OTVORENI UNIVERZITET APEIRON TRAVNIK

FAKULTET ZDRAVSTVENE NJEGE

PREGLED SPORTAŠA

Seminarski rad

Predmet: Sportska medicina

Profesor:doc.dr. Šehović Nedžad

Asiostent: mr.sci. Amila Kapetanović

Student: Hadžić Šehrizada

Indeks: 0030-08/VFT

Smjer: Fizioterapija i radna terapija

TRAVNIK, MAJ, 2010

SADRŽAJ

1.0. UVOD str.1

2.0. RAZRADA TEME str.2

2.1. Metodologija sportskomedicinskog pregleda str.22.1.1. Anamneza str.22.1.2. Fizikalni pregled str.2

2.1.2.1. Pregled glave i vrata str.32.1.2.2. Pregled organa prsnog koša str.32.1.2.3. Pregled trbušnih organa str.42.1.2.4. Pregled ekstremiteta i kože str.4

2.1.3. Antropometrijska mjerenja str.52.1.3.1. Antropometrijske tačke str.7

2.1.4. Funkcionalna testiranja str.142.1.5. Laboratorijske analize str.14

3.0. ZAKLJUČAK str.15

4.0. LITERATURA str.16

1.0.UVOD

Sportska medicina je multidisciplinarna grana medicine čiji je cilj očuvanje zdravlja učesnika u sportu i fizičkim aktivnostima prvenstveno kroz prevenciju, a zatim i kroz terapiju i rehabilitaciju povreda. Još jedan bitan segment u okviru djelatnosti sportske medicine je unapređenje psihofizičkih sposobnosti neophodnih za ostvarenje dobrih takmičarskih rezultata.

Periodični sistematski pregledi su najmoćnije oružje u prevenciji i ranoj detekciji povreda i oboljenja izazvanih sportskom aktivnošću. Razvojem i omasovljavanjem sporta učestalost i ozbiljnost zdravstvenih problema u znatnom je porastu. Zato vodeće stručne asocijacije medicine sporta nastoje da osmisle što racionalnije modele pregleda koji bi bili efikasni u procjeni zdravlja, a istovremeno ekonomični po pitanju materijalnih troškova i utroška vremena.

U našoj zemlji, na žalost, zakonska regulativa ne reguliše u potpunosti problematiku zdravstvene zaštite sportista, odnosno svih učesnika u fizičkim aktivnostima. Zahvaljujući nedorečenosti sada važećeg Zakona, sportiste pregledaju i daju im saglasnost za bavljenje sportom ljekari koji nisu stručno osposobljeni, van stručne metodologije sportskomedicinskog pregleda, a čest je slučaj da se takmičarske knjižice ovjeravaju i bez izvršenog pregleda. Rezultat ovakvog rada je sve veći broj akcidenata na sportskim terenima.

Cilj ovoga rada nije kritikovati postojeće stanje nego dati uvid u stvari koje se ne bi smjele previdjeti kada je u pitanju pregled sportaša. Bit će opisane glavne obaveznosti koje jedan pregled sportaša mora sadržavati.

2.0. RAZRADA TEME

Već smo rekli da su periodični sistematski pregledi su najmoćnije oružje u prevenciji i ranoj detekciji povreda i oboljenja izazvanih sportskom aktivnošću. Da ne bi dolazilo da propusta, bilo je potrebno tačno utvrditi i standardizirati faktore koji moraju biti obuhvaćeni sa jednim kvalitetnim ljekarskim pregledom.

2.1. Metodologija sportskomedicinskog pregleda

Metodologiju sportskomedicinskog pregleda su donijele i usvojile vodeće relevantne međunarodne asocijacije iz ove oblasti. Ona obuhvata:

-          anamnezu,

-          fizikalni pregled,

-          antropometriju,

-          funkcionalna testiranja,

-          laboratorijske analize.

2.1.1. Anamneza

Anamneza je jedan od najznačajnijih dijelova pregleda. Ona sadrži podatke o identitetu sportiste,  vrsti i disciplini sporta kojom se bavi, dinamici i vrsti treninga kao i podatke o ranijim oboljenjima i povredama. Dobro uzeta anamneza otkriva 60-75% mogućih problema kod sportiste. Ona uz ostale komponente pregleda može otkriti različite faktore koji utiču na radnu sposobnost.

Ovi opšti podaci se upisuju u tzv. zdravstveni list za sportaša. Pri tome je važno učešće trenera, jer on može dati detaljne objektivne podatke o sadržaju i intenzitetu treninga. Naročito su dragocjena zapažanja trenera u svezi sa zdravstvenim nedostacima i smetnjama kije sportaši ispoljavaju pri treningu. Često se dešava da sportaši, dolazeći na pregled prešute, bilo svoje poteškoće, bilo preboljele bolesti, zato što misled a bi to moglo imati za posljedicu zabranu treninga ili natjecanja. U takvom je slučaju trener dužan dati liječniku sve podatke kojima raspolaže. On je uz liječnika suodgovoran za zdravlje onih koji su mu povjereni.

2.1.2. Fizikalni pregled

Fizikalni pregled prikuplja niz podataka o trenutnom stanju i funkciji organa i sistema. Na ovaj način se detektuju znaci oboljenja i deformiteta. Da bi se dobio cjelokupan uvid radi se po sistemima i obuhvata pregled glave i vrata, pregled grudnog koša i pluća, pregled srca i krvnih sudova, pregled abdomena, pregled urogenitalnog sistema, pregled mišićno-skeletnog

sistema, pregled kože, neurološki i psihijatrijski pregled. U slučaju potrebe, radi procjene trenutnog stanja, traži se konsultacija ostalih specijalističkih grana (npr. ORL pregled kod ronioca ,hrvača...).

Klinički dio preventivnog pregleda sportaša se u osnovi ne razlikuje od kliničkog dijela ostalih sistematskih pregleda ( radnika, učenika). Postoje međutim neke osobitosti na koje treba obratiti pažnju. Naročito u pogledu kontraindikacija za pojedine sportske discipline. Postoje specifičnosti koje treba poznavati a preduvjet za to jeste poznavanje fizioloških klarakteristika pojedinih sportova. Upravo zbog toga se ne izdaje uvjerenje o opštoj sposobnosti za sport., već je uobičajeno specificiranje za određenu sportsku discipline. Neke discipline zahtijevaju i posebne dopunske metode pretraga. Primjer za to jeste boks, gdje se posebno radi neurološki status i elektroencefalografski pregled) .

2.1.2.1. Pregled glave i vrata

Potrebno je obratiti pažnju na zubalo, sinuse, tonzile, a kod plivača , vaterpolista i podvodnih sportaša i na uši. Fokalna žarišta su kontraindikacije za sportsku aktivnost i zahtijevaju sanaciju. Poželjna je dobra prohodnost nosa. Kod boksača se tu često nađu devijacije i deformacije septuma.

Greške vida su kontraindikacija samo u slučaju ako su praćene degenerativnim promjenama retine ili akutnim upalnim procesima. Česte su kronične upale očnih spojnica kod plivača i vaterpolista kao posljedica podražaja kloriranom vodom.

2.1.2.2. Pregled organa prsnog koša

Pri pregledu ovog sistema obraća se pažnja na pluća i kardiovaskularni sistem. Radiološki pregled srca i pluća nije danas više sastavni dio preventivnog pregleda ( predviđa se eventualno fluorografski pregled). Umjesto rtg pregleda danas se sve više primjenjuje pregled ultrazvukom. Pri pregledu sportaša ističe se relativno “veliko srce”. Stupanj povećanja ovisit će:

-o vrsti sportske djelatnost. Kod tzv.disciplina izdržljivosti, npr.trčanje na druge pruge, trčanje na skijama i biciklizma može se volumen srca povećati sve do 1400 ml ( normalno srce je 760ml).

-o intenzitetu treninga i duljini vremena u toku kojeg se on izvodi. Potrebno je barem nekoliko mjeseci da dođe do promjene veličine a više godina dok se ne postignu najveća povećanja.Promjene su međutim reverzibilne pa se veličina srca 6-12 mjeseci po prestanku sportske aktivnosti smanjuje. Tada mogu nastupiti smetnje.

Ne mijenja se samo veličina i oblik srca već i način njegovoga rada. Akcija je spora, to sporija što je srce veće pa nisu rijetki slučajevi da je frekvencija ispod 40/min. Nadalje su pulsacije srca pod rentgenskim ekranom plitke, naročito u srčanom vršku. Povećanje srca više je posljedica dilatacije srčanih klijetki nego hipertrofije miokarda. To se može dokazati pokusom po Valsalvi, pri čemu se tzv. sportsko srce znatno smanjuje, što je posljedica izbacivanja zaostale krvi iz proširenih srčanih šupljina. Time se normalno sportsko srce i razlikuje od patoloških

dilatiranog srca koje u većini slučajeva ne mijenja bitno svoju veličinu prilikom pokusa po Valsavi, jer se zaostala krv u proširenim klijetkama ne može mobilizirati. Procjena veličine srca zadaje velike poteškoće naročito u dobu razvoja. Ne samo veličina već i njegov oblik. U toj se dobi od godine do godine bitno mijenjaju. S obzirom na to da se razvoj prsnog koša ne ide usporedo sa rastom i razvojem srca, bit će vremenskih perioda kada će se srce činiti naročito veliko a možda će već iduće godine, kad se prsni koš razvije, srce biti “malo”. Često ispunjeni srčani struk može dati izgled mitralnog srca. Takvu djecu pogrešno proglašavaju srčanim bolesnicima. Elektrokardiografski je pregled važan dio kliničkog pregleda. Uz kompletni elektrokardiogram u mirovanju, treba ga snimiti i poslije opterećenja od 30-50 čučnjeva, a danas se snima i u toku opterećenja. Najčešća promjena u elektrokardiogramu sportaša, koja stvara zabunu i često dovodi do pogrešne dijagnoze, jeste produženje PQ intervala preko 0,20 sec. Ova promjena uvjetovana je pojačanim tonusom vagusa, pa može iznositi i preko 0,30 sec. na opterećenje ili injekciju atropina, PQ interval se skrati. Ako se to ne desi, treba ga shvatiti kao patološku pojavu. Prilikom patološkog nalaza na srcu treba se pridržavati ovih smjernica, kada se određuje sposobnost za sport:

-sve dekompenzirane i subdekompenzirane srčane greške, sinistrokruralni blokovi, kao i elektrokardiografski jasno izražena stanja naprezanja lijeve klijetke, zahtijevaju zabranu sportske aktivnosti.

-dobro kompenzirana aortalna greška može podnositi lakše napore ali su zabranjeni svi naporni sportovi- trčanje, boks, plivanje, vaterpolo, natjecanje u nogometu, hokej, itd.

-treba biti oprezan i kod čistih mitralnih stenoza i kombiniranih grešaka jer ove teško podnose napore- stoga se zabranjuje svaka organizirana sportska djelatnost.

-različiti oblici vegetativne distonije ne predstavljaju kontraindikacije.

2.1.2.3. Pregled trbušnih organa

Najčešći uzrok zabrane sportske aktivnosti zbog bolesti abdominalnih organa predstavljaju hepatitis, floridni ulkus duodeni i hernije. S obzirom na glavni postupak u terapiji ulkusa i hepatitisa- mirovanje, ne dolazi u obzir nikakva sportska aktivnost. Trajanje mirovanja ovisi o kliničkoj slici i razvoju bolesti.

2.1.2.4. Pregled ekstremiteta i kože

Deformiteti koji se mogu naći na ekstremitetima nisu obično uzroci zabrane. Varikoziteti su kontraindikacija za sportove gdje je povećana mogućnost češćih udaraca u potkoljenicu. Pažljivom inspekcijom kože sportaša zapažaju se kod reklativno velikog broja različite patološke pojave koje, doduše, u većini slučajeva nisu teže naravi. Pri postanku kožnih oboljenja sportaša važni su ovi momenti:

-koža je u velikom broju sportskih disciplina izložena onečišćenjima u toku treninga i takmičenja,

-intenzivno znojenje pogodoje razvoju nekih kožnih oboljenja,

-boravak u vodi kod nekih sportova dovodi do maceracije površinskih slojeva kože, pa ona zbog toga lakše podliježe infekcijama ( zaštita kože mastima prije ulaska u vodu),

-povremena upotreba istih rekvizita, odjeće i obuće za više osoba za redom.

Piodermije uzrokovane stafilokokima i streptokokima predstavljaju kontraindikaciju za aktivnu sportsku djelatnost. Naročito u sportovima gdje dolazi do direktnog kontakta ( boks, hrvanje) ili indirektnog kontakta preko sprava ( igre loptom-rukom, naprave za bacamnje, itd. ). Primjenom suvremenih antibiotika moguće je izliječenje za nekoliko dana. Furunkuli, karbunkuli i apscesi znojnih žlijezda predstavljaju strogu kontraindikaciju za trening. Poznata je kod veslača pojava furunkuloze u glutealnim regijama koja se brzo širi na cijelu posadu cijelog čamca. Upotreba zajedničkih gaćica, nečistoća čamca, kao i slaba osobna higijena pridonose toj pojavi, koja je katkada uzrok da čitava posada ispada iz treninga neko vrijeme. Međutim, među najčešćim kožnim bolestima sportaša jesu tzv.epidermofitije, a nalazimo ih ponajčešće na donjim ekstremitetima. Uzročnik je epidermofiton floculans ili interdigitalis, a spore su mu neobično otporne i mogu dulje vrijeme biti zarazne. Gljivice zahvaćaju interdigitalne prostore gdje je koža najnježnija. To je oboljenje tako često kod sportaša da ga Anglosaksonci nazivaju Atletes foot. Prenosi se najviše preko vlažnih otirača i drvenih rešetaka u kupaonicama, kao i upotrebom zaraženih papuča. Bolest zahtijeva radikalno liječenje, zatim iskuhavanje čarapa, a iza toga promjenu obuće. Pri suzbijanju ove pojave treba obratiti pažnju na slijedeće:

-treba izbjegavati upotrebu otirača i drvenih prečaka u kupaonicama,

-ne treba upotrebljavati tuđu obuću,

-treba dobro osušiti noge poslije pranja, naročito interdigitalne prostore.

2.1.3. Antropometrijska mjerenja

Antropometrija je grana medicine koja se bavi mjerenjem morfoloških i funkcionalnih parametara. Mnoga epidemiološka istraživanja ukazuju na povezanost određenih antropometrijskih karakteristika sa rizikom nastanka i razvoja nekih kardiovaskularnih i metaboličkih oboljenja. U okviru antropometrije radi se mjerenje visine i tjelesne mase, određivanje visinsko-težinskog odnosa (BMI – body mass index), procjena uhranjenosti i idealne tjelesne težine, određivanje sastava tijela sa  distribucijom tjelesne masti, procjena predviđenog rasta. Sve mjere i izvedene vrijednosti se upoređuju sa već utvrđenim, opšte prihvaćenim, standardima razvrstanim po starosnoj dobi, polu, vrsti sporta i disciplini. Odskakanje od standarda iziskuje niz prijedloga i preporuka u smislu poboljšanja zdravstvenog statusa takmičara kao i poboljšanja takmičarskih rezultata.

Prema današnjem stanovištu antropometrija služi u sportskoj medicine u slijedeće svrhe:

-omogućuje objektivnu ocjenu općeg razvoja tijela što naročito omogućuje međusobna usporedba pojedinih antropometrijskih mjera.

-usporedbom uzastopnih mjerenja možemo vidjeti napredak, stagnaciju, odnosno nazadak u razvoju pojedinih mjera. Ovo posljednje odnosi se pretežno na i osobe u fazi razvoja jer su kod njih te razlike najuočljivije.

Utjecaj pojedinih oblika tjelesnog vježbanja očituje se u promjeni antropometrijskih podataka. Stalna kontrola promjena omogućuje veoma dobar uvid u te utjecaje. Katkada je podražaj suviše jak pa ako djeluje dulje vremena dolazi do gubitka težine što se može stalnom kontrolom uočiti. Pri uzimanju antropometrijskih podataka treba se držati nekih osnovnih pravila i principa:

-mjeriti uvijek u isto vrijeme,

-mjeriti po mogućnosti istom spravom,

-mjeriti uvijek istom tehnikom a kontrolna mjerenja trebaju izvoditi po mogućnosti iste osobe kao i prvo mjerenje.

Postoji velik broj antropometrijskih mjera od kojih se međutim u rutinskoj praksi upotrebljavaju slijedeće: visina, težina, vitalni kapacitet i eventualno opseg prsnoga koša.

Visina se mjeri visinomjerom ili antropometrom po Martinu sa točnošću od 0,5 cm. težina se mjeri osobnom vagom sa točnošću od 0,1 kg. Vitalni kapacitet se mjeri spirometrom. Metodika mjerenja visine i težine je uglavnom poznata.

Vitalni kapacitet je ona količina zraka koju ispitanik može ekspirirati u jednom maksimalnom ekspiriju nakon što je maksimalno inspirirao. Vitalni kapacitet predstavlja oko 75% ukupnog kapaciteta pluća. Vitalni kapacitet se može mjeriti u stojećem, sjedećem iiležećem položaju. Pri pregledu sportaša je uobičajen stojeći stav. Mjeri se tri puta uzastopno sa proizvoljnim odmorima, a u antropometrijski list upisuje se najviša vrijednost. Mjeri se u litrama ili mililitrima, sa točnošću od 0,1 l. prosuđivanje antropometrijskih podataka a još više samim promatranjem sportaša određuje se tzv. konstitucionalni tip. Danas se primjenjuje metodologija po Heat-Carteru.

Slika br.1.Spiroergometrijski pregled vožnjom bicikla

2.1.3.1. Antropometrijske tačke

Antropometrijske točke moraju biti standardizirane. Stoga su one uglavnom vezane za kosti: koštane točke a to su one točke na ljudskome tijelu na kojima je skelet najbliži površini tijela.

Antropometrijske točke govore o udaljenosti između različitih mjesta na površini tijela, te o kutu kretanja kod zglobova. Tako razlikujemo "fiksne" i "virtualne" antropometrijske točke.

"Fiksne" točke su one točke što ih nalazimo lokalizirane uvijek na istom dijelu tijela. Jasno su uočljive jer se nalaze iznad nekog pulpaciji pristupačnog dijela skeleta. Tim točkama relativno lako utvrđujemo položaj.

Položaj "virtulanih" točaka se mijenja obzirom na položaj tijela. Ponekad izravno ovisi i o ravnini na kojoj se ispitanik nalazi prilikom mjerenja.

ALDS- Mjere longitudinalne dimenzioniranosti skeleta

Br. ID testa Naziv Mj jedinica ID AK

1. ALVT Visina tijela cm ALDS

2. ALRR Raspon ruku cm ALDS

3. ALSV Sjedeća visina cm ALDS

4. ALND Dužina noge cm ALDS

5. ALDR Dužina ruke cm ALDS

6. ALDNAD

Dužina nadlaktice cm ALDS

7. ALDPOD Dužina podlaktice cm ALDS

8. ALDSA Dužina šake cm ALDS

9. ALDPOT Dužina potkoljenice cm ALDS

10. ALDST Dužina stopala cm ALDS

1. Visina tijela – mjeri se antropometrom. Ispitanik stoji na ravnoj podlozi, s težinom raspoređenom jednako na obje noge. Ramena su relaksirana, pete skupljene, a glava postavljena u položaj tzv. frankfurtske horizontale, što znači da je zamišljena linija koja spaja donji rub lijeve orbite i tragus heliksa lijevog uha u vodoravnom položaju. Vodoravni krak antropometra spušta se do tjemena glave (točka vertex) tako da prijanja čvrsto, ali bez pritiska..

2. Raspon ruku – mjeri se antropometrom. Ispitanik stoji, ruku raširenih u visini ramena, tako da su u vodoravnom položaju. Dlanovi su okrenuti prema naprijed. Vršak srednjeg prsta (daktylion III) lijeve ruke naslonjen je na zid. Mjerilac s prednje strane ispitanika mjeri udaljenost od lijevog do desnog daktiliona (vršci jagodica srednjih prstiju).

3. Sjedeća visina – mjeri se antropometrom. Ispitanik sjedi na stolcu, ispruženog je trupa, glave u položaju tzv. frankfurtske horizontale, opuštenih nogu koje dodiruju podlogu. Antropometar se postavlja vertikalno uz leđa ispitanika tako da ih dotiče u području sakruma i interskapularno. pPomični krak antropometra spušta se na točku vertex kao i pri mjerenju visine tijela.

4. Dužina noge – mjeri se antropometrom. Ispitanik stoji na ravnoj podlozi, s nešto razmaknutim paralelnim stopalima. težina je jednako raspoređena na obje noge. Mjeri se udaljenost od baze do točke iliopinale (spina iliaca anterior superior) na koju se postavlja vrh pomičnog kraka antropometra.

5. Dužina ruke – mjeri se skraćenim atropometrom. Ispitanik stoji relaksiranih ramena. Ruka je minimalno odmaknuta od tijela i potpuno ispružena,kao i šaka ispitanika koja je okrenuta prema tijelu. Jedan krak antropometra postavljase na akromion(processus acromialis) i mjeri se udaljenost do vrška najduljeg prsta 8točka daktylion).

6. Dužina nadlaktice – mjeri skraćenim antropometrom. Ispitanik stoji, ruka je minimalnoodmaknuta od tijela. Jedan krak antropometra postavlja se ana akromion (proc. akromialis) i zatim se mjeri udaljenost do označene glavice palčane kosti u lakatnom zglobu ( točka radiale).

7. Dužina podlaktice – mjeri se skraćenim antropometrom. Ispitanik stoji, ruka je minimalno odmaknuta od tijela, dlan je okrenut prema tijelu. Jedan krak antropometra postavlja se na označenu glavicu palčane kosti ( točka radiale) i mjeri se udaljenost do vrha koštanog nastavka – proc. styloideus (točka stylion).

8. Dužina šake – mjeri se kliznim šestarom. Ispitanik stoji, ruke savijene u laktu pod pravim kutom. Dlan je okrenut prema dolje i prsti su skupljeni i ispruženi u pravcu uzdužne oovine podlaktice. Ruka nije prislonjena na podlogu. Krakovi šestara postavljaju se s gornje strane šake i mjeri se udaljenost od vrška najdužeg prsta (daktylion) do interstiliona (točka u sredini linije između stiliona radiale i ulnare).

9. Dužina potkoljenice – mjeri se skraćenim antropometrom. Ispitanik stoji sa stopalima oslonjenim na podlogu. Jedan krak antropometra postavlja se na točku tibiale (epicondilus fibularis tibiae), a drugi krak na točku sfirion (malleolus fibulae).

10. Dužina stopala – mjeri se skraćenim antropometrom. Ispitanik sjedi s nogom savijenom u koljenu pod pravim kutom i stopalom položenim na vodoravnu podlogu. Krakovi antropometra su, bez pritikanja, postavljeni na petu (pternion) i na vrh najdužeg prsta (akropodion).

ATDS-mjere transverzalne dimenzioniranosti skeleta

Br. ID testa Naziv Mj jedinica ID AK

1. ATSR Širina ramena cm ATDS

2. ATSZ Širina zdjelice cm ATDS

3. ATSSA Širina šake cm ATDS

4. ATSST Širina stopala cm ATDS

5. ATSRS Širina raširene šake cm ATDS

6. ATDIL Dijametar lakta cm ATDS

7. ATDIK Dijametar koljena cm ATDS

8. ATDRZ Dijametar ručknog zgloba cm ATDS

1. Širina ramena (biakromijalni raspon)– mjeri se pelvimetrom. Ispitanik stojirelaksiranih ramena. Mjerilac može stajati ispred, ili još bolje, iza ispitanika i postavlja krakove instrumenta na vanjski dio obaju akromijalnih nastavaka lopatice (akromion) komprimirajući pri tome tkivo.

2. Širina zdjelice (bikristalni raspon) – mjeri se pelvimetrom. Ispitanik stoji s težinom jednako raspoređenom na obje noge i skupljenih peta. Mjerilac se nalazi iza ispitanika i postavlja vrhove pelvimetra na grebene zdjeličnih kostiju (crista iliaca – točka iliocristale) tamo gdje je širina najveća i pri tome komprimira meko tkivo.

3. Širina šake – (dijametar šake) mjeri se kliznim šestarom. Ispitanik stoji s rukom savijenom u laktu pod pravim kutom. Dlan je okrenut prema dolje i prsti su skupljeni i ispruženi u pravcu uzdužne osovine podlaktice. Ruka nije prislonjena na podlogu. Krakovi kliznog šestara postavljaju se postranično na drugu i petu metakarpalnu kost (točka metacarpale radiale i metacarpale ulnare).

4. Širina stopala – mjeri se kliznim šestarom. Ispitanik stoji, noge su lagano razmaknute jednako opterećene. Mjerenje seizvodi s gornje strane stopala. Krakovi kliznog šestara postavljaju se posranično na prvu i petu metakarpalnu kost točka metatarsale tibiale i metatarsale fibulare).

5. Dijametar lakta (bikondilarna širina nadlaktične kosti) – mjeri se kliznim šestarom. Ispitanik stoji, a lijeva mu je ruka flektirana u laktu pod pravim kutom. Vrhovi kliznog šestara polažu se na medijalnim i lateralni epikondil nadlaktične kosti komprimirajući pri tome meko tkivo.

6. Dijametar koljena (bikondilarna širina bedrene kosti) – mjeri se kliznim šestarom ili kefalometrom. Ispitanik sjedi tako da mu je noga savijena u koljenu pod pravim kutem, a stopalo položeno na ravnu podlogu. Vrhovi krakova kliznog šestara postavljaju se na najizbočeniji dio medijalnog i lateralnog kondila bedrene kosti pri čemu se meko tkovo komprimira.

7. Dijametar ručnog zgloba (širina zapešća) – mjeri se kliznim šestarom. Ispitanik stoji s rukama savijenim u laktu pod pravim kutom. Dlan je okrenut prema dolje, prsti su skupljeni i ispruženi u pravcu uzdužne osovine podlaktice. Krakovi instrumenta polažu se na najširi dio ručnog zgloba u području stiloidnih koštanih nastavaka (stylion ulnare i stylion radiale) komprimirajući pri tome meko tkivo.

AVMT- mjere volumena i mase tijelaBr. ID testa Naziv testa Mj jedinica ID AK

1. AVONADE Opseg nadlaktice E cm AVMT

2. AVONADF Opseg nadlaktice F cm AVMT

3. AVOPOD Opseg podlaktice cm AVMT

4. AVOGK Opseg grudnog koša cm AVMT

5. AVONAT Opseg natkoljenice cm AVMT

6. AVOPOT Opseg potkoljenice cm AVMT

7. AVOT Opseg trbuha cm AVMT

8. AVOB Opseg bokova cm AVMT

9. AVTT Težina (masa) tijela kg AVMT

10. AV%TM % masti % AVMT

1. Opseg opružene (ekstendirane) nadlaktice– mjeri se centimetarskom vrpcom. Ispitanik stoji s rukama opuštenim uz tijelo. Vrpca se postavlja u vodoravnom položaju na najširi dio lijeve nadlaktice u njenoj gornjoj polovini.

2. Opseg flektirane i kontrahirene nadlaktice – mjeri se centimetarsko vrpcom. Ispitanik stoji s rukom flektiranom u laktu uz kontrakciju dvoglavog mišića nadlaktice. Vrpca se postavlja u vodoravnom položaju na najširi dio lijeve nadlaktice u njenoj gornjoj polovini.

3. Opseg podlaktice – mjeri se centimetarskom vrpcom. Ispitanik stoji, ruke su opružene uz tijelo, ramena relaksirana. Vrpca se polaže na najšire mjesto u gornjoj trećini podlaktice.

4. Opseg grudnog koša - mjeri se centimetarskom vrpcom, s prednje strane. Ispitanik stoji uspravno, ruke su opružene, relaksirane. Vrpca se polaže u istoj visini između 3. i 4. rebra. Mjerenje se provodi na kraju normalnog ekspirija.

5. Opseg natkoljenice - mjeri se centimetarskom vrpcom. ispitanik stoji s težinom jednakomjerno raspoređenom na obje noge. Stopala su nešto odmaknuta paralelno postavljena. Vrpca se postavlja vodoravno ispod glutealne brazde.

6. Opseg potkoljenice - mjeri se centimetarskom vrpcom. Ispitanik sijedi tako da mu noge slobodne vise. Vrpca se polaže vodoravno na najširem mjestu u gornjoj trećini potkoljenice.

7. Opseg trbuha I – mjeri se centrimetarskom vrpcom s prednje strane. Ispitanik stoji, opruženih ruku, relaksiran. Vrpca se polaže u visini umbilikusa (pupka) u vodoravnoj liniji..

8. Opseg bokova - 9. Masa tijela – mjeri se decimalnom vagom s pomičnim utegom. Ispitanik stoji na vagi s

minimalnom količinom odjeće.10. Postotak masti – računa se uz pomoć generaliziranih jednadžbi prema Jacksonu i Pollocku

(1985), čije jednadžbe za utvrđivanje gustoće tijela se temelje na sumi triju kožnih nabora i dobi ispitanika. Procijena postotka tjelesne masti za muškarce moguća je na temelju sume kožnih nabora na nadlaktici, grudima i leđima. Nakon toga se iz tablice očita vrijednost postotka tj. masti u zavisnosti o dobi. Na temelju izračunatog postotka tjelesne masti u ukupnoj masi tijela, jednostavno je izračunati klograme tjelesne masti, kilograme nemasne mase tijela te optimalnu tjelesnu masu korištenjem slijedećih formula:

APMT-mjere potkožnog masnog tkiva i mase tijela

Br. ID testa Naziv testa Mj jedinica ID AK

1. ANNAD Nabor nadlaktice mm APMT

2. ANL Nabor na leđima mm APMT

3. ANP Nabor na prsima mm APMT

4. ANT Nabor trbuh 1. mm APMT

5. ANSIL Nabor supra iliokristalno mm APMT

6. ANNAT Nabor natkoljenice mm APMT

7. ANPOT Nabor potkoljenice mm APMT

1. Kožni nabor nadlaktice– mjeri se kaliperom. Ispitanik stoji s rukama opuštenim uz tijelo. Lijevom rukom mjerilac odigne uzdužni kožni nabor sa stražnje strane nadlaktice, iznad troglavog mišića (m. triceps) na najširem mjestu i prihvati ga vrhovima kalipera, te očita vrijednost. Mjerenje se provodi triput u nizu s mjerenjem ostalih kožnih nabora.

2. Kožni nabor na leđima – mjeri se kaliperom. Ispitanik stoji, relaksiranih ramena. Kažiprstom i palcem lijeve ruke mjerilac odigne uzdužni nabor neposredno ispod vrha lijeve lopatice. Nabor se prihvati vrhovima kalipera i očita. . Mjerenje se provodi triput u nizu s mjerenjem ostalih kožnih nabora.

3. Kožni nabor na prsima - mjeri se kaliperom. Ispitanik stoji, relaksiranih ramena. Kažiprstom i palcem lijeve ruke mjerilac odigne uzdužni nabor iznad desetog rebra u mamilarnoj liniji i prihvati krakovima kalipera. Rezultat se očita. Mjerenje se provodi triput u nizu s mjerenjem ostalih kožnih nabora.

4. kožni nabor trbuha 1. – mjeri se kaliperom. Ispitanik stoji. Lijevom rukom mjerilac odigne poprečni kožni nabor u visini umbilikusa i 2 cm lateralno od njega, prihvati ga vrhovima kalipera i očita se rezultat. Mjerenje se provodi tri puta u nizu s mjerenjem drugih kožnih nabora.

5. Kožni nabor suprailiokristalno – mjeri se kaliperom. Ispitanik stoji relaksiranih ramena. Kažiprstom i palcem lijeve ruke odigne se uzdužni nabor kože na mjestu koje se nalazi 1 cm iznad i 2 cm medijalno od koštane izbočine zdjelice (spina iliaca anterior superior9, i prihvati krakovima kalipera. Rezultat se očita. Mjerenje se provodi tri puta u nizu uzimanja ostalih kožnih nabora.

6. Kožni nabor natkoljenice – 7. Kožni nabor potkoljenice –mjeri se kaliperom. Ispitanik sjedi tako da mu je noga flektirana

u koljenu pod pravim kutem, a stopalo položeno na ravnu podlogu. Lijevom rukom mjerilac odigne uzdužni kožni nabor na unutrašnjoj strani potkoljenice, na najširem mjestu, tamo gdje se mjeri opseg potkoljenice, i prihvati taj nabor vrhovima kalipera. Mjerenje se provodi tri puta u nizu s mjerenjima ostalih kožnih nabora.

2.1.4. Funkcionalna testiranja

Funkcionalna testiranja imaju za cilj procjenu trenutne funkcionalne, tj. radne sposobnosti. Od izuzetnog su značaja u procjeni sposobnosti za bavljenje određenim sportom, u

procjeni nakon dužeg perioda mirovanja nakon povreda kao i u procjeni fizičkih sposobnosti u toku samog trenažnog odnosno takmičarskog ciklusa. Treningom se rezultati dobijeni funkcionalnim testiranjem mogu poboljšati. Od testova se rade osnovni motorički testovi (dinamometrija i mjerenje fleksibilnosti trupa), funkcionalna ispitivanja respiratornog sistema (spirometrija kroz čitav niz dobijenih i izvedenih vrednosti plućnih volumena) kao i procjena anaerobnog praga i aerobne sposobnosti (direktnim ili indirektnim mjerenjem maksimalne potrošnje kiseonika Astrandoviim testom opterećenja na bicikl ergometru ili pokretnoj traci, Balke VO2max Test, Conconi test, VO2 max Step Test, Wingate test, Cooper test ...).

Pregled sportaša u stanju mirovanja ne može nas uvijek zadovoljiti. Sportaši se u toku treninga a pogotovo pri natjrcanju izvrgnuti velikim, katkada, ogromnim opterećenjima. Stoga nas ne interesira funkcija pojedinih organa samo u mirovanju, već još više u toku , odnosno, neposredni nakon opterećenja. U tu svrhu sluiže različita funkcionalna ispitivanja ili testovi. Dobar liječnički pregled morao bi obuhvatiti barem jedan osnovni test na temelju kojeg bi se mogao steći osnovni uvid u funkcionalno stanje organizma. Na temelju antropometrijskih mjera, kliničkog pregled i funkcionalnog testa, donosu se odluka o sposobnosti. Ona može biti ovakva:

-sposoban za trening i natjecanje u slučaju pšotpuno zdravog organizma,

-privremeno nesposoban- kad su u toku ispitivanja zbog nejasnog zdravstvenog stanja ili u slučaju akutnih oboljenja.

-ograničeno sposoban odnosno sposoban za umjereni trening- nesxposoban za natjecanje ili sposoban samo za određene sportive-za ostale nesposoban.

Tu odluku bi trebalo češće primjenjivati i to svuda gdje eventualna lakša oboljenja ne dozvoljavaju velika opterećenja a dozvoljavaju manja. Kod nas je običaj da liječnik kad upisuje sportašu sposobnost u zdravstveni list, upisuje sposobnost za onu sportsku granu koja je označena na glavi kartona a ne odnosi se, ako to nije posebno naznačeno, na ostale grane.

2.1.5. Laboratorijske analize

Laboratorijske analize mogu ukazati na zdravstveno stanje i na procjenu funkcionalne sposobnosti. Kroz provjeru laboratorijskih vrijednosti možemo dobiti uvid u funkcionalnu adaptaciju na vježbe odnosno trening. To ukazuje da, pored primarnog zdravstvenog aspekta, laboratorijska mjerenja treba da pomognu i u planiranju treninga u svrhu uspostavljanja optimalne sportske forme. Minimum analiza koje treba uraditi za svaki pregled je krvna slika (sa osvrtom na status gvožđa), sedimentacija, nivo glukoze u krvi i pregled urina, a opciono lipidni status (trigliceridi, ukupan holesterol, HDL holesterol, LDL holesterol), bilirubin (ukupan, direktni, indirektni), urea, kreatinin, transaminaze, enzimi, elektroliti  i čitav niz ostalih analiza koje mogu ukazati na trenutno zdravstveno stanje i na stanje funkcionalnih sposobnosti.

3.0. ZAKLJUČAK

U medicinskoj terminologiji se ne pominju pojmovi kao što su „uvijek“, „nikad“ i „sto posto“ što će reći da nema pregleda koji garantuje apsolutnu sigurnost sportisti pogotovo danas kada su zahtjevi savremenog sporta svakim danom sve veći i veći. Svjedoci smo evolutivnih pomaka ljudske vrste što se vidi i u pomjeranju rezultata u takmičarskom sportu. Seniorske rekorde od prije trideset godina sada obaraju juniori i to na treninzima. Sport je postao biznis, a biznis ne trpi greške. Profesionalizacijom se u sport ulažu velike količine novca, pa se očekuju i veliki rezultati što iziskuje angažovanje maksimalnih psiho-fizičkih sposobnosti sportiste. U cijelu priču se uključuje i priča o dopingu što dodatno otežava zadatak očuvanja zdravlja. Zbog svega toga, dobro obavljen sistematski pregled prije samog početka bavljenja određenim sportom kao i periodični sistematski pregledi tokom cijelog trenažnog vijeka sportiste, obavljeni po tačno utvrđenoj metodologiji i rukovođeni doktrinarnim stavovima u sportskoj medicini, mogu u mnogome pomoći građenju dobrih sportskih rezultata uz smanjenje mogućnosti zdravstvenih akcidenata na sportskim borilištima.   

LITERATURA

-prof.dr. Nedžad Šehović, nastavni materijal, 2010 god.

- http://www.zastita.com.hr/content/view/941/127/

-http://www.vasdoktor.com/medicina-rada/1341-ergonomski-pristup-sistemu-covjek-stroj-radna-okolina

- http://www.sport-forma.com/index.php?option=com_content&task=view&id=272&Itemid=315