Univerzitet u TuzliFilozofski fakultetOdsjek za Bosanski jezik i knjievnost

Seminarski rad

Usporedba standardizacijskih rjeenja u Novosadskom pravopisu s rjeenjima u Pravopisu bosanskoga jezika

Predmet : Historija b/h/s jezikaStudentica: Mirsada iiMentor : Bernes Aljuki , asistentUvod

U ovom radu upoznat emo se sa Novosadskim knjievnim dogovorom iz kojeg je i proizaao Novosadski pravopis , zatim sa Pravopisom Bosanskoga jezika , te usporediti ova dva pravopisa .

Novosadski dogovor

Novosadski dogovor sastoji se od deset zakljuaka o jeziku koje su zajedno sastavili lingvisti i knjievnici iz Srbije , Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1954. Godine . Nastao je nakon trodnevnog dogovaranja u Novom Sadu 10. Decembra 1954. Godine . S hrvatske strane sudjelovali su vodei lingvisti onoga vremena: Josip Hamm , Ljudevit Jonke , Mate Hraste , a s njima su bili i knjievnici Mirko Boi , Marin Franievi , Jure Katelan . Zakljuke Novosadskog dogovora koje su oni sastavili naknadno su potpisali s hrvatske strane i Josip Badali , Antun Barac , Josip Barkovi , Dobria Cesari , Ivan Donevi , Petar Guberina , Joa Horvat , Stjepan Ivi , Vojin Jeli , Slavko Jei , Vjekoslav Kaleb , Slavko Kolar , Mihovil Kombol , Marko Kostreni , Gustav Krklec , Miroslav Krlea , Ranko Marinkovi , Marijan Matkovi , Mijo Mirkovi , Stjepan Musulin , Vlatko Pavleti , Novak Simi , Petar egedin i drugi. Dogovor sadri i zakljuak da e Matica srpska i Matica hrvatska zajedno napraviti prirunik , rjenik savremenog srpskohrvatskog jezika , zatim sadri zakljuak o izradi zajednike terminologije i zajednikog pravopisa . Unutar dogovora je i zakljuak da e komisije za izradu pravopisa i terminologije odredit biti sveuilita (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu ), dvije akademije (u Zagrebu i Beogradu) , i Matica srpska u Novom Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu .Novosadskim dogovorom je i formalno potvrena ravnopravnost hrvatske i srpske varijante , a sprovoenje ravnopravnosti u praksi potvruju i kodifikacijska djela , Pravopis 1960. I Rjenik 1967. , koja su nastala kao rezultat Novosadskog dogovora: izala su istovremeno u dvije ravnopravne verzije od kojih je jedna objavljena na ijekavici i latinici u Zagrebu , a druga na ekavici i irilici u Novom Sadu . U njihovoj izradi su ravnopravno sudjelovali predstavnici razliitih varijanti , ukljuene su bile i Matica hrvatska i Matica srpska , koje su zajedno i objavile ta djela .

Pravopis kao rezultat Novosadskog dogovora

Urednici Pravopisa objavljenog 1960. bili su Ljudevit Jonke i Mihailo Stevanovi , a izradila ga je pravopisna komisija , iji lanovi su sa zagrebake strane bili Ljudevit Jonke , Mate Hraste , Josip Hamm , Slavko Pavei , Pavle Rogi , s beogradske strane Mihailo Stevanovi , Radovan Lali , Aleksandar Beli , Radomir Aleksi , Milo Hadi i sa sarajevske strane Jovan Vukovi .Jonke je u zagrebakom asopisu Jezik redovito izvjetavao sa svih sastanaka pravopisne komisije , i to u vrlo pozitivnom tonu . Budui da su sastanci odravani naizmjenino u Novom Sadu , Zagrebu , Beogradu , Sarajevu , trei sastanak je odran u Zagrebu u prostorijama Matice hrvatske . S tog sastanka Jonke izvjetava da su na dnevnom redu bili pisanje ije/je/e , veliko i malo slovo , palatalizacija itd . te da su o svim tim takama doneseni jednoglasni zakljuci . A da bi rad Komisije bre napredovao , zakljueno je , da Matice otkupe grau za Pravopisni rjenik , koji je ve pripremilo Hrvatsko filoloko drutvo u svojoj Pravopisnoj sekciji . Tako da graa za Pravopisni rjenik , koji ini daleko najvei dio Pravopisa , potjee od Hrvatskog filolokog drutva .Budui da su pojedinci upuivali Pravopisu prigovor to neke rijei nije uvrstio , Jonke podsjea ta je kriterij za ulazak rijei u Pravopisni rjenik.U njega treba da uu samo rijei koje su pravopisno zanimljive, tj. rijei koje imaju u sebi kakav pravopisni problem: da li ih piemo sa ili , sa ije ili je, velikim ili malim slovom i sl . Ljudevit Jonke i Mihailo Stevanovi uredili su zajedno i kolsko priruno izdanje Pravopisa , koje je kao i veliki pravopis izilo u dvije verzije , jednoj pisanoj na latinici ijekavicom, a drugoj pisanoj na irilici ekavicom. O svemu tome je, kako je ve reeno , Jonke pozitivno pisao u asopisu Jezik .I niz godina kasnije nakon to je zagrebakom Deklaracijom predbacivan navodni unitarizam Novosadskom dogovoru, posebice u pravopisnoj terminologiji , Jonke je u zagrebakom asopisu Jezik branio zakljuke Novosadskog dogovora istiui da do unitarizma nije dolo ni kod naziva jer je komisija za izradu zajednike terminologije ve na svojim prvim sjednicama zakljuila da se nee ii na izjednaivanje, nego na popisivanje termina isticanjem onih koji su bolji za vrenje terminoloke slube .Pravopis bosanskoga jezikaVanu ulogu je odigrao "Pravopis bosanskoga jezika", prvi pravopisni prirunik iji je autor Bonjak, koji kani postaviti pravopisne odredbe za bosanski standardni jezik i pomoi u njegovom razlikovanju kako od hrvatskog , tako i srpskog jezika .Karakteristike ovog pravopisa su ekvidistanca spram hrvatskog i srpskog u pravopisnim i morfolokim preskripcijama , te izrazi koji se dre karakteristinim za bosansku normu (ozvanienje fonema "h" u nekoliko rijei specifinih za govor Bonjaka u nekoliko prethodnih stoljea: mehko , lahko , kahva , mahrama , kao i geminacija u preslovljavanju imena islamske provenijencije: Allah, Muhammed) . Veina pravila je ilustrirana tekstovima iz djela bonjakih pisaca 20. Vijeka . Pravopis je prihvatila 11. novembra 1995. Pravopisna komisija u koju je ulo osamnaest istaknutih lingvista . Tokom 20. vijeka bosanski jezik je proao kroz mnoge mijene , od kojih e biti zabiljeene i komentirane samo najvanije . Prvi i vjerovatno najvaniji period u formiranju savremenog bosanskog jezika je razodoblje prijelaza 19. u 20. vijek, ili doba tzv. bonjake renesanse . Jezik najvanijih autora tog vremena je u veini svojih glavnih crta praktiki istovjetan sadanjem , propisanom u pravopisnim prirunicima , gramatikama i rjenicima Isakovia , Halilovia i Jahia. Naravno , ovdje valja napomenuti da je taj jezini izraz bio vie implicite normiran, tj. pokazivao je ujednaenost u praksi , bez pridravanja strogih preskripcija jezinih savjetnika . Potencijalni prigovor fizionomiji jezika u najistaknutijih autora tog doba (Baagi, azim ati, Mulabdi) mogao bi se svesti na sljedee: budui da su djela tih pisaca bili uglavnom objavljivana u Hrvatskoj , njihov jezini izraz nije reprezentativan jer odslikava ideoloki izbor objavitelja i nekad i spomenutih autora . Taj, na prvi pogled racionalan prigovor, uvjerljivo je pobijen detaljnom gramatikom , leksikom i drugom tekstualnom analizom jezinog izraza navedenih spisatelja , koja nepobitno pokazuje da se radi o logikom produetku i nasljedovanju bonjakog knjievnog izraza prolih vijekova , a prvenstveno literature 19. vijeka prije Austro-Ugarske okupacije . Drugo razdoblje je doba Kraljevine SHS ili , kasnije, Jugoslavije , kada je vreno snano posrbljavanje jezika u cijeloj ondanjoj Jugoslaviji, a u BiH posebno . To je bilo najuoljivije na podruju pisma (irilica) i leksika (forsiranje karakteristino srpske terminologije: optina, vazduh, as). No, istine radi treba rei da je u tome uestvovao, u ideolokom zanosu jugoslavenskog unitarizma, vjerovatno vei broj Hrvata nego Bonjaka u BiH , kao i da je zbog niskog stepena pismenosti u cijeloj zemlji i ope nerazvijenosti taj vid jezinog planiranja bio kratkog dosega . Jo kraeg je bio puristiki radikalizam u vrijeme NDH , kada je prirodna puristika tendencija hrvatskog jezika dovedena do apsurda . U tim vremenima je bosanski jezik bio izmeu ekia i nakovnja , no , uspio je u djelima veeg broja pisaca sauvati autentian izraz (Enver olakovi, Hasan Kiki, Hamdija Kreevljakovi) .Raspadom Jugoslavije i za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu otpoela je konana standardizacija bosanskog jezika, i to u rjenicima Alije Isakovia , pravopisu Senahida Halilovia i gramatikama Devada Jahia i Senahida Halilovia . Odlike bosanskog standardnog jezika su , po propisima tih djela , ea upotreba orijentalizama ("turcizmi" i "arabizmi") i ouvanje fonema "h" i "f" u izvjesnom broju rijei kao odraz posebnosti govora Bonjaka ..

Usporedba standardizacijskih rjeenja u Novosadskom pravopisu s rjeenjima u Pravopisu bosanskoga jezika

Iz Novosadskog dogovora proistekao je 1960. Pravopis srpskohrvatskog jezika . Jugoslovenski period i duga prevlast serbokroatistike u filologiji nisu promjenili prirodu i karakter srpskog jezika. Oni su samo doveli do pogrenog tretiranja i do preimenovanja toga jezika . Uesnici Skupa jo jednom potvruju da je srpski jezik isti onaj jezik koji se, u drugoj terminologiji , karakterisao kao tokavsko nareje .Uesnici Skupa zato odbacuju svako rasparavanje i negiranje srpskog jezika koje se obavljalo pod imenima srpskohrvatski jezik , hrvatskosrpski jezik , hrvatski ili srpski jezik bonjaki/bosanski jezik , crnogorski jezik , bunjevaki jezik. Treba potovati stav, prihvaen u svijetu , da jedan jezik treba da ima jedno nacionalno ime .Uesnici Skupa odbacuju stav nametnut u periodu jugoslovenstva i vladavine serbokroatistike a potvren na Novosadskom dogovoru (1954) da Srbi i Hrvati imaju jedan narodni jezik . U srpski narodni jezik nikada nije spadalo akavsko i kajkavsko nareje.Na sva tri izgovora srpskog narodnog jezika ekavskom , ijekavskom i ikavskom izgraivan je , i u principu se moe izgraivati srpski knjievni jezik.Hrvati su u XIX viku napustili svoj narodni jezik i za svoj knjievni jezik prihvatili su ijekavsku varijantu srpskog jezika . To nije izuzetan nego est sluaj u svjetskim razmjerama . Mnogi se narodi naprimjer, slue engleskim , panskim , francuskim . Ali tim jezicima nisu dali svoja nacionalna imena . Samo su Hrvati nametnuli stav da je strani jezik , srpski jezik, koji su preuzeli , takoe hrvatski . Takav stav je nauno neodriv. Niko ne treba da zabranjuje Hrvatima da se slue srpskim jezikom , ali se pri tom ne smi zaboraviti injenica da je taj jezik izvorno srpski pa mora biti i po imenu srpski. I jezike standardizacije su izgraivane na osnovama srpskog narodnog i knjievnog jezika . Najpoznatija je ona koju je stvorio Vuk Karadi pod naslovom Glavna pravila za juno narjeje. Krajem XIX vjeka hrvatski filolog Ivan Broz , kajkavac, napravio je , po odluci Hrvatskog sabora , Hrvatski pravopis (1891) na korpusu djela Vuka Karadia i ure Daniia , uz potovanje Vukovih Glavnih pravila.

Ovaj pravopis je kodifikovao samo jednu od varijanti srpskog knjievnog jezika , ijekavsku varijantu , i proglasio ju je hrvatskim jezikom . U jednotomnom rjeniku Ivana Broza i Franje Ivekovia , koji je raen na korpusu djelaVuka Karadia , ure Daniia , Njegoa i Milana . Milievia , srpski jezik je predstavljen pod neautentinim nazivom Rjenik hrvatskog jezika .Na ovakvoj praksi preimenovanja srpskog jezika vrene su i kasnije standardizacije srpskog jezika u Hrvatskoj . Bosanski, hrvatski i srpski dijele (iako ne u potpunosti) temeljnu gramatiku (morfologiju i sintaksu), dok stepen slaganja u ostalim granama , od fonetike do stilistike i leksika varira - od veih podudaranja do dosta izraenih razlika . No, za bitnost jezika nije toliko vaan stepen razlika ili slinosti standardnih jezika kao sistema: svaki je standardni jezik otvoreni sistem karakteristine strukture i zakonitosti meu povezanim disciplinama sistema , pa je to i presudna injenica za utvrivanje opstojnosti jezika . U ovom procesu lingvistike standardizacije priznate su osnovne razlike , kao to je postojanje dva najrasprostranjenija nareja na tim prostorima ijekavski i ekavski, koja su , kao to emo kasnije videti ,pogreno tumaena kao zapadni i istoni dijalekat . Pored toga , u pisanju su izjednaena dva pisma , irilino i latinino , uz odluku da se i u Srbiji i u Hrvatskoj ue oba . Sa lingvistike take gledita , ovi potezi su prilino imali smisla imajui u vidu da su obe varijante SH-HS jezika bile povezane sa evolucijom tokavskog dijalekta koji je , kao to smo ve rekl i , bio izabran kao polazna taka za nastajanje standardnog jezika Srba i Hrvata u XIX vjeku . Opte je prihvaeno da je ijekavska varijanta rasprostranjena na teritoriji dananje Hrvatske , a da se ekavska govori na prostoru pod srpskim uticajem . Meutim, ova podjela nije tako jasna i bliim posmatranjem dolazi se do zakljuka da se granica izmeu ove dve varijante izgovora ne poklapa tako jasno sa politikim granicama , uprkos pokuajima nacionalista i pojedinih lanova naune zajednice da to tako predstave . I ovde je neophodno pribjei lingvistici i pratiti evoluciju razliitih dijalekata i jezika na ovim prostorima kako bi se otkrilo na koji nain je dolo do dijalekatske podjele i do sadanjeg izgovora . U sluaju standardizacije bosanskog jezika , zvanina polazna taka bi mogao da bude Simpozij o bosanskom jeziku, odran 1998. u Bihau . Ovaj skup moe se smatrati prvim kongresom za standardizaciju bosanskog jezika ija je evolucija tekla odvojeno od evolucije srpskog i hrvatskog . Organizatori su bili Institut za jezik i knjievnost u Sarajevu, Vlada Unsko-sanskog kantona i federalno Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta. Nije bio u pitanju isto lingvistiki kongres na njemu su uestvovali i predstavnici iz svijeta filozofije , pedagogije , istorij , religije , itd. Mnogi od ovih uesnika, predvoeni profesorima Sarajevskog univerziteta Devadom Jahiem i Senahidom Hailoviem, predstavili su izvetaje i studije o jedinstvenosti bosanskog jezika, kao i o potrebi stvaranja sopstvenih normi. Meutim, bilo je i onih koji su pokazali svoj skepticizam, ili barem relativizam , u odnosu na postojanje nezavisnog bosanskog jezika , izmeu ostalih Josip Baoti, sa Sarajevskog univerziteta, i Ibrahim edi iz Instituta za jezik .

Zakljuak

Jezik kao instrument komunikacije i irenja ideja uvek je igrao znaajnu ulogu utrenucima stvaranja istorijskih narativa , bilo u drevnoj istoriji , meu velikimmonoteistikim religijama , bilo u procesu nacionalnog stvaranja tokom evropskogromantizma.

Literatura

http://balkania.es/resources/Fransisko.pdf http://www.slavistickikomitet.ba/Zbornik1-Web-F.pdf Halilovi , Senahid ,Pravopis bosanskoga jezika , Kulturno drutvo Bonjaka Preporod, Sarajevo, 1996. http://hr.wikipedia.org/wiki/Novosadski_dogovor http://www.riznicasrpska.net/vukijezik/index.php?action=recent;start=30 Devad Jahi, Senahid Halilovi, Ismail Pali , Gramatika bosanskog jezika , Dom tampe , 2000.