Kritika analiza diskursa: povijest, plan, teorija i metodologija Ruth Wodak, Michael Meyer- Kritika analiza diskursa (CDA) je moderan naziv za Kritiku lingvistiku (CL), premda se ta dva termina rabe naizmjenino. Temelji Kritike analize diskursa lee u retorici, lingvistici teksta, antropologiji, filozofiji, socio-psihologiji, kognitivnim i literarnim studijima i sociolingvistici, kao i u primijenjenoj lingvistici te pragmatici. Sve te discipline se u svom bavljenju diskursom preklapaju u sljedeem: i) interes o svojstvima prirodno pojavljujue jezine upotrebe od strane pravih govornika (naspram studija apstraktnih jezinih sistema i sl.)ii) fokus na jedinice vee od izoliranih rijei i reenica: tekst, diskurs, razgovor, govorni akt, komunikativni dogaajiii) produljenje lingvistike iza gramatike reenica ka prouavanju akcije i interakcijeiv) produljenje ka neverbalnim (semiotikim, multimodalnim, vizualnim) aspektima interakcije i komunikacije: gestikulacije, slike, film, Internet i multimedijav) fokus na dinamike socio-kognitivne ili interakcijske strategijevi) prouavanje funkcija konteksta (socijalnog, kulturnog, situacijskog i kognitivnog) jezine uporabevii) analiza ogromnog broja fenomena tekstualne gramatike i jezine uporabe (usklaenost, anafora, teme, makrostrukture, govorni akti, interakcije, znakovi, pristojnost, retorika, mentalni modeli te drugi aspekti teksta i diskursa)- kljuna razlika izmeu Diskursnih studija (DS) i Kritike analize diskursa jest u konstitutivnog interdisciplinarnom pristupu problemu Kritike analize diskursa. Kritika analiza diskursa nije posve zainteresirana u istraivanje lingvistikih jedinica, ve u prouavanje drutvenih fenomena koji su nuno kompleksni te stoga zahtijevaju multidisciplinarni pristup te mnotvo razliitih metoda istog.- svoje poetke CDA nalazi u Amsterdamu u ranim 90-ima (Diskurs i drutvo, 1990, van Dijk). -CDA je karakterizirana sljedeim principima: svim problemima se pristupa interdisciplinarno i eklektiki, jedan od fokusa je usmjeren na de-mistifikaciju i rasvjetljivanje ideologija i moi kroz sistematsko prouavanje semiotikih podataka (pisanih, govorenih ili vizualnih), i oni koji se bave CDA nastoje zadrati auto-refleksivni odnos prema svom radu. Njihove tenje idu ka mijenjanju jezika, a ne ka njegovoj kategorizaciji, ka prouavanju oznaivanja (a ne oznaitelja), ka reprezentiranju (ne reprezentaciji), ka represiranju (ne represiji) i tako dalje. Tim pristupom bi se uvijek zadrao kritiki odstup od temelja same etablirane discipline CDA. U kontrastu sa GTT i ostalim totalnim i zatvorenim sistemima, CDA ne barata takvim karakteristikama, ve heterogenou i metodoloko-teorijskom raznolikou unutar svoje domene prouavanja.-CDA vidi jezik kao drutvenu praksu, pa je stoga kontekst jezine uporabe krucijalan. Takva definicija implicira dijalektiki odnos izmeu odreenog diskursnog dogaaja i situacije, institucija i drutvenih struktura koje ga oblikuju. Diskurs je oblikovan od njih, no on sam ih takoer moe oblikovati. On je konstitutivan u smislu da pomae odravati i reproducirati status quo, i u tom smislu ga moe i promijeniti. - termin kritikog u Kritikoj analizi diskursa datira do Jrgena Habermasa i Maxa Horkheimera i njihovih teza da bi drutvena teorija trebala biti orijentirana ka kritici i promjeni drutva, naspram onoj tradicionalnoj koja tei njenom razumijevanju i objanjenju. Kritika teorija bi, tako, trebala biti usmjerena na totalitet drutva u njegovim povijesnim posebnostima, kao i na poboljanju razumijevanja drutva pomou integriranja svake vee drutvene znanosti.- znanstvenici, istraivai i filozofi nisu, dakle, izvan drutvene hijerarhije moi i statusa ve su subjekti te strukture (Bourdieuova teza). Kritinost u jezinom smislu podrazumijeva denotaciju praktike veze drutvenog i politikog angamana sa socioloki odreenom konstrukcijom drutva. Kritika jezika, tako, pokuava osvijetliti meupovezanost stvari, te tei proizvodnji i osvijetenju kritikog znanja koji omoguuje ljudskim biima emancipaciju od oblika dominacija putem samorefleksija, to jest, u jezinom smislu, sagledati kako jezik funkcionira u konstituiranju i prijenosu znanja, u organiziranju drutvenih institucija ili provoenju moi. Kritiki, dakle, ne znai neku objektivnu, izvanjsku poziciju CDA, ve njenu etiku namjeru da uini svoja istraivanja i svoje teorijske i ine dokaze to je mogue vie transparentnima. -naspram politiki-ekonomskim definicijama ideologije, CDA smjera vie ka skrivenim i latentnim tipovima svakodnevnog vjerovanja, koji se esto kriju iza konceptualnih metafora i analogija, tako esto razotkrivajui neutralnost dominantnih ideologija u mnijenju veine. Organizacije koje pokuavaju ostvariti i provoditi svoju mo tee prilagodbi dominantne ideologije njihovim interesima. Koncept moi je stoga od kljune vanosti za CDA, koja esto prouava jezinu uporabu onih koji su na vlasti ili u pozicijama moi, koji su odgovorni za postojanje nejednakosti. Unutar CDA, mo je najee poimana na Foucaultov nain, kao sistematian i konstitutivan element drutva, i sagledava se koje je znanje prihvaeno te kako ono provodi mo. Tekst je stoga manifestacija drutvenog djelovanja koja je, opet, determinirana drutvenim strukturama. Iako mo najee ostaje nevidljiva, ona je kljuna za razumijevanje dinamike i posebnosti kontrole modernih drutava. Mo ne proizlazi nuno iz jezika, no jezik moe biti koriten za podreenost moi, za distribuciju moi, i za uspostavljanje razliitosti moi u drutvenim strukturama. - veina pristupa u CDA definira utjecaj drutvenog konteksta na jezine varijacije u terminima objektivnih drutvenih varijabli poput spola, klase, rase, dobi i sl. Van Dijk smatra kako ne postoji takav direktan utjecaj, ve postoji suelje na kojem se te varijable pojavljuju, i to suelje je kognitivno u smislu subjektivnih definicija vanih svojstava komunikacijske situacije koja utjee na govor ili tekst. otkrie da su svi aspekti komunikativnog konteksta bitni za znaenje teksta je privuklo panju na semiotike ureaje u diskursu, vie nego na one lingvistike (npr. kritika transmedia prouavanje komercijalnih franiza). CDA je, tako, napredovala iza jezika te preuzela na sebe kritiku multimodalnih diskursa koji se ostvaruju ne samo putem teksta, ve i putem ostalih tipova komunikacije. - prouavanje politikog diskursa svoje temelje ima u izuavanju jezika Nacional-socijalista. Ovakav diskurs se esto shvaa kao rezultat tajnog sporazuma: uvjeti politike, drutvene i lingvistike prakse se nameu praktiki iza lea subjekata, koji ih ne razumiju. Da bi se to prouilo, potrebno je ne zanemariti polifoniju tekstova (jednako analiziranje svakog tipa teksta, ne samo onog politikog). - CDA tei ka zadravanju kritinog pristupa problemima te smjera rasvjetljavanju relacija moi koje su esto skrivene, da bi se iz svega toga mogli izvui rezultati koji bi bili od praktike vanosti. Koncept konteksta je krucijalan za CDA, budui je svaki diskurs historian i moe biti razumijevan samo u povezanosti sa svojim kontekstom. CDA je otvoren za irok spektar faktora koji vre utjecaj na tekst. Za CDA veza izmeu jezika i drutva nije deterministika, ve zahtijeva posredovanje, i CDA unutar svojih pristupa na razliite naine i do razliite mjere rabi lingvistike kategorije u svojim analizama. Ona se koncentrira na veoma ista formalna svojstva te na kompresiju teksta tokom analize, pa moemo kazati kako ona reducira tekst. - jedna od podjela teorijskih pristupa CDA: i)epistemoloki teorije koje pruaju model uvjeta, kontingencija i granica ljudske percepcije; ii) generalne socijalne teorije (grand theories) konceptualizacija sloenog odnosa izmeu drutvenih struktura i drutvenih akcija, to jest, povezivanje mikro i makro-sociolokih fenomena; iii) teorije srednje razine fokus je usmjeren ili na drutvene fenomene (kognicija, drutvene mree) ili na specifine podsisteme drutva (ekonomija, politika, religija); iv)mikro-socioloke teorije objanjenje drutvenih interakcija; v) socio-psiholoke teorije koncentriraju se na drutvene uvjete emocije i kognicije te preferiraju kauzalna objanjenja naspram onim hermeneutikim; vi) lingvistike teorije teorije argumentacije, gramatike, retorike, to jest, teorije koje opisuju obrasce koji su specifini za jezine sisteme i verbalnu komunikaciju. -neki od vanijih teorijskih smjerova unutar CDA:i) Dispozitivna analiza nastavlja se na Foucaultovu strukturalistiku elaboraciju diskursa i socijalnog aktera koji predstavlja poveznicu izmeu diskursa i realnosti. ii) Socio-kognitivni pristup zasniva se na teoriji drutvene reprezentacije i diskursu kao komunikacijskom dogaaju (ukljuujui konverzacijsku interakciju i pisani tekst, kao i gestikulacije, tipografiju, slike i ostale semiotike dimenzije oznaavanja). Drutvene reprezentacije predstavljaju sponu izmeu drutvenog sistema i kognitivnog sistema pojedinca, izmeu vanjskih zahtjeva i subjektivnog doivljaja.iii) Diskursno-historijski pristup pokuava uspostaviti teoriju diskursa povezivanje polja djelovanja, anrova, diskursa i tekstova. Kontekst se ovdje poima veinom historijski.iv) Korpusno-lingvistiki pristup kvantitativna, lingvistika ekstenzija CDA koja prua dodatne lingvistike ureaje i sredstva za dublje analize.v) pristup Socijalnih aktera zasniva se na irokom polju lingvistikih teorija, naroito na onima koje nastoje objasniti ulogu djelovanje u svrhu uspostave drutvenih struktura.vi) Dijalektiko-relacijski pristup pozicija velikih teorija (grand-theory), marksistiko prouavanje drutvenih konflikata te otkrivanje kako se ti konflikti manifestiraju kroz diskurs i kroz elemente dominacije, razlike i otpora.- iako ne postoji konzistentna metodologija unutar CDA, neke su karakteristike zajednike svakom tom pristupu: 1) oni su orijentirani na problem te im lingvistike jedinice nisu u glavnom fokusu, ve im se lingvistiko znanje postavlja kao nuno za razumijevanje i selekciju jedinica koje su relevantne za svrhu odreenog istraivanja; 2) i teorija i metodologija su eklektike, i obje se integriraju da bi se razumjeli drutveni problemi koji se prouavaju.- CDA smjera ka rasvjetljavanju diskurzivnih aspekata drutvenih konflikata i nejednakosti, te kako su lingvistika sredstva esto zlouporabljena od strane privilegiranih u svrhu stabilizacije ili ak poveanja spomenutih drutvenih nejednakosti.

Ch. Morris: Osnove teorije o znacima (SEMIOTIKA)

PREDGOVOR (MILAN DAMNJANOVI) pragmatistika teorija znakova (nadovezivanje na Ch. S. Peicea i neopozitivistiku filozofiju jezika) Meadova kola socijalnoga biheviorizma u Chicagu; povezanost s Bekim krugom (logiki pozitivizam) kritika K. O. Apela (sa stajalita transcendentalno-hermeneutike pozicije) semiotika kao znanost izrasla iz potrebe prouavanja veze ovjeka i znakova jer ovjek ima takav karakter meu ivim biima da je najvanije bie koje se slui znakovima (a o njima i ovisi ljudska kultura) semiotika kao organon svih znanosti (daje jedan opi jezik koji se moe primijeniti na svaki posebni jezik pa omoguuje sjedinjenje svih znanosti u jednu znanost ona je pravi metajezik) pojam znaka fundamentalan je za znanosti o ovjeku kao to je to pojam atoma za znanosti u prirodi i pojam stanice za bioloke znanosti nepotpuni biheviorizam (poricanje centralnoga znaaja privatnih iskustava, ali ne i odbacivanje u potpunosti) realistian karakter teorije znakova (rije je o uzajamnoj povezanosti znakova koja se zasniva na uzajamnoj povezanosti objektivnih dogaaja i ponaanja) pragmatistika osnova (tzv. pragmatic turn u analitikoj filozofiji interesiranje za funkcije jezika u sklopu ljudske ivotne prakse) 3 dimenzije jezika sintaksa, semantika i pragmatika (pragmatika kao Morrisova novina prije njega Carnap inzistirao na sintaktikoj, a Tarski na semantikoj dimenziji) prijelaz gnoseologije u tradicionalnom filozofskom sistemu na jezinu analizu utjecaj Leibniza na sintaktiko-semantike znanosti u log. pozitivizmu (Leibnizova ideja univerzalnoga formaliziranoga jezika znanosti stvorena u duhu platonske metafizike) utjecaj Husserla (univerzalna gramatika u duhu platonske tradicije i vienja filozofije kao stroge znanosti) utjecaj Marxa (pragmatiki obrt kao obrt k praksi) Morrisova primjena teorije znakova na estetiku (estetika kao semiotika i aksiologija)

I. UVOD neodvojivost znanosti i znakova semiotika i kao znanost meu znanostima i kao instrument znanosti (v. gore) pruanje jezika znanosti iziskuje i neophodno ienje, pojednostavljenje i sistematizaciju (semiotika kao podobna za to)

II. SEMIOZA I SEMIOTIKA semioza je proces u kojemu neto igra ulogu znaka initelji semioze: nosilac znaka (ono to slui kao znak), designat (ono na to se znak odnosi), interpretant (djelovanje interpretatora), interpretator; neto uzima u obzir neto drugo posredno pomou neega treeg (posredno-uzimanje.u-obzir) znaci koji ukazuju na isti objekt ne moraju imati iste designate jer ono to je uzeto u obzir u objektu razlikuje se od interpretatora do interpretatora designat kao vrsta objekta na koju se znak odnosi (s osobinama koje interpretator uzima u obzir) govorimo o denotatu ako ukazuje na ono (designat) to aktualno postoji semantika dimenzija semioze (semantika, Dsem) prouava odnose znakova prema objektima na koje su znakovi primjenljivi (oznaava) pragmatika dimenzija semioze (pragmatika, Dp) prouava odnos znakova prema interpretatorima (izraava) sintaktika dimenzija semioze (sintaksa, Dsin) prouava formalni meusobni odnos znakova (implicira) u istoj semiotici bio bi obraen metajezik pomou kojega bi se raspavljalo o svim znakovnim situacijama; deskriptivna semiotika primijenjivala bi taj jezik na konkretne sluajeve jezik se moe opisati u odnosu na razliite dimenzije: formalist je sklon smatrati bilo koji aksiomatski sistem kao jezik, empiriar naglaavati neophodnost odnosa prema objektima koji znakovi denotiraju, pragmatiar kao svojevrsnu aktivnost komunikacije (L = Lsin + Lsem + Lp) jedino sintaktiku dimenziju mora posjedovati svaki jezik (sistem uzajamno povezanih znakova s dopustivim kombinacijama; i u sluaju izoliranoga znaka odnosi se prema samome sebi i ima nultu sintaktiku dimenziju) prirodni su jezici univerzalni jer se njima sve moe predstaviti (ipak zbog dvosmislenosti dovode do proturjenosti), a specijalni i ogranieni jezici razvijeni su da bi ljudi izbjegli te dvosmislenosti (matematika i formalna logika za izlaganje sintaktike strukture) zadatak je semiotike pruiti jezik da govori o jeziku

III. SINTAKSA prouavanje uzajamnih sintaktikih odnosa apstrahiranih od odnosa znakova prema objektima ili prema interpretatorima opa vjetina kombiniranja (prema simbolikoj logici kod Boolea, Fregea, Peana, Peircea, Russela, Whiteheada i drugih) logika sintaksa (usredotoenje na logiko-gramatiku strukturu jezika pravila formacije i transformacije = sintaktika pravila) stvarna reenica kao reenica koja se odnosi na stvari i moe biti predmetom prouavanja semiotike (nijedna reenica semiotikih jezika nije reenica koja se odnosi na stvari) logika sintaksa nije sintaksa u cjelini jer se ograniila na iskaze ili transformacije iskaza (npr. prema Carnapu zapovijedi i stihovi nisu reenice); sintaksa u irem smislu mora se baviti svim takvim kombinacijama sintaktika struktura jezika jest uzajamna povezanost znakova uzrokovana uzajamnom povezanou odgovora iji su proizvodi ili dijelovi nosioci znakova indeksi mogu denotirati samo jedan pojedinani objekt, karakterizirajui znakovi (ikone) mnotvo stvari, a univerzalni znaci (simboli) sve stvari svaka reenica sadri jedan dominantan znak i izvjesne specifikatore (M. J. Andrade) pragmatiki razlozi zapravo odreuju dominantan znak (upuuje na izjavu ili uvjerenje s odreenim stupnjem ubjeenja)

IV. SEMANTIKA odnos znakova prema njihovim designatama i time prema objektima koje oni mogu denotirati ili koje zaista denotiraju (pretpostavlja sintaksu, ali apstrahira pragmatiku) podjela na istu i deskriptivnu korespondira openito s podjelom semiotike na istu i deskriptivnu diskusije o terminu istina uvijek su ukljuivale pitanje odnosa znakova prema stvarima semantiko pravilo oznaava pravilo koje odreuje pod kojim se uvjetima neki znak moe primijeniti na neki objekt ili situaciju (na taj nain odreuje designat; v. Reichenbach i Ajdukiewicz) o semantikoj se dimenziji moe govoriti onda kada postoje ta pravila koja odreuju primjenljivost na izvjesne situacije pod izvjesnim uvjetima kod onih koji se slue jezikom ta pravila postoje vie kao navike ponaanja v. gore: indeksi, ikone i simboli semantiko pravilo za ikone: one denotiraju one objekte koji imaju iste karakteristike kao one same semantiko pravilo za simbole: tek pomou drugih simbola ili pokazivanjem odreenih objekata koji slue kao modeli (usp. redukcija kod Carnapa konstrukcija jednoga znanstvenoga termina pomou drugoga simboli u krajnjoj liniji sadre ikone, a ikone indeks prema primitivnim terminima ija su pravila upotrebe pokazana indeksima ona su dana) nulta denotacija mogua jer pojam znaka sadri pojam designata, ali ne i to da stvarno postoje objekti koji su denotirani (v. razlika designata i denotata) u jezicima se ogleda oblast nelingvistikih objekata (tzv. teza semantikoga prvenstva misao odraava osobine objekata, govorni jezik vrste i odnose mentalnih pojava) izomorfizam

V. PRAGMATIKA odnos znakova prema njihovim interpretatorima bavi se ivotnim vidovima semioze (psiholoke, bioloke i socioloke pojave vezane za funkcioniranje znakova) retorika (Aristotel: De interpretatione, Retorika) kao rani i ogranieni oblik pragmatike Ch. S. Peirce: interpretant bilo kojega simbola mora na kraju leati u navici, a ne neposrednoj fiziolokoj reakciji koju je nosilac znaka izazvao lingvistika struktura kao sistem ponaanja (indeksi skreu panju interpretatora na dijelove okoline, dominantan karakterizirajui znak odreuje opi odgovor, tj. oekivanje, karakterizirajui specifikatori ograniavaju ope oekivanje i izbor dominantnoga znaka) sud je znakovna kombinacija (odgovara reenici u sintaksi te iskazu u semantici) znaci su istiniti utoliko ukoliko tono odreuju oekivanja onih koji se njima slue i tako oslobaaju ponaanje impicitno sadrano u oekivanju ili tumaenju pragmatiko pravilo izlae uvjete interpretatora pod kojima je nosilac znaka znak (ono djeluje kao tip ponaanja) jezik je bilo koji intersubjektivni skup nosilaca znakova ija je upotreba odreena sintaktikim, semantikim i pragmatikim pravilima (razumjeti jedan jezik znai upotrijebiti samo one znakovne kombinacije i transformacije koje nisu zabranjene uobiajenom praksom drutvene grupe) lingvistiki znak vrijedi uope (i potie od vokalne geste prema Meadu) na taj nain pojedinac stie svoju linost te koristi te tekovine za unaprjeivanje svojih interesa znak kao glavni pokreta u razvoju individualne slobode i drutvene integracije ideje su instrumentalnoga karaktera (opa teza pragmatizma); znak izraava, ali ne denotira svoga vlastitoga interpretanta tek u odnosu prema interpretatoru postaje predmet oznaavanja (onda ima individualnu i drutvenu dijagnostiku vrijednost) druge svrhe lingvistikih znakova koje se razlikuju od upotrebe istoga nositelja znaka u znanstvene svrhe: u knjievnosti, umjetnosti, moralu, religiji i vrijednosnim sudovima u okviru pragmatike dimenzije moe doi do preruavanja (tzv. nepotenje u upotrebi znakova)

VI. JEDINSTVO SEMIOTIKE semiotiki su oni termini koji se ne mogu definirati samo u jednoj od sastavnih oblasti uzetoj ponaosob problem znaenja (sluajevi da se znaenje shvaa kao da designira, oznaava, ukazuje, izraava) taj termin treba rasvjetliti pomou semiotike realizam (traenje u designatu koji se preobraava u neku posebnu vrstu objekta npr. platonska ideja), konceptualizam (u interpretantu koji se preobraava u pojam ili ideju koja nastanjuje posebnu oblast mentalnih entiteta), nominalizam (u nositelju znaka) u semiotici moraju sve tri dimenzije upuivati jedna na drugu nita nije po sebi znak niti nosilac znaka, ve takvim postaje samo utoliko ukoliko doputa neemu da uzme u obzir neto svojim posredovanjem o znaenju se govori kada se tvrdi da objekti i svojstva funkcioniraju u procesu semioze i iskustvo je tek klasa objekata u izvjesnom odnosu (neposredno je ako je steeno neposrednim odgovorom na dati stimul, a posredno ako je steeno posredstvom znakova) potencijalna intersubjektivnost svakoga znaenja znaenje je specificirano pravilima upotrebe pa se moe odrediti objektivnim istraivanjem analiza znaka kao odreivanje svih triju dimenzija semioze odreivanje pravila upotrebe danih nosilaca znakova Peirce: distinkcija singularnoga znaka (neto pojedinano to funkcionira kao znak) i znaka-zakona (zakon koji funkcionira kao znak navika upotrebe univerzalija koja stoji nasuprot svim pojedinanim sluajevima) postoji element univerzalnosti ili oposti u svim dimenzijama (u stvarnom jeziku postoje termini ija ih pravila upotrebe ine primjenljivim na mnotvo situacija mnogi objekti ili situacije mogu se denotirati jednim danim znakom) u domeni semantike drutvena univerzalnost pripada domeni pragmatike i odnosi se na to da jedan znak mogu zajedno posjedovati mnogi interpretatori opost openito jest pojam relacije jer sve grane semiotike i istrauju samo relacije (govorimo o oposti nositelja znaka, forme, denotacije, interpretanta i o drutvenoj oposti)

VII. PROBLEMI I PRIMJENE ujedinjenje semiotikih znanosti, semiotika kao organon znanosti i humanistike implikacije semiotike sluenje simbolikom logikom, matematikom i lingvistikom (one su u potpunosti ukljuive u semiotiku) semiotika kao obavezan dio spreme znanstvenika i u specifinim istraivanjima jezik specijalnih znanosti Semiotika prua osnovu za razumijevanje glavnih oblika ljudske aktivnosti i njihove uzajamne veze, poto se sve te aktivnosti i veze odraavaju u znacima koji posreduju aktivnosti.

John. L. Austin How to do things with words- How to do things with words prekida dominaciju analitike filozofije i interese za jezik kao sredstvo spoznavanja, istraivanja, to jest, jezika kao sredstva reprezentacije, i okree se jeziku u uporabi, jeziku kojim se neto radi (primarno je to to se ini pragmatika strana jezika).- mi esto rabimo iskaze na naine koji doseu iza opsega tradicionalne gramatike. Postoje, dakle, mnoge rijei koje sainjavaju naoko deskriptivne iskaze i njihova svrha nije u indikaciji kakvog posebnog, dodatnog svojstva iz realnosti, ve svoju svrhu nalaze u indikaciji uvjeta u kojima je iskaz donesen. - konstantivi iskazi kojima se neto tvrdi o svijetu. - performativi iskazi kojima se neto ini, vri se radnja. Modalni glagoli su performativi jer izraavaju intencije. Nuno kod performativa jesu uvjeti (konteksti) unutar kojih se iskaz izraava.- pragmatika barata iskazima i govornim aktima, koji ne mogu biti istiniti ili lani, pravilni ili nepravilni, ve samo uspjeni ili neuspjeni. - govorni akt: a) akt lokucije iskaz kao iskaz sa svojim propozicionalnim sadrajem (tvrdnjom izreenom u iskazu), morfolokim i sintaktikim svojstvimab) akt ilokucije radnja koja se obavlja ovim iskazom; upozoravanje, usmjeravanje panjec) akt perlokucije uinak koji akt ima na sluatelja; odnoenje sluatelja sa sadrajem iskaza. Oni se ostvaruju dodatno ili u potpunosti ne-lokucijskim sredstvima. - svaki akt ilokucije karakterizira ilokucijska snaga -> ona ini neki akt uspjenim ili neuspjenim. - perlokucija je posljedica koju ilokucijska radnja moe imati na strani govornika.H. P. Grice Logic and Conversation- 4 kooperativna principa (po uzoru na Kanta): 1)kvantiteta doprinos razgovoru neka bude to informativniji, i neka ne bude informativniji nego to je to potrebno;2)kvaliteta ne kai za ono to misli da je neistinito; ne kai ono za to nema odgovarajue dokaze;3)relacija - doprinos razgovoru neka bude relevantan4)modalitet ova kategorija se ne odnosi na sadraj onog to se govori (kao kategorije prije nje), ve na to kako da se govori -> izbjegavaj nejasne izraze, izbjegavaj dvosmislenost, budi kratak, govori metodiki.- maksima kvalitete je hijerarhijski najvanija.-konverzacijska implikatura pojava u kojem se osnovnom, konceptualnom znaenju nekog izraza pridruuje dodatno znaenje, koje postaje glavno- karakteristike konverzacijskih implikatura ovise o prepoznavanju kooperativnog principa i njegovih maksima; nisu dio konvencionalnog znaenja leksikih jedinica jer njihova interpretacija ovisi o prethodnom razumijevanju konvencionalnog znaenja reenice; izraz s jednim znaenjem moe proizvesti razliite implikature u razliitim prilikama; proraunljive su (moe se pokazati kako od doslovnog izriaja s jedne strane, kooperativnog principa i maksima s druge, proizlazi sluateljevo zakljuivanje koje uva pretpostavku kooperativnosti); ponitive su (interpretacija koja nije dio konvencionalnog znaenja izriaja moe biti jasno negirana); nisu odjeljive (povezane su sa semantikim sadrajem reenog, a ne sa jezinom formom, i zato se ne mogu odijeliti od izriaja jednostavnom zamjenom rijei sinonimom). Diglosija

U mnogim jezinim zajednicama govornici koriste dvije ili vie varijanti jednog jezika (regionalni dijalekti u Italji, Iranu pa i u Hrvatskoj, uz slubeni, standardni jezik).Charles A. Ferguson (1959) pak uvodi pojam diglosije, pod kojom podrazumijeva situaciju u kojoj dva jezika supostoje u nekoj jezinoj zajednici, s tim da svaki ima svoju posebnu ulogu u toj zajednici. Iako diglosiju strogo razdvaja od situacije u kojoj postoje standardni jezik i njegovi dijalekti (o tome vie u zakljuku), ne razdvaja ju od bilingvizma. Ferguson dalje navodi da se diglosija ne javlja uvijek tijekom procesa standardizacije, ona se moe razviti iz razliitih korijena i u razliitim jezinim situacijama te trajati stoljeima ili ak tisuljeima. Tako na primjer arapska diglosija see daleko u povijest (otkad postoje pisani tragovi arapskog jezika), no unato tome, klasini jezik ostaje relativno stabilan. Sljedei primjer je onaj grke diglosije koja traje stoljeima, no u potpunosti se razvila u XIX. st. vicarska diglosija se pak razvila kao rezultat dugotrajne religijske i politike izolacije od centara njemake lingvistike standardizacije, a haianski kreolski je nastao kreolizacijom pidin francuskog, dok istovremeno kao vii varijetet postoji standardni francuski.Radi lakeg opisivanja dvaju varijeteta, Ferguson uvodi termine H (high ili vii) varijetet (odnosi se na nadreene varijetete, koji se koriste u formalnim situacijama) i L (low ili nii) varijetet (odnosi se na regionalne jezike).2. FunkcijaJedno od najbitnijih obiljeja diglosije, prema Fergusonu, je specijalizacija funkcija H i L varijeteta. U nekim situacijama prikladan je iskljuivo jedan, a u nekim iskljuivo drugi varijetet, a preklapanja u upotrebi iznimno su rijetka.H varijanta tako se najee koristi u sljedeim prilikama: kod crkvenih propovijedi, u pisanju osobnog pisma, u politikim govorima, na sveuilinim predavanjima, pri emitiranju vijesti, u novinskim lancima, poeziji (osim u sluaju modernog grkog gdje se koristi iskljuivo L varijanta), itd.L varijanta se pak koristi uglavnom pri naredbama izdanim slugama, konobarima i radnicima, u privatnim razgovorima, u karikaturama i ilustracijama, u razgovoru s djecom te u narodnoj knjievnosti.Odabir ispravnog varijeteta iznimno je vano. Tako stranac koji govori samo L varijetetom te se njime slui i u formalnim situacijama, biva ismijan od strane starosjedilaca, a isto vrijedi i obrnuto.3. PrestiVei presti u jezinim zajednicama s prisutnom diglosijom ima H varijetet. Tako e, na primjer, obrazovani Arap rei za nekog tko nije tean u H varijetetu, a teno se slui L varijetetom, da uope ne zna arapski. Obrazovani Haiani pak negiraju uope postojanje L varijeteta, ve tvrde da je to uvijek francuski.H varijetet je najee smatran ljepim, loginijim te jezikom na kojem se bolje mogu izraziti apstraktne ideje. esto je religija odigrala velik utjecaj u percepciji H varijeteta kao superiornijeg nad L varijetetom (npr. Grka).4. UsvajanjeU sva gorenavedena etiri primjera, roditelji se djeci uglavnom obraaju koristei L varijetet, to bi L varijetet inilo materinjim jezikom. H varijetet se najee uit tek u koli, kroz formalno obrazovanje.Za L varijetet dosta esto ne postoje uope rjenici, a kamoli gramatike i pravopisi, ve se taj varijetet ui iskljuivo usmenom predajom, dalje navodi Ferguson. Upravo zato je u mnogo zajednica s prisutnom diglosijom dolo do dijalektalizacije L varijeteta (npr. Haiti i Grka).5. StabilnostDiglosija je u ovim drutvima prilino stabilna. Postoji kroz vie stoljea zbog naviknutosti govornika da se svakodnevno prebacuju s H varijeteta na L varijetet i obrnuto, prema potrebi.

7. GramatikaH varijetet naee ima neke gramatike kategorije koje L varijetet nema, a flektivni sustav imenica i glagola je u L varijetetu veoma reduciran ili potpuno odsutan. Primjer toga je vicarski njemaki koji ima 3 imenina padea i 1 jednostavno indikativno glagolsko vrijeme, dok standardni njemaki ima 4 padea i 2 neperifrastina glagolska vremena. Takoer, prisutne su i odreene razlike u redoslijedu rijei izmeu H i L varijeteta.Gramatike strukture veine L varijeteta su jednostavnije od gramatike strukture odgovarajuih im H varijeteta.8. LeksikH varijetet, navodi Ferguson, najee sadri rijei tehnike prirode koje nemaju svoj ekvivalent u L varijetetu, dok popularni izrazi i imena bliskih predmeta koji se nalaze u L varijetetu nemaju svoj ekvivalent u H varijetetu.Ipak, postoji itav niz rijei koje se nalaze i u H i u L varijetetu, tj. znaenjski su parnjaci. To su najee uestale rijei poput: voda, kua, cipela, vidjeti, ii, dati, itd.9. FonologijaFerguson navodi dva openita fonoloka pravila. Prvo je da glasovni sustavi H i L varijeteta konstituiraju jedinstvenu fonoloku strukturu pri emu je L fonologija glavni sustav, a obiljeja H fonologije koja su razliita ine ili podsustav ili parasustav.Drugo pravilo je da ako rijei koje iskljuivo sadri leksik H varijeteta imaju foneme koje ne sadre rijei koje se iskljuivo mogu nai u L varijetetu, onda ih L fonemi esto zamjenjuju pri govorenju H varijetetomU zakljuku svog rada, Ferguson daje punu definiciju diglosije. Tako je njemu diglosija relativno stabilna jezina situacija u kojoj, uz primarne dijalekte nekog jezika, postoji i njima oprean, vrlo kodificiran (esto i gramatiki sloeniji), nadreen varijetet s respektabilnom koliinom pisane knjievnosti na tom varijetetu, a koji se ui uglavnom kroz formalno obrazovanje i koji se koristi uglavnom u pisane i formalno govorne svrhe, no nijedan ga sloj drutva ne koristi u svom svakodnevnom govoru.Nadalje Ferguson pravi razliku izmeu jezinih zajednica s prisutnom diglosijom i dijalektalno raznolikih jezinih zajednica. U sluaju diglosije, govornici se u svakodnevnoj komunikaciji ne koriste H varijetetom i takvo to bi se smatralo udnim i umjetnim, dok lanovi dijalektalno raznolikih jezinih zajednica mogu koristiti standardni jezik u svakodnevnim situacijama, i to manje-vie prirodno.Diglosija se najee ne percipira kao problem, ukoliko u drutvu ne nastupe trendovi poput: 1) irenja pismenosti (zbog ekonomskih, ideolokih i drugih razloga), 2) ire komunikacije izmeu razliitih regionalnih i drutvenih segmenata, 3) elje za samostalnim standardnim, nacionalnim jezikom kao karakteristikom autonomnih i suverenih drava.Pritom se javljaju zagovornici razliitih strana, s argumentima o tome koji bi varijetet trebao postati standardnim. Tako zagovornici H varijeteta tvrde da je taj varijetet povezan sa slavnom prolou, uvjereni da je taj varijetet superiorniji nad L varijetetom te ekspresivniji, ljepi i loginiji. Ova opcija je najee pobjednika ukoliko je H varijetet negdje drugdje ve slubeni jezik. S druge strane, zagovornici L varijeteta tvrde da je L varijetet blii stvarnom razmiljanju i osjeajima ljudi, a dodatni je argument i to to ga djeca usvajaju prije nego H varijetet. Zagovornici pak mijeanog jezika u raspravu ulaze sa stavom da standardni jezik jednostavno moe biti zakonski nametnut nekoj jezinoj zajednici.Principles of pragmatics Geoffrey Leech- u ovim se odlomcima Leech bavi uljudnou iz pozicije primatelja (sluatelja), a ne iz pozicije govornika. Ilokucijske funkcije se mogu ralaniti u 4 grupe:1.) kompetitivna ilokucijski cilj se natjee s drutvenim ciljem (nareenje, zahtijevanje, ispitivanje, zamolbe); ovakve ilokucije su esencijalno neuljudne i tee smanjenju razlike izmeu onoga to se zahtijeva i onoga to su dobre manire. 2.) drutvena ilokucijski cilj koincidira s drutvenim ciljem (npr. ponude, pozivnice, estitke, pozdravi); ovakve ilokucije su esencijalno uljudne.3.) kolaborativna ilokucijski cilj se ne razlikuje od drutvenog (npr. branjenje, reportiranje, najavljivanje); uljudnost je irelevantna, i u tu kategoriju spada veina napisanih diskursa.4.) konfliktna ilokucijski cilj se ne slae s drutvenim (npr. prijetnje, optube, psovanje); namijenjene da nanesu tetu i uvrijede. - Searlove kategorije ilokucijskih inova:a) asertivi one vrste akata kojima se neto tvrdi o svijetu; govornik izrie tvrdnje s uvjerenjem da su one istinite, bilo u obliku pitanja, negacije, itd.b) direktivi akti kojima se neto od nekoga trai da uini ili ne uini, bilo savjetom, molbom, instrukcijom, sugestijom, zapovijedi i doputenjem; sugovornik se potie na govornu ili negovornu radnjuc) komisivi - govornik se obavezuje na neke budue radnje.d) ekspresivi akti u kojima govornik izrie svoje sudove, stavove, emocije u odnosu prema onome to tvrdi i istovremeno izraava svoja unutranja stanja (vjerovanja, elje, strahovi, sumnje,...)e) deklarativi govorni akti koji mijenjaju realnost s onim to se izrie (npr. vjenanje, sudski performativi) - uljudnost je esencijalno asimetrina: ono to je uljudno i respektira sluatelja ili kakvu treu osobu je neuljudno prema govorniku, i obrnuto. - maksima takta (maksima umjenosti, tact maxim) -> primjenjuje se na Searlove direktive i komisive; moe se prikazati skalom koristi i tete (cost-benefit scale) ono to je najvie tetno za sluatelja je najmanje uljudno od govornika, i obrnuto. omjer uljudnosti i tete se poravna indirektnim ilokucijama, to jest, ilokucijama koje svojom uljudnou tee ka poveanju opcionalnosti i smanjenju (liavanju) primoravanja (npr. Javi se na telefon je mnogo manje indirektno i mnogo vie neuljudno od Moe li se molim te javiti na telefon?; takvim indirektnim ilokucijama se, dakle, postie vei stupanj uljudnosti kod onih inova u kojima zahtijevamo odreenu reakciju sluatelja). uljudnost je, tako, minimiziranje neuljudnih vjerovanja. u odreenim ilokucijskim inovima je teko razluiti relaciju izmeu uljudnosti i indirektnosti, stoga moramo znati odrediti ne samo koliko je uljudna neka ilokucija, ve i zato odreeno sredstvo indirektnosti doprinosi odreenom ilokucijskom cilju.- pragmatiki paradoks pridavanje nekompatibilnih stavova govornicima u dijalogu (npr. osoba a je iz uljudnosti ponudila uslugu osobi b, koja tu uslugu, takoer iz uljudnosti, odbija; takvo se pregovaranje moe nastaviti dok jedan od sudionika ne popusti veoj uljudnosti drugog).- pragmatiki paradoks se pojavljuje kao spreavanje opasnije vrste paradoksa, to jest, onog logikog i usmjerenog djelovanja (stanje u kojem dvoje sudionika imaju inkompatibilne ciljeve). maksima takta u takvim sluajevima slui tomu da se izbjegne vei konflikt, budui minimalizira tetu sluatelja implicirajui da se ne ini ono to sluatelj ne eli. unato tomu, konflikt se ne moe uvijek izbjei, a pribjegavanje toj maksimi esto dovodi do pasivnosti, neaktivnosti. - maksima takta je, dakle, vie usmjerena ka supresiji, smanjenju i izbjegavanju vjerovanja koja su tetna za sluatelja, to se postie usmjeravanjem ilokucije ka negativnom ishodu (to je implikatura vie indirektna, njena sila, to jest, neuljudnost je manja). - semantike reprezentacije deklarativa (izjavnosti), interogativa (upitnosti) i imperativa:SINTAKTIKI:deklarativinterogativimperativSEMANTIKI:propozicijapitanjezahtjev (mand)PRAGMATIKI: tvrdnja(assertion)upitnamet (impositive)- tvrdnja iskaz iji je ilokucijski cilj prouzroiti sluatelja da bude svjestan Y (Y je nekakva propozicija)- upit iskaz iji je ilokucijski cilj navesti sluatelja da prouzroi govornikovu svjesnost o Y (Y je nekakva propozicija) - tvrdnja i upit ovdje oznaavaju nuno prijenos informacija izmeu govornika i sluatelja (ispitivanje ili retoriko pitanje, dakle, nemaju (ilokucijsku) silu upita)- namet (mand) obuhvaa tri stanja (imperativ, infinitiv i prezent), i sva tri se mogu opisati kao ne-indikativna (jer ne opisuju odreeno stanje, ve prizivaju i uzrokuju odreeno stanje stvari koje je neispunjeno. - imperativni impozitiv je onaj iskaz koji ne potuje maksimu takta jer riskira neposluh, koji dovodi do konfliktne situacije (npr. Odvedi me kui implikatura postavljena ovdje jest da govornik zahtijeva da ga sluatelj odvede kui). sluatelj odbijanjem takvog zahtjeva, kao i naravno govornik samim postavljanjem istog, kre maksimu takta, stoga ju treba nadopuniti sljedeom meta-maksimom: ne stavljaj govornika u poziciju u kojoj ili govornik ili sluatelj mora kriti maksimu takta. - pragmatike skale tri skale ovisno o stupnju takta koji je prikladan za neku govornu situaciju:1.) skala koristi i tete (cost-benefit scale) prema njoj se odreuje teta ili korist odreenog prijedloga akcije A za sluatelja ili govornika2.) skala opcionalnosti (optionality scale) ilokucije su odreene s obzirom na opseg izbora kojeg govornik dozvoljava sluatelju. 3.) skala indirektnosti (indirectness scale) ilokucije su poredane, iz govornikova oita, s obzirom na duinu puta izmeu ilokucijskog akta i ilokucijskog cilja.- isprike ili oprosti su takvi ekspresivni ilokucijski inovi koji se mogu, kao i zahvale, tretirati kao potvrivanje nejednakosti u odnosu izmeu govornika i sluatelja te, u neku ruku, namjeru da se opet uspostavi ravnotea (mi dugujemo nekome ispriku)- Leech navodi jo jednu skalu koja je relevantna za uljudnost: y x

- y predstavlja skalu autoriteta jednog sudionika nad drugim (npr. netko tko je na poloaju autoriteta se moe obratiti svakodnevnim iskazom nekome tko, pri odgovaranju, koristi oblike potovanja)- x- prikazuje socijalnu udaljenost sveukupni stupanj potovanja za neku danu govornu situaciju ovisi ponajvie o relativno trajnim faktorima statusa, godine, intimnosti, stupnja, i tome slino, ali do neke mjere to ovisi i o kratkotrajnoj ulozi jednog sudionika u odnosu na drugog.- u sluajevima ironije i drutvene nadmoi u odnosu govornika i sluatelja, odreeni iskazi koji se naizgled ine indirektnima i suvie pristojnima, mogu zapravo oznaavati neuljudnost (npr. autoritativan, kolski iskaz Sada moe napustiti uionicu)- osim maksima takta, postoje i maksime uljudnosti. ponajprije valja istaknuti kako se uljudnost, za Leecha, tie odnosa izmeu dvaju sudionika koje on naziva ja, sebi (govornik) i drugi (sluatelj, trea ili tree osobe ja sam to ovdje prevodio sa sluatelj, iako se moe ticati i treih osoba, koje mogu ili ne moraju biti prisutne u govornoj situaciji). pokazivanje uljudnosti prema treim osobama ovisi o tome jesu li one prisutne kao promatrai, ili o tome osjeaju li oni pripadnost govornikovoj ili pak sluateljevoj sferi utjecaja. maksime uljudnosti su sljedee (prve etiri maksime se tiu bipolarnih skala, to jest, skale tete i koristi te skale pohvale i korenja; dok se zadnje dvije maksime tiu unipolarnih skala, to jest, skala slaganja i simpatije):1.) maksima takta (kod impozitiva i komisiva): a) minimiziraj tetu drugome [maksimiziraj korist drugome]2.) maksima velikodunosti: a) minimiziraj korist sebi [(b) maksimiziraj tetu sebi]- na primjer, uljudnost kod ponuivanja se povea im vie govornik (ja) uspijeva predstaviti tu ponudu kao da se on njome nimalo ne rtvuje, da bi time za sluatelja (drugog) prihvaanje te ponude bilo to manje neuljudno.3.) maksima odobrenja: a) minimiziraj korenje drugog [(b) maksimiziraj hvaljenje drugog]- ova maksima bi se mogla i ovako rei: izbjegavaj govorenje neprikladnih stvari o drugima, naroito o sluatelju, o drugome.4.) maksima skromnosti: a) minimiziraj hvaljenje sebe [(b) maksimiziraj korenje sebe]- ovdje Leech navodi primjer japanske skromnosti, to jest, situacije u kojoj paradoks moe izniknuti kroz konflikt maksime skromnosti i maksime odobrenja (ponuda se iznova i iznova odbija).5.) maksima slaganja: a) minimiziraj neslonost izmeu sebe i drugog [(b) maksimiziraj slonost izmeu sebe i drugog]- parcijalno neslaganje je vie uljudno i preferabilno od potpunog neslaganja.6.) maksima simpatije: a) minimiziraj antipatiju izmeu sebe i drugog [(b) maksimiziraj simpatiju izmeu sebe i drugog] - uljudnost se ne manifestira samo kroz sadraj razgovora, ve i u nainu na koji sudionici upravljaju njime i kako ga strukturiraju. postoje metalingvistiki iskazi koji se referiraju na ilokuciju trenutnog razgovora, kao na primjer govorenje ili utnja u krivo vrijeme. izbjegavanje direktno-govornih iskaza je jedan primjer strategije uljudne posrednosti. - fatika maksima maksima izbjegavanja tiine; fatiko komuniciranje je aktivnost prianja iz istog odravanja socijalnosti. ovakvo komuniciranje, gledano u svom pozitivnom smislu, slui za produivanje zajednikog podruja slaganja i iskustva kojeg sudionici dijele. - princip ironije to je princip drugog reda , koji omoguava govorniku da bude neuljudan a da pritom zadri privid uljudnosti; taj princip samo povrinski kri principe kooperativnosti. ironina sila neke primjedbe je sadrana i najee signalizirana pretjerivanjem ili umanjivanjem. - princip podsmijevanja princip treeg reda takav iskaz mora biti prepoznat kao neozbiljan. - saetak Leechovog gledita na interpersonalnu retoriku:Principi prvog redaPrincipi vieg redaDoprinosne maksime

Princip kooperativnostiKvantitetakvalitetarelacijamodalitet

Principi uljudnostiTakt, velikodunostodobravanje, skromnostslaganjesimpatijafatike(?)

Ironijapodsmijevanje

Principi interesaPollyana princip

- iako su spomenuti principi vie-manje univerzalni, moemo kazati kako je njihova teina relativna te kako ona varira u odnosu na kulturne, drutvene ili lingvistike razlike (mediteranska kultura, na primjer, pridaje mnogo vie vanosti maksimama velikodunosti nego maksimama skromnosti, koje istone kulture najvie cijene; dok englesko govorna podruja najee stavljaju maksime takta i principe ironije na najvie mjesto)

William Labov: The Transformation of Experience in Narrative poglavlje se tie ispitivanja narativa dobivenih u istraivanju u juno-srednjinjem Harlemu kod djece, tinejdera i odraslih kako bi se vidjelo koje lingvistike tehnike se koriste ocjenjuju iskustvo u kulturi crnakog engleskog 3 narativa o tunjavama od strane voa vrnjakih grupa u juno-sredinjem Harlemu koji su iroko prepoznavani prema verbalnim vjetinama na koje se oslanjaju tijekom raprave kako bi ilustrirali strukturne znaajke narativa definicija narativa : metoda rekapitulacije prolog iskustva pomou podudaranja verbalnog slijeda reenica i slijeda dogaaja koji su se zapravo dogodili npr: razlika izmeu djejeg narativa i narativa odraslih u opisivanju situacije u kojoj se tuku dvije osobe i bivaju zaustavljene od strane tree osobe ostala znaenja rekapitulacije iskustava su dostupna koja ne slijede isti slijed -> mogu se koristiti sintaktika uokvirivanja ili past perfect (prolo vrijeme) narativ je jedan od naina rekapitulacije prolog iskustva, reenice su karakteristino odreene vremenskim slijedom ako je reenica narativa preokrenuta, zakjuni vremenski slijed originalne semantike interpretacije je promijenjen, npr.: I punched this boy/and he pucned me, umjesto This boy punched me/and I punched him. minimalan narativ je slijed dvaju reenica koje su vremenski odreene (tako e promjena redoslijeda rezultirati promjenom u vremenskom slijedu originalne semantike interpretacije) postoji vremenski spoj izmeu dviju reenica, i minimalni narativ je onaj koji sadri jedan vremenski spoj kostur narativa sastoji se od serija vremenski odreenih reenica koje bismo mogli zvati narativne reenice narativ I know a boy named Harry moemo zvati slobodnom reenicom jer nije ograniena nikakvim vremenskim spojem, ali ta reenica je takoer i narativna (jedina takve vrste) neki narativi su potpuni jer imaju poetak, sredinu i zavretak, no postoje neki elementi narativne strukture koji su potpuno razvijene vrste potpuno formirani narativi mogu pokazati sljedee :1. saetak2. orijentaciju3. komplicirajuu radnju4. procjenu5. rezultat ili rjeavanje6. zavretak

Saetak nerijetko naratori poinju s jednim ili dvama reenicama sumirajui itavu priu saetak ukratko opisuje smisao prie

Orijentacija na poetku je potrebno nekako identificirati vrijeme, mjesto, osobe i njihove aktivnosti ili situaciju orijentacijsko poglavlje posjeduje zanimljive sintaktika svojstva podosta se esto moe nai mnogo progresivnih reenica u njemu opisuje neto to se dogaalo prije no to se dogodio prvi dogaaj ili tijekom cijele epizode najzanimljivija stvar kod orijentacije je smjetanje teoretski je mogue sve slobodne orijentacijske reenice smjestiti na poetak narativa, ali u praksi, smjetamo ih tek kasnije

Zavretak forme koje nagovijetaju kraj narativa su mnoge npr. And that was that. ili And that that was it, you know. zavretci sadre opa zapaanja ili pokazuju efekte dogaaja narativa zavretci zatvaraju slijed komplicirajuih radnji te naznauju da nijedan dogaaj koji je slijedio nije bio vaan za narativ

Procjena znaenja koritena od strane naratora kojima narator naznauje smisao narativa zato je bio isprian razlika izmeu procijenjenog i neprocijenjenog narativa javlja se najjasnije kada ispitujemo narative indirektnog iskustva

potpuni narativ poinje s orijentacijom, nastavlja s komplicirajuom radnjom, zaustavljen je na sreditu procjene prije rezultata, zakljuuje rezultat i vraa se sluatelju u sadanje vrijeme sa zavretkom saetak, orijentacija, rezultat i procjena odgovaraju na pitanja koja su povezana s funkcijom djelotvornog narativa

George LakoffNe idi njeno u tu dobru/ lijepu no.Smrt je majka ljepote.Ove poznate reenice primjeri su onoga na to su klasini teoretilari upuivali kao na metaforu (poslije Artistotela) - sluajevi poetikog jezika u rijeima kao: majka, no, ii. One nisu koritene u svakodnevnom smislu. U klasinim teorijama jezika, na metaforu se gledalo kao na pitanje jezika, a ne kao na misao. Pretpostavilo se da metaforiki izriaji uzajamno iskljuuju obini, svakodnevni govor. Svakodnevni jezik nema metafore, a metafora koristi mehanizme izvan podruja svakodnevnog, konvencionalnog jezika.Klasina teorija stoljeima se uzimala zdravo za gotovo, ljudi nisu shvatili da je to samo teorija. Teorija nije samo uzeta kao istinita, nego i kao definirana, znaenjska. Rije metafora definirala se kao novelistiki ili poetiki izriaj u kojem se jedna ili vie rijei za pojam koriste izvan normalnog, konvencionalnog znaenja za izraavanje slinog pojma.Takva pitanja nisu vana za definiciju, to su empirijska pitanja. Kognitivni znanstvenik i lingvist pita:Koja su poopenja koja upravljaju jezinim izraajima klasino odreenima kao poetike metafore? Kada se na ovo pitanje odgovori rigorozno, klasina teorija ispada netona.

Poopenja koja upravljaju poetikim, metaforikim izriajima nisu u jeziku, nego u mislima, one su ope funkcije ukrtene s pojmovnim domenama. Opi pincipi koji preuzimaju formu pojmovnih funkcija ne odnose se samo na poetike izriaje, nego i na dosta svakodnevnog govora.Mjesto metafore uope nije u jeziku, nego u nainu na koji mi konceptualiziramo mentalnu domenu u terminima druge.Opa teorija metafore doneena je karakteriziranjem takvih ukrtenih funkcija. U procesu, svakodnevnim apstraktnim pojmovima (vrijeme, promjene, uzrok, namjera, tvrdnja) ispadaju kao metaforine. Rezultat je taj da je metafora sredinja za obinu, prirodnu, jezinu semantiku i da je studija jezine metafore proirak studije o svakodnevnoj metafori. Svakodnevna metafora karakterizirana je velikim sistemom od tisuu ukrtenih domena funkcija, taj sistem napravio je koristi u novelistikoj metafori.Zbog ovih empirijskih rezultata, rije metafora poela se koristiti drugaijke u suvremenim metaforikim istraivanjima. Dola je do znaenja ukrtena domena funkcija u pojmovnom sistemu. Termin metaforiki izriaj upuuje na jezini izriaj (rije, fraza, reenica) koji je povrinsko shvaanje ukrtene domene funkcija (to je ono na to je metafora upuivala u staroj teoriji).

Suvremena teorija da je metafora prvenstveno pojmovna, konvencionalna i dio obinog sistema misli i jezika moe voditi do eseja The Conduit Metaphor (Micheal Reddy). Jednim analiziranim primjerom, iako u ogranienoj domeni, mogli smo vidjeti kako je engleski jezik jako metaforian, miui tradicionalni pogled kako je metafora prvenstveno u podruju poetikog ili figurativnog jezika.Za jedan vaan sluaj pokazao je kako je podruje metafore misao, ne jezik, kako je metafora znaajan, glavni, obavezni dio naeg obinog, pojmovnog naina poimanja svijeta i kako nae svakodnevno ponaanje odraava nae metaforiko razumijevanje iskustva. Iako su neki teoretiari uoili neke od ovih karakteristika metafore, Reddy je bio prvi koji ih je pokazao rigoroznom jezinom analizom. Njegovo poglavlje o tome kako mi poimamo pojam komunikacije metaforom dalo nam je kratki pregled ogromnom sistema pojmovne metafore. Lingvistika i kognitivna znanost istrauju sisteme metaforike misli.

Tradicionalne krive pretpostavkeSvaki svakodnevni, konvencionalni jezik doslovan je, nijedan metaforian. Svaka tema moe biti obuhvaena doslovnou, bez metafora. Samo doslovan jezik eventualno moe biti toan ili netoan. Sve definicije u jezinom leksikonu doslovne su, a ne metaforine. Pojmovi u gramatici doslovni su, nisu metaforini.Otkrie pojmovnog sistema metafora unitilo je tradicionalnu razliku doslovno figurativno, termin doslovno dolazi s prethodnim krivim pretpostavkama. Glavna razlika izmeu suvremene i klasine teorije temelji se na razlici doslovno figurativno.Razlika doslovno metaforino temeljila se na krivim pretpostavkama, pojmovi koji nisu obuhvaeni pojmovnom metaforom mogu se zvati doslovnima.Posljedinost, uzronost metaforini su, ali nije npr. reenica: Balon je otiao gore. Metaforiko razumijevanje norma je kad se pone govoriti o emocijama i apstrakciji. Dokaz za postojanje sistema pojmovnih, konvencionalnih metafora 5 tipova: poopavanje vodee, vladajue polisemije - koritene rijei s brojem povezanih znaenja poopavanje vladajuih zakljunih inferencija, uzoraka sluajevi u kojima je uzorak zakljuaka iz jedne pojmovne domene koriten u drugoj domeni poopavanje vladajueg novelistikog metaforikog jezika poopavanje vladajuih uzoraka semantike promjenePrva tri najjasnija su, najsnanija.

Naa veza je u slijepoj ulici. Idemo u drugaijim smjerovima.Na krianju smo.Engleski je pun svakodnevnih izriaja koji su bazirani na poimanju ljubavi kao putovanja. Lakoff je napravio listu takvih izriaja i zapitao se postoji li poopavanje, koje je to poopavanje. U svakom sluaju ljubav je vienja kao putovanje, ljubavnici kao putnici, ljubavna veza je prijevozno sredstvo (vlak, automobil...). Zajedniki ciljevi odredite su do kojeg ljubavnici ele doi u putovanju. Potekoe u ljubavnoj vezi potekoe su u putovanju, one nas pokuavaju sprijeiti da doemo tamo gdje elimo. Postoji poopenje koje izgleda kao matematiko preslikavanje, funkcija o razliitim izriajima. Kako moe misliti u terminima metafore? Klasina teorija metafore ne govori o razmiljanju u terminima metafore. Okreemo kotae u vezi. to znamo o ovome? Postoji slika da je tu automobil, kotai se okreu, ali automobil se ne pomie, npr. u snijegu je. Ulae puno energije u to da se on pokrene i osjea se frustrirano. Veza ne ide nikud, nema razvitka u zajednikim ciljevima. Troi energiju, trudi se. Ovo je primjer inferentnog uzorka koji se preslikava iz jedne domene u drugu. To je put takvih preslikavanja u kojima prenosimo znanje o puta do ljubavnih veza. Metafora ovdje nije samo stvar jezika, nego i misli i razloga. Jezik je sekundaran. Preslikavanje je primarno i konvencionalno.Da su metafore samo jezini izriaji, oekivali bismo da su razliiti jezini izriaji razliite metafore. Doli smo do slijepe ulice.Ne moemo se okrenuti, vratiti. To bi onda bile razliite metafore, ali mi tu imamo samo jednu metaforu u kojoj je poimanje ljubavi kao putovanja.

Suvremeni met. teoretiari koriste termin metafora za upuivanje na pojmovno preslikavanje, a metaforiki izriaj za individualni jezini izriaj koje je odijeljeno preslikavanje. Metafora, kao fenomen, ukljuuje oboje, iako su je rezervirali vie za preslikavanje. Metafore razumijemo jer su metaforika podudaranja dio naeg pojmovnog sistema.

Da je metafora u podruju misli uvjeravaju ove karakteristike metafore: sistematinost u jezinim podudaranjima, preslikavanjima koritenje metafore za usmjeravanje argumentacije i ponaanja temeljenog na argumentiranju mogunost razumijevanja novelistikih proirenja u terminima konvencionalnih podudaranja

Svaka konvencionalna metafora, svako preslikavanje sreen je uzorak pojmovnog dopisivanja preko pojmovnih domena. Na svako preslikavanje treba se gledati kao na sreen uzorak ontolokog dopisivanja preko domena, on moe upuivati na izvorno podruje znanja strukture ili na izvorno podruje leksike toke. Svako izvorno podruje leksike toke moe, a ne mora koristiti statino preslikavanje uzorka. Ako koristi, ima proireni leksiki smisao u ciljanom podruju. Ako ne, izvorno podruje leksike toke nee imati konvencionalni smisao u ciljanom podruju, ali moe biti aktivno preslikan u sluaju novelistike metafore. Neki metaforiki izriaji su idiomi. Klasini vienje idiomi imaju arbitrarno znaenje. Kognitivna lingvistika postoji mogunost da su prije motivirani, nego arbitrarni.Okretanja kotaa, koje je ranije spomenuto idiom. Ljubav je putovanje metafora je koja upuuje na znanje o slici.Ljubavna veza odgovara prijevozno sredstvu: automobilu, vlaku, brodu... Kada poimamo ljubavnu vezu kao automobil, skloni smo, takoer, poimati je kao vlak, brod i sl. Osnovna kategorija (automobil) nije u poopenom preslikavanju, superordinirana kategorija (prijevozno sredstvo) je. Individualni sluajevi su na osnovnoj razini, a poopavanje je na superordiniranoj razini. Predvianje: Kategorije koje se preslikavaju sklone su biti na superordiniranoj razini. Neki osnovni pojmovi u naem pojmovnom sistemu su takoer obuhvaeni metaforama. To su pojmovi kao: vrijeme, koliina, tvrdnja, promjena, kretanje, uzrok, svrha, znaenja, modalitet i pojam kategorije. To su pojmovi koji normalno ulaze u gramatike, ali ako su metaforini u prirodi, onda metafora postaje vana za gramatiku.

Neto moe biti izvan ili unutar kategorije, moe biti stavljeno ili maknuto iz kategorije. Logika klasinih kategorija logika je spremnika.X je u A. A je u B. (slika) To je tono, ali ne posredstvom logikog izuzimanja, zakljuka, tono je zbog topolokih osobina spremnika. Ispod klasinih kategorije metafore su spremnika, logike osobine kategorija naslijeene su od logikih osobina spremnika. Ako su topoloke osobina spremnika sauvane preslikavanjem, onda e rezultat biti istinit, toan.Pojam koliine ukljuuje barem dvije metafore. Prva vie je gore, manje je dolje. Druga - linearne ljestvice su putevi. John is far more intelligent than Bill.Metafora odreuje poetnu toku puta na dno ljestvice, a proputovanu udaljenost na kvantitetu openito. John's intelligence goes way beyond Bill's. John is way ahead of Bill in intelligence. Ako kaemo kako su go i ahead osnovno prostorni, onda injenica kako mogu biti koriteni u linearnim ljestvicama predlae metaforiko rjeenje. U primjerima smo vidjeli kako su slike koje karakteriziraju izvorno podruje (spremnici, putevi) preslikani na ciljno podruje (kategorije, linearne ljestvice). To vodi to hipoteze Invarijantni princip. On garantira kako e za sheme spremnika nutrina biti preslikana na nutrinu i sl. Za sheme puteva, izvori e biti preslikani na izvore, ciljevi na ciljeve i sl. Kako bi taj princip razumjeli, ne smijemo gledati na preslikavanje kao na algoritamske procese koji poinju s izvornim podrujem struktrue i zavravaju s ciljnim podrujem strukture. Taj princip sadrava: izvorno podruje nutrine odgovara ciljnom podruju nutrine. Nema sluajeva gdje je izvorno podruje unutranjeg preslikano na ciljno podruje vanjskog. To se ne dogaa.Ovaj princip objanjava zato nekome moe dati, zadati udarac, a ta osoba ga nema poslije i zato moe nekome dati informaciju, a ti je ne izgubi. Ovo je posljedica injenice da inherentno ciljno podruje stukture automatski ograniava to moe biti preslikano. U izvornom podruju, u kojem je davanje, primatelj posjeduje objekt nakon davanja, ali to ne moe biti preslikano na ciljno podruje zbog toga to inherentna struktura ciljnog podruja kae kako ne postoji objekt nakon to je akcija zavrena. Ciljno podruje objanjava zato nekome moe dati udarac bez toga da ga on poslije ima.

Vidjeli smo sluajeve kao to su kategorije su spremnici i linearne ljestvice i puteve u kojima je slika, shema sauvana metaforom. Ovaj princip ima hipotezu kako strukturu slike, sheme uvijek uva metafora. Ovaj princip poveava mogunost da je puno apstraktinih zakljuaka zapravo inherento u topolokoj strukturi slika, shema.Vrijeme je u engleskom konceptualizirano u terminima prostora. TIME PASSING IS MOTION ova metafora (2 posebna sluaja) ujedinjuje poopenje koje uraunava irok raspon sluajeva u kojima prostorni izriaj moe biti koriten za vrijeme. TIME PASSING IS MOTION OVER A LANDSCAPE uraunava drugaiji raspon sluajeva.Vrijeme razumije se metaforiki u terminima mocije, entiteta (vanosti, smisla, subjekta ), lokacija u skladu s naim biolokim znanjem. U naem vizualnim sistemima imamo detektore za mociju i detektore za objekte, lokacije. Nemamo detektore za vrijeme. Ako ima biolokog smisla, onda se vrijeme treba razumjeti u terminima stvari i mocije.Postoje jo metafora koje dolaze u takvim parovima lokacija/objekt. Takvi parovi zovu se duali, a dualnost je fenomen dolaenja metafore u takvim parovima. Reenice koje sadravaju konvencionalne metafore proizvodi su stvarnog vremenskog prostora konverzije od literarnih do metaforikih itanja to nije tako!!! Metafora time passing is motion- sreena je stuktura postojeih podudaranja izmeu prostornog i vremenskog podruja i dolazak ima konvencionalno, proireno znaenje koje koristi sreenu strukturu podudaranja. Mogue je da dva razliita para reenice koriste dva razliita metaforika preslikavanja odjednom. Istovremena preslikavanja esta su u poeziji. To je mogue jer su preslikavanja sreena podudaranja. U matematici, preslikavanja su statina podudaranja. U informatici, esto je predstavljanje matematikih preslikavanja algoritamskih procesima koji zauzimaju mjesto u stvarnom vremenu.Postoje razliiti aspekti dogaajne strukture: tvrdnje, promjene, procesi, akcije, uzroci, namjere, znaenja. Oni su okarakterizirani kognitivno putem metafora u terminima prostora, mocije, snage. Tvrdnje su lokacije. Promjene su kretanja. Uzroci su snage. Akcije su samopoticajna kretanja. Namjere su odredita. Znaenja su putevi...Dogaajna struktura metafore je rairena, moda i univerzalna, a metafore za ljubav, ivot i karijere mogu biti znaajne za kulture. Znai, postoji dualnost objekt/lokacija. Kod te dualnosti dvije su povezane vremenske metafore. U svakoj od njih vrijeme razumijemo u terminima relativne mocije izmeu promatraa i vremena. Objekt-dual promatra je sreen i vremena su objekti koji se kreu. Lokacija-dual suprotno je tono, istinito. Pokreti promatraa i vremena sreene su lokacije u kraju. Sistem dogaajne strukture koji smo vidjeli temelji se na lokaciji, a postoji i sistem koji se temelji na objektima. Razlike u lokacijskom sistemu, promjena je kretanje stvari koja se mijenja od stare lokacije do nove. U objektnom sistemu, stvar koja se mijenja ne mora se nuno kretati. Objekt koji se kree poimamo kao vlasnitvo, a stvar koja se mijenja kao vlasnika.

Preslikavanja jedne slike u drugu moe nas voditi do preslikanog znanja o prvoj slici u znanje o drugoj. Kako slikovite metafore rade? Koja je poopena teorija metafora, a ujedinila bi slikovite metafore s konvencionalnim? Lakoff i Turner misli kako je invarijantni princip odgovor na ta pitanja. Slikovite metafore samo preslikavaju jednu sliku u drugu. Slikovito, metaforikno preslikavanje dogaa se na isti nain kao i ostala met. preslikavanja preslikavanje strukture jednog podruja na strukturu drugog podruja.

Metafore na generikoj raziniTako ih zovu Turner i Lakoff, napravili su hipotezu njihova postojanja zbog dva problema, zbog problema personifikacije i problema poslovica, mudrih izreka (za njih je potrebno razumijevanje analogije).PersonifikacijaU pjesmama, u engleskom, smrt je personificirana na relativno malo broj naina: voza, etelac... Zato ne uitelj? Dogaaji poput smrti shvaeni su u terminima akcije nekog vritelja, on je personificiran. Dogaaji su radnje (metafora), radnje koje se kombiniraju s drugima, nezavisno postojeim metaforama za ivot i smrt. Unitavanje i prodiranje radnje su u kojima identitet prestaje postojati, cjelokupni oblik dogaaja smrti slian je cjelokupnom obliku ovih dogaaja. Radnje moraju imati isti cjelokupni oblik kao dogaaj. Ono to je ouvano kroz preslikavanje je povremena struktura, vidna struktura i perzistentnost identiteta, entiteta. To je struktura na generikoj razini. Radnje kao pouavanje (u njihovim terminima ne metaforizira se smrt) ne dijele strukturu na generikoj razini, nemaju istu povremenu i cjelovitu dogaajnu strukturu.Poslovice, mudre izrekeNeke interpretacije nemogue su, a neke su sasvim prirodne. Metaforika interpretacije poslovica, alegorija, itd. ovisi o naoj sposobnosti pripamanja strukture na generikoj razini. T. i L. vezu izmeu pojedine znane strukture i strukture na generikoj razini nazvali su generiko, openito je pojedino, specifino. Ta metafora koristi se i za druge interpretacije, kao u analokom objanjavanju, iznoenju razloga. Invarijanti princip karakterizira razred moguih analogija.Glucksberg i Keysar tvrde kako je metafora stvar kategorizacije. Oni daju teoriju o tome kako je mogue da jedna vrsta stvari bude metaforiki kategorizirana u terminima osnovne prostorne ideje, misli poput ograniavanja, razgraniavanja.

Turner, Lakoff postoji tri osnovna mehanizma za interpretiranje jezine ekspresije kao novelistike metafore: proirenja konvencionalne metafore, metafora na generikoj razini, slikovne metafore.Searle tri primjeraI have climbed to the top of the greasy pole. metaforiki interpretirano kroz metaforu karijera je putovanjeSally is a block of ice. privrenost je toplinaThe hours crept by as we waited for the plane.Za ove sluajeve uraunava etvrti princip koji kae kako moramo percipirati povezanost, vezu. Searle pretpostavlja kako je svaki svakodnevni konvencionalni jezik doslovan, nije metaforian.Konvencionalna metafora moe biti realizirana u slikovitim proizvodima poput crtia. Ostalo: knjievni rad, rituali, interpretacija snova (pojmovne metafore stvaraju vokabular interpretacije sna), mitovi, psihiki simptomi, socijalne institucije, socijalne prakse, pravo, strana policija, forme diskursa.

Priroda metaforeMetafora je glavni mehanizam kroz koji mi obuhvaamo apstraktne pojmove i izvodimo apstraktno obrazloenje. Metafora je, u prirodi, prvenstveno pojmovna, a ne jezina. Metaforiki jezik je povrina manifestacije pojmovne metafore.Struktura metaforeMetafore su preslikavanje preko pojmovnih podruja. Svako preslikavanje ontoloko je dopisivanje izmeu entiteta u izvornom podruju i onih u ciljnom podruju. Preslikavanja nisu arbitrarna. Pojmovno i slikovno, slikovito preslikavanje dva su tipa preslikavanja.

Sistem konvencionalne, pojmovne metafore veinom je automatski, kao i jezini sistem. Konvencionalna preslikavanja statina su dopisivanja, nisu algoritamska u prirodi. Metafora se vie temelji na dopisivanju u naem iskustvu, nego na slinosti. Metaforiki sistem ima ulogi u gramatici i rjeniku jezika. Neka od metaforikih preslikavanja jako su rairena, neka su moda i univerzalna, a neka su jedinstvena za neku kulturu.