SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

Odsjek za povijest

Ivana Lučića 3

Matej Cvetko

Dvostruka krunidba Ferdinanda Habsburškog i Ivana Zapolje

Seminarski rad

Kolegij: Dokumenti za hrvatsku novovjekovnu povijest

Nositelj kolegija: dr. sc. Zvjezdana Sikirić-Assouline

Zagreb, 2012.

1. UVOD

Događaji koji su uslijedili nakon smrti kralja Ludovika II. Jagelovića jako su važni za

povijest hrvatskih zemalja. Njegovom pogibijom na Mohačkom polju 1526. godine započinju

procesi koji će zaključiti razvoj Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva kroz iduća stoljeća. Ovim

radom htio sam prikazati tijek razvoja tih događaja. Na dva sabora koji su održani u Hrvatskoj

i srednjovjekovnoj Slavoniji hrvatski staleži pristat će uz dva različita europska vladara,

jednog zapadnoeuropske orijentacije, Ferdinanda Habsburškog, i drugog istočnoeuropske,

Ivana Zapolju. Donekle sličan razvoj odabira vladara događat će se i u Ugarskoj gdje će se

ugarski plemići podijeliti u dvije suprotstavljene frakcije. Takva podjela, u kombinaciji sa

osmanlijskom opasnosošću dovest će do opasnog slabljenja hrvatskih regija i samih hrvatskih

zemalja. Građanski rat koji će pritom izbiti bit će zaustavljen tek desetak godina kasnije uz

velike gubitke za obje strane.

Problem istraživanja ovakve teme je dostupnost mađarske literature na hrvatskom,

odnosno engleskom jeziku. Dio tih autora temelji svoj pristup na tradicionalnom načinu

istraživanja povijesti koji je bio karakterističan za 19. i 20. stoljeće. Takvim pristupom se

ističe Péter Hanák centrirajući svoj pogled na ugarsku nacionalnu povijest zanemarujući druge

faktore tj. narode krune sv. Stjepana koji su također djelovali u svakodnevnom životu

Kraljevstva. S druge strane, László Kontler i Geza Palffy pristupaju ovoj temi na moderniji

način uključujući i ostale čimbenike.

Od hrvatskih povjesničara korišteni su od starije generacije s kraja 19. i početka 20.

stoljeća kao npr. Vjekoslav Klaić i Ferdo Šišić, koji predstavljaju neku tradicionalnu

historiografiju usmjereniju na hrvatske probleme, a pritom zanemarujući regije. Uključeni su i

noviji autori poput Nevena Budaka i Tomislava Raukara koji možda pristupaju novijim stilom

ovom razdoblju, ali bez nekih konkretnijih poboljšanja u interpretaciji u odnosu na istraživače

starije generacije.

Sam rad biti će podijeljen u početku na ugarsku stranu razvoja situacije od početka

stoljeća do konačnih rezultata sabora. Tada će biti napravljen presjek te će se slijediti isto

takvu liniju razvoja iz kuta hrvatsko-slavonskih odnosa s Ferdinandom i Zapoljom do samih

sabora i njihovih odluka. Rezultat takvih sabora i njihove posljedice kao i kasniji sabori i

ugovori bit će obrađeni u posljednjoj cjelini.

1

2. IZBOR UGARSKIH STALEŽA TIJEKOM DINASTIČKE

KRIZE

Uzroci i tijek sukoba dvorske i narodne ugarske stranke

Uzroci u sukobu koji će uslijediti nakon smrti Ludovika II. Jagelovića puno su dublji i

kompleksniji od pojednostavnjenih ranijih prikaza. U njima se tek spominje kako je uzrok

borbama bilo izumiranje kraljevske dinastije Jagelovića.

Prilika Ivana Zapolje da postane nasljednik ugarsko-hrvatske krune pokazala se već 1505.

godine u trenutcima kada tadašnji kralj Vladislav još nije imao potomaka. Ugarski staleži na

saboru te godine izjavljuju da će se u slučaju nestanka trenutne kraljevske loze birati domaći

plemići, tj. narodni kralj. Protiv Ivana Zapolje, na čijoj je strani bilo plemstvo, kralj Vladislav

II. počinje približavanje s Habsburgovcima.1 Uništenjem velike seljačke bune ugarskih

seljaka, dvorska stranka ugarskih velikaša uspijeva u postizanju sporazuma Jagelovića i

Habsburgovaca po pitanju nasljedstva monarhije.2 Rođenjem sina Ludovika II. rješava se

trenutni problem nasljedstva, a smrću Vladislava II., on nasljeđuje prijestolje Ugarsko-

hrvatskog Kraljevstva 1516. godine povezavši se dinastičkim vezama s kućom Habsburga

oženivši se sestrom Ferdinanda Habsburškog, Marijom, dok se Ferdinand ženi Anom

Jagelović. Takve veze dovode do rastućeg neprijateljstva između dviju suprotstavljenih

plemićkih skupina.3

Slabo vođenje državne politike od strane kralja dovodi do jačanja pozicije narodne

stranke Stjepana Verbeca. Postavljanjem Verbeca za ugarskog palatina, osim političkog

sukoba, dolazi i do ekonomskih razmirica s obitelji Fugger koja odbija davati kredite u

trenucima kada je novčana potpora bila neophodna za obranu od osmanlijske opasnosti.4

Mohačka bitka, koja se odigrala 1526. godine rezultirala je potpunim porazom kraljevske

vojske Ludovika II. i njegovom smrću. Bez nasljednika i u teškoj političkoj krizi u zemlji koja

1 Hanák, Péter, (ur.) Povijest Mađarske. Preveli Drago Roksandić i Veljka Čolić-Peisker. (Zagreb: Barbat,

1995.): 55.2 Hanak 1995, 56.

3 Hanak 1995, 56.

4 Hanak 1995, 56-57.2

je praktički bila podijeljena na dva suprotstavljena politička tabora dolazi do sabora kojima će

se još više produbiti nesreća Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva.5

Dvostruki izbor ugarskih staleža

Glavna misao, koja je trebala voditi tadašnje velikaše, bila je mogućnost pojedinog

pretendenta za borbu s Osmanlijama. Gledajući kroz takvu prizmu, Ivan Zapolja kao zet

poljskoga vladara Žigmunda I. i izbor većeg dijela plemstva, imao je snažniju početnu

poziciju od Ferdinanda.6 S druge strane iza Ferdinanda Habsburškog, unatoč manjoj podršci

ukupnog plemstva, stajala je moć austrijskih i čeških zemalja kao i snaga njegova brata, cara

Karla V.7 Međutim, podjele između ugarskih plemića razbuktavaju se u kritičnom trenutku

kada se na granicama kraljevstva grupira neprijatelj predvođenim jednim od najvećih sultana,

Sulejmanom Veličanstvenim. Prvi potez vuče Zapolja koji se vještim manevrom uspijeva

dočepati kraljevskih obilježja te se kruni za ugarskog kralja 11. 11. 1526. godine u Stolnom

Biogradu, potpomognut većinom ugarskog plemstva.8 Ferdinand uzvraća saborom u Požunu

16. 12. 1526. godine.9 Glavna razlika u pristašama dvojice sukobljenih kraljeva bila je u

njihovom osobnom značaju. I dok Zapolju podupire veći broj velikaša, na Ferdinandovoj

strani stoje, iako malobrojni, najutjecajniji plemići Ugarskog Kraljevstva. Neki od

Ferdinandovih pristaša i prije i za trajanja krize bili su ugarski palatin Stjepan Bathory, vođa

dvorske stranke i u sukobu sa Ivanom Zapoljom još od smrti svoga prethodnika Bakoczija.10

Ostali pobornici Ferdinanda bili su: kancelar Tamas Szalahazy, državni sudac Elek Thurzo te

ostrogonski nadbiskup Tomo Nadasdy.11 Pristaše Ivana Zapolje čine osim ugarskih i

mnogobrojni hrvatski uglednici: Juraj Utješenović, pavlin i Zapoljin kancelar, Antun Vramec,

čanadski Vramec; Stjepan Brodarić, srijemski biskup i drugi.12

5 Kontler, László. Povijest Mađarske. Tisuću godina u srednjoj Europi. Preveli Draženka Kešić i Silvije Devald.

(Zagreb: Srednja Europa, 2007.): 147.6 Hanak 1995, 65.

7 Hanak 1995, 65.

8 Kontler 2007, 147.

9 Kontler 2007, 147.

10 Hanak 1995, 56.

11 Palffy, Geza. Povijest Mađarske: Ugarska na granici dvaju imperija: (1526.-1711.). Prevela Jelena Knežević.

(Samobor: Meridijani, 2010.): 47.12 Budak, Neven; Strecha, Mario; Krušelj, Željko. Habsburzi i Hrvati. (Zagreb: Srednja Europa, 2003.): 37.

3

Takvim dvostrukim izborom stvoreni su preduvjeti za oružani sukob između dviju

suprotstavljenih stranaka.13 Sa zapada je stajao austrijski nadvojvoda i češki kralj Ferdinand

Habsburški s malobrojnom, ali vjernom potporom ugarskih plemića. Uz njega stajao je i brat,

car Karlo V., koji je imao na raspolaganju vojnu silu Španjolske i Svetog Rimskog Carstva.

Suprotnu stranu činio je erdeljski knez Ivan Zapolja, najbogatiji i najutjecajniji ugarski

plemić, s velikim dijelom ugarskoga plemstva i relativno dobrim vezama s istočnim zemljama

Europe, posebno s Poljskom, kao i Francuskom.

3. IZBORI HRVATSKIH STALEŽA TIJEKOM DINASTIČKE

KRIZE

Hrvatska i Slavonija početak 16. stoljeća dočekuju u velikoj opasnosti od Osmanlija,

kao i sve većoj autonomiji od kraljevskog utjecaja iz dinastije Jagelovića. Slabljenjem

kraljevske vlasti javlja se rascjepkanost i nepovjerenje kao u ranom feudalnom dobu što

dovodi do potrebe za osiguravanjem potpore kralja spremnog za djelovanje i obranu zemalja.

Izbor pada na Ferdinanda.14 Hrvatski velikaši tijekom prvih dvadeset godina 16. stoljeća

primaju financijsku i moralnu pomoć od Ferdinanda. Iako relativno skromna, ta pomoć dolazi

na dobar odjek u hrvatskim krugovima te počinje približavanje hrvatskoga plemstva s bečkim

dvorom.15 Vrhunac takvog nezadovoljstva među plemstvom izražava se 25.1.1526. godine,

sedam mjeseci prije bitke na Mohačkom polju, kada velikaši pod vodstvom Krste Frankopana

odbacuju vrhovništvo Ludovika II. te se dijele na promletačke i prohabsburške zagovornike.

Odlukama tog sabora nudi se kruna Ferdinandu koju on odbija.16 U rujnu iste godine bit će

spreman i na rat da zadobije tu krunu. Mohačkom bitkom nestaje dinastija koja se pokazala

nesposobnom za vođenje zemalja u trenucima krize.

Povezanost Hrvatske i Ferdinanda izbija na vidjelo odmah nakon smrti kralja. Nikola

Jurišić, zapovjednik austrijske vojske i kasniji junak bitke kod Kisega, nagovara hrvatske

13 Schuessel, Therese; Zoelner, Erich. Povijest Austrije. Prevele Vlatka-Ana Dujić i Sonja Ledinčić. (Zagreb:

Barbat, 1997.): 136.

14 Raukar, Tomislav. Hrvatsko srednjovjekovlje. Prostor, ljudi, ideje, 2. izd. (Zagreb: Školska knjiga, 2007.):

105-106.15 Raukar 2007, 109-110.

16 Budak 2003, 37.

4

staleže na izbor Ferdinanda kao najbolju mogućnost u opasnim vremenima.17 S druge strane,

Krsto Frankopan, najmoćniji od hrvatskih velikaša mijenja stranu te počinje zagovarati pravo

Ivana Zapolje na kraljevsku krunu. Prevrtljivost je isplaćena u obliku 20 000 dukata kao i

zemljište Vranske priorije. Obećanja i nagrade koje nudi Zapolja padaju na plodno tlo i kod

zagrebačkog biskupa Šimuna Erdodya koji dobiva egersku biskupiju i obećanje mjesta

državnog kancelara.18 Takvim raspletom dolazi se do kompliciranja situacije na političkom

planu Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva uoči izbora na kojima će se odlučivati o sudbini

zemlje.

Dvostruki izbor hrvatskih i slavonskih staleža

Ferdinand ne gubi vrijeme. Bečki izaslanici i hrvatski proaustrijski elementi pozivaju

na zasjedanje hrvatskih staleža. Zasjedanje se po dogovoru odvija u franjevačkom samostanu

u Cetinu zadnjeg dana godine 1526.19 Popis sudionika sabora odaje veliki odaziv velikaša

među kojima se ističu krbavski knez Ivan Karlović, Nikola Zrinski, Bartol Drašković i mnogi

drugi. Uz njih se nalaze predstavnici Ferdinanda koji pregovaraju na samom saboru.

Dugotrajni razgovori i prepiranja otegli su se kroz cijeli dan tako da se tek 1. 1. 1527. donosi

odluka koja je u hrvatskoj historiografiji označena kao prvorazredna potvrda očuvanja

hrvatske svijesti o posebnosti i državnosti unutar krune sv. Stjepana.20 Osim priznanja

Ferdinanda Habsburškog kao zakonitog kralja Hrvatske na tom saboru kraljevi izaslanici se

obvezuju na pomoć u ime kralja ugroženim velikašima u smislu vojne potpore kao i na

potvrdu njihovih prava i povlastica.21 Četiri točke koje se nalaze u povelji cetingradskog

sabora govore podrobnije o vrsti pomoći Ferdinanda kao priznatog kralja. Tisuću konjanika

ovisnih o Ferdinandovoj plaći su trebali biti direktna pomoć ugroženoj zemlji. Vojnici koji su

trebali biti stacionirani u Kranjskoj imali su ulogu čuvanja zaleđa u slučaju prodora osmanske

vojske kroz hrvatske krajeve, dok je obnova utvrda na koje se obvezao Ferdinand trebala

17 Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća. Knj. 5, Četvrto doba:

Vladanje kraljeva iz porodice Habsburga (1527-1740). Priredio Trpimir Macan. (Zagreb: Nakladni zavod

Matice hrvatske, 1985.): 74-75.18 Klaić 1985, 79; Šišić, Ferdo. Povijest Hrvata. Pregled povijesti hrvatskog naroda 1526. – 1918. Drugi dio.

Priredio Jaroslav Šidak. (Split: Marjan tisak, 2004.): 289.

19 Šišić 2004, 287.

20 Pavličević, Dragutin. Povijest Hrvatske, 4. dop. izdanje. (Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić,

2007.): 152.21 Šišić 2004, 288-289.

5

pomoći ekonomski iscrpljenom plemstvu. Četvrta točka ugovora obvezuje kralja na

poštivanje velikaških privilegija na koje će se ubuduće često pozivati kada iz Beča krene

kršenje njihovih prava.22 Jedini protivnik takvog izbora prikazao se Bernardin Frankopan,

otac Krste Frankopana, koji usprkos nagovaranju ne uspijeva pokolebati ostale velikaše u

njihovoj odluci za izbor novoga kralja.23 Definitivni kraj sabora je 3. 1. 1527. godine kada se

poslanici vraćaju kralju s uvjetima koje su sklopili s hrvatskim plemstvom.24

Pet dana kasnije, 6. 1. 1527. odvija se sabor slavonskih staleža u mjestu Dubravi,

pokraj Čazme, koji je pripadao pod ingerenciju biskupa Šimuna Erdodija, jednog od dvojice

najmoćnijih pristaša Zapoljinih na slavonskom području.25 Pristajući uz zaključke ugarskog

sabora iz 1505. godine te uz nagovaranja Krste Frankopana velikaši odlučuju pristati uz Ivana

Zapolju.26 Takvim izborom, suprotnim od onog velikaša Hrvatske, dolazi do sukoba koji će

kao i u Ugarskoj eskalirati oružanim sukobom.27 Pomanjkanje razuma u teškoj

vanjskopolitičkoj situaciji kod velikaša, kao i gledanje osobnih interesa iznad dobrobiti

cijelog kraljevstva dovest će zemlju u podijeljeno stanje između dvaju tabora. Takav razvoj

događaja dovodi do gubitka borbene spremnosti države u trenutku najveće osmanske

opasnosti.

4. GRAĐANSKI RAT I NOVI SABORI

Početnih nekoliko godina rata koji je potresao cijelo kraljevstvo prolazi u ratnim

uspjesima Ferdinandovih snaga, dok Zapoljine pristaše trpe mnogobrojne udarce. Početne

mjesece 1527. godine obilježavaju uspjesi osmanlijskih pohoda. Zauzimanjem Obrovca i

Udbine pojačava se osmanska opasnost za hrvatske velikaše kao i za habsburške zemlje.28

Unatoč takvoj prijetnji građanski rat tek dobiva zamah. Ivan Zapolja svoj položaj još više jača

skoro pa opće međunarodnim priznanjem kada dobiva podršku Poljske, Francuske, papinske

22 Klaić 1985, 84-85.

23 Klaić 1985, 85.

24 Valentić, Mirko; Čoralić, Lovorka (ur.). Povijest Hrvata 2: od kraja 15. stoljeća do kraja prvoga svjetskog

rata. (Zagreb: Školska knjiga, 2005.): 11.25 Šišić 2004, 289.

26 Pavličević 2007, 158.

27 Budak 2003, 44.

28Budak 2003, 44.6

države, Venecije, ukratko svih važnijih europskih država.29 Nasuprot njemu Ferdinand se

nalazi u gotovo izoliranoj situaciji, jedino se oslanjajući na vlastite zemlje i brata Karla V.

Shvaćajući hitnost situacije Ferdinand energično kreće u akciju šaljući vojne postrojbe u

zemlje vjerne Ivanu Zapolji. Osvojivši Budim i Stolni Biograd, Ferdinand učvršćuje svoju

stratešku poziciju. No, veći udarac Zapoljinoj stranci izazivaju dva događaja. Prvi je bitka kod

Tokaja, u kojoj je odlučujuće poražena Zapoljina vojska. Drugi, je smrt Krste Frankopana u

opsadi Varaždina 27. 9. 1527. godine. Smrću jednog od najmoćnijih velikaša i karizmatičnog

vođe Zapoljine pristaše počinju napuštati njegovu stranku, unatoč produljenoj vjernosti

njegova drugog važnog saveznika Šimuna Erdodija.30

Prvi popuštaju slavonski plemići. 6. 10. 1527. odigrava se drugi sabor slavonskih

staleža, odnosno treći u Hrvatsko-slavonskom Kraljevstvu, u Križevcima. Na tom saboru,

potaknuti uspjesima Ferdinandove stranke i Zapoljinom neodlučnošću i pasivnošću, velikaši

mijenjaju svoju odluku te izabiru Ferdinanda Habsburškog za zakonitog kralja.31 Ugarsko

plemstvo također većim dijelom mijenja stranu. Time se dolazi do mogućnosti da se

Ferdinandov legitimitet izjednači s Ivanovim. To se i događa 3. 11. 1527. godine kada

Ferdinand biva okrunjen u Stolnom Biogradu sa svim tradicionalnim obilježjima i u skladu s

tradicijom krune sv. Stjepana.32 Ratna sreća se ipak mijenja u korist Zapolje koji sklapanjem

saveza s osmanskim sultanom 1528. godine33 kreće u protunapad. Uspjeh koji je uslijedio

premašio je sva očekivanja te se nevjerni saveznici opet počinju priklanjati njegovom

vodstvu.

Nesreća građanskog rata, koji najvećom žestinom traje tih prvih nekoliko godina od

dvostrukog izbora dvojice kraljeva najljepše se može vidjeti na primjeru Zagreba. Sukobi koji

su se vodili između građana Gradeca, koji je pristajao uz Ferdinanda, i Kaptola kojim je

upravljao Zapoljin pobornik Erdodi odražavaju svu nesreću rata vođenog između vlastitog

naroda.34 Kao da to nije bilo dovoljno, osmanska napredovanja traju i dalje. Povijesni prostor

hrvatskih zemalja sve se više smanjuje u korist osmanskih osvajača. Padovi mnogobrojnih

gradova još više umanjuju sposobnost plemstva da se odupre takvim naletima. Padom Jajca i

29 Šišić 2004, 289.

30 Šišić 2004, 290.

31 Šišić 2004, 290.

32 Budak 2003, 45.

33 Kontler 2007, 147.

34 Šišić 2004, 292.7

Banja Luke 1528. godine, a nedugo zatim i Like35 napokon dolazi do osviještenja hrvatskih

staleža u pogledu pravih prioriteta.

I na drugim frontama dolazi do zasićenja rata. Ferdinand koji se u svojim zemljama

suočava sa sve većim problemom reformacije kao i nemogućnošću kvalitetnog ratovanja i

protiv Zapolje i Osmanlija kreće u pregovore s Ivanom.36 Na drugoj strani Ivan shvaća

osmanske namjere u njihovom savezništvu kao i nemogućnost da nadvlada Ferdinanda.

Također, njegov pogled se širi prema Poljskoj gdje pokušava utemeljiti dinastičke veze s kćeri

poljskoga kralja Žigmunda I.37 Takvi pogledi dovode do pregovora koji će rezultirati mirom u

Velikom Varadinu 24. 2. 1538. godine. Odredbe toga mira bile su povoljne za Ferdinanda s

obzirom na to da se Ivan odreknuo svoga kraljevskog naslova, a nakon njegove smrti sve

zemlje bi trebale pripasti Habsburgovcu. Time se činilo da su posljedice sabora i građanskog

rata napokon gotove, no rođenjem sina Ivana Žigmunda kratko prije njegove smrti dovesti će

do obnovljenih sukoba38. Krajnji rezultat ovog dvostrukog izbora za Hrvatsku će biti porazni

tj. svedena na „ostatke ostataka“. Proći će stoljeća dok Hrvatska opet neće biti u mogućnosti

izraziti svoju vlastitu volju i imati utjecaja na djelovanje vanjske politike. Sličan rezultat vidi

se i u Ugarskoj koja je rastrgana borbama s triju strana: Ferdinanda, Zapolje i Osmanlija.

Time je Ugarska bila podijeljena na tri dijela. Transilvanija, Osmanska Ugarska i Kraljevska

Ugarska činile su takvu podjelu koja se u nekim dijelovima neće uspjeti stopiti natrag u

cjelinu sve do današnjih dana.39

5. ZAKLJUČAK35 Valentić i Čoralić 2005, 11.

36 Schuessel, Therese; Zoelner, Erich. Povijest Austrije. Prevele Vlatka-Ana Dujić i Sonja Ledinčić. (Zagreb:

Barbat, 1997.): 138-139.37 Šišić 2004, 294.

38 Šišić 2004, 294.

39 Wandycz 2004, 77.8

Izbori sabora staleža triju velikih grupacija plemstva u Ugarskoj i Hrvatskoj bili su

rezultat slabe dinastije Jagelovića, osmanske opasnosti kao i utjecaji Habsburgovaca na ove

prostore. Dva sabora ugarskih velikaša bili su, kao što je prikazano, od jednakog značaja za

povijest Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva kao i dva sabora hrvatskih, odnosno slavonskih

velikaša. Od svih opisanih zasjedanja i zaključaka za hrvatsku povijest 19. i 20. stoljeća

najviše su se isticale odluke cetingradskog sabora i to više zbog formulacije teksta u ugovoru

nego zbog samih točaka tog dokumenta. Naime, cijela prethodna dva stoljeća Hrvatska je u

svojoj borbi za identitetom i potvrdom svoje posebnosti bila primorana tražiti dokumente koji

bi potvrđivali težnje naroda. U cetingradskoj povelji mnogi su vidjeli prvorazredan dokaz u

riječima tadašnjih hrvatskih velikaša koji ističu svoju slobodnu volju i hrvatsko ime.

S današnjim odmakom od nacionalne i romantične povijesti može se zaključiti da ti

velikaši zastupaju prije svega svoje prioritete kao i to da pri donošenju odluka koje su bile od

povijesne važnosti za hrvatsku povijest nisu sudjelovali ostali predstavnici naroda.

Usporedbom rezultata istraživanja, posebice u hrvatskoj historiografiji, stječe se dojam

prevelikog davanja važnosti cetingradskom saboru. Obrađen detaljnije i populariziran kao

jedan od prvih elemenata stvaranja hrvatske nacije daje krivu sliku tadašnjeg razdoblja,

razdoblja u kojem nacije u današnjem smislu još ne postoje i u kojemu se ne gleda dobrobit

države već vlastitog imanja i moći, kada raskol u kršćanstvu umanjuje ulogu onog reda koji se

moli, a povećava se važnost reda koji ratuje odnosno velikaša, dok oni koji rade i dalje rade.

Imajući u vidu ovakvo stanje stvari dolazi do spoznaje o manjkavosti znanja o saboru u

Dubravi koji je od jednakog značaja kao i sabor koji se odigrao nekoliko dana prije u Cetinu.

Ugarski sabori, koji su isto tako premalo istraženi kod hrvatskih povjesničara, bi trebali biti u

što skoroj budućnosti proučeni kako bi se složila jedna opća slika tadašnjeg vremena u regiji.

Jer, iako su na sabore dolazili ljudi koji su bili razdijeljeni jezikom i kulturom, a neki već i

vjerom još uvijek se radilo u svijesti o jedinstvenom kraljevstvu s dugom zajedničkom

poviješću, tako da se slobodno može govoriti o građanskom ratu između Zapoljinih i

Ferdinandovih pristaša bez današnjih nacionalnih predznaka.

Literatura

9

Budak, Neven; Strecha, Mario; Krušelj, Željko. Habsburzi i Hrvati. Zagreb: Srednja

Europa, 2003.

Budak, Neven. Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku. Zagreb: Leykam

international, 2007.

Hanák, Péter, (ur.) Povijest Mađarske. Preveli Drago Roksandić i Veljka Čolić-Peisker.

Zagreb: Barbat, 1995.

Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća. Knj. 5,

Četvrto doba: Vladanje kraljeva iz porodice Habsburga (1527-1740). Priredio

Trpimir Macan. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1985.

Kontler, László. Povijest Mađarske. Tisuću godina u srednjoj Europi. Preveli Draženka Kešić

i Silvije Devald. Zagreb: Srednja Europa, 2007.

Palffy, Geza. Povijest Mađarske: Ugarska na granici dvaju imperija: (1526.-1711.). Prevela

Jelena Knežević. Samobor: Meridijani, 2010.

Pavličević, Dragutin. Povijest Hrvatske, 4. dop. izdanje. Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić, 2007.

Raukar, Tomislav. Hrvatsko srednjovjekovlje. Prostor, ljudi, ideje, 2. izd. Zagreb: Školska

knjiga, 2007.

Schuessel, Therese; Zoelner, Erich. Povijest Austrije. Prevele Vlatka-Ana Dujić i Sonja

Ledinčić. Zagreb: Barbat, 1997.

Šišić, Ferdo. Povijest Hrvata. Pregled povijesti hrvatskog naroda 1526. – 1918. Drugi dio.

Priredio Jaroslav Šidak. Split: Marjan tisak, 2004.

Valentić, Mirko; Čoralić, Lovorka (ur.). Povijest Hrvata 2: od kraja 15. stoljeća do kraja

prvoga svjetskog rata. Zagreb: Školska knjiga, 2005.

Wandycz, Piotr S. Cijena slobode. Povijest srednjoistočne Europe od srednjega vijeka do

danas. Preveo Marko Majerović. Zagreb: Srednja Europa, 2004.

10