Barok

- španj. barrueco, port. barooco = nepravilan, neobrađen biser- barok – prva epoha koju povjesničari književnosti pokušavaju odrediti značajkama koje bi bile svojstvene isključivo načinu umjetničkog oblikovanja- njemački teoretičar Heinrich Wölfflin – prvi početkom 20.st. uspoređivao djela likovnih umjetnosti i uočio različitost između pogleda na svijet umjetnika renesanse i baroka, te kao posljedicu različito opisivanje i prikazivanje istoga; on nije govorio o epohama, nego o stilovima, koji se mogu razabrati i razlikovati i izvan povijesno uvjetovanih razdoblja- barok puno teže stilski odrediti (od renesanse)- otprilike u 16.st. i u najvećem dijelu 17.st. dolazi do većih promjena u dominirajućem svjetonazoru, ukusu i načinu književnog oblikovanja- renesansnu svjetovnost zamjenjuje nova „duhovnost“, renesansnu racionalnost zamjenjuje sklonost prema iracionalnom, a renesansnu težnju za jasnoćom izraza i tematikom koja je izravno bliska svagdašnjici zamjenjuje sklonost prema nejasnom, tajnovitom, pa i mističnom- unatoč različitim nacionalnim književnostima, sve se stilske značajke i pojave mogu svesti pod „zajednički nazivnik“; naime, sve ih ujedinjuje pretjerano naglašavanje stila i izraza, koje kao da zanemaruje tematiku i ono što bismo mogli nazvati „temeljnom problematikom ljudskog života“- Italija i Španjolska: marinizam (prema Marinu), gongorizam (prema Gongori)- Engleska: euphuism (prema pripovijesti Euphues, Johna Lylyja)- Francuska: precioznost (prema nadimku dama koje u komediji Smiješne precioze ismijava Moliere)- sve se te pojave mogu okupiti pod zajedničkim pojmom i nazivom manirizam

- odnos između manirizma i baroka – otvoreno pitanje ??- manirizam - razdoblje nakon renesanse (kraj 16., početak 17.st.)

- izvanvremenski pojam stila, tip stilskog oblikovanja

- značajke baroka ne javljaju se istovremeno u različitim zemljama; često se govori i o razlici između baroka sjevernih, protestantskih zemalja i baroka južnih, katoličkih zemalja- ipak, vremensko se trajanje baroka određuje godinama 1570. i 1670.>> sklonost prema religioznosti, misticizmu, onome što odgovara onostranosti u tematici>> sklonost prema prebujnosti izraza, naglašenom ukrašavanju u stilu- stil postaje sam sebi svrhom- odlike baroka: smisao za neobično, tajanstveno, bizarno i paradoksalno, pa čak i izvrnuto i izobličeno, povratak srednjovjekovnom alegorizmu, koji se sada povezuje s osobnom simbolikom i s aluzijama na izravne povijesne događaje

- Torquato Tasso (1544-1595)- talijanski pjesnik; smatra se pretečom, pa onda i jednim od utemeljitelja književnog baroka- životno djelo – ep Oslobođeni Jeruzalem, uspoređivan s Oristovim Bijesnim Orlandom; pomoću te se usporedbe najčešće prikazuju i opisuju i epohalne stilske razlike- sličnosti:- borba kršćana i muslimana, u središtu epa je opsada, slijedi se epska tradicija gomilanja brojnih epizoda i digresija, miješanje mitoloških bića i čudesnih predjela s povijesno utvrdivim lokacijama i činjenicama, glavni likovi su vitezovi, čijim se ratnim i ljubavnim pustolovinama posvećuje najveća pozornost- razlike:

- književna obrada (Oslobođeni Jeruzalem podijeljen u 20 pjevanja, pisan oktavama)- opći ton (Aristo – ironičan, ponesen zadovoljstvom u pripovijedanju; Tasso – uvijek gotovo tragično ozbiljan)- svrha mitologije (Ariosto – maštoviti ukras; Tasso – pokušaj izravnog povezivanja s kršćanstvom > oslobođenje Kristova groba dobiva transcendentno, obvezujuće značenje pouke nametnute kršćanskom svijetu, ugroženom tada nadirućim turskim osvajanjima)- kompozicija (složena, ali ipak manje zapletena od Ariostove)- Tassov se ep može shvatiti kao pokušaj da se klasični ep, oslonjen na tradiciju Homera i Vergilija, uskladi s novom kršćanskom mitologijom i novim načinom književnog izraza- on slijedi neku pravilnost oblikovne organizacije, pa je i zaplet jednostavniji: opsada i oslobođenje Jeruzalema, ograničen broj epizoda i upletanje Neba i Pakla (umjesto grčkih bogova) vode zbivanje koje završava na unaprijed poznat način- ton više nije uzvišen, nego često prelazi u svojevrstan lirizam (prizori ideala pastirskog života, česti postupci concetta)- zbog svega se toga Tassov ep drži uzorom nove varijante epa > „barokni ep“- ostala djela: Stihovi – zbirka 2 000 lirskih (pretežito ljubavnih) pjesama

mladenački spjev Rinaldo posmrtno objavljen spjev Stvoreni svijet tragedija Kralj Torismondo Razmatranja o junačkom spjevu (nastoji odrediti poetiku epa, naglašavajući

kako ep mora biti jedinstven, vjerodostojan, čudesan i dojmljiv, ali i nadahnut nekim temeljnim etičkim ili religioznim motivom)

pastirska drama Aminta, lirska pastorala

- Giovanni Battista Marino (1569 - 1625)- talijanski pjesnik, najizrazitiji predstavnik manirizma (prema njemu stvoren naziv marinizam)- djela: zbirke lirskih pjesama Lire, Galerija i Gajde- životno djelo: mitološki ep Adonis- 45 000 stihova > najdulji ep talijanske književnosti > zbog te opsežnosti, a istovremene oskudnosti radnje, kritičari taj ep ne drže u cijelosti uspjelim ostvarenjem- okosnica epa – mit o Adonisu i Veneri- Marino koristi samo priču o ljubavi Adonisa i Venere, njihovu životu u idiličnoj šumi, kako je Adonis veoma volio lov i nije slušao Venerina upozorenja da se čuva opasnih životinja, te priču o njegovoj smrti << jednostavna fabula- opsežnost je rezultat mnoštva opisa, epizoda, književnih reminiscencija preuzetih iz Homera, Apuleja, Petrarke, Tassa >> temeljna namjera jest da izraz postane svrhom sam sebi i da potpuno prevlada nad sadržajem- tema nije osobito važna, Marina zanimaju stilski efekti („Cilj je pjesnikov začuditi“)- takva se tehnika svodi na namjerno izazivanje čuđenja izborom neobičnih i bizarnih motiva (npr. natjecanje pjesnika i slavuja), na zvučne efekte, već spomenuti concetto, gomilanje neobičnih i neočekivanih metafora

- Luis de Gongora y Argote (1561 - 1627)- španjolski pjesnik, koji je postigao u najvećoj mjeri virtuoznost u pjesničkom oblikovanju koju je njegovao Marino- najvažniji i najugledniji predstavnik culteranisma (prema culto = učen), pjesničke škole u španjolskoj književnosti početkom 17.st., koja je kasnije zbog njegove slave prozvana

gongorizam- djela: poeme Polifem i Galateja, Samoće (izazvale polemike, suprotstavljanja, oduševljene poklonike i oponašatelje; zbog njih gongorizam napadan kao pretjerana manira namjerne nejasnoće, gomilanja efekata, izmišljanja novog, jedva razumljivog jezika)- Gongora je držao da je pjesništvo namijenjeno samo izabranima, onima koji ga mogu razumjeti i shvatiti upravo i jedino kao pjesništvo, za to je potrebno znanje, poznavanje tradicije i osobitosti pjesničkog jezika, te određena osjetljivost za poetski način izražavanja- kod njega, tema u poeziji nema gotovo nikakvo značenje i ne treba težiti razumljivosti- naglasak u poemi na bizarnim metaforama, zvučnim stihovima, brojnim aluzijama na mitologiju i ranije pjesništvo, neobičnom poretku riječi koji izaziva zabunu, neprozirnosti izraza- uvodi latinske riječi i konstrukcije, stvara nove kovanice, traži nove mogućnosti u poretku riječi >> krajnja udaljenost od običnog jezika- cjelokupno pjesništvo time postaje „tajanstveno“, dolazi do svojevrsnog odvajanja od proze, jer se poezija oslanja na označitelje, a proza na označeno- Gongora nije bio svjetski slavan pjesnik

- u Španjolskoj u 17. st. („zlatni vijek“ španjolske književnosti) svjetsku slavu stječu 3 dramatičara: Lope Felix de Vega Carpio, Tirso de Molina i Pedro Calderon de la Barca- njihov uspjeh vezan je uz veliki procvat kazališta u tadašnjoj Španjolskoj (svatko je išao u kazalište, glumci i redatelji su slavljeni, predstave su gledali građani, plemići, svećenici i dvorjani)- crkvena se drama zadržala u donekle posebnom obliku, nazvanom auto sacramental- svjetovna je drama imala naziv comedia, ali je imala nekoliko podvrsta (najvažnija tzv. drama „plašta i mača“ > oprema glavnog junaka), od kojih su neke prikazivane pretežno na dvoru, neke pretežno građanima- predstave održavane na otvorenom prostoru koji su ograđivale zgrade, te na balkonima s kojih su također gledatelji pratili predstavu; na jednom dijelu tog prostora bila je pozornica, gledatelji su bili raspodijeljeni prema staležima, sjedilo se sa strane i sprijeda, a straga su stajali; scenografija oskudna, ali raskošni kostimi; umetci s pjesmama i plesom- publika je vrlo živo sudjelovala u izvedbama – ponavljala rečenice s glumcima, burno odobravala i još burnije negodovala >> prizori su morali biti dojmljivi, radnja relativno brza i puna preokreta, dijalozi i monolozi dopadljivo oblikovani, vrlina nagrađena, zlo kažnjeno; svojevrsni pučki moralizam naprosto je morao prožimati sve drame (u suprotnom bi ih publika izviždala); podrazumijeva se i određeni shematizam (publika voli predvidivo ponavljanje s varijacijama)

- Lope de Vega (1562 - 1635)- prema vlastitim riječima, napisao 1800 drama; povjesničari književnosti drže da je napisao najmanje 1500 drama + 30ak opsežnih knjiga lirskih pjesama, spjevova, pripovijedaka i romana- buran život- djela: zbirke pjesama Ljudske rime, Svete rime, Rime ljudske i božanske Tome Burguillosa

spjevovi Angelikina ljepota, Osvojeni Jeruzalempastoralni roman Arkadijadijalogizirani roman Doroteadrame Peribanez, Vitez iz Olmeda, Fuente Ovejuna, Najbolji je sudac kralj, Seviljska

zvijezda,

Lijek u nesrećikomedije Vrtlarov pas, Budalasta vlastelinka, Dosjetljiva djevojka, Vitez čudesa

- izvor tematike: Biblija, grčka mitologija, stare kronike, narodne legende, viteški romani, raniji komediografi, svagdašnji život i aktualni događaji- nenadmašno je poznavao ukus i bio miljenikom publike, te je, kao Shakespear, izvrsno poznavao zanat dramatičara- s marinizmom i barokom najviše ga povezuje virtuozna rječitost (njegovi stihovi imaju samostalnu umjetničku vrijednost)

- Tirso de Molina (1584? - 1648)- fratar, pravim imenom Gabriel Tellez, pisao pod pseudonimom (nije se, zbog svjetovnog karaktera nekih svojih drama, htio odveć izlagati)- djela: komedije Sramežljivac na dvoru, Pobožna Marta

drame Oprezna žena, Osuđen zbog nevjerstva- svjetsku slavu stekao dramom o nenadmašnom zavodniku Don Juanu, punog naziva Seviljski varalica i kameni gost- tema navodno preuzeta iz legende o besramnom zavodniku, a nakon ove drame, njome su se bavili mnogi velikani svjetske književnosti (Moliere, Puškin, Byron), kao i filozofi (Camus, Kierkegaard, Freud), psiholozi, kulturolozi te povjesničari i teoretičari književnosti- Don Juan – književni tip koji nema prauzor ni u antičkoj ni u biblijskoj mitologiji (kao i Hamlet, Don Quijote i kasnije Faust), dobio je obuhvatnost, važnost i značenje koji ga čine građom uvijek novih književnih obrada i teorijskih tumačenja- lik nadilazi svako etičko određenje (de Molina > negativac, Byron, Moliere > simpatičan lik)- neprekidni niz zavođenja >> opsjednut nečim čemu se ne može oduprijeti; služi se varkama, podvalama, lažima, ne preže ni od umorstva kada je izazvan okolnostima, no pri svemu je tome njegova odlučnost fascinirajuća- Don Juan nije žrtva ni sudbine ni bogova nego jedino vlastite odluke, a od nje ne odustaje ni pod koju cijenu

- Pedro Calderon de la Barca (1600 - 1681)- osnovna značajka stvaralaštva – prolaznost života želi prevladati u spoznaji konačnih istina, do kojih čovjek može doći, ali one nisu odveć ohrabrujuće- djela prožeta pesimizmom, ali ona su, za razliku od Veginih i Tirsovih, vrlo stilizirana, dotjerana u obradi, okrenuta prema unutrašnjem životu likova, te dobivaju osobitu dimenziju dubine i višeznačnosti >>> najbolji dramatičar „zlatnog vijeka“ španjolske književnosti, a možda i najbolji dramatičar cjelokupnog baroka- napisao oko 120 drama i komedija, oko 80 crkvenih prikazanja (publika je tražila nova djela, ali pisana prema manje ili više istom uzorku > ponavljanje s varijacijama)- unatoč tome, Calderon dovodi neka djela do visokog stupnja sklada između scenskih efekata i stiliziranog pjesničkog govora (monolozi – vrhunska pjesnička ostvarenja)- Calderon piše za odabraniju i obrazovaniju publiku, on je „dvorski pisac“; nastoji da poruke njegovih drama odgovaraju vladajućem svjetonazoru i da potvrđuju svojevrsnu obnovu religioznosti, pa i prezir prema taštini ovoga svijeta- Život je san, najpoznatija i najglasovitija drama- neobičan zaplet- romantičari u sadržaju njegova djela prepoznaju nemoć odvajanja iluzija od zbilje i uspostavljanja podjednakog prava na istinu sna i jave- Calderon dramom nastoji postaviti problem odnosa sna i jave, iluzije i zbilje, istine i privida,

učiniti ga „predmetom“ ili „građom“ mogućim tumačenjima, a ne taj isti problem riješiti- prema općem mišljenju, njegova najbolja drama Zalamejski sudac- više realističan zaplet- naglasak na mudrosti i pravednosti kralja, obrana seljaka samo je posljedica biranja strane u sukobu plemstva i kralja- drama vrlo uspješno komponirana, likovi individualizirani, postavljaju se pitanja o časti, savjesti, kompetenciji i pravednosti (opet, na ta se pitanja ne odgovara)- (ostala) djela: Ljubav poslije smrti, Liječnik svoje časti, Postojani princ, Luis Peres el Gallego- povjesničari knjiž. drže ga posljednjim velikim dramatičarem baroka u španjolskoj književnosti

- John Milton (1608 - 1674)- prema mišljenju povjesničara engleske književnosti, posljednji epičar renesanse, ali se može smatrati i veoma važnim pjesnikom baroka- životno djelo: ep Izgubljeni raj, kojim je stekao svjetsku slavu- okosnica epa: biblijska mitologija (biblijska priča o grijehu Adama i Eve, te njihovu izgonu iz raja)- u obradi se osjeća utjecaj Vergilija (određena simetrična kompozicija, način gradnje stihova, razrada nekih epizoda)- ep ipak, zahvaljujući odlikama bujnog, uzvišenog i pretjeranog baroknog izraza, uspješno spaja staru klasičnu i novu baroknu tradiciju- stajalište da prvi grijeh nije posljedica Božjeg nauma, već isključivo ljudske slobodne volje- Milton prvi grijeh nikako ne tumači kao „katastrofu“ > zbog njega je počela ljudska povijest, zbog njega Bog postaje čovjekom i šalje Krista, u njemu se krije svojevrsna uzvišenost ljudske patnje, te ne samo gorčina nego i veličina spoznaje- djela: poetska igra Comus nedovršena igra Arcades tragedija Samson borac ep Nanovo stečeni raj

- u epohi baroka nastavlja se proces „decentralizacije“ europskih književnosti koji je započeo u renesansi, pa mnoge nacionalne književnosti razmjenjuju književna iskustva, njeguju međunarodne stilove, književne vrste i oblike, usavršivši vještinu književnog oblikovanja na svojim vlastitim jezicima- i u hrvatskoj je književnosti barok vrlo važna, književnom proizvodnjom bogata i raznovrsna epoha- stvaralaštvo se Ivana Gundulića može svojom književnom i kulturnom vrijednošću mjeriti s velikanima toga doba u svjetskim književnostima

- Ivan Gundulić (1589 - 1638)- pisao rimske stihove, 10ak pastirskih drama (sačuvane Arijadna i Prozerpina ugrabljena)- slavu velikana hrvatske književnosti stekao djelima Suze sina razmetnoga, Dubravka, Osman- Suze sina razmetnoga – poema koja vrsnoćom stilizacije i raskošnim bogatstvom baroku svojstvenih ukrasa nadilazi moralne pouke koje je tematski određuju- Dubravka – pastirska igra koja je tako vješto komponirana da stilski dotjeranim izrazom čini himnu slobodi, pravdi i ljubavi, povezanu s nepremašenim simboličnim slavljenjem

Dubrovnika- Osman – životno Gundulićevo djelo- tema: povezana s tadašnjim političkim događajima- tema obrađena u širokom obuhvatu povijesnih, pseudopovijesnih i fikcionalnih likova, s raskošnom upotrebom brojnih figura, s mnogim složenim jezičnim postupcima, majstorskim povezivanjem alegorije i konkretnih zbivanja, moralnih pouka i onoga što bismo danas nazvali „uživanje u samom pripovijedanju“

- u novu isprepletenost mita i uglavnom legendarne povijesti postupno će sve više ulaziti i novovjekovna filozofija i znanost, koje će igrati važniju ulogu u idućim književnim epohama