16

Svaka država, pa tako i Hrvatska, dužna je brinuti se o svojim građanima i kada se oni ne nalaze na njezinom te-ritoriju1. Jedna od posljedica toga jest i sklapanje ugovora o socijalnom osi-guranju s drugim državama, čijom se

Međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju i njihova primjena u mirovinskom osiguranjumr. sc. Mihovil RismondoHrvatski zavod za mirovinsko osiguranje

SažetakČlanak je posvećen dvostranim međunarodnim ugovorima o socijalnom osi-

guranju, kojima se koordinira primjena zakonodavstava o tome osiguranju i koji se primjenjuju u hrvatskom pravnom poretku. Autor na početku određuje mjesto i položaj tih ugovora u međunarodnom pravu i načela na kojima se zasnivaju (jednakost postupanja, obuhvat zakonodavstva, čuvanje prava, isplata davanja i suradnja nadležnih institucija). Ti su međunarodni ugovori poznati kao ugovori – zakoni, jer se zaključuju s trajnim važenjem, primjenjuju se izravno i na njima se temelje prava pojedinaca u povodu njihova rada i osiguranja u inozemstvu. U dijelu članka o osiguranicima posebno se upozorava na obveznost na osigu-ranje prema mjestu rada i na izuzetke od toga za pojedine skupine zaposlenih osoba (izaslani radnici, pomorci, diplomatski i konzularni službenici i drugi) i izuzetke na temelju posebnog zahtjeva. Ostali dijelovi članka odnose se na uvjete za ostvarivanje prava, određivanje mirovina i drugih davanja iz mirovin-skog osiguranja, postupak za ostvarivanje prava i na isplatu mirovina i drugih davanja u inozemstvo. U tom se dijelu autor posebno osvrće na mogućnosti, ali i na ograničenja, koja ovi ugovori sadrže u pogledu ostvarivanja pojedinih prava. U zaključku, autor se osvrće na razvoj i dosege dvostranog uređivanja odnosa u mirovinskom osiguranju u slučaju Hrvatske, upućujući na to da će u budu-ćnosti veći dio postojećih međunarodnih ugovora biti zamijenjen višestranom i još širom regulativom, nakon što Hrvatska postane članicom Europske unije.

primjenom ostvaruju prava pojedinaca i članova njihovih obitelji iz toga osigu-ranja, a time i određeni oblici socijal-ne sigurnosti na temelju njihova rada i osiguranja u inozemstvu2. Ugovori o socijalnom osiguranju zaključuju se

1 U Hrvatskoj, ova obveza sadržana je u članku 10. Ustava Republike Hrvatske, prema kojemu »Re-publika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu …«.

2 Hrvatska je tako sklopila i primjenjuje ugovore o socijalnom osiguranju s Australijom, Austrijom, Belgijom, Bosnom i Hercegovinom, Bugarskom, Češkom Republikom, Italijom, Kanadom, Quebecom, Luksemburgom, Makedonijom, Nizozemskom, SR Njemačkom, Slovačkom, Slovenijom, Srbijom i Crnom Gorom (SR Jugoslavijom) i Švicarskom, a na temelju sukcesije SFR Jugoslavije primjenjuje ugovore s Danskom, Francuskom, Mađarskom, Norveškom, Poljskom, Rumunjskom, Švedskom i Velikom Britanijom. Vidi popis ovih ugovora i sporazuma za njihovu primjenu u rubrici «Dokumenti» u ovome broju Mirovinskog osiguranja.

17

između europskih država već skoro dva stoljeća3, a svrha im je da osobama koje su živjele i bile osigurane u državama ugovornicama i članovima njihovih obi-telji osiguraju određena prava odnosno davanja iz osiguranja za slučaj bolesti i majčinstva, starosti, invalidnosti i smrti, ozljede na radu i profesionalne bolesti, nezaposlenosti, kao i obiteljske dodatke (u Hrvatskoj: doplatak za djecu). Po svo-joj prirodi i namjeni, ugovori o socijalnom osiguranju zaključuju se na neodređeno vrijeme, a u pravnoj teoriji nazivaju se još leglislativnim ugovorima ili ugovorima – zakonima, zbog toga što se izravno pri-mjenjuju u pojedinim slučajevima4. Ugo-vori o socijalnom osiguranju zaključuju se pod nazivom ugovora, sporazuma ili konvencije, a u pogledu forme, mogu biti zaključeni kao ugovori, razmjenom nota, kao protokoli ili zapisnici.

Prema hrvatskom zakonodavstvu, »međunarodni ugovor je sporazum – utemeljen na sukladnom očitovanju najmanje dvaju međunarodnopravnih subjekata – koji je uređen međunaro-dnim pravom i koji je u pisanom obliku, … kojega Republika Hrvatska sklapa s jednom ili više država, s jednom ili više međunarodnih organizacija odnosno s jednim ili više međunarodnih ostalih međunarodnopravnih subjekata«.5 Ka-ko se može shvatiti iz ove definicije, u hrvatskom se pravnom poretku za me-đunarodni ugovor traži ispunjavanje sljedećih pretpostavki:

- sukladnost očitovanja (sadržaj),- najmanje dva subjekta međunarod-

nog prava (strane ugovornice),- pisani oblik (forma).Prema članku 134. Ustava Republi-

ke Hrvatske, »međunarodni ugovori

koji su sklopljeni i potvrđeni u skla-du s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj snazi su iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava«. Iz ove ustavne odredbe proizlazi da se u hrvatskom pravnom poretku primjenjuje monistič-ka koncepcija, prema kojoj, za razliku od dualističke, norme unutarnjega pra-va i međunarodnog prava čine cjelinu i dio su jedinstvenog pravnog poretka. Međunarodni ugovori, pa tako i ugovori o socijalnom osiguranju, zaključeni i na snazi u skladu s navedenom ustavnom odredbom i Zakonom o sklapanju i izvr-šavanju međunarodnih ugovora, po svojoj su snazi iznad zakona, što znači da u slučaju kolizije između odredbe međunarodnog ugovora i zakonske od-redbe koja uređuje isti pravni odnos ili situaciju, u praksi se primjenjuju odred-be međunarodnog ugovora 6.

U ovome prilogu ćemo se pozabaviti sadržajem i strukturom važećih među-narodnih ugovora o socijalnom osigu-ranju, koji se primjenjuju u Hrvatskoj, a sa gledišta mirovinskog osiguranja i prava koja se u njemu ostvaruju. U tome kontekstu, bit će obuhvaćena načela, odredbe o osiguranicima, te davanji-ma iz mirovinskog osiguranja i njihovoj isplati.

1. Ugovori o socijalnom osiguranju

Međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju mogu se zasnivati na teri-torijalnosti ili na osiguranju, zavisno

3 Prvi u povijesti poznati ugovor o socijalnom osiguranju bila je konvencija između Francuske i Vojvodstva Parme o uzajamnoj isplati mirovina od 1827., prema Jason Nickles i Helmut Siedel: Coor-dination of Social Security in the Council of Europe, str. 14, Council of Europe Publishing, Strasbourg 2004, France.

4 Vidi: Juraj Andrassy: Međunarodno pravo, Školska knjiga, Zagreb 1971, str. 17 i 18 i Dr Milan Bartoš: Međunarodno javno pravo, Knjiga III, Kultura, Beograd 1958, str. 174 i 175. Paul Reuter u svojoj knjizi Introduction au droit des traités, Librairie Armand Colin, Paris 1972, str. 35, nadalje, smatra da su ugovori – zakoni »postavili prva opća ugovorna pravila međunarodne zajednice (društva)« i ističe njihov materijalno – pravni karakter, a ne formalni. Prof.dr Vladimir Ibler u Rječniku međunarodnog javnog prava, Informator, Zagreb 1972, str. 308, ugovore – zakone naziva i uglavama te ih svrstava među ugovore »kod kojih je sadržaj volja ugovornih stranaka identičan; ugovorne strane, u izvršenju ugovora, treba da se ponašaju na isti način, da budu jedna i druga obvezna na isto djelovanje«.

5 Zakon o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora, «Narodne novine», br. 28/96, članak 2. točka 1.

6 Do donošenja Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 135 od 15. prosinca 1997) bilo je dvojbi oko toga ima li međunarodni ugovor jaču pravnu snagu od zakona, međutim, navedenim izmjenama i dopunama članka 134. Ustava Republike Hrvat-ske, ova je dvojba uklonjena.

18

od sustava socijalnog osiguranja, koje koordiniraju7. U odnosu na mirovinsko osiguranje, primjena teritorijalnosti znači određivanje i isplatu mirovina samo u državi prebivanja korisnika, uzimajući pri tome u obzir mirovinski staž i ostale veličine ostvarene u ostalim državama ugovornicama (metoda inte-gracije), dok kod ugovora zasnovanim na osiguranju mirovine se određuju u svakoj od država, na temelju njihovog mirovinskog staža i ostalih veličina i uz isplatu njihovih razmjernih dijelova ko-risnicima (pro rata temporis), zasebno iz svake od država ugovornica (metoda raspodjele). Metoda integracije karak-teristična je za starije ugovore o socijal-nom osiguranju, dok se noviji ugovori u pravilu zasnivaju na osiguranju, iako u sebi mogu sadržaati i neke odredbe karakteristične za teritorijalnost8. S gledišta primjene načela uzajamnosti i solidarnosti u mirovinskom osiguranju, ugovorima zasnovanim na osiguranju osigurava se dosljednija primjena na-čela uzajamnosti, jer davanja koja se po njima ostvaruju više odgovaraju ulaga-njima pojedinaca u osiguranjima drža-va ugovornica tijekom njihovog radnog vijeka. Ugovori o socijalnom osiguranju imaju određene specifičnosti, po koji-ma se razlikuju od drugih međunarod-nih ugovora, i to:

- ovim se ugovorima koordinira pri-mjena unutarnjih zakonodavstava o socijalnom osiguranju (sigurnosti) u sklopu kojih se ostvaruju i određena subjektivna prava u pojedinačnim slu-čajevima,

- ovim se ugovorima uspostavlja pra-vna veza između sustava i zakonodav-stava o socijalnom osiguranju različitih država,

- odredbe ovih ugovora primjenjuju se izravno na slučajeve ili odnose koje uređuju i služe kao temelj za ostvariva-nje prava u pojedinim slučajevima,

- ovi se ugovori zaključuju na neo-dređeno vrijeme, a prava pojedinaca ostvarena njihovom primjenom, traju i izvršavaju se i nakon njihovog otkaziva-nja, odnosno prestananka važenja.

Ugovori o socijalnom osiguranju mogu se zaključivati kao dvostrani ili višestrani. U svojoj dosadašnjoj praksi, Hrvatska (i bivša SFR Jugoslavija) je sklapala dvostrane ugovore. Ugovori o socijalnom osiguranju zaključuju se kao ugovori između država i sadrže materijalno-pravne norme i određene postupovne norme za ostvarivanje pra-va prema njima. Za osiguranje njihove primjene nadležna su državna tijela (ministarstva), koja u tu svrhu zaklju-čuju administrativne sporazume, kao i tijela za vezu i nositelji osiguranja, koji u tu svrhu također mogu zaključivati spo-razume, a kojima uređuju međusobne obveze i odnose. Iako se primjenjuju uz međunarodne ugovore o socijalnom osiguranju i sadrže odredbe o postupku za ostvarivanje prava po njima, admini-strativni sporazumi i sporazumi tijela za vezu i nositelja osiguranja nemaju karakter međunarodnih ugovora u hr-vatskom pravnom poretku, već samo karakter međunarodnih akata, prema Zakonu o sklapanju i izvršavanju me-đunarodnih ugovora, jer se ne sklapa-ju kao međunarodni ugovori, već radi njihove primjene9 i jer ih ne zaključuju međunarodnopravni subjekti.

Načela. Osnove, na kojima se zasni-vaju međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju, utvrđene su još prije Drugog svjetskog rata (godine 1928, izradom prvih tipskih norma) u Međunarodnoj organizaciji rada (MOR), u kojoj se već tada došlo do spoznaje o potrebi izrade odgovarajućih norma i uspostavljanja međunarodne koordinacije u svrhu os-tvarivanja i očuvanja prava osoba, koje se tijekom svojega radnog vijeka bile zaposlene i osigurane u više od jedne države u povodu nastanka nekog od

7 U europskim državama poznata su dva tipa socijalnog (mirovinskog) osiguranja, zavisno od toga na čemu se ono zasniva. U državama, u kojima se socijalno osiguranje temelji na radu ili obavljanju djelatnosti (Bismarckov tip, karakterističan za države kontinentalnog područja), prava iz toga osigura-nja zasnivaju se na svojstvu osiguranika i njegovoj plaći, a u državama u kojima je socijalno osiguranje vezano uz stanovanje (Beveridgeov tip, karakterističan za anglosaksonske i skandinavske države), prava iz toga osiguranja zasnivaju se na prebivanju u određenoj državi.

8 To su, na primjer, odredbe o ostvarivanju zdravstvene zaštite na teret države prebivališta, za kori-snike mirovina s mirovinskim stažem navršenim u obje države ugovornice.

9 Vidi članak 3. pod b. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora.

19

socijalnih rizika, kao što je bolest, sta-rost, invalidnost ili smrt, ozljeda na radu ili profesionalna bolest i dr. To je rezul-tiralo donošenjem nekih konvencija u sklopu te međunarodne organizacije, koje sadrže norme za koordinaciju za-konodavstava o socijalnom osiguranju povodom osiguranih slučajeva invali-dnosti, starosti i smrti, kao i ozljede na radu10. Konvencijom MOR br. 19 već je 1925. godine uspostavljeno načelo jednakosti tretmana između domaćih i stranih državljana, a Konvencijom MOR br. 48 uspostavljeno je načelo čuvanja prava tijekom stjecanja (očekivanih prava) i stečenih prava i načelo surad-nje nadležnih tijela i ustanova različitih država11. Tako se danas međunarodna suradnja u socijalnom osiguranju, od-nosno koordinacija sustava socijal-nog osiguranja,12 zasniva na sljedećim načelima:

- načelo jednakosti postupanja (tre-tmana) između domaćih i stranih držav-ljana u pogledu uvjeta za stjecanje i ko-rištenje pojedinih prava,

- načelo određivanje zakonodavstva na koje se primjenjuje određeni ugovor o socijalnom osiguranju,

- načelo očuvanja prava tijekom stje-canja i stečenih prava,

- načelo isplate davanja u inozemstvo (deteritorijalizacija prava iz socijalnog osiguranja), i

- načelo suradnje nadležnih tijela i ustanova socijalnog osiguranja različi-tih država13.

Ova su načela značajna za tumačenje pojedinih odredaba ugovora o soci-jalnom osiguranju i primjene nacio-nalnih zakonodavstava u pojedinim slučajevima, a osobito u sporovima koji se u povodu žalba vode i pred su-dovima, koji danas više nisu ograničeni okvirima nacionalnih pravnih poredaka, već se vode i pred međunarodnim su-dovima. Pri tome se ova načela ne mogu promatrati izolirano jedno od drugog, jer su međusobno povezana i služe istoj namjeni, a to je omogućavanje ostva-rivanja prava pojedinca u određenom slučaju.

Načelo jednakosti postupanja ima svoje pozitivno i negativno značenje i primjenu. U pozitivnom smislu, ovo na-čelo znači: pod istim uvjetima – ista pra-va i dužnosti iz socijalnog osiguranja, bez obzira na nacionalna i druga obi-lježja osobe o kojoj se radi (državljan-stvo i dr.), a u negativnom smislu – znači primjenu propisa u određenom slučaju bez diskriminacije u bilo kojem pogle-du. Diskriminacija može biti izravna i neizravna. Izravna diskriminacija znači izričito isključivanje određene osobe (ili skupine) iz mogućnosti ostvarivanja nekoga prava. Isključivanje iz prava je u ovome slučaju i sadržano u pravnoj nor-

10 To je Konvencija br. 19 o jednakom tretmanu stranih i domaćih radnika u odnosu na odštete za nesreće na radu (1925) i Konvencija br, 48 o utemeljenju međunarodnog sustava očuvanja prava iz osiguranja za slučaj invalidnosti, starosti i smrti (1935). Obje ove konvencije MOR važe i primjenjuju se u Hrvatskoj niz godina, a i preuzete su u njezin pravni poredak na temelju sukcesije bivše SFR Jugosla-vije (»Narodne novine – međunarodni ugovori«, br. 6/95 i 11/03).

11 Vidi čl. 1 – 16. Konvencije MOR br. 48.12 Danas se u međunarodnim relacijama i unutar Međunarodne organizacije rada, Europske unije

i Vijeća Europe više ne upotrebljava izraz »socijalno osiguranje«, već »socijalna sigurnost«, koja nije samo sinonim za socijalno osiguranje, već označava i druge oblike zaštite od socijalnih rizika koji ta-kođer mogu biti obuhvaćeni međunarodnom koordinacijom zakonodavstava. U hrvatskim relacijama, međutim, izraz socijalna sigurnost, osim socijalnog osiguranja, obuhvaća i socijalnu skrb.

13 Jason Nickles i Helmut Siedl (op. cit. pod 3, str. 12 i 13) spominju samo četiri prva načela među-narodnih ugovora o socijalnom osiguranju i izostavljaju načelo suradnje nadležnih tijela i ustanova. Pierre Rodière, naprotiv, u svojem prilogu Le droit communautaire de la protection sociale u knjizi Union européenne et protection sociale, La documentation Française, Paris 2002, str. 9 – 111, navodi svih navedenih pet načela međunarodne suradnje, odnosno međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju. S druge strane, Xavier Prétot u Le droit social européen, Presses Universitaires de France, Paris 1990, str. 90 – 98, spominje samo određivanje nacionalnog zakonodavstva, jednakost tretmana i zbrajanje razdoblja osiguranja, stanovanja ili rada. Valja, međutim, primijetiti da je načelo zbrajanja razdoblja osiguranja, stanovanja ili rada samo metoda za ostvarivanje u praksi načela očuvanja prava tjekom stjecanja i stečenih prava. Niti drugi autori, kao na primjer, Günter Nagel i Christian Thalamy (Le droit international de la sécurité sociale, Presses Universitaires de France, Paris 1994, str. 53 – 60) ne spominju svih pet navedenih načela međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju i izostavljaju načelo suradnje institucija socijalnog osiguranja. Može se zaključiti da je u literaturi uobičajeno spo-minjanje samo četiri spomenuta načela međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju, bez načela suradnje institucija, iako se, prema našem mišljenju, također radi o načelu značajnom za ostvarivanje individualnih prava koja se ostvaruju prema tim ugovorima.

20

mi. Neizravnom ili skrivenom diskrimi-nacijom obično se u pravnim normama za ostvarivanje subjektivnih prava uspo-stavljaju određeni uvjeti, za koje se zna da ih neka osoba (ili skupina) ne može ispuniti. Načelo jednakosti tretmana u međunarodnim ugovorima o socijalnom osiguranju obuhvaća državljane država ugovornica i sadržano je u temeljnim odredbama tih ugovora14. Ugovorima nije u pozitivnom smislu (već eventu-alno samo u negativnom) određeno na koja se sve područja, odnosno dijelove zakonodavstva odnosi primjena načela jednakosti tretmana, već je to prepušte-no praksi, u kojoj se povreda toga načela utvrđuje od slučaja do slučaja.

Načelo određivanja zakonodav-stva (ratio materiae) znači određiva-nje opsega primjene pojedinog me-đunarodnog ugovora u odnosu na za-konodavstvo o socijalnom osiguranju pojedinih država ugovornica. Ugovori o socijalnom osiguranju zaključuju se između država, pa se tako i odnose na zakonodavstvo kojim je uređen javni obvezni sustav socijalnog osiguranja (sigurnosti)15. Ovo je važno napomenuti zbog toga što u nekim državama posto-je i djeluju sustavi socijalne sigurnosti u privatnom ili mješovitom vlasništvu. To su obično sustavi dodatnog ili stru-kovnog zdravstvenog ili mirovinskog osiguranja, koji su uspostavljeni i pro-vode se za određenu skupinu zaposle-

nih u poduzeću, skupini poduzeća ili sektoru, članove određenog sindikata, ili skupinu organiziranih pripadnika sa-mostalnih djelatnosti. Na ove sustave, kao i na dobrovoljna osiguranja, ne pri-mjenjuju se ugovori o socijalnom osigu-ranju o kojima je ovdje riječ, osim ako je to izričito predviđeno16.

U pravilu, ovi se ugovori odnose na svih pet grana obveznog socijalnog osi-guranja (zdravstveno i mirovinsko osi-guranje, osiguranje od profesionalnih ri-zika, osiguranje za slučaj nezaposleno-sti i obiteljski dodaci), međutim, dešava se i to se da ugovor ne obuhvaća neku ili neke grane socijalnog osiguranja,17 ili pak obuhvaća samo jednu granu18. Određivanjem zakonodavstva može se važenje ugovora ograničiti i u pogledu kruga osoba na koje se ugovor odnosi. To se obično radi jednostrano i za neke specifične skupine osiguranika za koje se provodi i zasebno osiguranje19.

Načelo čuvanja prava (očekivanih i stečenih) iz socijalnog osiguranja u pravilu se odnosi na prava iz tzv. du-goročnog osiguranja, kao što je osi-guranje za slučaj starosti, invalidnosti ili smrti (mirovinsko osiguranje). Pod očekivanim pravima, ili pravima tije-kom stjecanja, podrazumijevaju se bu-duća individualna prava osoba, koje još za njih ne ispunjavaju sve uvjete prema zakonodavstvu koje se primjenjuje. Očekivana prava sadržana su u razdo-

14 Vidi članak 4. Ugovora s Australijom, članak 4. Ugovora s Austrijom, članak 4. Ugovora s Belgijom, članak 4. Ugovora s Bosnom i Hercegovinom, članak 4. Ugovora s Bugarskom, članak 4. Ugovora s Češkom, članak 4. Konvencije s Danskom, članak 1. Opće konvencije s Francuskom, članak 4. Ugovo-ra s Italijom, članak 4. Ugovora s SR Jugoslavijom, članak 4. Ugovora s Kanadom, članak 4. Ugovora s Quebecom, članak 4. Ugovora s Luksemburgom, članak 2. Konvencije s Mađarskom, članak 4. Ugo-vora s Makedonijom, članak 4. Ugovora s Nizozemskom, članak 3. Konvencije s Norveškom, članak 4. Ugovora s SR Njemačkom, članak 2. Konvencije s Poljskom, članak 4. Ugovora s Slovačkom, članak 4. Sporazuma s Slovenijom, članak 3. Konvencije s Švedskom, članak 4. Ugovora s Švicarskom i članak 3. Konvencije s Velikom Britanijom.

15 U Hrvatskoj, to je obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti, obvezno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje, obvezno osnovno zdravstveno osiguranje, osiguranje za slučaj nezaposlenosti i doplatak za djecu. Osiguranje za slučaj ozljeda na radu i profesionalnih bolesti provodi se u sklopu obveznog mirovinskog osiguranja na temelju genera-cijske solidarnosti i obveznog osnovnog zdravstvenog osiguranja.

16 Tako su u Francuskoj obvezni strukovni sustavi socijalnog osiguranja (régimes professionnels) obuhvaćeni Uredbom 1408/71 Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti.

17 Tako ugovori s Austrijom, Bosnom i Hercegovinom, Bugarskom, SR Jugoslavijom, SR Njema-čkom, Slovačkom i Slovenijom ne obuhvaćaju obiteljske dodatke (u Hrvatskoj: doplatak za djecu), a ugovori s Francuskom, Poljskom, SR Njemačkom, Švedskom i Švicarskom ne obuhvaćaju davanja za nezaposlenost.

18 To je slučaj s ugovorima zaključenim s Australijom, Kanadom i Quebecom, koji se odnose samo na mirovinsko osiguranje, kao i Sporazuma s Rumunjskom, koji obuhvaća samo zdravstveno osigu-ranje.

19 Tako su, prema članku 2. Ugovora s Austrijom, s austrijske strane javni bilježnici isključeni iz primjene toga ugovora.

21

bljima osiguranja (mirovinski staž) i uplatama doprinosa u osiguranje odno-sne države, koji se u pravilu izražavaju u obliku njihovih evidentiranih plaća u određenom razdoblju rada, stanova-nja ili osiguranja i, zajedno s razdoblji-ma osiguranja, određuju opseg prava u pojedinom slučaju. Pod ostvarenim (stečenim) pravima podrazumijevaju se prava iz socijalnog (mirovinskog) osiguranja pojedine države, koja su već realizirana i koja se koriste ili za koja predstoji njihovo korištenje. Također, jedna od svrha zaključivanja i primjene međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju jest i izbjegavanje dvostru-kog plaćanja doprinosa po istoj činjeni-ci rada, koja nije ni u interesu osigurani-ka, a niti njegova poslodavca, jer izaziva dodatne i nepotrebne troškove. Prema ovome načelu, ne može se ne ostvariti odnosno izgubiti pravo samo zbog či-njenice prestanka osiguranja u nekoj državi, ako je osiguranje nastavljeno ili ponovno uspostavljeno u drugoj državi ugovornici. Ovo je načelo našlo svoju primjenu:

- u odredbama ugovora o socijalnom osiguranju o zbrajanju razdoblja osigu-ranja (mirovinskog staža) u državama ugovornicama,20 u posljednje vrijeme proširenog i na zbrajanje staža navrše-nog u trećim državama, ako ukupan staž osiguranja u državama ugovornicama nije dovoljan za ostvarivanje prava u određenom slučaju21, i

- u odredbama ugovora o tome da, ako uvjeti za davanje nisu istodobno ispunjeni u obje države, davanje će se ostvariti u onoj državi, u kojoj su uvjeti

ispunjeni, a u drugoj – nakon ispunjava-nja uvjeta iz njezinog zakonodavstva.22

Zbrajanje razdoblja osiguranja od-nosno mirovinskog staža u državama ugovornicama znači i koncepciju je-dinstvenosti radnoga vijeka pojedinca u odnosnom slučaju, bez obzira na nje-gov mogući rad i ostvareno osiguranje u dvije države (ili više država). Također, ako u ovim ugovorima ne bi bilo primje-ne zbrajanja razdoblja osiguranja, tada bi i obveznost na osiguranje (o kojoj će kasnije biti više) samo u jednoj državi ugovornici izgubila svoj smisao i svrhu, jer bi za čuvanje prava iz socijalnog osi-guranja države prethodnog osiguranja valjalo nastaviti s istim osiguranjem, bez obzira na novo osiguranje koje je uspostavljeno u državi aktualnog za-poslenja. To bi rezultiralo i dvostrukom obveznošću na socijalno osiguranje i time bi se anulirao i nepotreban trošak poslovanja.

Načelo čuvanja prava posebno je značajno u mirovinskom osiguranju, u kojemu od stupanja u osiguranje, pa do ostvarivanja prava na mirovinu, protječe čitav radni vijek osiguranika, u kojemu je on često puta bio sukcesi-vno osiguran u različitim razdobljima, u različitim pravnim režimima i pod razli-čitim zakonodavstvima (državama). Va-žnost ovoga načela pokazuje i to što je još davne 1935. godine Međunarodna organizacija rada donijela Konvenci-ju br. 48 o utemeljenju međunarodnog sustava očuvanja prava iz osiguranja za slučaj invalidnosti, starosti i smrti, koja je već tada sadržavala gotovo sve što se danas uzima u obzir i primjenjuje radi

20 Vidi članak 13. i 15. Ugovora s Australijom, članak 20. Ugovora s Austrijom, članak 25. i 33. Ugo-vora s Belgijom, članak 14. Ugovora s Bosnom i Hercegovinom, članak 14. Ugovora s Bugarskom, članak 14. Ugovora s Češkom, članak 31. Konvencije s Danskom, članak 9. i 14. Opće konvencije s Francuskom, članak 18. Ugovora s Italijom, članak 16. Ugovora s SR Jugoslavijom, članak 8. Ugovora s Kanadom, članak 14. i 15. Ugovora s Quebecom, članak 20. Ugovora s Luksemburgom, članak 13. Konvencije s Mađarskom, članak 18. Ugovora s Makedonijom, članak 21. Ugovora s Nizozemskom, članak 12. Konvencije s Norveškom, članak 25. Ugovora s SR Njemačkom, članak 5. Konvencije s Polj-skom, članak 15. Ugovora s Slovačkom, članak 22. Sporazuma s Slovenijom, članak 18. Konvencije s Švedskom, članak 18. Ugovora s Švicarskom i članak 14. i 19. Konvencije s Velikom Britanijom.

21 Vidi članak 15. Ugovora s Australijom, članak 17. Ugovora s Bosnom i Hercegovinom, članak 33. Ugovora s Belgijom, članak 14. Ugovora s Bugarskom, članak 18. Ugovora s Italijom, članak 16. Ugovora s SR Jugoslavijom, članak 9. Ugovora s Kanadom, članak 16. Ugovora s Quebecom, članak 20. Ugovora s Luksemburgom, članak 18. Ugovora s Makedonijom, članak 21. Ugovora s Nizozem-skom, članak 5. Konvencije s Poljskom, članak 22. Sporazuma s Slovenijom i članak 18. Ugovora s Švicarskom.

22 Vidi članak 22. Ugovora s Bosnom i Hercegovinom, članak 19. Ugovora s Bugarskom, članak 15. Opće konvencije s Francuskom, članak 19. Ugovora s Italijom, članak 23. Ugovora s Makedonijom, članak 10. Konvencije s Poljskom, članak 17. Ugovora s Slovačkom i članak 20. Konvencije s Velikom Britanijom.

22

čuvanja prava iz mirovinskog osigura-nja primjenom međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju, kao što je:

- jednakost tretmana građana država ugovornica (članak 2),

- zbrajanje razdoblja osiguranja i drugih razdoblja, koja po svojoj prirodi imaju ili mogu imati utjecaj na ostvari-vanje prava iz mirovinskog osiguranja (razdoblja neuplaćivanja doprinosa za koje se vrijeme čuvaju prava, razdoblja primanja davanja iz mirovinskog osi-guranja ili drugih davanja iz socijalnog osiguranja – članak 2),

- određivanje razmjernog dijela mi-rovine, prema stažu ostvarenom u drža-vi u kojoj se ostvaruje pravo (članak 3),

- isplata ostvarenih davanja korisni-cima u drugim državama ugovornica-ma (čl. 10 – 13).

Ova je Konvencija MOR revidirana Konvencijom MOR br. 157 o uspostav-ljanju međunarodnog sustava čuvanja prava iz socijalne sigurnosti, koju je Međunarodna konferencija rada usvo-jila na 68. zasjedanju 2. lipnja 198223. No-vom Konvencijom MOR sustav čuvanja prava uređen je u skladu s novim dosti-gnućima u međunarodnoj koordinaciji sustava socijalne sigurnosti i proširen na sva davanja iz socijalnog osiguranja (sigurnosti).

Načelo isplate davanja u inozem-stvo. Ovo je načelo usko vezano uz na-čelo čuvanja prava, a obuhvaća steče-na prava. Naime, međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju ne bi ispunili svoju svrhu, kada bi korištenje prava odnosno davanja iz socijalnog osigu-ranja ostajalo ograničeno na teritorij države u kojoj su ta prava i ostvarena. To proizlazi i iz činjenice što ovi ugo-vori uspostavljaju pravnu vezu između sustava i zakonodavstava o socijalnom

osiguranju država ugovornica. Ovo na-čelo odnosi se u najvećoj mjeri na tzv. dugoročna davanja (davanja iz mirovin-skog osiguranja i osiguranja za slučaj ozljeda na radu i profesionalnih bolesti) i obuhvaća osiguravanje isplate koris-nicima na teritoriju država ugovornica. Kod dvostranih ugovora, ono je ograni-čeno na teritorij samo dvije države,24 a u slučaju višestranih (multilateralnih) ugovora o socijalnom osiguranju, na-čelo isplate davanja primjenjuje se na području svih država koje su pristupile određenom ugovoru, bez obzira na to u kojoj je od država ostvareno pravo. U odnosu na prirodu davanja iz socijalnog osiguranja, razlikuju se davanja u novcu od davanja u naravi, što također može imati ograničavajuće posljedice u po-gledu korištenju prava u inozemstvu. Naime, davanja u naravi (najčešće, to su davanja iz zdravstvenog osiguranja, a od davanja iz mirovinskog osiguranja, u ta davanja spada profesionalna reha-bilitacija) po svojoj se prirodi koriste u pravilu u državi u kojoj su i ostvarena, a izuzetno se koriste izvan nje, dok za da-vanja u novcu nema takvih ograničenja, osim kada su izričito navedena u odre-đenom ugovoru25.

Načelo isplate davanja u inozemstvo u uskoj je vezi s načelom čuvanja prava, jer se na temelju toga načela mogu rea-lizirati očekivana i stečena prava o koji-ma je naprijed bilo riječi. Ovo se načelo temelji i na činjenici da se zaključiva-njem ugovora o socijalnom osiguranju uspostavlja pravna veza i izjednačuju pravna područja i, u tome smislu, bri-šu državne granice. Tako, neki ugovori sadrže i izričite odredbe o izjednače-nosti pravnih područja i posljedicama pravnih činjenica nastalih u jednoj dr-žavi koje imaju iste pravne posljedice

23 Bureau international du Travail, Genève: Bulletin officiel , Vol. LXV 1982 Série A, no 2, str. 69 – 80.

24 Vidi članak 5. Ugovora s Australijom, članak 5. Ugovora s Austrijom, članak 5. 42. Ugovora s Belgijom, članak 37. Ugovora s Bosnom i Hercegovinom, članak 32. Ugovora s Bugarskom, članak 41. Ugovora s Češkom, članak 8. Konvencije s Danskom, članak 33. Opće konvencije s Francuskom, članak 42. Ugovora s Italijom, članak 33. Ugovora s SR Jugoslavijom, članak 5. i 19. Ugovora s Kana-dom, članak 5. Ugovora s Quebecom, članak 46. Ugovora s Luksemburgom, članak 26. Konvencije s Mađarskom, članak 47. Ugovora s Makedonijom, članak 5. Ugovora s Nizozemskom, članak 20. Kon-vencije s Norveškom, članak 37. Ugovora s SR Njemačkom, članak 5. Konvencije s Poljskom, članak 5. Ugovora s Slovačkom, članak 5. i 30. Sporazuma s Slovenijom, članak 29 Konvencije s Švedskom i članak 36. Konvencije s Velikom Britanijom.

25 Primjerice, vidi članak 5. Sporazuma s Slovenijom o neisplaćivanju invalidnine (novčane naknade zbog tjelesnog oštećenja) i doplatka za pomoć i njegu u drugu državu ugovornicu.

23

u drugoj državi ugovornici, kao da su nastale u toj državi26, pa mogu predstav-ljati i ograničavanje prava, kao što je, na primjer, prestanak isplate mirovine u je-dnoj državi u slučaju zaposlenja u dru-goj državi ugovornici. Primjena načela isplate davanja (najčešće mirovina) iz jedne u drugu državu ugovornicu znači i jamstvo za korištenje osobnog prava (davanja) ostvarenog u određenoj dr-žavi izvan te države, a unutar međuna-rodnog pravnog uređenja te države s drugim državama, iako možda prema zakonodavstvu države koja obavlja isplatu nema mogućnosti za isplatu da-vanja izvan njezinog teritorija.

Ovo je načelo, kao i prethodna, od osobitog značaja za korisnike prava na mirovinu, koji se, nakon okončanog rada u inozemstvu, vraćaju u svoje ze-mlje podrijetla, u kojima će moći kori-stiti davanja stečena na temelju svojega rada i osiguranja u drugim državama.

Načelo suradnje nadležnih insti-tucija. Ovo je načelo novo u odnosu na ostala načela na kojima se zasniva-ju međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju27 i sadržano je u odredbama tih ugovora o obvezi suradnje i pružanja administrativne i pravne pomoći držav-nih tijela, sudova, nositelja osiguranja i drugih nadležnih ustanova koje provo-de određeni ugovor28. Valja napomenuti i to da ovome načelu daje značaj i Europ-ski sud pravde u Luksemburgu u svojoj praksi rješavanja slučajeva primjenom Uredbe 1408/71 o koordinaciji sustava

socijalne sigurnosti država članica Eu-ropske unije29. Ta se suradnja sastoji u zajedničkom razmatranju i rješavanju spornih pitanja i međusobnom perio-dičnom informiranju pri provedbi ugo-vora, ali je zapravo najvažnija u pojedi-načnim slučajevima ostvarivanja prava i obveza njihovom primjenom, pri čemu su nadležne institucije dužne jedne dru-gima pružati pravnu i administrativnu pomoć kompletiranja i obrade pojedi-nih zahtjeva, provjere i obavješćivanja o podacima u pojedinim slučajevima, te vođenja poslova ovrhe, naknade štete i naplate potraživanja. Ovdje posebno valja istaći međusobnu pomoć pri oba-vljanju liječničkih pregleda u jednoj dr-žavi ugovornici, a za potrebe nositelja osiguranja druge države ugovornice, koja se obavlja po službenoj dužnosti ili na zahtjev. Ovaj oblik pomoći obavlja-ju ovlašteni liječnici vještaci nositelja osiguranja država ugovornica. Pomoć u ovim slučajevima je zapravo među-narodna pravna pomoć u upravnim stvarima i u pravilu je besplatna30, a od njezinog funkcioniranja najviše zavise prava pojedinaca koja se ostvaruju pri-mjenom ovih međunarodnih ugovora.

Pri ostvarivanju suradnje, državna ti-jela, tijela za vezu i nositelji osiguranja država ugovornica mogu međusobno zaključivati sporazume, kojima uređu-ju primjenu odnosnih ugovora i druge odnose. Ovi sporazumi zaključuju se samo radi primjene međunarodnih ugovora i ne sadrže materijalno – prav-

26 Vidi članak 12. Ugovora s Australijom, članak 20. Ugovora s Austrijom, Članak 28. i 31. Ugovora s Belgijom, članak 5. Ugovora s Bosnom i Hercegovinom, članak 5. i 18. Ugovora s Češkom, članak 9. Ugovora s Danskom, članak 21. Ugovora s Italijom, članak 5. Ugovora s SR Jugoslavijom, članak 6. i 22. Ugovora s Luksemburgom, članak 9. Konvencije s Mađarskom, članak 5. Ugovora s Makedonijom, članak 5. i 16. Ugovora s SR Njemačkom, članak 5. i 6. Konvencije s Poljskom, članak 5. i 17. Ugovora s Slovačkom, članak 6. Sporazuma s Slovenijom i članak 12. Konvencije s Švedskom.

27 Ovo načelo spominje prvi Pierre Rodière. Vidi napomenu pod 13.28 Vidi članak 19. Ugovora s Australijom, članak 25. Ugovora s Austrijom, članak 32. Ugovora s

Belgijom, članak 30. Ugovora s Bosnom i Hercegovinom, članak 26. Ugovora s Bugarskom, članak 33. Ugovora s Češkom, članak 34. Konvencije s Danskom, članak 27. Opće konvencije s Francuskom, članak 36. Ugovora s Italijom, članak 29. Ugovora s SR Jugoslavijom, članak 15.. Ugovora s Kanadom, članak 42. Ugovora s Luksemburgom, članak 23. Konvencije s Mađarskom, članak 40. Ugovora s Ma-kedonijom, članak 38. Ugovora s Nizozemskom, članak 28. Konvencije s Norveškom, članak 28. Ugo-vora s SR Njemačkom, članak 18. Konvencije s Poljskom, članak 29. Ugovora s Slovačkom, članak 27. Sporazuma s Slovenijom, članak 23. Konvencije s Švedskom, članak 30 Ugovora s Švicarskom i članak 32. Konvencije s Velikom Britanijom.

29 O ovoj praksi Europskog suda pravde vidi pobliže u knjizi Seana Van Raepenbuscha La sécurité sociale des travailleurs européens, str. 155 – 159, Editions De Boeck Université, Bruxelles 2001.Eu-ropski sud ovo načelo tretira kao »načelo lojalne suradnje«, sadržano u članku 10. Rimskog ugovora, prema kojemu države članice provode mjere sa svrhom izvršenja obveza iz toga ugovora, uključujući tu i primjenu prava Europske unije.

30 Nadoknađuju se samo liječnički pregledi obavljeni na zahtjev i za potrebe nositelja osiguranja samo jedne države ugovornice.

24

ne, već mogu sadržavati samo postu-povno – pravne odredbe. Njima se ne mogu uspostavljati ili ograničavati pra-va obuhvaćena ugovorom o socijalnom osiguranju za čiju primjenu su zaklju-čeni ovi sporazumi, jer nemaju značaj međunarodnih ugovora, već samo međunarodnog akta, prema Zakonu o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora31.

S obzirom na to da od načela suradnje institucija zavisi brzina i način ostvari-vanja prava iz socijalnog osiguranja na temelju rada i osiguranja u drugim dr-žavama, i ovo načelo ima svoje mjesto među ostalim načelima o kojima je već bilo riječi i na kojima se zasnivaju me-đunarodni ugovori o socijalnom osigu-ranju i njihova primjena.

2. Osiguranici prema međunarodnim ugovorima

Međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju, osim što obuhvaćaju zako-nodavstva država ugovornica, važe i u odnosu na osobe (ratio personae), tj. određuju krug osoba, koje ostvaru-ju svoja individualna prava njihovom primjenom. U tom pogledu, ugovori se mogu podijeliti u dvije skupine. Prvu čine tzv. zatvoreni ugovori, a dru-gu skupinu čine tzv. otvoreni ugovori. Ugovori iz prve skupine obuhvaćaju samo osobe koje su državljani ugovor-nih strana i članovi njihovih obitelji, te eventualno i osobe sa statusom izbje-glice ili osobe bez državljanstva.32 Druga skupina ugovora o socijalnom osiguranju obuhvaća sve osobe koje su radile i bile osigurane u državama ugovornicama, bez obzira na njihov državljanski status, i članove njihovih

obitelji.33 Sa gledišta opsega obuhvata osoba, zatvoreni ugovori su restriktivni, jer ne obuhvaćaju sve osobe koje imaju ili su imale svojstvo osiguranika i mogu biti smetnja za ostvarivanje očekivanih prava nedržavljana.

Obveza na osiguranje. Ovu obvezu sadrže svi međunarodni ugovori o soci-jalnom osiguranju i ona se zasniva pre-ma mjestu rada pojedinca (lex loci labo-ris).34 To znači obveznost na osiguranje (mirovinsko, zdravstveno i dr.) u državi u kojoj se obavlja rad. Ta obveznost pro-izlazi i iz činjenice važenja zakonodav-stva određene države na njezinom teri-toriju. Ugovori o socijalnom osiguranju u pogledu obveze na osiguranje ne prave razliku između pojedinih grana socijal-nog osiguranja, što znači da u pravilu nije moguće biti zaposlen i u državi rada biti osiguran samo na zdravstveno, a u državi porijekla ostati osiguranim na mi-rovinsko osiguranje. Valja napomenuti da obveza na osiguranje u jednoj državi isključuje obvezu na osiguranje u drugoj državi. Time se ispunjava i jedna od svr-ha međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju, a to je izbjegavanje plaćanja dvostrukog doprinosa u povodu iste činjenice rada (non bis in idem). U tom smislu, ugovori o socijalnom osiguranju u vezi s obvezom plaćanja doprinosa imaju svrhu koju u pogledu poreznih ob-veza imaju ugovori o izbjegavanju dvo-strukog oporezivanja.

Iako se obveza na osiguranje utvrđuje prema mjestu rada, ugovori o socijalnom osiguranju upućuju na zakonodavstvo države u kojoj se obavlja rad, samostal-na ili druga djelatnost, na temelju koje se uspostavlja obvezno osiguranje35. U

31 Vidi napomenu pod 6 i dio ovoga rada, na koji se ta napomena odnosi. 32 To su ugovori s Bugarskom, Danskom, Francuskom, Italijom, Mađarskom, Makedonijom, Norve-

škom, SR Njemačkom, Poljskom, Slovačkom, Švedskom, Švicarskom i Velikom Britanijom.33 To su ugovori s Australijom, Austrijom, Belgijom, Bosnom i Hercegovinom, Češkom, SR Jugosla-

vijom, Kanadom, Quebecom, Luksemburgom, Nizozemskom, Rumunjskom i Slovenijom.34 Vidi članak 10. Ugovora s Australijom, članak 6. Ugovora s Austrijom, članak 7. Ugovora s Belgi-

jom, članak 7. Ugovora s Bosnom i Hercegovinom, članak 7. Ugovora s Bugarskom, članak 6. Ugovora s Češkom, članak 4. Konvencije s Danskom, članak 3. Opće konvencije s Francuskom, članak 5. Ugo-vora s Italijom, članak 6. Ugovora s SR Jugoslavijom, članak 6. Ugovora s Kanadom, članak 6. Ugovora s Quebecom, članak 9. Ugovora s Luksemburgom, članak 9. Konvencije s Mađarskom, članak 8. Ugo-vora s Makedonijom, članak 7. Ugovora s Nizozemskom, članak 3. Konvencije s Norveškom, članak 6. Ugovora s SR Njemačkom, članak 3. Konvencije s Poljskom, članak 8. Ugovora s Slovačkom, članak 7. Sporazuma s Slovenijom, članak 4. Konvencije s Švedskom, članak 6. Ugovora s Švicarskom i članak 4. Konvencije s Velikom Britanijom.

35 U Hrvatskoj, to su odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju – ZOMO (»Narodne novine«, br. 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04 i 89/05) i Zakona o zdravstvenom osigu-ranju – ZOZO (»Narodne novine«, br. 94/01, 88/02, 149/02, 117/03, 30/04, 177/04 i /05). Za svojstvo osiguranika, vidi čl. 10 – 21. ZOMO i čl. 5 – 13. ZOZO.

25

primjeni nacionalnog zakonodavstva o obveznosti na osiguranje izdvajaju se stranci koji se zapošljavaju ili se bave poduzetništvom, ne u svojoj državi po-rijekla, nego u drugoj državi36. U takvim slučajevima dolazi i do primjene poseb-nih propisa nacionalnog zakonodav-stva o radu stranaca, a prema dosadaš-njoj praksi, mogu se razlikovati dvije skupine stranaca:

- prvu skupinu čine stranci koji se, kao strani radnici, zapošljavaju u Hrvat-skoj i u tu svrhu sklapaju ugovor o radu s hrvatskim poslodavcima i obavljaju za njega rad, jednako kao i domaći radnici, dokle god im traje radni odnos i radna dozvola,

- drugu skupinu čine stranci, koji su, kao strani državljani upućeni u Hrvatsku, radi obavljanja rada u svojstvu izaslanih radnika, diplomatskih, konzularnih i ja-vnih službenika, članova uprave ili dru-gih namještenika trgovačkih društava u kojima, kao vlasnici, sudjeluju strane pravne ili fizičke osobe, kao i neke dru-ge skupine osoba.

Stranci iz prve skupine, nakon dobi-vanja radne dozvole, u pogledu prava i obveza iz osiguranja praktično su u svemu izjednačeni s ostalim hrvatskim osiguranicima, kao i njihovi poslodavci, dok je za drugu skupinu stranaca mo-guće izuzeće iz obveznog osiguranja u državi rada, pod određenim uvjetima. Ovdje treba dodati i izuzeća iz osigura-nja prema međunarodnim ugovorima o socijalnom osiguranju, o kojima će biti posebno riječi.

Izuzeće iz obveznog osiguranja prema vrsti rada. Svi međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju, pa

tako i ugovori koje je zaključila i pri-mjenjuje Hrvatska, sadrže iznimke od obveze na prijavu i plaćanje doprinosa za određene karakteristične skupine osiguranika, koje privremeno ili trajno ostaju obvezno osigurane u svojoj drža-vi podrijetla. To su izaslani (detaširani) radnici, pripadnici samostalnih djelat-nosti, osoblje u zračnom, cestovnom ili željezničkom prometu, posada broda, zaposleni u poslovnici ili predstavniš-tvu, zaposleni na utovaru ili istovaru te popravku ili nadzoru broda, zaposleni u javnoj ili državnoj službi i zaposleni u diplomatskim i konzularnim predstav-ništvima37.

Izaslani radnici (detaširani radnici) su radnici koje poslodavac iz jedne dr-žave ugovornice, radi izvođenja radova, šalje na rad u drugu državu ugovornicu. Prema ugovorima o socijalnom osigu-ranju, koji su predmetom ovoga prika-za, rad izaslanog radnika može trajati u pravilu do 24 mjeseca.

Pripadnici samostalnih djelatno-sti je skupina osoba koja može obavlja-ti samostalnu djelatnost na području druge države ugovornice, a da ne pod-liježe njezinom obveznom osiguranju, najduže do 12 mjeseci uz mogućnost produžavanja takvog rada za daljnjih 12 mjeseci (na zahtjev).

Prometno osoblje ostaje osigura-no u državi u kojoj njihovo poduzeće (poslodavac) ima sjedište. Ugovori s Makedonijom i Bosnom i Hercegovi-nom sadrže još odredbe koje među njih ubrajaju i zaposlene u telekomunika-cijama, kao i zaposlene u predstavniš-tvima tih poduzeća, koji također ostaju obvezno osiguranima prema zakono-davstvu države sjedišta poduzeća.

36 Na strance koji dolaze raditi u Hrvatsku, primjenjuje se Zakon o strancima (»Narodne novine«, br. 109/03), kojim je posebno uređen rad stranaca (čl. 85 – 100). Ovaj zakon razlikuje radnu i poslovnu dozvolu za rad stranaca. Na državljane zemalja članica Europske unije, koji rade u Hrvatskoj, primje-njuju se i odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica (»Narodne novine – međunarodni ugovori«, br. 14/01 i 1/05). Ovaj je Sporazum stupio na snagu 1. veljače 2005. i sadrže odredbe o poslovnom nastanu, s implikacijama prema uspostavljanje svojstva osiguranika u Hrvatskoj (čl. 48 – 55).

37 Vidi članak 10. i 11. Ugovora s Australijom, čl. 6 – 8. Ugovora s Austrijom, čl. 7 – 10. Ugovora s Belgijom, čl. 7 – 9. Ugovora s Bosnom i Hercegovinom, čl. 7 – 9. Ugovora s Bugarskom, članak 7. i 8. Ugovora s Češkom, članak 4. i 5. Konvencije s Danskom, članak 3. Opće konvencije s Francuskom, čl. 5 – 7. Ugovora s Italijom, čl. 6 – 8. Ugovora s SR Jugoslavijom, članak 6. Ugovora s Kanadom, članak 7. Ugovora s Quebecom, čl. 9 – 11. Ugovora s Luksemburgom, članak 3. i 4. Konvencije s Mađarskom, čl. 8 – 10. Ugovora s Makedonijom, čl. 7 – 12. Ugovora s Nizozemskom, čl. 4 – 6- Konvencije s Norve-škom, čl. 6 – 10. Ugovora s SR Njemačkom, članak 3. Konvencije s Poljskom, članak 9. i 10. Ugovora s Slovačkom, članak 7. i 8. Sporazuma s Slovenijom, čl. 5 – 7. Konvencije s Švedskom, članak 7. i 8. Ugovora s Švicarskom i članak 5. i 6. Konvencije s Velikom Britanijom. U Hrvatskoj, izaslani radnici i članovi diplomatskih i konzularnih predstavništava ostaju obvezno osigurani na mirovinsko osiguranje prema ZOMO (članak 10. stavak 1. točka 6).

26

Posada broda je obvezna na osigu-ranje prema zakonodavstvu države, pod čijom zastavom brod plovi. Takva je odredba sadržana i u ugovorima o soci-jalnom osiguranju koje ovdje razmatra-mo. Hrvatsko zakonodavstvo ima, tako-đer, posebne odredbe o obveznom osi-guranju članova posade broda38. Iako u ugovorima o socijalnom osiguranju to nije izričito navedeno, pod brodom se smatra i brod u riječnoj, a ne samo u po-morskoj plovidbi.

Zaposleni na utovaru i istovaru bro-da, uključujući tu i zaposlene na poprav-ku i nadzoru broda, obvezni su na osigu-ranje, prema propisima države ugovor-nice u kojoj je luka u kojoj se nalazi brod.

Zaposleni u javnoj i državnoj slu-žbi, u slučaju izaslanja na rad u drugu državu ostaju osigurani, zajedno s čla-novima obitelji, u svojoj državi podrije-tla, bez obzira na trajanje izaslanja.

Zaposleni u diplomatskim i konzu-larnim predstavništvima ostaju osi-gurani u državi koja ih je uputila na rad u drugu državu ugovornicu. Za admini-strativno osoblje, koje prebiva u državi u kojoj se nalazi predstavništvo, ovi ugo-vori o socijalnom osiguranju predviđaju i određene mogućnosti izbora zakono-davstva o obveznom osiguranju prema kojemu će to osoblje biti osigurano.

Izuzeće od obveznog osiguranja na zahtjev. Ovo je zaseban slučaj izu-zeća od obveznog osiguranja u državi rada, koji, za razliku od prethodnih, nije ograničen u pogledu svojstva zaposle-nog, vrste rada ili duljine trajanja izuze-ća. Naime, ugovori o socijalnom osigu-ranju, o kojima je ovdje riječ, sadrže i izuzeće od obveznog osiguranja na za-jednički zahtjev poslodavca i njegovog

radnika39. Ovo izuzeće od obveznog osiguranja u državi rada primjenjuje se na slučajeve odnosno zaposlene koji ne spadaju u neku od već navedenih skupi-na. Za razliku od navedenih slučajeva, u ovim je slučajevima potreban dogovor nadležnih tijela (ministarstava) za pro-vedbu ugovora o socijalnom osiguranju u određenom slučaju.

Može se primijetiti da su samo izu-zeća od obveze na osiguranje izaslanih (detaširanih) radnika i pripadnika samo-stalnih djelatnosti vremenski ograniče-na, dok su ostali slučajevi izuzeća vezani uz svojstvo radnika ili vrstu zaposlenja, osim posljednjeg slučaja izuzeća, koje nije ničim ograničeno. Osim toga, a je-dnako kao i obveza na osiguranje u drža-vi rada, izuzeće od osiguranja prema ne-kom od ugovora o socijalnom osiguranju o kojem je ovdje riječ, znači izuzeće od obveznog osiguranja u svim granama socijalnog osiguranja, a to znači ujedno nepostojanje obveze na plaćanje dopri-nosa u određenom slučajevima. Naime, opće odredbe međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju, u koje spada-ju i odredbe o osiguranicima prema tim ugovorima, odnose se na zakonodav-stvo kojim su uređene sve grane socijal-nog osiguranja obuhvaćene ugovorom u određenom slučaju.

Odredbe o obvezi na osiguranje pre-ma međunarodnim ugovorima o soci-jalnom osiguranju sve će više ubuduće dobivati na važnosti, osobito po utvr-đivanju svojstva osiguranika u gospo-darstvenim subjektima u mješovitom domaćem i stranom vlasništvu, a radi izbjegavanja dvostrukog obveznog osiguranja i dvostruke obveze plaćanja doprinosa za obvezna osiguranja40.

38 Vidi također članak 16. stavak 1. ZOMO i čl. 128. i 129. Pomorskog zakonika (»Narodne novine«, br. 181/04) o prijavi i odjavi, osnovici i obvezi plaćanja doprinosa na obvezna osiguranja članova posa-de broda prema hrvatskom zakonodavstvu.

39 Vidi članak 11. Ugovora s Australijom, članak 9. Ugovora s Austrijom, članak 11. Ugovora s Bel-gijom, članak 10. Ugovora s Bosnom i Hercegovinom, članak 10. Ugovora s Bugarskom, članak 9. Ugovora s Češkom, članak 7. Konvencije s Danskom, članak 3. Opće konvencije s Francuskom, članak 8. Ugovora s Italijom, članak 9. Ugovora s SR Jugoslavijom, članak 6. Ugovora s Kanadom, članak 11. Ugovora s Quebecom, članak 12. Ugovora s Luksemburgom, članak 5. Konvencije s Mađarskom, članak 11. Ugovora s Makedonijom, članak 13. Ugovora s Nizozemskom, članak 7. Konvencije s Nor-veškom, članak 11. Ugovora s SR Njemačkom, članak 3. Konvencije s Poljskom, članak 11. Ugovora s Slovačkom, članak 10. Sporazuma s Slovenijom, članak 8. Konvencije s Švedskom, članak 10. Ugo-vora s Švicarskom i članak 7. Konvencije s Velikom Britanijom.

40 U Hrvatskoj, treba uskladiti zakonodavstva o zdravstvenom i mirovinskom osiguranju u dijelu o osobama koje su obvezno osigurane u tim granama socijalnog osiguranja, kako bi se izbjegla neje-dnakost u postupanju pri uspostavljanju svojstva osiguranika, a time i obveze plaćanja doprinosa za strance. Obveza i plaćanje doprinosa za zdravstveno, mirovinsko i osiguranje za slučaj nezaposlenosti uređeno je Zakonom o doprinosima za obvezna osiguranja, »Narodne novine«, br. 147/01, 175/03 i 177/04.

27

3. Ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja

Ugovori o socijalnom osiguranju zaključuju se radi ostvarivanja prava odnosno davanja iz toga osiguranja i njihovog korištenja. U mirovinskom osiguranju, radi se o pravu na mirovinu (invalidsku starosnu ili obiteljsku) ili o ostalim pravima, kao što je invalidnina, profesionalna rehabilitacija i doplatak za pomoć i njegu41. Zakonodavstva ne-kih država poznaju i druga davanja, kao što je, na primjer, dodatak uz mirovinu za uzdržavanog supružnika (Nizozem-ska) ili posebna renta u slučaju nesreće na poslu ili profesionalne bolesti (SR Njemačka). Prava iz mirovinskog osi-guranja su novčana davanja, a izuzetak je pravo na profesionalnu rehabilitaciju, koje je u naravi, jer se ostvaruje ospo-sobljavanjem (prekvalifikacijom, prila-gođavanjem) za rad na drugom poslu. Stoga se pravo na profesionalnu rehabi-litaciju, prema svojoj prirodi može kori-stiti samo u državi u kojoj je i ostvareno, za razliku od novčanih davanja za koja u pravilu nema ograničenja u pogledu nji-hovog korištenja u drugoj državi. Ovdje valja spomenuti još jedan izuzetak u slu-čaju davanja socijalno – zaštitne naravi, čija je svrha osiguravanje najnižeg pri-manja korisnika mirovine, kada ukupna davanja iz država ugovornica ne dosežu najniže primanje odnosno davanje kori-sniku42. Takva davanja, u pravilu, padaju na teret mirovinskog osiguranja države u kojoj prebiva korisnik i ne isplaćuju se u inozemstvo.

Uvjeti za ostvarivanje prava. Kao što je već spomenuto, zadaća međuna-rodnih ugovora o socijalnom osiguranju jest koordinacija primjene zakonodav-stava država ugovornica radi ostvariva-nja prava iz toga osiguranja u pojedinim slučajevima. U mirovinskom osigura-nju to znači istodobnu primjenu dva (ili više) zakonodavstva država ugovornica

u povodu nastanka određenog osigu-ranog slučaja (invalidnosti, starosti ili smrti). Pri tome, unutar svakoga od mi-rovinskih osiguranja pojedinih država prosuđuje se jesu li ispunjeni uvjeti za ostvarivanje prava prema zakonodav-stvu svake od njih, uz zbrajanje razdo-blja mirovinskog staža o čemu već je bilo riječi u prethodnim razmatranjima o načelu čuvanja prava. Pod mirovinskim stažem tu se podrazumijevaju razdoblja provedena u osiguranju, razdoblja pre-bivanja (stanovanja) ili razdoblja rada, zavisno od zakonodavstva pojedine dr-žave, pri čemu nije uvjet postojanja isto-vrsnog navršenog mirovinskog staža u pojedinom određenom slučaju, već se zbrajaju razdoblja, za koja zakonodav-stvo svake od njih vezuje ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja. U nekim državama za pojedine profesije (rudari i pomorci, na primjer) provodi se zasebno mirovinsko osiguranje, što ima za posljedicu i posebne odredbe o zbrajanju razdoblja provedenih u ta-kvom osiguranju odnosno profesiji.

Za razliku od prijašnjih ugovora, me-đunarodni ugovori o socijalnom osigu-ranju zaključeni posljednjih godina ne sadrže obvezu zbrajanja razdoblja mi-rovinskog staža kada su ispunjeni uvjeti na temelju zakonodavstva samo jedne države ugovornice i tako omogućuju je-dnostrano određivanje mirovine, na te-melju samo toga zakonodavstva. Osim toga, u praksi je napušteno i pravilo isto-vrsnih davanja s obje strane ugovorni-ce, prema kojemu je ista vrsta mirovine morala biti priznata unutar oba zako-nodavstva i pravilo izbora (optiranja) za samostalne mirovine iz obje države (bez zbrajanja razdoblja mirovinskog staža) ili za razmjerni dio mirovine (uz zbrajanje mirovinskog staža) iz svake od njih43.

Istodobno neispunjavanje uvjeta. U slučaju invalidske, starosne, prijevre-

41 Prema članku 4. ZOMO, u hrvatskom mirovinskom osiguranju može se ostvariti starosna mi-rovina, prijevremena starosna mirovina, invalidska mirovina, obiteljska mirovina, najniža mirovina, osnovna mirovina, profesionalna rehabilitacija, naknada zbog tjelesnog oštećenja (invalidnina) i na-knada putnih troškova u svezi s ostvarivanjem tih prava. Osnovnu mirovinu (starosnu, prijevremenu starosnu, invalidsku ili obiteljsku) prema ZOMO ostvarivat će osiguranici koji su osigurani i u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju individualne kapitalizirane štednje, primjenom Zakona o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima i Zakona o mirovinskim osiguravajućim društvima i isplati miro-vina na temelju individualne kapitalizirane štednje.

42 To je, na primjer, zaštitni dodatak uz mirovinu iz negdašnjeg hrvatskog mirovinskog osiguranja, koji se, prema članku 172. ZOMO, još uvijek isplaćuje korisnicima koji su ostvarili to pravo.

43 Mogućnost optiranja ostala je samo u Općoj konvenciji s Francuskom (članak 17) i u konvencija-ma s Velikom Britanijom (članak 21) i, u izvjesnom smislu, s Mađarskom (članak 13).

28

mene starosne ili obiteljske mirovine ne moraju uvijek biti ispunjeni uvjeti za ostvarivanje tih prava prema zako-nodavstvima država ugovornica44. Pri-je svega, u slučaju starosne mirovine (ili prijevremene starosne mirovine) različito su određeni uvjeti starosnih granica prema pojedinim zakonodav-stvima. Osim toga, svaka od država primjenjuje vlastiti sustav ostvarivanja prava na davanja na temelju invalidno-sti, pa tako primjenjuje i vlastitu defini-ciju invalidnosti, koja sadrži zakonske i medicinske kriterije koji su svojstvene njezinom sustavu socijalne sigurnosti, tržištu rada i drugim elementima koji se pri definiranju invalidnosti uzimaju u obzir. Radi toga, u nekim ugovorima postoji odredba prema kojoj će se pra-vo u drugoj državi ugovornici ostvariti kada za to budu ispunjeni uvjeti prema njezinom zakonodavstvu45, shodno na-čelu čuvanja prava koja su još u tijeku stjecanja. U slučaju ugovora o socijal-nom osiguranju, koji ne sadrže takve odredbe, otvara se dvojba o tome da li je i tu moguće naknadno ostvariva-nje prava iz mirovinskog osiguranja. U ranijoj praksi s nekim državama bilo je različitih odluka u pojedinim slučajevi-ma; međutim, bez obzira na nepostoja-nje izričite odredbe, smatramo da sam ugovor u tim slučajevima nije zapreka za naknadno ostvarivanje prava. Među-tim, kako se prava u takvim slučajevima ostvaruju prema zakonodavstvu svake od država ugovornica, bitno je zapravo kakvi uvjeti za njihovo moguće nakna-dno ostvarivanje postoje u njihovim za-konodavstvima46.

Staž kraći od 12 mjeseci. Međuna-rodni ugovori o socijalnom osiguranju sadrže odredbu, prema kojoj se pravo

na mirovinu u jednoj državi ugovornici ne može ostvariti kada je, prema njezi-nom zakonodavstvu, navršen mirovinski staž kraći od 12 mjeseci (i kada samo na temelju toga staža nije ostvareno pravo ne mirovinu) 47. U tom slučaju nositelj mi-rovinskog osiguranja druge države ugo-vornice preuzima to razdoblje u svoje mirovinsko osiguranje i pribraja svojem mirovinskom stažu, prosuđuje uvjete i određuje mirovinu, kao da je osiguranik za čitavo vrijeme bio osiguran kod nje-ga. Svrha ovih odredaba međunarodnih ugovora jest da se nositelji osiguranja oslobode obveze određivanja i isplate mirovina male vrijednosti, čiji troškovi administriranja i isplate često puta pre-laze svotu same mirovine.

Mirovinski staž u trećim država-ma. Često se puta događa da uvjeti za pravo, odnosno davanje iz mirovinskog osiguranja nisu ispunjeni zbrajanjem mirovinskog staža u dvjema državama ugovornicama. Radi toga, neki ugovori zaključeni u posljednje vrijeme sadrže i odredbe o pribrajanju mirovinskog staža iz treće države, s kojima su obje države vezane ugovorom o socijalnom osiguranju, kako bi se u određenom slučaju ispunili uvjeti za ostvarivanje prava na mirovinu48. Ove se odredbe primjenjuju supsidijarno, tj. onda kada nisu ispunjeni uvjeti zbrajanjem miro-vinskog staža u državama ugovorni-cama. Naime, i tu se polazi od toga da ugovor o socijalnom osiguranju uspo-stavlja pravnu vezu između sustava mirovinskog osiguranja država ugo-vornica i da ta pravna veza djeluje i u odnosu na treću državu, budući da su obje države ugovornice, svaka sa svo-je strane, vezane ugovorom s tom drža-vom49. Ovdje još valja napomenuti da je

44 Uvjeti za mirovinu iz hrvatskog mirovinskog osiguranja sadržani su u čl. 30. i 31. ZOMO (starosna i prijevremena starosna mirovina), čl. 34. i 52. ZOMO (invalidska mirovina) i čl. 60 – 66. ZOMO (obitelj-ska mirovina). Profesionalna rehabilitacija ostvaruje se pod uvjetima iz članka 39. ZOMO, a novčana naknada zbog tjelesnog oštećenja pod uvjetom iz članka 56. ZOMO.

45 Vidi napomenu pod 22.46 Prema hrvatskom zakonodavstvu o mirovinskom osiguranju, koje od 1983. godine više ne po-

znaje institut tzv. gustoće staža, kao dodatnog uvjeta za ostvarivanje mirovine, gotovo da nema nekih ograničenja u pogledu mogućeg naknadnog ostvarivanja prava na mirovinu.

47 Izuzetak je Ugovor o socijalnom osiguranju sa SR Njemačkom, prema kojemu nema minimalnog mirovinskog staža za ostvarivanje prava, dok prema konvencijama s Poljskom (članak 9) i Velikom Britanijom (članak 19), taj minimalni mirovinski staž iznosi šest mjeseci.

48 Vidi napomenu pod 21. Izuzetak je Ugovor sa Švicarskom (članak 18), koji omogućuje pribrajanje mirovinskog staža iz trećih država samo s hrvatske strane.

49 Izraz »treća država« označava svaku drugu državu izvan kruga država ugovornica u dvostranom ugovoru o socijalnom osiguranju, što znači da pribrajanje mirovinskog staža nije ograničeno samo na tri države, nego se, u slučaju potrebe, može širiti i na više država.

29

pribrajanje mirovinskog staža navrše-nog u trećoj državi i u funkciji pravnog shvaćanja jedinstvenosti radnog vijeka kod osobe, koja je sukcesivno radila i bila osigurana u više država, o kojem je već bilo riječi. U tom kontekstu, valja spomenuti i Konvenciju br. 157 MOR o uspostavljanju međunarodnog sustava čuvanja prava iz socijalne sigurnosti (1982), koja u svojem članku 7. stavku 4. sadrži i odredbu o obvezi zbrajanja mirovinskog staža navršenog u trećim državama50. Za primjenu ove Konvenci-je MOR, donesena je Preporuka br. 167 o čuvanju prava na području socijalne sigurnosti (1983), čiji sastavni dio su i tipske norme za zaključivanje ugovora o socijalnom osiguranju, koje sadržava-ju i norme za poseban dvostrani ugovor o računanju mirovinskog staža navrše-nog u trećim državama51. I to pokazuje da se i u sklopu međunarodne organi-zacije u čijem je djelokrugu i socijalna sigurnost afirmiralo shvaćanje o potrebi nalaženja načina za prevladavanje pra-znina u dvostranom međunarodnom uređivanju prava iz mirovinskog osi-guranja, ograničenog samo na (dvije) države ugovornice i za prilagođavanje sve češćim slučajevima rada i osigura-nja pojedinaca u tri i više država.

Međutim, ne sadrže svi ugovori o socijalnom osiguranju odredbe o pri-brajanju razdoblja mirovinskog staža iz trećih država. Postavlja se stoga pitanje, može li se i u tim slučajevima pribrajati taj staž. Smatramo da može, ali po dru-goj osnovi, i to:

- samo jednostrano, i- primjenom dva ili više ugovora na

istu osobu.Naime, u slučaju rada odnosno osi-

guranja u tri i više država s kojima je za-ključen ugovor o socijalnom osiguranju, ispunjeni su uvjeti da se na određenu osobu primijene istodobno dva ili više dvostranih ugovora o socijalnom osigu-ranju. Pri tome, valja razlikovati ugovo-re prema kojima svojstvo osiguranika imaju sve osobe koje su ili su bile obu-hvaćene zakonodavstvom država ugo-

vornica i ugovore, prema kojima svoj-stvo osiguranika imaju samo državljani strana ugovornica, o čemu je već bilo riječi, o osiguranicima prema međuna-rodnim ugovorima. U prvome slučaju, doći će do cjelovite primjene odreda-ba dvaju ili više ugovora o socijalnom osiguranju, a u drugom slučaju ta će se primjena ograničiti samo na državljane strana ugovornica, jer će biti isključeni nedržavljani (moguća je i kombinacija, zavisno od slučaja).

Može se stoga zaključiti da odredbe postojećih međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju i njihova primje-na u praksi osiguravaju ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja zbra-janjem razdoblja mirovinskog staža iz širokog kruga država, šireg od dvije države koje su zaključile i primjenjuju ugovor u određenom slučaju. Pri tome, praktično ne mogu biti obuhvaćena samo razdoblja navršena u državama s kojima nema zaključenog ugovora o so-cijalnom osiguranju, tj. nema uspostav-ljene pravne veze prema mirovinskim sustavima tih država.

Posebni slučajevi ostvarivanja prava. Osim prava na mirovinu, koja su obuhvaćena međunarodnim ugovo-rima o socijalnom osiguranju, poznata su i neka druga prava odnosno davanja koja se mogu ostvariti prema zakono-davstvima pojedinih država. Na prvom mjestu, to su prava odnosno davanja u slučaju nesreće na poslu (ozljede na radu) ili profesionalne bolesti, profesi-onalna rehabiltacija (prekvalifikacija), dodatak za pomoć i njegu druge osobe i naknada zbog tjelesnog oštećenja.

Osiguranje za slučaj nesreće na poslu ili profesionalne bolesti u ne-kim se državama provodi kao zasebna grana socijalnog osiguranja, s pose-bnim nositeljem, a u nekim unutar općeg osiguranja za slučaj invalidnosti i smrti (tu spada i Hrvatska). Opće je pravilo da se pravo na davanja u slučaju nesreće na poslu ili profesionalne bolesti stječe samom činjenicom nastanka osigura-nog slučaja, pri čemu nije od značaja

50 »Ako je neka osoba navršila razdoblja prema zakonodavstvima triju ili više država članica vezanih različitim dvostranim ili višestranim instrumentima, ta razdoblja moraju biti zbrojena, u potrebnoj mjeri, prema odredbama tih instrumenata, od neke države članice istodobno vezane s dva ili više odnosnih instrumenata, u svrhu stjecanja, čuvanja i ponovnog uspostavljanja prava na davanje«.

51 Recommandation sur la conservation des droits en matière de sécurité sociale (www,ilo.org/ilo-lex).

30 30

postojanje određenog prethodnog mi-rovinskog staža, već je dovoljno samo svojstvo osiguranika u času nesreće odnosno izloženost štetnim utjecajima rada na određenim poslovima, koji su doveli do invalidnosti ili smrti u određe-nom slučaju. Teret davanja za nesreću na poslu ili profesionalnu bolest pada na osiguranje države u kojoj je došlo do te nesreće odnosno profesionalne bolesti, što znači da za isti osigurani slučaj pripada pravo odnosno davanje iz samo jedne države. Međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju za te slučajeve sadrže posebne odredbe, prema kojima:

- u slučaju nesreća na poslu nastalih u obje države ugovornice, prigodom određivanja prava uzimaju se u obzir posljedice nesreća nastalih u svim dr-žavama koje su u pitanju, radi točnog utvrđivanja opsega prava prema zako-nodavstvu one države u kojoj se ostva-ruje pravo52, i

- u slučaju nastanka profesionalne bolesti, pravo odnosno davanje ide na teret osiguranja države u kojoj je bilo posljednje osiguranje u kojem je odre-đena osoba bila izložena štetnim utje-cajima rada na određenim poslovima, a u slučaju novog osiguranog slučaja iste profesionalne bolesti u drugoj državi, uzima se u obzir stupanj prijašnjeg ošte-ćenja od iste profesionalne bolesti53.

Ugovori o socijalnom osiguranju obu-hvaćaju, kao nesreću na poslu, i nesre-ću na putu iz jedne države ugovornice u drugu, radi zaposlenja odnosno rada54.

Valja napomenuti ovdje da se, osim odredaba ugovora o socijalnom osigu-ranju o kojima je ovdje riječi, na ostvari-vanje prava za slučaj nesreće na poslu primjenjuju i odredbe Konvencije MOR br. 19 o jednakom tretmanu stranih i do-maćih radnika u odnosu na odštete za nesreće na radu (1925)55, prema kojoj je država, koja je pristupila ovoj Konvenci-ji MOR, dužna:

- državljanima strana ugovorica te Konvencije u slučaju nesreće na poslu osigurati jednakost postupanja, kao i vlastitim državljanima, i

- korisnicima prava za davanja u slu-čaju nesreće na poslu osigurati isplatu tih davanja nakon povratka u njihovu dr-žavu podrijetla.

Odredbe ove Konvencije MOR pri-mjenjuju se praktično samo u slučaju ne-postojanja ugovora o socijalnom osigu-ranju o kojima je ovdje riječi, i to u opse-gu određenim njezinim odredbama, jer je tim ugovorima uređeno ostvarivanje prava za slučaj nesreće na poslu.

Naknada zbog tjelesnog oštećenja je pravo odnosno davanje svojstveno hrvatskom mirovinskom osiguranju i može se ostvariti samo u slučaju ozlje-de na radu ili profesionalne bolesti, bez obzira na to utječe li određeno tjele-sno oštećenje na invalidnost ili ne56. To znači da se pravo na ovo davanje može ostvariti i koristiti usporedo s bilo kojom mirovinom, domaćom ili stranom. Tje-lesno oštećenje utvrđuje se u rasponu od 30% do 100%, prema posebnim lista-ma,57 a naknada se određuje u fiksnim

52 Vidi članak 22. Ugovora s Belgijom, članak 22. Ugovora s Bugarskom, članak 15. Konvencije s Danskom, članak 26A. Opće konvencije s Francuskom, članak 25. Ugovora s Italijom, članak 28. Ugovora s Luksemburgom, članak 12. Konvencije s Mađarskom, članak 30. Ugovora s Makedonijom, članak 10. Konvencije s Norveškom, članak 20. Ugovora s SR Njemačkom, članak 11. Konvencije s Poljskom, članak 22. Ugovora s Slovačkom, članak 20. Konvencije s Švedskom, članak 24. Ugovora s Švicarskom i članak 17. Konvencije s Velikom Britanijom.

53 Vidi članak 19. Ugovora s Austrijom, članak 23. Ugovora s Belgijom, članak 26. Ugovora s Bosnom i Hercegovinom, članak 16. Konvencije s Danskom, članak 26D. Opće konvencije s Francuskom, čla-nak 24. Ugovora s Italijom, članak 29. Ugovora s Luksemburgom, članak 12. Konvencije s Mađarskom, članak 29. Ugovora s Makedonijom, članak 10. Konvencije s Norveškom, članak 11. Konvencije s Polj-skom, članak 21. Ugovora s Slovačkom, članak 21. Sporazuma s Slovenijom, članak 20. Konvencije s Švedskom, članak 26. Ugovora s Švicarskom i članak 16. Konvencije s Velikom Britanijom.

54 Vidi članak 17. Ugovora s Austrijom, članak 23. Ugovora s Bosnom i Hercegovinom, članak 23. Ugovora s Bugarskom, članak 26. Ugovora s Italijom, članak 21. Ugovora s SR Jugoslavijom, članak 27. Ugovora s Luksemburgom, članak 31. Ugovora s Makedonijom, članak 23. Ugovora s Slovačkom i članak 20. Sporazuma s Slovenijom.

55 Ovoj Konvenciji MOR pristupile su gotovo sve članice te međunarodne organizacije (www.ilo.org), a ona se u Hrvatskoj primjenjuje od 1. travnja 1927. te je preuzeta u hrvatski pravni sustav u sklopu sukcesije SFR Jugoslavije. Vidi napomenu pod 10.

56 Članak 56. ZOMO.57 Zakon o listi tjelesnih oštećenja i Zakon o listi profesionalnih bolesti, »Narodne novine«, br. 16-

2/98.

3130

svotama za svaki stupanj oštećenja58.S obzirom na to da se naknada zbog tjele-snog oštećenja ostvaruje samo u sluča-ju ozljede na radu (nesreće na poslu) ili profesionalne bolesti nastalih u Hrvat-skoj, isključena je mogućnost ostvari-vanja prava na tu naknadu zbog nekog drugog oštećenja.

Profesionalna rehabilitacija (pre-kvalifikacija) jest davanje iz osigu-ranja za slučaj invalidnosti, koje se ostvaruje u sklopu osiguranja pojedine države, u skladu s njezinim propisima59. Davanja u ovome slučaju su u naravi i ostvaruju se u državi u kojoj je i nastao osigurani slučaj invalidnosti, a sastoje se u obrazovanju, s praktičnim radom, za rad ma novim poslovima (zanima-nju), različitim od onih koji su se oba-vljali prije invalidnosti. Uz ta davanja isplaćuju se i odgovarajuće naknade, dok traje prekvalifikacija. Međunaro-dni ugovori o socijalnom osiguranju nisu prepreka za ostvarivanje ovoga davanja, ali mogu sadržavati odredbe o ograničavanju isplate naknada u drugu državu ugovornicu60.

Dodatak za pomoć i njegu druge osobe jest novčano davanje namije-njeno teškim invalidima, kojima je za obavljanje životnih potreba potrebna tuđa pomoć. Ovo se davanje može ostvarivati unutar općeg sustava osi-guranja za slučaj invalidnosti, unutar osiguranja za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti ili unutar sustava socijalne skrbi61. Prema tome, provodi se i pravni režim toga davanja, koje se može ostvarivati, kako na načelu osigu-ranja (s mogućnošću isplate u inozem-stvo), tako i na načelu teritorijalnosti (u tom je slučaju ograničeno na korištenje u državi prebivališta korisnika). Među-

tim, bez obzira na pravni režim ovoga davanja u pojedinom zakonodavstvu, i u međunarodnim ugovorima o socijal-nom osiguranju su moguća određena ograničenja u pogledu njegove isplate u inozemstvo62.

4. Određivanje mirovine

U međunarodnoj koordinaciji zako-nodavstava o socijalnom osiguranju poznata su dva načina određivanja mirovine u slučaju rada, stanovanja ili osiguranja u dvije ili više država. Prvi i jednostavniji način jest integracija, a drugi raspodjela odnosno određivanje mirovine razmjerno dužini mirovinskog staža u svakoj pojedinoj državi ugovor-nici (razmjerni dio mirovine, pro rata temporis). Integracija znači određi-vanje mirovne u cijelosti iz osiguranja države posljednjeg prebivališta, na teritorijalnom načelu, pri čemu se za njezin izračun i visinu uzimaju u obzir i sva razdoblja mirovinskog staža u dr-žavama ugovornicama, a davanje u ci-jelosti određuje i isplaćuje mirovinsko osiguranje države prebivališta. Ova se metoda primjenjivala među državama bivšeg socijalističkog bloka do pada berlinskog zida, a od 1955. godine je u primjeni između država članica Nordij-skog vijeća63. Zavisno od međusobnog utanačenja država ugovornica, može se između njih uspostaviti obveza za nado-knadu isplaćenih dijelova mirovine. In-tegracija se može provoditi između dr-žava s sustavom nacionalne mirovine, zasnovanom na prebivanju, koje imaju približan stupanj razvoja i životni stan-dard stanovništva. Ova je metoda, kao mogućnost za države ugovornice, pri-godom uređivanja međusobnih odnosa u mirovinskom osiguranju, predviđena

58 Članak 58. ZOMO.59 U Hrvatskoj, vidi čl. 39 – 51. ZOMO.60 Vidi članak 5. Ugovora sa SR Jugoslavijom, članak 5. Ugovora s Makedonijom i članak 5. Spora-

zuma s Slovenijom. 61 U Hrvatskoj se ovo davanje od 1999. ostvaruje samo u sklopu sustava socijalne skrbi, tj. ogra-

ničeno je na osobe koje u njoj prebivaju. Vidi odredbe Zakona o socijalnoj skrbi, »Narodne novine«, br. 73/97., 27/01., 59/01., 82/01. i 103/03., a posebno odredbe čl. 43 – 49. toga zakona o pravu na to davanje.

62 Vidi članak 5. Sporazuma sa Slovenijom.63 To su Danska, Finska, Island, Norveška i Švedska, između kojih se primjenjuje Nordijska kon-

vencija o socijalnoj sigurnosti od 15. rujna 1955, zamijenjena novom istoimenom Konvencijom od 5. ožujka 1981. (Bureau international du travail: Série législative, no. 2/1982, str. 253 – 268). Metodom integracije obuhvaćeno je određivanje mirovina iz javnih sustava (a ne iz ATP sustava dodatnih miro-vina), tako da se pravo na mirovinu uspostavlja u državi prebivališta, s određivanjem nove mirovine povodom preseljenja korisnika.

32

i u Preporuci MOR br. 167 o očuvanju prava iz socijalne sigurnosti (1983), koja sadrži i tipske norme za zaključiva-nje dvostranih ili višestranih ugovora o socijalnom osiguranju (sigurnosti)64.

Za razliku od integracije, između ostalih europskih država primjenjuje se raspodjela, tj. određivanje mirovine od strane osiguranja svake države ugo-vornice, razmjerno mirovinskom stažu i ostalim veličinama koje se uzimaju u obzir prema njihovom zakonodavstvu (određivanje razmjernog dijela miro-vine). Ova je metoda svojstvena drža-vama, s mirovinskim sustavom zasno-vanim na obavljanju rada ili djelatnosti, odnosno na svojstvu osiguranika i uplati doprinosa. Pravo na mirovinu ostvaruje se iz svake države ugovornice, po ispu-njenju uvjeta određenih njezinim zako-nodavstvom. Pri tome, primjenjuju se određena načela, i to:

- izračun mirovine temelji se na veli-činama (plaća, mirovinski staž i dr.) iz zakonodavstva u kojemu se ostvaruje pravo, i

- opseg prava (visina mirovne) zavisi od dužine mirovinskog staža navrše-nog prema zakonodavstvu u kojemu se ostvaruje pravo na mirovinu.

Tu je općeprihvaćeno pravilo da se mirovina određuje razmjerno dužini mi-rovinskog staža u određenoj državi (pro rata temporis), bez obzira na to postoji li pravo na mirovinu uz pribrajanje miro-vinskog staža iz druge države ugovor-nice ili ne. Stariji ugovori o socijalnom osiguranju65 sadržavali su odredbe o određivanju mirovine u dvije varijante, i to isključivo na temelju mirovinskog staža iz zakonodavstva pojedine drža-ve ugovornice, bez pribrajanja staža iz druge države (tzv. samostalna miro-vina) i o određivanju mirovine zbraja-njem staža iz druge države ugovornice (razmjerni dio mirovine), uz mogućnost izbora (opcije) korisnika koji se morao opredijeliti za jednu od varijanata, tj. da li će primati dvije samostalne mirovine ili

dva razmjerna dijela mirovine iz država ugovornica. Takvo pravilo određivanja mirovine, iako je uvedeno s namjerom da pogoduje korisnicima, u praksi se pokazalo neodgovarajućim, jer je če-sto puta pravo na samostalnu mirovinu postojalo samo unutar mirovinskog osi-guranja jedne države, pa se optirajući za tu varijantu praktično gubilo pravo na isplatu mirovine iz druge države ugo-vornice. U tim je slučajevima (osobito u mirovinskim sustavima zasnovanim na osiguranju i doprinosima) dolazilo do neprimjenjivanja načela uzajamno-sti, prema kojemu se prava iz mirovin-skog osiguranja zasnivaju na pretho-dnim ulaganjima pojedinca u odnosno mirovinsko osiguranje, u opsegu koji odgovara visini (plaća, doprinosi) i du-žini ulaganja (mirovinski staž). S druge strane, neki (također stariji) ugovori o socijalnom osiguranju nisu sadržavali mogućnost određivanja samostalnih mirovina iz država ugovornica, i kada bi za to bili ispunjeni potrebni uvjeti66. Prvi ugovor, u kojem je napuštena ova simetričnost u određivanju prava na mi-rovinu, bila je Konvencija između FNR Jugoslavije i Švicarske Konfederacije o socijalnom osiguranju od 18. lipnja 19-62.67, a nakon nje je slijedio Sporazum između SFR Jugoslavije i SR Njemačke o socijalnom osiguranju od 12. listopada 196868, prema kojima se primarno odre-đuje samostalna mirovina, a ako za nju nisu ispunjeni uvjeti, onda se zbrajaju razdoblja mirovinskog staža u država-ma ugovornicama i određuje razmjerni dio mirovine.

Nakon 1990. godine, Hrvatska je, u praksi zaključivanja ugovora o soci-jalnom osiguranju s drugim državama, uređivala način određivanja prava na mirovinu tako, što se (sa hrvatske stra-ne) prvenstveno određuje samostalna mirovina, isključivo na temelju mirovin-skog staža navršenog u Hrvatskoj (ako su za nju ispunjeni uvjeti), a mirovinski staž iz druge države se pribraja i odre-

64 Recommandation sur la conservation des droits en matière de sécurité sociale, 1983, Annexe I (tipske norme), čl. 14 – 16. Izvor: www.ilo.org/ilolex.

65 Danas na snazi, samo Opća konvencija s Francuskom (članak 17), Konvencija s Velikom Britani-jom (članak 21) i, donekle, Konvencija s Mađarskom (članak 13).

66 To je bila Konvencija s Austrijom od 1965, Konvencija s Bugarskom od 1957, Konvencija s Čeho-slovačkom od 1957, Sporazum s DR Njemačkom od 1974. i Konvencija s Poljskom od 1958.

67 Članak 10. Konvencije. 68 Članak 25. Sporazuma i članak 8. Završnog protokola uz Sporazum.

33

đuje razmjerni dio mirovine samo kada je to potrebno radi ispunjavanja uvje-ta za pravo na mirovinu u određenom slučaju69. Metoda raspodjele (pro rata temporis) može se primjenjivati u pra-ksi na dva načina:

- prvi i stariji, da se odredi teoretska mirovina, u svoti, kao da je sav miro-vinski staž navršen u državi u kojoj se ostvaruje pravo, a onda da se odredi razmjerni dio te mirovine, prema miro-vinskom stažu navršenom u određenoj državi, i

- drugi i noviji, da se obavi tzv. izravni izračun mirovine, na temelju mirovin-skog staža i ostalih elemenata iz odre-đenog zakonodavstva, bez obzira na to jesu li ispunjeni uvjeti za mirovinu bez pribrajanja mirovinskog staža iz druge države, ili ne, i bez prethodnog određi-vanja teoretske svote mirovine, kao u prethodnom slučaju.

Izravan izračun mirovine. U hrvat-skom zakonodavstvu o mirovinskom osiguranju, od 1999. godine za izračun mirovine primjenjuje se tzv. njemačka formula70, koja je zasnovana na prosječ-nim vrijednosnim bodovima (odnosu između plaća pojedinca i prosječnih plaća u državi), umnoženim s mirovin-skim stažem i aktualnom vrijednošću mirovine (prosječnom svotom mirovi-ne za jednu godinu navršenog mirovin-skog staža), koja omogućava izravan izračun mirovine, isključivo na temelju hrvatskog mirovinskog staža, bez obzi-ra na njegovu dužinu71. U hrvatskom se mirovinskom osiguranju primjenjuje izravan izračun mirovine uvijek, bez obzira na to da li se mirovina određuje isključivo na temelju hrvatskog zakono-davstva ili i uz primjenu međunarodnog ugovora o socijalnom osiguranju, jer u svakom slučaju iz izračuna proizlazi

ista svota mirovine. Pri tome, mirovin-ski staž iz druge države ugovornice (ili iz treće države) uzima se u obzir samo radi ustanovljavanja da li je u određe-nom slučaju ispunjen uvjet navršenog mirovinskog staža.

Pridodani staž. Pri izračunu mirovi-ne primjenjuje se i institut pridodanog staža, koji se pridodaje navršenom mi-rovinskom stažu prigodom određivanja invalidske mirovine i obiteljske mirovi-ne nakon smrti osiguranika72. Razlog za računanje pridodanog staža jest u tome što se invalidska mirovina i obiteljska mirovina nakon smrti osiguranika u pravilu određuje u svoti koja odgovara dužem mirovinskom stažu od stvarno navršenog, a u svrhu nadoknade za bu-dući staž koji se u određenom slučaju više neće moći ostvariti radi nastale in-validnosti ili smrti. U slučaju Hrvatske, kada se pravo ostvaruje primjenom me-đunarodnog ugovora, taj se staž ne ra-čuna u cijelosti, nego u omjeru između hrvatskog mirovinskog staža i ukupnog mirovinskog staža navršenog u država-ma ugovornicama. Naime, smatra se da se i u mirovinskom osiguranju druge dr-žave ugovornice također ostvaruje pra-vo na obiteljsku ili invalidsku mirovinu u povoljnijoj svoti u odnosu na navršeni mirovinski staž u tome osiguranju.

Pretvaranje invalidske u starosnu mirovinu. Neki ugovori o socijalnom osiguranju sadrže i odredbe, prema kojima se invalidska mirovina pretvara u starosnu, kada se ispune uvjeti staro-sne dobi za tu mirovinu73. Takav način određivanja mirovine proizlazi iz mi-rovinskog sustava država, u kojima se invalidska mirovina ostvaruje u cije-losti u državi u kojoj je došlo do rizika invalidnosti i ne određuje se razmjerno mirovinskom stažu navršenom u svakoj

69 Vidi članak 16. Ugovora s Australijom, članak 22. Ugovora s Austrijom, članak 33. Ugovora s Belgijom, članak 19. Ugovora s Bosnom i Hercegovinom, članak 16. Ugovora s Bugarskom, članak 16. Ugovora s Češkom, članak 18. Ugovora s Italijom, članak 18. Ugovora s SR Jugoslavijom, članak 13. Ugovora s Kanadom, članak 15. Ugovora s Quebecom, članak 24. Ugovora s Luksemburgom, članak 19. Ugovora s Makedonijom, članak 22. Ugovora s Nizozemskom, članak 25. Ugovora s SR Njemačkom, članak 15. Ugovora s Slovačkom, članak 22. Ugovora s Slovenijom i članak 19. Ugovora s Švicarskom.

70 Ovaj način izračuna mirovine sadržan je u odredbama čl. 64 – 78. Zakona o mirovinskoj reformi SR Njemačke iz 1992., u prijevodu i izdanju na hrvatskom jeziku, Njemački zakon o mirovinskoj refor-mi1992, izdavač »Narodne novine«, Zagreb 1992., str.74 – 85.

71 Čl. 74 – 80. ZOMO.72 Članak 29. ZOMO i članak 59. Zakona o mirovinskoj reformi SR Njemačke (Njemački zakon o

mirovinskoj reformi 1992, str. 71. i 72). 73 To je Opća konvencija s Francuskom (članak 11) i Konvencija s Velikom Britanijom (članak 14).

34

74 To je Austrija, Bugarska, Čehoslovačka, Italija, Mađarska, DR Njemačka i SR Njemačka.75 Zakon o određivanju naknada za potraživanja po osnovi socijalnog osiguranja nastala u inozem-

stvu, «Narodne novine», br. 53/91.76 Vidi članak 35. Ugovora s Austrijom. Preuzimanje je obavljeno s 1. siječnja 1956. za osobe koje

su toga dana bile hrvatski državljani i imale prebivalište u Hrvatskoj., a obuhvatilo je i prava iz općeg mirovinskog osiguranja i prava na temelju ozljede na radu i profesionalne bolesti.

77 Vidi članak 44. Ugovora s Italijom i Sporazum između Jugoslavije i Italije o reguliranju međusobnih obaveza iz socijalnog osiguranja u vezi s paragrafom 7. Priloga XIV Ugovora o miru od 5. veljače 1959, zaključen razmjenom nota. Tim je ugovorima uređeno preuzimanje prava iz mirovinskog osiguranja i razdoblja staža osiguranja navršenih na području Istre, Rijeke, Zadra i otoka, koji su, na temelju Ugovora o miru s Italijom od 1947. i Memoranduma o suglasnosti od 1954, postali dijelom današnjeg hrvatskog teritorija.

78 Vidi točku 15. Završnog protokola uz Ugovor o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i SR Njemačke o socijalnom osiguranju od 24. studenog 1997. Preuzimanje je obavljeno pod istim uvjetima i u istom opsegu, kao u slučaju Austrije.

79 U hrvatskom mirovinskom osiguranju, to je zaštitni dodatak uz mirovinu i minimalna mirovina, prema zakonodavstvu, koje se primjenjivalo do 31. prosinca 1998, i najniža mirovina, prema čl. 4. i 82. ZOMO, koja se ostvaruje od 1. siječnja 1999.

80 Vidi članak 32. Konvencije s Danskom, članak 18. Opće konvencije s Francuskom, članak 20. Ugovora s Italijom, članak 13. Konvencije s Mađarskom, članak 24. Ugovora s Makedonijom i članak 10. Konvencije s Poljskom.

od država ugovornica, već se pretvara u starosnu mirovinu kada su za to ispunje-ni uvjeti u obje države ugovornice i tada se u mirovinskom osiguranju svake od njih određuje i dalje isplaćuje razmjerni dio mirovine. Kako se može vidjeti, ob-veza za određivanje i isplatu mirovine u ovakvim slučajevima za drugu državu ugovornicu ne nastaje ostvarivanjem prava na temelju invalidnosti, nego tek nakon ispunjavanja uvjeta za starosnu mirovinu u obje države ugovornice.

Određivanje mirovine preuzima-njem. Na kraju, nešto o preuzimanju očekivanih prava (mirovinski staž) i stečenih prava (mirovina) iz stranih mirovinskih osiguranja u hrvatsko mi-rovinsko osiguranje. Naime, s određe-nim brojem država74 je ugovoreno pre-uzimanje očekivanih i stečenih prava u domaće mirovinsko osiguranje, pod određenim uvjetima (prebivalište i/ili državljanstvo na određeni datum), a pre-uzimanje, odnosno određivanje mirovi-ne u pojedinim slučajevima obavljano je primjenom domaćeg zakonodavstva75. Osim ostvarenih prava na mirovinu, koja su se određivala kao davanja iz hrvatskog mirovinskog osiguranja, preuzimanjem je obuhvaćen velik broj razdoblja mirovinskog staža navrše-nih u inozemstvu, a u svim slučajevima je primijenjena metoda integracije, tj. pravo odnosno davanje je u cijelosti određeno, kao da je čitav mirovinski staž ostvaren u hrvatskom mirovinskom osiguranju. U najvećem broju slučaje-va, radilo se o preuzimanju očekivanih i

stečenih prava iz mirovinskog osigura-nja Austrije,76 Italije77 i SR Njemačke78, a za građane Republike Hrvatske, koji su radili u tim državama i poslije II. svjet-skog rata vratili se u domovinu (Austrija, SR Njemačka) ili su živjeli na području koje je na temelju sukcesije postalo di-jelom Hrvatske (Italija).

Socijalno – zaštitna davanja. Po-sebno mjesto u primjeni međunarod-nih ugovora o socijalnom osiguranju pripada davanjima socijalno – zaštitne naravi, tj. davanjima kojima se osigu-rava najniže primanje korisnika79. Ova davanja su karakteristična po tome što se određuju i isplaćuju samo u državi prebivališta korisnika, prema njezinom zakonodavstvu i na teret njezinog nad-ležnog nositelja.80

Naime, svrha socijalno – zaštitnih davanja jest osiguravanje minimuma egzistencije korisnika, u mjestu gdje on živi, ako mu je mirovina, koja mu pripa-da po zakonu, niža od određene svote. Stoga je razumljivo što obveza za odre-đivanje i isplatu socijalno – zaštitnih davanja pada na mirovinsko osiguranje države prebivališta korisnika (naime, i davanja unutar socijalne skrbi, kojima je svrha pomoć u slučaju socijalne po-trebe, ostvaruju se prema teritorijalnom načelu i ne isplaćuju se u inozemstvo). Pri primjeni međunarodnih ugovora se prigodom utvrđivanja uvjeta i određiva-nja davanja socijalno – zaštitne naravi uzima u obzir i svota mirovine iz osigu-ranja druge države ugovornice, prera-čunata na domaću novčanu vrijednost

35

81 Vidi članak 172. ZOMO.82 Ova mogućnost postoji od 2003, prema članku 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o

mirovinskom osiguranju »Narodne novine«, br.147/02.83 Prema članku 82. ZOMO, najniža mirovina ne određuje se, kao razlika, do neke zakonom odre-

đene svote mirovinskog primanja, nego u određenoj svoti za pojedinu godinu navršenog mirovinskog staža u određenom slučaju, tako da njezina visina varira od slučaja do slučaja.

84 Prema praksi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, zaštitni dodatak uz mirovinu isplaćuje se samo u Bosnu i Hercegovinu, jer ugovor o socijalnom osiguranju s tom državom nema ograničenja u tom pogledu.

85 U pogledu odredaba o postupku za ostvarivanje prava odnosno o međunarodnoj pravnoj pomoći, vidi čl. 6. i 17 – 19. Ugovora s Australijom, čl. 25 – 33. Ugovora s Austrijom, čl. 38 – 44. Ugovora s Bel-gijom, čl. 29 – 38. Ugovora s Bosnom i Hercegovinom, čl. 25 – 34. Ugovora s Bugarskom, čl. 32 – 43. Ugovora s Češkom, čl. 33 – 40. Konvencije s Danskom, čl. 27 – 37. Opće konvencije s Francuskom, čl. 34 – 43. Ugovora s Italijom, čl. 28 – 37. Ugovora sa SR Jugoslavijom, čl. 14 – 20. Ugovora s Kanadom, čl. 17 – 27. Ugovora s Quebecom, čl. 41 – 51. Ugovora s Luksemburgom, čl. 18 – 29. Konvencije s Mađarskom, čl. 39 – 49. Ugovora s Makedonijom, čl. 37 – 48. Ugovora s Nizozemskom, čl. 16 – 21. Konvencije s Norveškom, čl. 28 – 39. Ugovora sa SR Njemačkom, čl. 14 – 19. Konvencije s Poljskom, čl. 27 – 38. Ugovora sa Slovačkom, čl. 27 – 34. Sporazuma sa Slovenijom, čl. 22 – 31. Konvencije sa Švedskom, čl. 29 – 38. Ugovora sa Švicarskom i čl. 31 – 38. Konvencije s Velikom Britanijom.

86 U hrvatskom mirovinskom osiguranju, vidi odredbe članaka 105. ZOMO (nadležnost za rješa-vanje o pravima), čl. 110 – 119. ZOMO (prvostupanjski postupak) i 120 – 126. ZOMO (pravni lijekovi, revizija i pravo nadzora). Osim njih, u postupku za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja primje-njuju se supsidijarno, prema članku 9. ZOMO, odredbe Zakona o općem upravnom postupku - ZOUP (»Narodne novine«, br. 53/91). Prema članku 41. ZOUP, »za pravnu pomoć u odnosu s inozemnim organima primjenjuju se odredbe međunarodnih ugovora« (ovdje, to su međunarodni ugovori o soci-jalnom osiguranju) i »domaći organi ukazuju pravnu pomoć inozemnim organima na način predviđen u domaćem zakonu« (u ovome slučaju, osim domaćeg zakona, primjenjuju se i odredbe određenog ugovora o socijalnom osiguranju i administrativnih sporazuma za njegovu primjenu).

(kada korisnik prima mirovinu iz dvije ili više država), a socijalno – zaštitno dava-nje određuje se u visini razlike do svote određene nacionalnim zakonodav-stvom države prebivališta korisnika.

Međutim, u odnosu na aktualno hrvat-sko zakonodavstvo i mogućnost odre-đivanja socijalno – zaštitnog davanja iz hrvatskog mirovinskog osiguranja, tre-ba istaći izvjesne specifičnosti:

- negdašnji zaštitni dodatak uz mi-rovinu i minimalna mirovina, koji su se ostvarivali do 1998., danas su, kao stečeno pravo, praktično integrirani sa svotom mirovine, koja je ostvarena prema tadašnjem zakonodavstvu,81 bez mogućnosti njihovog preispitivanja, osim u slučaju naknadnog ostvarivanja prava na mirovinu iz druge države ugo-vornice,82 a

- najniža mirovina određuje se i isplaćuje, bez obzira na moguće druge prihode korisnika, u svoti razlike, koja odgovara pojedinoj godini navršenog mirovinskog staža u odnosnom sluča-ju.83

Jedino zakonsko ograničenje, koje postoji i primjenjuje se na najnižu miro-vinu, jest da se ona ne isplaćuje za vrije-me zaposlenja ili obavljanja samostalne djelatnosti. S druge strane, a s obzirom na odredbu članka 4. ZOMO, najniža mirovina spada u prava koja se obve-

zno osiguravaju unutar mirovinskog osiguranja. Radi toga, kao i radi načina na koji se ona određuje (u slučajevima nakon 1. siječnja 1999), u hrvatskom mirovinskom osiguranju praktično nisu primjenjive odredbe međunarodnih ugovora o određivanju socijalno – zašti-tnog davanja, dok, s druge strane, nema ograničenja za isplatu najniže mirovine u druge države, iako se radi o socijal-no – zaštitnom davanju, osim su slučaju izričitog ograničenja za to u pojedinom ugovoru. Također, hrvatsko zakono-davstvo od 1999. više ne sadrži odredbe o neisplaćivanju zaštitnog dodatka uz mirovinu u inozemstvo (a i taj dodatak je od tada integriran s mirovinom), pa se postavlja pitanje, je li od tada moguća i njegova isplata u inozemstvo, ako nije ograničena odredbama pojedinog me-đunarodnog ugovora.84

5. Postupak za ostvarivanje prava i isplata davanja

Međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju, o kojima je ovdje riječ, sadr-že i određene zasebne norme kojima je uređen postupak za ostvarivanje prava njihovom primjenom85 i kojima se dopu-njuju postupovne odredbe nacionalnih zakonodavstava država ugovornica86. Zasebne postupovne norme potrebne su za ostvarivanje pojedinačnih prava

3687 Vidi članak 126. ZOMO o oslobađanju od pristojba u postupku za ostvarivanje prava iz mirovin-

skog osiguranja u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje i pred Upravnim sudom RH.

primjenom međunarodnih ugovora, jer se ta prava ostvaruju u međudržav-nom upravnom postupku, različitom od onoga koji se provodi prema nacional-nom zakonodavstvu, a u mirovinskom osiguranju mogu se razlikovati norme postupka za ostvarivanje prava i norme za isplatu mirovina (izvršavanje prava). Pri tome, u postupku za ostvarivanje prava primjenom međunarodnih ugo-vora, osim načela suradnje nadležnih institucija država ugovornica, značaj-na je i primjena načela jednakosti u postupanja. Naime, u svojoj primjeni, postupovno (formalno) pravo ima pre-dnost pred materijalnim pravom, pa je moguće da nejednakom primjenom postupovnih norma u pojedinačnim slučajevima dolazi i do ograničava-nja prava koja se ostvaruju primjenom ovih ugovora. Jednakost u postupanju, ili nediskriminacija, u ovome slučaju znači, kao i naprijed, jednaku primjenu zakonskih odredaba u postuku, od kojih zavisi ostvarivanje prava prema doma-ćim i stranim državljanima, a osobito se odnosi na postupovne odredbe kojima je uređen položaj stranke u postupku, koja se nužno ne nalazi u državi, čiji no-sitelj mirovinskog osiguranja odlučuje o njezinom pravu. U tome kontekstu, od osobite je važnosti način na koji se vodi postupak kompletiranja i obrade zahtjeva unutar međunarodne pravne pomoći u mirovinskom osiguranju.

Postupak. Postupak za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja primje-nom međunarodnih ugovora o socijal-nom osiguranju pokreće se zahtjevom podnesenim nadležnom nositelju države posljednjeg osiguranja ili države aktual-nog prebivališta podnositelja zahtjeva. Ono što je od značaja za ovaj postupak jest da se, prema ovim ugovorima, za-htjevi, izjave, žalbe i tužbe podneseni nositeljima ili drugim nadležnim tijelima bilo koje države ugovornice, smatraju podnesenima istodobno nositeljima ili nadležnim tijelima druge države, kao da su njoj i podneseni. Time se osigurava istodobnost ulaganja podnesaka u drža-vama ugovornicama, što je važno u po-gledu čuvanja rokova za zahtjeve odno-sno pravne lijekove pojedinaca koji se ulažu u postupku za ostvarivanje prava. Također, odluku o pravu iz mirovinskog

osiguranja, koja se donosi u pojedinom slučaju, svaki nositelj izravno dostavlja osiguraniku, odnosno zainteresiranoj osobi, bez obzira, nalazi li se on u njego-voj ili drugoj državi ugovornici.

Ovaj postupak provode nadležni nositelji mirovinskog osiguranja drža-va ugovornica, pri čemu primjenjuju vlastite nacionalne propise i odredbe međunarodnih ugovora, prema načelu suradnje nadležnih institucija, o kojemu je već bilo riječi, i prema kojemu su no-sitelji osiguranja, sudovi i državna tijela dužni jedni drugima pružati pomoć pri primjeni određenog ugovora. Međuna-rodna pravna pomoć koja se provodi u postupku ostvarivanja prava iz mirovin-skog osiguranja je besplatna, a plaćaju se samo troškovi liječničkih pregleda obavljenih na traženje i za račun nosite-lja mirovinskog osiguranja jedne države ugovornice. Prema odredbama ZOUP (članak 41), ova pomoć može se uskra-titi, ako je protivna javnom poretku (or-dre public), a može se obaviti i na način koji zahtijeva inozemno tijelo, ako takav postupak nije protivan javnom poretku. U vezi s time, valja napomenuti da, pre-ma hrvatskom Ustavu (članak 134), me-đunarodni ugovori koji su na snazi čine dio hrvatskog unutarnjeg pravnog po-retka, a po pravnoj snazi su iznad zako-na, pa je teško očekivati da će u slučaju primjene ugovora o socijalnom osigu-ranju dolaziti do primjene ove odredbe ZOUP. To će biti u slučaju traženja neke atipične radnje, za koju nema uporišta u ugovoru koji će trebati primijeniti u određenom slučaju, a niti u hrvatskom zakonodavstvu o mirovinskom osigu-ranju. Iako postupak za ostvarivanje prava u pojedinim slučajevima provo-de nositelji mirovinskog osiguranja, neki ugovori o socijalnom osiguranju predviđaju mogućnost sudjelovanja u tome postupku diplomatskih, odnosno konzularnih predstavnika država ugo-vornica, koji se mogu izravno obraćati radi pribavljanja obavijesti i zaštite inte-resa svojih građana nadležnim nosite-ljima, odnosno tijelima druge države.

Ugovori o socijalnom osiguranju sadrže i odredbe o oslobađanju od pristojbi, kada se, prema nacionalnom zakonodavstvu države ugovornice pri-mjenjuje takvo oslobađanje87. Nadalje,

37

isprave koje se pribavljaju u postupku prema tim ugovorima, oslobođene su od posebne ovjere i sličnih formalnosti, a nositelji osiguranja i druga tijela koja sudjeluju u postupku međusobno ko-municiraju u pravilu na svojim službe-nim jezicima, što vrijedi i za osiguranike i ostale zainteresirane kada se podne-scima obraćaju nositeljima i ostalim tijelima država ugovornica. Svrha ovih odredaba jest da se omogući ostvari-vanje prava u pojedinim slučajevima što brže i bez posebnih troškova i for-malnosti, što je od osobitog značaja za osiguranike koji su nerijetko u stanju so-cijalne potrebe i kojima će tražena da-vanja biti izvorom za egzistenciju. Neki ugovori o socijalnom osiguranju sadrže još odredbe o naknadi štete, ovrsi i vra-ćanju preplaćenih svota davanja88 te o zaštiti tajnosti osobnih podataka89.

Isplata. Isplata mirovina i drugih da-vanja u inozemstvo znači zapravo izvr-šavanje rješenja o ostvarivanju prava iz mirovinskog osiguranja izvan granica države u kojoj je u određenom slučaju pravo ostvareno. U kontekstu upravnog postupka, koji se ovdje primjenjuje, izvr-šenje obavlja isto tijelo (nositelj), koje je i donijelo rješenje o ostvarivanju prava

u određenom slučaju. Kolika se važnost daje isplati u inozemstvo, najbolje po-kazuje to što je ona dignuta na razinu je-dnog od načela na kojima se zasnivaju i primjenjuju međunarodni ugovori o so-cijalnom osiguranju, o čemu je već bilo riječi. U tome kontekstu, valja podsjetiti i na načelo čuvanja prava, na kojemu se također zasnivaju ovi ugovori i njegovu primjenu, jer isplata mirovina i drugih davanja u inozemstvo znači posredno i ostvarivanje toga načela. Ugovorima o socijalnom osiguranju uspostavlja se uzajamnost isplate na područjima država ugovornica, a činjenica isplate u drugu državu ne može biti razlogom za smanjenje ili drugo ograničavanje davanja90. Za isplatu u treće države, za građane druge države ugovornice osigurava se jednako postupanje, kao i za građane države koja duguje isplatu koja se isplaćuje, tako da u ovome di-jelu ugovori upućuju na zakonodavstvo pojedine države ugovornice91.Neki ugovori o socijalnom osiguranju sadr-že i odredbe o isplati zaostataka nosi-telju druge države ugovornice, ako je taj nositelj predujmio davanje o kojem se odlučuje u postupku za ostvarivanje prava u pojedinom slučaju92. U pogle-

88 Vidi članak 18. Ugovora s Australijom, članak 30. i 32. Ugovora s Austrijom, članak 33. i 34. Ugovo-ra s Bosnom i Hercegovinom, članak 35. i 36. Ugovora sa SR Jugoslavijom, članak 47. i 48. Ugovora s Luksemburgom, članak 43. i 48. Ugovora s Makedonijom, članak 46. Ugovora s Nizozemskom, čl. 23, 30. i 37. Ugovora ss SR Njemačkom, članak 32. i 33. Ugovora sa Slovačkom, članak 31. i 33. Ugovora sa Slovenijom i članak 33. i 34. Ugovora sa Švicarskom.

89 Vidi članak 19. Ugovora s Australijom, članak 15 Ugovora s Kanadom, članak 23. Ugovora s Quebecom i članak 35. Ugovora s SR Njemačkoj. U Hrvatskoj, zaštita tajnosti podataka je uređena Zakonom o zaštiti osobnih podataka (»Narodne novine«, br. 103/03), kojim je definiranosobnipodatak(članak 2), njegova obrada (čl. 5 – 7), davanje podataka korisnicima (čl. 11.i 12) i ostalo od važnosti za osobne podatke, kao i Zakonom o zaštiti tajnosti podataka (»Narodne novine«, br. 108/96), kojim je definirana profesionalna tajna (članak 27).

90 Vidi članak 5. Ugovora s Australijom, članak 5. Ugovora s Austrijom, članak 29. Ugovora s Bel-gijom, članak 5. i 42. Ugovora s Bosnom i Hercegovinom, članak 37. Ugovora s Bugarskom, članak 40. Ugovora s Češkom, članak 8. Konvencije s Danskom, članak 33. Opće konvencije s Francuskom, članak 42. Ugovora s Italijom, članak 33. Ugovora sa SR Jugoslavijom, članak 19. Ugovora s Kana-dom, članak 19. Ugovora s Quebecom, članak 46. Ugovora s Luksemburgom, članak 26. Konvencije s Mađarskom, članak 47. Ugovora s Makedonijom, članak 5. i 45. Ugovora s Nizozemskom, članak 20. Konvencije s Norveškom, članak 37. Ugovora s SR Njemačkom, članak 18. Konvencije s Poljskom, članak 36. Ugovora s Slovačkom, članak 30. Sporazuma sa Slovenijom, članak 29. Konvencije sa Švedskom i članak 36. Konvencije s Velikom Britanijom. Ovdje Valja dodati i odredbe Konvencije MOR br. 19, na temelju kojih postoji obveza na isplatu invalidskih i obiteljskih mirovina te naknada zbog tjele-snog oštećenja nastalih povodom ozljeda na radu građanima država koje su pristupile toj Konvenciji. U pogledu važenja ove Konvencije MOR u hrvatskom pravnom sustavu, vidi napomenu pod 8.

91 U hrvatskom mirovinskom osiguranju, isplata mirovina je uređena člankom 87. ZOMO (mjesečna isplata unatrag, uz mogućnost isplate zaostataka do 12 mjeseci, ako je neisplaćivanje mirovine skrivio korisnik), člankom 88. ZOMO (isplata u inozemstvo, u skladu s međunarodnim ugovorom ili na temelju uzajamnosti), člankom 89. ZOMO (isplata samo jednog davanja u slučaju kumuliranja istovrsnih dava-nja), člankom 90. ZOMO (neisplaćivanje mirovine u slučaju zaposlenja ili obavljanja samostalne djela-tnosti, uz iznimku invalidske mirovine iz članka 34. stavka 1. ZOMO), člankom 91. i 92. ZOMO (isplata preko punomoćnika) i člankom 93. ZOMO (ovrha na mirovini i naknadi zbog tjelesnog oštećenja).

92 Vidi članak 18. Ugovora s Australijom, članak 31. Ugovora s Austrijom i članak 32. Sporazuma sa Slovenijom.

38

93 Vidi članak 5. Ugovora s Austrijom, članak 5. Ugovora sa SR Jugoslavijom, članak 5. Ugovora s Makedonijom, članak 5. Ugovora sa SR Njemačkom i članak 5. Sporazuma sa Slovenijom.

94 To je, na primjer, obustava isplate mirovine za vrijeme zaposlenja ili obavljanja samostalne djela-tnosti u Hrvatskoj. Vidi napomenu pod 91.

95 To su odredbe ugovora, prema kojima pravne činjenice, nastale u jednoj državi, izjednačavaju se s istim pravnim činjenicama u drugoj državi u pogledu utjecaja na stjecanje i korištenje pojedinih prava. Vidi napomenu pod 26.

96 U pogledu hrvatskog zakonodavstva, vidi napomenu pod 91. Uzajamnost može biti ugovorena ili faktična, tj. da se obavlja via facti, bez posebnog utanačenja s nadležnim tijelom druge države. Uzaja-mnost postoji, ili se primjenjuje, u odnosu na građane druge države, tj. znači jednako postupanje u istim slučajevima tijela jedne (i druge) države, koja je u pitanju, prema građanima druge države. Jednostrano isplaćivanje mirovina i drugih davanja u inozemstvo vlastitim građanima nije uzajamnost.

97 Među davanja iz mirovinskog osiguranja u naravi spada profesionalna rehabilitacija, koja se kori-sti u državi ostvarivanja prava. Međutim, prema ugovorima o socijalnom osiguranju s nekim državama u inozemstvo se ne isplaćuju niti novčana davanja (naknade), koje se, kao akcesorna prava, koriste u vezi s profesionalnom rehabilitacijom.

du mogućih (i nerijetkih) ograničenja isplate mirovina i drugih davanja u dru-ge države, razlikuju se dvije vrste ogra-ničenja:

- ograničenja, koja su izričito sadrža-na u pojedinom međunarodnom ugo-voru93,

- ograničenja, koja proizlaze iz do-maćih propisa94, a koja su moguća i u međunarodnim ugovorima95.

U pogledu država, s kojima nije za-ključen ugovor o socijalnom osiguranju, isplata mirovina i drugih davanja u njih obavlja se primjenom domaćih propisa ili na temelju uzajamnosti (reciprocite-ta)96. Na koncu, isplatom u inozemstvo obuhvaćena su samo novčana davanja, dok se davanja u naravi, prema svojoj prirodi, koriste samo u državi u kojoj su i ostvarena97.

6. Zaključak

Svrha ovoga priloga jest da se sagle-daju svrha, načela, sadržaj i struktura dvostranih međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju, koje primjenju-je Hrvatska, na temelju kojih se u poje-dinim slučajevima koordinira primjena zakonodavstava država ugovornica u mirovinskom osiguranju. Naime, a kao što je već više puta naglašeno, ovim ugovorima se ne uspostavljaju neka po-sebna ili nova prava, jer se ona ostvaruju prema zakonodavstvu i sustavu socijal-ne sigurnosti (mirovinskog osiguranja) svake države zasebno, već se samo koordinira njihova primjena kada dođe vrijeme za njihovo ostvarivanje. U tome smislu, ovi ugovori, iako im je prven-stvena svrha omogućavanje ostvariva-nje prava na temelju rada i osiguranja u inozemstvu, mogu djelovati i ograni-

čavajuće. To nije posljedica samo toga što u pregovaranju u dvostranom ure-đivanju odnosa u socijalnom (mirovin-skom) osiguranju lakše dolazi do ogra-ničavanja prava (tu su uvijek mogući ustupci motivirani interesima država koje pregovaraju), nego i teritorijalne ograničenosti nekih prava, koja proi-zlazi iz njihove prirode, kao što je slu-čaj s profesionalnom rehabilitacijom. Ako se promotri ograničavanje važenja međunarodnih ugovora u odnosu na pojedine grane socijalnog osiguranja, onda se može primijetiti da neki stariji (s Francuskom, Poljskom i Švedskom), ali i neki novi ugovori (sa SR Njemačkom i Švicarskom) ne sadrže osiguranje za slučaj nezaposlenosti, a noviji ugovori (s Austrijom, SR Njemačkom, Bosnom i Hercegovinom, SR Jugoslavijom, Slo-venijom, Bugarskom i Slovačkom) ne sadrže obiteljska davanja (doplatak za djecu), što je i inače sve češći slučaj u međunarodnom uređivanju odnosa u socijalnom osiguranju. S druge strane, a zbog zemljopisne udaljenosti država ugovornica, neki ugovori su morali biti ograničeni samo na mirovinsko osigu-ranje (to su ugovori s Australijom, Ka-nadom i Quebecom). Međutim, uz sva ograničenja koja su sadržana u njima, ne smije se zanemariti činjenica da je samim postojanjem i primjenom među-narodnih ugovora o socijalnom osigu-ranju (u slučaju Hrvatske: 24 dvostrana ugovora) omogućeno ostvarivanje pra-va iz hrvatskog i inozemnog mirovin-skog osiguranja tisućama osoba, koje ta prava ne bi inače stekle, jer se ne bi nalazile na teritoriju države u kojoj se ostvaruje pravo, ili im se ne bi moglo pri-brojiti razdoblja mirovinskog staža radi

39

ostvarivanja prava u određenim sluča-jevima, a kada bi se i u tome uspjelo, mirovine im se ne bi mogle isplaćivati u njihovu državu podrijetla.

Kada se promotri malo razvoj ugova-ranja u posljednjem kontinuiranom ra-zdoblju od polovice prošloga stoljeća do danas98, onda se može zapaziti:

- da su nakon II. svjetskog rata zaklju-čivani ugovori na osnovama postavlje-nim u početku funkcioniranja Međuna-rodne organizacije rada u socijalnom osiguranju, neki od njih s više elemenata teritorijalnosti pri određivanju mirovina (to je slučaj s državama, iz kojih su preu-zimana očekivana i stečena prava),

- da su ugovori zaključivani od še-zdesetih godina prošloga stoljeća, sa svrhom zaštite naših radnika migranata u europskim državama, napustili stro-gu simetričnost primjene u državama ugovornicama pri ostvarivanju i određi-vanju prava na mirovinu, omogućujući time dosljedniju primjenu načela uzaja-mnosti i širi opseg prava koja se njiho-vom primjenom ostvaruju, i

- da su ugovori, koje je Hrvatska za-ključila, kao samostalna država, za-snovani u cijelosti na osiguranju i da su u najvećoj mjeri prilagođeni potrebi otvaranja što širih mogućnosti za ostva-rivanje i korištenje prava iz zakonodav-stava država ugovornica, uključujući tu

98 Prvi ugovor zaključen nakon II. svjetskog rata bila je Opća konvencija o socijalnom osiguranju između Jugoslavije i Francuske od 5. siječnja 1950, na snazi od 1. travnja 1951, koja je i danas u pri-mjeni.

99 Za sada, to je Estonija, Litva, Letonija, Irska, Španjolska, Portugal, Finska. Grčka , Cipar i Malta, a, prema posebnim ugovorima Europske unije, to je još Island, Norveška i Švicarska.

100 U vezi s objavom i stupanjem na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom, vidi napomenu pod 36.

i pribrajanje mirovinskog staža iz trećih država, kao i širenje na prekomorske države.

Širenjem mogućnosti zbrajanja ra-zdoblja mirovinskog staža i iz trećih država, na indirektan način dijelom je prevladan nedostatak svojstven dvo-stranom ugovornom uređivanju, pre-ma kojemu se zbrajaju samo razdoblja ostvarena u dvije države ugovornice. Hrvatska do sada nije pristupala više-stranim ugovorima o socijalnom osigu-ranju, koji se primjenjuju između europ-skih i drugih država, ali joj slijede pre-govori za pristupanje Europskoj uniji, koji će dovesti do daljnjeg širenja njezi-ne međunarodne koordinacije u miro-vinskom osiguranju, ne samo na neke nove europske države99, već i do širenja obuhvaćenih rizika odnosno pojedinih grana socijalnog osiguranja, kao i do višestranog uređivanja odnosa u ovoj oblasti koja će zamijeniti sadašnju dvo-stranu regulativu s tim državama. Na to upućuju i odredbe članka 47. danas već na snazi Sporazuma o stabilizaciji i pri-druživanju između Republike Hrvatske i europskih zajednica i njihovih država članica, prema kojemu će se odnosi u socijalnom (mirovinskom) osiguranju s Europskom unijom i njezinim državama članicama urediti na istim osnovama i okvirima zakonodavstva, kao u Europ-skoj uniji.100

40

SUMMARY

INTERNATIONAL AGREEMENTS ON SOCIAL SECURITY AND THEIR AP-PLICATION IN THE PENSION INSURANCE SYSTEM

The article is about bilateral agreements on social security by which the co-ordination of such legislation is made possible and which apply in the Croatian legal system. The author defines in the beginning the place and position of these agreements in the international law and the principles they are based on (equal treatment, legal scope, maintenance of rights, benefits payment and mutual assistance of competent institutions). These international agreements are known as agreements – laws, because they are concluded for the indefinite period of time, applied directly to persons comprised, and they are the basis for individual entitlements of persons employed and covered by insurance abroad. The other part of the article pointes out the insurance principle based on the place of work and to the exceptions of this rule made for special categories of persons (posted workers, members of the crew of a ship or vessel, members of the diplomatic or consular post and other exceptions) and the exceptions based on a special claim. The rest of the article is on the entitlement conditions, calculation of pensions and other benefits and payment of pensions and other benefits abroad. In this part of the article the other specially refers to possibi-lities, but also to restrictions imposed by these agreements in relation to the benefit acquisition. In the conclusion part, the author refers to the development and possibilities of the bilateral regulation of relations in pension insurance system, pointing out that in the future the majority of the existing international agreements will be replaced by a multilateral and broader legislation at entering of Croatia in the European Union.