Branko Bošnjak – Povijest filozofije (str. 85. – 228.)

Kozmološki period

1. Filozofija i mit

Prije postanka filozofije, grčka se civilizacija uvelike oslanjala na mitove pri objašnjavanju fenomena oko sebe, tj. misao se izražavala simbolima. Bogovi su sudjelovali u svim aspektima ljudskoga života i bile su dane određene vrednote koje su služile kao norme. Za objašnjavanje pojedinih situacija u kojima bi se ljudi našli, Grci su imali nekoliko pojmova:

- Hibris , tj. zla upotreba snage, obijest i drskost prema bogovima (kažnjavala ju je božica Nemesis, koja je osiguravala pravednost)

- Ate , tj. obmana, ludilo i moralna sljepoća (prouzročava je boginja nesreće, koja ujedno osigurava da o osobnoj odgovornosti ljudi nema govora – svatko tko je bio svjestan da je učinio nešto krivo, mogao je svoje postupke opravdavati postojanjem te boginje)

- Hypermoron (=iznad sudbine; zahtjev da se pazi što se radi i da se ne ide preko usuda)

Ti simboli ukazuju na činjenicu da se već tada u Grčkoj težilo ka uspostavljanju određene mjere i reda, bolje rečeno, harmonije. Podupire ih i postojanje nekolicine pravih božanstava – najpoznatiji su primjeri Atena (boginja mudrosti koja je kaznila Tideja zbog lošeg ponašanja prema zarobljenom neprijatelju, čime je izgubio svaki osjećaj za mjeru) i Apolon (bog sunca, koji se rasrdio na Ahileja zbog razloga sličnog onome gore navedenog).

Mitski lik pojavljuje se i u Platonovom dijalogu Simposion, u kojem se raspravlja o ljudskom mišljenju. Sokratov sugovornik tvrdi da ako je netko već mudar ne filozofira jer nema težnju, pošto već ima mudrost. No, niti oni koji nisu mudri ne teže da postanu takvi, jer se neznanje samo sebi čini dovoljnim, iako nije ni dobro, ni lijepo, ni razborito. Za mudrošću žude oni koji stoje između ta dva sloja, a među njima je i Eros. On je ljubav za ljepotom, a pošto je mudrost nešto najljepše, Eros nužno traga za mudrošću i zbog toga se nalazi između mudraca i neznalica. Eros je bog ili demon filozofije, biće između boga i smrtnika, nagon za spoznajom.

Ako prevedemo Eros u ne-mitski kontekst, možemo reći da čovjek filozofira kada svjesno želi ići dalje od neposredne datosti i postojećeg mnijenja, koji su bogati predrasudama – ako se hoće ići dalje, mora se napustiti to što svi vide i čuju, a to se može ako se došlo do svijesti da to nije sve i da treba dalje istraživati. To nas dovodi do nekoliko pretpostavka za filozofiranje:

- mišljenje treba sebe osloboditi neposrednosti i datosti, a to znači da se uzdigne iznad onog što nam se do sada govorilo

- treba nam i materijalna pretpostavka, tj. shole (slobodno vrijeme), da bi se razvijalno mišljenje u kojem jedno pitanje otvara drugo

- polazi se od pitanja „što i zašto jest?“, što znači da tražimo bit svega (kada se sve to pokuša objasniti samo iz mišljenja počinje filozofija)

- problem je u spoznaji cjeline, čime se određuje i čovjekovo mjesto u tome

U filozofiji je pravi moralni stav soforosine kao suprotnost Ate. To je zdrava pamet koja se sastoji u tome da se zaustavljaju strasti – ona postavlja pred čovjeka veliku odgovornost, jer sam odgovara za sebe.

2. Miletska škola

2.1. Tales

Talesa mnogi smatraju začetnikom filozofije, jer je prvi prirodom pokušao objasniti prirodu. Postavio je pitanje: što je to što jest i odakle je to cjelokupno mnoštvo nastalo? Sveo je raznolikost svijeta na jedan zajednički element tog mnoštva, zvan i prapočelo.

Ako se sve svelo na jedno prirodno određenje, tada je sam predmet shvaćen racionalno, apstraktno, kategorijalno, što se onda kategorizira u svakom pojedinačnom biću kao određene posebnosti toga jednog.

Kod Talesa, voda je jedno i u osnovi svega, što znači da ne postoji nešto što u sebi ne bi imalo vodu iz koje kasnije nastaju sve moguće pojedinačnosti. Voda je supstancija, ono što je stavljeno u osnovu, to jest opća baza – sigurnost za svako postojanje. Razlog zbog kojeg je Tales mislio da je baš voda prapočelo svega mogao bi biti taj što je opazio da sva živa bića preživljavaju zahvaljujući hrani koja je vlažna, da čak i toplina nastaje iz vlage, te da su i sjemenke svih stvari vlažne.

Usko vezano uz Talesovo naučavanje je mišljenje liječnika Hipokrata, koji je smatrao da se elementi organizma sastoje od četiri soka, i da o njihovom omjeru ovisi zdravlje tijela (humoralna patologija). Dakle, o vlažnosti ovise i karakteristike i temperament ljudi. Kada je u 18. stoljeću humor poprimio značenje duhovitosti, to je napravio jer se smatralo da u ljudi vlažnih duša, zbog količine sokova duša brzo ide, dok su ostali tvrdi i suhi.

2.2. Anaksimandar

Anaksimandar je živio u Miletu, a bio je meteorolog, astronom i astrofizičar. Smatrao je da se svijet objašnjava iz jednog prapočela, koje naziva apeiron. On je istodobno postanak i propast svih stvari, jer se one međusobno kažnjavaju, a time i mijenjaju, tijekom vremena. To znači da je kozmos žrtva zakona promjene koja se događa po nekoj ideji reda i pravednosti (npr. umrijeti znači okaljati svoju krivicu da se rodilo).

Apeiron znači da je baza prirode beskonačna – sve nastaje izdvajanjem suprotnosti iz apeirona, koji se ne može identificirati s nijednim drugim prirodnim elementom. Dakle, ono što je izvorno nikada nije određeno ni završeno.

2.3. Anaksimen

Anaksimen je bio Anaksimandrov učenik. Za njega je prapočelo stvari bio zrak, jer je za čovjeka najvažnije disanje. Uostalom, Anaksimandar je zrak izjednačavao s dušom (psihe) i životnom mogućnošću.

Sve nastaje zgnušavanjem i razrjeđivanjem zraka. Stisnutim ustima činimo hladan zrak, a raširenim topao. Zgnušavanje (piknosis) znači da nešto činimo čvrstim, razrjeđivanje (araiosis) je u biti stanjivanje nečega, dakle slabljene.

3. Pitagora

Pitagora je bio suvremenik Talesa i Anaksimandra, a živio je na Samosu. Zanimao se za realizaciju moralne egzistencije čovjeka – smatrao je da se ona može u potpunosti realizirati samo u organiziranoj zajednici, tj. Daleko od svakodnevnog susretanja sa životom.

Osnovao je, dakle, savez, u kojem su njegovi učenici bili pod stalnom kontrolom. Tijekom pet godina pripreme, učilo ih se kako znati šutjeti u pravom trenutku, odvikavanjem od brzog reagiranja na ono što drugi rade i govore. U školi su vladali etički principi u simboličkoj formi (npr. Ne ići ulicom označavalo je opomenu da se ne slijedi mišljenje gomile), vladao je strog životni red i općenito je postojala asketska tendencija. Također su vjerovali u seljenje duša, što znači da i nakon smrti tijela duše dalje hodaju i žive. Tako stroga podjela tijela i duše je bila izrazito negrčka.

Učenje Pitagorine filozofije svodi se na stav da je sve u svijetu samo broj, stvari i odnosi mogu se iskazati kao broj. U školi je bio bitan religiozni cilj – učenje o seljenju duša svodi se na vjerovanje da se duše oslobađaju od tijela, a time i prirode uopće – a u vezu s time se dovodila i nauka o brojevima. Nasuprot prirodi, brojevi su nešto egzaktno i čisto, stoga je bavljenje brojevima misaono oslobađanje od stalne veze s datošću prirodnog svijeta te uzdizanje u područje pojmova, gdje se racionalnim nizom dolazi do kombinacija koje mogu biti idealan uzor za odnos prema svijetu bića. To bi bio intelektualan način uzdizanja duše prema čistoći, oslobađanju od prirode.

Pitagorovska kozmologija svodi se na učenje o suprotnostima. Suprotnost je stvaralačka snaga. Radilo se ustvari o preoblikovanom staroiranskom običaju: neparno je bilo simbol čvrste granice, a parno je bilo uvijek dalje djeljivo i simbol neograničenog. Spajala ih je harmonija. Uz te pojmove, pitagorovci su dodali još i parno-neparne brojeve, parne brojeve koji, podijeljeni s 2, postaju neparni. Ograničeno i neparno vrijedilo je pitagorovcima za bolje i savršenije, a neograničeno i parno za manje savršeno. Te suprotnosti povezuje harmonija.

Može se reći da je kvantitet određen brojem. Sve se može izraziti brojem i brojnim odnosom. A ako se sve sastoji od brojeva, tada je sve također sastavljeno od općih elemenata broja, od ograničenog i neograničenog, a budući da ti elementi čine broj samo u svome harmoničkome spajanju, to je prema tome sve harmonija.

Unutrašnja jezgra Pitagorina učenja svodi se na to da broj ima princip forme. Broj, kako kaže pitagorovac Filolaj, „stvara tijelo“, tj. ograničava pojedinačno tijelo i daje mu njegovu mjeru. Bez broja stvari ne bi bile. Za Filolaja, principi su: granica i neograničeno. Priroda u kozmosu bila je spojena od neograničenog i ograničenog, kako cijeli kozmos tako i sve u njemu. Harmonija nije trebala isto i srodno.

Može se, dakle, primjetiti da je pitagorovska misao bila dualizam, spoj dvaju suprotnosti.

4. Elejska škola

4.1. Ksenofan

Osnivač elejske škole je Ksenofan. On u tumačenju kozmosa polazi od pojma bića, dakle od samog postojanja. Biće ne može postati, jer trajno postoji. To bi se moglo označiti i kaoJedno, što bi moglo biti nazvano i bog. Identitet boga i svijeta proizlazi iz traženja cjeline.

Ako isključimo mitološke bogove, tada je samo svijet datost, pa se u njemu mora tražiti Sve. Ksenofan je mislio da je Homer bogovima pripisao sve što je kod ljudi sramotno i pogrdno, a narod je to prihvatio jer misli da su bogovi rođeni i da imaju smrtnička odijela i glas i izgled, ali nemaju, ustvari, nikakvog razloga za to. Osim toga, svaki je narod imao bogove koji su ličili na njih – to uopće nije bilo neobično, jer sve čini čovjek. Kada se to shvati, kaže Ksenofan, moramo ići dalje i razvijati misaone sposobnosti. Ovaj kriterij zahtjeva princip mišljenja. Ako se svatko može uvjeriti da nema onoga u stvarnosti što na primjer govori Homer o bogovima, onda se to može i napustiti.

4.2. Parmenid

Ksenofanovo shvaćanje svijeta kao cjeline, gdje je Sve-Jedno, izrazio je Parmenid pojmom bitak. Pita se što jest i što je to što jest, i postoji li nešto drugo osim toga što jest? Svoju filozofiju Parmenid je artikulirao u spisu poznatom pod naslovom O prirodi. Spis ima dva dijela, učenje o istini i učenje o prividu. Istina se sastoji u spoznaji da bitak jest, a nebitak nije. Obmana se, s druge strane, sastoji u mnijenju da uz bitak postoji i nebitak i da mora postojati.

Prema Parmenidu postoji jedinstvo bića, pa je u njemu ukinuto mnoštvo pojedinačnog. Bitak je određen kao jedinstven i nepromjenljiv, a to se može shvatiti samo mišljenjem. Ono što nam daju osjetila samo je privid u odnosu na bitak, i time se dolazi do suprotnosti između znanja i mnijenja. Čula nas ne vode u istinu, jer nam predočuju mnoštvo i promjenljivost, već samo um koji bitak bića spoznaje kao nužno, a egzistenciju nebitka smatra nemogućom.

Postoji samo bitak, a nebitak ne postoji, pa stoga nema ni postajanja ni propadanja, zato što postajanje pretpostavlja prijelaz iz nebitka u bitak, a propadanje prijelaz iz bitka u nebitak. Mišljenje je identično s bitkom, tj. predmet mišljenja može biti samo biće; ono što nije, nije moguće ni zamisliti.

Bitak je bez početka i kraja, nepomičan i nepovrediv. Njegova nepovredivost ujedno je i njegov način postojanja. Bitak je sam sebi utočište, jer nema ničega što bi ga moglo i smjelo sprečaviti u tome da bude bitak. Nebitak bi ga povrijedio, umanjio i onemogućivao. Toga nema i ostaje samo bitak. Bitkova nepovredivost je dakle oblik njegove apsolutnosti.

Metoda filozofije je u mišljenju, i to je jedini put kojim se dolazi do pravog bitka. Bitak je postojanje, realitet (vječni) koji je jedinstven. U tu jedinstvenost, koju shvaća samo mišljenje, čula unose mnoštvo, a samim tim i razlike. U shvaćanju bitka apstrahiramo od čulne mnoštvenosti, jer to nije ni jedno, ni nepromjenljivo, pa kao takvo nema ni pravo jest, tj. pravi bitak.

Parmenidova ideja o bitku i biću ukazuje na dijalektičko jedinstvo svega postojanja uopće. Ako se to što jest i to po čemu jest adekvatno izraze, tada se shvatila istina tog odnosa i samog realiteta. Pojmovi bitak – biće – istina daju mogućnost iskaza o samom predmetu. Bez istine, odnos bitka i bića ostao bi formalan odnos i ništa više. Jer sve što postoji jest, a time ima i svoje po čemu. No to još nije i jasno shvaćeno ako se u tome ne dođe do istine. Stoga je cilj razumijevanja teme o bitku i biću.

Parmenid pokušava definirati i filozofsku istinu, do koje se dolazi razlikujući privid (to je vanjski svijet) od istine (to je bitak). U svakodnevnom životu čovjek ostaje kod pojedinačnog i misli da je to pravo, dok je to ustvari prolazno. Filozofija, tražeći apsolutnu istinu, postavlja tezu da ona ne može biti u onome što je promjenjivo, pa je traži u onome što je uvijek u sebi jednako, pa je kozmos izražen kao apsolutni identitet.

Filozof mora vidjeti suprotnost između bitka i nebitka i ne smije ostati kod navike u kojoj se sve nekritički preuzima. Dakle, ako pitamo što je pravo biće, ne smijemo se držati naše zbiljnosti, tj. treba napustiti prolazne stvari i gledati ono što je vječno. To znači, da je konkretna zbiljnost radi čistoga bitka bačena u Ništa, i tako je filozofija ukinula bitnost ovoga svijeta baš zbog toga jer je promjenjiv.

4.3. Zenon

Parmenidovu tezu o jednom, koje je vječno i nepokretno, Zenon brani tako da osporava bitak mnoštvu i kretanju. Ako se prihvati mnoštvo i kretanje, tada nastaju poteškoće (aporije) iz kojih nema izlaza. Općenito, aporija je neprilika, suprotnost od poros, tj. puta. Zenon je prema Aristotelu imao oko 40 dokaza za svoje teorije, a svi su se svodili na nekoliko stavova:

- kretanje ne može početi jer tijelo ne može dospijeti na drugo mjesto, a da prije toga ne prođe neograničen broj međumjesta. Ovamo pripada primjer Ahila i kornjače, gdje se tvrdi da Ahil ne može stići kornjaču jer je ona već napustila mjesto do kojeg je on stigao. Zatim, leteća strijela miruje, jer je u svakom trenutku samu na jednom mjestu. To znači da ona nikada neće doći na cilj, jer u svakom momentu svoga leta mora zauzeti čvrsto mjesto i proći beskrajnost prostora. Na Zenonove aporije Aristotel općenito primjećuje da beskrajno djeljiv put može biti prijeđen u određeno vrijeme, jer je i ono djeljivo u beskraj, pa stoga dio vremena odgovara djelu prostora.

- do aporija dolazi i tada kada prihvatimo mnoštvo kao pravo postojanje; ako bi mnoštvo postojalo, tada bi iste stvari bile ograničene i neograničene. Zenon je neograničenost stvari dokazivao na osnovi diobe (dihotomije), logičkim razdvajanjem na dvoje pri čemu je svaki dio svoj vlastiti pojam; ako se to ne gleda u jedinstvu, već u apsolutnim razlikama, dolazi do aporija. Ako se polazi od mnoštva i kretanja, tada se dolazi do stava da su pojedine cjeline tako male da nemaju veličine, i tako velike da nemaju granice, jer se u beskonačnosj diobi dolazi do sve manjih djelova, pa oni, dodani ili oduzeti, ne mijenjaju ništa (s tim u vezi može se pitati kako to da jedno zrno kad se baci ne proizvodi šum, a kad se istrese vreća, onda nastaje šum, što bi značilo da zbroj nula daje neku veličinu – kasnije će se taj problem u dijalektici nazvati prijelaz kvantiteta u kvalitet)

U skladu s tezom da je bitak jedinstven i u mirovanju, a nebitak mnoštvo i u kretanju, Zenon sumnja da stvari postoje u prostoru, tj. osporava sam prostor. Ako je prostor nešto, u čemu će on biti? Ako prostor pripada u biće, gdje bi on mogao biti? Jer, ako su sva bića u prostoru,

tada opet prostor mora biti u jednom drugom prostoru, i tako u beskonačnost. To je nezamislivo, dakle prostora nema.

4.4. Melis

Melis je bio drugi Parmenidov učenik. Prema Diogen Laertiju, njegovo filozofijsko shvaćanje bitka bilo je sljedeće: „svijet je beskrajan i nepromjenjiv i nepokretan, samo sebi jednako jedinstvo i svagdje ispunjeno; kretanja nema, kretanje je samo prividno.“

Iz elejske ontologije poznat je stav da iz ničega ne nastaje ništa, i da nešto ne može propasti u ništa. Budući dakle da nešto nije nastalo, ono jest i bilo je uvijek i uvijek će biti, te nema ni početka ni svršetka, već je beskrajno. Jer da je nastalo, tada bi moralo imati početak (jer moralo bi, ako je nastalo, jednom i početi) i kraj (jer moralo bi, ako je nastalo, jednom i završiti). No budući da nije ni počelo ni završilo, uvijek je bilo i uvijek će biti, te nema ni početka ni završetka, jer nemoguće je da uvijek bude ono što nije sve.

Iz Melisovih, te spisa drugih elejaca, dolazimo do postavljanja problema metafizike, tj. je li svijet takav kakav se čini, odnosno pojavljuje, ili se iza toga nalazi nešto drugo.

5. Heraklit

5.1. Priroda i logos

Kao i Parmenid, i Heraklit se bori protiv mnijenja. Odbija tadašnji politeizam i zastupa jedinstvo svih bića, koja se stalno mijenjaju, pa stoga nigdje nema nepromijenjivog bitka. Postoji koegzistencija suprotnosti – svugdje nalazimo suprotnosti i prijelaze iz suprotnosti.

Ideju smisla, reda, zakona i umnosti Heraklit izražava pojmom logos. Taj logos, koji može biti shvaćen i panteistički, djeluje samo u materijalnom supstratu, a to je vatra, jer sve nastaje iz vatre i u vatru se vraća.

Općenito, termin logos se može tumačiti na razne načine (npr. riječ, govor, svojsvto, istina...), a često znači i razumsku, misaonu sposobnost izlaganja i shvaćanja.

Logos u Heraklitovim fragmentima ima četiri značenja:- kozmičko značenje- logos – kvaliteta čovjeka- logos – govor- logos duše

Brecht smatra da je logos oblik kritike kao put osvješćivanja ljudi, koji su u svojoj nepersonalnosti samo na tlu navika. Prema Heraklitovom mišljenju, zadatak filozofa je probuditi ljude. To je potrebno jer se događa da, iako većina ljudi saobraća s logosom, ipak to ne vidi i ne zna. Dakle, problem je u tome kako se čovjek može uzdići prema logosu. Mogućnost uzdizanja iznad prolaznog, nebitnog i svakodnevnog nije nerealna, jer svatko može misliti. Treba realizirati tu sposobnost i znati je primjenjivati.Prema Heraklitu spoznaja logosa obuhvaća svu mudrost, no to je masi nepoznato. Ipak, taj je zakon za sve obavezan, jer oni „koji s razumom govore moraju se oslanjati na ono što je zajedničko svima, kao država na zakon i još mnogo čvršće“. No većina živi kao da svatko ima

vlastitu pamet. Heraklit kaže da: „onima koji ne poznaju logos ne vrijede mnogo ni oči ni uši, jer imaju barbarske duše“.

Za Heraklita pravi bitak je u jedinstvu pripadnih suprotnosti u njihovom kretanju. Logos prisiljava suprotnosti da djeluju (iz dana pravi noć i obratno, itd.). Nijedna suprotnost ne ostaje sama za sebe, već se uvijek odnosi na drugu. To skupljanje suprotnosti bit je logosa. U svakoj suprotnosti postoji drugo, i logos se sastoji u tome da se uvijek vidi to drugo; tu ne pomaže vlastita pamet, jer ta pamet vidi samo jednu stranu, dakle samo jedno značenje.

Heraklitov kozmos nije samo čulni svijet subjekta, kao kod Parmenida, već cjelina, dakle priroda uopće, i kada on tvrdi da je sve promjenjivo ne ograničava se samo na čula kao njegov suvremenik, već na cijelu prirodu.

5.2. Metoda mišljenja

Na osnovi Heraklitove filozofije možemo govoriti o posebnosti njegove metode mišljenja. Iz logike, može se reći da su sudovi logički istiniti kada ne sadrže proturječnost. No tom osnovnom pravilu logike ne odgovara ideja dinamizma, dijalektike. Logičar najstrože odvaja suprotnosti po principu isključenja trećeg, a dijalektičar ima tekuće pojmove, koji prelaze jedni u druge i čije se granice mogu proširivati. Za takav način mišljenja bitno je ovo: svaki pojam za svoje razumijevanje ne zahtijeva nadređene ili podređene pojmove, nego svoju pripadnu suprotnost, kao razliku koja ga dopunjava. Sudovi u tim pojmovima povezani su u krugu, i dokaz se izvodi tako da se ono što se dokazuje uvede u taj dokazni krug (dan-noć, ljeto-zima, itd.). Ti pojmovi nisu apstrakcije, već su iskaz kružnog toka samog života, gdje se ističu početak-sredina-kraj. Za Heraklitovo mišljenje bitan je kružni tok, što bi odgovaralo logici organskog života, gdje su život i smrt prijelazne faze, tj. život odlazeći u smrt ostavlja život iza sebe.

Kod Heraklita je simbolika kretanja izražena u nemiru vatre. Tu nema neke granične točke, u tim prijelazima, svako određenje (a) postaje drugo (b), a ima još a i već b u sebi. Ono je a i b istodobno. No tu je bitno da se spoznaja svakog pojedinačnog sadržaja razumije tek iz kategorije odnosa, gdje se tada vidi identitet suprotnosti. To znači da se isti predmet mjeri prema različitom, pa jednoj riječi daje različit smisao. Na primjer fragment: „U iste rijeke stupamo i ne stupamo, jesmo i nismo“. Pitanje je kako ćemo shvatiti „isto“, jer isto je isto, no i nije, budući da se stalno mijenja.

Iz razumijevanja prirode, dakle iz filozofije prirode, slijedi i način govora o svijetu. To znači da i govor ulazi u sferu logosa, a opet na osnovi govora slijedi i djelovanje. Dijalektika jezika ne ostavlja riječi odvojene, jer se riječi spajaju u harmoniju, koja teži k protivnosti, kao kod luka i lire. To izdvajanje i spajanje pravo je postojanje i to je pravi aktivitet. A to nam je opet dano u govoru. No oni koji ne znaju logos ostaju napunjeni riječima koje ne izražavaju pravu bit postojanja i djelovanja. Stoga takvi ostaju pri pojedinim riječima i ništa ne razumiju. Da bi se razvila kritička svijest, treba izvršiti katarzu mišljenja od nekritičke napunjenosti riječima. Oslobođenje od riječi jest Heraklitov filozofski zahtjev da se govori kako to proizlazi iz logosa. To znači da govor nisu samo riječi.

Prema Heraklitu bit je promjena, a istina je jedinstvo suprotnosti. To znači da se suprotno nalazi u istom; sve nastaje na osnovi borbe i suprotnosti. Ti procesi nisu u nikakvoj ravnoteži, jer ima perioda kada se sve vraća u pravatru, i tada dolazi do općeg sagorijevanja svijeta.

Oblikovanje svijeta Heraklit naziva oskudicom, a svjetski požar sitošću. Sloga i mir vode do sagorijevanja, a rat i svađa do postajanja svijeta.

Heraklitova misao grijala se na vatri koja se nikad ne gasi, pa je i cilj života bio shvaćen kao ispoljavanje svega na plamenu koji daje sjaj za gledanje. U vatri je dan simbol koji, preveden na misao, znači stalni dinamizam, a to je prava bit Heraklitove filozofije.

6. Empedoklo

Empedoklo je bio iz grada Agrigenta na Siciliji, i bio je poznat kao liječnik i istraživač prirode, te učenik pitagorovaca.

U svojoj filozofiji prirode Empedoklo polazi od pitagorovskog svetog broja 4 i smatra da sve objašnjava iz 4 elementa: vatre, vode, zemlje i zraka. Njih Prijateljstvo (Filia) zajedno vodi, a Svađa (Neikos) ih razdvaja. U početku su elementi bili zajedno i nepokretni u cjelini (Sfairos). Na okupu ih je držala Ljubav, a zatim je djelovala Svađa s periferije prema unutrašnjosti Sfairosa i razdvojila ih. Tako je počelo oblikovanje svijeta. Cjelina se ne određuje prema analogiji s čovjekom, jer je Empedoklo, kao i Ksenofan, kritizirao grčki antropomorfizam.

Svojim je učenjem Empedoklo zasnovao ideju i pojam elementa, što znači onoga što se ne može kemijskim sredstvima dalje rastavljati. Dakle, element je pratvar ili osnovni sastavni dio. Ritam vječnosti dan je u dvjema pokretačkim snagama. To su Ljubav (atrakcija) i Mržnja (repulzija) – tako Empedoklo spaja mitsko s prirodnonaučnim. Iz tog odnosa vidimo da postajanje sadrži i bitak, što nije bilo slučaj u Heraklitovoj filozofiji.

Svojom teorijom o elementima Empedoklo je utjecao i na medicinu, jer na osnovi toga što je svaki element nosilac određenih kvaliteta može se govoriti o karakteru čovjeka (npr. voda – kvalitet vlažno – kolerik; zemlja – kvalitet suho – melankonik; zrak – kvalitet hladno – flegmatik; vatra – kvalitet toplo – sangvinik).

Empedoklo daje i svoju kritiku mišljenja i jezika. On smatra da se mišljenje mora egzaktno odnositi u svojim iskazima o svijetu. Opovrgava postojanje rađanja i smrti, i kaže da se radi samo o sastavljanju i razdvajanju elemenata.

7. Anaksagora

Anaksagora je rođen oko 500. godine u Klazomeni. Došao je u Atenu 460. i tamo bio optužen za bezbožništvo zbog svog naučavanja o meteorologiji (tvrdio je da je Sunce užarena masa, a ne bog, kao što su ostali Grci vjerovali). Umro je u Lampsaku 428.

U određenju predmeta, Anaksagora traži ono što ostaje kao zajednička osnova u promjenama prirode, pri čemu smatra da je sve u svemu. To znači da nijedna promjena nije prava promjena, nego izmjena djelića (homeomerija). Anaksagora je tvrdio da se nijedna tvar ne može dijeliti tako da ne bi u najmanjem djeliću i dalje bile sadržane sve stvari.

Prvi je uveo teleološki princip u objašnjenje prirode svijeta. To je vezano uz pojam uma (nus) kao svjetske misaonosti, inteligencije. Taj um djeluje po nekoj svrsi, on nije stvoritelj svijeta već daje početno kretanje. Od samog početka, uz um stoji i materija (prasjemenke, homeomerije). Sjemenke se međusobno razlikuju, i nijedna nije slična drugoj.

U početku su svi dijelovi bili u nesređenom stanju, a tome je učinio kraj nus pokrenuvši materiju, i tako se počelo sve oblikovati. Time je prestalo prvobitno kaotično stanje.

Iz Anaksagorine filozofije prirode slijedi stav da je sve u svemu, što znači da ništa ne može odvojeno egzistirati. Sve ima udjela u svemu. Nus je beskrajan i ssamostalan i on je sve uredio. Ništa se potpuno ne razdvaja jedno od drugog, osim nusa, koji je započeo kretanje i odvojio se od svega što se kretalo.

U metodološkom pogledu Anaksagora se drži drugog kriterija nego što bi bio nus – misli da pomoću pojavnog zaključujemo na ono što ne vidimo. Iako je nus teleološki princip, Anaksagora objašnjava prirodu kauzalno, pa se može reći da je čovjek sposobniji od životinja zbog toga što ima ruke, a ne, kao što bi rekao Aristotel, da je priroda dala čovjeku ruke kako bi bio sposobniji od životinja.

Svojom filozofijom prirode o odnosu materije i nusa Anaksagora je zasnovao filozofski dualizam. To znači da se uzimaju dva odvojena i samostalna principa pomoću kojih se objašnjava svijet.

8. Atomisti: Leukip i Demokrit

Leukip je bio Zenonov učenik, koji je 450. otvorio vlastitu školu. On prihvaća da je biće nepostalo i nepromjenjljivo. Prazan prostor postoji kao nebiće pored bića (punog), što znači da su puno i prazno osnova svijeta. No, dok je Zenon zastupao dihotomiju stvari u beskraj, Leukip kaže da moraju postojati dijelovi koji se dalje ne režu – atomi.

Prema Leukipu ništa u svijetu ne nastaje bez uzroka, već sve na osnovi određenog razloga i pod pritiskom nužnosti. Dakle, bez logosa (razloga) ne može se ništa dogoditi, a nužnost je uzrok kretanja. Time se odbacuje Anaksagorina ideja o nusu.

Demokrit je zasnovao materijalističku filozofiju prirode. Sve se supstancije sastoje od atoma, a bezbrojni atomi razlikuju se oblikom, redom i položajem. Jedni atomi su glatki, drugi hrapavi, okrugli, uglati, itd. No materijalna je supstancija kod svih ista. Atomi su nepromjenjljivi i nedjeljivi, no protežni su. Određeni su po veličini, no tako su mali da se ne mogu čulno percipirati. Atomi su bez kvaliteta i ne mijenjaju se; svaka je promjena samo promjena mjesta. Postajanje i prestajanje u prirodi nije ništa drugo nego kretanje punog u praznom ili bitka u postojećem nebitku.

Na spajanju i razdvajanju atoma počiva sve nastajanje i prestajanje; promjena neke stvari objašnjava se samo iz promjene položaja i reda atoma te stvari. Takva je promjena moguća ako postoji prazno, a bez praznine ne bi bila moguća promjena i premještanje atoma. Tu se kaže da kretanje zahtijeva prazninu jer ono što je bilo puno ne može u sebe ništa preuzeti.

Problem spoznaje svodi se na racionalno tumačenje svijeta, i to na osnovi atomističke filozofije prirode. Bitna je tvrdnja da mi ne shvaćamo ništa pouzdano, nego samo ono što se mijenja prema stanju našeg tijela i ono što u njega ulazi ili mu se opire. Dvije su vrste spoznaje: jedna prava, druga mračna. Mračnoj pripadaju osjetila, a druga nastupa tek kada ona više ne zapažaju. Razlika između mnijenja i istine izražena je ovako: „Po mnijenju boja, po mnijenju slatko, po mnijenju gorko, a uistinu atomi i praznina“.

Prema Demokritu priroda je čovjeku uzor i ona omogućuje misaono, svrhovito, oponašanje životinja i njihova djelovanja. No ljudski rad ima prednost. Prirodna nužnost djeluje tako da se slično spaja sa sličnim, i u tome se čovjek tada može orijentirati kao u određenoj smislenosti. Na osnovi sličnosti ljudi su počeli oblikovati različite glasove da bi se mogli sporazumijevati. Tu nije moglo biti zajedničkog jezika, već je svaka skupina imala svoj način govora. Udruživanjem pojedinih grupa zbivale su se promjene i u oblikovanju jezika. Tako je naseljena zemlja bila čovjekovo djelo u svijetu prirode. Demokrit zastupa tezu da jezična označivanja nisu po prirodi nužna, već su konvencionalna. Nema sumnje da je artikulirani jezik smatrao prirodnom sposobnošću čovjeka za razliku od životinja, ali je pojedinačno označivanje stvari riječima proizvoljno.

Ideja racionalnog odnosa primjenjena je i u etici. Najviše dobro jest sreća, tj. sretno stanje ili blaženstvo, a to se sastoji u vedrini duha. Najbolje je za čovjeka da se što je moguće više raduje, a što manje žalosti.Čistoća Demokritove etike sastoji se u tezi da je bitna volja u određenju djelovanja, odnosno da se po intenciji odlučuje o moralnoj vrijednosti učinjenoga. Za Demokrita je bitno da se individualna savjest bude etički zasnovana.Iz racionalnog etičkog određenja slijedi i ideja kozmopolitizma. Tu se naglašava da je mudrome čovjeku otvorena svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svije.

Prema filozofiji atomizma duša se sastoji od finih vatrenih atoma. Disanjem primamo u sebe takve atome izvana. No kada je veći izlazak vatrenih atoma nego ulazak, tada je čovjek pospan i spava. Ako je izlazak još veći, nastupa smrt.

Na osnovi teorije atomizma dana je i kritika religije. Ako uistinu postoje samo atomi i prazan prostor, tada, ukoliko bi se govorilo o bogovima, oni mogu biti samo iz atoma, a ne neka zasebna bića izvan svijeta prirode.

9. Osvrt na kozmološki period

Čovjek kao biće reda u prirodi počinje filozofirati radi toga da bi odredio svoje mjesto, jer, ako to ne bi mogao, morao bi se vratiti mitu, u kojem je rečeno što su bogovi i što su ljudi. No mit se povukao pred logosom i sada čovjek sebe određuje po prirodi samog reda u kojem je on stalno. Stoga je prirodna prolaznost način egzistencije svakog bića. To je u filozofiji prirode shvaćeno.

Antropološki period

1. Sofisti

1.1. Demokratizacija kritike

Kod sofista priroda više glavna tema filozofije – počinje se raspravljati o čovjeku. Riječ sofist znači mudrac, čovjek vješt i sposoban, a zatim učitelj filozofije i retorike. Prije sofista nalazimo jonsku historiju, u kojoj je sakupljeno mnogo mišljenja o različitim narodima, što je dovelo do određenog relativizma u pogledu prema svijetu.

U Periklovoj Ateni obrazovanje je, u vezi s jačanjem demokracije, postalo opća narodna potreba. Sofisti su htjeli biti novi odgojitelji i uspostaviti jedinstvo retorike i odgoja. Imali su velik interes za ljude, društvo i državu, u koje su unosili kritički duh. Služili su se empirijsko-induktivnom metodom, pri čemu nisu tražili zadnje osnove stvari, već su se zadovoljavali relativnom spoznajom, koja je ipak omogućavala životne zaključke.

Njihova je filozofija imala praktički cilj: svladavanje života, i to su htjeli drugima saopćiti učenjem i odgajanjem. Time je uz teorijski život istaknuto i značenje praktičkoga djelovanja. U svom djelovanju sofisti istupaju protiv svakog autoriteta – oni ističu vrijednost racionalnog principa, koji treba u svemu odlučivati.

Relativizam je teoretska osnova sofista. Kad se polazi od stava da je čovjek mjera svih stvari, tada to u teoretskom pogledu vodi u subjektivizam, a kao umijeće da se slabija strana učini jačom i do eristike. U praktičnom pogledu retorika postaje sastavni dio razvijenog individualizma, pri čemu se ide i u razne dileme, što protivniku otežava snalaženje. Dilema znači obavezu da se učini izbor između dvije mogućnosti, što je i oblik prisilnog odlučivanja u nesigurnoj stvari. Tu je riječ o formuliranju alternativa prema stavu ili-ili.

Sofisti se trude oko pozitivnog znanja, istražuju bit savjeta u životu i obrazlažu što znači pojam vrlina (arete). Izučavanje vrline ima svoje porijeklo na Siciliji. Osnivači tamošnje retorske škole bili su Koraks i njegov učenik Tisija. Oni su se bavili sudskim govorima, često na principu eristike.

1.2. Protagora

Kod Protagore se učila eubulija (razboritost, dobra odluka) uspoređivanjem različitih mogućnosti. Njegov glavni spis bio je Istina ili (govori koji ruše), a fragment po kojem ga se najviše pamti glasi: „Čovjek je mjera svih stvari, postojećih da jesu, a nepostojećih da nisu“.

Kada se tu govori o stvarima, tada se misli na određene kvalitete, i radi se o tome što je bolje, a što je lošije. Tu je riječ o svemu što se treba, i u svemu tome samo je čovjek mjera. Općenito možemo reći da čovjek sudi prema bitku stvari i o postojećem i o nepostojećem, pri čemu je svakako važan i osjet. Ta se teza može interpretirati i zahvaljujući etnologiji: svaki narod ima svoj nomos po kojemu živi. Nomos ima relativnu vrijednost, ali za pojedine narode on je jedina objektivna norma.

Dijalektičko-retorska sposobnost ogledala se u postizanju uspjeha obranom slabije teze koja, iako slabija, ima pravo. Protivnici sofista dali su tome moralno negativno tumačenje, tj. da

ono što je lošije, sofisti žele prikazati boljim, drukčijim nego što jest. Suprotstavljeni govori bili su uobičajena praksa kod sofista.

Prema Protagori, bogovi su ljudima dali dva svojstva: aidos (moralni strah) i dike (pravednost). Na osnovi tih dvaju svojstava ljudi mogu oblikovati države i međusobno se ujedinjavati. Stoga se svi ljudi mogu angažirati u državnim poslovima. Time se brani ideja demokracije, koja se suprotstavlja aristokratskom shvaćanju da treba vladati politička elita.

Protagora nije postavio pojam najvišeg dobra, jer bi to proturječilo njegovoj teoriji, te se bavio poučavanjem vrline (arete). Smatrao je, osim toga, da poučavanje treba prirodnu sklonost i vježbu.

1.3. Gorgija

Gorgijin razvoj ide od filozofije prirode preko dijalektike do retorike i umjetničkog stvaralaštva. Bio je vrlo popularan i mogao je raspravljati o svakoj temi.

Smatra ga se osnivačem estetike. Filozofija, pjesništvo i govorništvo bili su u Gorgijinim interpretacijama nov sadržaj mišljenja i odstupanje od svakodnevnoga javnog mnijenja. Rekao je kako tragedija prikazivanjem mita i strasti izaziva obmanu, „pri čemu je onaj koji obmane pravedniji od onoga koji ne obmane, a obmanuti je mudriji od neobmanutog“. To znači da pjesnik koji postigne obmanu ispunjava bolje svoj pjesnički zadatak nego onaj koji u tome ne uspije. A gledalac koji se u to uključi, kao obmanuti, postaje mudriji od onoga koji nema takvu priliku. Dobar umjetnik na taj način pokazuje drukčiji put od onoga na koji su svi navikli, te im ne pada na pamet nešto mijenjati. U prikazu pojedinih događaja opravdana je obmana, jer umjetnik to sve gleda drukčijim očima, i njegov duh daje novo shvaćanje, koje se naziva umjetničkom iluzijom.

Gorgija je postavio i ideju o katarzi, kad kaže da pjesništvo ima sposobnost iz duše istjerati različite osjete i stanja, kao što se pomoću lijekova mogu odstarniti različiti štetni sokovi iz tijela. U tu svrhu može poslužiti i retorika, koja također ima pravo na obmanu ili umjetničku iluziju. Njen cilj je da postigne nagovor (peitho), stanje prihvaćanja, uvjerenja i poslušnosti.Zastupao je nazor da prema prirodnom zakonu ne zadržava slabije jače, nego jače vlada slabijim, jači ide naprijed, a slabiji slijedi.

Poznate su i Gorgijine dijalektike:a) ništa ne postojib) kad bi i postojalo, ne bi bilo za ljude spoznatljivo c) ako bi bilo spoznatljivo, drugima se to ne bi moglo saopćiti ni učiniti razumljivimd) dakle, nema ničega, tj. ne postoji biće ni nebiće

1.4. Kritija i ostali sofisti

Sofističko obrazovanje promatrao je Kritija kao sredstvo političke moći. On postavlja i tezu da je religija državna potreba, jer može dobro služiti kao dopuna zakonu. Zakon kažnjava prestupnike kad za prijestupe sazna; no ukoliko ne sazna, tada oni ostaju nekažnjeni. To znači da se zakoni potajno mogu kršiti. Da se to ne bi dogodilo, neki pametan i mudar čovjek izmislio je za smrtnike strah od bogova, koji sve vide i znaju, pa njima ništa ne ostaje skriveno, bez obzira na to radi li se nešto javno ili se potajno smišlja.

Euhemeros Kirenjanin je pak tvrdio da su bogovi koji se štuju bili nekad zaslužni ljudi, i kao takve ljude su ih kasnije idealizirali. U tumačenju mitova Euhemeros je primjenjivao alegorijski racionalizam.

Prodik shvaća život kao individualnu mogućnost biranja onoga što je bolje, trajnije i čestitije.

Antifont istražuje razliku između nomosa i fisisa da bi pokazao kako je vrijednost prirodnog određenja iznad ljudskih propisa. Postoji oštra suprotnost između onoga što su ljudi postavili i nužnosti prirode. Čovječje odredbe ne mogu se dokazati kao istinite. Vrijedi samo ono što je iz prirode i po prirode, a sve je drugo nepravo i prevara. Zakoni ograničuju moć jačih, i to je pretpostavka za sretan život.

Likofron je smatrao da je zakonodavstvo ugovor kojim se pojedinci osiguravaju, no ne smatra da je zakon sposoban za moralni odgoj građana.

Trazimah ističe klasni karakter prava: „Ja kažem da pravednost nije ništa drugo nego korist jačega“.

Kalikle zastupa pravo jačega po prirodi. Pravo je samo na strani prirode, a nomos je djelo slabih. Slabići prihvaćaju nomos; zakon prirode potvrđuje i povijest, koja pokazuje da jači vlada. Dakle, sila ide ispred prava i samo sila može stvoriti pravo.

2. Sokrat

Sokratova etika orijentirana je isključivo na zemaljsko i potpuno neovisno o vjerovanju u besmrtnost. Traži se određenje etičke autonomije čovjeka, koja ne smije biti dovedena u neizvjesnost zbog fenomena smrti. Nema razloga smrti se bojati, jer bi to izgledalo kao da znamo ono što ne znamo, a smrt bi mogla biti i najveća od ljudskih dobara.

U Sokratovom istraživanju riječ je o odnosu između mišljenja i istine. Mišljenje je shvaćeno kao moć koja je iznad svog određenja. Ono što je istinito mora se postići putem mišljenja, tj. mora biti saopćeno i dokazano. Istina je posredovana mišljenjem, što znači da treba istražiti i shvatiti ono što je objektivno, pa bi se istina mogla odrediti kao jedinstvo subjektivnog i objektivnog. To dobiva posebno značenje u primjeni na istraživanje etike i morala. Moralnost je vezana s razmišljanjem o tome što jest, dakle treba znati je li nešto prihvatljivo ili nije, tj. da li je dobro ili nije.

Ta pitanja Sokrat istražuje posebnom metodom: prvo je ironija, a drugo je majeutika. U ironiji se ide za tim da se sugovorniku pokaže da ne zna ono što misli da zna, da bi ga se pridobilo za kritičko i samostalno razmišljanje, a majeutika treba razlikovati između onih koji su prazni (u mislima) i onih koji imaju trudove (tj. u mislima su bogati).

Za Sokrata vrlina je jednaka znanju ili mudrosti, ali pojavljuje se i daimonion, božansko biće – oblik personifikacije savjesti, koja se uzdiže iznad kultnog realiteta koji je vladao u polisu. Ako netko zna što je dobro, onda on ne može raditi što je loše. Stoga, ukoliko radi loše, onda ne zna što je dobro – to bi dovelo do stava da ne bi bilo uopće krivaca za loše djelovanje.Svojim filozofiranjem Sokrat je išao za tim da se odredi što je pozitivna egzistencija (što bi odgovaralo njegovom zahtjevu: „Upoznaj samoga sebe“). Čovjek je postavljen pred vlastiti život i mora otkriti vlastitu unutrašnjost.

Aristotel Sokratu pripisuje dvije zasluge: induktivno razmišljanje i određenje pojmova. Istraživanje pojmova služi se metodom za i protiv, da bi se izvele bitne pojedinosti o svakom određenju. Pojam još nije istina, on je samo pretpostavka za traženje istine. Znanje pojmova davalo bi moć djelovanja, a to bi bilo jedinstvo teorije i prakse.

3. Sokratove škole

Sokratov utjecaj bio je izražen i u daljnjem istraživanju etičke tematike. To se ispoljilo u tzv. Sokratovim školama, gdje se, na osnovi teorijskog razmatranja, išlo u konkretnu primjenu. Te se škole međusobno razlikuju, no zajedničko im je to da su pokušale spajati teoriju i praksu. Ističu se tri pravca etičkog određenja pojma dobra:

1) Kinici 2) Kirenjani 3) Megarani

Kinici smatraju da je najsigurnije sredstvo za postizanje blaženstva neimanje potreba. Osnivač te škole je bio Antisten, koji svoj stav izražava vrlo radikalno: traženje zadovoljstva nije nešto prirodno, nego bolest, i to najgora od svih duševnih bolesti. Vrlina je dovoljna za blaženstvo, može se naučiti i ne može se izgubiti. Do vrline treba doći najkraćim putem, a to je život prema prirodi. Diogen iz Sinope je sokratovsko neimanje potreba doveo do vrhunca, a smatrao je da je sloboda govora najljepše što postoji. Njegov učenik bio je Krates.

Kirensku školu osnovao je Aristip. On ide za tim da se u životu ostvari zadovoljstvo kao najviše dobro, no za to treba duhovno obrazovanje. Što se tiče životnog cilja, nama pripada ono što je sadašnje, što znači da treba uživati današnji dan, a ostaviti otvorene planove za budućnost. Prema Aristipu, blaženstvo je fizičko stanje, jer je tjelesna trpnja uvijek realna, a duševna može biti i umišljena. Zadovoljstvo je, dakle, pozitivan osjećaj. Hegezija, pak, misli da je stanje sreće nemoguće postići – najviše što se u životu može postići je negativno stanje. Blaženstvo je teško postići jer je tijelo opterećeno mnogim nedostacima, a duša trpi s tijelom i zabrinuta je zbog njega. Sudbina onemogućuje da se ostvari ono čemu se nadamo, pa je stoga blaženstvo nemoguće. Zbog toga se mudrac neće truditi da postigne dobro, nego će mnogo više nastojati da ukloni zlo, jer je sebi postavio cilj da živi bez nevolje i bez trpnje. Među kirenjane spada i Teodor.

Euklid je osnivač megarske škole. U rješavanju problema dobra, on spaja sokratovski i elejski princip, pa dobiva jedinstvo između Jednog i Dobra. To dobro-jedno označuje se različitim imenima, kao na primjer mudrost, ili bog, ili um. Sve što je Dobrom suprotstavljeno negirao je, proglasivši to nerealnim. Sve što je izvan jedno-dobro samo je ime, tj. pogrešno ljudsko mnijenje. Poznat je, osim Euklida, i Diodor Kronos, koji je razmišljao o odnosu mogućeg i stvarnog. Prema njegovu mišljenju samo je nužno zbiljsko i samo je zbiljsko moguće. U megarskoj školi razvijala se i eristika (najpoznatiji predstavnik je Eubulid iz Mileta).

Sistemi filozofije

1. Platon

Platon se u početku svoje mladosti htio posvetiti političkoj karijeri, no tadašnji događaji ga nisu oduševili i on je odustao od aktivnog sudjelovanja u političkom životu. Smatrao je da će svima bolje pomoći svojim razmišljanjem o državi, kako ona treba biti uređena i sl., nego ako se bez znanja o tome bude bavio politikom.

Mislio je da je potrebno najprije o svemu dobro razmisliti, a tek onda djelovati, i to na osnovi razumskih zaključaka. Iz toga je proizašao Platonov problem filozofije: problem znanja i odgovarajućeg života, prakse, na osnovi postavljene teorije. Sav smisao života i rada, smatra on, počiva na znanju, pa je misaono razmatranje svih pitanja osnovni zadatak filozofiranja. Zato filozofija postaje najpreča potreba života, a filozof najvažniji čovjek, koji jedini može upravljati državom. Ako se o filozofiji piše, kaže Platon, onda to treba učiniti tako da se sačuva tok i razvoj nastanka i rješenja pojedinih problema. To se može učiniti jedino u obliku dijaloga, gdje se izmjenjuju teza i antiteza, pomoću kojih se dolazi do određenog rješenja.

U prvom razdoblju svoga filozofskoga razvoja Platon je nastavio Sokratov problem pojmovnog istraživanja etike. On ideale ljudi ne traži u postojećem društvenom obliku ispoljavanja nekih principa, nego u idealnim pojmovima, koji su opća norma za sve ljude. Zadatak filozofije je spoznati te norme, a način kako se do njih dolazi ujedno je i mogućnost da se one nauče. Dakle, znanje je čovjekova krepost, jer samo pomoću znanja čovjek može biti etičan. Pravo je znanje u skladu s idealnom praksom. Ljudi koji znaju ne griješe, a ako griješe, znači da ne znaju ono što rade, tj. nemaju pravu spoznaju o onome što misle i, prema tome, nisu krivi, jer da imaju pravu spoznaju ne bi tako činili.

No, danas znamo da krepost nije idealno savršenstvo, nego određeno društveno-historijsko shvaćanje koje ima svoju osnovu u društvenom životu i radu. Filozofski nazori i etičke norme nikad ne mogu izraziti savršenstvo i apsolutnost – svaka historijska epoha misli na svoj način, pa je zbog toga nemoguće da bi se u jednom razdoblju našlo rješenje za sva vremena.

Nadalje, Platon je oblikovao učenje o idejama kao uzrocima i uzorima svega što postoji. On misli da svijet i njegova materijalnost nemaju u sebi svoj pravi razlog i uzrok. Platon je iz činjenica kretanja i mijenjanja svega što postoji zaključio da je taj svijet baš zato nepotpun što se u njemu uvijek stvara nešto drugo i on sebi nikad ne ostaje jednak. Smatra da je u istraživanju važnije subjektivno uvjerenje o svijetu nego sam način objektivnog postojanja tog svijeta – materijalnost svijeta nema u sebi svoju pravu bit, pa stoga ona nije ni pravi predmet filozofiranja. Stoga je za Platona idealna stvarnost postala pravi predmet mišljenja i znanja. Takvim shvaćanjem Platon je negirao neposrednost objektivnog svijeta, a time i važnost ranijeg mišljenja o njemu.

Učenjem o idejama Platon je postavio tezu idealnog objektivnog pluralizma kao svoje rješenje postojanja svijeta i prirode. Nasuprot monističkoj orijentaciji filozofije, Platon je mnoštvenost i pojavnost svijeta shvatio kao rezultat djelovanja mnogih idealnih uzroka koji postoje kao uzori i smisao svega na svijetu.

To učenje dobilo ja praktično značenje u njegovoj teoriji države. Osnovna mu je misao bila da države neće biti sretne sve dok filozofi ne postanu vladari ili vladari filozofi. To je zbog toga

što država mora imati savršene uzore i principe koje mogu spoznati samo filozofi. Za Platona, takvi su uzori ideje, pa prema njima treba upravljati i državu.

Svrha države je da ljudi budu sretni. Oni to ne mogu biti u praksi ako u teoriji nisu spoznali bit života. Platon smatra da će država biti pravedna, a time i sretna, ako svatko bude radio svoj posao za koji je od države određen. Stoga je glavni zadatak države regulirati podjelu na staleže, kako bi svatko dobio svoje pravo mjesto.

1.1. Platonova djela

Platonov opus dijelimo prema četiri razdoblja:a) spisi sokratovskog perioda , u kojima se Platon ne udaljuje od etičko-pojmovnog

raspravljanja, zastupajući Sokratovu misao da je vrlina identična sa znanjemb) spisi prijelaznog perioda , u kojima se bori protiv sofista, i vidi se utjecaj orfičko-

pitagorovskog učenja o duši i njezinoj preegzistencijic) spisi zrelog doba , koji sadrže učenje o idejamad) kasni spisi , u kojima se vraća na logičko značenje ideje i približava se pitagorovcima

1.1.1. Eutidem (tehnika sofističkog mišljenja)

Dijalog razmatra pogrešne zaključke i pokazuje kako se do njih dolazi. Iz opće težnje za srećom i znanjem treba istražiti što bi ti pojmovi značili, da se ne bi pogrešno mislilo o tako važnim stvarima za život.

Eristika je bila zloupotreba dijalektike. Zenon je shvaćao dijalektiku kao mogućnost filozofskog dijaloga, no u eristici ta je dijalektika bila dovedena do antiteza koje su izvođene iz nepreciznih određenja riječi. U razgovoru se dolazi do dilema, a to znači do neugodnog izbora između dviju mogućnosti, a na kraju i do paralogizma, tj. do onoga što je nerazborito.

1.1.2. Gozba (o Erosu)

Platonov dijalog Simposion (ili Gozba) sadrži izlaganje o tradicionalnom shvaćanju Erosa, koji je inače prihvaćen kao općenito božanstvo ljubavi. U shvaćanju mita, on je sredina između smrtnog i besmrtnog, sredina između čovjeka i boga – on se javlja kao posrednik, kao trajna veza pomoću koje se sve događa. Eros je u sredini između mudrosti i neznanja, što ga pretvara u nagon za spoznajom i znanjem, a time i u put za filozofiju.

1.1.3. Protagora

U dijalogu Protagora raspravlja se o vrlini. Na početku Sokrat tvrdi da se vrlina ne može naučiti, a Protagora da se ona može naučiti. No, na kraju Sokrat dolazi do uvjerenja da se sve svodi na znanje, pa prema tome i pravednost, hrabrost i razboritost, što bi tvrdilo da se vrlina može naučiti. A Protagora, koji je na početku govorio da se vrlina može naučiti, misli da je vrlina sve prije nego znanje, te se prema tome ne može učiti.

Istraživanje o vrlini nastavlja se i u dijalogu Menon, a svoje zaključno mišljenje o njoj Platon daje tek u četvrtoj knjizi Države. Čovjek ostvaruje vrlinu tek kada sebe izgradi u simetričnu ličnost, a to se postiže kad se pravilno usklade tri dijela duše: umni, srčani i požudni. Ostvarivanje simetrije je zadatak filozofije.

1.1.4. Menon

Filozofsko traženje pojmova i njihovih definicija ima u Platonovu dijalogu Menon jasno određenu temu: što je vrlina i može li se naučiti, tj. svodi li se vrlina na znanje? U grčkom jeziku to je pojam arete. Kod Platona je arete sposobnost čovjekove duše da čini ono što je njoj primjereno. Duši je adekvatno da bude umjerena, mudra, pravedna, čime će postići jedinstvo unutrašnjeg i vanjskog djelovanja. Takav čovjek ima izgrađen etički odnos prema sebi i drugima. S tim je u vezi i postavljen ideal da svatko ostvari četiri glavne vrline, a to su: mudrost (sophia), hrabrost (andreia), razboritost (sophrosyne) i pravednost (dikaiosyne).

Prema tekstu u Menonu, sjećanje i sjećati se nije ništa drugo nego dobiti znanje iz samoga sebe. A to, opet, proizlazi iz učenja o duši, u kojoj oduvijek postoji istina o stvarima. Kao takva, duša je besmrtna. Prije dolaska u tijelo, ona je promatrala svijet ideja, ona sve zna, ali dolaskom na zemlju mnogo toga i zaboravlja. Promatranjem pojedinih stvari duša odmah zapaža sličnost s onime što je prije gledala, i tako se dobiva sjećanje kao oblik znanja. Sjećanje se obrazlaže u suštini time da je cijela priroda srodna, pa se lako od sjećanja jedne stvari dolazi do spoznaje druge.

Vrlina nije svedena samo na znanje, već se do nje dolazi i prikladnim mišljenjem, pa stoga postoje dvije vrste vrlina: prva je u okviru prirodne mogućnosti, a druga je filozofska vrlina.

1.1.5. Teetet

U dijalogu Teetet Platon istražuje bit znanja. U razgovoru sudjeluju Euklid, Terpsihon, zatim Sokrat, Teodor i Teetet, koji je kod Teodora učio geometriju. Sokrat postavlja pitanje može li se razlikovati znanje (episteme) od mudrosti (sofia). Teetet tijekom razgovara navodi tri definicije znanja: prvo nabraja različita umjeća, onda kaže da se znanje svodi na senzualnu percepciju, a na kraju ga definira kao pravo shvaćanje. Sokrat smatra da je neodrživa teza o zasnivanju znanja na percepciji jer se to nužno svodi na relativizam Protagorina učenja o čovjeku kao mjeri svih stvari. Percepcije se razlikuju, i svakome je nešto onakvo kakvo mu se čini. No, tu se ideju ne treba napustiti, jer se život bez osjetila ne može održati, stoga je potrebno odrediti međusoban odnos osjetila.

Tu temu Platon proširuje učenjem o duši. Same percepcije nisu još dovoljne da bi se odatle što zaključivalo, već one moraju biti skupljene u jednu formu shvaćanja. To možemo nazvati dušom, koja je organon pomoću kojega shvaćamo to što percipiramo. Ostvareno znanje podudara se sa stvarima

Ne Teetetovu treću definiciju Sokrat prigovara da se onda treba objasniti kako se dolazi do pogrešnog mišljenja, jer je riječ o tome zna li se neka stvar ili ne zna, a nemoguće je da se zna i ne zna u isto vrijeme. Stoga bi iznad podjele znanje-neznanje trebalo staviti razliku između bitka i nebitka. Jer, ako na primjer netko gleda neku stvar, tada on gleda nešto postojeće. Stoga se dolazi do stava, ako netko nešto misli, misli postojeće. Tko dakle misli nebiće, ne misli ništa i smatra jedno biće za drugo. Pogrešno misliti nije dakle ništa drugo nego misliti nebiće. Pogrešno shvaćanje uvijek je u vezi s osobinom duše. Do zamjenjivanja dolazi ako se znak ne podudara s percepcijom, i tada se nužno pogriješi cilj. To istraživanje dovodi do zaključka da zabluda i pogrešno shvaćanje nisu mogući o onome o čemu nemamo ni znanje ni percepciju. Tek na području onoga što znamo i percipiramo moguće je govoriti o istini i zabludi. Platonu je bitno da naglasi kako se istina i zabluda ne baziraju na odvojenim percepcijama, već počinju kod spajanja.

Teetet tada daje i četvrtu definiciju, prema kojoj je znanje pravo shvaćanje spojeno s objašnjenjem, tj. logosom. No, sada se javlja problem oko određenja objašnjenja. Taj se pojam može trostruko razlikovati: prvo je jezičko-gramatičko značenje, kada se nešto iskazuje da „jest“, drugo je nabrajanje sastavnih dijelova, a treće pronalaženje znaka po kojem bi se to što se pita razlikovalo od drugog.

1.1.6. Sofist

Ovdje se razmatra tema o sofistima i njihovom učenju. U razgovoru se od početka traži jasno razlikovanje između pravih i nepravih filozofa, kroz pitanja:

1) što znači sofist?2) što je političar?3) što je filozof?

Odrediti ta razlikovanja nužno je za svakoga tko se bavi javnim životom. Takav čovjek mora znati bit pojedinih pojmova. Poznato je da su sofisti na lošem glasu jer svoje znanje iz retorike primjenjuju tako da se neupućeni lako gube i ne znaju što da čine. Stoga filozof mora biti oprezan prema onima koji žele ukloniti znanje, razboritost i um.

Spajanje i razdvajanje pojmova problem je dijalektike, a to može sa uspjehom raditi samo onaj koji filozofira na čist i pravedan način. Sofist je onaj koji oponaša to znanje, ali ga zapravo nema. U eristici, kojom se oni koriste, se radi o sporu riječima i govorima bez ulaženja u bit stvari. U njoj se razlikuje i hoće li se pri raspravljanju postići neka korist za sebe ili ne. To je Platonu važno, jer on misli da je sofistici upravo namjera da se od prepirke postigne neka materijalna korist u životu.

1.1.7. Fileb

U dijalogu o temi Dobra raspravljaju Sokrat, Fileb i Protarh. Sokratov kriterija zasnovan je na idealu znanja, a Fileb i Protarh vide rješenje u empirijsko-pragmatskim odnosima. Stoga Fileb postavlja tezu da se za sva živa bića dobro sastoji u nasladi i zadovoljstvu. Postavlja se pitanje postoji li možda nešto treće, osim onoga što su rekli Fileb i Sokrat, što bi značilo da možda ni prva ni druga teza potpuno ne zadovoljavaju, jer izdvojene iz sebe ne mogu shvatiti čitav realitet života.

Na kraju rasprave dolazi se do zaključka da je ideal života miješanje određenih razlika. To se postiglo pojmovnim istraživanjem naslade, a zatim znanja i mišljenja uopće. Ranije je Protarh tvrdio da je hedone pravi cilj svih živih bića, i u tome je vidio i dobro. Tako se došlo do izjednačavanja imena dobro i ugodno. Sokrat je tvrdio da su to dva imena, jer se u etici nužno razlikuju dobro i ugodno. Stoga na području dobra više učestvuje razboritost nego naslada. Rješenje u pomiješanosti pretpostavlja mjeru, ljepotu i istinu, i to je put u dobro. Razlike postoje među nasladama i među znanjima i, kad se to zna, tada se onome što je relativno neće dati apsolutno važenje.

1.1.8. Država

Platon je u principu protiv atenske demokracije, njegova je država država kasta. On zastupa ideju totalitarne države u kojoj svatko mora raditi posao koji mu odgovara i kako to država rasporedi. To znači da je država pravedna kad svatko radi svoj posao: vladar vlada, radnik radi, a rob je pokoran. Prema tome, pravednost i klasne privilegije čine cjelinu. Pravednost

znači zadržati svoje mjesto. Platonova je država zasnovana na principu privilegija: odnosi između ljudi određuju se na osnovi prava klasnih razlika.

Na čelu države mora biti filozof, koji ne vlada po zakonima, već gledanjem na dobro po sebi. On ima zapovjedno znanje jer je spoznao bit stvari.

Platon smatra da politici treba sve podrediti, čak i religiju. Njegova religija nije monoteizam, već grčko vjerovanje u zvijezde, dakle religiozno poštivanje vidljivog kozmosa.

1.2. Učenje o idejama

Razlika između senzualne i misaone spoznaje upozoravala je na pojavu krize u spoznaji, a time i u filozofiji. Ta suprotnost može se prevladati tako da se u čulnoj percepciji ukaže na misaonu osnovu i bit. To je htio otkriti Platon u svome učenju o idejama.

U svom alegorijskom opisu boravka i života ljudi u pećini, Platon izlaže problem bitka i bića. U sredini pećine gori vatra, pa se vanjske stvari vide kao sjene, a ljudi misle da stvari tako i u stvarnosti izgledaju. Kad tako misle, onda su u stanju nerazumnosti. Ako bi netko od njih izašao iz pećine, ne bi mogao odmah gledati, jer bi ga zablještilo svjetlo dana; tek kada bi mu se oči privikle, vidio bi sasvim drukčiji svijet, dakle, kako je nešto po sebi. Izlazak iz pećine znači uzdizanje duše u misaoni svijet, a tek u misaonom području nalazi se ideja Dobra. Ljudi u pećini bore se za sjene, a nikada nisu gledali pravednost. Ideja bi trebala biti važeća norma koja nije vremenski ograničena. Pravednost je najviša vrlina za pojedinca i državu.

Prema Platonu uzdizanje se priprema učenjem matematike i geometrije. To vodi dušu prema promatranju pravog bića. Time se duša oslobađa područja osjetilnog ili postajanja i odatle ide prema istini i supstanciji. No, te pojedine nauke ne mogu doći do bitka i čini se kao da o njemu sanjaju. To može postići tek dijalektika, a ona je znanje o spajanju i razdvajanju pojmova.

U Sedmom pismu Platon izlaže kako se dolazi do bitnosti svega. Za svaku stvar postoji troje, po čemu se dolazi do znanja, četvrto je samo znanje, a kao peto treba uzeti ono što je predmet same spoznaje, što uistinu jest, tj. ideje. Redoslijed je ovaj:1) ime2)definicija3) slika (tj. izrada)4) znanje5) što uistinu jest

Ideja je izgled neke stvari, slika u mišljenju, prema kojoj majstor pravi svoje djelo. Dakle, jedan izgled koji se može primjeniti na mnoštvo stvari. Prvo značenje ideje kod Platona je logički pojam, drugo uzor kao ideal, treće ono što ostaje, što je bit. Ideje su uzori za svako pojedinačno postojanje, a znanje o njima se postiže samo dijalektičkim mišljenjem. Dijalektika je znanje o spajanju i razdvajanju pripadnih pojmova, da bi se tako došlo do spoznaje bitnosti. Najviša ideja za Platona je apsolutno Dobro ili Savršeno. To savršeno nije bitak, već je po dostojanstvu i snazi iznad bitka.Platonove ideje pripadaju čistom bitku; ideje nisu nigdje, ni na nebu ni na zemlji. Ideje moraju prethoditi stvarima. Ideja bi se mogla označiti kao stvar po sebi: pojedinačna stvar ima samo egzistenciju, a bitak ima samo ideje. Individualna egzistencija ima svoj oblik, a postoji po ideji.

1.3. Odnos mišljenja i mnijenja (određenje filozofa)

Tko je sposoban spoznati što je lijepo i što u tome učestvuje, ne razdvaja to niti zamjenjuje pravo za krivo, i on vodi život budna čovjeka. Takvu aktivnost nazivamo spoznajom, a suprotnost tome jest mnijenje, što bi se moglo usporediti sa spavanjem. To što spoznatome daje istinu i onome koji spoznaje snagu da spozna je ideja Dobra – tako se spajaju ideja Dobra i istina. To znači da području pravog mišljenja, naučnoj spoznaji i umnosti pridolaze i sve vrline. Dakle, o stupnju znanja ovisi i stupanj etičnosti.

Onaj koji za nešto ima prirodnu nadarenost lakše uči nego onaj koji to nema. Nužno je da se time dolazi i do određenja filozofa – oni koji su filozofski nadareni lako uče. U takvim ljudima prevladava filozofski dio duše (uz težnju za pobjedom i težnje za dobitkom). Prema Platonu uvjeti za filozofsku prirodu jesu: učenost, pamćenje, hrabrost i velikodušnost.

1.4. Ideja dobra

Pod pojam dobro misli se ono što je valjano, prikladno. Tu se radi o usmjerenosti na vrednote. Dobro se sastoji u odabiranju onoga što je bolje, čime se određuje i redoslijed vrednota.

Ideja Dobra može se označiti kao apsolutno, što znači da je oslobođena svega zemaljskog. Tu Platon dolazi do pojma „s onu stranu bitka“, dakle do pojma transcedencije. Ideja Dobra najviši je predmet znanja: pomoću nje i pravednost i sve što je s pravednošću u vezi dobiva vrijednost i postaje korisno. No, nije lako spoznati što je dobro.

Čovjek po prirodi nije ni dobar ni loš. On to postaje tek u životnim situacijama u kojima djeluje, pa je čovjek stalno u odlučivanju između dobrog i lošeg. Tu čovjek sebe određuje.