Ibn Rušd/ Averroes

Sadržaj

Biografija ................................................................................................................................................. 2

Mjesto Averroesa u arapsko-islamskoj filozofiji................................................................................. 2

Mjesto Averroesa u povijesti evropske filozofije ................................................................................ 3

Legenda o Averroesu ........................................................................................................................... 3

Odnos filozofije i religije ........................................................................................................................ 3

Problem vječnosti svijeta ..................................................................................................................... 3

Problem jednog uma ............................................................................................................................ 5

Problem sjedinenja tvarovnog s tvorbenim ......................................................................................... 6

Zaključak ................................................................................................................................................. 7

Literatura ................................................................................................................................................. 7

Biografija

Muhammad ibn Rušd (Averroes) rodio se 1126 G/519 H godine u Cordobi u uglednoj

pravničkoj obitelji, Najprije stiće pravničko obrazovanje a zatim medicinsko. Osposobivši se

u prirodnim znanostima, Averroes se zatim predaje sticanju filozofske naobrazbe. Averroesov

filozofski učinak mogli bi podijeliti u šest tematskih skupina: filozofija, teologija, pravo,

astronomija, filologija i medicina. U ovom radu baviti ću se samo Averroesovim filozofijskim

i teološkim principima. Filozofiska se mogu podijeliti na komentare i na izvorna djela.

- Komentara je tri vrste: tzv. veliki komentar, srednji komentar i sažetak. U velikim

komentarima Averroes redovito navodi duži ili kraći odlomak Aristotelova teksta, a onda ga

podrobno analizira i razjašnjuje, razmatrajući filološke, historijske i doktrinarne probleme što

ih implicira reproducirani Aristotelov tekst. U tzv. srednjim komentarima Averroes postupa

slično, s tom razlikom što se odlomci iz Aristotelova teksta ne navode in extenso, već se

navodi samo nekoliko prvih riječi, a komentator redovito iznosi i poneko vlastito razmišljanje

i primjere iz arapske tradicije. Diskurs je takav da se često ne može valjano razlučiti što u

tekstu pripada Aristotelu a što Averročsu. U sažecima pak Averroes je najosobniji. Tu on

Aristotelov nauk iznosi vlastitim riječima, držeći se vlastita rasporeda grade i vlastite metode,

često dodajući iz drugih rasprava sadržaje za koje mu sc čini da upotpunjuju neku

Aristotelovu misao.

- Izvorna djela se, pak, uglavnom odnose na neke odredene filozofijske teme. Fa~/ al-rnaqiil,

Kašf 'an maniihig al-adi/la i Tahiifut at-tahiifut rasrpavljaju zapravo odnos izmedu filozofije i

religije (premda valja reći da se Tahiifut, koji predstavlja polemiku s teološkim viđenjem

filozofije i teološkom kritikom filozofskog pristupa kako svijetu tako i Bogu, referira na

gotovo sve relevantne filozofijske teme)

Mjesto Averroesa u arapsko-islamskoj filozofiji

Averroes je po sudu mnogih povjesničara vrhunac arapsko-islamske filozofije. On predstavlja

konačan ishod unutrašnje dijalektike misli islamskih filozofa nadahnutih helenskim

helenističkim filozofijskim nasljeđem. Za taj ishod od presudne je važnosti bilo to što je

Averroes za svoj vrhovni, neprikosnoveni i jedini filozofski autoritet odabrao Aristotela, kao

filozofa te je tumačenju i komentiranju njegovih ideja posvetio najveći dio svojih

intelektualnih snaga. Smatrajući da su njegovi prethodnici Aristotelovu mišljenju pridružili

ideje koje nisu u skladu s njegovom filozofijom, on je odlučio proučiti Aristotela izravno i bez

ikakvih rezervi, uvjeren da je on u svom savršenstvu najvećeg mislioca bio posjednik Istine, u

onoj mjeri u kojoj je ona dostupna čovjeku.

Mjesto Averroesa u povijesti evropske filozofije

Averroesov aristotelizam i njegov utjecaj u velikoj, gotovo bismo rekli presudnoj mjeri

otvorio put razvoju evropskog filozofijskog i znanstvenog mišljenja, što nas pomalo dovodi i

do paradoksa, paradoksa praktično nikakvog Averroesova utjecaja u islamu i istodobno

njegova golemog utjecaja u kršćanskoj Evropi može sc objasniti i objektivnim povijesnim

zbivanjem, to jest propašću islama u Španjolskoj do kojeg je došlo ubrzo poslije Averroesove

smrti.

Legenda o Averroesu

Razlika ponekad toliko znatna da bi bilo posve opravdano govoriti o Ibn Rušdu i o Averroesu

kao o dvama različitim filozofima. Naziv »averroist« prvi je upotrijebio sv. Toma Akvinski u

svome spisu De unitate intellectus, označujući tim nazivom one mislioce koji su pristajati uz

poguban tobožnji Avcrroesov nauk o jednosti ljudskog uma, pojmljenog kao izdvojena sućina

(supstancija) koja se sjedinjuje s ljudskom jedinkom kroz umske predodžbe. Ni u jednome od

spisa »latinskih averroista« XIII. stoljeća, medutim, nema traga preuzimanju cjeline

Averroesove misli, pa da bi to dopuštalo proširivanje naziva na značenje koje bi označivalo

neku cjelovitu filozofsku školu ili doktrinarni averroizam u smislu filozofije zasnovane na

cjelini Averročsove filozofije.

Averroisti sebe nisu smatrali učenicima o Averroesa, već u prvome redu sljedbenicima

Aristotela, te da su ih njihovi kritičari samo u raspri o pitanju uma optuživali da interpretiraju

Aristotela na o Averroesov način, samo ih zbog toga prokazujući kao averroiste. Zahvaljujući

optužbama kritičara latinskih averroista- u prvome redu Torne Akvinskoga i Alberta Velikoga

- Averroes je do dana današnjega ostao poznat kao tvorac nauka o jednosti ljudskoga uma i

kao glavni krivac i izvor u kršćanskoj filozofi j i heterodoksne teorije monopsihizma.

Odnos filozofije i religije

Očito je da sve glavne teme prijepora s Averroesom proizlaze iz jednog osnovnog tematskog

konteksta, to jest iz pitanja odnosa izmedu filozofije i religije. Budući da se sve ono o čemu

Averroes raspravlja u svojim originalnim djelima u biti može svesti na odnos filozofije s

religijom ili teologijom, valja najprije razmotriti kakvo je uistinu bilo njegovo viđenje odnosa

filozofije i religije, to jest razuma i vjere, jer sc u taj opći kontekst smještaju sva pojedinačna

prijeporna pitanja. Razmotrimo, dakle, Averroesovo mišljenje o odnosu religije i filozofije na

problemima nekih filozofijsko-teologijskih pitanja.

Problem vječnosti svijeta

Jezik objave je, često slikovit i simbolički. Problem slikovitog izražavnja jedan je od ključeva

za razumijevanje nekih temeljnih Averroesovih filozofskih teorija. Brojni nesporazumi i

brojni prigovori proizlaze upravo iz zanemarivanja činjenice slikovitog izražavanja kojim

navodno služi i sam Averroes

Jedno od triju pitanja u vezi s kojima al-Gazan izrijekom optužuje filozofe za nevjerovanje

jest pitanje vječnosti svijeta. Braneći filozofski nauk o vječnosti svijeta i sam je Averroes bio

optužen da je pristaša nauka koji proturječi vjeri. Razmotrimo njegovu teoriju. Ključna

dimenzija Averroesova promišljanja teme Božjega stvaranja jest njegovo nastojanje da održi

neokrnjenim posvemašnji transcendentni značaj kako samoga Boga tako i njegove

stvoriteljske činidbe. Nerazumijevanje i zanemarivanje upravo te dimenzije Averroesova

promišljanja dovodi do bitno pogrešnih tumačenja njegova nauka o stvaranju svijeta.

-Za Averroesa je - kao i za Aristotela - broj nešto što se primjenjuje na zbiljske stvari, ali i

nešto što može postojati samo u svijesti, nepovezano sa zbiljnim svijetom. Kao takav (to jest

apstraktan), broj je nešto što je samo u možnosti (samo potencijalno), nešto što nema· ni

početak ni svršetak, nešto što ne stupa ni u prošlost ni u budućnost. Takva »matematička«,

apstraktna koncepcija zasnovana je na metafizici bitka, no ona, u sebi samoj ne dopušta

nikakav ontologijski sud. Stoga zbiljsko vrijeme - kao broj - postoji samo ondje gdje je ono

način predočivanja, tj. »brojenja« kretanja u zbiljnome svijetu u kojem kretanja proizlaze

jedna iz drugih.

-Budući da kretanja sfera ovise izravno o činidbama prvoga činitelja koji je vječan i koji

nema ni početka ni svršetka, i njegove su činidbe nužno bez početka i svršetka. Averroes,

dakle, smatra da je svijet vječan u smislu Božje činidbe koja je nužno vječna, bez početka i

bez svršetka. To, medutim, ne znači da se svijet sastoji od stvari koje su vječne, već samo to

da se on stalno stvara. Stoga Averroes i ističe da je »izričaj 'neprekidno postojanje'

ispravniji od naziva 'vječnost'«.

-Bitak koji nije u vremenu (tj. Bog) posjeduje i činidbu koja nije u vremenu, te je, prema

tomu, Božje stvaranje posve transcendentne naravi i posve neprispodobivo stvaranju u

iskustvenome svijetu; Bog ne stvara nešto sebi slična kao što to čini otac kad stvara sina, ili

vruće tijelo kad zagrijava kakvo drugo. Iz toga je vidljivo da Averroes pretpostavlja mnogo

dublji i radikalniji jaz između svijeta i Vječnoga no što je to slučaj u plotinovskome modelu

emanacije što su ga prihvatili drugi arapski filozofi koji su također tvrdili da je svijet

vječan

Averroes naglašuje da je pojam volje u iskustvenome svijetu posve nešto drugo od pojma

volje u neiskustvenome svijetu, te da mi vječnu (Božju) volju nazivamo 'voljom' samo

slikovito, u skladu s onim kako je - simbolički naziva Objava u nedostatku uistinu podobnog

izraza.

Kad je riječ o Božijem znanju kaže se da je njegovo znanje istovjetno njegovoj biti, u kojoj

nema množnosti kako se može. tvrditi da Bog zna sve stvari, a na analogiji s ljudskim

znanjem nudi rješenje navođenjem razlike iskustvenoga i neiskustvenoga. Razlikujući

neiskustveni sviljet od iskustvenoga Averroes razlikuje i Božje znanje od ljudskoga. Budući

da Je Bog netjelesna biće njegovo znanje je istovjetno njegovoj biti. Budući da je ono

različito od ljudskoga znanja, jednotnost Božje biti nije potrebno čuvati tvrdnJom

općenitosti znanja.

Averroesovo uvjerenje da je filozofijski i religijski kapacitet (ljudski) ograničen, najvaljaniji

je odgovor na kontroverzno pitanje kojim su se, od latinskih averroista i sv. Tome, do Renana,

Mehrena, Hortena, i drugih, bavili toliki mislioci, kritičari i povjesničari filozofije.

Problem jednog uma

Drugo značajno pitanje - koje je možda više no sva ostala pridonjelo stvaranju

srednjovjekovne legende o Averroesu – jest pitanje uma. Sv. Toma Akvinski i Albert Veliki

napadali su latinske averroiste XIII. stoljeća zbog nauka o jednosti ljudskoga uma, koji da su

oni preuzeli od Averroesa. St Toma tvrdi :»Odavno se u mnogih uvriježila zabluda glede

uma, što potječe od onoga što je rekao Averroes koji nastoji dokazati da je um [ ... ] neka

sućina koja je bitkom izdvojena od tijela, te da se ni na koji način s tijelom ne sjedinjuje

kao oblik; i dalje, da je taj možni um jedan za sve ljude.«

Prema nauku latinskih averroista, ljudi poslije smrti gube status pojedinačnih tvarnih bića i

vraćaju se jednosti ljudske vrste. Takovo, za kršćanstvo (a i za islam) očito heretička

poimanje proizlazi iz nauka o jednosti ljudskoga uma. Naime, svako biće je posebno i

pojedinačno zahvaljujući tvari u kojoj opstoji; kad se oslobodimo tvari, naš duh prestaje biti

pojedinačan, Tu besmrtnost vrste jamči vrstna jednost ljudskog uma. Latinski su averroisti -

kao i njihovu kritičari - bili uvjereni da je to nauk kakav se nalazi u Averroesovim spisima.

Vjerojatno činjenica da su oni te spise poznavali samo u latinskim prijevodima može

umnogome objasniti takvu njihovu interpretaciju.

Sada detaljnije razmotrimo Averroesov nauk, stavljajući ga pri tomu u širi tematski kontekst

Averroesove psihologije, jer je pitanje ljudskog uma nerazdvojivo povezano s pitanjem

ljudske duše i njezine besmrtnosti. Prema Aristotelu, duša je oblik tijela, te je, kao takova,

neodvojiva od tijela koje uobličuje. Averroes prihvaća Aristotelova određenje duše kao

oblika tijela, ali uočava poteškoću: ako je duša neodvojivo povezana s tijelom, onda to znači

da je djeljiva i opojedinjena samo po tvari i samo dok je sjedinjena s tijelima. A to je u

suprotnosti s uvjerenjem da su duše množne i pojedinačne i poslije smrti. Stoga Averroes

Aristotelovu određenju duše kao oblika tijela pridodaje i tezu da je duša samodostatna

sućina (supstancija) koja uobličuje tijelo. To što je ona u tijelu ne znači da tijelo pripada

njezinu određenju, niti da je ona prigodak koji se pridodaje tijelu.

Averrocs, zapravo, kombinira Aristotelova određenje (duša je oblik tijela) i Avicennino

određenje (duša je samodostatna sućina, odvojiva od tijela). Ne nalazeći u Aristotelovu

nauku o duši oslonca za tezu o opstanku (pojedinačne) duše poslije propasti tijela, on je

nalazi u avicennijanskoj dopuni toga nauka; a ne nalazeći u Avicenne osnovicu za nauk o

individualnoj besmrtnosti duše (koje ne može biti ako se ne pretpostavi da duše opstoje u

nekakvoj »istančanoj tvari, to jest duševnoj toplini' «),

Duša, po Averroesu, ima više očitovanja, od kojih većina proizlaze iz njezine povezanosti s

tijelom, a samo jedno - tj. poimanje, odnosno um - jamči njezinu neovisnost usprkos toj

povezanosti, jer um mora biti nešto što ne postoji po tjelesnome podmetu, budući da bi tada

bio djeljiv i propadljiv po djeljivosti i propadljivosti svoga tjelesnog podmeta. No usprkos

množnosti svojih očitovanja, odnosno množnosti svojih moći, ona je jednotna, a njezina bit

jest tvorbeni um. Kao jednotna sućina s više moći, ljudska duša, kaže Averroes, »posjeduje

dvije činidbe; jedna je tvorenje mišljevina, a druga je njihovo primanje. Po tomu što tvori

mišljevine ona se zove tvorbeni [um], a po tomu što ih prima ona se zove trpm [um], no ona

je u sebi jedna ista stvar«. <~-

Povezanost duše s tijelom ne utječe na samu bit duše, no duša zbog te povezanosti u možnosti

(potencijalno) može – spoznavajući - postati bilo koja stvar; a to je ono što Aristotel naziva

trpnim umom, a Averroes tvarnim umom, prispodobljujući taj aspekt duše prvotnoj tvari koja

potencijalno može postati bilo koja stvar, primiti bilo koji oblik. Duša u svom aspektu

'tvarnoga uma', zahvaljujući povezanosti s tijelom koje joj služi kao sredstvo, spoznaje sve

stvari i tako postaje odjelovjeni, odnosno stečeni um. U svom aspektu tvorbenoga uma, pak,

duša čini da tvarni um apstrahira pojmove iz tvarnih oblika koje zamjećuje. Um se oslanja na

dva elementa: jedan koji osigurava istinitost pojmova, budući da su povezani s konkretnim

stvarima, i drugi koji te pojmove promeće u čiste oblike, to jest čiste ideje. Tako pojam

nastaje iz spojenosti postojeće propadljive zbilje i vječne, nepropadljive umske sućine. Stoga

su pojmovi tvarnih oblika po svom podrijetlu nastajući i propadljivi, ali time što sudjeluju u

naravi tvorbenoga uma na neki su način vječni, te se stoga može reći da je tvarni um vječan

a ne propadljiv, kako bi proizlazila iz Aristotelova nauka težnji da očuva dvostruki nauk o

pojedinačnosti i o besmrtnosti duše, korigirao Aristotelov nauk o duši, preuzimajući za tu

svrhu neke elemente Avicennina nauka. Budući samodostatna sućina, kad se odvoji od tijela

duša više ne poima stvari iskustvenoga svijeta, već - kao i sve druge izdvojene sućine - poima

sebe samu. No ona se, zahvaljujući umovanju, i u ovome životu može dovinuti stanja u

kojemu tijelo više nema utjecaja na nju i u kojem ona, premda još uvijek spregnuta s tijelom,

može doseći umsku intuiciju sebe same. Jedino u takvu stanju čovjek je onda istovjetan sa

samom svojom biti. U kontekst takvoga poimanja duše pripada, dakle, i glasovito pitanje o

jednosti ljudskoga uma. Svaki um uvijek od istovrsnih pojedinačnosti zamjećuje jednu istu,

svim ti pojedinačnostima zajedničku odliku (tj. njihov 'pojam'), koja nije brojna onako

kako su brojne pojedinačnosti iz kojih je izvedena, i koja nije propadljiva kao što su

propadljive pojedinačnosti.

Zbog toga su mnogi filozofi zaključivali da je duša jedna u svih ljudi - kaže Averroes - ali

»taj pokazatelj je čvrst samo kad se radi o umu, stoga što u umu nema ničeg pojedinaćnoga, a

što se tiče duše, premda je ona slobodna od tvari po kojima su pojedinačnosti brojne, za nju

najpoznatiji mudraci kažu da ne napušta narav jedinke ... «.

Problem sjedinenja tvarovnog s tvorbenim

Kako, dakle, Averroes rješava problem spoznaje izdvojenih oblika, što je zapravo pitanje o

tomu kako duša, dok je još sjedinjena s tijelom, može spoznati vlastitu bit, koja samostalna

sućina? Spoznavanje koje se temelji na tvarnim, zbiljskim, iskustvenim bićima zbiva se tako

da se tvarni um (tj. um u možnosti) spaja sa stečenim (tj. odjelovljenirn) umom, koji je u

stvari nešto poput oblika tvarnoga uma. No to nije konačna granica usavršavanja uma; on

se može usavršiti do mjere da sama sebe pojmi kao izdvojenu sućinu koja proizvodi pojmove

ne više na osnovi zbiljskih stvari, već na osnovi uobrazilje. Na taj način duša zapravo pojmi

svoju vlastitu bit. Um koji proizvodi takove čiste, izdvojene oblike jest ono što se naziva

tvorbenim umom. U skladu s teorijom emanacije, koju su ostali arapski filozofi prihvaćali a

Averroes odbacivao, duša spoznaje pojamne oblike zahvaljujući svome sjedinjenju s

tvorbenim umom, koji joj je izvanjski i iz kojega ti oblici emaniraju. Averroes pak drži da

tvorbeni um nije izvanjski duši.

Naime, spojenost koja vodi spoznaji nije jednaka kad se radi o nižim i kad se radi o višim

sposobnostima duše, koje Avcrroes naziva »duševnim<< i »Umskim« moćima. U prvome

slučaju savršenija sposobnost spoznaje manje savršenu, dok u drugome slučaju manje savršen

oblik (tvarni um) spoznaje savršeniji (tvorbeni um). Tvarni je um ontološki manje uzvišen od

tvorbenoga,dok još nije odjclovljcn, dok je samo u možnosti. Kada taj um koji je u možnosti

dosegne toliki stupanj da posjeduje ideje, on sama sebe pojmi kao tvorbeni um, koji proizvodi

ideje. Naime, dok um postoji u stanju možnosti, ne spoznavajući ništa, on je tabula rasa,

ono što Averroes naziva tvarnim umom; kad spoznaje, on je odjelovljeni (stečeni) um; a kad

dosegne savršen stupanj spoznaje, postaje svjestan svoje djelatnosti i spoznaje sebe sama

kao tvorbeni um. Taj najviši stupanj moguć je tek onda kada naše »ja« misli sebe sama, a

to može tek kada više ne misli druge stvari. Posvemašnje »ja« može se spoznati samo kad

iščezne svaka dvojnost subjekta i objekta, što je stupanj koji Averroes naziva sjedinjenjem

savršenoga sa savršenim.

»Kad je um u svojoj konačnoj savršenosti, to jest kad u njemu više nema ničega u možnosti,

onda nužno iz toga slijedi da izmedu njega i tvorbenoga uma postoji jedna druga vrst

sjedinjenosti, jer sjedinjenost nesavršenoga sa savršenim nije prispodobiva sjedinjenosti

savršenoga sa savršenim.«

Zaključak

-

Literatura

1. Danijel Bučan „ Al Gazali i Ibn Rušd Mišljenje u svijetlosti vjere i razuma “,

HRVATSKO FILOZOFSKO DRUŠTVO, Zagreb, 1991.

2. Averroës „Nesuvisslost nesuvislosti“, NAPRIJED, Zagreb, 1988.