SVEUČILIŠTE U ZADRU

ODJEL ZA ARHEOLOGIJU

KOLIGIJ: SREDNJOVJEKOVNA ARHEOLOGIJA ( I )

SEMINAR

OSVRT NA 4 RADA ZDENKA VINSKOG

IZ VREMENA SEOBE NARODA

MENTOR: mr. sc. T. Fabijanić

STUDENT: Ivana Cunjac

1. ZDENKO VINSKI;

RANI SREDNJI VIJEK U JUGOSLAVIJI OD 400-800. GOD

U uvodu, Zdenko Vinski , objašnjava dinamiku povijesnog zbivanja, te govori o geografskim

aspektima i narodima koji su pokrenuli seobu naroda u jugoistočnoj Evropi u rasponu od 4.

st. do početka 9. st.

Geografski teritorij odnosi se na položaj Jugoslavije,od jugoistočnih Alpa do središnjeg

područja Balkanskog poluotoka, povezanog s jedne strane sa srednjim Podunavljem na južnoj

periferiji Karpatske doline i s druge strane na istočnoj obali Jadranskog mora sa svijetom

Sredozemlja. Provala nomadskih ratnika iz Azije ( germanske ali i sarmatske pripadnosti) ,

započinje pod Hunima 375. god. Na Crnome moru, te sa Karpatske kotline, prodrijelo se u

Rimsko carstvo, gdje je u provincijama Panoniji i Meziji bio utvrđen limes na desnoj strani

Dunava, i tuda je prošla prva horda germanskih Vandala, Vizigota i Sveba. Atilinom smrću

( 453. god.) Huni silaze s prijedstolja, ali prestankom Zapadnorimskog carstva 476. god,

pojavljuju se Ostrogoti, Gepidi i Langobardi, germanski narodi novog, drugog vala koji su

ostavili trenutke svog života , baštinu kasnog 5. i 6. st.

Ostrogoti oko pedesetak godina drže čitavu dalmatinsku i južnu panonsku provinciju

( najkasnije do 537. god.), Gepidi Banat i s prekidima Srijem do 567. god, a panonski

Langobardi Sloveniju, sjeverozapadni rub Hrvatske, te odlazeći u Italiju, do 600. god. drže

svoju posadu u Kranju. Tijekom bivanja na ovim prostorima odmjeravaju se snage i

povremeno se sukobljava s Istočnorimskim carstvom, snažnim za vremena Justinijana, koje

daje svoj obol Sredozemlju u 6. st.

U drugoj polovici 6.st na scenu stupaju konjanički nomadski ratnici u nekoliko navrata pod

vlašću Avara, podjarmivši banatske i srijemske Gepide, te ratujući u 7.st s Istočnorimskim

carstvom ( Bizantom od 7.st). Za prvog avarskog kaganata, uništilo se niz kasnoantičkih

urbanih središta na teritoriju bivše Jugoslavije, odvija se seoba Slavena u Panonsku nizinu i

na Balkanski poluotok. Samovim ustankom 623.god., avarskom katastrofom pred Carigradom

626.god., te dolaskom plemena hrvata na dalmatinsko tlo, pobunama plemena u Panoniji,

nastaje kriza. Drugi kaganat nastaje prilivom novo pridošlih avarskih plemena s rijeke Kame ,

obuhvativši cijelo 8. st. Prestanak prevlasti na prednjem Podunavlju zasluga je vojnih pohoda

Karla Velikog oko 800. god. Vrijeme je to već osnovanih državnih organizacija Slavena,

vidljivih u kasnom 8. st i ranom 9. st. Na sjeveru početak je Velikomoravske države, a

istodobno južnije, kneževine Dalmatinske Hrvatske. Ove rane države Slavena, sve su već

poprimile kršćanstvo bilo, posredstvom iz Bizanta ili putem Karla Velikog preko Italije.

2

Svi barbarski došljaci, od provale Huna, zatekli su starosjedilačko stanovništvo, u večoj ili

manjoj mjeri romanizirano. Ovi narodi su ostavili tragove svoje materijalne kulture, nestali s

tog teritorija, no jedino su Slaveni trajno kolonizirali i nametnuli se jezično kao supstrat

starosjediocima.

Od 5. do 7. st antičkim svijetom vladalo je previranje. Barbarizirani došljaci zatekli su u ovim

krajeve, tekovine rimske gradske civilizacije: ubrane i ruralne cjeline, razvijeno

građevinarstvo u kamenu i opeci, ceste, mostove, pismo. Arhitektonski spomenici razdoblja

seobe naroda na tlu bivše Jugoslavije imaju većinom izrazito kasnoantičko obilježje,

pogotovo u urbanim naseljima: Salona, Narona, Emona, Siscia, Sirmium, Viminacium i dr.

Život ovih gradova traje duboko u 6. i u početak 7. st, kada ih razaraju Avari u savezništvu sa

drugim nomadskim ratnicima i Slavenima. U rimskoj provinciji Dalmaciji, postoji niz

skromno građenih starokršćanskih sakralnih spomenika, i to bazilika 6. st., koje sadrže

linearno tretiranu kamenu skulpturu s niskim reljefima i sl. Umjetnost je odraz periferije i

starosjedioca, ilirskog donekle romaniziranog stanovništva, koje je došlo do izražaja u 6. st., u

vremenu raspada rimske moći.

Autor u okviru tematike klasificira fundus grobnih nalaza razdoblja seobe naroda, prema

nalazima iz rimske provincije Dalmacije i susjednih područja od 5. do 7. st. na :

1. Velika groblja na redove, s više od 100 grobova; ponekad kasno 5. i 6. st., a

uglavnom čitavo 6.st

2. Groblja na redove srednje veličine, s oko 100 ili manje od 100 grobova; završno 5. i

6.st., ponegdje seže u 7. st

3. Mala groblja od 2 do 6 grobova, ponekad na redove, češće nedovoljno istražena, te

značajniji pojedinačni grobovi i karakterističan pojedinačni nalaz kao ostaci iz

uništenih grobova; 5. i 6.st, ponekad 6. i ranije 7.st.

4. Skupina pojedinačnih i obiteljskih kasnoantičkih grobova u starokršćanskim

nadsvođenim grobnicama u Bosni, Herceovini i Dalmatinskoj hrvatskoj; kasno 5. i 6.st

5. Skupine groblja različite veličine, ponajviše regionalnog obilježja, u zaklonjenim

područjima, kako u Istri, tako i u albansko-crnogorskoj regiji; dijelom 6.st i 7.do 8.st.

6. Kasnoantička urbana naselja s naseobinskim nalazima, kao i onim iz tamošnjih

groblja; 6. st i dijelom 6. do ranog 7. st

Groblja pripadaju večinom starosjedilačkom manje više romaniziranom stanovništvu-

prvobitno ilirsko-keltske ili ilirske loze. No, postoje i vidna odstupanja, primjerice

germanskog etnikona u gepidskim grobljima.

3

Kneževski grobovi su rijeđi , te se trebaju izuzeti kao slučajno ustanovljeni pojedinačni

grobovi 5. do 7. st s brojnim bogatim prilozima.

GERMANI I ROMANIZIRANI STAROSJEDIOCI

Položaj arheoloških nalazišta epohe seobe naroda, zapaža se koncentracija gotovo svih

nalazišta u 5.st na području Podunavlja, i to na panonskom i gornjemezijskom limesu s

njegovim zaleđem. Lokaliteti s barbarskim nalazima germanske pripadnosti koncentrirani su

uz desnu obalu Dunava od Baranje do ušća Morave, često unutar ili do rimskih utvrda

limesa.; nekoliko lokaliteta smješteno je blizu lijeve dunavske obale uz limes, ali u Bačkoj.

Uz dunavski priobaljni pojas uočljivo je nekoliko germanskih nalaza 5. st. u tada još

nerazorenim gradovima Sirmiumu i Sisciji. Izvan limsa nalazišta su rijetka. Većih groblja

barbarske prisutnosti u 5. st nema. Ponajviše su značajni nalazi iz malih groblja, ali i iz onih

pojedinačnih grobova. Kronološki najraniji elementi jesu prijelazni oblici srebrnih fibula, od

fibule s povijenom nogom prema pravoj lučnoj fibuli kasnog 4.st s trajanjem do sredine 5. st,

kao i rani primjerci malih lučnih fibula od srebrnog iskucanog lima, možda čak vizigotske

pripadnosti. U Atilino vrijeme dosegli su panonsko Podunavlje dijelovi nošnje i oružja

ukrašeni polikromijom, uski poduži bojni nož, nomadska metalna zrcala, nakit u obliku cikade

itd., što se može slijediti u 5. st , ali i kasnije. Za Ostogote i Gepide značajne su reljefno

kvalitetnim duboko rovašenim ornamentom guste spiralne vitice ili trokutića ukrašene

lijevane lučne fibul i pojasne kopče. Taj ženski nakit proizveden je u zaleđu podunavskog

limesa u nerazorenim rimskim gradovima, gdje je arheološki dokazano postojanje radionica s

umijećem izrade ovakvih ornamenata. Tamo su zlatarske radionice izrađivale za viši bogatiji

stalež ovaj ženski nakit, obilježen osebujnim stilom rovašenja gusto komponirane spiralne

vitice, poznat po nalazu, raskošne pojasne kopče ženskog groba s nalazišta Karavukovo u

južnoj Bačkoj, datiranog u Atilino vrijeme nerabljenim solidusom Teodozija II ( kovanim445.

god.). Nakitna grupa karavukovskog stila pripada drugoj polovici 5. st., i najbrojnije je

evidentirana tipičnim raskošnim primjerima lučnih fibula i pojasnih kopči u Karpatskoj kotlini

i traje otprilike do 500. god.

Dok na istočnom dijelu Balkanskog poluotoka postoji nekoliko germanskih nalaza 5. st., oni

su na centralno-balkanskom i zapadno-balkanskom prostoru prilično rijetki, a u provinciji

Dalmaciji gotovo ih i nema prije počerka 6. st. Na dalmatinskom području u toku 5. st.

odvijao se kasnoantički život relativno mirnije i nesmetanije nego u Podunavlju.

U odnosu na 5. st. fundus arheološke grobne ostavštine 6. st. znatno je opsežniji, raznovrsniji i

rasprostranjeniji. Za 6. st. su značajna groblja na redove različita opsega i pripadnosti.

4

Veća ili manja groblja na redove 6. st. ustanovljena su u najvećem broju grobova u Sloveniji,

manje u Hrvatskoj i Vojvodini, a u manjem broju u Bosni.

Započinjemo sa Ostogotima, koji su u teritorijalno-topografskom smislu najrašireniji, iako

češće evidentirani samo u tragovima, jer njihovih većih nekropola zapravo nema. Najbrojniji

su arheološki lokaliteti, oni odredivi, u ranijem 6. st. širom provincije Dalmacije, zatim na

predalpskom području panonske Savije, dok su u međuriječju Drave, Dunava i Save, suprotno

stanju 5. st., jedva uočljivi, ponekad samo po novcu ostrogotskog kova.; on je najviše

zastupljen u dalmatinskim nalazištima. Značajne su u ostrogotskim ženskim grobovima

(muški grobovi su anonimni jer im redovito nedostaje oružje) , uz lučne fibule s rovašenim

ponegdje već degeneriranim ornamentom, pojasne kopče, karakteristično ukrašene

rovašenjem, često motivima pletenica i almandinima. Ostrogotski nalazi na dalmatinskom tlu

evidentirani su u kasnoantičkim urbanim nalazištima, na položajima kasnoantičkih utvrda, u

nekoliko manjih groblja na redove i u velikom groblju na redove 6.st. u Kninu..

Fundus gepidske grobne ostavštine , većinom je u mađarskom Potisju. U usporedbi s italsko-

ostrogotskom državom, koja je uglavnom upravljala u ranijem 6. st zaposjednutim

dalmatinsko-podunavskim provincijalnim predjelima, boravili su Gepidi od 5. st. neposredno

u Podunavlju i Transilvaniji, a i u Srijemu, gdje su u naseobinskom smislu bili oslabljeni zbog

30. godišnjeg ostrogotskog vrhovništva - do Kunimundove smrti i sloma gepidske vlasti 567.

god. Nakon toga, ostaci Gepida susreću se u Potisju pod avarskim vrhovništvom. U Bačkoj i

Banatu predstavljalo je starije stanovništvo sarmatski etnikon, s kojima su Gepidi bili u

dodiru. Istražena gepidska groblja na redove nisu brojna ( Jakovo-Kormadin u jugoistočnom

Srijemu, Bočar-Pesak u sj. Banatu, Srijemski Karlovci –Rovine, Bačka itd.). Gepidske

pripadnosti su i tri orlovske kopče pontskog podrijetla, podunavski nalazi 6.st., kakve su

dospijele u gotsku uporabu. Ženski grobovi sadrže , uz ostalo, tipičan nakit, a u gepidskim

muškim grobovima pojavljuje se germansko oružje 6. st.

Najveći broj grobova na redove ustanovljen je u Sloveniji i to na lokalitetu Kranj. Procjenjuje

se da sadrži oko 700-750 grobova na redove, i ona predstavljaju dosada najveću nekropolu

seobe naroda na cjelokupnom teritoriju bivše Jugoslavije. Brojčano jača posada Langobarda

zrcali se u većem broju langobardskih grobova u odnosu na ostrogotske, ali su langobardski

grobovi zastupljeniji u znatno manjem broju u odnosu na broj grobova starosjedilaca. Česta je

karakteristična pojava grobova bez priloga ili samo sa skromnim nalazima, ponekad

djelomičnim oblaganjem grobova netesanim kamenjem ili pokrivanjem pokojnika daskom;

tipično za nekropolu Kranj , tako i nekropolu Knin. Fundus grobnih priloga nekropole Kranj

tipološki dokazuje kontinuirano sahranjivanje u prvoj i drugoj polovici 6. st. Okvirno

5

datiranje je otprilike 500. do 600. god., koji točno potvrđuje optjecaj novca istočnorimskog i

barbarskog kova, evidentiranog u grobovima. Upadljiva je i relativna rijetkost lučnih fibula

druge polovice 6. st. , nedostaju specifično langobardske lučne fibule, od postojećih je pet

merovinškog tipa, dvije su tirinški inport, i preostale dvije romansko-alpski proizvod..

Najbrojniji nakit predstavljaju » S fibule « iz dvadesetak ženskih grobova, te fibule s

sokolskim motivima.. Češće su pločaste različito komponirane fibule, bilo u langobardskoj ili

starosjedilačkoj uporabi. Tu ima i igla, ukosnica, koštanih češljeva, đerdana, narukvica,

pređica, noževa, alata i dr. Groblje na Rafniku kod Celja, uz visinsku kasnoantičku naseobinu,

smještenu na međi panonske Savije i južnog Norika, sastoji se otprilike od 100 grobova na

redove, koji se uglavnom vremenski i etnički podudaraju s arheološkim prikazom nekropole

Kranj.

Na istočnojadranskoj obali uočljiva su dva regionalno zaklonjena područja, gdje ,arheološka

slika tamošnjih groblja , ukazuje na adekvatne pojave kontinuiranog očuvanja

starosjedilačkog stanovništva 6. st. u 7. i čak 8. st. Ono je nesumljivo bilo u neposrednom

dodiru s pridošlim slavenskim etnikonom, ali je za sada teško probližno odrediti u tim

odnosima slavensku komponentu u materijalnoj kulturi. Jedno od tih područja je poluotok

Istra, koji je nakon ostrogotskog povlačenja u 6. st. bio kontinuirano do kasnog 8.st. pod

bizantskim vrhovništvom, što se odrazilo i u grobnoj ostavštini. U Istri se istraživalo niz

groblja ( Mejica, Veli Mlun, Brkač, Dvograd-Kacavanac i dr.) od kojih je zanimljiva

sjevernoistarska skupina oko Buzeta; miješana su to romansko-slavenska groblja 7-8.st,

smještena pretežno na visinskim položajima, s izrazito barbarskim značajkama u načinu

sahrane i bez grobljanske crkve, za razliku od skupine groblja isključivo romanskih

starosjedioca s jakom antičkom tradicijom, gotovo bez priloga u grobovima, češće s dužim

rasporedom zakapanja redovito uz crkvu. Regionalne osobitosti susreću se na Cresu, i po svoj

prilici moglo bi ih se slijediti na sjeverojadranskim otocima Kvarnerskog zaljeva. Adekvatne

pojave retardacije s regionalnim specifičnostima poput Istre javljaju se i u drugom

zaklonjenom području; u kontinentalnom, planinskom zaleđu južnojadranske obale, i to u

Crnoj Gori., nalazište Mijele kod Virpazara, koje pripada tzk. Koman kulturi. Groblja Koman

kulture pretežno su starosjedilačke pripadnosti, no treba računati i sa slavenskim utjecajima

tokom 7. i 8. st. Ovdje postoji analogan problem kao i u Istri.: Slavene je teško tipološki

determinirati po arheološkim kriterijima, iako s povijesnog aspekta njihova prisutnost je

postojeća. Primjer za regionalnu specifičnost lokalnih radionica je tip fibule s povijenom

nogom koja je u grobljima Koman kulture znatno većih dimenzija i sa pločasto proširenjem

luka. Inače su tzk. ranobizantske fibule s povijenom nogom justinijanskog vremena često

6

proširene u drugoj polovici 6. st. po balkanskim urbanim naseljima i utvrdama na dunavskom

limesu, te pripadaju, prvenstveno starosjedilačkom stvaranju balkanske regije

Arheološki elementi horizonta grobne i naseobinske ostavštine završetka 5.st., čitavog 6.st. i

ranijeg 7. st., značajni su za starosjedilačko romanizirano stanovništvo. Djelomice su to

preuzeli germanski narodi. Nosioci i djelomično tvorci tih elemenata dočekali su za avarskog

prodiranja i seobu južnih Slavena na Balkanski poluotok. Elementi su fibule ( kasnorimsko-

bizantske fibule s povijenom nogom, dvokrake fibule, pločaste fibule, krstolike i fibule s

životinjskim prikazima ), kopče i pređice ( od željeza, bronce, i plemenitog materijala, s

ukrasom ili bez njega, mediteranske kopče i dr.), narukvice, naušnice ( tipa s poliedrom, tipa s

granuliranim, trokutastim privjeskom ), prstenje, igle, privjesci, okovi i dugmeta, češljevi,

pincete, žlice za uho, toaletni pribor, noževi, željezni alat za obradu drva i kože, keramika,

perle od obojenog i višebojnog stakla i paste, jantara i pečene zemlje.

SLAVENI ZA DOMINACIJE AVARA , STAROSJEDILAČKI SUPSTRAT

Karakteristične elemente seobe Južnih Slavena prilično je teško pobliže odrediti, što vrijedi za

način sahrane u smislu trajanja obreda incineracije i sahrane u žarama, te preuzimanja obreda

inhumacije i pokapanja u grobovima na redove. Dok na susjednim prostorima postoje groblja

sa žarama srodnim tzk. Praskom tipu, datirana u 7. st; malo kasnija žarna keramika na

području Bugarske, na našim prostorima nisu ustanovljena veća groblja sa žarama slavenske

pripadnosti; izuzetak predstavljaju nekoliko žara s oštećenog lokaliteta groblja u Kašiću, i

tragova spaljivanja na lokalitetu Smrdelja kod Skradina. Postoje i manja nalazišta ( Nerezi

kod Skradina, Ilok na Dunavu u Hrvatskoj i dr.) što indiciraju takvu mogučnost. Večina

lokaliteta su i antička nalazišta. Keramički ostaci uz metalne artefakte dijelom neantičkog

obilježja, ustanovljni su iskapanjem naselja Prima Justiniana ( Leskovac u Srbiji), kao

postjustinijanski elementi slavenskog zauzimanja, tog ranobizantskog naselja u 7. st. Među

nalazima ističu se i dvije lučne fibule, nošene pojdinačno kao ženski nakit pontskog

podrijetla, a predstavljaju arheološki element ekspanzije Slavena u 7. st. Na prostorima bivše

Jugoslavije ovakve lučne fibule zastupljene su u još desetak primjera. Arheološka

dokumentacija seobe južnih Slavena je oskudna, a ta seoba u kasnom 6. st. i ranom 7. st,

vezana je uz postojanje prvog avarskog kaganata.

Dominacija Avara u Karpatskoj kotlini utjecala je na dotadašnje stanje u Srednjem

Podunavlju, ali se također odrazila u većem ili manjem omjeru, na prilike na Balkanskom

poluotoku i na rubnim dijelovima istočnoalpske regije. Osim ekspanzije Slavena, pojačane

avarskim pritiskom i akcijama s povijesno trajnim posljedicama slavenskog naseljavanja u

7

7.st, treba imati u vidu raspadanje kasnoantičkog načina života, pogotovo u urbanim

aglomeracijama, prouzročenim stalnim vojno-pljačkaškim napadima Avara i ostalih dijelom

ratničko-nomadskih sudionika u velikom plemenskom savezu za prvog avarskog kaganata.

Vrijeme prvog avarskog kaganata obuhvaća blizu 100.god. tj. drugu polovicu 6. st i prvu

polovicu 7.st, iz koje slijedi prijelazni period do oko 670. god. , i drugi kaganat koji traje

oko120. god, tj. od kasnog 7. st do otprilike 800. god, a ponegdje do ranog 9. st.

Arheološka ostavština prvog kaganata su konjanički grobovi, s opremom i konjem s ormom te

tipičnim rekvizitima, od oružja; nomadski refleksni luk, trokrilne strelice u tobolcu, mač,

pastirski instrumenti. Česta upotreba plemenitih materijala za garniture ježičaca, okova,

konjske orme s geometriziranim ornamentima. Zlatne naušnice s kuglom ili okrenutom

piramidom. Osjeća se priliv raskošnog ranobizantskog zlatarstva od Ponta do Podunavlja.

No, već za vrijeme prelaznog perioda gubi se dotok ovog zlatarstva, i ono nestaje u vremenu

drugog kaganata.. Prijelazni period odiše tvorevinama stare tradicije , ali s nešto naglašenijim

i variranim osobitostima.

Arheološka ostavština je u svojoj osnovici centralnoazijskog podrijetla. Dok su avarski

stremeni, tipični za prvi kaganat, kružno zaobljeni, za drugog kaganata on postaje uglatiji, te

se u kasnom 7. i 8. st pojavljuje i avarska sablja. Ženski nakit skromnije je izvedbe. Nailazi

se na jednostavne karičice-sljepoočničarke. Glinene su posude čest grobni prilog. Uočena je i

upotreba drvenih vedrica okovanih željezom.

Groblja na redove drugog kaganata avarsko-slavenske pripadnosti su mnogobrojna u 8. st.,

Česti su grobovi pješaka, dok konjanički pripadaju vladajućem sloju. Posljednji period od

otprilike 800. do 9. stoljeća, obilježavaju pozlaćeni lijevani jezičci i okovi ukrašeni stilski

variranim vegetabilnim motivima tzk. stilom Blatnica (Slovačka), te karolinškim utjecajima.

Iz vremena avarske dominacije posebno mjesto pripada pojedinačnom kneževskom grobu kod

Čađavice u podravskoj Hrvatskoj. Lokalitet Biskupija-Pliskovo kod Knina, zbog brojnih

nalaza matrica za tiještenje limenih izrađevina garnitura, orma i nakita.

Glavnina arheološkog fundusa za vrijeme oba kaganata, koncentrirana je na Podunavlje, s

maksimalnim brojem nalazišta i najvećim grobljima u Bačkoj, te nešto manjim u Banatu i

Srijemu. Češće je pojava grobova za oba kaganata na jednom nalazištu, ponekad u istoj

nekropoli, no obično na dva susjedna položaja..

Vrijeme sloma avarskog vrhovništva oko 800. god ostavilo je u ranom 9. st. vidne tragove, na

čitavom području od Dunava po savskom-dravskom međuriječju, te mjestimičmo i po

Dalmaciji. Arheološka činjenica je da se u Dalmatinskoj Hrvatskoj razabire već u 8. st.

najstariji horizont starohrvatskih grobova. Osim grobova ratnika s priloženim mačevima i

8

ostrugama karolinškog tipa , datiranom po solidusu Konstantina V Kopronima i sina u kasno

8. st, ima i nalaza grobova većinom bez oružja i ostruga, ali s brojnom ranoslavenskom

keramikom na grobnim nalazištima Kašić i Nin, nesumljivo datiranim u 8.st.

U toku 8. st započele su se kristalizirati pojedine arheološki odredive kulturne skupine južnih

Slavena. Historijski uvjeti omogućili su ubrzaniji razvoj procesa asimilacije slavenskog

supstrata sa starosjedilačkim, na području Karantanije i Dalmacije, omeđenim Zrmanjom i

Cetinom, gdje su se stvarali počeci slavenskih ranofeudalnih državnih središta.

9

2. ZDENKO VINSKI;

ŠLJEM EPOHE NARODA NAĐEN U SINJU

U zbirci Muzeja Cetinske krajine u Sinju čuva se , nađen 1965. godine, željezni šljem.

Pronalazak šljema navodno je slučajan , a desilo se prilikom vojnih zemljanih radova na

jugozapadnoj padini brežuljka na kojem se nalazi sinjska tvrđava, gdje je nekada vrlo

vjerovatno postojao antički kaštel Osinium. Nakon otkrivanja, šljem je bio u vrlo lošem,

korodiranom stanju, s nedostacima pojedinih dijelova , te je poslan na čišćenje, konzerviranje

i restauriranje u muzejski laboratorij Arheološkog muzeja u Zagrebu. Nakon obrade vraćen je

u Sinj. Metal od kojeg je načinjen je željezo, stožasta oblika, konstruiran po shemi na 4

provjesla, svaki od njih s hrptom po sredini, a ona su zakovicama pričvršćena gore na

tjemenom vrhu na konveksnu kružno oblikovanu pločicu, i dolje, na bazi šljema, na uzak

čeoni obruč. Praznine između provjeslima ispunjene su segmentima željeznih ploča,

pričvršćenih zakovicama. Šljem ima dvije rekonstruirane obrazne ploče obrubljene rupicama,

gdje se možda nalazila kožna kapica. Nedostaje ukras. Visina šljema iznosi 17,5 cm, promjer

čeonog obruča je 21 puta18 cm a visina obrazne ploče je 11,7cm.

Problematika pojave sinjskog šljema nije jednostavna, i nju nije miguće samo regionalno

rješavati, kako navodi autor. Nedostaju mu neposredne paralele, te se treba vratiti i razvrstati

konstrukcijski srodne skupine šljemova sa našim sinjskim, počevši od kasne antike.

Šljemovi sa šipkama ili pseudošipkama prikazani na Trajanovom stupu u Rimu ili

Galerijevom slavoluku u Solunu, prikazi su gdje se već nadziru šljemovi sa šipkama poput

uskih provjesla. Dokazano je da je kasnocarska rimska vojska poprimila iz prednje Azije, niz

iranskih utjecaja, uočljivih na emblemima legija, na vojnoj oklopnoj zaštiti i na oblikovanju

šljemova1; njima je u kasnocarsko vrijeme dvodijelna kalota isključivo od željeza, bez obzira

na ures. Gotovo svi šljemovi, s dvodijlnom željeznom konstrukcijom, imali su ne uvijek

očuvanu oplatu od plemenite kovine, ponekad sa ostacima polikromnih uložaka.

Nalazi šljemova; Berkasovo u Srijemu, Budimpešta- Elizabetin most, u Rumunjskoj, Deurne.

Radionice tih šljemova tijekom 4. st. nije moguće za sada odrediti, za panonske nalaze

pretpostavlja se da je centar proizvodnje Siscia ili Sirmium.2 Kao derivati ovih kasnoantičkih

barbariziranih šljemova slijede neukrašeni željezni šljemovi ( dvodijelni s tjemenom trakom ),

predstavnici su dva ista primjerka s područje Dalmacije; iz Narone (Vid kod Metkovića ).

1 A. Alföldi, o. C., 121 sq., n. 60. – S. V. Grancsay, o. C. (April 1963), 258, 261. –Cf. Isti, The Metropolitan Museum of Art Bulletin, June 1949, 276.2 Spätröm. Gardehelme ( H. Klumbach ), 85-59, tab. 30-31, 1.

10

Željezni šljemovi iz antičke Narone, po konstrukciji traka varirani, iz franačkih grobova na

europskom zapadu, nastali su tijekom 5. st. i njihova pojava nije zamisliva bez izrazite

antičko- barbarizirane tradicije. Posebno značenje imaju sasanidski, tj. Predislamski Iran.

U Iranu je udomaćena konstrukcija na 4 provjesla ; na svim sasanidskim šljemovima ističu se

masivne brončane kugličaste zakovice, konstrukcijske namjene. Na nekoliko se kasnocarskih

šljemova javljaju kugličaste zakovice ali kao dekoracija, preuzeta kao strani, iranski impuls.

Literatura ove sasanidske šljemove, koji ne potječu iz zatvorenih cjelina, datira približno u 4.

st.3 .Unatoč golemoj prostornoj udaljenosti, približno istočno od Eufrata do Rajne , na zapadu,

zacijelo je i u tom radijusu posredovala kasnoantičko-barbarizirana tradicija iskonski još iz

vremena Konstantina Velikog.

Treba spomenuti, da postoji jedna zasebna skupina željeznih šljemova. Ona je nešto mlađa i

obilježena je tzk. Istočnim tipom šljemova konstruiranim bez zakovica od više šipkolikih

provjesla ili od brojnih šipki opletenih žicom ili opšivenih remenjem, a pokrivenih češće

gustim lamelama. Ovaj tip šljema je centralnoazijskog podrijetla, a dokazan je zidnom

slikarijom u istočnom Turkestanu te je dospio na crnomorsku obalu; nalazište je Kerč, iz

3 J. Werner, o. C. , 188. – S. V. Grancsay, o. C. (April 1963 ), 256

11

grobnice iz 6. st. s dva donekle različita šljema. Istočni tip šljema ušao je s Ponta oko 600.

god. u germanske krugove , posredstvom Avara. Istočni tip šljema na našim područjima,

zasada jedini takav, pronađen je 1969. god., kao slučajan nalaz blizu mjesta Legrad, na

položaju Šoderica.

U vrijeme seobe naroda ističe se svojom manifestacijom na europskom tlu skupina šljemova

tzk. Zapadnog tipa, i to konstruiranih bilo na 4 ili na 6 bakrenih provjesla tj. poznatih pod

imenom tipa Baldenheim; nazvani su po primjerku otkrivenom na alamanskom groblju s

nalazišta Baldenheim, u alzaškom Porajnju, tada, početkom 20. st. , otkriveni su također u

Naroni, pod crkvicom vidskog groblja- uz ona dva ranije spomenuta- pored ruševina antičkog

bedema, još dva šljema na bakrena provjesla, radionički srodna baldenheimskom nalazu, što

vrijedi posebice za jedan od njih. Konstrukcijska shema šljemova tipa Narona/ Baldenheim

sastoji se redovito ili od 4 ili 6 masivnih ponajviše bakrenih, većinom pozlaćenih provjesla, s

hrptom po sredini, dolje proširenih poput obrnutog slova »T«; segmenti među provjeslima

željezne su ploče, ponekad prekrivene bakrenim limom ili pozlaćenim bakrom ili srebrom ; na

tjemenom vrhu je kružna pločica s izočinom poput gljivice ili ponekad s rupom za perjanicu;

čeoni obruč od željeza obložen je tiještenim bakrenim pozlačenim ili iznimno brončanim

limom; svi su dijelovi šljema vezani uočljivim brojnim polukuglasto ispupčenim zakovicama;

neoštećeni primjerak imao je 2 bakrene pozlaćene ili iznimno brončane obrazne ploče, te

željezni karičati vratobran, koji se zbog korozije slabo nadzire. Donji rub čeonog obruča kao i

rubovi obraznih ploča imaju izbušen niz rupica za prišivanje kožne postave.

Svi šljemovi tipa Narona / Baldenheim međusobno su formalno ,radionički i stilski vrlo

srodni u obličju, konstrukciji i izvjesnim varijacijama detalja. Radionički krug ovog tipa

zapravo je ranobizantsko – sjevernoitalski, do kojeg su dopirali sredozemni, naročito koptski

dekorativni utjecaji, a literatura ističe kao centar Ravenu, premda nije zajamčeno da je

postojalo ono kao jedino. U obzir dolazi i Salona. Šljemovi tipa Narona/ Baldeinheim

proizvodili su se tijekom jednog stoljeća, i to od kasnog 5. st. kroz veliki dio 6. st., za

Teodorika Velikog i njegovih nasljednika, ali i poslije, barem za Justinijana I i eventualno

Justinijana II.

Šljemovi tipa Narona/Baldenheim nađeni su više puta u germanskim plemičkim i kneževskim

grobovima od oko 500. do poslije 600. godine, bilo pojedinačno bilo unutar groblja na redove

tijekom 6. st. Neki od nalazišta su: grob Batajnica- okolica, groblja Gütlingen,

Gammeritingen, Baldenheim, groblje Stösen itd . Na jugu Europe, na Sredozemlju, nema

šljemova tipa Narona/Baldenheim sačuvanim u grobovima. Goti, posebice Ostrogoti, nisu

običavali stavljati oružje, pa prema tome i šljemove. Bizant se strogo protivio obrednom

12

običaju bilo kakvih grobnih priloga. Ovi tipovi pojavljuju se na južnoeuropskom području

pretežno u antičkim urbanim naseljima na Balkanskom i Apeninskom poluotoku, ponajviše na

jadranskom Sredozemlju.Na području južnoeuropsko-sredozemnog areala, uključujući i

balkansko zaleđe i sjevernoafričku obalu, evidentirano je 7 nalazišta s ukupno 8 primjeraka, i

to 5 na 4 provjesla, a 2 na 6 provjesla, uz još 1 obraznu ploču od uništenog šljema.

Na istočnojadranskoj obali Hrvatske ustanovljeni su šljemovi samo u antičkim urbanim

naseljima, u Naroni i Saloni. S zapadne strane uz obale Italije potječu dva šljema i jedna

obrazna ploča, i najvjerovatnije su to ostavština Ostrogota. Nalazišta su Montepagno, koji

ujedno nosi šljem najraskošniji po svojoj ikonografiji na Sredozemlju, te Torrricella Peligna.

Opći položaj nalazišta šljemova tipa Narona/ Baldenheim raštrkanih širom Europe, od

Sredozemlja na jugu do Baltika na sjeveru, te Potisja na istoku i dolina rijeke Soane i gornje

Rhone na zapadu, primjećuje se da su malo manje zastupljeni primjerci na 4 provjesla,

porazmještani južnije on primjera sa 6 provjesla.. Na prostoruima bivše Jugoslavije ustanovilo

se 5 primjeraka šljemova tipa Narona / Baldenheim s 4 nalazišta. Među njima je jedan šljem

na 4 provjesla i to grobni nalaz iz gepidskog plemičkog ili kneževskog groba ratnika

konjanika datiranog u vrijeme katastrofe gepidskog vladara Kunimunda u 567. god., s

panonskog nalazišta u okolici Batajnice u Srijemu. Dva nejednaka, jedan na 4 a drugi na 6

provjesla iz antičke Narone, može biti baština Ostrogota iz ranijeg 6 st. Iz Salone je šljem na 4

provjesla, kojemu nedostaje čeoni obruč. Na provjeslima ima punciran motiv ptice

grabežljivice i ribe, isto što imaju i dva provjesla šljema iz Batajnice. Ovo indicira izvjesnu

radioničku srodnost obaju ikonografski bliskih šljemova na 4 provjesla.

Rezime ove problematike je da se već na pojedinim rimsko – kasnoantičkim, paradnim

dijelom, raskošnim, tzk. Gardijskim šljemovima, razabire stanoviti iranski utjecaj. Također

vrijedi i za njihove kasnije kasnoantičke derivate. Međutim, pravi šljemovi na provjesla

nastali su preuzimanjem konstrukcije na 4 provjesla, bliske sasanidskom Iranu, ali u

istočnorimskom Sredozemlju. Ondje je u ranobizantskim radionicama 5. i 6. st. preuzeta

sasanidska shema s 4 provjesla proširena također na shemu s 6 provjesla. Neovisno o njima

postoji mlađa tj. Istočna skupina željeznih šljemova, jer oni konstrukcijski i tipološki

odudaraju od šljemova ostalih skupina, pa i našeg sinjskog. Šljemovi tzk. Zapadne skupine, tj.

tipa Narona/Baldenheim, odnosno oni na bakrena provjesla, predstavljaju specifično ukrašene

proizvode, i to ranobizantsko-romanskih radionica. Izrađivalo ih se, s obzirom na njihovu

posebnu ornamentiku i dekor, najvjerovatnije u raventsko-jadranskom krugu u vrijeme

italsko-ostrogotske države,ali i nakon njene propasti. Otamo preneseni su u germansko

vladajući sloj Evrope. Relativno su brojni u odnosu na doista rijetko sačuvane željezne

13

šljemove na provjesla. Bakrena konstrukcija uvelike je otpornija na djelovanje vlage u zemlji

od željezne konstrukcije, neposredno izložene procesu korozije. Iznimka je pijesak drevnog

Egipta. Nadalje treba spomenuti da se u kršćanskom Bizantu nije stavljalo priloga u grobnice,

pa su bizantski nalazi šljemova na užem bizantskom arealu teško dokučivi.

Provjesla sinjskog šljema s hrptom na provjeslima i sa zakovicama, uža su od željeznih

šljemova iz Egipta, pa i od provjesla krnjeg šljema iz Narone; isto vrijedi i za čeoni oruč, tj.

sinjski šljem ne potječe iz istih ni iz stoga istovremenih ranobizantskih radionica, koje su

izrađivale šljemove u Egiptu kao i krnje sačuvan iz Narone. Sinjski šljem smatra se da je

ranobizantski radionički uradak, i da je po svoj prilici bio nekada u ranobizantskoj upotrebi u

6. st., najvjerovatnije za justinijanskog vremena.

Ovaj šljem s kaštela Osinium, izuzetno je rijedak nalaz, te predstavljam za sada jedini

sačuvani željezni šljem na provjesla u Europi justinijanskog vremena .

14

3. ZDENKO VINSKI;

ORLOVSKE KOPČE IZ JUGOSLAVIJE

Nakitni inventar razdoblja seobe naroda 5. i 6. st ima karakteristična stilska obilježja;

polikromiju, rovašenje, te korištenje životinjskih elemenata kao ornamentiku. Pored

stiliziranih motiva ptica grbljivica, također su uočljivi motivi cvrčka ( cikade ) primjenjena na

fibulama, iglama i okovima. Tehnika rovašenja kasnoantičko je kulturno dobro, ali se

nastavilo i dalje. Pojavljuje se često na fibulama i kopčama.

U ovom radu obrađuju se dvije tzk. orlovske kopče. Pojedinačni su slučajni nalazi, te

najvjerovatnije potječu iz uništenih grobova. Jedna je iz Kovina u Banatu, pronađena

sredinom 19. st., a druga je sa nepoznatog lokaliteta vjerovatno iz sjeverne Srbije ili iz

Srijema. Dužine 10 cm, rađene su od lijevane bronce s vitičastim ornamentiom rađenim u

tehnici rovašenja. Uočeni su ostaci pozlate, bolje sačuvanim na kopči iz Kovina. Smatra se da

su bile optočene almandinima ili staklenom pastom, no ulošci u ćelijama nedostaju..

Na kovinskoj kopči nedostaje sredina pločice, a na drugoj naknadno je dodana velika

zakovica. Objema su pređice s trnom uništene.. Kopče su srodne, no po izradi kljuna i vrata

ptice, može se pretpostaviti da ne potječu od istog majstora.

Prema nalazima istraženih grobova na krimu (nekropola Suuk-Su), znamo, da su orlovske

kopče sastavni dio ženske nošnje, nošene pojedinačno pričvršćene na pojas. Orlovske kopče

rijedak su nalaz seobe naroda u Podunavlju. U istočnogotskoj Italiji evidentiran je jedan

degenerirani primjerak. U Mađarskoj, bogatoj ostavštinom seobe naroda, tri su primjerka

orlovskih kopča u Potisju. Mađarska literatura pridodaje primjerke gepidskoj pripadnosti, jer

potječu sa teritorija gepidske države, te ih se datira u prvu polovicu 6.st.

Najveći broj orlovskih kopči potječe sa područja bivšeg Sovjetskog Saveza, u

Ukrajini na sjevernoj obali Crnog mora. Na Krimu, a pretpostavlja se da njihove radionice

treba tražiti u Kerču; odakle potječu brojni kvalitetni radovi zlatarstva seobe naroda.

Lokaliteti su: Suus-su, Gursuf, Artek, Kerč, Nikopalj i dr., te se pripisuju krimskim Gotima

5.-7.st. Najveća gustoća orlovskih kopči uočena je na sjevernoj obali Crnog mora s ukupno 32

primjera, od kojih Krimu pripada 26 primjera sa 7 lokaliteta.

Naše kopče datiraju se u vrijeme od završetka 5. st do u šesto desetljeće 6. st, i moguće da su

import sa Crnog mora u Podunavlje.

Kopča iz Kovina po tipološkom oblikovanju kljuna orla, najbliža je onima iz Potisja, koja

potječu iz gepidskih grobova. Rovašeni ukras vitice pločice srodan je jednoj kopči iz Kerča.

15

Kako su Gepidi bili nastanjeni u Banatu, od Atiline smrti 453. god. do pogibije Kunimunda

567. god, kopču iz Kovine se može pripisati Gepidima.

Kopča sa nepoznatog nalazišta po oblikovanju orlovske glave i po kompoziciji rovašene vitice

na pločici, upućuje na sličnosti iz Kerča i Gursufa. U sjevernoj Srbiji mogući su historijski

samo Istočni Goti, koji tuda prolaze, a za Srijem i Gepidi.

U literaturi se smatra, da su orlovske kopče uglavnom u upotrebi u 6. st., ovaj primjerak mogli

bi datirati u prva desetljeća 6. st, iako se ne može isključiti mogučnost da je kopča došla već

oko 488.- 489. god., prilikom prolaženja Istočnih Gota na čelu s Teodorikom, kroz sjevernu

Srbiju i Srijem, , u svojem pohodu na Italiju.

Obje kopče nemaju paralelu u Italiji, već pripadaju crnomorskoj skupini nakita., a sa

arheološkog gledišta, vjerovatnije su import, nego produkt podunavskih radionica, koje su

inače izrađivale nakit za lokalnu upotrebu u 5. i 6. stoljeću.

16

4 ZDENKO VINSKI:

O ZNAČAJU NALAZA SEOBE NARODA IZ KARAVUKOVA U BAČKOJ

U selu Karavukovu, 1905. god. pronađen je luksuzan grob ženske osobe. Uz grobni nakit,

pronađen je i bizantski zlatnik cara Teodozija II , vrlo dobro uščuvan i kovan u Carigradu

443. god., pa se pouzdano može i datirati u vrijeme neposredno poslije 443. god., ili u sredinu

5. st. Nakit se sastoji od para zlatnih naušnica s poliedrom u koji je uložen almandin, od četiri

komada kasnoantičkog srebrnog toaletnog pribora, tri ukrasna zrna, te od velike kopče. Kopča

je rađena od pozlaćenog srebra tehnikom lijevanja s rovašenjem i nieliranjem, ukrašena

viticama i rubnim vrpcama, stiliziranim životinjskim glavama, pticama grabežljivicama i

ulošcima almandina.

Po ovoj kvalitetnoj kopči, datiranoj zbog novca , naziva se niz primjera sa sličnim

karakteristikama ornamenta, sa barem 17 lokaliteta razasutih širom Karpatske kotline, nakitna

skupina Karavukovo tj. Báscordas- iz druge polovice V. st. Sa našeg teritorija ovoj skupini

pripadaju : fibula iz uništene nekropole Rovine u Srijemskim Karlovcima, te ženski grobni

nalaz sličnog para fibula iskopan u Sr. Mitrovici, 1959. god.. Može se pridodati, još jedna

manja, oštećena fibula, no ona je nešto skromniji zlatarski uradak, iz Siska.

Obilježje Karavukovskog stila su specifični ornamenti , fibule ukrašene almandinima i

životinjskim motivima, rađene tehnikom lijevanja s dosta neznatnim razlikama: karlovačka,

mitrovačka i sisačka fibula rađene su od slabog srebra, sve su tri fibule sa srijemskih lokaliteta

pozlaćene i nielirane Uz fibulu iz Sr. Mitrovice pronađeno je zrno jantara i od zlatnog lima s

uništenog đerdana.

Fibulu iz Sr. Karlovaca datira se u 5. st, dok bi sisačka fibula mogla biti neposredno prije ili

oko 500.god., proizvedena. Sisačka fibula najvjerovatnije je istočnogotski nakit završnog 5.

st. , dok mitrovska i karlovačka mogu biti ili gepidske ili istočnogotske pripadnosti. Stilska

obilježja 5. st imaju, no nije isključivo da su mogli doći najkasnije oko 500. god.

Činjenica je da ovi nalazi potjeću iz ženskih grobova, kako na tlu rimskog limesa uz desnu

obalu Dunava ( Taurunum), tako i iz najvećih još nerazorenih rimskih gradskih centara u

panonskim pokrajinama Sirmiensis i Savia.

Rasprostranjenost nakitne skupine Karavukovo : Mađarska oko 10, Slovaćka 2 , Poljska 2, pr

Rusija oko 2, prostor bivše Jugoslavije broji 4 nalaza, u Rumunjskoj 3, Bugarskoj 2.

Sa navedenih lokaliteta sačuvan je mali broj grobnih cjelina, najviše ih ima na prostorima

Mađarske, no većina kopči i fibula su iz ženskih grobova, a rijetko iz ostava. Osim aureusa

17

Teodozija II, srebrni novac pronašao se u Poljskoj na nalazištu Konzarzewa, i novac je to cara

Zenona( 471-491), te se po njima datira raspon trajanja karavukovskog nakitnog stila.

Središre nakitne skupine Karavukova, smješten je u Karpatsku kotlinu, na panonskom tlu,

Spiralni motiv, rovašeni nakit brojnih nekropola seobe naroda na crnomorskoj obali,

pogotovo na Krimu, uglavnom kasnije iz 6. i 7. st., nema uže značajke karavukovskog stila.

U Kerču, polikromnog stila kloazonirane tehnike nakita, nema rovašenog nakita sa gustim

spiralno-vitičastim motivima prije 500. god., kada započinje izradba rovašenih orlovskih

kopči 6. st., na kojima se primjenjuju takvi motivi. Poljski primjerci potječu iz ostave, i

najvjerovatnije su importirani onamo iz Podunavlja u 5. st.,. Za Bugarske i Talijanske nalaze,

pouzdano objašnjenje postoji , zbog historijskih činjenica, tj. u vezi s pomicanjem Istočnih.

Gota za vrijeme Teodorika oko 471. god. s panonskog na balkansko tlo, i 488 / 489. god. kroz

Posavinu u Italiju.

Nosioci su u panonskom Podunavlju isprva Huni.U Bačkoj nosioci , u drugoj polovici 5. st. ,

bili su Istočni.Goti i Gepidi.

Ovaj stil gubi se oko 500. god, , što možemo pratiti po istočnogotskom nakitu u Italiji, gdje se

stil uočava na najstarijim lokalitetima Aquileia i Acquasanta ( import iz Podunavlja).

Najstariji primjerci istočnogotskih lučnih fibula u Italiji, iz vremena oko 500. god., ne

pokazuje više od reduciranog ostatka izričitih značajki karavukovskog stila.

U Karpatskoj kotlini ne pojavljuje se više izrazit stil karavukova na nakitu Gepida u 6. st.

Radionice nakitene skupine Karavukovo , treba tražiti u Podunavlju, na tlu rimske provincije,

gdje je postojala jaka tradicija umijeća tehnike rovašenja, vidljiva u čestim nalazima

kvalitetno ukrašenih okova, kopča i sl., pretežno kasnocarskog vremena. To su radionice u

nerazorenim rimskim gradskim centrima; Siscia, Sirmium, i dr, nastavile u 5. st. s

proizvodnjom nakita ukrašene tehnikom rovašenja, ali u obliku i stilu primjenjenom ukusu i

zahtjevima hunskih i germanskih pridošlica.

18

LITERATURA:

ZDENKO VINSKI ; 1. Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400-800. godine, 3. s., 5.,

VAMZ, Zagreb 1971. godina

2. Šljem epohe naroda nađen u Sinju, Starohvatska prosvjeta,

3. s., 12, Split 1982 godine.

3. Orlovske kopče iz Jugoslavije,. Vijesti muzealaca i konzervatora

Hrvatske, 8., 4., Zagreb 1959 godine.

4. O značaju nalaza seobe naroda iz Karavukova u Bačkoj

Zagreb, lipanj 1962., godina XI, broj 3

19