POSTMODERNIZAM NASPRAM REALIZMA

Akademija Likovnih Umjetnosti

S A R A J E V O

Odsjek: slikarstvo

k.god.2010/2011

Seminarski rad iz predmeta Likovna estetika

POSTMODERNIZAM NASPRAM REALIZMA

POSTMODERNIZAM NASPRAM REALIZMA

Da bi dvije stilske formacije postavili u medjusobne odnose, potrebno ih je prvenstveno pojedinacno definisati i objasniti, razgraniciti ih.

Pocet cemo sa formacijom realizma. Pojam '' realizam '' potjece iz latinskog jezika ( res- stvar, realis- stvaran). Pod tim knjizevnopovijesnim tipoloskim terminom podrazumijevamo knjizevni i umjetnicki pravac cije su pristalice nastojale da prikazu zbilju onakvom kakva jeste, potom stilsku formaciju koja nastaje na temelju onih htijenja i u evropskim knjizevnostima dominira u epohi koja traje od druge trecine 19.st.i raspada se izmedju sedamdesetih i devedesetih godina u razvijenim knjizevnostima- navodi Flaker i pri tome naglasava kako se o odnosu knjizevnosti prema zbilji raspravljalo vec odavno, navodeci Aristotelovu '' Poetiku '' i pojam mimesisa kao oponasanja naravi.O pojmu realizma govori i dr.Sava Pencic: Termin su prvenstveno upotrijebili neprijatelji doticne skole u Francuskoj, kao sto su neprijatelji ruskih realista izmislili pojam '' naturalnost '' kako bi degradirali realisticko stvaralastvo.Poslije je Bjelinski upotrijebio taj termin da oznaci najplodniji i najzreliji tok u ruskoj knjizevnosti 19.st. Uobicajeno je, kaze Pencic, da se realizam vezuje za 19.st. jer je to bilo vrijeme kada se pojavio najveci broj vrhunskih pisaca i vrhunskih djela realizma, premda nam je onemoguceno da o realizmu govorimo kao o epohi obzirom da su stvaranja tog vremena krajnje raznolika. '' Moze se govoriti o realizmu kao o otoku u knjizevnosti, o razvoju, metamorfozama i devijacijama tog toka, pri cemu se taj tok nikako ne bi apsolutizovao niti bi mu se pridavala obavezna normativna vrijednost.'' ( Pencic 1967 : 8 )Pencic ovu tvrdnju stavlja u kontekst jedne stavke koju je u samom pocetku izlozio, a to je da pisci koje mi danas nazivamo realistima niposto nisu pri svom stvaranju mislili na to da zadovolje zahtijeve jedne stanovite formule, naprotiv, mnogi od njih su to cinili potpuno nesvjesno. Realizam se radja u periodu opsteg ''otreznjavanja'' i drustva i literature od romanticarskog patosa i on u sustini znaci otkrivanje neposrednog svijeta, otkrivanje neposredne datosti i nalazenje u toj datosti onih formi ispoljavanja koje se mogu pretociti u umjetnost. '' Realizam se pojavio da izmiri dva tipa spoznaje svijeta- emotivne i racionalne.'' ( Pencic 1967 :10)

Covjek se oslobadja zanosa i vraca se svijetu onakvom kakav on jeste, a u sredistu analize je drustvo i pojedinac. Jedan od prvih i mozda najznacajniji teoreticar iz perioda ranog francuskog realizma, amfleri, istice ISKRENOST kao osnovni princip. Pod iskrenoscu on podrazumijeva neposredno suocavanje sa zivotom i njegovim zivim problemima, te bjekstvo od svih laznih konstrukcija, bilo u fabuli, bilo u likovima, bilo u jeziku. Za Balzaka je roman takodjer slikanje istinskih cinjenica, ali slikanje sa strascu. Njega nije interesovalo u toj mjeri samo zlo stvarnosti, koliko su ga interesovali uzroci koji do njeg dovode.Jednu od najboljih odredbi realizma dao je Bjelinski komentirajuci Puskinovo stvaralastvo: '' Velicina i znacaj Puskinovog stvaralastva ne proistice samo iz njegove genijalnosti, one se sastoje u organskoj zivotnosti njegove poezije ciji je pocetak ziva stvarnost. Ona je velika zato sto je u njoj tudje ono fantasticno, sanjarsko, lazno, prividno idealno; ona ne stavlja na lice zivota bjelilo i rumenilo vec ga pokazuje u njegovoj prirodnoj i pravoj ljepoti; u Puskinovoj poeziji ima neba,-zavrsava Bjelinski-ali je njime uvijek prozeta zemlja.'' ( Pencic 1967 : 22 ) Premda su navedena tumacenja realizma posve dostatna, ne mozemo a da ne navedemo i Mopasanovo odredjenje pisca realiste: '' Realist- kaze Mopasan- ako je samo umjetnik, nece nastojati da nam pokaze otrcanu fotografiju zivota, no ce gledati da nam da potpuniju, potresniju i ubjedljiviju sliku, nego sto je sama stvarnost.'' (Pencic 1967 :33 )Preuzet cemo i u kratkim crtama Penciceve stavke o postulatima realizma u odredjenim segmentima djela:

1.TEMATIKA- drustvena gibanja, smjena klasa, stvarne drame i tragedije, obmane, profiterstvo, glad, prostitucija, mrznja.

2.LIKOVI- novi junak-seljak koji je u klasicizmu mogao naci mjesto samo u komediji, postaje normativni junak.Turgenjevi seljaci u '' Loncarevim zapisima '' su prave moralne formule.

3.METOD SLIKANJA LIKOVA- sve crte lika moraju biti u skladu sa njegovim unutrasnjim sadrzajem. Pisac detaljno opisuje odjecu, manire, nacin hodanja, karakteristicne pokrete, izraz lica, pogled.

4.DETALJIZACIJA U OPISU- detaljizacijom nas pisac uvjeruje u '' istinitost'' cjelokupnog sadrzaja.

5.FABULARNOST- cvrsta i logicno razvijena fabula.

6. KARAKTER- sa realizmom se rodila odredba o drustvenom karakteru umjetnickog stvaralastva. On nije slikao otrgnutu individuu vec individuu u drustvu. Pisac je bio socijalno angazovan.

7.ZANROVSKA SPECIFICNOST- prozno stvaralastvo je u prvom planu. Zanrovska kruna realizma je roman, kao najpodesniji za prikaz zivota u sazetom obliku. Poezija nije bila u mogucnosti da zivot na takav nacin predstavi, stoga su joj se realisti opirali.

8.ANALIZA-pisac je analiticar zivota. Ovim fenomenom se bavio Sklovski.9. IDEJA- realisticko djelo nije samo preslikavanje stvarnosti, ono prvenstveno pociva na nekoj ideji, koja se formira iz esencijalnih tokova stvarnosti i iz cjelokupnog piscevog vidjenja zivota.

10.REALISTICKO DJELO I NARATOR- u realistickom djelu pisac ima ulogu pripovjedaca. On ne krije svoje emotivno ucesce u sudbini junaka vec ga naglasava.

Nijedan od ovih postulata se ne podudara sa postmodernistickim predstavama, naprotiv, u ostroj su suprotnosti. Npr.u postmodernizmu je fabula sve prije nego logicno razvijena, a lik se niposto ne mora detaljno opisati,niti mora biti u skladu izvanjski opis, unutrasnji i opis prirode, cak ne mora biti nikakvog opisa,dok ideja ni u kom slucaju ne pociva uvijek na stvarnosti, naprotiv, cesce je vezana za fikciju. Jos neke karakteristike realizma pronalazimo u studiji ''Stilovi i razdoblja'' Flakera i Skreba, konkretno u tekstu Aleksandra Flakera '' O realizmu ''. Flaker kao i Pencic istice cvrstu fabularnu osnovicu i razvijanje pojedinih karaktera. Motivacije su uvijek sadrzane u samom covjeku, nema motivacija snom, halucinacijama, vizijama itd. kao u modernizmu. Opisi prirode, unutrasnjih prostorija, gradskih ulica, predmetnog svijeta uopste, kojima su svi realisti posvecivali paznju su ili metaforicki(u odnosu prema karakteru) ili socijalnomotivacijski (socijalne motivacije date pomocu opisa ambijenta) ili paralelizmi ( paralelizam u opisivanju prirode i dozivljavanja covjekova). U srediste knjizevnog djela realisti postavljaju socijalno-motivirani karakter u razvitku i to je jedno od najbitnijih obiljezja navodi Flaker. Realizam zazire od staticnosti karaktera, uvijek tezi prema njihovom razvijanju, prema dinamici, a psiholoska analiza jedna je od osnovnih znacajki.O tome kako realizam nije puka kopija zbilje govorio je i David Lodge:''Premda u jednostavnu smislu realizam jeste umjetnost stvaranja iluzije zbilje, stopostotni uspjeh tog pothvata ravan je promasaju.( Lodge 1988 :43 )

I na posljetku,knjizevnosti je potrebna '' infuzija zivota '' da bi postala dio zbilje, rekao bi Zmegac.

Kada smo vec podrobno predstavili realizam mozemo se upustiti u analizu pojma postmodernizma, koji ce biti nemoguce uvesti bez izvjesnih paraleli sa modernizmom. U tom kontekstu modernizam cemo predstaviti jednom njegovom odlikom, onom najbitnijom: buntovnicki odraz prema realizmu i tradiciji i to u obliku sture krajnosti. Modernisti su u tolikoj mjeri nastojali proizvesti nesto novo, nesto toliko protivno tradiciji da se na posljetku taj pokusaj pretvorio u nistavilo. A sta je doslo poslije tog nistavila? O tome govori Viktor Zmegac u poglavlju '' Provizorij sadasnjice: obrisi postmoderne '': '' Ali sto se desava kad enfaticko pouzdanje u pokretnu snagu inovacije, u permanentni modernizam, ustupa spoznaji da takva permanentnost nije moguca jer otpor svim oblicima stereotipa i konvencionalnosti pomocu konzekvenca u izboru i redukciji materijala dospijeva do objektivnih granica koje nisu prekoracive i do sutnje i bjeline platna?Uvid u nacelnu iscrpljenost osnovnog modernistickog mentalnog motiva premisa je pojave koja se naziva postmodernizam.'' ( Zmegac 1991 : 363 )

Borhes takodjer govori o uzaludnosti da se pisac otme univerzumu vec napisanih djela i stupi u neke jos nepoznate prostore, navodi Zmegac.

Postmoderna je odgovor na ekstremne pojave '' klasicnog '' modernizma i on se zalaze za pohod u proslost i slobodu koja dopusta kombiniranje svih eksponata u imaginarnom muzeju, a umjesto inovacijskog nadmetanja, zalaze se za naglasavanje diskretnijih kvalitativnih razlika unutar vec ustaljenih ili lakse prepoznatljivih umjetnickih idioma, jer radikalne inovacije ne garantuju individualan izraz ,nego, stavise izazivaju entropiju, sivilo i bezoblicnost- kaze Zmegac. Postmoderna je rezignativna. Postmodernizam odlikuje pokusaj da se kombinacijom razlicitih, inace vec okusanih, postupaka postigne uvijetno nov ucinak i da se ponavljanjem nekog vec poznatog idioma spoji s nacelom isticanja stvaralacke licnosti: tudji govor iskazuje se tako reci osobnim glasom. Gubitak spontanosti je jedna od osnovnih crtica postmodernizma.

Jos nekoliko bitnih postmodernistickih odlika istice Foucoult; vracanje literature samoj sebi, vracanje prostom cinu pisanja, historijsko mirenje svacega sa svacim, opca vladavina citata tj. '' upucivanja na druge objekte u imaginarnom muzeju.'' ( Zmegac 1991 : 381 ) Situacija u postmodernoj je takva da se stalno brisu granice izmedju fikcije i zbilje, dok realizam apsolutno izbjegava fikciju. Knjizevni tekst se sve vise shvata kao iskaz o nekom drugom tekstu. Adekvatni termini su : intertekstualnost, metatekstualnost, i ' semiotika navodnika ' ''. Najbolji primjer za takvo sto je '' Floberova papiga '' Juliana Barnesa. '' Buduci da se vise ne mozemo udaljavati od proslosti, nego nam, stovise,samo preostaje da joj se na ovaj ili onaj nacin ponovo priblizimo, potrebno je razmotriti sanse trenutnog stanja. Posve je sigurno da ce jezik postmoderne epohe biti prisiljen da bude metajezik u smislu citatnog jezika, a duhovna osnova bit ce ironija''-navodi Eco. ( Zmegac 1991 : 383 )Kako bi oznacili postmoderni stav bilo bi pozeljno preuzeti Ecov primjer o muskarcu koji intelektualnoj zeni zeli reci da je voli, ali koji zna da to ne moze izraziti rijecima '' iskreno te volim '' jer je kao i ona, svjestan da su te rijeci postale fraza, da ih je tacno tako izrekao vec jednom Liala. Rjesenje bi bilo upotreba jezicne maske ili citatne reference : '' Kao sto bi sada rekao Liala: iskreno te volim. '' On je toj zeni saopstio da je voli, ali da je voli u doba izgubljene neposrednosti. Ako sagovornica prihvati tu igru, prihvacena je igra ironije. Na taj nacin se odnosi postmodernizam prema realizmu, ne odbacuje ga, ali ga vrlo cesto ironicno prihvata.Postmodernizam ipak na neki nacin reispisuje tradiciju. Jos jedna bitna odlika postmodernizma, a vjerovatno i najbitnija je dvostruka kodiranost. Karakteristicni metanarativni romani kao npr. '' Ako jedne zimske noci jedan putnik '' mogu se interpretirati kao znakovi odredjene relaksacije u knjizevnosti, njihov primalac je kako intelektualni '' homo ludens '' tako i citalac s manjim zahtijevima. Takva djela se mogu recipirati na razlicitim razinama: na nivou koji ostvaruje metatekstualne i intertekstualne odnose ili samo jednodimenzionalno- pise Zmegac. Za razliku od modernizma koji se grozio od populariziranja knjizevnosti, realizam je radjao djela koja nisu bila namjenjena samo intelektualnoj eliti, nego svima, a postmodernizam je objedinio i jedno i drugo. Postavio je dvije razine: jednu koju ce razumjeti samo ''upuceni'' citatelj- ''intelektualna elita'', a drugu koju ce razumjeti i ''naivni'' citatelj, te u njoj i uzivati. Zmegac primjecuje zanimljivu vezu izmedju romana realizma i romana postmodernizma. Naime, kao sto je roman realizma oponasatelj zbilje, tako roman danas, u postmoderno doba nije iskaz o zbilji, nego iskaz o iskazima. Roman postaje narativna ''knjiga o knjizi'', on ne oponasa zivot, on reproducira sam sebe. Obzirom da i nasa realnost, realnost elektronski manipuliranih slika, postaje sve manje stvarna, ne trebamo se cuditi zasto ni stvarnost u romanu nije vise ista. '' Svijet postaje iz godine u godinu apstraktniji.'' ( Zmegac 1991 : 395 ) Ova cinjenica,naravno, ima svoj odraz u knjizevnosti. David Lodge prikazuje prethodno spomenuti ironicni pristup realizmu na jednom primjeru Beckettovog romana (koji nije bio modernisticki, nastao tridesetih godina) '' Murphy '', gdje Beckett ismijava konvencionalne opise fizickog izgleda: Dob Nevazna

Glava Mala i okrugla

Oci Zelene

Put Bijela

Kosa Zuta Crte lica Pokretljive

Vrat 13

Medjutim, odmah potom navodi da bi bilo potpuno pogresno pretpostaviti da svi postmodernisticki romani imaju Beckettove filozofske preokupacije i opsesije.

U jos jednoj tacki se postmodernizam razilazi sa realizmom i modernizmom, a to je svrsetak. '' Umjesto zatvorenog svrsetka tradicionalnog romana, u kojem tajna biva razrijesena, a sudbina zapecacena i umjesto otvorenog svrsetka modernistickog romana, koji je ' zadovoljavajuci, ali nije konacan, kako je Conrad rekao za Jamesa', dobivamo visestruki svrsetak, prividni svrsetak, parodiju svrsetka.'' ( Lodge 1988 : 270 )Tako npr.u '' Zenskoj francuskog porucnika '' John Fowles svojoj prici daje alternativne svrsetke i poziva citaoca da izabere izmedju njih. Postmodernizam karakterise i prekinuti slijed, za razliku od realizma gdje je razvoj fabule dosljedno sproveden npr. Michalsova prica '' Pedesetih godina '' pocinje ovako: '' Pedesetih godina naucio sam voziti kola. Cesto sam bio zaljubljen. Imao sam vise prijatelja nego sada. Kad je Hruscov raskrinkao Staljina moj je cimer srao krv, sav pozutio i izgubio gotovo svu kosu...'' ( Lodge 1988 : 278 )

Ovakvo sto ne mozemo ni zamisliti u realizmu, kao ni ovakav postupak prekomjernosti metafore i metonimije: '' Kamenje s mjeseca bilo je dobro poput sadrzajno i emocionalno ispunjenog preljuba koji nisi ocekivao. Kamenje s mjeseca bilo je dobro kao da slusas sto clanovi Vrhovnog suda govore jedan drugome u svlacionicama Vrhovnog suda. Bilo je dobro kao rat.itd.'' ( Lodge 1988 : 280 )I na posljetku, zakljucujemo, realizam je norma, jasnost i obicni citalac, a postmodernizam lisavanje norme, konfuzija, upuceni citalac s olovkom u ruci.

Premda je namjera ovog rada bila da na jasan i razumljiv nacin prikaze odnose ovih dvaju pravaca, sve se to svelo upravo na posmodernisticki pristup '' serijskih uboda '',koji ce 'pak biti jasan upucenom citatelju. Termin stilska formacija preuzet je od Aleksandra Flakera zbog sveobuhvatnosti i pogodnosti koje ne posjeduje termin epoha ili razdoblje

Parafrazirano iz Flekerove studije Stilska formacija

Pencic,S: Realizam,OBOD,Cetinje,1967.

Pencic je citat preuzeo iz djela: Bjelinski,V.G: Djela A.S.Puskina

Flaker,A. I kreb,Z: Stilovi i razdoblja, MATICA HRVATSKA,Zagreb,1964.

Lodge,D: Nacini modernog pisanja, GLOBUS, STVARNOST, Zagreb, 1988.

mega,V: Povijesna poetika romana, GRAFICKI ZAVOD HRVATSKE, Zagreb,1991.