nije želio

primiti, ali njegova majka, Lady Ann, s pažnjom je dočekala Colina i otpravila ga s

obiteljskom baštinom koja je sada zaposjela njegovu radnu sobu. Colin to putovanje nije

smatrao promašajem, budući da je sada posjedovao blago svog naslijeđa i stoga jer je kući

doveo mladenku.

Colin je zurio u svoga sina i mislio kako li samo nalikuje Christini. Svakom godinom koja

prođe, Judd MacGregor sve je više i više nalikovao slici i prilici svoje majke. Imao je njenu

zlatnobijelu kosu, nebesko plave oči, delikatno udubljenje na bradi. Colin u dječaku nije

vidio ništa svoje; niti najmanji trag Colinove ugljeno crne kose ili tamnih, neizražajnih očiju.

I Juddove dječačke usne su već sada bile pune i napućene poput Christininih, njegova brada

Pompea

nježna i okrugla poput kerubinove, dok su Colinova usta bila u obliku tanke, čvrste linije,

njegova čeljust naglašena i četvrtasta.

»Jednog dana, sine«, rekao je Colin. »Ti ćeš postati vlastelin u Kilmarnocku. Kada moj otac

premine, ja ću postati vlastelin. A nakon mene si ti na redu. I ti ćeš sve ovo naslijediti.«

Ali Judd nije bio siguran da želi naslijediti »sve ovo«.

Na vratima se začulo kucanje, te se na njima pojavio batler. »Dr. Ramsey je poručio da

možete sada doći gore, gosp. MacGregor.«

Otac i sin su se popeli na kat, a kada su ušli u sobu, Colin je odmah otišao do Christine i

sjeo na rub kanapea. »Kako se osjećaš, draga?«

Christina se prislonila na svilene jastuke, dok su joj noge bile pokrivene pokrivačem od

lisičjeg krzna. Zastori su bili navučeni da spriječe ulazak danje svjetlosti; ali je njena blijeda

put i plava kosa došla do izražaja pod sjajem uljnih svjetiljki. »Dobro sam, dragi«, rekla je.

»Nisam bolesna. Samo ću roditi dijete.«

Colin je pogledao prema Davidu Ramseyju, koji je zbog svoje crvene kose i mršavog stasa

izgledao premladim da bi bio liječnik. »Kako joj je, doktore?« upitao je Colin.

»Vaša supruga ima stanje koje se naziva inkompetencija cerviksa, gosp. MacGregore«, rekao

je Ramsey dok je spremao svoj stetoskop. »Što znači da njena maternica možda neće biti u

mogućnosti izdržati trudnoću. Mogao bih operirati, ali operacija katkad može uzrokovati

pobačaj. Preporučujem strogo odmaranje u krevetu, ograničene aktivnosti i u potpunosti

izbjegavanje stresnih situacija.«

Iako mu je dijagnoza zvučala dosta ozbiljnom, Colin je ipak bio umiren. Znanstvene

činjenice su ipak davale utjehu, za razliku od opisa starog Doca Fullera da su Christini

pobačaji nastupili zbog punog Mjeseca ili guščjeg perja u jastucima. Colinu je sada bilo

drago što je poslušao savjet Johna Reeda i poslao po Davida Ramseyja, zbog njegove

mladosti i nedavno završenog medicinskog studija.

Colin je uzeo supruginu ruku i pogledom potražio njeno lice. I nakon osam godina braka i

dalje je posjedovala čar koja ga je osvojila jedne čarobne noći u Glasgowu. Colin je bio

izvan sebe od brige. Ova opasna trudnoća nije bila njegova ideja. Nakon što je rodila Judda,

Christina je pretrpjela dva pobačaja i rođenje jednog mrtvog djeteta. Unatoč Colinovom

boljem rasuđivanju i strahu, uspjela ga je uvjeriti da pokušaju s još jednim djetetom. Sada se

molio da neće požaliti za tom odlukom.

Pompea

U sobu je ušao batler, noseći poslužavnik s posjetnicom. »Imate posjet, gospođo«, rekao je i

pružio Christini posjetnicu.

»Ne«, rekao je Colin. »Nema posjetitelja.«

»Oh, dragi Coline, pa to je Pauline Downs. Doista bih je voljela vidjeti.«

»Sve je u redu, gosp. MacGregor«, rekao je dr. Ramsey. »Vaša supruga može primati

posjete, sve dok je to ne napreže i ne izaziva uzbuđivanje.«

»Moraš se brinuti o sebi i o djetetu«, rekao je Colin Christini. »Ne bih mogao podnijeti da te

izgubim. Bez tebe, Christina, moj život više nema smisla.«

Pauline je u tom trenutku ušla, te vidjela Colina kako ljubi suprugu i čula njegove riječi:

»Kada mi budeš dovoljno dobro, ljubavi moja, odvest ću tebe i djecu u posjet našem domu.

Gledat ćemo odsjaj mjesečine na vrijesku, te ćemo odsjesti u prenoćištu gdje smo proveli

prvu noć kao muž i žena.« Pauline je pomislila: ovako će biti između mene i Hugha.

»Pauline«, rekla je Christina. »Kako lijepo od tebe što si došla. Molim te, sjedni. Jesi li

upoznala dr. Ramseyja? Dr. Ramsey, ovo je gđica Pauline Downs. Coline, hoćeš li molim te

pozvoniti slugama da nam donesu čaj?«

»Čujem da Westbrook sada ima i sina«, rekao je Colin Paulini dok je išao prema konopcu za

zvono. »Ipak, nije isto kao kad imaš vlastitog, zar ne?«

Paulini nije bilo stalo do Colina MacGregora, ali je morala priznati da je posjedovao mračan

i privlačan izgled keltskog ratnika s brda. Poznavala je nekoliko žena iz okruga koje su

izrazile neskrivenu želju da ga »bolje« upoznaju.

»Kad već govorimo o Hughu, jesi li vidjela ovo?« rekla je Christina dok je Paulini davala

novine. »Mora da se jako ponosiš njime.«

Pauline je već vidjela pjesmu koju je Frank tiskao na naslovnoj stranici Timesa. To je bila

Hughova najnovija balada, »Odsutni dani«, koju je objavo, poput i ostatka svojih pjesama,

pod pseudonimom »Old Drover«:

Prašina je vjetrom nošena u Južnoj zemlji,

Prašina koja slijedi deset tisuća glava,

Preko crne zemlje, preko pijeska,

Preko stijena crvenih.

Hugh je preskroman, mislila je Pauline, moram ga uvjeriti da započne objavljivati pod

Pompea

pravim imenom.

»Kako se osjećaš, Christina?« rekla je. »Maude Reed rekla mi je da imaš jutarnje mučnine.«

»I poslijepodnevne i večernje mučnine!« odgovorila je Christina s osmijehom. »Ali danas se

osjećam bolje, baš sam govorila dr. Ramseyju. Ovo je pristiglo jučer.« Dala je Paulini malu

začepljenu bočicu.

Pauline ju je odčepila i pomirisala aromatičnu esenciju koja se u njoj nalazila. »Kamilica«,

rekla je.

»I crna kopriva i končara«, dodao je dr. Ramsey, »s malim dodatkom klinčića. Prilično

učinkovit biljni pripravak protiv jutarnjih mučnina.«

»Tko je to poslao?« upitala je Pauline.

Christina joj je dala poruku koja je došla s bočicom.

Pauline je zurila u nju. Rukopis je očito bio ženski, a u potpisu je stajalo: »Joanna Drury,

Merinda.«

»Gđica Drury ima impresivno znanje o biljkama«, rekao je dr. Ramsey. »Sreo sam je pred

neki dan u Thompsonovoj ljekarni u Cameron Townu. Kupovala je tako puno različitih

stvari i u tako velikim količinama da sam je morao upitati što namjerava učiniti s tim.

Odgovorila mi je da uvijek ima zalihu svega, u slučaju da nastane potreba. Izgleda da je

njena majka bila neka vrsta iscjeliteljice. Maude Reed je bila u ljekarni, te je pričala Winifredi

Cameron o jutarnjim mučninama gđe MacGregor. Gđica Drury je vjerojatno smatrala

svrsishodnim poslati ovu esenciju.«

»I tako se puno bolje osjećam«, rekla je Christina. »Moram joj se zahvaliti.«

»Bit će mi drago odnijeti vašu poruku gđici Drury, gđo MacGregor,« brzo se ponudio

Ramsey. »Sutra ću proći kraj Merinde, na putu prema Horshamu.«

»Phoebe MacCloud mi je rekla da je Hugh Westbrook zaposlio gđicu Drury da se brine o

sirotom dječaku kojeg je primio«, rekla je Christina. »Kakva je ona, dr. Ramsey?«

»Kakva je gđica Drury?« ponovio je, a Pauline je zamijetila kako su mu se obrazi zacrvenjeli.

Dok je slušala dr. Ramseyja s kakvim samozadovoljstvom govori o »dražesnoj gđici Drury,

koja je poput prave dame« Pauline je promatrala poruku. Ponovno je pročitala ispravan

pozdrav i završnu riječ, pravopis i punktuaciju bez greške, sve napisano otmjenim

rukopisom.

Pompea

Ponovno se pojavio batler s još jednom posjetnicom od posjetitelja. »Gđica Flora

McMichaels vas želi vidjeti, gospođo«, rekao je.

»Ovo je previše,« rekao je Colin.

Ali Christina je zamolila batlera da gđicu McMichaels uvede u sobu.

Osjetivši iznenadnu zbunjenost zbog ovih novih informacija o Joanni Drury, Pauline se

okrenula prema Davidu Ramseyju i upitala ga s osmijehom: »Kako vam se sviđa život u

Zapadnom okrugu, doktore? Nakon Melbournea, sigurno vam se čini jako dosadnim.«

»Niti malo, gđice Downs! Od mog dolaska ovdje prije pet tjedana, nisam imao ni trenutka

za sebe. Posebno sada, tijekom sezone striženja. Na medicinskom studiju smo učili o

nesrećama koje se događaju tijekom striženja, naravno, ali nisam imao nikakvu predodžbu

koliko je to zanimanje ustvari opasno.«

U sobu je stupila velika žena, u tako širokoj krinolini da je prijetila da će srušiti nekoliko

manjih stolova koji su stajali po sobi. »Christina, draga!« rekla je dok je klizila prema

kanapeu s ispruženim rukama. »Maude Reed mi je rekla da se ne osjećaš dobro. Ne

smijemo to dopustiti, zar ne? Donijela sam ti pravu stvar.«

Pauline je promatrala Floru McMichaels dok je na pod stavljala košaru od pruća i iz nje

započela vaditi staklenke i konzerve, te kolače zamotane u papir. »Moraš održati snagu«,

rekla je gđica McMichaels, ali Pauline je primijetila da je ustvari gledala Colina dok je

izgovarala ove riječi.

Pauline je osjećala kako njena nelagoda raste. Flora McMichaels, koja je bila malo preglasna

i očito gajila osjećaje prema Colinu, bila je utjelovljenje Paulininog tajnog straha jedinog

bića na svijetu kojeg se pribojavala. Pauline se nije osjećala ugroženom zbog samog

postojanja te žene, već zbog onog što je ona predstavljala. Ljudi su gledali usidjelice kao

nesretne žene koje su na neki način pogriješile jer nisu pronašle muškarca. Bile su osuđene

na život u osamljenosti i drugorazrednom statusu, osuđene da postanu neudane tetke

kojima su sve obitelji nerado davale milostinju.

Pauline nije voljela biti u društvu takvih žena, u njoj su izazivale tjeskobu, sama njihova

prisutnost ju je podsjećala kako život može biti nepredvidljiv i kako nepravedan. Nijedna

žena nije tražila takvu sudbinu. Pauline je znala da je Flora McMichaels prije bila lijepa i

živahna mlada žena, zaručena za zgodnog mladog čovjeka iz dobre obitelji. Ali Flora je

izgubila zaručnika u nesreći u lovu i to večer prije njihovog vjenčanja, te su je sada, nakon

trideset godina, njeni prijatelji u privatnosti uvijek oslovljavali s »jadna Flora«.

Pompea

Takva sudbina, znala je Pauline, mogla je snaći bilo koju ženu i bilo kada, te ne bi mogla

učiniti ništa da to spriječi. Dok je promatrala Floru McMichaels kako se zaljubljeno smiješi

Colinu, Pauline je razmišljala o očajnim ženama, te se pitala je li i Joanna Drury bila jedna

od takvih. Gđica Drury je živjela na Merindi, u Hughovoj kolibi. »Preselio sam se u

radničku baraku«, rekao je Hugh Paulini. Ali to joj sada nije pružalo utjehu.

I zatim se Pauline prisjetila koliko je Hugh bio razjaren one noći kada se vratio iz

Melbournea, prije tri dana, kada joj je pričao o zarazi ušima na najboljoj stoci, te da postoji

mogućnost da će imati novčanih problema. Pauline do sada nije uopće razmišljala o tome,

ali sada je sve sagledavala u drugačijem svjetlu: Hugh ju je gotovo upozoravao da možda

neće biti u mogućnosti sagraditi njihovu kuću.

Pauline je shvatila koju je pogrešku počinila, te je bila samozadovoljna umjesto da bude

oprezna. Iznenada, Joanna Drury više nije bila zaposlena dadilja: ona je bila suparnica.

»Pravi razlog zbog kojeg sam došla, draga Christina«, rekla je odjednom Pauline, prekinuvši

bučnu Floru, »jest da pozovem tebe, Colina i Judda na zabavu koju organiziram sljedeći

tjedan za Adama, dječaka kojeg je Hugh prihvatio. Mislila sam da bi bilo lijepo upoznati ga

sa Zapadnim okrugom, te da se on upozna s nama, kao i mi s njim.«

»Kako lijepo«, rekla je Christina. »I kako pažljivo od tebe, Pauline. Jadno dijete se sigurno

osjeća izgubljeno. Dragi Coline, moramo se pobrinuti da se Judd upozna s Hughovim

dječakom. No, gdje je Judd? Gdje je moja beba?« rekla je Christina. »Dođi ovdje, dragi.«

Judd je napustio svoje mjesto u kutu i zakopao se u majčinom zagrljaju. Znao je da je

sigurno jako bolesna, jer su se svi tako pažljivo odnosili prema njoj.

»Da«, rekla je Pauline, dok je njena ideja brzo poprimala konkretne obrise u njenom umu.

»To će biti vrtna zabava. Planiram dovesti klaunove i mađioničara, te se Adam može

sprijateljiti s drugom djecom.« I imat ćemo darove za otvaranje, pomislila Je Pauline. On će

dobiti svog ponija i kočiju, sve slatkiše koje želi a ja ću mu pripremiti sobu samo za njega

na Lismoreu i napuniti je igračkama. Kada dođe vrijeme za oproštaj, on se neće htjeti vratiti

na Merindu. Poželjet će ostati sa mnom na Lismoreu.

A usluge Joanne Drury više neće biti potrebne.

Pompea

6.POGLAVLJE

Nešto čudno se odvijalo. Joanna je bila sigurna u to. Izašla je na terasu i pronašla snop

perja ispred vrata, čvrsto povezanog pomoću uzice.

Ovo nije bilo prvi put da se takva stvar dogodila. U ova dva tjedna otkada je pristigla na

Merindu, bila je svjedokom mnogih čudnih stvari: na vanjskoj prozorskoj dasci pronašla je

blistavo kamenje iz rijeke; divlje cvijeće je bilo poredano na gornjoj stepenici na terasi; i,

prije dva dana, vijenac ispleten od riječne trave i ljudske kose visio je na ulaznim vratima. I

sada ovo perje. Tko je ovdje ostavljao te predmete i zašto? Pogledala je uokolo po metežu u

dvorištu, gdje su uplašene ovce gurali u tunele koji su vodili prema oborima za striženje.

Buka i smrad bili su tako jaki.

Radnici za striženje na Merindu su došli jedan dan nakon njenog dolaska, te je otkrila da su

ova tri tjedna koja se događaju u studenom svake godine razlog sve ostalomu što se

odvijalo na farmi tijekom ostatka godine. To je bilo vrijeme striženja ovaca, a dobivena

vuna se zatim slala brodovima u Englesku. Sezona striženja je značila kasnonoćni rad i

ranojutarnje dizanje, težak rad i ukradeni san, hranu pojedenu s nogu i otkazivanje svih

drugih aktivnosti dok strižači ne odu, a vuna se ne pošalje u luku. Sve to vrijeme, Joanna je

Hugha vidjela jedino navečer kada bi došao do kolibe raspitati se kako je Adam, te kako bi

bio siguran da je njoj i djetetu udobno.

Joanna je stajala na terasi, te proučavala perje koje je pronašla pred vratima. To je bilo perje

kakadua, prekrasne i nježne ružičaste boje s mrvicama žute na vrhovima, te je bilo pažljivo

vezano u snop tankom uzicom načinjenom od kore drveta. U snopu su bila tri pera, kao što

su bila i tri riječna kamena, te tri divlja cvijeta. Nije bilo sumnje u to netko se potrudio

pronaći te predmete i zatim ih staviti na mjesto na kojem će ih netko pronaći. Ali tko je to

radio i iz kojeg razloga?

Dok je razbijala glavu s tim, promatrala je Adama kako po dvorištu juri za kokosima.

Krasta s čela mu je nestala i nije više imao napadaje, epizoda udaranja glavom više se nije

ponovila. Strancu bi Adam izgledao poput normalnog, zdravog dječaka. Ali stranac nije

mogao vidjeti mučan pogled koji bi Adam imao kada bi se jako trudio reći nešto; stranac

nije mogao vidjeti čudan način kako bi dijete naglo zašutjelo i samo zurilo; stranac se nije

budio noću zbog Adamovog plakanja u snu.

Gledajući ga kako trči Joanna je pomislila na igračke koje su zanemarene ležale u kolibi.

Pompea

Kupila ih je od gosp. Shapira, starog galantara koji je redovito kružio po okrugu u

živopisno obojenim kolima koja je vukao prastari konj pod imenom Pinky, te koji je

prodavao sve i svašta, od pamučnog platna do »izvornih arapskih parfema«.

Joanna je uglavnom kupila stvari za kolibu tapiseriju, keramički čajnik, zastore za prozor

ali je također kupila zmaja i loptu. Na njeno iznenađenje, Adam ih je ravnodušno uzeo; a

zatim je shvatila da nije bio naviknut na igračke, da ustvari nikada ranije nije imao igračke.

Draža mu je bila igra s prirodom. Veslao bi u jezeru i zatim satima promatrao kljunaše kako

kopaju po dnu u potrazi za hranom. U rukama je često imao Ruperta, ali lopta i zmaj su

ležali netaknuti. Joanna je u par navrata pokušala doprijeti do Adama, doznati razlog

njegove patnje, ali je do sada bila neuspješna. Kada mu je pokazala majčinu Bibliju i

vjenčani prsten, on je briznuo u plač.

Joanna je bila nestrpljiva da joj se jave vlasti iz Južne Australije. Nadala se da će od njih

doznati informacije koje bi osvijetlile događaje koji su Adama tako povrijedili, jer bi tada

možda znala kako mu pomoći da ozdravi. Ponovno je razmišljala o majci, te se pitala bi li

Lady Emily i danas bila živa da joj je davno prije netko mogao pomoći da se suoči s onim

što joj je tako naškodilo, da navede njenu bol da je napusti.

Joanna je tražila i druga pisma u pristigloj pošti.

Jutro nakon njenog dolaska na Merindu, napisala je pisma vlasti ma svih šest kolonija na

koje je Australija bila podijeljena, te je zatražila informacije o misionarima, Johnu i Naomi

Makepeace; također ih je zamolila da joj pošalju i karte kolonija. Odnijela je vlasničku

ispravu odvjetniku Hugha Westbrooka u Cameron Town, ali sve što joj je on mogao reći je

da, dok ne saznaju u kojoj koloniji se nalazi zemlja, nema načina kojim bi mogli doznati

gdje se zemlja točno nalazi ili je li njen dokument uopće valjan.

Također je čekala i omotnicu s poštanskim pečatom na kojem je pisalo Cambridge,

Engleska.

Jedan od zapisa iz dnevnika Lady Emily napisan je prije osam godina, kada je Joanna pratila

svoju majku na putovanje u Englesku. Lady Emily je napisala: »Iako tetka Millicent odbija

govoriti o mojim roditeljima, tako je duboka njena tuga zbog gubitka svoje sestre, ipak sam

uspjela doznati nešto od susjede preko vrta, gđe Dobson, koja poznaje Millicent i moju

majku još otkada su bile djevojčice. Spomenula je ime Patrick Lathrop te se izgleda

prisjetila da je on bio dobar očev prijatelj iz škole. Možda, ako pronađem gosp. Lathropa,

uspijem saznati gdje sam se točno u Australiji rodila i što je uopće moj otac tamo radio.«

Pompea

Koliko je Joanna bila upoznata, njena majka nije nikada pronašla Lathropa, ali je Joanna

svejedno mislila kako je ta informacija vrijedna daljnjeg istraživanja. Budući da je znala da je

njen djed pohađao Kristov koledž u Cambridgeu, od 1826. do 1829., poslala je sveučilištu

pismo dva mjeseca prije odlaska iz Indije, navevši kao povratnu adresu Opću poštu u

Melbourneu. A voditelj pošte je znao da ona sada boravi na Merindi.

I dalje je upitno promatrala kakaduovo perje koje je pronašla, kada je iznenada primijetila

kretanje u sjeni kolibe za striženje s druge strane dvorišta.

Shvatila je da je to Sarah, mlada Aboridžinica koja je radila na farmi. Stajala je potpuno

mirno, te zurila u Joannu na isti način na koji je Ezekiel zurio u nju prije dva tjedna kraj

rijeke. Četrnaestogodišnja djevojčica ju je promatrala na isti uznemirujući način kao što ju je

starac promatrao. Joanna nije mislila da je djevojčica samo znatiželjna, kao što je Hugh

rekao; imala je utisak daje Sarah na oprezu, da je procjenjuje.

I ranije je uhvatila Saru kako je špijunira, u neočekivanim trenucima. Joanna bi osjetila kako

je nečije oči promatraju, pogledala bi gore i ugledala bi djevojčicu. Pokušala je razgovarati s

njom, pokušala se sprijateljiti, ali Sarah bi se uvijek okrenula i otišla. »Govori engleski«,

rekao je Hugh Joanni kada ga je pitala o djevojčici. »Ne baš dobrim engleskim, ali dovoljno

da je drugi razumiju. Mogu zamisliti koliko je zanimate. Ne vjerujem da je imala puno

kontakata s bijelim ženama osim onih u aboridžinskoj misiji u kojoj je odrasla.«

Joanna je smatrala Saru lijepom, s visokim obrazima i velikim očima u obliku badema. Kosa

joj je bila duga, ravna i raspuštena; sjala se poput smeđeg mahagonija, tamnog poput njene

kože, a nosila je sasvim obične haljine, te nije nosila cipele. Zašto je špijunira? pitala se

Joanna. Zašto je smatrala da je Sarah promatra i čeka? Je li ona odgovorna za čudne

predmete koje je Joanna pronalazila na terasi?

U tom trenutku preko dvorišta se iznenada pojavio Bill Lowell, upravitelj farme, noseći

nešto u rukama. »Zdravo«, uzviknuo je. »Donio sam nešto za dječaka.«

Joanna nije puno viđala Billa otkada je došla na farmu, ali kad god bi ga srela, uvijek je bio

prijateljski raspoložen. Kosa mu je bila bijela, a koža naborana kao u čovjeka koji je cijeli

svoj život proveo na suncu; njegove plave oči izblijedjele su zbog neprestanog škiljenja u

daleke udaljenosti.

Kada je stupio u hlad na terasi, razmotao je jutenu vreću koju je nosio i Joanna je ugledala

par sićušnih, smeđih očiju kako žmirkaju. Postavljene na mekanom, krznenom licu na

kojem je bio nemoguće velik nos, i bijela, jedva uočljiva brada, s ušima naherenima na

Pompea

suprotnim stranama glave. Bila je očarana; nikada ranije nije vidjela koalu iz tolike blizine.

»Našao sam ga uzvodno, kako leži na zemlji«, rekao je Bill. »Rekao bih da ima oko osam

mjeseci, nije još sasvim zreo. U blizini je bila mrtva ženka, pretpostavljam njegova majka.

Ubijena je iz puške, vjerojatno ju je neki lovac koristio kao metu za vježbanje. Pomislio sam

da bi dječak volio imati ovakvog ljubimca.«

»Adame«, pozvala ga je Joanna. »Dođi vidjeti što ti je gosp. Lowell donio.« Pogledala je

prema kolibi za striženje i vidjela da je Sarah otišla.

»Oni nam samo smetaju, doista«, rekao je Bill. »Siguran sam da ste već čuli.«

»Da, gosp. Lowell, čula sam!« Ovih dana nitko nije mogao normalno spavati zbog koala. U

tijeku je njihova sezona parenja, te su cijelu noć dozivi mužjaka i cvileći zvukovi ženki

sprječavali da bilo kome dođe san na oči. Lovci su ohrabrivani da ih ubijaju. »Ali ipak«,

rekao je upravitelj farme, »nisam ga mogao samo ostaviti tamo da ga pojede dingo.«

»Izvoli, Adame«, rekla je Joanna, dok je stavljala životinju u dječakove ruke. »Budi jako

nježan, on je još beba.«

»Kola!« rekao je Adam radosno.

»Ne, Adame«, rekla je Joanna. »Kaže se koala. Možeš li izgovoriti koala?«

Adamove obrve su se primaknule, a brazda medu njima se produbila. »Koala«, rekao je.

»Riječ koala je aboridžinska i znači >ne pije<«, objasnio joj je Bill. »Oni ustvari nisu

medvjedi, znate. Također su i smiješna stvorenja. Sve što rade je da vise na stablima i

opijaju se sokom iz eukaliptusa. I nije im sve kako treba. Njihov tobolac se ne otvara prema

gore kao kod klokana, već prema dolje.«

Joanna se nasmijala. »Mogla bih i zamisliti kako je to nezgodno za stvorenje koje živi na

drveću. Sagradit ćemo mu kućicu«, rekla je ona. »Dat ću mu vode i«, pogledala je Billa, »što

koale jedu?«

»Pa, vodu ne piju. I jedu samo lišće određenih vrsta eukaliptusa. Ali sigurno ćemo nešto

smisliti.«

»Pa vi ste ozlijedili ruku.«

»Ovca me pokušala ugristi«, rekao je. »Ma, nije to ništa.«

»Dajte da vam pogledam to. Adame, molim te, možeš li otići u kuću i donijeti moj pribor za

liječenje? I molim te, možeš li mi donijeti vode u lavoru?«

Pompea

»Molim vas, gospođice, nemojte se mučiti«, rekao je Lowell dok je Joanna skidala rupčić

koji je bio omotan oko njegove ruke. »Bit će sasvim u redu. Smotani Larry mi je ranu prelio

kerozinom.«

Joanna se nasmijala. Prvi dan kada je stigla na Merindu u kolibi je pronašla bočicu kerozina

s naljepnicom na kojoj je pisalo »Za posipanje po svemu.«

»Za ovo je potrebno nešto više, gosp. Lowell«, rekla je.

»Molim vas, zovite me Bill.«

»U redu, Bille. Vi mora da ste jedan od rijetkih ljudi ovdje na farmi koji nemaju nadimak!«

»Australci vole davati ljudima nadimke. Doista je rijetko da netko nema nadimak.«

Adam se vratio noseći u rukama lavor s vodom i pribor za liječenje. Dok je Joanna prala

Lowellovu ruku sapunom i vodom, a zatim na ranu stavila melem, dječak je stajao pokraj

Joanne, vadio stvari iz kutije i davao ih joj.

Bill je promatrao kako Joanna omotava zavoj, a zatim je pogledao njenu pognutu glavu i

sjajnu smeđu kosu koja je mjestimično imala kestenjast odsjaj na suncu. Zaključio je da već

dugo vremena nije mislio o ženama ne otkad je Mildred preminula. Ali zanimala ga je ova

mlada žena koju je Hugh doveo kući. I on nije bio jedini u kojem je pobudila zanimanje.

Bill bi se mogao zakleti da nikada prije nije vidio toliko počešljanih glava i svježe obrijanih

lica kako ujutro izlaze iz radničkih prostorija. Tu je bio i onaj mladi liječnik, David Ramsey,

koji je navratio nekoliko puta. Uvijek je bio na putu prema drugdje, te mu je bilo usput

navratiti kako bi vidio »da je sve u redu«. Bill se pitao kakve je namjere u vezi gđice Drury

imao taj mladi čovjek, te se iznenadio kada je shvatio da je malo ljubomoran. Na kraju

krajeva, što bi mogla mlada dama poput nje vidjeti u starom konju kakav je on?

»Doista imate nježne ruke, gđice Drury«, rekao je dok je savijao zamotanu ruku.

»Željela bih da i ostali radnici dođu da im pomognem. Pokušala sam pomoći nekolicini

radnika s ozljedama, ali oni su samo pobjegli!«

»Radnici ne žele pokazati slabost pred jednom ženom.«

»Pa, budalasto je riskirati smrtonosno krvarenje dok se ne pozovu Doc Fuller ili dr.

Ramsey! Molim vas da održavate ranu čistom, gosp. Lowell. Ugrizi životinja mogu biti

opasni.« Preostalu gazu je dala Adamu i pokazala mu kako će je smotati i spremiti. »Kakva

je ostrižena vuna, Bille?« upitala je. »Nisam vidjela gosp. Westbrooka da ga pitam.«

»Bojim se da nije dobra. Uši su loše za ovce, od njih se vuna lako kida. Hugh je upravo

Pompea

dolje kod pranja, ali ne izgleda mi baš sretan.«

Joanna je pogledala prema stablima koja su okruživala rub rijeke, a na pamet joj je pala

jedna pjesma:

Usred životnog meteža, zbrke,

Dvije se stvari ističu:

Samilost prema tuđoj nevolji.

Hrabrost u vlastitoj.

Joanna ju je pronašla zapisanu neobičnim rukopisom na unutarnjoj strani korice knjige koju

je pronašla u kolibi. Autorov potpis je bio ispod: »Hugh Westbrook, sedamnaest godina.«

Hughove knjige pronašla je prvog jutra na Merindi. Stajale se poredane na drvenoj polici

stare, pohabane sveske poezije, povijesti, stočarstva i romane. Tu su bila i djela autora

poput Trollopea, Thackeraya, Dickensa, čak i sestara Bronte. Svaka knjiga je izgledala kao

da je pročitana više puta; neke su imale podvučene retke i komentare na marginama. U

knjizi pod naslovom Uzgajanje ovaca i proizvodnja vune pronašla je zbirku starih i požutjelih

novina i izrezaka iz časopisa, s člancima poput »Uzgoj podzemne djeteline« i »Primjena

znanstvenih principa u proizvodnji vune.« Rječnik je bio jako istrošen, kao i atlas svijeta i

povijest australskih kolonija.

Dok je pregledavala zbirku knjiga, Joanna je saznala nešto više o čovjeku koji je posjedovao

Merindu.

»Nisam nikada pohađao školu«, rekao joj je Hugh onu večer koju su proveli na Emu

Creeku. »Nismo se nikada dovoljno zadržali na jednom mjestu. Otac i ja smo uvijek morali

biti u pokretu ako smo mislili pronaći posao. Prva slova me je naučio stari pustinjak i

šumar, gore blizu Toowoombae.«

Hughova skromna zbirka knjiga pokazala je Joanni povijest dječakova samoobrazovanja.

Na primjer, u knjizi Jane Eyre gotovo na svakoj stranici podvučene su neke riječi, koje je

očito trebao pogledati u rječniku. Na koricama su bila zapisana dva datuma 10. srpnja

1856. i 30. lipnja 1857. za koje je Joanna zaključila da označavaju dan kada je započeo s

čitanjem knjige i dan kada je završio s njom. Hugh je imao petnaest godina i bila mu je

potrebna gotova cijela godina. Ali Božićnu priču je čitao od kolovoza 1860. do listopada te

iste godine; tada mu je bio devetnaest i samo nekoliko riječi je bilo podcrtano očiti znak

njegovog napretka. I dok su riječi zapisane na marginama povijesne knjige, prvi put

Pompea

otvorene 1858., bile prepune pravopisnih pogrešaka, napomene koje je napisao u

priručniku za uzgoj ovaca se bile gotovo savršene i s puno ljepšim rukopisom. Datum u toj

knjizi je bio rujan 1867. prije četiri godine.

Dok je Joanna pregledavala knjige, imala je snažan osjećaj da se život Hugha Westbrooka

pred njom odigrava. Mogla je vidjeti nepismenog dječaka kako se bori da pravilno napiše

slova mnoga slova »b« bila su napola izbrisana dok se ispod nazirao blijedi obris naopako

napisanog slova »b«: a zatim tinejdžerske godine, kada je bio gladan znanja, glavom

sagnutom dok je upijao stranice atlasa svijeta na karti Queenslanda jedan je grad bio

zaokružen i kraj njega je bila nacrtana zvijezda; Joanna se pitala što mu se ondje dogodilo

da je taj grad bio tako poseban za njega. I napokon vidjela je čovjeka, samopouzdanog i

sigurnog u sebe, kako asimilira znanje »znanstvenih« farmi iz daleke Engleske, tiskanog na

skromnim stranicama nevažnih novina.

A zatim je pronalazila pjesme napisane na komadima papira, neke olovkom, a neke tintom,

u nekim pjesmama su riječi bile prekrižene, dok su druge bile cijele i bez mane kao da je

cijeli niz savršeno tekao. Hugh je napisao balade o australskim odmetnicima: » >Pobjeći ću,

ali neću se predati<, rekao je divlji dječak iz kolonije.« Te pjesme o strižačima vune;

»Njihov rad je težak, njihovo opijanje je žestoko, a na kraju odlaze u Pakao...« I o zaleđu

gdje »Naborani stari borovi uzdišu nadvijeni/Nad potocima na kojima plutaju lopoči/ Gdje

završavaju zeleni vrhunci.« Tu je bila i balada o »Strižačevoj udovici« koja ne govori o ženi

čiji je suprug preminuo kako je Joanna mislila već o ženi čiji je muž otišao putem »tragova

valabija« u potrazi za poslom izbivao je pola godine, a kući se vratio bez prebijene pare.

»Žao mi je što gosp. Westbrook ima poteškoća«, rekla je Joanna.

»Svih ovih godina koliko poznajem Hugha i to je priličan broj nikada ga nisam vidio tako

obeshrabrenog.«

Nakon što je Bill otišao, Joanna je pokazala Adamu kako će očistiti instrumente iz pribora

za iscjeljivanje i zatim ih spremiti. »Moraš paziti da sve vratiš na svoje mjesto«, objasnila je,

»tako će sve biti tu kada ti zatreba«.

Oboje su podignuli pogled kada su čuli glas kako viče u dvorištu. »Završi sa spremanjem

stvari« rekla je Joanna Adamu, te se uputila preko terase na sunce.

»Zdravo«, rekla je kada je ugledala policajca Johnsona kako prilazi na konju. Ovo je bio

njegov četvrti posjet u posljednja dva tjedna, a kada je rekao: »Znao sam da ću prolaziti kraj

Merinde, gđice Drury, pa sam pomislio da bi bilo dobro da vam donesem poštu«, nije bila

Pompea

iznenađena jer je to isto rekao i prošlih nekoliko puta.

»Hvala vam, gosp. Johnson«, rekla je. »Jako ste ljubazni.« Joanna je primijetila da je prvi put

obukao odoru, te se pitala ide li nekamo službenim poslom, jer ga se rijetko moglo vidjeti u

krutoj, crnoj tunici sa sjajnom brončanom dugmadi. Kada je sjahao s konja, primijetila je

kako su mu čizme besprijekorno ulaštene, a policijska značka na šeširu odbijala je sunčeve

zrake. Također je osjetila miris njegove kolonjske vode i ulja na kosi.

»Prekrasan je proljetni dan, zar ne, gđice Drury«, rekao je mladi policajac dok joj je

predavao pisma.

»Da, doista jest, gosp. Johnson,« rekla je i brzo pregledala dobivene omotnice. Pažnju su joj

privukle dvije povratne adrese: jedna iz Južne Australije, a druga sa Sveučilišta Cambridge iz

Engleske.

Adam se pojavio u tom trenutku; policajac Johnson se okrenuo i rekao: »Zdravo, sinko«, a

dječak je počeo vrištati.

Joanna se trudila da ne vozi previše brzo; nije željela ponovno uznemiriti Adama. Nakon

što ga je uspjela malo smiriti, držeći ga i nastojeći da se sam ne ozlijedi, predložila mu je da

odu na vožnju kolima. Shvatila je da ga mora odvesti iz tog dvorišta i što dalje od policajca

Johnsona.

Sada su jahali kroz divan krajolik, te slijedili malo, bučno krdo ovaca i janjaca. Joanna je

pogledala dječaka. Njegove oči i dalje su bile natečene od plakanja, ali njegovu pozornost je

privukla živost koja se odigravala u prirodi oko njih. Kada ga je upitala što ga je toliko

preplašilo, samo se zatvorio, poput cvijeta.

Naposljetku su pristigli do zavoja na rijeci gdje su se susreli s neobičnim prizorom.

Na obali rijeke nalazio se čudovišan stroj nalik motoru iz lokomotive, iz njega je sukljao

crni dim a pokretao je ogromne kotače, koji su bili povezani kožnim remenjem s manjim

kotačima pričvršćenima na nešto što je izgledalo poput velikog, četvrtastog spremnika za

vodu. Iz vrha spremnika otpuštala se para, dok su iz njegove osnove išle cijevi u kojima se

prelijevala kipuća voda. Dok je Joanna zaustavljala kola, u čudu je zurila u blejeće ovce koje

su radnici štapovima gurali u rijeku i zatim navodili prema spremniku za vodu. Životinje su

zatim uranjali u pušeći bazen, gdje su ih radnici, koji su stajali u bačvama premazanim

katranom, žestoko ribali; a kada bi ovce izašle na drugoj strani, bile su mokre do kože, ali

prekrasno bijele i čiste.

Ugledala je Hugha kako stoji na rubu rijeke, ruke su mu bile na bokovima, a na licu mračan

Pompea

izraz.

»Zdravo!« viknula je.

On se okrenuo, u umu mu je bljesnula ona prva večer i sjećanje na njen izgled, kada je

istrčala iz kolibe jer ju je Sarah prestrašila, a on ju je nakratko držao u naručju. Usprkos

njegovim naporima da zaboravi, sjećanje na tu večer bilo je tako živo u njegovu umu;

spavaćica, sjajna kosa raspuštena preko njenih ramena i grudi. Kako je samo bila mekana,

tako topla u njegovu naručju.

I odjedanput se prisjetio riječi koje mu je Bill Lowell rekao prije mnogo godina kada je

previše popio. »Sada da kažem o ženi za koju sam bio oženjen. Nije nikada voljela da je

diram. Uvijek bi bila zahvalna kada bi to brzo obavio i završio s tim. Žene su takve. Nisu

poput muškaraca. Njima je to odbojno. Pitam se zašto je Bog ova dva spola načinio tako

različitima. Kako On očekuje da će se ljudska vrsta nastaviti?«

A zatim drugi glas, glas Phoebe Ferguson, koja je vodila kuću dolje u St. Kildi, šaputao je u

njegovoj glavi; »Većina mojih mušterija, ako to možete vjerovati gosp. Westbrook, su

oženjeni muškarci. Ne posjećuju me često samci poput vas. Muževi dolaze ovdje po ono

što im njihove supruge ne pružaju. Dame iz visokog društva, posebno, ne uživaju u

spavaćoj sobi.«

Hugh je razmišljao o Paulini i o njenoj reakciji na poljubac prije dva tjedna. Znao je da s

njom neće biti odbijanja. A zatim se počeo pitati bi li i Joanna bila takva.

»Gđice Drury« rekao je. »Kakvo ugodno iznenađenje.« Ispružio je ruku i pomogao joj sići s

kola. I zatim je u njenim očima, iako se i sama smijala, vidio zbrinutost. »Je li sve u redu?«

upitao je.

»Adam je pretrpio snažan strah prije samo nekoliko trenutaka.«

»Oh?« Hugh je pogledao prema Adamu koji je zurio u kaotičnu scenu na rijeci. »Što se

dogodilo?«

Opisala je napad histerije koji je doživio. »Bio je gori nego onaj put na molu. I mislim da ga

je uzrokovao gosp. Johnson.«

»Kako je to moguće? Adam je i ranije viđao Johnsona.«

»Da, ali danas je bio obučen u odoru. I ovo je danas stiglo«, posegnula je u džep na suknji i

izvadila pismo od vlasti iz Južne Australije koje su se pobrinule za Adama. Uspjela ga je

pročitati dok je vozila prema rijeci; ostatak pisama je ostavila u kolibi. »Napisali su da je

Pompea

Adama pronašao kopač zlata. Ispričao je vlastima da je išao na farmu u nadi da dobije

milostinju, a zatim je čuo dječaka kako vrišti. Tamo je ugledao dječaka s mrtvom ženom,

stoga je otišao do obližnjeg grada i pozvao policajca u pomoć. Kada su se vratili u kuću na

farmi, pronašli su Adama samog s majkom. Izgleda da je bila mrtva duže vrijeme.«

»Moj Bože«, rekao je Hugh, te ponovno pogledao Adama, koji je izgledao opčinjen strojem

za pranje vune.

»Mora da je danima plakao«, rekla je Joanna. »Mislim da je to nekako uzrokovalo njegove

sadašnje probleme s govorom.«

»I njegov strah od Johnsona«, rekao je Hugh. »Naravno policajci u odorama su ga bez

sumnje razdvojili od njegove majke.« Hugh je otišao do kola i rekao: »Čujem da si se jutros

prestrašio, Adame. No, nemoj se brinuti, nitko te neće odvesti. Ovo je sada i nadalje tvoj

dom. Mi smo prijatelji, zar ne?«

Adam ga je promatrao.

»Hajde, idemo pogledati kako peremo ovce.« Hugh je ispružio ruku i, nakon kratkog

oklijevanja, Adam ju je prihvatio.

Hodali su prema rubu vode, i dok je dječak promatrao u čudu kako stroj radi, Joanna je

rekla Hughu: »U pošti je stiglo nešto i za vas, gosp. Westbrook paket iz Carstva knjiga iz

Cameron Towna.«

»Oh, da«, rekao je, ne skidajući pogled s ovaca koje su prelazile rijeku. »Možete ga vi

otvoriti, gđice Drury. Zapravo je za vas.«

»Za mene!«

Budući da Hugh nije ništa više rekao, Joanna je počela razmišljati o knjizi koju je pronašla

u kolibi povijest australskih kolonija od 1788. do 1860. U njoj se nalazila karta kontinenta,

koja je prikazivala masivan otok na dnu svijeta, s gradovima i naseljima raštrkanima u

priobalju. Ali u središtu karte nalazila se ogromna praznina imena Never Never. To je bilo

tiho, misteriozno srce Australije, neistraženo srce na kojem nije bilo ucrtanih rijeka,

označenih planina, reljefnih obilježja; to je bila ogromna, nepoznata zemlja koju, prema

knjizi, nikada nijedan bijelac nije vidio. Što je bilo tamo? pitala se Joanna dok ju je

promatrala. Je li tamo postojao neobičan svijet, neotkriveni narodi i gradovi, u ovom

trenutku bez znanja ljudi koji su živjeli uz obalu Australije?

Prisjećajući se toga sada, uhvatila je samu sebe kako razmišlja o tajanstvenom srcu

Pompea

Hugha Westbrooka. Izgledalo je Joanni poput strašne zemlje Never Never neistraženo,

zagonetno, nepredvidljivo.

»Ovo je novi proces pranja vune«, rekao je Hugh nakon trenutka, kao da je najednom

postao svjestan samog sebe. »Ranije smo ostriženu vunu slali u prirodnom stanju, svježe

ostriženu s ovaca, u engleske tekstilne tvornice, te su oni obavljali pranje. Ali smo otkrili da

možemo postići bolju cijenu vune ako je prethodno sami operemo prije slanja brodom.«

»Gosp. Lowell mi je rekao da niste zadovoljni s ovogodišnjom proizvodnjom vune, gosp.

Westbrook.«

»Bojim se da su uši napale moje najbolje ovce. Kao što možete vidjeti, vuna je krhka,

vlakna se lome u vodi. Ta vuna će biti beskorisna kada budemo strigli. Pet tisuća

beskorisnih runa, godišnja zarada doslovno je otišla niz rijeku.«

Joanna je naučila, u ovo kratko vrijeme koliko je tu, da je stočarev cijeli život njegov novac,

njegov ugled počivao u njegovoj vuni. Svakog prosinca, neposredno nakon završene

sezone striženja, stočar nije bio miran dok se bezbrojne bale vune ne bi otkupile u

Melbourneu od strane trgovaca vunom i poslale u tvornicu u Lancashireu, dajući mu na taj

način bogatstvo još jednu godinu. Dok je Joanna mogla i sama vidjeti kako se vuna raspada

u vodi, shvatila je da Hugh ima dobar razlog za obeshrabrenost.

Zatim je ugledala nešto što joj je privuklo pažnju žućkastu pjenu koja se sakupljala na

riječnoj obali. Otišavši prema rubu vode, kleknula je i sastrugala voštane ostatke u svoje

ruke. »Gosp. Westbrook, što je ovo?«

»To se ispere iz vune masnoća, mast, prljavština...«

»I lanolin?«

»Da, lanolin.«

»Tradicionalni indijski liječnici visoko cijene lanolin« rekla je ona dok je proučavala tvar na

vrhovima svojih prstiju. »Kažu da se brže upija u kožu u odnosu na kreme ili ulja, te je na

taj način korisno sredstvo prijenosa za lijekove koji se ne mogu uzeti oralnim putem. Moja

majka je koristila lanolin u brojnim biljnim pripravcima. Ali nažalost, bio je jako skup;

morali smo ga uvoziti iz Engleske. A evo ga ovdje, posvuda samo leži na obali! Mogu li

malo skupiti?«

»Uzmite koliko god želite. Meni ne treba.« Uzeo je limenu posudu za čaj. »Izvolite,

upotrijebite ovo.«

Pompea

»Želiš li mi pomoći u sakupljanju, Adame?«

Dječak je radosno posegnuo za limenom posudom.

»Daj da ti pokažem kako. Samo pokupi ovaj površinski sloj da, polako, upravo tako.«

Dok je Joanna promatrala Adama kako puni posudu, nasmijala se i rekla: »Kada se samo

sjetim koliko pažljivo je moja majka mjerila količinu lanolina! Znate li, gosp. Westbrook, da

smo katkad plaćali čak i jednu funtu za staklenku lanolina koja je bila četiri puta manja od

ove limene posude? A evo ga ovdje, sasvim besplatno.«

»Nakon što ga pročistim«, rekla je Joanna, »i odvojim lanolin od voska, imat ću količinu

lanolina vrijednu cijelo bogatstvo!« Pogledala je dolje prema voštanoj pjeni koja se odvajala

od riječne obale i tekla nizvodno s vodom. »Prava je šteta da sve to odnese rijeka.«

»Ovo mi je prvi put da koristim ovaj stroj« objasnio je Hugh. »Do sada sam uvijek slao

neopranu vunu u Englesku. Nisam ni razmišljao što bih učinio s ostacima.«

Joanna je zurila u rijeku još jedan trenutak, a zatim rekla: »Jeste li znali, gosp. Westbrook, da

gosp. Thompson, ljekarnik u Cameron Townu, naplaćuje deset šilinga za samo 30 grama

lanolina?«

Ali Hugh se već duboko zamislio, gledajući voštanu pjenu kako se odvaja od obale i pluta

nizvodno prema riječnom zavoju.

Poslijepodne je bilo vruće i mirno, i dok je Adam drijemao u kolibi, Joanna je sjedila na

terasi, te pregledavala poštu koju joj je donio policajac Johnson. Za to vrijeme je Bill Lowell

izrađivao mali kavez u koji će staviti sirotu koalu.

Prvo pismo koje je Joanna otvorila bilo je od vladinog ureda iz kolonije Queensland, ali nije

sadržavalo očekivane karte ni informacije, samo kratko pismo u kojem je pisalo, »Molimo

da pošaljete šest penija za topografsko istraživanje, te dva penija za pregledavanje podataka

o Makepeaceovima.«

Međutim, drugo pismo sa Sveučilišta Cambridge, bilo je obećavajuće. Patrick Lathrop,

pisalo je u pismu, pohađao je Kristov koledž od 1826. do 1830. »Posljednje informacije

koje sveučilište ima o njemu«, stajalo je dalje u pismu, »jesu iz 1851. kada je gosp. Lathrop

otplovio u Kaliforniju. Adresa koju smo u tadašnje vrijeme imali bila je Hotel Regent, u San

Franciscu«.

Joanna je uzdahnula. To je bilo prije dvadeset godina. Ali ipak, to je bila slamka za koju se

mogla uhvatiti, jer ako je on doista bio djedov blizak prijatelj, možda će znati u koji dio

Pompea

Australije je John Makepeace otišao služiti kao misionar.

Posljednje što je uzela u ruke bio je paket iz Carstva knjiga iz Cameron Towna, koji je bio

naslovljen na Hugha, a za koji joj je rekao da ga može ona otvoriti. Kada je prekinula

konopac i rasparala smeđi papir, pronašla je knjigu Kodovi, šifre i zagonetke. Zurila je u čudu

dok je prevrtala stranice ispunjene kodovima i različitim pismima, i tada joj je sinulo da ju je

Hugh sigurno naručio za nju, da joj pomogne u dešifriranju djedovih bilješki. »Dogovorili

smo se«, rekao joj je one prve večeri kod Emu Creeka. I Joanna je znala da će joj ova knjiga

biti posebno dragocjena.

»Slušajte«, rekao je iznenada Bill Lowell. »Netko pjeva.«

Joanna je podignula pogled, čula je glas djevojčice, melodiju...

Zatim je ugledala Saru kako stoji s druge strane dvorišta u sjeni kolibe za striženje. Koliba je

bila prazna i tiha, kao i obori i dvorište; sezona striženja je završila i radnici su otišli dalje, a

nad gotovo beživotno domaćinstvo nadvila se danja vrućina.

Sarah je stajala blizu mjesta gdje ju je Joanna vidjela jutros, ali je pjevala melodiju visokim

glasom, opetovano je ponavljajući, izgovarajući riječi koje Joanna nije razumjela. I dok je

pjevala, oči su joj počivale na Joanni.

»Bille« rekla je Joanna, iznenada osjetivši nelagodu, »kako je Sarah došla ovdje na Merindu?«

»Primili smo je jer nas je upravitelj aboridžinske misije, velečasni Simms, zamolio da je

primimo. Rekao je da je u opasnosti da izgubi dušu.«

»Kako to mislite?«

»Vidite« rekao je, gledajući u djevojčicu preko prašnjavog dvorišta, »navodno su pronašli

neke od starijih žena u trenutku kada su nad njom provodile inicijaciju. Simms je

intervenirao i izbavio je. Jedna od svrha misije je da nauče mlade Aboridžine bjelačkom

načinu života, da ih spriječe da nauče običaje svog klana.«

»Kakvu vrstu inicijacije?«

»Ne znam, doista. Sve je to jako tajnovito, o tome se ne govori. Povezano je s učenjem

mladih o zakonima klana, predajama o precima, putovima pjesama, mitologiji njihova

naroda. Kada se mladi Aboridžin ili Aboridžinica uvedu u klan inicijacijom, onda oni

ostanu Aboridžini cijeli život, i to se misionarima ne sviđa jer takve Aboridžine ne mogu

lako kontrolirati. Međutim, ako uspiju spriječiti inicijaciju mladih, tada oni bivaju izopćeni

iz klana i okreću se bjelačkoj kulturi za pomoć, za identitet.«

Pompea

»Kako okrutno«, rekla je Joanna.

»Misionari imaju dobre namjere, gđice Drury. Vjerujem da oni sve što čine rade s dobrim

namjerama, vjerujući da tako Aboridžinima pružaju priliku za bolji život. Ali nažalost, neki

misionari se također i boje Aboridžina. Vjeruju da domoroci imaju mračnu, zlu stranu koju

oni moraju suspregnuti.«

Joanna je promatrala djevojčicu. Sarah je imala duge, vitke udove i kožu koja je sjala na

suncu. Njena kosa, mekana i svilenkasta, podsjećala je Joannu na vodopad. Melodija koju je

pjevala uistinu je bila dražesna, s pamtljivim refrenom.

»I jesu li Aboridžini sretni u misiji?« upitala je Joanna Billa, misleći na svog djeda i baku.

»Ne bih znao reći«, odgovorio je. »Teško je reći što misle mnogi domoroci. Na neke načine,

bijelci su donijeli mnoga poboljšanja životima Aboridžina, ali za druge, dogodili su se veliki

gubici. Kada se mladi ljudi odgajaju izvan svog plemena, oni gube svoj kulturološki

identitet. Njihove starješine ih više ne prihvaćaju, ali također nisu dobrodošli ni u bjelačko

društvo.«

Tada je Joanni na pamet pao stari Aboridžin, Ezekiel, i pitala se što je on mislio o Sari,

poluAboridžinici, poluiniciranoj, koja radi na farmi ovaca bijelog čovjeka. Ezekiel je katkad

radio i za Hugha, znala je Joanna. Ali što je on doista mislio o bijelcima, i o novom narodu

koji je napao njegovu zemlju?

»O čemu pjeva?« upitala je Joanna.

»Mogu samo nagađati, gđice Drury, da priča priču. Većina aboridžinskih pjesama priča

priču. To je njihov ekvivalent knjigama. Prepoznajem par riječi.« Zastao je i slušao. »Priča o

ovcama ovcama koje gube runo.«

Joanna je bila začarana dok je slušala pjesmu koja je odzvanjala mirnim popodnevnim

zrakom.

»Bille« rekla je, nemoćna u namjeri da svrne pogled sa Sare, »pronašla sam neobjašnjive

predmete oko kolibe«. Kada mu ih je opisala, on joj je objasnio: »To mi zvuči poput

aboridžinske magije. A sudeći prema načinu njenog pjevanja, rekao bih da ih je Sarah tamo

stavila.«

»Ali što oni predstavljaju? Kakva je to magija?«

»Ne znam. Nešto što je Sarah naučila od starješina u misiji, pretpostavljam. Sarah nije

čistokrvna i nije odgojena u klanu. Rekli su nam da je njena majka bila čistokrvna, ali da joj

Pompea

je otac bio bijelac. Međutim, očito je nešto naučila od starijih u misiji prije nego ju je

velečasni Simms zaštitio od njihova utjecaja.«

»Što mislite, kakvim stvarima su je podučavali?«

»Pa, kada sam još kao dječak boravio u zaleđu što je bilo prije toliko godina da ih se ne

želim ni prisjećati Aboridžini su živjeli načinom života kakav su poznavali prije dolaska

bijelog čovjeka, prije stotinu godina. I sjećam se da su još održavali corroborees plesove kada

su pjevali svoje magične pjesme. Tada su još postojali putovi pjesama i vjerovanje u

Vrijeme sanjanja, te nisu poznavali pojmove krađe ili vlasništva nad posjedom. Nitko nije

imao vlastitu imovinu, te su svi bili dio zemlje. Kad god bi obitelj imala sreću, poput

ubijanja velikog klokana, svi su dobro jeli. I prirodi je bio omogućen oporavak. Nikada

ne bi popili svu vodu s izvora, niti su lovili na nekom području sve dok ne bi bilo više

divljih životinja, a kada bi i ubili neku životinju, prvo bi tražili njen oprost. I,« dodao je,

»izvodili su jako moćan oblik magije. Pretpostavljam da su o tome poučavali Saru«.

Joanna je razmišljala o svojoj majci dok je bila dijete i boravila ovdje, te o Aboridžinima s

kojima je možda živjela. I o otrovu magiji koja je možda došla od njih i uništila je.

I Joanna je osjetila kako je ponovno preplavljuje poznata zla slutnja.

»Pjesma koju pjeva, Bille, sadrži li dobru magiju ili lošu?«

»Koje ste mi stvari rekli da ste pronašli? Pa, koliko se ja sjećam, perje kakadua, posebno

ružičasto ili žuto, općenito se rabi kao zaštitna magija.«

»Zaštitna magija! Kako to mislite?«

Slegnuo je ramenima: »Nagađam da djevojčica pokušava nešto zaštititi od nečega.«

Joanna je još na trenutak zurila u Saru, a zatim se sjetila odlomka iz majčinog dnevnika.

»Opet sam sanjala san o prošlosti,« napisala je Lady Emily. »Barem ja vjerujem da bi mogla

biti prošlost. Malo sam dijete, te sam u društvu tamnopute žene iste žene koja se javlja i u

mojim drugim snovima, ona za koju mislim da se zove Reena. Krijemo se iza nekih stijena

bojimo se. Vidim njene smeđe ruke kako čine nešto s perjem, te istovremeno pjeva.«

Joanni je postalo hladno, iako je bio topao dan.

»Bille« rekla je, »želite mi reći da Sarah smatra da je nama ovdje potrebna nekakva zaštita?«

Pogledao je grančicu eukaliptusa koju je držao u ruci i pokušavao navesti koalu da je

pojede. Nije ništa odgovorio. Nije ju želio uznemiriti s pričom da je stari Ezekiel iz nekog

Pompea

razloga nije volio i da je rekao Hughu da njena prisutnost na Merindi nije dobra. Hugh je

ignorirao starca, te je Ezekiel počeo govoriti Aboridžinima koji su radili na farmi da je na

njoj loša sreća. Bill nije točno znao što je Ezekiel zamjerao gđici Drury, ali znao je da starac

ima veliki utjecaj na praznovjerne radnike dovoljan da ih učini nervoznima, te da napuste

farmu. A Hugh si ne može priuštiti da ih izgubi u ovom trenutku. Oni su mu bili među

najboljim radnicima, i bili su mu potrebni.

Sarah je prestala pjevati i, na Joannino iznenađenje, prešla preko dvorišta i stala u dnu

stepenica koje su vodile na terasu. Adam se odjednom pojavio na ulaznim vratima kolibe,

te kada ju je ugledao, otrčao prema njoj. Pokušao je govoriti, rekavši »Urn«. Ona ga je

znatiželjno pogledala, a zatim je podignula ruku i stavila je na njegovu glavu. »Wandjitnup,«

rekla je.

Joanna je hitro ustala. »Što to radiš?«

Bill je rekao: »Ne brinite, gđice Drury. Sarah neće ozlijediti dječaka. To je njihov način

izražavanja ljubavi prema djetetu stavljanjem ruke na njegovu glavu.«

Joannu je još više zabezeknulo kada je Sarah kleknula i, pogledavši Adama, rekla: »Ti ne

pričaš dobro. Kao Sarah. Možda se mi možemo naučiti dobrom bjelačkom engleskom,

ok?«

Zatim je podignula pogled prema Joanni i nasmiješila se

Pompea

6.POGLAVLJE

Frank Downs nedavno je došao u posjed karte, gđice Drury, koju možemo pogledati«,

rekao je Hugh Joanni dok je upravljao kolima prema glavnoj cesti. »Rekao mi je da mu je

potreban gotovo cijeli zid da je objesi i da je to najdetaljnija karta Australije koju je on ikada

vidio. Karra Karra je sigurno na njoj.«

Joanna nije očekivala da će biti pozvana na zabavu koju je Pauline Downs priredila za

Adama; iznenadila se kada ju je Hugh pozvao da ide s njima. »Adam će željeti da ste tamo«,

rekao joj je, »a ujedno ćete imati priliku razgovarati s Frankom, upoznati druge ljude koji bi

vam mogli pomoći. Ali, ako bi vam itko mogao pomoći u vašoj potrazi, taj netko je Frank«.

I tako su jahali po uzavrelom suncu u studenom, pokraj svježe ostriženih ovaca koje su

pasle na pašnjacima koji su započeli žutjeti od vrućine. Adam je jahao u tišini dok je sjedio

između Hugha i Joanne na kolima. Nosio je potpuno novu odjeću i kosa mu je bila uredno

začešljana prema dolje. Objasnili su mu kamo su išli i zašto, ali Adam nije razumio. Što je

bila zabava i zašto su je njemu priredili ? Hugh je također bio odjeven u najbolju odjeću:

zgodnu tamnosmeđu jaknu od brušene kože preko bijele košulje bez kravate, tamnosmeđe

hlače i čizme ulaštene do sjaja boje trešnje; poznati kaubojski šešir na glavi. A Joanna je

odjenula žutu haljinu od satena s odgovarajućim žutim šeširom.

Saru su ostavili kod kuće; pitanje trebaju li je povesti se uopće nije razmatralo, iako se Sarah

već počela pokazivati kao dobro društvo za Adama. Postavili su joj krevet na terasi, a

Joanna je sama prepravila dvije svoje haljine kako bi joj pristajale. Sarah je započela

pomagati s poslovima u kolibi, te je sakupljala divlje bilje i korijenje za Joannu, iako je

Joanna uglavnom učila Saru kako se brinuti o Adamu. Bila je strpljiva s njim, vodila ga je u

šumu i pričala mu priče o životinjama koje su ondje živjele mitove poput priče »Kako je

koala izgubio svoj rep« i »Zašto kornjača ima oklop«. Ohrabrivala ga je da priča, da pokuša

ponavljati riječi nakon nje kada je spreman; iako je njegov napredak bio polagan, ipak se

mogao zamijetiti.

Joanna bi često uhvatila djevojčicu kako zuri u nju, i iako se Sarah uvijek smiješila i pričala i

bila iskreno zainteresirana za Joannino znanje o iscjeljivanju, ipak joj je ostala zagonetna.

Joanna se nadala da će od Sare doznati više o svetim stvarima Aboridžina, te o predmetima

koje je pronašla na ulaznim vratima kolibe čak ju je i pitala od čega je pokušava zaštititi ali

do sada Sarah ili nije razumjela njena pitanja ili se pravila da ih ne razumije. Ali u njoj se

nalazila neka dostojanstvenost, i činilo se kao da ima posebna znanja o prirodnim

Pompea

pojavama, poput prepoznavanja kada će doći kiša, iako bi nebo bilo bez oblačka.

»Pinky!« odjednom je zavikao Adam pokazujući prstom.

Prema njima su se cestom približavala veselo obojana kola gosp. Shapira, njihajući se i

cvileći, s klatećim loncima i tavama obješenima po bočnim stranama. Pinky, stari konj,

zastao je kraj Westbrookovih kola i prije nego je starac potegnuo uzde.

»Dobar vam dan, gospodine«, rekao je stari galantar, prstima dodirujući svoj ofucani šešir.

»Koja slučajnost da vas sretnem ovako. Baš sam išao na Merindu. Izvolite, gđice Drury«,

rekao je on rukom posegnuvši u kaput. »Donio sam vam vašu poštu.«

»Hvala vam, gosp. Shapiro«, rekla je Joanna. Budući da u Zapadnom okrugu nije bilo

poštanske službe, donošenje pošte susjedu je bilo učtivo ponašanje koje su svi prihvatili.

Joanna je pročitala adresu na omotnici. Pismo je pristiglo iz središta Misije Engleske crkve,

iz Sydneya odgovor na njen upit o djedu i baki.

Nakon što je Joanna primila pisma od vlada različitih kolonija kojima su tražili novac, ona

im je poslala tražene pristojbe, te je sada nestrpljivo očekivala kada će pristići karte i podaci.

Također je odaslala pisma svim misionarskim udruženjima koja je uspjela pronaći. Do sada,

pet ih je odgovorilo: Nemamo nikakvih podataka o Makepeaceovima.

»Izvoli, Adame«, rekla je, predavši mu omotnicu, kao što je običavala. »Možeš li mi je

otvoriti?«

On se stidljivo nasmiješio, kao da se iznenada postidio sam sebe. Nitko nije znao priču

gosp. Shapira činilo se kao da je on sastavni dio Zapadnog okruga otkada ljudi pamte.

Ljudi su nagađali da bi mogao imati negdje između sedamdeset i devedeset godina, te mu je

u govoru bilo tragova nekog naglaska. Njegov posao nije bio baš unosan, te je često tražio

utočište i hranu, ali svi su ga poznavali po dobroti. Kružile su glasine da je imao ženu i

dijete, davno prije u staroj domovini, koje su ubili vojnici.

»Gosp. Shapiro«, rekao je Hugh, »kakvo vam je to cvijeće?« Pokazao je na buket u kanti

koja se nalazila na sjedalu kraj starca.

»To su jaglaci, gosp. Westbrook. Svježe ubrani jutros u vrtu udovice Barns, kao naknada za

malo konca.«

»Koliko tražite za njih?« upitao ga je Hugh, rukom posegnuvši u džep.

Zamagljene oči gosp. Shapira iza debelih naočala odjednom su se raširile. »Za vas, gosp.

Westbrook, dva penija.«

Pompea

»Evo vam tri penija za vaš trud, gosp. Shapiro. Izvolite.«

Starac je pogledao kovanice u svojoj ruci. Zatim ih je obujmio prstima i rekao: »Bog

nagrađuje velikodušnog čovjeka, gosp. Westbrook.« Shapiro je ponovno uzeo uzde i

krenuo dalje.

Hugh je predao cvijeće Joanni i ponovno uzeo svoje uzde u ruke. »Buket je za vas«, rekao

je.

Ona ga je pogledala.

»U redu«, rekla je Joanna, malo zbunjena Hughovom neočekivanom gestom. Buket je zatim

dala dječaku, te je iz njega vadila jedan po jedan cvijet i ubadala ih u svoju punđu.

Nakon što je završila, Adam joj je predao omotnicu, te je pročitala kratko pismo koje je

bilo u njoj. Na njeno razočaranje, ljudi koji su radili u središtu Engleske crkve u Sydneyu

napisali su da nisu imali nikakvih podataka o obitelji Makepeace niti o njihovom služenju u

niti jednoj od njihovih misija u Australiji.

»Jesu li dobre vijesti?« upitao je Hugh.

»Bojim se da nisu. Moji baka i djed izgleda nisu ni služili u misiji pod upravom Engleske

crkve.« Spremila je pismo u svoju torbicu. Pohranit će ga s ostalima, na rastuću hrpu.

Dok su se vozili seoskom stazom, Joanna je promatrala domaćinstva koja su se nazirala

kroz stabla, a Hugh joj je pričao o njihovoj povijesti. Samo prije jedne generacije, objasnio

joj je, krajolik kroz koji su sada prolazili bio je tajanstven i nepoznat Europljanima, poput

površine Mjeseca. Kada su prvi istraživači izvijestili o svom pronalasku i kada su vijesti

pristigle u Englesku, gdje nije bilo više »nove« zemlje, gdje je sve već bilo u vlasništvu stare

aristokracije koja je sve ljubomorno čuvala, došlo je do velikog doseljavanja u australske

kolonije. Doseljenici su došli iz Engleske, Škotske i Walesa, obitelji Cameron, Hamilton i

MacGregor sa svojim leglom djece i otrcanim snovima. Borili su se sa starosjedilačkim

Aboridžinima koji su ovdje živjeli tisućama godina, protjerali su ih ili su ih ubili; posjekli su

šume i sagradili brane na potocima; uvezli su ovce i pšenicu. Obogatili su se. Sagradili su

palače i njihove supruge nosile su skupocjene haljine; osnovali su lovačke klubove i

privatne klubove za muškarce, te su zaboravili ili lagali o činjenici da su jednom prije bili

kopači u rudnicima ugljena ili čistači ulica.

Sada žive na velebnim imanjima koja imaju impresivna imena, poput Monivae i Barrow

Downs i Glenhope, imaju kuće sagrađene u georgijanskom, elizabetanskom ili gotičkom

stilu, a neke su sagrađene tako da odražavaju zemlju porijekla njenog vlasnika poput

Pompea

škotskog dvorca Kilmarnock a druge da pokažu kakav ukus njen vlasnik ima, poput

mediteranske »vile« koja se nalazila na Barrow Downsu, i neodređeno, maursko, čudnovato

zdanje, rekao je Hugh, u kojem se nastanila jedna grana obitelji Cameron. U okrugu nisu

postojale dvije slične kuće, otkrila je Joanna, ali su sve, na svoj način, izgledale kao da

pripadaju nekom drugom dijelu svijeta.

Čak su i vrtovi, koliko je uspjela vidjeti, izgledali kao da su sazdani od drveća i cvijeća

uvezenog iz Engleske, Škotske ili Walesa. Nakratko je vidjela i zečeve i jelene, za koje joj je

Hugh rekao da nisu izvorni stanovnici australskog kontinenta, već da su uvezeni iz

Engleske. Tu su bile i ptice, također, čvorci, vrapci i češljugari, za koje je Joanna znala da

nisu svojstveni Australiji. Upalo joj je u oči kako se ljudi koji žive na ovim velebnim

imanjima izgleda jako trude stvoriti iluziju da žive ne u Australiji, već u Suffolku,

Yorkshireu ili Gorku.

I Lismore, Joanna je naposljetku vidjela, nije bio iznimka. Dok je Hugh upravljao kolima da

siđu s glavne ceste na prilazni put okružen brijestovima, Joanna je pred sobom ugledala

englesku palaču koja ju je podsjetila na veličanstvene kuće koje je vidjela blizu sela tetke

Millicent. Ispred kuće se prostirao klasični engleski vrt, na kojem su vrtlari neumorno

pokušavali grabljama, škarama i crijevima za vodu održati zelenu, englesku boju trave dok

se ona pekla ispod australskog sunca.

Ispred ulaza poredale su se kočije, te je Hugh manevrirao između njih i zaustavio kola

predavši uzde dječaku koji je dotrčao do njih. Slijedili su popločanu stazu koja je vodila iza

kuće, te izašli na ogromni, zeleni travnjak na kojem se upravo odvijala zabava.

Na travnjaku je bilo tako puno raštrkanih ljudi, koji su sjedili za stolovima ili su stajali u

hladu stabala, jeli su i pili međusobno tiho mrmljajući, a djeca različite dobi trčala su

uokolo. Joanna je shvatila da su se ovdje okupile najimućnije obitelji okruga. Za dugačkim

stolovima, prepunima hrane posložene na bijelim stolnjacima služile su služavke u

odorama. Debeli odresci govedine i janjetine cvrčali su na pet vanjskih roštilja, a iz

ogromnih bačava nalijevalo se pivo i vino u brojne čaše. Odrasli su na travnjaku igrali

kriket, badminton ili nešto drugo, a za djecu, postavili su vrtuljak koji je pokretao magarac.

Glazbenici su svirali ispod prugaste nadstrešnice. Joanna je pomislila kako ovo više nalikuje

malom sajmu nego vrtnoj zabavi.

Kada je ugledala prekrasno obučenu ženu kako ide prema njima, pretpostavila je da je ona

Hughova zaručnica. I ona uopće nije izgledala kako je Joanna zamišljala. Za razliku od svog

brata, kojeg je Joanna nakratko srela u Melbourneu, Pauline Downs je bila visoka, s gustom

Pompea

plavom kosom, te je bila odjevena, usprkos vrućini, u jarko zelenu haljinu od baršuna s

pripadajućim šeširom ukrašenim perjem.

»Hugh, dragi« rekla je kad se približila, uzevši njegovu ruku i poljubivši ga u obraz. »Svi

smo nestrpljivo očekivali kada ćete doći. Svi žele upoznati tvog malog dječaka.«

»Pauline«, rekao je. »Želim te upoznati s Joannom Drury.«

Joanna je osjetila hladnoću njenih očiju. »Drago mi je«, rekla je Pauline, a zatim se sagnula i

rekla: »Ti si sigurno Adam. Drago mi je.« Ispružila mu je ruku. »Ja ću biti tvoja nova majka.

Što misliš o zabavi, Adame? Sve ovo je za tebe.«

Kada je Adam uzmaknuo, Joanna mu je rekla; »Pozdravi je, Adame. I pruži gđici Downs

svoju ruku.« Nakon što je nježno kimnula, rekla je: »Hajde, u redu je.«

Pauline je svojom rukom obujmila Hughovu nadlakticu i rekla mu: »Moramo pronaći

Franka, jako je nestrpljiv otkada je primio telegram iz Melbournea. Izgleda da će tvoj

poslovni pothvat s lanolinom biti jako unosan.«

»Na tome možemo zahvaliti gđici Drury«, rekao je Hugh. »To je bila njena ideja.«

»Doista?« upitala je Pauline dok je njen osmijeh nestajao. Bacila je pogled prema Joanni,

prelazeći očima preko jaglaca u Joanninoj kosi. »Baš lijepo«, rekla je i zatim se okrenula.

»Idemo dalje, moramo Adama upoznati s njegovim novim prijateljima.«

Odjednom se pred njima pojavio visok čovjek rumene puti, progovorivši praskavim

glasom: »Tu si dakle, Westbrook. Čekam te da porazgovaramo o novom stroju za pranje

vune. Čujem da je...«

»Ne sada, Johne«, rekla je Pauline. »Hugh je danas samo moj. Upoznaj se s Adamom, on je

naš počasni gost, znaš.«

Nakon što mu je Hugh odgovorio: »Dobrodošao si na Merindu kada god želiš i pogledaš

stroj, Johne,« još više ljudi se okupilo kako bi pitali o Westbrookovu najnovijem izumu.

Joanna je promatrala Hugha i Adama u središtu pozornosti, a s njima je bila i Pauline.

Odjednom je shvatila da je dolazak ovdje bio pogreška. Bilo je sasvim očito da nije ovdje ni

pripadala, ni bila dobrodošla.

Hodala je među gostima, koji nisu obraćali pozornost na nju ili su je znatiželjno

pogledavali, dok, prisjetivši se karte koju je Hugh spomenuo, nije odlučila ući u kuću. Ušla

je u kuhinju, koja je bila natrpana služavkama i kuharima, koji su po svemu sudeći održavali

vlastitu malu zabavu. Kada je stupila unutra, svi su utihnuli, te je čudno pogledali. Starija

Pompea

žena u uštirkanoj crnoj haljini, koja je za pojasom imala zakačen prsten pun ključeva upitala

je: »Mogu li vam nekako pomoći, gđice?«

Joanna je bila svjesna kako su svi zurili u nju; jedan muškarac se čak ustao i obukao jaknu.

Joanna je odgovorila: »Ne, hvala vam«, te je brzo prošla prostorijom i ušla u kuću. Čim su

se kuhinjska vrata za njom zatvorila, ponovno je čula smijanje i razgovor.

Joanna se našla u tamnom hodniku s ulazima u sobe na obje strane. Pošla je do kraja

hodnika dok nije došla do otvorenih vrata, a kada je provirila unutra i vidjela police od

poda do stropa napunjene knjigama, udobni kožni namještaj i perzijski sag, shvatila je da je

pronašla knjižnicu. Zatim je ugledala kartu.

Izgledala je točno kako ju je Hugh opisao karta cijelog australskog kontinenta s prikazom

priobalnih gradića, gradova i naselja, te velikom prazninom u središtu, koja se prostirala na

tisuće kilometara. Joanna se najednom uzbudila pregledavajući je u nadi da će naći nazive

mjesta koji će sličiti Karri Karri, ili »Boreeku« kako je bilo napisano na vlasničkoj ispravi.

Posebno se usredotočila na luke i rijeke gdje su se možda njeni djed i baka iskrcali, nadajući

se da nisu otputovali predaleko u unutrašnjost. Ali nije pronašla ništa, ni blizu onog što je

tražila. Zurila je u prazni prostor u središtu, gdje nije bilo naziva, rijeka, reljefnih obilježja,

kao da ga je proždro veliki oblak i sakrio sve ispod njega. Karra Karra mogla bi biti tu

negdje, pomislila je s razočaranjem.

Kada je koraknula dalje od karte, pogled joj je pao na stol koji se nalazio ispod nje, a na

njemu je ugledala komad papira ispisan poznatim rukopisom. To je bila pjesma, napisana

olovkom na stražnjoj strani računa iz trgovine tekstilom. Joanna je do sada shvatila da

Hugh piše u čudnim trenucima, kada je pregledavao ograde, okupljao ovce, te da je pisao

na prvom papiru koji bi mu došao pod ruku. Shvatila je da ovo mora biti njegova najnovija

balada; naslov joj je bio »Lutalica sa zavežljajem«.

Dok ju je čitala, otvorila su se vrata knjižnice i netko je ušao.

»Tu ste, gđice Drury«, rekao je Hugh. »Tražio sam vas. Vidim da ste pronašli kartu. Jeste li

pronašli nešto na njoj?«

»Bojim se da ne.«

Pogledao je u njene ruke i vidio što drži. »Moja pjesma. Sviđa li vam se?«

»Lijepa je«, odgovorila je. »Ali, ne razumijem sve što piše. Na primjer, na što se točno

odnosi lutalica sa zavežljajem?«

Pompea

»Takve lutalice su ljudi koji hodaju zaleđem s cijelom svojom imovinom zamotanom u

zavežljaj u pokrivač koji nose na leđima.«

»A >plešuća Matilda<?«

»Matilda je druga riječ za lutalicu. Plešuća Matilda zapravo znači nositi zavežljaj, ili, drugim

riječima, lutati uokolo bez cilja.«

»A zašto se tako zove?«

»Nemam pojma. To potječe još iz vremena zatvorenika.«

Nepomično su se promatrali preko osunčane knjižnice. Zatim je Hugh rekao: »Upravo sam

razgovarao s Frankom i rekao mi je dobre vijesti. Dan nakon što ste bili kod rijeke, započeo

sam se pitati postoji li tržište za lanolin koji isperemo iz vune. Razgovarao sam o tome s

Frankom on poznaje svakog poslovnog čovjeka od Adelaidea do Sydneya. Stupio je u

kontakt s dvije farmaceutske kompanije koje su izrazile interes za našu ponudu. Rekle su da

će otkupiti sav lanolin koji proizvedemo.« Zastao je. »Tako da ću ove godine ipak zaraditi.

Zahvaljujući vama, gđice Drury.«

Joanna je odjednom primijetila kako se Hugh savršeno uklapao u ovo elegantno okruženje.

Prosta koliba i blatnjavo dvorište na Merindi kao da nisu bili povezani s ovim visokim

muškarcem u zgodnoj kožnoj jakni. Uvidjela je da se ovdje nazirala njegova strana koju

ranije nije primjećivala gospodin u stočaru. I zatim je pomislila: u ovakvoj kući treba

živjeti, ovim načinom života.

»Hoćemo li se vratiti na zabavu?« upitao je.

Hugh je podignuo ruku i Joanna ga je uhvatila za nadlakticu.

»Kako se Adam snalazi?« upitala ga je dok su izlazili iz knjižnice. »Pribojavala sam se da će

ga mnoštvo ljudi preplašiti.«

»Čini se da ni sam nije svjestan svega toga.«

Vani u hodniku Joanna je primijetila nešto što ranije nije vidjela čudnu sliku koja je visjela

na zidu. Zaustavila se i nepomično je promatrala.

To nije bila uobičajena slika urađena na platnu ili u drvetu. Izgledala je kao ogroman komad

kore drveta na kojoj su naslikani koncentrični krugovi i valovite crte, skupine točaka i

redovi crtica.

Vidjevši je kako promatra sliku, Hugh joj je rekao: »To je slika u kori. Frank mi je ispričao

Pompea

kako ju je kupio od starog Aboridžina, pripadnika sjevernih plemena.«

Sto je Joanna duže promatrala, kaos na njoj je bivao sve manji; počeli su se nazirati oblici.

Mogla je raspoznati ljudsko lice; ženu s velikim grudima i muškarca s preuveličanim

genitalijama; klokana s mladuncem u tobolcu; nešto što je izgledalo kao stablo, oblake i

rijeku, i naposljetku je vidjela nešto ogromno i groteskno kako se nadvilo nad svime zmiju,

shvatila je Joanna, koja se upravo pripremala progutati sve.

»Zastrašujuća slika«, rekla je, koraknuvši unatrag.

»Pretpostavljam da i treba biti strašna. Starac koji ju je prodao Franku tvrdio je da je slika

nešto što oni nazivaju otrovna pjesma.«

Pogledala je Hugha sa zaprepaštenjem u očima. »Otrovna pjesma!«

»To je način kažnjavanja nekoga. Aboridžini su imali jako strog kodeks ponašanja i onaj tko

prekrši jedno od njihovih mnogih pravila ili tabua biva osuđen na smrt. Jedan način kojim

se umire je ako vas >opjevaju<. Vidite li likove u središtu slike? Oni predstavljaju cjelinu

stvaranja ljudi i životinje, stabla i rijeke, oblaci i tako dalje. A ovaj lik, preko cijelog ruba, je

Dugina zmija koja kao da će ih upravo progutati. Čuvar ili čuvarica pjesama sposobni su

gledati u ovu sliku i ispjevati otrovnu pjesmu koja ide uz nju. I oni vjeruju da će onaj koga

>opjevaju< u pjesmi umrijeti.«

Joanna je osjetila kako je hvata hladnoća. »I umiru li?« upita.

»Čuo sam priče u kojima jesu. Otrovne pjesme su poznate kao jako moćna magija. Stvar je

u tome, nakon što se čovjek >opjeva<, on ne može preobratiti magiju. Nema lijeka koji ga

može izliječiti, jer su liječnici bespomoćni protiv moći pjevanja.«

Pogledala je u Hugha. »Bi li to mogao biti«, rekla je teško izgovarajući riječi, »bi li to mogao

biti otrov kojeg se moja majka bojala? Je li možda čula otrovnu pjesmu kako se pjeva nad

mojim djedom i bakom, ili možda nad njom samom? Je li tome svjedočila kao dijete, toga

se nije mogla nikako sjetiti? Gosp. Westbrook, je li otrovna pjesma možda usmrtila moju

majku?«

»Oh, pa sumnjam u to, gđice Drury. Rekli ste da je u to vrijeme bila jako mlada. Vjerojatno

nije mogla razumjeti što se događalo.«

Odjednom, Joanna se sjetila djedovih bilješki. »A što ako je moj djed zapisao otrovnu

pjesmu? Što ako ju je poslao izvan Australije zajedno s mojom majkom, a da nije bio

svjestan što je učinio? Što ako su oni papiri koje pokušavam dešifrirati zapravo otrovna

Pompea

pjesma koja je usmrtila moju majku?«

»Gđice Drury«, rekao je, »to je sve praznovjerje. Sigurno smo dovoljno civilizirani da ne

vjerujemo da se osoba može usmrtiti pjesmom«. Ali čim je to izgovorio, Hugh je i sam čuo

prazninu u svojim riječima. Godine koje je proveo u zaleđu, kada su mu često jedino

društvo bili Aboridžini iz plemena, naučile su ga da tamo postoje moći i misteriji koji nisu

imali razumna ili »civilizirana« objašnjenja.

I zatim se prisjetio svađe koju je imao prije dva dana s Ezekielom. Stari Aboridžin je tvrdio

da Joanna treba otići s Merinde. »Oko nje vidim duhove, šefe«, rekao mu je Ezekiel. »Ona

ima jaku moć, jaku magiju. Poremetit će ravnotežu. Preci su mi rekli u snovima; natjeraj je

da ode.«

Nakon što je Hugh ponovno rekao starcu da priča besmislice i da više nije želio čuti ni

riječi o tome, Ezekiel mu je rekao: »Vaša stoka dobila uši, šefe, nema vune. Još dolazi loših

stvari.« I izgleda da je Ezekiel sada govorio domorocima koji su radili na farmi da rade na

farmi s lošom srećom. Do sada, četiri njegova najbolja radnika su otišla, a i ostali su postali

jako nervozni.

Kada je vidio strah u Joanninim očima, te kako je zurila u sliku, odjednom je uvidio da ne

smije dopustiti da ona dozna što je Ezekiel pričao, da će morati držati starca podalje od nje.

»Gđice Drury«, rekao joj je dodirnuvši joj ruku, »hajdemo vidjeti što Adam radi«.

Kada su izašli na sunčevu svjetlost, Joanna je trenutno bila zaslijepljena, te je stavila ruku

preko očiju. Još joj je pred očima bila ona slika u svoj svojoj grotesknoj ljepoti. Nije mogla

izbaciti iz glave one slike ni riječi »otrovna pjesma«.

Pauline je došla po Hugha i dok ih je promatrala kako odlaze preko travnjaka, čula je da je

netko zove.

Okrenula se i ugledala dr. Davida Ramseyja kako joj dolazi ususret. Bio je odjeven u

tamnozeleni kaput i crnu kravatu; nije imao šešir; njegova kosa imala je crvenozlatni odsjaj

na suncu.

»Gđice Drury, kako lijepo što vas vidim ovdje«, rekao je.

»Zdravo, dr. Ramsey.«

»Kako ste? I kako je Adam? Jeste li ga uspjeli navesti da priča još malo više?«

»Da, malo«, rekla je, tražeći Adama u gužvi i vidjevši ga sa skupinom djece.

»Nažalost, tako malo znamo o ljudskom mozgu, ali sigurno će mu pomoći vaša ljubaznost i

Pompea

strpljivost. Sretan je što vas ima, gđice Drury. Dođite, idemo popiti čašu šampanjca.«

Kad su započeli hodati preko travnjaka, Ramsey je rekao: »Upravo čitam Darwinovu knjigu

0 porijeklu vrsta. Je li vam poznata?«

»Nisam je pročitala«, odgovorila je Joanna, iznenada osjetivši kako je netko promatra. »Ali

čula sam za nju. Vjerujem da je moj djed, čije prebivalište pokušavam pronaći, studirao na

Cambridgeu u isto vrijeme kada i Darwin.«

Prešla je pogledom preko ljudi koji su se raspršili po travnjaku, sjedili su u stolicama ili

stajali u skupinama. Nitko je nije gledao, ali ipak je imala osjećaj da je netko promatra.

»Zavidim gosp. Darwinu«, govorio je Ramsey. »Mora da je predivan osjećaj znati da

stvarate povijest. Danas se mnoge stvari događaju u znanosti i medicini, mnogo velikih

otkrića, mnogo velikih ljudi. Pasteur, Lister, Koch oni će biti zapamćeni. Moja ambicija,

gđice Drury, jest da i ja pridonesem medicini na takav način.«

A zatim je ugledala Ezekiela kako stoji na rubu vrta. Bio je odjeven u poznatu, otrcanu

košulju i prašnjave hlače, te je stajao mirno kao da je statua, osim što su se njegova duga,

bijela kosa i brada njihale na povjetarcu. Promatrao ju je na isti način kao što ju je

promatrao ranije, dolje kod rijeke.

»Jeste li dobro, gđice Drury?«

»Da«, rekla je s osmijehom. »Naravno da sam dobro. Kako je dobar osjećaj osjetiti sunce,

zar ne?« Okrenula se od Ezekiela i vidjela da je Adam u središtu pozornosti malog kruga

ljudi. Svi su se uzvrpoljili oko njega, te su mu pokušavali na glavu staviti šeširić za zabavu.

»Voljela bih kada se ne bi tako sakupljali oko Adama«, rekla je Joanna. »Još je uvijek

nepovjerljiv prema ljudima ili metežu. Tko je onaj ljepuškasti plavokosi dječak koji

razgovara s njim?«

»To je sin Colina MacGregora, Judd, a onaj muškarac koji stoji iza njega je Colin. Njegov

otac je neka vrsta škotskog plemića.«

Joanna je pogledala tamnog, zgodnog muškarca koji je nadgledao dječake dok su se

sramežljivo upoznavali. »Ah da, suprug Christine MacGregor. I kako je ona?«

»Ako bude pažljiva, iznijet će dijete do termina. Usput, vidite li onu prilično nadmenu damu

preko, onu u crnini, koja izgleda kao da prima u audijenciju?«

Joanna je ugledala ženu impozantnog držanja, odjevenu voluminoznu krinolinu i koja je

dominirala krugom žena koje se sjedile na stolicama i ispijale čaj.

Pompea

»To je Maude Reed«, rekao je Ramsey. »Ona je žena koju bismo mogli nazvati matrijarhom

cijelog okruga osam kćeri, 23 unučadi,

i jako velikim brojem praunučadi s, vjerujem, još troje na putu. Gđa Reed je supruga onog

čovjeka tamo, Johna Reeda«, rekao je Ramsey, pokazujući na mjesto gdje je Hugh stajao s

Frankom Downsom i visokim čovjekom s kojim su se susreli kada su tek stigli na zabavu.

Joanna je vidjela da je Hugh bacio pogled na Ezekiela, a zatim je vidjela da mu se izraz lica

najednom smračio. Dok je David Ramsey nastavio govoriti Joanni o ostalim gostima na

zabavi, ona je promatrala Hugha dok je hodao preko travnjaka i otišao prema starom

Aboridžinu. Nije mogla čuti što su jedan drugome govorili, ali je pomislila kako je Hugh

ljutito izgledao. Ezekielovo lice je pak ostalo mirno: ali je odmahivao glavom i gestikulirao.

»Dr. Ramsey«, rekla je Joanna.

»Molim vas, zovite me David«, rekao je.

»Davide, vidite li onog starca tamo?«

»Da, Ezekiela. Ovdašnji ljudi ga koriste kao tragača kada idu u lov.«

»Je li on živi ovdje na Lismoreu?«

»Ma ne, nitko ustvari ne zna gdje živi. Samo se s vremena na vrijeme pojavi, te ga ljudi

zaposle. Ne znamo gdje odlazi između poslova. Zašto?«

»Zašto zuri u nas?«

»Pretpostavljam da je znatiželjan.«

Joanna je mogla vidjeti kako je Ezekielovo lice ostalo sasvim mirno dok je Hugh očito bio

bijesan. Pitala se oko čega su se prepirali; možda u vezi nje. Ponovno se sjetila slike s

otrovnom pjesmom i snova. I osjećaj hladnoće se vratio.

»Pitao sam se, gđice Drury«, rekao je Ramsey. »Mogu li dobiti vaše dopuštenje da vas

katkad posjetim? Mislim formalno. Na primjer, uskoro će biti priređen bal na Badnjak na

Strathfieldu. Bio bih uvelike počašćen kada biste pošli sa mnom.«

»Bojim se da ne znam hoću li moći ići. Možda bi bilo bolje da tada ostanem s Adamom.«

»Pa, možda onda da odemo na piknik jednu nedjelju?«

Joanna je pogledala u njegovo ugodno lice, u zelene oči uokvirene crvenozlatnim

trepavicama, obraze poprskane pjegicama, te je dobila dojam da je jako mlad, iako je

procijenila da bi morao biti najmanje pet godina stariji od nje.

Pompea

A zatim je vidjela Hugha kako se vraća na zabavu i Ezekiela koji je odlazio hodajući među

stablima. Kada je Joanna vidjela Pauline da ide prema Hughu i uhvatila ga ispod ruke, čula

je vlastiti glas kako izgovara: »Da, Davide. Piknik mi zvuči kao dobra ideja.«

Iznenada, čula je Adamov vrisak. Joanna je potrčala prema njemu

i podignula ga u naručje. Čovjek obučen u klaunovo odijelo je govorio: »Nisam ništa

učinio. Samo sam pokušavao nasmijati dječaka.«

»Oh, Adame«, rekla je Joanna. »Sve je u redu. To je samo šala.«

»Pa doista!« rekla je Maude Reed, prišavši im dok se njena ogromna krinolina ljuljala.

»Zašto bi se jedan tako veliki dječak bojao klauna?«

»On to ne razumije«, rekla je Joanna. »On ne zna što su to zabave ili klaunovi. Ali bit će on

sasvim u redu, zar ne, Adame?«

»Gđica Drury je u pravu, Maude«, rekao je drugi glas, te se Joanna okrenula i vidjela Pauline

kako se probija do njih kroz okupljenu masu. »Hajde, Adame, idemo pojesti malo

sladoleda. Kladim se da nikada ranije nisi jeo sladoled, zar ne? Gđice Drury, hoćete li i vi

nešto pojesti?«

Prošetali su do stolova s hranom za kojima su sluge posluživale kolače i pudinge, salate i

hladne nareske, sireve, te voće, dok su kuhari rezali šunku, goveđe pečenje i srnetinu.

Nakon što je pružila Adamu zdjelicu sa sladoled, koji je on prvo pažljivo kušao, a zatim

počeo jesti s velikim užitkom, Pauline je rekla: »Hoćete li kušati malo ovog pudinga, gđice

Drury? Rekli su mi da je pripravljen po receptu koji je svojstven samo Australiji nešto što

su zatvorenici izmislili. Hugh mi je rekao da ste iz Indije. Victorija vam se sigurno čini

stranom. Čula sam da je Indija tako«, zastala je, »pa, tako pusta. Jeste li sigurni da ćete se

uklopiti ovdje? Napokon, vidjet ćete da je život ovdje u Australiji potpuno drugačiji. Mi iz

Zapadnog okruga nismo poput ostalih ljudi. Stranci se jako teško prilagođavaju. Katkad

jednostavno i ne mogu.«

Pauline je žlicom stavila male količine salate od krumpira, ohlađenih kamenica i kriške

hladnog goveđeg pečenja na njihove tanjure.

»Tu je živjela jedna mlada žena, ne tako davno«, rekla je, »pristigla iz Engleske. Bila vam je

jako slična, ustvari, mlada i neiskusna. Udala se za jednog od naših lokalnih stočara i uspjela

je izdržati točnu jednu godinu. Shvatila je da mrzi život ovdje i vratila se prvim brodom

natrag u Englesku.«

Pompea

»Ja sam u Victoriji samo privremeno, gđice Downs«, rekla je Joanna. »U Australiju sam

došla istražiti neke stvari vezane za moju obitelj. I vjerujem da sam naslijedila i nešto

zemlje.«

»Doista?« promrmljala je Pauline. Vidjela je da je Adamova zdjelica ispražnjena, stoga je

odložila njihove tanjure i rekla: »Hajde, Adame, imam nešto što bih ti htjela pokazati. I

vama također, gđice Drury.«

Njih troje su ušli u kuću. »Rekli su mi da je okolina jako važna za odgoj djece«, rekla je

Pauline dok su se uspinjali veličanstvenim stubištem. »I previše sam dobro upoznata s tom

kolibom na Merindi, sasvim neodgovarajućom za dijete. A tek ono dvorište! Morate se

složiti sa mnom da ono nije najbolje mjesto za jednu mladu osobu.«

»Adam je naviknut na život na farmi«, rekla je Joanna.

»Da, ali više neće živjeti na jednoj takvoj. Čim Hugh sagradi našu kuću, Adam će živjeti

mnogo ugodnijim životom. Stigli smo.« Otvorila je vrata i pomaknula se u stranu.

Joanna i Adam su ispred sebe vidjeli dječju sobu, s krevetom s baldahinom i ormarom,

tapetama s cvjetnim uzorkom, ispunjenu snopovima sunčevih zraka koji su ulazili kroz

visoki tavanski prozor. Bila je napunjena igračkama punjenim medvjedićima, drvenim

vojnicima, željeznicom, stalkom za slikanje s bojama, konjem za ljuljanje svime što

jedno dijete može poželjeti.

»Sama sam kupila sve ove stvari«, rekla je Pauline. »Sve što vidite ovdje, posebno sam

odabrala za Adama.« Sagnula se i rekla: »Što misliš o svojoj novoj sobi, Adame?«

Joanna je pogledom prešla po cijeloj sobi. Pitala se kako će se dječak priviknuti na ovako

skučen prostor nakon slobode koju je uživao kraj rijeke.

»Želim da što prije postanemo prijatelji, Adame«, rekla mu je Pauline. A Joanni: »Od danas

će živjeti ovdje na Lismoreu. Nakon zabave neće se vratiti na Merindu.«

»Ali gosp. Westbrook mi nije ništa rekao o tome.«

»Hugh to još ne zna, ali on će se složiti sa mnom. Adamu i meni potrebno je neko vrijeme

kako bismo se priviknuli jedno na drugo.«

»Ja to razumijem«, rekla je Joanna. »Ali Adam je nedavno proživio mnoge promjene u

svom životu. Pretrpio je strašan gubitak, te druge stvari o kojima mi ništa ne znamo.«

»Da, znam to. Hugh mi je sve objasnio. Namjeravam zaposliti privatnog učitelja koji će

Adamu davati lekcije pravilnog govorenja. Bi li to želio, Adame?«

Pompea

Joanna je bila užasnuta idejom da se Adama drži u učionici. A zatim ju je preplavio još

jedan osjećaj: posesivnost ne samo za Adamom, već i za Hughom.

Vratili su se do stolova s hranom gdje su Hugh, Frank i John Reed jeli voćno-kremasti

kolač i jagode. »Kažem ti, Hugh«, Reed je govorio, »ludost je pomisliti da možeš razviti

pasminu ovce koja se može goniti u dijelovima Queenslanda i Novog Južnog Walesa, koji

su doista previše vrući i suhi za ovce. Već je bilo pokušaja, ali nitko nije uspio.«

Hugh je na to rekao: »Ja ću uspjeti.«

»Vi iz Queenslanda ste doista tvrdoglava sorta.«

Hugh se nasmijao i rekao: »Biti Queenslander znači znati preživjeti.«

John je pogledao u Franka i rekao: »Ti si mi nešto danas jako tih, Downse. To ti ne sliči.«

»Samo mi se neke brige motaju po glavi, Johne.« Frank je želio pozvati Ivy Dearborn na

današnju zabavu, ali je Pauline to odbila. Ivy je i dalje odbijala izaći s njim, što ga

zbunjivalo, jer je objesila njegov crtež na zid u Finnegansu. Nije ju krivio što je željela

sačuvati svoj dobar glas; smatrao je da to radi jer želi da se prema njoj odnose s

poštovanjem, a ne kako se inače postupa prema konobaricama. Pa što bi moglo biti

nevinije i poštovanije od poziva na zabavu priređenu za malog dječaka? Ali Pauline se nije

dala slomiti, te je Frank odustao. Da je inzistirao i doveo Ivy na zabavu, Pauline bi joj

priuštila pakao što bi sasvim uništilo njegove izglede kod te žene. Ali on nije kanio odustati.

Što je više odbijala njegove pozive, više ga je privlačila. Frank se uhvatio kako razmišlja o

prvom dojmu koji je ostavila na njega, da je sasvim jednostavna i obična. Tijekom

posljednjih nekoliko tjedana, tijekom čestih posjeta Finnegansu, Frank je primijetio da ona

posjeduje prikrivenu privlačnost; bila je poželjna zbog svoje nedostupnosti. Ali približavao

se Božić, te je Frank smatrao da će pravim odabirom poklona dobiti malo vremena s njom.

John Reed je rekao: »Nego Hugh, vidio sam te dok si razgovarao s Ezekielom prije par

minuta i nisi baš izgledao zadovoljan. Što je stari vrag sad naumio?«

Hugh je pogledao u svoje piće i zatim rekao: »Samo posao s ovcama, Johne.«

»Mislim da bi trebao znati, Hugh«, rekao je Frank, »da sam načuo svoje radnike na farmi

dok su pričali o Ezekielu kako hoda uokolo i priča da je na Merindu došla loša sreća. Što

misliš o tome?«

»Ne mislim ništa o tome«, odgovorio je Hugh, bacivši pogled na Joannu. »Imao sam lošu

sreću da su uši napale moje ovce baš prije striženja, pretpostavljam da je na to mislio.«

Pompea

»Oh, gđice Drury«, rekao je Frank Joanni. »Nadam se da me se sjećate. Sreli smo se

nakratko u Melbourneu. Što ste doznali o onoj vlasničkoj ispravi?«

»Naravno da vas se sjećam, gosp. Downs«, rekla je, a zatim mu je ispričala kako je protekao

njen susret s Hughovim odvjetnikom u Cameron Townu.

»Da, on je u pravu«, rekao je Frank. »Dok ne utvrdite u kojoj koloniji se ovjerila ona

isprava, bojim se da u rukama imate bezvrijedan dokument.«

Joanna je razmišljala o djedovim zagonetnim bilješkama, te o jako velikoj mogućnosti da se

ključ onoga što je trebala doznati upravo nalazi u njima. Ali knjiga koju joj je Hugh darovao

Kodovi, šifre i zagonetke nije joj bila od pomoći. Koje god šifrirano pismo bilo na tim

papirima, pokazalo se da nije bilo općepoznato.

»Dopustite mi da pogledam što mogu učiniti za vas«, rekao je Frank i izvadio mali notes iz

džepa. »Kao što će vam bilo tko reći, volim rješavati misterije. Ako mi dopustite da objavim

kratak članak o ovome u svojim novinama, možda će ga netko pročitati i ...«

Joanna ga je promatrala dok je zapisivao, a nakon što je ugledala crtice i črčkarije, upitala ga

je: »Što je to što pišete, gosp. Downs?«

»To se zove stenografija. Zahtijevam od svih mojih uposlenika da je znaju.«

»Stenografija?«

»Da, ili brzopis, kao što ga neki ljudi nazivaju. To je način brzog zapisivanja korištenjem

simbola i skraćenica. Postoje razne vrste brzopisa; ovaj ovdje sustav je smislio čovjeka koji

se zove Pitman, još 1837. godine. Kao što možete vidjeti, jako je učinkovit. Pomoću njega

novinar može brzo zapisati priču u potpunosti. Martin Luther je zapisivao sve svoje

propovijedi u brzopisu, znate.«

»Smijem li?« rekla je Joanna, te joj je Frank pružio notes. Nacrtala je dobro poznate

simbole, simbole koje su zaobišli čak i jako detaljni opisi u Kodovima, šiframa i zagonetkama.

»Gosp. Downs, poznajete li možda ovo šifrirano pismo?«

Nakon što ga je pogledao, reče; »To nije šifrirano pismo, gđice Drury. To je samo druga

vrsta brzopisa. I izgleda mi malo i poznato, iako nisam siguran gdje sam ga već vidio.«

»Gosp. Downs«, rekla je Joanna, a uzbuđenje joj se osjetilo u glasu, »moj djed je ostavio

neke papire koji su napisani tim brzopisom. Vjerujem, ako ih uspijem prevesti, da ću onda

moći doznati gdje su moji djed i baka živjeli i gdje se nalazi zemlja koja im je prepisana.

Znate li možda kako bih mogla saznati koja je ovo vrsta brzopisa?«

Pompea

»Imam knjigu koja opisuje razne sustave brzopisa koju slobodno možete ponijeti kući,

gđice Drury. Također, preporučio bih vam da napišete pismo Društvu za brzopis iz

Londona, te im pošaljete uzorak.« Frank je vratio notes natrag u džep, te rekao; »Objavit ću

vašu priču u izdanju u ponedjeljak. Naravno, vaš identitet će ostati tajan. Samo ću napisati

da ako netko ima informacije o kako su se zvali?«

»John i Naomi Makepeace. Ovdje su bili od 1830. do 1834., na mjestu koje se zove Karra

Karra.«

Nakon što je Pauline primijetila da Adam ima pospan izraz lica, rekla je: »Zašto ne odemo

gore u tvoju sobu da malo odrijemaš?« Hugh je na to rekao: »Koja je to soba, Pauline?«

Nakon što je objasnila, Hugh je rekao: »Dječak neće ostati ovdje. Ide natrag na Merindu.«

»Ali ovo je puno bolje mjesto za njega, dragi.«

»Merinda je njegov dom i to je mjesto na kojem će živjeti.«

»Mislim da bismo trebali pustiti Adama da izabere gdje će živjeti.

»Nećemo pustiti dječaka da odluči. On ide natrag na Merindu.«

Pauline se graciozno nasmiješila. »U redu, dragi. Napokon, četiri mjeseca nije tako dugo. A

onda ću ja biti njegova majka.«

Dok su odlazili, Hugh je nosio zaspalo dijete, a sluga iza njih je nosio darove koje je Adam

dobio. Joanna je shvatila koliko je zapravo bila iscrpljena. Vizija slike na kori je i dalje visjela

nad njom, kao i briga za Adama, te strah od hladnog Paulinina manipuliranja. Uvidjela je da

joj je duša ispunjena osjećajem koji nikada ranije nije upoznala - s ljubomorom.

Pompea

8.POGLAVLJE

Adam je promatrao crtež koji je Sarah nacrtala, pticu u letu i zatim je pokušao riječima

opisati što vidi. Ali kad je skupio usne, riječi nisu htjele izaći. Rekao je »A« i odustao s

dubokim uzdahom.

Sarah mu je uputila dug pogled pun pažnje. »Zašto ne govoriš, mali dječače?« rekla je. »Koji

duh ti je obuzeo jezik?«

Pogledao ju je ispričavajući se očima, te je Sarah stavila svoje ruke preko njegovih ramena.

»U redu je«, rekla mu je.

Sjedili su na terasi, održavali jutarnje lekcije iz engleskog, što je bila Sarina ideja. Ali nije bilo

tako lako kao što je na početku mislila da će biti. Adamove poteškoće s govorom nisu bile

jednake njenima, koje su bile rezultat života u kršćanskoj misiji među Abori džinima koji

nisu znali engleski. Sarah je znala da će s vremenom govoriti pravilno poput Joanne, ali

Adamov problem, shvatila je za kratko vrijeme tijekom kojeg mu je pokušavala pomoći,

proizlazio je iz drugih, zagonetnih uzroka. Adam je ponovno pogledao u crtež i jako se

potrudio oblikovati riječi u ustima. Želio je udovoljiti Sari. Bila je ljubazna i nikada ga nije

grdila ako ne bi uspio nešto izgovoriti. Želio ih je izgovoriti; čak je i znao što je trebao reći.

Ali nije mogao natjerati svoja usta da rade. To je bilo baš poput onog puta kada...

Ali nije se htio prisjećati. Nešto se dogodilo i on je pokušao pričati, ali riječi nisu htjele izaći,

zbog toga su policajci u odorama izgubili strpljenje, te je Adam plakao, što je njih još više

razljutilo, a onda su ga odveli i samog ostavili na brodu.

Pokušao je ponovno. »Astavica«, izgovorio je. »Lastavica!« Pogledao je u Saru. »Lastavica«,

rekao je dok je pokazivao na crtež.

»Da,« rekla je, zagrlivši ga. »Jako dobro. Sada mi reci gdje lastavica ide...«

Odjednom, ukočila se.

Vani u dvorištu u prašini ležao je ovčar, mašući repom da otjera muhe. Bilo je malaksalo

prosinačko jutro, vruće i pospano, zemlja sva osušena pod žestokom vrućinom ljeta. Sarah

je pogledala prema nebu i poslala svoje misli prema gore, pokušavajući razaznati kakav je to

osjećaj koji je upravo iskusila. Okrenula je pogled prema poljima koja su se prostirala

daleko od Merinde prema istočnom obzoru. Pomislila je; nešto se događa.

»Sarah?« dozvao ju je Adam.

Pompea

Pogledala ga je; njegov glas je zvučao preglasno. Nešto nije bilo U redu, mogla je to osjetiti.

»Sarah«, dozvao ju je Adam povlačeći je za suknju.

Zatvorila je oči i tražila unutra.

Ovo joj se već događalo, iznenadna upozorenja javila bi joj se u glavi. Ranije u misiji, Stara

Deereeree, jedna od ženskih starješina, objasnila je da joj se to događa jer će jednog dana

biti poput svoje majke, koja je posjedovala Znanje.

Ali Sarino »znanje« ju je često frustriralo, bilo je nepotpuno; bilo je nejasno i neodređeno.

Stara Deereeree je objasnila da je tako jer je Sarina inicijacija prekinuta. Da su joj dopustili

da je ženske starješine provedu kroz cijelu inicijaciju, tada bi njeno Znanje bilo oštrije i

jasnije, kao što je bio slučaj kod njene majke. I sada, dok je sjedila u hladu na terasi,

promatrala čudnu svjetlost koja je okruživala dvorište i kuće, Sarah nije znala što je to što je

osjećala. Samo da je bilo jako važno. I da je bilo povezano s Joannom.

Sarah je razmišljala o prošloj noći, kako ju je odjednom probudio vrisak. Provirila je kroz

prozor i vidjela Joannu koja je sjedila na krevetu i drhtala. Sarah je ostala na mjestu,

promatravši je dok je hodala naprijed-natrag u tami kao da je pokušavala odagnati lošu

uspomenu.

Na Joanninu licu vidjela je strah, te se pitala je li možda imala noćnu moru i što je bilo u

njoj.

»Adame«, rekla je, ustavši se i pruživši mu ruku. »Idemo u šetnju.«

Dok su hodali prema stablima kraj rijeke, Sarah je pokušavala izmjeriti svoj strah. Je li to

bilo stvarno »znanje« ili samo njeno vlastito opažanje o Joanninim posjetima ruševinama?

Toliko je bilo toga što je Sarah htjela razumjeti. Kada bi samo mogla razgovarati sa Starom

Deereeree. Ali velečasni Simms je zabranio Sari da razgovara sa ženskim starješinama. Stara

Deereeree je sve znala. Ona bi znala reći Sari kako i zašto je Joanna bila drugačija od ostalih

bijelih žena. Sarah je već prve noći kada je Joanna došla na Merindu znala da je drugačija

kada ju je vidjela s knjigom koju je Joanna čitala svaku noć i katkad nešto zapisivala u nju.

Je li moguće da je Joanna bila čuvarica pjesama; da je njena majka bila čuvarica pjesama?

Sarah je znala da su se u knjizi, koju je Joanna nazivala dnevnikom, nalazile zapisane pjesme

Joannine majke. Joanna ih je čitala svaki dan i Sarah je vjerovala da to čini kako bi nastavila

majčino Sanjanje. Tako bi bilo i Sari da je završila inicijaciju pjevala bi majčino Sanjanje, te

bi mu dodala i vlastite pjesme, baš kao što je i Joanna dodavala vlastite pjesme u knjigu, da

Pompea

bi ih prenijela možda na svoje kćeri. Naravno, Sarah i Joanna nisu nikada pričale o tome.

Joanna nije nikada doista i rekla da je knjiga bila Sanjanje njene majke. Ali je Sarah znala.

Pitala se je li Joanna također naslijedila moći svoje majke. Čini se da je znala koje biljke

iscjeljuju, a koje su smrtonosne. Mogla je opipati nečiji gležanj i reći je li srce jako ili slabo.

Joanna je odvela Saru dolje na rijeku i pokazala joj biljke i cvijeće koje je raslo tamo i koje je

odbijalo bolesti. Zar to nije bila moć, pitala se Sarah, jako snažna moć?

Sarah je znala da je i njena vlastita majka imala posebne moći čuvarice pjesama, te je i ona

često osjećala da ih možda i ona ima. Ali do sada osjetila je samo njihovo šaputanje, kao da

se netko očeše o nju u mraku, te se pitala, budući da nije prošla inicijaciju, hoće li se njene

moći razviti do kraja. Trebale bi se pojaviti kad djevojčica dođe u doba da postane ženom, s

njenim prvim krvarenjem. Ali do sada nisu došle.

Kada su Sarah i Adam došli do stabala, usporili su korak.

»Sarah...«, započeo je Adam.

Ali Sarah je stavila prst na usne. »Šššš, moraš biti tiho.«

Izula je cipele koje joj je Joanna dala, a zatim se bosonoga šuljala prema šumi. Pronašla je

Joannu u blizini ruševina, sjedila je na zemlji ispod stabla eukaliptusa. Sarah je vidjela da

zapisuje nešto u majčinu knjigu. Sarah je stajala sasvim mirno i promatrala.

»Pretražila sam knjigu gosp. Downsa o brzopisu«, zapisala je Joanna, nesvjesna svog

promatrača, »i u njoj nije opisan nijedan sustav koji bi barem malo nalikovao sustavu koji je

moj djed rabio. Poslala sam pismo i Društvu za brzopis iz Londona. Kada bih možda

uspjela pronaći Patricka Lathropa, postojala bi mogućnost da on poznaje ovaj neobični

brzopis. Moram naći ključ djedovog života, a prema tome i majčinog. Sanjala sam užasan

san sinoć, o strašnoj slici na kori iz Lismorea. Probudila sam se u strahu i nisam mogla

ponovno zaspati. To je bio čudan san stajala sam u spilji; bila sam naga, a prema meni je

hodao gosp. Westbrook. Osjetila sam jaku žudnju za njim. Željela sam da me uzme u svoje

naručje. Ali onda se pojavila zmija ona sa slike na kori ogromna i čudovišna, i uvidjela sam

da će ubiti gosp. Westbrooka. Pokušala sam uzviknuti, da ga upozorim. Ali nisam imala

glasa. Pokušala sam potrčati prema njemu, ali nisam se mogla pomaknuti. Tada sam se

probudila, jako potresena i obuzeta jezom. Je li san bio predskazanje, poput onog da će

Estella ostati bez vjetra u plovidbi? Je li moja prisutnost ovdje na Merindi nekako prijetnja

gosp. Westbrooku? Kad bih samo mogla pronaći uzrok ovoj nevolji!«

Joanna je primila pisma i od drugih kolonija, s kartama i podacima iz državnih arhiva, ali na

Pompea

kartama, iako su bile jako detaljne, nije bilo mjesta koje se nazivalo Karra Karra, a u

državnim arhivima nisu postojali zapisi da su Makepeaceovi ikada živjeli u jednoj od

kolonija. Sada se Joanna nastojala usredotočiti na neuhvatljivog Patricka Lathropa, djedova

školskog kolegu iz Cambridgea.

Nastavila je pisati: »Gosp. Westbrook se ponudio da će kontaktirati gosp. Asquitha, koji

radi u Uredu za poslove s Aboridžinima u Melbourneu. Rekao je da je moguće da čovjek

koji je u tako bliskoj vezi s upravljanjem domorocima možda zna više o njima. Nadala sam

se da će mi Sarah biti izvor informacija o starosjediocima, ali ona je ostala suzdržljiva kada

je u pitanju bio njen narod. Ali jednu stvar sigurno znam: Sarah vidno postaje sve

uzbuđenija zbog mojih dolazaka ovdje do rijeke. Mislim da možda ne voli da dođem ovdje

na ovo mjesto kraj ruševina. I dalje mogu osjetiti kako me špijunira iz daljine. Prošlu noć,

nakon što sam se probudila iz noćne more, osjetila sam kako me promatra kroz prozor.

Željela sam razgovarati s njom o mom snu, pitati je o značenju zmije, spilje. Ali, tada bih joj

morala opisati i preostali dio sna, o mojoj žudnji za Hughom Westbrookom.«

Joanna je podignula glavu i pogledala prema stablima, te je mogla vidjeti, između skupina

naherenih stabala sa sivim, crvenim i ružičastim prugama, prostrane ravnice Merinde, sada

požutjele ispod plamtećeg sunca. Pretraživala je očima svaki brijeg i udolinu na tom

travnatom moru, te uočavala točke u krajoliku koje su oblikovali eukaliptusi uz osamljenu

rijeku Murray, stada ovaca koje su pasle, povremene jahače na konjima, te se pitala je li

Hugh Westbrook negdje tamo. Noćna mora se ponovno vratila, jača i intenzivnija

ispunjena strahom i tjelesnom žudnjom.

Joannu je zabrinjavala činjenica što je njena žudnja za Hughom neprestano jačala. Bol je

nikada nije napustila, bila je poput sveproždiruće gladi koja se javlja u svakom dijelu njenog

tijela u njenom srcu, prstima, bedrima potreba da ga dodirne, da ga osjeti. Prisjećala se

kako joj je bio privlačan kada su se prvi put sreli na molu, prije dva mjeseca. Sada joj je

upadalo u oči kako je otada postao još zgodniji; uhvatila bi samu sebe kako proučava

njegovo lice, liniju njegove čeljusti, ravnoću njegovog nosa, te tada osjetila kako se njena

strast produbljuje.

Dovodi li ga ona u opasnost svojim prisustvom na Merindi ? pitala se. Je Ii sinoćnji san bio

upozorenje da će se nešto loše dogoditi? Treba li otići ? Čula je da Ezekiel hoda uokolo i

svima govori kako je ona donijela lošu sreću na Merindu, da je zbog toga nekolicina

aboridžinskih radnika napustila farmu. Joanna je samo pristala na dolazak kako bi pomogla

Adamu; nije željela biti uzrok problemima. Prisjetila se mračnog izraza lica na Hughu kada

Pompea

ga je Bill Lowell izvijestio da su farmu napustila još dva Aboridžina. Hugh joj o tome nije

ništa rekao, ali kada je razmišljala o Adamovoj zabavi na Lismoreu, kada je vidjela kako se

Hugh i Ezekiel prepiru na rubu vrta, pitala se je li ona doista donosi Merindi lošu sreću?

Ali gdje bi mogla otići?

Pomislila je na dr. Davida Ramseyja, koji joj je rekao; »Imao sam priliku surađivati sa

sestrama iz škole Nightingale, gđice Drury. I one doista podižu sestrinstvo na razinu jako

poštovanog zanimanja. Meni bi kao liječniku bilo na cast da imam takvu ženu kao svoju

partnericu. Te sam razmišljao, gđice Drury, da bismo vi i ja bili odličan tim, vi s vašim

znanjem o prirodnim pripravcima i ja sa znanjem o medicini.«

Odjednom, iznad glave, začula je smijanje kukabure i preplašila se. Joanna je podignula

pogled i ugledala oštro oko kako sijeva prema njoj.

Ponovno je razmišljala o Hughu, kako se pojavio jučer ujahavši u dvorište. Pitala se kako bi

bilo da se uda za takvog čovjeka, da zna, kada bi navečer dolazio kući, da dolazi samo njoj.

Čula je buku, te se okrenula. Zadržala je dah i osluškivala, očima pretražujući čistinu. Samo

je mogla vidjeti debla starih eukaliptusa, njihovu bijelosivu koru u sjeni, te aboridžinske

ruševine obrasle mahovinom. Imala je jak osjećaj da je netko promatra.

Činilo se kao da se na proplanak spustila nezemaljska mirnoća. Čak je i grgljajuća voda u

potoku utihnula. Iznad njene glave su u krošnjama lepršali kakadui ružičasti poput lososa,

ali Joanna ih nije čula. Bila je svjesna jedino zlaćanih zraka koje su oblikovale točke po

zemlji prekrivenoj lišćem i udaranja svog srca.

»Tko je tamo?« viknula je.

Nitko se nije odazvao.

»Saro?« glasnije je viknula. »Adame?«

Nema odgovora.

Joanna se pomaknula nekoliko koraka naprijed. Nikoga nije vidjela, ali ipak je osjetila da je

netko tamo.

»Tko si ti?« rekla je. »Molim te.«

Tada je do nje doprlo komešanje iza stabala, nakon čega je čula čudne korake.

Joanna se namrštila. Nije joj se učinio kao ljudsko koračanje.

Nastavila je naprijed među stablima, oprezna, osluškujući. Zastala je i pogledala ispred sebe,

Pompea

ali mogla je jedino vidjeti valovite ravnice Merinde, ocean žute, ljetne trave kako se prostire

sve do planina. Pogledala je nadesno, prema domaćinstvu i kućama, a zatim nalijevo, gdje je

ugledala...

Joanna je uhvatila zrak i zurila. »Zdravo«, rekla je.

Dva velika smeđa oka, uokvirena gustim trepavicama, trepćući su je gledala.

»Zdravo«, rekla je ponovno Joanna, paralizirana. Nikada ranije nije stajala tako blizu

klokana.

To je bila velika, plavosiva ženka, visoka gotovo poput Joanne, i stajala je udaljena samo

nekoliko metara, odmarajući se na repu i stražnjim nogama, s rukama prekriženima preko

prsiju. Preko ruba njenog tobolca virio je mali klokan, kojeg su, čula je Joanna, nazivali

»joey«.

Stajale su nepomično, zurile jedna u drugu. Joanna se bojala pomaknuti u strahu da otjera

životinju. Bila je začarana njenom blizinom, što u detalje vidi nježne boje, mekoću njenog

krzna, trzajuće brkove. Pogledala je mladunče. Bio je velik i činilo se da jedva staje u majčin

tobolac. Fascinirano je promatrala kako se tobolac pomiče od njegovih pokreta, kao da ga

hvataju grčevi, te se sprema izaći van.

»Kako si samo dražestan,« rekla je Joanna.

Ženka klokana je trepnula, zatim se okrenula, sporo se spustila na prednje šape i

odskakutala prema jezeru. Opčarana, Joanna ju je slijedila.

Ženka se oprezno približavala potoku, njene ogromne noge su skakale gore-dolje, noseći

nju i njen teret. Kada se približila rubu vode zastala je. Joanna je hodala oko nje, pazeći da

bude na velikoj udaljenosti, te promatrala dok je ženka klokana radila jako čudnu stvar.

Sagnula se prema zemlji, kao da će pasti, a zatim je posegnula prema mladuncu. Tobolac

kao da je iznenada popustio i mali klokan je posrćući izašao iz nje.

Joanna je nepomično stajala i promatrala mladunca dok je teturao uokolo na nesigurnim

nogama. Ženka se zaštitnički nadvila nad njim, prateći svaki njegov pokret. Sagnuo se,

pokušavajući gristi močvarnu travu, a zatim se prevrnuo. Ponovno je ustao, ali kao da nije

znao kako će uskladiti pozamašan rep s nogama. Mladunac je pogledao u Joannu, ali je

ostao jako miran.

Joanna se nasmiješila. Ubrala je pregršt sočne trave i pružila mu je. Napravila je jedan korak

prema mladuncu, a zatim još jedan. Prišla mu je dovoljno blizu da ga je mogla dodirnuti.

Pompea

Ispustila je travu i povukla se natrag. Mladunac ju je prvo gledao, a zatim počeo grickati.

Naposljetku, ženka se oglasila nizom nježnim kliktavih zvukova, i mladunac se vratio

prema njoj. Polizala je njegovo krzno i počešala ga između ušiju, a zatim mu pomogla da se

vrati natrag u tobolac. Zatim je klokan pao na prednje šape i odskakutao dalje među

stablima.

Joanna ih je promatrala dok su odlazili, nesvjesna da je druge oči, sakrivene među drvećem,

netremice promatraju.

Sarah, širom otvorenih očiju i drhteći, držeći još uvijek Adamovu ruku, polako se udaljila.

Kada je Joanna ugledala Hugha u dvorištu, dok je osedlavao konja, spustila se niz stepenice

terase.

»Odlazim u Melbourne, gđice Drury«, rekao je on dok je vezivao bisage na konja. »Vratit ću

se za dva tjedna, na vrijeme za Božić. Treba li vam nešto iz grada?«

Oklijevala je. Pitala se treba li s njim razgovarati o odlasku s Merinde. Sinoćnji san ju je i

dalje mučio, izazivao strah u njoj da bi moglo biti predskazanje. Ali je samo odgovorila:

»Ne, hvala. Ne mogu se ničega sjetiti.«

»Navratit ću u gradu u tamošnju knjižnicu i vidjeti što mogu pronaći. Također, posjetit ću i

pravnu firmu s kojom sam ranije surađivao. Raspitat ću se kod njih o vašoj vlasničkoj

ispravi. Gđice Drury, hoćete li moći ostati ovdje, sasvim sami?«

»Teško da sam sasvim sama, gosp. Westbrook. Imam Adama i Saru, te gosp. Lowella.«

Pogledala je uokolo. »Bille, jeste li vidjeli Saru?«

»Nisam od jutros, gospođice.«

Joanna se namrštila: »Nikada ranije nije izbivala ovako dugo. Pitam se gdje je otišla?«

Adam je dotrčao prema njima niz stepenice terase. »Joey! Vidio malog klokana!«

Hugh ga je uhvatio i bacio ga u zrak. »Kakva je to priča o malom klokanu?« upitao je Hugh.

»Jutros smo dolje kod rijeke vidjeli mladunče klokana«, rekla je Joanna.

Pogledao ju je. »Sasvim samo?«

»Oh ne, s majkom.«

»Nadam se da se niste previše približili.«

»Zapravo, jako blizu. Dala sam mladuncu malo trave da jede.«

Pompea

Zurio je u nju. »Gđice Drury, mogli ste poginuti. Je li vas majka vidjela?«

»Oh, da. I učinila je zanimljivu stvar. Pustila je mladunca da izađe iz tobolca, a zatim ga je

ponovno vratila unutra, iako mi se učinio prevelikim.«

Hugh je razmijenio poglede s Lowellom. »Vidjeli ste rođenje mladunca?«

»Oh, pa nije se tek okotio, bio je sasvim odrastao.«

»Gđice Drury, klokani se rađaju dva puta. Prvi put je isti kao i kod drugih životinja, ali

mladunac tada ostane u tobolcu oko osam mjeseci i siše mlijeko. Kada majka odluči da je

spreman, pusti ga iz tobolca i pomogne mu da izađe na svijet drugi put. Vi ste bili

svjedokinjom drugog rođenja.«

»Zar jesam?« rekla je.

»I ja sam ga vidio!« rekao je Adam.

Bill se počešao po glavi i zatim rekao: »Mislim da nisam nikada upoznao nekoga tko je to

vidio. A poznajem dosta ljudi koji su svjedočili bizarnim prizorima.«

Hugh se namrštio i završavao vezivanje bisaga na konja. »Ne želim da ponovno činite takve

nepodopštine, gđice Drury. Kada se klokan osjeća ugroženim, napast će. Posebno majka s

mladuncem. Njihove stražnje noge mogu biti smrtonosne.«

Pogledao ju je; izašla je vani bez šešira. Nasmiješio se i rekao: »Samo mi obećajte da ćete

biti pažljiviji.«

Povukla se i gledala dok je odlazio na konju.

Bill Lowell je skinuo šešir s glave, obrisao njegovu unutrašnjost rupčićem i vrativši ga

ponovno na glavu rekao: »Pa, boljem da odem do konjušnice, upravo će se jedna kobila

oždrijebiti. Ako me trebate...«

»Ždrijebe!« uzviknuo je Adam. »Želim vidjeti!«

»Ne znam...«, započela je govoriti Joanna.

»Sve u redu, gđice Drury, pustite ga da dođe gledati. Hajdemo onda, Adame. Želite li i vi

doći, gđice Drury?«

»Da, naravno. Dopustite samo da odem po šešir.«

Natrag u kolibi, Joanna je zastala. Kako ju je Hugh gledao dok mu je pričala o klokanu...

Najednom su se otvorena vrata ispunila nečijom sjenom, te se Joanna okrenula. »Saro!«

Pompea

rekla je. »Gdje si bila?«

»Dođite«, rekla joj je djevojčica, uzevši Joanninu ruku. »Dođite sa mnom.«

»Što je bilo?«

Dok su prolazile kraj konjušnice, Joanna je doviknula Billu da će se vratiti za nekoliko

minuta.

Nakon što su ona i Sarah pristigle do aboridžinskih ruševina kraj rijeke, Sarah je sjela na

zemlju i gestom pokazala Joanni da učini isto.

»Vidjela sam vas«, rekla je Sarah nakon jednog trenutka. »Vidjela sam vas s klokanom i

mladuncem.«

»Da, znam«, rekla je Joanna. »Adam mi je rekao. Saro, zašto si me dovela ovdje?«

»Moram vam nešto reći«, rekla je djevojčica. »Bijelac nije nikada vidio rađanje klokana. Duh

klokana nikada nije dopustio bijelcu da vidi. Samo ljudima koji imaju totem klokana. Ovo

mjesto je sveto za Sanjanje klokana.«

Joanna je pogledala prema veličanstvenim crvenim eukaliptusima, bisernoj površini jezera.

Osjetila je kako se njena okolina mijenja. Nešto se dogodilo - događalo se.

»Vi dolazite ovdje, na ovo zabranjeno mjesto, puno dana«, rekla je Sarah, »ali niste umrli.

Vidjeli ste rađanje joeya, a niste umrli. Hodate ovim mjestom, a klokan nije ljut. Imate

veliku moć, veliku snagu. Vi pripadate klanu klokana.«

Joanna je zurila u djevojčicu. »Ali ja nisam Aboridžinica, Sarah. Kako ja mogu pripadati

klanu klokana?«

»Duh klokana mi je došao u san, rekao mi da vi imate Sanjanje klokana. Rekao mi da vama

kažem o vašem Sanjanju. Morate znati svoje Sanjanje.«

Joanna je pogledala u djevojčicu. »Ali, ja nisam rođena u Australiji«, rekla je.

Sarah je zatvorila oči, izgledala je kao da se obraća svom unutarnjem biću. Zatim je rekla;

»Svi ljudi imaju toteme. I bijelci također. Klokan vama daje svoj znak. Vidjeli ste rađanje

mladunca. Vi ste posebni za Sanjanje klokana.«

Sarah je otvorila oči, a zatim rekla: »Znate li... gdje je vaš put pjesme?«

»Moj put pjesme? Ne znam. Mislim da ja i nemam put pjesme.«

Sarah je na to rekla: »Svi imaju put pjesme. Gdje se nalazi put pjesme vaše majke?«

Pompea

»Ne znam«, odgovorila je Joanna. »Negdje ovdje u Australiji? Zašto to želiš znati?«

»Zato jer vi slijedite put pjesme. To vas je i dovelo ovdje.«

»Ja nisam čak ni sigurna što je to put pjesme, Saro. Kako ga mogu slijediti? Pojasni mi što

su putovi pjesme.«

Sarah joj je objasnila riječima: »Ovo mjesto pripada Sanjanju klokana. Put pjesme klokana

ide preko Merinde od onog mjesta...« Pokazala je prstom prema sjeveru. »Izdaleka. U

Sanjanju, pretkinja klokana putovala je iz daleke udaljenosti kako bi došla ovdje, zatim

nastavlja svoj put, te umire negdje tamo.« Pokazala je prema jugu. »Tako se može opisati

put pjesme. To je linija duhova, linija vremena. To je linija sada-i-jučer.«

Joanna je zurila u djevojčicu. »Saro, kako ti znaš da ovuda ide put pjesme klokana? Ja ništa

ne vidim.«

»Pogledajte«, rekla je Sarah pokazujući prstom prema travnatom brdašcu gore uzvodno.

»Tamo je spavala pretkinja klokana. Vidite li njene velike stražnje noge, dugi rep, njenu

malu glavu?«

Joanna je škiljila očima. Ispočetka nije mogla ništa vidjeti, ali onda je pomislila kako može

razaznati obris klokana na brdu ili je barem tako mislila.

Odjednom, djevojčica je počela pjevušiti.

Joanna je upitala: »Što to radiš?«

»Pjevam. Pjevat ćemo o Sanjanju klokana.«

»Ne razumijem.«

Sarah je štapićem crtala po prašini linije, krugove i točke. Zatim je rekla: »Ovo je put

pjesme pretkinje klokana. Ona dolazi odavde, je li vidite? I onda ide ovdje. Vidite li?«

Ali Joanna je mogla vidjeti samo linije i krugove i točke.

Djevojčin glas izgovarao je čarobne riječi; nad šumom se spustila teška popodnevna

vrućina. Joanna je započela osjećati kako se oslobađa vlastitog tijela; stabla i rijeka su postali

poput iluzije. Nad njom se nadvilo nešto poput sna. Sarah kao da je nekako ostarjela pred

njom. Pjevala je riječi koje Joanna nije razumjela, ritmom koji ju je nadvladao; osjetila ga je

u venama, vidjela ga je iza očiju, stare riječi, starije od vremena, izgovaraju, pričaju, pjevaju

o prošlosti.

Joanna je zatvorila oči. Osjetila je kako je vruća, teška. Kao da se preselila u san.

Pompea

Odjednom, pred očima je vidjela krvavo crvene planine i vatru koja se uzdiže sa zemlje, te

ptice kako lete u ogromnim jatima, ljudske siluete, visoke i jake na nebu, kako skaču preko

ogoljenog krajolika, koplja se uzdižu u zrak, ruke mašu prema dolje u pradavnoj kadenci. A

zatim: ogromna stvorenja, gaze u gracioznim skokovima preko prizora, s velikim stražnjim

udovima i malim glavama bezbrojna masa klokana prelazila je preko zemlje, čineći obzor

crnim, pokrivajući i prelazeći ravne crvene ravnice. I likovi ljudi koji slijede, promatraju u

strahopoštovanju.

Poslijepodnevno sunce udaralo je kroz krošnje; u zraku se čulo zujanje i brujanje muha i

komaraca. Joanna je pokušavala zadržati bistru glavu. Kako mogu vidjeti ove slike? pitala

se. A zatim se prisjećala odlomka iz majčinog dnevnika, još jednog zamršenog sjećanja u

snu; »Sinoć sam sanjala klokane, u velikim krdima koja prelaze preko crvenih ravnica.

Tamo je ponovno i crvena planina, ona koja mi se javlja u drugim snovima. I vidim na

crvenom suncu tamne obrise ljudskih likova. Jesam li možda jednom bila svjedokom takvoj

fantastičnoj sceni?«

Nakon što je Sarah završila s pjevanjem, Joanna je rekla: »Što mi možeš reći o Duginoj

zmiji?«

Sarah je odgovorila: »Dugina zmija je jako snažna pripada ženskim tajnama, ženskom

Sanjanju.«

»Imaju li žene drugačije Sanjanje?«

»Da«, rekla je Sarah. »Žene imaju vlastite putove pjesama koji su snažniji nego kod

muškaraca, jer mi u sebi nosimo život. Mogu vam ovo ispričati, Joanna, jer ste žena.

Dječaci moraju proći mnoga iskušenja prije nego postanu muškarci. Pate od ozljeda i

krvarenja. Ali djevojčice ne trebaju, jer je život već u njima. One same postaju žene.«

Zastala je, zatim pogledala u Joannu i rekla: »Moja majka je bila čuvarica pjesama. Čuvala je

ženske tajne, mitove i običaje, te je pjevala ženske obrede. Da bijeli ljudi nisu došli, i ja bih

također postala čuvaricom pjesama.«

»Jesi li i ti pripadnica klana klokana?«

»Ne«, odgovorila je Sarah. »Moj predak je tuljan, stoga ja posjedujem Sanjanje tuljana, koje

je jako daleko. Jednog dana ću slijediti svoj put pjesme. Hodat ću tragovima predaka i

pronaći svoje Sanjanje.«

»Kažeš da je tvoj predak bio tuljan«, reče Joanna. »Je li to znači da vučeš porijeklo od

tuljana?«

Pompea

Sarah se nasmiješila, te rekla: »U Vrijeme sanjanja, prvi tuljani preci izašli su iz južnih voda.

Majka je pjesmom dala sebi život, a zatim je pjesmom dozvala otoke i stijene u život. Svoju

djecu je naučila pjesmi tuljana. Pjesma se prenosila, s generacije na generaciju. Ista pjesma,

kroz vrijeme, došla je i do mene.«

»Ali«, upitala je Joanna, »zašto ti sada nisi tuljan?«

»Jer smo se promijenili. Izašli smo na kopno i polako se pretvorili u ljude. Ali moje Sanjanje

je i dalje tuljanove, iako sam ja čovjek. Poznajete li Ezekiela, starog tragača? On ima

Sanjanje emua. I Stara Deereeree u misiji, ona ima sanjanje kakadua. Mi smo potekli od

ovih predaka, te Ezekiel neće nikada jesti emua ili nositi njegovo perje. Stara Deereeree

neće nikada jesti kakadua. I ja neću nikada ubiti tuljana, jesti njegovo meso ili nositi njegovo

krzno.«

Joanna se jako zamislila. »Žao mi je«, rekla je, »ali i dalje ne razumijem što je to Sanjanje«.

»Sanjanje«, rekla je Sarah, »nas povezuje s majkama koje su živjele prije nas, te s kćerima

koje se tek trebaju roditi. Moja majka mi je pjevala svoje Sanjanje, baš kao što je njoj njena

majka, i tako unatrag do vremena kada su preci pjevali prve pjesme. Ja ću svojim kćerima

pjevati vlastito Sanjanje, te će one stoga biti povezane preko mene sa svim svojim

prethodnim majkama, i tako unatrag sve do Sanjanja tuljana.«

Joanna je zatim rekla: »Moj narod ne radi na takav način. Moja majka mi nikada nije pjevala

svoje Sanjanje.«

Sarah se nasmiješila. »Ali ona jest. Imate majčino Sanjanje. Nalazi se u onoj knjizi u koju

zapisujete.«

»Misliš na njen dnevnik?«

»Da, to je njen put pjesme. I vi pišete svoje pjesme unutra. Vi nastavljate njeno Sanjanje.

Morate to pripremiti za vlastitu kćer.«

Joanna je bila zaprepaštena. Kada joj je Hugh objasnio putove pjesama, zamislila je da su

oni materijalne prirode, poput cesta urezanih kroz šume i označenih signalnim stupovima.

Ali počela je shvaćati da su oni puno više da bi mogli biti jednostavni poput dnevnika ili

pisama koje međusobno razmjenjuju majka i kći. Putovi pjesama su se odnosili na

prenošenje duhovnosti, mudrosti i osjećaja, poput veza između duša. Lady Emily je ranije

zapisala u dnevniku: »Kada pišem o svojoj majci, osjećam kao da je tu sa mnom, još živa,

iako je se uopće ne sjećam.« I Joanna je započela, prvi put, shvaćati značenje »pjevanjem

oživjeti«.

Pompea

»Gdje je tvoja majka sada?« upitala je Saru.

»Pobjegla je iz misije i otišla svom klanu. Ali čuvar pjesama je rekao da je ona bijelom

čovjeku otkrila naše tajne, stoga joj je on opjevao lošu magiju.«

Joanna je zurila u nju. »Misliš li na otrovnu pjesmu?«

»Da.«

»I... je li ona umrla?«

»Ne znam. Možda će se vratiti. Čuvarice pjesama se vrate.«

»Saro«, rekla je Joanna polako, »moja majka je govorila o otrovu. Pitam se da ona možda

nije preminula zbog otrovne pjesme. Ali onda je morala biti opjevana njena majka, mislim

ne ona već moja baka.«

Sarah je rekla: »Bakin duh je jako snažan.«

»Kada me promatraš, Saro«, rekla je Joanna, »vidiš Ii lošu sreću oko mene? Vidiš li otrovnu

pjesmu?«

»Čekajte«, rekla je Sarah iznenada, podignuvši ruku. Pogledala je uokolo, a zatim se

polagano podignula na noge. Joanna je također ustala, te je ugledala Ezekiela kako dolazi

hodajući između stabala. Nosio je bumerang, sličan onima koje je Joanna vidjela na

zidovima u radnoj sobi na Lismoreu. Prišao je Sari i tiho rekao: »Tabu.«

Zatim se okrene prema Joanni i reče: »Odlazi. Ovo mjesto nije za tebe. Ti čula zabranjene

stvari. Ti nosiš lošu magiju.«

Sarah je zatim rekla: »Ne, Stari Oče, nije tabu«, a u starčevim očima zaiskri iznenađenje.

»Govoriš o zabranjenim stvarima, dijete«, rekao joj je.

Joanna je mogla vidjeti da se Sarah tresla; a u njenim očima je istovremeno mogla nazrijeti

strah i prkos. Također je mogla vidjeti iz načina na koji je Ezekiel gledao u Saru da on nije

naviknut da mu se prkosi.

»Doći će loše stvari sada«, rekao je, i iako Ezekiel nije podignuo svoj glas i njegovo lice je i

dalje bilo poput maske, Joanna je osjetila njegov bijes i njegov osobni, posebni strah.

Joanna je pomislila kako je više strašan zbog svoje šutljivosti.

Još je na trenutak gledao u Saru i Joannu, a zatim je nastavio prema šumi.

Pompea

9. POGLAVLJE

Božić! pomislila je Pauline. Vrijeme za poklone i božićne pjesme, za prijatelje i imelu,

začinjeno vino. Vrijeme, pomislila je dok se smiješila vlastitom odrazu u zrcalu, za

zavođenje.

Ponovno je pogledala na sat iznad kamina u spavaćoj sobi. Bilo je osam i trideset, a Hugh

joj je rekao, prije odlaska u Melbourne prije dva tjedna, da će doći po nju u devet sati

navečer da zajedno idu na božićni bal na Strathfieldu. Primila je telegram od njega prije tri

dana, kada je krenuo na Merindu. Sada je sigurno na Merindi, sprema se za izlazak.

Kao što se i Pauline spremala za izlazak.

Nije se mogla prestati smiješiti samoj sebi u zrcalu. Hughu će prirediti iznenađenje. On još

nije znao, ali Pauline je odlučila da će večeras, a ne za tri mjeseca od sada, biti njihova prva

bračna noć.

Bila je odjevena u svileni ogrtač boje breskve koji je bio dio njene bračne opreme. Njena

haljina za bal još je uvijek bila položena na krevet, a podmetač i podsuknje su visjele u

garderobi.

Plan da zavede Hugha joj je sinuo tog jutra, kada se probudila u zagušljivoj prosinačkoj

vrućini. Ležala je u krevetu, pokrivena u moru mirišljavih satenskih plahti, ponovno

proživljavajući erotski san koji je upravo sanjala o Hughu. Boljelo ju je od žudnje, želje da je

sada s njom u krevetu, pitajući se kako će čekati još tri mjeseca do njihove prve bračne

noći. I upravo tada joj je ideja sinula pred očima. Odgovor je bio jednostavan: ona neće

čekati toliko.

Ali u njenom razmišljanju postojala je i manje strastvena, pragmatična strana. Pauline je

shvatila da joj je Joanna Drury bila stvarna prijetnja. Nije mogla prestati razmišljati o tome

kako je Joanna izgledala na vrtnoj zabavi. Oni jaglaci u njenoj kosi! Kako neskrivena varka!

razmišljala je Pauline. Ali jasan znak da gđica Drury želi Hugha. Pauline je tada odlučila da

će protiv nje započeti pravu kampanju. Nakon večeras, nakon njenog zavođenja Hugha,

Paulinina pobjeda će biti zajamčena.

Bilo je vruće, zrak otežao od isparavanja gardenija i mimoza. Pauline je na goloj koži

osjećala dodir satena. Rukom je prešla preko svog bedra i razmišljala o smišljenom planu.

Svim slugama je dala slobodnu večer, osim Elsie, njenoj osobnoj služavki, koja je također

bila uključena u urotu. Kada Hugh stigne, Elsie će ga dovesti gore na kat. On će očekivati

Pompea

Pauline u haljini, spremnu za odlazak na bal. Umjesto toga, pronaći će je ovakvu, izazovno

odjevenu, spremnu za njegov zagrljaj. Bit će savršeno. On joj neće moći odoljeti; a nakon

toga, Hugh će zauvijek biti njen.

Kada je začula kucanje na vratima, Pauline se ukočila. Ponovno je pogledala na sat, Hugh je

uranio.

Ali to je bio Frank, obučen u večernje odijelo. »Samo sam ti došao poželjeti laku noć. Idem

u Finnegan's.«

»Ne ideš na bal?«

»Imam druge planove. U Finnegan’su se održava privatna zabava. Samo mi neženje«, rekao

je pritom namignuvši.

Pauline je znala što njen brat smjera. Vidjela je dijamantnu narukvicu koju je tajno kupio i

zamotao u zlatni papir. »Zvuči kao jako dosadan način da provedeš Badnjak«, rekla je

zadirkujući ga.

Frank je odgovorio: »Nikada ne znaš«, misleći na privatnu sobu koju je rezervirao u

prenoćištu Fox and Hounds. Njegov plan bio je pričekati diskretan trenutak kada će Ivy

Dearborn dati njen božićni dar. A kada ga ona ugleda, neće moći odbiti njegov poziv za

zajedničku kasnu večeru.

Pogledao je u Pauline. »Mislio sam da očekuješ Hugha svaki čas. Zašto nisi odjevena?«

»Bit ćeš ovdje sutra na božićnoj večeri, zar ne?« rekla je, ignorirajući njegovo pitanje.

»Sigurno će i Finnegan htjeti provesti božić sa svojom obitelji.«

»Bit ču ovdje«, odgovorio je Frank dok je išao prema prozoru i pogledao van. Staklo,

uvezeno iz Engleske, bilo je staro i razbijalo je vruću mjesečinu na tisuće prizama. Pitao se

što će gđica Dearborn raditi za božićnu večeru. Gdje su konobarice išle u takvoj prigodi?

»Što znate o njoj?« pitao je Frank Finnegana prije nekoliko dana. »Odakle je došla?«

»Ne znam«, odgovorio je Finnegan. »Jednog dana se samo pojavila i rekla da joj je potreban

posao. Sada, svaka žena može raditi za šankom, Frank. I vidio sam da nije neka ljepotica, a

moje mušterije vole gledati. Ali, ona mi je pokazala par crteža koje je načinila, te sam ja u

tome vidio njen potencijal. Sada mi je drago što sam je zaposlio. Vesela je i marljiva, nije

bila bolesna niti jedan dan u ova četiri mjeseca, a nije tip žene koji će moj lokal dovesti na

loš glas nije poput Sal iz Facey'sa, sa svojim 15-minutnim krevetom u stražnjoj sobi.«

Ovaj su razgovor vodili na dan kada je Frank otišao u pub i šokirao se kada je vidio Ivy

Pompea

crvenih i natečenih očiju, kao da je plakala. Još se više iznenadio kada je shvatio koliki ga

bijes obuzimao protiv nekoga ili nečega što je uzrokovalo njenu bol, te bijes, također, jer

joj ne može pomoći.

Dok je pretraživao pogledom vrtove Lismorea okupane u prosinačkoj mjesečini, Frank je

shvatio da osjeća tugu, osjećaj koji je rijetko kad iskusio.

»Što je bilo, Frank?« upitala je Pauline. Čuo je šuštanje satena, a zatim je osjetio njenu ruku

na svom ramenu. »Nešto te muči. Je li u pitanju ekspedicija?«

To je bio samo dio svega. Frank je jučer primio vijesti od spasilačke ekipe koja je odaslana

u potragu za ekspedicijom koja je sa sobom vukla brod u Never Never. Pronašli su sve

članove ekspedicije mrtve, osim jednog čovjeka, koji je po svemu sudeći pobjegao.

Navodno su nad njima Aboridžini izvršili masakr, te se Frank osjećao odgovornim.

Ekspedicija je bila njegova ideja, on ju je financirao. Sada se osobno zakleo da će se

pobrinuti za udovice i obitelji poginulih ljudi.

»Poslat ćeš drugu ekspediciju, Frank«, rekla je Pauline, »i sljedeći put će biti uspješni.

Pronaći će more u unutrašnjosti, te će ga nazvati po tebi«.

»Ne s Aboridžinima tamo, tako nećemo.«

»Zašto su ih crnci ubili?«

»Navodno su hodali po svetom mjestu ili slično.«

»To će sve završiti. Takvi incidenti su sve rjeđi i rjeđi. Jednog dana uskoro, cijeli kontinent

će biti siguran za bijelce.«

»Da«, rekao je Frank. »Ali pod koju cijenu?«

Pauline je pogledala u brata. »Frank«, rekla je, »čudnog si raspoloženja. Sto je bilo? Nije

samo ekspedicija što te muči, zar ne?«

Zašto nije mogao ništa postići kod gđice Dearborn? I zašto mu je bilo stalo? Razmjenjivali

su riječi preko šanka, ona se smijala njegovim šalama. I katkad, kada bi uzimao čašu iz njene

ruke, njihovi prsti bi se dotaknuli. Zašto je nije mogao izbaciti iz misli ? Zašto se nije

mogao vratiti u Melbourne, gdje bi upravo sada trebao biti i brinuti se o svojim novinama?

Frank je u svoje vrijeme imao dosta žena, te se nije zavaravao, znao je da su bile privučene

njegovim novcem, a ne samo njime. Ali gđicu Dearborn nije privlačilo ni jedno ni drugo.

Je li negdje postojao muž? Je li ona bila odbjegla supruga? Je li joj Dearborn uopće bilo

pravo ime? Ponovno se prisjetio njenog uplakanog lica, kako se nasmiješila pokušavajući

Pompea

sakriti bol o kojoj je on mogao samo nagađati. Sama pomisao da ju je netko od mušterija

jedan od njegovih prijatelja nekako uvrijedio, razbjesnjela ga je. Što je netko učinio ili rekao

da je zbog toga plakala?

Odjednom mu je u misli došla dijamantna narukvica koju je držao u džepu. Kada ju je

kupio, mislio je kako je lijepa, kako će laskati Ivy. Ali sada se činila prevelikim poklonom,

nakićenim, te očitim predznakom njegove namjere da će je ona shvatiti kao uvredu. Što je

pobogu mislio! Nije joj mogao pokloniti takvo nešto iz vedra neba.

»Pauline«, rekao je, okrenuvši se. »Što žene žele?«

Njene obrve su se podignule. »Pretpostavljam, istu stvar kao i muškarci. Sreću, uspjeh...«

»Ne«, rekao je, prošetavši dalje od nje. Vrijeme za odlazak u Finnegans se približilo, a on

odjednom više nije osjećao da može ponuditi gđici Dearborn nešto što bi ona prihvatila.

»Mislim, pretpostavimo da si ti žena koja nema ništa. Što bi htjela primiti kao dar?«

»Da nemam ništa?« rekla je. »Tada bih htjela sve!« Kada je vidjela da se namrštio, rekla mu

je nježnijim glasom: »Žene zapravo ne žele stvari, Frank. Ako je ženi stalo do tebe, tada će

onda htjeti samo tebe.«

Ali on je Ivy nudio sebe već tri mjeseca, te ga je do sada neprestano odbijala.

Pauline nije znala mnogo o posljednjem zanimanju svog brata, ali je započinjala shvaćati da

je to bilo mnogo više od njegovog uobičajenog prolaznog flerta. Bilo joj je žao vidjeti ga

tako nesretnog kada je ona bila tako sretna s Hughom. »Što znaš o njoj?« upitala je.

»Ona je konobarica.«

»Onda joj daruj jedinu stvar koju ne dobiva od drugih muškaraca.«

»Što je to?«

»Poštovanje.«

Frank je netremice gledao u sestru. Razmišljao je o dijamantnoj narukvici i privatnoj sobi

koju je rezervirao u prenoćištu Fox and Hounds. A onda se prisjetio nečega o Ivy: oko

vrata je uvijek nosila mali zlatni križ. Odjednom mu je sinulo što je trebao učiniti.

»Hvala ti, Pauline« rekao je, poljubivši je u obraz. »I sretan ti Božić. Nadajmo se da će nam

se oboma ostvariti naše želje za Božić.«

Pauline se smijala dok je za njim zatvarala vrata. Nije imala namjeru ovisiti o željama.

Večeras će se sama pobrinuti da se njen san ostvari.

Pompea

Hugh je bio udaljen samo 1,5 kilometar od Merinde, jahao je kroz krajolik obasjan

mjesečinom, kada je ugledao nešto kraj ceste zbog čega je zaustavio svog konja, kao i

teglećeg.

Kola gosp. Shapira bila su prevrnuta u jarku, s Pinkyjem još privezanim za njih koji je

mirno pasao. Hugh je pogledao unutra, ali stari galantar nije bio tamo. Pogledao je uokolo

po poljima koja su ležala poput platinastih ploča preko krajolika. Gosp. Shapiru nije bilo ni

traga.

Dok se uspinjao na konja i nastavio svoj put, Hugh je u glavi zapisao poruku koju će poslati

policajcu u Cameron Town.

Kada je stigao u dvorište, koje je bilo napušteno i mirno, bacio je pogled prema kolibi, gdje

se kroz jedini prozor naziralo zlatno svjetlo. Oklijevao je, a zatim odlučio prvo otići u

radničke barake, okupati se i spremiti za bal na Strathfieldu prije nego javi gđici Drury da se

vratio kući.

Radničke barake imao je samo za sebe. Radnici s farme su otišli ili na božićnu zabavu u

Facey s ili kući svojim obiteljima. Hugh je pazio kako će se odjenuti. Jedan od razloga

njegovog putovanja u Melbourne bio je da svrati kod krojača i preuzme večernja odijela za

koje su mu mjere uzeli prije nekoliko mjeseci. Pauline je bila s njim; ona je odabrala tkaninu

i kroj odijela, te crveni saten za podstavu na plastu za operu. Nakon što se odjenuo, i sam

sebe pogledao u zrcalo, osupnuo ga je osjećaj kao da promatra stranca. Kako mu je bilo

čudno vidjeti se u takvom odijelu, upotpunjenim svilenim šeširom i iglom za kravatu s

crnim biserom, koje je također Pauline odabrala.

Dok je sakupljao pakete koje je donio iz Melbournea, sjetio se kola gospodina Shapira kraj

ceste, te se pitao gdje je stari galantar otišao.

U kolibi, Joanna je pripravljala božićni kolač, dok su Adam i Sarah sjedili za stolom, te

izrađivali crteže. Kada se gosp. Shapiro zaustavio na Merindi prije par dana, tužio se na

glavobolju i Joanna mu je dala čaj od vrbine kore. Zauzvrat, on je Adamu i Sari poklonio

kutiju s bojama, te je Sarah pomagala Adamu s vodenim bojama. Prozor je bio otvoren jer

bila je topla ljetna noć, a zrak je bio ispunjen aromom začinjene jabukovače. Dok je Joanna

mijesila datulje i orahe u tijesto, prvo je slušala kako Sarah ponavlja riječi zajedno s

Adamom, a zatim je pogledala prema vratima, očekujući Hughov posjet. Čula je kad je

nedavno dojahao u dvorište; očekivala je da će doći svakog trenutka.

»To je lijepa farma koju slikaš«, rekla je Sarah Adamu. »Sada na nju dodaj ljude.«

Pompea

Ali Adam je odgovorio; »Ne. Nema ljudi.«

Joanna je ponovno kratko pogledala vrata, obuzela ju je i nestrpljivost i bojazan od

razgovora s njim. Od susreta s Ezekielom kraj rijeke prije dva tjedna, te noćnih mora o slici

s otrovnom pjesmom koja je visjela u hodniku na Lismoreu, Joanna se borila s idejom da

napusti Merindu. Njena zla slutnja sve je više rasla; osjećala je da će se uskoro dogoditi

nešto jako loše.

Napokon, na vratima se začulo kucanje. Joanna je zastala i osušila ruke, a zatim je pokušala

sakriti nervozu prije susreta s Hughom.

»Zdravo«, rekao je on dok je stajao na pragu s paketima u rukama. »Sretan Božić.«

Joanna je zurila u njega. Nikada ga nije vidjela ovako odjevenog. Cilindar i plašt za operu

učinili su ga višim i širim u ramenima. Crni frak i prugaste hlače dale su mu svjetovnu

eleganciju i profinjenost. Njegova privlačnost u njoj je izazivala gotovo tjelesnu bol. Kako

bi mogla otići?

»Zdravo, gosp. Westbrook. Dobro došli kući.«

On nije mogao skinuti pogled s nje. Bila je odjevena u blijedo ružičastu haljinu, a preko nje

je stavila pregaču. Njeni rukavi su bili podignuti, na rukama je imala brašna, a njeni obrazi,

primijetio je, gorjeli su od vrućine. Pomislio je da nikada ranije nije izgledala tako lijepo.

Adam je iznenada rekao: »Ne, ne«, i brzo sklonio nešto sa stola. Joanna se nasmiješila i

rekla: »Možemo li izaći van, gosp. Westbrook?«

Nakon što je za njim zatvorila vrata, tiho je rekla: »Adam vam je izradio dar i ne želi da ga

još vidite. Moram vas upozoriti da možda nećete moći prepoznati što je to. Napravio je

držač za lulu.«

»Ali, ja ne pušim.«

»Vidio ga je u časopisu, te je odlučio da morate imati jedan takav. Radio je na njemu cijeli

dan. Kakvo vam je bilo putovanje, gosp. Westbrook?«

»Svratio sam u Zemljišni ured u Melbourneu, te sam im dao detalje o vašoj vlasničkoj

ispravi. Pomislio sam, ako je zemlja u Victoriji, možda će biti u mogućnosti pronaći je

prema onim tragovima s dokumenta. Trebali bi nam se javiti u sljedećih nekoliko tjedana.

Nažalost, upiti u knjižnici nisu polučili nikakve rezultate, ali sam ostavio zahtjev da nam

proslijede sve informacije koje se možda pojave u vezi mjesta koje se naziva Karra Karra.«

»Hvala vam«, rekla je Joanna. »Cijenim sve što ste učinili.« Htjela je reći još više, o svojim

Pompea

predosjećajima i strahovima, te da razmišlja o odlasku. Ali nije znala kako započeti.

»Kako je Adam?« upitao je Hugh.

»Priča malo više. Sarah jako dobro zna s njim. Ali i dalje ga ne uspijevamo nagovoriti da

priča o svojoj majci ili o tome što se dogodilo.«

»Odvest ću ga sutra na Lismore, na božićnu večeru.«

»Pomislila sam da hoćete.«

»Što je s vama, gđice Drury? Što ćete vi raditi?«

»Doći će dr. Ramsey na božićnu večeru. Pretpostavila sam da je to u redu.«

»Naravno,« rekao je. Bio je svjestan noćnih leptira koji su udarali u svjetiljku, i komaraca

koji su zujali na vrućini, i Joanninog parfema.

»U Melbourneu sam kupio dar za Adama. Izvolite«, rekao je. Joanna je uzela paket, a kada

je razmotala papir, ugledala je prekrasan, sjajan dalekozor od mjedi, kakav koriste mornari.

»A ovo je za djevojčicu, Saru«, rekao je Hugh. Dar je bio šal izvezen cvijećem. »Ostavit ću

ih ovdje na terasi. Možete ih dati Adamu i Sari ujutro.« Posegnuo je rukom u džep. »A ovo

je za vas.«

Joanna je podignula poklopac male kutije i u njoj pronašla par dražesnih, plavih naušnica

smještenih na krevetu od baršuna.

»To je lazurni kamen«, objasnio joj je Hugh. »Boju sam pogađao. Pokušao sam je uskladiti s

plavim brošem koji često nosite.«

Bile su prekrasne i savršeno su se slagale s brošem.

»Hvala vam«, rekla je. »Jako su lijepe.« Bila je svjesna Hughove blizine. Željela mu je staviti

ruke oko vrata, poljubiti ga i reći mu da su ove naušnice najljepši dar koji je u životu primila

i da ga voli.

»Stavite ih sutra«, rekao je.

Joanna je pogledala kutiju u svojim rukama bijelima od brašna, te pomislila: one nisu

namijenjene da ih nosim zbog dr. Ramseyja, ili za bilo kojeg drugog muškarca osim tebe.

»I ja imam dar za vas«, rekla je ona, zatim je otišla u kolibu i vratila se s paketom omotanim

u smeđi papir s prugama. Kada ga je otvorio, nepomično je promatrao njegov sadržaj.

»To je za vašu poeziju«, rekla je Joanna.

Pompea

Hugh je rukom prešao preko debelog kožnog uveza, sa zanimljivom gravurom, a na

naslovnici je zlatnim slovima pisalo »Dnevnik«. Otvorio je knjigu na prazne stranice

kremaste boje koje samo čekaju da se ispune. »Prekrasan je«, rekao je on, razmišljajući o

baladi koju je započeo na putu za Melbourne;

Duga je staza, a brane su presušile;

Plodovi čička se naginju prema krvavo crvenoj zemlji

Ispod prijetećeg brončanog neba

Lebdi izmaglica od vrućine...

Napisao ju je na stražnjoj strani računa. Mogao bi je prepisati u ovu knjigu.

»Pa«, rekao je. »Sretan Božić, Joanna.« Želio joj je reći: David Ramsey je zaljubljen u vas.

Želi se oženiti vama.

I bio je zapanjen valom žudnje koji je prošao kroz njega.

Dok je bio odsutan posljednja dva tjedna, nije ju mogao izbaciti iz misli. Joanna mu se

javljala pred očima, u osamljenim mislima na cesti, u obliku promjenjivog lika, napola

djevojčice, napola žene. Nije ju mogao fiksirati u glavi; vizija njenog lika mijenjala se iz

sekunde u sekundu, kao da je nije mogao uhvatiti. Ali sada je ovdje, ispunjavala obrise koje

je nosio u svojim mislima. Odjednom, navrle su riječi; »Prešla je preko velikih nabujalih

mora/Prema ovoj zlatnoj zemlji...«

»Idem onda«, rekao je, razmišljajući, Pauline će se pitati gdje sam. »Samo da vam kažem,

gosp. McNeal će doći prekosutra. On je arhitekt koji će graditi novu kuću. Izgradnja će

započeti na Novu godinu. Trebala bi biti spremna za useljenje do vjenčanja.«

Da, pomislila je Joanna. Vjenčanje, nova kuća. Pauline...

»Gosp. Westbrook, prije nego odete, moram o nečemu razgovarati s vama.«

Iznenadio se neočekivanom ozbiljnošću u njenom glasu. »Što je bilo?«

Osjetila je ubrzano kucanje svog srca. »Gosp. Westbrook, razmišljam o odlasku s Merinde.

Mislim da bih trebala otići.«

Zurio je u nju. »O čemu vi pričate. Kako to mislite, otići?«

» Čula sam kada ste dojahali u dvorište prije kratkog vremena, stoga pretpostavljam da niste

još razgovarali s Billom Lowellom. Gosp. Westbrook, dok ste bili odsutni, i ostali radnici

Aboridžini su napustili farmu. Ja sam uzrok tome, zar ne?«

Pompea

Uputio joj je zaprepašten pogled. »Zašto biste pobogu rekli takvo nešto?«

»Sarah mi je rekla da je Ezekiel pričao radnicima na farmi da sam ja loša sreća za Merindu,

da će se nešto užasno dogoditi ovdje ako ja ostanem. A onog dana kada ste otišli u

Melbourne, srela sam Ezekiela dolje kod rijeke.« Joanna je ukratko ispričala što se dogodilo.

»Rekao sam Ezekielu da vas se kloni.«

»Nije on kriv, gosp. Westbrook. Ne možete se ljutiti na njega zbog njegovih vjerovanja.

Njegov narod je ovdje bio prvi. On samo pokušava zaštititi nešto što mu je važno. Sve je

ovo dio onoga što me dovelo u Australiju, da pokušam pronaći prastari način života kojim

se ovdje nekada živjelo i koji je utjecao na moju obitelj, koji utječe na mene. I dio toga ima

veze s onim što Ezekiel vidi oko mene. Ne mogu to zanemariti. Moram pronaći način da to

razumijem i da se s tim suočim. Ne želim otići, ali mislim da bi moj ostanak mogao samo

izazvati još problema.«

»Zasigurno ne vjerujete u besmislice koje on širi, zar ne? Vi doista ne vjerujete u stvari

poput loše magije!«

»Nije važno što ja vjerujem, važno je što on vjeruje. I naveo je ljude koji su radili za vas da

vjeruju u to, također. Ako ja odem, oni će se vratiti...«

»Ne«, rekao je on. »Vi ne idete nigdje. Neću dopustiti da taj stari vrag određuje kako ću ja

voditi svoju farmu.«

»Ali vaši radnici...«

»Zaposlit ću ih još.« Odjednom ju je zgrabio za ramena. »Gđice Drury,« rekao je. »Joanna.

Nemojte dopustiti Ezekielu da vas uplaši. Neće vas ozlijediti. On je bezopasan, doista...«

»Ali, nije samo stvar u Ezekielu«, rekla je Joanna. »Onog dana kad sam stigla u luku, na

brod je došao mladi Aboridžin da nosi prtljagu. Da ste samo mogli vidjeti način na koji me

gledao mislim da me se bojao. I sanjala sam san, noćnu moru, o vama... o nama. Bila je

tako stvarna, i otada mi je pred očima osjećaj zle slutnje.

da će se dogoditi nešto užasno, Hugh«, rekla je. »Bojim se. Bojim se za Merindu, za vas, za

Adama, za sebe. Ovdje postoji neki drugi svijet, koji ne možemo vidjeti, ali koji ja počinjem

osjećati. Moja majka je osjetila ovo, također. Živjela je tisućama kilometara daleko, ali je

vjerovala u sile koje su imale svoje korijene ovdje, negdje u Australiji. Aboridžini vjeruju u

natprirodne moći, oni vjeruju u otrovne pjesme i magiju. Tko smo mi da možemo reći da

nisu u pravu? Kako mi možemo znati?«

Pompea

»Neću vam dopustiti da otiđete, Joanna, ne ovako. U svakom slučaju, gdje biste otišli?«

Stisak na njenim ramenima se pojačao i približio je svoje lice njenom. »Morate ostati,

Joanna. Recite da ćete ostati.«

Odjednom, čuli su nečije korake, netko je u žurbi prelazio dvorište. Matthew, jedan od

radnika iz konjušnice, dotrčao je uz stepenice te rekao: »Gospodine Westbrook! Brzo

dođite! Gospodin Lowell je bolestan!«

Hugh je otišao s njim preko dvorišta, a Joanna je ušla u kolibu po svoj pribor za

iscjeljivanje, a zatim ih je slijedila. Pronašli su Billa kako leži u krevetu u daščari za

upravitelja farme.

»Koliko dugo je u ovakvom stanju?« upitao je Hugh.

Matthewove oči su bile velike i tamne. »Ne znam, gosp. Westbrook. Nismo ga vidjeli

nekoliko dana. Nismo mislili da mu se nešto dogodilo. Pomislili smo da je možda otišao

negdje za Božić.«

»Bille?« upitao je Hugh. »Čuješ li me?«

»Hugh, to je samo ljetna prehlada.«

»Smijem li?« rekla je Joanna. Sjela je na rub kreveta i proučavala Lowellovo lice. Zatim je

stavila ruku na njegovo čelo, te puls na grlu.

Billove oči su zatreperile. »Zdravo, gđice Drury«, rekao je teškim glasom.

»Boli li vas?« upitala ga je.

»Da u crijevima.«

»Kada je ovo započelo?«

»Prije gotovo tjedan dana... glavobolja, bolno grlo...«

»Zašto niste nikome rekli?«

Nasmiješio se. »Mislio sam da će samo otići.«

»Samo mirno ležite, mi ćemo se pobrinuti za vas.«

Izašli su van. »To je groznica iz zaleđa«, rekao je Hugh. »Nisam je vidio jako dugo vremena,

ali prepoznajem znakove.«

»Nisam tako sigurna«, rekla je Joanna. »Mislim da se sjećam nečega... Ne znam. Uobičajeno,

groznica je praćena brzim pulsom. Ali puls gosp. Lowella je čudno spor. Kada bi se samo

Pompea

mogla sjetiti...« A zatim je rekla: »Sigurna sam da u majčinoj knjizi ima nešto o ovome.«

Otišla je u kolibu, a zatim se vratila trenutak kasnije. »To se dogodilo kada sam bila jako

mala«, rekla je dok je listala po dnevniku. »Neka vrsta epidemije u kantonu gdje je moj otac

bio smješten. Moja majka ju je opisala, te naznačila čudan puls Evo je.« Joanna je kratko

čitala, a zatim je predala dnevnik Hughu.

»Gospodin Lowell ima klasične simptome«, rekla je Joanna dok je Hugh čitao zapis Lady

Emily o epidemiji. »Simptomi poput tih ne mogu se naći kod bilo koje druge bolesti.«

»Tifus«, rekao je Hugh, zatvorivši knjigu. Okrenuo se prema radniku i rekao: »Osedlaj

konja. Pronađi dr. Ramseyja. Reci mu da je hitno. Ako nije kod kuće, probaj otići na

Strathfiled. Sigurno će biti na balu. I požuri!«

»Ako je ovo doista tifus«, rekao je Hugh Joanni, »onda imamo ozbiljnu situaciju na vratu. I

morat ćemo brzo djelovati«.

»Temperatura gosp. Lowella je visoka«, rekla je Joanna. »I mislim da će još rasti. Moram je

pokušati sniziti.«

Dok je Joanna otišla u kolibu po lavor s vodom i ručnike, Hugh je skinuo plašt i šešir i

prebacio ih preko stranice Billova kreveta. Sjeo je kraj prijatelja i rekao mu: »Što je sve ovo,

prijatelju?« koristeći se naglaskom iz dječačkog doba. »Osjećao si se usamljenim na Božić,

pa si htio privući malo pažnje?«

Bill se nasmiješio, iako je očito bio u bolovima.

Joanna se vratila i na Billovo čelo stavila hladan i mokar ručnik. Ona i Hugh su se

pogledavali preko kreveta. On je vidio strah u njenim očima, a na licu joj je bio izraz koji

kao da je govorio, Znala sam da će se ovo dogoditi...

David Ramsey je napokon stigao, odjeven u večernje odijelo. »Zdravo, Joanna. Pa, Bille«,

rekao je nakon što je skinuo šešir, »rekli su mi da se ne osjećaš dobro. Da pogledamo o

čemu se radi. Misliš li da ćeš moći držati ovo u ustima?« Ramsey je gurnuo toplomjer medu

Billove usne, a zatim je zadignuo Billovu košulju i pregledao njegov trbuh. Na blijedoj,

bijeloj koži nalazile su se skupine ružičastih točkica. Kada je Ramsey nježno pritisnuo

prema dolje, Bill je kriknuo. Naposljetku je izvadio toplomjer iz Billovih usta i pogledao ga

pod svjetlom uljne svjetiljke.

»Tifus je, bez greške«, rekao je dok su Hugh i Joanna čekali vani. »Jacko Jackson je

pronašao gosp. Shapira, starog galantara, mrtvog u jednom od polja. Izgledao je kao da je

Pompea

puzao da potraži pomoć.«

»Mislite li da možda imamo ozbiljnu epidemiju?« upitao je Hugh.

»Moguće je. Predlažem da postupimo kao da imamo.«

»Recite nam što da činimo.«

»Prvo, stavite Billa u karantenu. Nemojte dopustiti da mu itko priđe, osim onih koji se

brinu o njemu. Nitko ne zna što uzrokuje tifus ili kako se prenosi. Ali ja vjerujem u ovu

novu teoriju o klici. Pokusi s određenim bolestima pokazali su da izoliranje zaraženih žrtava

može pomoći u ograničavanju širenja bolesti. Ne znamo zašto točno, ali izgleda da to

funkcionira.«

»A što je s Billom? Hoće li biti dobro?«

»Ne postoji lijek za tifus. Sve što možemo učiniti je da mu osiguramo udobnost, pazimo da

je nahranjen i da pije puno tekućine. Prije svega, moramo mu spustiti temperaturu. Ako ne

dođe do komplikacija, trebao bi se oporaviti u roku dva ili tri tjedna. Ali moram vas

upozoriti s tifusom su vezane brojne komplikacije. Jedna od njih je upala pluća, druga je

perforacija crijeva, koja vodi do upale potrbušnice. Nijedno od toga se ne može izliječiti.«

»Trebate pažljivo promatrati i ostale radnike. Pazite na znakove glavobolje ili bolova u

leđima, gubitak apetita. Bolovi u trbuhu ubrzo slijede, praćeni nadutošću. Joanna, ostavit ću

ti ovaj toplomjer. To je jedan od novijih potrebno mu je samo tri minute. Što se tiče

njegovanja bolesnih...«

»Ne brini se, Davide. Znam što je potrebno činiti«, rekla je. »Sve je ovdje u majčinoj knjizi.«

»Onda, bolje da se primimo posla«, rekao je Hugh. »Imam predosjećaj da ćemo do sutra

imati više oboljelih od tifusa nego što ćemo moći podnijeti.«

Nakon što je dr. Ramsey odjahao iz dvorišta, iz sjene je izašao Ezekiel, slušajući.

Pompea

10.POGLAVLJE

Joanna je cijelu noć ostala budna uz uzglavlje Billa Lowella. Nakon što su ga Hugh i radnik

iz konjušnice razodjenuli i umotali u mokru plahtu, Joanna je ostala s njim i mijenjala mu

mokru krpu na čelu, davala mu gutljaje vode i provjeravala mu temperaturu svakih pola

sata. Jedan od pomoćnih radnika, vrativši se poslije ponoći s večernje proslave u Faceysu,

komentirao je kako nije dolično da djevojka sjedi pokraj neodjevenog muškarca. Ali kada je

vidio koliko je ozbiljno Billovo stanje, nije dalje ništa komentirao.

U međuvremenu, Hugh je zamijenio večernje odijelo radnom odjećom, te obišao cijeli

okrug, zaustavivši se prvo u Faceysu da okupi muškarce koji su bili dovoljno trijezni da

mogu jahati. Otišli su oboružani informacijama koje su im dali Joanna i dr. Ramsey:

popisom simptoma bolesti, mjere predostrožnosti kako je spriječiti i kako se brinuti

o žrtvama ako se zaraze. Prešli su cijelo područje, zaustavljajući se gdje god su ljudi živjeli,

budili ih i upozoravali na moguću epidemiju tifusa. Hugh je prvo otišao u Strathfield, te je

kratko razgovarao s gostima, savjetujući ih da odu svojim kućama; zatim je dojahao u

Lismore, gdje je razgovarao sa zaprepaštenom Pauline. Sve dok nije sjeo na konja i pošao,

nakon kratkog susreta, nije bio svjestan toga da nije bila odjevena za bal.

Božićno jutro osvanulo je s dvanaest novih slučajeva oboljelih od tifusa, a dvoje od njih su

bili radnici s Merinde.

Radnike su preselili iz radničkih baraka, te je Joanna nadgledala preobrazbu tih soba u

bolnicu. S kreveta su skinuli madrace i podijelili ih radnicima koji su mogli izabrati hoće li

spavati u kolibama za striže nje ili vani, na otvorenom. Upozorila ih je da ne piju vodu iz

bunara ili iz rijeke, samo prokuhanu vodu, a na prve znakove simptoma da se odmah jave

njoj. Krevete u radničkim barakama pokrili su madracima načinjenima od vreća napunjenih

eukaliptusovim lišćem, koje su se mogle jednostavno ukloniti i spaliti, te zamijeniti novima.

Kraj vrata su postavljene kante sa živim vapnom s kojim su se, u redovnim intervalima,

prali zidovi i podovi.

Prebacili su Billa Lowella u radničke barake, gdje ga je Joanna mogla nadgledati zajedno s

novim slučajevima. Oko njegovog ležaja postavili su zastor, te je uz njega neprestano netko

sjedio.

A Sarah, koja je smatrala da ove mjere opreza nisu dovoljne bolest je po svemu sudeći

započela na Merindi sakupila je zaštitno kamenje i perje, te ih je tiho rasporedila uokolo

Pompea

kolibe.

Hugh se vratio u podne na Božić, iscrpljen i gladan, ali nije htio jesti sve dok nije bio

siguran da su sva domaćinstva obaviještena.

»Maude Reed ima simptome«, rekao je dok je jeo. »Dolje, u blizini Mount Rousea našao

sam cijelu obitelj bolesnu. Ostavio sam Žičanog Larryja da im pomogne koliko god može.

Ako dođe do epidemije«, rekao je, »morat ćemo pronaći način kojim ćemo svim tim

ljudima dostavljati vodu i hranu«.

Joanna je rekla: »Vi i vaši ljudi biste trebali biti dobro ako operete ruke odmah nakon što

napustite zaraženu kuću. Dok ste tamo, nemojte ništa jesti ni piti. Prema majčinom

dnevniku, liječnici u Indiji vjeruju da se tifus ne prenosi zrakom i da disanje zaražene osobe

nije zarazno. Ako slijedite mjere opreza, trebali biste ostati zdravi.«

Prije nego je Hugh ponovno otišao, pogledao je u Joannu i rekao joj: »Jeste li vi dobro?«

»Da.«

»Ovo nije vaša krivnja, Joanna«, rekao joj je tiho. »Stvari se događaju. I ljudi također mogu

imati predskazanja o njima. Ali vi niste uzrok svemu ovome. Obećajte mi da ćete se brinuti

za sebe i Adama.«

Hugh je odjahao na istok, gdje su se nalazile male farme na velikom području, dok je

Joanna zadužila jednog od radnika da organizira ostale i prikupe jaja, prokuhaju i uliju vodu

u boce u slučaju da im zatreba. Zatim se usredotočila na njegovanje svoja tri pacijenta, a za

pomoć je zadužila dvojicu radnika iz konjušnice.

Frank Downs spustio se do Merinde kako bi se pridružio Hughu u obilasku okruga. Otišli

su, i sa sobom su ponijeli jaja i prokuhano mlijeko, Joannin čaj od vrbe, te upute kako se

brinuti o oboljelima. Obitelji su živjele na području većem od 3200 četvornih kilometara

samo s dva liječnika koji su im pomagali.

Ali Frank se prvo zaustavio kod skromne, daskama obložene kuće koja je stajala u ulici s

drvoredom na rubu Cameron Towna.

Tijekom zabave na Badnjak u Finnegan’su, Frank je promatrao druge muškarce koji su

pokušavali Ivy Dearborn dati skupe darove, a Ivy bi ih sve ljubazno odbila. Ali kad joj je

Frank rekao; »Želite li sa mnom otići na polnoćku?« ona je odgovorila: »Da.«

Poslušali su svetu misu te pjevali božićne pjesme, a zatim su zajedno jahali krajolikom u

njegovoj kočiji. Frank je želio više, ali je znao da ne smije žuriti. On i Ivy razgovarali su o

Pompea

rezultatima u kriketu, o ishodu utrke Melbourne Cup, vremenu, te na kraju i konačnom

kraju franačkopruskog rata u Europi. A kada ju je vratio u njeno prenoćište, pozvao ju je na

piknik, te je ona prihvatila.

Piknik su planirali za ovaj vikend. Ali sada se sve promijenilo.

Frank se progurao kraj vlasnice prenoćišta, koja je rekla: »Ne primamo muške posjete, ovo

je ugledna kuća«, a zatim je preskakao stepenice po dvije odjednom. Pokucao je na Ivyna

vrata i započeo govoriti i prije nego mu ih je širom otvorila. »Pojavila se epidemija tifusa«,

rekao joj je. »Želim da ostanete ovdje. Nemojte ići u Finnegans. Nemojte izlaziti iz ove

kuće dok opasnost ne prođe.«

Uzeo je njenu ruku i stisnuo je. »Vratit ću se da provjerim kako ste.«

Tri dana kasnije, vijesti o tifusnoj groznici stizale su odsvuda u krugu od 1300 kilometara

od Cameron Towna. Nitko nije znao tko ju je donio.

Zapadnim okrugom širila se panika. Nijedna obitelj nije prošla bez oboljelih. Na Monivaeu,

gotovo su sve sluge podlegle, te su ih njegovale gospodarica kuće i njene dvije kćeri. Na

Glenhopeu, Maude Reed je gorjela od groznice, dok se John Reed štitio ogromnim

količinama viskija. Na Strathfieldu, svijeće su gorjele dok je obitelj Ormsby klečala u

obiteljskoj kapelici i molila krunicu po cijeli dan. Na Kilmarnocku, Colin MacGregor je

zaključao sva vrata, zatvorio sve prozore i odbio primati posjetitelje, vjerujući, kao i većina

ljudi, da se tifus prenosi zrakom.

Kada dr. Ramsey i Doc Fuller nisu bili u mogućnosti odazvati se mahnitim pozivima, ljudi

bi se obraćali Joanni Drury. »Izliječila je moju djecu od ljetne groznice«, rekla je Winifred

Cameron svojim prijateljima. »I pogledajte što je učinila za Christinu MacGregor i njene

jutarnje mučnine«, rekla je Louisa Hamilton, tiho dodavši: Možda bih bila oslobođena ovih

nateklih zglobova da nisam poslušala Pauline.

Otišli su na Merindu i tražili Joannin savjet, koja ih je, koristeći se majčinim dnevnikom kao

vodičem, upućivala da snižavaju temperaturu oboljelima tako da ih neprestano umotavaju

hladnim, mokrim plahtama; da oboljelima daju velike količine tekućine i samo tekuću

hranu; da paze pokazuje li se na trbuhu jaka nadutost; i da prokuhaju vodu i mlijeko prije

pijenja. Vjetar, uvjeravala ih je, nije prenosio tifus, te je svježi zrak u prostorijama gdje su

bili oboljeli bio poželjan.

Laka kočija dr. Ramseyja mogla se neprestano vidjeti na seoskim stazama. Odlazio bi gdje

su ga pozivali, dijagnosticirao tifus, davao injekcije digitalisa osobama slabog srca, ostavljao

Pompea

upute za njegovanje onima koji su bili zdravi, te odlazio osjećajući se bespomoćnim i

nemoćnim. Suočivši se s takvom bolešću, uvidio je da liječnik nije učinkovitiji od obične

osobe. Unatoč svoj prokuhanoj vodi i brižnom njegovanju, epidemija se širila. U njegovu

umu počele su se javljati sumnje.

Kada je stigao na Merindu, devet dana nakon Božića, pronašao je Joannu u radničkim

barakama gdje je nadgledala njegovanje desetorice jako bolesnih ljudi.

David je zastao na ulazu kako bi je promatrao. Dok je Joanna nježno pridignula čovjeka

kako bi mu dala piće, Ramsey je pomislio da iako je izgledala umorno i istrošeno, iako je

njena kosa pobjegla iz punđe i haljina joj je bila prekrivena otrcanom pregačom, i dalje je

bila prekrasna. »Larry!« dozivala je, kada se pacijent počeo tresti u deliriju. »Molim vas,

pomozite mi s Johnnom.«

Trenutak kasnije, nakon što se bolesni radnik ponovno stišao, Joanna je podignula pogled i

nasmiješila se Ramseyju.

»Zdravo, Davide«, rekla je, prilazeći mu i mičući pramen kose s lica. »Kako si?«

»Dobro sam, Joanna. A ti? Kako je Adam?«

»Dobro je, hvala Bogu.«

»Joanna«, rekao je. »Moram s tobom razgovarati.«

»U redu. Moram provjeriti stanje s vodom u kuhinji. Hoćeš ii me pratiti?«

»Nisam siguran postupamo li ispravno, Joanna«, rekao je Ramsey dok su prelazili po

usijanom dvorištu. »Način kojim sada njegujemo pacijente, imaju groznicu već tri tjedna ili

više. To ih dovodi u takvo stanje malaksalosti da čak i nakon što tifus prođe, tako su slabi

da obolijevaju od upale pluća. A tada će sigurno umrijeti. Ako, naravno, prije toga ne umru

od upale potrbušnice jer je došlo do pucanja čira u probavnom sustavu. Ne ubija sam tifus

ljude, Joanna, već dugotrajnost bolesti. Kada bismo ga mogli brže izbaciti iz organizma,

kada bismo samo mogli izliječiti tifus tako brzo koliko mu treba da se i pojavi.«

»Ja ne poznajem takav lijek, Davide.«

»Ja radim na jednom takvom, Joanna«, rekao je. »Nedavno sam čitao da su liječnici u

Europi eksperimentirali s novim načinom liječenja tifusa dezinficiranjem probavnog

sustava čestim dozama joda i karbolne kiseline.«

»Ali to su otrovi.«

Pompea

»Samo ako se daju u velikim dozama. Česta čišćenja će ukloniti tifusne mikroorganizme iz

crijeva, te će se pacijent oporaviti. Ima smisla, zar ne?«

»Jesu li ti liječnici imali uspjeha s takvim liječenjem?«

Namrštio se. »To je još jako eksperimentalno. Bilo je uspjeha, ali bilo je i smrtnih

slučajeva.«

»Davide, mislim da ću ipak radije brinuti o pacijentima prema majčinom iskustvu.

Njegovanje i neprestani oprez.«

Ali David je razmišljao o Edwardu Jenneru, koji je razvio cjepivo za male boginje, i o

Theophileu Laënnecu, koji je izumio stetoskop, i Rudolfu Virchowu, čovjeku koji je prvi

dokazao da bolesti dolaze od mikroskopskih stanica svi znanstvenici koji su pridonijeli

razvoju medicine. David Ramsey je očajnički želio biti u njihovom rangu.

Epidemija se pogoršala. Jedini svećenik i tri propovjednika u okrugu su bili zaposleni

pokopima i tugujućom rodbinom, dok su crkve začudno bile sasvim prazne i tihe. Izolacija

je, svima je rečeno, bio njihov spas.

Ali čak i oni u samonametnutim zatvorima, poput Ormsbyja na Strathfieldu i MacGregora

na Kilmarnocku, nisu bili sigurni od bolesti. Zatvaranje prozora i zaključavanje vrata nije

moglo spriječiti strašni tifus. Vrebao je u vodi koju su pili, u hrani koju su jeli, a nisu mogli

spoznati da nešto tako sićušno i gotovo nevidljivo može izazvati tako smrtonosan udarac.

Dr. Ramsey je pokušao upozoriti stanovnike o mikroorganizmima, ali kako se netko mogao

bojati nečega što nije mogao vidjeti?

Kada se Christina MacGregor potužila na glavobolju i bolno grlo, Colin je odjahao u

Cameron Town i probudio Davida Ramseyja iz sna koji je načas ukrao.

»Snižavajte joj temperaturu stalnim oblogama«, rekao je Ramsey nakon što ju je pregledao.

»Dajte joj što više tekućine, koliko god može popiti. A u sobi je prevruće i zagušljivo.

Otvorite prozore, pustite svježi zrak unutra. Ako joj se pogorša, a ja nisam dostupan,

Joanna Drury na Merindi zna što treba učiniti.«

Christina je bila u osmom mjesecu trudnoće. »Što je s djetetom, doktore?« upitao je

MacGregor.

Ali Ramsey nije mogao ništa predvidjeti.

Hugh i Frank nastavili su svoj obilazak okruga. Pomagali su farmerima da pokopaju svoje

supruge i djecu; izolirane pastire koji su oboljeli poveli bi sa sobom natrag na Merindu u

Pompea

improviziranu bolnicu. Joanna je nadgledala neprestano stavljanje obloga, hranjenje,

mijenjanje postelja od eukaliptusovog lišća. Prolazila je među krevetima, mjerila

temperaturu toplomjerom koji joj je David Ramsey ostavio, pazeći da ga dezinficira

alkoholom između dva pacijenta. Groznica je polako jačala; otkucaji srca su postajali sporiji;

na nateklim trbusima javljale su se ružičaste točke; muškarci su se okretali i prevrtali, goreći

u deliriju.

A epidemija se nastavila širiti.

Ezekiel je stajao mirno i nepomično poput stabala eukaliptusa oko njega, promatrajući Saru

dok je izvodila svoje svakodnevne rituale dolje kraj rijeke. Od dana kada se bolest pojavila

na Merindi, djevojčica je dolazila svako jutro na potok, pjevala nad predmetima koje bi

ponijela iz kuće: češalj, rupčić, Bibliju. To su bili predmeti, znao je Ezekiel, koji su pripadali

ljudima s kojima je Sarah živjela, a ona ih je koristila u svojoj magiji kako bi zaštitila troje

bijelaca od bolesti. Ezekiel ju je promatrao svaki dan; i svaki dan je njegova zbunjenost

rasla i rasla. Djevojčica je bila kontradikcija: ona je govorila bjelačkim jezikom i nosila

bjelačku odjeću, ali je izvodila crnačku magiju.

Pitao se zašto bi djevojčica čiji su preci odvedeni od nje, čije je pleme raštrkano, i čiji su

putovi pjesama oskvrnjeni, željela zaštiti ljude koji su učinili sve nadvedene stvari?

Sarah je sjela na zemlju nakon što je završila svoju pjesmu, te je odmakla svoju dugu kosu

od lica. Zurila je u domaćinstvo kroz stabla, pogledavala prema radničkim barakama, gdje

su na vratima i prozorima visjele plahte namočene u dezinfekcijskom sredstvu. Vjerovala je

da je ovdje strašan otrov na djelu, otrov protiv kojeg se trebalo boriti sa sredstvima jačim

od dezinficijensa, magijom. A ipak se bojala da njena magija neće biti dovoljno jaka.

Potrebna joj je pomoć.

Otići ću u misiju, pomislila je. Razgovarat ću sa Starom Deeree ree i zamoliti je da me nauči

pjesmu dovoljno jaku da pobijedi otrovnu pjesmu bačenu na Joannu.

Sarah se naglo ukočila. Starac se vratio; mogla ga je osjetiti iza sebe. Četiri su tjedna prošla

od onog dana kada mu se suprotstavila baš na ovom mjestu; Saru je mučio taj događaj još

otada. Odgojena je da poštuje starije, da im se obraća sa »Stara Majko« i »Stari Oče«, te da

se pokori njihovoj mudrosti, njihovoj prosudbi. Ali Ezekiel nije razumio što je to s

Joannom. Sarah je željela starcu pokazati poštovanje koje on zaslužuje, ali on ju je ljutio.

»Ti sada kršiš tabu, Stari Oče«, rekla mu je, ne okrenuvši se. »Ti gledaš ženske rituale. Ti

hodaš po ženskom Mjestu sanjanja.«

Pompea

»Ja ne kršim nikakav tabu«, rekao je, dolazeći među stablima. U glasu mu se osjetila ljutnja;

nije bio naviknut da mu mlade žene prkose. U starim danima...

Sarah je ustala i suočila se s njim. »Ovo je žensko Sanjanje«, rekla je. »Pretkinja klokana

ovdje je govorila Joanni.«

U očima mu je sijevnuo pogled sumnje. Zatim je rekao: »Donijela je bolest na Merindu.«

»Ne, Stari Oče. Magija crnog čovjeka donijela je magiju ovdje. Ona ima na sebi otrovnu

pjesmu.«

On je netremice gledao u Saru, a ona je na njegovu licu čitala oprečne osjećaje. Zatim je

rekla, »Joanna je čuvarica pjesama.«

»Ali ona je bijeli čovjek!«

»Usprkos tome, ona je i čuvarica pjesama.«

Ezekiel je odvratio pogled, njegove prodorne oči ispod gustih obrva pogledavale su prema

šumi uokolo. Osluškivao je zrak i nebo, te vlastitu mudrost, te je naposljetku odmahnuo

glavom i rekao: »Ne razumijem. Mislim da se Sanjanje približava svom završetku.«

»Ne, Stari Oče«, reče Sarah nježno. »Sanjanje će uvijek biti ovdje. Joanna ima moći. Ali ona

također nosi otrovnu pjesmu crnog čovjeka.«

»Vidiš li ti tu otrovnu pjesmu?« upitao je on.

Sarah je morala odmahnuti glavom. »Ne, ona mi je rekla. Otrovna pjesma na njenoj majci,

na njenoj baki.«

»Ona kaže.« Ponovno je zatresao glavom. Naposljetku je rekao: »Čekat ćemo i vidjeti.«

Okrene se i ode.

Nakon što je Joanna izašla iz kolibe, zastala je i pogledala preko dvorišta i preko sjajnih

ravnica. Već danima nije vidjela Hugha, nije mogla spavati; sanjala je noćne more o

bolesnim ljudima, o Hughu bolesnom i samom, na mjestu dalekom od kuća. Zamišljala ga

je kako se probija do jedne od mnogi pastirskih daščara koje su bile poput točkica na

krajoliku, te da leži tamo, gori u deliriju i boli.

Znala je da svakog dana jaše na Lismore. »Pauline je organizirala žene«, rekao je Joanni.

»Daruju plahte i posteljinu, sakupljaju jaja, prokuhavaju vodu i nalijevaju je u boce. Ljudi

pokupe zalihe na Lismoreu i odvoze ih na udaljene farme.«

Sada ga je tražila, a zatim je otišla preko dvorišta da provjeri svoje »sestre«. I dalje su se

Pompea

groznice pojačavale, a puls je bio sve slabiji.

Jedan bolesnik se opravljao, a druga dvojica su prošli fazu delirija. Ipak, Joanna je bila

oprezna da ne uhvate upalu pluća. Radnička baraka bila je zagušljiva od mirisa bolesti i

dezinficijensa, dan je bio vruć; posvuda su se muhe lijepile. Vreće s eukaliptusom su se jako

brzo prljale, te su ih neprestano mijenjali novima. Katkad, Joanna je imala osjećaj da će

odustati. Ovo ju je podsjetilo na posljednje dane života Lady Emily, kada je ležala slaba i

umirala, a Joanna ju je njegovala. Isti osjećaji frustracije i bespomoćnosti, očaja i bijesa, i

sada su prijetili da je nadvladaju.

Otišla je unutra provjeriti Billa Lowella. Tri tjedna su prošla od Badnjaka i prema dr.

Ramseyju i majčinom dnevniku, bolest je trebala odraditi svoj put i Bill je trebao biti bolje.

Ali kada je Joanna zaobišla zastor, koja je dijelila Billa od ostalih, doživjela je šok.

»Matthew«, rekla je tiho radniku iz konjušnice, koji je prao pod sa živim vapnom. »Odmah

idi i nađi dr. Ramseyja. Požuri. Reci mu da odmah dođe.«

Vratila se Billovom uzglavlju. Mogla je vidjeti po pulsiranju njegovih zatvorenih kapaka da

su mu se oči ubrzano pomicale. Njegovo lice je bilo pepeljasto.

Joanna je podignula majčin dnevnik, koji se otvorio na stranicama koje je Joanna znala

napamet. Ali ponovno ih je čitala, kao da je Biblija, tražeći utjehu u poznatim riječima, i

čitajući na njima točnu kroniku vlastitog iskustva: »U trećem smo tjednu epidemije«,

zapisala je Lady Emily. »Jaswaran je neumoran u brizi za naše pacijente. Bojnik Caldwell je

preminuo tijekom noći. Petronius je sada s njegovom udovicom. Bojim se da će ovaj strašni

tifus ostati s nama zauvijek. Brinem se za malu Joannu. Je li ispravno ako joj dopustim da

bude ovdje sa mnom? Bi li joj bilo bolje ako bih je negdje poslala?«

Joanna je zatvorila oči i pomislila na Adama, koji je izgledao tako krhko kada bi ga svaku

večer spremila u krevet; također i na Saru, koja, iako je bila jaka, možda nije posjedovala

prirodnu otpornost na bolesti bijelog čovjeka. Svaku večer Joanna se molila za

prosvjetljenje, dok se pitala ista pitanja koja su mučila i Lady Emily. I kada je Joanna

otvorila oči i nastavila s čitanjem dnevnika, pročitala je isti zaključak do kojeg je i sama

došla: »Ali, gdje bih mogla poslati Joannu, tko bi se mogao brinuti o njoj tako dobro poput

mene?«

Joanna je zatvorila knjigu i držala je među rukama. Odjednom je osjetila bliskost s majkom,

kao da je Lady Emily osobno bila ondje.

dajući Joanni vodstvo. A zatim se prisjetila Sarinih riječi: »Dnevnik je put pjesme vaše

Pompea

majke.«

U tom trenutku pojavio se David Ramsey, njegova zlatnocrvena kosa mu se zalijepila za

glavu od znoja, na čeljusti mu se mogla vidjeti sitna brada. Bio mu je potreban kratak

pregled Billa Lowella da ustvrdi: »Zao mi je, Joanna. Ima upalu potrbušnice.«

»Što možemo učiniti za njega?«

David je poželio viknuti, da je on samo imao hrabrosti pokušati s eksperimentalnim

liječenjem, da bi Bill možda bio spašen. »Nitko ne može ništa učiniti za njega«, rekao je

umornim glasom. »Držite ga u polusjedećem položaju, nemojte mu ništa davati na usta

osim malih gutljaja vode. Kraj će ubrzo doći.«

»Hoćeš li nakratko ostati, Davide?«

Vidio je tugu u njenim očima, i poželio ju je uzeti u svoje naručje; želio je s njom odjahati iz

Zapadnog okruga, te ih oboje odvesti daleko od ove bolesti, smrti i beznađa. »Žao mi je«,

odgovorio je. »I drugi me trebaju.«

»Da, naravno.«

Pronašla je uplakanog Matthewa iza kolibe za striženje, čuo je njihov razgovor. »Pokušaj

pronaći Hugha«, rekla mu je nježno, stavivši svoju ruku na njegovo rame. »On bi trebao biti

s Billom sada.«

Hugh je ujahao u dvorište malo kasnije, izgledao je iscrpljeno i prebijeno. Njegove sive oči

imale su izmučeni pogled poput svega onog što su vidjele. Pronalazio je cijele obitelji

podlegle tifusu, majke i očeve i djecu kako leže na madracima, pojedeni od groznice,

dehidrirani, izvan sebe, a nikoga nije bilo da se brine o njima ili da ih pokopa. U jednoj kući

pronašao je 10-godišnjeg dječaka samog bolesnog od groznice i žednog kako pokušava

stavljati obloge na grozničava lica.

Kad god bi se Hugh vraćao s jahanja po okrugu, uvijek je bio ispunjen strahom što će

pronaći kada se vrati Joannu oboljelu od tifusa ili Adama. Želio je ostati s njima, zaštititi ih.

Ali bio je potreban drugdje, i naposljetku, što bi on mogao učiniti da ostane? Povremeno bi

ostao nepokretan od osjećaja bijesa i bespomoćnosti, te od sjećanja na samog sebe kada je

bio 15-godišnji dječak i zakapao oca ispod jedinog stabla kilometrima uokolo. Nije bilo

svećenika, ni tugovanja.

čak ni lijesa, samo stari plavi pokrivač s kojim se stariji Westbrook pokrivao bezbrojnih

noći koje je proveo pod zvjezdanim nebom.

Pompea

Požurio je prema radničkoj baraci i otišao iza zastora gdje mu je ležao stari prijatelj. Joanna

je ustala. »Je li vam Matthew rekao...?«

»Da«, rekao je on, sjedajući dolje i promatrajući Billa. Hugh je vidio smrtno bljedilo koje se

spustilo na njegovo suncem opaljeno lice. »Zdravo, Bille«, rekao je.

Pogled su mu uzvratile prazne oči. »’dan, Hugh«, rekao je Bill. »Jesmo li već stigli do

Cooraina?«

»Gotovo jesmo, Bille.«

»Dobro«, rekao je. »Moji dani lutanja su gotovi, Hugh. Želim se skrasiti. Možda napraviti

malu staju, nekoliko ovaca...«

Neko vrijeme je buncao o prošlosti, govorio o ljudima koji su odavno mrtvi i gradovima u

zaleđu odavno napuštenima. Kad se približila ponoć, sabrao se i počeo govoriti gotovo

normalnim glasom. »Nastavi pisati te balade, Hugh«, rekao je. »Nemoj dopustiti da

Australci zaborave što su jednom bili.«

Preminuo je tijekom noći. Hugh je rekao: »Bio mi je poput oca«, a Joanna ga je tješila dok

je plakao.

Pauline je izvadila toplomjer ispod Elsienog pazuha i pogledala ga. Nije bio jedan od novih

toplomjera, poput onog koji je dr. Ramsey koristio, već jedan od onih starih, koji su mjerili

tjelesnu temperaturu pod pazuhom, te im je trebalo dvadeset minuta držanja. Međutim, bio

je točan, te je Pauline vidjela, ovog siječanjskog i zagušljivog dana, da je temperatura njene

služavke porasla za još jedan stupanj.

Izvlačeći ručnik iz kante napunjene hladnom vodom, Pauline ga je ocijedila i s njim tapkala

po Elsienom licu.

»Gđice Downs«, prošaptala je mlada žena. »Ne biste smjeli to raditi.«

»Ti si se brinula o meni«, rekla je nježno Pauline. »Sada ću se ja brinuti o tebi.«

»Kako je moj Tom?« upitala je Elsie, misleći na mladića kojeg je voljela i zbog kojeg joj je

Pauline jednom i zavidjela. Tom je preminuo dan ranije.

»On je dobro«, odgovorila je Pauline.

»Zašto me ne dođe posjetiti?«

»On pomaže gosp. Downsu u razvoženju zaliha po okrugu. Samo leži i budi tiho, Elsie. Sve

će biti u redu.«

Pompea

Pauline je vratila ručnik natrag u kantu i iz nje izvukla drugi. Ocijedila ga je i pritisnula ga na

Elsiena grozničava ramena. Zurila je u djevojčino smrtno izmučeno lice i pomislila: Kako

brzo i lako od nas život odlazi. Opet ju je pogodila zastrašujuća nepredvidljivost sudbine, te

ju je nagnala da opet pomisli na gđicu Floru McMichaels, koja nije tražila da postane

udovicom i prije nego što se vjenčala, prije trideset godina.

Ostavivši Elsie drugoj služavki na brigu, vratila se van na travnjak gdje su žene pripremale

košare s hranom, te sortirale i slagale plahte koje su dostavljali pogođenim obiteljima.

»Gdje je Winifred?« upitala je, pogledavši uokolo.

Louisa je stavila ruku na donji dio leđa i načinila grimasu. Bila je u petom mjesecu trudnoće.

»Otišla je kući. Mali Timmy je bolestan.«

Pauline je pogledom prešla preko operacije koja se izvodila na travnjaku. Svaki dan, sve ih

je manje i manje dolazilo raditi. Svi su ili bili sami bolesni ili su njegovali svoje voljene.

Razmišljala je o Hughu; pitala se gdje je, je li još zdrav. Osjećala je kako joj se živci stežu,

sama krv u njenim žilama kao da je jedva kolala zbog napetosti. Elsiein Tom imao je samo

dvadeset i šest godina, i bio je zdrav poput konja o kojima se brinuo, mrtav za samo

deset dana.

Pogledala je prema bocama koje su bile poredane na stolu, sjajile su raznim bojama na

sunčevoj svjetlosti boce za mlijeko, boce za pivo, boce u kojima je nekada stajao lijek.

Prikupljene su i donesene na Lismore, gdje su ih zatim prali i prokuhavali, a sada su čekale

da ih napune steriliziranom vodom za piće. Pauline je zavrnula rukave i usprkos vrućini i

umoru, započela s punjenjem boca.

Louisa je podignula pogled i vidjela ženu kako stoji na rubu vrta.

»Otići ću i vidjeti tko je ono«, rekla je Louisa.

»Mogu li nešto učiniti za vas?« upitala je ženu.

»Jeste Ii vi gđica Downs?«

»Ja sam gđa Hamilton. Gđica Downs je ondje. Tko ste vi?«

»Zovem se Ivy Dearborn. Željela bih vam pomoći.«

Louisa ju je pogledala, primijetivši konzervativnu haljinu i sjajnu, crvenu kosu sakupljenu

ispod skromnog šeširića. Louisa je znala tko je ona. Čula je svog muža dok je spominjao

novu konobaricu iz Finnegansa. »Žao mi je, ali imamo dovoljno ruku.«

Pompea

Ivy je pogledala prema stolovima natrpanima hranom, bocama i plahtama, te je vidjela da

nemaju ni blizu dovoljno ljudi da to sve spakiraju. Pogledala je Pauline, visoku i tako lijepu,

sasvim drugačiju od Franka. Pred očima je zamislila muškarca o kojem je razmišljala sve

ove mjesece, još od one noći kada je načinila njegov crtež. Prisjećala se koliko je

pogledavala za njim, nadala se da će doći u pub, željela je prihvatiti njegove pozive, ali ju je

bilo strah, zbog onoga što joj se ranije dogodilo. I zatim njegov poziv da odu u crkvu, i Ivy

je dopustila da se njene nade vinu u nebo a sada su srušene na svjetlu danje stvarnosti.

»Razumijem«, rekla je, okrenula se i otišla.

Nakon što se Louisa vratila do stola, Pauline je upitala: »Tko je to bio?«

»Nitko«, odgovorila je Louisa. »Samo konobarica. Željela nam je pomoći.«

»I ti si je otjerala?«

»Ovdje nam ne trebaju takve žene.«

»Louisa, ovo je moja kuća i ja ću odlučiti o tome koga ću primiti, a koga ne.« Spustila je

rukave i upravo se spremala poći za ženom.

Ali prije nego je uspjela nešto poduzeti, pojavio se muškarac kojeg je Pauline prepoznala

kao slugu iz Kilmarnocka. »Gosp. MacGregor želi da odmah dođete, gđice Downs.«

Pauline je pozvala svoju kočiju i odvezla se na Kilmarnock, gdje je pronašla Colina uz

Christinino uzglavlje; buncala je od groznice, a lice joj je bilo svijetlocrveno. Mali dječak,

Judd, stajao je u kutu pokislog lica.

»Nigdje ne mogu pronaći Ramseyja,« rekao je Colin. »A žena koja se brinula o Christini je

oboljela jutros. Hoćeš li je pripaziti za mene? Odjahat ću na Merindu i dovesti gđicu

Drury.«

Pauline je bila šokirana njegovim izgledom. Colin MacGregor je uvijek bio tako snažan i

besprijekornog izgleda. Ali ovaj muškarac je bio previše mršav i blijed da bi bio ponosni

vlastelin Kilmarnocka. »Bolje je da ti ostaneš ovdje, Coline,« rekla je Pauline. »Ja ću otići i

dovesti gđicu Drury.«

Hugh je dojahao u tiho i napušteno dvorište na Merindi, skočio sa svog konja i otišao u

radničku baraku, gdje je pronašao Joannu upravo u trenutku kada je preko lica jednog od

radnika navlačila plahtu. Ona je pogledala u Hugha, ispod očiju su joj bili tamni koluti.

Njena haljina kao da je visjela na njoj. Tek što je izgovorila: »Hugh«, samo se srušila.

Prenio ju je preko dvorišta do kolibe, polegao je na krevet, promatrao je.

Pompea

»Joanna«, promrmljao je dodirnuvši joj lice. Njeni očni kape i su treperili. Duboko je disala.

Pala je u san.

Nastavio ju je promatrati. Bila je prekrasna, ali i tako krhka, razmišljao je kako je njena koža

izgledala kao da je prejako zategnuta preko kostiju.

Pauline je stajala na otvorenim vratima. Na trenutak ih je promatrala, Hugh se nagnuo nad

Joannu, a na licu mu je bio zabrinut izraz. »Je li bolesna?« upitala je Pauline.

Podignuo je pogled. »Pauline«, rekao je s iznenađenjem u glasu »Ne, ali je iscrpljena.

Očajnički joj je potreban san.«

»Colin MacGregor je želi vidjeti. Christina je teško bolesna.«

»Reci mu da će Joanna uskoro doći, nakon što malo odspava.

Pauline je primijetila način na koji se Hugh nadvio nad Joannom, način na koji su je

njegove oči promatrale. Okrenula se i otišla.

Nakon što se vratila na Kilmarnock, u Christininu spavaću sobu, rekla je Colinu: »Gđica

Drury će doći malo kasnije.«

»Zašto ne može sada doći?«

Pauline je oklijevala. Nije mogla iz glave izbaciti onu sliku, način na koji je Hugh sjedio kraj

Joanninog uzglavlja, kako joj je nježno dodirnuo lice. Stoga je odgovorila: »Zaposlena je

njegovanjem radnika«, te se i sama zapanjila s kakvom lakoćom je izgovorila tu laž.

Kada je Christina preminula tri sata kasnije, odnoseći sa sobom i nerođeno dijete, Colin je

čvrsto uhvatio suprugino tijelo, jecajući.

Šestogodišnji Judd, koji je i dalje tiho stajao u kutu, znao je da se napokon dogodilo ono

čega se najviše pribojavao - njegova majka se pridružila duhovima iz očeve radne sobe.

Joanna se probudila na zvuk nečijeg kucanja na vratima. Bilo joj potrebno nekoliko sekundi

da se othrva dubokom snu, a kada se pokušala pridignuti, shvatila je da je jako slaba.

Pogledala je uokolo po kolibi i vidjela da je bilo kasno poslijepodne. Nastojala se sjetiti

kako je dospjela ovdje. I zatim joj je sinulo: onesvijestila se u radničkoj baraci.

Kada je čula ponovno kucanje na vratima, upitala je: »Tko je?«

»Dr. Ramsey vam je poslao poruku, gđice Drury«, čula je glas s druge strane vrata. Joanna je

prepoznala glas jednog od radnika s farme.

»Samo jednu minutu, molim vas«, rekla je. Nije se mogla sjetiti kada se zadnji put osjećala

Pompea

tako slabom.

Kada je otvorila vrata, radnik joj je pružio pismo; upravo ga je donio glasnik iz Cameron

Towna, objasnio je.

Poruka je bila od kućevlasnice Davida Ramseyja u kojoj je pisalo da je liječnik obolio i da je

pitao za nju.

»Tome«, rekla je Joanna radniku, »možeš li mi, molim te, dotjerati kola? Moram otići u

grad«.

»Gosp. Westbrook je izašao s kolima, gospođice.«

»Molim te, onda reci jednom konjušaru da mi pripremi konja. Znaš li gdje su Sarah i

Adam?«

»Dječak je u kuhinji i pomaže Pingiju, a djevojčica je rekla da mora nešto obaviti.«

Joanna je oprala ruke i lice, začešljala kosu, te počela osjećati kako joj se snaga vraća, iako je

još uvijek bila iscrpljena. Pitajući se što to Sarah obavlja, napisala je poruku gdje ide i

ostavila je na stolu.

Jahala je što brže iako se mjesečina već pojavila, a kada je došla do Ramseyjevog prenoćišta,

pronašla ga je u krevetu. Soba je bila ispunjena zadahom bolesti i smrti. Bio joj je potreban

samo jedan pogled na Ramseyjevo lice i znala je po njegovim plavim usnicama i čudnom

bljedilu da ga je svladala bolest koja nije bila tifus: uzeo je otrov eksperimentalni »lijek«. Na

noćnom ormariću stajale su bočice karbolne kiseline i joda.

Sjela je kraj njega i na čelo mu stavila mokru krpu.

Kućevlasnica je stajala na vratima, gnječila ruke. »Nisam znala što napraviti«, rekla je.

»Budući da je on liječnik i sve to.«

Ramsey je otvorio oči, pogledao u Joannu i nasmiješio se. »Imao sam simptome... onog

posljednjeg dana kada sam te vidio«, teško je izgovorio. »Kada... sam dijagnosticirao Billu

Lowellu upalu potrbušnice. Znao sam da imam tifus.«

»Šššš«, umirila ga je. »Nemoj pričati. Ja ću se brinuti za tebe.«

Njegova glava je padala čas na jednu, čas na drugu stranu. »Ne, Joanna«, rekao je. »Znam

što sam učinio. Znao sam cijelo vrijeme da ne mogu izvoditi eksperimente na drugima. Ja

sam morao lijek isprobati prvo na sebi.« Podignuo je ruku prema bočicama s otrovima.

»Ja... želio sam dati svoj doprinos medicini. Želio sam biti poput Jennera i Pasteura. Ali ovo

Pompea

ne djeluje, Joanna. Sve što sam učinio je samoubojstvo. Žao mi je što nisam uspio...«

Preminuo je iako su mu oči još bile otvorene. Joanna ih je nježno zatvorila.

Polako je jahala niz seosku cestu prema Merindi, a pred očima joj je bila slika Davidovog

lica. Osjećala se beživotnom; mrtvom poput onih ljudi koje je vidjela da ih odnosi tifus.

Noć se brzo približavala, ali ona toga nije bila svjesna. Na svojim ramenima je osjećala teret

svih tih života. Što je trebala učiniti u vezi svih ovih stvari koje su se događale? Je li stari

Ezekiel bio u pravu? Da nije nikada došla ovdje, bi li ova katastrofa bila izbjegnuta?

Počela je osjećati ošamućenost; sjetila se da nije ništa jela od jučer. Pokušavala je pogledom

prodrijeti u tamu ispred sebe i sabrati svoje misli. Koliko je daleko bilo domaćinstvo na

Merindi? Znala je da je cesta bila okrenuta prema jugu, a zatim je skretala prema sjeveru

ponovno prema Merindi, i tako dodavala dodatne kilometre za koje nije bila sigurna hoće li

ih moći izdržati. Pogledala je prema poljima s lijeve strane, koji su se nazirali u posljednjim

zraka sumraka, te je pokušala procijeniti koliko dugo će još biti svjetla.

Osjećala je sve veću ošamućenost; osjetila se smušenom i slabom. Odjednom je osjetila

strah da ako ostane na cesti, da možda neće uspjeti doći do Merinde. Njena najbolja šansa,

jest da ide preko polja i ravno prema domaćinstvu.

Potjerala je konja u galop i uskoro je brzo jahala preko polja osušene trave. Bilo je dobro

osjetiti brzinu konja, osjetiti da se kreće, da čini nešto. Pomislila je na Davida i započela

plakati.

Napokon, ugledala je svjetla domaćinstva ispred sebe kroz stabla. Još je jače potjerala konja.

Kada je Joanna odlučila na Merindu ići prečacem, nije se sjetila da je ispred i rijeka, a kada

je konj ugledao vodu u posljednjoj minuti, te iznenada zastao, uhvatio je Joannu

nespremnu. Izgubila je uporište i sletjela sa sedla. Vrisnula je i pala na zemlju.

Adam se preplašio. Pomagao je Pingiju u kuhinji, gdje mu je Sarah rekla da ostane dok ona

ode u tajni posjet aboridžinskoj misiji. Rečeno mu je da ne ide u kolibu, jer je Joanna

spavala i ne smije joj smetati. Ali nakon što je Pingi zaspao na svom ležaju u kuhinji, Adam

je otišao u kolibu, a Joanna nije bila tamo nitko nije bio tamo. Otišao je u radničku baraku,

ali radnik s farme mu je rekao da otiđe jer su se unutra nalazili bolesni ljudi. A sada je bila

noć i on je bio sasvim sam.

Nije volio biti sam. Tada bi mislio na ono drugo vrijeme kada je bio sam, i nije volio

razmišljati o tome, nije želio. Nije dopustio da mu to dođe u misli kada je pokušavalo, ili

kada bi ga Joanna i Sarah navodile da priča o tome. Nije želio o tome razmišljati ni govoriti.

Pompea

Ali sada je bio prestrašen, i bilo je točno poput tog posljednjeg puta, kada je ušao u kuću i

vidio mamu kako leži ondje onako bijela, te ju je pokušao probuditi i ona nije htjela, a on je

ju ponovno i ponovno pokušao probuditi, zvao ju je i zvao, te se njegova panika pretvorila

u prestravljenost kada je shvatio da je zaspala i da se nikada više neće probuditi.

Adam je pogledao uokolo po tihom dvorištu i pitao se jesu li Sarah i Joanna dolje kraj

rijeke. Ali kada je došao do šume, tamo nije bilo nikoga, i njegov strah se pojačao: nikada

nije bio ovdje po noći.

Zatim je ugledao konja na drugoj strani, osedlanog, ali bez jahača. Potrčao je po uskom

dijelu rijeke, a kada je ugledao lik, ženu koja je ležala na zemlju u blizini, odjednom je bio

opet u kući na farmi i loša stvar se ponovno događala. »Mama!« uzviknuo je, potrčavši

prema Joanni. »Mama, probudi se! Nemoj spavati! Mama, mama!« Protresao ju je, ali ona

nije reagirala.

Pokušao je razmisliti. Trebao bi otići po pomoć. Trebao bi otrčati i dovesti nekoga. Ali bio

je previše uplašen. Bacio se dolje i počeo lupati glavom o tlo. »Ne, ne, ne«, jecao je,

osjećajući se bespomoćnim i užasnutim. »Mama! Probudi se!« Lice je sakrio u njene ruke

i plakao. Bio je zločest dječak; nije mogao probuditi mamu. Nije se mogao pomaknuti, ili

otići po pomoć. Samo je stajao ondje i plakao.

Napokon, plač je presušio i on je ponovno pogledao u Joannu. Njene oči su bile zatvorene,

njena kosa se raširila po travi.

I zatim je shvatio: ovo nije bila mama.

Podignuo se na koljena i zatim rekao, zbunjen, »Joanna? Joanna, probudi se. Molim te,

probudi se.« Protresao ju je za rame. »Hajde, probudi se, Joanna.«

Ustao je i zurio dolje u nju, obuzet užasom i neodlučnošću. Pogledao je preko ramena i

vidio svjetla domaćinstva. Ponovno je pogledao prema Joanni. Nije ju želio ostaviti, bojao

se ostaviti je. Ali, ako ne ode po pomoć, onda bi ona mogla ostati spavati zauvijek. Poput

mame.

Okrenuo se i potrčao.

»Upomoć, upomoć, upomoć«, vikao je kada je utrčao u dvorište. »Upomoć! Joanna je

ozlijeđena! Joanna je ozlijeđena!«

Potrčao je uz stepenice, ali u kolibi nije bilo nikoga. Potrčao je prema kuhinji; na štednjaku

je vrela voda u čajniku, ali nije mogao nigdje vidjeti kineskog kuhara. »Upomoć, upomoć,«

Pompea

zajecao je Adam i potrčao prema radničkoj baraci. Zastao je na vratima zastrtima

pokrivačem, a u nosu i očima je osjetio peckanje od karbolne kiseline.

Zatim se okrenuo i istrčao iz dvorišta i dolje niz prilaz na glavnu cestu.

Hughu je bilo drago što će uskoro biti kod kuće; nije se mogao sjetiti kada je posljednji put

bio ovako umoran. Sarah je jahala kraj njega u tišini; pokupio ju je uz cestu. Rekla mu je da

je bila u aboridžinskoj misiji, nadajući se da će posjetiti Staru Deereeree, da bi joj tamo rekli

da je starica umrla od tifusa.

»Žao mi je, Sarah«, reče sad Hugh, osjećajući jačinu njene tuge. »Žao mi je zbog

Deereeree.«

»Bila je stara«, samo je rekla Sarah i ništa više, jer je bilo zabranjeno govoriti o mrtvima.

Sarah je znala da će sa sobom nositi Deereereeinu smrt, i razmišljati o njoj ostatak svog

života. I činjenicu da su s njom umrle i njene tajne, magija, pjesme i mudrost njenih

predaka.

»Zdravo«, rekao je Hugh, »tko je to ispred nas? Pa, to je Adam!«

Zaustavio je kola i skočio dolje. »Što je bilo, Adame? Što se dogodilo?«

»Joanna! Joanna je ozlijeđena!« zajecao je Adam. »Tamo natrag! Na rijeci! Pala je s konja!

Ne može se probuditi!«

Hugh je potjerao kola što je brže mogao, sišavši s prilaza i spustivši se preko polja. Kada su

stigli do stabala, skočio je dolje i trčao ostatak puta. »Joanna!« dozivao je. »Joanna!«

Zatim je ugledao konja kako pase, a kada je došao do Joanne, ona je sjedila i trljala glavu.

»Moj Bože, Joanna«, rekao je on, spustivši se na koljena.

»Konj me je zbacio...«

»Bože, Joanna«, rekao je ponovno. A zatim ju je podignuo u naručje, poljubio je i čvrsto

privinuo k sebi.

Ona je stavila svoje ruke oko njega, držala se i nestrpljivo ga poljubila kao što je i on nju.

Uzeo je njeno lice u ruke i vidio suze.

»David je mrtav, Hugh«, rekla je. »Sve ovo je takva noćna mora.«

Pomogao joj je da stane na noge, a zatim su se dugo držali jedno za drugo.

Zatim im je Adam prišao i upitao: »Jesi li dobro, Joanna? Tako sam se poplašio. Nisi se

Pompea

htjela probuditi. Poput mame. Ali sada je sve u redu, zar ne? Doveo sam pomoć, zar ne?«

»Da, Adame«, odgovorila je Joanna, odjednom se osjetivši živom dok se držala za Hugha,

nije više bila ni iscrpljena ni slaba, već je osjećala njegovu snagu i poželjela je da je nikada

ne pusti. »Učinio si pravu stvar.«

Pompea

11.POGLAVLJE

Sarah je prikupila svoje kamenje, perje i narukvice od ljudske kose, te ih ponovno odnijela

dolje kod rijeke. Njena magija je uspjela, tifus je nestao. I iako su mnogi u okrugu umrli,

Joanna, Adam i Hugh bili su pošteđeni.

Svi su govorili da je gosp. Shapiro donio ovu bolest u zapadnu Victoriju, ali Sarah je

vjerovala da je dio svega toga bila i otrovna pjesma. Vjerovala je u to jer joj se činilo kao da

ju je otjeralo njeno pjevanje. A sada je trebala zakopati predmete korištene u obredima, jer

oni su posjedovali veliku moć; oni su imali vlastiti život i prema njima se moralo iskazati

poštovanje. Dok je kopala u mekanoj glini na obali jezera, pjevala je još jednu, posljednju

pjesmu. Ali ovo je bila pjesma o ljubavi.

Sarah je vidjela ljubav koja je rasla između Hugha i Joanne, te ljubav koju su njih dvoje

dijelili prema malom dječaku koji je bio tako jako povrijeđen, a koji se sada počeo

oporavljati. Ali Hugh se trebao vjenčati, a Joanna je rekla da ona mora otići. Ali nije bilo

ispravno da Joanna ode, pomislila je Sarah. Njen put pjesme ju je doveo na ovo mjesto.

Pjesma koju je Sarah pjevala bila je jako moćna. Naučila ju je od svoje majke jako davno,

prije nego je njena majka otišla u pustinju i nikada se više nije vratila. Sarah ju je pjevala da

ujedini Hugha i Joannu.

Nakon što je zakopala sve stvari, pazeći da ih netko drugi ne pronađe, sjela je i primijetila

da starac opet stoji među drvećem. Držao je bumerang, kakve bogati ljudi kupuju u misiji

da bi ih objesili na zidove u svojim kućama, i na čas, Sarah je u njemu vidjela duha. Ezekiel

je bio odjeven u košulju i hlače koje je dobio u misiji, ali oko glave nosio je traku načinjenu

od ljudske kose, a na njegovim golim rukama mogla je vidjeti stare plemenske ožiljke koji

su u njegovo meso urezani prije mnogo godina.

Prišao joj je hodajući medu stablima, sada kada je njen obred završio i nije mu više bilo

zabranjeno prići. Sarah je ustala i stajala iskazujući poštovanje. Gledali su jedno u drugo,

dok je sunce na čistinu padalo u obliku točaka.

Sarah je rekla: »Ovdje je jaka magija, Stari Oče. Tu je magija čuvarice pjesama i tu je magija

otrovne pjesme. Njih dvije su u sukobu. Potrebna mi je tvoja pomoć.«

Pogledao je u bumerang koji je držao u ruci; bio je »ubojite« vrste, a ne »vraćajuće.« Dok ga

je Ezekiel promatrao, razmišljao je o tome što je značilo vrijeme koje je proveo u

razmišljanju ovih proteklih par tjedana, tijekom kojih je razmišljao više nego veći dio svog

Pompea

života. Promatrao je i čekao, kao što je i rekao Sari da hoće, ali je i dalje bio zbunjen. Ništa

više nije bilo jednostavno. U stare dane, za sve su postojala pravila, poput pravila koje je

govorilo kada se punica može obratiti svom zetu; pravilo koje je govorilo da tijekom

inicijacije muškarca njegova majka mora govoriti posebnim jezikom; pravilo koje je

određivalo gdje će tko sjediti oko logorske vatre, tko će donositi vodu. I tih dana, prije

dolaska bijelog čovjeka, svi su poznavali ta pravila, i poštovali su te zakone; svijet je bio

uređen, a kaos izbjegnut. Sada se zakoni krše, ljudi zaboravljaju na stari red, a starješine

poput Ezekiela više ne mogu dati odgovore.

Sam u sebi se predomišljao oko bijele žene na Merindi. Promatrao ju je, bojao se nje, a

ujedno je bio zbunjen i impresioniran njome. Sada je razmatrao Sarine riječi o njoj. Vidio je

kako Joanna izvodi magiju, spašavajući ljude od bolesti, čak i sebe i Hugha, kojeg je Ezekiel

poštovao, divio mu se i smatrao ga prijateljem.

»Zašto pjevaš pjesmu o ljubavi?« upitao je.

»Da natjeram Joannu da ostane. Otišla Je jutros. Hugh je mora dovesti natrag.«

Nakon što je Sarah nastavila pjevati, Ezekiel je onjušio zrak i pogledao prema nebu.

Pjevanje o ljubavi je bila ženska magija; on je nije poznavao. Možda će upaliti, a možda

neće. Razmišljao je na trenutak, a zatim se okrenuo i otišao kroz stabla prema glavnoj cesti.

Pjevanje o ljubavi može biti moćno, odlučio je, ali starješine su znale da je magiji katkad bila

potrebna i ljudska intervencija.

Hugh i Pauline hodali su između nadgrobnih spomenika, stavljajući cvijeće ispod poznatih

imena: Bill Lowell, David Ramsey i bezbroj drugih koji su nosili prezime Cameron,

McClintock i Dunn. Pauline je zastala ispred kamena na kojem je samo pisalo »Dijete«

Cameron

22. siječnja, 1872. Louisa nije oboljela od tifusa, ali je zbog napora došlo do preuranjenog

porođaja. Dok je Pauline stavljala cvijeće na mali grob, pitala se je li Louisa uspjela saznati

tajnu o sprječavanju začeća od dr. Ramseyja prije nego što je preminuo.

Pauline nije bila odjevena u crninu, kao što su bile mnoge žene koje su dolazile na groblje,

već u sivu haljinu s crnim rubovima iz poštovanja prema drugima. Ona i Frank izbjegli su

epidemiju. Iako, primijetila je, tifus je ostavio trag na njenom bratu: gđica Dearborn je

nestala. Frank ju je danima tražio, povjerovavši na kraju da je sigurno umrla od tifusa. Sada

se vratio u Melbourne, natrag poslu vođenja novina, nastojeći staviti vrijeme i posao

između sebe i bolnih uspomena.

Pompea

Dok je Pauline hodala među grobovima, njena ruka počivala je u Hughovoj, osjećajući

čistoću sunca u veljači, razmišljala je: moramo se sada okrenuti prema budućnosti. Moramo

tragediju staviti iza sebe i nastaviti s poslom življenja svog života. Ali pitanje vjenčanja, koje

će se održati za samo mjesec dana, još se nije ni spomenulo.

Hladeći se lepezom, rekla je: »Joj, kako je vruće danas. Nadam se da neće biti ovako za

vjenčanje!«

»Pauline«, rekao je Hugh.

Osjetila je da dolazi; dolazi već danima; željela je to odagnati, spriječiti da to oživi.

»Maknimo se s ovog užasnog mjesta, dragi«, rekla je. »Hajdemo jahati u planine. Izgledaju

tako svježe i zelene.«

»Pauline«, rekao je Hugh. »Moramo razgovarati.«

I evo tu je, stvar od koje je ona bježala još od onog popodneva kada je otišla na Merindu i

pronašla Hugha i Joannu u kolibi.

»Nemoj govoriti tako ozbiljno, dragi«, rekla mu je sa smiješkom. »Mislim da je ovo užasno

groblje pokvarilo tvoje raspoloženje. Zašto ne odemo do prenoćišta Fox and Hounds i

popijemo hladno...«

»Pauline«, rekao je Hugh. »I sama znaš da sam uvijek prema tebi bio iskren. I u ovom

trenutku moram biti iskren prema tebi. Radi se o Joanni Drury.«

»Molim te, nemoj«, rekla mu je.

»Ne bi bilo pošteno prema tebi da uđem u naš brak krijući istinu od tebe. To bi bilo

nečasno i ne bi bio odraz mog poštovanja prema tebi.«

Pauline se ukočila. »Reći ćeš mi da si zaljubljen u nju.«

»Da.«

Okrenula je svoje hladne, plave oči prema njemu. »I pretpostavljam da ćeš je onda zadržati

da se brine o Adamu?«

»Ne. To ne bi bilo pošteno prema nikome od nas. Joanna odlazi. Ona ima svoj život koji

treba živjeti, a ja i ti imamo svoj.«

»Pa zašto si mi onda morao reći za svoje osjećaje prema njoj?« zajecala je Pauline.

»Zato što je istina tu; zato jer si ti to i sama znala. Ne mogu ti postati suprugom znajući da

smo ti i ja ovu istinu ostavili nepriznatom.«

Pompea

Paulinina čeljust je bila čvrsto stegnuta, pogledala ga je i rekla: »A što je sa mnom? Voliš li

mene?«

Pogledao ju je bila je tako lijepa, tako elegantna. Ali on je mislio na Joannu, na njihove

poljupce i strast koja ih je oboje iznenadila. Uzeo je Paulinine ruke među svoje i rekao; »Ja

te poštujem i divim ti se, Pauline. Imam jako visoko mišljenje o tebi.«

»Ali me ne voliš.«

»Jako si mi draga, Pauline.«

»Hugh!« rekla je. »Želim da me voliš!«

Okrenula se od njega. Zašto ovo nije mogla ostati mala mračna tajna između njih? Koja bi

šteta bila u tome? Ona se mogla nastaviti pretvarati, te bi s vremenom povjerovala da on

voli samo nju. Možda bi s vremenom tako doista i bilo.

U sebi je osjetila gomilanje bijesa, te se prisjetila trenutka kada je ugledala Hugha s

Joannom, kako ju je nježno dodirnuo, kako su je njegove oči pažljivo promatrale. I Pauline

je htjela viknuti Joanni. Odlazi! Ti ga ne zaslužuješ! Ti ga nisi zaslužila! Ti ga nisi voljela od

četrnaeste godine. Ti nisi stavila svoje ruke oko njegovog vrata i poljubila ga kada ti je bilo

šesnaest i kada je on osvojio prvu nagradu na stočarskoj izložbi. Ti nisi plakala danima kada

ti je bilo sedamnaest i kada su Hugha doveli iz nesreće u lovu, njegovo lice blijedo poput

smrti, njegova košulja prekrivena krvlju. Ti nisi nikada stajala uz trkalište i molila iz dubine

duše da Hugh pobijedi. Ja sam činila sve te stvari! Hugh je trebao biti moj!

»Rekao si mi ovo«, rekla mu je Pauline kontrolirajući glas, »jer želiš otkazati vjenčanje«.

»Ne, Pauline. To nije razlog.«

»Ali to je ono što želiš, zar ne?«

»Ne. Moje želje nisu tema našeg razgovora.«

»Bože, Hugh, ne želim mučenika za supruga! Ne želim se udati za tebe pod takvim uvjetima

samo zato jer si ti častan čovjek!«

»Pauline«, rekao je Hugh. »Ja ću ti biti dobar suprug. Osigurat ću ti dobar život i uvijek ću ti

biti vjeran. To ti obećavam.«

Pauline je zatvorila oči i pomislila: ali ti me ne voliš!

»A kada će se pojaviti mržnja i zamjeranje?« upitala je. »Čim nas svećenik proglasi mužem i

ženom, ja ću te pogledati i početi se pitati u kojem trenutku i pod kojim okolnostima, ćeš ti

Pompea

pogledati u mene i mrziti me. Jer ja nisam Joanna.«

»Ja te nikada neću mrziti, Pauline.«

»Umjesto toga ću ti dosaditi, što je još gore!«

Pauline je razmišljala o svojoj ljubavi prema ovom čovjeku, planovima koje je izvela kako bi

ga dobila za sebe. Piknik na kiši, njena prosidba. Mislila je na kampanju koju je pokrenula

protiv Joanne Drury, da se ona ovdje osjeti nedobrodošlom, da je otjera. Pauline se

osvrnula i vidjela kako je hladno, logično i odlučno trčala u utrci, a sada je gledala u Hugha i

shvatila da iako je osvojila njegovu odanost, njegovu čast i privrženost, čak bi osvojila i

njegovo ime, ona ipak nije osvojila njega samog. Na kraju, to je bila isprazna pobjeda.

»Hugh«, rekla je. »Želim da i ti mene želiš. Da me oženiš jer to želiš, bezuvjetno i slobodno

i iz ljubavi. Ne zbog nekog osjećaja plemenitosti, već zbog žudnje za mnom. Zbog žudnje

kakvu ja osjećam prema tebi.«

»To ti u ovom trenutku ne mogu dati, Pauline.«

»Mislim da bismo onda trebali otkazati vjenčanje,« odgovorila je.

Nije rekao ništa dalje, a Pauline je osjetila još dublji žalac boli u svom srcu.

Zašto je ljubav morala biti tako teška? pitala se. Tu je bio Colin MacGregor, zaključan u

svom dvorcu, oplakivao mrtvu suprugu. I Frank, kako je samo uporno tražio ženu koja se

zvala Ivy. A sada...

»Nije u pitanju samo Joanna,« rekla je Pauline, instinktivno štiteći samu sebe. »Tu su

također i drugi problemi. Kuća nije sagrađena, a ja ne mogu podnijeti ni pomisao da živim

u onoj kolibi. Ti ne želiš živjeti na Lismoreu, želiš biti na Merindi i nadgledati sve. I shvatila

sam da bez obzira koliko se trudila, ja... ne mogu prihvatiti Adama. Ja mu se baš i ne

sviđam, a ja ne želim teret djeteta sada, djeteta koje je rodila druga žena.«

»Tko je sada plemenit?« upitao je Hugh.

Lagano se dodirnula po bradi. »Dopusti mi da privedem ovo kraju s dostojanstvom i s

dobrim ukusom, Hugh. Toliko barem zaslužujemo.«

»Jesi li sigurna u sve ovo?«

Ne, zajecala je u srcu, nisam uopće sigurna o ovo! Želim da me uzmeš u naručje i kažeš da

me voliš i da ćeš me oženiti bez obzira što ja kažem. »Da«, rekla je, okrenuvši se od njega.

»Tako je najbolje.«

Pompea

Kada je rukom posegnuo prema njoj, ona je rekla: »Molim te, Hugh, ako sada ne odeš,

nećemo imati tako dostojanstven završetak, već scenu koju ćemo kasnije oboje požaliti.«

»Dopusti mi da te odvedem kući.«

»Hodat ću, nije daleko, a imam mnoga toga o čemu trebam razmisliti. Morat ću otkazati

planove, objašnjavati...«

Skinula je zaručnički prsten i pošla prema njemu da mu ga vrati, ali on je rekao: »Zadrži ga,

Pauline. I dalje smo prijatelji.«

Dok je odlazila, u njenim očima zasjale su suze, poput dijamanata. Uvidjela je razmjer svog

gubitka, vidjela je sve što nikada neće biti njeno: dodir Hughovog tijela dok vode ljubav,

stavljanje prvorođenog djeteta u njegovo naručje. Pauline je vidjela dvije budućnosti, jednu

koja je trebala biti njena, ali koja je sada pripadala Joanni Drury, i jednu koja bi mogla

postati njena sada budućnost dugih, praznih godina ispunjenih usamljenošću i žaljenjem,

dok se pretvarala u tešku, ogorčenu ženu koja je uspoređivala svakog muškarca kojeg bi

srela s Hughom Westbrookom i svakom nalazila mane. Žena, shvatila je dok je zadržavala

suze, koja će biti poput »jadne gđice Flore,« koju su njeni prijatelji žalili jer ju je pregazilo

vrijeme.

Ali takva neće biti Paulinina budućnost, jer je postojala i treća mogućnost; i dok se ona

oblikovala u njenom umu, njena tuga poprimila je čvrsti obris nove odluke; okrenula se na

istok prema Kilmarnocku. Te je razmišljala o privlačnom Colinu MacGregoru, zaključanom

i tužnom zbog smrti njegove supruge Christine.

»Moj dragi, gospodine Westbrook«, pisala je Joanna. »Kada budete čitali ovo pismo, ja ću

već biti na putu za Melbourne.«

Zastala je i pogledala u kočiju koja se upravo pripremala za polazak. Sjedila je ispred

prenoćišta Fox and Hounds zajedno s drugim putnicima koji su čekali ulazak u kočiju; na

vrhu se vezivala prtljaga. Joannin sanduk je prvi podignut.

Nastavila je s pisanjem: »Budući da oboje znamo da ne mogu ostati na Merindi nakon što

se vjenčate, odlučila sam otići odmah sada i prištedjeti nas teškog rastanka. Vi imate svoj

novi život, a ja moram nastaviti s potragom zbog koje sam i došla u Australiju. Možda ja

nisam odgovorna za stvari koje su se dogodile na Merindi smrt dobrih ljudi ali znam da

sam uhvaćena u mrežu sila izvan moje kontrole. Dala sam obećanje svojoj majci, a dugujem

svojoj budućoj djeci doznati što to truje moju obitelj, te nekako pronaći način da poništim

to.«

Pompea

Ponovno je zastala, pomislivši na Hugha na trenutak kada ju je pronašao kraj rijeke i

podignuo u svoje naručje; na život i toplinu koja ja prostrujala njenim tijelom; na poljubac,

poljupce. Kako se jakom osjećala u tom trenutku.

A zatim je pomislila: došla sam ovdje ne kako bih se zaljubila i skrasila, već potražila svoje

naslijeđe, pronašla Karru Karru, zauvijek umirila demone koji su progonili žene iz obitelji

Drury.

Pokušala se usredotočiti na svoje sljedeće korake. Pet mjeseci potrage je nisu niti malo

približili Karri Karri ili zagonetnim bilješkama njenog djeda. Čula se s gosp. Asquithom,

gospodinom koji je sjedio u Odboru za aboridžinske poslove, a od koga se Joanna nadala

da će doznati nešto o domorocima, koji će joj dati neke informacije. Ali ispostavilo se da je

gosp. Asquith samo bankar postavljen na tu dužnost iz političkih razloga, a koji nikada nije

ni posjetio aboridžinsku misiju ili rezervat. Zemljišni ured u Melbourneu joj također nije

mogao pružiti pomoć. Na vlasničkoj ispravi nije bilo dovoljno podataka, rekli su joj,

pomoću kojih bi oni mogli locirati tu zemlju. Nije primila nikakav odgovor od Patricka

Lathropa iz Amerike, koji je nekada možda poznavao njenog djeda.

Joanna je morala započeti sve ispočetka, tražiti nove tragove, nove znakove koji bi je

usmjerili na pravi put.

Nastavila je s pismom: »S velikom tugom napuštam Merindu, gosp. Westbrook, ali razlog

mog ostanka pomaganje Adamu više ne postoji. On je na putu oporavka. One noći kada

ste me pronašli kraj rijeke, te kada ste objasnili Adamu da on nije odgovoran za majčinu

smrt i da joj nije mogao pomoći ni na koji način, vidjela sam početak njegovog zacjeljivanja.

Sarah će mu pomoći ostatak puta. I vi i gđica Downs.«

»Nikada neću zaboraviti vrijeme koje sam provela na Merindi; zasigurno nikada neću

zaboraviti vas. Želim vam zdravlje i sreću zauvijek.«

»U redu, gospođice«, rekao je kočijaš, »spremni smo za polazak.«

Joanna je zatvorila pismo i ubacila ga u poštanski sandučić na stajalištu. Zatim je zauzela

mjesto među ostalim putnicima. Dok su ljudi pozdravljali mašući rukama, vozači su

podignuli uzde i kočija je krenula naprijed.

Dok su se ostali putnici upoznavali i komentirali kako je ljeto iznimno vruće, te kakav

blagoslov je bio što je tifus napokon završio, Joanna je zurila kroz prozor tiho se

pozdravljajući s poznatim krajolikom, znajući da ga možda nikada više neće vidjeti. I

pomislila je: možda se jednog dana, poslije mnogo godina, vratim ovdje da vidim kako je

Pompea

Adam odrastao i što se dogodilo sa Sarom. I Hughom.

Ali kočija se neočekivano zaustavila. Čuli su glasove vani, a jedan od putnika je rekao:

»Zakašnjeli putnik.« Postarija gospođa je dodala: »Oh, Bože, ali nema mjesta.«

Svi su se zabezeknuli kada su se vrata naglo otvorila, a Joanna je ugledala Hugha kako stoji

ondje bijesnog lica. »Sreo sam Ezekiela na cesti. Rekao mi je da si otišla. Joanna, odlaziš bez

pozdrava.«

»Hej, prijatelju,« doviknuo je jedan od vozača. »Moramo poći.«

»Dobri Bože, da nije bilo Ezekiela, ne bih te našao! Joanna, izađi odatle. Ne možeš otići.«

Zatim je rekao vozaču: »Dohvatite i spustite dolje sanduk gđice Drury, molim vas. Došlo je

do pogreške.«

»Ali gospodine Westbrook...« započela je Joanna.

»Neću ti dopustiti da odeš, Joanna«, rekao je. »Ne ovako. Želim se s tobom vjenčati. Volim

te.«

Osjetila je poglede ostalih putnika na njima. »Ne razumijem«, rekla je. »Gđica Downs...«

Ispružio je ruku prema njoj. »Vrati se sa mnom na Merindu, Joanna. Molim te.«

»Ali složili smo se... Mislim, problem...«

»Joanna, za ime Božje. Što god to bilo, popravit ćemo. Volim te, Joanna. Volim te i ne

mogu živjeti bez tebe. Trebam te. Adam te treba.«

»Zadržavate kočiju, gospođice«, doviknuo je jedan od vozača. »Il’ idete s nama il’ ne idete,

ali odlučite. Imam raspored koji moram poštovati.«

Pogledala je prema Hughovoj ispruženoj ruci i njegovu privlačnom licu. Stavila je svoju

ruku u njegovu i sišla na do.

Počela je nešto govoriti, ali on ju je samo privukao u zagrljaj i poljubio je, a ona je stavila

svoje ruke oko njega i uzvratila mu poljubac.

Pompea

DRUGI DIO

1873.

Pompea

12.POGLAVLJE

Među stablima hodao je neki stranac. Sarah je ostala sakrivena, promatrajući njegovo

napredovanje kraj riječne obale. Kada je on stao, stala bi i ona; kada je on hodao, hodala je i

ona, poput sjene. Nikada prije nije vidjela tog čovjeka.

Spustila se do jezera kako bi za Joannu izvadila korijen maslačka, te je na rubu vode

uhvatila muškarčev odraz muškarca čudno odjevenog. Njegovo hlače su bile načinjene od

jelenje kože, njegova košulja od bijelog pamuka, sa širokim rukavima. Nije nosio jaknu i

kravatu, a na glavi nije imao šešir. Sarah je vidjela njegovu svijetlosmeđu kosu dugu gotovo

poput njene i na potiljku svezanu u rep. Nosio je veliku, ravnu knjigu, te bi svako malo stao

i zapisao nešto u nju. Primijetila je da ima duge i vitke ruke. Bio je gospodin, odlučila je.

Zastao je kako bi istražio stablo, žmirkao u nebo među sakupljenim granama; zatim je

ponovno nešto pisao. Sarah je na njegovu desnom zglobu vidjela blještav, metalni odsjaj.

Njeno tijelo je bilo napeto; taj čovjek nije pripadao ovdje. Ovo mjesto je bilo posebno

ženama Joanni i njoj. Ovdje su uzgajale ljekovito bilje i to je bilo mjesto gdje su

razgovarale i učile jedna od druge, te izmjenjivale ženske tajne. Joanna je pričala Sari o

velikom svijetu, gdje su brodovi plovili beskrajnim oceanima, a uspravni i ukočeni vojnici

plesali s prekrasno odjevenim mladim damama, a Sarah je Joanni pričala o vjerovanjima

predaka, te kako su oni stvorili ovaj svijet.

Sarah je ovo mjesto također smatrala mjestom svoje inicijacije. Velečasni Simms je

prekinuo njenu inicijaciju koju su izvodile starješine u misiji, stoga nije uspjela završiti svoje

učenje o tajnama, ali sada je naučila nove tajne o životu, i jednako svete. »Kada staviš ovo

sjeme u zemlju«, rekla joj je Joanna, »i na njega dodaš vode, sunca i ljubavi, ono će rasti,

poput ljudskih bića«. Sarin narod nikada nije stavljao sjeme u zemlju; oni nisu tjerali biljke

da rastu. Ovo je bila magija dobra magija.

A sada, ovog dana u ožujku kada je ljeto odlazilo, a jesen dolazila, stranac je hodao po

njihovoj zemlji. Sari je bilo nelagodno; imala je osjećaj koji nije mogla imenovati. Možda

zato jer je bio muškarac.

On će možda donijeti lošu magiju ovom mjestu; on možda poremeti put pjesme. Sada se

opasno približio svetim ruševinama. Sarah je uvidjela da će ga morati zaustaviti.

Promatrala ga je dok je prolazio kraj jezera. Na opalnoj površini vode na trenutak je zasjala

silueta njegovog visokog i vitkog tijela. A sada je išao prema ruševinama. Sarah se polagano

Pompea

šuljala za njim, ne skidajući oči s njega. Kada je zastao na rubu prastarih ruševina, ona je

također stala.

Na svetim kamenjima, spustio se dolje na jedno koljeno; posegnuo je rukom da ih dodirne.

Sarah je uzviknula.

Dok je Joanna zurila u crtež Dugine zmije, mogla je osjetiti hladne trnce kako joj struje

tijelom. Izgledala je točno onako kako ju je njena majka opisala u dnevniku ogromna zmija

koja ju je progonila u snovima. Joannu je uznemiravao pogled na tako groteskno i

zastrašujuće stvorenje, a istovremeno i tako poznato. Zmijino jedino, oštro oko kao da je

zurilo u nju, izrugujući se, prkoseći joj.

»Poznato mi je da se zanimate za aboridžinske stvari, gđo Westbrook«, rekao je gosp.

Talbot, vlasnik knjižare Carstvo knjiga, »i stoga kad god naletim na nešto takvo, ostavim to

postrani za vas. Ova knjiga je doista rijetka, znate, i mislim uistinu fascinantna.«

Joanna je pročitala naslov: Moj život među Aboridžinima, Sira Finlaya Cobba. Napisana je još

1827. godine, samo četrdeset godina nakon što su bijelci prvi put stupili na tlo Australije, te

tri godine prije dolaska njenog djeda i bake. »Da, gosp. Talbot«, rekla je Joanna, zureći u

uznemirujući prizor Dugine zmije. »Doista izgleda zanimljivo.«

Nije mogla prestati gledati u začarano zmijino oko. Odjednom je uvidjela da je, iz nekog

razloga, zmijino oko jako zastupljeno u snovima njene majke ne samo u njenim noćnim

morama već i u, iznenađujuće, snovima o sjećanjima. »Vidim svoju majku kako izlazi iz

nečega nalik spilji,« zapisala je Lady Emily, »i u sljedećem trenutku, iz spilje naglo izlazi

ogromna zmija, čije me jedino oko prestravljuje. Čudno, žena koja me drži u naručju nije

prestrašena. I svi ti tamnoputi ljudi oko mene izgledaju sretni.«

»Gđo Westbrook?« rekao je gosp. Talbot. »Želite li kupiti knjigu?«

»Da«, odgovorila je, vrativši mu je natrag i rukom posegnuvši u torbicu. Dok je to činila,

drugu ruku je stavila na svoj trbuh, te pomislila na novi život unutra. Imat će dijete. Njena

radost je bila beskrajna, ali nad njom je bila sjena njenog straha od majčinog naslijeđa.

Prošla je jedna i pol godina otkada je Estella plovila bez vjetra, a zatim uplovila u luku u

Melbourneu. Joanna i Hugh bili su oženjeni već godinu dana, a Merinda je cvala. Ipak, ona

je bila odlučnija nego ikada da riješi misterij iz prošlosti njene obitelji, da pronađe zemlju

koju su njen djed i baka posjedovali. Ali do sada nije mnogo saznala: ljudi su se odazivali na

upite koje je Frank Downs objavljivao u Timesu ali uvijek bi nastao neki problem datumi su

bili pogrešni, opisi Makepeaceovih su bili netočni, a dobili su i dosta čudne ponude, gdje

Pompea

su ljudi tražili novac za informacije. Od Društva za brzopis iz Londona nije primila nikakav

odgovor, stoga je sumnjala da će joj oni moći pomoći. Posjet kartografskom uredu Farrell i

sinovi u Melbourneu također nije pomogao u objašnjenju reljefnih obilježja spomenutih u

vlasničkoj ispravi; te je dobila jednak odgovor od svih vladinih ureda za istraživanje zemlje:

da su im potrebni detaljniji podaci.

Ali Joanna je znala da mora ustrajati, posebno sada kada očekuje dijete.

I možda se napokon njena upornost počela nagrađivati. Vozila je kola najbrže što je mogla,

nestrpljiva da se vrati kući i Hughu, netom kupljena knjiga stavljena je u košaru zajedno s

poštom za Merinduoja je napokon sadržavala i pismo od Patricka Lathropa iz San

Francisca. Joanna je poželjela da može nekako natjerati konja da ide brže, da prije stigne do

Hugha. Bilo joj je jako bolno odvojiti se od njega, kada su bili zajedno, osjećala je duboku

povezanost s njim. Nestrpljiva je bila i da mu pokaže pismo od Lathropa, i obećanje koje se

unutra možda nalazilo da će njena potraga uskoro završiti. »Vjerujem da ste poznavali mog

djeda«, napisala je Lathropu u pismima koje je slala tijekom proteklih mjeseci. Nije izgubila

nadu da je još živ, da će jedno od njenih pisama stići do njega. A svakako da pisma nisu

nikada vraćena pošiljatelju. I evo, nakon tako dugo vremena, primila je njegov odgovor.

Upravljajući kolima, skrenula je u dvorište te nestrpljivo pogledala uokolo. Adam je bio

gdje ga je jutros i ostavila, pomagao je Matthewu u konjušnici. Adamu je sada bilo šest

godina i uvijek je želio biti dio svega što se događalo na farmi. Budući da nije vidjela ni

traga od Sare ili Hugha, Joanna je otišla u kolibu.

Tijekom prošle godine niz neočekivanih događaja odgodio je gradnju nove kuće kraj rijeke,

stoga su još uvijek živjeli u kolibi, ali su joj nadogradili sobe kako bi bila što udobnija;

unutarnji zidovi su bili ožbukani; stavljeno je više namještaja. Joanna je jedva čekala da

preseli svoju obitelj iz prljavštine i smrada farme dolje gdje je zrak bio čist, svjež i zdrav. I

taj dan se približavao. Hugh je detaljno pregledao svojih deset tisuća ovaca i objavio da će u

studenom imati najbolji prinos vune i lanolina nego ikada prije. A onda bi započeli graditi

svoju novu, lijepu kuću.

Joanna je spustila košaru i izvadila knjigu koju je netom kupila. Njen podnaslov je glasio:

»Istinit i detaljan zapis o boravku bijelog čovjeka među australskim divljacima.« Drhtala je

od same pomisli na njen sadržaj. Možda sadrži zapis o crvenoj planini iz majčinih snova, ili

možda opis o obožavanju Dugine zmije, ili čak objašnjenja otrovnih pjesama i razloge

njihova pjevanja. Jer, Joanna je počela vjerovati da su njen djed ili baka, ili oboje, učinili

nešto što je zabranjeno i zbog toga su bili kažnjeni. Uguravši Lathropovo pismo u džep,

Pompea

izašla je van potražiti Adama, a zatim naći i Hugha.

Muškarac je podignuo pogled i ugledao djevojku koja je stajala tamo, napola u sjeni, napola

na suncu, tamna, mirna i tiha poput drveća oko nje.

»Zdravo«, rekao je on, nasmiješivši se, ali Sarah je i dalje zurila u njega.

Podignuo se i otresao prašinu s koljena. »Ovo je prekrasno mjesto,« rekao je. »Živiš li

ovdje?«

Sarah je i dalje zurila.

»Jesi li ti zasadila ovaj vrt?« upitao je.

Među izvornim biljkama koje su rasle uz potok puzavom zlaticom i zvončićima, grmljem

nalik maslini i drvolikom paprati

Joanna i Sarah posadile su egzotične biljke poput kopra, kajenske papričice i ružmarina, za

koje je Joanna objasnila Sari da posjeduju iscjeljiteljska svojstva. Ona je također uzgajala

rijetki đumbir, dalje uz rijeku, gdje je neveliki vodopad obgrljen osunčanim stijenama

stvarao potrebnu vlažnost. Đumbir nije bio daleko od ruševina, te je Sarah sada shvatila da

je mogla osjetiti teški miris njegovih kasnih cvjetova.

Zamijetila je da je muškarac nosio prekrasnu narukvicu izrađenu od debelog srebra i

ukrašenu tirkiznim kamenjem; nikada ranije nije vidjela muškarca da nosi nakit.

Čučnuo je i proučavao biljku. »Žutika«, promrmljao je. »Indijanci u Americi koriste je za

liječenje trbušnih tegoba.« Pogledao je po vrtu. »Ovo izgleda kao vrt s ljekovitim biljem.

Jesi li ti iscjeliteljica?«

Sarine oči su brzim pokretima pretraživale njegovo lice, a on je pogledao iza sebe i ugledao

domaćinstvo kroz stabla. »Vlasnik ovog vrta živi ondje?« Nasmiješio se. »Barem znam da

razumiješ što govorim. Zovem se Phillip McNeal,« rekao je. Ispružio je ruku prema njoj, ali

je Sarah ostala nepomična.

Ostao je pod dojmom njenih dubokih očiju, crvenkastosmeđe kose raspuštene i svilene,

bosih stopala i haljine koja je očito pripadala nekom drugom ali je prekrojena da joj bolje

pristaje. Nije izgledala kao da ga se boji, ili da je sramežljiva, ali nešto u njoj je izazivalo

nepovjerenje, oprez, način na koji je stajala ondje. Divlja djevojka, pomislio je, koju je netko

pokušavao pripitomiti.

Kada je istupio jedan korak naprijed prema zidu prekrivenom mahovinom, Sarah se

ukočila.

Pompea

»Ne želiš me ovdje, zar ne?« rekao je. »Ovo mjesto je sveto, zar ne? Znam ponešto o tome.

Ja sam veliki poštovatelj svetih mjesta.«

Iako je njen pogled odavao oprez, ugledao je na trenutak bljesak zanimanja u njemu.

»Podsjećaš me na mladu ženu koju sam davno poznavao,« rekao je. »Ona je bila iz plemena

Navaho, Indijanka. Bio sam ranjen i ona me je izliječila. Njeno ime je Pelud Na Vjetru.

Pokušavao sam iščitati znakove na ovim kamenjima. Znaš li što oni znače? Pelud Na Vjetru

je živjela u blizini kanjona gdje su bile ruševine slične ovima. Objasnila mi je da je u njima

živio narod koji se zvao Anasazi, što na jeziku Navaho znači >drevni narod<. Oni su

ostavili znakove slične ovima.«

Pomaknuo je ruku i primijetio da njene oči slijede njegov zglob.

»Vidim da ti se sviđa moja narukvica«, rekao je. Skinuo je i pokazao Sari. »Indijanska je.

Uzmi je«, rekao je. »Pogledaj je iz blizine.«

Sarah je neočekivano koraknula unatrag. »Tjuringa« rekla je.

»Vidi«, rekao je s osmijehom. »Ti možeš govoriti. Ne znam što je... tjuringa. Ovo nosim samo

kao uspomenu na nekoga posebnog. Na njoj je priča vidiš? Na vrhu se nalazi duga, te

zmija na dnu. Zmija je bila Peludin osobni totem.«

Sarah je zurila u nju, njene oči bile su širom otvorene.

»Pričaj mi o ovom mjestu«, rekao je. »Doista bih želio znati.«

Sarah je svrnula pogled, preko rijeke, na žutosmeđe ravnice koje su sjale na kasnoljetnjem

suncu.

»Pitam te o stvarima o kojima ne smijem, zar ne?« rekao je McNeal, vrativši narukvicu

natrag na ruku. »Pelud je bila isto takva. Njen narod se dugo godina borio protiv bijelog

čovjeka, sve dok ih nisu natjerali da pješače preko velike pustinje i žive na mjestu koje nije

bilo na zemlji njihovih predaka. Na početku, Pelud mi nije vjerovala, ali kasnije jest. Moja

vlada je smatrala da njen narod treba naučiti živjeti u normalnim kućama. Ja sam arhitekt.

To je bila svrha mog odlaska kod Pelud i njenog naroda da im pokažem kako će sagraditi

bjelačke kuće.«

Sarah nije skidala oči s njega. Primijetila je da je bio prekrasan, unatoč lagano nakrivljenom

nosu koji je sigurno, mislila je ona, nekako slomio. U njegovu glasu se osjećao nazalni

prizvuk, te je govorio o stvarima o kojima nikada prije nije čula od bijelaca totemima i

klanovima, svetim mjestima i duginim zmijama.

Pompea

»Sarah«, izgovorila je mekanim glasom.

Njegove obrve su se podignule. »Tako se zoveš? Sarah? To je jako lijepo ime. Ako živiš

ovdje, onda ćemo sigurno postati dobri prijatelji. Unajmili su me da ovdje izgradim kuću.«

Licem joj je prešao izraz nesigurnosti, ali prije nego je uspjela nešto reći, čula je zvuk koraka

koji su se približavali, te je, okrenuvši se, ugledala mladu ženu kako im prilazi, a za ruku je

vodila malog dječaka.

»Zdravo«, rekla je. »Vi ste sigurno gosp. McNeal. Drago mi je. Ja sam Joanna Westbrook.«

Rukovali su se, a McNeal je pomislio kako je supruga Hugha Westbrooka mlađa nego je on

očekivao, ustvari nekoliko godina mlađa od njega, te jako lijepa. Njene oči, primijetio je,

bile su zlatnosmeđe boje, a njena gusta smeđa kosa podignuta s vitkog vrata, otkrivajući par

blještavih plavih naušnica. Bila je odjevena u blijedozelenu haljinu, a na vratu joj je bio broš.

»Vidim da ste se već upoznali sa Sarom«, rekla je Joanna.

»Da«, rekao je McNeal. »Čini se da me ona ne želi ovdje.«

»Ovo mjesto vrlo je posebno njenom narodu, gospodine McNeal. Sarah živi s nama, na

farmi.«

»Sarah je moja prijateljica«, rekao je Adam, a McNeal se nasmijao i nasmiješio dječaku.

»Blago tebi«, rekao je.

»Ovo je Adam«, rekla je Joanna, dok je Adam zurio u McNeala. »Zašto imaš dugu kosu?«

upitao je.

McNeal se nasmijao i rekao: »Naučio sam ovako nositi kosu kada sam živio s domorocima

u Americi. Mnogo sam stvari naučio od njih.« Kratko je pogledao prema Sari. »Zašto su

ove ruševine svete Sari, gđo Westbrook?« upitao je.

»Aboridžini vjeruju da je u Vrijeme sanjanja ovuda prošla pretkinja klokana, te da je svojom

pjesmom oživjela ovo mjesto. Njen duh je i dalje ovdje. Ovuda ne smije hodati nitko tko

nije član klana klokana.«

»Oni su jako duhovan narod«, rekao je McNeal gledajući u utihlu djevojku.

Pogledao je uokolo na velike eukaliptuse koji su se odražavali na površini jezera. »Vaš

suprug mi je rekao da želite da vam sagradim kuću ovdje. Što će se dogoditi ako to

učinim?«

»Kako to mislite?«

Pompea

»Hoće li to uzrokovati probleme? Mislim, pokrenu li Aboridžini rat kada se uznemire

njihova sveta mjesta?«

Joanna se ponovno prisjetila riječi koje joj je Farrell, kartograf, rekao: Naziv Karra Karra

mogao se promijeniti prije mnogo godina. Danas bi mogao biti Johnsons Creek ili New

Dover. Mogli biste proći upravo preko nje, a da nikada ne saznate da je to mjesto koje

tražite.

»Rečeno mi je da se jesu opirali, prije mnogo godina«, rekla je. »Ali nisu više bili

ravnopravni europskim puškama i konjima.«

McNeal je rekao: »Tamo odakle dolazim također se vode ratovi. Plemena poput Sijuksa,

Navaho i Apaša bore se protiv bijelih vojnika za pravo na svoju zemlju. To su grozne,

krvave bitke, a obje strane trpe velike gubitke.«

»Da«, rekla je Joanna. »Čuli smo za njih.«

McNeal je pogledao u Saru, a zatim rekao Joanni: »Sto bi Aboridžini vjerovali da će se

dogoditi ako bismo ovdje sagradili kuću?«

»Budući da ovo mjesto leži na putu pjesme, Aboridžini vjeruju da ako se promijeni put

pjesme, da će se promijeniti i Stvaranje, jer je zabranjeno oskvrnuti sveto mjesto. To je

nestvaranje svijeta.«

»Nestvoriti svijet«, rekao je Phillip McNeal, misleći na dan kada se morao oprostiti od

Pelud i njenog naroda, znajući čak i tada da nikada više neće vidjeti ponovno ni nju ni njen

svijet.

»Ova rijeka, gđo Westbrook, poplavi li ikad?« upitao je, ogledavajući se uokolo i tražeći

alternativno mjesto za gradnju.

»Ne znam, to ćemo morati pitati gosp. Westbrooka. Ja sam u Australiju došla tek prije

godinu i pol dana.«

»Smijem li vas pitati što vas je dovelo ovdje?« upitao je, u sebi se pitajući kakva je veza

između ove elegantne mlade dame, dječaka i poludivlje mlade Aboridžinice.

»Moja majka je preminula prije dvije godine« rekla je Joanna. »U Indiji. Umrla je od

duhovnog oboljenja.« Joanna je zastala, razmišljajući o otrovnoj pjesmi. »Vjerovala je da je

to oboljenje na neki način prešlo na mene. Ovdje sam došla doznati to, te se izliječiti.«

»Jeste li zbog toga napravili ovaj vrt s ljekovitim biljem?«

Pompea

»Te biljke liječe tijelo, gosp. McNeal. Izlječenje koje ja tražim je puno složenije, bojim se.

Jednim dijelom, povezano je s jednim mjestom.«

»Mjesto?«

»To je mjesto koje se zove Karra Karra barem ja tako mislim. Moja majka je vjerovala da je

to mjesto ključ rješenja. Ali nisam ga još uspjela pronaći.«

»Je li to mjesto sveto?«

»Nisam sigurna. Možda.«

»Zašto ga je tako teško pronaći?«

Joanna je pomislila na gospodina kojeg je upoznala u Melbourneu prošle godine,

znanstvenika iz Engleske koji je proveo pet godina u proučavanju Aboridžina. »Ako je

Karra Karra naziv svetog mjesta«, rekao joj je, »tada ga možda nikada nećete pronaći.

Spoznao sam da je pričanje o svetim mjestima Aboridžinima tabu. Možda ćete čak i

upoznati Aboridžina koji zna gdje se nalazi Karra Karra, ali vam to neće reći.«

Phillip McNeal je rekao; »Možda Karra Karra nije uopće stvarno mjesto, gđo Westbrook.

Možda se odnosi na stanje uma. Ili na filozofiju.«

»Što je to?« rekao je Adam pokazujući na srebrnotirkiznu narukvicu.

»Adame« rekla je Joanna.

»Ne smeta mi. Izvoli, Adame«, rekao je McNeal, pružajući mu narukvicu.

Kroz drveće Joanna je vidjela Ezekiela kako stoji na drugoj strani rijeke. Naviknula se na

njegova iznenadna pojavljivanja u blizini ovog mjesta, njegovo stajanje i zurenje, te jednako

iznenadno nestajanje. Nije razgovarao s njom od onog dana na rijeci, kada im je prišao s

bumerangom u ruci. Ali saznala je od Sare da se starac više nije protivio njenoj prisutnosti

na Merindi. Joanna je katkad imala čudan osjećaj, kada bi je promatrao, kao da je čuva.

»Tamo je gospodin s kojim trebate pričati ako želite saznati više

o kulturi Aboridžina, gosp. McNeal,« rekla je Joanna, a arhitekt se

okrenuo prema starom Aboridžinu koji je poput statue stajao kraj rijeke. Zatim je rekao:

»Možda mi Sara može objasniti te stvari. Narod s kojim sam živio, indijansko pleme u

Americi, u središtu njihovog života bile su pjesme. Pjevali bi pjesmu koja bi trajala satima ili

čak danima. Njihove pjesme su im predstavljale sve njihovu povijest, umjetnost, vjeru.

Pjesma o Kojotu ustvari se sastoji od tri stotine pjesama.«

Pompea

»Što je kojot?« upitao je Adam.

»Vrsta divljeg psa koji živi u Americi. Manji su od vaših dinga.«

Joanna je iznenada osjetila hladnoću. Jedno jutro prošlog tjedna, dok je radila ovdje dolje u

vrtu, podignula je pogled i opazila dinga kako se kreće među stablima. Stao je i gledao u

nju, a zatim otišao, ali ono što ju je prestrašilo, te čega se sada tako jasno sjećala, bio je užas

koji je osjetila kada ga je ugledala. Šokirala se shvativši da je naslijedila majčin nerazumni

strah od pasa.

» Što je vas dovelo prvi put u Australiju, gosp. McNeal?« upitala je.

»Pa, mogu reći da sam i sam u potrazi za nečim. Pohađao sam studij na Istoku, u Americi,

na kojem sam mislio da ću naučiti sve što se može naučiti, ali sam izašao iz škole uvidjevši

da nisam naučio ništa korisno. Moj otac je poginuo u ratu, na mjestu koje se zove

Manassas, a moja majka se nikada nije mogla pomiriti s tim. Želio sam saznati zašto se

događaju stvari poput ratova. Želio sam saznati zašto je svijet ovakav kakav je. Putovao

sam po Americi i tražio odgovore, te sam neko vrijeme živio s domorocima. Zatim sam

otišao i stigao ovdje.«

Kratko je pogledao u Saru, koja je zajedno s Adamom proučavala njegovu narukvicu, i

zatim je rekao: »Bojim se da imamo problem, gđo Westbrook. Cijelo sam jutro proveo

pregledavajući ovu zemlju kraj rijeke, te je mjesto gdje su ruševine najbolje mjesto za

gradnju nove kuće. Očito su ljudi koji su ovdje davno živjeli i sami to znali. Bilo gdje

drugdje tlo je previše močvarno i pjeskovito, a postoji opasnost od izlijevanja rijeke. Vi i

vaš muž ćete biti prisiljeni donijeti odluku graditi ovdje ili tamo gdje ste sada, na

domaćinstvu.«

Hugh je imao vijesti za Joannu, stoga je što brže jahao kući. Ali čim je sjahao s konja, čuo je

kako ga netko zove. Žmirkajući pod jačinom sunca u ožujku, ugledao je poznati lik kako

mu se približava na konju.

To je bio Jacko, vlasnik farme koja se prostirala na 7 000 jutara sjeveroistočno od Merinde.

»Mogu li s tobom kratko popričati, Hugh?« rekao je.

Hugh je bio vruć i umoran, te nestrpljiv da vidi Joannu. »Što je bilo, Jacko?« rekao je.

Jacko se spustio na zemlju, krupan muškarac koji se znojio od vrućine kasnog ljeta, te

rekao: »Radi se o služavki, Hugh. Došao sam te pitati bi li zaposlio moju Peony.«

»Služavku?«

Pompea

»Jutros sam bio u gradu, te sam čuo od Poll Gramercy da tvo ja žena planira zaposliti

služavku da pomaže po kući, sada kada će roditi.«

Hugh je zurio u čovjeka.

»Peony je dobra djevojka, Hugh«, rekao je Jacko. »Možda nije tako bistra, ali je iskrena i

tiha. I već joj je osamnaest, te ne vjerujem da će je netko htjeti oženiti. Moja gospođa i ja

smo zabrinuti za Peonynu budućnost. Što kažeš na to, Hugh?«

Hugh je jedva čuo što mu je Jacko govorio. Njegove misli su brzo prelazile po događajima

od proteklih dana, prisjećajući se Joanninog jutarnjeg neraspoloženja, posebnog izraza koji

bi katkad uhvatio na njenom licu, te neočekivano dobrog raspoloženja kada je otišla u

Cameron Town.

Prisilio se vratiti prisebnost i poslušati Jacka. »Rekao si da si čuo ovo od Poll Gramercy?«

Udovica Gramercy bila je lokalna primalja.

»Nadam se da ti ne smeta što sam ovako došao, Hugh. Znao sam kada se pročuje da tražite

služavku, da će vam na vrata pokucati vojska djevojaka i moliti za posao. A moja Peony, pa,

ona...«

Jackov glas se stišao, a Hugh je samo zurio u kolibu. Znači, Joanna je posjetila primalju.

»Hoćeš li razmisliti o tome, Hugh?«

Pogledao je u Jacka. Svi u okrugu su znali o jadnoj Peony Jackson, kako je Jackova supruga

radeći u polju dobila trudove dva mjeseca prije termina. Bila je sasvim sama, bez

mogućnosti da pošalje po pomoć, te su joj bili potrebni gotovo cijeli dan i noć dok se nije

sama porodila. To je bilo njeno prvo dijete, a Sal je imala samo sedamnaest godina. Svi su

rekli da dijete nema šanse da preživi, ali ipak jest. I Peony je izrasla u lijepu djevojku, tihu i

poslušnu, osim što je bila malo prostodušna.

»Razgovarat ću sa svojom suprugom o tome, Jacko«, rekao je Hugh, »ali sumnjam da će

Peony dobiti taj posao. Sada, ako nemaš ništa protiv...« Hugh je započeo odlaziti.

Ali čovjek je i dalje stajao na svom mjestu, te tjerao muhe s lica. »Pitao sam se Hugh«, rekao

je nakon trenutka, »jesi li čuo o problemima koji me muče«.

»Bio sam odsutan, radio sam na udaljenim pašnjacima. Kakve probleme imaš?«

»Stoku mi je napala šuga. Ove godine neću imati vunu za striženje.«

Hugh je bio zaprepašten. Znao je da se Jacko borio za opstanak svoje farme; takav gubitak

Pompea

značio bi njegovu propast. A Jacko je imao šestero djece, te sedmo na putu. »Žao mi je«,

rekao je Hugh. »Nisam znao.«

»Mogao bih se zakleti da je iza toga onaj gad MacGregor«, rekao je Jacko dok je izvlačio

rupčić i s njim brisao oznojeno lice. »Već dugo vremena smjera na moju farmu. Mogao bih

se kladiti da je nekako izmiješao zaražene ovce s mojom stokom. Sjećaš se Roba Jonesa,

koji je prije imao farmu nasuprot moje? MacGregor se pobrinuo da on bankrotira. Ne

mogu to dokazati, ali Rob je prodao svoju zemlju MacGregoru i sad taj gad želi i moju

farmu.«

»Ali zašto misliš da je Colin MacGregor iza svega toga?«

»Zato jer mi je na vrata poslao agenta s pozajmicom. Očito je što on smjera, Hugh. Ako

prihvatim njegov novac, a zatim se nešto dogodi sljedeće godine i ja opet izgubim vunu, on

će mi uzeti farmu.«

Hugh je pogledao u Jackovo široko, iskreno lice i osjetio kako mu naviru psovke na usta.

Razmišljao je o tome koliko se samo Colin MacGregor promijenio one godine kada mu je

umrla supruga i nerođeno dijete. Činilo se kao da je opsjednut mržnjom i osvetom. Te

pohlepom kupovao je svu zemlju u okrugu, po potrebi koristeći nemilosrdne taktike.

Izgleda da su ga njegova savjest i čast sasvim napustili, te su drugi stočari započeli gledati na

sve s neodobravanjem. Hugh je sumnjao da je MacGregor bacio oko i na Merindu.

»Ne volim vidjeti da se ikoga tjera s vlastite zemlje, Jacko«, rekao je Hugh. »Reci

MacGregorovom agentu da odbijaš njegovu ponudu. Ja ću ti posuditi novac.«

Jacko ga je netremice gledao. »Učinio bi to, Hugh? Možeš li?«

Hugh je pomislio na kuću koju bi uskoro trebali započeti graditi, na skupog rasplodnog

ovna kojeg je htio dovesti, bunare koje je htio izbušiti. A sada... dijete na putu. Ali

pregledao je svoje ovce i izgledalo je da će ove godine količina i kvaliteta vune biti jako

dobra. »Ne brini, Jacko«, rekao je. »Nešto ću smisliti. I kada dođe sezona striženja sljedeće

godine, i ti ćeš s nama ostalima svoju vunu nositi u Melbourne.«

Dok je Jacko odlazio, Hugh se popeo stepenicama na terasu, a zatim ušao u svježu

unutrašnjost kolibe. Joanna nije bila unutra, ali na stolu je ležao njen šešir i košara, zajedno

s tjednim novinama i časopisima koje je uvijek kupovala za njega.

Kada je opet izašao, ugledao je drugog stranca kako ulazi u dvorište, mladog muškarca koji

se zvao Tim Forbes, koji se samozaposlio kao dostavljač i glasnik u Cameron Townu.

Čvrsto je jahao; Hugh je ugledao poštansku naprtnjaču na leđima konja. »Poseban paket za

Pompea

vas, gosp. Westbrook!« rekao je. »Evo izvolite. Morate mi se samo ovdje potpisati.«

Hugh se potpisao, a zatim mu je on predao četvrtastu kutiju, omotanu smeđim papirom i

zavezanu konopcem. Pregledao je paket i vidio da je naslovljen na Joannu. Pošiljatelj je bio

odvjetnik iz Bombaya koji joj je slao džeparac svaka 3 mjeseca. Požurio je dolje prema

rijeci, gdje je pronašao Joannu u blizini aboridžinskih ruševina, zajedno sa Sarom i

Adamom te arhitektom iz Melbournea.

»Tata!« uzviknuo je Adam, potrčavši prema Hughu. A zatim; »Što je to?«

»To je nešto za tvoju majku. Zdravo, gosp. McNeal«, rekao je dok su se rukovali. »Vidim da

ste nas pronašli.«

»Upravo sam razgovarao s vašom suprugom o mjestu gdje ćemo graditi novu kuću.«

»Prije nego nastavite, gosp. McNeal«, rekao je Hugh dok je rukom obuhvatio Joannu oko

struka, »želim vam reći da kada smo se sastali prije više od godinu dana, rekao sam vam da

bih želio nešto američko. Vi ste to nazvali stilom s južnih plantaža, sa stupovima i zabatima.

Predomislili smo se. Moja supruga i ja želimo imati australsku kuću, prilagođenu ovoj klimi

i okolišu. Ne želim da naša kuća poručuje drugim ljudima odakle dolazimo ili gdje bismo

radije bili, već gdje jesmo sada.«

Kada je vidio da se McNeal namrštio, rekao je: »Što nije u redu?«

»Hugh«, rekla je Joanna. »Imamo problem.«

Nakon što mu je ona objasnila o svetom mjestu, Hugh je rekao: »Ali ovo je jedino mjesto

gdje možemo sagraditi kuću. Tu se nalaze čvrsti, kameni temelji, dobra propusnost i nema

prijetnji od poplava.«

»Ali ovo je mjesto Sanjanja«, rekla je Joanna. »Sveto je.«

»Ali Joanna, Aboridžini ovdje više ne žive. Čak ni ne dolaze ovdje. Oni su zaboravili na ovo

mjesto, Joanna. Zaboravljaju sva mjesta Sanjanja. A mi moramo negdje sagraditi kuću. Ne

možemo nastaviti živjeti u kolibi.«

Kada je primijetio uznemireni izraz njenog lica, okrenuo se prema Phillipu McNealu i

rekao: » Što vi mislite?«

»Ne znam, gosp. Westbrook. Moguće je da ćemo uspjeti pronaći alternativno mjesto.

Morat ću provesti testiranja da, da vidim gdje imamo pijesak, a gdje glinu, provjeriti razinu

vode i tome slične stvari. Ako ne želite kuću u američkom stilu, onda bih mogao napraviti

nešto što će riješiti ovaj problem.« Nasmiješio se. »Bit će mi izazov, ali ja to volim. Ako

Pompea

vam ne smeta, još bih pogledao uokolo.«

»Naravno.«

McNeal je otišao prema stablima, natrag dolje na rijeku, a nakon kratkog oklijevanja slijedili

su ga Sarah i Adam.

»Hugh«, rekla je Joanna, »odakle je došao paket?«

Okrenuo se prema njoj s nestrpljenjem u očima. »Što ti je rekla Poll Gramercy?«

»Kako si doznao da sam posjetila gđu Gramercy! Oh, Hugh, željela sam da to bude

iznenađenje.«

»Vjeruj mi, Joanna, iznenađen sam. Što ti je rekla?«

»Gđa Gramercy je potvrdila. Dobit ćemo dijete.«

Hugh ju je privukao u naručje i poljubio je. »Što želiš da bude, dječak ili djevojčica?« upitao

je.

»Nadam se da će biti sin za tebe«, rekla je Joanna. »Ali ja bih htjela kćer. Oduvijek sam

htjela djevojčicu.«

»I ja bih želio djevojčicu, također. Nikada nisam imao sestru, majku nisam poznavao.

Oduvijek sam mislio kako bi bilo lijepo imati kćer.«

Ponovno ju je poljubio i držao blizu sebe, ovu čudesnu ženu koja je tako neočekivano

ušetala u njegov život prije godinu i pol dana i sasvim ga preokrenula. Razmišljao je o

baladi koju je pisao, a za koju je dobio inspiraciju prije dva Božića: »Prešla je preko velikih

nabujalih mora/Prema ovoj zlatnoj zemlji...« To je bila najduža balada koju je ikada

napisao, bila je skoro završena, a sada mu se odjednom pred očima pojavio i njen naslov:

»Sanjanje za Joannu.«

»Tim Forbes je upravo donio ovo za tebe«, rekao je Hugh dok joj je predavao paket.

»Došao je posebnom pošiljkom.«

»To je od gosp. Drexlera«, rekla je s iznenađenjem te započela otvarati konopac i voštani

pečat.

»A sada moje vijesti«, rekao je Hugh. »Joanna, sjećaš li se da sam ti pričao o jednom čovjeku

kojeg sam upoznao u Melbourneu, kada sam prošli put vozio vunu u luku? Čovjek koji se

zvao Finch?«

Joanna je pretraživala sjećanje, a zatim se sjetila: još u studenom, Hugh joj je ispričao kako

Pompea

je upoznao gosp. Fincha, vlasnika posebne vrste ovna. Bio je francuske pasmine, objasnio

joj je Hugh, koja se naziva rambouillet, te je posjedovao karakteristike koje je on tražio,

potrebne za križanje s merino ovcama u nadi da će dobiti pasminu ovaca dovoljno jaku da

se mogu uzgajati na sušnim ravnicama Queenslanda. Ali ovan nije bio na prodaju.

»Primio sam danas telegram od Fincha. Odlučio se vratiti natrag u Englesku, te mi nudi

svog ovna na prodaju,« rekao je Hugh. »To je veličanstvena životinja, Joanna, velika i

snažna, jake konstrukcije i dugog, kovrčavog runa. Finch kaže da se od njih može dobiti

runo teško 11 kilograma neoprane vune. Razmisli o tome, Joanna. Ako uspijem križati

najbolje karakteristike tog ovna s mojim najboljim merino ovcama, onda smo možda na

putu prema stvaranju pasmine koja će se moći uzgajati po cijelom Queenslandu i Novom

Južnom Walesu! Tako dugo sanjam o stvaranju nove pasmine, a sada kada to gotovo imam

u svojim rukama, ne smijem to pustiti.«

»Naravno da ne!« rekla je, osjećajući njegovo uzbuđenje. »Kada ga možemo dobiti?«

»Moram odmah krenuti za Melbourne. Finch je prvo meni pružio priliku, ali bit će i drugih

kupaca.« Zašutio je i pogledao u nju. »Nego«, rekao je, »rodit ćeš nam dijete.« Nasmijao se.

»Kako lijepo, da čovjek sazna od drugog muškarca o supruginoj trudnoći.«

»Tko god da je zamotao ovaj paket«, rekla je pokušavajući prekinuti uzicu, »nije želio da se

ikada otvori«.

»Što misliš da ti je Drexler poslao?«

»Ne mogu ni zamisliti. I jako ga je puno koštala ova posebna pošiljka. Pogledaj sve ove

pečate.« Osim čeka koji je dobivala svaka tri mjeseca iz Drexlerova ureda u Bombayu,

nikada od odvjetnika nije primila druga pisma. Ali očekivala je da će joj se javiti sljedeće

godine, kada napuni 21 i bude imala pravo na puno nasljedstvo.

»Oh, Hugh«, rekla je, sjetivši se Lathropovog pisma i posegnuvši rukom u džep na suknji.

»Ovo je danas došlo, od Patricka Lathropa - čovjeka kojeg je moja majka spomenula u

dnevniku.«

Dok je Joanna bila uporna oko tvrdoglave uzice, Hugh je otvorio pismo i čitao: »Draga

gđice Drury, pišem vam kao odgovor na nekoliko pisama koja ste mi poslali. Oprostite što

vam tek sada pišem, ali bio sam na putu. S obzirom na to da jako puno putujem, moja

stalna adresa ovdje u Kaliforniji je ova u hotelu Regent. Uvijek me možete kontaktirati

preko gđe Robbins, vlasnice, ako se za to ukaže potreba.«

»Da, ja sam bio školski kolega vašeg djeda s Kristova koledža na Cambridgeu, tijekom

Pompea

razdoblja od 1826. do 1829. Obojica smo se tamo pripremali za svetu službu pri Engleskoj

crkvi. Dobro se sjećam Johna i njegove nevjeste. Bio sam ih kum na vjenčanju! Naomi je

bila tako slatka i tako zaljubljena. John je bio tako revan i nestrpljiv da nastavi sa svojim

radom. Ali on nije otišao u Australiju kao misionar, gđice Drury. I njegove bilješke sigurno

ne sadrže propovijedi.«

»Nisu propovijedi«, rekao je Hugh. »Pa što su onda, pitam se?«

Nastavio je čitati. »John nikada nije završio svoje školovanje na Cambridgeu«, napisao je

Lathrop, »nakon što je otkrio da je izgubio svoj afinitet prema religioznom životu. Zapravo,

prije bih rekao da je vaš djed bio nešto poput agnostika, iako on to nije nikada priznao.

Više ga je zanimalo dokazivanje Biblije, nego njeno propovijedanje. I koliko se mogu sjetiti,

posebno se zanimao za dio o Edenu.«

»Imao je teoriju da je Bog, razočaran Adamom i Evom, odlučio stvoriti drugi Eden na

drugom kraju svijeta. John je vjerovao da će taj drugi raj pronaći u Australiji. Nakon što je

pročitao izvještaje o primitivnom narodu pronađenom u naselju Sydney, ljudima koji nisu

znali ni čitati ni pisati, koji nisu poznavali kotač, koji su uokolo hodali bez odjeće, te koji

nisu čak ni sami uzgajali svoju hranu, on je pomislio da je to bio drugi Eden, iz kojeg

iskonski roditelji nisu bili protjerani. Johnova teorija zasnivala se na činjenici da su se

australski Aboridžini bojali i poštovali zmiju, te da stoga nisu nikada bili dovedeni u

iskušenje da jedu sa Stabla znanja. Ne znam je li John ikada uspio dokazati svoju teoriju.«

»Pisali ste mi o bilješkama vašeg djeda, gđice Drury. Možda su to njegova opažanja o

ljudima koje je proučavao.«

Hugh je okrenuo na drugu stranicu. »Kažete da izgledaju kao da su napisane nekim

šifriranim pismom«, napisao je Lathrop. »Nas nekolicina doista je koristila brzopis ove ili

druge vrste pri bilježenju predavanja. Ja sam imao vlastiti sustav, koji sam izmislio i nije bio

baš dobar. Sjećam se da je sustav vašeg djed bio jako učinkovit. Možda bih vam ih mogao

prevesti kada biste mi poslali uzorak.«

»Žao mi je što vam ne mogu dati točnije informacije koje ste tražili u svom pismu da

budem točniji, kamo u Australiju su vaš djed i baka otputovali. Ali se sjećam jedne činjenice

koja bi vam mogla biti od pomoći. Ispratio sam ih onog dana kada su otplovili, prije 43

godine, 1830. Sjećam se da je njihov brod imao čudan naziv. Samo ime mi ne pada na

pamet, ali se sjećam da je to bilo ime jedne mitske životinje. Jao, ne mogu se ni sjetiti imena

luke iz koje su isplovili, ali možda ako uspijete identificirati brod, moći ćete pronaći i mjesto

Pompea

gdje su se iskrcali.«

»Mitska životinja!« rekao je Hugh.

»Možda je jednorog«, rekla je Joanna. »Ili morska zmija. Hugh, pa negdje moraju biti podaci

o brodovima koji dolaze u Melbourne ili Sydney. Idem i ja s tobom u Melbourne«, rekla je.

»Pretražit ćemo podatke o brodovima i tražiti ovakva imena.«

»Zamolit ću Franka Downsa da nam pomogne. On ima prijatelje u cijelom gradu.«

»Hugh, ja jednostavno ne mogu otvoriti ovaj paket.«

»Daj da ja pokušam.« Raskinuo je uzicu, ogulio papir i vosak, te vratio Joanni kutiju. Unutra

je pronašla manju kutiju zaštićenu gnijezdom od slame, s pismom na vrhu.

Pročitala je pismo, a zatim rekla: »Oh, Hugh! Primit ću svoje nasljedstvo sada! Gosp.

Drexler kaže, budući da sam se udala, ne moram više čekati do sljedećeg rođendana. I svota

je tako velika. Što ćemo učiniti s njom?«

»To je tvoj novac, Joanna. Tvoji roditelji su ga tebi namijenili. Što želiš učiniti s njim?«

Razmišljala je na trenutak, pa rekla: »Želim ga upotrijebiti za svoju potragu za Karrom

Karrom. Moja majka htjela bi da ga iskoristim u tu svrhu. A ostatak bih htjela ostaviti sa

strane za našu kćer, za njenu budućnost.«

»Što je u kutiji?«

»Ne znam. Gosp. Drexler je samo napisao da su to moji roditelji predali njemu na čuvanje.

On kaže da ne zna kolika je njegova vrijednost, ali da sumnja da bi mogla biti dosta velika.«

Joanna je izvadila manju kutiju iz veće i skinula njen poklopac. Nakratko je samo zurila u

sadržaj kutije. Zatim ga je izvadila i pokazala Hughu.

Kada je on ugledao dragi kamen toliko velik da je gotovo popunio njen cijeli dlan, rekao je:

»To je opal vatreni opal. Vatreni opali su jako rijetki, Joanna, i dosta vrijedni.«

Joanna je bila opčinjena kamenom. Bio je gotovo velik poput kriške naranče, nepravilnog

oblika, a njegove boje su blještale: postavljen u žuto more gdje su živahni zeleni i crveni

plamenovi plesali poput vatre, i koje su doista, kako je i Hugh rekao, izgledale kao da slijede

sunce kada se kamen okrene. »Prekrasan je!« rekla je.

»Čuo sam da su opale pronalazili u Novom Južnom Walesu, ali ništa poput ovoga. Možda

mu je porijeklo iz Meksika, tamo su nalazišta velikih opala.«

»Plamenovi u središtu kao da se pokreću. A tek boje, Hugh! Zbog čega se čini takvim?«

Pompea

»Ne znam.«

»Osjećam kao da me grije. Izvoli.« Stavila ga je u njegovu ruku.

On je odmahnuo glavom. »Ja ništa ne osjećam. Samo dodir kamena.« Vratio joj ga je

natrag. »Nisi znala da su ga tvoji roditelji posjedovali?«

»Ne sjećam se da su ga ikada spomenuli«, rekla je Joanna dok je netremice gledala u sjajno

crveno srce opala. Nije mogla skinuti oči s njega.

Tada se pojavio Phillip McNeal, Sarah ga je slijedila s male udaljenosti i vodila Adama za

ruku. »Mislim da sam našao rješenje vašeg problema, gosp. Westbrook«, rekao je. »Ondje

tamo zemlja izgleda dobro. Što možemo učiniti je sljedeće: ukopati duboka uporišta, oko

1,5 do 2 metra ispod razine vode, te ih učvrstiti cementom. Temelje kuće možemo

podignuti i pojačati ih cementnim podrumom. Ako i dalje budete imali problema kada

rijeka poplavi, onda možemo to riješiti izgradnjom koferdama. Ali se bojim da će to jako

puno koštati, te će zahtijevati i više vremena za gradnju. Međutim, ako ste još zainteresirani,

mislim da sam pronašao pravo mjesto, ako biste htjeli otići sa mnom i pogledati.« Okrenuo

se prema Joanni i rekao joj s osmijehom: »Znam da možemo tamo graditi, gđo Westbrook,

jer sam prošetao onuda, a Sarah nije rekla ni riječi.«

Dok su Joanna i Sarah u tišini hodale prema domaćinstvu, Sarah se okrenula i gledala u

Phillipa McNeala.

Pompea

13.POGLAVLJE

Tvoju staru protivnicu Vilmu Todd vidjeli su kako jaše s Colinom MacGregorom«, rekla je

Louisa Hamilton promatrajući Pauline dok je ona ciljala udaljenu metu i otpustila svoju

strijelu.

U središte.

»Doista?« rekla je Pauline posegnuvši rukom u svoj tobolac; izvadila je drugu strijelu,

nategnula je na luku, pažljivo naciljala i pustila da leti. Ponovno u središte.

»Bravo, Pauline«, rekla je Louisa. »S tim si pogodila šest puta s 30 metara, to je rekord

Streljačkog kluba Zapadnog okruga!«

Pauline je gađala na privatnom strelištu na Lismoreu, dok ju je Louisa promatrala, sjedeći

na stolici ispod suncobrana i pijuckajući limunadu. »Sigurno se čudesno osjećaš«, rekla je,

»kada si tako vješta. Doista ti zavidim.« Pauline je bacila kratki pogled na svoju prijateljicu.

Pauline je oduvijek znala da joj je Louisa zavidjela; ali u posljednje vrijeme ta njena

ljubomora začinjena je malim ubodima likovanja. Činilo se kao da je cijeli okrug s tim

zaražen. Pauline je znala što su njeni prijatelji mislili o njoj: da je zamijenjena dadiljom! Nije

uopće bilo važno što su i Pauline i Hugh svima rekli da je Pauline, a ne Hugh, otkazala

vjenčanje. I nije uopće bilo važno što Joanna Drury ustvari nije bila dadilja već prije kćer

viteza. Paulinin ugled bio je upropašten.

»što sam bila govorila?« rekla je Louisa. »Ah da, Vilma Todd i Colin MacGregor. Vidjeli su

ih zajedno u četiri odvojene situacije. Ljudi spekuliraju o njihovom mogućem braku.«

»Tako znači?« rekla je Pauline, dok je čekala slugu da izvadi strijele iz mete. Već je i sama

čula za Vilmu Todd i Colina MacGregora, te je to nije zabrinjavalo. Niti ju je zabrinjavalo

što se nekolicina mladih djevojaka, mladih i od nje, zanimala za zgodnog i poželjnog

Colina, sada kad je završila običajna godina žalovanja za Christinom. Niti je Pauline bila

zabrinuta činjenicom da ju je, unatoč njenoj pažljivo isplaniranoj kampanji da osvoji Colina

MacGregora, on, iz svojih razloga, odbio. Ona će ga imati na kraju. To je čvrsto odlučila.

Nakon što je meta očišćena, Pauline je izvadila još jednu strijelu, podignula svoj luk,

naciljala preko ravnine i otpustila strijelu. Ovaj put je strijela pogodila malo izvan mete.

Mogla je osjetiti osmijeh svoje prijateljice ispod suncobrana. Još otkada se Hugh vjenčao s

Joannom Drury, u Louisinom ponašanju se nazirao neznatni osjećaj nadmoći, ali Pauline je

Pompea

to odlučila ignorirati. Samo neka Louisa i svi ostali iz okruga misle što žele, razmišljala je

Pauline dok je izvlačila još jednu strijelu i odapinjala je prema meti udaljenoj 30 metara,

pogodivši opet u središte mete. Neće još dugo biti samozadovoljni. Ono što oni nisu znali,

i što njene mlade i lijepe suparnice u borbi za Colina MacGregora nisu znale, bila je

skrivena karta u Paulininom rukavu, koja će njoj priskrbiti pobjedu.

Ona je o Colinu znala dvije stvari koje nitko drugi nije znao. Prva je bila da on više nikada

neće voljeti. Ona je bila s njim u sobi one noći kada je Christina umrla i ona je vidjela što je

njeno rastajanje sa životom učinilo od njega. Druge djevojke iz okruga su se mogle

zavaravati i misliti da bi jedna od njih mogla navesti Colina da se zaljubi u nju, ali Pauline je

znala da on sebi nikada neće dopustiti da voli drugu ženu. A Pauline je imala i drugu

prednost: i ona, također, nikada više neće voljeti. Tako da bi njoj odgovaralo da se Colin ne

zaljubi u nju. Ona je samo htjela njegovo ime, njegovo bogatstvo, položaj supruge i, poput

samog Colina, djecu.

»Ti si svjesna toga da će se Colin ponovno oženiti, Pauline« rekla je Louisa. »Rekao je gosp.

Hamiltonu da neće poslati sina od kuće u školu kada za to dođe vrijeme, već da će ga radije

zadržati na Kilmarnocku. Stoga će dječak trebati majku.«

Louisa je pozorno promatrala prijateljicu hoće li vidjeti pukotinu na njenoj ledenoj fasadi.

Paulinino tijelo bilo je savršeno uspravno, disciplinirano; kad god je nastupala na javnim

streljačkim turnirima, Paulinu su uvijek svi hvalili zbog »impresivnog držanja i stasa«, kao

što je Frank, u trenutku bratskog obožavanja, napisao u jednom izdanju Timesa. »Gđica

Downs, pobjednica svog šestog Prvenstvenog kupa, ostavila je dojam na gledatelje, u njima

izazvavši zadivljenost i strahopoštovanje, bila je poput suvremene Artemide.« Louisa je u

sebi mislila, ako je Paulinu mučila činjenica da nije imala šanse zavesti muškarca, o njenom

nastojanju je cijeli okrug znao, bila je jako vješta u skrivanju toga. Louisi je, kao i uvijek,

izgledala prisebna.

»Iako su ga vidjeli s Vilmom Todd«, nastavila je Louisa. »Ja bih stavila svoj novac na Verity

Campbell. Napokon, Verity jedina ima 19 godina, dok jadna Vilma ima gotovo 24. Čovjek

koji želi imati djecu će htjeti mladu ženu.«

Pauline, kojoj se brzo približava 26. rođendan, otpustila je još jednu strijelu.

Opet u središte.

»Neki dan sam razgovarala s gđom Gramercy,« rekla je Louisa. »Rekla mi je da Maude Reed

ima ženske probleme...«

Pompea

Dok je ona nastavila pričati. Paulini je palo na pamet da je prošla godina dana otkada je

Louisa izgubila dijete tijekom epidemije tifusa; i da ona još nije trudna. Pauline se pitala je li

Louisa doista i doznala tajne o sprječavanju začeća.

»Poll Gramercy mi je rekla još nešto«, rekla je Louisa, pažljivo promatrajući Pauline.

»Joanna Westbrook je trudna.«

»Da«, rekla je Pauline. »Znam.«

Pauline se morala usredotočiti da zadrži kontrolu nad svojim sljedećim hicem. Vijest o

Joanninoj trudnoći, kada ju je doznala, izazvala je u njoj hladni bijes, tjerajući je da se upita

kakva ludost ju je natjerala da počini tako nesebičan čin puštanja Hugha. Mora da je tome

pridonijela ona atmosfera bolesti i smrti, odlučila je; u izmaglici tolikog broja novih

grobova, Pauline je osjećala rijetku i čudnu plemenitost duha. Ali neće sebi dopustiti da živi

sa žaljenjem. Žaljenje, u Paulininom umu, bilo je samo gubitak vremena i nikoga nije nigdje

dovelo. Hugh je bio oženjen; to je bilo to.

Ali, je li bio sretan, pitala se Pauline, sa svojom malom engleskom nevjestom?

»Saznala sam«, rekla je Louisa, »da te posjećuje Angus McCloud«

Pauline je uzdahnula, spustivši svoj luk, te dala znak slugi da joj donese čašu limunade.

Pomislila je na muškarce koji su joj počeli pridavati pažnju, čim se vijest o njenom prekidu

s Hughom proširila okrugom. Dolazili su s dobrom voljom i obećanjima, dolazili su u svim

oblicima i veličinama i godinama, većina njih bogata, a svi su bili tako dosadni. U nekim

trenucima Pauline je poželjela da se uopće ne mora udati; cijenila je svoju neovisnost. Ali

mrzila je činjenicu što je društvo na neudane žene gledalo kao na neuspješne pojedince one

koje se nisu mogle izboriti u natjecanju. I, također, bila je usamljena. Što je sada trebala

učiniti sa svojim životom?

Pauline je razmišljala o Colinu MacGregoru. Svi su znali da on želi imati još djece, još

nasljednika. Iznenadni gubitak Christine i nerođenog djeteta učinili su ga još većim

fanatikom kad je u pitanju Judd; uvidio je da bi njegovi osjećaji mogli imati loš učinak na

dječaka, te je bio užasnut od pomisli da bi mogao izgubiti svog jedinog nasljednika.

Plemenita loza MacGregorovih morala se nastaviti, stoga je došlo do natjecanja da vide tko

će ga dobiti.

A Colin je bio prvorazredna nagrada. Iako je bilo sasvim jasno da Colin nije razmatrao

Pauline kao potencijalnu kandidatkinju, ona je kovala svoje planove. Nije željela da joj ova

meta pobjegne. A to je bilo povezano s drugom od dvije tajne koje je znala o Colinu,

Pompea

drugom stvari koju nitko nije znao.

Pomisao na njega ju je uzbuđivala. Colin je bio moćan čovjek koji je znao koristiti svoj

položaj. A ako su ljudi pričali da je on u zadnje vrijeme goropadan, da postaje bešćutan i

beskrupulozan kupujući zemlju, Pauline je odlučila da je to možda način budućnosti. Samo

najjači mogu biti pobjednici. Ljudi slabe volje i mekanog srca nisu postajali imućni, oni nisu

gradili carstva. Njegova jakost i moćnost je u njoj budila žudnju. Kako bi bilo, kada bi

Colin MacGregor s njom vodio ljubav? Biti s njim u krevetu, osjećati njegove ruke oko

sebe, njegovo tijelo uz svoje.

Odjednom se okrenula od mete. Došlo je vrijeme, uvidjela je, da odigra svoju kartu.

»Oprosti mi, Louisa, ali moram se požuriti.«

»Oh?« rekla je Louisa, pretražujući Paulinino lice. »Mogu li te povesti svojom kočijom?«

»Bojim se da idemo u suprotnim smjerovima, draga Louisa. Ali ti slobodno ostani i popij

svoju limunadu do kraja. Znam koliko si osjetljiva na vruće vrijeme.«

Nekoliko minuta kasnije Pauline se namjestila na prekrasnom šarenom sivcu, imena

Samson, odjahavši s Lismorea. Opustila je uzde na konju i uskoro su galopirali preko

travnatih ravnica, dok je Samson skakao preko glogove živice i drvenih ograda, njegova

kopita su munjevito prelazila preko gomilica grimizne kozje krvi, kraj visokih akacija i

borova. Kakadui su uznemireno uzlijetali prema nebu iz eukaliptusa, stotine njihovih

ružičastih tijela urezanih na plavom. Jašući, Pauline je razmišljala o Colinu MacGregoru,

dok je medu svojim nogama osjećala gibanje ogromnog tijela konja, a ona je čvrsto držala

uzde i kontrolirala ga.

»Pucaj u nju!« viknuo je Colin. »Pucaj u nju, rekao sam!«

Judd se borio da nacilja, ali tako je jako drhtao da nije uopće mogao kontrolirati pušku.

»Do đavola, Judde! Pucaj!«

Judd je povukao otponac i zatim je hitac podivljao, odbio se od kamena i natjerao velikog

klokana u bijeg.

Colin je psovao ispod glasa. Životinja je pobjegla, ponovno.

»Ja ne znam što se uvuče u tebe, Judde«, rekao je, odmahujući glavom dok je posrtao preko

suhe trave prema svom sinu. »Vrebamo tu ženku već tjednima. Da si poželio, ne bi mogao

imati bolji pogled na nju. A ti si je pustio da ode.«

Judd nije ništa rekao, samo je stajao ondje s puškom u ruci, te zurio u točku gdje je bio

Pompea

klokan. Sada je vidio samo travu, grmlje i divlje cvijeće.

»No dobro, barem imamo ovo. Nije loše za jedno jutro posla.« Colin je rukom pokazao na

veliku hrpu ubijenih klokana naslaganih ispod stabla eukaliptusa, ali Judd je samo

malodušno zurio u njih. Svi su bili različite boje i veličine, ali većinom su bili mladi klokani,

s mekanim sivim krznom i bademastim očima zbog kojih je on prezirao lov na klokane.

»u redu«, rekao je Colin radnicima koji su stajali kraj hrpe. »Zapalite ih. Dovoljno smo

učinili za danas.«

I to je Juddu bilo najgore od svega nisu ubijali te životinje zbog njihovog mesa ili krzna,

već samo iz zabave. Judd se prisjećao kako je bilo prije, u dane kada je njegova majka bila

još živa. Posjetitelji su dolazili na Kilmarnock, te bi se održao veliki lov i možda bi oko

četiristo klokana bilo masakrirano, a zatim bi ih ostavili u vatrenoj hrpi. Katkad bi zapalili

vatru dok su životinje još bile žive, i mogli biste ih čuti kako vrište dok jašete prema

domaćinstvu.

»Nemoj se uzrujavati, Judde« rekao je Colin. »Ne možeš svaki put pobijediti. Barem ne još.

Postat ćeš bolji u tome. I sljedeći put, kladim se da ćeš pogoditi onu ženku. Izgledala je kao

da ima mladunče u tobolcu. To bi onda bio dvostruki trofej!«

Ali Judd je bio uzrujan, i to iz razloga u koje njegov otac nije sumnjao, i stoga nije mogao

spriječiti da mu navru suze. Naposljetku je ispustio pušku i zajecao pokrivši lice rukama.

Colin se istog trenutka spustio na koljena, te podignuo 9godiš njeg dječaka u svoje naručje.

»Sve je u redu, sine«, rekao je. »Znam kako se osjećaš. I ja sam se tako osjećao, kada sam

bio tvojih godina, te me je moj otac poveo na pucanje i nisam bio tako dobar poput ostalih

muškaraca. Ali ti si još dječak. Jednog dana ćeš biti vrstan strijelac, obećavam ti. Hajde sada,

prestani plakati.«

Mali Judd je progutao jecaje, a zatim rukom prešao ispod nosa.

»To je bolje«, rekao je Colin. Ali kada je dječak obrisao ruku niz svoje hlače, Colin

MacGregor se namrštio. »Gdje ti je rupčić? Evo. S ovim briši nos, ne s rukom, znaš.«

A kada je Judd, uzevši očev rupčić, rekao; »Ah, dođavola,« Colinove obrve su se podignule.

»Gdje si naučio tako govoriti?«

»To govore radnici iz staje.«

»Pa, ti nisi radnik iz staje i ne smiješ koristiti takve riječi. Razumiješ li?«

Nakon što je Judd tupo kimnuo, Colin je rekao držeći sina za ramena: »Slušaj. Jednog dana

Pompea

ćeš postati vlastelin Kilmarnocka. Ti ćeš biti lord i gospodin. Gospodin ne koristi takve

riječi.«

Colin je proučavao Juddovo lice tako nalik voljenoj Christini i još jednom je pomislio.

Ovom dječaku je potrebna majka.

To je bila gruba činjenica s kojom se morao suočiti, iako je Colin u potpunosti prezirao

samu pomisao na to. Prošlo je 14 mjeseci od Christinine smrti; došlo je vrijeme da počne

razmišljati o ponovnoj ženidbi. Nije mogao riskirati da izgubi Judda, te da se dogodi da

ostane bez nasljednika. Colin je odbijao vjerovati da će sav njegov naporan rad biti

uzaludan.

Kada je mladi Colin MacGregor stigao u Australiju i kada tamo nije našao etabliranu

vladajuću klasu i seljake, nego samo zbrku društvenih slojeva bez jasno određenog vrha ili

dna, znao je da će s vremenom aristokracija isplivati na površinu. Sagradio je svoj dvorac da

bude prethodnik civilizacije u neplanski građenoj poludivljini, te kao podsjetnik ljudima

obične krvi da među njima živi jedan lord. Naporno je radio kako bi naziv Kilmarnock

postao sinonim za moć i utjecaj, ime, Colin je iskreno vjerovao, zbog kojeg je obični čovjek

bio ponosan živjeti pokraj njega.

Poveo je Judda za ruku i odveo ga u šator s osvježenjima. Colin je nadvisivao sluge i

poslužitelje, visoki aristokrat odjeven u elegantan pleteni pulover, jaknu od tvida, hlače od

moleskina zadjenute u sjajne, crne čizme. Na Colinu MacGregoru nije bilo prljavštine, ni

blata ni prašine koja bi pokvarila njegov savršeni izgled. Poslove na farmi su za njega

obavljali drugi, dok se on više bavio gospodskim poslovima.

Prihvatio je čašu s viskijem od sluge i okrenuo se da bi vidio svog upravitelja Locky

McBeana. Dok je prilazio na konju, skinuo je šešir i vrtio ga u rukama. Colinu se nije sviđao

taj čovjek, ali bio mu je potreban, te je radio što mu je bilo rečeno bez postavljanja suvišnih

pitanja.

»Bojim se da donosim loše vijesti, gospodine MacGregor«, rekao je. »Radi su o Jacku

Jacksonu.«

»Pa? Što je bilo?«

Lockyeve oči pale su na kolica s pićem, na njima se kratko zadržale, a zatim se ponovno

vratile na njegovog poslodavca. »Jackove ovce doista imaju šugu, te ove godine neće imati

ništa vune.« Locky je ponovno pogledao na kolica, oblizujući usne.

»I?« rekao je Colin. Znao je da drugi stočari poput Westbrooka i Franka Downsa imaju

Pompea

običaj piti sa svojim radnicima i dopuštaju im druge neprilične radnje, ali on nije pio

zajedno sa svojim nadglednikom. »Nastavi već jednom«, rekao je. »Što je s Jackom?«

»Odbio vas je vašu ponudu za pozajmicu.«

Colin je rekao: »Ali kako je može odbiti? Ne postoji banka u koloniji koja bi mu posudila

novac.«

»Izgleda, gospodine, da Hugh Westbrook hoće. Jacko je nabavio novac od Westbrooka.«

Colinovo lice se smračilo. Kada se Westbrook prvi put pojavio u okrugu prije gotovo 12

godina, Colin MacGregor i ostali stočari nisu smatrali da će uspjeti. Ali Westbrook ih je sve

iznenadio, ne samo da je preživio, već je s farmom, koju je često pogađala loša sreća, i

uspio. Sada je Merinda procvala u dobrostojeću i poželjnu farmu, te je u svom posjedu

imala najbolje ravnice uz prednji tok rijeke s izvanrednim pašnjacima i bogatim izvorima

vode.

Nije bilo pošteno, pomislio je Colin, da se Westbrook tako bogati, dok je Christina ležala u

hladnom grobu.

»U redu«, rekao je Colin, davši znak nadgledniku da može ići. Zurio je u čašu s viskijem,

zatim kratko podignuo pogled i vidio da preko ravnica netko jaše. Žena. Nije jahala bočno

u sedlu, već na način kako muškarci jašu, što je značilo da je to mogla biti samo jedna

osoba: Pauline Downs.

Colin je sumnjao da se Pauline smatrala najboljim izborom za sljedeću gđu MacGregor.

Prisjetio se posljednjeg puta kada je posjetio Lismore, kako bi s njom razgovarao o

određenom komadu šume od pet tisuća jutara koja se prostirala niz južnu padinu planina.

Ta zemlja je bila u vlasništvu obitelji Downs već 33 godine, još otkada ju je stari Downs

kupio kada je prvi put stvarao svoj posjed u Zapadnom okrugu, davne 1840. Većina ljudi ju

je smatrala beskorisnom, jer nije bila pogodna za ispašu, nije imala izvore vode, te se na njoj

nije mogla uzgajati pšenica ili druge žitarice. Ali imala je jednu prednost zbog koje ju je

Colin smatrao neprocjenjivom: protezala se uz sjevernu granicu koju je dijelila s Merindom.

Colin se prisjetio kako ga je pri dolasku srdačno Pauline pozdravila, upotrijebivši svoje

najbolje čari i lukavštine, a kako je zatim naglo promijenila svoje ponašanje čuvši razlog

njegovog posjeta. Pauline je postala hladna i svisoka je obavijestila Colina da nije znala bi li

njen brat prodao tu zemlju, te da ona nije bila siguran želi li uopće da je on proda.

Colin je jednom nakratko razmišljao o ideji da Pauline postane njegovom ženom, ali nakon

što je proučio njen karakter crtu neovisnosti, vatreni, natjecateljski duh odlučio je da bi to

Pompea

bila pogreška. Colin nije toliko želio suprugu i partnericu, koliko je želio majku svojoj djeci,

te je želio biti siguran da će sljedeća gđa MacGregor biti popustljiva, poslušna i plodna.

Iznad svega, bilo je neophodno da ona od njega ništa ne traži i da se, izvan njihove spavaće

i dječje sobe, ne bave jedno s drugim. Pauline Downs se nije uklapala u tu sliku.

»Dobar dan, gosp. MacGregor«, rekla je nakon što je prišla na konju. »Nadam se da vam ne

smetam?« Gledala je u Colina onako visokog i uspravnog na suncu, dok mu je crnu kosu

mrsio jutarnji povjetarac. Iznenadila se osjetivši žalac tjelesne žudnje.

»Ne smetate, nikako, gđice Downs. Upravo se rješavam štetočina. Želite li mi se pridružiti ?

Ponio sam nekoliko dodatnih pušaka.«

»Puške nisu uopće potrebne«, rekla je, glavom pokazavši prema luku i strijelama

zakačenima preko njenog sedla.

»Dajte, gđice Downs«, rekao je Colin. »Luk i strijele nisu oružje za stvarni lov.«

»Sve što vi možete pogoditi metkom, ja mogu pogoditi strijelom.«

Nasmiješio se. »Dobro onda, što kažete na ono stablo tamo? Biste li rekli da je udaljeno

oko 30 metara? Može li ga vaša pametna strijela pogoditi?«

Colin ju je promatrao dok je silazila s konja, odabirala strijelu

i namještala svoj luk. Način na koji je stajala na jutarnjem suncu, u dugoj haljini s uskim

korzetom i širokom suknjom, njene pune grudi izbalansirane s podignutom suknjom, i

šeširom s perjem koji se naslanjao na njene platinaste kovrče, njena lijeva ruka ispružena

pred njom dok je zatezala luk, a desna ruka povučena iza uha dok je ciljala, podsjećala ga je

na pjesmu koju je davno pročitao; »Hladnokrvna Dijana, Mjesečev lovac, Ubojica mužjaka,

Vječna djevica...«

Znao je da je Paulinin izgled varljiv. Visoka i vitka, sa svijetlom kožom i nesumnjivom

ženstvenošću, Pauline bi navela ljude da je smatraju nježnim bićem na način kakav je tada

bio moderan među ženama. Ali Colin je znao da je Pauline jaka žena, i duhom i tijelom.

Malo tko je znao da je koristila muški luk, te da je potezala jačinom od 20 kilograma.

Dok ju je promatrao kako odapinje strijelu, poslavši je izravno i sigurno prema meti, Colin

je primijetio da u načinu kako Pauline drži luk i strijelu ima nešto seksualno, sa svojim

ravnim leđima, četvrtastim ramenima, bradom u ravnini s lijevim ramenom. To ga je navelo

da pomisli kako je Pauline žena stvorena za spavaću sobu.

Dok je Pauline birala još jednu strijelu iz tobolca i pripremala se za ponovni hitac, Colin je

Pompea

rekao: »Ovo natjecanje nije pošteno, gđice Downs, jer gađate metu koja se ne miče.«

Pauline se naglo zavrtjela, držeći luk pred sobom, sa zategnutom uzicom iza uha, strijelom

naciljanom izravno u Colina. Zastao je sa zaprepaštenjem, a zatim se nasmijao. »Možete li

loviti s tim primitivnim oruđem, gđice Downs? Ili se samo usuđujete gađati stabla i stogove

sijena?«

Otpustila je uzicu i spustila luk. »Ne postoji nešto što ne bih mogla pogoditi s ovim, gosp.

MacGregor«, rekla je.

»Ali, je li dovoljno dobro poput puške?«

»Želite li da ga testiramo?«

Nasmiješio se. »Kraj rijeke je uočena plavosiva ženka klokana, s mladuncem. Obećao sam

je Juddu. On sada ima devet godina i tek sada će počiniti svoje prvo ubijanje. Želite li nam

se pridružiti? Ili možda ipak niste toliko sigurni u taj luk i strijelu.«

»Dapače, gosp. MacGregor, jako sam sigurna u svoj luk i strijele. Bit će mi izuzetno drago

pokazati vam što može učiniti lovačka strijela.«

Lovačka družina je krenula prema rijeci, Pauline i Colin na njenom čelu, a između njih Judd

na svom poniju. Slijedili su ih sluge, noseći pokrivače, košare za piknik i puške. Na kraju se

nalazio aboridžinski tragač, Ezekiel, koji je jahao bez sedla.

»Uzgred rečeno, gosp. MacGregor«, rekla je Pauline, »jeste li i dalje zainteresirani za onih

pet tisuća jutara?«

»Je li se vaš brat odlučio na prodaju?«

Frank o tome još ništa nije znao, ali Pauline je znala da se neće protiviti. Zemlja mu je bila

beskorisna, a ako bi njena prodaja usrećila Pauline, onda bi pristao na to. »Sigurna sam da

ću ga moći uvjeriti,« rekla je.

»Kada bih se mogao sastati s njim da dogovorimo uvjete prodaje?«

»Frank je previše zaposlen sa svojim novinama da bih ga ometala s nečim ovakvim. Možete

se dogovoriti preko mene.«

»No, koji su onda uvjeti?«

»Ne znam, još, ali sam sigurna da ćemo vi i ja postići nekakav dogovor.«

Pogledao ju je, ali nije ništa rekao.

Pompea

»Koliko Judd ima godina sada?« rekla je. »Devet, toliko ste rekli? Uskoro ćete ga poslati na

školovanje?«

»Odlučio sam da ga neću slati u školu. Ostat će ovdje sa mnom.«

»Jadno dijete, u najgorim je godinama da bi bio bez majke. Po okrugu se priča, gosp.

MacGregor, o vama i Vilmi Todd.«

» Čini mi se da ljudi iz okruga nemaju pametnijeg posla. Da utvrdimo stvari, gđice Downs,

ne namjeravam zaprositi ruku gđice Todd. Niti ruku Verity Campbell, s kojom ste sigurno

čuli da ljudi povezuju moje ime.«

»Onda se ne planirate ponovno oženiti?«

»Imam najbolju namjeru to učiniti. Ali planiram naći ženu izvan okruga.«

Dok je govorio o raznim kandidatkinjama koje je uzeo u obzir, kćeri poznatih ljudi iz

Melbournea, Pauline je osjetila kako se njeno samopouzdanje poljuljalo. Ali, onda se sjetila

stvari koje je znala o njemu, stvari koje nijedna od nadobudnih mladih dama iz okruga nisu

znale da se one noći kada je Christina umrla Colin zakleo da će se osvetiti čovjeku kojeg je

krivio za smrt svoje supruge i nerođenog djeteta: Hughu Westbrooku. Joanna nije došla

kada su je pozvali; Colin je za to krivio Westbrooka. Otada, Pauline je promatrala Colina i

sama svjedočila njegovoj rastućoj opsesiji da upropasti Hugha. Znala je da je to bio

MacGregorov motiv u kupovanju tolike zemlje: da na kraju zauzme Merindu i uništi

čovjeka koji bi, kako se sam uvjeravao, trebao patiti zbog Christinine smrti. Činjenica da bi

doista mogao uspjeti u svom naumu nije zabrinjavala Pauline. Hugh je bio sposoban

protivnik; pružit će snažan otpor. Pauline je pomislila kako bi bilo zanimljivo gledati

natjecanje između njih.

Ponovno je razmišljala o pet tisuća jutara koji su se prostirali uz sjevernu granicu s

Merindom. Samo je ona znala zašto se Colin htio dočepati te zemlje. Osveta, pomislila je, je

snažno oruđe. Ako i ona vješto odigra svoje karte, moći će to upotrijebiti u svoju korist.

Dok su se približavali rijeci, par zviždovki, koji se gnijezdio u obližnjoj travi, uzbuđeno je

poletio, kružeći i nisko leteći iznad uljeza, skričeći svojim posebnim glasom. Ezekiel je

preuzeo vodstvo, vodeći svog konja uz riječnu obalu, da pretraži do. Colin ga je izbliza

slijedio, zajedno s Pauline i Juddom. Uz rub rijeke vladala je tišina, u zraku se osjećao miris

gline i gnjileži. Među masivnim deblima crvenih i bijelih eukaliptusa ukopale su se tamne

sjene. Konji su pozorno hodali među ostacima, izbjegavajući istrunule trupce prepune

termita i zmijske rupe. Mužjak emua, čučnuvši nad svježe izlegnutim jajima, ležao je vrata

Pompea

ispruženog na zemlji i jedva da se pomaknuo dok su konjska kopita prolazila pokraj. Iznad,

par ružičastosivih kakadua svađao se oko rupe za gniježđenje.

»Tu je bila, gosp. MacGregor«, rekao je tiho Ezekiel, pokazujući na svježe tragove klokana.

»Prije kratkog vremena. Ovog jutra, možda. Ima mladunce, također.«

Colin je kimnuo i okrenuo se u sedlu da može pogledati u Paulinu. Njen dugi luk stajao je

naslonjen preko sedla, tobolac sa strijelama nosila je zavezan na leđima. Dogovorili su se da

će oboje probati ubiti ženku klokana, Colin koristeći pušku, Pauline svoj luk. Ali njene

mladunce, rekao je Colin, trebaju ostaviti za Judda.

Preko rijeke su prešli na plitkom dijelu i slijedili je samo mali dio puta prije nego ih je tragač

odveo uz manji potok. Ezekiel je podignuo ruku, zaustavivši povorku. Zatim je skliznuo s

konja i spustio se na ruke i koljena da pretraži do. Ostali su čekali u tišini.

Ezekiel je dobro poznavao ovo područje. Kao dječak živio je u malom naselju dalje

uzvodno sa svojom cijelom obitelji, koja je brojila gotovo 30 članova. U godinama koje su

slijedile Ezekielu su pred očima umirali rođaci od bolesti bijelog čovjeka ili su ih ubijali

bijelci u borbi za njihovu zemlju. Sada je jedini on preostao od obitelji.

»Nego, čovječe?« naposljetku je rekao Colin. »Sto misliš?«

Ezekiel se podigao na noge i namrštio se. »Mislim da je ta plava skakačica otišla onuda kroz

drveće, gosp. MacGregor. Ali stari Ezekiel neće ići tamo.«

»Zašto ne?«

»Zabranjena zemlja, gospodine MacGregor. Pripada Sanjanju emua. Loša sreća ako idemo

tamo.«

»Onda ostani ovdje. Judde, slijedi me.«

Pošli su prema stablima, i dalje na konjima, sve dok nisu stigli na malu čistinu. Zatim su

sjahali, životinje ostavili pod nadzorom sluge i nastavili tiho istraživanje pješice.

Pauline je hodala pripremljenog luka, lovačka strijela, sa smrtonosno naoštrenim vrhom,

prislonjena na uzicu.

Colin je čuo zvuk, naglo se zaustavio i pogledao uokolo. Judd, ne pazeći, sudario se s ocem

i zaslužio pogled pun neodobravanja. Svi troje su slušali, zadržavajući dah.

»Onamo!« prošaptala je Pauline, pokazujući. Podignula je luk i naciljala.

Ženka plavosivog krzna koje je izgledalo kao zamagljeno na jesenskom svjetlu, pridignula je

Pompea

glavu i prestala pasti, te netremice gledala u lovce. Blizu nje, mladunac je grickao riječnu

travu.

Colin je podignuo pušku, ali Pauline je već bila odapela strijelu.

Ženka je brzo udarila jednom od svojih velikih nogu, te čuvši znak upozorenja, mladunac je

podignuo pogled upravo na vrijeme da vidi svoju majku kad je skočila u zrak a strijela ju je

pogodila u bok. Pala je na tlo, divlje se trzajući. A zatim je ponovno ustala, skakala, dok joj

je krv curila niz bedro.

Prije nego je Pauline uspjela naciljati ženku drugom strijelom, Colinova puška je opalila i

životinja je poletjela unatrag. Uspaničeni mladunac je mahnito odskakutao prema majci,

zatim se okrenuo na repu i počeo bježati u drugom smjeru.

»Pucaj, Judde!« uzviknuo je Colin. »Sad imaš čistu metu. Sada pucaj!«

Judd je bio nepomičan, te se tako jako tresao da nije mogao mirno držati pušku.

»Sada!«

Judd je nastojao slijediti prestrašenog mladunca puškom. Osjetio je mučninu. Započeo je

plakati.

»Dodavola, dječače!« viknuo je njegov otac. »Pucaj!«

Judd je povukao okidač i pao na pod od jačine povratnog trzaja.

»Pogodio si ga!« uzviknuo je Colin dok je trčao prema mrtvim klokanima. »Ovo je ženka

koju smo pokušali ubiti prošlog proljeća, Judde! Rekao sam ti da ima mladunca u tobolcu.«

Stao je čizmom na ženku, uhvatio Paulininu strijelu i izvukao je. Bacivši je pred nju, rekao

je pobjedonosno: »Vjerujem da ste izgubili u nadmetanju, gđice Downs!«

Ali Pauline je pomagala Juddu da se podigne na noge. »Hajde«, rekla je nježno. »Sve je u

redu.«

Ali dječak je nekontrolirano jecao. »Jadni mali klokan!« plakao je. »Jadni mali klokan!«

Colin je rekao iznerviran: »Dođi ovdje, Judde.«

Dječak se nije pomaknuo; njegova ramena su se nadimala.

Nakon što su čuli pucnjeve, kroz šumu su dotrčale sluge. »Izvanredan hitac, gospodine«,

rekao je jedan od njih, čovjek koji se zatim spustio na koljena, izvadio nož koji mu je bio

zakačen za pojasom, te prionuo rezanju repova na klokanima.

Pompea

»Judde«, rekao je Colin značajnim glasom. »Dođi ovdje i preuzmi svoj trofej.«

Ali dječak se držao sa strane, šmrcajući i gutajući jecaje. »Hajde, Judde« rekla mu je Pauline,

nježno ga pogurnuvši. »Poslušaj svog oca.«

Judd je napokon počeo ukočeno hodati, njegove plave oči raširene od užasa. Kada je

ugledao otkidanje krvavih repova s beživotnih tijela, okrenuo se i povratio.

»Dođi ovdje, sine«, rekao je Colin kad je posegnuo za mladunčevim repom. »Ovo je tvoj

prvi trofej. Trebaš se s tim ponositi.«

Kada je uhvatio Judda za ruku, Pauline je rekla: »Coline, čekaj«, znajući što će sljedeće

napraviti.

Ali zakasnila je. Colin je krvavim repom razmazivao krv po Juddovom licu i kosi.

Dijete je vrisnulo.

»Što nije u redu s tobom?« Colin je povikao dok je pokušavao držati sinovo tijelo koje se

koprcalo.

»Preplašen je«, rekla je Pauline. »Ostavi ga na miru.«

»Prestrašen! Dođavola, gđice Downs, ja sam bio zakrvavljen sa sedam godina i nisam bio

prestrašen!«

»On ne razumije! On ne zna što vi radite!«

Dok su sluge izmjenjivale nervozne poglede kada se njihov šef ljutio, svi su patili Ezekiel

je promatrao. Vidio je i ranije ovaj obred, ovo rezanje repa nečijeg prvog trofeja i

razmazivanje krvi po lovcu. To je bila stara tradicija, davno je jedan od stočara objasnio

Ezekielu, donesena iz stare domovine, iako je tamo bila povezana sa životinjom koja se

zvala lisica. To je bio jedan od nekoliko običaja bijelog čovjeka koji mu je imao smisla, iako

su oni uvijek zaboravljali prvo zamoliti oproštaj od životinje prije samog ubijanja. Nijedan

Aboridžin ne bi previdio tako važnu formalnost; to je donosilo lošu magiju.

Judd je udarao i vikao dok se napokon nije oslobodio, zatim je potrčao od oca i uletio u

Paulinino naručje. »Hajde, hajde«, rekla je pokušavajući ga umiriti. »Sve je u redu. Dogodi

se svima prvi put. Neće se više nikada dogoditi.«

»Prestanite ga tetošiti«, rekao je Colin. »Kako očekujete da će odrasti i postati muškarcem

ako sada ne započne učiti? Prestani plakati, Judde!«

»Vikanje vam neće ništa pomoći, tako ćete samo pogoršati situaciju. Zar ne vidite kako se

Pompea

uzrujao?« Gladila je Juddovu kosu i rekla: »Hajde, hajde, sve je u redu. Sada ćemo se

vratiti.«

Prepustila je Judda na brigu jednom od sluga, koji mu je oprao lice.

Colin je prišao Paulini i rekao joj: »Oprostite što sam vikao na vas, gđice Downs. Brinem se

za Judda. Mora naučiti kako se brinuti sam o sebi. Ako ga izgubim...«

»On će biti sasvim dobro, gospodine MacGregor.«

Okrenula je lice prema vjetru i rukom zasjenila oči. »Je li ono tamo posjed Merinde? Jeste li

čuli, gosp. Coline, da Hughova supruga očekuje njihovo prvo dijete?«

Vidjela je da je Colinovo lice očvrsnulo.

»Ne bi me iznenadilo«, rekla je Pauline s osmijehom, »da ćete za par godina dobiti cijelu

četu Westbrooka u susjedstvu! Hughu dobro ide, koliko čujem. Čak je započeo graditi

veliku kuću dolje kraj rijeke. I navodno je nabavio rasnog ovna s pomoću kojeg će stvoriti

novu, izdržljiviju pasminu ovaca. Tko bi to i pomislio, gosp. MacGregor, onda kada se

Hugh prvi put pojavio u okrugu prije toliko godina?«

Vidjela je gdje je uperio svoj pogled: na zemlju koja se protezala u podnožju planina, tih pet

tisuća jutara koji su obuhvaćali Merindinu sjevernu granicu. Dok su se pripremali za

odlazak, Colin ju je iznenada uhvatio za ruku i rekao: »Gđice Downs. Rekli ste da je vaš

brat voljan prodati mi onu zemlju.«

»Pa«, rekla je ona. »Možda ne baš prodati.«

»Kako to mislite?«

Pogledala je u Judda, koji je izgleda već zaboravio na svoj strah. »Sad je bolje«, rekla je

Pauline. »Samo mu je trebao dodir nježnosti.«

Nakon jednog trenutka, Colin je pažljivo rekao: »Bili ste u pravu kada ste rekli da je Juddu

potrebna majka, gđice Downs. I ja sam o tome jako puno razmišljao. Možda doista i ne bi

bilo pošteno prema dječaku da dovedem strankinju. Njemu je potreban netko s kim se on

već osjeća ugodno.«

»On poznaje gđicu Todd i gđica Campbell.«

»Da.«

Pauline je okrenula svoje oči prema njemu. Promatrala je kako mu povjetarac mrsi crnu

kosu dok je pokušavao pronaći prave riječi. »Razmišljao sam, gđice Downs, možda bi Judd

Pompea

više volio da oženim nekoga poput vas.«

»Poput mene?«

Kratko je pogledao u planine, prema procvaloj Merindi, gdje je zamišljao Hugha kako uživa

u sretnom životu sa svojom nevjestom. »Hoćete li razmisliti o tome?« upitao je.

A Pauline se nasmiješila. »Možda«, odgovorila je.

Pompea

14.POGLAVLJE

Moja najdraža sestro,« pisalo je u pismu. »Nakon pet mjeseci na moru, napokon smo stigli

u Sydney. Riječi nisu dovoljne da bih s njima opisala užase ovog putovanja. Gđica Pratt,

moja malenkost i dvije druge dame bile smo osuđene na dijeljenje kabine koja je bila velika

2 puta 3 metra; spavale smo na krevetima koji su za nas bili preuski, a dok se jedna od nas

odijevala, ostale tri bi morale izaći van. Jedina dva toaleta s vodom za preko dvjesto putnika

su se nalazila odmah kraj naše kabine, te su nesnošljivo smrdjeli. Veći dio doseljenika na

brodu uopće nisu posjedovali drugu odjeću osim one na sebi; uši su nas nemilice napadale,

te su se na brod uselili i štakori. Tijekom putovanja rođeno je osmero djece; pet ih je

preminulo.«

Joanna je promatrala kišu koja se slijevala niz prozore njene hotelske sobe. Vani je mogla

vidjeti odsjaje plinskih svjetiljki na ulici, te čuti cvilež i klopot kočija koje su žurile, topot

konjskih kopita na pločniku. Vani je bilo hladno, ali su njen apartman u hotelu King

George grijale dvije vatre koje su gorjele u velikim kaminima, jedan u spavaćoj sobi, a drugi

u dnevnoj sobi gdje je sjedila, te promatrala kišni dan koji je umirao. Radila je od ranog

jutra toga dana, sortirala papire iz punih kutija koje joj je Frank Downs poslao iz Timesa. U

kutijama su bile mješavine dokumenata, vlasničkih isprava, objava, privatnih pisama,

računa, teretnica, starih požutjelih novina, čak i privatnih i brodskih dnevnika svi su bili

datirani još od daleke 1790. Sakupili su ih i katalogizirali novinari Timesa, pripremajući

materijal za posebnu knjigu koju je Frank namjeravao objaviti, »zbirku isječaka« kojom su

slavili stogodišnjicu Australije, koja će biti za četiri godine. Dao ih je Joanni na raspolaganje

nakon što mu je ona ispričala o pismu Patricka Lathropa, te o njegovoj napomeni o brodu

koji se nazivao prema mističnoj životinji. »Australci vole misterije«, izjavio je Frank kada je

donio ove kutije u hotel. »A priča tvoje obitelji, Joanna, uistinu je pravi misterij. Ako se

ovdje nalazi išta što će te dovesti do Karre Karre i ako je na kraju doista i nađeš, to će biti

dobra priča za Times.«

Joanna je u sebi osjećala da je ovo bilo mnogo ozbiljnije od »dobre priče«, ali bila je

zahvalna na Frankovoj pomoći, te joj se sviđala činjenica da je Frank Downs posjedovao

toliki entuzijazam za svoju mladu domovinu. »Dosta ljudi to ne uviđa, Joanna«, rekao joj je,

»ali Australija postoji samo iz razloga što se Amerika odvojila od Engleske. Sve do 1776.

godine Engleska je slala svoje neželjene kriminalce u američke kolonije. Ali čim su se ta

vrata zatvorila, morala je pronaći novo smetlište za svoje otpadnike. Australija je izabrana i

Pompea

evo nas.« Knjiga će započeti, rekao je Frank, s otkrićem Australije kapetana Cooka. Kada je

Joanna komentirala da se pitala jesu li i Aboridžini bili svjesni toga da se njihova zemlja

»otkriva«, Hugh je rekao: »Invazija bi bila puno prikladnija riječ.«

Joanna je razmišljala o Sari, pitajući se što radi u ovom trenutku. Posumnjala je da dolje kraj

rijeke pazi na Phillipa McNeala i njegove radnike. Primijetila je koliko je Saru privlačio

mladi Amerikanac, kako je uvijek bila u blizini mjesta na kojem je radio.

Sat na kaminu otkucao je šest puta, podsjećajući Joannu na vrijeme. Hugh je tog jutra

izašao kako bi organizirao prijevoz svog novog ovna, kojem je nadjenuo ime Zeus, na

Merindu, nakon čega će svratiti do kuće gđice Tallhill kod koje je ostavio Joanninu ispravu i

uzorak brzopisa Johna Makepeacea. Također je otišao posjetiti i stručnjaka za drago

kamenje kako bi vidjeli hoće li on moći utvrditi vrijednost vatrenog opala koji je naslijedila.

Joanna je očekivala Hugha svaki čas; trebali su se sastati s Frankom na večeri u hotelu.

Pogledala je pismo koje je upravo pročitala. Na njemu je bila datirana 1820. godina, te ga je

potpisala gđica Margo Pelletier. Joanna se pitala kako je Frank došao u posjed ovog pisma,

te se pitala o gđici

Pelletier, što ju je nagnalo da napusti Englesku i što se uopće dogodilo s njom.

Joanna je podignula komad papira naslovljenog »Za državnog pravobranitelja, Georgea

Fletchera Moorea, Zapadna Australija, 1834, Izvještaj o stanju Aboridžina u koloniji.« Čitala

je; »Crni ljudi su rijetka rasa ljudskih bića, ne posjeduju ni najmanje tragove civiliziranosti,

nemaju kuće ni domove, ne poštuju Boga, ne boje se vraga, slave nakon masakra, u

potpunosti su bez morala ili savjesti, te ne poštuju zemlju kao što će je bijeli čovjek

poštovati.«

Joannini mnogi sati rada do sada nisu doveli do spomena broda s nazivom mitske životinje,

te do nijednog traga s kojim bi riješila zagonetku obiteljske prošlosti. Nadala se pronaći

barem neki zapis o crvenoj planini, ili čak i o bijelom paru s djetetom koji je živio među

Aboridžinima. Knjigu koju je kupila u Carstvu knjiga, Moj život među Aboridžinima, nije

sadržavala nikakve korisne informacije.

Otvorila je posljednju kutiju i izvadila iz nje rukom pisanu obavijest na kojoj je pisalo: »Tko

god je ukrao moje konje prošle nedjelje, bit će nađen i on će požaliti što je to učinio.« Na

vrhu je bila rupa kroz koju je bio probijen čavao kojim je obavijest bila pričvršćena na

stablo.

Naposljetku, u ruke je uzela raspadajući primjerak sidnejskog Gazettea iz 1835. godine.

Pompea

»Javna obavijest«, pisalo je u njima. »Brod Nimrod, kapetana Whitea, stigao je u sidnejsku

luku u subotu iz Londona, preko Plymoutha, Tenerifea i Rta, prevozeći teret koji se

sastojao od bakra, alata, odjeće, kočija, pošte, poljoprivrednih potrepština, te određeni broj

putnika. Vlasnici Buchanan and Cbavještavaju poštovanu javnost da će Nimrod zaploviti

natrag prema Engleskoj za tjedan dana, te da će primiti i dvadeset putnika s plaćenim

kartama.«

Je li slična obavijest još negdje postojala, pitala se Joanna, o dolasku broda davne 1830. pod

nazivom Minotaur ili Kiklop ili Pegaz, koji je prevozio teret i putnike? I je li među tim

putnicima bio čovjek imena John Makepeace sa svojom mladom suprugom, Naomi?

I gdje su prvi put kročili na ovaj veličanstveni, beskrajni kontinent? »Nećeš pronaći u tim

papirima nikakve zapise o dolasku broda u Melbourne 1830. godine«, upozorio ju je Frank.

»U to vrijeme Melbourne nije ni postojao. Ovdje nije bilo ničega osim Aboridžina.«

Tako su joj ostali Sydney i Brisbane na istoku, Adelaide na jugu i Perth na zapadu.

Joanna je bila odlučna ne izgubiti nadu. Razmišljala je o pismima koja će poslati na adrese

brodovlasnika čiji popis će joj Frank nabaviti, u kojima će pitati o brodu s imenom mitske

životinje i je li na njemu plovio par prezimena Makepeace. Kad bi samo to uspjela doznati,

imala je osjećaj da bi tada mogla pronaći i mjesto kamo su njen djed i baka otišli i

gdje je njena majka rođena. A onda bi mogla nastaviti s rješavanjem zagonetki iz prošlosti i

snova koji su je nastavili progoniti, te strahova da će ih njeno nerođeno dijete naslijediti.

Mekani glas gđice Adele Tallhill pridružio se šaptanju kiše iza prozora dok je govorila:

»Proučavanje ove vlasničke isprave, gosp. Westbrook, pružilo mi je sate ispunjene užitkom.

Bilo je to više poput rješavanja zagonetke. I jako mi je drago što vas mogu izvijestiti da sam

uspjela dešifrirati dio napisanog teksta.«

Hugh i gđica Tallhill sjedili su u njenom salonu, zagrijanom buktećom vatrom, a na stolu

među njima nalazio se liker od višnje

i keksi na pladnju. Soba je bila zatrpana antikvitetima, a u zraku je vladao teški miris

lavande.

Hugh je donio vlasničku ispravu i uzorak brzopisa Johna Makepeacea gđici Tallhill, invalidu

osuđenom na kolica, koja je živjela sa svojim roditeljima i skromno zarađivala kaligrafskim

radovima. Kao dio posla dobivala je zadatke da napiše osobna pisma, ispiše diplome i

pozivnice, te načini ukrašene ljubavne poruke. U Melbourneu je bila poznata i po stručnoj

analizi rukopisa.

Pompea

Hugh je diskretno i kratko pogledao prema satu iznad kamina. Već se trebao vratiti u hotel

i jedva je čekao priopćiti Joanni svoje vijesti. Nakon što je dogovorio detalje oko prijevoza

svog novog ovna na Merindu, Hugh je svratio do ureda firme Buchanan and Co., velikog

brodskog prijevoznika, te je tamo doznao da su oni u svom vlasništvu imali dva broda

imena Pegaz i Minotaur. Službenik se sam ponudio da će pisati središnjem uredu u Londonu

i zatražiti informacije o njihovoj prošlosti.

Također je odnio vatreni opal trgovcu dragim kamenjem koji će procijeniti njegovu

vrijednost i možda znati njegovo porijeklo. Čovjek nije mogao pogoditi iz koje zemlje

kamen potječe, niti njegovu tržišnu vrijednost. Ali ponudio je Hughu da će ga kupiti za

pozamašnu svotu novaca.

»Što ste uspjeli dešifrirati, gđice Tallhill?« upitao je.

Promatrala je svog posjetitelja, nagađajući da je bio u ranim tridesetima; imao je tamnosive

oči i privlačnu okomitu brazdu medu svojim obrvama. Odisao je neznatno ugodnom

aromom koju je za trenutak prepoznala kao miris lanolina. Već ga je i ranije osjećala kod

muškaraca koji su se bavili ovcama; činilo se kao da im se uvuče pod kožu. Posjedovao je i

određenu snagu koja se često mogla vidjeti kod muškaraca iz zaleđa. Ali također je mogla

vidjeti da se on nekako razlikovao od ostalih muškaraca njegove vrste; posjedovao je

manire i uglađenost kakva se rijetko susretala kod ljudi sa sela.

Položila je vlasničku ispravu pred njega i pokazala dugom, nježnom rukom. »Usredotočila

sam se prvo na ovaj ulomak ovdje«, rekla je. »Udaljeno dva dana jahanja od nečeg

nečitljivog, te dvadeset kilometara od mjesta koje izgleda kao BoCreek. Dopustite mi da

vam pokažem kako sam ih naposljetku i otkrila.« Izvadila je list papira na kojem je ilustrirala

kako je riješila zagonetku. »Vidite Ii ovu krivulju ovdje na ispravi, te ovu crtu ovdje. Pratila

sam riječi najbolje što sam mogla, slijedeći crte koje sam mogla razabrati. Zatim sam ih

napisala na različite načine, kao što možete vidjeti na ovom papiru, nadopunjavajući

nečitljive dijelove slovima, te sam ih mijenjala na razne načine dok se ne bi ukazala

vjerojatna riječ. Ovdje, gosp. Westbrook, ovo je slovo »t«. Ovo izgleda kao slovo »1«, ali

kada je tako napisano, riječ nema smisla. Ali ako pretpostavite da je to produženo »e«, onda

dobijemo stvarnu riječ.«

Hugh je usporedio pokusne primjere s izblijedjelim zapisom na vlasničkoj ispravi. »Prva

riječ, gospodine Westbrook«, rekla je, »jest Durrebar«.

»Da«, rekao je, potvrdno kimajući glavom. »Sada i ja to vidim.«

Pompea

»Drugi primjer se pokazao malo težim, ali sam na kraju uspjela i njega riješiti. Bowmans

Creek. Pokazat ću vam kako sam došla do tog rješenja.« Izvadila je drugi list papira

prekriven raznim riječima i zapisima.

»U mom umu nema sumnje, gosp. Westbrook, da se ova isprava odnosi na zemlju koja je

udaljena dva dana jahanja od Durrebara, koje je vjerojatno aboridžinski naziv za mjesto, i

dvadeset kilometara od mjesta nazvanog Bowmans Creek.«

»Da« rekao je Hugh uzbuđenim glasom. »Naravno. Jeste li uspjeli razaznati u kojoj koloniji

je ova isprava izdana?«

»Bojim se da ne. Iz dokumenta je vidljivo da je u jednom trenutku bio izložen vodi.

Službeni pečat i datum su gotovo isprani. Jako sam ih pažljivo izučila, gosp. Westbrook, ali

ih ne mogu razaznati. I, kao što možete vidjeti, potpis nije prepoznatljiv.«

»Bowmans Creek i Durrebar«, rekao je Hugh, nestrpljiv da se vrati natrag Joanni u hotel.

»Ne mogu vam se dovoljno zahvaliti, gđice Tallhill.«

Nasmiješila se. »Bilo tko je to mogao učiniti, doista. Samo zahtijeva vrijeme i strpljenje, kao

što možete vidjeti, gosp. Westbrook«, stavila je ruku na jedan od kotača na invalidskim

kolicima, »vremena imam napretek«.

»Jeste li uspjeli doznati išta iz brzopisa Johna Makepeacea?«

»Proučavala sam ga, gosp. Westbrook, i u pravu ste kad kažete da je to brzopis. Ali do sada

nisam uspjela dešifrirati njegovo značenje. Ako biste bili voljni ostaviti papir kod mene,

posvetit ću više vremena njegovu proučavanju. Svoja otkrića vam mogu poslati poštom.«

Kada je pokušao platiti gđici Tallhill za njen obavljeni rad, ona je odbila, rekavši: »Bilo mi je

zadovoljstvo. I još nismo sasvim gotovi, gosp. Westbrook. Odmah ću se posvetiti

proučavanju brzopisa.«

Nakon što je izašao, odgurala se do prozora, razdvojila zastore i pogledala van na pokislu

ulicu, te ga promatrala dok je ulazio u kočiju. Gđica Tallhill je bila zapanjena koliko ju je

Hugh Westbrook podsjećao na njenog voljenog Stephena, koji je prije dvadeset godina

otišao na polja zlata i nikada se više nije vratio. Adele nije nikada izgubila nadu da će joj se

jednog dana vratiti.

Odgurala se dalje od prozora, natrag do kamina. »Histerična paraliza«, rekli su liječnici. »S

vašim je nogama tjelesno sve u redu, gđice Tallhill. Možete hodati ako želite.«

Ali to nije imalo smisla. Što su ljudi od medicine znali o oboljenjima koja su imala

Pompea

smrtonosne korijene u srcu?

Da, pomislila je s uzdahom. Gospodin Westbrook ju je toliko podsjećao na voljenog

Stephena. I zbog toga nije imala snage poslati ga kući bez ičega. Ne bi mogla podnijeti da

vidi razočaranje na tom licu koje je toliko nalikovalo Stephenovom, da mu je rekla istinu: da

nije mogla ništa razabrati iz riječi na ispravi i da vjerojatno nitko nikada neće. Bowman’s

Creek je imao realan prizvuk, i koja šteta, napokon, ako je to izmislila, te je Hugh

Westbrook povjerovao da postoji takvo mjesto? Sto je smetalo što je Durrebar njena

vlastita izmišljotina? Njegov osmijeh bio je baš poput Stephenovog.

Misterij, razmišljao je Frank Downs dok je gledao kroz pozor na Melbourne. To je bilo u

srži njegove zemlje misterij. Dok je stajao u svom visokom tornju iznad grada, gledao

preko krovova, mostova i tvorničkih dimnjaka, Frank je zamišljao veličanstveno zaleđe koje

se prostiralo u daljini. Tamo je bilo mnoštvo priča, tako puno avantura i uzbuđenja. Iz tog

razloga se počeo baviti novinarskim poslom, kako bi bio bliže pulsu ovog misterioznog

kontinenta. Frank je znao što su ljudi htjeli, oni su željeli »dobru priču«. Od logorskih vatri

u zaleđu do melburnških salona, ništa bolje nije moglo zadovoljiti jednog Australca poput

dobre priče. I u Timesu su se nalazile takve priče. Budući da je sada obrazovanje bilo

obavezno u kolonijama, Frank je u sljedeća dva desetljeća vidio nastajanje sasvim nove

generacije čitatelja, ljudi koji će biti mladi, obrazovani i gladni zabave. I melburnški Times,

pod energičnim i kreativnim vodstvom Franka Downsa, to će im i osigurati.

Frank je kupio novine prije sedam godina za dvije tisuće funti. Raznim trikovima uspio je

spasiti novine i pretvoriti ih u popularno štivo. On je bio inovator. Kada je preuzeo Times,

otkrio je da su to posljednje novine koje su izlazile s vijestima. Znajući za to i sa željom da

preživi, morao je otkriti način kako će donijeti vijesti na ulicu prije svoje konkurencije.

Frank je došao do ideje da pošalje svoje reportere brzim čamcima da presretnu dolazeće

brodove, gdje bi zatim kupovali engleske novine od putnika i posade. Reporteri bi zatim

žurili natrag u grad kako bi čim prije izdali »dodatak«, izdanje koje je sadržavalo vijesti

drsko prepisane od riječi do riječi iz tih engleskih novina. Kada su i njegovi konkurenti

započeli raditi istu stvar, Frank je ponovno došao na novu ideju. Slao je reportere u

Adelaide da susretnu brodove koji su se tamo zaustavljali prije dolaska u Melbourne. Oni bi

zatim žurno čitali novine iz Engleske, te slali nove vijesti telegramom u Times. Uskoro, i

druge novine su imale svoje reportere u Adelaideu. A onda kada je Frank mislio potpisati

ugovor s poštom da besplatno dostavlja Times kupcima sa sela, slanjem izdanja vlakom i

brzim kočija

Pompea

ma firme Cobb & Co., i na taj način utažiti žeđ za vijestima u zaleđu, slijedili su ga i Age i

Argus.

Frankov uspjeh se ogledao u novinskom tornju, najvišem zdanju u Melbourneu. Izdizao se

veličanstvenih pet katova nad prašnjavom ulicom, te je, s plinskom svjetiljkom na svakom

prozoru, stajao nad gradom ove maglovite, travanjske noći poput svjetionika. Frankov ured

bio je na najvišem katu. Njegove kolege su se smijale kada se smjestio ovdje prvi put, rekli

su »gore s kakaduima«. Svi su znali da su visoki katovi u zgradama najmanje poželjni, jer

tko će se penjati svim tim stepenicama? Ljudi na značajnim položajima, poput Frankovih

prijatelja bankara, svoje urede su uvijek imali na prvom katu; bilo je budalasto ići gore u

zgradi! Ali Frank, kojeg su oduvijek zanimale novotarije, priredio je svečano otvaranje nove

zgrade i dovezao svoje prijatelje u svoj ured pomoću dizala koje je pokretao parni motor!

Sada, dok je stajao kraj prozora, Frank je zamišljao mašineriju za proizvodnju novina kako

radi ispod njegovih stopala. Parne tiskarske preše grmjele su cijeli dan i noć, dok je gotovo

stotinu ručnih slagara radilo na njihovim rešetkama, naporno slažući sutrašnje, jutarnje

vijesti u dugim metalnim redovima. Urednički uredi vrvjeli su aktivnošću dok su glasnici

trčeći dolazili s izvještajima iz Parlamenta, policijskih stanica, luke, dok je ogroman sat,

postavljen visoko na zidu motrio užurbano osoblje poput jednookog, otkucavao minute

preko natpisa na kojem je stajalo: Times nikada ne spava.

Pogledao je na taj sat, te shvatio da bi trebao krenuti prema hotelu King George, gdje se

nalazi s Westbrookovima na večeri.

Joanna Westbrook, pomislio je, e to je bio misterij! Katkad je osjećao istu želju koju je i ona

osjećala da sazna koji se čudan i nasilan događaj odigrao prije 39 godina na mjestu zvanom

Karra Karra. Kakva neočekivana i užasna nesreća je zadesila mladog bijelca, njegovu

suprugu i njihovu malu kćer? Kakva je bila kletva, otrovna pjesma ili što god to bilo, koja je

progonila Emily Makepeace ostatak njenog života, te njene snove o Duginoj zmiji? I kako

je taj mladi par uspijevao živjeti s narodom koji je tek tada postajao svjestan postojanja

bijelog čovjeka?

Uvijek su se javljale priče o otkrivanju »divljeg bijelog muškarca« ili »divlje bijele žene« koji

su živjeli među domorocima. Kratka povijest Australije bila je prepuna takvih događaja.

Čak i sada, kružile su glasine o »divljem bijelom muškarcu« koji je pronađen da živi s

plemenom u zapadnom dijelu Queenslanda. Frank se pitao je li to možda član nesretne

ekspedicije iz 1871. godine. Policijska ekspedicija ga je pronašla da živi s Aboridžinima u

blizini Coopers Creeka, te je tvrdio da je on nestali član ekspedicije, ali da su se ostali

Pompea

članovi ekspedicije međusobno poubijali zbog svađe oko povratka. Policija će dovesti

čovjeka u Melbourne, te će ga Frank osobno intervjuirati.

Upravo u trenutku kada je Frank namjeravao otići iz ureda, pojavio se njegov tajnik, noseći

omotnicu u ruci. »Gosp. Downs«, rekao je. »Ovo je upravo došlo za vas.«

Omotnica je bila od njegovog odvjetnika ugovor kojim je predavao Colinu MacGregoru

pet tisuća jutara zemlje.

Franku je bilo drago što se njegova sestra ipak udaje. Iako je on mogao odabrati nekog

drugog za nju, a ne MacGregora, ali činjenica da je ona bila tako sretna i njega je činila

sretnim. I stoga, kada ga je zamolila da preda ovih pet tisuća jutara Colinu MacGregoru kao

vjenčani dar, Frank nije imao snage odbiti. Nije mogao ni zamisliti što je MacGregor

namjeravao s tom zemljom bila je sasvim beskorisna. Ali Pauline je bila zadovoljna i to je

jedino bilo važno. Još otkada je raskinula zaruke s Westbrookom, Frank se bojao da će se

predati usidjeličkom životu. Ali sve je, zapravo, ispalo dobro za sve upletene strane.

A sada, pomislio je, kada bi samo mogao učiniti nešto i za vlastitu situaciju.

U ovoj godini otkada živi u Melbourneu, još od epidemije tifusa, Frank je upoznao različite

mlade žene pogodne za ženidbu. Ali nije se mogao natjerati da s njima otiđe korak dalje od

pristojnog prijateljstva, te je rijetko kada izašao sa ženom više od dva ili tri puta. Nekako u

njemu nisu budile zanimanje.

Frank je s vremena na vrijeme razmišljao o Ivy Dearborn, te ga je i dalje mučio misterij

njenog nestanka. Nakon što je pretražio Zapadni okrug ne bi li je pronašao, objavio je

obavijest u Timesu, sličnu onima koje je objavio i za Joanninu potragu za Karrom Karrom.

Ali nitko se nije javio s informacijama.

Možda je ipak na kraju umrla od tifusa, opet je uvjeravao sam sebe dok je ulazio u dizalo

kojim su se svi ostali odbijali voziti. Ili se možda vratila u Englesku. Što god se dogodilo,

Frank je odlučio izbici je iz svoje glave. Sada je morao misliti na neke druge stvari.

Pompea

15. POGLAVLJE

Postoji jedno prekrasno mjesto«, rekla je Sarah, »koje nitko ne može vidjeti. Dolina

ispunjena zelenom travom, stablima, potocima. To je dolina u kojoj žive Mjeseci«. Pričala je

ovu priču dok je radila za štednjakom, pripravljajući čaj za Phillipa McNeala i Adama.

Pričala je mekanim glasom. »Mjeseci su jako sretni u svojoj dolini, ali katkad Mjeseci

postanu nemirni. Sada, Mjeseci, oni ne znaju da s druge strane planine živi div. I dogodi se

sljedeće: taj div, on uhvati svaki Mjesec koji luta, te svake večeri otkine po jedan komad dok

od njega ne ostane samo jedan trunak. Zatim nasiječe taj preostali komad i razbaca

komadiće tako da od njih nastanu zvijezde. A zatim...« McNeal i Adam su čekali. Budući da

Sarah nije više ništa rekla, Philip je rekao: »Kako se završava priča?«

Sarah je razmišljala na trenutak, zatim je rekla: »Ne sjećam se.«

»To je lijepa priča«, rekao je McNeal. »Ti znaš mnoge lijepe priče. Možda bi ih trebala

zapisati.«

Sarah je odmahnula glavom. »Njihovo zapisivanje je tabu«, rekla je.

Phillip ju je promatrao dok je radila, visoka i vitka u 15-oj godini, s dugim kostima i

tamnom puti. Pitao se kako će izgledati kada postane ženom. A onda je pomislio na Pelud

Na Vjetru, te na njihove zajedničke noći i dane. Je li i ona također, pitao se, poput Sare

započela zaboravljati mitove svog naroda?

Svjesna njegovih očiju na sebi, Sarah se usredotočila na mjerenje i stavljanje čaja u čajnik. U

daljini se čula grmljavina. Pogledala je prema prozoru i namrštila se. Loša magija večeras,

pomislila je.

Kao da je mogao čitati njene misli, Phillip je rekao: »Već smo i ranije doživjeli oluje. Bit će

sve u redu.«

Ali Sarah je odmahnula glavom i namrštila se.

»Misliš Ii da će večeras biti gore nego prije?«

Sarah nije mogla reći kako je znala. Ponekad je jednostavno znala stvari. Poput slučajeva

kada bi se prisjetila aboridžinske priče ili mita, a da se nije uopće mogla sjetiti da ih je ranije

čula od starijih u misiji, a ipak ih je znala. Poput priče o Mjesecima. Nije se mogla prisjetiti

je li joj to zapravo ispričala Stara Deereeree u misiji. Ako kako drugačije, pitala se Sarah, ju

je mogla znati ? A katkad je imala vizije, kratke bljeskove u svojoj glavi o ljudima,

Pompea

događajima, prizorima koji nisu imali smisla. Znala je da to nisu sjećanja barem ne njena

vlastita sjećanja. Također, postojali su trenutci, kada bi Sarah jednostavno nešto znala,

poput onog puta kada je Joanni rekla da list divljeg geranija sprječava peckanje nakon

uboda insekta, a Joanna je tada rekla: »Tko te je to naučio?« Ali Sarah nije znala.

Katkad bi ova polusjećanja prestravila Saru. Činilo se kao da je preuzimaju; ona nad njima

nije imala kontrolu. A katkad bi iz njih dobivala utjehu, znajući u nekom dubokom dijelu

sebe da su ta sjećanja bila dijelom njenog naslijeđa.

Poželjela je otići u misiju i razgovarati sa starješinama. Nekoliko puta je otišla natrag, ništa

ne govoreći Joanni gdje je išla, presjekavši preko ravnica da izbjegne glavnu cestu, te bi

zaobilazila grad da ne bude primijećena. Ušuljala bi se u misiju i potražila starije, te bi

razgovarali jedno vrijeme, dok to sve nije postalo preopasno kada bi velečasni Simms

pronašao Saru tamo, ljutio bi se na starce.

Postajalo je sve teže posjećivati misiju, sve teže Sari održavati vezu sa svojim narodom.

Stara Deereeree je bila mrtva, a ostali su se bojali kazne ako bi ih uhvatili da poučavaju

starim običajima. Stoga je sada, kada bi Sarah posjetila misiju, dočekivana s prestrašenim

pogledima i tišinom.

To ju je plašilo. Nije htjela izgubiti kontakt sa svojim narodom. Već je počela zaboravljati

mnoge priče. Nije bila sigurna u sva pravila

i tabue. Stariji su joj bili potrebni da je vode. Katkad bi sjedila i slušala starog Ezekiela, ali

on je pripadao drugačijem Sanjanju, i još je bio muškarac; on je nije mogao naučiti ženskim

tajnama. Sve više i više rasla je njena želja da bude inicirana u svoj klan.

Čula je Phillipa McNeala kako se kreće po kolibi. Tiho je govorio Adamu, nagnuo se prema

kaminu kako bi ubacio drva u vatru, provjerio kapke na prozorima protiv vjetra koji je sve

dizao. Sviđao joj se Amerikanac; u njegovoj blizini je bila smirena i sigurna. Pitala se bi li

mu mogla ispričati o svojim strahovima, o otrovnoj pjesmi koja je slijedila Joannu, lošoj

magiji koja je možda donijela tifus na Merindu, koja možda sada donosi ovu oluju koja je

na neki način plašila Saru; osjećala je da će biti kao nijedna druga oluja do sada.

McNeal se približio i stao kraj nje uz štednjak, te promatrao njen rad ruku. »Amerikanci ne

piju čaj«, rekao je tiho. »Uglavnom piju kavu. Znaš li što je to?«

Sarah je žlicom stavljala čaj u čajnik i rekla: »Ne. Ne znam što je kava.«

Bila je svjesna svakog detalja na njemu toplog osmijeha, opuštenog i mirnog načina kojim

je stajao kraj nje. »Pelud Na Vjetru je bila poput tebe«, rekao je McNeal. »Znala je stvari.

Pompea

Ona to nije mogla objasniti. Rekla je da njeni preci pričaju s njom. Ali je rekla da je to više

bilo poput sjećanja. A katkad bi imala predosjećaje. Znala je reći kada će se nešto dogoditi.

Je li tako i s tobom, Saro?«

Pogledala je u njega. Da, pomislila je. Tako je bilo i s njom.

U daljini se čula grmljavina, te je McNeal gledajući kroz prozor, rekao: »Možda si u pravu,

Saro. Pred nama je teška noć.« Pogledao je prema njoj. »Spustit ću se dolje do gradilišta i

reći radnicima da idu kući. Ti znaš da im se loše piše ako to ne učinim, zar ne?«

Motrila ga je mirnim pogledom.

I što još znaš, pitao se posegnuvši za jaknom?

Dok je Joanna ulazila u dvorište farme na kolima, pogledala je prema udaljenim planinama

čudne plavozelene boje u ovo kasno poslijepodne, s oblacima koji su se sakupljali na

njihovim vrhovima. Činilo se kao da je nebo prekriveno neobičnom svjetlosti; zrak je

čudno mirisao, kao da se tlak u barometru brzo spuštao. Dolazi oluja.

Dojahala je u Cameron Town kako bi provjerila je Ii možda stiglo pismo od brodskih

prijevoznika koji su posjedovali Pegaza i Minotaura. Također, nadala se da će do sada stići i

pismo od Patricka Lathropa iz San Francisca. Ali čekalo ju je samo jedno pismo od tetke

Millicent. Joanna je sama krenula na put zbog vremena, te joj je putovanje trajalo duže nego

je očekivala; već je bilo kasno, a nebo je izgledalo prijeteće. Pogledom je pretražila

napušteno dvorište. Obično bi radnici bili dolje niz cestu u Facey'su ili u svojim

prostorijama, gdje su pili i pričali. Sutra je nedjelja, a Hugh je uvijek svojim radnicima davao

slobodno subotnje poslijepodne, jedini stočar u okrugu koji je to činio. Ali nije čula nikakve

glasove da dolaze iz radničkih kuća, ni zvuk Jewove harfe ili bendža. A u konjušnici nije

vidjela ni konje.

» Što se događa, Matthew?« upitala je Joanna radnika iz konjuš nice koji je preuzeo njena

kola.

»Svi su otišli u obore, gospođo. Gosp. Westbrook je rekao da ćemo možda imati

grmljavinsku oluju. To čini ovce nervoznima. Ponekad se prestraše i razbježe.«

Joanna je pogledala prema ravnicama koje su se prostirale u daljinu ispod sivog neba. Bio je

lipanj, vrijeme za zimsko podrezivanje. Proteklih tjedana Hugh i njegovi radnici bili su vani,

u oborima i podrezivali vunu na repovima i stražnjim nogama ovcama koje će se uskoro

ojanjiti. To se radilo kako bi se životinja održala čistom jer će se janjiti, ali također kako bi

se ovce zaštitile od muha i infekcija. To je bio težak posao, radnici su se borili s

Pompea

prestrašenim ovcama i trudili se da ne porezu ni životinju ni sami sebe. To je bio posao koji

im je lomio leđa, tako da su se radnici cijeli tjedan veselili ispijanju ruma subotom navečer.

Ali sada, zbog prijeteće oluje, svi su bili vani na konjima i nadgledali nervozna stada.

Kada je Joanna stupila u kuhinju, ugledala je rasplamsalu vatru na ognjištu koja je ugodno

grijala i osvjetljavala prostoriju. Peony, Jackova kćer, sjedila je za stolom i čistila staklene

cilindre uljanih svjetiljki, dok je Adam za stolom jeo kruh s maslacem i jaja. »Mama!« rekao

je potrčavši prema njoj.

Joanna je podignula Adama u naručje i zagrlila ga. A onda je skinula šešir i objesila ga.

»Gdje je gosp. Westbrook?« upitala je.

»Dolje kraj rijeke s gosp. McNealom«, rekla je djevojka. »Gospodin Westbrook je došao

kući. Rekao je da dolazi velika oluja.«

»Neću dugo«, rekla je Joanna, privlačeći šal čvrsto oko sebe i krenuvši prema vratima.

»Mogu li i ja s tobom?« rekao je Adam.

Ali Joanna je odgovorila: »To ostani ovdje i pravi društvo Sari i Peony.«

Dok je slijedila stazu prema rijeci, na obzoru je vidjela bljeskove munje. Podignula je pogled

prema sivom, zimskom nebu i bila u čudu da je lipanj. U Indiji, britanske žene već bi

otputovale u planinska odmarališta da pobjegnu od ljetne vrućine. Ali ovdje, na zapadnim

ravnicama Victorije, bila je sredina zime.

Joanna je izbila na čistinu, gdje se na jezeru ogledalo kositreno nebo, te je pogledom

potražila Hugha i Phillipa McNeala. U polumraku, Joanna ih je mogla vidjeti dok su hodali

među stablima, te pregledavali cementne stupove koji će biti temelji njihove nove kuće.

Hugh, Joanna i McNeal zajedno su se dogovorili oko mjesta gradnje koje je bilo daleko od

svetih ruševina, mjesto na kojem se neće uznemirivati duhovi, a kuća neće biti u opasnosti

od poplave. Također, nisu srušili niti jedno stablo da očiste teren za kuću. Maude Reed je

jednom rekla Joanni: »Kada smo gradili svoju kuću, morali smo srušiti sve te prljave

eukaliptuse i zasadili smo engleske vrbe i brijestove.«

Joanna je na trenutak zastala kako bi promotrila svog supruga dok je razgovarao s

McNealom.

Hugh nije imao šešir, njegovu kosu mrsio je vjetar. Njegove čizme i hlače bile su prekrivene

blatom; rukavi njegove košulje zavrnuti, na golim rukama zalijepilo se blato. Koliko je

Hugh bio drugačiji od ostalih stočara, pomislila je Joanna, ljudi koji su uvijek imali potrebu

Pompea

pokazivati svoje bogatstvo. Čak i kada su jahali sa stadima ili pokazivali najbolje primjerke

na Stočarskoj izložbi, John Reed i Colin MacGregor, kao i ostali, izgledali su poput

engleskih vlastelina koji su se sa zemljom zbližili samo u igri kriketa.

Hoće li ovi osjećaji ikada nestati? pitala se Joanna dok ga je promatrala. Ushit koji osjeti

kada ga neočekivano vidi, trnce koji prolaze njenim tijelom svaki put kada ga sretne, kada

navečer dođe s pašnjaka, kada se iznenada pojavi na vratima kuhinje, kada čuje njegov glas

nošen vjetrom. Hoće li ovo uzbuđenje ikada splasnuti? pitala se. Hoće li ovo oduševljenje

umrijeti? Ne, molila se. Želim da zauvijek bude ovako.

Joanna je zazvala njegovo ime, ali je njen glas nadjačala udaljena grmljavina koja se spuštala

niz planinu. Nekoliko sekundi kasnije bljesnula je munja.

»Hugh!« ponovno je zazvala.

Okrenuo se, njegovo lice se ozarilo; i Phillip McNeal je podignuo ruku u znak pozdrava.

»Budi pažljiva«, rekao je Hugh dok se Joanna penjala preko praga od golog cementa.

Ispružio je ruku prema njoj i pomogao joj prijeći k njima. Molim te, pomislila je kad ju je

poljubio. Neka uvijek bude ovako.

»Drago mi je da si stigla kući«, rekao je. »Počeo sam se brinuti. Još nekoliko minuta i poslao

bih nekoga na glavnu cestu da te dočeka. Phillip i ja smo samo provjeravali je li ovdje sve

pričvršćeno i osigurano. Ne sviđa mi se izgled ovog neba. Pazi kako staješ ovdje.« Primio je

Joannu za ruku. Betonski pod je bio prepun alata, krhotina i otpiljenih krajeva drvenih

greda. Jedan od radnika je ostavio limenu posudu u kutu, napola punu čaja.

Napokon su stali u prostoriju koja će biti salon. Nad ravnicama se nadvila tamna sjena.

Hugh je upitao; »Što ti je Poll Gramercy rekla?«

»Rekla je da smo oboje dobro i da smo u petom mjesecu.«

»Je li što stiglo u pošti?« upitao je.

Joanna je pomislila na pismo koje je stiglo od tetke Millicent, odgovor na Joanninu

zamolbu da joj napiše detaljnije informacije

o djetinjstvu njene majke. Pismo je bilo jako jednostavno i izravno. »Tvoja majka je mrtva«,

napisala je Millicent. »Pusti je da počiva u miru.«

Vjetar se počeo dizati, mreškajući površinu jezera. Hugh je pogledao u nebo i promrmljao;

»Oluja će početi svaki čas. Ovo će biti duga noć za radnike koji su uz obore.«

Pompea

»Hej!« do njih je dopro glas nošen na vjetru. »Hej, tamo! Hugh!«

Svih troje se okrenulo i vidjelo radnika koji se zvao Miješani Eddie kako prilazi snažnim

galopom, mašući svojim šeširom. »Hugh! Moraš odmah doći!«

Hugh je pošao prema njemu. »Sto se dogodilo, Eddie ?«

»Dovraga, Hugh, užasno je! Grom je udario u stablo tamo na izvoru pet kilometara! Ovce

su počele bježati!«

»Neka ih radnici okupe.«

»Hugh«, rekao je Miješani Eddie, njegovo lice bilo je izduženo i blijedo, »stoka je probila

sjevernu ogradu i ne možemo je zadržati! Ovce trče kao podivljale! Hugh, idu prema rijeci!«

»Vrati se u kuću, Joanna«, rekao je Hugh dok je išao prema svom konju. »Gosp. McNeal,

molim vas, hoćete li otpratiti moju suprugu natrag u dvorište?«

Dok su oni gledali za njim, Hugh je odjahao u nemirnu noć.

Hugh i Eddie jahali su preko ravnica koje su eksplodirale od munja. Njihovi konji

preskakali su brzace koji su bili presušili, a sada je u njima tekla duboka voda; letjeli su

pokraj stabala koja su se gotovo do polovine savijala pod naletima vjetra. Dok su stigli do

sjeverne granice, kiša je ukoso pljuštala, a Hugh je pogledao dolje na prizor od kojeg mu se

zaledila krv u žilama.

Tisuće ovaca, uspaničene u stampedu, trčale su preko olujnog krajolika, a radnici su na

konjima jahali naprijed i natrag, pokušavajući ih staviti pod kontrolu. Psi su pomahnitalo

lajali, dok su se munje s neba zabadale poput noževa, razdjeljujući zemlju i nebo svojim

blještavim oštricama.

»Kako je ta vražja ograda uspjela pasti?« povikao je Hugh dok je jahao prema Žičanom

Larryju.

»Stoka to nije učinila, Hugh!« odgovorio je Larry vičući, njegov glas jedva se čuo od vjetra.

»Pogledaj, pala je na ovu stranu!«

Hugh je jahao uz ogradu i sam se uvjerio da je Larry u pravu. Stupovi i žica su ležali

polegnuti prema dolazećim ovcama. Ograda je već bila srušena dok su ovce stigle do nje.

Oluja to nije učinila.

»Ali ovih pet tisuća jutara pripadaju Franku Downsu!« rekao je Hugh. »Uvijek je održavao

ovu ogradu u dobrom stanju!«

Pompea

Tada im je prišao radnik, Tom Watkins, obod njegovog šešira savio su od težine kiše, te se

voda prelijevala na njegovu jaknu od voštanog platna. »Isuse, Hugh! Stoka je u rijeci!«

Tek tada je započela prava noćna mora.

Kod kuće, Joanna i Phillip McNeal su žurno namještali kapke protiv oluje na prozore, dok

je Peony samo sjedila užasnuto slušajući razlamanje grmljavine iznad, a Sarah je tiho

pokušavala zabaviti Adama. Koliba kao da je drhtala dok su se niz dimnjak spuštali veliki

zapuši vjetra, raspirujući iskre i ubacujući pepeo u kuhinju. Sag ispred kamina se zapalio, te

se Joanna požurila ugasiti ga. »Peony«, rekla je. »Donesi višak limenih posuda iz ostave.

Trebat će nam velika količina vode za čaj.«

Phillip je rekao: »Hoće li vaš suprug uspjeti spasiti ovce?«

»Ne znam«, rekla je Joanna, prisjećajući se priča koje je slušala

o radnicima koji su se utopili pokušavajući spasiti ovce iz rijeke.

Pogledala je u lica svojih ukućana, blijedih od užasa. Sarah je držala Adama, a Phillip se

nadvio nad njima u neposrednoj blizini. Oni će biti u redu, razmišljala je Joanna. Nisam

imala noćne more, nikakve predosjećaje u vezi ovoga. Ali sljedeći udar grmljavine podsjetio

ju je da je Hugh tamo vani, pokušava spasiti ovce u oluji.

Sarah je prišla, kratko pogledavši preko ramena da se uvjeri da je ostali neće čuti, i rekla

Joanni: »Noćas je loša magija.«

Joanna je osjetila poznati žalac užasa. I ranije ga je iskusila u noćnim morama i tijekom

epidemije tifusa. U tim trenucima se nadala da su njeni strahovi da je ona uzrok svim ovim

nevoljama samo plod njene mašte, ali mogla je vidjeti iz Sarinog pogleda da se otrov vratio;

kletva je ponovno napadala.

»Noćas će se dogoditi loše stvari«, rekla je Sarah tiho. »Ljudi će biti ozlijeđeni. Netko će

umrijeti. Dugina zmija je ljuta.«

Joanna je zurila u nju. »Zašto baš Dugina zmija, Saro?«

»Jer je u Vrijeme sanjanja Zmija stvorila rijeke, te s njima sada upravlja.«

Joanna je razmišljala o majčinim snovima, i o vlastitim, o velikoj zmiji, i o njenom

ogromnom, strašnom oku. Je li Lady Emily nenamjerno čula nešto o kletvi Dugine zmije?

Je li njen strah bio zasnovan na nečemu što se doista dogodilo, a bilo je povezano sa

zmijom?

Pompea

»Da«, rekla je Joanna, dok su se ona i Sarah pogledavale. »Razumijem. Onda, ako je to

slučaj, moramo se pripremiti.« Otvorila je ormar kako bi uzela svoj pribor za liječenje.

»Gosp. McNeal, molim vas, hoćete li otići do radničke barake i donijeti nešto pokrivača? I

molim vas, donesite velike limene posude iz kuhinje.«

Na vratima se iznenada začulo kucanje, te su se naglo otvorila pod naletom vjetra i kiše,

pustivši unutra radnika s farme koji se zvao Banjo. Na lijevu ruku pritiskao je krpu

namočenu krvlju.

Joanna i Phillip su mu pomogli da uđe, dok je Sarah odvela Adama u drugu sobu.

»Dođavola, gospođo!« rekao je Banjo dok je zahvalno uzimao čašu viskija. »Jako je loše

tamo dolje kraj rijeke! Mnogi momci su ozlijeđeni i nema nikoga da im pomogne.«

Nakon što mu je Joanna očistila i previla ruku, žurno je pokupila pribor za liječenje, zavoje

i viski, te pošla prema vratima, gdje je na kuki visjela jakna od voštanog platna. Oblačeći se,

rekla je: »Gosp. McNeal, molim vas, hoćete li ostati sa Sarom i Adamom?«

»Nećete ići tamo po ovom nevremenu, gđo Westbrook«, rekao je. »Mislim, s obzirom na

dijete i sve.«

»Ja ću biti sasvim dobro, gosp. McNeal. Povest ću Matthewa sa sobom.«

Promatrao je Joannu dok je otvarala vrata, poželio ju je pozvati natrag, ali ona je već silazila

niz stepenice na terasi i nestala u noć.

U staji, Matthew, čije su oči bile širom otvorene od straha, privezivao je konja za kola. Dok

je to činio, pokušavajući umiriti nervoznu životinju, Joanna je iza ubacivala pokrivače,

svjetiljku, kutiju šibica, te pribor za liječenje, pokrivši sve ceradom. Naposljetku, popela se

gore na sjedište, a Matthew je sjeo do nje.

Joanna je znala gdje se nalazi izvor. Hugh ju je poveo u obilazak svih 17 tisuća jutara zemlje

na kojoj se prostirala Merinda, pokazujući joj staze i vrata na ogradama, bunare i kampove

na pašnjacima gdje su spavali jahači koji su pazili na granicu i na stoku. Ali jedna je stvar

bila lagano jahanje po osunčanim pašnjacima, kada su im obližnje planine bile siguran i

umirujući orijentir, a druga stvar hrvajući se s vodom napredovati kroz oluju, moleći se da

ih sreća i pogađanje odvede na mjesto na kojem je bila potrebna.

Ona i Matthew jahali su kroz oluju, držeći se čvrsto za uzde; kiša je jako pljuštala, te je

Joanna uskoro bila mokra do kože. Konj je poskočio kada je u blizini udarila munja. U dva

navrata Joanna je pomislila da će se kola preokrenuti na stranu.

Pompea

Prošli su kraj stada ovaca uškopljenih ovana i neskotnih ovaca.

preko tisuću njih, skupljenih u gusto i nervozno klupko koje su obilazili radnici na konjima

i užurbani ovčari. Dok je Joanna žurila pored, kratak bljesak oluje osvijetlio je noćnu scenu,

te je mogla prepoznati jednog od radnika na konju. Gledao je prestrašeno u nju i nešto joj

dovikivao.

Napokon, Joanna i Matthew stigli su na uzvisinu koja je dijelila jugozapadne obore od onih

pašnjaka gdje su, znala je Joanna, bile smještene skotne ovce. Potjerala je konja uz blatnjavi

uspon, a zatim su došli na vrh i njen pogled je pao na strašan prizor.

Pred njom se prostirala ravna nizina crna od noći i kiše. Ravno naprijed, planine su se

moćno izdizale u gnjevu, česti bljeskovi munja stvarali su iluziju da se njihovi vrhovi

pomiču, kotrljaju prema njoj kao more sačinjeno od golemih stijena. Sa svoje lijeve strane,

Joanna je ugledala rijeku koja je uobičajeno bila mirna, ali je sada izgledala kao da vrije

udaljavajući se od planina u nemirnoj bujici, rušeći sve na svom putu, stabla eukaliptusa uz

njenu obalu tresla su se od vjetra, a ovce, na stotine njih, gurale su se prema pobješnjeloj

rijeci.

Joanna je promatrala, ne mogavši se pomaknuti.

Ovce su trčale svuda po obzoru, dok su ih radnici i psi pokušavali kontrolirati. Vrvjele su

poput bijele plime, tisuću istovremeno, bezglavo bježeći, iznenadno se okrećući kao jedno

tijelo, kao jato riba. Radnici na konjima su vikali i zviždali i onda bi se ovce sakupile; zatim

bi bljesnula munja, a dio stoke bi se opet odvojio. Koliko je to bilo opčinjavajuće toliko je

bilo i zastrašujuće.

A rijeka...

Radnici su uspjeli skrenuti glavni dio jurećeg stada, načinivši ogradu sa svojim konjima, te

su na taj način preplašene ovce odlutale u smjeru suprotnom od rijeke. Ali mnoge su već

dospjele na blatnjavu obalu gdje su padale, klizeći upadale u podivljalu struju. Radnici su

pomahnitalo sjekli i obarali stabla, pokušavajući načiniti branu, način kojim će zaustaviti

ovce da ih ne odnese rijeka.

Joanna je povikala: »Điha!« i pucnula uzdama, te je njen konj počeo trčati. Kola su poletjela

niz brdašce, ludo poskakujući, gotovo se preokrenuvši, dok se Matthew čvrsto držao za

sjedište. Kada su se napokon zaustavili i sišli, stopala su im utonula u blato do gležnjeva.

Kiša je padala u tako gustim naletima da su jedva išta vidjeli. Ipak, vidjeli su dovoljno: ovce

zapele u blatu, bleje i bore se, ispuštaju prerano okoćene janjce, sićušna mrtva stvorenja

Pompea

koja se ležala u mulju; radnici su pokušavali spasiti neke od njih pomoću užadi, njihovi

konji su povlačili i njištali; glave potonule u dubokoj lokvi, nepomično je ležao pas; radnici

u rijeci, do pasa u brzoj vodi, mahnito su mahali sjekirama i konopima, obarali stabla,

pokušavali lasom uhvatiti ovce koje su pale u rijeku.

Joanna je jedva mogla ikoga pronaći na kiši. Gdje je bio Hugh? Dok je Matthew otrčao

prema rijeci da pomogne s konopima, ona je skupila mokre suknje, te se probijala preko

blatnjavog tla. Ugledala je Larryja, te je prepoznala još jednog radnika. Toma Watkinsa.

Obojica su bili bez šešira, kose zalijepljene za kožu glave; odjeveni u duge jakne od

voštanog platna, stajali su na oborenim eukaliptusima, bacali lasa prema ovcama koje su se

utapale.

Grmljavina kao da nije uopće prestajala dok su se teški oblaci sudarali i kotrljali iznad. Kiša

je počela još jače padati.

Napokon je Joanna ugledala Hugha. Bio je dolje kraj rijeke, povlačio ovcu. Životinja se

borila protiv konopa, njena glava nestajala je pod vodom a zatim ponovno izranjala dok su

radnici gacali po vodi i pokušavali je dohvatiti golim rukama.

Jedan od radnika se poskliznuo i pao, uže kojim su pridržavali ovcu se otpustilo, te se ona

bespomoćno vrtjela u strujama rijeke. Udarila je u stijenu i prevrnula se poput trupca, njene

noge su izvirile iz vode žestoko udarajući. U sljedećem času je nestala.

Joanna se probijala dolje prema obali. »Hugh!« uzviknula je.

Okrenuo se i škiljio kroz pljusak. »Joanna! Sto ti radiš ovdje?«

»Želim pomoći!«

»Vrati se u kuću!«

»Hej tamo, Hugh!« povikao je Larry sa svog improviziranog mosta od eukaliptusa. »Uhvatio

još jednu!«

Tri radnika su ugazila u vodu i uhvatila se Larryjeva lasa. Povukli su beživotnu životinju i

izvukli je na riječnu obalu. Joanna je zurila u šoku. Ovca je bila mrtva. Njeno napola

okoćeno janje, samo mu je glava izvirila, također je bilo mrtvo.

Odjednom su čuli vrisak. Hugh i Joanna su podignuli pogled i vidjeli Larryja kako pada u

rijeku.

»O, Bože!« uzviknuo je Tommie Watkins skočivši za njim.

Pompea

»Freddo!« uzviknuo je Hugh, dajući znak jednom od radnika. »Zaveži to uže oko mene.

Hajde! Požuri!«

Joanna je užasnuta promatrala kada je Hugh, osiguravši uže oko struka, zaronio u vodu i

nestao.

»Hugh!« vrisnula je. »Ne!«

Potrčala je prema dvojici radnika koji su držali drugi kraj užeta, petama ukopani u blato,

naginjali su se unatrag svom snagom protiv snage rijeke. Ali oni su započeli kliziti prema

obali, gubeći uporište pod nogama. Joanna se postavila iza Fredda, uhvatila uže, te počela

vući, ali on joj je doviknuo da se makne.

Kroz oluju, na trenutke bi vidjeli Hugha dok je pokušavao plivati protiv snažne struje.

Nekoliko puta nestao je ispod zapjenjene vode, samo da bi ponovno isplivao, te nastavio

plivati pokušavajući dosegnuti Larryja i Tommija.

Joanna je plakala i ponovno uhvatila uže. Freddo je izgubio ravnotežu, pao na nju, te su

oboje pali u blato. Radnik koji je jedini držao uže umalo ga je ispustio, ali druga dva radnika

su u tom trenutku dotrčala dolje do rijeke i uhvatila oslobođeni kraj.

Dok se Joanna pridržavala, u rukama je osjećala mučni ples užeta i razmišljala o Hughu na

drugom kraju, tamo vani u podivljaloj rijeci. I najednom je mrzila rijeku ovu istu rijeku

koja se, samo 6 kilometara dalje, račvala u potok i jezerce koje je ranije smatrala tako

umirujućim i prekrasnim. Zatim je mrzila Merindu, Victoriju i cijeli australski kontinent.

Zaklela se da, ako Hugh noćas pogine, nikada neće oprostiti ovoj zemlji što ga je ubila.

Tada su radnici bliže vodi iznenada započeli ići unatrag; Joannu je Freddo izgurao s puta

dok su izvlačili Hugha iz vode. Nekoga je pridržavao rukama čovjeka kojeg su povukli

gore na blatnjavu obalu opuštenog i beživotnog poput one ovce, a Joanna je vidjela da je to

bio Larry.

Bacila je uže i potrčala prema njima. »Ja sam dobro«, uspio je Hugh izgovoriti. »Pobrini se

za Larryja. Mladić je još tamo.«

Ponovno je zaronio, a Joanna je na kiši promatrala kako plivajući odlazi prema plutajućim

krhotinama i ovčjim lešinama. Prepustila je radnicima da drže uže, a ona je svoju pažnju

preusmjerila na Žičanog Larryja koji je bio, otkrila je, jedva živ. Na njegovu čelu bila je

duboka posjekotina, te je užasnuta otkrila i težak lom na njegovoj nozi, kost je stršala kroz

tkaninu njegovih hlača. Jako je krvario. Joanna je izvadila njegov remen i stegnula ga oko

noge da podveže krvne žile, a zatim je pozvala Miješanog Eddija da joj pomogne odnijeti ga

Pompea

na kola.

»Treba mi daska!« viknula je nadjačavši vjetar, dok su Larryja stavljali na stražnji dio kola.

»Moram mu namjestiti nogu.«

Eddie je podignuo kamen i s njim divljački udarao o stranicu na kolima dok jedna od

dasaka nije popustila. Popeo se gore do Žičanog Larryja i promatrao Joannu užasnutog

pogleda dok je radila na kiši, pokušavajući očistiti ranu i zaustaviti krvarenje.

Osjećala je rijeku iza sebe, moćnu i strašnu dok je tutnjala svojim tokom, odnoseći drveća i

krhotine i lešine sa sobom, te dvojicu muškaraca 15-godišnjeg Tommija Watkinsa i Hugha.

»Pomozi mi«, viknula je, dok je vjetar prijetio da će prevrnuti kola.

Eddie je gurnuo dasku pod Larryjevu nogu.

»Uzmi njegov gležanj«, rekla je Joanna. »Povuci ga snažno i čvrsto. Nemoj ga trzati!

Polako!«

Eddie se svom težinom nagnuo od onesviještenog Larryja, njegove oči bile su fiksirane na

kost koja je izvirivala iz razderanog mesa.

»Mirno«, rekla je Joanna, dok je pažljivo spajala krajeve slomljenih kostiju.

Čuo se bolestan i prodoran zvuk, kost je kliznula ispod kože, te je Joanna na brzinu vezala

Larryjevo stopalo uz kraj daske.

»Idi, Eddie«, viknula je. »Idi i pomozi ostalima.«

Joanna se htjela okrenuti, željela je vidjeti što se događalo na rijeci, ali znala je da se ne

usuđuje. Dok se brinula za Larryja, molila se svom snagom. Opipala je puls na njegovu

vratu, a zatim podignula kapke na očima. Bio je užasno blijed.

Joanna se vratila njegovoj rani na nozi, ponovno je očistila, te je zašila svilenim koncem.

Zatim ju je premazala kalijevim permaganatom, te je zamotala nogu zavojem koji je uskoro

bio sasvim natopljen. Načinivši jastuk od jednog od pokrivača, postavila ga je ispod

njegove glave, a zatim se okrenula prema rijeci, ali nije mogla vidjeti Hugha. Uzela je još

jedan pokrivač i od njega načinila improvizirani šator s kojim je pokušala spriječiti padanje

kiše na Larryjevo lice, a zatim je ponovno provjerila njegov puls.

Ponovno je pogledala prema rijeci. Radnici su i dalje stajali na obali i držali užad koja je bila

u vodi. I dalje ni traga Hughu.

Spustila je pogled na Žicanog Larryja. Njegove oči su bile otvorene, staklene i nepomične.

Pompea

Opipala je njegov puls. Bio je mrtav.

Zora je svanula nad prizorom uništenja.

Kilometrima u svakom smjeru, naličje zemlje je bilo izmijenjeno. Eukaliptusi uz rijeku

Murray masivna stara stabla stajala su na ovim pašnjacima još od prije dolaska bijelog

čovjeka ležala su povaljena, korijenja iščupanih iz zemlje i okrenutih prema nebu. Daščare i

ograde i spremnici za vodu ležali su uokolo razbacani poput dječjih igračaka. Velike lokve

vode prekrivale su zelene pašnjake, odražavajući poput zrcala plavo nebo i toplo sunce kao

da se izruguju.

A dokle je pogled sezao, vidjele su se lešine ovaca.

Joanna je stajala kraj kola, drhteći ispod posuđene jakne, mahnita, iscrpljena. Nije spavala

nitko nije.

Phillip McNeal je bio ondje, gacajući kroz blato, pomažući kod ubacivanja lešina u nedavno

iskopanu jamu. Mrtve ovce ležale su posvuda, mnoge od njih s janjcima pokraj, još

povezanih s majkama pupčanim vrpcama. Ogromni lešinari kružili su iznad, bacajući sjenu

na do, dok su radnici u tišini obavljali tužne pokope.

Kad su začuli topot konja dolazećeg jahača, svi su se uzvrpoljili. Dolazio je iz smjera gdje je

rijeka tekla nizvodno, a kada se približio, pred njim na sedlu su mogli vidjeti prebačeno

tijelo. Joanna je požurila naprijed s ostalima, a nakon što su položili tijelo na tlo i ona je

opipala znakove života, jedan od radnika ju je uhvatio za rame i nježno rekao: »Nema

koristi, gospođo. Mrtav je.«

Zurila je dolje u ono što je ostalo od mladog lica Tommija Watkinsa. Na njemu su se vidjeli

udarci o stijene.

»Jeste li našli kakav trag od Hugha?« upitala je jahača, znajući odgovor prije nego je on

odmahnuo glavom. Uže kojim su držali Hugha je puklo, te ga je odnijela nizvodna struja.

Osam radnika na konjima pretraživali su rijeku.

Phillip je prišao Joanni, stavio ruku na njeno rame. »Zašto se ne vratite na domaćinstvo?«

rekao je. »Trebate nešto pojesti. Leći.«

Odmahnula je glavom. Hugh je i dalje bio izgubljen.

Iznenada su začuli glas: »Hej! Pogledajte tamo!«

Joanna se okrenula i uz rijeku ugledala lik koji je šepao.

Pompea

»Hugh!« povikala je i potrčala prema njemu.

Užasno je izgledao. Odjeća mu je bila pokidana i prekrivena blatom, lice oronulo i

potišteno. Ostario je deset godina.

»Joanna«, rekao je, zagrlivši je i poljubivši. »Jesi li dobro?«

»Što se dogodilo, ljubavi moja?« rekla je, držeći se za njega, niz lice su joj tekle suze. »Moj

Bože, mislili smo da si mrtav.«

»Posljednje stvari koje se sjećam je izlazak iz rijeke. Pokušao sam se vratiti ovdje, ali mora

da sam otišao predaleko. Kako je Larry?«

»Mrtav je, Hugh. Našli su i Tommija Watkinsa...«

Hugh je na trenutak ušutio, a zatim rekao: »Larry.«

Ostali su se okupili oko njih, gledajući Hugha krutog izraza lica. Neki od njih su ispružili

ruke da ga dodirnu kako bi se uvjerili da ih oči ne varaju. »Hvala Bogu da si dobro, Hugh«

rekao je jedan od starijih radnika. Njegov glas zvučao je kao da je na rubu plača.

»Dobro sam, Joe« rekao je Hugh. »Pobrini se da su i drugi zbrinuti. Je li tko poslao po

PingLija i kola za kuhanje?«

»Hugh« rekla je Joanna. »Idemo natrag na domaćinstvo. Trebamo se i za tebe pobrinuti.«

»Čekaj«, rekao je, promatrajući uokolo prizor uništenja.

Joanna je još čvršće stegnula svoje ruke oko njega i glavu stavila na njegovo rame. Mogla je

osjetiti kako je duboko uzdahnuo i izdahnuo sa strepnjom.

»Izgleda da smo izgubili većinu janjaca«, rekao je.

»Bit će sve u redu, Hugh«, rekla je. »I dalje imamo Zeusa i ovce koje je on oplodio. Oni su

preživjeli oluju.«

»Da« rekao je Hugh ravnodušnim glasom. »Ali ove godine nećemo imati vunu, ni lanolin. I

još sam Jacku posudio novac. Joanna, žao mi je. Bojim se da će izgradnja kuće morati

čekati.«

»Znam«, rekla je, pitajući se kada će njen naslijeđeni novac stići iz Indije. »Samo je važno da

si ti dobro. Ja mogu živjeti gdjegod ti živiš. Ne treba nam velika kuća, još ne. Imamo jedno

drugo, to je jedino važno. I imamo Adama i Saru. I imat ćemo svoje dijete.«

Privio ju je još bliže i poljubio je gotovo s očajem, čvrsto je držeći kao da je gladan života

Pompea

koje je njeno tijelo obećavalo usred ovoliko smrti.

Pompea

16.POGLAVLJE

Draga Joanna«, napisao )e Frank, »upravo sam primio pismo od mog prijatelja koji radi u

sidnejskom Bulletinu. Pretražio je njihov arhiv, te ti sa žaljenjem javljam da nije pronašao

nijedan spomen broda s imenom mitske životinje tijekom godina koje te zanimaju. Ja sam

pronašao zapis o brodu imena Jednorog. Nažalost, istraživanjem sam doznao da je to bio

brod za osuđenike koji je plovio između 1780. i 1810., te nije prevozio putnike koji su

plaćali karte. Ali ne gubim nadu, te ću nastaviti sa svojim istraživanjem.«

»Sto se tiče druge teme želio bih da ti uspiješ nagovoriti svog tvrdoglavog muža da prihvati

pozajmicu od mene. Ne mogu si pomoći da se ne osjećam krivim za vaš strašan gubitak.

Dao sam tih pet tisuća jutara zemlje sestrinom novom mužu, i iako ja ne vjerujem da je

Colin odgovoran za tu užasnu stvar koja se dogodila, ne mogu se u potpunosti odreći

vlastite odgovornosti. Molim te, Joanna, pokušaj i vidi možeš li Hugha nagovoriti da

prihvati moju pozajmicu.«

Frank je naslonjen sjedio u svojoj stolici, želeći da je nekako mogao izbjeći loše osjećaje

koje je imao u vezi cijele stvari. To je bilo previše slučajno čim je Colin preuzeo vlast nad

tih pet tisuća jutara zemlje, Merindu je zadesila katastrofa. Po okrugu su kružile tihe glasine

da je MacGregor krivio Hugha za smrt svoje supruge, te da je želio osvetu. Je li to bilo

moguće? Činilo se previše ludim, ali Frank se

pitao. Nažalost, nije bilo načina kojim bi to doznao od Colina. On i Pauline su otišli na

medeni mjesec odmah nakon završetka svadbenog primanja i bili su, u ovom trenutku, na

brodu prema Škotskoj, domu Colinovih predaka na otoku Skye.

Frank je razmišljao o vjenčanju, te kako je Pauline izgledala, iako je na kraju cijela

ceremonija bila manja od onoga što je planirala s Westbrookom. Budući da je ovo bio

Colinov drugi brak, vjenčanje je bilo skromno, uz prisustvo nekolicine najbližih prijatelja.

Franku je bilo ironično, međutim, što je Pauline sada bila pomajka 9godišnjem Juddu, dok

je ranije tvrdila da je prekinula zaruke s Hughom jer nije željela naslijediti dijete druge žene!

Ali Frank se nije trudio shvatiti to; odlučio je da je najbolje odustati od pokušaja da shvati

žene. Kad god bi pomislio da je poznavao ženu, ona bi ga uspjela preokrenuti naglavačke.

Kao što je učinila Ivy Dearborn, odbivši njegovo udvaranje na početku, a kada ga je

prihvatila, samo je nestala. Bilo mu je drago što ju je napokon prebolio. Frank nije volio

kada se osjećao rastresenim ili emotivno povezanim sa ženom.

Pompea

»Nego, kada ćeš se ti oženiti, Frank?« pitala ga je Maude Reed na Paulininom svadbenom

primanju. I Frank je znao da njegova ženidba ne zanima samo gđu Reed. Sada kada je

Lismore ostao bez gospodarice, svaka majka u okrugu željela je na tom mjestu vidjeti svoju

kćer. I prije nego je svećenik proglasio Paulinu i Colina vjenčanim, Frank je postao središte

ženske pozornosti, od mlade Verity Campbell do postarije, ženidbene posrednice,

Constance McCloud. »Ne namjeravaš valjda zauvijek ostati neženja, Frank«, zadirkivala ga je

Louisa Hamilton. »Nije dobro da čovjek bude sam.« To je bilo u Louisinom stilu, pomislio

je Frank, da se smatra prevelikom damom kako bi izgovorila riječ »celibat«. Ali bilo je

sasvim očito što je implicirala.

Ali Frank nije bio u celibatu, ni u kom slučaju. Nijedan muškarac koji je živio u

Melbourneu i imao novaca nije se trebao ustručavati tjelesnih užitaka koje god je želio, kada

god ih je želio. Frank je imao prijateljice po cijelom gradu koje su bile i više nego susretljive

dame koje su rado primale njegov novac i darove a od njega nisu tražile ništa, a pogotovo

nisu imale ženidbu na umu. I to je bilo ono što je upravo želio. Sa samo 36 godina, Frank je

smatrao da ima i više nego dovoljno vremena da uživa u životu prije nego se obaveže samo

jednoj ženi i baci se na posao stvaranja nasljednika.

»Frank?« rekao je glas s otvorenih vrata.

Podignuo je pogled i ugledao Erica Grahama, Timesova reportera koji se skitao lukom u

potrazi za vijestima. Bio je visok, nosio je polu-cilindar na glavi, i koji se, znao je Frank,

želio proslaviti u novinskom poslu. Eric je bio jedan od najvrjednijih Frankovih reportera;

upravo je on prvi doznao priču o uhićenju Dana Sullivana, poznatog odmetnika, objavivši

je u Timesu dok su njihovi kolege u Ageu i Argusu još spavali. »Uđi, Eric«, rekao je. »Nadam

se da imaš nešto živo za sutrašnje izdanje.« Frank je imao politiku poslovanja u kojoj je on

pregledavao i izabirao materijale prije nego su išli na uredničke stolove.

»Bojim se da se danas nije bogzna što događalo na vodenoj fronti, Frank«, rekao je

Graham, skidajući šešir ispod kojeg se ukazala pažljivo nauljena, prema dolje začešljana

kosa. »Daj da vidim«, rekao je dok je pregledavao njegove bilješke. »Doplovio američki

kliper, sasvim impresivno...«

»Kliperi su postali već stara vijest.«

»Pretpostavljam. Evo jedne: kit ubojica viđen s obale.«

»Koliko daleko od obale?«

»Nisam to uspio doznati.«

Pompea

»Jesu li ga vidjeli s plaže?«

»Ne.«

Frank je odmahnuo glavom.

»Pa onda«, rekao je Graham, prelistavajući bilješke, »SS Orion sutra uplovljava u luku, peti

brod koji dolazi u Melbourne nakon prolaska kroz Sueski kanal.«

»Prvi brod je bio vijest, Eric, ne peti«, rekao je Frank, dok je u njegov ured ulazio dječak i

nosio hrpu papira sa zadnjim verzijama članaka. Dok je Graham nastavio prepričavati svoje

bilješke, Frank je prelistavao papire.

»Dobro onda«, rekao je Eric, »evo zabavnog članka: skupina zadovoljnih mušterija iz puba

ispraćala je konobaricu na brod. Vraća se natrag u Englesku i izgleda da su sakupili

zbirku...«

Ali Frank nije slušao. Prva priča iz hrpe papira bila je o čovjeku kojeg je policija dovodila iz

Coopers Creeka, jedinog preživjelog iz nesretne ekspedicije iz 1871. Izgleda da je počinio

samoubojstvo prije nego su ga uspjeli dovesti u Melbourne. »Kvragu«, promrmljao je

Frank. Planirao je tiskati posebno izdanje samo o toj priči osobno iskustvo preživjeloga od

minute kada su napustili Melbourne, preko masovnih ubijanja, sve do trenutka kada ga je

policija pronašla s aboridžinskim plemenom. Sada, to je bila samo kratka vijest.

Eric je završio sa svojim izvještajem, te je bio frustriran jer u sutrašnjem izdanju novina

neće biti nijedan članak s njegovim potpisom. Da je samo onaj američki kliper donio nešto

novo, poput posljednjeg koji je stigao prošli mjesec, te doveo skupinu istraživača koji su

namjeravali poći u potragu za Južnim polom. Jedinu novost koju je donio jutrošnji kliper,

koliko je Graham uspio utvrditi, bila je nova jestiva poslastica iz Amerike koja se zvala

Cracker Jack. Njemu osobno se sviđala priča o mušterijama puba koji su ispraćali najdražu

konobaricu na brod. To možda i nije bila neka vijest, ali priča je imala zanimljivu notu: žena

je bila neka vrsta slikarice. Stajala je tamo kraj broda, izrađivala crteže i dijelila ih kao

uspomenu na njen odlazak. Eric se uspio dokopati jednog crteža zamolio ju je ako bi

mogla nacrtati premijera Victorije. Dobivena karikatura čudesno mu je nalikovala, a bila je i

jako smiješna.

»Onda, Frank?« rekao je Graham.

Frank je razmišljao o preživjelom iz ekspedicije i mislio da priča ipak nije zauvijek

izgubljena. Mogli bi je napisati kao da je prepričava policajac kojem se jadni čovjek

povjerio, neposredno prije trenutka kada je sam sebi oduzeo život. Ako bi uspio nagovoriti

Pompea

jednog od policajaca da to potvrdi. Frank je pomislio, to će vjerojatno biti i bolja priča od

stvarne, jer će u nju biti uključena određena količina kreativnosti.

»Frank?« rekao je Eric. »Možeš li iskoristiti išta od ovoga?«

»Za sutrašnje izdanje mi je potrebna politička tema, Eric. Ljudi počinju misliti da su svi u

Parlamentu umrli.«

»Zao mi je, na mojim papirima nema ništa političkog.«

»U redu. Napiši onda priču o kitu. Ali reci da se opasno približio ribarskom brodu ili tome

slično. I promijeni ga u sivog kita.«

»Ali sivi kitovi ne plivaju u južnim vodama.«

»Nije me briga. Veći je.«

Nakon što je Graham otišao, Frank je pregledavao ostale članke, na brzinu je neke

uređivao, izvukavši ih nekoliko, a na nekima je dopisao komentare. Zatim se uhvatio male

hrpe osobne korespondencije

pisma čitatelja, unutarnje poruke iz ureda, pozivi na razne događaje. Naletio je na poruku

koju su poslali novinari iz istražiteljskog ureda; »Pregledao najnovije vladine karte i

istraživanja Queenslanda, Novog Južnog Walesa, Victorije, Južne Australije i Zapadne

Australije. Zao mi je da vas moram izvijestiti da nigdje nema mjesta koje se zove Bowmans

Creek ili Durrebar.«

Frank se namrštio. To je bilo čudno. Hugh mu je rekao da je gđica Tallhill bila potpuno

sigurna u točnost njene analize vlasničke isprave, ali očito je napravila pogrešku, a Frank je

sada imao neugodnu dužnost obavijestiti Joannu o tome. Frank se nadao da će Joanna,

kada bude išla na Karru Karru, dopustiti jednom od njegovih reportera da je prati kako bi

opisao njeno putovanje za čitatelje Timesa.

Frank je pogledao na sat i shvatio da je skoro vrijeme za ručak. Bio je raspoložen za pivo i

mesnu pitu, i pratnju svojih kolega novinara dolje u Coach and Four. Dok je uzimao kaput

s vješalice, na vratima se ponovno materijalizirao Eric Graham.

»Upravo sam se sjetio, Frank«, rekao je sa oduševljenjem. »Znam da u Timesu ne

objavljujemo ilustracije, ali rekao si da trebaš nešto s političkom temom. Što misliš o

ovome?« Pokazao mu je crtež koji je pokupio u luci.

Frank je u gledao u njega. »Moj Bože«, rekao je. »Pa to je premijer glavom i bradom! Ovo je

odlično! I da ne poznaješ čovjeka, iz ovog crteža možeš doznati sve o njemu. Gdje si ga

Pompea

nabavio?«

»Rekao samo ti. Dolje na molu se održavala nekakva zabava, mušterije puba su ispraćali

konobaricu. Motao sam se uokolo, pomislivši da bi to mogla biti zanimljiva ljudska priča.

Konobarica koja crta mušterije.«

Frank je zurio u njega. »Sto? Gdje?«

»Dolje u luci. Spremala se za polazak u Englesku...«

»Čovječe Božji. Zašto mi nisi rekao!« Frank je zgrabio kaput i pojurio prema vratima. »Na

koji se brod ukrcavala?«

»Mislim da je bila Princeza Julianna. Ali vjerojatno je već isplovila...«

Frank je skočio iz taksija i prije nego se zaustavio, dao vozaču novčanicu za koju je on

protestirao da ne može razmijeniti tako veliki iznos, te nestao u gužvi.

Pretraživao je pristanište, išao od mola do mola, čitao imena usidrenih brodova, gurao se

među okupljenom gomilom. Napokon je naletio na carinskog službenika. »Gdje je Princeza

Julianna?«

»Princeza Julianna? Upravo je isplovila, gospodine«, odgovorio je čovjek, te je pokazao

prema moru gdje je Frank vidio bijela jedra koja su iščezavala na obzoru.

»Onda ću unajmiti čamac i otići do nje.« Kada se Frank okrenuo prema malom molu na

kojem je blijedi znak oglašavao brodove za iznajmljivanje, službenik ga je uhvatio za ruku i

rekao: »Nema više brodova. Netko je rekao da je tamo viđen kit, te su svi otišli pogledati

ga.«

Frank je psovao ispod glasa i pretražio kaos koji je vladao na molu. Upravo su stigla dva

velika broda, čula se uobičajena glazba »Bože, čuvaj našu kraljicu«, uobičajena gomila je

pozdravljala pristigle putnike, uobičajeno vrebanje, traženje žrtava koje će ostati praznih

džepova.

I onda, u napuštenom dijelu pristaništa daleko od svjetine, ugledao je lijepo odjevenu

crvenokosu ženu. Sjedila je na velikom sanduku i promatrala more, a perje na njezinu šeširu

lepršalo je na vjetru.

Došao je do nje, i kad je njegova sjena pala preko nje, podignula je glavu.

»Zdravo, Ivy«, rekao je Frank.

Nasmiješila se i odmahnula glavom. »Mora da sam poludjela«, rekla je. »Nakon svog tog

Pompea

pomnog planiranja, štednje za kartu, oproštajne zabave koju su priredili moji prijatelji,

nisam se mogla popeti pokretnim mostom.«

»Zašto?«

»Reporter koji radi za tvoje novine zamolio me da mu darujem jedan crtež. Znala sam da

ćeš ga vidjeti.«

»Moj Bože«, rekao je Frank, sjedajući kraj nje na sanduk. »Mislio sam da si umrla od tifusa.

Zašto si otišla? Kamo si otišla?«

»Tijekom epidemije, čula sam da je tvoja sestra organizirala žene iz okruga da pomognu u

prikupljanju hrane i namirnica za pogođene obitelji. Otišla sam do tvoje kuće; otišla sam na

Lismore i ponudila svoju pomoć. Ali, tamo me nisu htjeli. Kolikogod im je nedostajalo

volontera, nisu me smatrali dovoljno dobrom da im pomognem. I u tom trenutku sam

uvidjela realnost naše situacije. Mise i nedjeljni piknici nikada neće pokriti činjenicu što ja

stvarno jesam konobarica.«

»Objavljivao sam obavijesti u Timesu, tražeći te.«

»Znam. Vidjela sam ih.«

»Zašto onda nisi stupila u kontakt sa mnom? Zašto si se skrivala od mene?«

»Zato jer me osjećaji prema tebi zbunjuju! I zato jer moram biti oprezna.«

»Zbog čega?«

Okrenula se i pogledala u njega. Sjedio je blizu nje; Ivy je mogla vidjeti detalje na njegovu

licu, tople, smeđe oči, prve znakove brade na njegovoj čeljusti, te je shvatila da im je ovo

prvi put da vide jedno drugo na danjem svjetlu. Sada kada je on ponovno bio tu, pred njom

a ne u njenim mislima, i sada kada su sjedili na osunčanom mjestu na otvorenom, blizu

jedno drugom da su se mogli dodirnuti. Ivy je još jednom ispitala svoje osjećaje prema

njemu. I shvatila je da u njima nema ni traga zbunjenosti. »Frank«, rekla je, »kada se

neudana žena bori za održavanje svog ugleda, ona se mora ograditi od svih intimnih

odnosa s muškarcem. Muškarac samac, poput tebe, slobodan je imati takve odnose. Ali

žena ne smije. I možeš pitati bilo kojeg muškarca - ja imam svoj ugled.«

»Nisam nikada ni mislio da nemaš ugled«, rekao je. Frank nije mogao vjerovati svojim

očima. Evo je, slikom i prilikom, sjedila je tako blizu da je mogao vidjeti sićušne crne mrlje

na njenim zelenim očima, sjajne točkice na njenim naušnicama, čupave vlasi kose koje je

mrsio oceanski povjetarac. Kada bi se nasmiješila, oko ruba njenih očiju pojavile bi se sitne

Pompea

bore, i Frank se prisjetio da mu je Finnegan jednom rekao da se ona bliži četrdesetoj.

»Reci mi«, tiho je rekao, »zašto nisi otplovila na Julianni? Kamo si htjela otići?«

»Zapravo, ne znam. Samo... daleko.«

»Daleko do mene?«

»Možda?«

»Ali, ostala si.«

»Da.«

»Vrati se sa mnom, Ivy. Daj mi priliku.«

»Ti ne znaš ništa o meni«, rekla je. »Moja majka...«

»A moj otac«, rekao je, »bio je deseti sin siromašnog radnika iz mančesterske tvornice. Nije

mi stalo do nečijeg porijekla. Samo znam, kada mislim na tebe, kada te gledam, osjećam se

dobro. Molim te, dopusti mi ući u tvoj život. Molim te, Ivy.« Ispružio je svoju ruku. »Još mi

duguješ piknik, za početak«, rekao je.

Pompea

17.POGLAVLJE

Sarah je znala u kojoj sobi u prenoćištu je Phillip McNeal odsjeo, te dok je sakrivena čekala

u blizini stražnjih vrata i osluškivala služavke koje su pripremale doručak, pogledala je gore

na njegov prozor i osjetila kako njena tjeskoba raste. Molila se da nije došla prekasno.

Napokon su služavke otišle noseći pladnjeve s tostom i čajem, te se Sarah ušuljala unutra.

Polako je hodala preko hodnika, pazeći da je nitko ne primijeti, a kada je došla do podnožja

stepenica, potrčala je gore na bešumnim, bosim nogama.

Kada je došla do Phillipove sobe, vrata su bila otvorena. Pogledala je unutra i vidjela prazan

ormar, stol pokriven nacrtima i priborom za crtanje, te krevet sa zgužvanim plahtama.

Phillip je stajao pred komodom, praznio ladice i slagao odjeću u putnu torbu. Kada je

podignuo pogled, njegove obrve su se izvile. »Saro! Koje ugodno iznenađenje!« rekao je

prišavši joj. Pogledao je van u hodnik. »Jesi li došla sama?« rekao je.

Pošto mu nije ništa odgovorila, ponovno je upitao: »Kako si došla ovdje? Jesi li hodala,

sasvim sama od Merinde?«

»Da.«

»Zašto?«

Sarah je jedan trenutak šutjela, a zatim je rekla: »Da te pozdravim. «

»Prešla si sve te kilometre«, rekao je, »bosonoga, samo da bi se pozdravila sa mnom«.

Sarah je spustila pogled na svoje prašnjava, bosa stopala.

»Znaš, Saro«, rekao je, otišavši natrag prema komodi, »mislim da ovo cijelo vrijeme koliko

te poznajem koliko je već prošlo? Šest mjeseci? Sve to vrijeme, nisam čuo da previše

govoriš. Pretpostavljam da su ti rekli da odlazim. Budući da si gospodin Westbrook ne

može priuštiti gradnju nove kuće u ovom trenutku, i jer sam dobio pismo od brata u kojem

mi je javio da se naša majka ne osjeća dobro, odlučio sam da je došlo vrijeme da odem

kući.« Pogledao je prema njoj. »Nedostajat ćeš mi.«

Dok je promatrao visoku, tamnoputu djevojku na otvorenim vratima, primijetio je da je

stavila vrpcu na kosu, nešto što ranije nije vidio kod nje. Razmišljao je o tome kako je

dolazila dolje na rijeku svakog jutra kada bi i on došao s radnicima. Motala bi se uokolo,

gotovo nevidljiva među sivobijelim eukaliptusima, te ga promatrala dok je radio, ostavši do

Pompea

zalaska sunca, kada bi kupio svoj alat i odlazio.

»Žao mi je«, rekla je.

Uputio joj je upitan pogled.

»Tvoja majka nije dobro.«

»Lijepo od tebe da to kažeš.« Dok je slagao košulju u torbu, rekao je; »Što je s tvojim

roditeljima, Saro? Nisi ih nikada spomenula?«

Pogledao je prema njoj dok se nesigurno meškoljila na vratima, kao da se bojala prijeći

njihov prag.

»Jesi ii poznavala svoje roditelje?« upitao je.

»Moj otac je bio bijelac«, odgovorila je Sarah tiho. »Imao je farmu. Rekli su mi da je želio

ženu. Rekli su mi da je oteo moju majku. Držao ju je na farmi, a zatim ju je pustio.«

Sarin glas se tiho pokretao na jutarnjem zraku. Phillip je stajao jako mirno, u rukama mu je

bila napola složena košulja.

»Moja majka se vratila svom narodu«, nastavila je Sarah. »Ali klan je rekao da je ona sada

tabu. Istjerali su je iz logora. Stoga je došla u aboridžinsku misiju. Tamo sam ja rođena.«

»Što se s njom dogodilo?«

»Otišla je u lutanje. Nikada se više nije vratila.«

Gledao je u Saru malo duže, zatim, bacivši košulju na krevet, rekao: »Dođi. Odvest ću te

kući.«

Spustili su se dolje do staja gdje je njegov konj već bio osedlan. McNeal je uzjahao kobilu, a

zatim pružio ruku dolje prema Sari. Ona je oklijevala.

»Zar nisi nikada prije jahala konja?« upitao je.

Ona je odmahnula glavom.

»Sve u redu«, rekao je s osmijehom. »Ja ću paziti na tebe da se ne ozlijediš. Stavi svoje

stopalo na moje u stremen. Tako je.« Povukao ju je gore. »Sada me obuhvati rukama oko

struka«, rekao je.

Držala se za njega dok su jahali na jutarnjem suncu, kraj zelenih pašnjaka i polja bijelih,

vunastih ovaca. Zatvorila je oči i prislonila glavu na njegova leđa. Osjećala je vjetar u kosi;

osjećala je kucanje Phillipovog srca pod svojim rukama. Uskoro su jahali galopom; Sarah je

Pompea

nagnula glavu unatrag, osjećala snagu konja među svojim nogama. Njene ruke čvršće su se

stegnule oko Phillipa; željela je s njim jahati dalje od Merinde, prema obzoru i dalje, i nikada

se ne okrenuti.

Ali naposljetku su stigli u Merindino dvorište. Phillip je prvi skočio na tlo, a zatim je

pomogao Sari da sjaše.

»Želim ti dati ovo«, rekao je, dok je skidao srebrnotirkiznu narukvicu sa zgloba. »Da me po

tome pamtiš.« Predao joj je narukvicu.

Sarah je gledala u narukvicu. »Kada ćeš se vratiti, Phillipe McNeale?«

Uputio joj je iznenađeni pogled; nikada ranije nije čuo da izgovara njegovo ime. »Za šest

mjeseci, možda«, rekao je. »Godinu dana najviše. Ali vratit ću se. Dok se ja vratim, ti ćeš

biti sasvim odrasla i pred tobom će se stvoriti red mladića koji će ti htjeti udvarati, a onda

nećeš imati vremena za starce poput mene.«

Povukao ju je u svoje naručje, te je zagrlio. »Neka te Bog čuva, Saro«, rekao je. Poljubio ju

je u čelo.

Promatrala ga je dok je odlazio iz dvorišta, te je razmišljala o danu kada su se prvi put sreli,

dolje kod rijeke, kada je pristao graditi kuću dalje od svetih ruševina. Razmišljala je o

posljednjih šest mjeseci, prisjećajući se priča koje joj je Phillip ispričao o narodu preko

oceana koji je također živio u klanovima i koji su potekli od predaka totema. Zamišljala ga

je kako se smije sa svojim radnicima dok su kopali kanale ili nalijevali beton, te kako sjedi s

njima na travi, jede i priča im o svojim putovanjima po Americi. Razmišljala je o njegovoj

predanosti izgradnji nove kuće, proučavanju nacrta, dogovaranju s Hughom Westbrookom,

njegovu proučavanju svakog pedlja tla, uvjeravanju radnika da ponovno urade nešto što su

ranije pogrešno obavili, nikada ih ne kritizirajući, već bodreći ih, te kako je često znao

uputiti pogled Sari, povremeno se nasmiješivši dok ga je ona promatrala iz svog skrovišta

među stablima.

Napokon, dok ga je promatrala kako nestaje dolje niz prilaz, 15-godišnjoj Sari King bilo je

sasvim jasno što je sljedeće trebala učiniti.

Joanna je imala čudan osjećaj, novu vrstu osjećaja. Cijeli dan ju je progonio, te je ometao da

se usredotoči na rad kraj rijeke gdje se posvetila sađenju rijetkog đumbira. Cijelo popodne

se s tim okupirala, rezala svježi korijen i sadila odrezane komade u vlažnu zemlju. Đumbir

se morao posaditi u proljeće da bi ujesen bio spreman za branje, kada su listovi odumirali.

Reznice su morale biti sasvim mlade, mogla ih je prepoznati po blijedozelenoj boji; morale

Pompea

su imati klice, poput krumpira, i, budući da je bilo važno da svaki komad ima najmanje po

tri klice, zadatak rezanja i sadnje korijena zahtijevao je pažnju.

Joanna se pokušavala usredotočiti, ali bilo joj je teško. Njene misli i osjećaji bili su zbrkani;

istovremeno se osjećala sretno i zabrinuto.

Preko sunca je prešao oblak, te je ona stala s radom i pogledala prema gore.

Bio je vruć rujanski dan, sami početak proljeća, a ona je bila u osmom mjesecu trudnoće.

Osjećala se tako usporenom i punom i tromom. Zrak je bio ispunjen zujanjem pčela,

zajedno s brujanjem muha i cvrkutom ptica. Ali nemir koji kao da ju je slijedio ovih

posljednjih nekoliko dana, nije ju puštao na miru.

Napokon, odložila je lopatu i sjela na tlo.

Joanna je znala da je dio njene zabrinutosti nastao zbog činjenice da će se sutra navršiti

dvije godine od njenog dolaska u Australiju.

Tada, stajala je na palubi Estelle i očekivala da će naći nešto o svom naslijeđu, o Karri Karri,

u roku nekoliko dana. Ali sada, nakon 24 mjeseca i nakon jako puno potrage i jako puno

sreće nije se osjećala bližom Karri Karri nego onog dana kada je napustila Indiju.

Bowmans Creek i Durrebar su se pokazali varljivima. Jedino objašnjenje koje su Hugh i

Frank uspjeli smisliti je da su, od dolaska njenog djeda i bake prije 40 godina, nazivi tih

mjesta promijenjeni. Patrick Lathrop je pisao da do sada nije uspio dešifrirati bilješke Johna

Makepeacea; a Buchanan & Co., brodski prijevoznik iz Londona, obavijestio je da su

njihovi brodovi Pegaz i Minotaur sagrađeni 1836. šest godina nakon odlaska Joanninog

djeda i bake u Australiju.

Ali Joanna je znala da ovo nije jedini uzrok njenom nemiru. Postojalo je nešto više, nešto

dublje, pomislila je, i bilo je povezano s djetetom i otrovnom pjesmom.

Osjetila je da se beba miče. Pitala se je li osjećala njenu nervozu. Od onoga dana otkada je

Joanna doznala za trudnoću, njena sreća je bila zasjenjena zlom slutnjom i strahovima. I

kako se približavao dan porođaja, njena tjeskoba je sve više rasla. Je li njena obitelj

opjevana u otrovnoj pjesmi i je li njena moć i dalje bila jaka nakon toliko godina?

Razmišljala je o zagonetnim bilješkama svog djeda, te je osjetila da joj tijelo prožima hladna

jeza. Jesu li one bili otrovna pjesma i hoće li se prenijeti na njeno dijete?

Joanna se naslonila leđima na ogromnu, oblu stijenu, osjetivši malo olakšanja na vrućini od

dodira hladnog kamena. Rukom je posegnula u košaru i izvadila majčin dnevnik. Sami

osjećaj da ga drži u rukama donosio joj je osjećaj utjehe i olakšanja. Okrenula je stranice i

Pompea

čitala: »23. veljače, 1848: Sakupljam korijenje maslačka dragi Petronius objašnjava mi da

mu je ime nastalo od francuskog dent de lion, što znači >lavlji zub<, zbog nazubljenog ruba

njegovih listova.« Dana 14. svibnja 1850. Lady Emily je napisala: »Stari Jaswaran se pokazao

kao škrinja blaga prepuna znanja o liječenju. Danas mi je pokazao kako se pripravljaju kapi

za oči od korijena sladića. Taj pripravak je odlično sredstvo protiv upale očiju.« Na kraju,

Joanna je naišla na zapis datiran 30. siječnja 187L tri mjeseca prije smrti Lady Emily:

»Molim se da se otrov ne prenese na Joannu.«

Iznenada se podignuo vjetar, noseći sa sobom udaljeno blejanje ovaca s ravnica.

Joanna je razmišljala o Hughu, koji se sada nalazio u posebnom oboru koji su podignuli za

ovce koje će se ojanjiti. Iako je oluja uništila veći dio stoke na Merindi, ipak su ostale

gotovo tri stotine ovaca koje je njegov novi ovan, Zeus, oplodio. One su bile blizu janjenja,

te je Hugh nad njima bdio s posebnim oprezom. Mnoge su opasnosti prijetile novorođenim

janjcima od orlova i sokola koji bi se dolje strmoglavili u samom trenutku rođenja i odnijeli

mlado, do vrana koje su poput strvinara kopale oči tek okoćenim janjcima. Joanna je znala

koliko su Hughu važni ti janjci. Oni su bili prvi korak na putu ostvarenja njegova sna i

oporavka Merinde.

Ali, Joanna se pitala dok je gledala preko zelenih pašnjaka, što ako Zeusovi potomci

ispadnu loši? U nekoliko proteklih mjeseci, na farmu su navraćali stočari da pogledaju ovna

i nagađali hoće li Hugh imati uspjeh. »Mislim da griješiš, Hugh«, rekao je Ian Hamilton dok

je stajao kraj pokretne ograde držeći u ustima čačkalicu. »Nikada nećeš dobiti vrlo finu

vunu od njegovih potomaka. A vrlo fina vuna je jedino za što se svi zanimaju.« John Reed

je odmahnuo glavom i rekao: »Neki dečki na Novom Zelandu su pokušali istu stvar. Križali

su ovna Lincoln s krupnim merino ovcama i dobili katastrofalne rezultate. Janjci su svi

imali slaba ramena i bili su bez repa. Da sam ja na tvom mjestu, odustao bih, Westbrook.

To je gubitak novca.«

Frank Downs je bio jedini koji je Hughu davao ohrabrenje. U posjedu je imao pedeset

tisuća jutara zemlje u Novom Južnom Walesu koja je dotada bila nepogodna za uzgoj

ovaca, te je obećao Hughu da će kupiti prve Zeusove ovnove, ako ispadnu onakvi kako je

Hugh očekivao. Ubrzo će se doznati rezultat Hughovog eksperimenta.

Joanna se molila da bude uspješan. Gledala je u betonske stupove koje je gosp. McNeal

načinio. Samo su bila četiri polovina onog broja potrebnog za gradnju kuće. Razmišljala je

o Frankovoj ponudi za pozajmicu, te Hughovo nepokolebljivo odbijanje da od bilo koga

posudi novac. Joanna se čak ponudila da proda vatreni opal, ali Hugh nije htio ni čuti za to.

Pompea

I nažalost, njeno naslijeđe je zapelo u mreži pravnih zavrzlama, kako ju je gosp. Drexler

izvijestio u posljednjem pismu, jer se pojavio rođak Joannina oca i polagao pravo na dio

novca. Iako ju je Drexler uvjeravao da će sve riješiti u njenu korist, novac će jako sporo

pristizati. A gubici zbog oluje bili su ogromni; Hugh je bio u velikim dugovima.

Joanna se pitala je li Colin MacGregor doista odgovoran za njihov katastrofalni gubitak,

kao što su neki ljudi šaputali. Nije mogla ni zamisliti zašto bi gosp. MacGregor htio učiniti

tako nešto. Koji razlog bi mogao imati za toliki prijezir prema Hughu? A opet je Poll

Gramercy, primalja, natuknula o osveti osveti za što, pitala se Joanna? Također je sumnjala

da se nekolicina Aboridžina i dalje pitala dolaze li od nje loše stvari. Ali se barem nije više

činilo da Ezekiel truje ljude, i okreće ih protiv nje.

Joanna je žudjela za novom kućom, ali je također razumjela ponos iza Hughove odluke da

ostanu u domaćinstvu dok si on sam ne bude mogao priuštiti nastavak izgradnje nove kuće.

Kolibu su proširili i učinili udobnijom za život. S vremenom, znala je Joanna, imat će svoju

veliku, prekrasnu kuću dolje kraj rijeke.

Dok joj je glavu ispunjao miris procvjetalog đumbira, Joanna se ponovno pitala o

zagonetnom nemiru koji kao da ju je slijedio. Nije ništa rekla Hughu o ovom što ju je

mučilo; on je bio tako sretan zbog dolazećeg djeteta da mu nije htjela kvariti veselje. Zatim,

tu je bio i novi smjer u kojem se razvijala njegova poezija. Frank Downs je sam preuzeo

obavezu da objavi Hughovu posljednju baladu pod njegovim pravim imenom, te kad su svi

u Zapadnom okrugu otkrili da je »Old Drover« iz pjesama koje su povremeno izlazile u

Timesu zapravo njihov Hugh Westbrook, postao je središtem pozornosti.

Joanna je razumjela zašto su svi tako voljeli Hughovu poeziju, posebno njegovu posljednju

i, kao što su mnogi njegovi prijatelji izjavili, najbolju baladu Sanjarije, »Tamo u zaleđu ove

divlje zemlje/ Gdje su sjali duhovi crnih ljudi...« Sve je bilo u njoj, rekli su ljudi Australija

u Hughovim strižačima i stočarima, njegovim goničima i odmetnicima, u emuima i

sokolima, i Duginoj zmiji »čije je tijelo žuto i crveno u prugama« i koja »vrluda zakrivljena

oko tijela njegove žene«, koja je bila »plava od glave do pete«. Ljudi su mogli prepoznati

činjenicu da je Hugh Westbrook uvidio kako se vremena mijenjaju, i da će se jednog dana

sve što je ostalo od stare Australije moći pronaći samo u njegovim stihovima.

Vruće sunce je uspavljivalo Joannu. Pogledala je gore i vidjela blijedožutog kakadua kada je

kratko sletio na granu iznad njene glave. Promatrala je visoke stabljike đumbira, njegove

listove nalik mačevima i ružičaste cvjetove koji su drhtali usred vodopada. Vjetar je listao

stranice dnevnika. Joanna je čitala majčin elegantni, obli rukopis: »Dijete se rodilo u zoru.

Pompea

Nazvat ćemo je Joanna. Više nisam djevojka. Sada sam žena.«

Kada joj je dnevnik iskliznuo iz ruku, razmišljala je kroz maglu, možda je to jedino što me

muči, činjenica da se mijenjam. Osjeća li se ovako svaka djevojka kada je pred porodom

prvog djeteta? Je li ovo prelazak iz djevojke u ženu? Joanna je mislila da je postala ženom

kada je prvi put vodila ljubav s Hughom. Ili možda kada je proslavila svoj 21. rođendan

sljedeće godine. Ali stvarna afirmacija njene ženstvenosti, shvatila je, skrivala se u stvaranju

djeteta.

Zatvorila je oči i pokušala se otresti nemira koji ju je nastavio proganjati. Položila je ruke na

svoj trbuh i osjetila bebin nemiran udarac. Joanna je željela biti sretna; željela je iskusiti čistu

radost i uzbuđenje koje dolazi u ovom značajnom trenutku prelaska u majčinstvo. Ali

možda je uvijek postojao neki strah koji je pratio ovakve promjene. Možda je, pomislila je

dok je tonula u san, odbacivanje stare sebe i prihvaćanje nove bilo nešto što je istovremeno

uzbuđivalo i prestravljivalo svaku djevojku koja je to iskusila. Poželjela je da je njena majka

ovdje da je vodi kroz ovo čudo, i da podijeli to s njom.

Joanna se pokušala prisjetiti nečega što joj je Sarah jednom ispričala o aboridžinskoj

inicijaciji o majkama i kćerima i putovima pjesama ali zaspala je prije nego se sjetila.

Dok je Sarah slijedila tok rijeke, bila je posebno pažljiva da ne poremeti Mjesta sanjanja kraj

kojih je prolazila. Svaki put kada bi se približila mjestu koje je prepoznavala Sanjanju

dijamantne golubice, Sanjanju zlatnog kakadua mekim glasom ih je opjevala da pokaže

svoje poštovanje.

Nosila je mali zavežljaj koji se sastojao od gline, okera i perja kakadua koje je sakupljala za

obred koji je planirala izvesti prilikom rođenja Joanninog djeteta, da djetetu tako osigura

zdravlje i dobru magiju, te da ga poveže sa zemljom na kojoj se rodilo. Ali Sarah će sada

upotrijebiti te predmete u drugu svrhu, jer je u zavežljaju bila i emuova mast ukradena iz

kuhinje, traka za glavu od kose koju je načinila sama sebi i par cipela koje joj je Joanna

davno kupila i koje Sarah nije nikada obula.

Hodala je prema suncu, mirno, dugim koracima, a oči su joj uvijek gledale naprijed. Morala

se pobrinuti da bude daleko od kuća, stada i ljudi. Morala je otići na osamljeno mjesto. I

dok je hodala, pjevala je put pjesme pretka tuljana put pjesme njene majke i njenih baka.

Došla je na mjesto na rijeci koje je bilo zaštićeno zastorom od stabala i velikih stijena.

Poslušala je vjetar, nije donosio nikakve glasove. Polako se okretala u krug i vidjela da nema

farmi, ograda ni radnika na konjima. Bijeli čovjek, znala je Sarah, bojao se magije

Pompea

Aboridžina. Gospodin Simms ju je jednom zaključao tri dana bez vode i hrane jer je činila

nešto što je on nazvao »vražjim djelom«. A ona je samo pokušavala dozvati kišu jer su se

usjevi u misiji počeli sušiti.

Polako se razodjenula i odjeću složila na urednu hrpu. Odvezala je zavežljaj i izvadila svaki

predmet, šapćući svoju pjesmu dok ih je redala na obali rijeke: glinu, mast, perje, traku za

glavu, cipele. Zatim je ušla u rijeku i oprala se u ledenoj vodi. Prikupila je kamenje i travu,

te naložila malu vatru na obali, pjevala dok je raspirivala plamen, prizivajući duh Svemajke

da vatri da moć. Zatim je prionula na pripravljanje boje od gline i okera.

Kada je boja bila spremna, Sarah je prvo cijelo tijelo premazala emuovom mašću. Trljala ju

je u kožu sve dok nije dobila crvenosmeđi odsjaj na zalazećem suncu. Umasirala je mast u

svoju kosu, pomiješala ju je s pepelom od vatre, pjevajući pjesmu Svemajke. Naposljetku je

počela oslikavati golo tijelo bojom.

Prvo je naglasila konture crvenom i crnom bojom, pozivajući Sanjanje divlje bobice, od

kojih je načinjena crna boja, i Sanjanje riječne gline, od koje je načinjena crvena boja,

prizivajući njihovu moć u svojim kreacijama. Bijelu boju nanosila je štapićem, izvlačeći

pruge od ramena dolje na ruke, krugove na grudima i točke na trbuhu. Bedra su udomila

zvijezde i sunca, te velike valove oceanske struje i simbole koji su predstavljah stjenovite

plaže daleko na jugu i koje su bile izvorni dom tuljana. Pjevala je cijelo vrijeme, potvrđujući

boju i simbole, dajući im moć. Pjevala je majčin put pjesme.

Dok je pjevala, Sarah je bila svjesna toga da poznaje samo određeni broj pjesama, jer je

njena tajna inicijacija u misiji prekinuta, ali je bila samouvjerena da zna dovoljno o obredu

kako bi u sebe prizvala moć.

Nakon što je završila, povukla je traku od ljudske kose preko glave, zatim je sjela i gledala

sunce koje je zalazilo.

Udisala je dim s ognjišta, koji je mirisao na pougljenu klokansku travu, pepeo pomiješan s

mašću, spaljena perja magični dim koji je posjedovao duhove moćnih Sanjanja klokana,

emua i kakadua. Njihala se dok je pjevala. Zatvorila je oči i na koži osjetila ubode sunčevih

zraka. Iza njenih kapaka pomicale su se boje i oblici. U sljedećem času je bila na nogama, te

započela plesom oživljavati dugo putovanje tuljana od antarktičkih voda u toplije krajeve.

Osjećala je kako se njeno tijelo mijenja. Osjećala je pokrete snažnog oceana oko sebe,

mogla je okusiti njegovu slanost, vidjeti svjetlucavu zelenu svjetlost kako se ovija oko

mnoštva algi.

Pompea

Sarah je osjećala pokretanje moći kroz svoje tijelo. U žilama je osjetila gibanje snage i

magije. Pjevala je i plesala Sanjanje svog klana; te se njenim pjevanjem i plesanjem

nastavljao put pjesme, kao što su njene majke činile prije nje, svaka u svoje vrijeme.

Nije trebala prolaziti kroz sve ovo sama; zakon Naroda nalaže da se njena majka treba

nalaziti tu, voditi je kroz svete obrede, prenositi put pjesme na svoju kćer. Ali Sarah nije

imala majku; bila je sama.

Joanna je sanjala.

Promatrala je ulaz u spilju; bila je jako mala, te ju je netko držao u naručju.

Iz spilje su izlazile žene, a mala djevojčica Joanna je bila jako sretna što ih vidi. A onda je

ugledala bijelu ženu, koja je bila tako lijepa dok je hodala s ostalima, i pratila ih u pjevanju.

Joanna je pomislila da ta žena mora biti njena majka, ali ipak nije ju mogla prepoznati. I

tada je Joanni u snu došla misao: Sanjam li ja majčin san?

Dijete u snu pitalo je ženu koja ju je držala u naručju: »Mogu li i ja ući u spilju?«

Ali su joj rekli ne, samo djevojke koje su postale ženama mogu ući unutra. I moraju ući sa

svojim majkama.

Može li tata ući? pitala je Joanna.

Ne, to tabu za tatu. Jako loša magija za muškarce da budu tamo.

Zatim je Joanna ugledala muškarca kako izlazi iz spilje, iza žene, kretao se medu stijenama.

I ona je uzviknula: »Eno ga! Eno tate!«

I pružila je ruke prema njemu.

Ali onda, san se počeo mijenjati. Nebo se smračilo; krajolik je poprimio prijeteće oblike.

Ljudi su postali bijesni; počeli su progoniti muškarca koji je izašao iz planine. I najednom

su se pojavili psi, a Joanna je trčala prema muškarcu, za kojeg je mislila da je »Otac«, ali

kojeg nije prepoznavala. A psi su došli sasvim blizu.

Muškarčeve ruke kao da su bile ispružene prema njoj i htjela je ići prema njemu, ali tada je

vidjela da je on započeo mijenjati oblik. Postao je viši; srušio se na zemlju; njegovo tijelo

izgledalo je kao da prelazi preko crvenog pijeska. Previjao se u sjenama dok Joanna nije

vidjela da se pretvorio u golemu zmiju obojenu duginim bojama.

Joanna je pokušala vrisnuti, ali nije imala glasa. Htjela je potrčati, ali njena stopala se nisu

htjela pomaknuti. Zmija je polako puzala prema njoj, te se najednom kraj nje stvorila Lady

Pompea

Emily. Joanna je stajala ukočena od straha dok je promatrala veliku zmiju kako se sve više

približava, njeno ovalno zlatno oko fiksirano na nju.

Sada su psi trčali prema Lady Emily. Započeli su skakati. Ali upravo u tom trenutku zmija

je otvorila čeljust i progutala cijelu Lady Emily.

Joanna je vidjela da nestaje u zmiji. Vrisnula je. Odjednom, zmija se nadvila nad nju; ovila

se oko njenog struka, počela je gnječiti. Osjetila je iznenadnu, nepodnošljivu bol.

Joanna se probudila s trzajem. Mirno je ležala. Noć je pala; rijeka je bila crna. Dok je ležala

u tami šume, još obuzeta strašnim snom i jedva svjesna oštrih bolova u trbuhu, Joanna je

razmišljala kako je bio neobičan. Je li ona zapravo mogla sanjati majčin san? Pokušala se

prisjetiti svega da shvati njegovo značenje. Prisjetila se majčinog straha od pasa, te se pitala

je li san nekako bio sjećanje na događaj kojem je ona davno svjedočila. Je li otrovna pjesma

nekako bila povezana s psima? Je li to bila vrsta kletve, bačena možda na Makepeacove i

njihove buduće generacije? Kletva koja je uključivala pse?

Odjednom, Joanna se sjetila još jedne uspomene: prije dvije godine, na cesti prema kampu

Emu Creek, Aboridžinica kraj ceste je Joanni prorekla budućnost, »Vidim sjenu psa koji te

slijedi«, i Joanna je mislila da žena govori o njenoj prošlosti, dok je Hugh rekao da misli da

žena govori o njenoj budućnosti. Je li kletva, onda, nekako uključivala smrt zbog pasa,

stvarnu ili izmišljenu?

Ali zašto, upitala je Joanna tiho tamnu rijeku. Što su to njen djed i baka učinili da su na sebe

i svoje potomke prizvali tako užasnu kaznu? Lady Emily je opisala u svom dnevniku san u

kojem je vidjela svog oca kako izlazi iz spilje. Je li se taj događaj doista zbio? Na drugom

mjestu, zapisala je: »Nešto je zakopano i ja to moram otkopati. Osjećam da se moram

vratiti na Karru Karru i zatražiti svoje nasljedstvo.« Koje nasljedstvo? Sto je to sve značilo?

Joanna je pogledala uokolo i osjetila moć Aboridžina na ovom mjestu. Ljudi možda više

nema, ali oni su i dalje ovdje prisutni, njihovi duhovi, energije i strasci. Sada je mogla

razumjeti prirodu nemira koji ju je progonio tijekom trudnoće: u dubini se jedan dio nje

bojao da će naslijeđe straha koje se prenosilo s majke na kćer nekako prijeći i na njeno

nerođeno dijete.

Joanna se pokušala podići na noge, ali vruća bol ju je najednom uhvatila oko struka. Dugina

zmija je guši.

Ne, sa strahom je pomislila kad je sjela natrag na zemlju. Ne, to je bila beba, dolazi prerano.

Sarah se okupala u rijeci. Oprala je svete simbole i emuovu mast, predajući njihove moći

Pompea

rijeci, promatrajući kako plutaju nizvodno na sveto mjesto. Na obali rijeke izbrisala je

simbole koje je nacrtala u prašini, ugasila vatru, pjevajući Sanjanje natrag u zemlju. Završilo

je. Sarah je sama izvršila svoju inicijaciju; učinila je to sasvim sama. Njena majka je nije

povela kroz misterije niti ju je naučila tajne. Nije bilo bake da joj prenese mudrost predaka,

ni sestara ni rođakinja koje bi proslavile njen prelazak, ni klana da je prihvati u zagrljaj pun

ljubavi. I stoga je Sarah sama prošla kroz inicijaciju, i znala je da je tako sada moralo biti.

Također, znala je da je to možda posljednji obred njenog naroda koji će ona izvesti.

Dok je razmišljala o Phillipu McNealu i osjećaju koji je imala dok je jahala s njim na konju,

obgrlivši ga rukama, osjećajući umirujuće kucanje njegovog srca, pažljivo je skinula kožnu

ogrlicu s vrata. U džep na haljini ugurala je kost iz Sanjanja tuljana. Zatim je prvi put obula

cipele. Naposljetku je stavila narukvicu Phillipa McNeala na ruku.

Okrenula je leđa suncu koje je nestajalo.

Ponovno ju je zaboljele, vatreni obruč obuhvaćao je Joannin struk. Noge su je izdale i

srušila se na do. Naslonila se na stijenu i prisilila svoj dah da se smiri. Zatvorila je oči i

pokušala pregledati svoju unutrašnjost. Nešto nije bilo u redu. Znala je stvari o nošenju

djeteta; pomagala je svojoj majci pri porodima. Beba bi se trebala okrenuti prije poroda, a

Joanna je osjećala djetetovu glavu visoko. A bolovi su se javljaju u premalim razmacima.

Joanna je osluškivala noć, ali samo je čula žuborenje vode u vodopadu i šuštanje vjetra u

krošnjama. Razmišljala je o Duginoj zmiji, koju je svaki Aboridžin poštovao i koje se bojao,

i koje se njena vlastita majka, Lady Emily, također bojala i koje se, otkrivši to u snu koji je

upravo sanjala, i Joanna bojala. Osjećala je oživljavanje duhova u stijenama i granama oko

nje, kao da ih je njena prisutnost u šumi budila iz davnog sna. Čula je Saru kako joj

ponovno govori kako se osobi koja oskvrne sveto mjesto dogode strašne stvari. Bio je tabu

stati na kamen u kojem je prebivao duh, ili dodirnuti u prolazu granu u kojoj je prebivao

duh. U starim danima, objasnila joj je Sarah, ljudi su znali kojim putem je sigurno hodati, te

koje stijene i stabla poštivati. Ali Joanna nije znala o ovom mjestu; nitko je nije podučio.

S mukom se podignula na noge i stala dok nije popustio još jedan obruč vatrene boli oko

njenog struka. Pokušala je koračati, ali hodanje je pojačalo bolove. Dijete je dolazilo.

A onda je čula zvuk od kojeg se sledila: gladno zavijanje dinga.

I noćna mora joj se vratila, te je uvidjela da se iznenada počela bojati pasa.

Morala je pobjeći od rijeke, daleko do divljih pasa. Stoga je polako hodala, od stabla do

stabla, zaustavljajući se kada bi bol bila prejaka. Na lice su joj izbile kapljice znoja. Niz noge

Pompea

strujala je bol u valovima.

Šuma je bik mračna, teško je vidjela, na nebu je bio samo komadić Mjeseca. Joanna je

pogledala uokolo po mraku i razmišljala o pričama koje joj je Sarah ispričala o duhovima

koji su hodali samo po noći. Kada sunce zađe, duhovi i utvare hodaju zemljom, rekla je

Sarah, otimaju djecu, ubijaju starce. Ljudi su znali da ne smiju hodati po noći, već moraju

ostati uz vatru, zajedno s ostalima i biti oprezni.

Nije se mogla kretati od bolova. Disala je brzo i plitko. Poželjela je da je Sarah ovdje. Sarino

poznavanje sila koje su hodale po zemlji po noći bilo je utješno; ona je znala kako se s

njima suočiti.

Netko bi trebao ubrzo doći. Sigurno su se svi pitali gdje je ona i krenuli u potragu za njom.

Ili su Sarah i Adam mislili da je ona s Hughom, u oborima? Što ako prođu sati prije nego

netko primijeti da je nema?

Odjednom, na njenom putu pojavilo se nešto mračno i bez oblika nizak zid prekriven

mahovinom, dio aboridžinskih ruševina. Stoljećima ranije, to je bio nečiji dom.

Razmišljala je o ženki klokana s mladuncem, te o onome što joj je Sarah rekla da ona

pripada klanu klokana; Joanni je bila utješna misao da je tu s njom pretkinja klokana, u

ovom drevnom kamenju. Dopuzala je unutra i naslonila se na zid. Ruke je položila na trbuh

i osjetila da se dijete miče.

Opet bol, a zatim je čula šuškanje i teško disanje.

Sarah. »Otišla sam u kuću«, rekla je djevojka tjeskobnim glasom. »Adam mi je rekao da nisi

došla kući. Došla sam te tražiti.«

»Beba dolazi, Saro«

»Idem po pomoć.«

»Ne«, rekla je Joanna, uhvativši je za zglob. »Nema vremena. Saro ti ćeš mi morati pomoći.

Moj šal... stavi ga ispod mene.«

Sarah se okrenula natrag prema stablima. Nije mogla vidjeti kuću. Bila je predaleko da

zazove, nitko je ne bi čuo.

»Požuri!« rekla je Joanna.

Sarah se užurbano micala.

Kada je Joanna odjednom uzviknula, Sarah je zadignula njenu suknju. Sledila se.

Pompea

Izvirila su dva sićušna stopala, blijeda i nepomična.

Joanna je ponovno uzviknula od boli; Sarah je zurila širom otvorenih očiju. Bebina stopala

su još malo izašla, a zatim se povukla.

»Uhvati ih«, rekla je Joanna. »Sljedeći put... uhvati dijete.«

Sarah se pokušala prisjetiti porođaja kojima je svjedočila u misiji i drugih o kojima je samo

slušala. Posegnula je dolje i pažljivo uhvatila sićušne nožice.

Sa sljedećim trudom, Sarah je nježno povukla, ali dijete se nije pomaknulo. Sarah je

pomislila kako ima puno krvi.

Mozak joj je ubrzano radio. Trebala bi otrčati do kuće, rekla je sama sebi, i dovesti pomoć.

Ali koga? Hugha nije bilo, nalazio se u oborima gdje su se ovce janjile, a bilo bi beskorisno

slati nekoga po Poll Gramercy, koja je živjela u kilometrima dalekom Cameron Townu.

Joanna je ponovno jauknula od bolova, a kada je Sarah vidjela da beba ne daje znakove

poboljšanja, sjetila se aboridžinske misije i žena koje su tamo rađale na aboridžinski način.

Odjednom je bila na nogama, mahnito tražeći u tami dok nije pronašla veliki štap. Zatim se

spustila na zemlju i počela kopati.

»Sarah...« Joanna je s mukom izgovorila. »Što...«

Djevojka se bacila na vlažnu zemlju, bacajući uokolo prašinu i grumene zemlje, podižući

kamenje i bacajući ih na stranu. Kopala je dok joj tijelo nije bilo mokro od znoja, kao

pandžama je grebala po zemlji dok joj ruke nisu do lakata bile zaprljane od blata. Onda je

povukla njen šal i rasprostrla ga preko široke i duboke rupe.

Otišla je natrag prema Joanni i pomogla joj da ustane. »Dođi ovamo«, rekla joj je. »Brzo.«

Zajedno su teturale do mjesta gdje je Sarah kopala. Sarah je pridržavala Joannu dok se ona

spustila dolje na koljena preko rupe. »Sada«, rekla je.

Joannina bedra stvrdnula su se od naprezanja kada je nadošao sljedeći jaki trud. Sarah je

pratila bebu.

»Opet«, rekla je.

Joannini prsti zaboli su se u Sarina ramena dok je tiskala.

I male nožice su se pojavile.

Pustivši Joannu, Sarah se brzo spustila dolje i uhvatila hladne nožice. »Opet«, rekla je.

Pompea

»Izlazi!«

Morala je tiskati još nekoliko puta i dijete je napokon izašlo. Sarah ju je prihvatila i vidjela

crvenu i naboranu malu djevojčicu, koja je drhtala ali nije disala.

Dok se Joanna samo spustila na tlo, Sarah je brzo obrisala djetetovo tijelo pregrštima

klokanske trave. Isisala je sluz iz njenog nosića i usta, te je beba naposljetku zaplakala.

Položila ju je na Joannine grudi.

Joanna je promatrala bebu u svom naručju. Djevojčica! Pomislila je na Naomi Makepeace

dok je rađala svoje dijete, Emily, negdje u australskoj divljini. Pomislila je na Lady Emily

dok je rađala nju u udaljenom logoru u Indiji. I uvidjela je nit koja ih je povezivala put

pjesme kao da je bio u obliku sjajnog srebrnog konca koji je putovao od bake preko majke

do unuke. Joanna je gledala u prelijepu bebu i pomislila: moja kći.

Dok se ona slabašno nasmiješila, Sarah se namrštila. Legla je dolje kraj Joanne i stavila ruku

preko nje, da ugrije i nju i dijete.

»Čuvaj je od Dugine zmije, Saro«, prošaptala je Joanna.

»Da«, rekla je Sarah, »da«, nadajući da će to moći, nadajući se da sada posjeduje moči, snagu

ženskog puta pjesme. Da će ona odagnati otrovnu pjesmu od Merinde, i daleko od ove

žene i ovog djeteta, jednom i zauvijek.

Pompea

TREĆI DIO

1880.

Pompea

18. POGLAVLJE

Hej, gđo Westbrook«, rekao je dječak s vrata. »Što nije u redu s mamom?«

Što nije u redu s tvojom majkom, pomislila je Joanna dok je učvršćivala zavoj, jest da se

udala za pogrešnog čovjeka. »Samo je doživjela malu nezgodu«, rekla je, kratko pogledavši

Saru koja je stajala kraj podnožja kreveta. Fanny ih je zamolila da nikome ne kažu istinu

o njenim ozljedama. »Bit će ona dobro.«

Još je bilo rano jutro. Prije nekoliko sati, nedugo prije zore, kućanstvo na Merindi

probudilo je lupanje na ulaznim vratima, te mahniti povici dječaka: »Gospođo, morate brzo

doći! Mama je jako bolesna!« Takvi iznenadni upadi, često prekinuvši san ili obrok, nisu bili

rijetkost na Merindi, jer su se žene u Zapadnom okrugu navikle pozivati Joannu Westbrook

kad god bi trebale medicinsku pomoć, radije nego su zvale liječnika, muškarca iz Cameron

Towna. Gđa Westbrook možda nije posjedovala formalno obrazovanje, ali su sve, počevši

od Maude Reed do najsiromašnijih supruga doseljenika, izjavile da ima nježniju ruku i više

razumijevanja od većine liječnika.

Stoga su se Joanna i Sarah na brzinu odjenule, te odvezle na kolima pri prvim znacima zore,

slijedeći dječaka na konju. Domaćinstvo Drummond bilo je udaljeno 20 kilometara i

nalazilo se na pustopoljini koju su nazivali farmom; sastojala se od kolibe načinjene od kore

drveta.

staje koja se urušavala, i jedva vidljivih ostataka kolibe za striženje. Mike Drummond se

trudio uzdržavati 30 jutara pšenice i osmero odrpanaca kojih je bilo razne dobi, od 10

godina do 4 mjeseca. Joanna je i ranije dolazila, posljednji put Drummond se napio i

pretukao suprugu.

»Fanny, zašto ga ne prijaviš policajcu McManusu?« upitala je Joanna dok je prala ruke i

spuštala rukave. Govorila je tihim glasom da ne uznemiri djecu, koja su se okupila na

vratima, bosonogi, prljavih nosova i zbunjenih lica.

»Nije on kriv«, rekla je Fanny, nateklih i napuklih usana. »Ja sam to zaslužila.«

Joanna je odmahnula glavom. To je Fanny uvijek govorila da je to zaslužila.

Joanni je bilo ironično što često brakovi između muškaraca iz zaleđa, kojima su supruge

očajno trebale, i novopristiglih djevojaka, koje su očajnički tražile supruga, nisu uopće bili

uspješni. Problem je bio u tome što su mladići dolazili u Australiju s nerealnim vizijama

Pompea

brzog stjecanja bogatstva, te kada bi vidjeli kako se njihovi snovi raspadaju dok im farme

propadaju, rudnike zlata kako se iscrpljuju ili kako se životna ušteđevina izgubi u kockanju,

iskaljivali bi svoje frustracije na nevinom promatraču svojoj supruzi. A mlade djevojke koje

su pristizale iz Engleske, neupućene i neobrazovane, koje nisu ništa znale o životu, a

kamoli da su bile opremljene onime što je bilo potrebno za preživljavanje na siromašnim

farmama, povjerovale bi prvom muškarcu koji im je obećavao velike stvari. Mnoge od

djevojaka su bile tako nevine kada su prihvaćale ženidbene ponude od stranaca, obično čim

bi sišle s broda, da bi im prva bračna noć bila potpuni šok, katkad bi nalikovala silovanju. A

život nakon toga postao bi žrvanj djece, dugova, siromaštva i opijanja iz kojeg nisu mogle

pobjeći.

Joanna je pogledala Fannyno lice prepuno modrica. Ovaj put ju je Mike tukao šakama,

nešto što nikada ranije nije učinio. »Fanny«, rekla je, »ne moraš ovo trpjeti«.

»Gdje bih mogla otići? Ja, s osmero djece.« Mlada žena se pokušala nasmiješiti. »Odsada će

biti bolje«, rekla je. »Obećao je da će se kloniti pića.«

Joanna je ustala s kreveta i zavezala ručke na svom medicinskom priboru. Više nije koristila

malu kutiju koja je nekoć pripadala njenoj

majci. Kada bi išla u kućne posjete, sada je nosila tako puno stvari da ih je stavljala u veliku

pletenu košaru, koju je izradila jedna od žena u aboridžinskoj misiji.

»Bojim se da ti ne mogu platiti«, rekla je Fanny.

Joanna je pogledala uokolo po kolibi, na madrac na podu za djecu, stol koji tjednima nije

vidio sapun i vodu, polovinu kruha, otvorenu limenku čaja koja je bila gotovo prazna. »U

redu je. Znam da ćeš mi platiti kada budeš mogla«, rekla je, iako je znala da se to nikada

neće dogoditi.

Joanna i Sarah su izašle na oštro ranojutarnje sunce, sagnuvši glave ispod naherenih vrata,

dok su djeca ostala iza i zurila. Joanna je vidjela prašnjavo dvorište, kola bez kotača,

prevrnuta na stranu, privezanu kravu čija su se rebra tako jako vidjela da se upitala kako je

moguće da je još živa. Pogledala je djecu. Bili bi među onom djecom, znala je, koju su

misionari i vladini službenici nastojali spasiti tako da ih se pošalje u lokalnu školu u zaleđu.

Ali ipak nisu išli, jer nisu imali cipele, ni želju ići, ili bi njihov otac rekao da su mu bili

potrebni da mu pomognu na farmi. Odrast će i biti poput svojih roditelja, nepismeni i

neobrazovani, i ciklus će započeti ispočetka.

Joanna je rukom posegnula u duboki džep na suknji i izvukla punu ruku tvrdih bombona.

Pompea

Ispružila je ruku, a djeca su razgrabila slatkiše.

Dok se Joanna penjala na kola nakon Sare, Fanny Drummond se pojavila na vratima,

tjeskobnog izraza lica. »Što je bilo?« rekla je Joanna, vrativši se prema njoj.

»Pitala sam se, gospođo«, rekla je mlada žena, njene oči su nervozno izbjegavale Joannine.

Utišala je glas. »Pitala sam se možete li mi pomoći. Radi se o djeci. Sada ih imam osam i

pitala sam Poll Gramercy, ali Poll je katolkinja, ona ne bi...«

»Razumijem« rekla je Joanna tiho. To je bilo često pitanje. »Imaš Ii spužvu, Fanny? Za

pranje?«

»Da, mislim da imam.«

»Odreži komad veličine jajeta. Oko njega zaveži komad čvrstog konca za šivanje ovolike

dužine.« Pokazala je rukama. »Pazi da bude čvrsto zavezan. Spužvu stavi da stoji u octu.

Kada budeš vidjela da tvoj muž želi odnos, prvo stavi spužvu u sebe, pazeći da možeš

osjetiti konac, da ga možeš kasnije povući. I pazi da spužvu izvadiš čim prije nakon što on

završi.«

Fanny ju je promatrala prestrašenog pogleda. »On će znati da je tamo! Ubio bi me sigurno

kada...«

»On neće znati da je tamo, Fanny« rekla je Joanna. »Samo pazi da te ne vidi kada je budeš

stavljala i vadila. Nije u potpunosti učinkovito, ali pomaže.«

Dok su Joanna i Sarah odlazile s imanja Drummondovih, Sarah je rekla: »Sljedeći put će biti

gore. Sljedeći put će biti slomljena ruka ili noga. I nitko ne može ništa učiniti.«

»Ja ću reći policajcu McManusu. On će se odvesti do njih i pogledati uokolo, te dati Mikeu

Drummondu oštru lekciju. Katkad pomaže.«

Jahale su na jutarnjem suncu, dvije mlade žene odjevene u praktične pamučne bluze, duge

smeđe suknje i šešire sa širokim obodom na podignutoj kosi. Prolaznik bi na prvi pogled

rekao da su sestre, jer su obje uspravno sjedile na kolima, tjerale muhe, govorile toplim

glasom. Ali sva sličnost je završavala sa Sarinom tamnom kožom i egzotičnim crtama lica.

Kada je Joanna na početku tek počela voditi Saru sa sobom u posjete, da porodi dijete ili

liječi ozljedu, ljudima je to bilo čudno. Ali vremenom, kako su se i Sarine vještine

poboljšale, postupno su je prihvatili, čak i u bogatim kućama poput Barrow Downsa ili

Willimas Grangea, gdje su slugama Aboridžinima branili ulazak u kuhinju, te radnici koji se

nadvladali svoj otpor prema tome da ih liječi jedna žena ili Aboridžin. U 21-oj godini, Saru

Pompea

King su svi smatrali dijelom obitelji Westbrook, te bi samo stranci katkad podizali obrve.

Nakon što su se udaljile nekoliko kilometara od farme, Joanna je zaustavila kola, izvadila

svoj dnevnik i počela pisati na jutarnjem suncu: »12. ožujka 1880: Fanny Drummond

ponovno pretukao muž. Ovaj put bili su potrebni šavovi.« Ostalo nije napisala. Širenje

informacija o metodama sprječavanja začeća bilo je protuzakonito i kažnjivo. Ako bi

dnevnik dospio u pogrešne ruke, Joanna je znala da bi i ona i Fanny mogle biti u ozbiljnim

problemima.

Joanna je pogledala u daljinu. Gotovo je stiglo vrijeme za jesenje kiše. Ali nebo je čisto

poput novog porculanskog tanjura, duboko i bez oblaka. Zrak je bio neuobičajeno suh, čak

i u ovo rano doba, a zemlja kao da je bila zagrljaju toplotnog vala, i dokle je god pogled

sezao, trava je bila žuta. U daljini je mogla razabrati samo malo stado ovaca koje se polako

kretalo. Joanna je dodala zapisu u dnevniku: »Strah me je da će predviđena suša doista i stići

do nas, a onda će Fanny Drummond imati puno većih briga nego sada. Procjenjujem da je

Mike onaj tip koji će napustiti svoju obitelj kada dođu teža vremena.«

Dnevnik, uvezan u prekrasni maroken, bio je Joannin vlastiti, dar koji je dobila od Hugha

dan nakon rođenja njihovog prvog djeteta, Beth, prije šest i pol godina. Joanna je u njemu

sve zapisivala događaje, zapažanja, primjedbe, svaki put kada je nekome pomagala. U

njemu je bila zapisana cijela povijest obitelji Westbrook, uključujući i rođenje njihovog

drugog djeteta, Edwarda, rođenog 1874., te njegova smrt sljedećeg ljeta; preko dva pobačaja

i sve do rođenja njihovog zadnjeg djeteta, dječaka, koji također nije uspio preživjeti, i koji je

pokopan ispod nadgrobnog spomenika na kojem je pisalo: »Simon Westbrook preminuo

1878., u dobi od tri mjeseca.« Sveobuhvatna priča o Zapadnom okrugu također je pažljivo

zabilježena, te se sastojala od zapisa poput;

14. siječnja 1874. - difterija je usmrtila još 14 djece u Cameron Townu; govorila sam u prilog

izgradnji podzemnog sustava kanalizacije, te skretanju otvorene kanalizacije koja je

trenutno išla glavnom ulicom grada.

10. studenog 1876. - vatrena stihija progutala je preko stotinu tisuća jutara. Gracemere i

Strathfield su pretrpjeli veliku štetu.

30. lipnja 1877. prisustvovala vjenčanju Verity Campbell i policajca McManusa. Primanje je

bilo prekrasno, više od dvjesto ljudi je bilo prisutno.

12. studenog 1878. - farma Jacka Jacksona je naposljetku propala i on je prenio svojih 7 000

jutara na Hugha, umjesto duga koji je imao prema njemu. Jacko i njegova obitelj preselili su

Pompea

se na Merindu, te će on biti Hughov upravitelj, a gospođa Jackson će biti naša kuharica.

Dnevnik je također bio kronika njene potrage za majčinom prošlosti.

Joanna je brižno bilježila koga je sve kontaktirala, kada i s kakvim uspjehom. Kako su je

Bowmans Creek i Durrebarr i dalje navodili na krivi put, pisala je ponovno gđici Tallhill u

Melbourne, pitajući je da nije možda učinjena pogreška. Ali Joanna je dobila obavijest da su

gđicu Tallhill odveli na sjever radi zdravlja i da se više nije javila. Zapis datiran 25. srpnja

1877. glasio je: »Primila sam još jedno pismo od Patricka Lathropa iz San Francisca.

Napisao je da mu je jako žao što ga loše zdravlje sprječava da posveti više vremena

izučavanju bilješki moga djeda, ali da će ipak ustrajati.« Nakon ovog slijedio je drugi zapis:

»Moje posljednje pismo Patricku Lathropu se vratilo s oznakom >Primatelj preminuo<«. U

dnevniku su se nalazile i kopije pisama koje je Joanna slala misionarskim društvima,

brodskim prijevoznicima, i, kao i uvijek, tetki Millicent u Englesku koja, iako bi uvijek

odgovorila na Joannina pisma, nije nikada govorila o svojoj sestri Naomi, ili o Joanninoj

majci, koju je odgojila, ili o temi Karre Karte i događajima koji su se ondje odigrali.

Naposljetku, u dnevniku su se nalazile i karte koje je Joanna nacrtala, koristeći podatke s

vlasničke isprave, pokušavajući locirati Durrebar i Bowmans Creek u odnosu jedan na

drugog. Pokazala je karte Hughu i Franku Downsu, nadajući se da bi oni možda mogli

vidjeti nešto poznato na njima, ali sve što su njih dvojica mogli utvrditi je da se činilo kako

se isprava odnosi na veliki komad zemlje, i da bi mogla biti jako vrijedna ako je ikada

pronađe. Joanna je zatim načinila crteže različitih točaka duž australske obale duge 19 000

kilometara, te je uspoređivala svoje karte s njima u nadi da će pronaći slično mjesto. Ali na

kraju, svaki trag mjesto iskrcavanja njenog djeda i bake je izmicao.

Također, stranice dnevnika ispunila je vlastitim pokušajima dešifriranja brzopisa Johna

Makepeacea, koji su svi rezultirali besmislicama. A na kraju nalazio se popis sustavno

kategoriziranih tragova koje je pronašla u majčinom dnevniku i drugim izvorima, ali popis

je bio kratak i do sada je nije nikamo odveo.

Kada je vratila dnevnik natrag u košaru, primijetila je da je Sarah promatra. »Sto nije u

redu?« rekla je Joanna.

»Ja sam to tebe htjela pitati. Rukom si se trljala po čelu.«

»Zar jesam? Nisam bila toga svjesna.«

»Muče te glavobolje, zar ne?« rekla je Sarah. »I u posljednje vrijeme ne spavaš baš dobro.

Čula sam te na terasi usred noći. Što je bilo, Joanna? Što ti ne da spavati?«

Pompea

Joanna je pogledala prema nebu, koje je mijenjalo boju iz žute u svijetloplavu, nalik jajima

američkog crvendaća, preko istočnih planina, te je razmišljala o radosti koju je iskusila

posljednjih nekoliko godina, njen život s Hughom i Beth; gledanje Adama kako odrasta u

normalnog dječaka. Tijekom tih godina, Joanna nije zaboravila nasljedstvo koje joj je

preneseno otrovnu pjesmu, strah da ih u svakom trenutku može zadesiti katastrofa ali

njene noćne more su se postupno utišale, te se umanjila važnost njene potrage za Karrom

Karrom. Ali sada, snovi su se vratili, a s njima i stari strahovi.

»Moje noćne more su opet započele, Saro«, rekla je. »Isto kao prije divlji psi, Dugina zmija,

spilja u crvenoj planini. Kada se probudim, ne da se samo bojim, već osjećam snažan poriv

da odem tamo, gdjegod se te stvari događaju i suočim se s nečim ne znam s čim. To je isti

poriv koji je progonio moju majku pred njenu smrt.«

»Kada su započele noćne more?« upitala je Sarah.

Joanna je razmišljala na trenutak. »Počele su malo prije sezone striženja, mislim. Da, prije

šest mjeseci.«

»Je li možda sumnjaš što ih je sada uzrokovalo?«

»Ne znam. Mislim da sam zapisala kada su se prvi put javile...« Izvadila je svoj dnevnik i

prevrtala stranice. »Da, evo tu je. Oh, pa to je bila noć kada smo slavili Bethin rođendan.«

Namrštila se. »To je čudno...«

»Što je bilo?«

» Čini mi se da se sjećam nečega...« Pogledala je u Saru. »Noćne more moje majke su

započele kad sam ja navršila šest godina. Pa, očito je moj nesvjesni um zapamtio taj

podatak. Čitala sam o majčinim snovima i možda ih moj um sada ponovno stvara.«

Na trenutak su sjedile u tišini, dok se krajolik oko njih počeo buditi, kukabura je preletjela

iznad nasmijavši se zori. »Saro«, rekla je Joanna, »kako mogu sanjati o stvarima koje mi se

nikada nisu dogodile? Jesam li nekako naslijedila majčina sjećanja? Ili su moji snovi

prisjećanja na stvari o kojima mi je majka davno prije pričala.«

»Bili oni stvarni ili ne«, rekla je Sarah, »postojala otrovna pjesma ili ne, to nije važno. Čini

mi se da je učinak isti. Ako je tvoj um uvjeren da će se dogoditi nešto loše, veća je

mogućnost da će se i dogoditi.«

Joanna je zurila u svoju prijateljicu. »I hoće li se povijest ponoviti? Hoće li Beth prolaziti

iste stvari koje sam ja prošla sa svojom majkom? Počinjem uviđati nastajanje uzorka, Saro.

Pompea

Nikada ranije se nisam bojala pasa, a sada ih se bojim. Nisam ranije imala noćne more, sada

ih imam. Što je sljedeće? I što mogu učiniti da to zaustavim? Neću dopustiti da moja kći

postane žrtva ovog ludila.«

»O čemu se te noćne more, Joanna? Što ti one govore?«

»Govore mi da se trebam bojati«, rekla je. »Neprestano razmišljam kako je onaj opal važan

dio svega toga, da je on zapravo ključ rješenja. Ali ne znam na koji način.«

»Što ćeš učiniti?«

U Melbourneu se odvijao događaj pod nazivom Međunarodna izložba, koju je Joanna

planirala posjetiti s Beth i Adamom. Na izložbi će biti predstavljene sve australske kolonije,

kao i većina naroda svijeta - sve na jednom mjestu, pod istim krovom, u isto vrijeme

kolonijalni službenici, novinari, istraživači, znanstvenici, misionari i postava različitih

stručnjaka iz svih polja. »Ponijet ću opal u Melbourne,« rekla je Joanna. »Sigurno će tamo

biti netko, od toliko ljudi, tko će mi moći reći odakle je potekao.«

Joanna je upravljajući kolima prošla kraj glavnog domaćinstva i sišla dolje prema

novoizgrađenom prilazu koji je vodio prema rijeci, gdje je izgradnja nove kuće, započeta

prije gotovo sedam godina i prekinuta zbog raznih razloga, ponovno započela, te je, kao i

uvijek, bila iznenađena koliko se krajolik promijenio. Prisjetila se kako je sve izgledalo kada

je prvi put došla, prije gotovo devet godina. Tada je bilo manje kuća, a više stabala; ceste su

bile malo više od prljavih staza. Ali sada je u Cameron Town došla željeznica iz

Melbournea, a s njom su došli i ljudi. Glavna cesta je bila popločana; uz nju su se nalazili i

telegrafski stupovi. Na pejzažu su brojne kuće izgledale poput gustih točaka. Izgrađeni su

mnogi bunari, mnogi mlinovi s vjetrenjačama, mnoge ograde.

I Merinda se proširila, također. Usprkos prijetnji od nadolazeće suše, Westbrookova farma

je dobro poslovala zahvaljujući Hughovom

opreznom upravljanju i nekoliko dobrih novčanih ulaganja, plus cijena lanolina koja je

skočila.

I Zeusovi prvi eksperimentalni janjci su se pokazali uspješnima. Kada su novi janjci narasli

do zrele dobi, Hugh ih je križao s krupnim ovcama pasmine Saxony, i njihovo potomstvo

je bilo krupne građe i bogato vunom ovce za koje su svi izjavili da će se dobro prilagoditi

sušnim područjima. Nove ovce nisu davale vrlo finu vunu kojom se Zapadni okrug inače

ponosio, već jaku, praktičnu vunu koja se koristila za izradu pokrivača i sagova. U vrijeme

kada je svjetska potražnja za vrlo finom vunom opadala, istovremeno je rasla potražnja za

Pompea

grubom vunom. Frank Downs je prvi testirao novu pasminu s Merinde na pedeset tisuća

jutara zemlje u Novom Južnom Walesu, i svi su pomno očekivali kakvi će biti rezultati.

Vidjevši da su se mogle uzgajati na tako neplodnim ravnicama, drugi stočari, voljni preuzeti

rizik, kupili su Westbrookovu novu stoku sve dok se, ovog proljeća 1880., šest i pol godina

nakon rođenja prvog janjeta, nova pasmina s Merinde nije proširila u eksperimentalnom

uzgoju na nekoliko farmi u Victoriji i Novom Južnom Walesu.

Dobro poslovanje Merinde najbolje se vidjelo u njenom dvorištu. Izgrađene su nove

zgrade, obori i umnožen broj stada. Dvorište je više nego ikada ranije bilo prepuno radnika

i buke, novi janjci su blejali, rasplodni ovnovi su trčali za ovcama u oborima za parenje, a

radnici su se bavili poslom kojem nikada nije bilo kraja. Prva koliba je i dalje bila tamo, ali

sada je bila puno veća. Tijekom godina dodavane su nove sobe; zidovi su bili svježe oličeni,

sagrađena je nova terasa oko cijele kuće, na njenu ogradu naslanjali su se ogromni

suncokreti i sjajni oleandri, a sa svake strane kamenog prilaza nalazio se travnjak. A sada

kada je ponovno započela izgradnja nove kuće, Joanna je shvatila da će joj nedostajati staro

domaćinstvo.

Kada je izbila na čistinu, kolima je stala ispod nekoliko stabala njenih stabala, koji su izrasli

u visoka i jaka drveća od mladica koje je vlastitim rukama posadila prije devet godina.

Zastala je da bi promatrala Beth, pocrnjelu poput kore drveta, kako vesla u jezercu sa

starim poluslijepom Buttonom, jednim od pasa ovčara, koji je pljuskao za njom. Joanna i

Hugh su je krstili imenom Elizabeth, po Hughovoj majci. Ali Joanna i Sarah su je zvale

Beth, dok su je Hugh i Adam zvali Lizzie. Bila je neustrašivo dijete, čvrsta i otporna, katkad

bi Joanna pomislila, poput australskog eukaliptusa koji je rastao po Merindi. I nikada je

niste mogli vidjeti bez Buttona. Prije dvije godine, Beth je spasila psa od njihove uobičajene

sudbine metka u glavu nakon što je postao beskoristan i molio za svoj život. Hugh je

popustio i sada je Button bio Bethin stalni pratitelj.

Adam, koji je upravo navršio 13 godina, sjedio je u hladu ispod stabla i slikao vodenim

bojama. Odrastao je u zgodnog mladića, pomislila je Joanna, s očima Westbrookovih i

onom ozbiljnom, privlačnom brazdom medu obrvama. Nije posjedovao snagu

Westbrookovih, već prije, često bi Joanna pomislila, nježni izraz lica naučenjaka. Adama je

fascinirala priroda u svakom svom elementu fosili i insekti, stijene i biljke. Nakon što je

pročitao Darwinovu 0 porijeklu vrsta, izjavio je da bi želio postati prirodoslovac. Stoga su ga

upisali u poseban znanstveni program u srednjoj školi u Cameron Townu, koji će započeti

pohađati sljedeći mjesec.

Pompea

Ni jedan dan ne bi prošao, a da se Joanna nije divila svojoj djeci. I ljubav, sveobuhvatna

ljubav! Kada je Joanna bila trudna s Beth, očekivala je da će osjećati majčinsku ljubav

prema svom djetetu. Ali kada ju je prvi put uzela u naručje, Joannu je zapanjila snaga i

jakost te ljubavi. I kako je mogla uopće rasti? pitala se često Joanna u trenucima kada bi

promatrala Beth dok spava ili se mršti nad nekom knjigom. Kako je moguće da ljudsko srce

može sadržavati toliki obujam ljubavi koja raste? Ali ipak jest. I sada je Joanna razumjela

drugu stranu povezanosti između majke i kćeri. Sada je znala kakvu ljubav je prema njoj

sigurno gajila Lady Emily.

Ali nešto je prijetilo toj sreći. Dok je promatrala Beth kako uživa i igra se u jezercu, a

Button je iza nje slijepo prskao, Joannu je potresao još jedan snažan osjećaj: odlučnost da

zašiti svoju kćer od naslijeđa straha i smrti koje je na nju prenijela Lady Emily. Ovom

prekrasnom djetetu neće nauditi ni Dugina zmija ni otrovna pjesma.

Joanna je kroz stabla vidjela Hugha kako dolazi, u društvu nekog čovjeka s kojim je

razgovarao.

Hugh nije izgledao kao da mu nedostaje jedna godina do četrdesete. Ustvari, izgledao je,

Joanna nije mogla da ne pomisli, u prašnjavim hlačama i košulji od flanela i šeširu širokog

oboda, poput junaka njegove novije balade »Ravnica s jednim stablom«.

Dok je Sarah sišla s kola i otišla k djeci, Joanna je ostala i promatrala Hugha u razgovoru s

arhitektom, gosp. Hackettom. Napetost koju je vidjela u muževom tijelu podsjetila ju je na

njegovu želju koju je nedavno izrazio da ode na put u Queensland i posjeti »tragove svoje

mladosti«. Iako je »Ravnica s jednim stablom« prekrasno prihvaćena, Hugh ju je napisao

prije gotovo četiri godine; otada ništa nije napisao. »Želim otići natrag u Queensland«,

rekao je neočekivano jedne noći. »Ne znam zašto. Možda je povezano s tim što ću uskoro

napuniti četrdeset, što uviđam da je moja mladost prošla. Ali u posljednje vrijeme osjećam

nostalgiju za Queenslandom. Želim te odvesti tamo Joanna samo nas dvoje, bez djece i

pokazati ti gdje sam odrastao, gradove, ljude, osamljene farme, da vidimo to sve prije nego

nestane zauvijek.«

Ali kada bi mogli pronaći vremena za takvo putovanje ? Jer za to su trebali tjedni. Činilo se

da je Hugh uvijek bio potreban na Merindi; i stoga, zapravo i ona. A sada, napokon, i kuća

će biti sagrađena. Bilo im je potrebno nekoliko godina, ali su se napokon uspjeli oporaviti

od novčanog gubitka zbog oluje tako su se dobro oporavili, zapravo, da u vrijeme kada je

njeno nasljedstvo napokon stiglo iz Indije nije bilo potrebe za njim te ga je mogla ostaviti sa

strane za Bethinu budućnost, budući da su se dogovorili da će Adam naslijediti farmu.

Pompea

Ali kada su bili u mogućnosti nastaviti s gradnjom, koristeći betonske temelje i nacrte

Phillipa McNeala, rijeka je poplavila i mjesto gradnje se destabiliziralo. Više od godine dana

su radili na pripremanju tla i pojačavanju temelja, a zatim je epidemija influence pokosila

Victoriju, prisiljavajući tako veliki broj radnika na ležanje u krevetu da su svi radovi u

okrugu, bili oni vezani za žetvu, striženje ili gradnju, bili zaustavljeni. Zatim se pojavila

lažna zlatna groznica u blizini Horshama, povukavši za sobom mnoge muškarce,

ostavljajući mnoge farme samo s osnovnom i najvjernijom radnom snagom. Ali sada je bilo

napretek radnika za gradnju kuće i Hugh je imao novac. Međutim, pojavio se drugi

problem: Hugh je imao poteškoća u pronalasku arhitekta koji bi gradio s McNealovim

nacrtima. Nitko, kako se činilo, nije smatrao praktičnim graditi na ovom mjestu. Svi su

savjetovali da aboridžinske ruševine sravne sa zemljom i grade tamo. Oko čega je upravo

Hugh i raspravljao s gosp. Hackettom, kada je stigla Joanna.

Pričekala je dok gosp. Hackett nije otišao ljutit, primijetila je, a zatim je otišla do Hugha i

stavila ruke oko njega. On se okrenuo i prema njoj i upitao: »I kako je Fanny Drummond?«

»Nemaš sreće poput mene«, rekla je, a on ju privukao sasvim blizu, s njegovog lica nestale

su namrštene bore. Joanna je Hugha uvijek podsjećala na rečenicu iz Biblije, nešto o

donošenju mira poput rijeke. Takva je bila Joanna, pomislio je, umirivala ga je i vraćala mu

snagu.

Puhao je topao vjetar, neuobičajen za ožujak. Kiše nisu dolazile, a ljetna vrućina je

potrajala. Dok je Hugh stajao s rukama oko Joanninog struka, osjećao je suhoću i prašinu u

zraku; na nebu nije bilo ni oblačka. Jezerce se gotovo isušilo, a rijeka koja ga je punila

smanjila se na kapanje. Svih ovih godina na Merindi nikada nije doživio tako jaku sušu.

Posegnuo je prema dolje i zahvatio punu ruku zemlje. Osjećao je kako je praškasta i

beživotna. Razmišljao je o svojim pašnjacima koji su ležali žuti i opaljeni suncem, i o

ovcama, koje su neprestano tragale za hranom i vodom. Podignuo je oči prema čistom

nebu i pomislio da ako kiša uskoro ne dođe, počet će gubiti stoku.

Prokleti Colin MacGregor, pomislio je, dok su ga oči pekle od prašine.

Hugh se sukobio s Colinom na posljednjem sastanku Društva stočara, kada je Hugh

govorio o neodgovornom uništavanju zemlje. MacGregor je sjekao stabla koja su rasla uz

rijeku na njegovu posjedu i prodavao ih po visokoj cijeni. Posjekao je tako puno stabala da

se smanjila njihova uloga zaštite od vjetra. Kad god bi Hugh nešto posijao, vjetar bi odnio

površinski sloj zemlje i sjeme.

Hugh je promatrao područje uz rijeku gdje je nekoć bila šuma kada je prvi put došao u

Pompea

Victoriju, gotovo prije dvadeset godina. Sada je to bila samo ravnica prekrivena panjevima.

Naličje krajolika se mijenjalo. U ono vrijeme, sjećao se Hugh, bilo je više stabala, a manje

ograda. Također, sve je manje i životinja. Nije se mogao sjetiti kada je zadnji put vidio

klokana. Ljudska naselja su ih tjerala sve dalje u unutrašnjost, gubili su svoja staništa zbog

pašnjaka za ovce, i najgore od svega, uništeni su zbog masovnog lova koji je ovdašnjoj

gospodi i dalje bio sportska zabava.

Nove se biljke nisu sadile i sve više zemlje se pretvaralo u pašnjake, pomislio je Hugh.

Priroda se mora održati u ravnoteži. Aboridžini su to znali. Ako bi pronašli izvor vode

bogat ribom i ostalim divljim životinjama, tu bi ostali samo jedno vrijeme, a zatim bi pošli

dalje da ga ne bi iscrpili. Ne bi se vratili na to mjesto, čak i kada je bilo jako dobro, dok se

ne bi uvjerili da je ribe i divljih životinja opet bilo jako puno. Davali su prirodi vrijeme da

zacijeli. Ali bijeli čovjek nije tako postupao.

»Jako si tih«, rekla je Joanna. »Kako napreduju stvari s gosp. Hackettom?«

»Upravo sam ga otpustio. Inzistirao je da gradimo tamo gdje su ruševine. Znao sam da

neću moći surađivati s njim.«

Joanna je promatrala zidove prekrivene mahovinom pokraj jezerca, traci izlomljene

svjetlosti igrali su se na njihovoj površini. U ovih šest i pol godina otkada je Phillip McNeal

otišao, samo im se javio jednom prilikom, prije četiri godine, poslao im je pismo u kojem ih

je obavijestio o majčinoj smrti.

Hugh je rekao: »Oni svi misle da smo na početku krivo krenuli. Oni ne žele čuti o putu

pjesama i Sanjanju. I da budem iskren, Joanna, nisam ni ja baš uvjeren u to! Ali kuća će biti

sagrađena, obećavam ti to.«

»Bez arhitekta? Tako je malo sposobnih ljudi dostupno. Svi su u Melbourneu, rade na

izgradnji kuća u planskim naseljima.«

Hugh se nasmiješio i posegnuo rukom u džep. »Nego, sasvim slučajno, imam dobre vijesti«,

rekao je dok je izvlačio omotnicu. »Ovo je došlo u pošti dok si bila na imanju

Drummondovih. Od McNeala je.«

»Phillipa McNeala?« rekla je Joanna dok je otvarala pismo. Zatim; »Oh, Hugh«, rekla je dok

je čitala, »dolazi u Melbourne na Svjetsku izložbu! Kaže da želi posjetiti Merindu!«

»Pitat ću ga hoće li ostati neko vrijeme i izgraditi kuću. Napokon, temelji su njegovi.«

Joanna je mahnula Sari i uzviknula: »Dođi ovamo, imam dobre vijesti!«

Pompea

Nakon što je Sarah pročitala pismo, lice joj se razvedrilo. »Phillip se vraća. Znala sam da

hoće.« Čitala je dalje. »Napisao je da će doći u pratnji svoje supruge i sina.« Sarah je

pogledala Joannu. »Oženjen je«, rekla je. »Pitam se kakva mu je supruga. Nije ništa napisao

o njoj, čak ni njeno ime. Samo kaže da će s njim doći njegova supruga i sin.«

Sarah je spustila pogled na srebrnotirkiznu narukvicu, koju je često nosila, i prisjetila se

dana kada joj ju je darovao. Onda je imala petnaest, i bila je beznadno zaljubljena. Cesto je

razmišljala o Phillipu tijekom godina, pitala se gdje je, i što je radio. Sada je pomislila: bit će

ga lijepo opet vidjeti.

»Bolje da uđemo unutra«, rekla je Joanna. »Moramo mnogo stvari učiniti prije našeg

sutrašnjeg puta.« Dok su hodali natrag prema kući, Joanna je rekla Hughu: »Kad bi samo

mogao s nama u Melbourne.«

»I ja bih to želio. Ali nekolicina bušotina napunila se muljem, a bunar na osam kilometara je

potpuno presušio. Moramo goniti ovce na još veću udaljenost kako bi ih napojili. Ali ne

brini«, rekao je Hugh kad ju je uhvatio za ruku, »bit ču dobro ovdje. Ti se samo pobrini da

se ti i djeca dobro zabavite na izložbi«.

Dok je Beth skakutala pred njima pjevajući: »Idemo u Melbourne! Idemo u Melbourne!«,

Joanna je nad njenom srećom vidjela sjenu svojih noćnih mora, i onoga što su one možda

nagoviještale.

Odsjeli su u apartmanu u hotelu King George u Ulici Elizabeth, Joanna i Sarah su dijelile

jednu spavaću sobu, a u drugoj su spavali Adam i Beth. Prvo jutro na izložbi otišli su ravno

u Dvoranu umjetnosti i arhitekture, gdje su im, nakon borbe u gužvi i probijanja do

američkog štanda, rekli da je gosp. McNeal otišao u Sydney, te da su ga očekivali tek krajem

tjedna.

To je bio tjedan avantura i čudesnih stvari. Kao da Melbourne nije bio dovoljan bučni grad

sa svojim gustim prometom i pločnicima vrveći ljudima i visokim zgradama izložbeno

zemljište i zgrade nisu bile ništa manje čudesne. Stranci s neobičnim naglascima i

živopisnom odjećom nagurali su se u izložbene dvorane; u ponudi je bila hrana svih

naroda; neprestano tutnjanje glazbe iz cijeloga svijeta; i puls uzbuđene populacije

ošamućene novim znanstvenim dobom. Na sajmu, bilo je stvari u koje ste mogli samo

netremice gledati, izložba koje su prikazivale izume i strojeve i misterije svemira; također je

bilo zabavnih priredbi u koje ste mogli samo zuriti široko otvorenih očiju, poput skupine

mladića koji su sjedili za pisaćim strojevima, škljocajući i ispisujući listove papira tiskanim

slovima odmah pred njihovim očima; čovjek u jakni s kariranim crnobijelim uzorkom

Pompea

bacao je nečistoće na savršeno čist sag i zatim ga očistio poput magije s nečim što se zvalo

čistač tepiha. Vidjeli su kutiju za rashlađivanje iz Amerike koja se nazivala hladnjakom, i

koja je na neki način održavala hranu hladnom. Također su vidjeli i napravu koja se

nazivala usisivačem, pokazivala ju je žena u odori služavke uz pomoč malog dječaka koji je

svojim stopalima upravljao njegovim mijehom. Zatim je tu bila i »električna svijeća«, koja je

gorjela bez plamena, čista, bijela i svijetla, te joj za rad nije trebalo ulje ili kerozin već nešto

što se zvalo električni generator.

Joanna i Sarah nisu bez teškoća uspijevale držati korak s djecom. Adam i Beth su išli od

izloška do izloška, povikivali i pokazivali. Na jednom štandu pokazivali su »telefon«, a na

sljedećem neki Amerikanac je pokazivao što je sve moglo čudo koje je nazivao »gramofon«.

Otišao bi do čovjeka u publici i tražio od njega da priča u kutiju dok bi on vrtio ručkom, a

nekoliko trenutaka kasnije iz nje bi izašao čovjekov glas!

Na izložbi je bilo i smiješnih stvari, također, poput žene koja je sjedila u stolici za ljuljanje i

plela, dok su se ljuljačke nekako koristile za proizvodnju maslaca u stapu. I sat za buđenje

koji je prskao spavača hladnom vodom i zatim tresao podnožje kreveta. I stroj s kotačima i

sjedalom i motorom iz kojeg je sukljao dim, a na kojem je sjedio čovjek i vozio se uokolo,

kao na vlaku bez tračnica, i za kojeg je vozač rekao da će postati prijevozno sredstvo

budućnosti.

Na izložbi su bili i čudesni izlošci: Adam je stajao i dugo zurio u kostur dinosaura koji je

bio dio izložbe na štandu francuskih znanstvenika. Također su vidjeli i repliku ljudskog

pretka, pronađenog u Francuskoj u mjestu koje se zvalo CroMagnon, a na natpisu ispod

njega je pisalo: »Smatra se da je star 35 000 godina.«

Prošli su ispod ogromnih nadsvođenih vrata i Joanna je krajičkom oka uhvatila njihov

odraz u visokom zrcalu pozlaćenog okvira. Moja obitelj! pomislila je s ponosom. Adam

prvi put u dugim hlačama, njegova zlaćana kosa uredno začešljana; Beth u haljini spuštenog

struka s velikom mašnom na leđima, uvojci su plesali po njenim ramenima. Tamnoputa

Sarah, tako bezbrižna i prekrasna, muškarci su se okretali za njom dok je hodala u dugoj

haljini s uskim strukom i šeširom ukrašenim perjem postavljenim na kruni od njenih crveno

smeđih pletenica. I sama Joanna, i dalje vitka u 28oj godini, stražnji dio njene plave haljine

od baršuna dodirivao je mramorni pod. Kada bi samo Hugh bio ovdje, pomislila je, onda bi

slika bila savršena.

Njihov posljednji dan došao je prerano; sutra su se vraćali natrag u Zapadni okrug. Joanna

se tako radovala odlasku kući. Posjet gradu je bio uzbudljiv, ali je bila jako nestrpljiva da se

Pompea

vrati na Merindu i Hughu.

Noćna mora, sa svojom fantomskom Duginom zmijom i divljim psima, slijedila ju je u

Melbourne. Joanna se budila nekoliko puta, iznenada, osjećala bi kako joj srce udara,

pogledala bi po hotelskoj sobi i pitala se gdje je. Izvana bi do nje dopirali nepoznati zvukovi

s ulice i osjećala bi se kao odsječenom od Hugha, Merinde i poznatog okruženja. Iako je

svaki put san bio drugačiji, njegovi osnovni elementi su uvijek bili prisutni psi. Dugina

zmija, opal zajedno sa stvarnim užasom koji je ne bi napustio odmah nakon buđenja. Dok

bi ležala u krevetu i osluškivala svoj galopirajući puls, umišljala je kako osjeća prisutnost

Dugine zmije koja je vrebala u blizini, u tami.

Ne može biti stvarna, rekla bi sama sebi. To je sve bilo samo u njenoj mašti, posljedica

čitanja majčinog dnevnika. Ali Joanna je znala da, kako je i Sarah sugerirala, da to uopće

nije bilo važno, jer je rezultat uvijek bio isti: rastući strah za vlastitu sigurnost i sigurnost

njene kćeri. Joanna je znala da će morati pronaći izvor otrovne pjesme i zauvijek je

zaustaviti ili nekako uvjeriti svoj nesvjesni um da otrovna pjesma više ne postoji.

Zbog činjenice da se opal javljao u njenim snovima, pitala se hoće li je on možda odvesti

tom izvoru. Je li dragi kamen zapravo došao iz Australije ili su njeni roditelji došli u posjed

opala u Indiji ? Nažalost, raspitivanja po izložbi, među geolozima, stručnjacima za drago

kamenje i predstavnicima različitih zemalja, nije dalo nikakav trag prema doznavanju

porijekla opala.

Sada, ostala je samo jedna stvar koju su morali učiniti prije odlaska kući: pronaći Phillipa

McNeala.

»Oh, pogledaj«, uzviknula je Beth, i njen glas vinuo se prema tisućama drugih glasova koji

se odjekivali ispod nadsvođenog stropa rotonde. Uzela je bratovu ruku i povukla ga prema

velikom izlošku.

Westbrookova družina okupila se i divila dojmljivom prizoru koji je oblikovao izložak pod

naslovom »Melburnški Times s ponosom predstavlja: Melbourne kroz vrijeme.« Sagrađene su

četiri diorame u prirodnoj veličini i zauzimale su gotovo cijelu dužinu jedne dvorane.

Posjetitelji su bili pozivani da uđu na stazu označenu baršunastim konopom, te da polako

šeću i dive se povijesnim fazama kroz koje je Melbourne prolazio, »Osamljeni u šumi,

1800.« na kojem su bili prikazani gotovo goli Aboridžini koji su bacali bumerange i bojom

ukrašavali svoja tijela; »Primitivno selo, 1830.« na kojem je nekolicina bijelaca živjela u

daščarama; »Skromni grad, 1845.« sa stvarnom rekonstrukcijom trgovine mješovitom

robom i živim konjem privezanim ispred; i naposljetku »Živahni grad, 1870.« koji je

Pompea

predstavljen s naslikanom pozadinom na kojoj su prikazani počeci silueta zgrada

postavljenih uz jarbole i brodske dimnjake prepune luke.

U vodiču se nalazilo objašnjenje da je ovu »skupu izložbu« osmislio i dizajnirao Frank

Downs, izdavač Timesa. Knjiga, međutim, nije spomenula da je ideja zapravo potekla od

nepoznate umjetnice koja se zvala Ivy Dearborn.

Nakon što su uživali u čaju, limunadi i princes uštipcima, prošetali su se Dvoranom

zdravlja, gdje su djeca bila zadivljena otkrićem komercijalnih lijekova kojima su se liječile

sve poznate bolesti čovječanstva. Izložbe su prikazivale kako liječnici peru ruke bijelim

sapunom, te djecu u bolničkim krevetima kako veselo grickaju krekere Dr. Graham. Bila su

predstavljanja električnih remenja i pojasa za kilu. Prodavači su stajali na kutijama i vikali

preko glava posjetitelja, izazivajući svakoga da istupi i opovrgne učinkovitost lijeka

Kickapoo Indijanaca ili lijeka za rak dr. Footea. Amerikanac prezimena Kellog izumio je

novu vrstu pahuljastih žitarica za doručak koje će »sigurno smanjiti seksualni nagon«. U

prodaji su bile knjige sa zapanjujućim naslovima poput Turski način vođenja ljubavi i Značenje

snova. Odraslima su i dijeljeni besplatni uzorci pakiranja lijeka »Gono, muškarčev prijatelj«

za muškarce, i tube »Hrane za kosu dr. Coopera« za dame dok su djeca dobila živopisne

razglednice koje su reklamirale »Smirivač za djecu gđe Winslow« i »Ružičaste pilule za

blijede osobe dr. Smileya.«

Tamo se nalazila i skupina francuskih liječnika koji su držali govore o novoj »teoriji bacila«,

koju je njihov zemljak Louis Pasteur nedavno formulirao. Joanna je slušala objašnjenja o

bakterijama i bacilima, mikrobima i stanicama, te kako je otkriveno da oni uzrokuju bolesti.

Primjer koji su naveli bio je bacil koji izaziva tifus, o kojem su imali velike dijagrame, i

Joanna je pomislila na Davida Ramseyja, te kako je on dao svoj život za medicinu, umrijevši

prerano, a njegove ideje su kasnije ostvarili ljudi koji su postali poznati u medicini.

U sljedećoj dvorani naišli su na niz malih štandova koji su se sastojali od ničega više osim

stolova i stolica razdijeljenih konopima. Plakati su identificirali izlagače kao društveno

angažirana udruženja, poput Ženske lige za suzdržavanje od alkohola i Umobolnice sv.

Josipa. Joanni je posebno jedno bilo zanimljivo: Britanskoindijansko misionarsko društvo.

Nalazilo se između Ženskog društva za pomoć siročadi, dobrotvorne udruge kojoj je

Joanna katkad darovala novac, i Vojske spasa, o kojoj nikada ranije nije čula. Joanna je

svoju družinu dovela do znaka na kojem je pisalo »Fond za pomoć gladnima u Indiji« i dok

je ona razgovarala s muškarcem i ženom koji su stajali na štandu, misionarima koji su

»posvetili 20 godina služenja Bogu u Punjabu«, djeci je postalo dosadno. Adam se želio

Pompea

vratiti na izložbu Kraljevskog istraživačkog društva, gdje su imali izložene stvarne lovce na

glave iz Nove Gvineje.

Joanna je rekla misionarima, nakon što je čula njihov izvještaj o gladi u Indiji: »Nisam

uopće znala. Naravno, učinit ću sve što mogu da pomognem«, dok su Beth i Adam odlučili

odlutati dolje do kraja dvorane, te izbliže pogledati izložbu koja je postavljena u obliku

male farme.

Sagrađeno je imanje, sa stvarnom ogradom, a po podu je svuda bila razasuta prašina. Tamo

su se nalazili i stogovi sijena, konj i plug, te su uokolo slobodno trčali psi. Nekoliko dječaka

je radilo na striže nju ovaca i mužnji krava, a također su prikazali kako se sječe drvo, te

mlati i plijevi pšenica. Tamo je bio postavljen i dugačak stol za kojim su sjedili dječaci i pod

mikroskopima pregledavali uzorke tla, zrnja i trave. Druga skupina dječaka proučavala je

veliku kartu anatomije ovna. Također, tu su se nalazili i muškarci u crnim kaputima koji su

objašnjavali promatračima da su upravo »svjedočili posljednjim i najnovijim modernim

metodama progresivnog obrazovanja poznatog u svijetu«. Beth i Adam su pročitali natpis

iznad izložbe Poljoprivredna škola u Tongarri. Ispod je bio i manji natpis »uzmite«. Ispod

njega bila je gomila pamfleta.

Adam je podignuo jednog. Bio je prepun ilustracija dječaka koji su radili na striženju ovaca,

jahali konje i sjedili na modernim plugovima. Bila je slika dječaka koji su pjevali u kapelici, i

druga koja ih je prikazivala u igri kriketa na travnjaku. Na kraju, nalazile su se stranice s

malim, okruglim ilustracijama na kojima su bile prikazane fotografije učionica.

Beth i Adam su se šetali uz ogradu, fascinirani s ovom slikom pejzaža koji se nalazio unutar

zgrade. »Ovo izgleda kao prekrasna škola, Lizzie«, rekao je Adam. »Možda bih trebao ići

tamo, umjesto u srednju školu u Cameron Townu.«

»I ja ću ići tamo!« rekla je Beth.

»Ti ne možeš ići tamo, ludice.«

»Zašto ne?«

»Jer je to samo za dječake. Vidiš?« Adam joj je pokazao da su u demonstraciji sudjelovali

samo dječaci, te da na pamfletu nije bilo slika djevojčica ili žena. »Kada budeš dovoljno

stara, ići ćeš na akademiju za djevojčice«, rekao je Adam.

Beth se namrštila. Nije joj se to učinilo poštenim.

»Djeco«, rekla je Joanna dok su im prilazile ona i Sarah. »Svugdje smo vas tražile.«

Pompea

Otišli su se dalje prema Dvorani umjetnosti i arhitekture, i kako su se približavali američkoj

izložbi, Saru je iznenadilo kada je osjetila da joj srce počinje lupati. Zatim, odjednom,

ugledala ga je. Iako je Phillip McNeal bio odjeven u konzervativnu odjeću, zeleni kaput i

sive hlače, izgledao je točno onako kako ga se i sjećala, visok i vitak, te dostojanstveno

zgodan.

»Tamo je gosp. McNeal!« rekla je Joanna.

»Gdo Westbrook«, rekao je, prišavši i uzevši njenu ruku. »Kako divno. Nadao sam se da

ćemo se možda sresti.«

»Da, primili smo vaše pismo prošlog tjedna. Jako vas je lijepo vidjeti, gosp. McNeal!«

»Ja se zovem Beth!« rekla je 6-godišnjakinja.

Phillip se nasmijao i pretresao njenu sićušnu ruku. »Kako si, Beth?«

»Rođena je onog dana kada smo se pozdravili«, rekla je Sarah.

Okrenuo se i pogledao u nju. »Saro?« rekao je, a na licu mu je bio izraz iznenađenja.

»Drago mi vas je opet vidjeti«, rekla je.

Nakon trenutka, Sarah je stavila svoje ruke na Adamova ramena i rekla: »Ovo je Adam.

Sjećate se njega.«

»Sjećam se. Vidi kako si narastao, Adame«, rekao je Phillip dok su se rukovali.

»Kako vam je ispala nova kuća, gđo Westbrook?« upitao je okrenuvši se prema Joanni.

»Bojim se da nije, ali to je duga priča. Još je gradimo. Napisali ste nam u pismu da ćete moći

doći na Merindu u posjet. Hugh će biti oduševljen da vas opet vidi.«

»Zapravo, imam čvrste namjere doći na Merindu. Pišem knjigu, gđo Westbrook, o

australskoj arhitekturi. Ona svakako sadrži jedinstvene kvalitete koje se drugdje ne mogu

pronaći, te sam mislio iskoristiti prednost svog dolaska ovdje i doznati više o njoj.

Proučavao sam gradsku arhitekturu i Melbournea i Sydneya, a sada bih želio pogledati neke

stvari i na selu.«

»Niste mogli bolje odabrati od Zapadnog okruga, gosp. McNeal. I dobrodošli ste ostati na

Merindi ako želite. Možemo vas čak povesti u razgledavanje po krajoliku. Kada vas

možemo očekivati?«

Kratko je pogledao Saru ponovno mu je na licu bio izraz iznenađenja i zanimanja. »Moram

ostati ovdje dok ne završi izložba, ali nakon toga moja supruga i ja nemamo plan da se

Pompea

odmah vratimo u Ameriku.«

»Samo nam javite, gosp. McNeal«, rekla je Joanna. »Do tada, doviđenja.«

Napustili su dvoranu drugim putem nadsvođenim lisnatim palmama. Zbog stabala, nitko

od njih nije primijetio štandove s druge strane s natpisima: »Dječji dom sv. Marija«, »Fond

za pomoć Židovima« i »Aboridžinska misija Karra Karra.«

Kada su napustili izložbu, sunce se već spustilo prema zapadu i sada je nebo postalo

mračno. Joanna je zastala i pogledala lijevo i desno po prometnoj ulici. Koliko se samo

Melbourne promijenio ovih godina od njenog dolaska! I koliko brzo se samo mijenjao čak i

sada, gotovo vjerujući da kada bi zatvorila oči i otvorila ih, pred sobom bi ugledala

novu zgradu ili srušenu staru kuću, ili pedeset kočija više kako klopoću niz ulicu. Nije bio ni

blizu poput Cameron Towna, gdje su zgrade i dalje imale jedan ili najviše dva kata, a konji

su klapali u laganom kasu po mirnim ulicama, i gdje su se kauboji, radnici s farma i goniči

nalazili u rustikalnim pubovima na pivu i ćaskanju.

Joanna je osjetila kako ju je puls Melbournea zadivio. Toliko je puno života bilo ovdje,

toliko se stvari događalo, i tako puno ljepote u novim gradskim vrtovima i sjajnim zelenim

konjskim tramvajima te statuama postavljenima u počast bilo kome tko je učinio nešto

važno. Bilo je gotovo nevjerojatno da je ovo mjesto jednom bilo ono »primitivno selo« od

prije samo pedeset godina!

»Hajdemo vidjeti možemo li pozvati taksi«, rekla je Joanna.

Stala je i zurila dolje niz ulicu, kad je ugledala Pauline MacGregor kako izlazi iz trgovine.

Joanna je zurila na trenutak u ženu koju je jedva poznavala. Iako Hugh nikada nije mogao

to dokazati, i dalje je krivio Colina MacGregora za srušenu ogradu i posljedični gubitak tako

puno ovaca u rijeci, te kao rezultat toga Westbrookovi i MacGregorovi, iako susjedi, nisu

bili prijatelji. Kada su se na Kilmarnocku održavala primanja na kojima je prisustvovalo

društvo Zapadnog okruga, Hugh i Joanna nisu bili tamo. A kada bi Merinda postala mjesto

odvijanja nekog društvenog događaja na koji je dolazila gospoda, MacGregorovi su se

isticali svojim neprisustvovanjem. Kada bi se održavali sastanci Društva supruga stočara u

Cameron Townu, na kojima su raspravljale o filantropskim projektima i dijelili svoje

posebne milodare, Pauline i Joanna pristojno nisu izmjenjivale ni riječi ni poglede.

Joanna je nastavila promatrati Pauline dok je stajala na pločniku s oklijevanjem nakon

izlaska iz trgovine, kao da se nije mogla odlučiti kojim putem krenuti. U trideset i trećoj,

Pauline MacGregor i dalje je bila vitka i privlačna, te su je mnogi muškarci pogledavali u

Pompea

njenoj uskoj haljini od plave svile.

Kada se Joanna počela pitati zašto je Pauline, koja je uvijek tako pazila da učini ispravnu

stvar i da ostavi dojam ugledne žene, bila sasvim sama na javnoj ulici, došla je elegantna

kočija s dva konja i stala blizu nje. Joanna je vidjela da se Pauline nasmiješila i pošla

naprijed, a zatim je iz kočije istupio muškarac s ispruženim rukama.

Joanna je na čas vidjela njegov profil.

To je bio Hugh!

I zatim...

Namrštila se. Gospodin, uzevši Pauline za ruku, okrenuo je leđa i više mu nije mogla vidjeti

lice.

Je Ii to bio Hugh?

»Vidi, mama«, rekao je Adam. »Eno taksija.«

Ali Joanna nije ništa rekla.

»Majko?«

Joanna je pogledala niz ulicu na vrijeme da vidi stražnji dio Paulinine haljine kako nestaje

unutar kočije.

Sigurno je bio Hugh, Joanna bi se mogla zakleti.

»Saro, jesi li vidjela...«

Joanna je odmahnula glavom. Naravno da nije bio Hugh! Kao prvo, taj muškarac nije bio

visok poput Hugha, i drugo, što bi Hugh uopće radio u Melbourneu?

»Nije važno«, rekla je, promatrajući kočiju kako odlazi ulicom. »Mora da sam umorna.« To

je to. Bila je umorna. Ovo je bio stresan tjedan i ispunjen noćnim morama. Počela je

umišljati stvari.

»Dobro onda«, rekla je. »Uđimo svi u taksi.«

Kada su se zatvorila vrata i vozač se ponovno uspeo na svoje sjedalo, svi su odahnuli s

olakšanjem. Bio je dobar osjećaj sjesti i krenuti kući.

Adam nije mogao prestati govoriti o svim čudesnim stvarima koje je vidio: istraživače i

letače balonom i pustolove, ljude koji su otkrivali rijeke i planinama nadijevali imena, koji

su išli na uzbudljiva putovanja i posjetili sva egzotična mjesta svijeta. Ali posebno, govorio

Pompea

je o izlošku dinosaura s ostacima kromanjonca. »To ću jednog dana raditi!« rekao je. »Otkrit

ću kosti drevnog naroda ili izumrle životinje. Možda ću pronaći novu biljku koju nitko prije

nije vidio.«

»Nadjeni joj ime po meni, Adame«, rekla je Beth.

»Nazvat ću cvijet po tebi, kako ti to zvuči? Otići ću u Novu Gvineju i naići ću na orhideju

kojoj još nitko nije dao ime. I ja ću je nazvati Elizabethus officinale. Bi li ti se to svidjelo?«

»Adame«, rekla je Joanna. »Što ti je to?«

On je držao pregršt pamfleta i letaka koje je sakupio na izložbi. »Bili su besplatni«, rekao je.

»Mogao sam ih uzeti. Pogledaj«, rekao je i pružio ih njoj.

Joanna je pogledom preletjela po brošurama koje je Adam sakupio, te je primijetila da su

bile prava mješavina, od oglasa za »Wilsonov električni remen« i »Duhan za žvakanje

Blackboy«; pozivnica da dođe u »Ured dr. Snowa u Ulici Swanson na besplatan tretman

njegovom originalnom hipnozom i opčinjavanjem«; do kupona u vrijednosti popusta od

šest penija na bilo koji šešir u »McMahonovu modnom salonu za gospodu« u Ulici Collins.

»Mogao sam ih uzeti, zar ne?« rekao je.

»Naravno, dragi. Ali ja vjerujem da su se oni nadali da će njihove oglase uzeti netko tko

namjerava potrošiti novac u njihovim trgovinama.« Kad je Joanna pružila ruku da mu vrati

papire, pogled joj je pao na letak koji je stršao na dnu hrpe. Na njegovu vrhu bila je

napisana riječ »Karra.«

Pompea

19.POGLAVLJE

Kada je beba počela plakati, Mercy Cameron je rekla ispruživši ruke: »Bolje da je ja

uzmem. Ona želi svoju majku.«

Pauline je rekla: »Da, naravno«, i nevoljko vratila bebu natrag.

»Jane možda ima tek dva mjeseca, ali ona zna tko joj je majka. Zar ne, okruglice moja?«

Pauline je promatrala dok se dijete smirivalo u Mercynom naručju, a zatim se okrenula. Na

strelištu ju je čekao red djece koja su htjela probati pucati, ali Pauline je napustila svoje

mjesto kako bi pripazila na novorođenu bebu Mercy Cameron. Sada se vratila onome što je

ranije činila pomagala djeci da pucaju u mete i osvoje nagradu. Dok je hodala prema djed,

Pauline je ponovno kratko pogledala na natpis na šatoru preko puta, i, kao i uvijek,

obuhvatila bi je jeza: pogledajte ovu predstavu dok ste živi jer ćete biti mrtvi jako dugo

vremena. To ju je podsjetilo da joj je rođendan za nekoliko dana. Napunit će 33 godine.

Sajamsko zemljište u Cameron Townu bilo je jako posjećeno ovog travanjskog jutra jer su

se svi iz Zapadnog okruga, kako se činilo, pojavili kako bi pogledali čudnovate stvari poput

čovjeka koji je gutao mačeve ili Aboridžina koji se boksao s klokanom. Na sajmu su se

održavala i natjecanja u cijepanju drva i utrke konja; muškarci su hodali na štulama, a

klaunovi su jahali na magarcima; gatalica koja se zvala Magda i mađioničar imena Presto.

Pauline i Louisa Hamilton radile su na štandovima na kojima su djeca pucala s minijaturnim

lukovima i strijelama na mete obješene na stogovima sijena. To je bio popularan štand,

stajao je jedan peni za tri pokušaja, a sva zarada išla je u korist novootvorenog sirotišta u

Cameron Townu. Ali Pauline se nije mogla usredotočiti na svoj posao; bila je previše

zaokupljena s dvije stvari: bebama i čovjekom kojeg je upoznala u Melbourneu prošlog

mjeseca - Johnom Priorom, poslovnim čovjekom iz Sydneya. Čovjekom koji je strašno

nalikovao Hughu Westbrooku.

»Jane ima užasne probleme s kolikama«, rekla je Mercy, promatravši Pauline dok je ona

pomagala malom dječaku s lukom i strijelom. »Maude Reed mi je rekla da joj u mlijeko

stavim malo paprene metvice, ali nije joj pomoglo.«

Pauline je čitala knjigu o brizi o dojenčad, napisala ju je istaknuta dadilja iz Melbournea.

Također je čitala članke u ženskim časopisima koji su također pisali o njezi beba, te je uvijek

slušala majke kada bi izmjenjivale savjete. Htjela je reći Mercy da je paprena metvica prejaka

za dojenčad, a da je blaža, obična metvica bolji izbor. Ali Pauline je znala to ne smije reći

Pompea

Mercy. Jako davno je naučila da, kada su djeca bila u pitanju, nitko neće prihvatiti savjet od

nekoga tko ih nije ni imao.

To nije bilo pošteno, pomislila je Pauline dok je pod rukama osjećala mala, uska ramena

malog dječaka kojem je pomagala. Imala je puno toga za ponuditi kada je u pitanju briga za

djecu. Nije mogla pomoći tome što još nije imala vlastitu djecu. Imati dijete, znala je, nije

automatski značilo da ste stručnjak o toj temi. Ali to je bila posebna medalja za hrabrost,

roditi dijete, te žene koje nisu imale djece smatrane su propalim, drugorazrednim

slučajevima. I svakako, nisu mogle pridonijeti ništa važno.

Pauline je ponekad osjećala tako jaku žudnju za djetetom da bi se budila usred noći i

primijetila bi da je plakala u snu. U prvim godinama braka s Colinom, nestrpljivo je čekala

dijete koje nikada nije došlo. Posjetila je stručnjake u Melbourneu, ali oni joj nisu mogli

pomoći; razgovarala je s lokalnim primaljama, koje su je savjetovale da pije razne čajeve i da

spava s raznim ljekovitim biljkama pod jastukom. Ali ništa nije pomagalo.

»To je Božja providnost, moja draga«, rekao joj je pastor Moorehead, kada mu je povjerila

svoje tjeskobne misli. »Ne možete ništa učiniti u vezi toga. Iz Njegovih razloga, Bog ne želi

da imate djecu.«

Ali to nije bilo pošteno, željela je reći Pauline. Louisa Hamilton je imala šestero djece. Zar

Bog nije mogao ravnomjernije rasporediti Svoju darežljivost?

Naposljetku, Maude Reed je sugerirala drugi razlog za neplodnost, te je Pauline započela

misliti da je možda bila u pravu. »Da bi se dijete začelo, mora biti prisutna ljubav«, rekla je

Maude bez uvijanja. »Osjećam hladnoću između tebe i Colina. Pod takvim uvjetima ne

može se začeti dijete.«

Je to doista to? pitala se Pauline. Je li nedostatak nježnosti između nas korijen ovog

problema? Je li joj to, zapravo, pastor Moorehead pokušavao reći? Da Bog nije dopuštao

djecu u živote bez ljubavi? Ako je to bio slučaj, onda se činilo da postoji samo jedno

rješenje da nekako natjera Colina da je voli.

Nakon sedam godina braka, Colin je Paulini i dalje bio više stranac nego suprug. Njihovi

životi bili su poput dva kruga, koja su su vrtjela neovisno jedan od drugog, te bi se sastali

jedino kada bi se krugovi dodirnuli, na balu ili lovu koji se održavao na Kilmarnocku. U

takvim prilikama, Pauline i Colin bi izigravali savršene supružnike, brižni jedno za drugo,

smijali bi se na međusobne šale i davali komplimente Colin svojom arogancijom, Pauline

svojom ljepotom. Seosko plemstvo Victorije iskazivalo bi poštovanje pseudokraljevskoj

Pompea

eliti na Kilmarnocku, a zatim bi otišli, zavideći i diveći im se, želuca punog skupocjenog

šampanjca.

Zatim bi se dva kruga ponovno odvojila i Colin bi se vratio oborima s ovcama, muškom

klubu i političkim sastancima, a Pauline svom dobrotvornom radu, teniskom klubu,

streljaštvu. Oslovljavali su jedno drugo kao gosp. MacGregor i gđa MacGregor. Navečer su

zajedno blagovali, tijekom noći spavali odvojeno, a jednom tjedno Colin je dolazio u njen

krevet i podčinjavao je. Seks je bio izvještačen, samo obred.

Iz takve veze, odlučila je Pauline, nikada se neće roditi dijete.

Ali bilo je jednom vrijeme...

Dok je pomagala malom dječaku da napne luk i usmjeri strijelu prema meti, Pauline je

razmišljala o onim prvim danima s Colinom. Posebno o prvoj bračnoj noći na brodu kojim

su plovili u Škotsku. Kad ju je uzeo u svoje naručje, njegovo tijelo čvrsto i napeto. Pokušala

je govoriti, ali on joj je stavio ruku preko usta. »Nemoj govoriti«, rekao joj je.

Pauline je bila omamljena snagom Colinovog vođenja ljubavi, njene grubosti. Bio je

pohlepan, kao da će je proždrijeti. Pokušala mu je biti partnerom, ali on ju je nadvladao,

podčinio ju je s takvom žestinom da ju je to isprva zaprepastilo, ali uskoro ju je oborilo s

nogu, jer ju je posjedovao u potpunosti. Pauline nikada nije znala što znači biti podčinjena,

nikada nije bila u nečijoj moći. Prvi put u životu, ona nije imala kontrolu.

I to joj se sviđalo.

Prvih godina braka su vodili ljubav na ovaj način i Pauline je mislila da će se iz takve strasti

sigurno roditi dijete. Ali godine su prošle, dijete nije došlo, a njihove strasti su se svele na

mehaničko vođenje ljubavi.

Sada je bila očajna. Bila je u posljednjem desetljeću, u godinama kada se još rađaju djeca.

Užasavala se i pomisliti na budućnost koja ju je možda čekala, usamljene, isprazne godine u

kojima će biti svedena samo na »tetu« tuđoj djeci.

Naravno, tu je bio Judd, koji je napunio gotovo 16 godina i bio je jako samovoljan mladić.

Odolijevao je Paulininim nastojanjima da mu bude majkom; a kada je ona o tome iskreno

razmišljala, morala je priznati da se i nije previše trudila. On je bio dijete druge žene. Biti

njegova pomajka nije bilo isto kao imati dijete nastalo od vlastitog tijela.

Znala je što su svi mislili, koliko su bili iznenađeni da i nakon nekoliko godina braka ona

nije rodila dijete. Paulinine prijateljice smatrale su je osobom koja je pobjeđivala na svim

Pompea

natjecanjima, koja je bila uspješna u svemu što je radila. A ipak, činilo se da nije u

mogućnosti uspjeti u onome u čemu su obične žene uglavnom mogle, zapravo za što su

žene stvorene.

Pauline nije mogla podnijeti njihovo sažaljenje. Željela je da može učiniti upravo ovo što je

Mercy Cameron učinila uzeti bebu iz tuđeg naručja i reći: »On me želi, on želi svoju

majku.«

»Ovako se drži luk«, rekla je Pauline malom dječaku. Rukama ga je obujmila, jednom

rukom mu je pomogla umiriti luk, a drugom mu je pomogla zategnuti strijelu. »Da pogodiš

metu, moraš ciljati ispod nje. Usmjeri vrh strijele u zemlju ispred mete, povuci strijelu tako

da njena pera dotaknu tvoje uho da, tako... sada je pusti.«

Strijela je divljački poletjela, pogodila u razapeto platno štanda i slomila se.

»To je bolje«, rekla je Pauline nježno. »I dalje pokušavaj ti još jedna.«

Za jedan peni je trebao dobiti tri pokušaja, ali Pauline mu je dopustila pet pokušaja, ali ipak

nije uspio pogoditi stog sijena. Kada je njegov red završio, a niz obraze su mu tekle suze,

Pauline mu je ipak dala nagradu za trud.

»Doista, Pauline«, rekla je Louisa nakon što je dječak otrčao pokazati roditeljima svoju

nagradu, »ne možeš svakom djetetu dati nagradu. Kako će išta naučiti ako budu nagrađeni

za neuspjeh?«

»Nema štete u tome, Louisa.«

» Čudi me kad to čujem od tebe, Pauline, s obzirom na to koliko se ti sama voliš natjecati

za trofeje.«

Pauline je promatrala svoju prijateljicu, koja je bila toliko zdepasta da se jedva okretala u

malom štandu. Kako je Louisa uspjela iznijeti šestero djece ? pitala se Pauline. Jesu li ona i

njen suprug biti tako puni ljubavi jedno prema drugom? Ili je Maude Reed pogriješila kada

je rekla da je ljubav neophodna kako bi se začelo dijete? Iz ovog razloga Pauline nije mogla

Johna Priora, poslovnog čovjeka iz Sydneya, izbaciti iz glave.

Šetala je po Wallachsu, najvećoj trgovini u Melbourneu, koja je bila poznata po tome da su

u prodaji imali sve, od mašna do plinskih štednjaka, kada je ugledala, na odjelu muške

mode, Hugha Westbrooka kako prodavaču daje novac za nešto što je kupio. Iznenađena

što ga vidi u Melbourneu i osjetivši staro uzbuđenje, staru žudnju, Pauline se nije mogla

samo okrenuti i otići kao što je trebala učiniti. Hugh je bio suparnik njenog supruga, ali

Pompea

njena ljubav prema njemu nije nikada sasvim nestala. I umjesto da napusti trgovinu, hrabro

se uputila prema njemu, stavila svoju ruku na njegovu i rekla glasom kojim se očito

izrugivala: »Kako li se samo one puste ovce snalaze bez tebe, dragi?«

On se okrenuo zapanjenog pogleda i rekao: »Oprostite, što ste rekli?« I Pauline, prekasno

shvativši svoju pogrešku, zurila je s užasom na licu. »Oh! Doista se ispričavam!« rekla je.

»Mislila sam da ste netko drugi!«

Ali stranac, koji je toliko nalikovao Hughu, zabavljen cijelom situacijom je rekao: »Njegov

dobitak, a moj gubitak, gospođo.« I prije nego se ona uspjela povući, on je dodirnuo obod

svog šešira i rekao: »John Prior, vama na usluzi.«

Nikada nije doznala što ju je zadržalo na tom mjestu. Kada je pristojnost nalagala da odmah

ode, i s dostojanstvom čak i one bijedne djevojke iz tvornica nisu posjedovale takvu

drskost da pristupe strancu na javnom mjestu! nešto ju je zadržalo tamo. Možda zbog

njegove sličnosti s Hughom, iako nisu imah isti glas i on nije bio visok poput Hugha; ili je

možda ostala zbog načina na koji joj se smiješio ili skupocjene odjeće u koju je bio odjeven

i samouvjerenog držanja. Sto god to bilo, Pauline je bila dovoljno nepomična da se

iznenada nađe u situaciji da se predstavlja čovjeku kojeg nije poznavala trenutak ranije, i, još

gore, da čuje samu sebe kako nastavlja razgovarati s njim.

»Doista sam mislila da ste moj stari prijatelj. Uvjeravam vas da nemam naviku obraćanja

muškarcu kojeg ranije nisam upoznala!«

»Pa, sada me znate«, rekao je, »i vjerujem, s obzirom na to da ste me prekinuli u ovoj važnoj

poslovnoj transakciji, da mi najmanje dugujete ljubazno reći svoje ime«.

Pauline je gledala u njegov zgodan osmijeh i na trenutak se zaboravila. Bio je tako nalik

Hughu... »Pauline MacGregor«, rekla je.

»Nego, doista vam izgledam poput farmera?«

Pauline je bila zapanjena kada je shvatila da se zacrvenjela. Rekla je: »Nalikujete na mog

prijatelja koji posjeduje farmu na zapadu.«

Pogledao ju je dugim, ispitivačkim pogledom, i zatim, ocijenivši da mu se sviđa što je vidio,

tiho rekao: »Vaš prijatelj je jako sretan. Vjerujem da ste mi rekli >dragi<.«

»On je moj stari prijatelj«, brzo je rekla. »Nešto poput brata.«

»Razumijem«, rekao je. »Možda ćete onda i mene smatrati starim prijateljem i počastiti me

svojim društvom uz šalicu čaja?«

Pompea

Pauline je zadržala dah. Stajao joj je preblizu, njegov osmijeh je bio previše intiman. »Bojim

se da ne mogu, gospodine Prior.«

»Zašto ne?«

»Mi se ne poznajemo. Osim toga, ja sam udana žena.«

»Pa svakako pozovite i svog supruga.«

Pauline je prodavaču uputila kratak pogled, kojem je ovaj razgovor bio sasvim zabavan, te

mu je dala do znanja da ode od njih. Zatim je rekla: »Moj suprug nije došao sa mnom u

Melbourne, gospodine Prior.«

»Zapanjen sam«, rekao je tiho. »Da ste vi moja supruga, ja vas nikada ne bih samu pustio u

Melbourne.« Zatim je dodao; »Ili bilo gdje što se toga tiče.«

»Previše ste izravni, gosp. Prior«, rekla je, i okrenula se da krene.

»Molim vas, gđo MacGregor. Nisam vas namjeravao uvrijediti, samo udijeliti kompliment. I

uvjeravam vas, moje namjere su u potpunosti časne. Došao sam u Melbourne na nekoliko

dana zbog posla

i ne znam niti jednu osobu u ovom prilično zbunjujućem gradu, te se osjećam doista

usamljenim i izgubljenim. Ako budem morao pojesti još jedan obrok samo u društvu Johna

Priora, poludjet ću.«

»Zar vam je toliko dosadno?« rekla je, ne mogavši odoljeti koketiranju.

»Kad sam sasvim sam, pretpostavljam da jest. Ali sa šarmantnom ženom poput vas, gđo

MacGregor, vjerujem da bih u potpunosti briljirao.«

Pauline nije željela prihvatiti, ali je svejedno čula sebe kako prihvaća. Zamisao o ispijanju

čaja s gosp. Priorom učinila joj se prilično uzbudljivom.

Dogovorila se naći s njim ispred trgovine za dva sata, tijekom kojeg vremena je Pauline bila

toliko šokirana svojim neobjašnjivim ponašanjem, i tako uzbuđena slatkom nepriličnošću

toga, da se nije uopće mogla usredotočiti na kupovinu. Kosa gosp. Priora nije bila iste

nijanse kao Hughova, niti je on posjedovao crvenkastu put opaljenu od sunca, ali

posjedovao je takvu sličnost koju nije mogla izbaciti iz glave. I kada je napustila trgovinu u

dogovoreno vrijeme i vidjela gosp. Priora kako joj prilazi u prekrasnoj kočiji koju su vukla

dva konja, mogla je vidjeti samu sebe dok mu je davala ruku.

Proveli su popodne u čajani, pili su čaj Darjeeling i jeli sendviče od krastavaca, te

Pompea

razgovarali o čudesima koja su bila prikazana na izložbi. Ali kako su im sati prolazili, dok su

se palile svjetiljke i oko njih se spustila atmosfera intimnosti, Pauline je počela padati pod

strančev čarobni utjecaj. Toliko se naviknula na suprugovo hladno ponašanje da je

zaboravila kakav je osjećaj biti u društvu ugodnog muškarca. A John Prior je bio ugodan

muškarac. Nagnuo se preko stola i gledao u Pauline kao da je jedina žena na ovom svijetu,

kao da mu je ona jedina misao u glavi. Opčinjavao ju je svojom pažnjom; šarmirao ju je

laskanjem i uslužnošću. Slušao je ono što je govorila i ponašao se kao da su mu njene riječi

doista važne. Smijao se kada bi rekla nešto smiješno. Rekao joj je da ima osjećaj kao da je

oduvijek poznaje. I Pauline je uvidjela, unatoč samoj sebi, da je bila začarana ovim

muškarcem koji je bio sve što Colin nije bio.

Kada su se napokon rastajali i John Prior rekao: »Molim vas, dopustite mi da vas večeras

odvedem u kazalište, te nakon toga na večeru,« Pauline je znala da bi trebala odbiti i odmah

završiti ovo što god je započinjalo. Ali njegova magija ju je dirnula i pristala je.

Samo jednu večer, Pauline je opet bila mlada. Bila je poželjna, kao što je nekada bila; smijala

se više nego godinama ranije; osjećala je kako je hladna sumornost Kilmarnocka napušta. I

osjećala je stvari koje godinama nije osjećala: užitak koketiranja, naelektriziranost

muškarčevog dodira, omamljenost koja je pratila tjelesne užitke. John Prior je bio diskretan

i ispravnog ponašanja cijelo vrijeme, dodirnuvši Pauline samo da joj pomogne pri skidanju

plašta, da joj pomogne sići s kočije, da pričvrsti cvijet na haljinu. Ali stajao je blizu nje,

njegove oči gledale su duboko u njene, i Pauline je mogla iščitati značenja u svakoj njegovoj

gesti i izrazu lica. Stvar koje su se oboje bojali i koja ih je oboje uzbuđivala ostala je tiha i

neizrečena između njih, ali, znala je, oboje su je osjećali.

Kada su se rastali dugotrajnim rukovanjem i razmijenili posjetnice, Pauline je sama sebi

rekla da ga neće više vidjeti.

Ali, nije ga mogla izbaciti iz glave.

Iz misli su je prenule riječi najmlađe kćeri Louise Hamilton, koja je rekla: »Mama, mogu li

dobiti šećernu vatu, molim te?«

»Ali, Persephone, draga«, rekla je Louisa hladeći se lepezom, »prodavač šećerne vate je na

drugoj strani sajmišta. Previše je vruće za tako dugu šetnju«.

»Ja ću je odvesti«, rekla je Pauline čeznuvši da pobjegne. »Kupit ćemo i limunadu, također.

Bi li ti se to svidjelo, Persephone?«

Hodale su među štandovima i gledale nakit i slične sitnice koje su se prodavale. Pogledale

Pompea

su odigravanje bacanja prstena i bacanja novčića. Stale su i čitale plakate, poput onog na

kojem je pisalo: »Pogledajte velikog Carminea kako puca iz puške dok mu je uperena u

grlo!« I najbolji plakat od svih, visok poput čovjeka i koji je bio zalijepljen na svaki zid i

ogradu u Zapadnom okrugu, a govorio je svima o VELIKOM AUSTRALSKOM

CIRKUSU: »Katalog smiješnih stvari! Vitezovi iz Palestine! Ogromni šator, može primiti

600 posjetitelja! Najbolja limena glazba koja putuje! Australski putujući glazbenici pokazat

će svoje čudesne melodije tijekom večeri, dajući areni neprekidan niz zanimljivih noviteta. I

imamo jedinu čudesnu glumačku družinu iz Japana! S ponosom vam predstavljamo prvi

nastup na trapezu u cijeloj Australiji, izvest će ga Monsieur Leotard bradom i glavom, pravi

izumitelj trapeza, koji će se ljuljati na prečkama bez postavljenog madraca ispod. Predstava

će se sigurno održati u Cameron Townu u petak, 10. travnja 1880.«

»Oh pogledaj, teto Pauline«, rekla je Persephone pokazujući prema pozornici na kojoj je

stajao čovjek u kariranoj jakni i povicima dozivao publiku. Iza njega nalazila se naslikana

pozadina na kojoj je bilo plavo nebo, oblaci i ravne, travnate nizine. Na pozornici je s njim

stajao još jedan čovjek, tako neobičnog izgleda da su se djeca zaustavljala i zurila otvorenih

usta.

Pauline je također zastala i gledala, ali njena pozornost nije bila usmjerena prema poglavici

Buffalu, »pravom crvenokožnom Indijancu iz Amerike«, koji je stajao odjeven u jelenju

kožu, a na glavi je imao ratni šešir načinjen od perja, već prema šatoru ispred kojeg je drugi

čovjek također privlačio pozornost posjetitelja. Njegova predstava je bila drugačije prirode:

za samo jedan peni mogli ste ući u šator i »doista vidjeti«, vikao je čovjek, »gđicu Sylviu

Starr, australsku Veneru, koja je pozirala Lindstromu za njegovu poznatu statuu. Pojavit će

u onakvom izdanju kakvom je pozirala Lindstromu. Vidjet ćete zašto je njena ljepota

izazvala takvu senzaciju«. Iza njega nalazio se ogroman poster gđice Starr, koji ju je

prikazivao na dva načina: na desnom dijelu, nosila je crvenu haljinu koja je imala neobično

tanak struk i veliki stražnji dio, a na lijevom, u prikazu statue Venere, s cvijećem

postavljenim na strateškim mjestima njenog nagog tijela. Između dvije slike bio je popis

»dojmljivih mjera« gđice Starr, od njenog nosa do njenih stopala, koji je na kraju završio s:

»Visina, 165 cm - težina, 68 kg.«

Paulininu pažnju nije privukla ljepota gđice Starr, već svjetina koja se okupila ispred šatora

da kupi kartu za njenu predstavu. Svi su bili muškarci, i Pauline je mogla vidjeti kako su

promatrali poster Sylvie Starr. Pauline se prisjetila vremena kada je većina muškaraca tako

gledala i nju. Ali njihov broj se sve više smanjuje, te ju je to opet podsjetilo na prolazak

vremena.

Pompea

Ponovno je razmišljala o Johnu Prioru. Ona je znala da je žudio za njom, da je želio voditi

ljubav s njom. Ali ona nije željela njega. Paulini su ljubavne afere bile dostupne; nije bila

bez udvarača. Više muškaraca joj je dalo do znanja da bi bili i više nego sretni kada bi s

njom bili intimni. I doživjela je trenutaka, tijekom bala kada bi popila malo više šampanjca i

kada bi je čvrste ruke vrtjele na plesnom podiju dok bi joj udvarač u uho istovremeno

šaputao slatke i uzbudljive riječi, kada bi se pitala kakav bi osjećaj bio predati se, otići u

neko prenoćište ili na dugu vožnju kočijom. Ali Pauline nije tražila seks to je dobivala od

Colina. Željela je ljubav i bebu.

Željela je Hugha Westbrooka, naravno. Čak i nakon toliko godina pokušavanja da zakopa

bolne uspomene, da zanijeka žudnju koju je osjećala prema njemu, sve je ponovno isplivalo

na površinu. To je uzrokovao njen susret s Priorom. Bilo je, jedno vrijeme, kao da je bila s

Hughom. Prior je ponovno oživio njenu ljubav prema Hughu, ponovno je u njoj probudio

pitanje kakav bi njen život bio da se udala za njega. Bi li sada imala djecu? pomislila je.

»Gđo MacGregor, tu ste! Posvuda sam vas tražila.«

To je bila gđa Purcell, glavna upraviteljica sirotišta. Nosila je dvije šalice čaja i izgledala je

premorena vrućinom. »Jako smo uspješni u prodaji naših umjetničkih djela. Moći ćemo

kupiti pet novih kreveta za sirotište. Kako vam ide sa streljaštvom? Kada biste nam barem

došli koji put u sirotište u posjet. Djeci je tako potrebna ljubav i pažnja.«

Ali Pauline nije htjela ni kročiti nogom u sirotište. Radila je na prikupljanju novaca za njih,

sama je pisala čekove, ali više od toga nije se htjela vezati.

Jednom, prije godinu dana, gđa Purcell je imala drskost natuknuti Paulini da bi možda

htjela usvojiti jedno od djece. Ali svi su znali što su ta djeca ustvari bila kopilad koje su

njihove nevjenčane majke koje ih nisu željele ostavljale na stepenicama sirotišta. I Pauline

nije željela dijete druge žene, željela je vlastito.

Kad se vratila na streličarski štand, dala je Louisi čašu hladne limunade koja ju je zahvalno

uzela i rekla: »Doista je vruće!«

Pauline je smatrala čudom da se njena prijateljica nije onesvijestila zbog uskog korzeta koji

je nosila ispod teške, svilene haljine. Dok se Louisa kretala po štandu, moglo se čuti

pucketanje vrpci na njemu. Rukavi ispod njenih pazuha potamnjeli su od znoja.

»Zaista ti zavidim na vitkoj figuri, Pauline«, rekla je, bez prizvuka ljubomore u glasu.

»Uvijek izgledaš tako hladno, tako nepogođena vrućinom. Pogledaj mene. Ovo je što

trudnoće učine od žene. Doista se trudim smanjiti, ali je teško, s nadgledanjem pripravljanja

Pompea

tri obroka za nas osmero svaki dan!«

Pauline je pokupila lukove i strijele i poredala ih uz drveni pult.

»Prava si sretnica«, nastavila je Louisa, »što je Judd u školi, a Colin jede tako često u klubu.

Možeš izbjeći iskušenja«.

Pauline nije slušala. Razmišljala je: znam da je Colin sposoban za ljubav. Kada sam se udala

za njega, shvaćala sam da će teško ponovno voljeti, ali sam također znala da u sebi ima

sposobnost za ljubav. Nekoć je svjedočila iskazivanju te ljubavi, kada je posjetila Christinu

prije devet godina, te je našla Colina kraj uzglavlja svoje mlade supruge, nježnog, brižnog, u

potpunosti predanog njoj. Mora i dalje biti tamo, taj duboki, skriveni izvor osjećaja. Možda,

pomislila je Pauline, je bila u krivu kada je sebe uvjerila da Colin neće ponovno voljeti,

možda zbog toga nije uspjela pobuditi njegovu ljubav; možda je i dalje bila tamo i čekala

nju.

»Bože«, rekla je Louisa, »samo pogledaj tu djevojku! Kunem se, raste iz sata u sat!«

Pauline se okrenula da vidi Minervu Hamilton, Louisinu najstariju kći, dok se približavala

štandu. Bila je visoka, tamnoplavih očiju na lijepom licu, prekrasne kose i napućenih usana.

Bilo joj je gotovo šesnaest i Pauline je mogla vidjeti kako se muške glave okreću za njom

dok je hodala.

»Mladići su već započeli dolaziti«, rekla je Louisa dok je sjedila i hladila se lepezom. »Kažem

si da je previše mlada. Ali tada se moram prisjetiti da sam se ja udala za gosp. Hamiltona

kada mi je bilo osamnaest, a Minerva je bila samo dvije i pol godine mlada. I kad samo

pomislim na to!« Nasmijala se. »Mislila sam da sam se riješila beba i svega toga, a sada samo

pomislim na to da ću uskoro postati baka!«

Pauline se borila protiv poriva da kaže Louisi Hamilton da se stiša. Umjesto toga,

usredotočila se na svoj plan da pronađe način da natjera Colina da je voli, a zatim da začnu

dijete.

Colin je stajao na francuskim vratima koja su se otvarala iz njegove radne sobe u vrt, te

duboko udisao vrući, suhi zrak. Bilo je teško vjerovati da je službena zima bila udaljena

samo jedan mjesec. Noć je bila više kao u siječnju, nego u travnju. Poput ostalih stočara u

Victoriji, i on se molio da suša neće negativno djelovati na ovogodišnju proizvodnju vune.

Cijene vune su pale na svjetskom tržištu. Prije dvadeset godina cijena vune po kilogramu je

bila 44 centa; danas je bila manje od 24. Bilo je sve teže i teže povećati godišnje prihode

Kilmarnocka. A sada dolazi i ova suša.

Pompea

Colin je proučavao svoj odraz u prozorskom staklu, te vidio lice svoga oca, 12-og vlastelina

Kilmarnocka, tako zgodnog muškarca koji bi samo jednim pogledom natjerao drugog

muškarca da ušuti, a ženu da drhti. To je bilo lice čovjeka koji je kontrolirao, čovjeka koji je

imao moć. Colinov otac je imao takvu moć, tamo u svom dvorcu na otoku Skye. Ali Colin

je znao da njegov izgled nije ništa drugo nego fasada. Njegova moć je bila patvorena;

ovisila je o kiši i suši, ovcama i travi; njegovo vlasništvo nad trideset tisuća jutara nije bilo

zasnovano na krvnom nasljedstvu i plemićkim pravima, poput očevog, već na mušicama

vremena i gospodarstva. Colin je znao da bi mogao sve izgubiti ako ne bude neprestano na

oprezu.

Razmišljao je o Hughu Westbrooku. Usprkos problemima na Merindi zbog suše,

Westbrook je imao uspjeha zahvaljujući novoj pasmini ovaca.

Kada je Hugh doveo ovna pasmine rambouillet da oplodi njegovo stado prije sedam godina,

Colin ga je među prvima ismijao. »Neće nikada uspjeti«, rekao je Johnu Reedu i Angusu

Hamiltonu. »Svaka budala zna da se ovce ne mogu uzgajati zapadno od Darling Downsa.«

Ali nova pasmina s Merinde davala je obećavajuće rezultate. Hughove nove ovnove

otkupila je nekolicina stočara i iskušala ih na svojim farmama, pareći ih sa svojim

nagrađivanim ovcama, pažljivo odabirući i odvajajući stado, dok se pasmina nije počela

pokazivati jako otpornom. Na zemlji koja nikada nije bila pogodna za uzgoj ovaca sada je

trčala treća generacija novih ovaca, a o ovoj pasmini s Merinde pričalo se od Colerainea do

Barcooa.

I Colin je prezirao Hugha zbog ovoga i zbog mnogočega drugog.

Kada je Colin došao u posjed beskorisnih 5 000 jutara zemlje u podnožju planina, te srušio

ogradu duž granice s Merindom, pomislio je kako je sreća na njegovoj strani, jer je veliki

dio Westbrookove stoke nestao u rijeci kao rezultat toga. Međutim, tada su ga svi iz okruga

počeli sumnjičavo gledati, te je morao zauzdati svoju žeđ za moći i osvetom. Ali

MacGregor nikada neće zaboraviti kako je Hugh spriječio Joannu Drury da dođe pomoći

njegovoj supruzi na samrti. Sada je čekao. Pravi trenutak za osvetu će se sam ukazati, a

Colin će biti spreman. Bit će povrijeđen kao što sam i ja bio jednom povrijeđen, pomislio je

smrknuti Colin. I njegov gubitak će biti strašan kao što je bio i moj.

Začuo je kucanje na vratima. Bio je to Locky McBean, njegov bivši upravitelj, koji je ušao

držeći kapu u rukama. »Dobra večer, gosp. MacGregor. Upravo sam se vratio.«

»Vidim to. Što imate za mene?«

Pompea

Locky je promaknut prije par godina iz upravitelja Kilmarnocka u nadglednika nad

sakupljanjem najamnina od posjeda koje je MacGregor imao po okrugu. Nekoliko obitelji

koje su obrađivali Colinov posjed unajmljivali su ga od njega i obrtali zaradu koju su imali

od onog što su uzgajali, te bi za sebe zadržali samo mali dio nakon prodaje. Drugi su od

njega kupovali male farme i uzgajališta, te plaćali redovite rate za hipoteku plus postotak od

zarade koju bi imali od vune. Locky je bio odgovoran da svi plate na vrijeme, te da se

pobrine da nema varanja. A kada su vremena bila teška, kao što su bila upravo sada za neke

sitnije farmere, Locky se brinuo da oni i dalje plaćaju isto kao i prije bez obzira na to mogu

li si to priuštiti ili ne.

Izvadio je pohabanu knjigu sa stanjem računa i stavio je pred Colina na stol. Zatim,

pokazujući prljavim noktom, rekao je: »Morat ćete povećati ratu na Drummondovoj

hipoteci, gosp. MacGregor.«

»Zašto? U čemu je problem?«

»Njihova vuna je loša ove godine, zbog suše. Imat ćete gubitak u zaradi nakon striženja.«

To je bila praksa koju su provodili neki od najmodavaca u okrugu, da onim stanarima koji

nisu mogli ispoštovati godišnju zaradu od vune podignu rate da nadoknade taj gubitak. Ali

problem je bio u tome kada bi doseljenici poput Drummondovih počeli plaćati veće rate na

hipoteku, onda su morali rezati troškove na druge načine, obično otpuštajući unajmljene

radnike, koji su zatim odlazili na selo.

»Daj mu jedan mjesec«, rekao je Colin. »Ako ne plati, izbaci ga.«

»Drummond ima osmero djece.«

»Ona nisu moja odgovornost. Što je sljedeće?«

Proveli su nekoliko minuta pregledavajući račune, a Locky je predložio još nekoliko obitelji

za deložiranje. To su bili farmeri koji su, daleko od problema kakve su imali

Drummondovi, zapravo očekivali da će dobro zaraditi ove godine, i prema tome imat će

dovoljno da otplate svoje hipoteke nakon što prodaju vunu ili pšenicu. U takvim

slučajevima Colin je imao praksu opozvati hipoteku i zatražiti ostatak rata odmah, prije

striženja ili žetve, prisiljavajući farmera i njegovu obitelj da napuste zemlju bez prebijene

pare, dok bi Colin zadržao početni kapital koji je čovjek uložio u farmu. Colin bi obrnuo

novac i ponovno prodao zemlju drugom čovjeku koji je imao malo novaca, nadu i ideju o

vlastitoj farmi, s očekivanjem da će se i njega riješiti čim se približi tome da doista postane

njen zakonski vlasnik. Colinu je to bio lagan način zarađivanja, te je prezirao najmodavce

Pompea

koji se nisu koristili time jer je to bilo, napokon, sasvim legalno.

Nakon što je McBean otišao, Colin je podignuo pismo koje je primio tog jutra iz Škotske,

te ponovno pročitao važnu frazu koja se isticala na stranicama ispisanim rukopisom

njegove majke: »Tvoj otac je jako bolestan. Ispunio bi mi želju kad bi došao kući.«

Kući, pomislio je gorko Colin. On je želio da je mogao otići kući; nije bila njegova želja da

bude otuđen od zemlje na kojoj se odgojio. Colin se pokušao, zapravo, pomiriti s ocem

kada je odveo Pauline na Skye prije sedam godina, na njihov medeni mjesec. Ali Sir Robert

ih je odbio primiti; nikada nije mogao zaboraviti riječi koje mu je njegov sin izgovorio prije

toliko godina, kada su se prepirali oko pitanja izbacivanja stanara kako bi napravili više

mjesta za pro

Stabilniju proizvodnju ovčjeg mesa, a Colin je okrenuo leđa svojem nasljeđu i otplovio u

Australiju. Colin i Pauline su proveli dva tjedna istražujući Skye, šetali su šumama johe i

breze, jahali su preko mračnih pustopoljina, na kojima su pasle ovce crnog lica; lovili su u

šumama koje su okruživale dvorac, te lovili ribu u Loch Kilmarnocku; otkrivali su keltske

križeve i nadgrobne spomenike prekrivene mahovinom s nečitljivim natpisima; jeli su

večeru s Lady Anne, a zatim su otišli skrativši planirano vrijeme i nijednom nisu vidjeli Sir

Roberta.

Colina je omelo još jedno kucanje na vratima. Sada je bio 15-godišnji Judd, odjeven u

školsku uniformu Poljoprivrednog koledža u Tongarri sive hlače od flanela i tamnoplavi

sako. Bio je visok i tanašan, svilenkaste plave kose i svijetlim plavim očima koje su

razoružavale. »Mogu li razgovarati s tobom, oče?« rekao je.

Colinu je bilo drago što ga vidi. »Svakako, sine. Uđi.«

Judd je zatvorio vrata za sobom i zatim se naslonio na njih. Poželio je da može razgovarati

s ocem u nekoj drugoj prostoriji, možda salonu, gdje povijest i mrtvi nisu bili tako

sveprisutni. I s gotovo 16 godina, Judd se i dalje bojao očeve radne sebe. Nastojao je ne

gledati prema posljednjem rupčiću koji je Lady Anne izvezla. Visio je uokviren i iza stakla

na zidu, na njemu je bila pjesma naslovljena »Ukleta kapelica na Kilmarnocku,« gdje je

»Kilmarnock oslikavao noć. Gdje su duhovi i demoni oplakivali noć«. Judd je više volio

pjesme o australskom zaleđu, poput balada Hugha Westbrooka, koje su govorile o zlatnim

suncima i osvijetljenom nebu, te muškarcima koji su bili živi i jedri i koji se nisu bojali

duhova ni legendi.

»Što je bilo, Judde?« rekao je Colin dok je ulijevao viski u čašu. Radovao se danu kada će

Pompea

predstaviti Judda muškom klubu u gradu i kada će popiti svoje prvo zajedničko piće.

»Tražili su od mene da donesem odluku, oče. Uskoro ću napuniti 16, te će moje školovanje

završiti godinu nakon toga. Ali ako želim i dalje ostati, onda će me upisati u poseban...«

Colin je podignuo ruku. »Već znaš moj stav o tome, Judde. Rekao sam ti. Zašto opet o

tome raspravljamo?«

»Mislim da nisi pošten prema meni, oče.«

»Judde«, rekao je Colin sa strpljivim osmijehom, »imaš samo 15 godina. Još ne znaš što

uistinu želiš«.

»Uskoro ću napuniti 16. Zar ti nisi znao što si želio kada si imao 16?«

Colinov osmijeh sada je bio tužan i mudar. »Mislio sam da jesam. Ali bio sam mlad i neuk i

počinio sam mnogo grešaka. Tebe želim zaštiti od toga.«

»Radije bih sam radio svoje greške, gospodine.«

Gromovito lice Sir Roberta bljesnule je na trenutak pred Colinovim očima. »Greške donose

bol«, rekao je Juddu. »Želim te poštedjeti patnji kroz koje sam ja prošao. Znaš, katkad

požalim onaj dan kada sam ti popustio, kada si mi dosađivao da te uopće pustim da odeš u

Tongarru. Trebao sam te poslati na školovanje u Englesku, kao što sam i planirao. Ali

pomislio sam da će tvoj odlazak u poljoprivrednu školu biti na korist Kilmarnocku. Sada

vidim da sam pogriješio.«

»Ali, oče, škola jest dobra za mene«, energično je rekao Judd. »Mislim da ću jednog dana

iskoristiti znanje koje sam tamo naučio i stvoriti novu vrstu pšenice koja će moći rasti u

sušnim uvjetima.«

»Judde, ti si uzgajivač ovaca, a ne ratar«, rekao je Colin, obišavši stol i stavivši ruku na rame

svog sina. »Ne želim da se ovako svađamo. Zar ne vidiš da mi je na umu samo ono što je u

tvom najboljem interesu? Ne mogu ti dopustiti da se poniziš i postaneš učitelj.«

»Neću zauvijek biti učitelj, oče. Želim biti znanstvenik.«

Colin je odmahnuo glavom. Gdje je taj dječak naučio biti tako svojeglav? A onda,

odjednom, Colin je vidio samog sebe kako stoji u sličnoj radnoj sobi, u velikom kamenom

dvorcu jako sličnom ovom, i kako se suočava s čovjekom krutog izraza lica poput

njegovog. I čuo je svog oca kako izgovara: »Ti ćeš jednog dana postati vlastelin

Kilmarnocka. Zabranjujem ti da ideš u Australiju.«

Pompea

Ne, pomislio je Colin. To je bilo drugačije. Ja sam morao pobjeći. Morao sam naći svoj

vlastiti put u svijetu. »Judde«, rekao je, »sagradio sam ovu farmu za tebe. Onog dana kada si

se rodio, dao sam ti obećanje da ću ti u nasljedstvo ostaviti carstvo. Kako sada možeš stajati

tu i govoriti mi da si se voljan zadovoljiti samo s ulogom učitelja?«

»Ja se neću zadovoljiti ni s čim, oče. Ima tako puno stvari koje želim naučiti, učiniti...«

»Judde, ti ćeš jednog dana postati vlastelin Kilmarnocka...«

»Oče, ja nisam škotski lord i nikada to neću postati. Ja sam Australac i ponosim se s tim.«

Colin je nestrpljivo uzdahnuo. Kako je samo ovaj dječak došao na ove ideje? Od prvog

dana kada je dječak počeo pričati, Colin ga je podučavao o njegovu domu na Hebridima.

Opisivao je grubu ljepotu Skyea, nebo koje je nerijetko bilo turbulentno, livade prekrivene

debelim zelenim baršunom, čvrstu veličanstvenost Cuillinsa, potoke koji su tekli poput

tekućeg kositra, goletne vrhove i srušene kolibe malih zakupnika i stoljeća povijesti

izvezenoj u samoj zemlji. Colin je podučavao Judda ljubavi i odanosti prema domu predaka

u Kilmarnocku i općenito prema Škotskoj. Prva pjesma koju je Judd naučio bila je »Moje

srce je na visoravnima, moje srce nije ovdje/Moje srce je na visoravnima u lovu na jelena.«

Gdje je sada bila ta odanost? pitao se Colin. Gdje je pogriješio u usađivanju osjećaja krvne

povezanosti i keltskog ponosa u svog sina? Juddovi dječački junaci trebali su biti William

Wallace i Robert the Bruce, ali umjesto njih, on je obožavao buntovnika koji se zvao

Parkhill i odmetnika Kellya.

Pauline je prolazila hodnikom koji se protezao uz Colinovu radnu sobu, kada je čula

glasove koji su dolazili iza zatvorenih vrata. Pitajući se je li ovo bio dobar trenutak da

razgovora s Colinom, da mu kaže o svojoj želji da odu negdje na odmor, samo njih dvoje,

na neko romantično mjesto, zastala je kraj vrata i slušala.

To je bila još jedna svađa s Juddom.

Postojali su trenuci kada je ona doista poželjela da je Colinov sin njen vlastiti. Judd je bio

visok i privlačan, više nalik svojoj majci nego ocu, te je bio pametan i ugodne naravi.

Pauline je pokušala, na početku, igrati ulogu njegove majke, ali sa skromnim uspjehom.

Nijedno od njih nije uspjelo iz glave izbiti činjenicu da je on dijete druge žene. Naposljetku,

uopće se nije mogla opustiti u njegovu društvu. I Judd, u stilu djeteta, i sam je to osjećao.

Oslovljavao ju je s »Pauline«, a svojim prijateljima bi je predstavio kao »supruga mog oca«.

Ali je katkad poželjela da je, barem ispred drugih, oslovi s »majko«.

Pauline je mrvicu otvorila vrata i vidjela Colina kako prilazi kolicima s pićem i u čašu sipa

Pompea

viski. I sa 48 godina njegova figura je i dalje bila dojmljiva. Colin je uvijek pazio da je u

odličnoj tjelesnoj formi; a srebrne niti u njegovoj crnoj kosi samo su pridonijele njegovu

dobrom

izgledu. Pauline se prisjetila jake seksualne želje koju je osjećala prema njemu jako davno,

tijekom njihovog medenog mjeseca, kada je žudjela za njegovim dodirom. Kada je ta želja

nestala? pitala se. Kada je postao čovjek s kojim je samo dijelila kuću?

Zatim je pomislila na Johna Priora, koji ju je uzbuđivao na drugačiji način. Prior je prizvao

natrag njene osjećaje koje je jednom gajila prema Hughu Westbrooku, osjećaje topline,

nježnosti i strasti.

Čula je Colina kada je rekao Juddu: »Nijedan MacGregor s Kilmarnocka nikada nije bio

učitelj, a sigurno nećemo sada započeti s tim.«

»Ali, oče...«, rekao je Judd.

»Dobri Bože, sine, što bi tvoja majka mislila?«

»Paulini ne smeta...«

»Ne ona! Tvoja prava majka!«

Pauline se sledila, lagano je zatvorila vrata i zurila u sjene na hodniku.

Dakle, ipak je bilo ljubavi u Colinu, kao što je i sumnjala, ali ne prema njoj. Da, naravno

ona je to oduvijek znala. Christina je i dalje bila u njegovu srcu. I, uvidjela je Pauline, uvijek

će i biti.

Pretražila je tamne sjene u potrazi za odgovorima. Željela je dijete svog vlastitog tijela.

Pomislila je na Hugha Westbrooka.

Pauline je željela dobro izgledati za njen prvi posjet Merindi nakon devet godina, stoga je s

pažnjom odabirala odjeću. Nije bila nervozna ili tjeskobna; zapravo, bila je sasvim mirna

dok je razmišljala: očajna žena će pokušati očajnim mjerama.

Od trenutka sudbonosnog upoznavanja Johna Priora prije mjesec dana, Pauline nije nikako

uspijevala izbaciti Hugha Westbrooka iz svoje glave. Cesto bi samu sebe uhvatila kako

razmišlja o onome što je moglo biti, da ga nije tako ludo prepustila drugoj ženi. Pauline bi

razmišljala o Hughu i pitala se kako bi njihova djeca izgledala da se udala za njega.

Razmišljala je o praznoj dječjoj sobi kraj njene, mjesečna razočaranja i rastuću, očajnu želju

da dobije dijete dok je još u godinama kada može uopće iznijeti trudnoću, te bi ovo sve

povezivala u svojoj glavi s Hughom.

Pompea

Gledala je svoj odraz u zrcalu. »I dalje prekrasna«, tako su je opisivali u društvenoj kronici.

Ali Pauline je znala da neće proći još puno vremena dok se i među njenim plavim

pramenovima započnu pojavljivati srebrne niti. I onda je pomislila: ženi ne smeta srebrna

kosa kada ima što pokazati u životu.

A onda, pitala se, što je ona imala za pokazati nakon ove 33 godine? Ormar prepun trofeja

pehara i statua koje su bile sjajne, ali i hladne, s urezanim datumima i događajima i najvišim

počasnim nazivima. Trofej se ne može maziti ili voljeti, a niti će uzvratiti ljubav. Koliko bi

više značenja imale sve te nagrade, pomislila je Pauline, kada bih ih imala nekome ostaviti.

Koliko više zadovoljstva bi joj pričinile njene pobjede u jahanju i streljaštvu, da je mogla

tim vještinama podučiti svoju kćer. Paulini je njen život izgledao neplodan, besmislen.

Nedavni primjerak Timesa stajao je na njenom stoliću za uljepšavanje. Pauline je pročitala

pismo otisnuto na drugoj stranici.

»Vrijeme je da o sebi samima prestanemo razmišljati kao o stanovnicima Victorije,

Queenslanda i Novog Južnog Walesa«, napisao je Hugh Westbrook, »već kao o

Australcima, jedan i svi. Moramo prestati razmišljati o Engleskoj kao našem domu,

moramo prestati preko oceana tražiti zaštitu i sigurnost. Vrijeme je da dođe doba u kojem

ćemo biti ujedinjen narod«.

Pauline je čula Hughove govore o pitanju federacije australskih kolonija. U gotovo sto

godina otkada je bijeli čovjek došao, obrazložio je Hugh, australski kontinent podijeljen je

na šest neovisnih, samoupravnih vlada, s tako malo suradnje medu susjedima da je svaka

kolonija imala zaseban poštanski sustav i set marki, svoju vlastitu vojsku i mornaricu s

drugačijim odorama; svaka je nametala visoke poreze na robu uvezenu iz druge kolonije;

svaka je imala drugačiju širinu kolosijeka na tračnicama. Sve ovo je, po Hughovom

mišljenju, radilo protiv najboljih interesa svih Australaca. »Apsurdno je«, napisao je u

Timesu, »da čovjek prilikom putovanja iz Novog Južnog Walesa u Victoriju mora mijenjati

vrijeme na džepnom satu jer se dvije kolonije ne mogu dogovoriti o usvajanju iste

vremenske zone. Takvo suparništvo među našim kolonijama moglo bi posramiti

suparništvo među europskim narodima.«

Hughovo iskazano domoljublje prema Australiji ispunjalo je Pauline ponosom. I sve više ju

je privlačilo k njemu.

Kada j e ustala iza svog stolića za uljepšavanje, osjetila je nepopustljivu odluku kako se u

njoj oblikuje. Nije imala sumnji ili bojazni o odlasku na Merindu. Morala je otići tamo.

Njenih sedam godina braka s Colinom nije urodilo djecom. Sastanak s Johnom Priorom,

Pompea

muškarcem koji ju je uzbuđivao ali kojeg nije voljela, nije, iz više razloga, dolazio u obzir.

Rješenje je bilo na Merindi.

Hugh je ujahao u dvorište, žurno je sjahao i ostavio svog konja na brigu konjušaru. Što je

nekoć bila terasa kolibe, sada je bila bočna terasa kuhinje, a kolibu su pretvorili u kuhinju za

cijelu farmu kada su izgradili noviju kolibu kraj nje, a dvije kuće bile su povezane

natkrivenim prolazom. Teško zeleno platno razapeto je preko kuhinjske terase da blokira

zapadno sunce. Hugh ju je obišao i otišao sa strane, kraj zida od zaštitne živice, prema

malom vrtu koji su načinili ispred novije kuće. Ona je sagrađena kada je Westbrookovima

stara postala premala, a nisu si još mogli priuštiti gradnju nove kuće kraj rijeke. Bila je

skromnog izgleda, s visokim, piramidalnim krovom koji je dopuštao cirkuliranje zraka

tijekom vrućih dana, i novijom, prostranijom terasom koja je bila obogaćena namještajem

od trske i lončanicama.

Hugh je Joannu pronašao na travnjaku, sjedila je u stolici na suncu. Upravo je oprala kosu u

limenoj kadi, te ju je sada češljala, i dalje gustu i smeđu. Intimnost ovog malog vrta, koji je

bio okrenut prema prilazu ali i štitio kuću od pogleda, dopuštala joj je da raskopča par

gornjih dugmića na bluzi i da zavrne rukave. Hugh je stao i promatrao je. Osam godina

braka nije umanjilo njenu tajanstvenost ili moć uzbuđivanja koju je imao prozaični prizor

poput njenog tjednog pranja kose. Prvi put kada je vidio Joannu u njenom ritualu,

podignuo ju je u naručje i unio unutra, te vodio ljubav s njom, njena kosa je i dalje bila

mokra i lijepila se za njena naga ramena. I sada je želio učiniti isto. Ali okolnosti su se

promijenile u ovih osam godina. On i Joanna nisu se više mogli prepuštati svojim

seksualnim porivima kao nekad; Hugh je mogao čuti glasove Adama i Beth na stražnjoj

terasi gdje su se igrali. Krajičkom oka je primijetio služavku kroz prozor salona koja je

nešto laštila. I pri dolasku u vrt primijetio je jednog radnika ispred, ne na mjestu s kojeg je

mogao vidjeti Joannu, ali ipak je bio tamo.

Hugh ju je dozvao i mahnuo hrpom pisama koje je upravo donio iz Cameron Towna.

Otišli su na terasu, a Joanna je zamolila služavku da im donese čaj. Ovo je bio njihov

svakodnevni ritual: da predahnu od posla, pročitaju poštu i razgovaraju o novim stvarima

koje su im se događale. To je bio sat mira, rezerviran samo za njih.

»Evo nečega s Karre Karre!« rekla je Joanna, nakon što je zakopčala dugmad i spustila

rukave. Kosu je ostavila raspuštenom da se suši na vrućem zraku.

Večer njihovog posljednjeg dana u Melbourneu, samo nekoliko sati nakon što je otkrila

brošuru o misiji Karra Karra među Adamovim papirima, Joanna je sjela i napisala pismo

Pompea

misiji koja je bila smještena na granici s Novim Južnim Walesom. Objasnila je razloge zbog

kojih piše, te se raspitala o bilo kakvim podacima koje bi mogli imati o osobama s

prezimenom Makepeace. Dok je čitala odgovor Williama Robertsona, upravitelja misije,

Hugh je otvarao svoju poštu.

»Ovo jest dobra vijest!« rekao je nakon jednog trenutka. »Od McNeala je. Kaže da će biti

slobodan i doći za dva mjeseca, nakon što se izložba zatvori. Kaže da se ne mora odmah

vratiti u Ameriku, te da će moći započeti s radom na novoj kući čim dođe. Napisat ću mu

odgovor i pozvati njega i njegovu suprugu da odsjednu ovdje kod nas. Imamo dosta mjesta,

a hotel u gradu bi bio nepotreban trošak.« Pogledao je u Joannu. »I? Što piše u pismu?«

»Upravitelj mi nije puno napisao«, rekla je, ponovno čitajući pismo. »To je dosta čudno.

Nijednom nije spomenuo mog djeda i baku, a nije mi odgovorio ni na jedno pitanje. Ali nas

je pozvao da dođemo u misiju i da se sastanemo kada nama bude odgovaralo.«

»Možda ti ima odviše toga za reći i draže mu je da ti to kaže u četiri oka.«

»Da«, rekla je, složivši pismo natrag u omotnicu. »Možda. Oh, Hugh, misliš li da je ovo ona

Karra Karra koju tražim? Nešto mi se čini pogrešnim.«

»Otići ćemo tamo i doznati«, rekao je Hugh.

Jacko, upravitelj na Merindi, pojavio se na ulazu među živicom. »Imamo probleme, Hugh«,

rekao je. »Bušotine šest i sedam su se napunile muljem.«

»U redu«, rekao je Hugh, ustavši i stavljajući šešir na glavu. »Hajde, otići ćemo i vidjeti što

možemo učiniti.« Poljubio je Joannu u obraz i rekao: »Potrudit ću se doći kući na večeru.

Ali, možda budem morao ostati cijelu noć vani.«

»Poslat ću Pingija s košarom ako ostaneš.«

Promatrala ga je dok je odlazio. Kada je ponovno započela čitati zagonetno pismo s Karre

Karre, iznenadila se jer je vidjela nekoga na ulazu u visokoj živici. Još je i više bila

iznenađena kada je shvatila da je to bila Pauline MacGregor.

»Pauline«, rekla je Joanna. »Pobogu, uđi. Bojim se da si se upravo mimoišla s mojim

suprugom.«

»Znam, čekala sam dok nije otišao. Došla sam posjetiti tebe.«

»Molim te«, rekla je Joanna, blago zbunjena. »Uđi unutra. Bit će nam ugodnije u salonu.

Mogu li te ponuditi čajem?«

Pompea

»Ne, hvala«, rekla je Pauline dok je ulazila u zamračenu unutrašnjost koja je mirisala na

svježi miris limuna u sredstvu za poliranje i jesenje cvijeće. Pauline se prisjetila posljednjeg

puta kada je posjetila Merindu, dok je Hugh živio u onoj bijedno uređenoj, gotovo ruševnoj

kolibi. Sada je imao pravu kuću, skromnu, ali dotjeranu i čistu, te ukrašenu vinovom lozom

i grmljem. Salon, iako nije bio veličanstven, bio je brižno uređen, s novim namještajem,

sagom svijetlih boja, sjenilima na svjetiljkama s resama, uokvirenim fotografijama i

zastorima ukrašenima čipkom. I nije mogla a da se još jednom ne upita »Što ako...«

»Što mogu učiniti za tebe?« upitala je Joanna, a Pauline se okrenula prema njoj. Dugo je

vremena prošlo otkada su se vidjele i Pauline je pomislila kako je Joanna izgledala užasno

mlado; sjetila se da je ona još u svojim dvadesetima. S tako raspuštenom kosom, čak je

izgledala i mlađe.

»Došla sam zbog jednog sasvim osobnog posla«, rekla je, »i ne znam kako da zapravo

započnem«.

Joanna je sjedila i čekala.

»Rekli su mi«, rekla je Pauline, svjesna da su joj ruke u rukavicama čvrsto sklopljene u krilu.

»Da si diskretna?«

»Imaš moju riječ da što god mi kažeš neće napustiti ove zidove.«

»Dobro onda, onda ću odmah prijeći na stvar. Vjerujem da si svjesna da sam u braku već

sedam godina i da sam do sada bez djece. Čula sam da si uspjela pomoći Verity McManus

da začne, nakon što su joj liječnici i Poll Gramercy rekli da nema nade. Možeš li pomoći i

meni?«

»Postoji mogućnost da mogu«, rekla je Joanna. »Ali, prvo moramo pokušati otkriti razlog

zašto ne možeš imati djecu. Često je u pitanju jednostavan problem.«

»Prije nego nastaviš, moram ti nešto prvo reći«, rekla je Pauline. Pogledala je uokolo po

salonu koji je možda mogao biti njen, na portrete dječaka i djevojčice, na zgodne male vaze

s cvijećem koje su stajale na čistim podlošcima, Bibliju na stalku. U pozadini, čula je

domaće zvukove iz kuhinje, te glasove djece koja su se dozivala na terasi. U usporedbi s

ovim Kilmarnock je izgledao poput muzeja; ne dom, čak ne i kuća, već odlagalište relikvija i

razmetanja.

»Cijelo ovo vrijeme sam ti zamjerala«, rekla je Pauline gledajući u Joannu, »jer sam mislila da

si mi ti ukrala Hugha. Ali sada uviđam da on vjerojatno nije nikada ni bio moj. Posebno u

onoj godini nakon epidemije tifusa jako sam ti zamjerala. I zbog toga sam učinila nešto

Pompea

čega se sada sramim«.

Joanna je promatrala Pauline s određenom zbunjenosti. Već su jako dugo vremena bile

suparnice na daljinu da ju je ova iznenadna intimnost, i priznanje koje je osjećala da će

izreći, dovodila u nedoumicu.

»Govorim o pet tisuća jutara zemlje koje je moj brat prije posjedovao«, rekla je Pauline,

»koji se nalaze uz sjevernu granicu s Merindom. Znala sam da ih Colin želi kao dio svog

izopačenog plana zbog Christinine smrt, plana da se osveti Hughu. Ponudila sam tu zemlju

Colinu jer sam htjela da me oženi. Nisam znala što će napraviti s njom. Žao mi je što ste ti i

Hugh pretrpjeli toliki gubitak u onoj oluji.«

Joanna je zurila u nju. »Ne razumijem«, rekla je. »Čula sam glasine o toj osveti, ali ne znam

o čemu se tu radi.«

Pauline joj je bez okolišanja ispričala sve o noći kada je Christina preminula, te kako je

Hugh rekao da će Joanna doći na Kilmarnock nakon što se probudi. »Lagala sam Colinu.

Znala sam da sam zbog tebe izgubila Hugha i mrzila sam vas oboje. Stoga sam rekla Colinu

da si ti odbila doći pomoći njegovoj supruzi.«

»A onda, kada je preminula, krivio je i Hugha i mene.«

»Da.«

»Razumijem«, rekla je Joanna, a zatim je ustala i otišla do kamina i stala. Prstom je prešla

preko njega i napisala poruku da kaže Peony da je ponovno zaboravila obrisati prašinu s

kamina. »Cijenim tvoju iskrenost, Pauline«, rekla je nakon trenutka. »To je bila grozna

tragedija. Izgubili smo dva radnika u toj oluji, a umalo i Hugha. Merinda je tada izgubila

jako puno. Ali smo se oporavili, a ljudi ne mogu uvijek protiv svojih osjećaja. Mislim da

bismo to trebali ostaviti sve iza nas.« Iako su, pomislila je nesretno. Žičani Larry i I5-

godišnji dječak poginuli zbog tog osvetničkog čina.

»Morat ču te pitati neka jako osobna pitanja«, rekla je Joanna, vrativši se na svoju stolicu. O

Paulininoj ispovijedi će razmišljati kasnije, kada bude sama, i smisliti kada i kako, i hoće li

uopće reći Hughu o tome.

»Možeš me pitati što god želiš«, rekla je Pauline.

»Je li ti i tvoj muž često vodite ljubav?«

Vodimo ljubav, ironično je pomislila Pauline. Idemo u krevet, imamo odnos. Ljubav nema

ništa s tim. »Jednom na tjedan«, rekla je.

Pompea

»Položaj je ponekad važan kada je u pitanju začeće. Ležiš li na leđima?«

Pauline je osjetila kako joj se obrazi pune krvlju. Čak ni liječnici koje je posjećivala nisu je

pitali tako detaljne stvari. »Da«, rekla je.

Joanna ju je pitala još nekoliko pitanja Je li Pauline ustajala odmah nakon odnosa? Je li se

odmah kupala? Je li imala naviku redovitih higijenskih pranja? A zatim je nastavila i

objasnila kako malo se zna o ženskom tijelu i zagonetnom procesu začeća.

Joanna je u Melbourneu kupila knjigu pod nazivom Moderna ginekologija. Napisana je

nekoliko godina ranije, 1876., a njen autor je bio poznati američki liječnik, te se u njoj

nalazila napomena o otkriću ljudskog jajašca, s početka stoljeća. Autor je postavio tezu o

tome kako jajašce prolazi kroz periodične cikluse, što je možda povezano s menstrualnim

ciklusom. Otišao je i korak dalje s radikalnim prijedlogom da menstruacija nije izazvana

Mjesečevim mijenama, kao što se uobičajeno vjerovalo, već fiziološkim čimbenicima unutar

tijela.

Iako je medicinska zajednica njegove teorije uglavnom ignorirala, Joanna se pitala postoji li

mogućnost da je u pravu. Postoji li u ženi redovit ciklus, pitala se i sama, koji bi se mogao

nekako predvidjeti? Pomislila je na uzgajivače ovaca, te kako su oni stoljećima znali kako

ovce tijekom godine nisu plodne već samo u određeno vrijeme, koje su oni mogli

predvidjeti i tada ih spariti s ovnom. Je li bilo moguće, prema tome, da su i žene bile plodne

na određene dane u njihovom ciklusu i da se ti dani mogu odrediti i zatim unijeti u tablicu?

»Zamolit ću te Pauline, da vodiš dnevnik tijekom tri ili četiri potpuna ciklusa«, rekla je

Joanna. »Svaki dan zapisi kako se osjećaš svaki sat, kada si u mogućnosti. Dat ću ti

toplomjer. Svaki dan mjeri temperaturu i zapisuj je u tablicu. Zapisi svaku promjenu koju

osjetiš, tjelesnu i duševnu, bez obzira koliko neznatna bila. Opiši svoje osjećaje, na primjer,

ili bilo kakve žudnje koje budeš osjećala, ili glavobolje ili druge probleme. Možda ćemo

uočiti uzorak u ponašanju. I onda ćemo možda moći utvrditi kada su ti najplodniji dani.«

»Učinit ću što god mi predložiš.«

»Ne mogu ti ništa jamčiti«, rekla je Joanna, »ali iz onog što sam čitala o eksperimentima o

ovoj teoriji ciklusa, koji se naziva >ovu lacija<, došli su do obećavajućih rezultata«.

Istovremeno su ustale i promatrale jedna drugu preko zrake sunca ispunjene sitnim

česticama prašine.

»U međuvremenu«, rekla je Joanna. »Zapamti što sam ti rekla o jastuku ispod bokova,

i da ostaneš ležati na leđima jedno vrijeme nakon odnosa. I izbjegavaj pijenje čajeva poput

Pompea

onog od barske metvice ili borovice.«

Dok se Pauline udaljavala od Merinde, razmišljala je o Joanninom prijedlogu: kalendarima i

temperaturnim tablicama. Ali gdje je u svemu tome, pitala se, bila ljubav?

Pompea

20. POGLAVLJE

Sarah je stajala pred zrcalom i proučavala svoj odraz. Bila je naga, upravo je završila s

kupanjem.

Phillip McNeal i njegova supruga trebali su stići na Merindu svakog časa; Hugh je otišao na

željezničku stanicu dočekati ih. Po kućanstvu su se završavale posljednje pripreme; Sarah ih

je mogla čuti u hodniku; Beth je davala upute Buttonu da bude dobar, Adam je pitao

Joannu hoće li im gosp. McNeal pričati priče o Americi, te kada je Joanna uvjeravala gđu

Jackson da će njen kolač od bresaka biti pravi hit među gostima. U kućanstvu su se već

danima radile pripreme, još otkada su Hugh i Joanna ponudili McNealovima svoje

gostoprimstvo, a oni su prihvatili. Joanna nije bila zadovoljna ni s čim osim temeljitim

čišćenjem cijele kuće. Uz pomoć unajmljenih, lokalnih djevojaka, očistili su rustikalne sobe

s takvom energijom kao da su laštili palaču. Dolje su skidali zastore, gore su podizali

sagove; podove su ribali i polirali; posteljinu su prali i glačali; i sve što nije bilo pokretno su

brisali, popravljali, polirali i pažljivo vraćali natrag. Kuća je mirisala na limunovo ulje i

miomirise jela koja je gđa Jackson danima pripremala.

McNealovi će živjeti s njima na Merindi dok se bude gradila nova kuća. Phillip će spavati

ovdje, u Sarinoj sobi, u njenom krevetu, sa svojom suprugom. Sarah će se preseliti kod

Beth u susjednu sobu.

Mogla je čuti korake ukućana kako idu prema terasi gdje će primiti goste. Ona je malo

zaostajala. Nije joj se žurilo s kupkom, a sada je odugovlačila pred zrcalom, kritički

proučavala svoje bujne grudi i široke bokove. Osjetila se prokletom raskošnim oblinama

majčinog naroda; poželjela je da ima Joannine skromne grudi i vitke bokove.

Razmišljala je o Phillipu. Bila je iznenađena kada je čula da je oženjen. Njoj se učinio poput

duha bez korijena, duše koja uvijek mora biti u pokretu, koja prati svoj vlastiti put pjesme.

Možda ga je taj put pjesme odveo toj ženi koju je oženio, možda je ona bila ono što je

tražio. Od onog dana kada su se sreli na izložbi, Sarah nije mogla o ničemu drugom

razmišljati i to joj je smetalo. Znala je da je nekoć bila zaljubljena u njega, ali nije očekivala

da će ga ikada više vidjeti, posebno kako su godine prolazile i on se nije nijednom nije javio.

Neočekivani nalet osjećaja koji je osjetila kada je vidjela Phillipa u Melbourneu ju je

zapanjio, a sada ih je pokušavala raspoznati. Sigurno se, pomislila je, ne zaljubljujem

ponovno u njega.

Pompea

Pitala se što je on mislio o njoj. Što mu je prošlo kroz glavu kada ju je vidio prvi put nakon

šest i pol godina? Na licu mu je vidjela izraz iznenađenja.

Sarah je pokušala zamisliti kakva bi mogla biti njegova supruga: mogla je zamisliti Phillipa

da oženi samo nekog snažnog, nekog s karakterom. Pomislila je na Pelud Na Vjetru.

Možda je nju Phillip oženio. Često je pričao o njoj.

Ali njegova supruga zvala se Alice. Tako je napisao u svom posljednjem pismu.

Usprkos zatvorenim kapcima i mokrim pokrivačima koje su objesili na vanjske zidove da

ohlade kuću, u sobi je i dalje bilo vruće, a poslijepodnevno sunce se poput noža probijalo

kroz spuštene rebrenice na kapcima. Sarah se rukama pokrila po grudima. Njena koža je

bila grozničava, vlažna. Zatvorila je oči. Phillip je bio oženjen, rekla je sama sebi.

Ubrzani koraci vani na hodniku podsjetili su Saru na vrijeme. A zatim je čula Bethin glas

koji je odzvanjao kroz kuću: »Stigli su! Stigli su!«

Sarah se žurno odjenula, ruke su joj drhtale dok je zakopčavala bijelu bluzu. Visoki ovratnik

i manšete bili su čvrsti od škroba; njene podsuknje slojevite i teške. Odjednom ju je

zasmetala odjeća koja ju je sputavala, koja je bila tako nepraktična na ovoj vrućini. Često se

pitala zašto su, kada su živjeli u tako toploj klimi, australske žene dobrovoljno odijevale

ovakve haljine kao da su i dalje bile u hladnoj, maglovitoj Engleskoj. Ali Sarah je poštovala

pravila. Učvrstila je svoj struk korzetom; kosu je nosila sakupljenom na vrhu glave; na svoj

neudobni ovratnik stavila je broš s prikazom dame; noge je ugurala u kožne čizme s

potpeticom.

Izašla je na terasu upravo u trenutku kada je kočija ušla u dvorište. Beth je gotovo potrčala

niz stazu da pozdravi posjetitelje, ali Joanna ju je zaustavila stavivši ruku na njeno rame i

promrmljavši; »Ponašaj se poput dame.« Uzbuđenje koje je vladalo medu svim ukućanima

moglo se opipati u mirnom popodnevnom zraku. Gosti nisu bili neuobičajeni na Merindi,

ali to su uglavnom bili Hughovi prijatelji stočari. Arhitekt iz Amerike bio je sasvim druga

priča.

Hugh je sišao s kočije na jednoj strani, a Phillip na drugoj. Obojica su podignuli ruku da

pomognu gđi McNeal i malom dječaku koji je bio s njom.

»Tako je dražesna!« prošaputala je gđa Jackson dok je stajala iza Joanne. »Ali tako je mlada.

Još djevojka, pretpostavljam.«

Sarine oči netremice su promatrale Alice McNeal. Zamijetila je njenu sitnu figuru odjevenu

u smeđu putnu haljinu od baršuna, elegantan način kojim je Alice koraknula na do,

Pompea

dražesne savijanje njenog zgloba dok je prihvaćala Phillipovu ruku, i njen čedan osmijeh

upućen Hughu. Kada je McNeal uhvatio dječaka za ruku, Sarah je vidjela da je Alice

visinom jedva dosezala rame svog supruga. U usporedbi s dvojicom muškaraca koji su je

pratili stazom, gđa McNeal je djelovala poput lutke. Sarah je primijetila gustu, crnu kosu

ispod krasnog šešira, te njenu put koja je bila i bjelja nego je zamišljala i njeno lice gotovo u

obliku srca što je trenutno bilo jako popularno u ženskim modnim časopisima.

»Gđo Westbrook«, rekao je Phillip, »želio bih vam predstaviti svoju suprugu, Alice. I

Daniela«.

Joanna je sišla niz stepenice s ispruženim rukama. »Tako mi je drago što vas mogu

upoznati, gđo McNeal. Dobro došli na Merindu. I Daniel, kako lijepo!«

Dok se Alke McNeal penjala uz stepenice, Sarah je vidjela njen usiljeni osmijeh i duboke,

zasjenjene oči. Iznenadio ju je melankolični izraz koji se nije mogao primijetiti iz daljine.

»Ovo su moja djeca, Adam i Beth«, rekla je Joanna. »A ovo je Sarah King. Ona živi s

nama.«

Sarah je pomislila kako su se Alicine oči zadržale na njoj nekoliko trenutaka. A zatim su svi

krenuli unutra.

Otišli su u salon, ali Hugh nije mogao puno čekati prije nego je rekao Phillipu: »Zašto se ne

bismo spustili dolje do rijeke i pogledali gradilište? Previše sam nestrpljiv da čujem vaše

mišljenje.«

»Ali, Hugh, dragi«, rekla je Joanna. »Naši gosti tek su pristigli. Zar to ne može pričekati dok

se malo ne odmore?«

»Nikako, gđo Westbrook«, rekao je Phillip, kad su se on i Hugh uputili prema vratima. »I ja

sam nestrpljiv da započnem s radom. Razradio sam još neke ideje za koje smatram da će

vam biti uzbudljive. Kao prvo, rasvjeta na plin. Predviđam da će za deset godina svaka kuća

imati plinsku rasvjetu. Ako sada postavimo cijevi za plin i kućicu za plinske strojeve, tako

ćemo uštedjeti na kasnijoj, jako skupoj konverziji. I unutrašnja kanalizacija...«

Muškarci su napustili sobu razgovarajući, a Beth, pas i Adam su se iskrali za njima. Kada je

Joanna ponudila gđi McNeal da se osvježi, Alice je prihvatila s riječima; »Daniel i ja bismo

vam bili jako zahvalni, gđo Westbrook. Putovanje je bilo doista iscrpljujuće.«

Joanna je rekla: »Odvest ću vas u vašu sobu«, ali već u sljedećem trenutku Hugh se

ponovno pojavio na vratima i rekao: »Joanna? Zar ti ne ideš s nama?«

Pompea

»Samo ti pođi, Joanna«, rekla je Sarah. »Ja ću odvesti gđu McNeal i Daniela u njihovu

sobu.«

Dok su hodali niz hodnik, Sarah je nosila kovčeg i Alice McNeal je za ruku vodila 3-

godišnjeg Daniela te rekla: »Tako je vruće vani. Kako uspijevate održavati kuću tako

svježom?«

»Objesimo mokre plahte na vanjske zidove. Kada vlaga isparava, onda se hladi unutrašnjost

kuće.«

Sarah je išla pred njima do sobe, koju su pripremili za goste tako da su dodali još jedan

krevet i kolijevku za Daniela, te su uklonili Sarine stvari. »Ispraznili smo stolić za

uljepšavanje za vas«, rekla je dok je otvarala ladice. »A u ormarima za odjeću ima dovoljno

mjesta. Ova vrata ovdje«, rekla je otišavši do francuskih vrata zasjenjenih kapcima,

»otvaraju se prema terasi, tako ćete lakše ohladiti sobu preko noći. Na ormariću za

umivanje nalaze se vrčevi sa svježom vodom, a dodatne ručnike ćete pronaći na gornjoj

polici u ormaru. Ako trebate još nešto...«

Daniel se odjednom istrgnuo iz majčine ruke i otrčao izvan sobe.

»Daniele!« rekla je Alice, pošavši za njim.

Ona i Sarah pronašle su ga u susjednoj, Bethinoj sobi, dok je posezao za krznenom

životinjom koja je sjedila na njenom krevetu.

»Ne, ne, Daniele«, rekla je Alice. »To ne pripada tebi.«

Ali Sarah je rekla: »Mislim da neće nastati nikakva šteta ako je Daniel malo drži u rukama.«

Alice je promatrala svog malog dječaka dok je čvrsto grlio čudnu igračku i rekla: »Kakva je

to lutka čudnog izgleda! Izgleda poput jastuka načinjenog od krzna. Što bi to trebalo biti?«

»Ne znamo, ustvari. Pripadala je Joanninoj majci.« Sarah se sagnula i rekla Danielu: »On se

zove Rupert. I jako je star. Ti ćeš se jako dobro brinuti o njemu, zar ne?«

Alice je pogledala po sobi i primijetila kako je natrpana stvarima, očito drugi krevet nije bio

uobičajeni dio nje. »Vi ste nam prepustili svoju sobu, gđice King?« rekla je. »Žao mi je što

vas izlažemo neugodnostima. Rekla sam Phillipu da bi Danielu i meni bilo sasvim ugodno i

u hotelu, ali on je inzistirao da odsjednemo ovdje.«

»Sve je u redu«, rekla je Sarah. »Ja ću neko vrijeme spavati s Beth. Nije uopće nikakva

neugodnost. I molim vas, zovite me Sarah.«

Pompea

Alice joj je uputila nesiguran pogled, a Sarah se iznenadila kada je primijetila da je čak i

stupovi na stranicama kreveta nadvisuju. Sarah je nagađala da ima oko 25 godina, i govorila

je, na Sarino iznenađenje, s britanskim naglaskom. »Bojim se da mi je ovo sve zbunjujuće«,

rekla je Alice s ispričavajućim osmijehom. »Od našeg vjenčanja Phillip i ja smo stalno u

pokretu. Napustili smo Englesku i otišli živjeti u Ameriku, a zatim, kada smo napustili

Ameriku da dođemo na izložbu, bila sam ipak pod dojmom da nećemo tako dugo izbivati.

Nedostaje mi obitelj. Oni su svi u Engleskoj, a ja sam od njih odvojena već dosta dugo.«

Spustila je pogled na malog dječaka koji je prevrtao Ruperta u rukama kao da pokušava

otkriti gdje je glava, a gdje rep. Danielova glava bila je mokra od znoja; za njegovo čelo

zalijepile su se crne kovrče. »Daniel nije nikada ni imao pravi dom«, rekla je tiho. »Phillip i

ja živjeli smo po hotelima, jer njegov posao zahtijeva stalno seljenje. Zatim je došlo ovo

dugo putovanje preko oceana do Australije, te pet mjeseci na izložbi. A sada...«

Pogledala je u Saru i ponovno se osmjehnula kao da se ispričava. »Pa, sigurna sam da ćemo

iskoristiti ovo najbolje što možemo. Hvala vam što ste nam ustupili svoju sobu. Jako ste

ljubazni. Kuća je tako dobrodošla nakon godina provedenih po hotelima. Daniel će biti

jako sretan ovdje.«

»Moći će se igrati s Beth, naravno, i sa životinjama«, rekla je Sarah primijetivši da se na

Alice McNeal ogledala tuga koja je gotovo bila opipljiva.

Alice je dugo promatrala Saru. Zatim je rekla: »Phillip mi je pričao o vama. Ljubazni ste baš

kao što je on rekao da ćete biti.«

Sarah je izašla i tiho zatvorila vrata za sobom. Pokušala je razumjeti svoje zbunjujuće

osjećaje svoje iznenadne, neočekivane osjećaje prema Phillipu, a zatim susret s njegovom

suprugom i osjećaje sućuti koje je u njoj pobudila, osjećaje žene prema ženi; te sažaljenje

prema malom dječaku koji nikada nije imao dom.

Dok je Sarah pažljivo mjerila listiće koromača i stavljala ih u lončić s uzavrelom vodom,

nastojala je ne misliti na Phillipa. Nalazila se u solariju, gdje je pripravljala sirupe od

ljekovitog bilja. Bilo je kasno navečer; Joanna i Alice bile su u salonu s Beth i Danielom;

Hugh i Phillip su otišli do rijeke pregledati temelje nove kuće na mjesečini. Dok je radila,

Sarah je mogla čuti, u daljini, usamljeno zavijanje dinga.

Noć je izgledala tako gustom kao da se omotala oko nje poput toplog baršuna. Čak su i

zvijezde izgledale usijane. A Mjesec je bio tako velik, žut i sjajan da je mogao biti i drugo

sunce. Sarina koža je bila vlažna; osjećala je kako se podsuknje lijepe za njene noge. Dok je

Pompea

promatrala čaj od koromača, pazeći da voda ne bi previše isparila, razmišljala je o tome

kako je promatrala Phillipa preko stola dok su jeli večeru, način na koji je odsjaj svijeća

bacao sjene na njegovo lice. Fascinirao ju je sjaj vlage na njegovoj gornjoj usni. Uhvatila je

samu sebe da mu promatra usta, opčinjena njima dok je govorio.

Povremeno, kad bi razgovor zaokupio i ostale sudionike večere, pomislila bi da joj je Phillip

uputio kratke poglede. Jesu li njegove oči davale znakove tihe komunikacije? Prekorila je

samu sebe da ima previše bujnu maštu. Sarah je sebi rekla da je to samo u njenoj glavi, da je

Phillip češće gledao u nju nego u ostale sugovornike, ili dok je općenito govorio svima, bile

to priče o Americi, izložbi, ili idejama za novu kuću Westbrookovih, činilo se kao da gleda

samo nju. Zar i ona sama nije bila kriva za to zurenje? Zar i ona nije tako malo gledala

prema ostalima? Može li se sjetiti kako su Joanna ili Alice bile odjevene za večerom? Nije

mogla ni jesti. Hranu je samo pomicala na tanjuru. Slušala je topli glas Alice McNeal dok je

pričala o njihovom putovanju preko oceana iz San Francisca, te je zurila u njenu čašu s

vinom. Slušala je kako se soba ispunja zvukom Phillipovog toplog smijanja, te ga je čula

kada je svoju suprugu oslovio s »draga«. Nakon svega, kada su se drugi premjestili u salon,

Sarah se ispričala, govoreći da će koromač izgubiti svoja ljekovita svojstva ako ga ostavi

predugo.

Sada, kada je prestala raditi i gledala kroz prozor prema ravnicama obasjanima mjesečinom,

uvidjela je da će Phillipova prisutnost u kući biti jako uznemirujuća za nju.

Začula je zvuk, okrenula se i vidjela ga kako izlazi iz šume.

»Oh, zdravo!« rekao je, došavši do otvorenih vrata. »Tražim Joannu. Alice je otišla u krevet,

a Hugh je pomislio da bi Joanna mogla biti ovdje. Rekao mi je da bi mi ona možda mogla

pomoći oko jednog problema koji se upravo pojavio.«

»Joanna vjerojatno čita Beth priču za laku noć. Je li ti mogu ja pomoći, možda?«

Samosvjesno se nasmiješio. »Pretpostavljam da nije ništa«, rekao je, te je zavrnuo rukav na

jednoj ruci. »Ali nešto dolje kod rijeke se ne bi složilo sa mnom.«

Kada je istupio na svjetlo, na podlaktici je mogla vidjeti jak osip. »Mora da si alergičan na

nešto ovdje«, rekla je. »Ali, ne sjećam se da se ovo dogodilo posljednji put kada si bio

ovdje.«

»I nije. Ali mislim da znam što je. Već sam ranije imao ovaj osip, kod kuće. Je li Joanna

slučajno u svoj vrt uvrstila i stabla jablana? Alergičan sam na jablanove.«

»Prije nekoliko godina smo uvezli nekoliko stabala iz Amerike, među njima i jablanove.

Pompea

Hajde, ja ću ti to srediti.«

»Bojim se da mi je na obje ruke«, rekao je Phillip dok je zavrtao i drugi rukav, te sjeo na

jednu od stolica za radnim stolom. »I peče me poput vatre.« Pogledao je uokolo po sobi

koja je po danu bila otvorena za sunčeve zrake. Bila je napunjena lončanicama, biljkama

koje su visjele sa stropa, klijalištima, pladnjevima s lišćem i stabljika ma koje su se sušile.

Radni stol je bio pretrpan bocama, bočicama i staklenkama; u zraku se osjećao jaki miris

koromača i meda.

Ali njegova pozornost bila je usredotočena na Saru. Saru, koja je pokrenula lavinu osjećaja

kada ju je vidio na izložbi i koju otada nije uspio izbaciti iz misli.

»U redu«, rekla je, vrativši se k njemu. »Ovo će ti malo olakšati osip.« Otvorila je staklenku,

žlicom izvadila kremastu mješavinu na svoje prste i zatim mu je nježno utrljala na ruke.

»Što je to?« upitao je Phillip dok je promatrao spore pokrete njene ruke gore-dolje na

njegovoj, primijetivši kontrast koju je njena maslinasta koža tvorila nasuprot bijelim

rukavima; osjećao je njenu blizinu, mirisao njen blagi parfem.

»Ovo je neven«, rekla je. »Neće ti izliječiti osip, ali će ipak pomoći da te ne svrbi toliko.

Jedini način na koji ćeš izliječiti osip je da u potpunosti izbjegavaš ta stabla.«

Na trenutak je utihnuo, a zatim je rekao: »Doista je vruća noć.«

»Bojim se da se nalazimo usred jesenske suše.«

»U Americi, svibanj je proljetni mjesec, ne jesenski. Prošlog se puta nikako nisam mogao

naviknuti na obrnuta godišnja doba. Također, otkrio sam još nešto. Jesi li znala, Saro, da

voda prilikom otjecanja u kanalizaciju teče u suprotnom smjeru nego je to slučaj na

sjevernoj polutci? Jako se teško osoba na to privikne.«

Nasmiješila se i rekla: »Eto ga. Trebao bi neko vrijeme osjećati olakšanje. Uzmi ovu

staklenku i nanesi kremu kad god osjetiš da se osip pogoršava ili kada te jako svrbi.«

Dok je Phillip spuštao rukave košulje. Sarah je otišla prema radnom stolu da provjeri

koromač koji se kuhao. Bilo je vrijeme da doda med i ostavi mješavinu da se ohladi.

»Lijepo je vidjeti te opet, Saro«, rekao je. »Da budem iskren, nisam očekivao da ću te opet

vidjeti ovdje na Merindi. Mislio sam da ćeš se do sada udati i živjeti negdje drugdje.«

»Ne«, rekla je tiho, »nisam udana«.

Želio ju je upitati zašto, ali tada je shvatio da to ne bi bilo u redu. Sarah je bila rasa koju su

Pompea

ljudi u Americi nazivali mješancima, jako ružan naziv. Pretpostavljao je da su ovdje u

Australiji, također, vladale jednake predrasude kao i kod kuće.

»Je li još uvijek znaš stvari, Saro?«

Ona ga je pogledala: »Kako to misliš?«

»Sjećam se da si prije imala predosjećaje ili drugi pogled. Sjećaš se one olujne noći, kada je

Hugh izgubio jako puno ovaca? Tada si znala da će se nešto loše dogoditi. Znaš li dalje

takve stvari?«

»Katkad, ali ne često.« Nasmiješila se.

Ponovno se usredotočila na sirup od koromača. Spustila je nekoliko zemljanih posuda s

police koja se nalazila iznad radnog stola, poredala ih u niz i u svaku ulila malu količinu

sirupa od koromača.

»Za što se to koristi?« upitao je Phillip.

»Ovo umiruje želučane tegobe, te također djeluje kao diuretik.«

Opet su ušutjeli. Phillip je pogledao u staklenku u svojoj ruci bila je načinjena od

neprozirnog ljubičastog stakla, teška i glatka, te se na njoj nalazio veliki okrugli čep. Sa

strane je imala naljepnicu na kojoj je pisalo: krema od nevena: VELJAČA 1880.

»Alice je jako draga«, rekla je Sarah nakon što je izmjerila sirup. »Kako ste se upoznali?«

»Putovao sam po Engleskoj, te nas je upoznao zajednički prijatelj.«

»Ti doista jako puno putuješ.«

»Da, jesam. Pretpostavljam da sam nemirna duša.«

Ponovno je pogledala u njega, njene ruke su stale s radom. »Sjećam se da si prošli put ovdje

tražio neke odgovore. Tražiš li ih još uvijek?«

»Ne znam postoje li uopće odgovori, Saro. Radim; to je uglavnom sve.«

»Gradiš drugima kuće, dok svoju vlastitu nemaš.«

Netremice je gledao nju, njene visoke obraze i puna usta, tanke uvojke kose koji su pobjegli

iz guste skupljene kose nježno obavijajući njen goli vrat. I iznenadila ga je njena sirova

seksualnost; senzualnost koja je samo prigušena diskretnom nježnošću njenih naušnica od

sitnih bisera, skromnog broša na njenom ovratniku i češlja od kornjačevine koji je

pridržavao gustu smeđu kosu.

Pompea

»Znaš, Phillipe«, rekla je dok je zatvarala staklenke, »da si Aboridžin, rekla bih da jako puno

lutaš uokolo. Rekla bih da slijediš svoj put pjesme«.

»Slijedim ga«, rekao je, »ili ga možda tražim? Može li put pjesme ići po cijelom svijetu,

Saro?«

»Da. Ali mora završiti nekad, negdje. Kao što postoji početno Sanjanje, tako postoji i

završno Sanjanje.«

»Znam, oni se nazivaju rođenje i smrt. Možda je moj život put pjesme, a ja ne znam kamo

me vodi.«

Nasmiješila se. »Odrezao si kosu.«

Dodirnuo je potiljak. »Prije nekoliko godina. Alici se nije sviđala onako duga. Meni je bila

podsjetnik na vrijeme koje sam proveo dok sam živio s Navahoo Indijancima. Ponekad

pomislim da je to bilo najsretnije vrijeme moga života. To«, rekao je, »i šest mjeseci koje

sam proveo ovdje«.

Odjednom se čulo udaranje velikog noćnog leptira o staklo iznad radnog stola. Očajno je

lupao o staklo, udarajući krilima da uđe unutra gdje je bilo svjetlo. Sarah je zurila u njega,

svjesna da Phillip sjedi tako blizu nje i promatra je. Nešto se počelo događati između njih,

nešto što je znala da i on osjeća; također je osjetila da se oboje toga i boje.

»Pričaj mi o knjizi koju pišeš«, rekla je Sarah.

»Želim načiniti crteže australskih seoskih kuća i želio bih s tim započeti čim prije. Želio bih

proći okrugom i izabrati najreprezentativnije primjere australske arhitekture. Možda bi ti

mogla poći sa mnom i pokazati mi sve.«

»Joanna i ja sutra odlazimo u Novi Južni Wales. Pozvane smo da posjetimo tamošnju

aboridžinsku misiju.«

»Vraćate li se brzo?«

»Možda«, rekla je, primijetivši da je noćni leptir odletio dalje.

Joanna se okretala u snu. »Gdje smo, majko? Što radimo ovdje«

Glas Lady Emily dopirao je izdaleka: »Šššš, malena moja. Skrivamo se.«

»Od čega se skrivamo, majko?«

»Od pasa...«

Pompea

Joanna se iznenada podignula u sjedeći položaj. »Ne!« uzviknula je.

Hugh se također probudio. »Joanna«, rekao je, podignuvši se. »Što je bilo? Još jedan loš

san?«

Tako je jako drhtala da je jedva izgovarala riječi. »Bilo je strašno«, rekla je. »I tako... tako

stvarno.«

»Što misliš, da ti donesem čašu mlijeka? Možemo sjesti i razgovarati o tome.«

Rukom je prešla preko njegovog obraza, osjetivši grubu bradu koja je tek počela rasti.

Hugh je kasno legao, a ujutro se morao rano dignuti i otići do dalekih stada i pobrinuti se

da imaju vode. »Doista«, rekla je, »bit ću dobro. Želim samo ustati i malo čitati.«

Ogrnula se kućnom haljinom i izašla iz sobe, tiho zatvorivši vrata za sobom. Otišla je u

salon, upalila svjetiljku, sjela u jedan od naslonjača i prislonila glavu unatrag. Zatvorila je

oči, pokušavajući samo voljom otjerati glavobolju. Znala je da joj nijedan njen lijek neće

pomoći. Glavobolja nije imala tjelesni uzrok; samo umni napor može olakšati muklo

udaranje koje bi se pojavilo uvijek nakon noćne more.

Kad bi samo mogla zaustaviti te snove. U salon je ponijela i majčin dnevnik, te ga je

otvorila, prevrtala stranice koje je već ranije pročitala toliko puta, ali koje je čitala ponovno,

nadajući se da će pronaći neki znak, neki skriveni trag koji joj je ranije promaknuo.

Sat nad kaminom je nježno kucao; nešto je šušnulo u grmu pred kućom. Na prozorskom

pragu nakratko se pojavila noćna ptica i zapjevala, a zatim odletjela prigušenim mahanjem

krila.

Joanna je polagano prevrtala stranice dok nije došla do kraja majčinog rukopisa i početka

svog vlastitog njenih prvih dana na Merindi, prvih briga oko Adama, njenih prvih osjećaja

prema Hughu. Zatim je došla do onog dana kada ju je Sarah odvela dolje kod rijeke i

ispričala joj o Sanjanju klokana. »Sarah mi je rekla da Ja slijedim put pjesme«, napisala je

Joanna prije gotovo devet godina, »i dok idem

za pjesmom, dozivam stvaranje. Što misli s tim da pjevanjem dozivam stvaranje? Ja toga

nisam svjesna.«

Joanna je zurila u stranice i najednom se sjetila nečega što joj je Sarah, također jako davno,

rekla, da je dnevnik neka vrsta puta pjesme.

Ako je ova knjiga moj put pjesme, pomislila je, onda je možda čin zapisivanja jednak činu

stvaranja pjevanjem pjesme. Je li na to Sarah mislila? A ako je ovo moj put pjesme, onda je

Pompea

također i moje majke jer je ova knjiga prvo bila njena a zatim moja a ja je nastavljam,

upravo kao što sad proživljavam noćne more koje su nju progonile, te osjećam isti užasni

strah koji ju progonio nju u posljednjim danima.

Putovi pjesama, pomislila je Joanna umorno. Dugine zmije i divlji psi. Što je sve to značilo?

Sve joj je izazivalo mučninu, a opet je bila sa svime opsjednuta. Zašto nije mogla otkriti

misterij koji se skrivao? Morao je postojati način kojim se mijenjao put pjesme, mijenjao

njegov slijed. Odbijala je dopustiti da sudbina njene majke postane njena vlastita ili da

njena postane Bethina sudbina.

Položivši knjigu sa strane, Joanna se podigla i otišla za mali stol za kojim je obavljala svoju

korespondenciju; upalila je svjetiljku, izvadila čist list papira i olovku, sjela dolje i napisala:

»Draga teto Millicent, znam da sam te u prošlosti molila da mi pomogneš ispuniti praznine

koje su postojale u životu moje majke, te iz poštovanja prema tuzi koju si rekla da te

uspomene izazivaju u tebi tuzi zbog gubitka svoje sestre nisam nikada inzistirala na tim

informacijama. Ali, sada moram. I ja sam počela patiti od određenih tegoba koje su mučile i

moju majku tih mjeseci prije njene smrti noćnih mora i glavobolja, i rastućeg osjećaja

užasa. Od iznimne je važnosti da utvrdim uzrok, koji se, vjerujem, skriva negdje u njenom

djetinjstvu, o čijim detaljima mi jedino ti možeš reći. Preklinjem te, teto Millicent, zbog

moga zdravlja, i zbog zdravlja moje kćeri, jer se bojim da će i ona postati žrtvom ovog

naslijeđa, da mi kažeš što znaš o pojedinostima majčinog odlaska iz Australije. Postoji li nešto

što bih trebala znati?«

Vozač kočije bio je neumoljiv. »Žao mi je, gospođo«, rekao je. »Ne prevozimo crnce.

Moram misliti na druge putnike. Oni su platili svoju kartu. Imaju svoja prava.«

Joanna nije mogla vjerovati. Doći ovako daleko, nakon svih tih sati putovanja, biti tako

blizu Karre Karre, samo da bi vozač kočije odbio prevesti Saru jer je bila Aboridžinica.

»Zasigurno to ne mislite«, rekla je. »Ozbiljno nas mislite ostaviti ovdje?«

Stišao je svoj glas. »Nije stvar u meni, razumijete, gospođo. Nemam ništa protiv crnaca. Da

sam samo ja u pitanju, ja bih joj dopustio. Ali drugi putnici...«

Joanna je promatrala petero ljudi koji su sišli s njom i Sarom s vlaka tri muškarca i dvije

žene sjedili su unutar kočije i namjerno gledali u drugom smjeru.

»Što očekujete da sad učinimo?« rekla je Joanna vozaču kočije. »Ovdje nema ničega!«

Željeznička stanica sastojala se od male daščare i ničega drugog. Nekoliko metara od

tračnica nalazila se gusta šuma. Ovo je bio kraj puta za sve one koji nisu išli prema Sydneyu.

Pompea

Oni koji su išli prema drugim gradovima i naseljima, silazili su ovdje i ukrcavali se na kočiju

koja bi ih prevezla ostatak puta.

»Žao mi je, gospodo. Ali takva je politika tvrtke. Nema Aboridžina.« Slegnuo je ramenima u

znak isprike i popeo se na vozačevo sjedište na kočiji.

»Molim te, Joanna«, rekla je Sarah. »Idi s njim. Ja ću biti u redu ovdje.«

»Ali, možda ću prenoćiti u misiji, Saro. Gdje ćeš ti spavati? U toj daščari?« Joanna se

okrenula prema vozaču i rekla; »Možete li mi barem reći koliko je udaljena misija Karra

Karra?«

»Gore cestom, oko 16 kilometara. Ali cijeli put je velika uzbrdica. I izgleda da će početi i

kiša. Možda bi vam najbolje bilo poslušati djevojku i sjesti s nama.«

»Nemam nikakvu namjeru voziti se s vama. I možete biti sigurni da ću vašoj tvrtki napisati

pismo žalbe.«

»Kako želite«, rekao je i udario uzdama.

Dok je kočija tandrkala niz cestu i nestala među visokim borovima, Joanna je osjetila

dolazeću kišu. Zapadne ravnice su možda pogođene sušom, ali ovdje u bujnim planinama

blizu granice s Novim Južnim Walesom, lagana kiša bila je uobičajena. »Onda, Saro«, rekla

je kad je podignula svoju putnu torbu, »pretpostavljam da bi nam bilo dobro da započnemo

hodati«.

Svježi planinski zrak dobro im je došao dok su hodale. Miris borova i ilovastog da gotovo

ih je opijao. Dok je slijedila stazu kroz šumu, Joanna je osjećala kako njeno uzbuđenje raste.

Hoće li ovo doista biti Karra Karra nakon svih ovih godina? Je li se u blizini nalazio

Bowmans Creek? I drugo mjesto koje se zvalo Durrebar? Jesu li ona i Sarah, ustvari, sada

prelazile preko zemljišta koje je opisano u vlasničkoj ispravi posjed koji je bio zakonski

njen.

Joanna je pisala Williamu Robertsonu, upravitelju misije, raspitujući se je li on znao nešto o

njenom djedu i baki, ali on joj je poslao odgovor napisan u žurbi koji je odavao jako

zaposlenog čovjeka: »Ne znam što bih vam mogao reći, gđo Westbrook. Ali ako nas dođete

posjetiti, ponudit ćemo vam naše skromno gostoprimstvo.«

Kad god bi kiša zaprijetila, Joanna i Sarah su zastajale i tražile sklonište ispod obližnjih

stabala. Njihovi vuneni kaputi otežali su od vlage, a čizme su im uskoro bile zaprljane

blatom. Ali su i dalje bile pune nade. Joanna je bila tako uzbuđena još od onog trenutka

Pompea

kada je od Adama uzela i pročitala letak koji je on pokupio na izložbi. I evo je sada, visoko

u planinama, na putu prema mjestu na kojem je možda rođena njena majka.

Polako su pješačile uz cestu, osluškujući tišinu šume. Povremeno bi ugledale bljesak plave

ili crvene boje među krošnjama, kada bi proletjela papiga. Životinjski glasovi dolazili su

duboko iz šume, a cvijeće kakvo nikada nisu vidjele raslo je u obilju. Obje su počele osjećati

umor, nenaviknute na visinu i učinak penjanja uzbrdo. Svako malo su zastajale, prebacivale

torbe iz jednu u drugu ruku, pokušavajući doći do daha.

Joanna se počela brinuti. Koliki put su prešle ? Koliko još dok ne stignu do misije? S tako

oblačnim nebom, bilo je nemoguće utvrditi koliko je bilo sati.

Napokon, prošavši zavoj na cesti, došle su pred čudan prizor.

Ispred njih, cesta je bila zapriječena skupinom volova. Dvanaest ogromnih životinja,

privezanih u parove, vukli su masivna kola natovarena trupcima. Njima je upravljao čovjek

koji je stajao na kolima i proklinjao životinje, udarajući ih bičem dužim od 4 metra. Hugh je

napisao balade o volovima i njihovim živopisnim vozačima volarima koji su većinom bili

osuđenici. Ovakve družine su bile česte tijekom njegove mladosti, kada se zemlja otvarala

ljudima, ali sada su volovi nestajali, jer su bili skupi za držanje i previše spori. Umjesto

volova koristili su se konji, a umjesto njih nova željeznička pruga. Da sačuva sjećanje na

njih, Hugh je napisao jako popularnu baladu, »Volari«.

Međutim, Joanna i Sarah nisu sada stale i zurile zbog volovske družine, već zbog kočije koja

je stajala iza kola. Putnici su se naginjali izvan nje, glasno prigovarajući, a vozač kočije je

vikao na vozača volova koji ga je u potpunosti ignorirao.

Joanna i Sarah su prošle kraj svih njih, osjećajući se tako malima kraj monstruoznih kola i

njihovog tereta. Škripala su cestom nevjerojatno sporim tempom, a kotači, koji su bili viši

od Joanne i Sare, ukopavali su se u blato. Životinje su se napinjale pod ormom. Kada je

volar ugledao dvije žene, nasmiješio se i mahnuo im. Joanna je uzvratila mahanje i

poviknula: »Znate li koliko još ima do misije Karra Karra?«

»Dvanaest kilometara«, rekao je. »Samo slijedite cestu.«

Dvanaest kilometara! To znači da su ona i Sarah prešle samo 4 kilometra. Izgledalo je kao

da su prešle puno više.

Nastavile su hodati dalje prošavši volove, probijale su se kroz blato i molile da se kiša još

malo odgodi. Samo što su odmakle nekoliko metara, Joanna je rekla: »Možda možemo

Pompea

pronaći neko domaćinstvo«, i tada su ugledale druga kola koja su im prilazila cestom.

»Hej, vi tamo!« poviknuo je vozač dok se zaustavljao. »Jeste li vi gđa Westbrook? Ja sam

William Robertson, upravitelj Karre Karre.«

Dok im je pomagao da se smjeste na kolima, rekao je: »Budući da je već kasno, a kočija nije

došla, odlučio sam vas potražiti. Ovo se katkad dogodi, da volovska kola zauzmu cestu.

Proći će sati dok se ona kočija ne mogne probiti do prvog stajališta.«

Robertson je okrenuo kola i vratio se na cestu prema misiji. Joanna i Sarah su kratko iza

sebe pogledavale u kočijaša koji je i dalje, crvenog lica, vikao na volara, dok su ostali putnici

sjedili svi jadni u blokiranoj kočiji. Nakon nekoliko minuta ostavili su ih daleko iza sebe.

Robertson je bio Škot s dugom crvenom kosom i gustom crvenom bradom. Joanna se

iznenadila kada je rekao da je svećenik, jer je bio odjeven poput drvosječe. »Ne mogu vam

opisati koliko mi je bilo drago što ste mi poslali pismo, gđo Westbrook«, rekao je. »Naša

misija dobiva tako malo pozornosti. Raspitivali ste se o paru prezimena Makepeace. Nisam

našao nikakve podatke o njima u našim spisima, ali vjerojatno zato što neki od naših ranijih

upravitelja nisu tako detaljno vodili podatke o misiji. Ali pomislio sam da biste mogli

razgovarati s nekolicinom naših starijih članova, možda se oni nečega sjećaju.«

»Koliko je stara vaša misija, gosp. Robertson?« upitala je Joanna, gledajući ravno naprijed,

nestrpljivo očekujući prvi pogled na Karru Karru.

»Jako stara. Ona je jedna od prvih misija u kolonijama.«

Joannino uzbuđenje se još pojačalo. »Zašto je sada zatvarate?«

Robertsonovo lice se smračilo. »Aboridžini su dobili ovu zemlju prije mnogo godina, jer

vlada nije smatrala da na njoj ima išta vrijedno. Ali otada, bjelačka naselja su nam sve bliže i

porasla je potražnja za drvenom građom. Posebno sada s jako pojačanom izgradnjom.«

Joanna i Sarah i same su vidjele tu pojačanu izgradnju: dok je njihov vlak prolazio kraj

Melbournea, vidjele su predjela s novim kućama koje su se podizale u predgrađima, šireći se

sve brže kako bi se udovoljilo potražnji rastućeg stanovništva. Kasnije, dok je vlak hitao

prema sjevernom dijelu Novog Južnog Walesa, zamijetile su kilometre i kilometre

porušenih šuma, sve što je ostalo od njih bili su panjevi koji su se prostirali dokle je pogled

sezao.

»Ova zemlja je bogata šumom, gđo Westbrook«, rekao je Robertson. »Mnogi ljudi žele je se

dokopati, stoga vrše pritisak na odbor da isele domoroce.«

Pompea

»Kakav odbor?«

»Naziva se Odbor za zaštitu prava Aboridžina. Ali reći ću vam, rade sve osim što štite te

ljude.«

»Kako vlada može natjerati vaše ljude da se presele? Imaju li zakonsko pravo na to?«

»Mogu to učiniti ako namjeste stvari tako da izgledaju kao da se bore za najbolje interese

Aboridžina. Kao izgovor koriste se našom visokom razinom oboljelih od tuberkuloze.

Kažu da je bolest jako raširena zbog hladnoće i vlage. Stoga žele preseliti Aboridžine u

topliju i sušu klimu zbog njihovog zdravlja, kako kaže odbor! Ali ovi ljudi pripadaju ovdje.

Njihovi preci su ovdje živjeli.«

»Ali gosp. Robertson, znanost je nedavno dokazala kako je uzrok tuberkuloze klica, a ne

hladnoća i vlaga. Zasigurno je odbor toga svjestan?«

»Naravno da su oni toga svjesni, jer sam im i sam to rekao. Ali oni se drže starog mišljenja.

Čak su nagovorili nekog uglednog liječnika iz Melbournea da potvrdi njihovu priču.«

A onda, odjednom, pojavila se pred njima.

Dok je Robertson upravljao kolima da skrenu s ceste, Joanna je zurila u luk koji se nalazio

nad ulazom. U grubo drvo urezane su riječi ABORIDŽINSKA MISIJA KARRA KARRA.

Napajala je oči prizorima stabala, sivog neba, kamenih građevina, svinja i kokosi u dvorištu.

Pokušala je zamisliti kako je sve izgledalo njenoj baki kada je došla ovdje prije toliko

godina, kada ovdje nije bilo ničega, osim možda primitivnih nastambi Aboridžina. Pokušala

je osjetiti, u svježem zraku, žar i vjeru koje je John Makepeace donio u ovu šumu u potrazi

za drugim Edenom. I razmišljala je o crnoj ženi koje se sjećala Lady Emily - Reena deeni te

se pitala jesu li kojim slučajem ona ili njeni potomci još živi.

»Prvo ćemo popiti šalicu čaja«, rekao je Robertson. »Zatim ću vas provesti po misiji.«

Upraviteljeva kuća je bila mala, kamena koliba koja se sastojala od dvije sobe i terase. Žena

koja je bila poluboridžinica i koja se zvala Nellie poslužila im je čaj u Robertsonovom

malom salonu, svako malo pogledavajući Saru začuđenim očima.

»Onda, gđo Westbrook«, rekao je Robertson, »kakav je vaš interes što se tiče Karre Karre?«

Joanna mu je ispričala o Johnu i Naomi Makepeace, neočekivanom odlasku njene majke iz

Australije, te o svojoj vlastitoj potrazi. A nakon što je završila, Robertson joj je rekao: »Oh

Bože, bojim se da ovo nije mjesto koje tražite!«

»Zašto ne?«

Pompea

»Prvo, ova misija je osnovana tek 1860. godine.«

Ona i Sarah su razmijenile poglede. »Ali, rekli ste da je jako stara!

»Da, relativno stara. U kolonijama koje same ne postoje niti jedno stoljeće dvadeset godina

se čini jako dugo. Druga stvar je da Karra Karra nije naše pravo ime. Dok ja nisam došao

raditi ovdje, prije nekoliko godina, zvala se Utočište za domoroce sv. Josipa.«

»Razumijem«, rekla je Joanna. »Iz tog razloga je nisam uspjela pronaći na karti.«

»Smatrao sam da staro ime nije bilo najprikladnije za dom u kojem žive Aboridžini. Stoga

sam ih zamolio da odaberu ime iz njihovog jezika. Sastali su se i odlučili za karra karra, što

je naziv za cvijet koji ovdje raste na svakom koraku. I vi ste ga vidjeli onaj u obliku trube s

laticama bijele i boje lavande.«

Joannino razočaranje je bilo jasno vidljivo. Nije znala što reći.

»Žao mi je, gđo Westbrook«, rekao je Robertson. »Iskreno bih želio da je ovo mjesto koje

ste tako dugo tražili.«

»Je li možda znate,« naposljetku je rekla, »ima li riječ karra karra isto značenje među svim

Aboridžinima?«

»Vjeruje se da na ovom kontinentu postoji preko dvjesto odvojenih i različitih jezika među

Aboridžinima, gđo Westbrook. Neka riječ u jednom narječju, u drugom može imati

drugačije značenje.«

»Razumijem«, rekla je.

»Želite li sada prošetati i razgledati misiju?«

Joannu i Saru prvo su odveli u kapelicu gdje su se, s gosp. Robertsonom, pomolile. Zatim

su ih poveli u razgledavanje po glavnom dijelu misije, koji se sastojao od privatnih kuća,

zajedničkih zgrada i obora za životinje. Joanni su pokazali kako žene izrađuju košare,

korištenjem iste metode koju su i njihovi preci koristili. Žene su prelazile velike udaljenosti

u potrazi za pravom vrstom rogoza, objasnio im je Robertson. Stabljike rogoza zatim bi

razdijelili na trake, zavezali ih, namočili nekoliko sati u vodu i na kraju ih objesili da se suše

dok ne bi bile spremne za korištenje. U obližnjim gradovima, rekli su Joanni, velika je

potražnja za košarama.

Ona i Sarah promatrale su muškarce dok su solili i štavili kože oposuma od kojih bi načinili

prostirke za pod i prodavali ih. Vidjela je kako uzgajaju povrće u vrtu; kako muzu krave; te

djecu koja su pjevala svoje lekcije u priprostoj školi. Gdje god su ona i Sarah pošle, svugdje

Pompea

su ih dočekali nasmiješeni i ljubazni ljudi. Ali Joanna je primijetila kako se ovi ljudi razlikuju

od onih iz misije u Zapadnom okrugu, gdje je Sarah živjela kao dijete. Ljudi na Karri Karri

kao da su bili viši, držali su se s određenim ponosom koji nije mogla vidjeti kod drugih.

Simmsovi Aboridžini bili su uslužni; Robertsonovi ljudi dostojanstveni.

»Došli smo do stupnja, gđo Westbrook«, rekao je Robertson, »u kojem smo potpuno

samostalni. Misija više ne prima pomoć od vlade. Sami uzgajamo pšenicu, hmelj i povrće.

Izrađujemo košare i prostirke od opusumovog krzna za kojima vlada stalna potražnja.

Posjedujemo sedamdeset grla stoke, od kojih 15 krava za mužnju i dovoljno svinja da

imamo zalihu slanine za nekoliko godina. Vidite, za razliku od drugih upravitelja koji

smatraju da s Aboridžinima treba postupati kao s djecom takoreći voditi ih ja vjerujem da

je Aboridžinima bolje kada im dopustimo da se sami brinu o sebi. Kada im uskratimo

njihovu vlastitu inicijativu, onda oni izgube svoj osjećaj samopoštovanja.«

Joanna se prisjetila prilika kad bi posjetila misiju u Zapadnom okrugu, kojom je i dalje

upravljao velečasni Simms. Tamošnji Aboridžini bili su uglavnom nesretni, često

samovoljni. Simmsov odgovor bila je čvršća disciplina, koja je, činilo se Joanni, samo

pogoršavala stvari.

»Jesu li vaši ljudi ovdje sretni?« upitala je.

»Sasvim su zadovoljni, gđo Westbrook. Naravno, veći dio ljudi ovdje su mješanci i oni se

ovdje osjećaju sigurnije nego kada su sami vani, gdje ih ne prihvaćaju ni crnci ni bijelci.«

Bacio je kratak pogled na Saru, odjevenu u zgodnu putnu haljinu ljubičaste boje i šeširić

ukrašen perjem, sa zlatnim križićem oko vrata. »Imamo jako malo pravih Aboridžina ovdje

i oni su jako stari.«

Joanna je razmišljala o Aboridžinima koje je vidjela u misiji u Zapadnom okrugu, kada ju je

posljednji put obišla s velečasnim Simmsom. Svi su bili lijepo odjeveni i uhranjeni; smijali

su se i ponosno pokazivali svoje košare i prostirke. Ali ispod svega toga, Joanna je osjećala

njihovu zbunjenost. Pogledala je u njihove uredne kolibe i upoznala se s Mary, Josephom i

Agathom. Pozdravljale su je nasmiješene majke odjevene u europsku odjeću, te ponosna

starija gospoda u kaputima i hlačama. Ali mučio ju je osjećaj da nešto nije u redu. Usred

svog tog zadovoljstva i obilja, Joanna je osjećala njihov gubitak. Izgledalo je kao da ljudi

velečasnog Simmsa, umjesto da rastu, samo čekaju i polako gube vrijeme do smrti.

Dok su hodali kraj duge zgrade načinjene od dasaka, Joanna je rekla: »Je li to pjevanje što

čujem, gosp. Robertson?«

Pompea

»Doista jest«, rekao je. »To je naša ambulanta. Unutra je jedna jako bolesna žena, te je njena

rodbina pokušava izliječiti. Žene pjevaju pjesmu za ozdravljenje.«

»Što nije u redu s njom?«

»Trpi jake bolove u trbuhu pojavili su se sinoć sasvim iznenada. Žene već duže vrijeme

pjevaju nad njom.«

»Je li to sve što će učiniti za nju?«

»Namazali su joj tijelo emuovom mašću i pepelom, te su joj zavezali traku od ljudske kose

oko struka. Ali pjevanje je glavni dio njihova liječenja.«

»Zar je ne bi trebao posjetiti liječnik?«

»To joj ne bi pomoglo, gđo Westbrook. Okružni liječnik bio je ovdje i pregledao je, ali je

rekao da ne može ništa učiniti za nju. Ona nije bolesna od ikakvog stvarnog tjelesnog

uzroka. Kako ja to razumijem, pobjegla je sa suprugom druge žene. Stigli su samo do

sljedećeg grada, gdje ju je on ostavio. Kada se vratila, žena ju je opjevala, hoću reći, bacila

nekakvu čaroliju na nju.«

Joanna je zurila u njega. »Mislite, kao otrovnu pjesmu?«

»Pa, da. Čuli ste za takve stvari, zar ne?«

»Zar se ne može ništa učiniti da joj pomognemo?«

»Njena rodbina pokušava istjerati otrov pjevanjem njihove vlastite moći izlječenja.

Medicina bijelog čovjeka ne može pomoći, možda njihova hoće. Sve je to stvar vjerovanja.«

»Bi li im zasmetalo ako bih je ja pregledala? Znam ponešto o liječenju.«

»Uopće im ne bi smetalo, gđo Westbrook. Oni bi jako cijenili kad biste joj pokušali pomoći.

Vi samo uđite, ja ću vas čekati ovdje. Meni je zabranjen ulazak kada žene izvode jedan od

svojih obreda.«

Joanna i Sarah su ušle unutra i našle se u dugačkoj sobi namještenoj s osam kreveta,

nekoliko stolica i stolova. Sedam kreveta bili su uredno napravljeni i slobodni, a u osmom

je ležala žena zatvorenih očiju. Bila je vidljivo bolesna: glava joj je padala čas na jednu čas

na drugu stranu, te je mumljala. Dok su Joanna i Sarah promatrale, oko kreveta se kretala

skupina žena izvodeći nekakav ples; ruke su ispružile ispred sebe tvoreći oblik čaše, i dok su

plesale, gurale su ruke prema van i preko nepokretne žene.

Iznenada, jedna od njih je zamijetila Saru i Joannu. Kada je ona prestala pjevati, i ostale su

Pompea

također prestale i zurile su u pridošlice.

»Zdravo«, rekla je Joanna. »Žao mi je što vas prekidam, ali smijem li je malo pogledati?

Možda ću joj moći pomoći.«

Očekivala je da će joj pružiti otpor, ili možda zamjeranje, ali umjesto toga su se sramežljivo

nasmiješile i gestom je dozvale da priđe krevetu. Joanna je sjela kraj uzglavlja i pregledala

bolesnicu, tražeći određene znakove i simptome. Iako joj specifična priroda njenog

oboljenja nije bila jasna, u ženinim očima je vidjela pogled fatalizma i prihvaćanja. Zatim je

zamijetila, na stolu kraj kreveta, mala pakiranja u kojima se nalazio prah pod nazivima

đumbir i stolisnik, bočicu ekstrakta vrbe i oblog od gorušice, sve što bi ona sama propisala,

i koja je bez sumnje ovdje ostavio okružni liječnik. Očito, nije joj pomoglo.

Kada se Joanna ustala od kreveta, žene su je pogledale s nadom, ali sve što je ona mogla

reći bilo je: »Žao mi je.«

One su nastavile pjevati i čudno plesati oko kreveta, a Sarah i Joanna su se povukle prema

vratima. »Pitam se hoće li joj pomoći«, rekla je Joanna.

»Ne poznajem ovaj obred«, rekla je Sarah. »Ne znam kako pomoći ljudima koji su

opjevani.«

»Možda to može biti bilo koja vrsta obreda«, rekla je zamišljeno Joanna, »možda je sve što

je potrebno da žrtva vjeruje da će pjevanje i riječi pomoći. I ja bih željela vjerovati u

njihovu moć poput ovih žena. Željela bih da mogu izmisliti vlastitu pjesmu kojom bih

mogla otjerati otrov. Možda bi tada u stvari i nestao. Možda nikada više ne bih imala noćne

more, te ne bih osjećala ovaj užas kad god pogledam Beth.«

Pridružile su se Robertsonu vani, a kada je Joanna komentirala da su takvi obredi u nekim

drugim misijama zabranjeni, on je rekao: »Doista sam tužan kada vidim da ovi ljudi gube

svoju kulturu. Aboridžinima su oduzeta brojna sveta mjesta. Stotine, možda tisuće svetih

izvora vode i spilja im je zauvijek oduzeto. A gubitak, mogu dodati, je i više nego samo

duhovne prirode. Imajte na umu da Aboridžini nisu nikada zapisali svoju povijest. Tragovi

prethodnih generacija obitavaju na svetim mjestima koja leže na putu pjesme. Aboridžini bi

slijedili drevne tragove i ponavljali stare priče kako su hodali. Ali odsječeni od putova

pjesama, uskoro su izgubili povijest svojih predaka. Cesto sam se žalio kako je uskraćivanje

svetih mjesta Aboridžinima jednako činu spaljivanja knjižnice!«

»Vaši ljudi ovdje izgledaju jako sretni«, rekla je Joanna kada su se približili Robertsonovoj

kolibi.

Pompea

»Nažalost, gđo Westbrook, ima ih još koji bježe.«

»A kamo bježe?«

»U gradove i naselja, uglavnom. Privlači ih alkohol i duhan, čak su postali i ovisni, stoga idu

tamo gdje ih mogu nabaviti. A nekoliko ih pobjegne u unutrašnjost gdje se nadaju pronaći

stari način života, mjesto gdje nema bijelog čovjeka.«

»Ima li mnogo takvih u unutrašnjosti?«

»Nitko ne zna. I dalje postoje dijelovi Australije koji su u potpunosti neistraženi.«

Neistraženi, pomislila je, od strane bijelaca. Ali bez sumnje su ih detaljno istražili i dobro

poznavali Aboridžini koji su živjeli ondje.

Joanna se uhvatila dok je razmišljala o vozaču kočije, te o njegovim putnicima od kojih

nijedan nije protestirao protiv antiaboridžinske politike. Razmišljala je i o Aboridžinima

koje je vidjela u Melbourneu, pijanice, prosjake, prostitutke. Razmišljala je o Sari koja je sve

manje i manje znala o kulturi svoga naroda. I o velečasnom Simmsu, koji je jednom rekao

Joanni: »Potičemo Aboridžine da se žene s ljudima koji nisu iz njihovog naroda, jer će onda

bolje kvalitete civiliziranih bijelaca prevladati i potisnuti crnačke karakteristike.«

»Može li se utjecati na odluke Odbora za zaštitu prava Aboridžina, gosp. Robertson?«

upitala je kada su se vratili u njegovu kolibu. »Može li se odbor uvjeriti da se više posveti

zaštiti ovih ljudi?«

»Ja sam pokušavao, gđo Westbrook, ali moj je glas jedan protiv šest. Zato sam i načinio one

letke za izložbu nadao sam se da ću privući pozornost mojih istomišljenika koji bi možda

ponudili svoju pomoć.«

»Ja vam želim pomoći, gosp. Robertson. Recite mi što mogu učiniti.«

Otišao je do svog stola i rekao: »Dat ću vam imena članova odbora. Možete im poslati

pisma u kojima ćete protestirati zbog njihove odluke o preseljenju mojih ljudi.«

Dok je Robertson pisao imena članova, Joanna je proučavala fotografiju koja je visjela

iznad kamina. Prizor je prikazivao portret Starog Wonge, posljednjeg poglavice ovog

područja. Bio je odjeven samo u ogrtač od oposumovog krzna, te je uspravno stajao držeći

koplje. O čemu je on razmišljao, pitala se Joanna, dok je gledao u leće fotoaparata? Je li

čuo, u kliku fotoaparata, smrtni poraz svog naroda?

»Izvolite«, rekao je Robertson, predajući joj papir s popisom. »Bit ću vam zahvalan na bilo

kakvoj pomoći. No sada, hoćete li prenoćiti kod nas? Imamo smještaj za posjetitelje.«

Pompea

Prije nego je Joanna uspjela odgovoriti, nešto drugo joj je zapelo za oko. Na zidu, uokviren

iza stakla nalazio se dokument, jako star i požutio. Joanna je koraknula bliže. Zurila je u

poznate točke, krivulje i linije, kriptične simbole koje je tako dobro znala, ali koji su joj i

nakon ovoliko godina ostali nejasni. »Gosp. Robertson«, rekla je, odjednom obuzeta

uzbuđenjem, »Što je ovo?«

»To«, gđo Westbrook, je moj ponos i radost. To je stranica iz Galskog rata Julija Cezara. To

nije izvorna stranica, naravno, već spretan prijepis koji mi je poslao prijatelj iz Engleske. Ja

sam svojevrsni klasicist.

»Ali što je to? Pismo, gosp. Robertson, koje je to pismo?«

»To je vrsta brzopisa koji je izumio Rimljanin iz prvog stoljeća prije Krista, zvao se Marko

Tulije Tiron. On je bio Ciceronov osobni tajnik. Mnoge poznate osobe, uključujući i Julija

Cezara, služili su se Tironovim brzopisom. Bio je u uporabi oko tisuću godina, ali je nestao

tijekom srednjeg vijeka, kada su brzopis dovodili u vezu s vješticama i čarolijama.«

»Htjela bih vam pokazati nešto«, rekla je Joanna, otišla do putne torbe i iz nje izvadila

kožnu torbu s remenom. Dala je papire Robertsonu.

»Za Boga miloga!« rekao je. »Ovo je doista isti brzopis! Tko god je ovo napisao, morao je

biti klasicist poput mene.«

»Možete li ga pročitati?«

»Pa, pogledajmo ga prvo.« Iz džepa je izvadio naočale i posjeo ih na svoj nos. Guste crvene

obrve skupile su se kada se usredotočio na rukopis. Napokon je rekao: »Bojim se da nije

dobro, gđo Westbrook. Moj dokument je na latinskom, ovi vaši papiri su po svemu sudeći

napisani na engleskom.«

»Ali zar ih ne možete prevesti?«

»Ja nisam stručnjak za Tironov brzopis. Postoje na stotine simbola, razumijete.«

»Zar ne postoji način na koji se šifra može razbiti?«

»Prijatelj koji mi je poslao ovaj prijepis zna dosta o ovoj temi; zapravo, upravo je on načinio

ovaj prijepis za mene. Pisat ću mu u Englesku, te mu poslati papire vašeg djeda, objasnivši

problem. Giles mi ionako duguje uslugu.«

Joanna je oklijevala. »Radije bih da ovi papiri i dalje ostanu u mojem posjedu, gosp.

Robertson. Jako su mi važni.«

Pompea

»Da, naravno. Razumijem. No, onda ću zamoliti Gilesa da mi pošalje Tironov šifrarnik

zajedno s uputama kako se koristi. Na taj način, gđo Westbrook, možete sami prevesti

djedove papire. Što mislite o tome?«

Pompea

21.POGLAVLJE

Jutro, jedanaestog dana mjeseca kolovoza 1880., točno u deset sati, kolonija Victorija

svjedočila je kraju jedne ere. Seamus Langtree, zloglasni kriminalac koji je tako dugo

terorizirao poštene građane i izbjegavao mrežama policije, obješen je u zatvoru Pentridge u

Melbourneu. S bijelom kapom povučenom preko očiju, Langtree je plesao i trzao se na

kraju užeta pune četiri minute prije nego ga je smrt napokon odnijela. Jezovit i sramotan

kraj ovog zločinca označava i kraj bezakonja u Australiji.«

Tako je započinjalo osobno svjedočenje Franka Downsa o najviše slavljenom pogubljenju u

kolonijama. Pisao je žustro, opisujući sve detalje i dodajući neke svoje epitete, »Pet tisuća

ljudi okupilo se ispred zatvora da čuju vijesti; mnoge žene plakale su za osuđenim

odmetnikom.« Dok su njegovi konkurenti, Age i Argus, poslali reportere da pišu o

senzacionalnom događaju, Frank je smatrao da je ovo vješanje bilo vrijedno da o njemu

piše Timesov izdavač osobno.

»Pa, to je to«, rekao je jedan od novinara iz skupine od 30-ak njih u podnožju stratišta. »Ja

sam raspoložen za mesnu pitu kod Lucy'sa. Ova vješanja bude apetit!«

Frank je pogledao na sat; imao je radni ručak s predsjednikom Prve melburnške banke, ali

imao je još vremena, dovoljno vremena da odnese priču u ured i dalje u tisak za

popodnevno izdanje.

To je bila dobra priča, te je Frank vjerovao da će njegovo izdanje nadmašiti prodaju ostalih.

Posebno s obzirom na to da će biti popraćeno Ivynim maštovitim ilustracijama

Langtreeove bande i neslavnog okršaja u Glenrowanu. Frank nije vidio Ivy već dva tjedna,

te je uvidio da joj sigurno nedostaje, mora da je usamljena. Dok je brzim korakom prošao

vrata kaznionice i rukovao se s upraviteljem, Frank je odlučio, bez obzira što večeras

iskrsnulo, da će otići u posjet Ivy.

Nisu mu samo novine zadavale puno posla; bilo je tu i drugih stvari. Jednog jutra se

probudio i shvatio, odjednom, da je imao 43 godine. To ga je natjeralo na razmišljanje da je

došlo vrijeme ozbiljnog razmatranja budućnosti budućnosti Lismorea, Timesa, imena

Downs. Bilo je vrijeme da se oženi i stvori obitelj. Ali nije ga to previše privlačilo. Tako je

bio sretan s Ivy. Kad bi samo mogli ovako nastaviti ili kada bi je mogao oženiti ali to nije

dolazilo u obzir. Cijela svrha braka, barem što se Franka ticalo, bila je u dobivanju

nasljednika, a on je bio siguran da Ivy ne može imati djecu.

Pompea

Kada je suptilno dao do znanja da traži suprugu, pozivnice su prštale sa svih strana na ovu

ili onu večeru, na ovaj i ovakav bal, na onakve ili ovakve vrtne zabave. Zamišljao je kako se

vijest širi Melbournom poput vatre kroz suho grmlje: Frank Downs traži suprugu! Svaka

majka s neudanom kćeri, činilo se, doznala je da se poželjan muškarac ponudio tržištu.

»Tračeraj«, to je on mislio o tome, svaki put kada bi mu sluga donio još jedan pladanj

prepun pozivnica. One su šaputale, one su mrmljale, one su kovale urote svaka majka u

Melbourneu koja je bila vrijedna njenih haljina i suprugovog bankovnog računa.

I tako je išao na zabave, balove, večere i ručkove, beskrajni krug osmijeha i pristojnog

ponašanja, lošeg viskija i domaćih kćeri i previše napadnih, previše obdarenih majki koje su

nestrpljivo čekale da im izdavač Timesa posrane zet. Franku je to sve bilo zamorno, a katkad

bi sam sebi rekao da to nije vrijedno toga. Ali zatim bi pogledao prema deseterokatnici koju

ju upravo izgradio i povećanju naklade njegovih novina, i dražesnim vrtovima na Lismoreu,

i praznim sobama u kojima nije nitko živio, i onda bi pomislio, da, bilo je vrijedno. Osim

toga, to mu je bila dužnost. To je bila dužnost svakog muškarca, proizvesti nasljednika.

Ali nalaženje supruge se pokazalo i ne baš laganim zadatkom. Nije mislio da su njegova

očekivanja nerazumna: On je samo želio ženu koja je bila pametna, lijepa, ugodna i koja je

znala voditi veliku kuću i punu postavu sluga a da ne trči suprugu po savjet kad god se javi

neka mala kriza. Ali do sada je samo pronalazio mane na mladim djevojkama s kojim su ga

upoznavali, uhvativši se na polovini objeda kako razmišlja: previše priča, ili je preniska, ili

previše načitana. Frank je uvidio da dok ne sazna što točno želi, da ipak zna što ne želi, a to

posljednje bilo je jedino što je nalazio po salonima u Melbourneu.

Ipak, nije mu manjkalo prilika. Nije bilo kraja dnevnim pozivnicama i onima za vikend. Čak

je i priznao u nekom taštom, muškom dijelu sebe da je i uživao u ovoj cijeloj gužvi koja se

stvorila oko njega. Međutim, nije se zavaravao da je ova iznenadna romantična pažnja koju

je dobivao od melburnških djevojaka proizlazila iz divlje strasti prema samom Franku.

Imao je 43 godine i tako je izgledao; njegova pojava je više nego ikada bila uočljiva,

narastao mu je trbuh, a kosa, morao je priznati, počela je nestajati. Ne, Frank je znao za čim

su one trčale. To je bilo ono za čim su trčali svi muškarci ili žene koji su imali mozak u glavi

novac i moć. A Frank Downs je imao i jedno i drugo.

Dok se Frank spuštao Ulicom Collins, pridruživši se bezbrojnim sugrađanima kojima nije

smetala hladnoća kolovoza, osjetio je kako mu se duh uzdiže. Usprkos prijetnji kiše iz crnih

oblaka, vlasnik melburnškog Timesa je bio dobrog raspoloženja. U novinama i na Lismoreu

sve ide u dobrom smjeru. Naklada Timesa je povećana, proizvodnja vune i lanolina na

Pompea

Lismoreu donijela mu je najveću zaradu do sada. I imao je Ivy.

I to je bio razlog, znao je Frank, zašto mu se činilo da su sve ostale žene bile pune mana.

Ivy je bila tako savršena za njega puna ljubavi i odanosti, uvijek je bila uz njega, spremna za

kvalitetan razgovor o stvarima koje se su događale u svijetu, za smijanje s njim, čak i na to

da ga povremeno izgrdi. Volio je Ivy zbog njene neovisnosti, načina kojim je izražavala

svoje mišljenje; uživala je u seksu i rijetko je odbijala njegovu žudnju.

Kad je Frank stao na zavoju, čekajući priliku da prijeđe ulicu, pažnju mu je privukao veliki

naslov na Argusu, DOKAZ O PRONALASKU DIVLJEG BIJELCA MEĐU

ABORIDŽINIMA.

Frank je kupio primjerak i brzinski pregledao priču o istraživačima u Velikoj pustinji u

Zapadnoj Australiji koji su pronašli stijenu s urezanim slovima S. W. i datumom 14. sij.

1848. U članku je objašnjeno da je od ranije bilo poznato kako se čovjek imena Sam

Wainwright s još četvero ljudi zaputio u Veliku pustinju 1848. godine tražiti put preko

Australije od Pertha do Sydneya. Nikada se više nisu javili. Ali stijena s urezima pronađena

je jako blizu aboridžinskog naselja, te su crnci ispričali istraživačima o bijelom čovjeku koji

je s njima živio petnaest godina dok nije preminuo.

Obično je Times dobivao dobre priče poput ove i Franku se nije sviđala pomisao da je Argus

ispred njih. U glavi je načinio mentalnu napomenu da dodijeli svom reporteru, Ericu

Grahamu, ovu priču da vidi može li još što doznati.

Dok se žurio preko ulice, izbjegavajući kočije i konjske tramvaje, Frank je razmišljao o

Joanni Westbrook i njenom nedavnom posjetu misiji Karra Karra u Novom Južnom

Walesu. Upravitelj misije joj je obećao pomoći pronaći ključ kojim će riješiti zagonetku

brzopisa koji je njen djed koristio, a Frank je polagao velike nade u taj prijevod. U svemu

tome postojala je mogućnost za senzacionalnu priču. Frank je jedva čekao doznati što je

zapisano u tim zagonetnim bilješkama; gotovo je mogao vidjeti naslovnicu: BJELKINJA

UBIJENA KLETVOM ABORIDŽINA NAKON TRIDESET SEDAM GODINA.

Pokraj je projurio taksi, njegovi kotači zaronili su u lokvu poprskavši sve uokolo

blatnjavom vodom. Kad je Frank poskočio unatrag, prokleo je ovu opasnost koje su

donosile zime u Melbourneu. Ipak, pomislio je dok je brisao poprskane hlače, ljeta su bila

još i gora, kada su ih napadale vojske muha i izazivale bolesti, a ulice su se pretvarale u

nepodnošljivu prašinu. Tijekom ljetnog doba, uvijek se moglo prepoznati nove bogataše u

Melbourneu, jer su oni u kočijama sjedili okrenuti prema naprijed i kašljali, dok su sezonski

jahači uvijek sjedili okrenuti »leđima prema konjima«.

Pompea

Dok je Frank ulazio u zgradu Timesa, odlučio je da ga Argus ipak neće tako lako zaskočiti.

Ivyne karikature su i dalje povećavale nakladu, a dok su njeni crteži potaknuli Argus i Age da

i sami započnu objavljivati crteže, njihovi se nisu mogli ni približiti intelektu koji se nazirao

u Ivynim crtežima. Tko je, svi su se pitali, crtao te fantastične crteže? Ali Frank nije otkrio

identitet svog crtača. On i Ivy su se dogovorili da upravo taj misterij prodaje novine.

Da, razmišljao je dok se penjao gore na deseti kat u hidrauličnom dizalu koje se treslo,

večeras mora vidjeti Ivy. Nakon sedam godina točno sedam godina, sljedeći tjedan, sjetio

se ona je ostala jedina žena na svijetu koja je, iz nekog neshvatljivog razloga, voljela Franka

zbog njega samoga. Nikada nije pokazala da je zanima njegov novac; nikada nije ništa

tražila.

I Frankov seksualni odnos s Ivy bio je posebno prekrasan, još od onog dana kada je shvatio

da, ni nakon dvanaest mjeseci spavanja s njim, Ivy nije ostala trudna. Nije ju ispitivao o

tome kavalir o toj temi nikada ne razgovara, čak niti sa svojom ljubavnicom ali svejedno je

znao. I sada kad je njoj bilo 46 godina, znao je da su njene šanse za trudnoću vjerojatno

nikakve. I zbog toga, sada kada je on želio nasljednike, nije mogao razmišljati o tome da

oženi nju.

Kada su se otvorila vrata dizala, Frank je čuo udaranje novih Remingtonovih pisaćih

strojeva u vanjskom uredu.

»Izvoli«, rekao je Frank, predavši tajniku svoj notes. »Langtree ovo smaknuće. Pretipkaj to,

brzo!«

Times, poput svog vlasnika, postajao je sve veći i veći. Frank je poslušao nekoliko prijedloga

koje mu je dala Ivy da piše priče koje nisu samo vezane uz politiku i političare. Kada je The

Daily Telegraph iz Londona poslao ekspediciju u Afriku u potragu za izvorom Nila, to je bio

događaj koji je privukao pažnju cijelog svijeta. Ivy je predložila da bi možda melburnški

Times mogao financirati ekspediciju u neistraženu Novu Gvineju. Frankov najbolji reporter,

sjajni pustolov imena Jameson, zaradio je ubod kopljem u trbuh i gotovo su ga pojeli

kanibali, ali vratio se s pričom koja je dvostruko povećala nakladu Timesa.

Zatim je Ivy rekla, zašto ne izvještavati o rezultatima kriketa i nogometa? Zašto ne pribaviti

najnovije vremenske prognoze od Astronomskog laboratorija i tiskati ih u popodnevnom

izdanju? I zašto ne uvrstiti komičnu seriju crteža koja će nasmijati ljude pri ispijanju

jutarnjeg čaja? I pisati tjedne članke o građanima Melbournea koji će biti posebno zanimljivi

čitateljima? I održati natječaj svakog Božića za besplatne pudinge? Frank ih je sve iskušao i

svi su polučili izvanredne rezultate. Times je sada imao 16 stranica i širio se, te je bio najveći

Pompea

dnevnik koji je netko mogao kupiti za jedan peni u Britanskom carstvu.

I čitali su ga svi muški glasači odavde do Wagge Wagge, činjenica koju nisu zaboravili

lokalni politički kandidati.

Frank je otišao u svoj ured, sjeo i položio lice u ruke, iznenada osjetivši umor. Vješanje ga

je pogodilo više nego je mislio. Način na koji su se Langtreeove noge trzale i borile... Frank

je ponovno pogledao na sat. Trebao se naći s predsjednikom banke za jedan sat, ali nije

želio ići. Što je doista želio je vidjeti Ivy, uzeti je u naručje, podsjetiti sebe da je još živ i da

je vidio smrt drugog čovjeka, ne svoju vlastitu.

Zatim je ponovno pomislio na predsjednika banke, na neudanu kćer koju je čovjek

nestrpljivo želio upoznati s Frankom, a Frank je znao koja mu je prva dužnost. Naći

suprugu koja će mu moći dati obitelj.

Ivy se bojala.

Znala je da će izgubiti Franka. To je bilo samo pitanje vremena.

Dok je stajala pred zrcalom, namještajući šešir minutu prije izlaska, još jednom se podsjetila

da je imala 46 godina - dob u kojoj je većina žena uživala provodeći vrijeme s unucima. A

što je ona imala za pokazati od svog života? Sobu natrpanu slikama koje nitko nije želio.

Četrdeset i šest, pomislila je Ivy, bez supruga, bez djece, bez obitelji. Kada je Ivy hodala niz

ulice Melbournea, bila je itekako svjesna bijednih žena koje su vrebale iz mračnih prolaza.

Nepoželjne, otjerane žene koje, često i ne vlastitom krivnjom, bile su beskorisne samima

sebi i društvu, prosile, prodavale voće koje su ukrale, nudile svoje tijelo u zamjenu za

obrok. Melbourne ih je bio krcat, a iako je Ivy provela s Frankom već sedam godina, na

njenoj ruci nije bio prsten, nije imala vjenčani list koji ju je vezivao s njim. Zasigurno će se

jednog jutra probuditi i odlučiti da je vrijeme da zasnuje obitelj. A imućan čovjek poput

Franka potražit će mladu i uglednu djevojku za svoju suprugu i majku svojih nasljednika.

Došlo je vrijeme, odlučila je Ivy, da započne razmišljati o vlastitoj budućnosti, i da načini

planove za svoj opstanak. Ali problem je bio kako?

Kako, pitala se, žena bez prihoda i potpore supruga može preživjeti u okrutnom gradu

poput Melbournea, gdje su odrpana djeca prosila po ulicama i fino odjevene dame i

gospoda prolazili pokraj, a da ih ni ne primijete? Kako može žena samostalno, bez neke

vještine, bez obrazovanja, a njen izgled i mladost nestaju, osigurati sebi ugodnu starost?

Kada joj se prvi put ova ideja ukazala, prije nekoliko mjeseci. Ivy je odlučila da će proučiti

Pompea

Melbourne i vidjeti što ju je sve tamo očekivalo. A ono što je pronašla ne samo da joj je

uništilo nadu, već ju je još i prestrašilo.

Tamo nije postojala nijedna osoba koja bi je zaposlila.

Pubovi su htjeli mlade konobarice; bogate kuće su tražile guvernante i dadilje koje su bile

ugledne; a Ivy nije bila baš dobra kuharica, niti je imala preporuku. Sva ostala zanimanja

bila su rezervirana za muškarce.

Kad god bi Ivyn duh oslabio, sjetila bi se Franka i njegove sigurne, utješne prisutnosti, a

zatim bi pomislila: On neće dopustiti da mi se to dogodi. Ali onda, kasno po noći, dok je

ležala budna i osluškivala stišavanje gradske buke, čula bi nervozno lupanje svog srca i

osjećala kako je obuzima panika: Ne mogu računati na njega. On će me ostaviti. Morat će

to učiniti.

Ali ako Ivy Dearborn nije imala ništa drugo, imala je jedan talent: znala je crtati.

Još otkada pamti, Ivy je uvijek sanjala o tome da postane slikarica. I davno prije, dok je bila

još djevojčica, kada je njena obitelj živjela u Engleskoj i borila se za preživljavanje na

nadnicama njezina oca rudara, Ivy je provodila svaki trenutak koji je mogla u crtkanju slika.

Kada su otplovili prema australskim kolonijama, ona i njena majka i petero braće i sestara,

svi su bili očarani govorom Daniela Dearborna o velikim prilikama koje ih tamo čekaju. On

će naći zlato, rekao je, te će postati bogati. Glavica male Ivy napunila se novim ambicijama i

snovima: ići ću u školu za crtanje, postat ću poznata slikarica. Ali ništa se nije ostvarilo od

Danielovog sna. Dva su mu sina preminula od tifusa u Ballaratu; kći mu je preminula

godinu dana kasnije dok je rađala dijete; druga kći je pobjegla u Tasmaniju, i nikada više

nisu čuli za nju. I Ivy je ostala sama s majkom i mladim bratom.

Došli su u Melbourne jer nisu mogli preživjeti u zaleđu. Gđa Dearborn je šivala u malom

stanu u Ulici Collins, te je preminula prije pedesete. A njen brat, ogorčen i bez iluzija,

otplovio je na Novi Zeland, ostavivši Ivy samu.

Ona je pokušala ostvariti svoj san, prihvaćala je bilo kakve poslove, radila u kućama

pripadnika srednje klase kao služavka za sve poslove. Ali plaća joj je jedva dostajala za

preživljavanje i tako je puno radila, da nije ni trenutka imala za olovku i papir. Zbog čega je,

kada je naišao zgodan i mladi kopač zlata i Ivy mu zapela za oko, ona povjerovala njegovim

ambicioznim pričama i molila se da je to njezin izlaz.

Ali trudnoća ga je otjerala. Ivy se probudila jednog jutra i vidjela da je napuštena, sama s

novorodenčem. Samo je dobra sreća na njen put dovela dvoje ljubaznih ljudi, muža i ženu,

Pompea

koji nisu mogli imati vlastitu djecu i htjeli su Ivynoj bebi pružiti dobar dom. I onda je Ivy

opet bila slobodna da potraži posao. Nakon nekoliko godina neodgovarajućih poslova, od

kojih su mnogi za zaposlenje na duže vrijeme imali za preduvjet posebne usluge šefovima.

Ivy je napustila grad i otišla na selo, gdje ju nitko nije poznavao. Čovjek koji se zvao

Finnegan ju je zaposlio u svom pubu, a nakon kratkog vremena Frank Downs ju je

zamijetio.

Tada se njen san o slikanju ponovno probudio. Nakon što se počela viđati s Frankom,

uvidjela je da sada napokon ima vremena i novaca koji će joj omogućiti ostvarenje sna. On

je plaćao njen stan, koji se sastojao od kuhinje, salona i spavaće sobe, te blagavaonice koju

je ona preuredila u atelje, gdje je veličanstvena sunčeva svjetlost dolazila s juga kroz velike,

zaobljene prozore i osvjetljavala njen stalak za slikanje, boje i gomilu papira. Slobodna od

svih obaveza osim udovoljavanja Franku, prihvatila se slikanja. U godinama koje su slijedile,

vidjela je da ima talenta i u svojim slikama nazirala je nešto jedinstveno. Također je otkrila

još jednu stvar: da nikoga nisu zanimale slike koje je načinila žena.

Zbog toga je Ivy bila u dilemi dok se probijala kroz gužvu na melburnškim pločnicima

ovog maglovitog kolovoškog dana. Nije mogla naći zaposlenje koje bi joj osiguralo plaću, a

sama je imala jako malo ušteđenog novca. Pitala se hoće li moći i dalje raditi za Franka,

raditi crteže za Times, nakon što je on ostavi. Ali to nije bila prihvatljiva opcija.

U vrijeme popodnevnog čaja Ivy je stajala pred izlogom jednog od mnogih fotografskih

salona koji su se svako toliko otvarali po cijelom gradu. Novi proces koji je uključivao suhe

ploče i bržu ekspoziciju popularizirao je novi fotografski posao. Gdje su ljudi ranije sjedili

za portrete, ili su unajmljeni slikari izlazili na teren i slikali njihove kuće, sada su muškarci s

kutijama i tronošcima proizvodili preslike u kraćem vremenu i za manje novaca.

Većina slikara, znala je Ivy, mrzila je novu fotografsku znanost. Iz bojazni da će njihova

vlastita profesija izumrijeti zbog suvremenog napretka, žalili su se da u fotografijama nije

bilo »duše«, te da je fotografija koju je načinio jedan čovjek izgledala gotovo jednako

fotografiji koju je načinio i netko drugi. To je bila istina. Ali Ivy je voljela fotografije.

Voljela je njihovu realnost i preciznost slikar, koliko god vješt bio, nikada nije mogao

naslikati detalje kakve je pokazivala fotografija. Ali s druge strane, priznavala je to, dok je

stajala pred izlogom fotografskog studija i proučavala izložene fotografije, da su

posjedovale određenu jednodimenzionalnost. Kao prvo, izgledale su statične i beživotne;

drugo, nisu imale boje. I to je bila šteta. Jer ničemu u prirodi nije nedostajalo boje. Boja se

nalazila čak i u najužasnijim stvarima, a katkad su te boje u olujama, u podivljalim morima,

Pompea

u sjenama iza vrata davale jednoj slici aspekt dramatičnosti i pokreta. A ljudska lica,

pomislila je Ivy dok je zurila u portrete u izlogu, zasigurno nisu bila crna i bijela. Gdje je

meso na onom čovjeku? Koje boje su njegove oči? Jesu li njegove usne bijele ili sive ili

ružičaste? Je li bio snažan ili lošeg zdravlja? Na fotografiji se toliko toga nije prikazivalo.

»Jeste li zainteresirani možda za jedan portret, gospođo?«

Prestrašena, Ivy se okrenula i vidjela čovjeka u napadnoj, kariranoj jakni kako joj se smiješi.

Nije imao šešir; upravo je izašao iz studija.

»Primijetio sam da stojite tu već dugo vremena i promatrate moje fotografije«, rekao joj je s

osmijehom. »Razmišljate li o tome da se i sami fotografirate? Zovem se Al Gernsheim, te

vas uvjeravam da su moje cijene među najboljima u...«

»U njima nema života.«

»Oprostite, što ste rekli?«

»U vašim fotografijama nema života.«

Trepnuo je. »Ali kako to možete reći, gospođo? One su uzete izravno iz života!«

»Mislim na to što nemaju boje. A život je boja, zar ne?«

Namrštio se. »Nitko ne može raditi fotografije u boji. Možda jednog dana, ali još ne.«

»Prava je šteta«, rekla je Ivy tiho. »Ova fotografija ovdje, koja prikazuje eukaliptus iza kojeg

je zaleđe. To je jako lijepa fotografija sigurno, ali bila bi mnogo dramatičnija da je u boji.

Ali... bijelo nebo i bijeli pijesak i crno stablo?« Odmahnula je glavom. »Potrebna joj je plava

boja neba u zaleđu i zlatni tonovi zemlje i dramatične sjene eukaliptusove kore. U

suprotnom, to je prizor kakav ste mogli uslikati bilo gdje, zar ne?«

»Da«, odgovorio je fotograf s uzdahom. »Bilo gdje. I to je jedna od mojih najboljih

fotografija. Uslikao sam je gore, prema Tumbarumbi.«

»Doista je lijepa«, rekla je Ivy, te je shvatila da razmišlja o jednoj baladi koju je napisao

Hugh Westbrook. Ova fotografija, pomislila je, imala je isto raspoloženje.

U glavi joj se počela oblikovati ideja. »Koliko dugo vam je u prodaji?«

»Još otkada sam je uslikao prije godinu dana. Nisam od nje imao nikakve koristi.«

Pogledala ga je, u sebi osjećajući rastuće uzbuđenje. »Voljela bih je imati, ako mogu. Koliko

košta?«

Pompea

Kada joj je rekao cijenu, Ivy je morala dobro razmisliti. To je bilo skupo kockanje, a nije

bilo garancije. Ipak, koju drugu mogućnost je imala? Katkad treba riskirati Frank je to

uvijek govorio.

Stoga je kupila pejzaž i odnijela ga u svoj stan u Ulici Elizabeth, skinula je haljinu za izlazak,

postavila fotografiju na stalak u radnoj sobi i započela pripremati boje. Ovaj put će koristiti

vodene boje, a ne skupe uljane, i znala je i prije nego je potegnula prvi potez kistom po

fotografiji, da će ona biti uspješna.

Tri dana kasnije, zaprepašteni Al Gernsheim zurio je u sliku tako sjajnu od boja i tako živu

da je mislio kako je u rukama držao australsko zaleđe.

»Ovo je čudesno«, izjavio je. »Pa, deset puta je bolja nego prije! Bolja je od slike!«

»Hoćete li je moći prodati, gosp. Gernsheim?«

»Prodati je! Moja draga gospođo, ova slika će izaći iz moje trgovine prije nego svrši ovaj

dan! Ma, samo pogledajte ovo što ste učinili! Uhvatili ste prave boje zaleđa! Na njoj je takvo

raspoloženje! Vi ste učinili više nego što bih ja sa svojim fotoaparatom ikada mogao!«

Ivy je u sebi vrištala od radosti, ali se suzdržala. »Ali, ne bih uspjela ni približno tako dobro

da nije bilo vaše fotografije, gosp. Gernsheim. Možda bismo mogli zajedno surađivati i na

drugim fotografijama? S vašim fotoaparatom koji je precizan i točan, te mojim okom za

boje...«

»Moj Bože, ima nešto u ovome!« Odlijepio je svoje oči od fotografije i uputio Ivy dugi

pogled koji je odavao njegovo razmišljanje. Odjednom, njegova skučena, mala trgovina,

ispunjena smradom kemikalija i prašine, postala je previše mala za njegovu ambiciju. U

cijelom Melbourneu nije postojao fotograf koji bi mogao ponuditi fotografije identične

boje predmeta koji se nalaze na njima. »Bolje nego slike!« vikao je njegov um, jureći

naprijed sa sloganima koje će izvjesiti u izlogu trgovine i objaviti u novinskim oglasima.

»Više žive od običnih fotografija!«

»Biste li bili voljni prodati mi natrag ovu fotografiju?« upitao je. »Dat ću vam dvostruko više

nego što ste vi platili meni. I opet ču zaraditi na njoj.«

Ivy se nasmijala. »Naravno da je možete dobiti natrag!«

Uputio joj je još jedan dugi, proučavajući pogled, a zatim rekao: »Moja draga gđo...«

»Dearborn«, rekla je. »Gđica Ivy Dearborn.«

»Moja draga gđice Dearborn. Hoćete li me počastiti svojim društvom i popiti šalicu čaja sa

Pompea

mnom u mom studiju? Želio bih s vama razgovarati o jednom poslovnom prijedlogu.«

A Ivy, odjednom vidjevši u nacerenom Alu Gernsheimu svoju sudbinu i spas, uhvatila ga je

tukom za nadlakticu i rekla; »Bit će mi jako drago, gosp. Gernsheim.«

Još jedan dosadni ručak i tjeskobna majka koja mu je nametala svoju kćer. Ovaj put,

djevojka se zvala Lucinda Carmichael.

Frank Downs je već točno znao kakva će biti. Još otkada je počeo njegov lov na suprugu,

upoznavao je isti tip djevojke tisuću puta iznova. Obično je bila niska majke su se jako

trudile da svojim lošim ukusom ne naglašavaju Frankovu malu visinu - ili bi ona povila

ramena da ublaži dojam da je viša od njega. Njena frizura bila bi zavodljivo napravljena;

njena haljina neizmjerno skupa i još bi mirisala na trgovinu u kojoj su je kupile. Bila je

sramežljiva i mirna da bi mu uskoro dosadila: svirala bi klavir poput amatera i užasno bi

pjevala.

Kad god su njegovi prijatelji ili njegova sestra komentirali da mu doista treba vremena da

pronađe ženu, Frank je jednostavno odgovarao da je izbirljiv, i da, budući da je to jako

važan korak, neće se zadovoljiti s bilo kim.

»’dan, Downse«, rekao je Geoffrey Carmichael kad je ušao u salon. Palača Carmichaelovih

stajala je na brdu s kojeg se spuštao pogled na rijeku Yarru, u melburnškom predgrađu

rezerviranom samo za najbogatije. Nakon što se oženi, Frank je planirao izgraditi takvu

kuće za sebe i svoju suprugu te jednako stanovati u gradu i u Zapadnom okrugu.

»Carmichaele«, rekao je Frank, rukujući se s domaćinom.

Geoffrey Carmichael, krupan čovjek u šezdesetima, svoje prvo bogatstvo zaradio je u

rudnicima zlata; drugo je zaradio proizvodnjom čizama i sedala. Upravo se spremao zaraditi

i svoje treće u srebru. Prividno, to je bio razlog njihovog današnjeg susreta, da razgovaraju

o tome što je Frank pronašao tijekom svog posjeta mjestu koje se zvalo Broken Hill. Ali

pravi, prešućeni razlog Frankova dolaska bila je prilika za upoznavanje Lucinde,

Carmichaelove jedine kćeri.

Frank je uzeo čašu viskija i otišao stati ispred kamina. Bio je rujan, zadnji mjesec zime i

Melbourne je bio uhvaćen u zagrljaj hladnog dana. Franku je bilo drago vratiti se u

civilizaciju i piti civilizirani viski. On i Carmichael razgovarali su o izgledima ulaganja u novi

rudnik srebra u Broken Hillu, a zatim, malo kasnije, nakon što je Carmichael odložio svoju

čašu, ispružio ruku i rekao; »Vjerujem ti, Frank. Smatraj me svojim partnerom«, iznenada se

pojavila gđa Carmichael, kao da je slušala s druge strane vrata i samo čekala da se posao

Pompea

zaključi. »Dakle, tu ste! Gosp. Carmichael, nemojte biti pohlepni i čuvati svog gosta samo

za sebe. Gosp. Downs«, rekla je, ušavši u sobu, »želim vam predstaviti svoju kćer,

Lucindu«.

Frank je spustio svoju čašu i ustao. Kada je ugledao tko je ušetao u salon, uhvatio se kako

zuri.

Lucinda Carmichael bila je visoka viša i od Ivy. Na licu joj je bio odvažan, prekrasan

osmijeh popraćen ispruženom rukom spremnom na rukovanje. Mirisala je na ruže i nije se

bojala gledati ga u oči. A Frank Downs, odjednom osjetivši kako se ugodno iznenadio, čuo

je samog sebe kako izgovara i doista misli to, »Drago mi je da vas mogu upoznati, gđice

Carmichael«.

Umjesto da požuri natrag u Zapadni okrug i razgovara o rudniku Broken Hill s Hughom,

Frank je odgodio svoj odlazak iz Melbournea. Tog popodneva objedovao je u palači

Carmichaelovih, a istu večer otišao je u kazalište s gosp. Carmichael i gđom Carmichael i

Lucindom. Sljedeći dan ponovno je posjetio njihovu kuću, ovog puta je sjedio na travnjaku

i razgovarao o poslu s Geoffreyem, dok su promatrali dražesnu Lucindu u partiji tenisa na

novopostavljenom teniskom terenu. Tu večer je kod njih i objedovao, a sljedećeg dana ih je

pratio u vožnji na more, gdje su ručali u kafiću u St. Kildi i komentirali osvježavajuće

kvalitete morskog zraka. Već šest dana, Frank je bio u stalnom društvu gđice Lucinde

Carmichael koja je uvijek bila s pratnjom, te je pri kraju tog vremena došao do jako

praktičnog zaključka. Neće naći bolju suprugu od nje.

Ustvari, s bogatstvom i vezama njenog oca, Frank će dobiti još bolju pogodbu nego se u

početku nadao. Ali važnija od toga je bila činjenica da je Lucinda bila društvena djevojka,

nije bila prijetvorna i lažna poput toliko drugih koje je upoznao, djevojaka za koje je on bio

siguran da će se promijeniti one minute kada izgovore bračne zavjete. Lucinda je bila

otvorena i sigurna u sebe, te iskrena na način koji mu je zapravo davao predosjećaj kakav će

biti bračni život s njom. A kada je zamišljao njene duge noge skrivene pod suknjama, vidio

bujne grudi iznad uskog struka, Frank je odlučio da ne treba više tražiti.

Nije bilo potrebe razgovarati o tome, niti s njenim roditeljima niti s njom osobno.

Carmichaelovi su Franku jasno dali do znanja da bi ga prihvatili kao zeta, a Lucinda, koja je

imala 21 godinu i bila odviše visoka, bila je spremna na smirenje uz supruga. A nije

postojao nijedan razlog da čekaju. Nakon što donese odluku, Frank nije bio jedan od onih

koji su gubili vrijeme. Morao je obaviti i formalnu prosidbu, a zatim će se zadovoljiti

ugodnim udvaranjem od pristojnih šest do dvanaest mjeseci, na čijem će kraju on svoju

Pompea

mladu odvesti na Lismore i upoznati je sa životom na selu.

Uzevši u obzir bogatstvo koje je očekivao od svog udjela u poslu s Broken Hillom i

neočekivanom dividendom koju je pronašao u Car michaelovoj kući, Frank je odlučio da je

sasvim dobro uspio. I dok je čekao svog slugu da mu donese kavu i brendi i vruću vodu za

brijanje, divio se svojoj dobroj sreći.

A zatim je pomislio: Otići ću vidjeti Ivy večeras, na putu do Carmichaelovih.

Frank se pojavio na njenim vratima jedan sat kasnije, u rukama je nosio šampanjac, cvijeće i

jako skupu dijamantnu narukvicu.

»Vratio si se!« uzviknula je, nedostajao joj je tijekom svoje odsutnosti u Južnoj Australiji.

Kada je on ugledao Ivynu kosu, i dalje sjajno crvenu, i kada je namirisao aromu slatke

lavande kojom se uvijek okruživala, Frank je osjetio neočekivan žalac boli. Trebao ju je doći

vidjeti istu minutu kada se vratio iz Broken Hilla. Ali bio je nestrpljiv da izvrši obavezu

prema Carmichaelu, a zatim se pojavila Lucinda, i, pa, tjedan je samo nestao pred njim. Ali

bio je sada ovdje, u Ivynom ugodnom stanu, predajući joj svoj dugi kaput i darove.

»Jesam li ti nedostajao, Ivy?« rekao je.

Željela ga je izgrditi. Nije ga vidjela ni čula već preko tri tjedna. Ali samo pogled na njega,

zvuk njegovog glasa i ona je bila prepuna ljubavi. Otišla je u njegov zagrljaj i poljubila ga, a

kada su se njegove ruke čvrsto stegnule oko nje i osjetivši njegovu strast, pitala se kako se

ikada mogla bojati da bi je on napustio. Ona nikada ne bi učinila ili rekla nešto da ga

povrijedi.

Zbog čega je od njega čuvala tajnu.

Znala je da je Frank vjerovao da ona nije mogla zatrudnjeti. On nije nikada govorio o tome,

ali osjetila je to nakon njihove prve zajedničke godine. Osjetila je to u njegovom olakšanju i

znala je da mu je to dijelom davalo onakvu predivnu slobodu kada bi vodili ljubav. Ivy je

odlučila ostaviti Franka u toj iluziji, ne želeći mu reći o nezakonitom djetetu koje je rodila

toliko godina prije i o kojem nije više znala ništa. Sumnjala je, zapravo, da nije ona ta koja

nije bila sposobna imati djecu, već Frank, a to nikada neće izgovoriti.

Uzela je njegov kaput, koji se sjajio od zimske magle, prihvatila šampanjac i buket tropskih

orhideja koje su bile u bojama od tamno - plave do ružičaste. Ivy je prepoznala rijetko

cvijeće stizale su iz daleke, sjeverne, tropske obale Queenslanda i bile su jako skupe.

»Kakav sam samo dan imao!« rekao je, otišavši do kamina kako bi ugrijao stražnji dio nogu.

Pompea

»Morao sam ovo popodne izbaciti posebno izdanje. S posljednjeg parobroda doznao sam

vijesti da Amerikanci raspravljaju o tome da se prebace na australske glasačke listiće za

nacionalne izbore. Možeš li to zamisliti? Oni tamo nemaju tajne glasačke listiće! Kažem ti,

Ivy, jednog dana Australija će biti prva u svemu. Usput,« rekao je kada je rukom posegnuo

u džep i izvadio malu, zamotanu kuriju, »ovo je za tebe.«

»Što je to?«

»Otvori je, Ivy. Ovo je proslava.«

Frank je otvorio šampanjac i natočio čaše, te ju je promatrao dok je otvarala kutiju za nakit.

Jedva se suzdržavao, jer je predosjećao njenu reakciju na narukvicu. Bila je i više nego

ekstravagantan dar koji joj je ikada dao.

»Lijepa je«, rekla je, uputivši mu upitan pogled. »Ali, koja je prigoda?«

»Stavi narukvicu i pij šampanjac. Kažem ti, mi slavimo.«

Dok je Ivy pijuckala vino, drago kamenje na njenom zglobu bacalo je sjajan odraz na

zidove, a Frank joj je ispričao o njegovom posjetu Broken Hillu. »Bit ćemo bogatiji nego

što možemo zamisliti, Ivy!«

Nasmijala se; njegovo raspoloženje bilo je zarazno.

»Naći ću ti veći stan, Ivy. Što kažeš na to? I ogrtač od hermelina.«

»Ne trebaju mi te stvari, Frank«, rekla je kroz smijeh. »Ja imam tebe. To mi je dovoljno.«

U tom trenutku je utihnuo, prisjetivši se drugih vijesti. Ovo neće biti lako. Pročistio je grlo i

rekao: »Pa, imam još nešto. Nešto ti moram reći.«

Ona je čekala.

Vatra u kaminu je pucketala, a gore u dimnjak uzdizale su se iskre; vani je prošla osamljena

kočija, konjska kopita muklo su udarala o popločanu ulicu.

Ivy je zurila u Franka i osjetila kako je cijela odrvenjela. I... napokon se to dogodilo.

Pripremala se za ovaj trenutak, pokušala je sebi predočiti kako će biti, kako će joj to

priopćiti i kako će ona reagirati. Ali sada, taj trenutak je došao i Frank je izgovarao riječi

kojih se pribojavala, a Ivy je odjednom shvatila da nije bila spremna.

»Oženiti?« čula je kako joj izlazi iz usta.

On je ponovno pročistio grlo i shvatio da je ne može gledati u oči. »Pa, Ivy. Moram misliti

na Lismore. Potreban mi je nasljednik. Dugujem to svom ocu.«

Pompea

»Tko«, rekla je Ivy, »tko je ona?«

»Lucinda Carmichael, kći čovjeka koji ulazi sa mnom u posao s Broken Hillom.«

Ivy je ukočeno sjedila na sofi, ruku čvrsto stisnutih u svom krilu.

Frank je užurbano govorio. »Ne želim da misliš da će ovo išta promijeniti između nas, Ivy.

Ja ću živjeti ovdje u Melbourneu, kao što sam oduvijek živio.«

Ivy ga je pogledala. »O čemu ti govoriš?«

»O nama, Ivy! Nisi valjda mislila da ću te ostaviti, zar ne?«

Na trenutak je zurila u njega, a zatim su joj se oči raširile od užasa. Od svih scenarija koje je

zamišljala u glavi, ovo nije bio jedan od njih. On ju je želio zadržati! »Frank!« rekla je. »Ti

ćeš biti oženjen. Ne možeš se i dalje viđati sa mnom nakon vjenčanja.«

»Zašto ne?«

Skočila je na noge i počela drhtati. Sve je najednom bilo pogrešno. Prizor se činio naopako,

preokrenuto. Nije se odigravao na način kojim je trebao, da Frank objavi da je ostavlja.

Umjesto toga, Ivy je morala izgovoriti riječi kojih se dugo užasavala, Ivy mora privesti kraju

njihove zajedničke godine. »Zar ne znaš što bi ti na taj način postao, što bih ja postala?«

»Ne vidim u čemu je razlika u svemu tome.«

»Oh, Frank! Jedna stvar je bila dok si ti bio samac. Ali sada ćeš imati suprugu! Ti ćeš postati

preljubnik, a ja ću...« Okrenula se od njega. »Ne želim te više vidjeti, Frank«, rekla je tiho.

»Ne, nakon ovog večeras.«

Približio joj se i stavio ruke na njena ramena. »Ivy, vjeruj mi, Lucinda Carmichael nikada mi

neće značiti ovo što mi ti značiš. Moj Bože, zar ti misliš da ja želim ovo učiniti? Imam

najbolji život koji jedan muškarac može poželjeti. Imam tebe...«

Ona se odmaknula. »Više nemaš, Frank. Ja neću biti ljubavnica oženjenog čovjeka.«

»Ali, to neće biti tako! Ne za tebe i za mene, Ivy! Predugo smo zajedno. Previše značimo

jedno drugome.«

Okrenula se da ga gleda u lice, te je rekla mirno i bez ljutnje. »Frank, voljela sam te sedam

godina. Možda i duže. Vjerojatno sam te voljela još dok sam radila kod Finnegana. I

nastavit ću te voljeti do svoje smrti. Ali ovdje se naši putovi razilaze. Ti govoriš o dužnosti.

Moraš se oženiti. Svjesna sam toga već neko vrijeme. Znala sam da će ova noć doći. Ali od

ovog trenutka nadalje, idemo svatko svojim putem.«

Pompea

Zurio je u nju. »Ne misliš doista tako, Ivy!«

»Da, mislim.«

»Ali kako ćeš živjeti? Nemaš nikakve prihode. Ti me trebaš,

Ivy!«

»Zapravo«, rekla je, a u njenom glasu se osjećala snaga, »ne trebam te. Barem ne za novčanu

potporu. Mogu se sama uzdržavati, a to je točno ono što namjeravam učiniti.«

Njegova tuga se počela pretvarati u bijes. »A kako točno planiraš živjeti bez moje pomoći?

Ovaj stan...«

»Ne trebam ovaj stan više. Pronašla sam drugo mjesto gdje ću živjeti.«

»I drugog muškarca koji će se brinuti o tebi, pretpostavljam.«

Ivy je znala da bi trebala pobjesnjeti zbog tih njegovih riječi, ali sve što je osjećala bila je

tuga i razočaranje. »Ne, Frank«, rekla je. »Nema drugog muškarca. Brinut ću se sama o sebi

odsada.«

»A kako to planiraš činiti?«

Spustila je pogled na svoje ruke i primijetila da je okretala dijamantnu narukvicu koju joj je

Frank upravo poklonio. Judini dijamanti, pomislila je. Da izliječi grižnju savjesti. »Živjet ću

u St. Kildi. Unajmila sam tamo kolibu, kraj mora.«

On ju je netremice gledao.

»Istina je, Frank. Uplatila sam polog za malu kuću kraj mora. S vremenom, nadam se da ću

je moći otkupiti. Preselit ću se tamo prije isteka ovog mjeseca. I nećemo se više vidjeti.«

Zurio je u nju s nevjericom. »Ali kako si to uspjela učiniti, Ivy?«

Rekla mu je za Ala Gernsheima i radu koji je počela obavljati u njegovu studiju. Njeno

domišljato uređivanje fotografija pokazalo se jako popularnim, i prema tome unosnim

poslom i za Gernsheima i za nju. Ivy je pretpostavljala da će uskoro imati toliko posla da će

morati odbijati narudžbe.

Kada je završila, Frank je i dalje zurio u nju kao da nije razumio niti jednu jedinu riječ koju

je izrekla, stoga je Ivy otišla u radni atelje i iz njega donijela uokvirenu sliku. Na njoj je bio

onaj eukaliptus u zaleđu. Zadržala ga je iz sentimentalnih razloga, a sada ga je prvi put

pokazivala Franku. »Moći ću se sama uzdržavati ovim radom«, rekla je. »Zapravo, gosp.

Gernsheim predviđa da će >Uređivanje Ivy Dearborn < postati pravi hit.«

Pompea

»Zašto, Ivy?« prošaputao je. »Zašto nisi došla k meni? Ti znaš da ćeš uvijek imati posao u

Timesu.«

»Jer sam znala da ću te jednog dana izgubiti. A nakon toga ne bih mogla raditi za tebe.«

»Ali, ti me ne gubiš! Rekao sam ti već. Moja ženidba neće ništa promijeniti!«

Njene oči su se napunile suzama. »Oh Frank, ovo je sve takva zbrka. Cijelo ovo vrijeme

sam se bojala dana kada ćeš me napustiti. I bila sam spremna na to. To je bilo nešto što

sam mogla razumjeti. Ali... reći mi da bi me i dalje zadržao, od naše ljubavi načinio nešto

prljavo i prijetvorno, tome se ne mogu prikloniti.«

Frank je osjetio kako u njemu kuha nešto mračno i nepoznato. Tu je bila Ivy, njegova

prekrasna Ivy, stajala je tamo s obojenom fotografijom, pokazivala mu je kao da mu se želi

narugati, govoreći mu da ga više ne treba, da je iza njegovih leda pronašla posao u kojem će

raditi za drugog muškarca! On se brinuo o njoj, a sada ima drskosti reći mu da ga više ne

treba! To ga je tako razljutilo da nije mogao govoriti.

Napokon, progovorio je tankim, visokim glasom: »Nakon svega što sam učinio za tebe,

ovako mi to vraćaš.«

»Nakon svega što si ti učinio za mene?« uzviknula je. »Kolike sam ja sate provela sjedeći

ovdje, zureći u sat, nadajući se da ćeš me doći vidjeti, da bih na kraju samo otišla u krevet

sama i razočarana? Čak i one dane kada se nisam dobro osjećala, uvijek sam stavljala tvoju

udobnost i zadovoljstvo na prvo mjesto. Što je sa svime što sam je učinila za tebe?«

»A što ti misliš što sam ja radio sve ove godine! Pazio da živiš ugodnim životom! Nikada ti

ništa nije nedostajalo, Ivy! Nikada nisi bila željna nečega! Sve što si morala učiniti jest

pitati!«

»Nikada nisam htjela uzdržavatelja!« uzvratila je udarac. »Samo sam htjela muškarca koji će

me voljeti i paziti na mene.«

»Pazio sam na tebe kao na nikoga do sada.«

»Jesi li ikada pokazao iskreno zanimanje za moje slike, Frank? Jesi li me ikada pitao o

mojim snovima, brigama, nesigurnostima? Uvijek si bio ti, nikada ja.«

Uhvatio ju je za ruku i podignuo je prema svjetlu. »Kako onda ovo nazivaš? Narukvica koja

me koštala dvjesto funti! Ako to nije pažnja, onda što je?«

Duboko je udahnula i, promatrajući ga bolnim očima, rekla: »Plaćanje usluga.«

Pompea

Ponovno se nad njima spustila tišina, tišina ispunjena opasnim, zlokobnim tonovima.

Pustivši Ivyn zglob, Frank se okrenuo, zgrabio svoj kaput i izašao, pustivši da se za njim

zalupe vrata.

Plaćanje usluga! Kako se samo usuđuje!

»Ovdje stanite«, rekao je Frank vozaču kočije. Nalazio se na Princes Bridgeu, koji je

prelazio preko uspavane, maglom obavijene rijeke Yarre. Iza njega, u noći su treperile ulice

Melbournea obasjane plinskim svjetiljkama; naprijed, rijeka je nestajala iza guste šume, kroz

koju se povremeno naziralo svjetlo jedne od zabačenih bogataških kuća.

Frank je bio toliko bijesan da je jedva mogao disati. Pogledavši dolje prema mračnoj vodi,

čuo je odjek Ivynih riječi u glavi: »Plaćanje usluga.«

Tko je bila ona da mu to kaže! Konobarica koja je mislila da ima talenta! Žena koju nijedan

drugi muškarac nije želio. Žena koja bi završila na Ulici Collins da nije naišao Frank i

sažalio se nad njom. Nakon svih tih godina, ovako se prema njemu ponašala!

Pa, hvala Bogu da sam je se riješio, odlučio je, pokušavajući obuzdati svoj gnjev. Trebao je

uskoro biti kod Carmichaelovih. Očekivali su ga. Išao je formalno zaprositi Lucindu, a

nakon toga su trebali izaći van na večeru da proslave zaruke. Nije se mogao pojaviti ovako

uzrujan. Što ako ga upitaju što nije u redu? »Malo sam uzrujan. Vidite, prekinuo sam sa

svojom ljubavnicom.«

Dragi Bože, zašto stvari nisu mogle biti jednostavne? I zašto se Ivy pokazala nimalo

drugačijom od ostatka njenog iritantnog spola? Od milijuna žena na svijetu, Frank je njoj

dao zaslugu da je drugačija. Ali večeras, uvjerio se u suprotno.

Dobro onda! odlučio je kada je ubrzao korak i hodao gore-dolje po mostu. Neka se sama

snalazi. Neka vidi kako će joj biti. Žene smatraju kako je lagano biti muškarac. Neka vidi

kako je to kada treba zarađivati za život, moliti se da novac nastavi dolaziti i da se ne

dogodi neka katastrofa. Ionako je nije trebao. Frank nije trebao nijednu ženu. Sramio se

sada kada se sjetio kako ju je otišao tražiti onog dana u luku. Mora da je bio izvan sebe. A

onda biti s njom sedam godina, istom ženom, i starijom od njega! Moj Bože, tako je dobro

što je našao Lucindu. Pojavila se u pravom trenutku da mu dobro otvori oči. Ivy mu više

nije bila potrebna, nikada i nije. On je bio sam svoj čovjek, te puno sretniji kada je vrijeme

provodio s prijateljima u pubovima nego u dosadnom ženskom društvu.

Plaćanje usluga!

Kako se usudila reći mu to! Frank je mogao imati bilo koju ženu u gradu. Ali ostao je s Ivy.

Pompea

A ona je postala ugodna navika, poput iznošenih papuča.

Ali ne više. Mogla je slobodno otići svojim putem, sa svojim obojenim fotografijama i

mišljenjem da vrijedi više nego što doista vrijedi. Franku nije bio potreban onaj stan u Ulici

Elizabeth; bilo je vrijeme da je pusti i nade neku novu. Lucinda je bila mlada i svježa.

Oblikovat će je u ženu kakvu je želio. A onda će njegov život biti ponovno samo njegov.

Krenuo se vratiti natrag u kočiju, ali prije ulaska zastao je i ponovno pogledao prema

svjetlima grada.

Nije mu se sviđalo što ovako ostavlja stvari. Da je on bio taj koji je priveo njihovu vezu

kraju, onda bi bez opterećenja mogao otići do Carmichaelovih. Ali Ivy je njega odbacila,

dodatno ga uvrijedivši kada je njegov skupocjeni dar nazvala »plaćanjem usluga«!

Ivy je imala zadnju riječ, zadnju uvredu. I Frank to nije mogao dopustiti. Nije završio, još

ne. Nije mogao otići kod Carmichaelovih osjećajući se ovako. Bilo je njegovo pravo imati

zadnju riječ.

I to je točno ono što će napraviti. Vratit će se u Ulicu Elizabeth još jedan, posljednji put i

reći joj sve što je mislio. Ivy neće biti tek tako lako otići, s riječima: »Trebamo poći svatko

svojim putem.« Neće joj dopustiti da bude bezbolno. Ona će morati patiti. Vratit će se

natrag i inzistirati da je vidi; a onda će joj reći točno ono što je mislio o njoj: i reći će

joj da mora napustiti stan do sutra i ni dana kasnije.

Lupao je na vrata, a kada su se otvorila, Ivy je stajala tamo uokvirena u crveni odsjaj vatre iz

kamina, njene oči natekle su od plakanja. Frank, nakon što je uvježbao svoj govor na putu

od Princes Bridgea do njenog stana, skinuo je šešir i čuo riječi iz svojih usta; »Udaj se za

mene, Ivy.«

Pompea

22.POGLAVLJE

Odjednom, začuo se uzvik iz kolibe s vunom: »Patke u jezeru!« Uzvik je došao od radnika

koji je radio na preši za vunu da upozori strižače da je u kolibu ušla žena. Nadglednik, čuvši

ovo, prenosio ju jc na ostale radnike, nadglasavajući buku: »Pazite, dečki! Patke su sletjele!«

Upozorenje nije bilo namijenjeno vrijeđanju ženskih uljeza, već da upozori strižače da paze

što govore i da smanje udaranje ovaca dok je dama bila prisutna. »Dama« u ovom slučaju

bila je 7-godišnja Beth Westbrook, koja je voljela da se prema njoj odnose kao da je odrasla.

Kad god bi došla u prostoriju gdje su se šišale ovce, radnici kojima su bile slobodne ruke

dotaknuli bi obod šešira pozdravljajući je, te zbijali šale da razvesele djevojčicu.

Buka u kolibi bila je gotovo zaglušujuća škare su škljocale, psi su lajali, radnici su vikali, a

povrh svega su blejale ovce. Strižači, dvanaest njih, sagnuli su se preko svojih životinja

duboko se usredotočivši dok su upravljali svojim opasnim oštrim škarama ispod runa,

uklanjajući ga sa skvrčenih ovnova ili ovaca. Neiskusni dječaci trčkarali su po kolibi,

odmicali ogromno runo ispod nogu i nosili ga prema stolovima za motanje vune, dok su

strižači vikali: »Miči runo!« ili »Protresi tu metlu, dječače!« Vani, kauboji su dogonili

preplašene ovce u obore gdje su ih pripremali za šišanje.

Beth je voljela sezonu striženja. Imala je više uzbuđenja od Božića i trajala je duže. Voljela

je masni miris tek ošišanog runa i smijeh radnika koji su se hrvali sa životinjama koje su se

opirale i stručno s njih skidali runo. A više od svega je voljela križače.

Njoj su izgledali poput romantične skupine muškaraca, poput onih o kojima je čitala u

pustolovnim pričama, poput gusara, mislila je Beth, drumskih razbojnika ili viteza na

vojnim konjima. Beth je sve o strižačima naučila od svog oca, koji je sam, prije mnogo

godina, bio strižač. Svake godine, na početku zime, dolazilo bi do masovnog egzodusa

muškaraca iz gradova iz svih australskih kolonija, muškaraca koji bi na leđa stavljali

zavežljaj, poljupcima se opraštali sa suprugama i djevojkama i odlazili na »valabijevu stazu«,

kojom bi putovali mjesecima, išli od farme do farme, slijedili poslove, prolazili kroz

egzotična mjesta s nazivima poput Cunnamulla, Alice Downs i One Tree Plain. To je bio

svojevrstan glamurozan život za mladiće bez korijena, rekao je jednom Hugh, odlazak u

nepoznato, pješice ili na konju, nikada siguran hoćeš li naći posao, spavanje pod

zvijezdama, ispijanje čaja iz putnih limenki ili dobivanje utjehe u društvu prijatelja. A bili su

čudna družina, također. Beth je mislila da na svijetu sigurno nigdje nema ljudi poput njih, s

njihovim jakim, mišićavim tijelima i grubim govorom, ali s rukama, zbog lanolina u runu,

Pompea

mekšima od dječjih. Nikada nije živjela bliskija družina prijatelja, rekao je Hugh svojoj

kćeri, jer je za ustrajanje na striženju bio potreban rijetko viđen i poseban duh. To je bio

život koji vam je lomio leđa i uništavao brakove, kažnjavao vas bolestima i ozljedama i

teškim radom u kolibama u kojima je temperatura nerijetko dosezala i 50°C. To je bio

opasan posao, uvijek je bila prisutna prijetnja da će vas udariti ili razderati kopito životinje

ili da ćete izgubiti prste među oštricama škara. A na kraju svakog iscrpljujućeg dana, kada je

zvono označavalo vrijeme za čaj, strižači su bili prekriveni od glave do pete znojem, krvlju,

mokraćom i izmetom. Zatim, na kraju sezone, uputili bi se u najbliži pub, budili se tri dana

kasnije bez ikakvog sjećanja na opijanje, nakon čega su išli na dugi put kući, natrag supruzi i

djeci i obećavali da je to zadnja sezona zasigurno. Samo da bi sljedeće godine opet osjetili

zov, kada su ponovno lutajući strižači odlazili na valabijeve staze.

Bethin otac napisao je baladu o strižačima, »Emu Creek«. To je bila duga pjesma o

muškarcima u pokretu, s imenima poput Šepavi

Mick i Nasmiješeni Jack, te o kolibama u kojima su šišali, od Gundagaia do Moulameina, o

teškoćama koje su proživljavali, u mjestima koja su se zvali Broken River i Winding Swamp,

i njihovim prijateljstvima i žrtvama, i djevojkama, Mary, Jane i Lizzie, koje su ostavljali. To

je bila jedna od prvih očevih pjesama koje je objavio pod pravim imenom i Beth je na njega

bila jako ponosna.

Sedmogodišnjakinja je bila zaljubljena u strižače, zaljubljena u njihov način života, i kada

odraste, i ona, također, će postati strižač.

»Dobro onda, mala gospođice«, rekao je strižač nadimka Smrdljivi Lazarus, koraknuvši

prema Beth dok je ona uzbuđena stajala na dovratku. »Što mogu učiniti za tebe?«

»Oh Smrdljivi!« uzviknula je. »Zar nije prekrasno?«

Prešao je pogledom po svojoj umornoj družini, znoj im je kapao s lica, i ovcama koje su

skvičale i pišale po sebi, i zatim se nasmijao i rekao: »Da, pretpostavljam da je doista

prekrasno.«

Beth je ugurala ruke u džepove na svojoj haljini i uzdahnula. Bila je nestašna djevojčica s

dugim pletenicama i prljavim licem, češće bosih nogu nego obuvenih. Smrdljivi je morao

odmahnuti glavom kada bi pomislio na Beth Westbrook. Tijekom striženja uvijek se motala

uokolo kolibe; inače su je mogli često vidjeti da jaše svog ponija u dvorištu, a iza nje je

šepao stari Button, dok je njen brat, Adam, više zanimanja iskazao za biljke koje su rasle uz

rijeku.

Pompea

Beth je obožavala Smrdljivog Lazarusa. Godinu za godinom dolazio je sa svojom družinom

strižača, uvijek prepun smiješnih priča i uvijek je imao vremena za nju. »Zovu me

Smrdljivi«, rekao joj je jednom budući da je bila prava rijetkost da strižač nema nadimak,

»jer u Bibliji piše da je Lazar zaudarao do neba«. I upravo je Smrdljivi objesio natpis u

kuhinji za strižače na kojem je pisalo: strižači se moraju okupati svakih dvanaest mjeseci

bez obzira na to bila im kupka potrebna ili ne.

Smrdljivi je pričao prekrasne priče, poput one o strižaču koji se zvao Stari Turnip, koji je

jednog dana želio izbjeći striženje. Strižači nisu šišali mokre ovce jer se to smatralo opasnim

i za radnike i za životinje. Stoga je Stari Turnip, želeći jedan slobodan dan, rekao stočaru da

su ovce mokre, misleći da će ga čovjek osloboditi rada taj dan. Ali stočar je bio pametan

čovjek, te mu je rekao: »U redu, Turnipe, ali i

dalje ostaju janjci koje možeš ošišati, jer su oni manji i brže se suše od odraslih ovaca.« Ali

Stari Turnip, još pametniji od stočara, na to je odgovorio: »Ne, gospodine. Janjci se ne suše

brže. Oni su tako mali da su puno dalje od sunca!«

»Kad budem starija, postat ću strižač«, izjavila je sada Beth, pomislivši da će se možda

onesvijestiti zbog ovoliko uzbuđenja.

»Ali, ti ne možeš biti strižač, mala gospođice«, rekao je Smrdljivi kroz smijeh.

»Zašto ne?«

»Jer djevojčice ne mogu biti strižači, zato. Ti ćeš naučiti kuhati i šivati i takve stvari.«

Beth je isturila bradu i rekla: »Pa, naučit ću i te stvari, ali bit ću također i strižač, poput

moga tate kada je bio mlad, te ću biti kauboj i jahati uz granicu i popravljati ograde, kao što

moj tata čini sada.«

Smrdljivi se nasmijao i gurnuo šešir još više unatrag. Bio je listopad i bilo je jako vruće. U

Zapadnom okrugu još je vladala suša, i po svemu sudeći, ljeto će biti dugo i suho. »A što će

onda biti s tvojim suprugom? upitao ju je s podsmjehom.«

»Ja se neću udati.«

»Što ako se zaljubiš?«

»Ja se neću nikada zaljubiti. Ne volim dječake. Barem ne na taj način. Ja ću biti vlasnica

Merinde i onda ću moći raditi što god poželim.«

Njegove obrve su se podignule. »Ti ćeš biti vlasnica Merinde, je li? A tko to kaže?«

Pompea

»Ja to kažem. Jednog dana će biti moja.«

»Ja ne mislim tako, gđice. Posjed će pripasti tvom bratu, Adamu.«

Beth je zurila u njega. »Zašto?«

»Jer je on dječak, zato. Dječaci sve nasljeđuju. Djevojčice ne nasljeđuju ništa.«

»Ne vjerujem ti.«

»Pa«, rekao je, potapšavši je po glavi, »vidjet ćeš, jednog dana. A tada ti neće smetati da se

udaš umjesto da šišaš ovce!«

Dok je Smrdljivi Lazarus odlazio, krivih nogu i pogurenih ramena od godina striženja, Beth

je osjetila kako se njena prekrasna jutarnja radost rasplinula i na njeno mjesto je došlo

razočaranje. To nije pošteno! Uvijek su joj govorili da nije smjela raditi stvari koje je željela

raditi. Poput obavljanja poslova u oborima na Godišnjoj poljoprivrednoj izložbi. Samo su

dječaci i muškarci smjeli to raditi. Djevojčice i žene su kuhale hranu i posluživale obroke.

Beth je znala da Adam nije bio zainteresiran za Merindu; barem, ne na način kako se ona

zanimala. On se više zanimao za svoje školske udžbenike, koji su bili prepuni crteža fosila i

insekata. Beth je bila ona koja je katkad jahala s ocem kada je on išao po farmi i obavljao

razne poslove, poput hranjenja ovaca tijekom suše kada je bilo tako vruće i suho, te je trava

bila jadna, pa se Beth vozila na kolima i promatrala radnike dok su gladnim ovcama davali

žito i sijeno. Pratila je oca kada je išao stavljati kamenu sol u pojilišta kraj rijeke; pomagala

mu je pri nadgledanju potapanja novih bušotina za vodu; promatrala je dok su se

popravljale ograde; slušala je radnike dok su razgovarali o suši i o tome koliko daleko će

morati goniti ovce da dođu do vode; te je pjevala kada bi Smrdljivi Lazarus svirao svoj

banjo zajedno s ostalim radnicima, »Kampirali smo kod Lijenog Harryja na putu prema

Gundagaiu...«

»Ja ću postati strižač«, rekla je tiho, napustivši kolibu za striženje u pratnji Buttona. Prešla je

preko bučnog dvorišta i spustila se stazom dolje prema rijeci. Izbjegavala je novu kuću, koja

je stajala svježa i prazna i gotovo spremna za useljenje, te odlutala među sivobijele

eukaliptuse i jasene, bacajući oblutke ili vukući štap po prašnjavom tlu. Kada je Button

odjednom stao i dugo i tiho zarežao, Beth je pogledala kroz stabla. Čula je da se prema njoj

nešto kreće. »Što je to, Buttone?« rekla je.

On je podignuo njušku i onjušio zrak. U sljedećem trenutku, mahao je svojim repom.

»Oh, zdravo«, rekla je Beth kada je vidjela Ezekiela da izlazi iz šume. Ovih dana stari tragač

Pompea

bio je uobičajen prizor na domaćinstvu; suša je natjerala mnoge koji nemaju stalno

boravište, i bijelce i crnce, da ostanu blizu rijeke. Nekoliko kilometara uzvodno izniknuo je

kamp za lutalice, zbirka šatora i daščara koja je pripadala muškarcima koji su tijekom

sezone striženja radili kao dnevna ispomoć. A nekoliko kilometara nizvodno, sličan kamp je

bio dom Aboridžinima poput Ezekiela, ljudima koji su uobičajeno lutali na velikom

području, ali čije je kretanje ograničeno zbog nedostatka vode.

»Ideš u lutanje danas, mala djevojčice?« rekao je.

Nogom je udarila kamen koji se otkotrljao dalje. »Ne dopuštaju mi da budem strižač.«

»Bijeli čovjek ima čudne ideje«, rekao je starac kad je sjeo na okruglu stijenu i rukom

posegnuo u džep hlača koje su mu bile prevelike. »A, crni čovjek, on pusti da žena radi.

Muškarci sjede u hladu, žene obave sav posao.«

Beth ga je oprezno pogledala, a kada je vidjela njegov osmijeh, i sama se nasmiješila. »Što to

imaš, Ezekiele?« rekla je nakon što je izvukao nešto iz džepa.

»Odveo sam gosp. MacGregora i druge bijele ljude u planine. Išli su loviti valabije. Jako

puno hrane. Ezekiel je uzeo više nego može pojesti.« Ispružio je ruku prema njoj, a Bethine

oči su se raširile. »Oh«, rekla je. »To je čokolada. Hvala ti najljepša, Ezekiele. Smijem li malo

dati i Buttonu?«

»Daj mu«, rekao je starac, podragavši psa po glavi. »Ovo dobar pas. Neki psi, nisu tako

dobri. Ali ovaj pas...« Stao je.

Dok je Beth odlomila komadić čokolade i dala ga Buttonu, Ezekielove oči su se suzile;

pretraživao je šumu iza nje.

»Izvoli«, rekla je, vraćajući mu ostatak. »Baš je ukusna, hvala ti.«

Pogledao je prema ispruženoj ruci, velikom osmijehu. Zatim je ponovno pogledao pokraj

nje, na sjene koje su se sakupljale u podnožju stabala. Zatvorio je oči, te je osjetio nešto što

je osjetio i ranije, davno, kada je prvi put sreo njenu majku, na ovom istom mjestu. Kada je

ponovno otvorio oči, vidio je da je još bila tamo, sjena psa, koji je vrebao iza nje.

»Što nije u redu, Ezekiele?« rekla je Beth kada nije uzeo čokoladu od nje.

Ezekiel je pogledao preko svog ramena, te pomislio na par dinga koje je vidio prije

nekoliko dana, nekoliko kilometara od ovog mjesta, mužjaka i ženku, njihova rebra bila su

jasno vidljiva zbog izgladnjelosti. Nisu bili pitomi dinzi kakvi su bili u aboridžinskim

kampovima, već divlji. Opasni.

Pompea

Namrštio se. Morao je razmisliti. Otkada je bijeli čovjek došao, sve se promijenilo putovi

pjesme, Mjesta Sanjanja. Jako je teško sada lutati, mnogi znakovi su nestali. Eukaliptusov

gaj, u kojem je predak emua sjedio u gnijezdu, je uništen. Kako je crni čovjek mogao i dalje

stvarati svijet ako nije mogao uokolo lutati?

I stoga je Ezekiel, i drugi poput njega, jednostavno mislio: ovo je kraj svijeta, kraj Sanjanja.

Ali sada, dok je gledao u djevojčicu i prisjetio se njene majke, s kojom je govorila pretkinja

klokana, druga misao se javila starom čovjeku. Mjesecima je promatrao kako nova kuća

raste kraj rijeke i postaje sastavni dio ovih šuma; vidio je izgradnju novih staza; novih

zasađenih stabala. I nije znao kako to protumačiti. No sada se počeo pitati: umjesto da ovo

bude kraj Sanjanja, zašto to ne bi jednostavno mogao biti početak novog Sanjanja? I sada,

nakon što se u njegovoj glavi jasno oblikovala ova misao, pogledao je uokolo po krajoliku

ponovno novim očima, te je odjednom vidio nove putove pjesama, nova Mjesta Sanjanja,

koji su pripadali novim ljudima.

I ovdje je bila ova djevojčica, na početku toga svega, kao što su preci jednom bili na

početku; i pitao se, prema tome, znači li to da je i ona pretkinja, također.

Ezekiel je bio odjeven u istu odjeću koju je davno dobio u misiji kada se njegova obitelj

raspala u osnovi, košulju i hlače. Ali ispod ove strane odjeće i dalje je nosio ono što bi

nosio da bijelci nisu došli

oko struka traku od ljudske kose i malu vrećicu od opusumove kože u kojoj je nosio sve

svoje stvari. U starim danima, muškarci su nosili naoštreno kamenje u takvim vrećicama,

također i konopac, oštricu koplja, katkad hrpicu pčelinjeg voska, kuku za ribolov, kremen

za potpaljivanje vatre. Ali danas, muškarci su nosili šibice i duhan, mali nož, vezice za

cipele, i, ako su imali sreće, nekoliko kovanica.

Starac je zatim rukom posegnuo ispod košulje u vrećicu koju je sakrio ondje. Zatim je

ispružio ruku prema Beth i rekao: »Ovo je za tebe.«

Pogledala je čudan predmet koji je držao na dlanu. Trebalo joj je par trenutaka dok nije

shvatila da je to bio zub neke životinje. »Isuse«, rekla je. »Što je to?«

»Zub od dinga«, rekao je. »Jako star, jako snažna magija. Dajem ga tebi.«

»Meni?« rekla je. »Ali zašto?«

Nije ju želio preplašiti i reći joj istinu da je bila u opasnosti i da joj je potrebna zaštita.

Stoga je rekao; »Predmet koji donosi sreću«, osmjehnuvši se. »Mala djevojčica s Merinde

Pompea

uvijek dobra s Ezekielom. Sada ti dam dar. Ovo će te čuvati i usrećiti.«

»Isuse«, rekla je ponovno i uzela ga od njega. »Hvala ti, Ezekiele!«

»Uvijek ga nosi sa sobom«, rekao je. »Jako snažna magija.«

Sari je odjednom na pamet pala jedna aboridžinska pjesma:

Penjem se na visoku stijenu,

Gledam dolje.

Gledam dolje,

I vidim kiša pada, pada, pada.

Pada na moju dragu.

Kako čudno, rekla je u sebi dok je vozila kola kroz zlaćani krajolik, nisam na tu pjesmu

mislila već godinama. Stara Deereeree me je naučila tu pjesmu kad sam bila mala. Zašto se

sada odjednom vratila? Sarah se u posljednje vrijeme prisjećala jako puno stvari: načina

kojim ju je Stara Deereeree naučila načiniti košaru od končaste kore; djevojčice koja se

zvala Becky i koja joj je bila najbolja prijateljica u misiji; tajnih obreda u obližnjoj šumi.

Sjećanja su se vraćala zbog pitanja koja joj je Phillip povremeno postavljao, obično

započinjući s »Kako tvoj narod radi ovo...?« I Sarah je shvatila kako je lijepo ponovno

misliti o takvim stvarima.

Otišla je u Cameron Town ovog jutra kupiti neke potrepštine: konac za vezanje za Alice,

sodu bikarbonu za gđu Jackson, olovke za Adama također i da pokupi poštu. U njoj su bila

dva pisma za Joannu: jedno od gosp. Robertsona iz misije Karra Karra, te jedno iz

Engleske. Također, bilo je i pisama za Alice.

Sarah je razmišljala o Phillipovoj supruzi, tako tihoj i nenametljivoj, zaprepaštenoj, kao što

je Alice rekla, ovim životom na granici civilizacije. Provodila je jako puno vremena u

pisanju pisama svojim prijateljima i rodbini koju je imala u Engleskoj. Ne bi je vidjeli ili čuli

satima, a zatim bi izašla iz spavaće sobe s hrpom pisama koja je trebalo poslati. Od obitelji

je primala razglednice i fotografije i novinske isječke koje je zatim pažljivo lijepila u knjigu.

Svima je bila jasno da je Alice McNeal bila strašno nostalgična za domom. Zbog čega i nije

bilo veliko iznenađenje kada je Phillip za večerom objavio da on, Alice i Daniel odlaze u

Englesku čim prije s obzirom na to da su radovi na novoj kući završeni.

Sarah je znala da ovaj trenutak rastanka mora doći, ali slušati kako on o tome doista i

govori, učinivši rastanak stvarnim i konačnim, jako ju je uzrujalo. Ali, također je znala da je

Pompea

to i najbolje, zbog onoga što se nekako rodilo među njima, ali koje su oboje odbijali

priznati, jer se to nije ni smjelo dogoditi. Sarah je proteklih pet mjeseci pazila da sebi ne

dopusti da ostane nasamo s Phillipom. Njeni osjećaji prema njemu su samo rasli, pojačavali

se; a osjetila je iste osjećaje i u njemu, što je još više pogoršalo stvari. To je bila opasna

situacija.

Pokušala je analizirati ljubav koju je osjećala prema njemu, propitivala samu sebe bezbroj

puta, zašto Phillip? Sarah nije bila bez udvarača. Tu je bio mješanac Eddie, živahan,

pametan i zgodan radnik s farme koji je sasvim vidljivo bio zaljubljen u nju. I zatim onaj

mladi Aboridžin koji je radio u Thompsonovoj trgovini u Cameron Townu, koji je uvijek

gubio vrijeme oko Sarinih kola kada je kupovala tamo. Čak se i jedan bijelac zanimao za nju

Arnie Ross, jedan od gradskih odvjetnika, koji je vidio Saru na gradskom pikniku i kasnije

slao poruke na Merindu i zamolio ako bi je mogao doći posjetiti.

Ali Saru je zanimao samo Phillip McNeal i više nego zanimao. Bila je očajno zaljubljena u

njega. I željela je znati zašto. On je bio privlačan, ali takav je bio i Arnie Ross. Phillip je bio

domišljat i pametan i jako su puno smijao; takav je bio i Eddie. On je bio osjećajan i

ljubazan; mladić iz Thompsonove trgovine je bio osjećajan i ljubazan. Što je onda bilo u

Phillipu, zbog čega je bio tako poseban?

Možda zbog načina kako ju je podsjećao na njenu aboridžinsku polovinu. Govorio je o

njoj, činilo se da ju je htio dozvati iz nje činio se fasciniran s tim, zapravo. Kad bi mu

dopustila da otkrije taj skriveni dio nje, pitala se, što bi se dogodilo s bjelačkim dijelom?

Ona nije mogla istovremeno biti dvije osobe; mogla je biti samo jedno ili drugo. A ipak,

nakon sedam godina života poput bjelkinje, oponašajući Joannu, zatvarajući svoje tijelo u

korzete i cipele, i držeći aboridžinski dio sebe skrivenim i u svojoj intimi, sada se činilo da

bjelački dio podliježe drugom, samopotiskujući se. Dokaz za to su bila iznenadna sjećanja

na njenu prošlost. A još veći dokaz bio je osjećaj ugode kada bi se ta sjećanja pojavila i

Sarah bi ih dobrodošlo dočekala. Možda je to bio jedan od razloga zbog kojeg je voljela

Phillipa.

I stoga se sada pitala, dok je jahala na jutarnjem suncu, kada bi se udala za čovjeka poput

Phillipa, udala za samog Phillipa, zapravo, bi li joj bilo dopušteno da ponovno bude

Aboridžinica?

Prisjetila se kako ga je promatrala prije nekoliko noći, kada on nije bio toga svjestan.

Nalazila se dolje kraj rijeke gdje ga je, skrivena medu stablima, kao što je bila skrivena prije

gotovo osam godina, promatrala dok se on nalazio u glazbenoj sobi u novoj kući, rukama

Pompea

prelazeći preko drvenih obloga, pregledavajući boju, zastajkujući i provjeravajući podne

daske. Mjesečina je koso padala u sobu, dajući dojam kao da je Phillip anđeo. Bio je visok i

mršav, oštrih ramena i bokova, dok se kretao dražesno lebdeći.

U tom je trenutku htjela otići k njemu i pozdraviti se. Htjela ga je pozdraviti strastveno i

konačno, sa svojim tijelom i dahom. Željela je na njemu ostaviti pečat zbog kojeg je nikada

neće zaboraviti, kao što nikada nije zaboravio Pelud Na Vjetru. Ali divljina koja je oduvijek

vrebala unutar nje i dalje ju je uzbuđivala, morala ju je zauvijek držati pod kontrolom. I

stoga mu je rekla zbogom u tišini, s nekoliko riječi iz svog jezika kojih se sjećala: Winjee

khwaba.

Dok je upravljala kolima dolje niz seosku cestu, podignula je pogled i ugledala orla koji se

obrušavao s neba prema njoj. Nisko je preletio, a zatim se ponovno uzdignuo u nebo

stvarajući brončani bljesak. Okrenula je lice prema vjetru. U daljini je mogla razabrati tamne

ostatke izgorene farme koja je bila okružena pougljenim poljima. I zatim ga je ugledala...

Phillip, sjedio je na livadi, i olovkom prelazio po crtaćem bloku, njegov konj bio je privezan

u blizini.

Zaustavila je kola i promatrala ga. Razmišljala je o tome kako je provodio noći

pregledavajući nacrte za kuću s Hughom i Joannom, predlagao promjenu ovdje, dodatak

ondje. Phillip je nadgledao postavljanje svake grede gore, zabijanje svakog čavla dolje. Kada

bi zamijetio kvar koji nitko drugi nije mogao vidjeti, naredio bi da se to sruši i ponovno

izgradi. Hodao je preko gradilišta s nacrtima smotanim ispod ruke, pregledavao, mjerio,

provjeravao i ponovno provjeravao. A kada bi im zatrebao dodatni par ruku prilikom

podizanja zida, za miješanje cementa Phillip bi se pridružio radnicima.

Nova kuća na Merindi bila je jedinstvena kuća, mislila je Sarah; Phillip je u svoju kreaciju

ugradio odvažne inovacije. Iako je bila ogromna, sagrađena je samo na jednom katu, pod

jednim krovom, jedina stočarska kuća u okrugu takvog izgleda. Phillip je kuhinju ucrtao kao

dio kuće, a ne kao izdvojeni dio koji je stršao na kraju dugog šljunčanog prolaza, kao što je

bilo uobičajeno. Na stražnjoj terasi nalazio se bakreni kotao za rublje zazidan opekom, sa

slavinama s tekućom vodom, što je bilo sasvim neuobičajeno. I kuća je prva u okrugu imala

plinsku rasvjetu.

Dizajn kuće je bio prekrasan, s piramidalnim krovom i dubokom terasom koja se protezala

oko cijele kuće, i elegantnim stupovima na terasi ukrašenima željeznom čipkom. Posjetitelji

su često pristizali iz cijelog okruga da bace pogled na ovu kuću za koju je Sarah često mislila

da su je oblikovale duhovne sile. Frank Downs je pisao o njoj u Timesu, s pratećom

Pompea

ilustracijom koju je nacrtala njegova žena, na kojoj je bilo prikazano veličanstveno

domaćinstvo na Merindi koje se isticalo, a opet i uklapalo u svoju pozadinu načinjenu od

eukaliptusa, australskih grmova i trava.

I Sarah je sada pomislila: samo je Phillip to mogao napraviti.

Iznenada je podignuo pogled. Preko ravnica puhao je vrući vjetar, te prevrtao stranice

njegovog bloka za crtanje. Nalazio se na udaljenosti od preko 30 metara, a ipak je Sarah

osjećala kako nešto dolazi od njega; jahalo je na vrućim strujama i okruživalo je poput

zagrljaja

Phillipova žudnja za njom. I pitala se, dok mu je mahala, je li on osjećao istu stvar da

dolazi od nje, poseže za njim.

Ustao se i prišao, dosta sporo, pomislila je, kao da nije siguran ili možda dajući sebi

vremena da smisli prave riječi, jer je ona najednom uvidjela što su oboje htjeli reći, a znali

su da ne smiju, da nemaju pravo izreći to.

»Zdravo, Saro. Skicirao sam veliku kuću s Tillarrara«, rekao je, pruživši joj blok. »Ona je

savršeni primjer australske arhitekture. Vidiš li konkavni krov s presvlakom i potporne

stupove, te rustikalne kamene obloge? Prema upotrebi bazaltnog kamena i dasaka za

oblaganje, georgijanskom utjecaju i ukrasnim oplatama nad zabatnim gredama, rekao bih da

je izgrađena oko 1840.«

»Izgrađena je 1841.«, rekla je Sarah, vrativši mu crtaći blok.

»Nisam očekivao da ću te sresti ovdje«, rekao je.

»Išla sam u grad«, rekla je »po poštu«. Sarah se prisjetila kako je, tog jutra, gotovo morala

inzistirati da Joanna ostane kući i brine se o Danielu, koji je imao strašnu prehladu,

objašnjavajući da joj nije smetalo otići u grad po poštu, a u isto vrijeme govoreći sebi,

budući da je znala da će Phillip ići u Tiliarraru, da će izbjeći taj put i ići glavnom cestom. I

zatim je razmišljala o tome, nakon što je napustila Cameron Town i došla do raskrižja, kako

je samu sebe uvjerila da je ovaj put bolji jer je bio kraći i da tako vjerojatno neće sresti

Phillipa. Ali sada je uvidjela vlastite promišljene činove koji su je upravo doveli do ovog

susreta.

»Drago mi je da si ovdje«, rekao je. »Nadao sam se da ćemo imati priliku razgovarati prije

mog odlaska.«

U tom trenutku Sarah je shvatila, kad je promislila o prošlim mjesecima, kako je Phillip i

Pompea

nju sigurno izbjegavao, baš kao što je i ona njega.

Pomogao joj je da siđe s kola i zatim su nakratko šetali.

Šetali su u tišini, osjećajući međusobnu ljubav i žudnju koja je oko njih plela nevidljivu

kukuljicu, odvajajući ih od ostatka svijeta.

Phillip se divio osjećaju mirnoće koji je Sarah uvijek u njemu izazivala; činilo se kako se

njegov nemirni duh smirivao kada je bila u njegovoj blizini. Razmišljao je o kući čiju

gradnju je upravo završio - kruna uspjeha, pomislio je, njegove karijere kao arhitekta,

dijelom nadahnutog, sumnjao je, njegovim osjećajima prema Sari.

Kuća Westbrookovih kraj rijeke u svom šumskom ozračju, izgledala je točno onako kako je

on želio kao da je izrasla ondje, prirodnim putem, među stablima eukaliptusa i

klokanovom travom. Cista jednostavnost piramidalnog krova i duboke terase pokazivala je

savršeni stil. Phillip je razmišljao kakva radost je bila dizajnirati kuću u skladu s njenim

okolišem, raditi s lokalnom drvenom građom i lokalnim kamenom, stvoriti linije i kutove

koji su više nadopunjavali prirodu nego je otimali, ugraditi u njen dizajn sami duh zemlje na

kojoj se nalazila. Bilo je kao da je, uvidio je Phillip, sagradio kuću onako kako bi to učinili

Aboridžini da su gradili kuće kao produžetak svijeta koji ih je okruživao, a ne kao njegovu

protusilu. Phillip se osjećao sputanim u mnogim gradovima gdje je dizajnirao i podizao

kuće; njegovi stvaralački instinkti su uvijek biti potiskivani. Sto je bio jedan od razloga,

pretpostavio je, zašto je uvijek bio u pokretu, uvijek u potrazi. I sada se pitao je li, ustvari,

napokon pronašao ono što je tražio, ovdje u udaljenom kutku svijeta, u Westbrookovoj

kući, u nadahnuću koje mu je utihnula djevojka kraj njega donijela. Nikada ranije nije u

svom radu pronašao tako duboko zadovoljstvo.

Iznenada, podignuo se vjetar i Sarin šeširić je odletio. Ona je uzviknula, a Phillip je skočio

za njim, ali vjetar ga je već odnio.

»Ja ću ga donijeti!« rekao je.

Sarah mu se pridružila u potjeri, trčali su kroz mekanu travu, ciljali šešir koji se uhvatio na

jednom grmu, da bi ga vjetar opet odnio dalje. Uskoro, gubitak šešira više nije bio bitan;

uživali su u slobodi vjetra, sunca i otvorenih ravnica.

Šeširić se napokon zaustavio na niskom grmu i Phillip se iznenada zaustavio da ga dohvati,

a Sarah je u trku udarila u njega. Posrnuli su i uhvatili se jedno za drugo, smijući se, a u

sljedećem trenutku su stajali mirno. Phillip je držao Saru u naručju, šešir su zaboravili.

Njegove ruke su se stisnule oko nje. »Saro«, rekao je.

Pompea

Ona je svoje lice zagnjurila u njegov vrat. Osjećali su slatko sunce na svojim tijelima.

Poljubio je njenu kosu, njen obraz. Tako ju je jako stisnuo da je jedva disala. A onda su se

njegove usne spustile na njene.

Sarah se držala za njega trenutak, a zatim se povukla dalje. Bio je prekrasan i bio je ono što

je ona željela, ali Sarah je znala da Phillip mora nastaviti putovati dalje; i da je bio oženjen.

»Saro«, rekao je. »Želim razgovarati s tobom, želim ti objasniti. Toliko toga ti želim reći.«

»Molim te, nemoj«, rekla je, a u njenim očima sjale su suze. »To nije pošteno prema Alice.«

»Ne možemo promijeniti ovo što se dogodilo između nas. Saro. Zar niječeš da to postoji?

Da volimo jedno drugo?«

»Ne«, rekla je. »Ne mogu to poreći. Ali nemamo pravo na to.«

»Zar nam naša međusobna ljubav ne daje neka prava?«

»Ali, nismo samo mi u pitanju, Phillipe. U ovo su upleteni i drugi ljudi. Tvoja supruga...«

»Ne želim razgovarati o Alice. Ovo nema nikakve veze s njom. To nije njena krivnja. Ja

sam je volio kada sam je oženio, i dalje je volim, ali na potpuno drugačiji način od načina na

koji volim tebe. Privukla me njena tiha priroda, njena povezanost s domom i obitelji. Mislio

sam da će mi pomoći da se smirim i konačno završim svoje nemire i lutanje. Umjesto toga,

ona je postala žrtvom toga. Bila si u pravu, ja gradim domove za druge ljude, ali ne i sebi.

To nije pošteno ni prema njoj ni prema Danielu. I zbog toga je vodim natrag gdje pripada,

gdje će biti sretna.«

»Dođi sa mnom malo prošetati, Saro. Ne želim ovako otići; želim ti pričati o sebi i želim

znati o tebi sve što se može znati. U tebi se nalazi tako predivna tajnovitost koju želim

istražiti. Kada odem, i ti ćeš otići sa mnom, ovdje«, dodirnuo se po prsima. »Samo

razgovarajmo, Saro. Samo nakratko, a zatim ćemo učiniti ono što oboje moramo učiniti.«

»Hoćeš li se vratiti, Phillipe?« rekla je. »Hoću li te ikada opet vidjeti?«

Želio ju je ponovno osjetiti u rukama, ali nije narušio prostor između njih. »Nekome

drugome, Saro, rekao bih: ako je zapisano u zvijezdama, vratit ću se. Ali tebi, Saro, kažem:

ako me moj put pjesme dovede natrag ovdje, onda ćemo se ponovno vidjeti.«

Joanna je brzo otvorila pismo pristiglo iz misije Karra Karra. Sadržavalo je manju omotnicu

na kojoj su bile zalijepljene engleske marke, te poruku od Robertsona u kojoj je objasnio da

se čuo s prijateljem iz Londona, stručnjakom za Tironov brzopis, i da je »ovdje priložen

šifrarnik koji mi je poslao. Ponudio se, gđo Westbrook, ako budete imali ikakvih poteškoća

Pompea

s prevođenjem djedovih bilješki, da će mu biti drago izvršiti taj zadatak za vas«.

Otvorila je omotnicu i izvukla njen sadržaj pismo od Gilesa Stafforda u kojem je objasnio

Tironove šifre, zajedno s malim notesom ispunjenim simbolima i njihovim ekvivalentima u

obliku slova, fonema i cijelih riječi.

Joanna je zurila u čudu. To je bilo to. Napokon, ključ. Sada će biti u mogućnosti saznati

nalaze li se doista odgovori koje je tražila u bilješkama njenog djeda.

Ali, uzbuđena da započne s prijevodom, Joanna je ipak otvorila i drugo pismo, od gđe Elsie

Dobson koja je živjela, utvrdivši to po njenoj povratnoj adresi, u istom selu u kojem je

živjela i tetka Millicent.

Joanna je rastvorila svijetloplavi papir koji je i dalje mirisao na blagu aromu lavande usprkos

mnogim kilometrima koje je proputovao, te čitala sitan, precizan rukopis. Gđa Elsie

Dobson se predstavila kao udovica koja je živjela u susjedstvu gdje je živjela i Millicent

Barnes, koju je poznavala gotovo šezdeset godina. Dalje je napisala da je imala tužnu

dužnost izvijestiti Joannu da je Millicent preminula u svojoj 70oj, mirno i u snu.

»Budući da sam joj ja bila najbliža prijateljica«, napisala je gđa Dobson, »i brinula sam se o

njoj u posljednjim danima, nakon što ju je moždani udar vezao za krevet, ostavila je sve

meni, što je bilo jako malo. Kada sam se napokon prisilila pregledati njene stvari, pronašla

sam vaša pisma, gđo Westbrook. Millicent ih je sve sačuvala.«

»Žao mi je što je Millicent bila uzrokom vaše žalosti i žalosti vaše majke jer vam nije

odgovorila na pitanja. Ona nije bila pakosna žena, ali nikada nije mogla preboljeti gubitak

svoje sestre, kao što bi ona to rekla, zbog Johna Makepeacea. A zatim kasnije, kada se

Emily udala za Petroniusa Drurya i napustila Englesku otišavši s njim u Indiju, Millicent se

ponovno osjetila napuštenom. Ali sada kada je ona preminula, pretpostavljam da neće biti

štete ako vam pokušam odgovoriti na pitanja.«

»Millicent i njena sestra, iako blizanke, bile su jako različite. Naomi, vaša baka, bila je tako

pametna, tako optimistična, te od njih dvije i snažnija. Millicent se meni uvijek doimala

poput druge strane tanjura, tamna, mračna, i iskreno, dosta slaba. Njih dvije bile su

nerazdvojne dok su bile djevojke, ali kada se Naomi zaljubila u Johna Makepeacea i

otputovala s njim, Millicent je rekla da joj nikada neće oprostiti.«

Joanna je primijetila da soba postaje mračnija. Sunce je zašlo, a iza zatvorenih vrata svoje

spavaće sobe mogla je čuti glas gđe Jackson dok je govorila Peony da postavi stol.

Francuska vrata koja su vodila na terasu bila su otvorena, i Joanna je mogla čuti, na toplom

Pompea

vjetru nošene, glasove iz dvorišta dok su strižači spremali svoju opremu i završavali s

poslom.

Upalivši svjetiljku, nastavila je čitati pismo od gđe Dobson. »Sjećam se onog dana kada su

vašu majku doveli ovdje, gđo Westbrook«, napisala je. »Baš sam toga dana bila u posjeti

kod Millicent. To je bilo prije 45 godina, sjećam se jer sam tada sa sobom povela i malog

Raymonda, mog prvorođenca, da ga pokažem Millicent. Pile smo čaj, koliko se sjećam,

kada nas je prekinulo kucanje na vratima, te smo na vratima ugledale doista neobičnog

muškarca. Morskog kapetana, koji je sa sobom imao dijete, te nam je ispričao potpuno

nevjerojatnu priču.«

Dok je čitala riječi gđe Dobson, Joanna je zamišljala odiseju koju je sigurno njena majka

morala proći od Australije do Singapura, a odatle do Southamptona, mjesecima ploveći na

otvorenim morima samo u društvu mornara. Dijete koje se pojavilo na Millicentinu pragu

bilo je staro gotovo pet godina, njena koža je bila opaljena suncem, kosa joj je padala preko

struka, a preko haljine imala je mornarski kaput, te mornarsku kapu. Jedinu stvar koju je

imala sa sobom, osim darova koje su joj kupili mornari, bila je kožna naprtnjača u kojoj su

se nalazili neki papiri, te čudna igračka napravljena od krzna, kojoj je ona dala ime Rupert.

»Kapetan nam nije znao reći kako je Emily dospjela na australsku obalu, gdje ju je prvi brod

pokupio«, napisala je gđa Dobson. »Pismo koje je imala sa sobom nije nam mnogo

objasnilo. Mogle smo vidjeti da je bilo napisano u žurbi.«

Gđa Dobson je opisala poruku da je sadržavala samo sljedeće riječi: »Ovo je Emily

Makepeace, kći Johna i Naomi Makepeace, te nećakinja Millicent Barnes. Molimo odvedite

je u Crofters Cottage, Bury St. Edmunds, Engleska. Bit ćete nagrađeni.«

Joanna je pokušala zamisliti nenadane događaje koji su uvjetovali taj očajni bijeg iz

Australije. Tko je odveo malu djevojčicu na obalu i odveo je vlastima? Je li to bila Reena?

Zašto ona sama nije dopratila Emily u Englesku, ili to nije bila u mogućnosti? I, što se onda

dogodilo s Johnom i Naomi?

Vratila se pismu: »Millicent je bila izvan sebe. Nakon svega, ovo je bilo Naomino dijete, a

Millicent je obožavala Naomi. Ali što se dogodilo sa samom Naomi nikada nismo uspjele

doznati. Sumnjam da je umrla jako davno, negdje u Australiji.«

»Tijekom svog odrastanja«, nastavila je gđa Dobson, »vaša majka se ponekad pitala zašto se

nije sjećala svojih roditelja. Kad god bi pitala Millicent o tome, Millicent bi joj rekla da je

imala groznicu kada joj je bilo šest godina, što naravno nije bila istina. Koji je bio pravi

Pompea

uzrok gubitka sjećanja vaša majke ni Millicent ni ja nismo uspjele zaključiti, ali mora da je

bilo nešto strašno, jer se sjećam da je jadna mala Emily često imala noćne more. Bojala se

zmija i pasa da ju je taj strah gotovo paralizirao. Vidjela je nešto neizrecivo, uvijek sam

mislila, kada je bila u Australiji. Millicent nije željela dublje zadirati u to. Mislim da se

previše bojala onog što je mogla doznati.«

»Jako mi je žao, gđo Westbrook«, završila je Elsie Dobson, »ali to je sve što vam mogu reći.

Ili sam zaboravila sve ostalo, jer moje pamćenje sada i nije najbolje, ili jednostavno nema

više ničega drugog u tome. Vaša majka je izrasla u dražesnu mladu damu i mi smo svi bili

jako tužni kada je otišla u Indiju, jer smo se bojali da je nećemo više nikada vidjeti. Moram

vam ipak reći ovo, gđo Westbrook: kada sam doznala za njenu smrt, s jedne strane bila sam

šokirana, a s druge strane, ipak, čudno, i nisam. Uvijek mi se kod vaše majke činilo kao da

će joj jednog dana sudbina donijeti tragičan završetak. Ne znam zašto sam to mislila, ali to

mogu pripisati samo nečemu što sam sigurno čula nekoć, jako davno, ali sam sada to

zaboravila.«

Pismo je bilo potpisano: »Najiskrenije vaša, E. Dobson.«

Joanna je zurila u posljednji redak. Jedina žena koja je možda mogla ispuniti toliko važnih

praznina bila je mrtva, a jedina druga osoba, činilo se, koja je imala ikakve veze s Emily dok

je bila dijete, gubila Je pamćenje.

Ponovno je pročitala pismo kako bi se uvjerila da joj nije nešto promaknulo, te ja zastala

kod dviju rečenica: »Vidjela je nešto neizrecivo... kada je bila u Australiji«, i »kao da će joj

jednog dana sudbina donijeti tragičan završetak«.

Čak i tada, pomislila je Joanna, medu ljudima koji nisu imali nikakvog pojma o Emilynom

porijeklu ili okolnostima, ljudi koji nisu mogli imati nikakvo znanje o otrovnim pjesmama

ili aboridžinskim kletvama čak i gđa Dobson iz Bury St. Edmundsa osjećala je prokletstvo

koje je pratilo Emily preko cijelog svijeta.

U trenutku kada se spremala složiti pismo natrag u omotnicu, Joanna je primijetila da ima

još jedna stranica. Kada ju je približila svjetlu, vidjela je da je gđa Dobson dodala post

scriptum.

»Nakon što sam pročitala napisano pismo, gđo Westbrook, shvatila sam da sam izostavila

dvije stvari koje biste možda htjeli znati. Raspitivali ste se o mjestu u Australiji kamo su

Makepeaceovi otputovali. To ne znam, ali ako će vam pomoći, sjećam se da su 1830.

otplovili na brodu koji se zvao Beowulf. U to sam sigurna, jer me je saga o Beowulfu

Pompea

oduvijek zanimala i smatrala sam ime njihovog broda prilično zlokobnim. Druga stvar koju

biste možda htjeli znati je događaj koji se dogodio nekih godinu dana nakon Emilyna

dolaska, čudna krznena igračka koju je donijela sa sobom kada ju je doveo morski kapetan,

pretrpjela je nekakvo oštećenje ne sjećam se kakvo. Ali, budući da je dijete bilo histerično,

Millicent ga je popravila, očistila i ponovno zašila. Dok je to radila, otkrila je da je u

punjenju igračke nešto bilo skriveno, te kada je to izvadila, otkrila je oveliki blještavi dragi

kamen, za kojeg smo kasnije doznali da je opal. Ne znam hoće li vam ovo biti od koristi,

gđo Westbrook, i ne znam što se dogodilo s opalom. Ali se nadam, na svoj skroman način,

da sam vam ipak pomogla.«

Joanna je zurila u posljednji redak. Opal! Skriven u Rupertu!

Otišla je do svoje kutije za nakit i izvadila kamen. Dok je gledala u njegove vatrene,

crvenozelene nijanse, pitala se kako on može biti povezan s Karrom Karrom. Je li ga njen

djed možda uzeo tamo? Je li on bio uzrok porivu koji je njena majka osjetila da se vrati, jer

je tamo postojalo nešto »drugo«, »drugo naslijeđe« koje Joanna nikad nije uspjela utvrditi?

Je li John Makepeace pronašao rudnik opala? Je li se na to odnosila vlasnička isprava? Je li

Joanna naslijedila nešto više od puke zemlje, nešto toliko vrijedno da to nije mogla ni

zamisliti?

Držala je opal u ruci, osjećala njegovu toplinu, osjećala da je posjedovao neku vlastitu

energiju, i pitala se: Što si ti? Odakle si potekao? Koja je tvoja svrha? Jesu li tvoje moći za

dobro ili zlo?

Sada je došlo vrijeme da pogleda djedove bilješke. Zasigurno su odgovori bili ovdje, na

ovim zagonetnim papirima.

Položila je šifrarnik na stol pred sobom, a zatim usporedno postavila prvu stranicu

djedovog brzopisa, te prazan list papira nasuprot. Pogledala je prvi simbol, a zatim ga

pronašla u knjizi Gilesa Stafforda.

I onda je, pogledavši još jednom opal koji je isijavao vatrene bljeskove na svjetlu svjetiljke

iako je nepomično ležao, započela.

Pompea

23.POGLAVLJE

Joanna je bila zbunjena. Već je mjesec dana radila na prevođenju djedovih bilješki, i do sada

njen trud rezultirao je samo suhoparnim, prilično nenadahnutim izvještajem Johna

Makepeacea o njegovom lutanju divljinom, dok je slijedio aboridžinski klan čiji se poglavica

zvao Djoogal. Joanna nije našla znakove koji bi joj otkrili gdje u Australiji su živjeli ili ime

plemena s kojim su živjeli. Niti je u bilješkama bilo, koliko je ona mogla utvrditi, ničega

prema čemu je mogla doznati uzrok majčinih strahova. Ni spomena pasa, osim dinga koje

su Aboridžini držali kao ljubimce, i neznatnog spomena zmija koje nisu bile povezane s

činjenicom da su Aboridžini poštovali Duginu zmiju.

Jedina važna stvar koju je otkrila bila je da je totem klana bio predak klokana.

Naslonila se u stolici i istezala glavu na jednu, pa na drugu stranu da se oslobodi napetosti

koja se nakupljala u njenom vratu. Svakog popodneva, kada bi Joanna sjela za svoj pisaći

stol s Tironovim šifrarnikom i djedovim bilješkama, očekivala je da će pronaći nešto

zapanjujuće, pravo otkriće. I svaku večer bi se razočarala.

Bilo je kasno. Osim Hugha, koji je odjahao u obore gdje su se ovce janjile kako bi

nadgledao nove janjce, svi su spavali; kuća je bila mirna i tiha. Sada kada obitelj McNeal

više nije bila kod njih otišli su prije dva tjedna a sezona striženja završena, život na

Merindi se vratio u ustaljenu, tihu rutinu. Uskoro, nakon što se završi unutarnje ličenje,

Joanna i njena obitelj preselit će se u novu kuću kraj rijeke i zauvijek reći zbogom ovom

starom, dragom domu.

Ali, večeras, mirno i tiho kako je bilo, Joanna je osjećala napetost i tjeskobu. Gotovo kao da

je sama odsutnost bilo čega značajnog u bilješkama samo po sebi bio nekakav koban znak.

I još su do njih stizale uznemirujuće vijesti o tome da se Merindi približavaju dinzi. »Ezekiel

mi je rekao da ih je vidio samo nekoliko kilometara uzvodno«, rekao je Hugh Joanni tog

jutra. »Neću ništa riskirati. Stavio sam dodatne radnike da paze na dinge. Pobrini se da

Adam i Beth budu daleko od rijeke. Ova suša čini pse odvažnima.«

Dinzi, razmišljala je Joanna dok je promatrala insekte koji su letjeli oko cilindra njene uljne

svjetiljke. Progonili su je po noći u snovima, a sada su je mučili i po danu. A Ezekiel je li

upozorio i ostala domaćinstva o približavanju dinga ili se njegovo upozorenje odnosilo

posebno na Merindu, na nju, na Beth? Beth je pokazala Joanni zub dinga koji joj je darovao

stari tragač. Joanna se pitala ima li u tome neko značenje ili je to bio samo srećonoša, kao

Pompea

što joj je Ezekiel rekao.

Spustila je pogled na nekoliko posljednjih stranica koje još treba prevesti; molila se da u

njima nađe ključ misterija.

Joanna je podignula olovku i nastavila prevoditi čudni brzopis. »Zabrinut sam za Naomi«,

uredno je napisao John Makepeace prije pet desetljeća, »bojim se da se počinje mijenjati.

Čini se da joj se nešto čudno događa«.

Joanna je bila zaprepaštena. Nakon čitanja stranica i stranica opisa života Djoogalova klana

o tome kako su lovili, izrađivali koplja i bumerange, muškim obredima, pričama ton u

Johnovim bilješkama se najednom izmijenio. Joanna je sada brže čitala.

»Naomi cvjeta na ovom mjestu, dok moje sumnje sve više rastu. Što je gore, ona tvrdi da ja

u svojim bilješkama izostavljam polovinu aboridžinske populacije, pola kulture, jer

izostavljam njihove žene.«

»Naomi tvrdi da aboridžinske žene uživaju jednaki status kao i njihovi muškarci. Priznajem

da su one važne za klan, jer sam to i sam primijetio. Usprkos povremenim ulovima klokana

koje u logor donesu muškarci, zapravo su žene te koje obavljaju svakodnevnu potragu za

hranom. Aboridžinske žene također imaju kontrolu nad vlastitom seksualnošću i

razmnožavanjem. Obred vjenčanja je jednostavan žena izjavljuje da će joj muškarac biti

suprug. Niti su žene ograničene samo na nošenje i podizanje djece, iako muškarci obavljaju

sve najvažnije poslove. Kada se donose odluke važne za klan kao cjelinu, muškarci i žene

ih zajedno donose, ravnopravno. Kada klan slijedi put pjesme, katkad muškarci vode a žene

slijede, a katkad žene vode a muškarci slijede. Međutim, ja govorim o procesu njihovog

svakodnevnog života. Što se tiče vjerske ili duhovne važnosti žena klanu, tu ne vidim neku

značajnost, jer koliko ja mogu utvrditi, tu su muškarci oni koji drže moć.«

»Naomi se protivi ovoj tvrdnji«, dodao je Makepeace, »govoreći da žene imaju vlastite

obrede koji su muškarcima zabranjeni. Ženski obredi doista postoje, kaže ona, i na mnoge

načine oni su važniji i moćniji od muških jer su povezani s plodnošću i rađanjem životnom

silom koja je najvažnija za održanje klana. Na primjer, rekla mi je da su obredi povezani s

prvom menstruacijom neke djevojčice puno složeniji, te da zahtijevaju puno više

tajnovitosti i puno više tabua, nego oni obredi koji su prisutni kod sazrijevanja dječaka.

Naomi kaže da izgleda da Aboridžini ne razumiju da muško sjeme započinje dijete u utrobi.

Umjesto toga, oni vjeruju u >bebeduhove< žena prijeđe preko određenog mjesta, a beba-

duh koja se želi roditi iskočit će iz tog mjesta i ući u ženu. Iz toga razloga, snaga i moć

razmnožavanja su isključivo pravo žena, i upravo ti misteriji sačinjavaju bit njihovih svetih

Pompea

obreda.«

»Naomi kaže da razlog zbog kojeg europski promatrači priznaju samo muške obrede, i

prema tome izvlače pogrešne zaključke da samo muškarci posjeduju duhovnost, leži u tome

jer su ti promatrači i sami muškarci poput mene, i stoga im je dopušteno čuti samo muške

priče. Rezultat toga je jednostrani izvještaj o ovoj kulturi.«

»Pretpostavljam da bih trebao smatrati svojom prednošću što imam suprugu koja se tako

sprijateljila sa ženama iz klana, i koja ima privilegiju svjedočiti pa čak i sudjelovati u nekim

njihovim tajnim obredima. Ali ona ne surađuje u potpunosti sa mnom. Naomi mi ne želi

otkriti prirodu tih obreda; tvrdi da je obećala tim ženama kako neće otkriti njihove tajne.

Ali me uvjerava da su to ceremonije uzvišene i pobožne prirode. Dodaje i da, kada žene

zajedno odlaze, bilo u potragu za hranom ili izvesti duhovni obred, to je vrijeme

intenzivnog ženskog povezivanja i duhovnosti.«

»Možda je u pravu, ja ne znam. Ali me živcira«, zaključio je, »što te tajne drži za sebe.

Rekao sam joj da bih želio prisustvovati jednom svetom obredu samo zbog znanstvene

istrage i intelektualnog znanja«.

Joanna je prestala pisati. Osjećala je kako se noć pokreće oko nje; tiha kuća kao da se

meškoljila, pomicala i uzdisala. Ponovno je pročitala rečenicu koju je upravo zapisala.

Odjednom je osjetila što je sljedeće nadolazilo.

Beth se iznenada probudila. Bio je mrak. Ležala je na krevetu, osluškivala tišinu u kući.

Pitala se što ju je to probudilo. I zatim je shvatila: Button nije bio na krevetu. Toliko se bila

naviknula na njegovu težinu dok je spavala da ju je probudila njegova odsutnost. Pri

dignula se i pogledala uokolo. Button je stajao kraj vrata terase, grebući po njima. »Želiš li

izaći van, Buttone?« rekla je Beth.

On je bio stari pas, te je katkad morao posjetiti grmlje i tijekom noći. Stoga je otvorila

francuska vrata i otvorila ih nekoliko centimetara, očekujući da će slijepi ovčar provesti

nekoliko minuta na travi, a zatim se vratiti unutra. Ali, na Bethino iznenađenje, on je

projurio kroz vrata, preletio terasu, zarežao i nestao u mraku.

»Buttone!« rekla je. »Vrati se ovamo!« I onda je otišla za njim.

Noć je bila tako tiha da je jedini zvuk koji se čuo bilo škripanje Joannine olovke preko

papira. Do sada je već zapamtila simbole; jedva da je morala gledati u šifrarnik. Brzo je

pisala.

»Klanovi se već danima sakupljaju ovdje na Karri Karri«, napisao je John Makepeace. »Rekli

Pompea

su mi da je pleme jako veliko, ali nisam znao koliko veliko. Klanovi i obitelji slijedili su

putove pjesama tjednima, dolazili su sa sjevera i juga, istoka i zapada, na ovo mjesto za koje

sam saznao da im je najsvetije mjesto. Karra Karra Planina života. Ovdje se nalaze stotine

ljudi, a drugi još dolaze. Zapale vatre, a zatim pjevaju i plešu. Rodbina koja se godinama

nije vidjela slavi ujedinjenje; stara prijateljstva se obnavljaju; sklapaju se pogodbe;

dogovaraju se brakovi; a Djoogal sudi zločinima koji su čekali godinu dana na to obično su

povezani s kršenjem tabua. To je ogromno, bučno, živo okupljanje, te sam zadivljen time

što smo ja, Naomi i Emily prvi bijelci koji su ikada svjedočili takvom prizoru.«

»I sutra, Naomi će sudjelovati u najsvetijem, najtajnijem obredu. Reći će mi jako malo o

tome, samo da povezuje majke i kćeri. Naomi je u posljednje vrijeme postala jako

tajanstvena. Odlazila je sa ženama, sakupljala glinu i boje s kojima će oslikati svoja tijela.

One su je podučavale tajnim pjesmama, misterijima obreda, tabuima koje mora poštovati.

Rekla mi je da večeras ne može spavati sa mnom. Mora biti čista za obred.«

Joanna je zamijetila kako se djedov ton ovdje pojačao; mogla je osjetiti njegovu ljubomoru,

njegovu zlovolju što je izostavljen.

»Uvjeravao sam Naomi da neću ponoviti ništa što mi kaže, da može biti sigurna da su tajne

sigurne sa mnom, ali ona odbija odgovoriti na moja pitanja o obredu. Podsjetio sam je da je

moja supruga, i prema tome mi mora reći što radi. Također, da mi može vjerovati. Ne

razumijem što joj se dogodilo. Život s domorocima nešto je učinio od nje. Sluša me sve

manje i manje; autoritet koji sam nekoć imao nad njom, kada smo se tek vjenčali, je nestao.

Možda sam pogriješio što sam je doveo ovdje. U Naomi vidim tračak neovisnosti koja mi je

u potpunosti odbojna i nije nalik dami. Podsjetio sam je da sam došao ovdje promatrati ove

ljude i zabilježiti njihov način života. Stoga, bila je njena dužnost reći mi sve što dozna.

Moja draga Naomi, nekoć tako podložna, tako poslušna, sada je postala svojeglava kao i

žene s kojima odlazi sakupljati hranu. I Emily, kojoj su tek tri i pol godine, započinje

pokazivati jednake samovoljne crte.«

»Što će, pitam se, žene sutra uraditi?«

Beth je hodala šumom, dozivajući Buttona. Nikada prije nije ovako pobjegao.

Kada ga je ugledala naprijed na čistini, doviknula je: »Buttone! Ti zločesti psu. Vidi, zbog

tebe sam izašla van u spavaćici.«

Ukopala se. Još je nešto bilo u grmlju, blizu. Naprezala je oči da vidi što je to. Izašlo je iz

sjene. Ugledala je četvrtasto tijelo, uzdignute, trokutaste uši, kratak i čupav rep i žućkasto

Pompea

krzno. To je bio divlji pas, nalik vukovima, kojeg Aboridžini zovu dingo.

Bila su dva, ženka i mužjak.

Button, star i slijep, povodio se njuhom i instinktima, te je stao između djevojčice i dinga.

»Sve u redu«, rekla je Beth tiho. Ali najednom se jako bojala.

Noć se spustila oko Joanne. Više nije zapisivala prijevod, već je samo čitala djedove bilješke

pod svjetiljkom.

»Naomi je napustila naš logor rano jutros, prije zore, ostavivši Emily na brigu Reeni. Otišla

je na tajanstveno mjesto s ostalim ženama da se pripreme za današnji obred. Pleme je

užurbano i aktivno u lovu, pripravljaju hranu za veliku gozbu večeras, plešu i pjevaju.

Muškarci, čudno, uopće ne pokazuju da zamjeraju ženama što su izostavljeni iz ovog

najvažnijeg obreda. Ovdje nema svećenika, ni kardinala, ni biskupa. Osobe koje će izvoditi

najvažnije ceremonije plemena su obične žene, bez posebnih položaja ili titula, jednostavno

žene koje imaju kćeri. Muškarcima je zabranjeno posjedovati bilo kakvo znanje

o tome kako se obred izvodi. Nijedan muškarac tome nije nikada svjedočio. Što rade te

žene, tamo unutar planine? Vidjevši obred divljačkog obrezivanja koji se izvodi na

dječacima, mogu samo zamisliti kakvim neizrecivim postupcima podvrgavaju svoje nevine

kćeri, od kojih su mnoge tek napustile ranu djevojačku dob.«

»Došao sam ovdje tražiti drugi Eden, mjesto gdje je Bog stvorio drugi izvorni par, koji,

ovog puta, nije jeo zabranjeno voće znanja i stoga im je bio dopušten nastavak života u

nevinosti. Aboridžini ne poznaju sram od golog tijela, ni od bluda. Oni su točno onakvi

kakvima ih je Bog stvorio.«

»Ali sada vidim da sam pogriješio. Ovo nije drugi Eden; ovo je jedna od Božjih pogrešaka.

Ovdje, oni štuju Zmiju, a poznavanje Jedinog Boga je odsutno. Ovi divljaci poštuju

kamenje i rijeke i životinje. Ali za Gospoda ne znaju.«

»Bože, oprosti mi, pogriješio sam. Pogriješio sam. I sada će moju slatku Naomi odvući u

svoje grijehe i daleko od puta pravednosti. I bojim se da će biti kažnjena zbog toga. Kada

bismo se samo mogli vratiti u Englesku. Ali kako? Novaca nema. Posljednji je otišao na

zemlju za našu farmu.«

»Moram doznati što će žene raditi unutar te planine, te zašititi Naomi od toga.«

Beth je u strahu promatrala muškog dinga dok je išao prema njoj. Button je režao. Povukao

se unatrag prema Beth, gurajući je dalje od dinga. Ženka se pomaknula udesno, načinivši

Pompea

krug. Button je okretao glavu i režao na nju. Krzno na njegovom vratu se podignulo.

Njegova gubica podrhtavala je iznad bijelih očnjaka.

Dinzi su se približili.

Button je zarežao, pokazao svoje zube i gurnuo Beth unatrag svojim stražnjim nogama.

Ona je pokušala razmisliti što da učini. Posegnula je za štapom i bacila ga na divlje pse.

Sletio je među njih, neopažen.

»Bježite!« rekla je. »Mrš!«

Zlatne oči su je i dalje netremice promatrale. Ugledala je usta sjajna od sline.

Kada je mužjak iznenada skočio, Button je poletio i zaronio zubima u životinju. Beth je

vrisnula, a zatim se ženka okomila na Buttona, uhvativši ga za rep. Beth je u užasu zurila u

dinge dok su napadali ovčara sa suprotnih strana. Vidjela je kako krzno leti, čula je strašne

zvukove, bilo je krvi, Buttonovo uho je bilo odgrizeno, na boku mu se odjednom pojavila

odvratna rana. Dinzi su se borili onako kako bi se borili da sruše klokana jedan na glavu,

drugi na rep, izluđujući svoj plijen mahnitim ugrizima, dovodeći ga u stanje bespomoćnosti.

»Prestanite!« uzviknula je Beth. Podignula je drugi štap i snažno ga zamahnula. »Bježite!«

povikala je, pogodivši jednog od njih.

Mužjak je pustio Buttona i okomio se na Beth. Zaletio se na nju; ali ona je pala unatrag i

njegove čeljusti uhvatile su prazan zrak. Button je pošao na njega, ne mareći što mu je drugi

dingo divljački grizao but.

Beth je ispustila štap i zurila dok se Button, sada prekriven krvlju, njegovo meso otkidano,

njegovo krzno uprljano, slijepo borio, ne mogavši ni vidjeti svoje napadače.

Prekrivši uši rukama, Beth se okrenula i trčala.

Joanna je sjedila jako dugo, zureći u posljednje riječi koje je njen djed napisao. Bila je

ispunjena osjećajem zle slutnje, mračnog i teškog predosjećaja, dok je razmišljala o mladom

Englezu, odsječenom od svijeta i zakona koje je poznavao, pokušavajući održati dodir sa

stvarnošću, vjerujući da je gubio suprugu zbog misterija koji su bili izvan moći njegovog

razumijevanja. Je li to proklelo njenu obitelj otrovnom pjesmom kršenje jako svetog tabua,

muškarac koji špijunira ženski obred? Ili je tu bilo nečeg većeg? Čemu je trogodišnja Emily

svjedočila? Koji užasni vrtlog ju je pokupio nakon što je otkriven zločin njenog oca?

I što su, doista, radile žene unutar planine?

Pompea

Joanna je podignula pogled. Primijetila je da je šuma najednom bila živa od kriještanja i

glasanja ptica koje su obično bile tihe tijekom noći. Čula je divlji faark vrana, čak i visoko

smijanje kukabure. Nešto nije bilo u redu. Nešto se događalo.

A onda je pomislila: Beth!

Beth se probijala kroz šumu, gurajući ispred sebe granje i grmove. Letjela je kraj stabala,

njeno srce je luđački tuklo. Shvatila je da je domaćinstvo bilo u drugom smjeru, iza nje ali

iza nje su bili i dinzi. Slijepo je trčala, u bezumnom užasu, u tamu, suze su joj gorjele u

očima. Pala je, podignula se i otrčala još dublje u šumu.

Napokon je stala, njena prsa su se nadimala, i osluškivala. Sada više nije bilo zvukova, samo

tišina. Čak su i ptice prestale praviti buku.

A onda je čula mekano udaranje šapa koje su sigurno trčale kroz raslinje.

Osjetila je kako joj se približavaju i zatim je ponovno počela trčati. Začula je škljocanje

čeljusti, udarila je u stablo, te se počela verati bez razmišljanja. Promatrale su je gladne oči.

Nešto oštro ju je uhvatilo za gležanj, te je vrisnula.

Joanna je izletjela iz kuće dolje prema stazi koja je vodila u šumu. Naletjela je na Saru i

Adama, odjevene u odjeću za spavanje, koji su pokušavali utvrditi iz kojeg smjera se čuju

vriskovi.

A onda su čuli još jedan vrisak. »Onuda!« rekao je Adam.

Potrčali su niz stazu i uletjeli u šumu.

Naišli su na nešto u travi. To je bila jedna Bethina papuča. Joanna je pogledala uokolo po

tami. »Beth?« viknula je. »Gdje si?«

Okrećući se, načinila je krug, a zatim joj je pogled pao na prizor od kojeg se sledila. Potrčala

je prema njemu. »Moj Bože«, rekla je. To je bilo Buttonovo izmrcvareno, krvavo tijelo.

»Beth!« dozivali su Sarah i Adam.

»Beth!« uzviknula je Joanna.

Čuli su još jedan vrisak, zatim još jedan.

Beth, vrišti...

Joanna je letjela među stablima, udarajući o granje na svom putu, nesvjesna kamenja i

grančica koje su je rezale po nogama i licu. »Oh, Bože«, jecala je. »Molim te. Ne.« Sarah i

Pompea

Adam trčali su iza Joanne, letjeli su navrat-nanos kroz tamu udarajući se u ruke, a njihova

odjeća zapinjala je o grmlje. »Beth!« dozivali su. »Dolazimo!«

Odjednom su čuli neki drugi zvuk čudno zavijanje, zvižduk koji je proparao zrak. Čuli su

glasan thwack i udar o tlo.

»Ondje tamo!« rekao je Adam. »Došlo je odande!«

U sljedećem času ugledali su dinga u trku, ranjenog i krvavog, a odmah iza njega trčao je

Ezekiel, u podignutoj ruci držao je bumerang.

Pronašli su Beth koja se uspela do polovine stabla, histerično vrišteći, njene noge

prekrivene krvlju, mrtav dingo je ležao ispod njenih stopala, a jedan od Ezekielovih

bumeranga zarinut u njegov vrat.

»Mama!« kriknula je Beth. »Mama, mama!«

Joanna je dohvatila svoju kćer i držala očajnički uznemireno dijete u svom naručju. Joanna

se okrenula i ponovno trčala kroz stabla, iza nje su bili Sarah i Adam, a Beth je plakala za

Buttonom. Niz njene noge slijevala se krv.

Kuhinjska vrata otvorila su se s praskom i Hugh je utrčao unutra. »Joanna!« viknuo je.

Pronašao ju je u hodniku, upravo je zatvarala vrata Bethine sobe. »Kako je?« rekao je.

»Bit će dobro«, rekla je Joanna, umornom rukom pomaknuvši pramen kose s lica.

»Pretrpjela je nekoliko ugriza, ali oni će zacijeliti. Hvala Bogu pa joj noge nisu slomljene. Ali

doživjela je užasan šok, Hugh. Ne znam kako će to preboljeti.«

»Ezekiel je došao i rekao mi. Došao sam čim prije. Da uđem unutra i pričam s njom?«

»Dala sam joj nešto da lakše zaspe. Hugh, Ezekiel je spasio Bethin život. Vjerujem da ju je

možda promatrao. Onaj dingov zub koji joj je dao... kao da je znao...«

Sada je i Beth obilježena, također, pomislila je Joanna. Naslijeđe Naomi Makepeace spustilo

se i na nju. Joanna je razmišljala o svojoj majci, preminuloj u 40oj od bolesti koja nije

stvarno postojala. Je li se takva sudbina nadvila i nad Joannom i Beth, te možda Bethinom

kćeri? Hoće li ikada završiti?

»Moramo to pronaći, Hugh«, rekla je. »Što god da uzrokuje ovo, moramo to pronaći i

zaustaviti. Prije nego što bude prekasno.«

Pompea

ČETVRTI DIO

1885 . —1886.

Pompea

24.POGLAVLJE

U zaleđu se spustila noć, iza siluete koju su oblikovali eukaliptusi i tamni obrisi udaljenih

vrhova; zvijezda je bilo na tisuće, razbacanih po nebu. U srcu tame zlatnim sjajem gorjela je

vatra logorska vatra, oko koje su se sakupili umorni ljudi, njihove oči strpljivo su gledale u

uzavreli lonac za čaj. Tišina je bila neizmjerna poput prostranog neba i obzora, koje se nije

moglo vidjeti, ali zaleđe je samo govorilo u osamljenom zavijanju dinga, pucketanju i

pištanju vatre. Odjednom, kroz tamu promolio se glas, snažan i glasan:

To su bili gadni dani i mučni dani,

I teški stari dani,

Kada smo spremili zavežljaj i uputili se stazom

Kojom smo znali da idemo u Pakao.

Glas je dalje pričao o Velikom zaleđu, u kojem su obitavali klokani koji plešu i crni ljudi

koji vrebaju, gdje su se gradile daščare od mladica i kore, i o djevojci koja se zvala Ruth,

pokopanoj negdje u Never Neveru, »s usnulom bebom u svom naručju«. Dok je glas

govorio, ljudi su po kampu nastavljali obavljati svoje poslove, rasprostirali su vreće za

spavanje, skidali sedla s konja, palili lule i cigarete, a iznad njih visjele su tišina i zvijezde,

»hladne, iskrene i čiste«. Pomicali su se poput sjena »postavljajući istu poznatu dramu,

umorni i pregaženi, slomljeni i bez novaca, ali vjerujući da će noć donijeti obećanje boljeg

dana«. I njen kraj, vatra se ugasila, i ljudi su se umirili, »ispod pokrivača koji su im bili stari

prijatelji«, i glas je naposljetku rekao: »Ali za svu našu bol, i sve naše psovke, imat ćemo

ponovno te stare teške dane.«

Svjetla na pozornici su se ugasila i kazalište je, činilo se, na trenutak lebdjelo u vremenu i

prostoru. Zatim su se ponovno svjetla upalila, a pred očima pojavio se sasvim novi prizor.

Sada je bio dan, tamo se nalazila daščara iz čijeg dimnjaka je izlazio vijugavi dim, te polja

zlatne pšenice koja su se protezala kilometrima daleko ispod plavog neba. U dvorištu iza

daščare žena je mukotrpno radila, a glas je opet progovorio: »Kako čudesno pomisliti da

sve one teške poslove ženske ruke mogu obaviti...«

Kada je završila balada o »Hanninom srcu«, domaća scena zamijenjena je ravnim, crvenim

prizorom na kojem se vatreni monolit Ayers Rock uzdizao pri zalasku sunca, a nevidljivi

pripovjedač recitirao je poznatu baladu »Sanjanje: za Joannu«.

Pompea

Scenografija se nastavila mijenjati s čitanjem svake nove pjesme, stvarajući paradu pejzaža

kontinenta i mora i precrtavajući lice Australije. Malo je ljudi bilo u gledalištu koji nisu

vidjeli nešto poznato barem u jednom od njih, iako su mnogi ljudi koji su sjedili u

Glazbenoj dvorani u Melbourneu ovu večer, dva tjedna prije Božića, bili iz grada, svakako

su se prisjetili djetinjstva u zaleđu ili priča koje su im pričali stariji članovi obitelji. Balade su

dirale njihova srca pričama

o načinu života koji je nestajao, prizori zapamćeni iz daleke prošlosti oživljeni su na

pozornici do najmanjeg detalja, od treperenja zvijezda u pustinji i kukaburinog smijeha,

preko pucketanja biča volara do fijukanja vjetra kroz krošnje akacija.

Joanna i Hugh gledali su predstavu iz lože. S njima je bila 12 - godišnja Beth, odjevena u

dugu, bijelu, čipkanu haljinu s umetnutim cvjetovima u kosi, Sarah, odjevena u večernju

haljinu boje smaragda, te 18-godišnji Adam u večernjem odijelu. Dijelili su kazališnu ložu s

Frankom i Ivy Downs. Došli su u Melbourne prisustvovati premijeri izvedbe Živuće priče iz

zaleđa, domišljatom scenskom prikazu zbirke balada koje su objavljene prije tri godine u

knjizi pod naslovom Pjesme sina zaleđa. Hugh je pozvao Ivy Downs da izradi ilustracije za

zbirku, oslikavajući borove Snježne planine, »gdje se tamnozeleni euka liptusi spajaju sa

svijetloplavim polukrugom neba«, i pustinju tako veliku i bistru da »čovjek može zakloniti

oči od sunca i pogledati u sutra«. Knjiga je postala tako popularna u australskim kolonijama

da su Hughovu najpopularniju baladu »Lutalica sa zavežljajem« čak i uglazbili. Pjevali su je

u školskim učionicama i pubovima, na stazama i oko logorskih vatri. Zbirka je prihvaćena

od širokog kruga čitatelja po cijelom Britanskom carstvu, te su ljudi posvuda čitali o

zatvoreniku čiji su »grijesi napisani i prije njegovog rođenja« i »stazama strižača koje su bile

prečice do smrti«.

Sljedeći prizor bio je ples u štali, gdje su strižači i mlade djevojke letjeli po pozornici u

živom ritmu polke dok je publika pljeskom pratila njihove korake i glazbu, tako da se

pripovjedač jedva mogao čuti dok je recitirao »Izvan vremena«. A kada se pozornica

pretvorila u rodeo, publika se smijala i urlikala klaunovima iz balade »Lachlan Pete« koji je

jurio za živahnim teletom, te je buka bila toliko zaglušujuća da se pripovjedač jedva čuo.

Frank se nagnuo naprijed i rekao Hughu: »Priredio si im pravu predstavu za njihov novac,

Hugh. Na licu zemlje nema ničega nepristojnijeg i glasnijeg od zadovoljne australske

publike!«

Pozornica se zamračila posljednji put mrak se spustio na starog goniča stada na konju i

glas, koji je bio sve tiši, rekao je: »Jer ovo je život, život goniča«, i zastor se spustio.

Pompea

Joanna je zadržala dah. U kazalištu je vladala tišina. A zatim se čuo pljesak, na početku

lagan, da bi se zatim pojačavao sve više dok je novopostavljeni električni luster oživio od

svjetla iznad. Na pozornicu je izašao muškarac, i svi su prepoznali Richarda Hawthornea,

jednog od najpopularnijih melburnških glumaca. Poznati bariton kojeg su slušali da recitira

pjesme bio je njegov. Dvaput se naklonio, a zatim ispruženu ruku usmjerio prema Hughu,

te su se sve oči u kazalištu okrenule prema kazališnoj loži. Jedan po jedan gledatelj se

podizao na noge, a kada su svi ustali, dvorana se ispunila gromoglasnim pljeskom.

»Ponašaju se prema tebi kao da si nekakav junak, Hugh«, rekao je Frank Downs kasnije,

dok su ispred kazališta na pločniku čekali svoju kočiju. »Blagi Bože, pokazao si svijetu da

mi nismo samo banda nazadnih kolonista.«

»Zasluge možeš pripisati i svojoj ženi, Frank. Njene slike su te koje su nadahnule

predstavu.«

»Oboje zaslužujete zasluge«, rekla je Joanna. Pločnik je bio ispunjen damama u večernjim

haljinama i gospodom u svečanim plaštevima i šeširima. To je bila posebna večera za

građane Melbournea. Prvi put, priredba koju su došli gledati nije bila djelo nekog Francuza,

Talijana, čak ni Engleza stvarnost s kojom su se, budući da su bili tako mlada nacija,

pomirili već je bila proizvod njihovog rođenog Australca, Hugha Westbrooka. Mnogi su

mu prilazili i čestitali.

»Izvanredna predstava, Hugh«, rekao je John Reed, čvrsto uhvativši Hughovu ruku. »Suze

su mi navrle na oči. Možda sam rođen u Engleskoj, ali u svom srcu sam Australac.«

»Zašto nam se ti i Maude ne biste pridružili na večeri, Johne? Rezervirali smo posebnu

blagovaonicu u hotelu.«

»Hvala na pozivu, Hugh, ali bojim se da već imamo dogovor.«

Pauline, koja je došla na predstavu s Juddom, ispružila je ruku i rekla: »Ovo je bila

prekrasna večer, Hugh. Trebao bi se ponositi.«

»Vraćaš li se s nama natrag u hotel?« upitao ju je. »Otvorit ćemo sve boce šampanjca koje

budu imali u ponudi u King Georgeu.«

»Malo sam umorna i moram stići na rani vlak natrag na Kilmarnock.« Uzela je Joanninu

ruku i rekla: »Čestitam vam oboje.«

Tamo je bio i lan Hamilton, te Angus McCloud s mladim Declanom. Pohvalili su Hugha za

predstavu i njegove balade, koje će, izjavio je Harold Ormsby, Australci sigurno čuvati i

Pompea

narednih desetljeća.

Louisa Hamilton i njena obitelj su također stali kraj njih, i dok su čestitali Hughu, Joanna je

primijetila da je Athena, Louisina 17-godišnja kćer, uputila Adamu značajan pogled.

»Zdravo, Adame«, rekla je, pogledavši ga ispod crnih trepavica. Joanna je uvidjela da je

Adam, s gotovo 19 godina, imao jako puno obožavateljica koje su se nadale da će mu

zapeti za oko. Bio je zgodan mladić, ostavljao je dojam ozbiljnog znanstvenika što je, iz

nekog razloga, budilo mnoge strasti u srcima mladih djevojaka.

Joanna je bila ponosna na svog usvojenog sina. Sljedeći mjesec, kratko nakon njegovog 19.

rođendana, Adam će započeti pohađati Sveučilište Sydney, koje mu je dodijelilo stipendiju

budući da je maturirao u Cameron Townu kao najbolji učenik svoje generacije. Adam je

strastveno želio upisati ovo sveučilište jer je posjedovalo, kao što je on objasnio, »vrhunski

odjel za znanost kojem se nedavno pridružio profesor koji izučava paleontologiju

kralješnjaka, čovjek koji je član Kraljevskog društva iz Londona i koji je surađivao sa samim

Charlesom Darwinom!«

Adam je sanjao kako će poći Darwinovim stopama, postati član Kraljevskog društva i

istraživati svijet kao prirodoslovac, otkrivati nove vrste, otkopavati kosti dinosaura,

pridonijeti sve većem broju dokaza

o postojanju evolucije. Joanna je vidjela po njegovim energičnim istupima, entuzijazmu s

kojim je pričao, ambicioznom sjaju u njegovim očima da će uspjeti.

»Predstava je bila dobra, zar ne?« rekao je Hugh. »Zar nije bila?«

Osjetila je toplinu njegove ruke kroz rukavicu i, gledajući njegov osmijeh, prisjetila se

mladog muškarca kojeg je upoznala prije 15 godina. Hugh je sa 45 godina večeras bio

privlačan, pomislila je, kao što je bio i onda, a godine su samo urezale bore mudrosti na

njegovo lice, kao i neupadljivo dostojanstvo. »Da, Hugh«, rekla je. »Bila je jako dobra.«

Promatrao ju je na trenutak, a zatim rekao: »Je li sve u redu, Joanna?«

Nije ju iznenadilo njegovo pitanje. Iako mu nije rekla ništa o svom nedavnom problemu,

zapravo ga je pokušala prikriti pred njim, znala je da će Hugh to ipak osjetiti. »Da«, rekla je.

»Dobro sam.«

»Možeš li s nama večerati u blagovaonici? Možemo otići odmah u našu sobu, ako bi ti tako

bilo draže.«

»Ne pada mi na pamet. Neću dopustiti da moja smiješna glavobolja pokvari tvoju posebnu

Pompea

večer.«

Ali ovog puta nije bila samo glavobolja, kao posljedica još jedne noćne more Joannu je

cijelog dana progonio neki čudan osjećaj, poput predosjećaja koji osoba osjeti pred oluju. I

danas nije prvi put osjetila to; bila je uznemirena zbog neodređenog, ali rastućeg osjećaja

užasa već tjednima.

»Oh, oče!« rekla je Beth, odvojivši se od male skupine prijatelja, »svi su tako impresionirani!

Apsolutno si veličanstven!«

Dok je Joanna promatrala zagrljaj oca i kćeri, vratila se u svom sjećanju na onaj dan kada se

ovaj čudan predosjećaj javio. To se dogodilo prije dva mjeseca, kada je Beth dobila svoju

prvu menstruaciju.

Prilikom razgovora sa svojom kćeri o promjenama koje su se događale u njenom tijelu, o

tome što treba očekivati i kako se brinuti o sebi, osjetila je prvi neodređeni drhtaj užasa.

Pomislila je: Beth nije više mala djevojčica; ona odrasta.

Te iste noći, mučena nesanicom, Joanna je prelistala majčin dnevnik pokušavajući otkriti je

li nešto značajno zabilježila u vrijeme kada je sama Joanna počela krvariti, kada je, i ona

sama, upravo napunila 12 godina. Ali nije ništa pronašla niti spomena tog događaja, niti

naznake da je Lady Emily nakon toga osjećala zabrinutost.

Joanna se bojala budućnosti. Znala je da su noćne more njene majke započele kada je

Joanna navršila šest, baš kao što su i njene vlastite započele kada je Beth navršila šest

godina. Je li to bila samo moć sugestije, pitala se, ili je u tome ipak bilo nešto više? Joanna ja

zamalo pretrpjela napad bijesnog psa kada joj je bilo 17: je li takva sudbina, prema tome,

očekivala i Beth za pet godina? Je li napad dvaju dinga bio nekakav predznak?

Što treba učiniti; što ne treba učiniti? Nije mogla zadržati Beth zauvijek uz sebe; nije željela

biti majka koja će gušiti svoju djecu, ali je svejedno htjela zaštiti svoju kćer od tih sila koje

su, činilo se, slijedile potomke Naomi Makepeace. Joanna je znala za Bethin nerazumni

strah od pasa. Jako ju je uzrujavalo kada bi promatrala svoju živahnu, veselu kćer i onda

pomislila na tešku, mračnu jezgru straha koja je počivala u njoj. Joanna je znala o tome jer

je Lady Emily, također, nosila u sebi isti strah; i jer je Joanna i sama nosila taj strah.

Doimalo se kao da je to stvarna bolest poput hemofilije koja se prenosila s koljena na

koljeno, neizbježna kletva nasljeđa zbog kojeg je svaka generacija izražavala osjećaje

suosjećanja prema sljedećoj, znajući što je čeka.

Joanna je namjerno izbjegavala ispričati Beth detalje iz svoje prošlosti i o Lady Emily.

Pompea

Nadala se da će prekinuti ciklus ne dopustivši Bethinoj mašti da to sve ponovno stvori,

kako je Joanna bila sigurna da njena jest. Beth nije pročitala dnevnik svoje bake, nije znala

za nesreću Lady Emily i njenu čudnu, neobjašnjivu smrt. A Beth je smatrala da je Joannina

potraga za Karrom Karrom bila samo u svrhu pronalaska komada zemlje.

A ipak je Joanna znala, osjetivši hladne trnce u vrućoj prosinačkoj noći, da se, usprkos

njenim pažljivim mjerama opreza, simptomi počinju javljati i kod Beth. A ovog puta nije

mogla tako lako uzrok povezati s maštom.

Joanna nikada neće zaboraviti tjedne i mjesece koji su uslijedili nakon one noći kada su

dinzi napali Beth. Odvela je kćer u odmaralište na moru, gdje se borila da obnovi svoje

dijete, duševno i emocionalno, kroz iscjeljiteljsku snagu sunca, oceanskog zraka i ljubavi. I

Beth se doista i oporavila. Rane su zacijelile; histerija i tuga su postale samo uspomena. Ali

nakon što su se vratile na Merindu, Joanna je vidjela da liječenje nije bilo kompletno Beth

se bojala čak i najnevinijeg psa ovčara.

»Oh, majko«, rekla je Beth dok su čekali kočiju ispred kazališta. »Trebala bih pomisliti da

ćeš se onesvijestiti od svog ovog uzbuđenja! Svi jednostavno obožavaju oca! On je apsolutno

slavan!«

»Dobro vas dvoje«, rekao je Frank kada je kočija napokon stigla, »nemojmo više gubiti

vrijeme. Umirem od gladi«.

Hotel King George nalazio se u pomodnoj Ulici Elizabeth, nedaleko od stana u kojem je

Ivy Dearborn nekoć živjela. Dok su Downsi prolazili kraj poznatih zelenih vrata sa sjajnom

mjedenom alkom. Ivy je osjetila stisak Frankove ruke, znak njihove intimne uspomene i

radosti.

U drugoj kočiji, Sarah i Adam uzbuđeno su razgovarali o predstavi, a Beth je ponovno rekla

Hughu koliko je bila ponosna na njega. Ali Joanna je samo zurila kroz prozor, pokušavajući

samo voljom otjerati glavobolju koja ju je danima mučila.

Kočija je prošla kraj ureda za parobrodove, te se Joanna prisjetila kako su ona i Hugh

Beowulf, brod s kojim su njen djed i baka doplovili u Australiju. Naposljetku su doznali da je

brod potonuo s posadom 1868. godine. Brod je bio u privatnom vlasništvu; kapetan/

vlasnik utopio se sa svojom posadom, te nije bilo sačuvanih zapisa ili brodskih dnevnika ili

popisa putnika. Joanna je pisala Udruženju umirovljenih mornara i drugim sličnim

organizacijama, nadajući se da će pronaći nekoga tko je plovio na Beowulfu s njenim djedom

i bakom. Nekoliko dobivenih odgovora nije ju dovelo nikamo.

Pompea

Osjetila je ruku na svojoj šaci, okrenula se i vidjela Sarin upitan pogled.

Joanna se nasmiješila da je utješi, a zatim je rekla: »Koja scena ti se najviše svidjela, Saro?«

»Sve su bile lijepe«, odgovorila je Sarah. Razmišljala je o Phil lipu, koliko je željela da je i on

bio ovdje, kako bi uživao u predstavi.

Prisjetila se dana kada su se ona i Phillip slučajno sreli na polju i poljubili. Nakon toga su

šetali i pričali satima, bez dodirivanja, dijeleći se međusobno više na duhovnoj nego

tjelesnoj razini. Pričao joj je o svom dječačkom dobu u Americi, svojoj obitelji, koliko je

građanski rat promijenio njihove živote. A ona je njemu pričala o svom odrastanju u misiji,

gdje nije bila ni Aboridžinica ni bjelkinja. Pričali su o arhitekturi i iscjeljivanju, o glazbi i

ovcama, Navaho Indijancima i Duginoj zmiji. I naposljetku, kao što je i obećao, otišli su

svatko svojim putem, on natrag na Tillarraru da završi svoj crtež, a ona na Merindu da

dostavi poštu njegovoj ženi.

U ovih pet godina nakon njegovog odlaska, povremeno joj se javio božićna čestitka iz

Njemačke; pismo iz Zanzibara, gdje je proučavao islamsku arhitekturu; slikovna razglednica

iz Pariza. Također joj je poslao i primjerak svoje knjige, sa slikom Merinde na naslovnici.

Njegova pisma bila su uvijek kratka i vesela; nikada nije govorio o ljubavi, ili o njihovom

slučajnom susretu. A Sarah je u njegovim pismima nazirala usamljenost; osjećala je njegovu

nemirnu dušu koja vječno traga. Posljednje pismo koje je primila od njega stiglo je prije šest

mjeseci, »Zamolio sam Alice da se razvedemo. Jednostavno smo previše različiti, te je moj

način života čini nesretnom. Ali ona mi ne želi dati razvod.«

Napokon su kočije pristigle u veličanstveno osvijetljeni hotel King George. Westbrookovi i

Downsovi prešli su preko hotelskog predvorja i ušli u mali foaje koji je vodio u restoran,

gdje su sobarice u odorama uzimale kapute dama i šešire gospode. Dok je Frank izgovarao:

»Nadam se da će pečenka biti slabo pečena večeras«, pojavio se glavni konobar. »Oh,

Bože«, rekao je. »Gosp. Westbrook! Izgleda da je došlo do nekakvog nesporazuma. Vašu

zabavu imamo zabilježenu tek za sutra navečer. Bojim se da je odvojena soba koju ste

tražili za večeras već zauzeta drugim gostima.«

»Ali gledajte...« započeo je Frank.

Ali Hugh je rekao: »Sve je u redu. Greške se događaju. Imate li slobodnih stolova?«

»Vjerujem da imamo, gosp. Westbrook. Dopustite da pogledam.« Nestao je iza zastora koji

je odvajao restoran od foajea.

»Imbecilu«, rekao je Frank.

Pompea

»Što ćemo napraviti«, upitala je Joanna, »ako ne bude slobodnog stola?«

Adam je rekao: »Možemo probati u Callahansu.«

»Ali tamo su stolovi jako mali, Adame«, rekla je Beth.

»Možemo otići u Moffat’s Crystal Caffe«, rekao je Hugh.

»Jako je kasno«, rekla je Joanna. »Zar on ne zatvara ranije?«

Frank je rekao: »Ne sviđa mi se puding u Moffatsu.«

Glavni konobar se vratio. »Imamo stol za vašu zabavu, gospodine Westbrook«, rekao je.

»Slijedite me, molim vas.«

Kad je Hugh stupio s druge strane zastora, u prvi mah nije zamijetio poznata lica, niti

činjenicu da su svi u restoranu stajali na nogama. Ali kada su svi poviknuli: »Iznenađenje!«,

odjednom je shvatio da je gospodin koji je stajao kraj orkestra bio Ian Hamilton, a da su

dvojica muškaraca s čašama šampanjca Bill McCloud i njegov sin, a žena s ogromnim

orlovim perima na šeširu Maude Reed. Kada je orkestar zasvirao poznatu melodiju

»Lutalice sa zavežljajem«, Hugh je primijetio i druga dobro poznata lica Cameronovi i

McClintocksovi i još Hamiltona dok nije shvatio, šokiran, da je gotovo cijeli Zapadni

okrug bio ovdje večeras.

Kada mu je prišla Pauline i dala čašu šampanjca, on je rekao: »Mislio sam da moraš stići na

rani vlak«, a svi su se nasmijali.

»Iznenađen?« rekla je Joanna.

»Zaprepašten. Jesi li to znala za ovo?«

»Svi smo znali. Hajde, za nas je postavljen poseban stol.«

»Blagi Bože, guverner je ovdje.«

Svi su pjevali »Lutalicu sa zavežljajem« dok su Hugh i Joanna prolazili među stolovima, a

kada je pjesma završila, pljesak je trajao tako dugo da je Hugh morao podignuti ruku kako

bi ga utišao. »Hvala vam svima, moji dragi stari prijatelji«, rekao je. »Ne znam što bih

rekao.«

»Nisam mislio da ću ikada to doživjeti!« rekao je lan Hamilton.

Beth je prišla, stala kraj Hugha i rekla: »Oče, imamo iznenađenje za tebe.« Okrenula se

prema guverneru Victorije i nasmiješila se.

Pompea

Guverner, postavljen od strane britanske krune da nadgleda upravljanje kolonijalnim

poslovima u Victoriji, održao je energičan i svečan govor pred gotovo stotinu ljudi u sobi

kao da govori pred Parlamentom. »Vi ste darovali svom narodu«, rekao je Hughu, »vlastitu

kulturu, odvojenu od naslijeđa koje su donijeli iz matične domovine na ove udaljene obale.

A da bi pokazala koliko to cijeni...« Izvadio je list finog papira, zavezanog vrpcom i

zalijepljenog voštanim pečatom. »Dodijeljena mi je velika čast da vam predam, Hugh

Westbrook, ovu posebnu pohvalu od same kraljice Viktorije.«

Hugh je primio pismo i započeo ga glasno čitati, ali morao je prestati jer mu je glas zapeo u

grlu. Stoga je Joanna uzela pismo i pročitala ga gostima. »Kroz vašu poeziju«, napisala je

kraljica, »bolje razumijemo naše podanike tako daleko od nas, s kojima nažalost imamo

malo kontakata, ali koji su nam svejedno vrijedni.« Joanna je zastala, te pogledala na

okupljene goste, te rekla: »Potpisano je s Viktorija, R. I.«

Na trenutak je vladala tišina, a zatim je Angus McCloud rekao: »Reci par riječi, Hugh.«

Hugh je očistio grlo. »Bojim se da nisam pripremio govor za večeras. Nije potrebno reći,

duboko sam počašćen što je Njeno Veličanstvo pročitalo moje pjesme. Prisjetio sam se

mog starog prijatelja koji je davno preminuo, a zvao se Bill Lowell. Nije imao dobro

obrazovanje, jedva je znao čitati i pisati, ali je govorio ono što je mislio i kad god je htio.

Jednog dana, stočar za kojeg je radio rekao mu je: >Ako se ne popraviš, Lowelle, izbacit ću

te sa svoje farme. < A moj prijatelj je odgovorio: >Ne možeš se prema meni tako ponašati.

Ja sam britanski podanik<.«

Kada je zamro smijeh, Hugh je rekao: »Moji dragi, stari prijatelji. Moje pjesme govore o

tome tko smo mi i gdje smo mi.« Pogledao je prema Joanni i rekao: »Iako smo možda došli

izdaleka, te ne smijemo zaboraviti da je Britanija naša majka, mi znamo da je Australija naš

dom. I naša budućnost.«

Pljesak se probio kroz zatvorena vrata blagovaonice hotela. Mogao se čuti u predvorju, gdje

je muškarac u mornarskoj odori hodao prema recepciji. Na licu mu se vidjelo proživljeno

vrijeme, bijela brada mu je bila uredno podšišana ispod blijedih, plavih očiju; bio je odjeven

u tamnoplavu mornarsku jaknu s mjedenom dugmadi i časničku kapu; u ruci je imao

mornarsku torbu.

»Oprostite«, rekao je službeniku za recepcijom. »Koliko znam u vašem hotelu su odsjeli gos

gđa Westbrook?«

Službenik je rekao: »Samo trenutak, molim vas,« a zatim je pregledavao knjigu gostiju. »Ah

Pompea

da, evo ih. Ali bojim se da nisu u sobi. Njihovi ključevi su ovdje, što znači da nisu u

hotelu.«

»Znate li kada će se vratiti?«

»Ne bih znao. Možete im ostaviti poruku, ako želite.«

Stranac je na trenutak razmišljao. »Ne vjerujem da će to biti od koristi«, promrmljao je.

»Žurim se na brod. A ondje kamo idem, nema dolazne adrese, ne postoji način na koji me

mogu kontaktirati.«

Iz blagovaonice se čuo smijeh, a morski kapetan se okrenuo i pogledao preko predvorja.

»Zvuči kao da se netko dobro zabavlja«, rekao je s osmijehom.

»Mora da je privatna zabava«, rekao je službenik. »Rečeno mi je da je blagovaonica večeras

zatvorena. Želite li da prenesem gosgđi Westbrook poruku da ste ih tražili?«

»Neće biti koristi od toga. Oni mene ne poznaju i ja ne poznajem njih.« Razmišljao je na

trenutak. Zatim je slegnuo ramenima i rekao: »Nije važno. Onda, želim vam laku noć.«

Podignuo je svoju torbu i izašao van u mrak.

Dok je orkestar svirao valcere i polke i živahnu »Naprijed idu strižači«, a konobari su

prolazili kroz gomilu sa šampanjcem i sitnim zalogajima na pladnjevima, Joanna se kretala

među gostima, zahvaljivala im na dolasku i prihvaćala pohvale za suprugov uspjeh.

Pauline joj je prišla i rekla: »Čestitam, Joanna. Zabava je veliki uspjeh.«

»Pauline, tako mi je drago što ste ti i Judd došli.«

Paulinin pogled je odlutao pokraj Joanne, te je vidjela Beth i Adama kako su se pridružili

svom ocu za skupnu fotografiju. Osjetila je žalac zavisti ne zbog Hugha, čiji je gubitak

davno prihvatila, već zbog Joannine kćeri. Beth je bila djevojčica kakvu je Pauline željela

imati, pametnu, lijepu i punu života. Bila je djevojčica koja je ispunjala Paulinine fantazije

dok je još sanjala o rađanju djeteta, prije nego je konačno prihvatila činjenicu da je jedna od

onih žena kojima majčinstvo nije bilo suđeno.

»Žao mi je što Colin nije ovdje«, rekla je Joanna.

Pauline ju je promatrala, prisjetivši se prvog puta kada je vidjela Joannu, prije 15 godina, na

zabavi koju je priredila za Adama. Baš je čudno, pomislila je Pauline, kako se nečija

percepcija s godinama promijeni. »Hvala ti«, rekla je, svjesna da Joanna i cijeli okrug znaju

razlog zbog kojeg je Colin napustio Australiju prije tri mjeseca.

Pompea

Kilmarnock je bio u problemima. Kada su cijene vune u svijetu pale, Colinove zakupničke

farme su propale, a zbog ekonomske krize koja je pogodila kolonije deložiranje zakupnika

nije uslijedilo ni kupnjom te zemlje. MacGregor se tada pokušao okrenuti prema tržištu

nekretnina u Melbourneu, pokupovavši velik broj novih kuća u predgrađima očekujući da

će ih prodati po visokim cijenama. Ali zbog krize, veliki priljev doseljenika koji se odvijao

proteklih deset godina smanjio se na kapanje, dovodeći Victorijinu rascvjetalu izgradnju do

zastoja. Zvuk čekića i dlijeta koji je stalno bio prisutan u Melbourneu, toliko dugo da ga i ne

pamte bez njega, napokon je prestao. Ponuda je nadmašila potražnju; nije bilo kupaca za

nove kuće, a novi zaštitni znak Melbournea postao je bučni uzvik dražbovatelja kojim je

označavao prodaju bankrotiranih imanja. Colinu je preostalo samo održavanje praznih

kuća, a većina njegovih zakupničkih farmi i dalje su ležale nenaseljene i neobrađene. Svi su

u okrugu znali da je bio prisiljen dignuti hipoteku na Kilmarnock da plati dugove.

Pauline nikada neće zaboraviti izraz njegovog lica kada je ušetao u salon, stao pred nju i

rekao: »Propao sam, Pauline, banka će opozvati moj ugovor. Oduzet će mi Kilmarnock.«

Pauline je već neko vrijeme sumnjala da će se to dogoditi, ali tek je krutost u Colinovom

glasu, njegov očaj dok joj je to govorio, odjednom dao svemu tome i užasan prizvuk

stvarnosti. Znala je što će se dogoditi kad banka uzme Kilmarnock: podijelit će ga na manje

posjede i tako ih prodati. I stoga, kada je Colin dodao da odlazi u Škotsku pokušati sakupiti

novac da spasi farmu, Pauline je znala istinu: on se neće nikada vratiti.

Sada je bila zapanjena kada je shvatila da ona, koja je uvijek težila pobjedi i osvajanju, koja

je uživala u natjecanju i živjela za trofeje, nije uspjela, ni u majčinstvu ni u braku.

Tada im se pridružila Ivy, u jednoj je ruci imala šampanjac, a u drugoj zalogaj kavijara na

kruhu. »Joanna!« rekla je. »Kakva predivna zabava!« Ivy je imala 52 godine, u crvenoj kosi

nazirale su se sjedine, a na sebi je imala crnu haljinu koja joj je savršeno pristajala. Osim po

ilustracijama koje je izradila za Pjesme sina zaleđa. Ivy je bila poznata i po svojim slikama.

»Gđa Downs je«, napisano je u Gazetteu iz Cameron Towna, »nekako uspjela uhvatiti na

svojim izvanrednim platnima plavu boju australskog neba i čistu transparentnost australskih

daljina. Prvi put, po mišljenju ovog likovnog kritičara, imamo prizore lokalnih pejzaža koji

nisu načinjeni kopiranjem engleskog krajolika, dajući nam staromodne živice i niske magle.

Gđa Downs na svojim pejzažima oslikava vrući, sjeverni vjetar, osušenu travu i jarku

svjetlost. Ona je svjesna da živi u Australiji, ne u Surreyu, i to njene radove čini sasvim

osvježavajućim!«

»Da, zabava je predivna«, rekla je Pauline Ivy. Njene predrasude prema Frankovoj supruzi

Pompea

bile su stvar prošlosti. Razočaranja koja je sama doživjela tijekom ovih godina naučila su je

da bude odmjerena u svom osuđivanju drugih ljudi. Počela je cijeniti Ivy kao ženu koja je

usrećila Franka, te joj se divila kao ženi koja je, svojom vlastitom ustrajnošću, našla svoj put

u svijetu i u profesiji kojom su dominirali muškarci.

»Je li ti se Colin javio?« upitala je Ivy.

»Rekao je da će mi pisati kada dođe u Škotsku. Očekujem da će njegovo pismo stići sada,

svakog dana.«

»Željela bih da dopusti Franku da mu pomogne, Pauline«, rekla je Ivy.

»Pokušala sam s njim razgovarati o tome, Ivy, ali Colin je tvrdoglav. Rekao je da se ne želi

više zaduživati, a znaš koje je njegovo mišljenje o primanju milostinje, čak i od svoje

obitelji. Ne bi prihvatio niti jedan šiling od Franka.«

»Pauline«, rekla je Ivy, »je li doista postoji mogućnost da izgubite Kilmarnock?«

»Da.«

U sobi se odjednom čuo prasak fotografova praška za bljesak, dok je slikao Hugha s

guvernerom. »Ti znaš da na Lismoreu uvijek imaš dom, Pauline«, rekla je Ivy.

»Hvala ti, Ivy, ali sve će biti u redu. Colin će pronaći način. Vratit će se s novcem.«

Tri žene su utihnule dok se oko njih zabava nastavila uz glasnu glazbu.

Pauline je razmišljala o posljednjim satima s Colinom, dok su zajedno stajali na molu,

čekajući da se on ukrca na brod. Colin nije želio da ga dođe ispratiti, ali je ona inzistirala.

Na vlaku nisu uopće progovorili, a na molu su malo toga rekli. Zatim su se pristojno

zagrlili, te se Colin uspeo pokretnim mostom na brod. Pauline je shvatila u tom trenutku da

se mogla sjetiti samo njihovih dobrih uspomena njihovih prvih dana zajedničkog života,

njihovih strastvenih noći, dana natjecanja. Razmišljala je o Colinovom čvrstom tijelu i

žudnji koju je u njoj budio. Razmišljala je o prekrasnim zabavama koje se priređivali na

Kilmarnocku, te kako je njihov bračni život bio tako elegantan. I pitala se, da se više

potrudila, bila manje sebična, bi li njihov brak bio uspješan? Je li zapravo ona, a ne on, bila

odgovorna za nedostatak ljubavi među njima? Nikada to neće znati. Pauline je na kraju opet

ostala sama, sudbina joj je odredila da bude »jadna Pauline.«

»Moram te upozoriti, Joanna«, rekla je Ivy, »moj suprug i nekolicina drugih muškaraca

pokušavaju nagovoriti Hugha da se kandidira za Parlament.«

Tri žene su skrenule pogled prema skupini muškaraca koji su stajali za šankom, te su čule

Pompea

Frankove riječi: »Kažem vam, nakon što se ujedinimo, u vladi će nam biti potrebni ljudi

poput Hugha Westbrooka.«

I dok je Hugh protestirao, njegovi prijatelji su se srčano složili s Frankom.

Melburnški Times postao je najveći dnevnik u Victoriji i, poput svojih novina, Frank se

također proširio. Nakon vjenčanja s Ivy, lanac na kojem je držao sat postao je dvostruki

duži nego što je to uobičajeno. Njegova kosa je rasla tako daleko od njegovog čela, da su se

sijede vlasti vidjele tek kada biste Franka promatrali s leđa.

»Pročitao sam tvoj zadnji uvodnik o Aboridžinima, Frank«, rekao je lan Hamilton. »Moram

ti reći da si napisao dosta oštre stvari o Odboru za zaštitu prava Aboridžina. Preporučuješ

da se ukine i da se crncima dopusti samostalno upravljanje nad vlastitim rezervatima!«

»Blagi Bože, lan«, rekao je Frank nakon što je iskapio džin i tonik, a zatim praznu čašu

vratio barmenu. »U odboru sjede idioti. Njihova je zamisao bila da se vladini rezervati

namijene samo čistokrvnim Aboridžinima, što je naravno značilo da se mješanci protjeraju

u gradove, u kojima su se oni trebali nekako snaći i brinuti za sebe. Vidio se katastrofalne

posljedice toga. Oni ne mogu funkcionirati u našem društvu. Trebamo se za njih

pobrinuti.«

»Ne vidim iz kojeg razloga«, rekao je Hamilton.

»Za boga miloga, čovječe, zar ne misliš da im dugujemo nešto? Prema posljednjem cenzusu

u Victoriji je ostalo još samo 800 Aboridžina, a nijedan od njih nije čistokrvan.«

»Upravo to želim i reći, Frank. Svi znaju da će Aboridžini izumrijeti za nekih dvadeset

godina. U Tasmaniji ih više uopće nema, zar ne? Prema tome, zašto se brinuti oko

problema koji neće postojati još dugo?«

»To je tvrdoglavo razmišljanje«, rekao je Frank sklonivši se Juddu MacGregoru koji je

rekao: »Ispričavam se«, posegnuo pokraj muškaraca i uzeo čašu šampanjca.

Judd se okrenuo od šanka nakon što se razgovor preselio s Aboridžina na ovce, te

pogledao uokolo po gomili u prostoriji. Njegov pogled zaustavio se na Beth Westbrook,

koja se smijala nečemu što je upravo govorio Declan McCloud. Declanu je bilo 12 godina,

kao i Beth, i oboje su se pripremali za pohađanje škole u Tongarri sljedećeg mjeseca.

Dok je Judd promatrao Westbrookovu kćer, ponovno se prisjetio sastanka koji se održao u

uredu ravnatelja škole Milesa Carpentera, između Hugha i Joanne Westbrook, Carpentera i

njegovog pomoćnika, Scotta Mclntyrea. Judd je također bio prisutan. Kad god bi iskrsnulo

Pompea

pitanje primanja ili odbijanja nekog učenika, školska politika je nalagala da i učitelji imaju

svog predstavnika. Judd se dobrovoljno javio.

Miles Carpenter je prvo bio zaprepašten što je Westbrook uopće razmatrao da svoju kćer

upiše u školu za dječake. »Jako neobično«, rekao je. »Djevojčica se želi baviti stočarstvom.«

Ali, pozvao je Flugha i njegovu suprugu da izlože svoje argumente.

»Beth je pametna i željna znanja«, rekao je Westbrook, »i već zna dosta o životinjama i o

vođenju farme ovaca. Ona bi za vašu školu bila vrijedan učenik.«

»Ali Tongarra je rezidencijalna škola, gosp. Westbrook«, objasnio je Carpenter. »Dječaci

žive ovdje, u spavaonicama. Zasigurno ste i sami svjesni teškoća koje bi iskrsnule

primanjem jedne djevojčice.«

Ali Westbrook ih je porazio rekavši: »Merinda je udaljena samo nekoliko kilometara. Beth

može biti dnevna učenica, dolaziti ujutro i odlaziti navečer.«

Carpenter je pokušao drugom taktikom: »Naša predavanja uključuju i težak rad. Ovdje ne

radimo samo u učionicama, gosp. Westbrook, također podučavamo sedlarstvo, potkivanje

konja, poljoprivredne poslove. Čak i žigosanje stoke. Rad koji nije niti malo primjeren za

mladu damu.«

Nakon što je Westbrook rekao: »Moja kći može naučiti raditi sve te stvari«, gospodinu

Carpenteru i gospodinu Mclntyreu kao da je nestalo argumenata. Vidjevši da je njihova

pozicija oslabjela, Judd je progovorio. »Gosp. Westbrook ne vidi najvažniju stvar ovdje«,

rekao je. »Nedoličnost toga što predlaže. Djevojčica će ometati dječake. Njena prisutnost će

biti zapreka u učenju. Kao učitelju, zasigurno će mi biti teško imati je u svom razredu.«

U tom trenutku je Westbrook izvadio čekovnu knjižicu i rekao: »Spreman sam školi

darovati poveću svotu.«

»To nema nikakve veze s novcem, gosp. Westbrook«, brzo je rekao Judd, primijetivši

pogled koji su razmijenili Carpenter i McIntyre. »To je pitanje časti. Moramo misliti na

ugled škole. Tongarra je poznata po izvanrednosti i visokim standardima. Mi smo jedna od

najboljih školskih ustanova u kolonijama. Kada bismo primili djevojčicu, naš ugled bio bi

ugrožen, a da ne spominjem koliko će to umanjiti vrijednost naše diplome.«

Ali, na kraju, Judd je izgubio. Hugh Westbrook je školi darovao veliku donaciju, i Beth je, s

određenim ograničenjima, trebala započeti pohađanje nastave u sljedećem semestru.

Nakon što je Judd nastavio protestirati. Carpenter je rekao: »Gosp. MacGregor, zar ipak

Pompea

ovo ne uzimate previše osobno? Napokon, škola će biti odgovorna za djevojčicu. Vi nećete

biti okrivljeni ako bude problema zbog njene prisutnosti ovdje.«

Ali Judd je morao shvatiti to osobno, jer je to bila stvar koja je izravno utjecala na njega.

Prisutnost djevojčice u školi oslabjet će integritet argumenta koji je uzrokovao zadnji raskid

veze između njega i njegovog oca.

Kad se odmaknuo od šanka i razgovora o ovcama i politici, kušavši šampanjac, neprimjetno

je kimnuo gđici Minervi Hamilton koja mu se nasmiješila. Judd je razmišljao o razgovoru

koji se dogodio prije dva mjeseca. Razgovarao je sa svojim ocem u njegovoj radnoj sobi

na Kilmarnocku, i premda to Judd nije znao tada, to je bio zadnji put da će njih dvojica

razgovarati.

Promatrao je Louisu Hamilton, preko sobe prepune ljudi, kad se srušila na stolicu, dok su

joj njene kćeri pohitale u pomoć. Judd je čuo vlastiti glas, onda u rujnu, kako izgovara: »Ne

misliš ozbiljno sada otići, oče. Striženje je za samo dva tjedna!«

Ali Colin je spremao stvari u putnu torbu kao da je bio opsjednut. Judd je primijetio

napetost u očevim ramenima, mahnito udaranje njegovog zgloba dok je ubacivao papire u

torbu. I Judd je prepoznao kakvi su to papiri bili: izvorne vlasničke isprave za stari dvorac i

posjede u Škotskoj, neke su bile datirane još u vrijeme vladavine Henrika VIII. Među njima

su se nalazili Colinov rodni list, njegova putovnica i karta za parobrod. »Na ovo ne možeš

računati, Judde«, rekao je MacGregor. »Bogatstvo može doći i otići, zemlja se može kupiti i

izgubiti, prijatelji se mogu pretvoriti u neprijatelje, a sinovi u strance, ali jedna istina ostaje

nasljeđe stečeno rođenjem. Banka mi može uzeti farmu, a moji vjerovnici mogu uzeti sav

moj imetak, ali jednu stvar mi ne mogu oduzeti, moju krvnu ostavštinu. Ja sam vlastelin

Kilmarnocka.«

Tada je Judd shvatio da njegov otac planira pobjeći i nikada se više ne vratiti. I stoga je u

tom trenutku, u očajnom pokušaju da ga zaustavi, Judd rekao stvari koje je sada požalio,

riječi ljutnje, vrijeđanja, kojima je želio upaliti iskru agresije koja je, znao je, uvijek vrebala u

njegovu ocu, nadajući se da će probuditi Colinov bijes i natjerati ga da ostane i bori se za

Kilmarnock ovaj Kilmarnock, ne onaj stari, ruševni koji pripada duhovima, već ovaj koji je

stajao okupan suncem, nov i prepun mogućnosti.

»Ti nisi nikada cijenio svoju baštinu«, rekao je Colin s velikom gorčinom, a Judd je na to

odgovorio: »Ja sam Australac, oče. Ovo je moja krvna ostavština, ovdje, na ovom mjestu.«

»Da budeš učitelj.«

Pompea

»Da, da budem učitelj! Ja nisam lord, ja ne želim biti lord.«

»Onda odlazi i živi tamo u svojoj poljoprivrednoj školi. Odbaci sve što sam sagradio za

tebe, sve što sam načinio da bih ostavio tebi. Odlazi i budi običan učitelj koji podučava

obične dječake u običnoj školi. Kriste, Judde, nije baš da predaješ na Oxfordu, zar ne? To je

prokleta, zaostala škola za farmere u prokletoj, zaostaloj koloniji.«

Otac i sin promatrali su jedan drugoga preko mrske radne sobe, a riječi koje su obje strane

izrekle više se nisu mogle povući; visjele su u zraku poput jeke, a jad, ogorčenost i žaljenje u

njihovim dušama zamrznuli su im jezik i spriječili ih da izgovore: »Žao mi je.«

Juddovi prsti čvrsto su obuhvatili čašu sa šampanjcem dok je promatrao skupinu žena oko

Lousie Hamilton koja se žestoko hladila lepezom. Vidio je da Joanna Westbrook pod

njenim nosom drži bočicu s mirišljavom soli. Vidio je Hamiltonove kćeri, sve odreda

razmažene mlade dame, dok su bespomoćno oblijetale oko majke. A onda je zamijetio

svoju pomajku koja se isticala u gomili.

Pauline je imala 39 godina, ali Judd je mislio da i dalje izgleda prekrasno. Znao je da u tom

vitkom, gracioznom tijelu ima boli; znao je što joj je učinilo Colinovo napuštanje. I tada je

shvatio da je sve ove godine možda bio nepošten prema Pauline, držeći je na sigurnom

razmaku, misleći da je ona ista kao Colin, samo jer se udala za njega. U ova tri mjeseca

koliko ju je promatrao da podnosi posljedice Colinovog odlaska, uvidio je da joj se počeo

diviti.

Judd je iskapio šampanjac i vratio se natrag za šank.

Dok je Joanna sjedila kraj Louise, pretražila je pogledom sobu tražeći Beth, a zatim ju je

ugledala ispod portreta kralja Georgea, u ruci je držala čašu limunade. Joanna je slijedila

njen pogled i vidjela da je predmet njenog zanimanja bio Judd MacGregor. Izraz na

Bethinom licu prizvao je opet na površinu Joannine osjećaje tjeskobe i zle slutnje. Shvatila

je kakve je osjećaje njena kći gajila prema zgodnom mladiću gosp. MacGregor je bio jedina

tema razgovora za Beth. »Nisam ni znala da je on tako šarmantan, majko«, rekla je Beth

nakon posljednje Godišnje izložbe stočara na kojoj je Judd primio nagradu za rasplodnog

ovna. »Prije toga sam ga vidjela stotine puta, ali tek sam sada primijetila koliko je divan. I

samo zamisli bit će moj učitelj u novoj školi!«

To je podsjetilo Joannu da neće proći puno vremena do Bethinog vjenčanja; ona će otići i

živjeti negdje drugo. Kako će je Joanna onda zaštititi ?

»Oh, Bože«, rekla je Louisa Hamilton, postavši odjednom središte pažnje ženskog dijela

Pompea

društva. »Vjerojatno je samo vruća noć, ali doista se ne osjećam dobro.«

Kad se Pauline pomaknula u stranu i promatrala Joannu dok joj je pokušavala pomoći,

Louisa joj je uputila prestrašeni, poznati pogled. I tada je Pauline shvatila koji je Louisin

problem. Očekivala je još jedno dijete. Nakon 13 godina uspješnog sprječavanja začeća.

»Louisa«, rekla je Joanna, »ti doista ne izgledaš dobro. Idem pronaći mjesto gdje bi mogla

prileći«.

Joanna je napustila blagovaonicu i otišla prema recepciji. Trenutak je čekala dok je

službenik posložio neke račune. Kada je podignuo pogled, rekla je: »Zdravo, ja sam gđa

Westbrook. Htjela sam vas pitati imate li kakvu sobu gdje bi jedna naša gošća prilegla par

minuta. Ne osjeća se dobro...«

»Gđo Westbrook?« rekao je službenik. »Oprostite mi, ali kada sam došao na posao, nisu me

obavijestili da je privatna zabava u blagovaonici vaša. Ovdje je bio gospodin koji vas je

tražio. Rekao sam mu da vi i vaš suprug niste u hotelu.«

»Gospodin? Je li vam rekao svoje ime?«

»Rekao je da vas ne poznaje i da vi ne poznajete njega. Bio je to neki mornar morski

kapetan, mislim.«

»Morski kapetan! I nije ostavio poruku?«

»Rekao je da se žuri na brod i da ga tamo gdje ide nećete moći kontaktirati.«

Kada je službenik vidio uznemireni izraz na njenom licu, rekao je: »Iskreno mi je žao, gđo

Westbrook. Da sam samo znao da se nalazite u blagovaonici...«

»Prije koliko vremena je otišao?«

»Rekao bih prije 10 minuta...«

Požurila je preko predvorja i zatim kroz vrata. Izašla je na pločnik i pogledala lijevo i desno

na ulicu. Ugledala je dvojicu muškaraca koji su stajali ispod ulične svjetiljke. Jedan od njih je

bio prodavač novina, a drugi je bio mornar s prebačenom torbom preko ramena.

Kada im se približila, vidjela je da je mornar bio stariji gospodin u 70ima, s bijelom kosom i

podšišanom bijelom bradom, njegovo lice bilo je izborano tisućama linija. »Oprostite,«

rekla je.

Pogledali su je iznenađeno.

»Jeste li vi upravo bili u hotelu, raspitivali se za gđu Westbrook?«

Pompea

»Jesam.«

»Ja sam Joanna Westbrook.«

»Drago mi vas je upoznati, gđo Westbrook!« rekao je. »Ja sam kapetan Harry Fielding.«

Joanna se rukovala s njim i osjetila njegovu ruku čvrstu poput drveta. »O čemu ste htjeli

razgovarati sa mnom, kapetane Fielding?«

»Bio sam odsutan«, rekao je. »U Aziji, uglavnom, i tek sam se nedavno vratio. Obično

provedem jedan tjedan čitajući stare vijesti koje sam propustio, stoga je proteklo neko

vrijeme prije nego sam vidio vaš oglas u novinama. Doduše, novine su bile tako stare, da

nisam zapravo ni puno razmišljao o tome. A zatim sam vidio članak u današnjem Timesu o

vama i vašem suprugu, da ste u gradu zbog predstave i da ćete odsjesti u ovom hotelu.

Drago mi je da se nismo mimoišli.«

Na licu mu se pojavio osmijeh ispunjen očekivanjem.

»Kapetane Fielding«, rekla je, »molim vas, nastavite«.

Rukom je posegnuo u džep i izvadio isječak iz novina. »Vi ste gđa Joanna Westbrook, zar

ne? Dama koja je dala ovaj oglas u novine?«

Joanna je spustila pogled na oglas koji je dala u Frankove novine jako davno. »Da«, rekla je.

»U njemu piše da tražite informacije o brodu koji se zvao Beowulf. Ja sam služio na njemu

još kao mladić, bio sam mornar na palubi. Mogu vam pokušati dati informacije koje

tražite.«

»Gotovo sam izgubila nadu!« rekla je Joanna. »Kapetane Fielding, pokušavam pronaći dvoje

putnika koji su plovili na Beoivulfu 1830. godine. Jeste Ii vi u to vrijeme bili na brodu?«

»Doista jesam. Bilo mi je 20 godina i upravo sam se bio uputio u istraživanje svijeta.«

»Biste li se mogli sjetiti«, rekla je jedva obuzdavajući svoje uzbuđenje, »putnika koji su

putovali tim brodom? Znam da je to bilo jako davno«.

»Vidjet ćete, gđo Westbrook, kada dođete u moje godine, kojih je podosta, da se nećete

moći sjetiti prošlotjednih događaja, ali ćete se do najmanjeg detalja sjećati stvari koje su se

dogodile godinama ranije. To je bila moja prva prava plovidba. Mogao bih vam reći čak i

koje boje su bile kapetanove oči.«

»Sjećate li se među putnicima mladog para prezimena Makepeace? Johna i Naomi?«

»Makepeace«, rekao je. »Oh, da, onaj religiozni momak. On mi je rekao da ide u potragu za

Pompea

Edenom ili nešto slično. Sjećam se njega i njegove lijepe supruge. Sjećam se da mi je

njihovo prezime bilo čudno.« Fieldingove obrve su se skupile. »Bila je još jedna čudna

stvar, sad kada promislim o tome. Nakon nekoliko godina, čuo sam jaku čudnu priču o

njima.«

»Gdje je to bilo, kapetane Fielding? Sjećate li se gdje su se iskrcali s broda?«

Zadržala je dah.

»Doista se sjećam«, rekao je, »jer smo svi to smatrali nepogodnim mjestom za početak

života jednog mladog bračnog para. Mogu vam reći točno koje je to mjesto bilo, gđo

Westbrook. Je li vam to jako važno?«

Pompea

25.POGLAVLJE

Kada je Judd MacGregor pročitao prvih nekoliko redova domaćeg . rada, znao je da će mu

na vrhu stranice napisati ocjenu »Odličan«. Ali nakon što je okrenuo stranicu da vidi koji

učenik ga je napisao i vidio potpis Beth Westbrook, oklijevao je. Mora da joj pomažu kod

kuće, pomislio je. Nijedna djevojčica nije ovako dobra u biologiji.

»Djevojčice jednostavno nemaju sposobnost učiti dovoljno dobro kao dječaci«, Judd je

rekao Milesu Carpenteru još u prosincu, kada su ga obavijestili da je Beth Westbrook

primljena u školu. »Uvjeravam vas, gosp. Carpenter, da neću izdvojiti ni minutu dodatnog

vremena za podučavanje te djevojčice. Dobivat će iste zadatke, te istu količinu podučavanja

kao i dječaci. Od mene neće dobiti nikakve privilegije. A nakon što započne zaostajati u

učenju, u što sam uvjeren, dat ću preporuku da se izbaci iz škole. To će se, gosp. Carpenter,

po mojim predviđanjima dogoditi jedan tjedan nakon početka novog semestra.«

Ali semestar je započeo prije četiri tjedna, u siječnju, i Westbro okova je do sada uspijevala

držati korak s dječacima. Štoviše, uvidio je Judd, bila je bolja od većine njih. Zbog čega je

on vjerovao da joj netko sigurno pomaže kod kuće sa školskim zadaćama.

Čuvši smijanje iza prozora, Judd je pogledao van i na travnjaku ispred Akademijine zgrade

vidio nekoliko dječaka. Povikivali su prema Beth Westbrook, koju je upravo do ograde

dopratila njena aboridžinska guvernanta, Sarah King. Judd je promatrao kako je djevojčica

ukočeno hodala dok je pokušavala ignorirati zadirkivanje. Znao je da su dječaci otežavali

stvari za Beth, ali on se neće miješati. Da su zadirkivali nekog drugog dječaka, on se ne bi

umiješao. Učitelji u Tongarri rijetko su se uplitali u osobne probleme svojih učenika.

Učenički zbor je donio odluku o vlastitom kodeksu ponašanja; sami su ga provodili. I jedno

od pravila je bilo da učenik sam vodi u ovom slučaju sama svoje bitke, te da ne trči

učitelju po zaštitu.

Zbog ovoga se Judd prisjetio svojih prvih dana u školi. Bio je nizak za svoju dob, te su

ostali dječaci bili nemilosrdni prema njemu. Njegov otac rekao je Carpenteru: »Nemojte

Juddu davati neke privilegije zbog njegova rasta. Postupajte s njim kao i s ostalim

dječacima. To će ga učiniti muškarcem.« Judd je prošao testove i inicijacije sa stoicizmom

koji se zahtijevao u neizgovorenom kodeksu ponašanja, te je iz toga izašao snažniji i

samopouzdaniji. Također, zaslužio je divljenje svojih mučitelja i postao jedan od

najpopularnijih učenika u školi.

Pompea

Do njega je dopro glas nošen jutarnjim povjetarcem: »Ovdje ne želimo djevojčice!« povikao

je jedan od dječaka prema Beth. I Judd se sjetio svog oca, kada mu je rekao prije mnogo

godina: »Moraš se više truditi, sine. Ne želiš valjda da svi misle da si curica, zar ne?«

Judd je podignuo oči prema veljačkom nebu. Izgledalo je kao da će ove godine jesenje kiše

doći ranije. Judd je razmišljao o svom ocu, koji je bio odsutan već pet mjeseci. Judd je

zamišljao kako Colin sjedi u hladnom dvorcu medu svojim keltskim relikvijama, i pitao se je

li sretan, ili ga možda muče osjećaji žaljenja ili srama.

»Sto je bilo?« uzviknuo je prema Beth jedan od dječaka. »Zar ne možeš nigdje otići bez

svoje crne dadilje?«

Kada je Judd vidio da se Beth okrenula da im odgovori, zatvorio je prozor. Jedini

nedostatak života na kampusu, odlučio je, bila su ovakva ometanja.

Nedostajali su mu mir i tišina s Kilmarnocka, ali uvidio je da i»e može živjeti ondje.

Neprestani podsjetnici su izazivali previše boli. Juddov otac je i dalje bio prisutan ondje, u

svakoj cigli i daski Kilmarnocka, u svakom vojničkom oklopu i šalici i čestici prašine. Judd

je razmišljao o pismu isprike koje je započeo pisati, u kojem je molio oca da se vrati kući.

Znao je da ga nikada neće dovršiti; nikada ga neće poslati.

Kad se vratio čitanju Bethinog rada, zamišljao je djevojčicu koja se pojavila u njegovu

razredu jednog jutra u siječnju, niti sramežljiva niti puna oklijevanja, već je samo stajala

ondje, kao da očekuje da će se nešto dogoditi. Bila je odjevena u dugu bijelu haljinu, kosa

joj se sjajila, te se Judd prisjetio prošlih vremena kada bi vidio Beth na Godišnjoj stočarskoj

izložbi u Cameron Townu. Tada je bila nestašna djevojčica s pletenicama i dječjom

pregačom, trčala unutra i van po izložbenim štandovima sa skupinom dječaka. Ali djevojka

koja se predstavila u njegovoj učionici, prije nego su pristigli ostali učenici, nije bila

nestašno dijete. Judd je znao iz Bethinih papira da je napunila 12 godina prošlog rujna. I

već je mogao vidjeti znakove zbog kojih će, sljedećih par mjeseci, Beth sve više i više

odvlačiti pažnju dječaka. Možda će se zasada dječaci ponašati prema njoj kao prema bilo

kojem drugom dječaku zasigurno su je zadirkivali na isti način kako su nekoć zadirkivali i

slabašnog Judda MacGregora ali uskoro, znao je Judd, dječaci će je početi gledati u

drugačijem svjetlu, te će im sve više i više otežavati koncentraciju na učenje.

Dok je promatrao kako je dječaci bockaju, Judd je zaključio da možda neće još tako dugo

dolaziti u Tongarru. Učenici su joj jako otežavali pohađanje nastave. Zamjerali su joj na

njenoj prisutnosti, što je bilo razumljivo, posebno jer je bila tako uspješna u školi. A Judd je

poznavao jednog od učitelja koji nikada nije prozivao Beth kada bi podignula ruku. Jedan

Pompea

učitelj je čak spominjao otkaz kao znak protesta. I nekolicina roditelja je protestirala. Četiri

dječaka su se ispisala iz škole nakon što su njihovi očevi saznali za djevojčicu u školi. Kada

se Judd suočio s Milesom Carpenterom o toj temi, te je podsjetio upravitelja o šteti koja se

nanosi školi zbog njene prisutnosti, Carpenterov odgovor bio je izražen pomoću funta i

šilinga. »Westbrookova donacija je i više nego dovoljna da nadoknadi te četiri školarine,

gosp. MacGregor. I imamo njegovo obećanje da će se donacija obnavljati svaku godinu

koju njegova kći bude pohađala.«

Ali Judd je i dalje tvrdio da je to bilo pitanje časti, a ne novaca. Samo pogledajte, istaknuo

je, kakvi su sve problemi nastali zbog novog zakona u kolonijama koji dopušta ženama da

pohađaju institucije višeg obrazovanja. Na Sveučilištu Melbourne održani su masov

ni prosvjedi zbog nedavnog primanja studentica, koji su uzrokovali odgađanje nastave koje

je trajalo danima. A profesori koji su otišli odbijaju se vratiti. Judd je bio ponosan na

Tongarru. Mrzio je i samu pomisao koliko će ovo novo snižavanje standarda s vremenom

utjecati na ugled škole.

Ako bude sreće, odlučio je, djevojčica će otići svojom odlukom. A zasigurno ako mi ikada

bude dotrčala i žalila se na način kako dječaci postupaju s njom, Judd će posredovati da je

otpuste iz škole.

Ponovno je pogledao Bethin rad, odlučivši da previše vremena troši na razmišljanje o

nevažnom problemu, i zatim na vrhu stranice napisao »Odličan«.

»Što je bilo?« uzviknuo je dječak, Randolph Carey, prema Beth. »Zar ne možeš nigdje bez

svoje crnačke dadilje?«

Beth je bilo dosta. Dječaci su je zadirkivali cijelim putem od ulaznih vrata u dvorište, gdje ju

je dovezla kočija s Merinde i gdje se pozdravila sa Sarom. Beth je ignorirala njihove uvrede i

bockanja, ali ovo je previše. Okrenula se prema njima i rekla: »Sarah nije crnkinja. I ona nije

moja dadilja. Ona je moja prijateljica.«

»Svi znaju da tvoja majka voli crnčuge«, rekao je 13-godišnji Michael Callahan. »Moj otac

kaže da bi trebala otići živjeti s Aboima, ako su joj toliko dragi.«

»A tvoj otac piše poeziju«, rekao je Randolph. »Što je on, mekušac?«

»Mnogi muškarci pišu poeziju!«

U tom trenutku, Beth je zamijetila odbljesak sunčevog svjetla. Podignula je pogled i vidjela

Judda MacGregora upravo kada je zatvarao prozor svoje sobe na drugom katu. Je li čuo?

Pompea

pitala se.

Zaključila je da nije čuo, jer je Beth znala da je MacGregor gospodin. Da je čuo što su joj

dječaci govorili, sigurno bi ih natjerao da prestanu.

Beth je voljela što se Judd MacGregor nije odnosio prema njoj drugačije nego prema

ostalima. Nikada je nije izdvajao ili je ismijavao, niti se ponašao prema njoj kao da će se

svakog časa slomiti, kao što se prema njoj odnosio stari gosp. Carmichael, koji joj nije

davao teške

zadaće, niti ju je tjerao da stoji uspravno prilikom njegovog ulaska u učionicu. A kada bi

pogrešno odgovorila na pitanje i dječaci se smijali, on se nije nikada smijao s njima, kao što

je to činio gosp. Tyler. Zapravo, gosp. MacGregor se ponašao tako indiferentno prema

Beth da je ona bila sigurna kako je to bio znak njegovog povjerenja u nju. Ona je

pretpostavljala da on zna da bi ona radije uspjela vlastitim snagama nego uz posebnu

pomoć. I zbog toga se još i više zaljubila u njega.

Randolph Carey, visoki dječak s crvenom kosom i pjegicama, rekao je: »Zašto se ne vratiš u

Englesku, ti vražja strankinjo!«

»Ja nisam strankinja!«

»Tvoja majka jest. Moja otac kaže da je ona strankinja...«

U tom trenutku iz Akademijine zgrade izašao je gosp. Edgewater, profesor latinskog. Svi su

dječaci utihnuli. Zatim su rekli: »Dobro jutro, gospodine«, dok je on projurio pokraj njih.

»Zašto me ne ostavite na miru?« rekla je Beth svojim mučiteljima nakon što se Edgewater

udaljio dovoljno da ih ne može čuti.

»Slušaj, Westbrookova«, rekao je Randolph, »ako želiš da te ostavimo na miru, onda moraš

postati jedna od nas, moraš nam se pridružiti«.

Pogledala ga je umornim očima. »A kako ću to učiniti?«

»Moraš proći test. Svatko tko želi biti jedan od nas, mora proći inicijaciju.«

»Kakvu vrstu inicijacije?«

»Ne mogu ti reći prije vremena. Tako bi ti to bilo previše lagano. Ali ako misliš da ti to ne

možeš...«

»Mogu ja to«, rekla je.

»Onda dobro. Evo što moraš učiniti.«

Pompea

Učenički zbor upravo se pripremao za postavljanje godišnje zabave večer ispunjena

skečevima, pjesmama i recitalima, za koju su sve napisali, postavili na pozornicu i izvodili

učenici bez pomoći svojih učitelja. »Sutra navečer će biti proba u auditoriju«, rekao je

Randolph. »Reci svojoj crnačkoj dadilji da ćeš sutra ostati zbog toga.«

»Ali moji roditelji znaju da ja ne sudjelujem u predstavi.«

»Reci im da ćeš gledati probu. Završava u 9 sati. Ali nemoj ići u auditorij. Dođi do jarka za

potapanje u 7 sati. Tada ćeš dobiti daljnje upute. Osim, naravno, ako se ne bojiš doći.«

Beth je oklijevala. Pogledala je dječake koji su je okruživali. Vidjela je osmijeh koji je

poigravao na Randolphovim usnama. Zatim se prisjetila zmije koju je sakrio u njenom

stolu. »Doći ću tamo«, rekla je.

Nakon što su Randolph i njegovi prijatelji otišli, Billie Addison rekao je Beth: »Budi

oprezna. Carey je nešto naumio.«

Ali Beth je već znala da je ono što će se odigrati sutra neka vrsta testa. Mrtva zmija u

njenom stolu samo je bila još jedna u nizu psina koje su joj priredili tinta na njenoj stolici;

zalijepljeni poklopac njenog stola; ukraden ručak mali testovi kojima su htjeli vidjeti hoće li

otrčati jednom od učitelja ili svojim roditeljima. Ali Randolph i njegovi prijatelji tek su

trebali dobiti zadovoljštinu.

»Ako odeš«, rekao je Billie, »mogu ti učiniti nešto loše«. »Hoćeš li mi pomoći?«

Budući da je Billie oklijevao, Beth je rekla: »U redu je. Razumijem.«

»Ja nisam kukavica«, rekao je Billie. »Samo, otac mi je rekao da ako se upletem u još jednu

tučnjavu, da će me ispisati iz škole i natjerati da radim s njim na farmi. Trebaš jednostavno

ne otići do jarka sutra navečer i otići kući kao i uvijek.«

Ali, Beth je znala da se ne može povući iz Careyjeva izazova. Cijeli život se igrala s

dječacima, poznavala je njihove obrede, testove koje su postavljali jedan drugome. I znala je

da će se na kraju morati suočiti s Randolphom ili neće nikada biti sretna u školi.

»Moram to učiniti, Billie. Nikada me neće prihvatiti ukoliko se ne dokažem. Ali, bit ću ja

dobro. Vidjet ćeš.«

Joanna je pokucala na vrata Bethine sobe. »Je li sve u redu, draga?« rekla je kada ju je Beth

pustila unutra. »Jedva da si dirnula večeru.« »Dobro sam, majko«, rekla je. »Samo malo

umorna.«

Joanna je pogledom istražila njeno lice, a zatim je rukom prešla preko njene kose. »Je li sve

Pompea

u redu u školi?«

»Oh, da. Predivno mi je u školi. A dok se ti i otac vratite, polo žit ću sve zimske ispite s

odličnim uspjehom!«

Joanna nije željela ostaviti Beth kod kuće, ali kapetan Fielding joj je savjetovao da je ne

vode sa sobom u Zapadnu Australiju, objasnivši da to nije prikladno mjesto za mladu

djevojku. Beth ih je još i dodatno uvjeravala da će biti dobro, da je ona dovoljno odrasla da

se brine o sebi, i osim toga, Sarah će biti s njom na farmi. Hugh, Joanna i kapetan Fielding

planirali su svoj odlazak u roku od tjedan dana, ukrcat će se u Melbourneu na obalni

parobrod koji će ih odvesti u Perth. Adam je već bio odsutan, pohađao je prvi semestar na

Sveučilištu Sydney.

»Bi li radije da ne idemo, Beth?« rekla je Joanna.

»Oh, ne, morate ići, majko. Morate pronaći mjesto gdje je baka rođena.«

Kad god su Joannu opsjedale sumnje o odluci da ide u Zapadnu Australiju, podsjetila se da

ide kako zbog vlastite dobrobiti, tako i zbog Bethine. Iako je pokušavala pomoći Beth da

prevlada svoj novi strah od pasa, uvidjela je da je to gotovo nemoguće, jer ih se i ona sama

bojala. I Lady Emily, koja je također imala užasan strah od pasa, vjerovala je da uzrok tog

straha, a možda i njegovo rješenje, leži na Karri Karri.

Joanna je razmišljala o putovanju na koje su ona i njena majka umalo otišle prije 15 godina,

prije nego je otrov odnio Lady Emily u smrt. Pitala se je li ona sada pri kraju toga

putovanja, je li bila blizu završetka ove potrage koju je naslijedila od svoje majke. Ono što

je na početku bilo izvršavanje dužnosti prema svojoj majci, a zatim se promijenilo u

dužnost prema samoj sebi, sada je postalo nešto što je morala učiniti radi Beth. To je bilo

poput puta pjesme, pomislila je Joanna, čija krajnja točka leži negdje u Zapadnoj Australiji.

Joanna je gledala u Beth i željela je reći: »Idem za tebe, draga, pronaći način da zaustavim

otrov koji te želi odnijeti u smrt.« Umjesto toga, rekla je: »Brinem se da ćemo ti nedostajati,

da ćeš biti usamljena.«

»Bit ću dobro, majko. Imam mnogo prijatelja u školi. I toliko uživam u predavanjima.«

Osim toga, mislila je sada Beth, osjetivši vraćanje samopouzdanja.

dječaci neće moći ovako zauvijek; naposljetku će im dosaditi trikovi koje su joj stalno

priređivali i prihvatiti je. I nisu je mučili svi dječaci - samo nekolicina koja je slijedila

Randolpha Careya. Uskoro će i on, odlučila je, vidjeti beskorisnost svojih psina i ostaviti je

Pompea

na miru. Jer je Beth bila odlučna u namjeri da mu ne dopusti da je slomi.

Sljedećeg dana, kočija s Merinde se nije pojavila na vratima školskog dvorišta u uobičajeno

vrijeme, a u 7 sati Beth je bila kod jezera za potapanje.

Dječaci su se pojavili pet minuta kasnije, noseći dugu, usku letvu, koju su polegli preko

velikog jarka koji se koristio za podučavanje tehnike potapanja ovaca. Jarak je bio širok 6

metara i napunjen blatnjavom vodom na kojoj se odražavao mjesec koji je izlazio iza

oblaka. »Moraš prijeći ovu letvu s jedne na drugu stranu«, rekao je Randolph. »I onda

možeš postati jedna od nas.«

Beth je grizla usnicu dok je promatrala letvu. Kada Mjesec izađe, bilo je lako sve vidjeti, ali

kada su oblaci prelazili preko njega, letva i jarak su bili skriveni u tami. A letva je bila jako

uska i stajala je samo nekoliko centimetara iznad blatnjave vode.

Beth je najednom preispitivala mudrost svoje odluke da prihvati Randolphov izazov.

Pogledale je uokolo po tihom školskom kampusu; većina zgrada je bila u mraku, staze su

bile osvijetljene plinskim svjetiljkama. Iz auditorija dopirali su glasovi dječaka, a noćni zrak

ispunio se smradom krava i ovaca.

»Onda?« rekao je Randolph. »Bojiš se?«

Razmišljala je o zmiji koju je pronašla u stolu, te se pitala što bi učinio gosp. MacGregor da

ju je vidio. Vjerovala je da bi gosp. MacGregor bio pošten i stao na njenu stranu.

»Onda?« rekao je Randolph, a Beth je vidjela da je svi dječaci promatraju.

»Ako prijeđem preko daske na drugu stranu, onda mogu biti jedna od vas?« rekla je.

»Tako je!«

Beth je prišla jednom kraju letve, te je vidjela da je bila još uža nego što je mislila, i da je na

sredini bila savijena. Također je u očaju shvatila da, kada bi spustila pogled, nije mogla

vidjeti noge od haljine. Nije mogla vidjeti kuda je koračala.

»Hajde«, rekao je Randolph.

Pogledala je prema Billiju Addisonu, koji je izbjegavao njene oči. Zatim se popela na letvu i

počela hodati.

Dječaci su stajali u krugu oko jarka, u tišini promatrali Beth dok je pažljivim i drhtavim

pokretima napredovala preko vode. Mjesec je izlazio i ponovno nestajao. Iz auditorija se

čuo smijeh. U obližnjoj štali krava je tiho mukala.

Pompea

Beth je hodala ispruženih ruku, pažljivo stavljala jednu nogu pred drugu, netremice

gledajući letvu i vodu, koja je bila samo nekoliko centimetara udaljena od ruba njene suknje.

Beth je zadržavala dah dok je hodala preko letve.

»Uspjet će«, rekao je jedan od dječaka.

»Umukni«, rekao je Randolph.

Beth je osjetila kako joj se usta suše dok se letva savijala pod njom. Noć se odjednom

učinila hladnom. Počela je drhtati.

»Došla si do pola, Beth«, rekao je Billie.

Na trenutak se zaustavila. Jarak se činio preširokim; voda, duboka i hladna. Kada je Mjesec

namignuo iza oblaka, Beth je vidjela plutajuće insekte na površini vode.

»Hajde«, rekao je Billie. »Možeš ti to.«

Nastavila je. Podignuo se vjetar i zadignuo joj suknju. Letva je drhtala pod njenim nogama.

»Dobro joj ide!« rekao je Declan McCloud.

»Hajde, Beth«, rekao je još jedan dječak.

Kada je shvatila da se približava drugoj strani, podignula je glavu i vidjela Randolpha

Careya koji je tamo stajao i čekao je. Nasmiješila se.

I zatim se sledila.

Uz njega je vidjela psa. Jednog od školskih ovčara.

»Hajde, Westbrookova«, rekao je Carey. »Što se dogodilo? Nije valjda da se bojiš starog psa,

je li?«

Počela je drhtati. Osjetila je suhoću u ustima; želudac joj se podignuo. Pokušala je ne

gledati u psa, pokušala je ne misliti na njega.

Trebam samo staviti jednu nogu ispred druge, zatim opet i opet i doći će do kraja.

Ali gledala je u njegove oči, zlatne od mjesečine. Nije režao, ni na koji način prijetio. Znala

je još i kako se zove: Wizard. Stari, prijateljski raspoloženi ovčar. Ali njegove oči su je

netremice promatrale.

I zatim je vidjela dinge - progonili su je - i Buttona, u očajnom pokušaju da je zaštiti.

Beth je osjetila kako se najednom svijet oko nje počeo vrtjeti i iznenada nije osjećala ništa

pod nogama. Pala je u vodu s velikim pljuskom i potonula. Nakratko je paničarila, dok ju je

Pompea

ledena voda prekrila preko glave, a težina je njenih sukanja vukla na dno. Zatim je nogama

dodirnula dno jarka. Pokušala je stati, ali je blato bilo previše sklisko. Mlatila je rukama i

hvatala zrak. Onda je iznenada osjetila da je podižu ruke Billija Addisona i Declana

McClouda.

Randolph Carey se gromoglasno smijao, te su mu se pridružili još neki dječaci. Ali dok se

borila da izađe iz vode, kosa joj je padala na lice, Beth je primijetila nesiguran izraz lica na

ostalim dječacima.

»To nije bilo pošteno, Carey«, rekao je Billie Addison.

Ali Randolph se još jače smijao. »Svi ste vi curice!« rekao je. »Izgleda da ipak ne možete biti

jedna od nas, gđice Ohola. Nisi prošla test. Ne ako ćeš se bojati običnog, starog psa!«

Okrenuo se i otišao vodeći psa, dok su ga pratili još neki dječaci.

»Dovraga«, rekao je Declan McCloud dok je pomagao Beth da izađe iz vode. »Grozno

izgledaš.«

Beth je tako jako drhtala da su joj zubi počeli cvokotati.

»Što ćeš učiniti sada?« rekao je Billie. »Hoćeš li reći starom Carpenteru?«

»Bolje da ideš kući«, rekao je Declan. »Ne smiješ dopustiti da te takvu vidi itko od učitelja.«

Ali Beth nije mogla ići kući; kočija će doći tek za dva sata.

Pokušala je spriječiti drhtanje. Pogledala je uokolo po zamračenom kampusu i pitala se što

će učiniti. Nije se mogla sjetiti da joj je ikada bilo ovako hladno.

»Dobit ćeš upalu pluća«, rekao je Declan. »Ljudi od toga umi

»Možeš sjesti u štalu«, rekao je Billie. »Tamo ćeš se možda zagrijati.«

Ali Beth je rekla: »Ne, dobro sam. Samo vi idite.«

»Što ćeš učiniti? Grozno izgledaš!«

Beth je pogledala prema osvijetljenom prozoru na drugom katu zgrade za učitelje. Znala je

kojoj osobi se može obratiti za pomoć.

Kada je Judd otvorio vrata i vidio Beth da stoji ondje, rekao je: »Blagi Bože, što ti se

dogodilo?«

»Pala sam.«

Primijetio je njenu mokru kosu i haljinu, lokvu vode koja se sakupljala ispod njenih nogu.

Pompea

Zatim je rekao: »Uđi unutra«, brzo pogledavši lijevo i desno po hodniku prije nego je

zatvorio vrata.

Odveo je Beth do vatre. »Reci mi što se dogodilo.«

»Šetala sam kraj jarka za potapanje i upala unutra.«

»Jarak za potapanje! Sto si uopće radila tamo i što radiš u školi u ovo vrijeme?«

Budući da nije odgovorila, Judd je pokušao smisliti što će učiniti. Beth je bila pravi prizor, s

obješenom mokrom kosom i slijepljenim suknjama oko nogu. I jako je drhtala.

Judd je skinuo pokrivač s kreveta i dao joj ga. »Izvoli. Skini tu mokru odjeću i omotaj ovo

oko sebe. Stani blizu vatre. Pronaći ću nekoga tko će otići na Merindu i javiti tvojim

roditeljima.«

Kada se vratio nakon kratkog vremena, pronašao ju je kraj kamina omotanu pokrivačem,

njena odjeća je bila raširena na ognjištu.

»Netko je otišao na Merindu«, rekao je, gledajući dolje na nju. »Beth, tko ti je učinio ovo?«

S obzirom na to da nije odgovorila, on je rekao: »Ovo je ozbiljno. Ti to razumiješ, zar ne?

Moraš mi reći tko ti je ovo učinio.«

»Pala sam i to je to.«

Judd je pogledao na sat. Koliko dugo će proći dok ne dođu njeni roditelji? Znao je što treba

učiniti kada dječaci upadnu u nevolje, ali Beth ga je smutila. Na njegovu radnom stolu

nalazila se špiritna svjetiljka. Na njoj je zagrijao malo vode i napravio čaj, cijelo vrijeme

promatrajući utihnulu djevojku.

»Beth«, rekao je kada se vratio s čajem u rukama. »Želim ti pomoći. Obećavam ti da nećeš

upasti u nevolje. Samo mi red što se dogodilo.«

Ona je i dalje promatrala plamen, njene oči sjale su od suza. Preko njenog obraza spustilo

se nekoliko pramenova kose.

»Dječaci su te zadirkivali, zar ne?« rekao je.

»Sve je u redu«, rekla je. »Ne smeta mi.«

Promatrao je suzu koja joj je skliznula niz lice. I Juddu je odjednom postalo neobjašnjivo

neugodno.

»Ako mi kažeš tko ti je ovo učinio, Beth, pobrinut ću se da budu kažnjeni.«

Pompea

Ali ona nije rekla ništa.

Na vratima se začulo kucanje, te je u sobu ušao gosp. Carpenter s Hughom i Joannom.

Joanna je odvela Beth u drugu sobu, osušila je i pomogla odjenuti stvari koje joj je donijela.

»Jesi li dobro, draga?« rekla je. »Reci mi što se dogodilo.«

»Oh, majko«, rekla je Beth, nastojeći suzdržati suze, ali svejedno jecajući. »Bio je izazov.

Natjerali su me da hodam po letvi, i tamo je bio pas...«

Joanna je privukla kćer u svoje naručje i čvrsto je držala, kao da je htjela preuzeti Bethinu

patnju na sebe. To se i dalje nastavlja, pomislila je dalje i dalje.

Nakon što su se vratile u sobu, Joanna je rekla: »Bit će ona dobro, gosp. Carpenter. Želim

znati tko je odgovoran za ovo.«

»Uvjeravam vas, gđo Westbrook«, rekao je ravnatelj škole, »pokušavamo otkriti krivce«.

Hugh je rekao: »Beth, reci nam tko te je gurnuo u jarak.«

Ali Beth je sjedila kraj svoje majke i nije progovorila ni riječi.

»Je li se ovako nešto i ranije dogodilo, Beth?« rekao je Hugh. »Jesu li dječaci bili okrutni

prema tebi?«

»Upozorio sam vas, gosp. Westbrook«, rekao je Judd. »Rekao sam vam da će biti problema.

Nije lako djevojčici biti prihvaćena u dječačkoj školi.«

»Jeste li učinili išta da joj pomognete?« zavikao je Hugh.

»Nije gosp. MacGregor kriv, oče«, rekla je Beth.

Miles Carpenter je rekao; »Dat ću upute osoblju da budu pažljiviji u budućnosti. I

uvjeravam vas, gosp. Westbrook, da se ovo neće ponoviti.«

»Gosp. Carpenter«, rekla je Joanna, rukom obujmivši Beth. »Naša obitelj ide na putovanje

za nekoliko dana, idemo u Zapadnu Australiju, i Beth ide s nama.«

»Ali majko...« započela je Beth.

Carpenter je rekao; »Oh Bože. Gđo Westbrook, bilo bi mi drago kada ne biste ispisali vašu

kćer iz škole. Uvjeravam vas...«

»Neću je ispisati iz škole. Vratit ćemo se za nekoliko mjeseci, upravo na početak sljedećeg

semestra. Vjerujem da ćete do tada otkriti tko je odgovoran za ovaj incident i propisno ga

kazniti.«

Pompea

Judd je rekao: »Mislim da znam tko je odgovoran za ovo, gđo Westbrook. Zapravo, idem

odmah popričati s njim.«

Dok se Miles Carpenter žurio uvjeriti Hugha i Joannu da će sve biti u redu, Beth je naglo

skočila i potrčala za Juddom.

»Gosp. MacGregor, molim vas, čekajte«, zazvala je, zaustavivši ga na stepenicama.

»Žao mi je, Beth, ali moramo doći do srži ovog problema.«

»To nije ono što sam htjela reći. Samo sam vam htjela reći koliko mi je žao što sam vas

razočarala.«

»O čemu to govoriš?«

»Znam da ste vjerovali u mene, i tako sam vam jako željela pokazati da imate pravo. Mora

da ste jako razočarani. Zao mi je.«

Zurio je u nju. Oblaci su se pomicali i Bethino lice obasjala je mjesečina. U jednom trenu

Judd je imao čudan osjećaj da nije gledao u djevojčicu od 12 godina, već u ženu njemu

jednake dobi, te da su njih dvoje stajali na stepenicama zbog drugačijih razloga.

»Ja ne želim napustiti Tongarru«, rekla je tiho. »Vratit ću se.«

»Je li ti doista tako važno biti ovdje?« rekao je, dok je promatrao kako noćni povjetarac mrsi

njenu vlažnu kosu.

»Ništa mi nije važnije od toga«, rekla je.

Westbrookovi su izašli iz zgrade. »Hajde, draga«, rekla je Joanna. »Idemo kući.«

»Gđo Westbrook«, rekao je Judd. »Ja ću razgovarati s dječacima. Uvjeren sam, nakon što

razjasnim neke stvari s njima, da će ostaviti vašu kćer na miru.« Pogledao je prema

djevojčici i nasmiješio se. »Rado bismo vidjeli Beth ovdje i sljedeći semestar.«

Pompea

26.POGLAVLJE

Misliš li da su i tamo putovi pjesme, majko?« upitala je Beth dok je gledala kroz prozor

kabine u vlaku.

»Pretpostavljam da upravo sada slijedimo jedan, draga«, rekla je Joanna. »U Perthu su nam

rekli da željezničke tračnice slijede stare nomadske rute Aboridžina.«

Beth je bila toliko uzbuđena da je jedva uspijevala mirno sjediti. Licem se prislonila na

prozor i gledala van u divljinu i pitala se o ljudima koji su hodali ovim putem, davno prije.

Joanna je također jedva obuzdavala svoje uzbuđenje. Kada joj je kapetan Fielding rekao;

»Zapadna Australija je mjesto gdje su Makepeaceovi otišli«, bilo ju je strah povjerovati u to,

opet se nadati. On bi mogao biti lažna nada kao gđica Tallhill, koja je po svemu sudeći

pogriješila o Bowmans Creeku i Durrebaru, ili bi mogao biti poput tisuće drugih, koji su se

javljali na Joannina pisma i oglase u novinama, te nudili informacije u zamjenu za novac. Ali

Fielding joj je rekao stvari koje nije mogao nikako znati da je bio varalica: »Mladi

Makepeace tražio je Eden... Njegova supruga, tako lijepa, u odmakloj trudnoći krajem

njihovog putovanja... rodila je dijete u Perthu... djevojčicu, mislim da se...«

I tako su otišli, mala družina koja se sastojala od Hugha, Joanne i Beth, te starog morskog

kapetana, koji ih je zabavljao tijekom njihovog četverotjednog putovanja po južnoj

Australiji pričama o svojim pusto

lovinama. I, kao usluga Franku Downsu, s njima je bio i Eric Graham iz Timesa, da piše

priču za koju se nadao da će biti zanimljiva. Sarah nije bila s njima. »Bolje da ostanem

ovdje«, rekla je, »tako da netko ipak bude kod kuće kad Adam dođe na praznike. I brinut ću

se o vrtu. Tko će brinuti o farmi ako svi odemo?«

Nedugo prije njihovog odlaska, međutim, Jacko je podignuo uzbunu izvijestivši da je uočio

rane znakove zaraze među jednim stadom stanje u kojem muhe polegnu ličinke u vunu,

koje se zatim hrane na ovci, uzrokujući bolest, a naposljetku i smrt. Usprkos svemu, Hugh

je inzistirao da krenu na ovo putovanje. »Ovo je najbolji mogući trenutak, Joanna«, rekao je.

»Kapetan Fielding se ponudio da nas odvede tamo, a ovdje na Merindi je sve mirno. Adam

je u školi. A Jacko se može pobrinuti za zarazu.«

Ali kada su se iskrcali u Perthu, Hugha je čekao telegram od Jacka: napad muha ozbiljan, ne

mogu ga zaustaviti, mogući gubitak cijelog stada, hitno trebaš doći kući.

Pompea

»Oh, Hugh«, rekla je Joanna. »Što ćemo učiniti?«

»Ovaj telegram je star tjedan dana«, rekao je. »Situacija se možda popravila, odmah ću

poslati telegram Jacku.«

Ali, sljedećeg jutra došao je još jedan telegram od Jacka: hugh, pisalo je, hitan slučaj na

merindislim da ne mogu spasiti ovce.

»Bolje da odeš kući«, rekla je Joanna Hughu. »Beth i ja ćemo ostati ovdje.«

»Ne sviđa mi se što ćemo biti ovako odvojeni, Joanna«, rekao joj je. »Nikada nismo bili

odvojeni jedno od drugog. Ali vratit ću se čim prije. Vjerujem da će mi trebati četiri tjedna

dok se vratim kući, jedan tjedan dok ne sredim ovu zarazu, a onda ću se ukrcati na prvi

obalni parobrod natrag ovamo. Bit ćeš ti dobro«, rekao je. »S tobom su gosp. Graham,

kapetan Fielding i Beth. A ja ću se vratiti prije nego i primijetiš.«

Ali sada, tri dana kasnije, Joanna je bila u vlaku koji je putovao iz Pertha prema zapadnoj

obali Australije, a s njom su bili Beth, kapetan Fielding i reporter iz Timesa. Put ih je vodio

prema gradu u unutrašnjosti, gradu poznatom po rudnicima zlata, zvao se Kalagandra.

Nakon što je Hugh otišao, Joanna i Beth su tražili tragove koji će im reći jesu li njen djed i

baka uopće bili u Perthu. Pretražila je cijeli grad, koji je imao oko 8 000 stanovnika,

pregledavala gradske spise, razgovarala s ljudima, pretražila groblje. Ali, na kraju, nije

pronašla niti jedan dokaz o tome da su Makepeaceovi ikada bili u Perthu. »Napokon«,

rekao je kapetan Fielding, »to je bilo prije pedeset godina. Kada se Beowulf iskrcao ovdje, na

Garden Islandu je bilo samo nekoliko šatora, gdje su prvi doseljenici pristigli godinu dana

ranije podignuli kamp. Nije bilo useljeničkih službenika koji su provjeravali papire!« Niti je

itko čuo za Karru Karru, ili Bowmans Creek i Durrebar.

Ali Joanna jest čula priče o »ludom bijelcu« koji je odveo suprugu tamo u pustinju prije

mnogo godina da žive s jednim aboridžinskim klanom. Priča je imala različite varijante,

ovisno o tome s kim je Joanna razgovarala. Rukovoditelj lokalne misionarske skupine je

rekao: »Sjećam se da se o tome pričalo još dok sam bio dječak. Jako skandalozno.

Aboridžini su pojeli muškarca i njegovu suprugu. Tada su bili kanibali.« Službenik u Uredu

za kolonijalnu zemlju, koji je pregledao Joanni nu vlasničku ispravu, rekao je: »Čuo sam tu

priču kada sam tek došao ovdje. Bijelac je poludio, rekli su. Oženio se domorotkinjom i s

njom pobjegao u pustinju, napustivši svoju bjelačku suprugu i bebu.« Na kraju, nakon što je

čula nekoliko nevjerojatnih verzija, Joanna je došla do zaključka da se istinita priča o

Makepeaceovima nije znala, te da je legenda o »bijelcu koji je došao tražiti Eden« bila samo

Pompea

jedna u nizu legendi i mitova o Zapadnoj Australiji i njenoj živopisnoj prošlosti.

Međutim, nakon tri dana traganja, Joanna je ipak doznala dvije stvari: da, ako žele pronaći

pleme koje je nekoć obitavalo na području Pertha, moraju ići na istok i slijediti željezničke

tračnice, jer je to bila i stara nomadska staza plemena kojom su išli u svoja lutanja; i da je

čovjek kojeg su morali posjetiti bio komesar Fox, koji je znao »sve što treba znati o ovom

području«. Fox je trenutno bio u Kalagandri na jednom od svojih polugodišnjih posjeta

unutrašnjosti.

Sada su bili na putu u taj grad rudnika zlata. Eric Graham je nešto pisao u notes, kratko

pogledavao prema prozoru s vremena na vrijeme, oblikovao je temeljni okvir svoje priče;

Beth je sjedila kraj njega, njene oči i držanje odražavali su uzbuđenje, na njenom mladom

licu sjalo je zadovoljstvo zbog ove pustolovine; kapetan Fielding, na sljedećem sjedištu, je

drijemao. Joanna je sjedila nasuprot svojoj kćeri, gledala je naprijed, promatrajući kako se

reljef polako mijenja iz obalnih šuma, preko farmi u pustinju. U vlaku je vladala velika

gužva i buka, bio je prepun muškaraca koji su išli na polja zlata kopači zlata prepuni nade,

sa svojim zavežljajima, lopatama i pijucima. Svi su bili prekriveni čađom i prašinom.

Pedantni Eric Graham je neprestano četkao svoje odijelo, mrštio se tu i tamo zbog stanja

svog sasvim novog šešira, dok se Joannin šešir nalazio u mreži za prtljagu iznad nje, u

smeđoj papirnatoj vrećici koje je željeznica davala damama.

Budući da je Kalagandra bila udaljena 560 kilometara u unutrašnjost, Joanna i njeni

suputnici krenuli su iz Pertha noć ranije i prespavali u sjedećem položaju dok je vlak tutnjao

kroz noć. Sada je bilo gotovo podne i pred njima su se prostirala nalazišta zlata. Kalagandra

je bila zadnja točka željeznice, iza nje, rekli su joj, nije bilo ničega osim grmlja i klokana.

»Misliš li da su i tamo putovi pjesme?« upitala je Beth, dok je Joanna gledala kroz prozor,

pokušavajući razaznati krajolik kroz crni dim koji je sukljao iz motora vlaka, te zamišljajući

u pustoj divljini putove pjesama koje su slijedile mlada Aboridžinica, Reenadeena, i mala

Engleskinja, Emily, dok su napredovale na svom putu preko pustopoljine prema rijeci gdje

su crni labudovi dražesne sagibali vratove. Žena i malo dijete, razmišljala je Joanna,

pokušavajući ih zamisliti, sasvim same tamo vani, dok je sunce isijavalo nad sušnom

zemljom, a na žućkastom krajoliku samo su se isticale akacije i usahnulo grmlje.

Joanna je promatrala Beth kako je uzbuđeno zurila kroz prozor. I prvi put je primijetila

nove jamice na Bethinim obrazima neobične jamice, visoko na njenim obrazima, malo

ispod očiju. Joanna se prisjetila kako je njena majka imala iste jamice; sjećala se kako su ljudi

uvijek komentirali osmijeh Lady Emily koji je osvajao. I dok je gledala u svoju kćer, Joanna

Pompea

je počela misliti da joj se činilo kao da je zapravo njena majka ipak bila na ovom putovanju

s njom.

Razmišljala je o onome što je pročitala u djedovim bilješkama o obredu koji se održavao

unutar svete planine poput hodočašća na koje su povremeno odlazile majke i kćeri.

Koji je sada poriv osjećala? pitala se. Je li njena potraga sada bila motivirana i nečim drugim

osim strahom za Beth i njihovu budućnost ? Jesu li ona i Beth bile pod utjecajem nekog

poriva koji se davno oblikovao među drevnim narodom i njihovim vjerovanjima? I je li

možda ovo putovanje, zapravo, potraga koju motivira ne samo strah, već i neke pozitivne

sile?

Joanna je iznenada pomislila: čini se kao smo Beth i ja na putu da dovršimo neki jako važan

posao.

Približavao se trenutak, znala je, kada će Beth morati reći istinu, pravi razlog zbog kojeg su

došle ovamo. Zatvorila je oči i osluškivala kotače vlaka koji kao da su šaptali: požuri, požuri,

požuri...

Uz bučno zviždanje kočnica, vlak se zaustavio na stanici. Muškarci su s njega skakali i prije

nego se u potpunosti zaustavio, i, okupljenu na peronu, Westbrookovu družinu odmah je

progutala uznemirena gomila ljudi koji su povikivali i uzbuđeno trčali u svim smjerovima.

Joanna je pogledala oko sebe u popodnevnu izmaglicu. Kalagandra je izniknula u

neprijateljskom, sušnom okruženju. Zapadno od grada nalazile su se farme pšenice, na

istoku se nalazila Velika pustinja. Dokle god je mogla vidjeti, ljudi su posjekli stabla,

ostavljajući pjeskovi tu ravnicu koja se prostirala kilometrima, obilježenu stotinama jama

poput Mjesečeve površine. Zemlja je izgledala kao da ju je napala invazija krtica. Joanna je

vidjela muške glave koje su se pomicale gore-dolje u rupama, čula je zvonjavu pijuka,

zveket korita za ispiranje zlata i neprestano muklo udaranje drobilica za kvarc pogonjene

parnim motorima.

Tamo je bilo tako puno ljudi! Naselje straćara i šatorski kampovi okruživali su nalazišta

zlata, gdje su se na brzinu gradile proste kolibe, koje su udomljavale na tisuće muškaraca

koji su se slijevali u okrug noseći lopate na svojim ramenima. Tu se mahniti napredak

nazirao u kolibama koje su služile kao krčme, kazalištima na otvorenom sa zidovima od

platna, improviziranim kuglanama i boksačkim ringovima, prodavačima džina, koji su svoje

boce izlagali na običnoj dasci postavljenoj na dvije razmaknute bačve, i neizbježnim

ženama koje se dozivale s otvorenih vrata. Podignuto je na tisuće šatora, nagađala je

Pompea

Joanna, a na svakom je bila zastava nekog svjetskog naroda mogla je čak prepoznati ruskog

orla koji se vijorio na jednoj oronuloj daščari. Sami grad, vidjela je Joanna, bio je ružan i

neugledan, natrpan drvenim izlozima, žurno sagrađenim kamenim zgradama i škripavim

pločnicima.

»Sjećam se još jedne zlatne groznice«, rekao je kapetan Fielding dok su hodali prema hotelu.

»Dogodila se još 1850. godine. Iz melburnške luke su neprestano odlazili brodovi natrpani

putnicima prema San Franciscu. Kratko nakon toga, naravno, zlato je otkriveno u Victoriji i

veliko iseljavanje u Kaliforniju je završilo.«

»Čini se kao da grad cvjeta«, rekla je Joanna gledajući u izloge u kojima je bila raznorazna

roba za prodaju, od čizama za kopače do kvalitetnih zlatnih satova.

»Da, ali ljudi koji se ovdje bogate nisu rođeni ovdje«, rekao je Fielding, »niti su uopće čuli za

Kalagandru prije godinu dana. Došli su iz cijele Australije, čak iz cijelog svijeta. Obogate se

i odlaze. A kada se zlato iscrpi, grad će umrijeti.«

»A gdje su Aboridžini?« upitala je Joanna.

»Siguran sam da su tu negdje. Pretpostavljam da žive na kraju grada, kao što žive i drugdje,

takoreći na rubu. Ovo je prije bila njihova zemlja ovo područje su zvali galagandra, po grmu

koji je ovdje uobičajen ali oni ne žive u gradu niti imaju ikakve koristi od njegovog

napretka.«

Stigli su u hotel Golden Age i morali su čekati dok su službenici pokušavali smjestiti

mušterije koje su tražile sobe, čak su vidjeli izvješen natpis Nemlobodnih kreveta. Joanna je

pogledala uokolo po natrpanom predvorju, gdje su ljudi spavali u stolicama i kampirali na

sofama.

Uzela je ključeve od njihovih soba i popela se na kat s Beth, koja je nestrpljivo čekala

započeti pisma koja će poslati ocu, Sari i Adamu. Nakon što se Joanna uvjerila da se Beth

smjestila, susrela se s kapetanom Fieldingom u predvorju. Eric Graham se već uputio u

najbližu novinsku redakciju ne bi li saznao nešto o Makepeaceovima. Joanna i kapetan su

prešli ulicu da dođu do policijske stanice, gdje su se raspitali za komesara Foxa.

Nekoliko trenutaka kasnije, iz unutarnjeg ureda izašao je muškarac. »Gđo Westbrook? Ja

sam Paul Fox, policijski komesar ovog okruga. Rekli su mi da me želite vidjeti.«

Komesar Fox bio je zgodan muškarac u kasnim četrdesetima, a neobično privlačan ožiljak

spuštao mu se niz jedan obraz. Svoju odoru kaki boje s poprečnim remenom i pištoljem u

toku, iako prašnjavu i punu mrlja od znoja, nosio je poput čovjeka koji je držao do osobnih

Pompea

standarda usprkos groznim uvjetima.

»Nadam se da mi možete pomoći, komesaru«, rekla je Joanna pruživši mu svoju ruku.

Kada je Fox dobio obavijest da ga želi vidjeti gđa Westbrook, koja je tražila rodbinu,

očekivao je da će se susresti s jednim od dva tipa žena koji se mogu upoznati u Kalagandri

one koje se došle kršiti zakon, i one koje su došle širiti Evanđelje. Međutim, ugodno se

iznenadio kada je vidio da ona ne odgovara niti jednom. Gđa Westbrook je bila lijepa, imala

je oko 35 godina, te se držala poput prave dame. Bila je odjevena u lijepo skrojenu haljinu i

elegantan šeširić. Njene rukavice, primijetio je, bile su načinjene od najmekše jelenje kože.

Joanna ga je upoznala s kapetanom Fieldingom, a zatim rekla; »Gospodine Fox, došla sam

u Zapadnu Australiju pronaći tragove koje su davno ostavili moj djed i baka. U Perthu su

mi rekli da ste vi osoba koja zna sve što se treba znati o ovom području.«

On se nasmiješio. »Ne bih rekao da znam sve, gđo Westbrook. Ali, pomoći ću vam kako

god mogu. Kada su vaši djed i baka stigli ovamo?«

»Iskrcali su se u Perthu 1830., ali ne znam kamo su otišli nakon toga. Zbog nekih naznaka

vjerujem da su došli na ovo područje.«

»To je bilo prije 56 godina, gđo Westbrook. Sumnjam da ćete naći ikakve zapise o njima.«

Nije mogao prestati zuriti u nju i razmišljati kako je privlačna i otmjena žena takva rijetkost

u Kalagandri. Pitao se gdje joj je suprug. »Moj zamjenik mi je rekao da ste stigli iz

Melbournea«, rekao je. »To je jako dalek put, gđo Westbrook, samo da biste našli zapis o

svom djedu i baki.«

»Tu sam također i zbog drugih razloga, gosp. Fox. Vjerujem da se moja majka rodila negdje

u blizini ovog grada. Ako jest i ako uspijem to i utvrditi sa sigurnošću, onda će mi to

saznanje upotpuniti jako važnu prazninu u obiteljskoj povijesti. Također, naslijedila sam

vlasničku ispravu za neku zemlju koja se, vjerujem, nalazi negdje ovdje, ali je do sada nisam

uspjela locirati.«

»Razumijem. Imate li još kakav trag osim imena vašeg djeda i bake? Neke detalje koji bi

mogli biti od pomoći?«

»Jedno vrijeme su živjeli s aboridžinskim klanom oko tri godine. I, zapravo, mislim da ih je

taj klan prihvatio.«

»Doista«, rekao je. »Znate li ime klana?«

»Nažalost, ne. Ali živjeli su kraj mjesta koje se zvalo Karra Karra.«

Pompea

»Karra Karra«, rekao je. »Nije mi poznato.«

»Gosp. Fox, rekli su mi u hotelu da izvan grada živi jako puno izbjeglih Aboridžina. Znate

li ima li onih koji su pridošli s područja Pertha?«

»To je teško reći, gđo Westbrook. Došli su iz svih krajeva. Nakon što su njihova plemena

rastavljena, raspršili su se po bjelačkim naseljima, nadajući se da će biti zbrinuti. Učinivši to,

prešli su preko tradicionalnih plemenskih granica o kojima, nekoć prije, nisu smjeli ni

pomisliti da prijeđu. Stoga, ovdje imamo domoroce koji su jako daleko od svojih izvornih

plemenskih područja.«

»Biste li bili ljubazni i odveli me da mogu razgovarati s njima?«

»Bit će mi zadovoljstvo, gđo Westbrook«, rekao je Fox. »Rijetko imam priliku pobjeći od

svojih uobičajenih zadataka lovljenja pijanaca i lopova da pratim damu po gradu. Što

kažete, za dva sata? Možemo se naći u vašem hotelu.«

Kasnopopodnevno sunce bacalo je kose zrake na pješčane ravnice s vedrog neba. Iako se

Kalagandra spremala za predstojeću večer, muškarci su i dalje radili u jamama sa zlatom.

Komesar Fox i Joanna hodali su preko drvenog pločnika, slijedili su ih kapetan Fielding i

Beth, te Eric Graham u društvu crnog vojnika koji se zvao Michael. Zrak je bio ispunjen

aromom kave i mirisom prašine, a muškarci su i dalje nastavljali toptati niz ulicu noseći

lopate i pijuke, njihove oči fiksirane na nalazišta zlata.

»Gosp. Fox«, rekla je Joanna, »osim zlata, je li se ovdje još nešto iskapa? Opali, na primjer«.

Odmahnuo je glavom. »Nisam nikada čuo da su opali pronađeni u Zapadnoj Australiji. Da

jesu, to bi pokrenulo još jednu groznicu!«

Došli do sjevernog ruba grada, do stjenovitog brdašca nagrđenog napuštenim rudničkim

jamama. To je bilo pusto, sušno područje gdje nisu rasle ni biljke, ni drveća, te je jedini

zaklon od sunca bio u hladu stjenovitih izbočina ili ispod improviziranih nadstrešnica koje

su poput smeća ostavljene po brdašcu i jarku u podnožju.

Joanna je stala i zurila.

Na ovom području živjele su stotine Aboridžina. Osim nekoliko kamenih straćara, veći dio

nastambi bio je izrađen od prislonjenih i nabacanih kanti za kerozin, čekićem ispravljene u

ravne plohe, čudno spojenih komada drveta, komada debelog kartona i tkanine, čak boca

i limenki. S mnogih logorskih vatri uzdizao se dim, prekrivši jarak gustim velom. Muhe su

zujale po zraku, a poludivlji dinzi, vidljivih rebara, kopali su po smeću i ostacima.

Pompea

Prizor je u njima izazivao dojam nestvarnosti. Joanni se činilo da su se stanovnici pomicali

kao u snu, njihovi pokreti usporeni, njihova lica čudno zamućena. Odrasli su sjedili u

stolicama ili na tlu, mrljali nešto između sebe, dok su se djeca igrala u prašini. Svi su bili

bijedno odjeveni, žene u raspalim haljinama, muškarci u različitim jaknama i hlačama. Djeca

su većim dijelom bila nečedno odjevena. Nekolicina starijih osoba imala je samo pokrivač

na ramenima; Joanna je vidjela nekoliko njih samo s prebačenom kožom klokana ili

oposuma.

»Gosp. Fox«, rekla je tiho, dok su hodali uz rub naselja, »kako su ovi ljudi došli do ovoga?«

»Pokušali su se boriti protiv nas, kada su došli prvi bijelci i naselili se na aboridžinsku

zemlju. Doseljenici su se osvećivali paljenjem njihovih kampova i tjeranjem njihove lovine.

Budući da nisu imali što loviti, crnci su se okrenuli kradi hrane od farmera, za što su bili

kažnjeni. Naposljetku su kapitulirali. Odlučili su da jedino mogu preživjeti ako nam se

pridruže, ako nas oponašaju. Ali nisu uopće znali kako će to izvesti. Odijevali su odbačenu

odjeću koju bi im darovala crkva, trudili su se naučiti engleski, pili su alkohol i pušili duhan,

ali nisu nikada uspjeli u tome da postanu poput nas.«

Stali su i promatrali ženu koja je pripravljala kruh nad vrućim ugljenom. Bila je bosonoga, a

haljina je samo visjela na njoj. Sklonište iza nje bilo je načinjeno od drvenih sanduka, te se

na njima sasvim jasno moglo pročitati »Adelaide Produce Co.« Bilo je taman toliko da

može primiti samo jednu osobu, a unutra se nalazio madrac iz kojeg je virilo punjenje. Žena

je pogledala posjetitelje, a zatim se okrenula.

Dok je Joanna nastavila polako hodali pokraj, primijetila je da jako malo crnaca mari što

medu njima hoda skupina bijelaca. »Majko«, rekla je Beth tiho, »zar nitko ne može pomoći

ovim jadnim ljudima?«

»Zapravo, da«, rekao je Fox. »Vlada se brine o Aboridžinima posredstvom Odbora za

zaštitu prava Aboridžina, koji se brinu da imaju hranu i odjeću, te se brinu i o njihovim

interesima. Ali jako je teško ispraviti probleme koji su tako davno započeli. Mnogi

misionari koji su među prvima stigli ovdje nisu došli s namjerom da služe doseljenicima,

već da se brinu o crncima. Ali, bojim se da su njihove dobre namjere otišle krivim putem.

Na primjer, inzistirali su da se crnci odreknu svojih ogrtača od klokanovog krzna i nose

europsku odjeću. Ali Aboridžinima su ove kože od klokana služile u više namjena jedna od

njih je bila zaštita od vremenskih neprilika. Kiša će se slijevati niz klokanove krzno, te će

muškarcu ispod njega biti toplo i suho. Međutim, europski kaputi bi na kiši sasvim

promočili. Kao rezultat toga, mnogi crnci su oboljeli od upale pluća i umrli. Dobre namjere,

Pompea

gđo Westbrook, katkad mogu rezultirati lošim posljedicama.«

Ali u ovom žalosnom prizoru, pomislila je Joanna, bilo je nešto više od dobrih namjera koje

su otišle krivim smjerom. Na bezizražajnim licima ovih ljudi kraj kojih je hodala nazirala se

predaja, kao da su jednostavno odustali. Razmišljala je o Johnu i Naomi Makepeace, te se

pitala jesu li stanovnici ovog prokletog jarka na neki način dalekosežna posljedica zločina

koji je počinio njen djed, prije 52 godine.

I gore, jesu li neki od ovih ljudi nekoć bili članovi klana s kojim su Makepeaceovi živjeli?

»Zasigurno se može nešto učiniti za ove ljude. Zar ih se ne može preseliti na zemlju

njihovih predaka?«

»Čak i da je ta zemlja dostupna, gđo Westbrook«, rekao je Fox dok je tjerao muhe od svog

lica, »oni većinom ni ne znaju gdje pripadaju. Oni više ne mogu prepoznati putove pjesama

ttaze koje povezuju sveta mjesta«.

»Možemo li doznati jesu li se neki od ovih ljudi doselili iz Pertha?«

»Možemo ih pitati. Osim toga, nema drugog načina da to doznamo. Mi ne zapisujemo

stanje ovih ljudi. Njihov broj se neprestano mijenja. Dolaze i odlaze svojom voljom. Neki

su danas ovdje, a drugi dan možda drugdje. A sutra ujutro možete pronaći stotinu novih na

njihovom mjestu.«

»Tražim pleme čiji je totem klokan. Zasigurno bi se sjećali svoga totema.«

On je odmahnuo glavom. »Mnogi od njih vam neće moći reći ni naziv svog plemena.«

»želim razgovarati s njima«, rekla je. »Želim znati je Ii itko od njih iz Pertha.«

»Moram vas upozoriti, gđo Westbrook«, rekao je Fox, »ovi ljudi imaju naviku govoriti vam

ono što oni misle da želite čuti. A to nije nužno i istina«.

Prišli su starom čovjeku koji je sjedio ispod stabla u jarku. Njegova bijela brada sezala mu je

do struka, a u ustima je držao lulu. Joanna je pomislila kako je jako nalikovao Ezekielu. Eric

Graham je izvadio svoj notes i počeo u njega zapisivati.

Komesar Fox ga je upitao: »Govoriš li engleski?«

»Govorim«, odgovorio je starac.

»Iz kojeg si plemena?«

Ispod gustih obrva u komesara su gledala dva prodorna oka. Budući da Aboridžin nije ništa

odgovorio, Fox je rekao: »Nisam došao po službenoj dužnosti, starče. Samo nas zanimaju

Pompea

neke informacije. Znaš li išta o klanu s Karre Karre?«

»Da«, rekao je. »Znam za Karru Karru.«

»Gosp. Fox«, rekla je Joanna, najednom obuzeta uzbuđenjem. »Pitajte ga gdje...«

»Samo jedan trenutak, molim vas, gđo Westbrook. Starče, znaš li mjesto na koje je zdjela

pobjegla sa žlicom?«

»Da, znam. Tamo te odvedem.«

Fox je promrmljao: »Za novac, naravno«, i okrenuo se. »Vidite li sad s čim se trebate

suočiti, gđo Westbrook? Možda«, rekao je Fox, »možda biste trebali razgovarati sa sestrom

Veronicom. Ona već desetljećima živi na ovom području. Možda će ona nešto znati.«

»Sestra Veronica?«

»Ona je jedna od katoličkih časnih sestara koje upravljaju školom i ambulantom na kraju

grada. Ovdje živi već godinama. Mogu vas odmah odvesti tamo, ako želite.«

Dok su odlazili iz logora, Eric Graham se pitao hoće Ii uopće moći napisati priču iz svega

ovoga, kapetan Fielding je stao i zapa

lio lulu, a Beth je ugledala smjerokaz koji je odmah privukao njenu pažnju. Izgledao je u

obliku kolca koji je bio zabijen u pijesak i naheren na jednu stranu, te su na njemu bili

grubo pričvršćeni natpisi, usmjereni u različite pravce. Na jednom od njih pisalo je »Bustard

Creek, 32 km južno«. Beth se nasmijala. Netko se našalio i četkom prešao preko slova »U« i

promijenio ga u slovo »A«.

Na drugima je pisalo: »Johnsons Well,« »Durrakai« i »Laver ton«.

Beth ih je upitno gledala. Koliko je ona mogla razaznati, nisu pokazivali nikakav smisleni

smjer.

Joannu je samostan jako iznenadio. Očekivala je da će doći pred skromnu, drvenu zgradu

podignutu usred osušene šikare. Umjesto toga, pred sobom je ugledala skupinu kamenih

kuća koje su okruživale, po svemu sudeći, jedini izvor vode kilometrima uokolo. Izgledao je

poput oaze, pomislila je Joanna, kada je vidjela visoki drvored i travu koja je rasla niz obalu

bistrog potoka. Fox ju je odveo do velike, drvene kuće s dubokom terasom i metalnom

bačvom na krovu u kojoj se sakupljala kišnica. Nad ulaznim vratima nalazio se izblijedjeli

natpis: KATOLIČKA CRKVA SVETOG ALBANA, OTAC MCGILL, PASTOR, MISA

SVAKE ČETVRTE NEDJELJE U MJESECU. Ispod toga, bio je dodan još jedan natpis:

škola i ambulanta.

Pompea

»Časne sestre žive u onoj tamo kući,« rekao je Fox dok su se uspinjali stepenicama na

terasu. »Ali siguran sam da ćemo sestru Veronicu pronaći ovdje. Čini se da ona živi ovdje u

ambulanti.«

Joanna se još više iznenadila kad je stupila u svježe i mirno predvorje koje je mirisalo na

sredstvo za poliranje i svježe cvijeće. Prašina i muhe s nalazišta zlata i aboridžinskog logora

kao da nisu mogle pristupiti ovom vjerskom predziđu o kojem se brinulo, kako je Fox

objasnio, 12 jako predanih časnih sestara.

Sestra Veronica bila je krupna žena u šezdesetima. Bila je odjevena u bijelu halju koja je još

više naglašavala njenu tamnu put, a iako je njeno lice odavalo godine koje je provela pod

pustinjskim suncem, progovorila je s neočekivano otmjenim engleskim naglaskom.

»Paul«, rekla je komesaru, rukovavši se s njim. »Kako te je lijepo opet vidjeti. Ne posjećuješ

nas dovoljno često.«

Fox joj je predstavio Joannu i kapetana Fieldinga, te mladu Beth. Eric Graham se trudio

biti neuočljiv, u ruci je pripravno držao olovku i notes. Komesar je objasnio: »Gđa

Westbrook traži tragove o svom djedu i baki, koji su možda prošli ovim područjem prije

mnogo godina. Zvali su se John i Naomi Makepeace, te su nakratko živjeli s aboridžinskom

obitelji na mjestu koje se zove Karra Karra.«

»Žao mi je«, rekla je časna sestra, nakon kratkog prebiranja po svojim sjećanjima. »Nisam

nikada čula za ime Makepeace, i ne znam mjesto koje se zove Karra Karra. Možda da se

raspitate kod Aboridžina koji žive izvan grada...«

»Već jesmo«, rekla je Joanna. »Bojim se da nisam ništa našla ondje.«

Nakon što je sestra Veronica vidjela razočaranje na licu svojih posjetitelja, rekla je: »Možda

da mi ispričate još nešto, možda će mi to potaknuti sjećanja. Upravo idem na odjel za

bolesnike zamijeniti sestru Agathu. Ako biste me htjeli pratiti, možemo razgovarati putem.«

Izašli su kroz stražnji dio kuće i slijedili stazu koja je presijecala izrazito zeleni travnjak.

Četkovci prepuni gustih crvenih cvjetova i visoke grane eukaliptusa koji su šuštali iznad

njihovih glava podsjećali su Joannu na Merindu.

»Kako lijep krajolik«, rekla je. »Nakon što vidite grad i nalazišta zlata, ne možete ni zamisliti

da se u njihovoj blizini može nalaziti ovako dražesno mjesto.«

»Ovdje imamo dobru opskrbu vodom. Bustard Creek, koji je udaljen 32 kilometra prema

jugu, napaja se iz podzemne rijeke koja prolazi vapnenačkim spiljama, duboko ispod

Pompea

zemlje. Jako je malo stvari koje ne možemo ovdje uzgajati.«

»Imate sreće što ste vlasnice ove zemlje, sestro.«

»Oh, mi ne posjedujemo ovu zemlju, gđo Westbrook«, rekla je Veronica. »Prije nekoliko

godina kolonijalna vlada nam je dopustila da ovdje podignemo bolnicu, kako bismo se

brinuli o nekolicini kopača zlata koji su ovdje označili rudarska zemljišta. A zatim, kada je

pristigla zlatna groznica, iznenada smo imali pune ruke posla. Liječimo mnoge ozlijeđene

glave i noge. Muškarci su izgleda jako nepažljivi sa svojim lopatama i pijucima!«

»Sigurna sam da su kopači jako zahvalni što imaju vas i ostale sestre ovdje.«

»Uvjeravam vas, jako smo zaposlene. Ali iskrsnuo je problem, gđo Westbrook. Vlasti su

pod pritiscima da nas isele odavde, jer ovu zemlju žele preuzeti tvrtke za kopanje zlata. Mi

nismo imućan red, gđo

Westbrook. I ovo malo novaca koji nam dođe potroši se na kupnju lijekova i potrepština.

Ako bi nas prisilno iselili, ne znam gdje bismo otišle.«

Prošli su kraj pažljivo uređenog groblja; staklenika, u kojem je radilo još časnih sestara u

bijelim haljama; povrtnjaka, te dvorišta u kojem su boravile domaće životinje. »Nastojimo

sami zadovoljiti svoje potrebe«, rekla je Veronica. »Ali već smo u odmaklim godinama.

Naša najmlađa sestra ima 50 godina. Teško nam je privući nove članice jer smo tako

siromašne.«

Pristigli su do stepenica drvenog bungalova iznad čijih je vrata visio natpis Odjel za bolesnike.

»Gđo Westbrook«, rekla je Veronica, »kada su točno vaš djed i baka bili ovdje?«

»Između 1830. i 1834. godine.«

»I rekli ste da su živjeli s Aboridžinima negdje na ovom području?«

»Vjerojatno, nisam sigurna.«

Sestra Veronica se zaustavila i pogledala u Joannu. »Ako su oni bili ovdje u to vrijeme, gđo

Westbrook, onda su morali proći kroz Perth u isto vrijeme kada sam i ja bila tamo. U

Australiju sam došla još kao pripravnica kada mi je bio 17 godina. S prvim doseljenicima

došle smo ja i još dvije sestre. U naselju u Perthu živjele smo tri godine, a zatim smo se

preselile na istok, gdje smo osnovale farmu i školu za djecu doseljenika. Pričekajte minutu,

počinjem se nečega prisjećati...«

Joanna je čekala, sunce se spuštalo iza stabala i neprestana buka iz obližnjeg nalazišta zlata

Pompea

odjednom joj se učinila nepodnošljivom.

»Dogodilo se to 1834.«, rekla je sestra. »Sjećam se točno godine jer sam tada položila zavjet.

Iz pustinje su doveli malu djevojčicu, gđo Westbrook. Dijete bijelaca. Imala je oko 4 godine

i bila je u užasnom stanju. Tjelesno je bila sasvim u redu, vidjelo se da su se o njoj dobro

brinuli, ali kada bismo je pitali o njenim roditeljima, postala bi histerična. Jedva smo

razumjeli ono što nam je pokušavala reći bila ja tako preplašena. Čini mi se da se sjećam

kako je spominjala pse - divlje pse i veliku zmiju. I najčudnija stvar u svemu tome, gđo

Westbrook, bilo je da uopće nije govorila engleski; govorila je jednim dijalektom

aboridžinskog jezika.«

»Vlasti su nam je dovele da se brinemo o njoj dok je ne ukrcaju na brod za Englesku. Rekli

su nam da tamo ima rodbinu. Gđo Westbrook, je li to dijete možda ima kakve veze s vašim

djedom i bakom?«

Joanna je nepomično gledala u ženu. »Ona je bila njihova kći«, odgovorila je. »Moja majka.«

Odjednom ju je obuzelo uzbuđenje. »Onda oni jesu bili negdje blizu. Jesu došli ovim

putem. Ako je doista tako, onda Karra Karra mora biti u blizini.«

»Što ćete sada učiniti, gđo Westbrook?«

»Moram doznati kamo su otišli, gdje su živjeli.«

»Zašto? Sumnjam da ćete naći bilo što nakon toliko godina.«

»Nešto jest tamo, sestro. Moja majka je vjerovala da je čeka, a sada, na neki način, ja

osjećam da čeka mene.«

Veronikine oči, male i živahne, pretraživale su Joannino lice. »To je duhovno putovanje,

onda?« rekla je. »I pomislila sam da sam to osjetila kada smo se rukovale. Imam jak osjećaj

da vi imate neku svrhu, gđo Westbrook, sudbinu, možda.« Pogledala je prema Beth. »I vaša

kći također. Pitam se je li vas Bog doveo ovdje s razlogom.«

»Nešto me jest dovelo ovdje«, rekla je Joanna, »jer sam na ovom putovanju već godinama. I

nije u potpunosti bio samo moj vlastiti izbor. Osjetila sam poriv da dođem ovdje. I moja

majka također.«

»Razumijem«, rekla je Veronica s osmijehom. »I ja sam također osjetila poriv da dođem

ovdje, prije mnogo godina. Došla sam iz bogate obitelji, gđo Westbrook. I bila sam, ako

smijem to reći, i jako lijepa, mlada žena. Imala sam sve prednosti, kako se činilo. Ali bila

sam >pozvana<. Nisam imala drugog izbora nego doći ovdje i donijeti Božju dobrotu i

Pompea

ljubav u ovu divljinu.«

»Sto ćete napraviti ako vas isele s ove zemlje?«

»Pronaći ćemo drugo mjesto. Uvijek smo ga pronalazile.« Rukovala se s Joannom i rekla:

»Neka vas Bog prati na vašem putovanju, draga. Molit ću se da pronađete to što tražite.«

Pompea

27.POGLAVLJE

Ne sviđa mi se kako ovo izgleda, Jacko«, rekao je Hugh dok je pregledavao uginule ovce.

Klečao je i proučavao rane na životinji. Izgled ozljeda na njenom tijelu i olinjalo runo

pokazalo mu je da se suočava s napadom muha. Naposljetku je ustao, skinuo rukavice i

pogledao prizor. Posvuda su ležale ovčje lešine. A ovce koje su još bile žive izgledale su kao

da neće još to dugo biti.

Hughu je trebalo pet tjedana dok je stigao iz Kalagandre na Merindu. Čim je stigao na

domaćinstvo, osedlao je konja i izjahao pronaći Jacka i razgovarati s njim. I sada, sat

vremena kasnije, shvatio je da je situacija mnogo gora nego je mislio. Po cijelom su okrugu

stotine ovaca ugibale. Samo bi se srušile gdje su stajale, runo im je visjelo poput dronjaka, a

njihova tijela bila su prekrivena ranama i ličinkama. Cijela stada su bila zaražena, od

Williams Grangea do dalekog Barrow Downsa. Vrijeme je sada bilo svježije, ali Hugh je

sumnjao da će s prvim dolaskom vrućine i nove najezde muha doći do još jačeg, većeg vala

ugibanja ovaca po ravnicama.

Bacio je rukavice i rukama prošao kroz kosu. Bio je umoran. Gotovo da je neprestano

putovao od Kalagandre, prvo se vozio vlakom do Pertha, a zatim je proveo četiri i pol

tjedna na obalnom parobrodu, a zatim se vozio još dva dana od Melbournea do Zapadnog

okruga. I sada je uvidio da se neće tako brzo pridružiti Joanni kako se u početku nadao.

»Ovo nije uobičajeni napad muha, Jacko«, rekao je. »Nešto mi je čudno u ovome. Ovce

puno brže ugibaju nego od uobičajenog napada muha.«

»Zbog toga sam i odlučio poslati po tebe, Hugh. Znao sam da neću moći ovo sam riješiti.«

Dok je Hugh hodao među lešinama, pregledavajući svaku, njegova zbunjenost je još više

rasla. Vrijeme između prvih simptoma i smrti životinje bilo je previše kratko. Sada mu je

bilo drago što je napustio Kalagandru kada jest. Sumnjao je da će svaki dan biti presudan u

pronalasku uzroka i načina kojim će spriječiti daljnje ugibanje ovaca. Prišao je jednoj ovci

koja je još bila živa. Ležala je na boku, njeno tijelo je vrvjelo ličinkama. Hugh je podignuo

svoju pušku i upucao životinju u glavu.

»Neka radnici iskopaju jamu, Jacko«, rekao je. »Zakopajte ove lešine.«

»A što onda?«

»Pregledat ćemo svako stado. Zaražene životinje ćemo staviti u karantenu. Čiste ćemo

Pompea

odmah ošišati na stražnjem dijelu. Ne znam, Jacko. Ovo je ozbiljno. Nisam nikada vidio

napad muha koji je tako brzo djelovao i ubijao. Razdoblje inkubacije je prekratko. Možda je

novi soj muha.«

»Ostala su nam još samo četiri mjeseca do striženja«, rekao je Jacko smrknuto. »Mislim da

bismo odmah trebali započeti s potapanjem.«

»Imam osjećaj, Jacko, da uobičajena kupka za ubijanje insekata ovog puta neće upaliti.

Neka radnici ovu lešinu odnesu do domaćinstva. Obavit ću autopsiju na njoj. Možda

uspijem smisliti nešto. U međuvremenu, obići ću i druge farme i vidjeti što oni

poduzimaju.«

Kada se Hugh napokon vratio kući, bio je sasvim iscrpljen. Bio je sam u kući, osim gđe

Jackson koja je pripravljala večeru.

Nakon što se jedva presvukao iz putne odjeće i natočio sebi čašu viskija u salonu, osjećao je

posebnu utjehu koja je proizlazila iz samog pogleda na poznate zidove. Ljepota kuće na

Merindi umirivala mu je izmučenu dušu; njeni polirani podovi, moderne kupaonice,

prozorčići od obojenog stakla na ulaznim vratima i elegantan namještaj i plinske svjetiljke.

Kuća je bila mirna, čvrsta, velika i sigurna poput utočišta, pomislio je Hugh.

Ali osim Merindine jednostavne elegancije, osjećaj sigurnosti još više je dolazio od

prisutnosti poznatih predmeta, svaki sa svojim posebnim značenjem, naročito mnoge

fotografije svih veličina i oblika, u srebrnim ili drvenim okvirima ili uopće bez okvira, koje

su prekrivale stolove i zidove; Adam, sa 9 godina, drži ribu koji je ulovio na rijeci; Beth

odjevena za kostimiranu dječju zabavu; Sarah i Joanna na poslu u stakleniku, uhvaćene,

nesvjesne fotoaparata, dok se stajale pognutih glava nad biljem i cvijećem, cijeli prizor

okupan suncem. Posvuda su bile i sitnice koje su podsjećale na sretne trenutke, suveniri s

Međunarodne izložbe, vrpca koju je Beth osvojila za ovcu na Stočarskoj izložbi, potvrde o

uspjehu i nagradama iz srednje škole iz Cameron Towna koju je Adam pohađao.

Hugh je polagano ispijao viski i nastojao ne misliti na užasne prizore koje je gledao

posljednjih nekoliko sati ovce koje su trunule dok su još bile žive, bespomoćni pogledi u

očima ljudi koji su znali da će izgubiti svoje farme, sve ono za što su radili. Sutra, pomislio

je, zavrnut će rukave i raditi na tome da pronađe način kako se boriti protiv još jedne

pošasti koja je pogodila farmere zapadne Victorije. Ali sada, večeras, bila mu je potrebna

utjeha njegove obitelji.

Nedostajala mu je Joanna, te je poželio da je došla s njim ili da je on mogao ostati s njom.

Pompea

Je li išta pronašla, pitao se, u ovih pet tjedana koje je proveo putujući? Čekao ga je telegram

kada je stigao na Merindu, datum na njemu je bio od prije četiri i pol tjedna: nastavila

prema kalagandri , odsjela u hotelu golden agolim te i nedostaješ moanna. Otada ništa više

nije stiglo.

Hugh je čuo korake na hodniku, okrenuo se i ugledao Saru na vratima.

»Vratio si se!« rekla je.

Zagrlili su se. »Kako je Joanna?« upitala je Sarah. »Je li išta pronašla?«

»Bojim se, još ništa. Barem, ne kada sam je otišao. Nadao sam se da će me više vijesti čekati

ovdje.«

»Žao mi je, ništa više nije stiglo«, rekla je Sarah. »Ali koliko poznajem Joannu, sigurno ne

sjedi prekrštenih ruku! Ali nešto je došlo od Adama.« Otišla je do stola i vratila se s

omotnicom. »Trebat će ti sat vremena da ovo pročitaš, tako je sretan na sveučilištu!«

Hugh je spustio pogled na poznati rukopis, a zatim pročitao prve riječi: »Draga obitelji,

pozdrave vam šalje vaš doista briljantni i svjetovni sin!«

Hugh se nasmiješio, a u glavi mu je bljesnula slika malog dječaka s previjenom glavom,

očiju punih zbunjenosti i straha.

»Što je s ovcama?« upitala je Sarah. »Znaš li što nije u redu s njima? Čula sam da ljudi

govore da je ovo novi soj muha koje napadaju.«

»Mislim da su u pravu. Ovog puta javljaju se i komplikacije vezane za mikotični dermatitis,

koji još nisam vidio kod ovakvih zaraza.«

» Što ćeš učiniti?«

»Prvo ćemo podšišati svu stoku, s tim da ćemo skinuti što više runa s grebena. Zatim ću u

karantenu staviti sve skotne ovce takvih je preko dvije tisuće. Ako njih napadne muha,

onda možemo izgubiti svu stoku. A onda ćemo započeti s potapanjem, te vidjeti što će

upaliti.«

»Hugh«, rekla je Sarah. »Ako ti mogu ikako pomoći...«

»Hvala ti, Saro«, rekao je. A zatim je pomislio: prije svega toga, mora otići u Cameron

Town da obavi nesretni zadatak slanja telegrama Joanni, u kojem joj mora reći da joj se ipak

neće tako skoro pridružiti u Kalagandri.

Sarah nije mogla spavati, bila je nemirna. Možda, pomislila je, uzrok leži u ovoj novoj

Pompea

nevolji koja je pogodila farmu i njenoj brizi za Hugha. Ili nije uopće bilo povezano s

Merindom, već je bilo ukorijenjeno u događajima koji su se odvijali tisućama kilometara

daleko, na zapadnoj obali kontinenta?

Sarah se ogrnula šalom preko ramena i izašla iz kuće. Bila je ponoć; Zapadni okrug je

drijemao pod nesigurnim jesenjim Mjesecom. Dok je silazila dolje do rijeke, gdje se brinula

o novim zasadima bosiljka i metvice, pitala se gdje je bila Joanna u tom trenutku što su ona

i Beth radile, što su pronašle. Sada je poželjela da je i ona otišla s njima u Zapadnu

Australiju. Joanna je bila rekla: »Gđa Jackson se može brinuti o vrtu«, ali Sarah se bojala da

gđa Jackson vrtu neće posvetiti pažnju koja mu je bila potrebna. I htjela je biti ovdje ako

Adam dođe. Ali on je poslao pismo u kojem je napisao da je upoznao toliko puno prijatelja,

od kojih su ga mnogi pozvali u posjet u Sydneyu, te da će radije ostati tamo nego putovati

natrag na Merindu.

Trebala sam otići s Joannom, pomislila je Sarah kada se spustila na koljena i pod svjetiljkom

pregledavala nježne cvjetove na novoj metvici. A onda, u sljedećem trenutku, pomislila je

ponovno, ovog puta jače, trebala sam otići s Joannom, zaključivši da je to sigurno uzrok

njenom nemiru. Je li Joanna upala u neke probleme? Je li joj bila potrebna pomoć? Je li

Joanna, u toj stranoj zemlji, poželjela da je Sarah sada s njom?

Utvrdivši da metvica i bosiljak nemaju dovoljnu količinu listova, pažljivo je otkinula

cvjetove da potakne njihov rast. I dok je radila, okružena noćnim zvukovima, promatrala

sjene koje su se kretale kroz šumu dok su oblaci prelazili preko Mjeseca, Sarah se pokušala

odaslati preko velike udaljenosti koja je stajala između nje i Joanne, pokušala je osjetiti što

se događalo u pustoši Zapadne Australije.

Kada je čula zvuk iza sebe, prvo je pomislila da je neka divlja životinja zastala da prouči

ljudskog uljeza prije nego se požuri natrag u jazbinu. Ali zatim je osjetila nešto drugo

iznenadno poznavanje i hitro se ustala. Zagledala se u tamu među stablima. Zadržala je

dah.

A zatim ga je ugledala, hodao je po stazi koja je vodila od glavne ceste prema kući, u ruci je

nosio kovčeg.

»Phillipe!« uzviknula je i potrčala prema njemu.

»Saro!« Ispustio je kovčeg i požurio prema njoj; pali su jedno drugome u zagrljaj, držeći se

čvrsto. Phillipove usne potražile su njene. Poljubac je dugo trajao, a zatim je Phillip rekao;

»Saro, Saro.«

Pompea

»Ovdje si! Stvarno si ovdje!«

»Zar nisi primila moje pismo? Oh Saro, moj Bože, moja dražesna Saro.« Ponovno ju je

poljubio, zaronivši rukama u njenu kosu. Ona se držala za njega, ne vjerujući, ošamućena

od njegovog dodira, topline i mirisa.

»Moj Bože, Saro koliko si mi nedostajala«, rekao je, uzevši njeno lice među svoje ruke. »Ali

Saro, pisao sam ti i dalje sam oženjen...«

Ona ga je ponovno poljubila. Zatim je lice pritisnula o njegov vrat i rekla: »Ovdje si.

Phillipe, ovdje si.«

»Moram ti objasniti, reći ti. Morao sam se vratiti. Posvuda sam putovao, Saro, i gdje god

sam bio, ti si bila sa mnom. Pokušao sam živjeti s Alice, na jednom mjestu, na način koji je

ona željela. I sve o čemu sam mogao razmišljati bila si ti, Australija, kako sam smiren

kada sam ovdje s tobom, koliko osjećam da pripadam ovdje. Zamolio sam je da mi vrati

slobodu. Odgovorila je da mogu ići. Mi nismo ista vrsta ljudi. Ona ima svoju obitelj,

Daniela, svoj dom u Engleskoj. Ona mene ne treba. Ali, rekla mi je da mi ne može dati

razvod, ne još. Saro, ljubavi moja«, rekao je, »samo želim biti s tobom«.

»Da, Phillipe«, rekla je, najednom shvativši značenje nemira koji je opsjedao njenu dušu i

koji je sada iznenada nestao. Gledala je u njegova usta usta o kojima je tako često

razmišljala, sanjala. Dodirnula je njegove usne; ponovno ga je poljubila, sasvim lagano. A

zatim strastveno.

»S čim god se suočavali, Phillipe«, rekla je, »suočit ćemo se zajedno. Nekako ćemo pronaći

rješenje«.

Povukao ju je dolje na vlažnu travu, u malu oazu između visokih eukaliptusa, grmlja i

vinove loze. Vidjela je Južni križ koji je sjao medu krošnjama dok ju je on prekrio svojim

čvrstim tijelom i osjetila je kako se šuma okreće oko nje kada je on promrmljao: »Nisam te

nikada smio ostaviti...« Onda im riječi više nisu bile potrebne.

Pompea

28.POGLAVLJE

Čak i prije nego se kapetan Fielding vratio do nje, nakon konzultiranja sa Sammyjem, crnim

tragačem kojeg su unajmili u Kalagandri, Joanna je znala da nešto nije u redu.

Ona i njena družina nalazili su se u polusušnoj divljini koja se naziva mallee, nepreglednoj

pustopoljini s rijetkim grmljem koja se prostirala na rubu Velike Viktorijine pustinje.

Kalagandru su napustili još prije četiri tjedna, putujući na devama kroz pustinjski krajolik, te

su na ovoj određenoj ruti putovali posljednjih devet dana. Ali do sada nisu uspjeli naći ni

Aboridžine, ni tragove njihovih logora, ništa što bi se moglo povezati s Karrom Karrom.

Joanna, sjedeći na devi, promatrala je pustinju koja se prostirala unedogled, monotoni

pijesak ispresijecan sivozelenim akacijama, zakržljalim eukaliptusima i pustinjskim

hrastovima s neobičnim, igličastim listovima.

Sada je bolje razumjela grubo, negostoljubivo lice Australije. Na kartama su prikazivali uski

obalni pojas koji je okružio kontinent, gdje su rasla naselja i gradovi, bujne šume i travnate

nizine. Ali unutar tog kruga pružalo se veliko, pješčano srce Australije, zbog čega su već

neko vrijeme uvezene deve za korištenje na tom području. Joanna i njena družina putovali

su među povijenim stablima koja su rasla usred pustinjskih dina i minijaturnih jezera soli,

gdje je u izobilju bilo guštera, muha i zmija; povremeno bi vidjeli valabija ili emua, ali tako

rijetko, u vidokrugu nisu vidjeli niti jedno ljudsko naselje; kilometrima nije bilo ni traga

civilizacije.

Lipanjski dan je bio vruć, a na udaljenom obzoru nazirali su se neodređeni, crni oblaci.

Joanna je razmišljala o tisućama godina koje su prošle i oblikovale pješčane grebene koje su

na okupu držali busenovi bodljikave trave i grmovi, i koje su stvorile ovo negostoljubivo

mjesto. Činilo se gotovo nemoguće da je mlada Aboridžinica s malom djevojčicom uspjela

prijeći ovo sve sama i pješice. Nju samu su pratila četiri muškarca, osam deva, zalihe vode i

hrane, puške, šatori, medicinski pribor i kompas i svejedno je bilo jako teško. Joanna se

pitala jesu li Aboridžinica i dijete imale kakvu pomoć.

Joanna je vidjela Sammyja, tragača, kako nestaje noseći pušku i bumerang, a zatim se

pojavio Fielding na svojoj devi, njegovo lice bilo je zasjenjeno širokim obodom šešira kojim

je zamijenio kapetansku kapu. »Poslao sam ga naprijed da potraži vodu. Naše zalihe su se

smanjile«, rekao je.

»Još vas nešto muči, kapetane. Što je bilo?«

Pompea

»Žao mi je, gđo Westbrook. Ali bojim se, izgleda da smo se izgubili.«

»Izgubili? Ali kako to može biti?«

Pružio joj je svoj kompas i rekao: »Pogledajte kako se ponaša.«

Joanna je držala instrument na ravnini svog dlana. Igla je treperila na »sjeveru«, a zatim bi se

iznenada spustila na »jug«.

»Tako se ponaša već nekoliko dana«, rekao je Fielding. »Na početku nije bilo tako loše.

Sammy i ja smo mislili da ćemo moći sami prilagoditi put. Ali sve je gore. I bojim se da

nam je sada kompas beskoristan.«

»Što to uzrokuje?« upitala je Joanna, gledajući sa zaprepaštenjem kad je igla opet iznenada

skočila na sjever.

»Ne znamo. Nisam nikada vidio takvo ponašanje kompasa.«

»Je li možda pokvaren?«

»Pa, i sam sam se to upitao. Ali dobar moreplovac nikada ne ide na more samo s jednim

kompasom.« Prekopao je bisage i izvadio kuglu veličine naranče; donja polovina je bila

metalna, a gornja staklena. U njoj je plutao kompas. »Ovakve koristimo na brodovima«,

rekao je. »Igla pliva u alkoholu, vidite? Pouzdaniji je od ovog koji držimo u ruci. Sada

pogledajte kako će se ponašati.«

Joanna je zurila u iglu koja je plutala u kugli. Prvo je otplovila na »sjever«, a zatim je polako

otplivala na »jug«.

»Kad biste mene pitali«, rekao je Fielding, promatrajući osamljeni krajolik koji ih je

okruživao, »ovdje su na djelu čudne sile«.

»Zar nema načina kojim bismo mogli utvrditi gdje smo?«

»Gđo Westbrook, nemamo ni načina da utvrdimo prema kojem smjeru gledamo. Obično je

sat velika pomoć...« Izvadio je svoj džepni sat i pokazao joj ga. »Uobičajeno, sve što morate

učiniti je usmjeriti 12 sati prema suncu, pa će linija sjeverjug prolaziti polovinom puta

između 12 i 1 sat. Ali, nisam uopće mogao odrediti položaj sunca.«

Joanna je žmirkala na ravnu, bijelu, nebesku plohu. Nad zemljom su se prostirali visoki

oblaci poput platnene tkanine na otvoru staklenke. Nisu mogli vidjeti nijedan izvor

svjetlosti; izgledalo je kao da svjetlost istovremeno dolazi odasvuda. Jedini procjep u

neobičnoj bjelini tvorili su crni oblaci na obzoru koje već danima promatraju. Fielding je

Pompea

rekao da je tamo oluja gdje su oblaci, ali nisu mogli nikako utvrditi jesu li se oni nalazili na

sjeveru, jugu, zapadu ili istoku i na kojoj udaljenosti.

»Što je sa Sammyjem? Može li nas on odvesti odavde?«

»Sammy je iz aboridžinskog plemena Pilbara, gđo Westbrook. Ovo područje nije zemlja

njegovih predaka. Kaže da ne može čitati putove pjesama ovdje.«

Približila im se Beth na svojoj devi. Nakon nekoliko poduka u Kalagandri o jahanju deva,

postala je jako dobra u tome. Poput svojih suputnika, preko usta i nosa nosila je šal koji je

sprječavao ulazak prašine u njena pluća, te šešir širokog oboda da je zašiti od sunca. Njena

duga suknja u dva dijela bila je ugurana u čizme. »Što nije u redu, majko?« upitala je.

Nakon što joj je Joanna objasnila što se dogodilo s kompasom, Beth je rekla: »Hoćemo li se

vratiti natrag?«

Joanna je razmišljala o Hughu, koji je zasigurno u ovom trenutku bio na putu natrag u

Zapadnu Australiju. Kada je otišao na Merindu prije šest tjedana, obećao je da će mu

trebati najviše tjedna dana da obuzda napad muha, a zatim će se odmah vratiti u Zapadnu

Australiju. Što je značilo da će se vratiti u Kalagandru u sljedeća dva tjedna. Joanna mu je

ostavila pismo u hotelu Golden Age, u kojem mu je objasnila što je učinila i zašto, te u

kojem je smjeru njena mala družina otišla. Također, napisala mu je da će se vratiti u

Kalagandru do sredine lipnja, što je bilo već za par dana.

Okrenula se prema kapetanu Fieldingu. »Možemo li pronaći put natrag?« upitala je.

»Prvo moramo utvrditi u kojem smjeru je grad, gđo Westbrook. Ako pogriješimo i odemo

u krivom smjeru, dospjet ćemo u Veliku Viktorijinu pustinju, a tada ćemo zasigurno

umrijeti.«

Beth je upitala: »Što se to nalazi u Velikoj Viktorijinoj pustinji, kapetane?«

»Nitko ne zna. Nije istražena. Ljudi odlaze tamo, nikada se ne vrate. Ali vjerujem da je

mnogo gore nego ovo područje koje smo prešli u ova četiri tjedna. Ne želimo tamo završiti,

to vam mogu reći.«

Eric Graham je sišao s deve i trljao bolna leđa, mrmljajući o nečemu poput »prokleto ludi

pothvat«.

U tom trenutku pojavio se Sammy, široko se smiješeći ispod pohabanog šešira. »Ono

mnogo vode tamo, kapetane«, rekao je pokazujući rukom.

»Je li velik izvor?« upitala je Joanna.

Pompea

»Ona je dovoljno velik, gospođa«, rekao je Aboridžin, široko raširivši ruke.

Hvala Bogu, pomislila je Joanna kad je pogledala svoje suputnike. Prošlo je šest dana od

posljednjeg boravka na izvoru vode; njihova odjeća je bila prljava i znojna, njihova lica

prekrivena prljavštinom. A posuđe iz kojeg su jeli bila su očišćena samo pijeskom. Joanna

se radovala što će sve temeljito oprati.

»Predlažem da se zaustavimo ovdje, kapetane«, rekla je. Mislila je, ako njena družina doista

jest izgubljena i ako se ne vrate u Kalagandru u roku tjedan dana, Hugh će se sigurno

uputiti u potragu za njima.

»Da, slažem se s vama«, rekao je, spustio devu na koljena i ukočeno sišao na tlo.

»Kapetane Fielding«, rekla je Beth, »što mislite koliko je Kala gandra udaljena odavde?«

»Ne bih znao reći, curice. Mislim da se ovih posljednjih 7 dana vrtimo u krug. Zapravo,

preporučio bih da ostanemo u ovom kampu dok ne odredimo svoj položaj. Nebo će se

razvedriti za dan ili dva. Bilo bi opasno nastaviti.«

Podignuli su kamp kao i svaku večer ovih proteklih mjesec dana, Sammy bi otišao u

potragu za hranom, Graham i Fielding bi podignuli šatore, a Beth bi sakupljala drva za

vatru. Joanna se povukla u svoj šator da se osvježi prije nego se pridruži ostalima na večeri.

Upalila je svjetiljku i izvukla ukosnice iz kose. Počešljala ju je jakim pokretima i pažljivo

oblikovala, brižno vraćajući ukosnice. Oprala je ruke i lice vodom koju je Sammy donio, te

je stavila malo kolonjske vode s mirisom lavande. I, budući da je voda bila u blizini,

presvukla se u posljednju čistu bluzu. Sutra, rekla je sama sebi, bit će dan pranja rublja.

Vani, pronašla je postavljeni stol i stolice, te pripremljeno posuđe.

Sammy je bio kuhar, ali Joanna je uvijek pregledavala hranu prije nego su je jeli. Večeras je

pripravljao gulaš od valabija kojeg je ulovio u zamku. »Neka se dobro skuha, Sammy«, rekla

je. Zatim je sa žeravice skinula pogače od brašna i vode koje su Australci zvali »damper«,

očetkala ih i stavila na tanjur.

Svojim izborom, Sammy je sjedio kraj vatre i jeo prstima, dok su Joanna i njeni suputnici

sjedili na stolicama i jeli s vilicama i noževima. »Kapetane Fielding«, rekla je, »oni crni oblaci

koje promatramo već danima, hoće li prijeći preko Velike Viktorijine pustinje? Mislim, hoće

li tamo padati kiša?«

»Da, kiša pada u pustinji, gđo Westbrook«, rekao je Fielding, ulijevajući rum iz boce koju je

ponio. Uputio je mrzovoljan pogled polupraznoj boci, te dodao: »Ali budući da tamo tako

Pompea

rijetko pada kiša, kada se to i dogodi, onda je to doista prolom oblaka.«

»Pitala sam se, ako je oluja u pustinji, zar onda ne bismo mogli utvrditi da se Kalagandra

nalazi u drugom smjeru?«

»Ne nužno. Možda pada kiša u Kalagandri, što bi značilo da je pustinja u onom smjeru«,

rekao je, te pokazao rukom preko svog ramena.

»Što ja ne razumijem«, rekao je Eric Graham, »jest kako Aboridžini uspijevaju preživjeti

ovdje. Kako se snalaze u onim danima kada nema sunca? Oni nemaju kompase.«

»Oni imaju svoj sustav cesta, gosp. Graham«, rekla je Joanna. »To nisu ceste kakve mi

poznajemo, već nevidljive staze koje ispresijecaju kontinent. Aboridžini slijede te staze baš

kao što bismo mi išli gradskom ulicom ili seoskom cestom.«

»Ali, ako se su te staze nevidljive, kako onda oni znaju gdje se nalaze?«

»Oni pamte reljefna obilježja ili slične orijentire«, rekao je kapetan Fielding. »Oni će možda

pogledati u ono stablo tamo i pomisliti >Ovdje skrećemo nadesno.< Ili ih gomila kamenja

može podsjetiti da su na pola puta do izvora vode. Mogli bismo sjediti usred njihove

autoceste, a da toga uopće nismo svjesni.«

Graham je pogledao uokolo po tami, u očima mu se vidio skepticizam. »Znači, vi govorite,

da kada bismo uspjeli identificirati jednu od tih nevidljivih cesta, da bismo tada mogli

pronaći put natrag u grad.«

»Kada bismo uspjeli identificirati pravi put pjesme«, rekla je Joanna, »mogli bismo ga

slijediti izravno do Karre Karre umjesto da lutamo po divljini u nadi da ćemo na nešto

naletjeti.« Prisjetivši se kako joj je Sarah nekoć pokazala put pjesme kojim je hodila

pretkinja klokana preko Merinde, Joanna se pitala bi li ona sada mogla ovdje pokušati

pronaći sličnu stvar. Sarah je gledala u hrpu kamenja, skupinu stabala, i u njima je znala

iščitati putokaze.

Nakon večere, dok je Sammy prao posude, ostali su sjeli oko logorske vatre da popiju čaj.

Iako su ga kuhali u limenci, Joanna je ponijela keramičku posudu za šećer, šalice i tanjuriće,

te male žlice. Eric Graham je izvadio notes i počeo u njega nešto zapisivati, kao i svaku

večer, dok je kapetan Fielding izvadio lulu i punio je duhanom. Beth se smjestila i posvetila

čitanju.

Joanna je proučavala lica svojih suputnika. Eric Graham je sasvim dobro podnosio ovaj

put, osim problema koje je imao s ubodima insekata. Morala ga je nekoliko puta liječiti

Pompea

zbog uboda i ugriza koji ostalima nisu škodili. I Beth je također bila dobro. Međutim,

najviše se brinula za kapetana Fieldinga. Joanna se pitala treba li se on izlagati ovako teškim

uvjetima u njegovim godinama. On se nije žalio, ali mogla je vidjeti umor u njegovu

držanju, te sivilo koje mu je prekrilo obraze.

Sada se počela preispitivati je Ii trebala poslušati upozorenja komesara Foxa da ne idu u

pustinju. »Pričekajte svog muža, gđo Westbrook«, rekao joj je Fox. »Povedite više

muškaraca i uzmite više zaliha.« Ali Joanna se osjećala očajnom zbog vremena koje je brzo

prolazilo; a sestra Veronica joj je rekla da je Emily Makepeace prošla ovim putem, što je

značilo da Karra Karra mora biti negdje blizu, a možda i ostaci Djoogalova klana. Kako je

bilo, trebala su im samo dva tjedna u Kalagandri da okupe svoju malu ekspediciju, jer su se

deve trebale dovesti iz Albanya, te su morali pronaći i pouzdanog tragača domoroca.

Joanna nije mogla više čekati prešla je tako dalek put, trebalo joj je tako puno vremena i

sada je bila tako blizu... morala je pronaći odgovore koje je tražila.

Nakon što je kapetan Fielding zapalio svoju lulu i zrak se ispunio jetkim dimom, rekao je:

»Jesam li vam ikada pričao o vremenu...« I započeo je svoje priče o putovanjima u daleke

zemlje, koje su nastanjivale egzotične djeve, mornari-ubojice i morske zmije. Njegovi

suputnici pristojni su ga slušali, ali bez velikog zanimanja, jer su čuli sve njegove priče u

tjednima nakon odlaska s Merinde, te ih je sada počeo ponavljati. Ali i to je bilo bolje od

slušanja pustinjske tišine, koja je postala zastrašujuća i podsjećala ih je na to koliko su

ranjivi. Dok su napola slušali Fieldingovo pričanje, njegovi suputnici jednim uhom

osluškivali su tišinu, razmišljajući o upozorenjima komesara Foxa o zmijama i škorpionima

i Aboridžinima koji bi kopljem probili čovjeka samo zbog duhana. Joanna i Beth su bile

posebno oprezne zbog divljih dinga na koje ih je komesar također upozorio.

Dok je Fielding pričao, Joanna je pogledala u kompas koji je držala u ruci. Opčinjavalo ju je

ovo neobično ponašanje igle, nejednoliko je letjela između sjevera i juga. Podignula je

pogled prema nebu. »Čudno...«, promrmljala je. »Nema ni Mjeseca, ni zvijezda. Samo čudna

crnina.«

Eric Graham razmišljao je o istoj stvari. Njegova olovka proizvodila je škripeće zvukove

dok je s njom prelazio po papiru notesa: »Nikada nisam čuo takvu tišinu«, napisao je.

»Počinjem se pitati da nismo nekako prebačeni na neki drugi svijet, u kojem nema ni

Mjeseca ni zvijezda.«

Eric je počeo osjećati kako mu duh posustaje vidjevši da su njihove šanse za pronalazak

Karre Karre sve manje. Zabrinjavao ga je povratak u Melbourne bez ikakvog izvještaja.

Pompea

Kada ga je Frank Downs pitao želi Ii ići zajedno s ovom ekspedicijom, Eric je odmah

pristao. Bio je umoran od pisanja zanimljivih priča poput opažanja kita blizu obale. Žudio

je za tim da postane poznat među pravim reporterima. A ovo je bila izvanredna prilika za

ambicioznog novinara voljnog riskirati, jer, pomislio je, to će biti prvi put da se takva priča

piše iz prve ruke samog novinara, a ne kao »prepričana priča«. Nadao se da će mu donijeti

priznanje i slavu, i priliku da se dokaže kao najbolji u poslu. Također, to bi moglo utjecati

na jednu mladu djevojku koja je odbila njegovu bračnu ponudu. Ali prvo su morali nešto

pronaći.

»Pobogu!« rekao je, bacivši olovku i trljajući ruke jednu o drugu. »Ovdje noći postaju jako

hladne!«

Kapetan Fielding je odjednom ustao i pogledao uokolo. »Sto je bilo?« upitala je Joanna.

Njegove oči su se suzile i promatrale tamu. »Ne znam«, odgovorio je. »Zrak nešto nije u

redu.«

»Beth«, rekla je Joanna, čvršće obuhvativši šal oko sebe, »je li ti dovoljno toplo?«

»Dobro sam, majko«, odgovorila je Beth, a da nije ni podignula oči s knjige.

Joanna je Beth dala dnevnik Lady Emily prvog dana kada su napustili Kalagandru,

objasnivši kćeri da je došlo vrijeme da dozna pravi razlog njihovog putovanja u pustinju. I

kada bi Beth svaku večer čitala po dio dnevnika, Joanna je mogla vidjeti koliko bi se ona

usredotočila na riječi iz prošlosti, kako je mirno sjedila, kakav odsutan pogled je imala u

očima. Kasnije, kada bi se pripremile za noćni počinak, Joanna i Beth provele bi određeno

vrijeme pričajući o tome što je ona pročitala, a Beth bi obično postavljala toliko pitanja da

su znale i cijeli sat razgovarati prije spavanja. Sada, bližila se kraju knjige, te je bila potpuno

zadubljena.

»Bože«, rekla je, napokon podignuvši pogled. »Pitam se zbog čega ovo sve. Mislim, zašto se

mi bojimo pasa, majko? Znam da se ja bojim zbog onoga što se dogodilo s dinzima i jadnim

Buttonom. Ali baka se bojala pasa, a bojiš ih se i ti. Zar doista misliš da je na nas bačena

kletva? Kako uzbudljivo!«

»Uzbudljivo?« rekla je Joanna. »Da, pretpostavljam da jest na neki način.«

»I misliš li da je moj pradjed počinio zločin? Pitam se što je učinio. Možda je ukrao opal?

Jako je vrijedan, znam, ali mislila sam da Aboridžini nemaju imovinu. Oni ne bi opal

smatrali vrijednim, zar ne?«

Pompea

»Možda opal posjeduje neku drugačiju vrijednost... možda, vjerske naravi.« Joanna je

pokazala Beth dragi kamen prve noći kada su se ulogorili. Beth ga je i ranije vidjela, ali ovog

puta, Joanna joj je objasnila o njegovu pravom značenju, onda ga je držala u ruci, osjećala

njegovu čudnu toplinu; zurila je u njegove dubine, opčinjena sjajnim, crvenim i zelenim

bljeskovima, te je tada rekla: »Što misliš zašto je bio sakriven u Rupertu?«

A sada je rekla; »Mogla bih se kladiti da je pradjed Makepeace pronašao rudnik opala! Zar

baka ne spominje ovdje nešto o drugom naslijeđu?« rekla je, predavši dnevnik Joanni.

»Nešto što ju je zvalo da dode i da ga prisvoji? Kladim se da se isprava odnosi na to!«

Ali Joanna nije bila sigurna što bi »drugo naslijeđe« moglo biti. Dok je pažljivo vraćala staru

knjigu u kožnu torbu, zajedno s opalom - koji je, iako je bio vrijedan, odlučila ponijeti sa

sobom djedovim bilješkama i vlasničkom ispravom, Joanna se prisjetila nečega što joj je

Sarah davno rekla: »Knjiga je Sanjanje tvoje majke. To je tvoj put pjesme, kao što je bio

njen. Slijedi ga i pronaći ćeš mjesto koje tražiš.«

Ali, kako ga je mogla slijediti kada nije mogla iščitati tragove koji su u njemu nalazili?

Možda su se u dnevniku nalazili znakovi koji su upućivali kojim putem ići, ali Joanna ih iz

nekog razloga nije mogla vidjeti.

Kada je primijetila da se Fielding udaljava od logorske vatre, rekla je: »Nešto nije u redu,

kapetane?«

»Imam loš predosjećaj«, rekao je.

»Zdravo«, rekao je Graham, pogledavši gore. »Kakav je to zvuk?«

Svi su osluškivali. »Zvuči kao grmljavina«, rekla je Beth.

Sammy je odjednom bio na nogama. »Voda!« uzviknuo je.

Okrenuli su se prema smjeru iz kojeg je dolazila buka. Nisu mogli ništa vidjeti, ali osjećali

su kako se zemlja počinje tresti.

»Što...« rekao je Graham.

I iznenada je bila iznad njih. »Majko!« uzviknula je Beth.

»Beth!«

Joanna se probudila i zurila u nebo. Podignula je glavu i osjetila val mučnine koji joj je

oduzimao snagu. Na trenutak je nepomično ležala, pokušavala razmisliti, tražeći posljednja

sjećanja po svom umu. Sto se dogodilo? Dodirnula je svoju glavu, a niz lice joj je potekao

Pompea

mlaz pijeska u oči i usta. Zakašljala se i sjela, a svijet oko nje kao da se ljuljao. Rukom se

uhvatila za čelo; napipala je bolnu oteklinu.

Pogledala je oko sebe. Teren joj nije bio poznat; ovo nije bilo mjesto gdje su postavili kamp

prethodne noći; brdašca i stabla su bila na pogrešnom mjestu. I nigdje nije bilo šatora. Niti

deva. Niti muškaraca.

I zatim se sjetila na njih se srušio vodeni zid.

Beth!

S teškom mukom se podignula na noge, mahnito pogledom pretraživala krajolik, tražila

znakove Beth i ostalih. Ali nije bilo ničega, nikoga. Sigurno nije bila jedina ovdje! Sigurno

su i njeni suputnici preživjeli vodeni val i sada su se negdje budili u ovu istu užasnu

stvarnost, te će uskoro krenuti prema njoj.

Sigurno, dragi Bože, pomislila je, Beth nije nestala!

Čvrsto je obavila ruke oko sebe, razmišljajući, nemoj paničariti. Zadrži hladnu glavu.

Nemoj izgubiti kontrolu.

Pokušala se sjetiti što se točno dogodilo. Sjedili su oko logorske vatre, Graham je rekao:

»Kakav je to zvuk?« I svi su se okrenuli u pravom trenutku da vide tamni zid koji se

kotrljao prema njima. Joanna se sjetila da je Beth posegnula za njom. Nakon toga ništa.

Kada se počela iznenada tresti, a svijet se opet ljuljao, shvatila je da pada u stanje šoka.

U blizini je ugledala stablo eukaliptusa koje je uspjelo izbjeći bjesnilu vode; i dalje je

uspravno stajalo. Uspjela je prijeći put do njega i zatim se prislonila, drhteći, njeni zubi su

cvokotali. Dan se pretvarao u tamu, a zatim opet u svjetlost, i znala je da će se onesvijestiti.

Brzo je sjela na tlo i glavu stavila među koljena.

»Oh, Bože«, zajecala je. »Samo da i drugi budu živi. Beth...«

Nakon nekoliko trenutaka, vrtoglavica je popustila i Joanna je opet zadobila kontrolu nad

sobom. Pažljivije je pogledala po okolini. Sudeći po jačini svjetla, bilo je oko podne. Vidjela

je istu smeđu divljinu istočkanu zakržljalim eukaliptusima i akacijom kroz koju su putovali

već četiri tjedna, osim što je sada drveće i grmlje posvuda ležalo, njihova blijeda korijenja

uperila su se u nebo. Ni znaka njihovog kampa. Ni stolice, ni sedla. Činilo se kao da je

netko oprao lice zemlje.

A Beth. Gdje je bila Beth?

Pompea

Primijetila je da je izgubila i kožnu torbu opal, majčin dnevnik, vlasničku ispravu. Sve.

Ponovno se podigla na noge, i držeći se za stablo povratila ravnotežu. Na tlu je ugledala

sjene koje su se micale nedaleko od njenog mjesta i podignuvši oči ugledala je velike ptice

koje su kružile na nebu.

I zatim je nešto ugledala. Crni lik koji je ležao na pijesku.

Prepoznala je mornarsku jaknu s mjedenom dugmadi. »Kapetane Fielding!« uzviknula je,

potrčavši prema njemu. »Oh, hvala ti Bože!«

Ležao je na leđima, oči su mu bile zatvorene, usta otvorena. Stavila je ruku na njegov vrat i

opipala puls. Bio je mrtav.

Joanna je omotala ruke oko svojih koljena i pokušala se boriti s panikom i histerijom. Nije

se mogla sjetiti da se ikada ovako bojala. Ili da je bila ovako žedna. Gdje će pronaći vodu?

Neobično, zemlja je bila suha. Kako je to moguće, nakon onakvog potopa ? Je li ležala u

nesvijesti duže nego je mislila? Škiljila je gore na osamljenog orla koji je kružio. Znala je da

orlovi katkad odnesu novorođene janjce, čak i ljudsku djecu. Hoće li napasti bespomoćnu

ženu?

Morala je povratiti kontrolu nad sobom. Vodeni val je odnio sve pred sobom, ali ona je

pošteđena. To može značiti da su i ostali bili pošteđeni, a možda i zalihe iz kampa.

Dok su nad zemljom kružile tamne ptičje sjene, Joanna je prekrila Fieldingovo tijelo

pijeskom i kamenjem, a nakon što je završila, načinila je križ od suhih grančica i stavila ga

na glavu improviziranog groba. Zatim, iscrpljena, izrekla je molitvu i ustala. Zadržala je

kapetanovu jaknu.

Pogledom je tražila sunce, ali i dalje je vidjela čudnu bjelinu koja se prostirala od obzora do

obzora kao da joj se izruguje. Proučavala je stabla i grmove koji su ležali s izvaljenim

korijenjem, ustanovivši kojim putem je vodeni val došao i počela hodati.

Nakon što je ostavila grob iza sebe, budno je pazila hoće li pronaći još neki čudan ili

sumnjiv predmet oko sebe. Morila ju je glad, a akutna žeđ ju je upozoravala da će uskoro

morati pronaći vodu. Dok je hodala, dozivala je njihova imena: »Beth! Sammy! Gosp.

Graham!«

Nakon nekoliko stotina metara, počela je pronalaziti stvari: mijeh s vodom, još pun;

konzervu usoljene govedine i još jednu s keksima; šešir Erica Grahama. Zastala je da ocijeni

svoju situaciju i otpila malo vode. Zaključila je da ima dovoljno hrane i vode da preživi

Pompea

nekoliko dana ako bude pažljiva.

Morala je pronaći Beth. Ali gdje će tražiti? Koliko daleko je smjela ići s ovako malo hrane i

vode? I onda se prisjetila kapetanovog upozorenja o Velikoj Viktorijinoj pustinji, koja je

vjerojatno bila još i negostoljubiviji teren od ovoga, mjesto gdje će se sigurno izgubiti i

umrijeti. Hugh je vjerojatno već stigao u Perth, pomislila je, ili je upravo bio u vlaku na

putu za Kalagandru, a ako se ona ne pojavi tamo u ono vrijeme kada je rekla, on će se

sigurno zaputiti u potragu za njom. Odlučila je podignuti kamp na mjestu na kojem se

nalazila i čekati da je netko spasi.

Joanna je otpila mali gutljaj vode iz mijeha i dugo ga držala u ustima prije nego je pustila da

joj klizne niz grlo. Procijenila je da joj je ostalo malo više od jedne čaše vode. Posljednju

hranu pojela je toga jutra.

Izašla je iz improviziranog šatora koji je načinila uz eukaliptusovo stablo i pretražila

krajolik. U pet dana, ništa se nije promijenilo. Nebo je i dalje bilo čudno nadvijeno; i dalje

nije mogla utvrditi kojim putem krenuti. U sumrak, činilo se kao da cijeli svijet odjednom

utone u tamu, stoga nije mogla odrediti ni gdje je bio istok ni zapad, nikada nije vidjela

izlazak sunca; uvijek ju je budila jaka danja svjetlost. Ali sada je morala doznati gdje se

nalazila, jer je morala napustiti svoj mali kamp.

Pet dana Joanna je živjela od nade da će je netko iz njene družine pronaći, da će se pred

njom odjednom materijalizirati Beth, ili Hugh. Svaki dan je hodala u svim smjerovima, tako

daleko koliko se usuđivala od svog malog kampa, uvijek imajući u vidokrugu mali šator.

ostavljajući kamenje putem kojim je šetala. Istraživala je okoliš koliko je god daleko mogla,

a zatim bi se vraćala natrag kratko prije mraka, slijedeći kamenje natrag do svog skloništa,

gdje bi pojela malu količinu govedine i keksa, a zatim nemirno spavala, omotana u

kapetanovu jaknu da joj ne bude hladno. Kada bi samo znala zapaliti vatru bez šibica. Cesto

ju je užas njenih noćnih mora budio kada bi ponovno preživljavala vodeni val ili kada bi

Beth umirala na sto raznih načina. Joannu bi probudio njen vlastiti vrisak, a zatim bi drhteći

ležala ispod eukaliptusovog stabla, moleći se da je i ovo samo ružan san iz kojeg će se

probuditi i vidjeti da leži u svom krevetu na Merindi.

I plakala je za Beth, za jadnim kapetanom Fieldingom, za samom sobom.

Sada joj je nestalo hrane, a gotovo i vode. Joanna se morala suočiti s činjenicom da će

morati napustiti ovo mjesto ako želi preživjeti. Ali nije znala u kojem smjeru krenuti.

Pronašla je kompas, s nemirnom iglom, i kožnu torbu s netaknutim, dragocjenim

Pompea

sadržajem. Ali oni joj ne mogu reći gdje je istok, a gdje zapad; ne mogu je odvesti tamo gdje

ima hrane i vode.

Dok je zurila u pusti krajolik, pokušavala se prisjetiti priča koje je tijekom godina slušala o

preživljavanju u divljini. Znala je da ovdje ima vode, sakrivene, ali morala je znati gdje ju

treba tražiti. I hrane ima u izobilju, ako si vješt i lukav.

U ruci je osjetila težinu mijeha za vodu. Znala je da prvu stvar koju mora učiniti je pronaći

vodu.

Ali Joanna nije htjela krenuti bez promišljanja, u bilo kojem smjeru. Morala je hodati sa

svrhom, morala je odabrati ispravan put. Pogledom je pretražila niska brdašca sa svoje

desne strane, koja je istražila prvog dana. Znala je da tamo nema vode. Na lijevoj strani

kilometrima naprijed prostirale su se razbacane stijene, kao da je ovdje, nekoć davno,

eksplodirala planina. Iza nje nalazilo se ravno, monotono prostranstvo, a ispred nje

nastavljala se pustinja s rijetkim grmljem, pepeljugama i zakržljalim eukaliptusima u kojoj je

imala najviše izgleda.

I stoga je odlučila krenuti u tom smjeru. Ali prije odlaska, ostavila je znak svima koji bi

mogli naići tim putem da znaju da je bila tu. Skinula je jednu naušnicu s plavim kamenom,

te ju je zavezala na čvrstu granu na stablu, a zatim je, oštrim kamenom, urezala svoje ime na

deblo. U pijesku je načinila veliki smjerokaz, pomoću kamenja, koji je označavao smjer

kojim je krenula. Napokon je ostavila relativno sigurno i poznato malo utočište, ponijevši

sa sobom kapetanovu jaknu, kožnu torbu i uznemirujuće lagani mijeh za vodu. Odlučila je

da će hodati što dalje bude mogla, iako je bila slaba, te da će odgađati pijenje vode bez

obzira na to koliko njena žed bude jaka.

Probijala se kroz polupustinju, prelazila pješčane ravnice i osušena slana jezera, hodala kraj

akacija, bodljikave trave i izvijenih eukaliptusa koji uopće nisu nalikovali onim visokim i

dostojanstvenim stablima s Merinde.

Sati su prolazili, svoju prisebnost održavala je razmišljajući o domu recitirala je Hughove

balade, s Beth i Sarom je vodila izmišljene razgovore. Zamišljala je kako će naći Beth još

malo naprijed gdje sjedi u svom malom šatoru i kako će sretno biti njihovo ujedinjenje.

Kada je Joanna primijetila da se dan pretvarao u noć, okrenula se natrag i više nije mogla

vidjeti svoj mali kamp, niti poznati teren. Nije mogla ni pretpostaviti koliku je udaljenost

prešla, ali bila je tako jako gladna, a žeđ koju je osjećala ne bi mogla nikada ni zamisliti kao

takvu.

Pompea

Sjela je na tlo u sjeni skupine stijena, moleći se da one nisu dom smrtonosnim zmijama, te

je u krilu dugo i dugo držala mijeh s vodom prije nego je otpila očajan gutljaj. Osjećala je

kako je ponovno obuzimaju panika i strah. Podignula je oči prema nebu, ali i dalje nije

vidjela ni zvijezde, ni Mjesec. Umrijet ću ovdje, pomislila je, i počela plakati.

Probudivši se, i dalje je gledala u mliječno nebo koje joj se rugalo, i dalje je osluškivala tišinu

od koje je mislila da će poludjeti. Ostavila je iza sebe još jednu naušnicu i još jedan

smjerokaz načinjen od kamenja, prije nego je nastavila hodati, pretražujući isušena korita

potoka u nadi da će pronaći udubinu s vodom, kopajući ispod grmlja, pokušavajući umoliti

malo vlažnosti iz ove zemlje koja ne oprašta. U podne, popila je zadnji gutljaj vode, ali

zadržala je mijeh za vodu. Napadi gladi pretvorili su se u istinsku bol i dok se prisiljavala da

nastavi hodati prema negostoljubivom obzoru, užasavala se svršetka koji će joj se sigurno

dogoditi. Nakon sat ili dva morala je stati. Bilo je beskorisno, znala je, probijati se u

nepoznato. Voda neće sama pasti s neba ili se odjednom pojaviti iz zemlje. Ona ju je

morala pronaći jako brzo, dok još nije izgubila prisebnost.

Uhvatila je pramenove kose koji su odlutali i pričvrstila ih ukosnicama. Razmišljala je o ženi

koja je prošla upravo ovom divljinom s mladim suprugom i malom djevojčicom. »Naomi je

bila jaka«, rekli su joj Patrick Lathrop i Elsie Dobson. I Joanna je baš sada shvatila koliko je

njena baka morala biti jaka da preživi na ovom mjestu.

Ja sam Naomina unuka, rekla je sebi dok je očima pretraživala prijeteći krajolik. I ja ću biti

jaka.

A onda je pomislila na svoju majku, Lady Emily, kako prelazi ovo područje kao mala

djevojčica u pratnji mlade Aboridžinice, te se upitala: Kako su one uspjele? Kako su ta dva

ranjiva stvorenja, pješice, mogla prijeći nepregledne kilometre pustoši?

I zatim joj je sinulo: one su znale slijediti putove pjesama.

Naravno, pomislila je Joanna, to je bilo rješenje. Pokušavala je preživjeti razmišljajući poput

nježno odgojene mlade Engleskinje, a trebala je razmišljati poput ljudi koji su se rodili na

ovoj zemlji poput Aboridžina. Oni su preživljavali slijedeći putove pjesama. Joanna je znala

da putovi pjesama povezuju mjesta sanjanja koja predstavljaju jednu etapu u putovanju

predaka, te da su međusobno obično bila udaljena jedan dan hoda. Ali kako pronaći jedno

takvo mjesto?

Okretala se sporo u krugu, pokušavaju razaznati nešto na ogoljenom obzoru. Vidjela je

stijene, patuljasta stabla, pješčane dine, osušena korita potoka, ali ništa što bi nalikovalo

Pompea

putu pjesme. Ali onda, upitala se, kako bi uopće put pjesme izgledao?

Odjednom, prisjetila se nečega što se davno dogodilo, kada su ona i Sarah otišle do rijeke i

Sarah joj je pričala o putovanju kloka novog pretka preko Merinde. Pokazala je rukom

prema travnatom brežuljku i rekla joj tada: »Tamo je spavala pretkinja klokana. Vidite li

njene velike stražnje noge, dugi rep, njenu baš malu glavu?« i Joanna se prisjetila kako je

jako zurila u brdašce i doista vidjela klokana koji spava.

Koje je bilo rješenje? Tražiti po divljini prirodne znakove, slike? Prestati gledati divljinu

kroz engleske oči, pokušati promatrati svijet poput Aboridžina?

Zurila je i zurila i činilo se kao da je krajolik postajao zanimljivijim. Stijene, stabla i korita

potoka počeli su se mijenjati; i dalje su ostali nepomični ali su prolazili kroz metamorfozu.

Odjednom, Joanna je zurila u skupinu okruglih stijena; izgleda li ono kao obris emua?

Otrčala je do njih, ošamućena od gladi i žeđi, a kada im se približila, potražila je hranu i

vodu koje su trebale biti tamo. Ali to je bila samo ogoljena skupina stijena.

Ponovno je pogledala oko sebe. Tamo, tamo u blizini, način na koje se ono korito savijalo.

Je li nalikovalo zmiji? Joanna je potrčala prema njemu, pala na koljena i kopala rupu u

tvrdoj glini. Ali voda nije izašla.

Ustala je i pogledom pretraživala divljinu suznih očiju. Priroda se izrugivala s njom,

pokazivala joj je Mjesta sanjanja koja zapravo nisu uopće ni bila Mjesta sanjanja. Osjetila je

kako se u njoj gomila očaj poput vrućine. Pomislila je na kapetana Fieldinga, koji je ležao u

jadnom, neoznačenom grobu, na njegov san o posljednjim godinama mira na Fidžiju koji je

sad bio mrtav poput njega samog.

»Nije pošteno!« uzviknula je Joanna. »Beth! Gdje si? O Bože...«

Ponovno je pala na koljena, zakopala lice među rukama. Kada su joj slane suze dotaknule

usne, Joanna se zaprepastila. Prvo je pomislila da je počela padati kiša, a zatim je ugledala

vlažnost na svojim rukama. Polizala je dlanove i pomislila u kakvo se očajno stanje dovela.

Oči su joj se spustile na kožnu torbu, izlizane kopče i urezane inicijale »JM«. Razmišljala je

o bilješkama koje je njen djed napisao brzopisom, tako pažljivo i detaljno, kako su joj sada

bile bespotrebne. Iako je u njima zabilježena fascinantna kronika njegovih opažanja o

Aboridžinima, u njima se nisu nalazile nikakve praktične informacije. Napisao je da su žene

sakupljale hranu, ali je izostavio opisati i na koji način. Napisao je da je klan odlazio do

izvora vode, ali je propustio napisati i način kojim su pronalazili te izvore. Samo

bezvrijedna, prokleta gomila papira.

Pompea

Odjednom, uhvatila je torbu i bacila je što je dalje mogla. Odbila se o stijenu i muklo

udarivši pala na zemlju. Dok je sva jadna zurila u torbu, sjetila se da se u njoj nalazi i

vlasnička isprava, opal i dnevnik. Podignula se i prikupila stvari. Pogledala je unutra da se

uvjeri da se opal nije razbio, a zatim je ugledala vlastite bilješke prijevod bilješki Johna

Makepeacea. Za oko joj je zapela rečenica koju je zapisala: Djoogalov klan pripada totemu

klokana.

Joanna se najednom počela pitati je li možda bila samo napola u pravu da bi ona doista

trebala pronaći put pjesme i slijediti ga. Možda je pogriješila što je mislila da može sama

izmisliti taj put. Ispravan put je morao biti ondje negdje, ne nešto što je samo nalikovalo

emuu ili zmiji ili nekom drugom simbolu koji bi odabrala; morala je točno znati koji put

pjesme je prelazio ovim područjem. Ako se nalazila na zemlji predaka Djoogalovog klana,

onda mora potražiti put pjesme klokanovog pretka.

Popela se na obalu presušenog potoka i polako ponovno pretraživala krajolik, ovaj put

tražeći pradavnu stazu koju je sigurno prešao predak klokana prije nekoliko tisuća godina,

kada je prolazio ovim područjem i pjevanjem dozivao stvaranje. Pokušala je zatomiti

Joannu Westbrook, i umjesto toga pretvoriti se u Djoogala, ili člana njegovog klana, ili

možda u djevojku koja se zvala Reenadeena. Da oni sada stoje na njenom mjestu i traže put

pjesme Klokanovog sanjanja, pitala se, što bi oni vidjeli?

Je li to, tamo prijeko? Stjenovita tvorba, izniknula iz zemlje tisućljećima ranije, i koju bi

Joanna prije opisala kao lirašicu koja spava ili štakoraša u borbi, ali za koju je sada zamijetila

da izgleda poput dva klokana, jednog velikog, i drugog maloga, nagnutih kao da pasu.

Tamo, pomislila je. Je li to mjesto na kojem se predak klokana zaustavio jako davno kako bi

se odmorio i najeo?

Započela je hodati prema tom mjestu, jedva svjesna sumraka, ošamućene glave i pulsa koji

je neravnomjerno udarao na njenim sljepoočnicama. I prije nego je došla do stjenovite

tvorbe, Joanna je vjerovala da je pronašla Mjesto sanjanja klokanovog pretka.

Joanna je brojala dane sakupljajući grančice. Svako jutro, prije polaska, pronašla bi jednu

grančicu i spremila bi je u torbu. Zatim bi ostavila nekakav znak svoje ime ispisano na

stijeni ili urezane inicijale u nekom stablu s uobičajenim smjerokazom načinjenim od

kamenja, koji je pokazivao u kojem je smjeru otišla. Kada je shvatila da je napustila

relativnu sigurnost polupustinje i odlutala u Veliku Viktorijinu pustinju, sakupila je 14

grančica.

Pompea

Sada je imala vodu i hranu. Na prvom Mjestu sanjanja kopala je rupu u pijesku dok nije

pronašla ustajalu, ali ipak pitku vodu. Na sljedećem Mjestu sanjanja, gdje je u obrisu slane

zaravni mogla prepoznati mjesto na kojem se predak klokana pario s drugim klokanom,

Joanna je nagrađena debelim ličinkama iz korijena akacija, te ih je pojela sirove.

Jedan dan je uspjela uhvatiti guštera, kojeg je također pojela sirovog. A onda se sjetila da joj

je Bill Lowell jednom davno rekao da je unutarnja kora drveta često jestiva. I to ju je

također održalo na životu.

Jedno Mjesto sanjanja izgledalo je u obliku ogromne rupe u zemlji za koju je Joanna

pretpostavila da je krater meteora, nastao jako davno tijekom pretpovijesne kiše meteora,

jer kada je provjerila kompas, igla je mahnito letjela po njemu. U dnu kratera oblikovala se

glinena lokva, te se Joanna prisjetila kako joj je Sarah ispričala da u takvim lokvama žive

posebne vrste žaba koje se zakopaju odmah ispod površine, te se tu skrivaju između kiša a

u svom tijelu skladište vodu. Kopala je po glini i pronašla žabe, iz kojih je, nakon što bi ih

zgnječila, potekla svježa, pitka voda.

Jednog dana, u kasno poslijepodne, zamijetila je jato crvenorepih kakadua koji su letjeli

iznad i pomislila: oni sigurno idu prema vodi. Slijedila ih je i pronašla izvor svježe vode.

Petog dana slijeđenja Sanjanja klokana naišla je na prizor koji ju je šokirao i obeshrabrio, a

njen duh je samo potonuo. Vidjela je ljudski kostur. Odjeća je odavno istrunula, a kosti su u

bile u potpunosti oglođane, stoga je znala da nije netko iz njene družine. Ali on se izgubio

sasvim sam ovdje. Kraj lubanje pronašla je okvir od naočala i zadržala ga. Tog

poslijepodneva, prije nego je pao mrak, uspjela je zapaliti vatru, korištenjem jedne od leća

kojom je ciljala na mjesto na kojem je zamišljala da se nalazi sunce. Napokon, mogla je jesti

i kuhanu hranu.

Osmog dana, preko neba je vidjela dva orla koja su se borila oko mladunca valabija kojeg je

jedan od njih uhvatio. U borbi im je životinja ispala, a Joanna je bila brža i zgrabila ga.

Skinula je kožu na isti način kako je na Merindi čistila zečeve za večeru, a zatim ispekla

meso na žeravici. Meso joj je potrajalo danima.

Dok je Joanna slijedila drevni put pjesama, osjećala je kako i sama jača, usprkos primitivnoj

prehrani i grubom krajoliku koji ju je okruživao. Umjesto da oslabi i postane

bespomoćnom, ona je osjećala kako joj tijelo preplavljuje neobičan val snage. Izgubila je

sve ukosnice, pa joj se raspuštena kosa spuštala do struka i morala ju je gurati iza uha. Kada

je vrijeme postalo jako vruće, otkopčala je gornje dugmiće na bluzi, raskopčala i zavrnula

duge rukave. Skinula je podsuknje, a zatim ih je zakopala iz nekog osjećaja skromnosti.

Pompea

Pomiješala je glinu s vodom i načinila pastu s kojom je premazala lice da spriječi opekline

od sunca. Povezala je nekoliko grančica akacije u svežanj i s tim je zaštitila glavu. Kožnu

torbu je omotala u kapetanovu jaknu, a zatim ju je zavezala oko struka kako bi joj ruke bile

slobodne tijekom hodanja.

Primijetila je promjenu terena. Joanna je jednog dana shvatila da je stupila u zemlju čudesa.

Pustinja se sjajila. Isušeni izvori vode oblikovali su udubljenja u pijesku u obliku tanjura, a

bili su ispunjeni šarenim mineralnim nanosima koji su svjetlucali poput stakla. Slana jezera

su blistala; nebo je bilo usijano. I Joannu ju obuzeo osjećaj da se vratila na početak vremena

u Sanjanje.

Sunce se napokon pojavilo i mogla je pomoću svog sata odrediti smjer. Linija sjeverjug

prolazila je polovinom puta između podneva i jednog sata shvatila je da se kreće prema

istoku, još dublje u srce Velike Viktorijine pustinje. Ipak, znala je da se ne može vratiti

natrag. Iza nje, nalazila se pustoš i rizik da se izgubi, ali dok god bude na putu pjesme,

možda će biti sigurna.

Bila je svjesna da osjeća djelovanje neke druge sile. Ovo je bio put pjesme Djoogalovog

klana bila je sigurna u to. Ovim putem su došli Naomi i John Makepeace, zajedno sa

svojim šatorima i nadama. Ovom stazom Reenadeena je izvela Emily iz opasnosti. Joanna

se više nije osjećala osamljenom. S njom su hodali i duhovi.

Petnaestog dana slijeđenja Sanjanja klokana, upravo u trenutku kada se pripremala zapaliti

vatru kako bi ispekla ličinke, preko nje je pala sjena. Podignula je pogled i vidjela da je joj je

sunce zaklonio muškarac koji je stajao iznad nje, u jednoj ruci držao je koplje.

Joanna je polako ustala i vidjela da nije bio sam. Iza njega stajalo je još nekoliko muškaraca,

također su nosili oružje. Bili su nagi, njihova tijela premazana samo mašću i pepelom; oko

glave i struka nosili su trake od ljudske kose, slične onima kakve je Sarah izrađivala za

Joannu tijekom epidemije tifusa. Zurili su u Joannu bezizražajnog lica.

»Jeste li vi pripadnici Djoogalova klana?« upitala je.

Oni joj nisu odgovorili.

Stoga je rekla: »Karra Karra?«

I dalje nije bilo odgovora.

Osjetila je težinu vrućeg podnevnog zraka, nepregledno prostranstvo pustinje protezalo se

od njenog mjesta daleko u svemir. Namirisala je ličinke koje su se pekle na žeravici i

Pompea

prisjetila se njihovog okusa dok ih je jela sirove. Prisjetila se hvatanja i jedenja guštera,

zatim sisanja gorke vode iz korijena akacije, ne mareći za prljavštinu, ni za činjenicu da nije

imala ni rupčić kojim bi mogla obrisati ruke. Stoga joj se činilo ispravno, pomislila je, da

stoji u ovom nepoznatom krajoliku, zuri u duboke, crvenkastosmeđe oči i da ne osjeća

strah.

Bez riječi, muškarci su se okrenuli i počeli hodati od nje.

Joanna je nepomično gledala za njima. A zatim je shvatila da ih treba slijediti. Brzo je

podignula jaknu kapetana Fieldinga i kožnu torbu, a zatim pošla za njima.

Kada su pristigli do logora, sunce se na zapadnom obzoru oblikovalo u rastaljeni disk.

Joanna je stupila među razbacanu nakupinu miamia - malih skloništa načinjenih od

eukaliptusovih grana i logorskih vatri i čudila se vlastitoj odvažnosti te indiferentnosti

Aboridžina na njenu prisutnost. Prolazila je kraj žena koje su kuhale, skidale kožu sa

životinja ili dojile djecu, a one su joj se smiješile kao da je ovo svakodnevna pojava. I one su

također bile nage. Nekoliko mladih djevojaka, vidjela je Joanna, nosile su suknje načinjene

od perja kakadua, ali svi ostali muškarci, žene i djeca hodali su uokolo bez komadića

odjeće. Ironično, Joanna je osjetila nelagodu zbog lanene bluze, duge suknje i čizama.

Muškarci su se zaustavili. Okrenuli su se, a njihov vođa uperio je koplje. Joanna je

pogledala prema mjestu koje je pokazivao, te je ugledala mladu, bijelu djevojčicu koja je

ležala preko otvorene jame iz koje je izlazila para od zapaljenih grana eukaliptusa.

»Beth!« uzviknula je, potrčavši prema njoj.

Djevojčica je bila bez svijesti, s teškim opeklinama i, osjetila je Joanna kad je stavila ruku na

njeno čelo, užasno je gorjela od groznice.

I na njenom licu vidjela je nezaboravljivo bljedilo koje ju je šokiralo

takvo je vidjela tijekom epidemije tifusa i na mrtvom licu kapetana Fieldinga. Kad je

Joanna podignula svoju kćer u naručje i čvrsto je privila, domorotkinja koja se brinula o

njoj rekla je nešto Joanni što ona nije razumjela.

Zakasnila sam, pomislila je, zakasnila.

Pompea

29.POGLAVLJE

Sarah se nalazila u solariju, pripravljala je masti od gaveza i nevena, okružena biljkama koje

su visjele, malim stablima, puzavim grmovima i gustim, malim biljkama u glinenim

posudama; miris gline i humusa bio je slabijeg intenziteta od delikatne arome ružičastog

ružmarina i alojsije, a sve je nadjačao miris otopljenog pčelinjeg voska. Kada je Joanna

otišla u Zapadnu Australiju prije šest mjeseci, Sarah joj je obećala da će se brinuti o

ljekovitom bilju i održavati zalihe pripravaka. Svakodnevno je radila ovdje, brinula se o

presadnicama, orezivala i presađivala, brala lišće, stabljike i korijenje.

Često se pitala što su Joanna i Beth radile u određenom trenutku, te hoće li Joanna u

jednom trenutku odustati od čekanja na Hughov povratak, te se sama vratiti kući. Već su

tjedni prošli a Hugh se nije vratio u Kalagandru, i dalje je bio ovdje na Merindi, borio se

protiv najezde muha koja je dostigla epidemijske razmjere.

Dok je provjeravala mekoću pčelinjeg voska, njene ruke su najednom stale, gotovo po

svojoj volji. Gledala je kroz stakleni zid na jezero koje je mirno i srebrno ležalo iza stabala,

te je pomislila: Phillip dolazi.

Brzo je ugasila plamen ispod pčelinjeg voska, skinula pregaču i požurila kroz kuću do svoje

spavaće sobe gdje je uredila kosu i očistila lišće i sitne cvjetove koji su visjeli s njene tamne,

vunene suknje. Dok je žurno presvlačila radnu košulju od bijelog pamuka i umjesto nje

odjenula svilenu, blijedu bluzu, primijetila je da su joj se ruke tresle. Istovremeno je osjećala

uzbuđenje i zabrinutost što će vidjeti Phillipa. Od njegovog povratka u Australiju, Bili su

jako oprezni oko zajedničkih susreta. Sarah je znala da moraju biti oprezni zbog

Phillipovog uspjeha u okrugu kao arhitekta. Sluge su pričale; kao i radnici s farme. A svi su

znali da je on još oženjen. Nisu ponovno vodili ljubav.

Nasreću, Phillip je imao pune ruke posla, dobio je projekte izgradnje palača za Cameronove

i McCloudove, što je od njega zahtijevalo česte odlaske u Melbourne zbog konzultiranja s

dobavljačima i provođenje dana na gradilištu, u ciglanama i pilanama. Njegovo slobodno

vrijeme bilo je ograničeno; Sarah je imala jako malo prilika da bude s njim nasamo.

Nekoliko puta je došao na Merindu na večeru, te su on, Hugh i Sarah otišli i na koncerte u

Cameron Town. Ali jedina stvar za kojom su oboje žudjeli slobodu da se vole, te vode

ljubav ležala je izvan njihovog dosega.

Sada je on dolazio na Merindu, sam i nenajavljen. Osjetila je njegovu prisutnost na prilazu;

Pompea

Sarah je mogla gotovo vidjeti u što je bio odjeven.

Požurila je niz hodnik i otvorila ulazna vrata prije nego je Phillip uopće uspio pokucati.

Netremice su se promatrali.

»Zdravo, Saro«, rekao je Phillip smiješeći se.

»Zdravo, Phillipe. Molim te, uđi. Lijepo te je vidjeti.«

Skinuo je šešir i zatim pogledom pretražio predvorje. Zatim ju je poljubio u obraz, ne

žureći. Dugo ju je promatrao prije nego je tiho izgovorio: »Prelijepo izgledaš, Saro. Kako

si?«

Ona je uživala u njegovu privlačnom izgledu, visini, lagano iskrivljenom nosu i žudjela je za

njim. »Dobro sam«, rekla je. »Mislim na tebe cijelo vrijeme.«

»Pokušavam se držati podalje. Ne mogu se usredotočiti na posao. Sve što radim je da

mislim na tebe. Samo želim biti s tobom.«

»I ja, također«, rekla je i dodirnula njegovu ruku.

»Svratio sam jer sam danas dobio pismo od Alice. I dalje mi ne želi dati razvod. Ne želi da

joj se vratim ali se boji da će ozakonjen razvod povrijediti Daniela. Kada bude stariji, rekla

je."

Sarah je kimnula. Razumjela je društvenu stigmu koju je imala rastavljena žena, baš kao što

je bila svjesna i svoje vlastite situacije, svoje stigme ljubavnice oženjenog muškarca.

»Što se događa s Hughom?« upitao je Phillip, želeći joj govoriti o drugim stvarima.

»Hugh je u kampu kraj sjeverne granice«, rekla je. »Nije bio kod kuće već tri dana.«

»I dalje je loše, zar ne?«

»Da, bojim se da jest.«

»Prošao sam kraj gosp. Ormsbya na putu ovamo. Kaže da će vjerojatno izgubiti Strathfield

ako ova najezda muha potraje.«

»Da«, rekla je. »Čula sam to ranije.«

Ponovno su utihnuli. U obližnjem salonu sat je otkucavao vrijeme.

»Možeš otići do Hughova kampa, ako želiš«, rekla je Sarah. »Hughu će biti drago vidjeti te.«

»Mislim da hoću.« Phillip je rukom posegnuo u džep i izvukao omotnicu. »Jutros, kada sam

Pompea

otišao u poštanski ured preuzeti svoju poštu, upraviteljica me je pitala hoću li ići na

Merindu, jer je stiglo ovo pismo koje mi izgleda važno.« Pokazao ga je Sari.

Pročitala je povratnu adresu poslao ga je komesar Fox iz Zapadne Australije. »Došlo je iz

Kalagandre, a nije ga Joanna poslala. Phillipe, nešto nije u redu. Mogu to osjetiti. Osjećam

to već tjednima. Moramo odmah odnijeti ovo pismo Hughu.«

Hugh je odložio svoju olovku i gledao kroz prozor na šatoru. Promatrao je radnike s farme

koji su se motali po privremenom kampu, točili čaj iz limenke koja je neprestano bila na

vatri. Hugh je zamišljao da je ovo vojni kamp, a njegovi radnici vojnici. Svaki dan su jahali i

pregledavali ovce, ubijali ih iz pušaka i zakapali, ovce koje su možda mogli spasiti šišali su i

potapali ih u kupke od jakih insekticida. U kamp su se vraćali umorni i prljavi; ispijali su jaki

čaj i jeli Pingijeve sendviče, te su ponovno jahali da se suoče s novom bitkom u ovom

frustrirajućem ratu. Hugh je također bio umoran. Volio bi kada bi mogao napraviti stanku,

ali toliko puno posla je moralo biti obavljeno.

Kao što se i pribojavao prije tri mjeseca, nakon što je zatoplilo, iznenada je izbila još gora

najezda muha na zapadnim ravnicama, uništavajući farme ispred sebe poput oblaka smrti.

Cijelim područjem jugoistočne Australije odjednom su ugibale tisuće ovaca, dok su se

stočari od Adelaidea do Queenslanda borili da pronađu sredstvo s kojim bi zaustavili

epidemiju.

Kada je ponovno podignuo olovku da nastavi pisati, zastao je i pogledao u Joanninu

fotografiju na radnom stolu. Koliko mu je nedostajala! Poželio je da je mogao ostati u

Zapadnoj Australiji ili da joj se vratio još davno. Redovito joj je pisao, izvještavao je o ovoj

beskrajnoj borbi s najezdom muha, ali ona se njemu nije javila. Dobili su vijesti o olujama u

Bightu izgubljeni su brodovi, neki od njih prevozili su poštu. Također, odvijao se i štrajk

mornara koji je uzrokovao zastoj u brodskim linijama duž australske južne obale. A Hugh

je znao da je telegram nepouzdan. Požari u unutrašnjosti uništavali su stupove, a odbjegli

Aboridžini povremeno bi ih samo sasjekli.

Uskoro, moja draga, pomislio je Hugh, dok je zamišljao Joannu da ga čeka u hotelu Golden

Age.

Vratio se svom dnevniku, knjizi koja je započela nalikovati na kroniku neuspjelih pokušaja,

a koja je započinjala ovim zapisom:

Vuna dvogodišnjih ovaca, okupana u duhanu i sumporu, i dalje sadrži jajašca muha.

Treći tjedan stado nerasplodnih ovnova bolesno nakon kupke u limeti i sumporu. John

Pompea

Reed sumnja na udisanje otrova. Prekinut ćemo.

Peti tjedan eksperimentirao s vodom visoke temperature. Pokazalo se da izvlači masnoću

iz vune i oštećuje ju. Sljedeći put pokušati s nižom temperaturom, iako je lan Hamilton

probao ovo bez uspjeha.

Osmi tjedan Angus McCloud izvijestio je o eksperimentalnoj kupci na šestomjesečnim

janjcima. Pokazalo se da uzrokuje mrlje na runu. Jajašca i dalje prisutna.

Deseti tjedan Frank Downs izvještava o katastrofalnim gubicima na Lismoreu.

Jedanaesti tjedan stado rasplodnih ovnova na Merindi jako zaraženo. Moram ih uništiti.

Hugh je podignuo olovku i zapisao: »Dvanaesti tjedan uvjeren sam da se ova vrsta zelene

muhe razmnožava samo na živim ovcama. Ovo se, prema tome, može smatrati razlogom

zašto ne uspijevamo učinkovito smanjiti najezdu na ovcama. Moramo pronaći metodu

kojom ćemo prekinuti životni ciklus muhe.«

Pogledao je u staklenke poredane na svom radnom stolu. Sadržavale su uzorke sa stada na

Merindi koje su tretirali uobičajenim sredstvima za potapanje. Na njima se bile naljepnice:

jajašca muhe, stara jedan dan, muha u fazi kukuljice i ličinke pronađene na stražnjim

nogama. Ovo mu je dokazalo kako tradicionalne kupke protiv najezde muha nisu bile

dobre za ovaj soj muhe.

Hugh je nastavio pisati: »Sada ću provjeriti rezultate kupke s arsenom.«

Kada je objavio svoj plan da će pokušati i s kupkom od arsena na svojim ovcama, neki od

stočara su ga upozorili na to. »Ne znam«, rekao je lan Hamilton. »Arsen je opasna stvar. Od

njega ti stoka može oboljeti gore nego od najezde muha. A zatim moramo misliti i na

strižače oni neće šišati ovce ako budu mislili da je u vuni otrov.«

Ali Hugh je odlučio da je došlo vrijeme za riskiranje. U posljednja tri mjeseca došao je do

fascinantnih otkrića. Među njima je bila činjenica da jedna jedina zelena muha proizvede do

2 000 jajašaca. Izračunavši matematički statistiku s nekoliko ciklusa razmnožavanja, te uz

pretpostavku da polovina mladih muha svaka sama proizvede 2 000 jajašaca, Hugh je došao

do zapanjujućih rezultata. Kada ponovno zatopli i sva jajašca se izlegu, doći će do nove

najezde koja će biti tako velika da nitko neće moći zaustaviti katastrofalan gubitak ovaca.

Pogledao je prema vrećama složenima uz jedan zid šatora. Bile su označene naljepnicama

na kojima je pisalo; rasplodni ovnovi, duhan & sumpor, 10. srpnja, 1886, i nerasplodni

ovnovi, korozivni sublimat, 30. lipnja, 1886. Nijedno nije imalo uspjeha. I stoga, prije dva

Pompea

tjedna, Hugh je odlučio stare ovce podvrgnuti kontroverznoj kupci od arsena. Jacko je

upravo donio uzorke njihove vune, te ih je Hugh odlučio pregledati.

Podignuo je vreću s naljepnicom: stare ovce, sjeverni pašnjaci s djetelinom, arsenska

formula br. 12. Stare ovce više se nisu koristile za razmnožavanje, na farmi su ih držali da

odgoje one janjce koji ostanu bez svoje majke. Iz vreće je izvadio nekoliko uzoraka i otišao

prema radnom stolu, nekoliko vlakana vune stavio na stakalce, prilagodio mikroskop, a

zatim pogledao kroz okular.

Namrštio se, namjestio zrcalo da dobije više svjetlosti i ručicom prilagodio fokus. Pred

njegovim očima pojavila su se povećana vlakna vune. Okrećući stakalce, prebacio se na jaču

leću i zatim je proučavao vlakna.

Nije vidio ni traga jajašcima.

Vratio se do vreće i izvadio još jedan uzorak; ovaj je bio od druge životinje, ali iz istog

stada.

Vlakna pod mikroskopom su sva bila čista. Nije vidio niti jedno jajašce muhe.

Izvadio je još jedan uzorak, pa još jedan, dok ih nije pregledao gotovo 20. I svi su bili čisti.

Kupka od arsena je uspjela.

Požurio je prema otvorenim vratima šatora i pogledao van, očekujući Jacka da dođe.

Iznenadio se kada je vidio kočiju koja je prilazila.

»Ovo je danas došlo za tebe, Hugh«, rekla je Sarah, nakon što su ona i Phillip ušli u šator.

»Phillip je svratio i donio ga. Pomislili smo da bi moglo biti važno.«

Hugh je otvorio omotnicu, rastvorio je jedini list papira i čitao: »Poštovani gosp.

Westbrook, upravo su nas izvijestili da su telegrafski stupovi srušeni negdje na granici s

Južnom Australijom. Slao sam vam poruke za koje sada uviđam da nisu uopće ni poslane.

Stoga vam pišem ovo pismo. Moja je dužnost izvijestiti vas, gosp. Westbrook, da je vaša

supruga, vlastitom odlukom, otišla u pustinju 5. svibnja, u društvu svoje kćeri, gosp. Erica

Grahama, kapetana Fieldinga i crnog tragača. Izgleda da je njihova družina doživjela

nesreću u jakoj poplavi. Samo je jedan preživio, Eric Graham, a i on je u kritičnom stanju.

Nismo pronašli ni gđu Westbrook ni ostale iz njene družine.«

Zurio je u pismo. Ponovno ga je čitao. »Moj Bože«, rekao je. »Saro, moj Bože...«

»Što se dogodilo?« Uzela je pismo od njega i pročitala ga. »Oh, ne...«

Pompea

Sarah je položila svoju ruku na njegovo rame. »Hugh,« rekla je. »Joanna je živa. Osjećam to.

Da je mrtva, znala bih to. Ali Hugh, u velikoj je opasnosti. Moramo je pronaći.«

Judd MacGregor sjedio je u očevoj radnoj sobi i radio za stolom. Više se nije bojao ove

sobe; duhovi su otišli zajedno s njegovim ocem. Na vratima se čulo kucanje, iza kojeg je

Pauline ušla u sobu.

»Zdravo, majko«, rekao je Judd. »Ah, pa ti izgledaš fantastično.«

Nasmiješila se dok je na ruke navlačila rukavice. »Hvala ti, Judde. Idem na Lismore posjetiti

Franka. Još moram srediti neke stvari prije nego postanem zakonita vlasnica Kilmarnocka.

Sto ti tako naporno radiš?«

»Pa, razmišljao sam, budući da nećemo uspjeti spasiti preostalu stoku od napada muha,

možemo ih iskoristiti za dobivanje loja, te očistiti pašnjake. Imam novu zamisao za

Kilmarnock uzgoj pšenice. To je sada jako unosno, majko. Sjećaš li se dionica rudnika

srebra Broken Hilla koje mi je prošle godine darovao ujak Frank, za moj rođendan? Misliš li

da bi mu zasmetalo ako bih ih prodao?«

»Mislim da ne bi. Napokon, pripadaju tebi. Znači, uzgajat ćemo pšenicu, je li? Mislim da je

to sasvim dobra zamisao.«

»To zahtijeva manje početnog ulaganja, daleko manje radnika, a na kraju daje puno veće

prihode. Posebno iz razloga jer sam radio na posebnom soju pšenice koji će biti otporan na

sušne uvjete.«

Pauline je promatrala kako je mahao rukama dok je izlagao svoj plan, obrvu koja bi se

uzdignula svako malo odražavajući njegovo uzbuđenje. Tako je nalikovao Colinu, pomislila

je, Colinu kakvog je davno poznavala, prije nego su se u njegovo mlado lice urezale godine

provedene u ogorčenosti i frustracijama. Judd je bio poput svog oca na razne načine,

primijetila je tvrdoglav, posvećen svom snu, ali također je pokazivao i utjecaj svoje majke,

nježne Christine, koja je preminula prije 14 godina.

»Vratit ću se kući do večere«, rekla je Pauline, kada se sagnula i na obraz mu utisnula

poljubac. »Zamolila sam Jenny da večeras skuha tvoj omiljeni puding.«

Kada se okrenula da pođe prema vratima, Judd joj je rekao: »On te nikada nije cijenio,

znaš.«

Ona se tužno nasmiješila. »Mislim da možda jest, na svoj način.«

»Sto misliš, hoće li nam se ikada vratiti?«

Pompea

»Ne znam, Judde.«

»Do tada će Kilmarnock pripasti tebi. Hoćeš li mu dopustiti da se vrati?«

»Ni to ne znam.«

Pauline je nastojala ne razmišljati o tome što bi moglo biti ili što joj budućnost možda

donosi. Odlučila je nastaviti živjeti kako je ona željela, što god njeni prijatelji mislili o tome.

Vidjela je da se to događa i ranije, društvo Zapadnog okruga krivilo je ostavljenu ženu kao

da je ona nekako nagnala svog muža da je ostavi. Ali Pauline je odbijala Colinovo

ponašanje smatrati napuštanjem. On je pobjegao jer se sramio samog sebe, jer je smatrao

da će odlaskom u dvorac svojih predaka u Škotskoj moći spasiti mrvice svog

samopoštovanja. Nije ga mogla kriviti jer je htio pobjeći i od braka koji se nije smio ni

dogoditi, a ni od financijske propasti. Pauline je nastavila svoj život u okrugu, odlazila na

društvena događanja, te je uvijek hodala uzdignute glave iako su je ljudi poprijeko gledali.

Upotrijebila je vlastito naslijeđe, te iskoristila novčanu potporu od Franka da otplati

Colinove dugove. Ovo je sada bio njen dom, koji nije imala namjeru ikada napustiti.

»Sve će biti u redu od sada, majko«, rekao je Judd. »Vidjet ćeš.«

Kada je rukom posegnula za ručkom na vratima, Pauline je pomislila na ovo čudo, koje se

dogodilo negdje putem, kada je prestala smatrati Judda djetetom druge žene. Još je nešto

htjela reći, kada je iza sebe čula glas. »Ah, tu ste.«

Okrenula se, zaprepaštena, te je ugledala Franka kako stoji tamo. »Upravo sam krenula na

Lismore da te posjetim«, rekla je.

»Da, znam«, rekao je. »Ali nešto je iskrsnulo. Moram odmah otići na Merindu, samo sam

navratio da ti kažem da moramo odgoditi naš poslovni sastanak.«

»Što se dogodilo na Merindi?«

»Izgleda da je Joanna upala u ozbiljne probleme u Zapadnoj Australiji, te je Hugh zamolio

da mu pomognem.«

»Kakve probleme?«

»U poruci koju mi je poslao nije ništa napisao. Ali hitno je, što god bilo.«

»Idem i ja s tobom«, rekla je Pauline.

Judd je rukom posegnuo za svojom jaknom. »I ja želim ići, također.«

Dok su se spuštali prilazom prema kući, Frank je rekao: »Ono je konj Johna Reeda.«

Pompea

»A zar ono nije Hamiltonova kočija?« rekla je Pauline. »Hugh je izgleda sve pozvao u

pomoć.«

»Onda to jest ozbiljno,« rekao je Frank, dok je pomagao sestri da siđe s kočije.

Iznenadili su se kad su u salonu pronašli veliku skupinu ljudi. Čak je Ezekiel bio ondje,

njegova gusta, bijela brada zakačena za pojas. Kad su njih troje ušli, Ezekiel je upravo u

tom trenutku govorio: »Imam oštro oko. Ti me povedeš. Ja pronaći tvoju gospoju.«

»Hvala ti, Ezekiele«, rekao je Hugh. »Cijenim tvoje nastojanje da nam pomogneš.«

Pauline se zaprepastila kada je vidjela kako je Hugh izgledao. Njegova kosa je bila

neočešljana i nije bio odjeven u uobičajenu odjeću za primanje gostiju. A u njegovu glasu i

očima primijetila je nešto što nikada ranije nije vidjela.

»Hugh«, rekla je, prišavši mu. »Što nije u redu? Što se dogodilo?«

Objasnio joj sve i spomenuo i pismo komesara Foxa, te kako Je pokušavao poslati telegram

u Zapadnu Australiju. Ali nakon što su mu u telegramskom uredu u Cameron Townu rekli

da su linije i dalje izvan funkcije kod Nullarbora, Hugh je odlučio okupiti spasilačku

ekspediciju i otići onamo.

»To je upravo moja struka«, rekao je Frank Hughu. »Bog zna da sam imao iskustava u

organiziranju ekspedicija. A ovog puta neće biti novinara. Ja ću ići s tobom. Ako Eric

Graham umre, nikada si to neću oprostiti.«

Judd je prišao Hughu i upitao ga: »Što je s tvojom kćeri? Beth je također otišla u Zapadnu

Australiju, zar ne?«

Hugh je s mukom odgovorio. »I ona je također nestala.«

»Ako smijem, onda«, rekao je Judd, »i ja bih želio s tobom ići i potražiti ih«.

Ali Hugh je odmahnuo glavom. »Bit će bolje za sve nas ako ti ostaneš ovdje, Judde. Moja

eksperimentalna kupka od arsena se pokazala uspješnom. Sada trebamo obavijestiti i ostale

stočare. Neki od njih još uvijek imaju šansu spasiti svoje farme. Ti si najbolji čovjek za taj

posao, Judde. Ti znaš koju sam formulu koristio, a svi imaju povjerenja u tebe. Tebe će

poslušati.«

Kasnije, nakon što su donijeli sve planove i odabrali članove ekspedicije, a gđa Jackson

skuhala bezbrojne lončiće kave nakon što su svi otišli, a nad kuću se spustila napeta,

zloslutna tišina, Sarah je prišla Hughu i rekla: »Ja ću ići s tobom u Zapadnu Australiju. Ja ću

ti pomoći da pronađeš Joannu i Beth.«

Pompea

30.POGLAVLJE

Majko«, rekla je Beth, »što se događa? Žene se jako čudno ponašaju«.

»Da, i ja sam to primijetila.«

Zasjenivši oči rukom, Joanna je pogledom pretraživala zapadni obzor kao što je činila

svakog dana ovih pet mjeseci koliko su ona i Beth ovdje s Aboridžinima. Ali, ponovno,

ništa nije vidjela ni ljude, ni deve, samo crvenu pustinju koja se protezala unedogled,

nestajući preko ruba zemlje. Ali neće odustati od nade da će ih spasiti. Hugh će ih pronaći,

bila je sigurna u to.

»Ne bojiš se valjda, draga?« rekla je Joanna, dok je pogledavala uokolo po ženama koje su

tragale za hranom, ženama koje su im bile prijateljice. Nešto ih je danas posebno

uznemirivalo, zbog čega su bile posebno živahne.

»Mislim da ne«, rekla je Beth. »Ali, nikada ih nisam vidjela ovakve. Neće nas ostaviti ovdje,

zar ne majko? Kada bi nas otac barem pronašao. Želim ići kući.«

Prvih dana boravka s klanom, Joanna je pokušavala naći način da se vrate u Kalagandru.

Čim je Beth postala dovoljno snažnom, Joanna je razgovarala s vođama klana mogu li

pomoći njima dvjema da se vrate u civilizaciju. Ali klan je bio na putu prema istoku, išli su

na mjesto okupljanja Aboridžina gdje će proslaviti jako važan corroboree.

Nije ih nikako mogla uvjeriti da krenu natrag na zapad, natrag prema Kalagandri, niti su oni

mogli ponuditi Joanni i Beth pratnju do tamo. Kada je Joanna predložila da se ona i Beth

same upute natrag, starješine su je upozorile da je Kalagandra udaljena stotinama

kilometara preko jako negostoljubivog terena. Same bi se sigurno izgubile. Ali stara, mudra

žena, Naliandrah, čije je ime značilo »leptir«, čučala je kraj svoje vatre, te ih je uvjerila da,

čim klan završi s corroboreeom, krenut će opet na zapad i pomoći Joanni i Beth da se vrate

svom narodu. I one su joj vjerovale, jer je Naliandrah bila mudra žena: njoj su pripadnici

klana dolazili po savjet. Stariji muškarci su se dogovarali s njom prije odlaženja u lov, mlade

zaljubljene djevojke dolazile su k njoj po ljubavne amajlije, neplodne žene dolazile su udisati

dim njene magične vatre u nadi da će začeti dijete čak je i dogovarala brakove kao

posrednica. Njena kosa je bila duga i bijela, njeno malo tijelo koje je izgledalo poput lutke,

bilo je prašnjavo i skutreno, ali njene oči su uvijek gledale izravno i prodorno, blistave od

mudrosti i znanja.

Joanna je pratila koliko dana su proveli s klanom, pitajući se kada će doći do mjesta gdje će

Pompea

se okrenuti. Već je bila druga polovica studenog; Hugh ih sigurno traži. Dok su prelazili

područje, ona je ostavljala tragove, označavala svako prenoćište i ostavljala kamenje koje je

pokazivalo smjer u kojem su ona i klan otišli. Svakodnevno je promatrala kompas,

promatrala kako igla postaje sve nemirnija što su išli dalje prema istoku, kao da su išli

prema izvoru smetnji. Sada je klan podignuo kamp na mjestu koje su oni nazivali

Woonona, što je na aboridžinskom značilo »mjesto mladih valabija«, a budući da je ime

odgovaralo samom mjestu, klan je jako dobro jeo ovdje. Dok su muškarci postavljali zamke

za male životinje, žene su odlazile u vječno traganje za hranom, a Beth i Joanna su im

pomagale.

Iznenadan prolom smijeha nagnao je Joannu da se okrene i u pravom trenutku vidi

Coonawarru, mladu udovicu, dok je izvodila jedno od svojih oponašanja starog Yolgerupa,

poglavice klana. Posjedovao je surov izgled lica i prijeteći glas, ali bio je opasan, pomislila je

Joanna, koliko i stara, lijena mačka. Svi su voljeli Yolgerupa, a žene su ga ismijavale jer im je

bio drag. Coonawarra, čije ime je značilo »medojed«, šepirila se uokolo sa svojim štapom za

kopanje, proizvodila prijeteće zvukove, poput samog poglavice kada je želio klanu dati do

znanja kakav status uživa; u sljedećem trenutku oponašala je starca kako sjedi na tlu i igra se

s nevidljivom djecom i smije se bezubim osmijehom.

Žene su uzvikivale i dobacivale komentare koje Joanna nije mogla razumjeti. Tijekom svog

boravka s Yolgerupovim narodom naučila je samo nekoliko aboridžinskih riječi; njihov

jezik je bio jako složen i težak. Stoga je bila zahvalna što je Naliandrah, koja je pomogla

Joanni da njeguje Beth do ozdravljenja, provela svoje djetinjstvo u kršćanskoj misiji, te je

govorila kakvim-takvim engleskim. Sve što je naučila o ovim ljudima s kojima je živjela,

ispričala joj je Naliandrah.

Jednom, jedan od mladića iz klana vratio se iz lova slomljene ruke. Stara Naliandrah je

oderala valabija i na njegovu ruku stavila toplu, krvavu kožu, čvrsto je omotavši i zavezavši

uzicom. Koža je tamo ostala dosta tjedana, tijekom kojeg vremena, kako je Naliandrah

objasnila Joanni, duh valabija je ulazio u ruku i pomagao joj da zacijeli. Ali Joanna je

primijetila, nakon što se koža osušila, da je očvrsnula kao daska; zapravo je postala udlaga,

imobilizirajući slomljenu kost, a ujedno je dopuštala da slomljeni krajevi ponovno srastu.

Također, Joanna je od Naliandrah naučila mnogo o zakonima i pravilima koja su služila za

upravljanje klanom, od tabua o izgovaranju imena umrlih do obreda vjenčanja, koji se

sastojao samo od javne izjave žene, nakon što je spavala s muškarcem, da je on sada njen

muž. »Ima li tvoj muž druge supruge?« upitala ju je Naliandrah, objasnivši joj da

Pompea

aboridžinski muškarac može imati više od jedne žene. Zatim je pitala Joannu; »Koliko

muževa si ti imala?«, te joj je objasnila, s obzirom na to da se aboridžinske djevojke udaju sa

10 godina, a muškarac bi prvu suprugu imao tek kada bi došao u srednje godine, do

vremena kada bi neka žena napunila 35 godina, imala bi do tada nekoliko supruga.

Složenije koncepte nije tako lako razumjela, poput načina na koji su Aboridžini gledali na

vrijeme. Sve se vrtjelo oko Vremena sanjanja, koje se, Joanna je otkrila, nije javljalo samo u

prošlosti, već također u sadašnjosti i u budućnosti. Uopće nisu imali riječi, zapravo, za

prošlost, sadašnjost i budućnost sve je bilo Vrijeme sanjanja. I klan nije imao posebne riječi

za jučer, danas i sutra, samo riječ punjara, koja je jednostavno značila »drugog dana«.

Sve što je upravljalo životima Aboridžina, Joanna je primijetila, dolazilo je iz prirode. Način

na koji su brojali, na primjer. Nisu imali riječi za svaki broj, umjesto toga, referirali su se na

životinje. Riječ »pas« je značila količinu od »četiri« jer je pas imao četiri noge; ptica je bila

»dva«, a klokan »tri«.

Joanna je također naučila o smrti koju su Aboridžini smatrali samo još jednim dijelom

života. Osoba nije umirala, već se »vraćala natrag«. Umrijeti je značilo postati predak. Kada

je Naliandrah upitala Joannu koje je njeno Sanjanje, a Joanna je odgovorila da ne zna, stara

mudra žena je samo tužno odmahnula glavom i rekla: »Što se onda dogodi s tvojom dušom

kada umreš?«

Naposljetku, Joanna je naučila da žene sebe nisu nazivale ženama, već »kćerima Vremena

sanjanja«.

A one su, zauzvrat, bile fascinirane s njom. Vidjele su je dok je slijedila put pjesme

klokanovog pretka, a kada su je pitale koji je totem imala, i Joanna je, prisjetivši se davnih

Sarinih riječi, odgovorila »klokan«, one su značajno kimale glavama. Zaključile su da je ona

povezana s klanom, i da ju je, budući da joj je koža bila boje duha, prema tome opsjedao

duh pretka.

Tada su se otvorile prema njoj, pričale joj o svojim tajnama, odgovarale na njena pitanja o

duhovnoj povezanosti majki i kćeri, putovima pjesama koji su povezivali generacije; žene su

slobodno govorile o svojim obredima, koji su bili povezani sa zemljom, tumačenjem

zvijezda, predviđanjem budućnosti, iscjeljivanjem i rađanjem života.

Ali kada ih je Joanna pitala: »Poznajete li Djoogalov klan? Znate li za Karru Karru?«

odjednom su se zatvorile, njihova lica se smračila.

Dok su promatrale Coonawarru kada je zabavljala druge žene svojim šalama, Joanna je

Pompea

rekla Beth: »Izgledaju sretnije nego uobičajeno. Mislim da se nemamo čega bojati.« Ali Beth

ih je i dalje oprezno promatrala. Izgledale su sretne, pomislila je, ali su također bile i

nervozne. Nervozne zbog čega? Pitala se.

Dok je Joanna promatrala mladu djevojku, koja se zvala WinningArra, kako se uključuje u

šalu i baca svoj štap za kopanje poput koplja, oponašajući jednog muškarca iz klana i

tjerajući žene u ponovni smijeh, pogledala je prema njihovim košarama i pletenim torbama

koje su nosile na leđima i ponovno se divila njihovoj sposobnosti da u naizgled pustom

krajoliku pronađu obilje hrane. Razmišljala je o kosturu koji je pronašla, o naočalama koje

je uzela, i o tome kako je taj muškarac umro od gladi u pustinji za koju je sigurno mislio da

ne sadrži hranu. A evo tu su bile Coonawarra i Winningrra i sve ostale, poslužujući se

korijenjem i sjemenkama, divljim orasima i bobicama, mravima medarima, ličinkama i

gušterima sve što mogu pretvoriti u ukusan obrok za večerašnju gozbu za klan. Nalazile su

se usred nepregledne, vrele pustinje, gdje je zrak bio suh poput pijeska, a stabla nisu rasla

iznad struka, a ipak je Coonawarra na svojem pojasu od ljudske kose nanizala na stotine

debelih, meškoljećih ličinki koje, kada se ispeku, Joanna je mislila, imaju okus poput

lješnjaka. A Winningrra je u zamku ulovila dva obla guštera koje zovu goanna, dok su druge

žene ponosno izložile štakore, zmije i ptice, obećavajući bogatu gozbu večeras, na kojoj će

se zrak ispuniti ukusnim aromama.

Joanna je fascinirano promatrala svoju novu »obitelj«. Osim stare Naliandrah, čiji je posao

bio da ostane u kampu i pazi da se vatre ne ugase, sve žene iz klana odlazile su u

sakupljanje hrane, od najstarije prabake do najmanjeg djeteta na majčinim prsima. Među

njima bile su djevojčice pred pubertetom štrkljavih ruku i nogu; gipke adolescentice koje su

se kretale odmjerenim pokretima; te mlade majke i stare matrone žene skutrene od života

provedenom između pijeska i sunca. Njihova tijela bila su obilježena plemenskim ožiljcima,

te su bile ukrašene ogrlicama i pojasevima od ljudske kose, perja i dingovih zubi; katkad su

žene bile ukrašene i bojom ako je traganje za hranom bilo povezano i s određenim

religijskim značenjem.

Joanna je primijetila snažnu poveznicu između ovih različitih ženskih odnosa i drugih

generacija. Sa zavišću je gledala u stepenice koje je zamišljala jako davno prijenos ženskog

nasljeđa od prabaka do kćeri. Najmanje dijete moglo je pogledati u ženu bijele kose

nagnutu nad štapom za kopanje i vidjeti generacije koje je ta žena prenijela. Možda, Joanna

je pomislila, iz tog razloga ovim ljudima nisu bile potrebne riječi koje su označavale

prošlost, sadašnjost i budućnost. Sve je to bilo ovdje, sada.

Pompea

Joanna je pogledala u Beth, koja je stajala kraj nje, te poželjela da je poznavala svoju baku,

Lady Emily, čak i svoju prabaku, Naomi. Beth je nalikovala ženama iz obitelji Makepeace,

pomislila je Joanna. Posjedovala je gustu, smeđu kosu, jednako visoko čelo i guste

trepavice. I jako je izrasla. Beth je proslavila 13 rođendan prije dva mjeseca; razvijala se u

prelijepu mladu ženu. Poput Joanne, Beth je i dalje nosila

europsku odjeću, iako su se njena suknja i bluza izlizale. Kosa joj je bila raspuštena, u

aboridžinskom stilu, a njena put, poput majčine, potamnjela je od sunca.

Iako je sada stajala uspravno i obnovljene snage, njen oporavak je bio spor. Joanna je

mislila, u prvim danima, budući da je Beth tako dugo lutala po pustinji bez hrane i vode

prije nego su je Aboridžini pronašli, da možda neće preživjeti. Ali Naliandrah je iskoristila

svoju magiju. Kada se Joanna raspitivala o ljekovitim svojstvima korijenja i bobica koje je

Naliandrah davala Beth za jelo, mudra žena joj je objasnila o Duginoj zmiji, stvoriteljici svih

rijeka i izvora, te o Svemajci na nebu koja je bila majka svega, te kako su njihove moći, a ne

moći korijenja i bobica, izliječile Beth. Na početku, Beth je bila potrebna sva snaga koju je

još imala da jede, pije i govori; ali nakon jednog tjedna mogla se pridignuti u sjedeći položaj.

Jako je puno vremena prošlo dok nije bila sposobna stati na noge i hodati, a Joanna i

Naliandrah su joj pomogle da siđe do rijeke.

Kada je Joanna primijetila izraz duboke usredotočenosti na Bethinom licu dok je

promatrala Coonawarru, ponovno je pomislila na neobično ponašanje ovih žena. Iako je

smijeh i glupiranje bio sastavni dio njihovog svakodnevnog sakupljanja hrane, shvatila je iz

njihovih visokih povika i prenaglašenog plesanja da je današnji dan drugačiji od prijašnjih

sto i pedeset, koliko su živjele ovdje s njima. Ponašale su se užurbanije, njihovo smijanje

bilo je spontanije i izražajnije. I, na neki način, shvatila je da ovo može biti i razlog za

nemir.

Napokon, sakupljanje hrane je završeno i žene su se vratile u kamp. Joanna i Beth,

odjevene u duge, tamne suknje i bijele bluze, hodale su među nižim, tamnoputim ženama,

koje na sebi nisu imale ništa osim emuove masti pomiješane s pepelom. Poput svojih

suputnica, Joanna je nosila košaru na leđima, oslobođenih ruku za kopanje. Dok su hodale,

žene su pjevale, jer im je predak ličinki danas donio bogatu nagradu, kao i predak goanne, te

predak kakadua, te nikada nisu uzimale ponuđeno bez iskazivanja primjerene zahvale.

Prije nego su dospjele do logora, koji se nalazio kraj izvora slatke vode medu vulkanskim

stijenama, žene su mogle čuti pjevanje muškaraca koji su se zahvaljivali pretku valabija, koji

ih je također obilno opskrbio. Coonawarra je skačući goredolje plesala i pričala o tome kako

Pompea

će večeras tako najesti da neće nikada više morati jesti!

Joanna i njena kći imale su vlastitu miamiu, s vlastitom vatrom i stupom na koji su vješale

svoju imovinu. Budući da Aboridžini nisu imali mnogo osobne imovine, na stupovima

ispred ostalih miamia bile su obješene samo pletene torbe, koplja ili sveta kamenja i perje

koji su ljude štitili od Yowiea, Noćne zvijeri. Ali stup ispred Joannine miamie, na koji je sada

objesila košaru napunjenu migajućim ličinkama, bio je zaogrnut kapetanovom mornarskom

jaknom, kožnom torbom Johna Makepeacea, pokrivačima od kože valabija, koje su

svakodnevno vješale vani, te zbirkom češljeva koje su ona i Beth načinile od kosti i drveta.

»Beth«, rekla je, »otiđi i donesi nam vode za umivanje, a ja ću razgovarati s Naliandrah.

Možda će mi ona reći što se događa«.

Naliandrah je čučala kraj vatre, kao i obično, premetala drva i mrmljala magične riječi.

»Naliandrah«, rekla je Joanna, nakon što je sjela pokraj nje, »moja kći i ja, trebamo li biti

zabrinute zbog ovoga što će se odigrati večeras? Trebamo li se toga bojati?«

Male, oštre oči, gotovo nevidljive ispod gustih obrva, sjajne od inteligencije, susrele su

njene. »Ti imaš straha, Jahna«, rekla je mudra žena. »Ti uvijek imaš straha.«

Joanna je već davno objasnila Naliandrah razloge svog putovanja u pustinju; ispričala je

starici o svojoj majci, o otrovnoj pjesmi za koju je vjerovala da je ispjevana i njenom

osjećaju da je nešto čeka na Karri Karri. Naliandrah ju je bezizražajnog lica slušala, njene

oči tajanstveno zatvorene. A nakon što je Joanna završila s pričanjem, mudra žena nije ništa

rekla.

Sada, zaprepastila je Joannu kad je rekla: »Došla si na kraj svog puta pjesme, Jahna. Jako

skoro sada.«

Joanna ju je netremice gledala. »Kako misliš?«

»Vidjet ćeš večeras, kad bude corroboree.«

Kada je Mjesec bio već visoko, započeo je corroboree. Gozba koja se sastojala od pečenog

valabija, guštera i ptica, zajedno s divljim saćama s medom i bobicama, dijelila se, kao i

svake večeri, prema vrlo složenom sustavu prioriteta i tabua. Nije bilo borbe ili grabljenja

hrane; porcije su se dijelile prema strogim pravilima: muškarac koji je ubio valabija prvo je

davao obroke svojim i ženinim roditeljima, svojoj braći, te muškarcima koji su s njim lovili;

oni su zauzvrat dijelili svoje porcije sa svojim obiteljima ili s muškarcima kojima su nešto

dugovali, katkad ne ostavivši ništa za sebe. Žene su zatim dijelile plodove svog sakupljanja

Pompea

prema krvnom srodstvu, bračnim vezama i drugim kriterijima koje Joanna do sada nije

uspjela otkriti. Mladi ljudi su se držali strogih tabua: dječak koji bi ulovio goannu nije ju smio

sam pojesti, prvo bi ga morao darovati roditeljima; žena je smjela uzeti hranu samo od

muškarca koji je prošao inicijaciju; djevojčica koja je počela krvariti nije smjela jesti

određenu hranu.

Joanni je sve izgledalo poput veselog, bučnog događaja, usprkos svim pravilima i tabuima, a

klan je dobro jeo. Ali osjećaj da je večeras drugačija noć i dalje ju je progonio. Mislila je

kako je skupina glasnija nego inače, da je smijeh prebrzo nadolazio. A kada je gozba

završila, iznenadila se kada je vidjela da nisu pojeli svu hranu, što je bilo suprotno običaju

Aboridžina. Joanna je naučila da su se, zbog čestih razdoblja gladi koje su morali trpjeti,

prejedali kada bi hrane bilo u izobilju dok im trbusi ne bi iskočili i kada više nisu mogli

staviti ni zalogaj u usta. Ali večeras, primijetila je, odmjereno su kontrolirali svoj apetit, te su

hranu sakupili i sačuvali nešto što ranije nije vidjela da čine.

Dok su se muškarci pripremali za ples, Joanna je otišla do svoje miamie i uzela pokrivače od

krzna valabija za sebe i Beth. Noć je postajala svježija, a ples, znala je, mogao bi potrajati do

zore. Podignula je oči prema Mjesecu, koji je visio na nebu poput ulaštenog, srebrnog

novčića, te se pitala, u tom trenutku, je li Hugh gledao i promatrao isti Mjesec. Je li bio

blizu? pitala se. Hoće li doći?

Prije povratka za logorsku vatru, Joanna je provjerila kompas, kako je običavala činiti svake

večeri. Igla se sada vrtjela.

Pridružila se Beth u velikom krugu oko logorske vatre, gdje su žene uzbuđeno ćaskale,

prebrzo govorile da bi ih Joanna mogla razumjeti. Netremice je promatrala praznu sredinu

njihovog kruga, gdje će muškarci uskoro zaplesati. Klan je većinu noći održavao corrobo ree;

dok su neki plesovi imali posebno religijsko ili obredno značenje muškarcima, koje žene

nisu smjele gledati, ili ženama, koje muškarci nisu smjeli vidjeti, neki su služili samo za

zabavu za pričanje priča, izvođenje smiješnih plesova i uspješnih lovova. Večerašnji

corroboree, znala je Joanna, bit će nešto sasvim drugačije.

Dok su se muškarci i mladići pripremali za izvedbu bojali se, stavljali perje u kosu i

ukrašavali tijela školjkama i životinjskim zubima - žene su žvakale listove otrovne biljke

koju su zvali pituri, koja je bila dovoljno jaka da ubije, ali konzumacija manjih količina

djelovala je poput jakog stimulansa. Joanna je vidjela njihove raširene zjenice, slušala njihov

ubrzani govor.

Napokon, plesači su bili spremni.

Pompea

Prvi put kada su Joanna i Beth prisustvovale corroboreeu, vidjele su neorganiziran,

pomahnitali način plesa, koji je izgledao kao da nema nikakvog slijeda, nikakvog smisla. Ali

naučile su da je svaki pokret imao svoje značenje, svaka gesta, svaki skok je imao svoje

mjesto u priči. I sada, ovdje u nepreglednoj pustinji ispod sablasnog sjaja zvijezda i Mjeseca,

plesači su izašli i stupili u krug, njihova lica osvijetljena vatrenim odsjajem.

Naliandrah je sjedila s Joannom i Beth, te su promatrale početak plesa.

Čovjek koji se zvao Thumimberie je bio poznat kao najbolji plesač na ovom području.

Kada se glavno pleme sastajalo zbog masovnog corroboreea, klanovi su dolazili iz svih

smjerova da vide Thumimberieov ples. Kada se večerašnji ples rasplamsao, on je skakao

uokolo s noge na nogu, savijao se i njihao, vrtio se u središtu kruga. Zatim mu se pridružio

još jedan muškarac, njegovo tijelo obojano u crveno i plavo, s grančicama i lišćem u kosi.

On i Thumimberie izvodili su mahniti ples, približavajući se i udaljavajući jedan od drugog

u skokovima, gotovo kao da su se borili. Žene koje su sjedile u krugu podignule su koplja i

bumerange i započele udarati s njima proizvodeći stalan ritam.

»Koja je ovo priča?« upitala je Joanna Naliandrah.

»Jako važna legenda, Jahna«, rekla je mudra žena. »Gledaj.«

Muškarci su plesali oko vatre na gotovo zaglušujući ritam bubnjeva i bumeranga. Žene su

započele pjevati; visoko su podignule glasove i izgovarale magične riječi koje Joanna nije

mogla razumjeti.

»Molim te, Naliandrah«, rekla je. »Ispričaj mi ovu priču.«

Stara žena joj je objasnila da je ovo legenda o Vragu, Makpeeju, i o tome kako se on

jednom davno borio s Duginom zmijom.

Joanna je promatrala dvojicu muškaraca koji su dizali prašinu oko logorske vatre; njihov

ples istovremeno je djelovao poput ratne borbe i valcera. Slušala je Naliandrahin tanki glas

koji joj je pričao priču o Makpeeju i njegovoj trudnoj supruzi, koji su bili poznati kao

duhovi koje su poslali mrtvi, jer njihova je koža bila bijela.

Joanna je bila zapanjena i zatim začarana kada je vidjela još jednog plesača koji se pridružio

plesu. Nosio je dugu vlasulju od trave, a njegovo tijelo bilo je obojano bijelom bojom od

glave do stopala.

»Ali Makpeej je bio zao«, rekla je Naliandrah, »razljutio je Duginu zmiju, te je stoga Dugina

zmija progutala Makpeeja«.

Pompea

Još plesača ušlo je u krug, muškarci poredani jedan do drugog u jednom nizu, njihova tijela

obojana duginim bojama. Okružili su bijelo obojanog muškarca i on je nestao.

»Ali zato jer je Makpeej bio zao«, rekla je Naliandrah, »Dugina zmija je povratila i izašlo je

žensko dijete, bijelo poput Makpeeja.«

Pojavio se manji plesač, obojan u bijelo, njišući se i teturajući oko logorske vatre, dok je

udaranje bumeranga postajalo još jače.

»Sada, Dugina zmija mora uništiti bijelo dijete«, nastavila je Naliandrah, »ali mlada žena iz

plemena prizvala je svoj totem predaka, Crnog labuda. Ona i dijete popeli su se na leđa

crnog labuda i odletjele na zapad, prema zalazećem suncu«.

Joanna je zurila u dvadesetak muškaraca koji su plesali i stupali po prašnjavoj zemlji,

njihova tijela sjajna od znoja. Pogledala je žene koje su sjedile u krugu, plamenovi su

osvjetljivali njihove osjećajne izraze na licima. Magično pjevanje ispunilo je noć mahnitim

ritmom.

Joanna je osjetila Beth kraj sebe, ukočenu i napetu. »Majko«, rekla je, »je li ti znaš što je

ovo?«

Joanna je osjetila uznemirenost u njenom glasu, i u njenim očima vidjela strah izmiješan s

uzbuđenjem.

Joanna se okrenula prema mudroj ženi. »Ti onda doista znaš«, rekla je. »Cijelo vrijeme si

znala tko su bili moji djed i baka i što su ovdje učinili. Naliandrah, molim te, reci mi što se

dogodilo s njima.«

Ali stara žena je odmahnula glavom. »Ne mogu ti ništa reći, Jahna. Odgovori leže u tebi.

Moraš ih sama pronaći.«

Te noći nitko nije spavao. Ples se nastavio, ponovno su iznijeli hranu; svi su jeli, potpirivali

su vatru, osjećaji su bujali. Čak su i žene, potaknute listovima piturija, skočile i zaplesale

vlastite plesove. U zoru je Joanna očekivala da će se umorni ljudi odvući do vlastitih vatri i

miamia i spavati cijeli dan, kao što su obično činili nakon corroboreea, iznenadili su je

prikupljanjem stvari i ponovnim putovanjem prema istoku.

Klan je uvijek putovao bez mnogo prtljage, sa što manje tereta da lakše prežive. Naliandrah

je imala čast da nosi dragocjeni tinjajući ugarak, kako bi i u sljedećem logoru mogli zapaliti

vatru. Ostale žene nosile su štapove za kopanje, košare i žrvnjeve i svoje bebe. Muškarci su

nosili samo svoje oružje, u slučaju da tijekom putovanja naiđu na valabija ili emua. Prije

Pompea

nego što su napustili Woononu, po sebi su nalijepili blato koje će ih štiti od insekata.

Joanna je hodala kraj Naliandrah, koja je »pjevala« orijentire na drevnoj stazi jezera, izvore

vode i čudne stjenovite tvorbe, koje je sve stvorila moć duhova predaka. Pokazala je Joanni

sveto mjesto gdje je obitelj uzela oker za svoj corroboree, zvalo se Sanjanje psa. Pokazala joj je

i suhi jarak gdje je bilo Sanjanje bijelog ždrala. I mrtvo stablo akacije gdje je bilo Sanjanje

mrava. Yolgerupov narod pozdravljao je duhove koji su obitavali na takvim mjestima i bili

su pažljivi da nitko ne hoda preko svete zemlje, da se ne dira nijedna stijena ili grančica.

I dok su hodali, razmješteni u dugom, razbacanom nizu, s izlazećim suncem u očima,

Joanna je primijetila da su svi bili puni energije i života, usprkos gozbi i plesu od protekle

noći.

»Što je svima?« upitala je Beth. »Ponašaju se kao da su pijani. Pogledaj Coonawarru. Tako je

napeta da je i najtiši zvuk tjera na skok. A Yolegerup on bi trebao biti iscrpljen nakon

onoga sinoć. Ali samo ga pogledaj tamo hoda s onim muškarcima, razgovara, maše

rukama. Što se događa, majko?«

Joanna je jednom rukom obujmila kćerina ramena i rekla: »Uvjerena sam da ćemo uskoro

doznati.«

Dok su hodali kroz jutro, a sunčeve zrake se šuljale preko crvene pustinje, Joanna je

pomislila da čuje, nošene vjetrom, čudne zvukove naprijed.

»Majko«, rekla je Beth, »čuješ li...«

A onda, iznenada, Yolgerup je svom narodu dao znak da stanu. Kada su im se Joanna i

Beth približile, vidjele su da je klan došao na rub velike visoravni. Svijet kao da je najednom

samo potonuo pred njihovim nogama, te su pred sobom vidjele ogromnu nizinu.

»Oh, majko!« rekla je Beth, duboko izdahnuvši.

Joanna nije mogla vjerovati svojim očima: u kampovima na pijesku nalazile su se stotine,

možda i tisuće Aboridžina, njihove logorske vatre proizvele su dimni plašt koji se nadvio

nad logorom i protezao se u daljinu.

»Beth!« rekla je Joanna, začuđena ovim prizorom. »To mora da je okupljanje klanova!«

»Ali, majko, nikada nisam vidjela tako puno Aboridžina. Odakle su svi došli ovdje?«

Joanna je pogledavala prema prizoru koji joj je oduzimao dah dok su se Yolgerupovi ljudi

požurili dolje prema ravnici. Kada je vidjela ljude iz različitih kampova kako im žurno

dolaze u susret da ih pozdrave, kada je vidjela sretne zagrljaje, te ljude koji su držali bebe i

Pompea

povlačili sive brade i kada ih je čula da govore svi u isto vrijeme, njihove uzvike steče kada

su pokazivali rukama jedni na druge i smijali se, Joanna je razumjela uznemirenost koja je

vladala njenim kampom ovih posljednjih dana: razlog je bio ovaj značajan događaj.

»Beth«, rekla je, »izgleda točno onako kako je moj djed napisao u svojim bilješkama, prije

52 godine! Ovako se sastaju svakih pet godina: obnavljaju svoja prijateljstva, razmjenjuju

priče, jačaju veze među klanovima...«

»Pogledaj Coonawarru!« rekla je Beth, pokazujući rukom na kraj staze pri dnu litice, gdje se

okupila skupina ljudi. »To mora da je muškarac o kojem je govorila, za kojeg se želi udati. A

pogledaj u Yolgerupa! Je li on to grli svoju majku?«

Ali Joanna nije odgovorila. Zurila je u ogromnu planinu koja je dominirala ravnicom.

Koliko su njene oči mogle vidjeti, prostirala se ravna pustinja sve do obzora. Ali iz nje je

naglo izniknula, velika i četvrtasta, ogromna crvena planina. Dok je Joanna osjećala topli

vjetar koji joj je oplahivao lice, a Yolgerupovi ljudi nastavili prolaziti kraj nje i silaziti na

ravnicu ispod, osjetila je kako se ona čudno odvaja od svega. Planina je treperila na vrućini;

izgledala je kao da se miče, da diše. Osjetila je kako se neka sila pruža prema njoj, povlačeći

je prema planini.

Beth je izvadila kompas iz džepa. »Pogledaj kako se igla vrti, majko!« rekla je. »Je li možda

planina uzrok takvom ponašanju? Je li planina nekako magnetizirana?«

Joanna nije mogla skinuti pogled s masiva pred njom. Iz crvenih, uzavrelih padina kao da

su isijavali valovi vrućine; u njenom podnožju nazirala su se srebrna jezera, drhtala na suncu

i zatim nestajala, samo da bi se ponovno pojavila na drugom mjestu. Joanna je pomislila

kako je čula zujanje koje je izlazilo iz planine poput glasanja milijuna pčela.

Naliandrah je prišla i stala kraj nje. Pokazala je rukom i rekla: »Karra Karra.«

»Zašto mi nisi rekla da ćemo doći ovdje?« upitala je Joanna. »Znala si da sam cijelo ovo

vrijeme tražila Karru Karru.«

»Ja te nisam mogla dovesti, Jahna. Morala si se sama dovesti. Ti slijediš svoj put pjesme,

nitko ga ne može slijediti za tebe.«

»Jesi li onda poznavala moga djeda? Jesi li ti bila ovdje kada je Djoogal bio poglavica?«

»To je bilo jako davno, Jahna. Ja nisam bila tu, bila sam u školi u kršćanskoj misiji.«

»Ali, je li znaš išta o ceremoniji koja se održavala u planini? Vjerujem da je moja baka

sudjelovala u njoj.«

Pompea

»Samo oni koji uđu u planinu znaju njene tajne, Jahna. Ja nisam ušla unutra. Dok sam ja

bila dovoljno stara, moć Karre Karre je već bila ukradena.«

Ukrao ju je moj djed, pomislila je Joanna.

»Majko«, rekla je Beth, »ako je to Karra Karra, što ćemo onda mi sada učiniti?«

Dok je Joanna zurila u treptavu planinu, ispunili su je osjećaji divljenja i misterije. Sastojala

se od stijena, ali u njoj se nazirala prisutnost, duh. Zatim je razmišljala o stvarima koje su

progonile njenu majku i posjećivale je u njenim snovima; neizrecivi događaj kojem je Emily

svjedočila i zbog kojeg su je poslali daleko od roditelja; otrovnoj pjesmi; odgovorima na

misterij o Duginoj zmiji i divljim psima; i napokon, o »drugom nasljeđu« koje je čekalo

povratak Lady Emily - sve su te stvari bile ovdje, u ovoj planini.

Joanna je razmišljala o godinama koje je provela tragajući za ovim mjestom, kilometrima

koje je prešla; jedva da je mogla vjerovati da ju je napokon pronašla. Ali sada kada jest,

iznenada je osjetila veliki nemir. Neće čekati ni jedan dan, ni još jedan sat. »Ja idem u

planinu, Beth«, rekla je Joanna.

Beth je netremice gledala u svoju majku. »Ali majko, je li sigurno?« upitala je.

»Beth, draga«, rekla je Joanna. »To je nešto što moram učiniti. Bit ću ja dobro. Prema

bilješkama mog djeda, žene su u planini stoljećima održavale obrede. Koliko opasno može

biti?«

»Onda želim i ja poći s tobom.«

»Ne Beth, ti ostani ovdje s Naliandrah.« Okrenula se prema staroj ženi. »Možeš Ii mi

pokazati kako ću ući unutra? Moj djed je opisao spilju u podnožju planine.«

»Ja ti pokažem«, rekla je Naliandrah. »Ali zapamti, Jahna. Dugina zmija i dalje živi u toj

planini.«

Pompea

31.POGLAVLJE

Ovo je čudno«, rekao je Frank, kuckajući prstom po staklu kompasa. »Ne želi mirno stajati.

Prokleta igla se opetovano vraća na jug. Pogledaj ti svoj, Hugh.«

Sjedili su oko logorske vatre, to je bila noć točno četiri tjedna nakon polaska iz Kalagandre.

Hughova družina je kasnila s dolaskom u Zapadnu Australiju zbog oluja u Bightu; kapetan

broda je bio prisiljen neprestano tražiti zaklon u uvalama i zaljevima duž australske južne

obale. A zatim, nakon što su došli u Kalagandru, imali su poteškoća s pronalaženjem ljudi

koji su bili voljni ići u pustinju u potragu za nestalom ženom, kada je upravo ovdje čekalo

zlato da se otkopa. Ali napokon, gotovo tri mjeseca nakon napuštanja Merinde, pronašli su

ljude, deve i zalihe, te su se uputili u nepoznato prvog dana mjeseca studenog.

A sada, 28 dana kasnije, procijenili su da su već trebali stići do mjesta vodenog vala. Hugh i

Frank su posjetili Erica Grahama u ambulanti sv. Albana, gdje se sestra Veronica brinula o

njemu. »Nekako smo se izgubili«, rekao je Graham. »Kompasi su poludjeli. A zatim nas je

uhvatio vodeni val. Da nije bilo tragača za zlatom koji su me pronašli, sigurno bih nestao

poput ostalih.«

Hugh je izvadio svoj kompas i pogledao ga. »Da«, rekao je Franku, »i moj također nije

ispravan. I to upravo u vrijeme kada nam je Eric rekao da će se dogoditi.«

Graham je uspio skicirati jednostavnu kartu njihovog puta u divljinu. Njegov notes je

izgubljen u poplavi, ali uspio je opisati neke reljefne znakove koje su vidjeli tijekom

putovanja. Hugh je sada izvadio kartu i proučavao je pod svjetlom logorske vatre.

»U redu«, rekao je. »Eric je rekao da su išli prema istoku dokle god su mogli, prelazeći

dnevno oko 36 kilometara. Nakon četiri tjedna, rekao je da su stigli nekako ovdje, gdje je

nacrtao kralješnicu od krševitih brdašaca. Njih smo prošli prije tri dana, stoga smo sigurno

negdje blizu mjesta gdje je udario vodeni val.«

Frank je gledao kartu, koja je na tom mjestu završavala. »U kojem smjeru ćemo se sada

uputiti?« upitao je.

»Ovdje ćemo početi koristiti vještine Ezekiela i dva crna tragača«, rekao je Hugh, nakon što

je smotao kartu i spremio je u bisage. »Sutra ćemo pretražiti područje da pokušamo naći

tragove Joanninog prvog kampa. Ako su ona ili Beth ili bilo tko preživjele, možda su

uspjele pronaći zalihe hrane i vode nakon poplave i zatim podigle novi kamp negdje u

blizini i čekale spas. Znale bi da ne smiju odlutati dalje.«

Pompea

»Ali što ako su bile prisiljene odlutati?« rekao je Frank. »Mislim, nigdje u blizini nismo

pronašli izvor vode. Možda su otišle kako bi našle vodu.«

»Čak i u tom slučaju nisu mogle daleko otići pješice. Sigurno su ostale kraj prvog izvora koji

su pronašle. Ne bi imale razloga ići dalje.«

Hugh je promatrao svog prijatelja preko svjetlucavog plamena. »Što je bilo, Frank?« rekao

je. »Još te nešto muči.«

»Samo sam razmišljao, Hugh, da, poznavajući Joannu, ona je odlučila nastaviti svoju

potragu za Karrom Karrom. Došavši ovako daleko, možda nije odlučila samo sjediti i

čekati izbavljenje.«

Hugh je otpio gutljaj iz limene šalice. »Da«, rekao je, »i meni je to palo na pamet«.

Pogledao je prema Sari čije su crvenosmeđe oči zurile u vatru. Nastavila je i dalje govoriti

da su Joanna i Beth još žive, a njena sigurnost rasla je što se ekspedicija više udaljavala na

istok.

»Pa«, rekao je Frank, spremivši kompas u džep, »barem imamo sunce i zvijezde koje će nas

navoditi. Nema oblačnog neba, hvala Bogu«.

Ekspedicija za spašavanje sastojala se od 10 članova: Hugha i Franka, trojice radnika s

Merinde, koji su putovali od Melbournea do Pertha brodom zajedno sa Sarom i starim

Ezekielom. Policajac Ralph Carruthers dobrovoljno im se pridružio u Kalagandri, zajedno s

dva crna tragača koji su se zvali Jackyacky i Tom. Bili su opremljeni sa 15 deva, zalihama

vode i hrane za nekoliko mjeseci, medicinskim priborom, kompasima, šatorima i alatima,

puškama s municijom.

»U kojem smjeru ćemo sutra krenuti, gosp. Westbrook?« upitao je policajac Carruthers.

Ovo putovanje njemu je bila pustolovina ispunjena beskrajnim danima jahanja na suncu, a

noći provedenih oko logorske vatre. Carruthers je bio mlad i neoženjen; želja za

pustolovinom ga je i natjerala da se još i prije pridruži graničnoj policiji. A kada je od

komesara Foxa načuo o okupljanju ekspedicije za spašavanje, odmah je ulovio priliku da im

se pridruži.

»Nastavit ćemo putovati prema istoku, gosp. Carruthers«, rekao je Hugh, dok je promatrao

crnu noć koja ih je okruživala. Pitao se je Ii Joanna doista prošla ovim putem, je li se doista

nalazila negdje u blizini. Podignuo je oči prema bijelom, okruglom Mjesecu i pitao se je li i

Joanna gledala gore, u taj isti Mjesec. Razmišljao je o mnogim zajedničkim noćima,

intimnim satima ispunjenima strašću i ljubavi; o njihovom zajedničkom smijanju i

Pompea

radostima i svim stvarima koje su dijelili i zajedno stvorili. Molio se da su Joanna i Beth još

žive; odbijao je vjerovati da nisu. I bio je odlučan pronaći ih nije namjeravao napustiti ovu

divljinu dok ih ne pronađe.

»Pitam se kamo je Ezekiel odlutao«, rekao je Frank.

Hugh je pogledao prema svom starom prijatelju i pokušavao izračunati koliko dugo se već

poznaju. Prisjetio se dosta nadobudnog, mladog vlasnika Lismorea i melburnškog Timesa,

koji mu je pružio ruku prijateljstva kada su ostali stočari prepustili mladiću iz Queenslanda

da se bori sasvim sam. Hugh se najednom sjećao događaja i razgovora koji su se odigrali

godinama ranije, davno zaboravljenima: stočarske izložbe i prvog puta kada mu je prišao

lan Hamilton i razgovarao s njim; seoskog plesa i Frankovih riječi: »Pazi se, Hugh, mislim

da je moja sestra bacila oko na tebe.« Bilo je čudesno, pomislio je sada Hugh, što zvijezde i

pustinjska tišina čine ljudskom sjećanju.

»Rekao je da će pogledati uokolo, vidjeti može li naći tragove kampa. Što se tiče gledanja u

mraku, Ezekiel ima mačje oči.«

»Dobro onda«, rekao je Frank, ustavši i trljajući leđa. »Idem na spavanje.« Iako je izgubio

nešto kilograma otkada su napustili Kalagandru, i dalje nije dovoljno očvrsnuo za takvo

putovanje. Sada je proklinjao život proveden u stolici i žalio je što nije prihvatio Ivyn savjet

da bude aktivniji. Franku je bilo gotovo pedeset, a večeras je osjećao svaku nakupljenu

godinu. Dok je išao prema šatoru koji je dijelio s Hughom, sam je sebi obećao da će, nakon

što se vrati, početi jahati, pucati i veslati, te se čak početi baviti i onim novim sportom,

tenisom.

Carruthers je također odlučio otići na spavanje, izrazivši svoju spremnost da rano ujutro

bude spreman za još jedan dan jahanja. Tragači i tri radnika s Merinde polegli su u vreće za

spavanje kraj privezanih deva, ostavljajući Hugha i Saru same kod vatre.

Neko vrijeme su sjedili u tišini, promatrali uzavreli čaj u limenci. Svako malo bi pogledali

prema zvijezdama na nebu, kao da provjeravaju jesu li još uvijek tamo.

Hugh je osjetio da se Sarah promijenila ovih posljednjih tjedana. Od sunca joj je koža

potamnjela, vatra joj je davala čudan sjaj. Ali bilo je tu još nečega, pomislio je. Postala je

tišom i više zabavljenom svojim vlastitim mislima. Razmišljao je o tome kako se svake

večeri, kada je mislila da svi ostali spavaju, iskradala iz kampa i odlazila u pustinju. Nekad je

ne bi bilo samo jedan sat; a nekad bi se vratila tek pred zoru.

»Trebali bismo i mi leći«, rekao je Hugh. »Sutra započinje naš put bez pomoći karte i bez

Pompea

ispravnih kompasa.«

»Ja ću još neko vrijeme sjediti. Laku noć, Hugh.«

Vratila se promatranju plamtećih trupaca i razmišljala o Phillipu,

o tome kako ju je poljubio u luci kada su se pozdravljali, ne mareći što su drugi gledali u

njih. Ova protekla četiri tjedna u divljini pružila su joj vrijeme i tišinu u kojoj je mogla

razmišljati, u kojoj se mogla preispitati. Joanna nije pasivno sjedila i čekala da se život

dogodi; usmjerila se prema svojim ciljevima i borila se za njih, stvarajući vlastitu priču

umjesto da se ta priča stvara za nju.

Tako mora biti i za mene, pomislila je Sarah. Moram se odlučiti što ja želim i slijediti svoj

put pjesme dok ne dođem do kraja. Ali kako? Phillip je ono što želim, on je sve što želim.

Ali tako mnogo zakona i tabua leži između nas.

Kada je zaključila da su svi zaspali, udaljila se od logora što je dalje mogla, zadržavajući ga i

dalje u vidokrugu, ali pazeći da nitko ne može vidjeti nju. Došla je do mjesta gdje se

zaustavila i promatrala zvijezde. Osjećale je pretke svuda oko sebe. Osjećala je pokrete

duhova koji su prošli ovim putem prije nje, ili u obliku sila stvaranja ili u obliku pravih ljudi:

mlade obitelji Makepeace, u potrazi za Edenom; Joannine majke, Emily, i mlade

Aboridžinice, Reenadeene, koje su bježale pred opasnosti. Sarah je znala da su ovdje i dalje

obitavale strasti i snovi svih onih koji su ovuda prošli. Šaputali su oko Sare, poput sićušnih

riba koje su kljucale po velikoj ribi. Nad tijelom je osjećala udisanje; čula je mrmljanje i

otkucaje srca. I pomislila je; i ja ću svoje strasti dodati ovom mjestu.

Zatvorila je oči i pokušala odaslati i svoj duh u noć, zamišljajući Phillipa, udaljenog preko

tisuću kilometara, kako ga čeka i prima. Osjećala je kako je posegnuo rukama i zagrlio je,

osjećala je čvrstoću njegovog tijela, stisak njegovih usana na njenima. Boljelo ju je za

njegovim dodirom, njegovom prisutnošću.

Zatim je pred očima ugledala još jednu viziju; izraz na licima ljudi u luci. Bijelac ljubi

Aboridžinicu u javnosti. I to kao da su već znali - oženjen muškarac.

Oh, Phillipe, pomislila je. Što ćemo učiniti ?

U tami je čula nečije korake. Okrenuvši se, ugledala je Ezekiela koji se probijao preko

pijeska prema njoj. Sjeo je na tlo i okrenuo se prema zvijezdama. »Tu mi pripadamo«, rekao

je mekano. »Ovo zemlja crnog čovjeka. Ti i ja, mi Aboridžini.«

Sarah je čekala. Nakon jednog trenutka, Ezekiel je ispružio ruku, otvorenog dlana.

Pompea

Pogledala je u njega i vidjela da je držao plavu naušnicu.

»To je Joannine!« rekla je. »Gdje si to pronašao?«

»Ono stablo, tamo. Označila je mjesto, ostavila je znak. Ona ide onim putom«, rekao je i

pokazao rukom prema istoku. »Tamo je gospoja.«

»Misliš da je ostavila trag?«

»Ona stvara put pjesme.«

»Ezekiele, pa to je fantastično! Moramo reći Hughu!«

Ali on ju je rukom zaustavio i rekao; »Ja ne ići. Ti je naći sada.«

»Kako to misliš, Ezekiele?«

»Moje ime je Geerydjine«, rekao je. »Bijeli čovjek uzeo moje ime jako davno. Oni me zovu

Ezekiel. Ali ja sam Geerydjine. Danas, prošli smo Mjesto sanjanja pretka emua. Ja se vratim

tamo i tamo ostati. Sada se vratim mojim precima.« Stao je, a u njegovim očima vidjela je

suze. Zatim ju je zagrlio. Na svom licu osjetila je njegovu grubu bradu; zaprepastila se

osjetivši njegove krhke kosti i mekano meso. Oduvijek je Ezekiela smatrala snažnim i

velikim; sada, on je bio samo umoran starac koji je žudio za odmorom.

Gledala je za njim dok je odlazio i s vremenom nestao u noći. Sarah ga nije pokušala

zaustaviti, znala je da je on slijedio običaj svog naroda, tražeći osamljeno mjesto gdje će

dostojanstveno umrijeti kada za to dođe vrijeme.

Pogledala je u naušnicu koju joj je dao, te je razmišljala o putu pjesme koji je Joanna

stvorila. Čula je Ezekiela kako joj govori: »Mi smo Aboridžini.«

I najednom Sarah je jasno ispred sebe vidjela put kojim mora ići, poput staze urezane u

mjesečinom obasjani pijesak. To je bio put koji je išao preko zemlje Aboridžina, preko

zemlje bijelaca i vodio je izravno prema Phillipu. I na kraju tog puta vidjela je samu sebe

kako trči u zagrljaj voljenog muškarca, ljubeći ga pred svima jer nije bilo ničega čega bi se

trebala sramiti, nije bilo zakona koje su kršili, jer je ona bila Aboridžinica, kao što je

Ezekiel/Geerydjine rekao. I prema zakonima njenog naroda, ona je mogla izjaviti koji

muškarac će biti njen suprug, a on je mogao imati više od jedne supruge.

Nestrpljiva da nastave svoju potragu kako bi se čim prije vratili na Merindu, Sarah je

požurila natrag prema kampu da Hughu priopći novosti da će oni pronaći Joannu.

Kad je Joanna stupila s danje svjetlosti u tamu spilje, provjerivši je li kožna torba

Pompea

pričvršćena na pojasu njene suknje, zastala je i visoko podignula baklju. Svuda oko nje

planina je zujala. Osjećala je njenu energiju; bilo je gotovo kao da ulazi u živo biće. Od

ulaza dalje u tamu protezala se oblikovana staza, istrošena, slutila je Joanna, od generacija

majki i kćeri. Dok je danja svjetlost polako nestajala iza nje, a ona se spuštala u središte

velike, kucajuće planine, Joanna se pitala što će naći na kraju ove staze.

Vani. Beth je nestrpljivo čekala ispred ulaza u spilju, osluškujući majčine korake koji su bili

sve tiši. Pogledala je prema masovnom okupljanju Aboridžina na ravnici, osjetila je dim

bezbrojnih logorskih vatri, čula je magično pjevanje i udaranje bubnjeva. Kada je čula

posljednje majčine korake kako umiru u tami spilje, Beth je najednom osjetila strah. Nije

više osjećala utješnu prisutnost svoje majke; bila je sasvim sama sa stotinama Aboridžina.

Ustala je i počela hodati gore dolje. Pogledala je u sunce koje se penjalo k svom zenitu, i

pitala se koliko će dugo njena majka biti unutar planine.

Njena nervoza je sve više rasla. Oko jedne logorske vatre muškarci su oponašali lov na

klokana. Njihova naga tijela bila su prekrivena bojama; nosili su koplja i bumerange;

žestoko su poskakivali i vikali.

Beth je zurila u ulaz u spilju. Sunčeve zrake osvjetljivale su početni dio staze koja se

spuštala u tamu. Okrenula se i pogledala bučnu, zadimljenu ravnicu, a onda, bez daljnjeg

razmišljanja, i sama ušla u planinu.

Joanna je izgubila pojam o vremenu dok je slijedila mračne, zavojite prolaze. Plamen njene

baklje na zidove je bacao jezovite, plešuće sjene. Na stijenama je uočavala raznobojne

pruge, trake sjajne zelene boje ispresijecale su crvene i smeđe. Osjetila je treperenje dlačica

na vratu, ne od straha, već od moći planine, možda njenog magnetizma, kao što je Beth

sumnjala, ili možda od nečega drugoga. Pitala se je Ii ova planina imala svoj puls i energiju,

poput ljudskog bića.

Staza se suzila; zidovi su bili tako međusobno blizu da je očešala rame; strop je bio tako

nisko da se morala sagnuti da prođe dalje. Sve niže i niže je hodala, dublje u srce zemlje.

Nailazila je na prolaze koji su bili tako mali da se pitala smije li tuda uopće proći.

Vrijeme se produžilo; tama je postala mračnija. Mogla je osjetiti težinu masivne planine oko

sebe. Čula je vlastito disanje i bilo je previše glasno. Pomislila je, kada bi se sada zaustavila,

mogla bi čuti udaranje i jeku svog pulsa o podzemne zidove.

Sišla je još dublje. U ušima je osjetila zaglušenje. Zrak se promijenio i otežao. Njena baklja

počela je cvrčati i treperiti, te se prestrašila da će se ugasiti. Bez baklje, znala je, naći će se u

Pompea

takvoj tami kao da je slijepa.

Čula je zvuk, stala i osluškivala, naprežući se da razazna što je to. Zvuk je bio mekan,

ritmično je tapkao.

Njene oči su se raširile u tami. Svjetlo baklje osvjetljavalo je samo korak ili dva pred njom.

Svaki korak koji je učinila činio se kao da će upravo propasti kroz čvrsto, crno kamenje. Ali

staza se nastavila spuštati dolje, dublje.

Svako toliko Joanna bi stala i osluškivala. I dalje je čula zvuk tapkanja, katkad bi joj se

učinilo glasnijim, a ponekad tišim.

Na zidovima je počela primjećivati čudne crteže. Joanna ih je pregledavala pod svjetlom

baklje. Kako je plamen baklje plesao i treperio, tako se činilo da i likovi na zidovima plešu i

njišu se. Zurila je u slike muškaraca i žena, životinja i mitskih zvijeri koje su postojale

tisućama godina. Slijedila je stazu, a crteži su i dalje bili po zidovima, bili su sve veći i

brojniji. Činilo se kao da pričaju priču, ali nije mogla otkriti kakvo je značenje imala. Joanna

je osjećala elektricitet planine stvaranja, zurila je u drevne crteže, te se spuštala dublje, dalje

u zemlju.

Najednom, pred njom se otvorila velika šupljina. Joanna je duboko udahnula. Sa stropa

spuštali su se ogromni stalaktiti prema kojima su se u susret dizali stalagmiti s da. Joanna se

pitala jesu li na ovo mjesto doveli njenu baku, jesu li se ovdje izvodili obredi majki i kćeri.

Sada je tapkajući zvuk bio glasan, a Joanna je shvatila da je to bilo kapanje vode. Ugledala je

veliki bazen, crn i gust, koji se kretao u smjeru neke čudne plime. Šupljina je bila velika

poput katedrale koju je nekoć posjetila u Londonu. Tamo su zvukovi odjekivali baš kao i na

ovom mjestu, a gotički zidovi, pomislila je Joanna, nalikovali su utrobi ove fantastične

planine.

Oči su joj nešto primijetile. Sagnula se da bolje pogleda i vidjela kosti malih životinja,

osušenu koru voća, sjemenke i ljuske orašastih plodova koji su bili posvuda razbacani. Je li

ovo bilo djelo duha?

Nastavila je hodati, pitajući se promatra li je sada stanovnik ove planine. Pažljivo je stala na

ispupčenu stazu koja je okruživala crno jezero, pitajući se pliva li ispod površine vode neko

monstruozno biće. Staza se ponovno suzila; pridržavala se za zid dok je polako hodala

naprijed. Ali zidovi i staza bili su skliski. Posegnula je prema rukohvatu; ali je izgubila

uporište pod nogama. Skliznula je, ali se uspjela održati na nogama, međutim, baklja je

ispala iz njene ruke i upala u crnu vodu.

Pompea

Joanna je užasnuto zurila dok se plamen ugasio. A u sljedećem trenutku, prizor koji joj je

oduzeo dah spilja se najednom ispunila blijedom, zelenom svjetlošću. Izvor joj se nalazio

na zidovima, u vapnenačkim tvorbama, na stropu koji se nadvio visoko nad njom - jezoviti

zeleni odsjaj koji je spilji dao dodatnu mističnost, ali koji je Joanni poslužio da vidi put pred

sobom. Nastavila je hodati uz izbočinu jezera, a kada je došla na njegovu drugu stranu,

ugledala je otvor u udaljenom zidu, kroz koji se staza nastavljala.

Oklijevala je. Otvor se pružao prema još većoj tami od one kroz koju je upravo prošla, a

staza, mogla je vidjeti, nastavila se spuštati još i dublje. Pomislila je na izgubljenu baklju.

Pomislila je na danju svjetlost daleko iza nje, na kojoj ju je čekala Beth. A onda je osjetila

privlačnu magiju planine.

Ušla je unutra.

Beth se polako šuljala tamnim prolazom, rukama opipavši zidove i stazu, oprezno

stavljajući nogu ispred noge. Nije mogla ni zamisliti da bi tama mogla biti tako potpuna.

Čak i tijekom noći bez Mjeseca na Merindi, kada su zvijezde bile skrivene iza oblaka, tama

nikada nije bila ovako duboka, ovako strašna. Znala je da se nalazi samo nekoliko minuta

iza majke, ali je također shvatila, ako nastavi ovako sporo napredovati, da je možda neće ni

sustići.

Dok je Beth napredovala kroz crnilo, širom je otvorila oči, kao da će tako bolje vidjeti.

Molila se da ugleda odsjaj baklje ispred sebe.

U jednom trenutku je stala i pogledala natrag. Ista, tamna dubina progutala je i ulaz u spilju;

sunčeva svjetlost je nestala. Jako polako, korak po korak, napredovala je stazom, u

užasnom strahu od onoga što bi rukom mogla dodirnuti, zamišljajući ponore koji će se

iznenada otvoriti pred njom.

Ali Beth se utješila kada je pomislila da se njena majka nije bojala ući u planinu; podsjetila

se da je i Joannina baka također prošla ovuda, te izašla istim putem van. Držala se misli da

su se generacije žena spuštale ovom istom stazom, te uspjele preživjeti. I znala je da staza

ima svoj kraj.

»Majko!« zazvala je. »Majko, jesi li ovdje?«

Ali jedini odgovor koji je čula bio je njen vlastiti glas, koji je opetovano zvao »Majko« dok

je jeka padala po njoj poput kiše.

»Majko!« ponovno je zazvala i progutala svoj strah.

Pompea

Joanni je laknulo kada je otkrila, nekoliko trenutaka nakon što je prošla kroz otvor na

udaljenom podzemnom zidu, da se i ovdje nalazila ona zelena svjetlost. Primijetila je da je

ušla u veliki tunel na čijem su se zidu također nalazili crteži i slike. Ali ovi crteži, uvidjela je,

nisu bili poput onih koje je ranije vidjela, na kojima su bili narisani muškarci u lovu ili ratu.

Ovi crteži, koji su izgledali i dosta stariji, svi su prikazivali žene grubo nacrtane likove

kojima su opisivali trudnoću i rađanje djeteta, životne cikluse. U zraku se osjećao čudan

miris; Joanna ga je pokušala prepoznati, ali jedino je mogla osjetiti miris krvi i prašine.

Nastavila se spuštati tunelom, prolazila kraj prizora koji su prikazivali žene s velikim

grudima i trbusima te bebe u njihovim utrobama, ljude koji su putovali, hodali uzduž linije

koja je bila načinjena od poznatih vijuga, točaka i krugova koje je Joanna prepoznala kao

tipične znakove aboridžinske umjetnosti. Čitala je zapise o drevnom putu pjesme, shvatila

je, koji su davno nacrtale žene koje se više ne pamte. I pitala se je li stvoren u nekom

dalekom, zaboravljenom matrijarhalnom dobu.

I dalje se spuštala, dublje u utrobu planine. Njena osjetila napadali su razni mirisi glina i

plijesan, mesnati miris nalik mirisu gljiva, te nešto slatkasto i ljepljivo. Zelena svjetlost

plivala je oko nje poput tropskog mora; čudno, pomislila je, mogla je namirisati slanu vodu

i jedak oceanski zrak.

Zatim je tunel iznenada završio i Joanna se našla na rubu ogromne šupljine koja je

nalikovala grotlu, zelena, sjajna i vlažna.

Stala je i zurila. Vidjela je ispred sebe ono što ju je dovelo ovdje, nakon toliko godina i

toliko kilometara, napokon na ovo mjesto.

»Majko!« uzviknula je Beth. »Gdje si?«

Obuzdavala je paniku. Trudila se ostati mirna. Ali tama je bila zastrašujuća; predugo je

trajala. Što ako je krivo skrenula? Što ako se nalazila kilometrima daleko od majke, što ako

se zauvijek izgubila u ovoj strašnoj planini, samo zato jer nije imala strpljenja ili hrabrosti

čekati na ulazu u spilju?

Njene ruke prelazile su preko vlažnih zidova; njena stopala pro klizavala su po uskoj stazi.

Slijepa, borila se da ostane uspravno. Dok je potiskivala jecaje, obećala je Bogu, ako joj da

drugu priliku, da će uvijek slušati majku.

A zatim se iznenada, kao odgovor na njenu očajnu molitvu, pojavilo svjetlo ispred nje.

Osim što to ustvari nije bilo pravo svjetlo, uvidjela je, kada je izašla iz uskog tunela i stupila

u veliku šupljinu u kojoj se nalazilo crno, podzemno jezero. Cijela unutrašnjost planine

Pompea

sjajila se zapanjujućom zelenom bojom, a Beth je zurila u nju, zaboravivši na trenutak svoj

strah.

Ugledala je usku izbočinu koja je okruživala jezero. A na drugoj strani, ugledala je još jedan

otvor kroz koji se nastavljala staza.

Osjetivši da joj se vratilo malo samopouzdanja, sada kad je mogla vidjeti, i razmišljajući da

je ovim putem sigurno i njena majka prošla, uputila se uskom stazom i pažljivo hodala oko

strašnog, crnog jezera.

Kada je ugledala Duginu zmiju, u istom trenutku ju je preplavio strah. Ali dok je promatrala

prekrasno, masivno tijelo u duginim bojama, dok su njene oči zurile u tisuće detalja od

kojih je zmija bila sazdana, te u mistične simbole i slike koje su je okruživale, vidjela je grudi

i shvatila da je zmija ženka.

Mogla je samo nagađati prije koliko godina, ili čak stoljeća, je načinjena ova zmija, ili koliko

ruku je pomoglo u stvaranju ovog izvanrednog prizora. Dok joj je polako prilazila, i došla

sasvim blizu slike, primijetila je da je zmija bila jako visoka i tako duga da uopće nije vidjela

gdje je završavala. Joanna se divila vještini i umjetničkom izrazu prikazanom na ovoj

čudesnoj zidnoj slici kako je svaka ljuska na ogromnom tijelu bila savršeno iscrtana i

ispunjena bojom; kako se činilo da blista i vibrira od života; zamršenim lukovima i zavojima

koji su ispunjali njenu duljinu od jednog kraja do drugog. Pomislila je, sigurno su bile

potrebne generacije da je dovrše.

Dok je zurila u zmiju na zidu, počela je primjećivati nešto ispod slojeva boje pruge koje su

se nalazile u samoj stijeni, geološki slojevi koji su se protezali zidom u obliku traka crvene,

narančaste, smeđe i zelene boje. I što je dulje gledala u zmiju, više joj se činilo da je zmija

bila ovdje davno prije nego su na zid naneseni ovi slojevi boje.

Pogledala je uokolo po grotlu, na visoki, kupolasti strop i vapnenačke tvorevine, primitivne

crteže na zidovima, toplo osvjetljenje nalik aureoli, te je pomislila: ovo je poput crkve.

Kroz šupljinu protjecao je potok. Joanna je primijetila posuđe razbacano po kamenom

podu tikvice i kokosove orahe, šalice izrađene od kore i gline, izdubljeno kamenje sve je

bilo obojano istim mističnim simbolima koji su okruživali Duginu zmiju, simboli povezani

sa životom i rađanjem: ženski simboli, pomislila je Joanna. Ovdje, gdje je voda izvirala iz

središta, utrobe zemlje ovdje gdje je započinjao život.

Posegnula je za zemljanom šalicom, uronila je u vodu koja je izgledala poput tekućeg

kristala. Podignula ju je do usana i otpila.

Pompea

Dok je Beth zurila u fantastične crteže po zidovima u zelenom tunelu, shvatila je da je

njene oči varaju. Mogla bi se zakleti da je vidjela pokrete nekih likova. Hodala je sve brže,

preplašena iluzijama, u strahu da će postati ošamućena i pasti u nesvijest.

Kada je ugledala kraj tunela, koji je vodio u još jednu osvijetljenu podzemnu prostoriju,

potrčala je prema njemu. Ušla je u grotlo i stala. Njen pogled ispunio se veličanstvenom

zelenom svjetlošću. Zrak oko nje kao da je bio nabijen elektricitetom, kao da je stajala u

središtu grmljavinske oluje. Njena osjetila bila su napeta, izoštrena. Ugledala je Duginu

zmiju. A zatim je vidjela i Joannu koja je stajala kraj potoka.

»Majko?« rekla je Beth.

Joanna se okrenula. »Beth!« rekla je. »Što ti radiš ovdje?«

»Preplašila sam se dok sam te čekala. Žedna sam.«

Joanna je uzela Beth za ruku i dovela je do ruba potoka. Uronila je zemljanu posudu u

kristalno čistu vodu i dala je kćeri. Beth je pila, primijetivši da je voda imala onakav okus

kako je i izgledala; prozirna i čista.

»Kakvo je ovo mjesto, majko?« upitala je.

»Ovdje su generacije žena dolazile kako bi slavile stvaranje, te ponovno obnavljanje života.«

»Kakve obrede su izvodile ovdje?« upitala je Beth.

»Ne znam«, rekla je Joanna. »Možda su se sastojali od prenošenja tajnog znanja i mudrosti.

Tvoja baka je bila ovdje... prije mnogo godina. Možda je svjedočila prenošenju znanja o

putu pjesme s majki na kćeri.«

Beth ju je zbunjeno promatrala. »Ali, ja sam mislila da je put pjesme cesta.«

»Mi smo put pjesme, Beth majke i kćeri. I pitam se je li ovo drugo naslijeđe o kojem je

moja majka pričala možda su joj rekli da će se jednog dana vratiti ovdje sa svojom kćeri, te

iskusiti ljepotu ovog mjesta. Ali nije nikada. Umrla je, a da nije saznala.«

Beth je posvuda oko sebe osjećala moć planine. »Što misliš da su majke govorile svojim

kćerima ovdje?« upitala je.

Joanna je pogledala u Beth i pomislila: ti si kćer koju sam željela. Ti si moja radost. Ti si ti,

tako savršeno svoja, a opet si i dio mene. Ja ću te naučiti naš put pjesme; ja ću te naučiti

kako ćeš slušati glazbu koja izvire u tebi samoj, glazbu tvoje intuicije. A zatim je pomislila:

možda su to aboridžinske žene govorile, u ovom istom grotlu, svojim kćerima, prije tisuću

Pompea

godina. Možda je bilo baš tako jednostavno.

Beth je podignula oči prema Duginoj zmiji i rekla: »Je li ovo zmija koju je moja baka vidjela

u svojim snovima?«

»Da, mislim da jest. Pogledaj bolje, Beth, i možeš vidjeti prirodne slojeve u stijenama ispod

boje. Vidiš li kako su se oblikovali u tijelo ogromne zmije? Mislim da su jako davno, u

dalekoj prošlosti, ljudi pronašli ovo mjesto, a kada su vidjeli ovo što su smatrali zarobljenim

tijelom zmije u kamenu, počeli su ga štovati. Tijekom stoljeća, to su tijelo ukrašavali, bojali

ga, učinili ga još ljepšim.«

»Majko!« rekla je Beth, pokazujući rukom. »Pogledaj u zmijino oko!«

Joanna je zurila u uzdignutu glavu Dugine zmije. Obojena je u profilu, stoga se vidjelo

samo jedno oko. Ali oko nije bilo ništa drugo osim rupe u zidu, koja je izgledala kao da je iz

nje nešto izvađeno nožem.

»Opal!« rekla je Beth. »To mora biti mjesto odakle je opal izvađen!«

Joanna je otvorila torbu i izvadila dragi kamen. Osjetila je njegovu toplinu u ruci dok je on

oštro bljeskao crvenim i zelenim nijansama. Pogledala je gore na sliku na zidu. Udubljenje

gdje je trebalo biti oko bilo je iste veličine i oblika poput opala. »Beth«, rekla je, »ovo mora

da je zločin koji je moj djed počinio! On se sigurno ušuljao u spilju kada nitko nije gledao,

te ukrao oko Dugine zmije«.

»A pogledaj tamo!« rekla je Beth, a njen glas odjekivao je visoko do kupolastog svoda.

Joanna je pogledala prema mjestu koje je pokazivala, te ugledala male kosture razbacane po

podu spilje kosture pasa.

Ponovno je pogledala prema zmiji, te vidjela nešto što ranije nije zamijetila: proste crteže

urezane u stijenu ispod slike. Crteže na kojima su bili prikazani psi.

»Moj Bože«, rekla je napokon. »Naliandrah je bila u pravu. Sjećaš li se, Beth, kada mi je

tijekom corroboreea rekla da se odgovori nalaze u meni? Pa, naravno! Sada razumijem. Cijelo

vrijeme sam znala odgovore, ali ih jednostavno nisam znala povezati.«

»Kako to misliš?« rekla je Beth.

»Ovi psi«, rekla je Joanna, gestikulirajući prema crtežima na zidu i kosturima, »mora da su

bili čuvari Dugine zmije. I kada bi netko počinio zločin protiv zmije kao što je moj djed

učinio onda je kazna dolazila od pasa. Sjećaš se kada nam je Naliandrah pričala priču o

Makpeeju? Rekla je da ga je Dugina zmija cijelog progutala. Beth, nije ga sama zmija

Pompea

progutala, to su bili psi...« Joanna je zatvorila oči na trenutak, shvativši ozbiljnost ovog što

je izrekla. To je bila kazna kojom je pleme kaznilo Johna Makepeacea: poslali su divlje pse

na njega. A trogodišnja Emily je sigurno to sve vidjela.

»Sada sve razumijem«, rekla je Joanna, pokušavajući zamisliti što se vjerojatno dogodilo u

blizini prije više od 50 godina mladi Englez koji nije mogao odoljeti iskušenju da uzme

opal, klan doznaje za to, psi... A što se dogodilo s Naomi? Je li i ona bila dijelom te kazne,

također?

»Opal pripada ovdje«, rekla je Joanna. »Moramo ga vratiti natrag.« I s tim će, pomislila je,

skončati i kletva koja je bačena na moju obitelj.

Joanna je Beth predala kožnu torbu, zatim koraknula preko uskog potoka i vratila opal

ponovno na njegovo mjesto. Dok je Joanna okretala kamen kako bi ga pravilno namjestila

u rupu, Beth je pogledala u torbu i njen sadržaj. Ugledala je djelić vlasničke isprave; izvukla

je cijeli papir i čitala blijede riječi na jezovitom svjetlu spilje. Kada je došla do odlomka koji

je započinjao: »Dva dana jahanja od... i 32 kilometra od Boreeka,« iznenada se sjetila

smjerokaza koji je vidjela u blizini ambulante sestre Veronice. Bustard Creek, 32 km, južno. I

Durrakai.

»Majko!« rekla je Beth najednom. »Mislim da znam gdje se nalazi ova zemlja posjed iz

vlasničke isprave! To je mjesto gdje žive časne sestre, to je njihova bolnica! Sigurna sam u

to!«

Joanna je Beth uputila zaprepašteni pogled. Zatim je rekla: »Ako je to zemlja iz vlasničke

isprave, onda mora da je to zemlja na kojoj je moj djed želio izgraditi farmu. Pronašli smo

je, a da to uopće nismo znali.«

»Što ćemo učiniti s tom zemljom, majko?«

Joanna je pomislila na sestru Veronicu, te kako se brinula o maloj Emily Makepeace onih

prvih dana kada je dijete došlo iz pustinje. Ako je isprava bila još valjana, te je još uvijek

mogla tražiti vlasništvo nad tom zemljom, Joanna je znala što će učiniti s njom.

Nakon što su vratile dragi kamen na mjesto, koji se bljeskao crvenozelenim plamenom,

Beth je rekla: »Majko, misliš li da će Aboridžini ponovno koristiti ovu planinu, sada kad je

oko vraćeno zmiji? Hoće li opet izvoditi ceremonije kako su to prije činili?«

»Ne znam, Beth. Možda i neće. Ciklus je bio prekinut, te su prošle mnoge godine, toliko

toga se dogodilo od prolaska posljednje slavljenice ovuda. Čak ni Naliandrah ne zna točno

kakvi obredi su izvođeni u ovoj spilji. Možda su zauvijek izgubljeni, a ti i ja smo posljednje

Pompea

osobe koje će stajati u prisutnosti Dugine zmije.«

Beth je na trenutak razmišljala. Zatim je rekla: »Je li na našu obitelj doista bila bačena

kletva, što misliš?«

»Na neki način, mislim da jest. Moja majka sigurno je vjerovala u to, i stoga je na neki način

učinila tu kletvu stvarnom, ako i jest samo u njenom umu. Ali sada je sve završeno. Gotovo

je, a mi smo slobodne.« Joanna je pomislila na Hugha, koliko ga je trebala. »Sada možemo

ići kući«, rekla je.

Nakon što su pogledale u Duginu zmiju posljednji put, vratile su se na stazu i započele put

natrag prema svjetlosti.

KRAJ