JU SREDNJA MEDICINSKA ŠKOLA TUZLA

BOLESTI ČULA

Skripta za drugo polugodište

Dr. Emin Grbić

Dr.Mirza Delić

Tumori oka

Porijeklo i lokacija

Tumori oka mogu biti primarni (izvorno nastali na oku) ili metastatski (proširili se na oko s nekog drugog organa). U oko najčešće metastaziraju karcinomi dojke i pluća. Nešto rjeđe nalazimo karcinome prostate, bubrega, štitne žlijezde, kože, zatim limfome debelog crijeva te druge leukoze.

Tipovi tumora

Tumori oka i očne šupljine mogu biti dobroćudni (benigni) poput dermoidne ciste, ili zloćudni (maligni) poput rabdomiosarkoma (zloćudni tumor poprečnoprugastih mišića) i retinoblastoma (zloćudni tumor mrežnice; u pravilu se javlja u dječjoj dobi). Najčešći tumor oka je bazocelularni karcinom ili bazaliom. Iako je bazaliom histološki karcinom, veoma je nesklon metastaziranju (1:10 000 slučajeva), pa čak i širenju u okolinu, te je vrlo sporog rasta. Lokalizaciju na oku često imaju i skvamozni karcinom, sebacealni karcinom te maligni melanom.

Najčešći intraokularni tumor u odraslih je uvealni melanom. Može se javiti na bilo kojem dijelu uvee: na žilnici, šarenici ili cilijarnom tijelu.

Najčešći intaokularni tumor u djece je retinoblastom. Ako je rano otkriven, mogućnost izliječenja je preko 95%.

Osim retinoblastoma u djece se često javlja meduloepiteliom. Javlja se na cilijarnom tijelu i žilnici.

Najčešći orbitalni malignom je orbitalni limfom. Dijagnosticira se biopsijom, histopatološkom i imunohistokemijskom analizom. Liječi sekemoterapijom i/ili zračenjem.

Orbitalne dermoidne ciste su benigne tvorbe koje se javljaju na spojevima kostiju, najčešće na spoju čeone i jagodične kosti. Dermoidne ciste mogu pritiskati okolne strukture kao što su mišići ili optički živac, te izazvati smetnje, pa čak i oštetiti vid.

Simptomi

Melanom

U ranom stadiju može biti asimptomatski (osoba sama ne zna za postojanje melanoma, otkrije se tek na oftalmološkom pregledu). Kako tumor raste, mogu se javljati simptomi poput magljenja ili smanjenja vida, dvoslika, gubitka vida, te odignuća mrežnice. Nekad se tumor može vidjeti kroz zjenicu.

Nevus

Nevus je dobroćudna pigmentacija, ili madež. Rijetko maligno alteriraju u melanom, pa se u pravilu pacijenti s madežom na uvei ne kontroliraju redovito. Da se melanom ne bi krivo proglasio madežom, svaku mrlju na šarenici ili spojnici koja raste mora pregledati oftalmolog.

Retinoblastom

Strabizam, bjelkasti ili žućkasti odsjaj u zjenici, smanjenje/gubitak vida, oko može biti crveno i bolno. Retinoblastom se može javiti na jednom ili oba oka (a ponekad je lokaliziran na tri mjesta: u oba oka i u epifizi). Javlja se u dojenčadi i male djece.

Ponekad se otkrije tako što odsjaj u jednoj zjenici na fotografiji bude crven, a u oku s retinoblastomom takvog odsjaja nema.

Liječenje

Laserska terapija Plaque terapija Radioterapija Enukleacija oka: operativno odstranjene cijele očne jabučice, pri čemu su mišići

pošteđeni, pa je moguće stavljanje proteze Evisceracija: operativno odstranjenje sadržaja očne jabučice, pri čemu bjeloočnica ostaje

sačuvana Iridektomija: operativno odstranjenje samo tumorom zahvaćenog dijela šarenice Koroidektomija: operativno uklanjanje koroidnog sloja Iridisiklektomija: operativno odstranjenje šarenice sa mišićima cilijarnog tijela Resekcija očnog zida KemoterapijaKlasifikacija

Tumori srednje očne ovojnice (uvee)

Hemagiom žilnice Melanom žilnice Metastatski tumor žilnice Nevus (madež) žilnice Osteom žilnice Melanom cilijarnog tijela Nevus šarenice Melanom šarenice Nevus OttaTumori spojnice

Kaposijev sarkom spojnice Epibulbarni dermoid Limfom spojnice Melanom i PAM s atipijom Pigmentni tumori spojnice Skvamozni karcinom i intraepitelna neoplazija spojnice

Tumori orbite: Simptomi:

Glavni znak nastanka tumora je egzoftalmus, a zatim edem i smanjena pokretljivost oka.

 

Vrste:Orbitalne ciste:· kongenitalne > dermoidne, epidermoidne ciste, teratomi, encefalokele i meningekele.· stečene ciste > mukokele, piokele, upalne ciste, parazitarne ciste, dentalne ciste, ciste suzne žlijezdePrimarni orbitalni tumori:· tumori razvoja > dermoidi, epidermoidi, teratomi, kolesteatomi· mezenhimalni tumori > orbitalni sarkomi, endoteliomi, meningeomi· hematopoetski i limfatički tumori > limfomi, limfosarkomi, mijelomi, mijelosarkomi, Hodkinov limfom, retikulosarkom, klorom· mišični tumori > rabdomiomi, lejomiomi, rabdomiosarkomi, mioblastomi· vaskularni tumori > hemangiom· tumori živčanog tkiva > neurinomi, neurofibromi· epitelijalni tumori > primarni orbitalni karcinom, zloćudni orbitalni melanom, orbitalni odontomSekundarni orbitalni tumori:· iz oka· iz okolnih tkiva, sarkomi, karcinomi, retinoblastomi, melanomi...Gliomi (retinblastomi) vidnog živca:• Schwanomi, neuroepiteliomi, gliomiMetastatski orbitalni tumori:• neuroblastomi, sarkomi 

Liječenje:Kirurško uklanjanje tumora, zračenje, citostatici, imun. terapija.

PSEUDOTUMOR ORBITEOrbitalni pseudotumor je zajednički naziv za idiopatske upalne procese u orbiti: miozitis, vaskulitis, pseudolimfom, te granulomatozne upale.Simptomi:Za razliku od tireoidne oftalmopatije, proptoza je obično jednostrana. Osim proptoze javljaju se ograničena pokretljivost očne jabučice, smetnje vida, a ponekad i bol. Za točnu dijagnozu je ponekad potrebna biopsija.Liječenje:Daju se steroidi sistemno. Obično nastupi dramatično poboljšanje, iako ponekad smetnje opstaju ili se čak pogoršaju. Pri liječenju valja imati na umu da, kao što pseudotumor može simulirati tumor, tako i tumor može simulirati pseudotumor: sekundarne upale orbite izazvane pravim tumorom će također dobro reagirati na steroidnu terapiju.

Tumori kapaka: mogu biti benigni i maligni.

 Benigni tumori su nevusi (mladeži), papilomi, bradavice, molluscum contagiosum, xanthelasma, keratoakantom, hemangiom i ciste.

Maligni tumori su bazalni karcinom (bazaliom), skvamozni karcinom, maligni melanoma, sarkom, te karcinom udružen sa xeroderma pigmentosum. Mogu se pojaviti i metastaze tumora drugih lokacija, ali su one izvanredno rijetke.

Bazaliom kapaka (Carcinoma basocellulare)

Bazaliom je najčešće smješten na koži donje vjeđe, uz rub ili na samom rubu vjeđe. Počinje kao čvorić koji uporno egzulcerira i pokriva se krastom. Raste sporo u širinu i dubinu i razara okolno tkivo. Oko egzulceracije odnosno kraste izdiže se karakteristični bedem tumorskog tkiva sedefaste boje.Ustvari i nije potpuni karcinom , jer ne metastazira. To je najčešći tumor na očnim kapcima. Nastaje bujanjem stanica bazalnog sloja kože. Zapušten karcinom može ugroziti oko. Rijetko ugrožava život. Ako se u ranom stadiju operira, izliječenje je potpuno. Radioterapija ili krioterapija sa točnim azotom se mogu koristiti posebnim slučajevima.

Karcinom pločastih stanica, skvamozni karcinom (Carcinoma planocellulare)Planocelularni karcinom je mnogo rjeđi, ali i mnogo maligniji od bazalioma - brže

raste i jače razara tkivo, te, za razliku od bazalioma, mnogo češće metastazira. Morfologijom može nalikovati keratozi ili bazaliomu.Ukazuje se čvorom, sa hiperkeratozom, i kasnije ulceracijom. Pored toga što razara okolno tkivo, on također i metastazira u regionalne limfne žlijezde.

Karcinom lojnih žlijezda (Carcinoma sebaceum)Pojavljuje se kao maligna alteracija stanica u Zeisovim ili Meibomijevim žljezdama.

Često počinje kao ograničeni upalni čvor koji se zamijeni sa hordeolumom ili chalazionom. Ovi su tumori najagresivniji od svih karcinoma kapka.

 Maligni melanom kapaka (Melanoma palpebrarum)

Sve maligne tumore vjeđa treba odstraniti do zdravog tkiva. Nažalost, takvi zahvati često mutiliraju vjeđe, pa su potrebne složene kirurške rekonstrukcije kojima se vraća izgled i funkcija vjeđa. Zbog toga zahvat treba učiniti što je ranije moguće. Ponekad se kirurško liječenje dopunjuje lokalnim ozračivanjem, koje može izazvati kataraktu i oštetiti dublje strukture oka.Ne razlikuje se od malignog melanoma na drugom dijelu kože, i može se pojavljivati u nekoliko karakterističnih oblika. Ne moraju biti pigmentirani. Važno je da se rano prepoznaju. Tumori koji imaju debljinu manju od 0,80 mm rijetko metastaziraju.

Tumori mrežniceRETINOBLASTOMRetinoblastom (gliom) je tumor unutrašnje očne ovojnice ili retine.Javlja se u prvim godinama života, u 30% slučajeva obostrano. Nasljeđuje se AD. Primjeti se tek kad zahvati staklovinu, pa iz proširenog zjeničnog otvora već slijepog oka, izbija žuti refleks, koji podsjeća na mačje oko.Retinoblastom je česti maligni intraokulani tumor dječje dobi. Na njega treba posumnjati kod svakog djeteta s bijelom zjenicom i strabizmom. Karakteristično se javlja na više mjesta na mrežnici odjednom, i često je kalcificiran, što je uočljivo na rentgenskoj snimci. Retinoblastom je u oko 40% slučajeva nasljedan; svi bilateralni retinoblastomi su nasljedni, stoga preživjelima koji kane imati djecu treba pružiti savjet genetičara. Retinoblastom je veoma zloćudan tumor koji se širi u okolicu i hematogeno metastazira. Preživljavanje ovisi o ranoj dijagnozi. Manji tumori se mogu liječiti krioterapijom i zračenjem, a veći zahtijevaju enukleaciju.

 

Faze razvoja tumora :· prva faza - bijelosiva, okrugla tvorba na mrežnici, jasnih granica, koja je prokrvavljena, egzofitični rast s ablacijom mrežnice ili endofitični rast s proliferacijom u staklovinu.· druga faza - porast očnog tlaka i nastanak sekundarnog glaukoma; bol, hiperemija, edem, u djece se javlja buftalmus.· treća faza - tumor zahvaća vidni živac, perforira bjeloočnicu i širi se u orbitu· četvrta faza - metastaze tumora u mozak, meninge, visceralne organeLiječenje:U ranoj fazi fotokoagulacija, poslje enukleacija oka uz odstranjenje vidnog živca i eventualno egzenteracija orbite s radioterapijom.HEMANGIOM MREŽNICEHemangiom mrežnice je obično kongenitalan, uz nazočnost slične promjene drugdje u tijelu – orbiti, mozgu, koži lica (naevus flammeus), bubrezima i drugdje. Građen je od spleta arterija i vena, ili od mase kapilara.ASTROCITOMAstrocitom je benigni tumor koji se obično pojavljuje u samo jednom oku (u 15% slučajeva je obostran). Javlja se kao prozirni čvorić na optičkom disku ili blizu njega. Liječenje obično nijepotrebno.Tumori spojnice:EPIKANTUS - MLADEŽ SPOJNICE (MELANOM SPOJNICE)Madež spojnice je lokalizirana pigmentacija, najčešće uz limbus ili na suznoj bradavici. Ne zahtijeva terapiju. Važan je zbog diferencijalne dijagnoze prema melanomu spojnice. Melanom je bržeg rasta, patološki vaskulariziran i sklon prodiranju u susjedna tkiva.

 Liječenje:

Madež nije potrebno odstranjivati, već samo pratiti njegov rast i moguće znakove maligne alteracije: jaču pigmentaciju, brži rast, nejasne rubove, vaskularizaciju, pojavu sekundarnih pigmentacija u okolini madež. Liječenje melanoma je, kao i kod svih drugih lokalizacija, operativno, a potrebna je i daljnja onkološka obrada.

CISTE SPOJNICE

Serozne ciste spojniceTo su nježne prozirne ciste nastale iz akcesornih suznihžlijezda spojnice. Liječenje:Nakon punkcije obično nestanu. Ako recidiviraju, treba ih odstraniti u cijelosti.

Epidermoidne ciste spojniceTo su žućkaste ciste uz limbus rožnice građene od epidermoidnog epitela sa dlačicama i lojnicama.Liječenje:Operativno.

Cystis granulomatosa/Granuloma conjunctivaeNastaju nakon ozljede, oko stranog tijela ili tamo gdje je hordeolum fistulirao na spojničnu stranu vjeđe. Građeni su od običnog granulacijskog tkiva.Liječenje:Operativno.

KARCINOM SPOJNICEObično nastaje u području limbusa kao bogato vaskularizirani sivoružičasti čvorić, gladak ili papilomatoznog izgleda.

 Liječenje:Operativno odstranjenje.

Tumori uvee: MELANOMMelanom je najčešći i najmaligniji tumor uvee. Nastaje primarno, iz pigmentnih

stanica uvee. Izgleda kao smeđi plosnati ili izbočeni čvorić.

 Melanom šarenice je obično lako uočljiv, pa se rano otkriva, a time i uspješnije liječi. Svaka nova pigmentacija na šarenici treba pobuditi oprez i zahtijeva pomno praćenje i otkrivanje znakova maligniteta - raste li, izdiže li se, je li vaskularizirana.

Melanome drugih lokalizacija je teže otkriti zato što se smetnje mogu javiti veoma kasno. Naime, bolesnik primjećuje promjene u vidnoj oštrini tek kad melanom zahvati središnje dijelove očne pozadine. Ako je melanom smješten na dalekoj periferiji, može narasti veoma velik, pa i dati i udaljene metastaze, prije nego dosegne središnje dijelove očne pozadine i izazove smetnje.Dijagnoza melanoma se postavlja prosvjetljavanjem oka Langeovom svjetiljkom, ultrasonografijom očne jabučice, te fluoresceinskom retinoangiografijom.Važna je diferencijalna dijagnostika između melanoma i nevusa uvee. Nevus se u pravilu ne izdiže nad okolinom, ne raste, te nema patološke vaskularizacije.Liječenje:Više od stotinu godina enukleacija oka zahvaćenog melanomom bila je jedini način liječenja. Danas postoji nekoliko načina liječenja koji su još u pokusnoj fazi, ali njihovi rezultati veoma ohrabruju. Veoma mali tumori mogu se fotokoagulirati laserom ili kriokoagulirati. Srednje veliki tumori (veličine graška) ozračuju se brahiterapijom ili pomoću ciklotrona. Zračenje uzrokuje smrt malignih stanica i skvrčenje tumora. No, tumor često ne nestane u potpunosti. Osim toga, zračenje oštećuje leću, mrežnicu i vidni živac, uzrokujući postupno smanjenje vida.Brahiterapija (liječenje otvorenim izvorom zračenja) se izvodi tako da se na bjeloočnicu povrh melanoma prišije pločica sa radioaktivnim materijalom. Ova metoda najviše obećava iako još nema rezultata dugoročnih ispitivanja.Kod ozračivanja ciklotronom na očnu jabučicu se kirurški pričvrsti mala metalna oznaka koja potom služi kao meta za usmjeravanje zraka. Za sad se ovaj način liječenja primjenjuje u samo nekoliko središta u svijetu.U pokusnoj je fazi i liječenje resekcijom stijenke očne jabučice, te imunoterapija protiv melanoma.

HEMANGIOMIako se hemangiomi mogu naći na bilo kojem dijelu uvee, najčešći su na žilnici.Mogu biti asocirani sa hemangiomima u drugim regijama usklopu sindroma Sturge - Weber. Obično se ne izdižu mnogo nad okolinom i neoštro su ograničeni od okolnog normalnog vaskularnog tkiva žilnice. Dijagnoza se postavlja fluoresceinskom angiografijom i ultrasonografijom.Liječenje:Ukoliko je uopće potrebno, tumor se fotokoagulira laserom.

UHOANATOMIJA

Vanjsko uho

Vanjsko uho čine uška i zvukovod. Oni dovode zvuk do srednjeg uha. U zvukovodu nalaze se sićušne dlačice koje štite uho od vanjskih utjecaja. Vanjski zvukovod dugačak je 3 cm. Uška hvata i skuplja zvukove iz okoliša i usmjerava zvučne valove prema zvukovodu.

Srednje uho

Na čijem je početku bubnjić koji služi kao opna, zatim tri sićušne koščice (čekić, nakovanj i uzengija) i eustachijeva cijev koja izjednačava tlak u srednjem uhu. Pločica uzengije zatvara ovalni prozorčić što je i granica između srednjeg i unutarnjeg uha. Srednje uho se opisuje oblikom kao tijelo sa šest stranica, tj. dio organa koji je omeđen sa šest stijenki.

Stijenke srednjeg uha

lateralna stijenka (lat. paries tympanicus) medijalna stijenka (lat. paries labyrinthicus) gornja stijenka (lat. paries tegmentalis) donja stijenka (lat. paries jugularis) prednja stijenka (lat. paries caroticus) stražnja stijenka (lat. paries mastoideus)Unutarnje uho

Unutarnje uho se zbog svog izgleda naziva i labirint. Sastoji se od koštanoga i membranskoga dijela. Koštani labirint čine tri dijela:pužnica (lat. cochlea), predvorje (lat. vestibulum) i polukružni kanalići (lat. canales semicirculares). Pužnica ima oblik puževe kućice i savijena je dva i pol puta. Uzduž pužnice ide spiralna (koštana) pločica koja njezin koštani kanal nepotpuno dijeli na dva kanala. Donji kanal (lat. scala tympani) na donjem kraju, kroz okrugli prozorčić, u dodiru je s bubnjištem. Kanali su međusobno spojeni na gornjemu kraju, na vrhu pužnice otvorom helikotrema. Membranski labirint nalazi se unutar koštanoga. U predvorju koštanog labirinta nalaze se sacculus (lat.) i utriculus (lat.). U polukružnim kanalima nalaze se tri polukružne membranske cijevi, ductus semicirculare (lat.), a uzduž pužnice nalazi se ductus cochlearis (lat.). Svi dijelovi membranskog labirinta međusobno su spojeni, a ispunjava ih endolimfa. Unutar koštanog labirinta nalazi se perilimfa koja izvana oplakuje membranski labirint. U utrikulusu i sakulusu nalaze se pjege, macula utriculi (lat.) i macula sacculi (lat.), koje sadrže potporne i osjetilne stanice. Zajedno sa stanicama u ampulama polukružnih kanalića bitne su za ravnotežu. Od sakulusa se odvaja ductus endolymphaticus (lat.) koji je spojen i s utrikulusom. Izlazi iz piramide sljepoočne kosti na stražnjoj strani gdje prelazi u saccus endolymphaticus (lat.) koji je bitan za regulaciju tlaka endolimfe. Ductus cochlearis (lat.)zajedno sa spiralnom koštanom pločicom u potpunosti dijeli preostali kohlearni kanal na dvije skale. Na njegovoj bazilarnoj membrani nalazi se osjetilni epitel Cortieva organa. Od Cortijeva organa odlazi nervus cochlearis (lat.) koji zajedno s nitima za ravnotežu, koje čine nervus vestibularis (lat.) i ličnim živcem (lat. nervus facialis) prolaze kroz unutarnji slušni hodnik (lat. meatus acusticus internus).

FIZIOLOGIJA

U uhu postoje dva osjetna organa: za sluh i ravnotežu. Sluh spada u mehanoreceptorni osjećaj, pošto organ sluha reaguje na mehaničke podražaje zvučnih talasa.To je sposobnost transformacije zvučnih talasa u nervne impulse biohemijske prirode, sprovođenje impulsa nervnim putevima i njihova identifikacija u kori velikog mozga.U funkciju sluha uključeni su:

Uška,vanjski slušni kanal –sabiraju i vode zvučne talase do bubne opne (sabirni aparat) bubna opna srednje uho sa slušnim koščicama –prenosi zvučne talase do unutrašnjeg uha, mjenjajući im

izvjesne fizičke osobine (transmisioni aparat) pužnica (unutrašnje uho) –analizira zvučne podražaje (analizator zvuka) slušni živac (i moždani putevi) sprovode dalje nervne impulse do korteksa. Kortikalni centri

(u temporalnim režnjevima) omogućavaju percepciju zvuka, njegovu integraciju i identifikaciju. Sa metodološke tačke gledišta zgodnoja je podjela ovog aparata (slušnog) na konduktivni dio (u koji spadaju svi dijelovi uha koji sprovode mehaničku energiju zvučnih talasa do senzornih ćelija unutrašnjeg uha) i perceptivni dio (koji obuhvata senzorni aparat Kortijevog organa, moždane puteve i kortikalne centre).Uška kod čovjeka ima ulogu u lokalizaciji izvora i usmjeravanju zvuka. Vanjski slušni kanal prenosi zvučne talase do bubne opne i održava stalnu toplotu i pritisak vazduha. Bubna opna ili bubnjić prima zvučne talase i prenosi na slušne koščice. Uslov za dobru funkciju bubne opne je izjednačenje pritiska vazduha u vanjskom slušnom kanalu i srednjem uhu. Slušne koščice su povezane među sobom te zvučne talase prenose u unutrašnje uho do osjetnih ćelija Kortijevog organa. Taj put zvučnih talasa nazivamo vazdušnim putem. Zvučni talasi mogu do osjetnih ćelija doći i putem kostiju glave, koje imaju sposobnost vibriranja, pa se taj način naziva koštani (osealni) put slušanja.

Proces slušanja ima tri faze:

mehaničko prenošenje zvučnih talasa do osjetnih ćelija, prelaženje mehaničke energije u električne potencijale koji su mjerljivi instrumentima i električni impulse preko slušnog živca prenose se u centre velikog mozga.

Specifični podražaj organa sluha je zvuk koji nastaje titranjem zvučnog izvora. Ton je pravilan zvučni titraj, dok nepravilni nazivamo šumom. Svaki ton ima svoju jačinu koju mjerimo u decibelima (dB) i visinu koju mjerimo frekvencijom (Hz). Čovječije uho registruje frekvencije između 16 i 20 000 Hz. Ispod 16 je područje infrazvuka, a iznad 20 000 Hz je područje ultrazvuka.

Vestibularni aparat je periferni organ ravnoteže tj ima veliku ulogu u održavanju ravnoteže tijela, koordinaciji pokreta i regulaciji mišićnog tonusa.. Glavna uloga je održavanje ravnoteže tijela. Usko je povezan sa vidom i dubokim senzibilitetom, zatim sa neurovegetativnim sistemom pa poremećaji vestibularnog aparata izazivaju mučninu, povraćanje, znojenje, blijedilo. Poremećaj ravnoteže izaziva nesigurnost, uznemirenost i strah. Vestibularni aparat je osjetni organ koji zamjećuje osjete ravnoteže. Sastoji se od koštanog labirinta i u njemu uloženog membranskog labirinta. Membranski labirint je funkcionalni dio vestibularnog aparata, a sastoji se od vestibuluma i semicirkularnih kanala. Na unutrašnjoj površini utrikula i sakula

malo je osjetno područje, makula. Makula leži u horizontalnoj, a sakula u okomitoj ravni. Makule su prekrivene želatinoznim slojem u koji je uronjeno mnogo malih kristala  kalcijeva karbonata, statokonije. U makuli postoji i tisuće stanica s dlačicama. Te stanice pružaju svoje cilije prema gore u želatinozni sloj. Bazalni i postranični dijelovi stanica s dlačicama tvore sinapse s osjetnim završecima vestibularnog živca.

Održavanje ravnoteže se ostvaruje integracijom informacija koje dolaze iz različitih receptora: stanica sa dlačicama u vestibularnom aparatu u unutrašnjem uhu, osjetnih stanica u oku, koži i zglobovima.Vestibularni aparat je u tijesnoj vezi sa neurovegetativnim sistemom.Poremećaji funkcije labirinta izazivaju reakciju vegetativnog nervnog sistema –povraćanje, bljedilo, znojenje itd.U strukturi vestibuluma se nalaze sakulus i utrikulus koji reaguju na linearno ubrzanje u bilo kojem pravcu i otkrivaju statički položaj glave. Drugi dio vestibularnog aparata su semicirkularni kanali – tri kanala postavljena pod pravim uglom u tri ravni u kojim registruju angularnu akceleraciju glave. Osjetne stanice sa dlačicama koje su uronjene u želatinoznu masu, kupulu, nalaze se u proširenju semicirkularnih kanala, ampuli. Kanali i ampula su ispunjeni endolimfom. Kada se glava počne okretati tečnost u kanalu zaostaje i savija kupulu nazad. Cilije se savijaju i dolazi do depolarizacije ili hiperpolarizacije ovisno o odnosu stereocilija prema kinociliji. Iz oba osjetna organa odgovarajući signali putem vestibularnih nerava odlaze do vestibularnih jedara u moždanom stablu. Iz vestibularnih jedara prenose se impulsi vestibulo-spinalnim putevima u medulu spinalis gdje pomažu u održavanju  položaja tijela. Informacije odlaze, takođe, direktno ili  posredstvom vestibularnih jedara i u mali mozak i tako pomažu u održavanju ravnoteže. U moždanom stablu informacije dolaze u centre za kontrolu refleksnih pokreta očiju. U retikularnoj formaciji ove informacije uzrokuju pojavu vertiga. Preko talamusa informacije odlaze i u postcentralnu vijugu mozga u temporalnom području i učestvuju u stvaranju svijesti o  položaju i ubrzanju  i u voljnoj kontroli ravnoteže.

Mehanizam polukružnih kanala unaprijed predviđa gubitak ravnoteže čak i prije nego što se doista desi i tako potiče centre za održavanje ravnoteže da učine prikladne preventivne prilagodbe. Adaptacija receptora se zbiva stoga što jednu sekundu i duže od početka vrtnje povratni tlak savijene kupule uzrokuje da se endolimfa počne rotirati istom brzinom kao i polukružni kanali.

Simptomi bolesti uha

Najvažniji simptomi oboljenja uha su: poremećaji sluha (nagluhost, hiperakuzija, autofonija), šum,sekrecija,bol i vrtoglavica. Nagluhost: Najčešća smetnja zbog koje se pacijenti obraćaju ljekaru kod oboljenja uha.Nekada nastaje momentalno, a nekad za nekoliko časova, dana ili nekoliko godina.Oštećenje sluha je različitog intenziteta,od lakog do vrlo teškog, a može biti jednostrano ili obostrano, simetrično ili asimetrično. Nagluhost se klinički dijeli na: - Konduktivna nagluhost –nastaje kao posljedica oštećenja konduktivnog aparata, tj oštećenja spoljnog, srednjeg i unutrašnjeg uha do Cortijevog organa. –Perceptivna nagluhost –nastaje oštećenjem od Cortijevog organa do moždanih centara. –Mješovita nagluhost –nastaje kada je oštećen i konduktivni i perceptivni aparat. Hiperakuzija: Predtavlja preosjetljivost sluha, tj pacijent čuje intenzivnije tako da mu smeta svki

zvuk. Autofonija: Pri ovoj anomaliji bolesnik sopstveni glas čuje jače nego je njegov stvarni intenzitet. Šum: (Tinitus) Akustična senzacija u uhu ili glavi, čiji izvor nije uspoljnoj sredini. Zujanje uha je vrlo čest simptom, koji prati razna patološka stanja, različito po intenzitetu. Bolesnici ga opisuju kao šum vodopada, zujanje telefona ili pčele, šum motora i sl. Šum u uhu može biti subjektivan (kada samo bolesnik čuje šum) i objektivan (kada šum čuje i njegova okolina).

Sekrecija:Sekrecija iz uha može biti sluzava, gnojna, sukrvičava, krvava ili se javlja kao likvorea, može imati karakterističan miris, može biti stalna ili povremena, manje ili više obilna, praćena bolom ili bol prestane sa pojavom sekrecije.

Bol: (Otalgia) Bol u uhu izazvan je procesima u uhu ili u njegovoj okolini. Može biti neznatan ili takvog intenziteta da se vrlo teško podnosi. Može biti spontan ili provociran pomjeranjem ušne školjke ili palpacijom mastoidnog nastavka, pulzirajući, lokalizovan u orbiti, slepoočnici ili potiljačnom predjelu, difuzan.. Bol u uhu se uvijek mora razjasniti, jer može biti uzrokovan banalnim stanjima i oboljenjima uha i drugih dijelova glave, ali i vrlo ozbiljnim oboljenjima npr malignim procesima. (nekada je to prvi simptom malignog procesa u hipofarinksu ili jeziku).

Vrtoglavica: Pod pojmom vrtoglavica podrazumijeva se halucinacija pokreta, kada bolesnik ima osjećaj da se predmeti okreću oko njega ili da se on okreće. Prilikom vrtoglavice nikada ne dolazi do gubitka svijesti, ali su česti poremećaji ravnoteže, mučnina i povraćanje,bljedilo, znojenje.

PREGLEDI I PRETRAGE BOLESNIKA SA BOLESTIMA UHA

Anamneza:

Sastoji se iz nekoliko dijelova: 1.Porodična anamneza: značajna zbog oboljenja koja su nasljedna (razne deformacije razvoja organa, otoskleroza, nagluvost) 2.Lična anamneza: pitati o detaljima ranijih oboljenja (infektivnim, veneričnim, povredama glave, upotrbi lijekova – antibiotika, pušenju, toku porođaja i sl. 3. Profesionalna anamneza: o uslovima rada zbog profesionalnih oboljenja 4.Glavne tegobe i sadašnja bolest: simptomi, redoslijed javljanja itd. Pregled: Pregled uha sastoji se od: inspekcije, palpacije, otoskopije, ispitivanja sluha, ispitivanja funkcije vestibularnog aparata, radioloških i laboratorijskih ispitivanja. Inspekcija: Inspekcijom se pregleda ušna školjka, mastoidno dio, okolina uha, otvor vanjskog slušnog kanala, i vrat. Mogu se konstatovati stečene ili urođene deformacije, zapaljenski procesi, povrede i tumori. Palpacija: Pregleda se mastoidni dio, ušna školjka, tragus, okolina uha i vrat. Moguće ispitivanje karakteristika tumora, bolnost, fiksiranost za kožu, pomičnost i konzistencija tumora, prisustvo uvećanja limfnih čvorova itd. Otoskopija: Sjedeći na oko 20 cm od pacijenta, čeonim ogledalom (ili otoskopom) reflektuje se svjetlost od izvora svjetlosti u uho pacijenta, pri čemu se koristi spekulum sa različitom širinom lumena.Pri pregledu ušna školjka se povlači nazad i nagore kako bi se ispravila fiziološka zakrivljenost vanjskog slušnog kanala.

Ispitivanje sluha:

Oštećenje sluha čest je problem u današnjem društvu. Otežano razabiranje govora uzrokuje svakodnevne tegobe, pogotovo ako je udruženo sa šumom i slušnom preosjetljivošću (glasni zvuci uzrokuju neugodu i bol).

Pravilna dijagnostika oštećenja sluha vrlo je važna u prevenciji daljnjeg oštećenja, dobrom liječenju nagluhosti, ali i u otkrivanju bolesti koje mogu biti uzrokom oštećenja. Zato je razvijeno mnogo pretraga koje služe za dijagnostiku opsega oštećenja, tipa i mjesta oštećenja duž slušnog puta.

Gubitak sluha može uzrokovati mehanički problem u slušnom kanalu ili srednjem uhu koji sprečava provođenje zvuka (provodni, konduktivni gubitak sluha) ili oštećenje unutrašnjeg uha, slušnog nerva ili puteva slušnog nerva u mozgu (osjetno-nervni, perceptivni gubitak sluha).

Dva se oblika gubitka sluha mogu razlikovati upoređenjem:

•           kako osoba čuje zvukove koji se prenose zrakom, i

•           kako ih čuje kada se prenose kostima.

Osjetno-nervni (perceptivni) gubitak sluha kategorizira se u:

•           osjetni kada je zahvaćeno unutrašnje uho, i u

•           nervni kada je oštećen slušni nerv ili putevi slušnog nerva u mozgu.

Osjetni gubitak sluha može biti nasljedni ili ga može uzročiti vrlo glasna buka (akustična trauma), virusna infekcija unutrašnjeg uha, neki lijekovi ili Meniereova bolest.

Nervni gubitak sluha mogu uzročiti tumori mozga koji oštećuju i obližnje nerve i moždano stablo. Drugi uzroci uključuju infekcije, različite poremećaje mozga i nerava kao što su moždani udar i neke nasljedne bolesti, kao što je Refsumova bolest.

U dječjoj dobi, slušni nerv mogu oštetiti zaušnjaci, rubeola, meningitis ili infekcije unutrašnjeg uha. Puteve slušnog nerva u mozgu mogu oštetiti demijelinizirajuće bolesti (bolesti koje razaraju nervni omotač).

Pretrage sluha uključuju nekoliko postupaka koji su vezani uz tehnički sofisticirane uređaje, pa su za laika često izvor nejasnoća. Spominje se mnogo medicinskih, tehničkih i fizikalnih naziva. Napretkom tehnike uvode se nove metode ispitivanja sluha i usavršavaju stare. Audiološki pregled počinje kao i svaki drugi posjet liječniku, razgovorom i upoznavanjem s tegobama koje bolesnik ima. Već pri razgovoru stječe se dojam kako osoba čuje, odnosno kako razabire i razumije govor. Vrlo je često taj razgovor barem jednako važan za konačnu dijagnozu, kao i pretrage. Slijedi otorinolaringološki pregled. Nakon toga se interpretiraju rezultati pretraga i donosi konačno mišljenje. Prije ispitivanja sluha važno je ispitanika pripremiti (očistiti uho, podučiti ga što će se raditi, objasniti djetetu...).

Osnovna pretraga u audiologiji je ispitivanje sluha. Orijentacijsko ispitivanje provodi se kroz razgovor s ispitanikom i zvukovima proizvedenim svakodnevnim predmetima. Mogu se rabiti dvije metode ispitivanja: kvalitativno ispitivanje (određuje se tip oštećenja sluha) i kvantitativna metoda (određuje se stupanj oštećenja). Prije doba elektroničkih uređaja, sluh se ispitivao uglavnom kvalitativno, subjektivno se procjenjivao opseg oštećenja sluha. Koristile su se glazbene ugađalice (zvučne viljuške) različitih veličina i frekvencijskih karakteristika (akumetrija). Danas je akumetrija i dalje vrlo korisna za prepoznavanje hitnih stanja, te u rijetkim slučajevima kad druge metode ne daju reproducibilne, sigurne podatke. Njezine su velike prednosti jednostavnost, trajanje i dostupnost. Npr Gelleov test za dokazivanje pomičnosti lanaca slušnih kostiju kod otoskleroze. Pregled zvučnom viljuškom

Pregled sluha sa zvučnim viljuškama mogu se napraviti u ordinaciji, ali sluh najbolje ispituje audiolog (specijalist za gubitak sluha) u tihoj komori upotrebom elektronske naprave koja proizvodi zvukove posebne visine i jačine (audiometrom).

Sluh se provođenjem zraka u odraslih ispituje postavljanjem zvučne viljuške koja vibrira u blizinu uha tako da zvuk mora putovati do uha kroz zrak. Gubitak sluha ili subnormalni slušni prag (najtiši zvuk koji se može čuti) može ukazati na problem u bilo kojem dijelu slušnog aparata, zvučnom kanalu, srednjem uhu, unutrašnjem uhu, slušnom nervu ili slušnim nervnim putevima u mozgu.

Kod odraslih se sluh preko koštane (konduktivne) provodljivosti ispituje postavljanjem podloge vibrirajuće zvučne viljuške na glavu. Titranje se širi preko lubanje uključujući koštanu pužnicu u unutrašnjem uhu. Pužnica sadrži stanice sa trepetljikama koje pretvaraju vibracije u nervne impulse koji zatim putuju duž slušnog nerva. Ovaj pregled isključuje vanjsko i srednje uho, ocjenjujući samo unutrašnje uho, slušni nerv i puteve slušnog nerva u mozgu. Koriste se zvučne viljuške sa različitim visinama (frekvencijama), jer osoba može zvukove čuti u nekim frekvencijama, a u drugima ne.

Ako je sluh zračnom provodljivošću smanjen, a koštanom provodljivošću normalan, gubitak sluha je konduktivan. Ako je sluh smanjen zračnom i koštanom provodljivošću, gubitak sluha je perceptivan (osjetnonervni). Katkada je gubitak sluha i konduktivan i perceptivan.

Brzi napredak elektronike i akustike omogućio je razvoj modernih uređaja za ispitivanje sluha. Uređaji su postali dostupniji, jeftiniji, pouzdaniji i lakši za korištenje. Dio pretraga je kompjutoriziran, što dodatno pojednostavljuje i ubrzava rad, ali traži oprez i znanje osobe koja interpretira nalaz.

Tonska audiometrija (TA)

Tonska audiometrija znači određivanje najmanje glasnoće čistog tona kojeg ispitanik čuje (praga sluha). Ispituje se uz pomoć tonskog audiometra sa slušalicama u za to predviđenoj kabini, tihoj komori. Ispitivanje se provodi na nekoliko frekvencija, od niskih do visokih tonova. Dobivene točke se spajaju i tako se dobiva grafički prikaz praga sluha. Ispituje se tzv. zračna vodljivost, koja je prirodni način slušanja gdje zvuk zrakom kroz zvukovod dolazi na bubnjić i prenosi se dalje, te koštana vodljivostgdje se zvuk prenosi direktno na kost iza uha vibratorom i zaobilazi zvukovod, bubnjić i slušne koščice. Najmanja dob za

tonsku audiometriju je po prilici tri godine, što varira od djeteta do djeteta. Vrlo je važno da tonsku audiometriju provodi iskusan audiološki tehničar, koji će prepoznati nehotično, ali i hotimično pogrešno pokazivanje praga sluha. U prvom slučaju kod velikih razlika u pragu sluha između dva uha uključit će zaglušivanje boljeg uha (u protivnom ton pušten na bolesno uho čuje se na drugoj strani, pa se na bolesnoj strani dobiva "bolji" rezultat). U drugom slučaju prepoznaje ispitanika koji je spreman "lažirati" nalaz zbog koristi.

Govorna audiometrija (GA)

Govorni audiogram mjeri postotak razabiranja riječi u uvjetima bez i s pozadinskom bukom. Dakle, umjesto čistog tona koristi se riječ koju ispitanik ponavlja. Mjeri se prag razabirljivosti, porast razabirljivosti porastom glasnoće i maksimalna razabirljivost. Pretraga uključuje nekoliko razina duž slušnog puta od tonskog audiograma.

Timpanometrija, timpanogram (TG)

Ovo je vrsta audiometrije, mjeri impedanciju (otpor na pritisak) srednjeg uha. Koristi se pri određivanju uzroka konduktivnog gubitka sluha. Taj postupak ne zahtijeva aktivno sudjelovanje osobe koju se ispituje i obično se koristi u djece. Uređaj koji sadrži mikrofon i izvor zvuka koji proizvodi neprekidni zvuk smjesti se uz zvučni kanal. Uređaj otkriva koliko zvuka prolazi kroz srednje uho i koliko se odbije natrag za vrijeme promjene pritiska u zvučnom kanalu. Rezultati te pretrage pokazuju je li problem u začepljenoj Eustahijevoj tubi (cijev koja povezuje srednje uho sa stražnjom stranom nosa), tekućini u srednjem uhu ili raskidu lanca triju kosti (košćica) koje prenose zvukove kroz srednje uho.

Timpanometrija otkriva i promjene u stezanju mišića stapediusa koji je pričvršćen na stremen, jednu od triju kosti u srednjem uhu. Taj se mišić normalno stegne kao odgovor na glasnu buku (akustični refleks), smanjujući prenos zvuka i na taj način štiteći unutrašnje uho. Akustični refleks se mijenja ili propada ako je gubitak sluha nervni. Kada je akustični refleks propao, mišić stapedius ne može ostati stegnut (kontrahiran) tokom neprekinute izloženosti glasnoj buci.

Kohleostapesni refleks (STAR-STApesni Refleks)

Uređaj za timpanometriju koristi se i za određivanje stapesnog refleksa. Kad se u uho pusti zvuk određene jakosti, refleksno se stisne mali mišić u srednjem uhu i promijeni podatljivost (pomičnost, elastičnost) sistema slušnih koščica, odnosno smanji provođenje zvuka prema unutarnjem uhu. Smatra se da je riječ o zaštitnom refleksu od prevelike buke. Refleks se koristi u dijagnostičke svrhe jer se signal do mišića prenosi putem ličnog živca, pa se može odrediti je li oštećenje ličnog živca iznad ili ispod spomenutog mišića. Kad je oštećenje sluha uzrokovano poremećajem receptora u pužnici, glasnoća zvuka potrebna za izazivanje refleksa je manja negoli je normalno. Takav podatak služi za određivanje mjesta oštećenja sluha. Ukrućenje slušnih koščica kod bolesti srednjeg uha također se otkriva stapesnim refleksom. Otoskleroza je primjer takvog oboljenja, a predstavlja relativno čest uzrok izlječivog oštećenja sluha. STAR se kao i timpanogram može izvesti bez suradnje ispitanika.

Evocirani slušni potencijali (BERA, ABR, BSR...)

Za ispitivanje funkcije slušnog puta dalje od uha prema mozgu, koristi se snimanje pobuđenih potencijala moždanog debla. Pretraga se provodi u zamračenoj tihoj komori, ležećki. Ispitanik mora biti potpuno miran i opušten, a na glavi ima slušalice i sluša zvukove kratkog trajanja u nizu. Na oba uha ili iza njega, te na čelu ili ispod ruba kose na zatiljku ima zalijepljene male elektrode. Zvučni podražaj pobuđuje električne impulse u slušnom živcu, koji putuju prema mozgu. Živčane niti se prekapčaju u tzv. jezgrama, gdje postoje nakupine živčanih stanica. Kad impuls stigne u jezgru, odašilje se zajednički električni impuls većeg broja stanica, što se snima. Mjerenjem vremena potrebnog za stizanje impulsa do određene jezgre procjenjuje se funkcija slušnog puta i donose zaključci o mogućim poremećajima. Kod navedenog snimanja koriste se glasni zvukovi, puno glasniji od praga sluha. BERA se koristi i za traženje praga sluha kod osoba koje ne mogu surađivati, najčešće kod male djece. Dijete se mora prije snimanja pripremiti, da na pregled dođe umorno, jer se pretraga provodi na uspavanom djetetu. Prije početka se daje čepić sredstva za spavanje/umirenje. Postoji i tzv. screening BERA (screening-probir), automatizirano snimanje kojim se s velikom sigurnošću potvrđuje ima li dijete oštećenje sluha ili ne. Dijete također mora biti mirno, najbolje uspavano nakon hranjenja, a snimanje je mnogo kraće i jednostavnije od standardnog postupka. Na glavu se prisloni slušalica s elektrodama i nije potrebno ljepljenje. Ako je potrebna preciznija dijagnostika ili dijete nije prošlo na testu automatizirane BERA-e, potrebno je standardno snimanje.

Otoakustička emisija (OAE)

Relativno je nova pretraga, temeljena na zvuku stvorenom u pužnici, a snima se u tihoj komori. Postoji spontana emisija zvuka te nekoliko vrsta izazvane emisije. U uho se stavlja sondica sa zvučnikom i mikrofonom, a ispitanik ne mora ništa pokazivati. Rezultat se očitava uz pomoć kompjutora. Izostanak otoakustičke emisije povezan je s oštećenjem receptora, osjetilnih stanica u pužnici. Pretraga služi za potvrdu receptorskog oštećenja, i to prije nego što je ono vidljivo na tonskom audiogramu. OAE se kao i BERA koristi u ranoj dijagnostici sluha u djece. U našim rodilištima provodi se sveobuhvatni probir novorođenčadi na oštećenje sluha otoakustičkom emisijom. Ako novorođenče ne prođe test, odnosno pozitivno je na oštećenje sluha na OAE, može se reći da oštećenje vjerojatno postoji, no ne može se reći koliko je. Dodatna obrada i BERA daju preciznije informacije.

Ispitivanje vestibularnog aparata:

Funkcionalno stanje aparata za ravnotežu (vestibularnog aparata) vrši se prisustvom spontanih znakova poremećaja vestibularnog aparata i arteficijalnim draženjem aparata za ravnotežu i posmatranjem reakcija. Od spontanih znakova poremećaja funkcije labirinta najvažnija je pojava nistagmusa (u daljem tekstu ny). To je ritmičko, sinhrono trzanje očnih jabučica, koje se odigrava bez kontrole volje, a javlja se kao posljedica nadražaja vestibularnog aparata. Ny vestibularnog porijekla je horizontalno rotatoran, na stranu iritiranog labirinta. Poremećaj funkcije vestibularnog aparata praćen je i poremećajem ravnoteže tijela, koja se ispituje Rombergovom probom. Ispitanik stoji bosih nogu, primaknutih stopala, ispruženih ruku i zatvorenih očiju.Ako postoji oštećenje labirinta dolazi do skretanja ruku i padanja

bolesnika na stranu hipotoničkog labirinta. Ako je poremećaj ravnoteže posljedica procesa na malom mozgu, promjena položaja glave će uvijek biti na istu stranu, dok će kod poremećaja labirinta biti na suprotnu stranu. Pored ispitivanja ravnoteže tijela za oštećenje labirinta važno je i ispitivanje funkcije hodanja. Često se koristi metoda Babinski- Weil, u kojoj bolesnik zatvorenih očiju hoda naprijed-nazad. Ukoliko postoji oštećenje perifernog vestibularnog aparata, bolesnik pri hodu naprijed skreće u pravcu hipotoničkog labirinta, a pri hodu nazad na stranu hipertoničkog labirinta.Kod oboljenja centralnog vestibularnog aparata ovo skretanje nije pravilno, tako da bolesnik skreće čas na jednu čas na drugu stranu. Nadražaj vestibularnog aparata može se vršiti: rotacijom, kaloričnim nadražajem i električnom stimulacijom te praćenjem reakcija. Od kaloričnih testova metoda Fitzgerald- Halpike, gdje se upotrebljava voda 7 stepeni hladnija i toplija od temperature tijela i sipa u uho ispitanika. Ukoliko je labirint zdrav Ny traje 2-3 minute.

Rendgenološko ispitivanje:

Daje važne podatke kod zapaljenskih procesa, tumora i povreda.

BOLESTI UHA

Možemo navesti kongenitalna oboljenja, degenerativna oboljenja, upalne bolesti, povrede, tumori i ostala oboljenja uha. Od funkcionalnih poremećaja možemo navesti oštećenja sluha i poremećaje ravnoteže.

Kongenitalne malformacije uha

Kongenitalne malformacije spoljašnjeg uha – Ekstenzivnost ovih promjena zavisi od momenta kada je uzročna noksa pogodila embriogenezu.

Malformacije mogu biti udružene, a odnose se na: odstupanje položaja, veličine, nedostatka ušne školjke, pojavu okruglaste formacije smještene ispred ušne školjke itd.

Kongenitalne malformacije srednjeg uha- Takođe mogu biti izolovane i udružene. Udružene malformacije imaju veći klinički značaj jer dovode do oštećenja sluha što uzrokuje zastoj u razvoju govora a samim tim i zastoja psihičkog razvoja. Najčešće su to poremećaj razvoja anulus timpanicusa i bubne opne ili njihov potpuni nedostatak, poremećaj razvoja slušnih koščica, suženje ili potpuni nedostatak bubne duplje.

Povrede uha

Povrede ušne školjke –Nastaju kao posljedica dejstva tupe ili oštre mehaničke sile, niskih ili visokih temperatura i hemijskih supstanci. Laceracija ušne školjke – kada mehanička sila na ušnoj školjci dovodi do manjih ili većih laceracija tkiva, te se mogu vidjeti razni stepeni oštećenja ušne školjke do potpune amputacije.Liječenje ove vrste povreda zavisi od njihovog obima, moraju biti zastupljenji svi principi hirurške obrade rane. Neophodna je upotreba antibiotika, a kod većeg defekta hirurški tretman. Othaematom-je serozno –krvavi izliv

između perihondtijuma i hrskavice ušne školjke nastao djelovanjem tangencijalne tupe sile. Oboljenje se manifestuje pojavom manjih ili većih plavičastih, elastičnih bezbolnih jastučića na prednjoj strani ušne školjke. Liječenje hirurško, sastoji se u inciziji i upotrebi antibiotika. Promrzline (congelatio auriculae)-nastaje kao posljedica dejtva niske temperature i javlja se u tri stepena: U prvom stepenu postoji lako crvenilo, a kasnije bljedilo ili lividnost ušne školjke. (liječi se laganim zagrijavanjem ušne školjke). Drugi stepen odlikuje pojava mjehurića na koži, edem i cijanoza. Bolesnik osjeća jak bol, a nekad može biti prisutna anestezija ušne školjke(liječenje stavljanjem sterilnog zavoja). Treći stepen karakteriše pojava gangrene ušne školjke (liječenje kao kod drugog stepena uz odstranjenje gangrenoznog tkiva). Opekotine ušne školjke (Combustiones auriculae) –Nastaju kao posljedica dejstva visoke temperature ili hemijskih supstanci.Postoje 4 stepena. U prvom stepenu javlja se eritem; drugi stepen praćen je pojavom mjehurića,: u trećem se javlja nekroza tkiva, u četvrtom dolazi do karbonizacije tkiva.Liječenje zavisi od stepena, upotreba sterilnih zavoja i antibiotika, a u prevenciji šoka bitno umanjiti bol.

Povrede vanjskog ušnog kanala – Mogu biti direktne kao posljedica čačkanja uha oštrim predmetom, usljed nestručnog vađenja stranog tijelaili cerumena, od pada ili udarca,. Indirektno nastaju kao posljedica preloma temporalne kosti. Simptomi mogu biti kravarenje i/ili bol. Liječenje se sastoji u prevenciji ili liječenju infekcije. Pri indirektnim povredama liječenje zavisi od opšteg stanja bolesnika.Strano tijelo vanjskog slušnog kanala (Corpus alienum meatus acustici externi) – Strana tijela mogu dospjeti slučajno ili namjerno. Po porijeklu mogu niti organska i neorganska, živa ili neživa.Najčešće kod djece. Simptomi zavise od prirode, veličine i oblika stranog tijela. Naroćito živa strana tijela daju burne simptome (bubnjanje u uhu, bol, strah), dok veća strana tijela opstruiraju lumen kanala i dovode do različitog stepena nagluhosti. Uklanjanje stranog tijela može se izvršiti ispiranjem. Živa strana tijela prvo treba ubiti (ukapavanjem hloroforma) pa zatim isprati. Ne treba uklanjati strana tijela instrumentima, zbog potencijalnog oštećenja bubne opne ili drugih dijelova uha. Tek ako se strano tijelo ne može isprati, ljekar specijalista će ekstrakciju izvršiti instrumentima.

Povrede srednjeg uha –mogu biti izolovane, kada zahvata samo srednje uho ili da budu udružene sa povredama vanjskog i unutrašnjeg uha. Povrede bubne opne –mogu biti uzrokovane dejstvom mehaničke sile (uključujući i dejstvo povećanog vazdušnog pritiska), hemijskim sredstvima ili termičkim noksama. Pri povredi bubne opne dolazi do jakog trenutnog bola koji ubrzo popušta, a istovremeno se javlja nagluhost sa šumom. Može se javiti i vrtoglavica. Dijagnoza se potvrđuje otoskopskim pregledom. U liječenju je osnovno spriječiti sekundarnu infekciju, a to se postiže primjenom antibiotika. Rupture bubne opne imaju tendenciju da spontano zarastu, a kod većih oštećenja potrebno je uraditi miringoplastiku. S obzirom na veliki sudsko-medicinski značaj ovih povreda, neophodno je uvijek registrovati vrijeme kada je bolesnik povrijeđen, vrijeme kada se javio, tačan lokalni status i ispitati sluh što je moguće ranije.Povrede slušnih kostiju su vrlo rijetke. Obično nastaju pri vađenju stranog tijela iz vanjskog slušnog kanala. Nagluhost konduktivnog tipa je dominantan simptom, otoskopski nalaz pokazuje uglavnom normalnu bubnu opnu. Liječenje mikrohirurško. Frakture temporalne kosti

Frakture temporalne kosti mogu biti direktne ili indirektne, mogu da zahvate spoljašnji ušni kanal, mastoidni nastavak ili piramidu temporalne kosti i mogu biti izolovane ili kombinovane.

Uzrok nastanka

Frakture temporalne kosti su česte u saobraćajnim nesrećama, a izolovane frakture nastaju u slučajevima udarca u bradu ili povrede

donje vilice.

Klinička slika

Najveći značaj imaju frakture piramida. Prilikom povreda piramide razvijaju se opšti i otološki simptomi. Opšti simptomi su znaci traumatskog šoka, znaci komocije (potresa) ili kontuzije (nagnječenja) mozga i znaci povećanog intrakranijalnog pritiska. 

Otološki simptomi zavise od mesta prolaska frakturne linije. Pri longitudinalnim frakturama piramidejavljaju se sledeći simptomi: krvavljenje iz spoljašnjeg ušnog kanala, krvavljenje u srednjem uvu, nagluvost. Longitudinalne frakture piramide obično nisu praćene paralizom facijalisa, mada se ona ponekad sreće i to kao posledica hematoma u ovojnici živca.

Pri transverzalnim frakturama piramide, javljaju se ispad kohleovestibulumske funkcije, paraliza facijalisa, hematotimpanon (plavičasta bubna opna). Oštećenje kohleje je obično ireverzibilno, dok se ispad vestibulumskog dela vremenom popravlja, a manifestuje se povraćanjem i vrtoglavicom. Paraliza facijalisa se javlja u oko 50% slučajeva. Pri poprečnim frakturama može da se javi izliv krvi u bubnu duplju, bez povrede bubne opne.

Dijagnoza

Postavlja se na osnovu anamneze (heteroanamneza), kliničke slike, otoskopskog pregleda, ispitivanja funkcije kohleovestibulumskog aparata i rendgenografije.

Lečenje

Lečenje zavisi od težine povreda centralnog nervnog sistema i opšteg stanja bolesnika. Pruža se prva pomoć bolesniku, a ne smeju se vršiti nikakve manipulacije u spoljašnjem uvu (ne sme se ispirati uvo, odstranjivati koagulum i dr). Dalje lečenje se sastoji u borbi protiv šoka, potpunom mirovanju, ordiniraju se antibiotici. Kada se smire simptomi traumatskog šoka i znaci oštećenja centralnog nervnog sistema, pristupa se otološkom lečenju. Povrede spoljašnjeg uva zarastaju obično bez posledica. Ukoliko postoji opasnost od otogenih komplikacija, indikovana je operacija (mastoidektomija ili radikalna operacija).

CERUMENOBTURANS

Nastaje usljed nakupljanja velike količine cerumena u spoljnom ušnom kanalu. Cerumen (ušna mast) je produkt ceruminoznih žlijezda koje se nalaze u hrskavičavom dijelu kanala dok ih u koštanom dijelu ima znatno manje. Normalno, cerumen je žućkaste boje,

polučvrst, a dužim stajanjem u kanalu dobija mrku boju i čvrstu konzistenciju. Cerumen se iz kanala eliminiše pri spavanju ili žvakanjem.

Tačan uzrok nastajanja ceruminoznih čepova nije poznat, može biti posljedica hipersekrecije ceruminoznih žlijezda ili poremećaja eliminacije cerumena. Često nastaje zbog upotrebe štapića za čišćenje uha koja nije preporučljiva ili kod stanja koja dovode do suženja ušnog kanala.

Pojava ceruminoznih čepova i pojava nagle nagluhosti naročito poslije kupanja (ulaska vode u ušni kanal) je najčešći razlog javljanja ljekaru. Pored nagluhosti javlja se autofonija, zujanje ili osjećaj punoće ušnog kanala. Anamneza (navedene tegobe poslije pranja kose ili kupanja) i otoskopski pregled su dovoljni za dijagnozu. Liječenje se sastoji u ispiranju čepa tj vanjskog ušnog kanala. Prije ispiranja pitati pacijenta o ranijim oboljenjima ili povredama uha. Ukoliko je ranije oboljenje dovelo do perforacije bubne opne, vodom se može izazvati egzacerbacija (pogoršanje) procesa u srednjem uhu, te se u tim slučajevima ispiranje vrši 3% rastvorom borne kiseline. Pri ispiranju uha, ušna školjka se povlači nazad i gore, a mlaz vode iz šprice se usmjerava prema zadnje- gornjem zidu vanjskog slušnog kanala(izbjegavati smjer prema bubnoj opni radi izbjegavanja njenog oštećenja). Voda treba biti zagrijana na temperaturu tijela. Ukoliko se cerumen zbog čvrstoće ili veličine ne ispere, može se ukapavati 3% H2O2, a nakon izvjesnog vremena ponoviti postupak. U praksi ispiranje se vrši po preporuci ljekara, koji vrši pregled prije i poslije ispiranja.

UPALE UHA

Upale vanjskog uha

Upale ušne školjke

Erysipelas auricule – Crveni vjetar ušne školjke, infektivno oboljenje koje nastaje kao posljedica streptokokne infekcije kože ušne školjke. Visoka temperatura praćena drhtavicom, koža ušne školjke otečena,crvena, zategnuta, sjajna sa karakterističnim bedemom na ivicama crvenila.

Liječenje antibioticima.

Perichondritis auricule –je zapaljensko oboljenje perihondrijuma sa sakupljanjem gnojnog eksudata izmđu perihondrijuma i hrskavice. Uglavnom nastaje kao posljedica povrede ušne školjke, inflamacije othematoma ili poslije hirurških intervencija.

Liječenje hirurško- incizija kože i perihondrija i antibioticima.

Upale vanjskog slušnog kanala (Otitis externa)

Otitis externa predstavlja ograničenu ili difuznu reakciju kože vanjskog ušnog kanala, izazvanu lokalnim ili opštim faktorima ili njihovom kombinacijom. U zavisnosti od vrste uzročnika (bakterije, gljivice, eczema), patifiziološkog mehanizma ili simptoma razlikuje se više tipova otitisa ( circumscripta – furunculosa, infectiosa –bacterialis, eczematosa, mycotica). Opšti simptomi svih otitisa bol, sekrecija, uvećanje pre i retroaurikularnih limfnih čvorova itd. Liječenje zavisi od uzroka bolesi.

Upale srednjeg uha -Otitis media

Klasifikacija upalnih bolesti srednjeg uha (je teška, jer je teško naći šemu koja bi tačno obuhvatila etiologiju, patološku sliku i klinički tok): -prema toku bolesti: akutna i hronična - prema toku zapaljenskog procesa: nespecifična i specifična -prema vrsti patološkog procesa:gnojna i negnojna.

Mogu postojati sve kombinacije povezane mđu sobom, npr akutni – nespecifični-gnojni itd. Opšti simptomi upale srednjeg uha su: osjećaj pritiska i zapušenosti u uhu, zujanje, autofonija, nagluhost, bol (različitog intenziteta , karaktera, širenja u okolne dijelove glave i vrata), pojava sekrecije (nakon koje se često bol smanjuje zbog spontane perforacije bubne opne i smanjenja pritiska u srednjem uhu), povišena temperatura, gubitak apetita. Liječenje uglavnom sistemskim antibioticima. Paracenteza predstavlja inciziju bubne opne u cilju evakuacije sekreta iz šupljine srednjeg uha, čime se olakšava izlječenje i sprečavanje komplikacija. S obzirom na položaj temporalne kosti zapaljenski procesi u srednjem uhu mogu dovesti do pojave komplikacija od kojih neke ugrožavaju život. Prije svega to se odnosi na širenje infekcije iz srednjeg uha na strukture koje su s njim u neposrednoj anatomskoj vezi.

Upale unutrašnjeg uha

Labirintitis otogenes –Predstavlja zapaljenski proces unutrašnjeg uha koji nastaje kada bakterijski toksini ili bakterije prodru iz srednjeg uha u labirint. Razvoj labirintitisa može dovesti do uništenja kohleovestibularnog aparata na oboljelom uhu, ali je daleko teže nastajanje endokranijalnih komplikacija (extraduralni i subduralni hematom, purulentni leptomeningitis, abscesus cerebri itd. Opšti simptomi mogu biti oštećenja sluha, iznenadni napadi vrtoglavice, gađenje, povraćanje.

AKUSTIČNE TRAUME

Akutna akustična trauma –nastaje kao posljedica jednokratnog kraćeg ili dužeg djelovanja zvuka velikog intenziteta i visoke frekvencije na unutrašnje uho (pucanj, mlazni avion, pisak lokomotive i sl.). Patološko- anatomski supstrat ove traume su mikrohemoragije u membranoznoj kohlei i pomjeranje senzornih ćelija iz normalnih nizova. Otoskopski nalaz je uredan, a ispitivanjem sluha otkriva se skotom na 4000 Hz koji je trajan i ne pokazuje tendenciju da se povećava. Pored nagluhosti javlja se i izrazit šum u ušima. Nema vestibularnih smetnji. Osobe koje su izložene riziku nastanka akutne akustične traume moraju nositi zaštitna sredstva (slušalice, kacige i sl.).

Hronične akustične traume (profesionalna nagluhost) –nastaju dugotrajnim izlaganjem čovjeka dejstvu buke iznad 80 decibela, uglavnom na radnom mjestu u fabrikama, brodogradilištima, kotlarnicama.Oštećenje sluha je teže, ukoliko je intenzitet buke veći i ukoliko su tonovi viši. Štetnija je diskontinuirana buka od kontinuirane, a oštećenje sluha teže je ukoliko je radnik dug period radio u takvim uslovima. Pod uticajem buke dolazzi do degenerativnih atrofičkih promjena neuroepitelijalnih ćelija Kortijevog organa. Klinička slika: Mogu postojati opšti simptomi (nervoza, glavobolja, brzo zamaranje i gubitak sna) i simptomi od strane uha (nagluhost sa sporim i postepenim razvojem, simetrično izraženo na oba uha, zujanje u ušima javlja se kasno kada je proces oštećenja unutrašnjeg uha uznapredovao. Smenje od strane vestibularnog aparata vrlo su rijetke. Dijagnoza: Iz anamneze doznajemo da je osoba duže vrijeme izložena buci na radnom mjestu, a i da nije bila izložena štetnostima koje daju slična oštećenja (streptomicin).Otoskopski nalaz je najčešće uredan, ukoliko ranije nije bilo oboljenja vanjskog ili srednjeg uha. Audiometrijski se otkriva maji ili veći skotom u zoni 4000 Hz koji je obostran i simetričan.Ako je oštećenje teže pogođene su sve frekvencije u visokim tonovima i za koštanu i za vazdušnu sprovodljivost ireverzibilno. Liječenje: Ne postoji jer su promjene ireverzibilne. Preventivne mjere su od najvećeg značaja.

GLUHOĆA,GLUHONIJEMOST (nagluthost kod djece)

Gluhoća je teški gubitak sluha, a gluhonijemost podrazumijeva gubitak sluha i nerazvijenost govora. Nagluhost (gubitak sluha preko 60 decibela) kod djece može imati teže posljedice jer ne mogu da razviju govor i ostaju gluhonijeme osobe. Zbog toga je obaveza zdravstvenih radnika što ranije otkriti i popraviti sluh ukoliko je moguće liječenjem, a ako ne može onda audiologijskim metodama izvršiti rehabilitaciju, tj iskoristiti ostatke sluha za učenje govora. Od drugog do dvadesetčetvrtog mjeseca starosti djeteta roditelji dovode dijete ljekaru kada primjete da ono ne reaguje na zvuke, kada se ne odaziva na ime, kada ne progovara a psihički i fizički razvoj djeteta je uglavnom normalan. U ovakvim slučajevima dijete obavezno uputiti u ustanovu s ciljem objektivnog ispitivanja sluha. Stanje govora kod djeteta zavisi ne samo od stepena oštećenja sluha nego i od doba kada je dijete postalo nagluho, od mentalnog nivoa djeteta, od okoline u kojoj se razvija i vremena početka rehabilitacije. Riječi i govor značajno utiču na proces mišljenja, jer se i misli putem unutrašnjeg govora. Gluho dijete ne razvija govor i njegov proces mišljenja ostaje na rudimentarnom nivou okrenut uglavnom realnom svijetu koji vidi. Apstraktni pojmovi praktično ostaju nepoznati.

Iz tih razloga značajno je svako oštećenje sluha rano primjetiti, utvrditi i preduzeti sve mjere za njegovo otklanjanje. Audiologijska rehabilitacija sluha kod djece sastoji se u što ranijem otkrivanju nagluhosti i što ranijem dodjeljivanju slušnog aparata. Uz pomoć slušnog aparata djeca koriste ostatke sluha za razvoj govora, uz pomoć pedagoga, surdopedagoga i majke.Ukoliko počne na vrijeme moguće je naučiti djecu da govore i sa najtežim stepenom nagluhosti.

Dijagnostika oboljenja nosa i paranazalnih sinusa

Anamneza

Anamneza predstavlja uzimanje podata koji se tiču bolesti, opšteg zdravstvenog stanja i drugih aspekata zdravlja od pacijenta ili pratioca ukoliko pacijent nije u stanju da da pouzdane podatke, što je slučaj kod dece, starijih dementnih osoba ili kod teže bolesti.Anamneza se uzima određenim redosledom, da se ne bi preskočile neki važne informacije i grupisana je u sledeće grupe: glavne tegobe, porodična anamneza, lična anamneza, sadašnja bolest.

 Opšti otorinolaringološki pregled

Pregledava se i opisuje opšti izgled pacijenta, utisak težine bolesti, telesna građa, uhranjenost, svest, orijentisanost u vremenu, prostoru i prema osobama, telesna temperatura, disanje, glas. Pregled nosa spolja i iznutra Pregled usne duplje i usnog sprata ždrela Pregled ušiju i okoline Pregled donjeg sprata ždrela i grkljana Pregled nosnog sprata ždrela i zadnjeg dela nosne šupljine Pregled vrata 

Kompjuterizovana tomografija – CT

Predstavlja način RTG snimanja, u kojem se dobijaju vrlo detaljni prikazi snimljenih struktura u sve triravni prostora. Za dijagnostiku obolenja nosa i sunusa se vrši snimanje u koronarnoj ravni (ravni paralelnoj sa ravni lica) i u koštanom prozoru, što se odnosi na način podešavanja uređaja. Ovim načinom snimanja se doibjaju detaljni podaci kako o tipu i opsegu oboljenja, tako i o veoma varijabilnim anatomskim okolnostima. Takođe se vrši snimanje i u druge dve ravni prstora, aksijalnoj i sagitalnoj, ali se one koriste samo kao dodatne opcije. Dodatnu pogodnost znači činjenica da se nalazi dobijaju na CD-u, te se pregledaju pomoću specijalnih softvera u kojima se mogu izvršiti merenja gustine, razdaljine, uglova itd.

 

                         

 

Magnetna rezonanca  – MRI Predstavlja dodatno sredstvo u dijagnostici oboljenja nosa i sinusa. Njena dijagnostička vrednost nije tako značajna, kao što je to u slučaju CT, obzirom da ne prikazuje dobro koštane strukture. Često u toku pregleda drugih organa (najčešće glave), daje lažno pozitivne nalaze u predelu nos i sinusa, koji nemaju klinički značaj. Veoma je važna u dijagnostici tumora nosa i sinusa tj. za razlikovanje tečnosti od mekih tkiva u slučaju zasenčenosti šupljina sinusa na CT snimku.                           

Endoskopski pregled nosa i sinusa

Vrši se uvođenjem u nos optičkog instrumenta - endoskopa, koji je pod uglom od 0 ili 30 stepeni i pomoću kojeg se detaljno mogu pregledati sve strukture nosne šupljine. Endoskop j dugačak 18 cm, širok 4 mm, ima osvetljenje koje daje svetlost sa njegovog donjeg kraja, vidno pole širine 90 stepeni u svim pravcima, te omogućava dovoljno detaljno i široko sagledavanje svih anataomskih pojedinosti, kao i tip i opseg oboljenja. Endoskopski pregled se najčešće vrši bez anestezije ili ređe primenom lokalnog sprej anestetika na sluznicu nosa, sa obzirom da nije invazivan i da traje oko 1-2 minuta. Veoma ratko, najčešće kod dece ili mentalno retardiranih odraslih, pregled se mora izvesti u opštoj anesteziji, s obzirom na neophodan mir pacijenta tokom pregleda. Snimak se sačuva na HDD rekorderu, te se nakon pregleda može iskoristiti za pokazivanje stanja pacijentu, kao arhiva stanja šupljine nosa u različitim fazama lečenja ili u svrhi edukacije.

                    

 

 Pod normalnim okolnostima i na prethodno neoperisanom nosu, uvid u sinusne šupljine nije omogućen, jer ga prekrivaju odgovarajuće strukture, te se često zaključci o stanju sinusa izvode na osnovu indirektnih pokazatelja, kao što je stanje i boja sluznice nosnih školjki i struktura srednjeg nosnog hodnika, prisustvo sekreta, njegove karakteristike i mesto gde se on nalazi, neke anatomske varijacije itd. Pored endoskopa se u toku pregleda koristi i aspirator, kojim se uklanja sekret i kojim se minimalno mogu pomerati strukture u šupljini nosa. Drugi instrumenti se znatno ređe koriste, kao što je npr. hvatalica kod biopsija promena ili aplikacije epimukozne anemizacije.

Pregledi bolesnika s bolestima grla i poremećajima disanja

Pregledi bolesnika s bolestima grla mogu biti:

Laringografija Klasična Tomografija Kompjuterizovana tomografija (CT) Laringoskopija

Laringoskopija je neugodno za pacijenta, ali nam govori jako puno. Najbolje je da tada pacijent ne razmišlja o pregledu već da mu misli budu negdje drugdje. Bolesnik otvara usta, a liječnik se održava u otvorenom položaju rukom.

Pacijent jezik isplazi, liječnik ga omota sa krpom i zadržava u tom položaju.Pacijentu je neugodno, pa ponekad vuče jezik u usta i liječnik ga, naprotiv, mora držati izvan.

U toj borbi za jezik ukratko povlačenjem liječnika,ukoliko ne uspije pregledati grlo, a bolesnik zbog boli povuče jezik.

Kada je pacijent i liječnik zajedno rade da zadrže jezik u ispravnom položaju, teškoća za bolesnika počinje.Liječnik namjesti zrcalo u usnu šupljinu.Svjetlo sa glave usmjerava na

zrcalo, a zatim pogledanavratu i donjem dijelu grla i grla kroz zrcalo u ruci. To je neugodna zapacijenta je daleko od preko.

Možete vidjeti liječnika da u potpunostiprocijeni vokalnu fleksibilnost, što je u nekim kritičnim bolestima, kada bolesnk na nekoliko sekundi fonira glas "ja". S obzirom na položaj jezikai grla liječnik pita pacijenta da kaže"e".

Liječnik tijekom pregleda i mijenja smjer zrcala u ruci, te također vidi različite strukture grkljana iždrijela niže i korijen jezika.Nakon što povučete jezik, umetnuti ogledalo u grlo i i tražiti foniranje "i" za pacijenta nije dovoljno, pacijent ponekadmoraju promijeniti tijekom pregleda visinu izgovaranja glasa "i", ponekad čak i blagi kašalj.

Na taj način vršimo pregled nedostupnih dijelovaglasnica i njihovih pokreta. Neki pacijenti imaju vrlo jak refleks prašina koja sprečava ispitivanje grla i gornji grla.Također koristimo lokalnuanesteziju u obliku sprejeva, ali ponekad je više psihoterapijski pristup.

Laringografija

Laringografija je kontrastna tehnika snimanja larynxa.

Potrebna je psihička i fizička priprema pacijenta.Psihička priprema podrazumijeva upoznavanjepacijenta o načinu i toku pretrage.Važno je upozoriti pacijenta da se tokomsnimanja ne smije pomjerati, te da je

potrebno zadržati disanje. Osim psihičke i fizičke pripreme potrebna je i premedikacija da bi spriječili kašalj, salivaciju, apacijent na pregled dolazina tašte. Kao antitusik se koristi kodein ili sličan preparat uvečer i ujutro prije pregleda, a da bi umanjili salivaciju ordinira seatropin 15-20 minuta prije pregleda.Lokalno se aplicira Gingokain ili sličan anestetik.Pozicija pacijenta:Pregled počinje u uspravnom položaju pacijenta, a kasnije se može nastaviti i uležećem. Kontrastno sredstvo ± jodno, uljano, viskozno( propiliodon, hitrast ) ilihidrosolubilno. Koriste se optimalne projekcije AP, LL i koriste se po potrebi dabi se eventualna patologija bolje prikazala.

Aparatura:Snimanje se vrši na univerzalnim rendgenskim aparatima koji imaju mogućnost dijaskopije i ciljanih snimaka.

Pribor :Film i kaseta formata 24x30, snima se pomoću rešetke.Pregled počinje snativnom snimkom, a zatim radiolog aplicira kontrastno sredstvo pomoću šprice u područje larinksa.Radiolog tokom dijaskopije centrira i praviciljanesnimke u odgovarajudim pozicijama .Uvjeti snimanja: 50 kV, 120 mA, 0,06sec. Zaštita je obavezna, kao i imobilizacija prisnimanju.

Kompjuterizirana tomografija(CT)

Klasična tomografia, a azatim kontrastna laringografija suhistorijske metodepotisnute digitalnim tehnikama. CT je prvametoda pregleda grkljana ili larinksa. Na transveizalnim CTslojevima mogu se vidjeti sva zadebljanja zida larinksa, odnossa okolnim strukturama, te uvećane regionalne limfne žlijezde.Također na CT slojevima se mogu vidjeti destrukcije hrskavicalarinksa.

Magnetna rezonanca(MRI)

Magnetna rezonanca na koronalnim slojevima daje daleko više podataka nego CT. Ovom metodom mogu sevizualizirati glasnice i evidentirati znatno manje lezije.

Algoritam Kompjuterizirana tomografija je prva metoda pregleda larinksa, koja se po potrebi može dopuniti magnetnom rezonancom.

BOLESTI GRLA

Bolovi u grlu su najčešće znak za upalu grla ili ždrijela.

Grlo, odnosno ždrijelo, je vrlo važan dio našeg tijela, u kojem se susreću putovi gutanja i disanja. Ima tri osnovne zadaće, a to je da :

• štiti donje dišne putove i probavni sustav,

• sudjeluje u procesu gutanja te stvara rezonanciju i

• omogućava artikulaciju govora.

U tome mu pomaže slina koju luče žlijezde slinovnice. Ona vlaži i razmekšava uzetu hranu, mehanički čisti usnu šupljinu i uništava bakterije, jer sadrži baktericid tiocianat.

Ždrijelo je, nakon usne šupljine, prvo izloženo vanjskim utjecajima, a zbog velike koncentracije limfatičkog tkiva, koje ima zaštitnu ulogu, jako reagira na upale. Upale grla spadaju među najčešće razloge posjeta liječniku. Kada govorimo o grlobolji obično mislimo na upale ždrijela (faringitis), upalu krajnika (tonzilitis) i upalu grkljana i glasnica (laringitis). To su vrlo česte bolesti koje se najviše javljaju u hladnijem dijelu godine, ali nisu rijetke ni u ljetno doba.

Upalu najčešće prouzrokuju virusi koji napadaju sluznicu. Sluznica grla je iritirana, crvena i natečena. Time nastaje pritisak na nerve u sluznici koji informaciju šalju dalje do mozga i mi osjećamo bol. Ukoliko su glasne žice upaljene, osjećamo promuklost i pričanje nam teško pada. U težim slučajevima dolazi i do upale krajnika. Bakterije, otrovi u zraku ili hrani, preopterećenost glasnih žica su isto razlozi za nastajanje upale grla.

Nekada može doći i do teških bakterijalnih upala krajnika ili angine. Bakterije streptokoke su opasne jer se preko krvi mogu proširiti po cijelom organizmu i prouzrokovati štetu na zglobovima, srcu ili bubrezima. Također može doći i do takozvane „superinfekcije“ kada zbog viralne upale oslabljeni organizam dobije i dodatnu upalu prouzrokovanu bakterijama. Tada se upala grla proširi u dublje disajne puteve i postoji opasnost od upale pluća. U tom slučaju su obavezni antibiotici koji ne djeluju protiv virusa, nego protiv bakterija.

Upala krajnika ili angina (Tonsilitis)

Krajnici (tonzile) su par limfnih čvorova koji se nalaze s dvije strane grla, iza i iznad jezika. Agresijom bakterija u krajnike dolazi do upalnih procesa.

Najčešći uzročnik upale krajnika je beta-hemolitički streptokok (Streptococcus), ali je moguća infekcija i virusima, kao što je Epstein-Barrov virus (EBV). Upala krajnika je česta zdravstvena komplikacija, osobito u djetinjstvu. Liječenje i terapija ovise o tome da li je pacijent dijete ili odrasla osoba, ali u većini slučajeva se bolest uspješno liječi antibioticima.

Upaljeni krajnici postaju otečeni i izrazito crvene boje, disanje na nos postaje otežano, pa su pacijenti primorani disati na usta, iako i tada imaju smetnje protoka zraka, zbog povećanja krajnika ili pojave trećeg krajnika, koji također može biti otečen. Moguće su i pojave upale srednjeg uha i bronhitisa, tijekom tonsilitisa. Glas pacijenta se mijenja i dolazi do pojačanja nazalnog prizvuka. Gutanje je otežano i bolno, a prisutna je i stalna grlobolja. Na inficiranim krajnicima su primjetne bijele točkice, koje su pune bijelog iscjetka. Primjetno je i povišenje tjelesne temperature, a pacijenti se žale i na osjećaj umora, iscrpljenosti i loše opće stanje.

Streptokokna upala grla predstavlja zaraznu infekciju tkiva ždrijela i/ili krajnika. Infekciju izazivaju beta-hemolitički streptokoki, bakterije loptasta oblika koje dijelimo u skupine A, B, C, D, G. Streptokoknu upalu grla najčešće izazivaju beta-hemolitički streptokoki skupine A, lat. streptococcus pyogenes, iako je moguća i infekcija skupinama C i G. Infekcija streptokokima uzrokuje grlobolju zbog toga što izaziva iritaciju tkiva ždrijela i krajnika te bolnu upalu.

Valja spomenuti da se grlobolja također može javiti i zbog virusne infekcije ili nekog neinfektivnog uzroka, poput iritacije dimom, suhog zraka, alergija i ozljeda grla.Streptokoki se prenose s osobe na osobu, bilo zrakom ili dodirom. Budući da se bakterije nalaze u nosu i grlu, mogu se lako prenijeti na drugu osobu kihanjem, kašljanjem, rukovanjem ili nekim drugim dodirom. Također, osoba se može zaraziti i dodirivanjem predmeta s kojima je zaražena osoba bila u kontaktu.

Period inkubacije, odnosno vrijeme koje protekne od zaraze bakterijom, pa do pojave prvih simptoma, iznosi od dva do pet dana. Ukoliko se simptomi ne liječe, osoba može biti zarazna i dva to tri tjedna od njihove pojave.

Najčešći simptomi streptokokne upale grla su:

iznenadna i nagla upala grla bez kašlja i kihanja krajnici su povećani i upaljeni bol i poteškoće pri gutanju sive, bijele ili žute točke ili naslage na krajnicima i na ždrijelu limfne žlijezde na vratu mogu postati upaljene, povećane i osjetljive na dodir crvenilo ždrijela temperatura preko 38°C (niža temperatura može biti indikacija virusne infekcije)

Važno je znati prepoznati simptome streptokokne upale grla i razlikovati ih od obične grlobolje ili virusne infekcije. Streptokokna upala grla uglavnom nema popratne simptome obične ili virusne grlobolje, poput kihanja, kašljanja, curenja iz nosa ili začepljenosti nosa. U pravilu, što je više simptoma prehlade ili obične grlobolje, to je manja vjerojatnost da ste zaraženi bakterijskom upalom grla. Infekcije streptokoknim bakterijama najčešće nestaju za sedam dana. Ukoliko se ne liječe, zaražene osobe zarazne su kroz znatno duži period, a moguće su i neke komplikacije. Iako su rijetke, te komplikacije uključuju infekcije uha ili sinusa ili pak reumatsku groznicu ili upalu bubrega

DIJAGNOZA

U slučaju sumnje da ste se zarazili streptokoknom bakterijom te da ste primijetili simptome bakterijske upale grla, najbolje je potražiti pomoć liječnika, koji će zatim dijagnostičkim metodama potvrditi zarazu i propisati način liječenja.

Potražite pomoć liječnika ako:

primjećujete simptome jake upale grla nekoliko dana nakon što ste bili u kontaktu s bolesnom osobom;

imate povišenu tjelesnu temperaturu, iznad 38°C, koja traje duže od jednog ili dva dana;

osjećate grlobolju duže od dva do tri dana i ne čini se kako se radi samo o prehladi; primijetite pojavu crvenila i osipa, što može značiti početak šarlaha; imate poteškoća sa spavanjem zbog začepljenog nosa i upaljenih krajnika

Otorinolaringolog može dijagnosticirati bolest na osnovu anamneze, kliničke slike i pregleda pacijenta, a dijagnoza se potvrđuje kulturom brisa grla. Tijekom pregleda liječnik može uočiti karakteristične promjene na krajnicima, a brisom grla se utvrđuje da li su prisutne bakterije. Na temelju nalaza brisa grla liječnik može odrediti i terapiju, jer antibiotici liječe bakterijske infekcije, ali ne i virusne, pa je zbog toga neophodan bris grla pacijenta.

LIJEČENJE

Upale krajnika uzrokovane bakterijskom infekcijom liječe se antibioticima, a najčešće pencilinom, osim je pacijent iz nekog razloga preosjetljiv na pencilin. Pencilin se može dati oralno, ali u nekim slučajevima se daje u injekcijama.

Kod djece kod koje je liječenje lijekovima nedovoljno i neefikasno, preporučuje se tonzilektomija. Tonzilektomija je kratkotrajna operacija uklanjanja, a pacijenti se uspješno oporavljaju tijekom 10-15 dana od operacije.

Kirurški zahvat na krajnicima (Tonzilektomija) - kada i zašto?

Često se zna dogoditi da kod nekih osoba iznova dolazi do bakterijskih upala grla tijekom jedne godine, bez obzira na liječenje antibioticima. U takvim slučajevima moguće je da će liječnik predložiti kirurški zahvat vađenja krajnika.

Kirurški zahvat na krajnicima liječnik će preporučiti u sljedećim slučajevima:

kada osoba konstantno, nekoliko puta u godini dana, obolijeva od upale krajnika, unatoč liječenju antibioticima;

kao rezultat upale krajnika dolazi do stalnog lošeg zadaha iz usta, koji također ne reagira na liječenje antibioticima;

postoji sumnja na tumor krajnika te je potrebna biopsija. Povećani krajnici nisu automatski razlog za kirurški zahvat, osim ako ne uzrokuju

neku od gore navedenih komplikacija ili blokiraju dišne putove

Upala ždrijela (Faringitis)

Faringitis je uzrokovan upalnim procesima farinksa. Bolest često uzrokuju bakterije, kao npr. streptokok i pneumokok, virusi i razne infektivne bolesti. Postoje različiti tipovi faringitisa.

Uzroci kroničnog faringitisa su: upala krajnika, rinitis, povećanje adenoida i trovanja raznim tvarima. Kronični faringitis može biti udružen i s dijabetesom, aterosklerozom i bolestima srca.

Akutni faringitis - Manifestira se iznenadnim, jakim crvenilom ždrijela, bolovima, povišenom tjelesnom temperaturom, povećanjem limfnih čvorova vrata i osjećajem opće slabosti.

Aftozni faringitis – Najčešći je kod djece u vrijeme nicanja zuba i prati ga pojava stomatitisa. Kod pacijenta se javljaju afte (ovalne, bijele mrlje, okružene crvenim prstenom), koje peckaju, bole i izazivaju obilno lučenje pljuvačke.

Hronični simplex kataralni faringitis - Karakterizira ga crvenilo kašalj i suhoća grla, te potreba za čestim gutanjem.

Hronični hipertrofični kataralni faringitis – Karakterizira ga otečena i crvena stijenka farinksa. Simptomi su mu: mučnina, povraćanje, jak kašalj i otežano gutanje.

Hronični atrofični faringitis – Sluznica je blijeda i tanka, prekrivena gustim sekretom. Simptomi su mu suhi kašalj i promuklost.

Korisna terapija je ukapavanje u nos lijekova koji smanjuju otoke i antiseptika. Rabe se i kolutoriji i balzami za inhalaciju. U težim slučajevima uključuje se i terapija antibioticima i protuupalnim preparatima.

U periodu liječenja treba izbjegavati pušenje i alkoholna pića, koja mogu pogoršati stanje pacijenta ili umanjiti učinkovitost terapije. Preporuča se piti tople čajeve, grgljati mentol i izbjegavati kontakt sa osobama koje imaju neke druge viruse.

Upala grkljana i glasnica (Laringitis)

Laringitis je upala glasnica u grkljanu karakterizirana promuklošću. Najčešće se radi o laganoj bolesti koja prolazi za tjedan dana. Osim promuklosti, simptomi mogu biti grlobolja, suhi kašalj, otežano gutanje i povišena temperatura. Najčešće je uzrokovan nekim virusom iako u pozadini može biti i bakterijska infekcija. Laringitis se može javiti kao posljedica glasnog vikanja i pjevanja te boravka u zadimljenim prostorijama. Kod odraslih najčešće prolazi bez posljedica, međutim, kod male djece se može dodatno zakomplicirati zbog uskih dišnih puteva.

Simptomi uključuju promuklost, gubitak glasa, grebanje u grlu, čestu potrebu da se pročisti grlo, suho grlo ili kašalj i temperaturu.

Uzroci laringitisa mogu biti određeni virusi ili bakterije.

Hronični laringitis može biti posljedica prekomjernog pušenja, prekomjerne konzumacije alkohola ili gastroezofagealnog refluksa (GERB), međutim, može se pojaviti i kao posljedica glasnog vikanja i pjevanja te boravka u zadimljenim prostorijama.

Grkljan je važan organ čije je liječenje u domeni otorinolaringologije. Njegova najvažnija uloga je zaštita donjih dišnih puteva (dušnika i pluća) od ulaska hrane i sekreta nosa i ždrijela tijekom gutanja. Grkljan je važan dio dišnog puta i ključan je u održavanju adekvatnog kalibra na prijelazu iz gornjih u donje dišne puteve.

Hronična upala sluznice grkljana, poglavito njegovih stražnjih dijelova koji su izloženiji djelovanju regurgitiranog želučanog soka te napadaji gušenja i kašlja u snu mogu imati uzrok upravo u povećanoj kiselosti uzrokovanoj vraćenim želučanim sadržajem. Kako se ponašati pri pojavi prije navedenih simptoma? Valja, naravno, prestati pušiti i kozumirati alkoholna pića.

Zamijetite li žgaravicu (goruščicu), prilagodite svoju prehranu izbjegavajući pritom jako začinjenu i masnu hranu. Valja imati na umu da odsutnost žgaravice ne mora značiti da ne postoji kontakt sluznice sa kiselim želučanim sadržajem (okultna regurgitacija je upravo i najčešća i događa se noću pri spavanju).

Izbjegavanje kontakta sa štetnim inhalacijama i konzumiranja alkoholnih pića nije jedina mjera koju valja poduzimati u prevenciji zloćudnih promjena na grkljanu. Potrebna je svakako kontrola otorinolaringologa pri kojoj se moraju vizualizirati glasnice. Svakako valja izbjegavati davanje lijekova bez adekvatne vizualizacije glasnica kod promuklosti koja traje duže vrijeme. Može se, naime, dogoditi da upalno promijenjena okolina malignog tumora reagira na primjenu antibiotika što će bitno ublažiti simptome i odvratiti bolesnika od posjete liječniku "jer se ipak radi samo o upali".

Maligni tumori u neposrednoj blizini grkljana (dušnik, početni dio jednjaka, ždrijelo) također mogu uzrokovati promuklost no tada je, nažalost, najčešće riječ o uznapredovalim lezijama.

U tom smislu smetnje gutanja predstavljaju vrlo ozbiljan simptom koji iziskuje detaljnu dijagnostičku obradu (video analiza akta gutanja, endoskopski pregled jednjaka i sl.) o kojoj će svakako odlučiti liječnik.

Smetnje disanja su jedan od važnih i alarmantnih simptomakoji svakako bolesnika brzo upućuju k liječniku. Akutne smetnje disanja uzrokovane upalnom sluznice grkljana u djece i odraslih se vrlo brzo i efikasno liječe adekvatnom medikamentoznom terapijom.

Tumori grla

RAK GRLA - je zloćudna bolest.Raste polako, podmuklo, često jedva primjetljivim simptomima. Učestaliji je u muškaraca do 97%, u žena se javlja svega 3%. Ukupno čini 1.9% svih zloćudnih tumora u čovjeka.

Rak je skupina od preko 100 različitih bolesti. Sve one utječu na osnovnu jedinicu organizma - stanicu. Do pojave raka dolazi kada stanice postanu abnormalne i počnu se dijeliti bez nadzora i reda.

Poput ostalih organa u tijelu, grkljan je sačinjen od stanica. Normalno se stanice dijele kako bi se proizvelo više stanica kada je to tijelu potrebno.Ako se stanice nastave dijeliti i kada nisu potrebne nove stanice, oblikuje se nakupina viška tkiva. Ta se nakupina tkiva naziva tumor, a može biti dobroćudan ili zloćudan.

Benigni (dobroćudni) tumori nisu rak. Često se mogu odstraniti i, u većini slučajeva, više se nepojavljuju. Stanice u dobroćudnim tumorima ne šire se u ostale dijelove tijela. Što je najbitnije, dobroćudni tumori su rijetko smrtonosni.

Maligne (zloćudne) tumore nazivamo rak. Stanice u zloćudnim tumorima su abnormalne i dijele se bez nadzora i reda. Te stanice raka mogu invadirati i uništiti okolna tkiva. Također, stanice raka se mogu odvojiti od zloćudnog tumora i ući u krvotok ili limfni sustav (tkiva i organi koji proizvode, skladište i prenose bijele krvne stanice koje se bore protiv infekcija i drugih bolesti). Taj je proces, zvan metastaza, način kojim se rak širi iz izvornog (primarnog) sijela tumora kako bi oblikovao nove (sekundarne) tumore u drugim dijelovima tijela.

Rak grkljana naziva se još i laringealni karcinom. Može se razviti u svim dijelovima grkljana - glotisu (gdje su smještene glasnice), supraglotisu (području iznad glasnica) ili u subglotisu (području koje spaja grkljan s dušnikom).

U slučaju kada se rak širi izvan grkljana, obično se prvo pojavi u limfnim čvorovima (ponekad zvanim i limfniim žlijezdama) u vratu. Također, može se proširiti u stražnji dio jezika te druge dijelove grla i vrata, pluća i ponekad drugih dijelova tijela.Rak koji se proširio i dalje je ista bolest te se i dalje isto naziva kao primarni karcinom. Kada se karcinom grkljana proširi, naziva se metastatski laringealni karcinom.

KOJI SU SIMPTOMI RAKA GRLA?

a) Među lakše simptome navode se:

• promuklost

• podražaj na suhi kašalj

• u ispljuvku se mogu naći znaci krv

b) Kod uznapredovanog raka grla:

• - smetnje u disanju

c) U teškim slučajevima raka grla:

• otežano i/ili bolno gutanje

• teškoće u gutanju sline

• vonj po truleži iz usta

• povećani limfni čvorovi na vratu.

Rak grla najčešće se javlja u dobi:

• od 50 do 70 godina 70%

• od 40 do 50 godina 12%

• od 30 do 40 godina 4%

• rijetko se javlja ispod 30 godina.

Simptomi

Simptomi raka grkljana u većini slučajeva ovise o veličini i smještaju tumora. Većina karcinoma grkljana smješteni su na glasnicama. Ovi su tumori rijetko bolni, no gotovo uvijek uzrokuju promuklost ili druge promjene glasa. Tumori u području iznad glasnica mogu biti uzrok pojave kvrge na vratu, grlobolje ili bolova u području uha.

Tumori smješteni u području ispod glasnica mogu otežavati disanje, a disanje može biti glasno.Kašalj koji ne prestaje ili osjećaj stranog tijela u grlu također mogu biti znakovi koji upozoravaju na rak grkljana.

Kako tumor raste, mogu sejaviti bolovi, gubitak na težini, loš zadah te često gušenje hranom. U nekim slučajevima tumor grkljana može otežati gutanje.Svi ovi simptomi mogu biti uzrokovani rakom ili drugim, manje ozbiljnim uzrocima.

RIZIČNI FAKTORI SU:

• Boravak na mjestu zračenja(Hartmannov čvor na vratu

• pušenje cigareta (90 do 95%)

• alkohol i pušenje

• naftni derivati, smole, otapala, industrijska prašina, azbest itd.

• genetska predispozicija

• endokrino uvjetovani starački rak grkljana.

DIJAGNOZA RAKA GRLA

Postavlja se na temelju:

• simptomatologije

• kliničkog pregleda

• indirektoskopskog pregleda grla

• direktoskopski pregled grla

• mikrolaringoskopski pregled grla (u sva tri slučaja pregleda grla po potrebi i mogućnosti uzima se sumnjivo tkivo grla za histološku analizu)

• citopunkcija povećanih limfnih čvorova vrata

• ultrazvuk vrata

Kako bi se otkrio uzrok svih navedenih simptoma, liječnik procjenjuje osobnu medicinsku povijest pacijenta te izvodi temeljit liječnički pregled. Liječnik oprezno pregledava vrat kako bi isključio postojanje kvrga, oteklina, osjetljivosti i drugih promjena.

Također, liječnik pregledava grkljan koristeći neku od slijedećih metoda:

Neizravna laringoskopija

Liječnik pregledava grlo putem malog zrcala s dugom drškom kako bi provjerio postoje li promijenjena područja te ispitao jesu li glasnice normalno pokretljive. Ovaj pregled je bezbolan, ali se može aplicirati lokalni anestetik u grlo kako bi se izbjegla pojava neugodnog osjećaja često praćenog kašljem. Ovaj se pregled izvodi u liječničkoj ambulanti.

Izravna laringoskopija

Liječnik umeće osvijetljenu cijev (laringoskop) kroz pacijentov nos ili usta. Kako cijev prolazi niz grlo, liječnik može dobiti uvid u područja koja se ne mogu vidjeti običnim zrcalom. Lokalna anestezija olakšava neugodu i osjećaj gušenja. Pacijentima se također može dati blagi sedativ kako bi se opustili. Ponekad liječnik koristi opću anesteziju kako bi uspavao pacijenta. Ova se pretraga može izvoditi u liječničkoj ambulanti, klinici ili u bolnici.

Ako liječnik otkrije abnormalna područja, pacijentu će se morati učiniti biopsija. Biopsija je jedini siguran način kojim se može saznati postojanje karcinoma. Prije biopsije pacijent prima opću anesteziju, a liječnik uzima uzorke tkiva pomoću laringoskopa. Potom, patolog proučava uzete uzorke tkiva pod mikroskopom kako bi provjerio prisutnost stanica raka. Ako se otkrije rak, patolog može utvrditi njegovu vrstu. Gotovo su svi karcinomi grkljana su skvamozni.

Ako patolog otkrije rak, pacijentov liječnik mora saznati stadij (proširenost) bolesti kako bi izradio plan najboljeg načina liječenja. Kako bi otkrio veličinu tumora i njegovu eventualnu proširenost, liječnik obično naručuje daljnje pretrage, poput RTG-a, CT-a i/ili MRI-a. Tijekom CT skeniranja pacijent prima mnogo rendgenskih zraka. Računalo ih spaja te oblikuje detaljizirane slike unutrašnjosti tijela. MRI stvara slike koristeći ogroman magnet spojen s računalom.

Mogućnosti liječenja

Liječenje karcinoma grkljana ovisi o brojnim činiteljima. Među inim, jest tačan smještaj i veličina tumora te njegova eventualna proširenost. Kako bi odredio plan liječenja

koji bi odgovarao potrebama pojedinog pacijenta, liječnik uzima u obzir dob, opće zdravstveno stanje i osobne stavove pacijenta glede mogućih vrsta liječenja.

U mnogo slučajeva, pacijent razgovara s liječnikom i fonopatologom o načinu liječenja i mogućim promjenama u izgledu i govoru.

Osobe s karcinomom grkljana imaju mnogo važnih pitanja. Liječnik i ostali članovi zdravstvenog tima mogu najbolje odgovoriti na ta pitanja. Većina pacijenata želi znati razmjere svoga karcinoma, kako se on može liječiti, koliko uspješno liječenje može biti te cijenu liječenja.

Pitanja za liječnika:

• Koja vrsta liječenja mi se preporučuju?

• Koje su kliničke studije prikladne za moju vrstu raka?

• Koje su očekivane koristi od pojedine vrste liječenja?

• Koji su rizici i moguće nuspojave pojedine terapije?

• Kakav će biti moj govor nakon liječenja?

• Kako ću izgledati?

• Hoću li morati mijenjati moje uobičajene aktivnosti? Ako da, koliko dugo?

• Kada ću se moći vratiti na svoje radno mjesto?

• Kako često ću morati ići na preglede?

Kada se osobi dijagnosticira rak, šok i stres su normalne reakcije. Ovi osjećaji otežavaju pacijentima da se sjete svega što bi željeli upitati svoga liječnika. Često je dobro napraviti popis pitanja. Kako bi upamtili riječi liječnika, pacijenti mogu činiti bilješke ili koristiti diktafon. Neke osobe žele kraj sebe člana obitelji ili prijatelja kako bi se tijekom razgovora s liječnikom i oni uključili u raspravu,uzimali bilješke ili samo slušali. Kako dobiti drugo mišljenje?

Odluke o liječenju su složene. Prije početka liječenja pacijent može imati želju tražiti od drugog liječnika da prouči povijest bolesti te ukaže na najbolji oblik liječenja. Potrebno je oko tjedan ili dva tjedna kako bi se ugovorilo drugo mišljenje. Kratka stanka u liječenju neće dovesti u pitanje njegovu uspješnost. Neke osiguravajuće kuće iziskuju drugo mišljenje; neke ga i pokrivaju ako ga osiguranik zatraži.

Liječenje

Rak grkljana obično se liječi radioterapijom ili kirurškim pristupom. Ova su oba tipa liječenja oblici lokalne terapije; što znači da djeluju na stanice raka samo u tretiranom području. Neki pacijenti se podvrgavaju kemoterapiji, koja je sustavna terapija, što znači da se

lijek širi krvotok pa tako djeluje na stanice raka u cijelom tijelu. Liječnik može koristiti samo jednu ili više vrsta liječenja, ovisno o potrebama .

Radioterapija koristi visoko-energetsko zračenje u svrhu uništavanja stanica raka te zaustavljanja njihova rasta. Zračenje je usmjereno na tumor i područje oko njega. Kada je moguće, liječnici preporučuju ovu vrstu liječenja, jer ono može uništiti tumor, a ujedno sačuvati govor pacijenta. Radioterapija se može kombinirati s kirurškim zahvatima; može se koristiti kako bi se tumor smanjio prije kirurškog zahvata ili kako bi se uništile stanice raka koje mogu ostati nakon zahvata. Također, radioterapija se može koristiti za liječenje tumora koji se ne mogu kirurški odstraniti ili kod pacijenata koji iz drugih razloga ne mogu biti podvrgnuti kirurškom zahvatu. Ako se tumor ponovno pojavi nakon operativnog zahvata, obično se tretira radioterapijom.

Radioterapija se obično primjenjuje 5 dana tjedno, tijekom 5 do 6 tjedana. Nakon tog perioda, područje tumora dobije iznimno povećanu dozu zračenja.

Hirurški zahvat, sam ili u kombinaciji s radioterapijom preporučuje se nekim pacijentima s novo dijagnosticiranim tumorom. Također, kirurgija je uobičajena vrsta liječenja za tumore koji ne reagiraju na radioterapiju ili se ponovno jave nakon radioterapije. Kada je indiciran kirurški zahvat, vrsta zahvata ovisi o veličini i točnoj lokalizaciji tumora.

Ako je tumor na glasnicama vrlo mali, kirurg može koristiti laser, moćnu svjetlosnu zraku. Laserska zraka može odstraniti tumor gotovo jednako kao i skalpel.

Hirurški zahvat kojim se odstranjuje čitav ili samo dio grkljana, naziva se totalna ili parcijalna laringektomija. U oba zahvata kirurg izvodi traheostomiju, otvaranje otvora, zvanog stoma, u prednjem dijelu vrata. Stoma može biti privremena ili stalna. Zrak ulazi i izlazi iz dušnika i pluća kroz taj otvor. Traheostomni tubus održava zračni put otvorenim.

Poremećaji disanja

Eupnea – Normalno disanje 17/min.

Tachypnea – preko 24 udisaja

Bradypnea – ispod 10

Hiperventilacija povećana dubina disanja

Hipoventilacija smanjena dubina disanja

Periodična disanja

Kussmanovo disanje

Hiperventilacija. Sreće se pri kompenzaciji ketoacidotične kome kod dijabetičara.

Pickwickov sindrom – aritmija disajnih pokreta

Izmjena apneje i disanja koje počinje dubokim eksurzijama koje se postepeno stišavaju do apneje. Sreće se kod debelih ljudi u ležećem stavu kao posljedica vjerovatno retencije CO2. Normalizacija nastaje kad čovjek ustane

Cheyne-Stokesovo disanje

Aritmija disajnih puteva pri čemu se smjenjuje apnea sa disanjem koje karakterišu prvo niske zatim visoke pa opet niske eksurzije. Posljedica je oštećenja respiratornog centra koji gubi uobičajenu osjetljivost prema gasovima u krvi pa biva čas jače čas slabije nadraživan (kao da je inertan – neno reko). Sreće se kod metaboličke acidoze, uremične kome i dekompenzacije srca.

Biotovo disanje

Smjenjivanje perioda apneje koja traje 10-30 sec sa periodima normalnog disanja promjenjivog trajanja. Znak su procesa oštećenja nervnog tkiva bilo posljedicom upale meninga ili nekim drugim procesima koji destruiraju moždano tkivo. Vrlo loša prognoza.

Agonalno disanje

Nejednaki udisaji koji se smjenjuju sa pauzama.

Dispnea – glad za vazduhom. Razlikujemo ekspiratornu – smetnje malih disajnih puteva i inspiratornu – smetnje velikih disajnih puteva (traheja, larinks) i kombinovanu – (odakle polazi zrak – odatle dispnea – neno skonto)

Asfiksija – povećanje sadržaja CO2 u krvi a smanjenje O2 – cijanoza. Srećemo je kod začepljenja disajnih puteva bilo koje etiologije i kod promjena parenhima koje otežavaju prolaz gasova kroz respiratornu membranu.

U razvoju prvo prolazi kroz eksiciatornu fazu – gdje je povećana koncentracija CO2 u krvi uzrok ekscitacije disajnog centra i ovaj hiperventilacijom i tachypneom pokušava da ga se oslobodi i depresivna faza – kada respiratorni centar ispada iz funkcije i gasi se disanje – slijedi smrt

Patološki i paradoksni tipovi disanja

Hipoksija i hipoksemija

Hiperkapnija

Hipokapnija

Centralni poremećaji disanja

Poremećaji inervacije disajne muskulature

Akutna obstrukcija gornjih disajnih puteva

Akutna obstrukcija donjih disajnih puteva

Astmatični napad

Angioedem

Akutni edem pluća

Hronična obstruktivna plućna bolest (HOPB)

TUMORI NOSA I SINUSA ,POLIPI NOSA

Ova skupina tumora zahvaća nosne šupljine i paranazalne sinuse (šupljine ispunjene zrakom koje okružuju nos). Postoji nekoliko paranazalnih sinusa: parni maksilarni sinusi u gornjoj čeljusti i etmoidni sinusi smješteni između nosnih šupljina i orbita, zatim frontalni sinus u čeonoj kosti te sfenoidni sinus, smješten iznad nazofarinksa (gornjeg dijela ždrijela).

EPIDEMIOLOGIJA

Tumori u području nosa i sinusa su rijetki, prema svjetskim studijama čine manje od 1% svih zloćudnih tumora i oko 3% zloćudnih tumora glave i vrata. Prema podacima Hrvatskog Zavoda za javno zdravstvo, učestalost pojave tumora nosa i sinusa u Republici Hrvatskoj je 0.4 novooboljela na 100 000 stanovnika. Najčešći su u maksilarnim sinusima, zatim u nosnim šupljinama, etmoidnim sinusima, a najrjeđe se pojavljuju u frontalnom i sfenoidnom sinusu. Tumor ove regije mogu biti dobroćudni (papilomi, adenomi, osteomi, hondromi, hemangiomi, tumori živčanih ovojnica) i zloćudni (karcinom pločastih stanica, adenokarcinom, adenoid cistični karcinom, mukepidermoidni karcinom, sarkomi, teratom, limfomi itd.). Do 80% svih tumora nosa i sinusa čini karcinom pločastih stanica (planocelularni karcinom, squamous cell carcinoma).

ETIOLOGIJA, RIZIČNI FAKTORI

Tumori nosa i sinusa češće se javljaju kod osoba koje su profesionalno izložene određenim štetnim tvarima (piljevina, nikal, krom)i kod pušača, a pretpostavlja se da ulogu u pojavi ovih tumora ima i onečišćenje okoliša. Pojavljuju se dvostruko češće u muškaraca, najčešće u dobi od 50-70 godina.

SIMPTOMI

Tumori ove regije rijetko se otkrivaju u ranijim fazama bolesti i tada se najčešće manifestiraju nespecifičnim simptomima poput osjećaja otežanog nosnog disanja i nosne sekrecije. Ukoliko ovi simptomi traju duže od 4 tjedna, potreban je detaljan specijalistički pregled i dijagnostička obrada. Simptomi u kasnijim fazama bolesti su za bolesnika alarmantniji: ponavljajuće krvarenje iz nosa (epistaksa), oticanje ili bol u području nosa, sinusa, lica ili u području nepca i usta, nemogućnost otvaranja usta i neurološki ispadi. U slučaju širenja tumora prema oku, moguće su dvoslike i smanjena pokretljivost oka u određenim smjerovima.

DIJAGNOSTIKA

Prvi korak u dijagnostici tumora nosa i sinusa je otorinolaringološki pregled: otkrivanje većih tumora ponekad je moguće samom prednjom rinoskopijom. Bolji uvid u status nosa i sinusa daje pretraga fiberskopom (fleksibilnim endoskopom) koji omogućava detaljan uvid u status nosnih šupljina, nosne pregrade, nosnih školjki, njime je moguće uočiti početne promjene sluznice nosa pa i otkriti tumore sinusa u njihovu stadiju širenja iz sinusa prema nosnim šupljinama. Osim pregleda nosa, otorinolaringolog detaljno treba pregledati usnu šupljinu, meko i tvrdo nepce na kojima se mogu uočiti promjene u slučaju širenja tumora iz nosa i sinusa te palpirati vrat i područje parotidne žlijezde zbog eventualne prisutnosti metastaza. U slučaju neuroloških ispada, u obzir dolazi pregled neurologa, a kod očnih manifestacija bolesti (poremećaj vida, pokretljivosti oka i sl. ) i oftalmologa. Specijalist indicira daljnje pretrage, što su po modernim protokolima CT ili MR sinusa, a često i obje dijagnostičke pretrage. CT sinusa daje odličan uvid u odnos tumora prema koštanim strukturama glave, dok MR detaljnije opisuje mekotkivne strukture, što tumori sinusa najčešće i jesu. Obje dijagnostičke metode nam daju informaciju o smještenosti tumora, njegovu odnosu prema okolnim strukturama i lokalnoj proširenosti tumora. Kod sumnje na širenje tumora prema većim krvnim žilama ili sumnje na izrazitu prokrvljenost samog tumora, specijalist može zatražiti i CT ili MR angiografiju.

LIJEČENJE

Liječenje sinonazalnih tumora je otežano zbog blizine vitalnih struktura poput baze lubanje, mozga, orbite i karotidne arterije, zbog čega su kirurške mogućnosti zahtjevne i ograničene te često iziskuju multidisciplinarni pristup (otorinolaringologa, neurokirurga, maksilofacijalnog kirurga). Liječenje tumora nosa i sinusa može biti kirurško, zračenje (radioterapija) ili kemoterapija. Postoji nekoliko načina kirurškog liječenja.

Endoskopski pristup moguć je kod nekih benignih tumora i tumora u ranijim stadijima bolesti koji zahvaćaju stijenku nosne šupljine, etmoidni ili sfenoidni sinus. Prednost ovakvog liječenja je u tome što se zahvat izvodi bez rezova na licu, minimalno invazivno. Pacijenta ipak treba upozoriti na mogućnost prelaska iz endoskopske tehnike u neku od otvorenih tehnika tijekom same operacije, ukoliko odstranjivanje tumora endoskopski nije moguće. Kod tumora na teže dostupnim mjestima, onih u bliskom odnosu prema vitalnim strukturama (baza lubanje, orbita, velike krvne žile) te tumora koji duboko zahvaćaju koštane strukture preporuča se ipak neka od otvorenih kirurških tehnika: „degloving“ tehnikom odižu se strukture nosa rezovima u središnjoj liniji lica i omogućuje pristup na tumore nosa, maksilarnih sinusa i nazofarinksa; tehnikom lateralne rinotomije, pristupom kroz kožu postranične strane nosa moguć je pristup na tumore gornjeg dijela etmoida, frontalnog sinusa, tumore koje se šire na orbitu i prema bazi lubanje. Ovaj pristup omogućuje i egzenteraciju orbite (odstranjivanje očne jabučice) ukoliko je to indicirano. Pristup na frontalni sinus može biti kroz rez u obje obrve ili rez u vlasištu. Za opsežnije tumore u obzir dolaze i različite vrste kraniotomijskih pristupa (pristupa kroz lubanju). Liječenje radioterapijom može biti jedina vrsta liječenja ukoliko se pokaže da je tumor inoperabilan, a najčešće radioterapija predstavlja nastavak liječenja nakon operacije. Hemoterapija kao metoda liječenja tumora nosa i sinusa radi izbjegavanja velikog operativnog zahvata .

POLIPI NOSA

Nosni polipi su dobroćudne tvorevine, koje mogu nastati na bilo kojem mjestu na sluznici nosne šupljine ili na sluznici paranazalnih sinusa. Radi se o tvorbama upalnog porijekla, čiji je točan uzrok nepoznat. Mogu u većoj mjeri uzrokovati smanjenje kvalitete života bolesnika, jer uzrokuju stalnu nosnu opstrukciju i mogu dovesti do znatnog slabljenja osjetila mirisa. Nosni polipi se javljaju kod osoba oba spola, različite životne dobi, a mogu se pojaviti čak i kod djece. Osobe oboljele od nekih drugih bolesti imaju povećanu mogućnost dobivanja nosnih polipa, kao npr. one oboljele od cistične fibroze ili osobe sa alergijom na salicilate (skupina ljekova protiv bolova, u koju spada npr. Aspirin).

 

Važnost prepoznavanja i liječenja nosne polipoze se očituje u simptomima i mogućim komplikacijama, koje njihova pojava i rast može uzrokovati. Obično je prvi simptom nosna opstrukcija (začepljenost nosa), koja može biti različite jačine, jednostrana ili obostrana. Ukoliko je značajnija može dovesti do smetnji osjetila mirisa, tj. smanjena osjetljivost (hiposmija) ili potpuni gubitak (anosmija). Ukoliko polipi zatvore ušća sinusa, mogu dovesti do podržavanja sekreta i rasta bakterija u njima, te posljedično do razvoja akutnih i kroničnih upalnih procesa u njima. Rjeđe, ako se polipoza nosa i sinusa ne liječi pravodobno može uzrokovati čak i uništenje koštanih zidova sinusa i nosne šupljine.

 Bolesnik sa nosnom polipozom će se najčešće žaliti na smetnje disanja kroz nos, različite jačine. Javlja se hiposmija ili anosmija. Ponekad se mogu javiti i smetnje osjetila okusa. Pojačana nosna sekrecija je također česti znak bolesti sluznice nosa i sinusa pa tako i polipoze. Ne mora biti uvijek izražena kroz nosnice, nego se relativno često javlja postnazalni iscjedak (sekrecija iz nosa u grlo). Kod velikog broja bolesnika se javljaju i glavobolje, obično lokalizirane u području čela i lica te oko očiju. Ako se radi o polipozi sluznice paranazalnih sinusa, često se javljaju znakovi akutne ili hronične upale zahvaćenih šupljina. Pri specijalističkom pregledu nosne šupljine se obično vidi tipičan izgled nosnih polipa, koji se prezentiraju kao mesnate, bjelkaste, djelomično prozirne tvorevine, tj. izbočenja nosne sluznice. Oni mogu imati ishodište na različitim mjestima, često iz područja gdje se nalaze prirodni otvori paranazanlnih sinusa. Pregled nosne šupljine fleksibilnim fiberskopom koji daje vrlo korisne podatke o raširenosti bolesti i mjestu ishodišta polipa, ponekad može biti otežan ili nemoguć kada polipi zatvaraju čitavu nosnu šupljinu. Od radioloških, slikovnih metoda, RTG snimka sinusa je samo od orjentacijske vrijednosti i ne daje potpunu sliku o raširenosti procesa i ona danas definitivno postaje pretraga koja se ne koristi za precizno određenje patološkog supstrata, niti odluke za precizno definiran operacijski zahvat. Nasuprot tome, CT snimka sinusa daje puno više korisnih podataka o proširenosti polipoze, odnosu prema ostalim anatomskim strukturama i o eventualnoj destrukciji koštanih struktura. Rade se

CT snimke barem u dvije različite projekcije, a novijim računalnim sustavima i programima se mogu rekonstruirati i 3D modeli, izrazito korisni u planiranju kirurškog liječenja polipoze. 

 

U slučaju nosne polipoze nije uvijek potrebna biopsija tvorbe i patohistološka analiza za postavljanje dijagnoze. Svakako je potrebno učiniti biopsiju ukoliko nosna polipozna tvorba nema tipičan izgled, a uz to je i jednostrana. Također treba patohistološki istražiti polip koji ne reagira zadovoljavajuće na terapiju nosne polipoze.

Tačan uzrok nastajanja polipa kod pojedinog bolesnika je najčešće vrlo teško naći, pa je liječenje uglavnom usmjereno na općenito liječenje upalnih reakcija. Kod nespecifičnog liječenja upalnih reakcija, pa tako i ovdje, od velike je važnosti primjena kortikosteroida. Mogu se koristiti kao pripravci za peroralnu upotrebu (na usta) i u obliku raspršivača za lokalnu upotrebu na sluznicu nosa. Upotrebljeni peroralno imaju učinak na čitav organizam, dok je kod sprejeva sustavni učinak smanjen na najmanju moguću mjeru, a time i nuspojave kortikosteroidne terapije. Oralni kortikosteroidi se koriste kod većih polipa, posebno onih koji imaju opstruktivno djelovanje. Djelotvorni su u smanjenju mase polipa, a time i poboljšanju simptoma. Daju se prema određenim shemama upotrebe kroz nekoliko sedmica, u postupno silaznoj dozi. Ovaj se tretman može ponoviti i nekoliko puta, posebno kod bolesnika koji nisu kandidati za kirurško liječenje. Lokalno djelujući kortikosteroidi su učinkoviti u liječenju manjih polipa i nakon kirurškog zahvata za sprječavanje ponavljanja. Imaju puno manju vrijednost kod masivne polipoze.

Ukoliko teški simptomi traju i nakon provedenog konzervativnog liječenja kod bolesnika se ponekad potrebno odlučiti na hirurški zahvat. Pri tom se najčešće odlučujemo na endoskopski zahvat, tj. uz upotrebu optičkih instrumenata. Upotrebom ovakvog načina se smanjuje mogućnost komplikacija i rezultati su bolji. Zahvat se sastoji od odstranjivanja bolesne sluznice upotrebom optike i posebno konstruiranih instrumenata. Odstranhjeni materijal se šalje na patohistološku analizu. Iako je broj komplikacija smanjen, bolesnika treba upozoriti na mogućnost ozljeđivanja orbite (sadržaja očne šupljine), curenja likvora, krvarenja i ponovnog javljanja polipa nakon određenog vremena.

U ovo moderno doba, upotrebom 3D prostornih modela hirurškog polja toekom hirurškog zahvata uočena je potreba pozicioniranja vrha instrumenta (endoskopa, forcepsa i sl.) unutar računalnog modela. Pomoću posebnog modela digitalizatora (simulacije endoskopa) i računalnog modela moguća je priprema operacije kao i cjelokupna simulacija zahvata na računalnom modelu stvarnog bolesnika. Primjenom 3D digitalizatora u stvarnoj operaciji, ne samo za vrijeme virtualne dijagnostike ili virtualne hirurgije (tj. „operacije“ prije same prave realne operacije),  moguće je odrediti vrh instrumenta (simuliranog endoskopa) unutar stvarnog hirurškog polja, te ga prikazati na računalnom modelu. Navedeni postupci umnogome pridonose sigurnosti pacijenta, operacije i sveukupne pouzdanosti cjelokupnog toeka i ishoda operacije.

Upotrebom računala toekom pripreme i provođenja operacije omogućena nam je pohrana svih relevantnih podataka o bolesniku toekom liječenja. CT snimci, rezultati drugih pretraga, računalni prikazi, 3D prostorni modeli, računalni zapis toeka operacije kao i video zapis tijeka operacije pohranjuju se u računalo i na CD-R uređaje za kasniju analizu.

Rinitis (upala nosne sluznice )

Kod rinitisa dolazi do iritacije i upale nosne sluznice, pri čemu se luči previše sekreta. Ako je on vodenast, dolazi do “curenja“ nosa, a ako je gust i sluzav, nos postaje začepljen, a disanje otežano. Uzroci su različiti, a mogu biti alergijski ili nealergijski.

Alergijski rinitis je najčešći oblik alergija, a izazivaju ga alergeni poput peludi, perja, kućne prašine, životinjskih dlaka, plijesni i dr.

Nealergijski rinitis nije uzrokovan alergijama, a uključuje hronično kihanje ili ima začepljenost nosa bez vidljivog uzroka. Simptomi su slični rinitisima koji su uzrokovani alergijama. Oboljeti mogu i djeca i odrasli, ali ipak češće obolijevaju osobe starije od 20 godina.

Nealergijski rinitis više je neugodan nego štetan.Pokretači rinitisa mogu biti neki iritansi u zraku, hrana, kronična oboljenja i slično. Dijagnoza nealergijskog rinitisa se postavlja nakon što je isključena alergija kao uzrok.

Simptomi rinitisa

Simptomi se javljaju cijelu godinu, a mogu biti stalni ili potrajati samo nekoliko dana. Znakovi su začepljen nos, hunjavica, sluz u grlu... Ovdje je važno napomenuti da nema tipičnih simptoma za alergijski rinitis - svrbeži nosa, očiju i grla.

Nealergijski rinitis nastaje kada se krvne žile u nosu prošire pa se on ispuni sluznicom s krvlju i tekućinama. U tom slučaju dolazi do natečenosti nosne membrane i nemogućnosti disanja.

Rinitis mogu pokrenuti različiti uzročnici: okoliš (prašina, smog, dim, jaki mirisi), promjena temperature i vlažnosti zraka, infekcije (najčešće virusne infekcije), neka alkoholna pića i ljuta hrana, određeni lijekovi (nesteroidni lijekovi - acetilsalicilna kiselina ili ibuprofen, lijekovi za visoki krvni tlak, antidepresivi, kontracepcija...), hormonske promjene (u trudnoći, hipotireoza i sl.), stres, dugotrajna upotreba kapi za nos... Moguće komplikacije su nosni polipi, kronični sinusitis, upale srednjeg uha.

Liječenje rinitisa

Ako je riječ o virusnom rinitisu, on prolazi spontano. Za smanjenje prekomjernog lučenja nosnog sekreta koristimo kapi za nos. One pročišćavaju nosnu šupljinu i smanjuju upalu. Moraju se koristiti oprezno i ne duže od pet dana. Ovdje se uz kapi za nos savjetuje primjena fiziološke otopine koja pomaže vlaženju i ispiranju nosa.

Ako je bolest težeg oblika, odnosno ako ne prolazi duže vrijeme, liječnik će vam propisati lijekove. Lijekovi za liječenje rinitisa su kortikosteroidi koji dolaze u obliku spreja za nos. Oni ublažavaju simptome i sam tok bolesti. Moraju se koristiti tačno kako je liječnik propisao, i samo kroz određeno vrijeme.

UPALA SINUSA

Pitanja za učenike

Znate li prepoznati koji su simptomi upale sinusa i je li to hronična upala sinusa ili akutna upala sinusa? Osjećate glavobolju, bol, osjetljivost i oteklina u području oko očiju, obraza, nosa i čela, začepljen nos sa pratećim zeleno – žutim sekretom, osjećaj punoće i pritiska u licu koji se pogoršava kod naginjanja prema naprijed, temperatura, opću slabost i umor, smanjen osjećaj mirisa te bol koja se širi u zube?

Upala sinusa

Čovjek ima četiri para sinusa koji su povezani s nosnim hodnicima nizom rupa i međuveza. Od svih tajanstvenih dijelova tijela sinusi su među najzagonetnijima. Djeluju kao tvornica sluzi za nos i grlo. Šuplje komore pomažu zagrijavati zrak koji udišemo. Sinusitis ili upalu sinusa mogu izazvati bakterije i virusi ili nastaje kao posljedica upale gornjih dišnih puteva. Infekcija sinusne šupljine prerasta u nakupljanje tekućine u nazalnom području, bol oko očiju, glavobolju, a ponekad zadah iz usta. Mogući uzrok pogoršanja može biti pretjerano konzumiranje mliječnih i pšeničnih proizvoda, industrijska hrana i nedovoljno provjetren prostor kao i boravak u pretjerano ugrijanom prostorijama. Takve se upale uglavnom teško izliječe jer antibiotik teško dopire do mjesta problema.

Paranazalni sinusi su zrakom ispunjene šupljine u kostima lubanje.Smješteni su u kostima koje okružuju nosnu šupljinu i uključuju:

• frontalne sinuse u kostima iznad obrva,

• maksilarne sinuse u kostima obraza,

• etmoidalne sinuse u kostima iza nosnog grebena i između očiju,

• sfenoidalne sinuse u kostima iza etmoidalnih sinusa u stražnjim regijama nosa.

Sinusi su prekriveni sluznicom koja izlučuje sekret. Zrak ulazi u sinuse kroz male otvore u kostima koji omogućuju komunikaciju s nosnom šupljinom. Ako bilo koji od tih otvora bude blokiran zbog zadebljanja sluznice, zrak ne može ulaziti u sinuse, a istovremeno sekret koji se stvara u sinusima ne može izlaziti van i takvo stanje se naziva upala sinusa.

Sinusitis je upala paranazalnih sinusa čiji uzrok mogu biti bakterije, virusi, gljivice, alergije ili autoimune bolesti. Upala sinusa se mogu podijeliti preme dužini trajanja bolesti na akutne, subakutne i kronične. Najčešće je uzrokovan bakterijama, a najvažnije su Streptococcus pneumoniae i Haemophilius influenzae koje se šire iz nazofarinksa, u pravilu nakon prethodne virusne infekcije gornjeg dijela dišnog sustava. Sinusitis je najčešće blaga, samoizlječiva bolest, ali se rijetko pojavljuju i vrlo ozbiljne komplikacije. Akutna upala sinusa je svaka ona koja traje manje od 4 tjedna, subakutnoj je trajanje 4-12 tjedana, a kronična traje 12 tjedana i više.

Uzročnici

Virusna infekcija gornjeg dijela dišnog sustava najčešće je pokretač razvoja sinusitisa. Pri svakoj virusnoj infekciji dolazi i do zahvaćenosti sinusnih šupljina. Upalni sekret i otok sluznice dovode do začepljenja izvodnih kanala, odnosno ušća sinusa u nazofarinksu.

Većinom sinusitis nastaje kao bakterijska komplikacija prethodne virusne infekcije gornjeg dijela dišnog sustava, a češće se javlja uz već postojeći alergijski rinitis, polipe u nosu i sinusima, devijaciju nosne pregrade, strana tijela te uz posljedice ozljeda i kiruških zahvata na sinusima ili u usnoj šupljini.

Sinusitis se češće pojavljuje u odraslih nego u djece. Dijagnoza sinusitisa posebno je otežana u ranoj dječjoj dobi jer tipični simptomi gotovo nikad nisu prisutni u male djece.

Simptomi Kod akutnog sinusitisa javljaju se slijedeći simptomi:

• pogoršanje prohodnosti nosa i nemogućnost disanja na nos

• disanje s otvorenim ustima

• gnojan iscjedak iz nosa

• nazalan glas pri govoru

• glavobolja i bolovi u području korjena nosa, jagodica i čela.

Temperatura kod polovice bolesnika nije povišena, a većini bolesnika simptomi nestaju za 2-3 tjedna. Međutim, katkad zaostaju blagi simptomi, kao što su otežana prohodnost nosa, promijenjen govor, neodređeni bolovi ili pritisak u glavi te umor.

Skup ovih simptoma upućuje na subakutni sinusitis, a ukoliko traje dulje od tri mjeseca, dovode do kroničnog sinusitisa.

Liječenje

Liječenje sinusitisa je simptomatsko i antibiotsko, a katkad i kiruško (kod kroničnog sinusitisa,kad se pojave i komplikacije). Najčešće je dovoljno samo simptomatsko liječenje. Primjenjuju se kapi za nos koje smanjuju otok sluznice nosa, što osigurava bolju drenažu i ventilaciju sinusa.

Kad simptomi ukažu da se radi o gnojnoj upali (gnojni iscjedak iz nosa, povišena temperatura, povećan broj leukocita) te u bolesnika koji ne ozdrave uz primjenu simptomatskih mjera, provodi se liječenje antibioticima. Odgovarajuće liječenje ubrzava ozdravljenje, odnosno skraćuje trajanje bolesti i sprečava nastanak komplikacija. Antibiotici se najčešće primjenjuju peroralno i liječenje traje u pravilu 10 dana, osim azitromicinom 3 dana. Pri liječenju nekih komplikacija akutnog sinusitisa i u liječenju kroničnog sinusitisa katkad je nužan i endoskopski kiruški zahvat.

Kako pomoći samom sebi?

Smatra se kako se pri akutnim respiratornim infekcijama primjenom dekongestiva u obliku kapi za nos ili raspršivača, u većini slučajeva može prevenirati nastanak sinusitisa.

Ukoliko ste skloni pojavi upale nosa i sinusa, nekoliko mjera može pomoći u smanjenju rizika za pojavu bolesti:

• smanjite mogućnost dobivanja respiratornih infekcija – izbjegavajte dugotrajni boravak u prostorima sa velikim brojem ljudi, perite često ruke

• izbjegavajte zadimljene prostore i zagađeni zrak – duhanski dim iritira sluznicu gornjih dišnih putova

• ovlaživači zraka mogu donijeti olakšanje, posebno ako je sobni zrak u vašemu domu ugrijan centralnim grijanjem

• izbjegavajte učestalo konzumiranje alkoholnih pića – u većim količinama alkohol može uzrokovati oticanje sluznice nosa i sinusa, te tako pogodovati nastanku upale

Ako dobijete upalu sinusa, nekoliko mjera može vam pomoći u olakšavanju tegoba:

• inhalacija nosa – inhaliranje parama kamilice ili kupanje u vrućoj vodi i udisanje vrućeg, vlažnog zraka

• primjena toplih obloga – vlažan, topao ručnik preko nosa,obraza i očiju

• obilno uzimanje tekućine

Utjecaj prehrane

Prehrana također može utjecati na zdravlje naših sinusa. Konzumiranje 6-8 čaša vode dnevno će podržati prirodnu sposobnost ispiranja sinusa. Kavu i alkohol trebalo bi izbjegavati jer djeluju diuretički, isušuju sluznicu nosa i na taj način dovode do pritiska i nakupljanja sluzi u nosnoj šupljini.

Preporučena prehrana:

• kvercetin – smanjuje upalu dišnih putova i pluća (crveno zelje, jagode i mandarine)

• češnjak i đumbir – imaju protuupalno djelovanje

• flavonoidi – imaju jako antioksidativno, antibakterijsko i protuupalno djelovanje (brokula, mrkva, borovnica, rajčica, limun, soja, jabuke, luk)

Poremećaji mirisa

Gubitak ili smanjivanje sposobnosti mirisa (anozmija) je najčešći poremećaj mirisa i okusa. Budući da razlikovanje jedne od druge arome najvećim dijelom počiva na mirisu, ljudi često najprije primjete, ako im se hrana učini neukusnom, smanjeni osjet mirisa.

Na osjet mirisa mogu utjecati promjene u nosu, u nervima koji vode iz nosa u mozak ili u samom mozgu, npr. ako su nosni prolazi začepljeni zbog prehlade, osjet mirisa se može smanjiti jednostavno zbog toga što se miris spriječio da dođe do receptora za miris.

Kako sposobnost njuha zahvaća okus, ljudima koji imaju hunjavicu hrana često nema pravi okus. Stanice koje osjećaju miris mogu biti na neko vrijeme oštećene virusom influence (gripe), neki ljudi nekoliko dana ili čak sedmica nakon napada influence izgube miris ili okus.

Katkada gubitak mirisa i okusa traje mjesecima i čak postane stalnim. Stanice koje osjećaju miris mogu biti oštećene ili razorene ozbiljnim infekcijama nosnih sinusa ili zračenjem zbog liječenja raka. Međutim, najčešći uzrok trajnog gubitka mirisa je ozljeda glave što se često događa u automobilskim nesrećama. Vlakna njušnog nerva, nerv koji sadrži receptare za miris, savijena su na šupljikavoj pločici, kosti na bazi mozga koja odjeljuje prostor lubanje od nosne šupljine. Rijetko se osoba rodi bez osjeta mirisa.

Preosjetljivost na miris (hiperozmija) je znatno rjeđa od anozmije. Poremećeni osjet mirisa koji čini da se neškodljivi mirisi osjećaju neugodnima (disozmija) mogu nastati zbog infekcija u sinusima ili djelomičnog oštećenja njušnog nerva. Disozmiju može uzrokovati i slaba higijena zubi koja može dovesti do infekcija usta koje loše vonjaju i osjete se nosom. Katkada dizosmiju razviju ljudi u depresiji. Neki ljudi koji imaju napade grčeva koji proizlaze iz dijela mozga u kojem se prima osjet mirisa (njušni centar) doživljavaju kratke, žive, neugodne osjete mirisa (njušne halucinacije). Ti su neugodni mirisi dio napada, a ne krivo tumačenje nekog mirisa.

Smanjeni ili izgubljeni osjet okusa (ageuzija) obično uzrokuju stanja koja pogađaju jezik. Primjeri su vrlo suha usta, jako pušenje (naročito pušenje lule), liječenje zračenjem glave i vrata i nuspojave lijekova kao što je vinkristin (lijek protiv raka) ili amitriptilin (lijek protiv depresije).

Poremećaj okusa (disgeuzija) mogu uzrokovati mnogi od istih činioca koji imaju za posljedicu gubitak okusa. Opekotine jezika mogu za neko vrijeme uništiti okusne pupoljke, a Bellova paraliza (jednostrana paraliza nervus facijalisa) mogu otupiti osjet okusa na jednoj strani jezika. I disgeuzija može biti simptom depresije.

Dijagnoza

Doktori mogu ispitivati miris upotrebom mirisnih ulja, sapuna i hrane, npr. kafa ili klinčić. Okus se može ispitivati upotrebom tvari koje su slatke (šećer), kisele (sok od limuna), slane (sol) i gorke (aspirin, kinin, aloe). Doktor ili zubar također ispituju usta s obzirom na infekciju ili suhoću (premalo sline). Rijetko je potrebna CT ili MRI mozga.

Liječenje

Ovisno o uzroku poremećaja okusa, doktor može preporučiti promjenu ili prestanak uzimanja sumnjivog lijeka, održavanje ustiju vlažnima sisanjem bombona ili samo čekanje nekoliko sedmica da se vidi hoće li problem nestati. Za preparate sa cinkom, koji se mogu nabaviti u slobodnoj prodaji, tvrdi se da ubrzavaju oporavak, naročito pri poremećajima okusa koji nastaju nakon napada influence (gripe).