Ljudska prava i slobode

Sloboda i međuljudski odnosi

Allah, dž.š., je svemu što je stvoreno dao određena prava. Svemir, neživa priroda, biljke, životinje, sve to ima određena prava koja im njihov Stvoritelj garantuje. Ako je tako sa neživom prirodom ili sa životinjama, kakav je onda odnos islama prema ljudima?!

Ljudska prava su urođena prava i jednaka su za sve ljude na svijetu. Svaki čovjek ima pravo na njih samo na osnovu svog “bivstvovanja kao čovjeka”, nezavisno od njegove pojedinačne pripadnosti nekom narodu, nezavisno od toga u šta on vjeruje i nezavisno od njegovog spola.

Ljudskim pravima ograničava se moć države, a sama ljudska prava ograničena su poštivanjem prava drugih.

U islamu prava su sačinjena iz dva segmenta: prava i obaveza.

LJUDSKA PRAVA U ISLAMSKOJ DRŽAVI

1. Sigurnost života i imovineNa oprosnom hadždžu je Muhammed s.a.v.s. rekao : "Zabranjeni su vam tuđi životi i tuđe imovine sve dok ne dođete pred vašeg Gospodara na Sudnji dan." Za nemuslimanske građane u muslimanskoj državi, Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao: "Onaj ko ubije nemuslimana neće omirisati džennetski miris.“

2. Zaštita častiČasni Kur'an kaže: "O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju." ili "I ne kudite jedni druge!" ili "I ne zovite jedni druge ružnim nadimcima!" ili "I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge!"( Hudžurat 11-12)

3. Svetost i sigurnost privatnog životaKur'an je postavio sljedeći propis: - Ne uhodite jedni druge. - Ne ulazite u tuđe kuće, ako niste sigurni da je vlasnik suglasan.

4. Sigurnost lične slobodeIslam je postavio princip da nijedan građanin ne smije biti zatvoren ukoliko njegova greška nije dokazana na javnom suđenju. U islamu nije dopušteno uhapsiti čovjeka samo na osnovu sumnje i zatvoriti ga bez odgovarajućeg sudskog postupka i osiguranja mogućnosti odbrane.

5. Pravo na protest protiv tiranijeMeđu pravima koja islam daje ljudima nalazi se pravo na protest protiv tiranije vlade. U islamu, sva moć i vlast pripadaju Allahu dž.š., a čovjek je samo namjesnik kome je vlast povjerena, a svako ko je primalac ili uživalac prava na tu vlast mora uživati izuzetno poštivanje svog naroda, prema kojem i za čije dobro će biti pozvan da promijeni svoju vlast. Ovo je potvrdio Ebu Bekr r.a. koji je u svom prvom govoru rekao: "Surađujte sa mnom kada sam u pravu, ali me ispravite kada griješim, slušajte me dok slijedim Allahove i Poslanikove naredbe, ali ako zastranim, okrenite se od mene."

6. Sloboda izražavanjaIslam daje puno pravo na slobodu mišljenja i izražavanja svim građanima Islamske države, pod uvjetom da se ona koristi za propagiranje vrline i istine, a ne za širenje zla i poroka. Islam ni u kom slučaju ne dopušta propagiranje zla i poroka. On također ne daje nikome pravo da koristi pogrdne i uvredljive riječi u ime kritike. Muslimani su praktikovali da upitaju Poslanika s.a.v.s. da li je po nekom pitanju dobio božansku uputu. Ako bi on odgovorio da nije, oni su slobodno izražavali svoja mišljenja u tome.

7. Sloboda udruživanjaIslam daje ljudima i pravo na slobodu udruživanja i formiranja stranki i organizacija.

8. Sloboda svijesti i uvjerenjaTotalitarna društva , za razliku od islama, potpuno lišavaju pojedince njihove slobode. Naime, pretjerano uzdizanje autoriteta države dovodi do neke vrste služenja, robovanja od strane čovjeka.

9. Zaštita religijskih osjećanjaIslam je postavio sljedeći stav: Nema prisile u vjeri.

10. Zaštita od proizvoljnog lišenja slobodeIslam također priznaje pravo pojedinca da ne bude uhapšen ili zatvoren za tuđe prekršaje. Kur'an je jasno postavio taj princip: Niko neće biti opterećen tuđim teretom.

11. Pravo na osnovne životne potrebeIslam siromašnima priznaje pravo na osiguranje pomoći: A u njihovom bogatstvu je pravo koje pripada siromašnim i ubogim.

12. Jednakost pred zakonomIslam svim građanima daje pravo na apsolutnu i potpunu jednakost pred zakonom.

13. Vladari nisu iznad zakonaNeka žena, je pripadala uglednoj i plemenitoj obitelji, i bila je uhapšena radi krađe. Slučaj je iznešen pred Poslanika s.a.v.s. i predlagalo se da ona bude pošteđena kazne. Poslanik s.a.v.s. je odgovorio:

"ALLAH JE UNIŠTIO NARODE KOJI SU ŽIVJELI PRIJE VAS ZATO ŠTO SU KAŽNJAVALI OBIČNE LJUDE ZA NJIHOVE PREKRŠAJE, A DOSTOJANSTVENIKE PUŠTALI DA BUDU NEKAŽNJENI ZA NJIHOVE ZLOČINE. KUNEM SE ALLAHOM U ČIJOJ JE RUCI MOJ ŽIVOT DA BIH I FATIMU KĆERKU MUHAMMEDOVU DA JE POČINILA OVAJ ZLOČIN, KAZNIO ODSJECANJEM RUKE."

Žena i muškarac su potpuno ravnopravni u islamskom pravu. Žena, kao i muškarac, ima određene obaveze, ali i olakšice koje joj islam pruža su zaista velike.

Od 114 kur'anskih sura niti jedna nije posvećena muškarcima, ali je zato četvrta kur'anska sura nazvana en-Nisa' (Žene), i opširno govori o pravima žena i njihovom porodičnom životu.

Žena i muškarac imaju isti položaj, ali različite zadaće; oni imaju istu vrijednost, ali različite sposobnosti; jednaki su pred Bogom, ali imaju različite uloge u životu.

Ona je dolaskom islama postala punopravnim članom bračnog ugovora, a ne objekat koji se može prodati. Pravo da zadrži i da upravlja svojim mirazom je bio izvor samopouzdanja i bogatstva u društvu u kojem su muškarci dominirali.

Prava žena u islamu

Prava nemuslimana

Rekao je Poslanik a.s.: "Ko učini nasilje prema mu`ahidu (nemuslimanu štićeniku islamske države) ili mu uskrati pravo, ili ga optereti preko njegovih mogućnosti,ili uzme nešto njegovo bez saglasnosti, ja ću mu biti tužitelj na Sudnjem danu." Takođe je rekao: "Ko uvrijedi zimmiju (nemuslimana-štićenika) uvrijedio je mene, a ko uvrijedi mene uvrijedio je Allaha, dž.š."

Opšte je pravilo u islamskom pravu da nemuslimani i muslimani imaju ista prava i obaveze osim u situacijama gdje postoji opravdanje za različita prava i obaveze.

Muslimani imaju obavezu nemuslimane štititi i od vanjske agresije.

Pored života zaštićena je i imovina nemuslimana uključujući i onu koja nije dozvoljena muslimanima kao što su alkohol i svinjsko meso.

Islam štiti i vjerske objekte nemuslimana. Nemuslimanima je također zagarantovana sloboda kretanja, posla i boravka.

Nemuslimani mogu učestvovati i u vlasti.Islamsko pravo ne dozvoljava kolektivno kažnjavanje

nemuslimana

Medinska povelja je najstariji pisani Ustav u povijesti koji je imao zakonsku snagu.

Sastoji se od 52 člana koji su regulisali odnose unutar novoformirane zajednice u Medini koju su sačinjavali muslimani, Arapi-politeisti i Židovi.

Nakon što se preselio iz Meke u Medinu Muhammed, a.s.,nastojao je da formira jaku zajednicu koja nije bila vezana krvnim i plemenskim vezama, već joj je osnova bila vjerovanje u Jednog Boga. Da bi to uradio 622. godine (1. godine po Hidžri) sačinio je sporazum između muhadžira, ensarija i Arapa koji su bili politeisti. Taj sporazum, koji po većini istraživača, u početku nije uključivao jevreje, postao je temeljni akt novoformiranog grada države, Medine. Nakon što je pozicija muslimana u Medini ojačala pobjedom na Bedru sačinjen je aneks Medinskoj povelji koji se odnosio na jevreje stanovnike Medine.

Medinska povelja

1. Jedinstvo islamskog ummeta i odbacivanje podjela po bilo kojoj osnovi.

2. Jednakost članova ummeta u pravima. 3. Ummet se zajednički suprotstavlja nasilju, grijesima

i neprijateljstvu.4. Uključivanje svih članova zajednice u odlučivanje o

budućnosti odnosa sa neprijateljem. U Povelji stoji: ''...sporazum o miru je jedinstven. Mirovni sporazumi odnose se na sve vjernike, uz pravdu i jednakost među njima.“

5. Islamsko društvo uspostavljeno je na najmodernijim temeljima i na najljepšoj i najčvršćoj uputi.

6. Borba protiv svih koji podrivaju sistem i bore se protiv države. Pobunjenicima se ne smije pružati potpora.

7. Pružanje zaštite i sigurnosti nemuslimanima, sugrađanima, koji su se opredijelili za miran suživot. Takvima se ne smije činiti nepravda niti ih napadati.

8. Nemuslimani imaju pravo na slobodno ispovijedanje svoje vjere i slobodno raspolaganje ličnom imovinom.

9. Nemuslimani su, poput muslimana, dužni izdvajati materijalni doprinos za državu.

10. Nemuslimani su dužni uzeti učešće s muslimanima u odbrani zajedničke domovine od bilo kakvih opasnosti.

Opći principi Medinske povelje i postulati na kojima je tada izgrađena islamska država su:

11. Zajedničko učešće svih u pružanju materijalne podrške zemlji u toku rata.12. Islamska država je dužna pružiti zaštitu od nasilja i nepravde svome građaninu bio musliman ili nemusliman.13. Muslimani i nemuslimani ne smiju pružati zaštitu neprijateljima domovine i njihovim pomagačima.14. Ako je u interesu ummeta sklapanje mirovnog sporazuma, onda su taj mirovni sporazum dužni prihvatiti i muslimani i nemuslimani.15. Individualiziranje krivične odgovornosti. Kazna se izvršava samo nad prijestupnikom.16. Zagrantovanost slobode kretanja unutar zemlje i izvan nje.17. Nema protekcije u izvršavanju kazne za grješnike i nasilnike.18. Međusobni odnosi članova zajednice počivaju na saradnji u bogobojaznosti i činjenju dobra, a ne u grijehu i zločinu.

Kada je 1463. godine sultan Mehmed II Fatih osvojio Bosnu predstavnik bosanskih franjevaca fra Anđelko Zvizdović izašao je pred sultana Mehmeda II Fatiha na Milodraževo polje kod Fojnice, priznao ga za novog gospodara Bosne i zamolio da njegovim redovnicima da vjersku i imovinsku slobodu djelovanja. „Sultan je u skladu sa šerijatskim propisima, u tom smislu izdao 28.maja 1463. godine ahdnamu, tj. pismenu obavezu o slobodi daljeg njihovog vjerskog rada, zagarantovso slobodu ispovijedanja vjere, zaštitu života i imovine sve dok oni budu lojalni vlasti. Ahdnama je davala pravo katolicima da se žale na one koji nisu uvažavali prava navedena u ahdnami i važila je za sve katolike u Bosni i Hercegovini. Dobivši sultanovom ahdnamom legalnost, franjevci preuzeli su vodstvo nad svim katolicima koji su se našli unutar bosanskog ejaleta.“

Ahdnama sultana Mehmeda II Fatiha

Sultan Mehmed II Fatih

Ja sam sultan Mehmed han, neka je poznatosvima, uopće od prostog puka kaoi odjeljenjima ova moja vlastodržaćapovelja, kojom bosanskim svećenicima ukazujemveliku pažnju, te zapovjedam: spomenutimi njihovim bogomoljama ne smijebiti smetnje ni pritiska, neka se smjeste usvojim bogomoljama, te kako od uzvišenemoje strane, tako od mojih vezira, niti od mojihpodčinjenih (robova), niti od mojih podanika- raje niti od svega stanovništva cjelokupnemoje države spomenutim nitko se nesmije miješati u njihove stvari niti ih napadati,ni vrijeđati ni njih ni njihov život, njihovimetak (imovinu) ni njihove bogomolje.Također iz tuđine osobito u moju državudovoditi ljude dozvoljava im se. Stoga spomenutimizdajem moju uzvišenu zapovijed ukojoj im posvećujem svoju brigu i pažnju, tese kunem teškom zakletvom: Stvoriteljem igospodarom zemlje i nebesa, sa sedam musafa,sa velikim Božijim vjesnikom (Muhamedom)i sa 124.000 pejgambera i sa sabljomkoju pašem da ovim što je napisano nikojelice ne smije se suprostaviti dok god ovi(Franjevci) služe meni i mojoj zapovjesti budupokorni.Pisano 28. maja 1463. Na granici MilodražaFatih sultan Mehmed

Pismo (poslanica) Poslanika, a. s., islama upućeno kršćanskim monasima samostana "Sveta Katarina" na Sinaju u Egiptu:

"Kršćanima na istoku i zapadu, u blizini islamske granice i daleko od nje, znanim i neznanim kršćanima se daje jamčevina. Ukoliko se jedan monah zatekne na brdu ili u dolini, pećini ili u naselju, ravnici ili u crkvi ili pak u dvorištu hrama, tada mi stojimo iza njih i oni su pod našom zaštitom. Ja ću ih zasigurno braniti svojim životom, svojim pomagačima i svojom vojskom, njih, njihove imetke i bogomolje, jer su oni moji podanici i kao takvi uživaju moju zaštitu. Niko im ne smije uskratiti putovanja bilo gdje, porušiti im bigomolju, ulje oštetiti, uzeti imovinu, jer sam ja njihov čuvar na kopnu i moru, na istoku i zapadu, na sjeveru i jugu, gdje god se budu nalazili, imat će moju zaštitu i garanciju od svega onoga sto im je neprijatno i neugodno. Niko ih ne smije opterećivati putovanjima, obavezivati učestovanjem u borbi ili transportu oružja, ne polemizirati sa njima osim na najkulturniji način slijedeći u tome Kur'ansku uputu: 'I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ne sa onima koji su nepravedni i recite: Mi vjerujemo u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste - jedan, i mi se Njemu pokoravamo.'" (Kur'an, Al-Ankebut, 46)

Međunarodni dokumenti iz oblasti ljudskih prava

Povelja Ujedinjenih nacijaOpća deklaracija o pravima čovjekaKonvencija o pravima djetetaMeđunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravimaMeđunarodni pakt o građanskim i političkim pravimaMeđunarodna konvencija o sprečavanju svih oblika rasne diskriminacijeKonvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (iz 1979.)Opcioni protokol uz Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije ženaKonvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocidaKonvencija Ujedinjenih nacija protiv korupcijeEvropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodamaEvropska socijalna poveljaItd..........

Opća deklaracija o pravima čovjeka (Opća deklaracija o ljudskim pravima) je prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava, proglašen od strane jedne opće međunarodne organizacije, Ujedinjenih naroda. Proglasila ju je Opća skupština UN 1948. godine.

Opća deklaracija o pravima čovjeka

Eleanor Roosevelt with the Spanish version of the Universal Declaration of Human Rights, which includes Franklin Roosevelt's Four Freedoms.

Član 1. Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima...Član 2. Svakome su dostupna sva prava i slobode navedene u ovoj Deklaraciji bez razlike …Član 3. Svako ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost.Član 7. Svi su pred zakonom jednaki i imaju pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu zakona…Član 12. Niko na smije biti izvrgnut samovoljnom miješanju u njegov privatni zivot, obitelj, dom ili prepisku, niti napadajima na njegovu čast i ugled...Član 13.1.Svako ima pravo na slobodu kretanja i stanovanja unutar granice svake države. 2.Svako ima pravo da napusti bilo koju zemlju, uključujući svoju vlastitu i da se vrati u svoju zemlju. Član 14.3.Svako ima pravo da traži i uživa u drugim zemljama utočište pred progonima. 4.Na to se pravno ne može pozivati u slučaju progona koji su zaista izazvani nepolitičkim zločinima ili djelima protivnim ciljevima i načelima Ujedinjenih nacija. Član 16.5.Punoljetni muškarci i žene bez ikakvih ograničenja u pogledu rase, državljanstva ili vjere, imaju pravo da sklope brak i da osnuju obitelj. Oni su ravnopravni prilikom sklapanja braka, za vrijeme njegova trajanja i prilikom njegova razvoda. 6.Brak se sklapa samo uz slobodan i potpun pristanak onih koji namjeravaju stupiti u brak. 7.Obitelj je prirodna i osnovna društvena jedinica i ima pravo na zaštitu društva i države. Član 17.8.Svako ima pravo da sam posjeduje imovinu, a isto tako da je posjeduje u zajednici s drugima. 9.Niko ne smije samovoljno biti lišen svoje imovine. Član 18.Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu promijeniti svoju vjeru ili vjerovanje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, ispoljava vjera ili vjerovanje učenjem, vršenjem, obredima i održavanjem.Član 19. Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja...Član 20.10.Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja. 11.Niko ne može biti primoran da pripada nekom udruženju. Član 26. Svako ima pravo na obrazovanje…

Opća povelja o ljudskim pravima u islamu usvojena 19. septembra 1981. godine (21. zul-k’ade 1401. godine po Hidžri) na sastanku UNESCO-a u Parizu, predstavlja prvi savremeni zančajniji pokušaj islamskih učenjaka da odgovore na brojne debate o nespojivosti islama iljudskih prava. Dekleracija je pripremljena na inicijativu Islamskog savjeta i njegovog generalnog sekretara Salema Azzama. U preambuli Dekleracije navode se osnovni razlozi za njeno usvajanje: ljudska prava su neodvojiva od islama i imaju Božansko porijeklo; ona štite čovjekovo dostojanstvo i čast

Opća povelja o ljudskim pravima u islamu

Opća povelja o ljudskim pravima u islamu sastoji se od 23 člana kojima se garantuju i štite građanska, socijalna, kulturna i politička prava. Svaki član potkrijepljen je citatom iz Kur’ana ili hadisom iz neke od priznatih sunijskih zbirki tradicije.37 U odnosu na Univerzalnu dekleraciju o ljudskim pravima usvojenu u UN-u 1948. godine, razlikuju se sljedeća prava:

•pravo na zaštitu čovjekovog života i njegovog tijela nakon smrti: “Materijalno i duhovno postojanje čovjeka je zaštičeno; zakon ga štiti za vrijeme života i nakon smrti.” (čl.1)• pravo na odbranu države u slučaju agresije: “Ni jedan narod ne smije napasti na slobodudrugog naroda. Napadnuti narod ima pravao odgovoriti napadu u ime svoje odbrane i svoju slobodu osvojiti na bio koji način.”38 (čl. 2)• pravo na zaštitu od zloupotrebe vlasti: “Svako ima pravo da bude zaštičen od provođenjasamovolje vlasti nad njim.” (čl. 6)• pravo na zaštitu časti i dobrog glasa: “Zabranjeno je otkrivati nečije mahane i potkopavati njegovu ličnost i moral.” (čl. 8)• prava manjina na ekonomsku, religijsku, kulturnu i sudsku samostalnost. (čl. 10) • socijalna prava: prava siromašnih na posjed bogatih; zabrana: prevare, rizičnih poslova, eksplatacije, monopola, kamate i lažnih reklama. (čl. 15) • porodična prava: muž izdržava suprugu i djecu; roditelji imaju pravo na imetak djeteta. (čl.19) • prava supruge: čuvanje bračnih tajni. (čl. 20)

HVALA NA PAŽNJI!

Eldin Suša, prof.