Staklene perlice-HHese

Igra staklenim perlama

Pokušaj opće shvatljiva uvoda u njezinu povijest

... non entia enim licet quodammodo levibusque hominibus facilius atque incuriosius verbis reddere quam entia, verumtamen pio diligentique rerum scriptoriplane aliter res se habet: nihil tantum repugnat ne verbis illustretur, at nihil adeo necesse est ante hominum oculos proponere ut certas quasdam res,quas esse neque demonstrari neque probari potest, quae contra eo ipso, quod pii diligentesque viri illas quasi ut entia tractant, enti nascendique facultatipaululum appropinquant.

Albertus Secundus tract. de cristall. spirit. ed. Clangor et Collof. lib. I. cap. 28

U rukopisnom prijevodu Josefa Knechta:

... ako je u stanovitu smislu i za lakoumne ljude lakše i manje odgovorno prikazati nepostojeće od postojećih stvari, za ozbiljna je i savjesna ljetopiscaupravo obratno: ništa tako lako ne umakne prikazivanju riječima i ništa nije toliko potrebno ljudima predočiti kao određene stvari čije postojanje nijedokazivo ni vjerojatno, a koje se, međutim, upravo po tomu što ih ozbiljni i savjesni ljudi uzimaju kao postojeće, za korak približuju postojanju i mogućnostirođenja.

Nakanili smo u ovoj knjizi sačuvati ono malo biografske građe što je uzmogosmo pronaći o Josefu Knechtu, učitelju Igre, Magistru ludi Josephusu III, kakoje nazvan u Arhivu Igre staklenim perlama. Nismo slijepi pred činjenicom da ovaj pokušaj u neku ruku proturječi zakonima i običajima što vladaju duhovnimživotom, ili se bar čini da im proturječi. Ta upravo brisanje osobnoga, po mogućnosti savršeno podređivanje pojedinca hijerarhiji odgojnih vlasti i znanosti,jedno je od vrhovnih načela našega duhovnog života. A to se načelo, i to u dugoj tradiciji, tako temeljito primjenjivalo da je danas neobično teško - umnogim slučajevima čak posve nemoguće - o pojedinim osobama, koje su ovoj hijerarhiji primjemo služile, iznaći biografske i psihološke pojedinosti; u mnogimse slučajevima više ne daju utvrditi ni osobna imena. Najposlije, prava je odlika duhovnog života naše Provincije što je njezinu hijerarhijskom sustavuanonimnost idealom koji je gotovo blizu svome ostvarenju.

Što smo unatoč tomu postojani u svom pokušaju da pronađemo nešto o životu učitelja Igre, Josephusa III, te da prizovemo obrise njegova lika, neće biti zbogkulta ličnosti, ni zbog nedostatka poštovanja spram običaja, nego naprotiv, uvjereni smo, samo u duhu služenja istini i znanosti. Stara je misao: što oštrijei nemilosrdnije sročimo neku tezu, to neodoljivije zazivamo njezinu antitezu. Prihvaćamo i cijenimo misao na kojoj se temelji anonimnost naših vlasti inašega duhovnog života. Ali jedan pogled u pretpovijest baš toga duhovnog života, u razvitak Igre staklenim perlama posebice, neizbježno nam pokazuje dasvaki stupanj razvoja, svaka razrada, svaka izmjena, svaki važan potez, bilo da se tumači kao napredan ili nazadan, neosporno otkriva, doduše ne onog jedinogi pravog njezina začetnika, ali zato njezino najjasnije naličje upravo u osobi onoga koji je unio izmjenu, koji je postao oruđem preobrazbe i usavršavanja.

Dakako, ono što danas shvaćamo kao ličnost uvelike se razlikuje od onoga što su pod tim pojmom razumijevali životopisci i povjesničari pređašnjih vremena.

Za njih je - naročito za autore razdoblja u kojima je postojala izrazita sklonost biografiji - čini se, ili bi se moglo reći, bit osobnosti bila u onome

što odudara, što je protivno propisanome, često čak i patološko, dok mi današnji počinjemo govoriti o značajnim ličnostima tek onda kad susretnemo ljudekojima je posvema uspjelo podrediti se općemu, izvan svega izvornoga i neuobičajenoga, i koji su se usavršili u službi nadosobnome. Ako bolje pogledamo,taj je ideal bio poznat već i starom vijeku: lik »mudraca« ili »savršenoga«, u starih Kineza, na primjer, ili sokratovski ideal vrline, jedva da se razlikujeod našega današnjeg ideala, a mnoga je velika duhovna organizacija - kao na primjer Rimska crkva - na vrhuncima moći priznavala slična načela, te nas mnogeod njihovih najvećih figura, poput svetoga Tome Akvinskoga, podsjećaju na ranogrčke kipove; više se doimaju kao klasični predstavnici tipova nego kao pojedinci.Kako god bilo, u doba prije reformacije duhovnog života koja je počela u dvadesetom stoljeću i koje smo mi nasljednici, onaj se pravi drevni ideal bioočito gotovo posve izgubio. Čudimo se kad se u životopisima onih vremena opširno priča o tomu koliko je junak imao sestara ili koji su mu duševni ožiljcii brazgotine ostali od raskida s djetinjstvom, iz puberteta, u nadmetanju za priznanje, u nadmetanju za ljubav. Nas današnje ne zanima ni patologija niobiteljska povijest, ni nagonski život, ni probava ili nesanica nekog junaka; čak nam nije osobito važna njegova duhovna pretpovijest, njegov odgoj, predmetikoje je sam birao za studij, lektira koju je najviše volio ili slično. Nama je naročite pažnje vrijedan tek onaj junak koji je od prirode i odgojem stekaotakve sposobnosti da se njegova osobnost posve stopila s njezinom hijerarhijskom funkcijom, a da pri tom nije izgubio onu snažnu, svježu i divnu poletnostšto individuumu daje vrijednost i miris. A kad između pojedinca i hijerarhije nastanu sukobi, onda te sukobe shvaćamo kao kamen kušnje veličine neke ličnosti.Koliko malo odobravamo buntovniku kad ga pohota i strasti navedu na kršenje ustaljena reda, toliko nam je štovanja vrijedan spomen na žrtve, na one kojisu uistinu tragični.

Kod junaka, dakle, kod tih doista uzornih ljudi, zanimanje za osobu, za ime, za lik i kretnje čini nam se dopuštenim i prirodnim, jer ni u najsavršenijojhijerarhiji, u sustavu koji je i ponajviše lišen trvenja, nikako ne vidimo neki mehanizam sastavljen od mrtvih i jednoličnih dijelova, nego živo tijelo,sazdano od dijelova i oživljeno organima od kojih svaki posjeduje svoj način i svoju slobodu i sudjeluje u čudu življenja.

U tom smo smislu tragali za bilješkama o životu Meštra Igre staklenim perlama, Josefa Knechta, a poglavito za svime što je sam napisao, i došli smo takou posjed nekoliko rukopisa koje smatramo vrijednima čitanja.

Ono što nam je priopćiti o Knechtovoj osobi i njegovu životu nekima je od članova Reda, posebice među igračima Igre staklenim perlama, zasigurno već potpunoili djelomice poznato, pa se već stoga ova knjiga ne obraća samo tom krugu, nego se i mimo njega nada sklonu čitatelju.

Za taj uži krug našoj knjizi ne bi trebalo ni uvoda ni komentara. Ali kako životu i pisanju našega junaka želimo čitatelje i izvan Reda, zapala nas je pomaloteška zadaća da radi onih manje upućenih štilaca ovoj knjizi proslovimo mali pučki uvod u smisao i povijest Igre staklenim perlama. Naglašavamo da je uvodpučki i takav će biti, te ne iziskuje objašnjavanje pitanja o problemima i povijesti Igre, o kojima se raspravljalo unutar samoga Reda. Objektivnom prikazivanjuove teme još zadugo neće doći čas.

Neka se, dakle, od nas ne očekuje cjelovita povijest i teorija Igre staklenim perlama, jer joj ni dostojniji i spretniji autori od nas ne bi danas bilidorasli. Ova će zadaća ostati prepuštena budućim vremenima, ako se prije ne izgube izvori i duhovni preduvjeti.

Ovaj bi naš sastavak ponajmanje imao biti nekim udžbenikom Igre staklenim perlama, jer takav i neće nikad biti napisan. Pravila ove Igre ne izučavaju senikako drukčije doli na uobičajen, propisan način, što iziskuje višegodišnji trud, a nikome od posvećenih ne bi moglo biti od koristi da se pravila Igre

učine lakše savladivima.

Ta pravila, znakovni jezik i gramatika Igre neka su vrsta visoko razvijena tajnog jezika u kojemu su djelomice sadržane različite znanosti i umjetnosti,ali poglavito matematika i glazba (odnosno znanost o glazbi) i kojim se sadržaji i rezultati gotovo svih znanosti mogu izraziti i postaviti u međusobneodnose. Prema tome, Igra staklenim perlama igra je sa svim sadržajima i vrednotama naše kulture, ona se njima igra kao što se, u razdobljima u kojima sucvjetale umjetnosti, možda neki slikar igrao bojama svoje palete. Sve spoznaje, uzvišene misli i sva umjetnička djela što ih je čovječanstvo stvorilo usvojim plodnim epohama, a koje su potom druga razdoblja znanstvenim razmatranjem svela na pojmove i učinila intelektualnim posjedom, svom ovom golemomgrađom duhovnih vrednota igra Igrač staklenim perlama kao što orguljaš svira na orguljama, a te su orgulje vrhunski usavršene, tipke i pedale dotiču imcio duhovni svemir, registri su im gotovo nebrojivi; teoretski bi se s tim instrumentom u Igri dao iznova proizvesti čitav duhovni sadržaj svijeta. Tisu manuali, pedale i registri sada stalni; izmjene i pokušaji usavršavanja u njihovu redoslijedu ili broju mogući bi bili još samo u teoriji: obogaćivanjejezika Igre uključivanjem novih sadržaja podložno je najstrožem zamislivom nadzoru vrhovnog vodstva Igre. Pri tom se unutar toga čvrstog ustrojstva, odnosno- da bismo slijedili sliku - unutar složenog mehanizma tih divovskih orgulja, igraču pojedincu pruža cijeli jedan svijet mogućnosti i kombinacija, a gotovoje nemoguće da su između tisuću ispravno izvedenih igara i samo dvije nalik jedna drugoj osim površno. Kad bi se jednom i dogodilo da slučajno dva igračaisti uži izbor tema učine sadržajem svoje igre, izgledale bi te igre i odvijale se posve različito, prema načinu mišljenja, karakteru, raspoloženju i virtuoznostiigrača.

Naposljetku, potpuno se prepušta nahođenju povjesničara kako će daleko ići unatrag u otkrivanju početaka i pretpovijesti Igre staklenim perlama. Kao i svakavelika ideja, ona zapravo nema početka, nego je upravo kao zamisao vazda postojala. Nalazimo je kao ideju, kao slutnju i viziju izraženu već u razna drevnavremena, na primjer u Pitagore, pa u kasnoj antičkoj kulturi, u helensko-gnostičkom krugu, ne manje u starih Kineza, zatim ponovo na vrhuncima arapsko-maurskogaduhovnog života; trag njezine pretpovijesti vodi potom dalje kroz skolastičko razdoblje i humanizam do matematičarskih akademija sedamnaestog i osamnaestogstoljeća, pa do romantičkih filozofa i runa Novalisovih magičkih snova. Svakom kretanju duha prema idealnom cilju, prema universitas litterarum, svakojplatoničkoj akademiji, svakoj društvenosti neke duhovne elite, svakom pokušaju zbližavanja između egzaktnih i slobodnijih znanosti, svakom pokušaju pomirbeizmeđu znanosti i umjetnosti, ili znanosti i religije, u osnovi je bila ova ista, vječita ideja, koja je za nas poprimila svoj oblik u Igri staklenim perlama.Duhovi poput Abelarda, Leibniza i Hegela nedvojbeno su poznavali san o tome kako bi se mogao obujmiti duhovni svemir u koncentrične sustave i sjedinitiživa ljepota duhovnoga i umjetnosti s magičnom moći izričaja na način egzaktnih disciplina. U vrijeme kad su gotovo istodobno glazba i matematika dosegleklasiku, te su se discipline često zbližavale i međusobno oplođivale. Dva stoljeća ranije, u Nikole Kuzanskog, nalazimo rečenice iz toga istog raspoloženja,kao primjerice: »Duh se oblikuje prema potencijalnosti da bi sve mjerio na način potencijalnosti, i prema apsolutnoj nužnosti, da bi sve mjerio na načinjedinstva i jednostavnosti, kako to čini Bog, te prema nužnosti povezivanja, da bi tako sve mjerio s obzirom na svoju osobitost, i - napokon - oblikujese prema determiniranoj potencijalnosti, da bi sve mjerio u odnosu na svoju egzistenciju. Nadalje, duh mjeri i simbolički, uspoređivanjem, kao da se služibrojevima i geometrijskim likovima i kao da sebe spram njih postavlja u jednadžbe.« Ne čini se, uostalom, da samo ova Kuzanskijeva misao upućuje na našuIgru staklenim perlama, ili da odgovara i proistječe iz sličnoga pravca kretanja mašte kao njezine igre mislima; moglo bi se kod njega ukazati na razne,čak mnoge slične odjeke.

Njegova ljubav za matematiku, pa njegova vještina i žar s kojim je primjenjivao figure i aksiome Euklidove geometrije na teološko-filozofske pojmove u oblikujednadžbi kojima će ih pojasniti, vrlo su, čini se, bliski duhu Igre, a ponekad čak i njegov latinski (u kojemu su riječi često proizvoljno izmišljene,ali tako da ih nijedan poznavalac latinskoga ne bi mogao pogrešno tumačiti) podsjeća na slobodu i razigranost jezika Igre.

Gotovo isto tako ubraja se među pretke Igre staklenim perlama Albertus Secundus, što daje naslutiti već motto ove rasprave. Predmnijevamo, premda ne možemopotkrijepiti citatima, da je zamisao te igre zaokupljala i one učene muzičare šesnaestog, sedamnaestog i osamnaestog stoljeća koji su svoje skladbe zasnivalina matematičkim spekulacijama. U starim književnostima često nalazimo legende o mudrim i magičnim igrama što su ih smišljali učenjaci, svećenici, ili suih igrali na gostoljubivim plemićkim dvorovima, primjerice u obliku šaha u kojemu su figure i polja osim ustaljenih imali i tajna značenja. Opće su poznatakazivanja, bajke i priče s početka svih kultura, u kojima se glazbi, osim svega samo umjetničkog, pripisivala i moć ovladavanja dušama i narodima, moćkoja je čini tajnim vladaocem ili zakonikom za ljude i njihove države. Od stare Kine do grčkih mitova stanovitu je ulogu igrala misao o idealnom, nebeskomživotu ljudi pod vlašću glazbe. S tim kultom glazbe (»u vječnim mijenama pozdravlja nas ovdje pjesme tajna moć« - Novalis) najuže je povezana upravo Igrastaklenim perlama.

Spoznamo li ideju Igre kao vječnu i zato oduvijek postojeću i davno prije njezina uobličenja probuđenu, tada njezino ostvarenje u nama poznatu obliku imasvoju određenu povijest, o čijim ćemo najvažnijim etapama pokušati kratko izvijestiti.

Duhovni pokret, među čije brojne plodove pripadaju i osnivanje Reda i Igra staklenim perlama, ima svoje počelo u povijesnom razdoblju koje nosi ime štomu ga je, na temelju iscrpnih istraživanja, dao književni povjesničar Plinius Ziegenhals: »feljtonističko razdoblje«. Takva su imena zgodna, ali opasnai uvijek nas zavedu, tako da bilo kakve okolnosti ljudskog života iz prošlosti nepravedno prosuđujemo. Ni »feljtonističko« razdoblje ni u kojem smislunije bilo bez duha, čak ni siromašno duhom. Samo nije znalo, čini se, što bi s duhom započelo ili, bolje rečeno, nije mu našlo primjereno mjesto i funkcijuu životnom i državnom gospodarstvu. Otvoreno govoreći, to razdoblje poznajemo vrlo slabo, iako je to bilo tlo iz kojega je izniklo gotovo sve ono u čemusu danas sadržana obilježja našega duhovnog života. Bilo je to, prema Ziegenhalsu, uvelike »buržoasko« razdoblje, doba poklonstva zamašnom individualizmu,i kad - prema Ziegenhalsovu prikazu - nabrojimo nekoliko odlika ocrtavajući tu atmosferu, onda bar jedno znamo pouzdano, a to je da te odlike nisu izmišljeneili u biti pretjerano i pogrešno zabilježene, jer ih je veliki istražitelj potkrijepio nebrojenim književnim i drugim dokumentima. Priklanjamo se učenjakukoji je dosad jedini ovom »feljtonističkom« razdoblju posvetio ozbiljnu pozomost, a pri tom nećemo zaboraviti kako je lako i neozbiljno mrštiti se nadzabludama ili nepodopštinama dalekih vremena.

Počevši od kraja srednjega vijeka, razvoj duhovnog života u Evropi imao je, čini se, dvije velike tendencije: oslobađanje mišljenja i vjerovanja od svakogautoritativnog utjecaja, dakle borbu razuma, koji se smatrao suverenim i punopravnim, protiv vladavine Rimske crkve i - drugo - tajno ali strastveno traganjeza ozakonjenjem te njegove slobode, za nekim novim autoritetom što iz njega samog proizlazi i njemu je primjeren. Uopćavajući, može se gotovo reći: duhje ovu često čudesno proturječnu bitku za dva međusobno načelno oprečna cilja uglavnom dobio.

Je li pobjeda opravdavala bezbrojne žrtve, je li današnji red duhovnoga života posve dostatan i hoće li dovoljno dugo trajati da nam se sve patnje, grčevii nepravde od progona heretika i lomača do sudbina mnogih »genija«, što su završili ludilom ili samoubojstvom, učine žrtvama koje su imale smisla, nije

nam dopušteno pitati. Povijest se dogodila - je li bila dobra ili bi bolje bilo da je izostala, možemo li prihvatiti njezin »smisao«, posve je beznačajno.Tako su se vodile i one bitke za »slobodu« duha koje su u kasnijem, feljtonističkom razdoblju dovele dotle da je duh doista uživao nečuvenu i njemu samomenepodnošljivu slobodu, utoliko što se potpuno oslobodio crkvenog i djelomice državnog skrbništva, ali još ne našavši pravi, vlastiti oblik zakona kojibi poštivao, neki pravi, novi autoritet i legitimitet. Stoga primjeri poniženja, potkupljivosti i samozataje duha iz toga doba, o kojima priča Ziegenhals,dijelom doista zapanjuju.

Moramo priznati da nismo kadri dati jednoznačnu definiciju proizvoda po kojima to razdoblje nazivamo, to jest definiciju »feljtona«. Kako se čini, proizvodilisu se u milijunima kao naročito omiljen sastavni dio dnevne štampe, tvorili su glavnu hranu onim za znanjem vapijućim čitaocima, izvješćivali su ili, boljerečeno, »naklapali« o tisućama predmeta znanja, te su se, kako izgleda, oni pametniji medu feljtonistima često rugali i vlastitu poslu, barem Ziegenhalstvrdi da je naišao na brojne radove koje je bio sklon tumačiti kao izrugivanje autora na vlastiti račun, jer bi inače bili posve nerazumljivi. Lako jevjerovati da se u tim člancima što su se serijski proizvodili nakupilo mnogo ironije i samoironije, za čije bi se razumijevanje tek morao iznova pronaćiključ. Tvorci tih igrarija pripadali su dijelom novinskim uredništvima, a dijelom su bili »slobodni« pisci, često čak nazivani pjesnicima, ali se činida su mnogi od njih pripadali i staležu učenjaka, čak je bilo i uglednih nastavnika visokih škola. Omiljeni sadržaji ovih napisa bile su anegdote iz životačuvenih muškaraca i žena i njihova korespondencija, a nosili su naslove kao »Friedrich Nietzsche i ženska moda oko 1870« ili »Najmilija jela skladateljaRossinija« ili »Uloga kućnih psetanaca u životu velikih kurtizana« i tome slično.

Nadalje, omiljena su bila historizirana razmatranja aktualnih tema razgovora iz kruga imućnih, kao »San o umjetnoj proizvodnji zlata kroz vjekove« ili »Pokušajikemijsko-fizikalnog utjecaja na vremenske prilike«, i stotinu sličnih. Čitamo li naslove što ih je Ziegenhals naveo iz tih brbljarija, tada naše čuđenjemanje izaziva činjenica da su postojali ljudi koji su ih gutali kao svakodnevno štivo, a mnogo više činjenica da su autori od ugleda, položaja i dobraobrazovanja podržavali potrošnju tih ništavnih zanimljivosti svojim »usluživanjem«, kako se to tada nazivalo: izraz uostalom označuje i ondašnji odnosčovjeka spram stroja. Povremeno su tako bile omiljene pitalice poznatim ličnostima o svakodnevnim stvarima - a njima je Ziegenhals posvetio zasebno poglavlje- pri kojima su se na primjer poznati kemičari ili pijanisti virtuozi morali izjašnjavati o politici, popularni glumci, plesači, gimnastičari, letači iličak pjesnici o prednostima i lošim stranama momaštva, o vjerojatnim uzrocima financijskih kriza i tako dalje. U tome je jedino važno bilo spojiti kakvopoznato ime s nekom upravo aktualnom temom: neka se kod Ziegenhalsa pročitaju frapantni primjeri, on ih navodi na stotine. Kako rekosmo, vjerojatno jeu cijelu tu radinost bila umiješana i prilična količina ironije, možda čak neke demonske, očajničke ironije, u to se tek vrlo teško možemo uživjeti; širokemase, međutim, koje su u to vrijeme očito bile ponesene upadljivim čitalačkim žarom, primale su sve te grotesknosti bez dvojbe s lakovjemom ozbiljnošću.Ako bi neka glasovita slika promijenila vlasnika, na dražbi se prodavao kakav vrijedan rukopis, izgorio kakav stari dvorac, ili bi nosilac nekoga drevnogplemićkog imena bio umiješan u kakav skandal, čitaoci u tisućama podlistaka nisu saznavali tek puke činjenice, nego bi još istoga ili idućeg dana dobivalii hrpu anegdota, povijesnog, psihološkog, erotskog i drugog materijala o dotičnoj natuknici, o svakom događaju dana slijevale bi se čitave rijeke žustrogpiskaranja, a način izlaganja, pristup i formulacija svih tih obavještenja nosili su u svakom pogledu pečat brzo i bez odgovornosti proizvedene robe širokepotrošnje. Uz te podlistke pripadale su, uostalom, i stanovite igre koje su podsticale čitateljstvo i pokretale njegovu presićenost predmetima znanja;o tome govori podulja Ziegenhalsova bilješka na čarobnu temu »Križaljka«.

Tisuće i tisuće ljudi koji su većim dijelom obavljali teške poslove i teško živjeli, sjedili su tada u svojim slobodnim satima pognuti nad kvadrate i križeveod slova, ispunjavajući njihove praznine prema utvrđenim pravilima igre. Čuvat ćemo se toga da vidimo samo smiješnu i ludu stranu te igre, te ćemo se suzdržatiod poruge. Ti ljudi sa svojim djetinjastim zagonetkama i svojim odgojnim napisima nisu bili, naime, nimalo bezazlena djeca ili zaigrani Feačani, nego supuni strepnje sjedili usred političkih, privrednih i moralnih previranja i potresa i vodili brojne strahotne ratove i građanske ratove, pa njihove maleodgojne igre nisu bile tek ljupke i besmislene djetinjarije već odgovor na duboku potrebu da se zatvore oči, da se po mogućnosti pobjegne pred nerješivimproblemima i zlogukim nagovještajima propasti u bezazleni svijet privida. Ustrajno su učili upravljati automobilima, igrati složene kartaške igre i sanjarskisu se posvećivali rješavanju križaljki - jer, stajali su gotovo bespomoćni naspram smrti, strahu, boli i gladi, crkva ih više nije mogla tješiti niti duhsavjetovati. Oni, koji su čitali tolike napise i slušali tolika predavanja, nisu smogli vremena ni snage da pokušaju ojačati protiv straha, da u sebi svladajubojazan od smrti, živjeli su ne mareći više, ne vjerujući ni u kakvo sutra.

Održavana su i predavanja, pa moramo i ovoj nešto otmjenijoj podvrsti podlistaka nakratko dati riječ. Osim napisa, stručnjaci a i duhovni hajduci nudilisu u to vrijeme građanima - kojima je pojam odgoja još bio vrijedan štovanja, iako je bio lišen svoga nekadanjeg značenja - i brojna predavanja, i to nesamo u obliku prigodnih svečanih govora nego u divljoj konkurenciji i jedva shvatljivoj količini. U to vrijeme građanin srednje velikoga grada ili njegovasupruga mogli su otprilike jednom tjedno, a u velikim gradovima gotovo svake večeri, slušati predavanja koja su ih teoretski poučavala o bilo kojem predmetu,o umjetničkim djelima, o pjesnicima, učenjacima, istraživačima, putovanjima oko svijeta, predavanja koja su slušatelja ostavljala posve pasivnim i kojasu prešutno pretpostavljala nekakav odnos slušateljstva prema sadržaju, bilo kakvo predznanje, pripremljenost i sposobnost poimanja, što u većini slučajevanije postojalo.

Bilo je zabavnih, temperamentnih i duhovitih predavanja, primjerice o Goetheu kako je u plavom fraku izlazio iz poštanske kočije i zavodio strasburške iliwetzlarske djevojke, ili predavanja o arapskoj kulturi, u koja su miješane određene količine pomodnih intelektualnih pojmova kao u kakvoj kockarskoj čaši,pa se svatko obradovao ako bi uspio ijedan od njih makar približno prepoznati. Ljudi su slušali predavanja o piscima čija djela nisu nikad pročitali iliih nisu ni namjeravali čitati, gledajući pri tom možda i projekcije slika i boreći se, jednako kao s novinskim podlistkom, s poplavom izoliranih obrazovnihpojmova - lišenih svakog smisla - i djelićima znanja. Ukratko, bilo se doprlo tik pred ono strahovito poništenje vrijednosti riječi, što je isprva samou tajnim i najužim krugovima izazvalo herojski asketski protupokret koji se uskoro zatim razotkrio i osnažio postavši ishodištem novoga duhovnog samoodgojai dostojanstva.

Nesigurnost i patvorenost duhovnog života onoga vremena, koje je umnogome inače ipak pokazalo djelatnu moć i veličinu, objašnjavamo mi današnji ljudi kaoneki simptom prestravljenosti što je bila spopala duh kad se na kraju razdoblja prividnih pobjeda i procvata pred njim ispriječilo Ništa: velika materijalnabijeda, razdoblje političkih i ratničkih oluja i preko noći izniklo nepovjerenje prema samome sebi, prema vlastitoj moći i dostojanstvu, čak prema vlastitompostojanju. K tome je, u raspoloženju sloma i rasapa, to vrijeme doživjelo još i vrlo visoka duhovna dostignuća, medu ostalim začetke znanosti o glazbi,koju smo zahvalno naslijedili. Ali, koliko je lako bilo kojem dijelu prošlosti lijepo i smisleno odrediti mjesto u svjetskoj povijesti, toliko je svakasuvremenost nesposobna za vlastito određenje, pa je u ono vrijeme, uz brzo opadanje duhovnih dostignuća i zahtjeva na vrlo skromnu razinu, baš među intelektualcimastala harati strahovita nesigurnost i očaj. Upravo se, naime, bilo otkrilo (već od Nietzscheova doba ponegdje naslućivano) da su mladost i stvaralačko

razdoblje naše kulture prošli, da je već počelo starenje i suton, pa se tom naglom spoznajom i tim sveopćim predosjećajem što su ga mnogi nezgrapno opisivali,tumačilo različito zastrašujuće znamenje Vremena: pusta mehanizacija života, nagli pad morala, bezvjernost naroda, patvorenost umjetnosti.

Bilo je kao u onoj čudesnoj kineskoj bajci, zazvučala je »glazba propasti«: kao što bas orgulja dugo tutnji, lebdjela je nad desetljećima, uvukla se u spodobikorupcije u škole, časopise i akademije, ponirala je u liku tjeskobe i duševne bolesti u nutrinu većine suvremenih umjetnika i kritičara koje je još bilomoguće ozbiljno shvaćati; razularila se kao divlja i diletantska hiper-produkcija u svim umjetnostima. Držanje spram tog neprijatelja, što je tako prodroi više se nikakvom čarolijom nije dao otjerati, bilo je raznovrsno. Gorka istina mogla se šutke spoznati i stojički podnositi, to su radili i mnogi odnajboljih. Moglo se pokušati poreći je, a tomu su literarni navjestitelji znanosti o propasti kulture pružali mnoge olake mete napada; osim toga, tko seuhvatio ukoštac s prorocima što su prijetili, naišao je na odziv građana i imao je utjecaja, jer je građanima pretpostavka da više nema kulture za kojusu još jučer vjerovali da je posjeduju i kojom su se veoma dičili, zamisao da njima tako mio odgoj, tako draga umjetnost, nisu više ni pravi odgoj ni pravaumjetnost, činila im se ništa manje drskom i nepodnošljivom od nagle novčane inflacije i prijetnje njihovu imetku što je dolazila od revolucija. Osim toga,bilo je i cinična držanja protiv tog raspoloženja propasti, išlo se plesati i svaka se briga za budućnost proglašavala staromodnom ludošću, u veselim podliscimapjevalo se o bliskom kraju umjetnosti, znanosti i jezika, te se u tom feljtonističkom svijetu, na vlastiti račun izgrađenom od papira, s nekom samoubilačkomslašću otkrivala posvemašnja duhovna izopačenost i inflacija pojmova, a hinilo se kao da se sa strane cinički hladnokrvno ili bakantski zaneseno tek promatrakako u propast ne srljaju samo umjetnost, duh, ćudoređe, čestitost, već i sama Evropa i cijeli »svijet«. U dobrih je vladao neki tiho turobni, u zlih pakosnipesimizam, pa je politikom i ratom valjalo uništiti preživjelo i iznova urediti svijet i moral prije nego što je u kulturi opet postalo moguće prodrijetiu bit i uspostaviti novi poredak.

Međutim, u tim prijelazima desetljećima kultura nije drijemala, nego je upravo za svoga propadanja i svoje prividne samozataje, u umjetnika, profesora ifeljtonista, u svijesti pojedinaca dospijevala do najistančanije budnosti i samoispitivanja.

Već usred procvata feljtona bilo je posvuda izdvojenih i malih skupina koje su odlučno ostale vjerne duhu i svim snagama nastojale spasiti srž dobre tradicije,reda, metode i intelektualne svijesti u vrtlogu onoga vremena. Koliko danas možemo razaznati te postupke, čini se da se postupak samoispitivanja, osvješćivanjai svjesna otpora rasulu uglavnom odvijao u dvije skupine. Kulturna svijest učenjaka pribjeglaje istraživanjima i rnetodama nastave povijesti glazbe, jerje upravo u to vrijeme ova znanost dosezala svoje vrhunce, a u samom feljtonističkom svijetu pročula su se dva seminara što su njegovala uzorno čistu isavjesnu metodu rada. I, kao da se sudbina htjela utješno osmjehnuti tim nastojanjima beznačajno male i hrabre kohorte, dogodilo se baš u to najmračnijedoba ono divno čudo, posve slučajno, ali djelujući kao božanska potvrda: pronađeno je jedanaest rukopisa Johanna Sebastiana Bacha iz negdašnjeg posjedanjegova sina Friedemanna! Druga okosnica otpora protiv izopačenosti bila je bratovština Putnika na Istok, čija su braća njegovala više dušu nego duh, stanovitupobožnost i strahopočitanje. Baš otuda je naš današnji oblik duhovne njege i Igre staklenim perlama dobio značajne'poticaje, poglavito u pravcu kontemplacije.I u novom načinu poimanja biti naše kulture i mogućnosti njezina daljnjeg opstanka imali su udjela Putnici na Istok, ne toliko svojom znanstveno-analitičkomulogom koliko svojom, na starim tajnim vježbama zasnovanom, sposobnošću magičnog poniranja u daleka vremena i kulturne prilike. Među njima je tako biloglazbenika i pjevača, za koje se tvrdi da su glazbu starijih vremena znali izvoditi sa savršenom izvornom čistoćom, dakle svirati i pjevati na primjer

neku glazbu iz 1600. ili 1650. godine točno tako kao da su još posve nepoznati svi u međuvremenu stečeni načini, usavršenja i vještine. Bilo je to neštonečuveno, u ono vrijeme kad je u svakom muziciranju pomama za dinamikom i povisivanjem bila uzela toliko maha, da se radi izvođenja i dirigentova »shvaćanja«gotovo zaboravljalo na samu glazbu; izvješćuju nas da su slušaoci dijelom ostali bez ikakva razumijevanja, a dijelom pažljivo slušali, vjerujući da prviput u životu čuju muziku, kad je jedan orkestar Putnika na Istok prvi put javno odsvirao jednu suitu iz Händelova vremena, potpuno bez crescenda i diminuenda,s naivnošću i čednošću iz nekoga drugog vremena i svijeta.

Jedan je član u dvorani bratovštine, između Bremgartena i Morbioa, bio sagradio orgulje savršeno nalik onima kakve bi bio dao izraditi Johann SebastianBach da je za to imao sredstava i mogućnosti. Graditelj orgulja krio je - prema načelu bratovštine koje je već u ono vrijeme bilo na snazi - svoje imei prozvao se Silbermann, po svome preteči iz osamnaestog stoljeća.

Time smo se približili vrelima iz kojih je nastao naš današnji pojam kulture. Jedno od važnijih bila je najmlađa znanost, povijest i estetika glazbe, uskorozatim naglo uznapredovala matematika, k tome je pridošla kaplja mudrosti Putnika na Istok i najposlije - u najužoj svezi s novim shvaćanjem i tumačenjemglazbe - onaj vedri i ujedno rezignirani, odvažni stav prema problemu trajanja kulturnih razdoblja. Bilo bi ovdje beskorisno o tome mnogo govoriti, jerje to svakome poznato. Najvažniji posljedak toga novog stava, štoviše, toga novog svrstavanja u kulturni tijek, bilo je posvemašnje odricanje od stvaranjaumjetničkih djela, postupno izdvajanje duhovnih ljudi iz svjetovnog prometa i - ne manje važna - kruna svega: Igra staklenim perlama.

Znanost o glazbi, koja je odmah oko 1900, dok je feljton doživljavao svoj najveći procvat, postajala predmetom sve dubljeg zanimanja, imala je najveći zamisliviutjecaj na početke Igre. Mi, baštinici te znanosti, vjerujemo da bolje poznajemo glazbu velikih stvaralačkih razdoblja, posebice sedamnaestog i osamnaestogstoljeća, te da je u stanovitom smislu i razumijemo bolje nego sva pokoljenja pređašnjih vremena (uključujući i samo razdoblje klasične glazbe). Dakako,kao nasljednici, imamo spram klasične glazbe u svakom pogledu drukčiji odnos nego ljudi stvaralačkih razdoblja; naše produhovljeno i od rezignirane melankolijene uvijek dovoljno oslobođeno štovanje prave glazbe nešto je posve drugo od ponizne i naivne radosti muziciranja onih vremena kojima smo skloni zavidjetikao sretnijima, jer vrlo često uz njihovu glazbu zaboravljamo okolnosti i sudbine iz kojih je nastajala.

Već desetljećima više ne smatramo filozofiju ili pjesništvo - kao što je činilo gotovo cijelo dvadeseto stoljeće - već samo matematiku i glazbu velikimi trajnim dostignućima kulturnog razdoblja koje je trajalo od kraja srednjega vijeka do našeg vremena.

Otkako smo se - barem općenito uzevši - odrekli nadmetanja u stvaralaštvu s tim generacijama, otkako smo odbacili kult prevlasti harmonije i isključivoosjetilne dinamike u muziciranju, kakav je glazbom vladao dva stoljeća, počevši negdje od Beethovena i početaka romantike, vjerujemo da - na svoj način,dakako, na svoj nekreativni, epigonski način, ali sa strahopočitanjem! - jasnije i ispravnije razaznajemo sliku kulture koju smo naslijedili. Više nikakonismo opsjednuti onim razuzdanim stvaralačkim porivom iz tih vremena, pa nam se to što su se u petnaestom i šesnaestom stoljeću stilovi u glazbi moglitako dugo održati neizmijenjeno čistima čini kao neka gotovo nepojmljiva predstava, čini se neshvatljivim kako se u silnoj gomili tada pisane glazbe naokouopće ne može pronaći ništa loše, da još i osamnaesto stoljeće, stoljeće u kojemu je započela degeneracija, izbacuje čitav vatromet stilova, moda i škola,blistajući kratkotrajno i samouvjereno, ali vjerujemo da smo u onome što danas zovemo klasičnom glazbom spoznali duh, krepost i pobožnost tih pokoljenja,a to nam je postalo uzorom. Danas, primjerice, malo ili ništa ne držimo do teologije ili crkvene kulture osamnaestog stoljeća, ili do filozofije prosvjetiteljstva,ali zato u Bachovim kantatama, Mukama i preludijima vidimo krajnju sublimaciju kršćanske kulture.

Odnos naše kulture prema glazbi ima, uostalom, još jedan pradavni i prečasni uzor, i njemu Igra staklenim perlama iskazuje najdublje štovanje. U bajoslovnojKini »starih kraljeva« bila je, sjećamo se, glazbi dodijeljena jedna od vodećih uloga u državnom i dvorskom životu; gotovo se poistovjećivalo napredovanjeglazbe s prilikama u kulturi i moralu, štoviše, u samom carstvu, a muzički su majstori morali strogo paziti na čistoću i čuvanje »starih tonaliteta«.

Ako bi se u glazbi što pokvarilo, bio je to siguran predznak propadanja vlade i države. Pjesnici kazivahu strašne priče o zabranjenim, đavolskim i nebustranim tonalitetima, kao o »Glazbi propasti« Čing Šanga i Čing Cea, pri čijem bi se bezočnom izvođenju na kraljevskom dvoru odmah nebo smračilo, zidinese potresle i počele rušiti, a vladar i carstvo doživjeli bi pad. Umjesto mnogo riječi starih pisaca navest ćemo ovdje nekoliko mjesta iz poglavlja o glazbiLu Bu Veova rukopisa »Proljeće i Jesen«.

»Izvori glazbe vrlo su stari. Ona nastaje iz Mjere i korijen je velikog Jedinstva. Veliko Jedinstvo stvara dva pola; ta dva pola tvore silu tmine i svjetla.«

***

Kad je svijet u miru, kad sve stvari miruju, kad svi u svojim mijenama slijede svoga višnjeg, tada se glazba može ozbiljiti. Kad pohota i strasti ne krenustramputicama, glazba se može usavršiti. Savršena glazba ima svoj uzrok. Ona niče iz ravnovjesja. Ravnovjesje nastaje iz ispravnoga, a ispravno iz smislasvijeta. Zbog toga se o glazbi može govoriti samo sa čovjekom koji je spoznao smisao svijeta.

***

Glazba počiva na skladu između neba i zemlje, na suglasju između tmine i svjetla.

***

Države u rasulu, pa ni za propast zreli ljudi, ne žive, dakako, bez glazbe, ali njihova glazba nije vedra. Stoga: što je muzika opojnija, to ljudi postajusjetnijima, a zemlja ugroženijom, to dublje grezne vladar. Tako se gubi i bit glazbe.

Ono što su svi sveti vladari cijenili u glazbi, bila je upravo njezina vedrina. Tirani Gia i Ču-Sin stvarali su zanosnu glazbu. Glasne su tonove smatralilijepima, a masovne efekte zanimljivima. Težili su za novim i neobičnim učinkom zvukova, za tonovima kakve još nijedno uho nije čulo; nastojali su jedandrugoga nadmašiti, pa su prevršili svaku mjeru i svrhu.

***

Uzrok propasti države Ču bilo je otkriće magične glazbe. Takva glazba uistinu je uzbudljiva, ali se zapravo posve udaljuje od biti glazbe. A zato što seudaljila od biti prave glazbe, takva glazba nije vedra. Kad glazba nije vedra, tada narod gunđa i život se poremeti. Sve dolazi otuda što se pogrešno tumačinarav glazbe i što se ide samo za opojnim djelovanjem zvukovnoga.

Stoga je glazba jednog staloženog vremenskog razdoblja mirna i vedra, a vlada uravnotežena. Glazba nemimih vremena burna je i gnjevna, a vlasti su izopačene.Glazba države u rasulu sentimentalna je i sjetna, a njezina vlada ugrožena.«

***

Riječi ovoga Kineza ukazuju nam posve jasno na izvore i na istinski, gotovo zaboravljeni, smisao svake glazbe. Kao i ples i bilo koja umjetnička djelatnost,glazba je u pretpovijesnim vremenima, naime, bila čarolija, jedno od drevnih i priznatih sredstava magije.

Počevši s ritmom (pljeskanje, udaranje takta nogom, udaranje drvcima - najdrevnija vještina bubnjanja) bila je moćno i prokušano sredstvo kojim se brojnomnoštvo ljudi dovodilo u jednako raspoloženje, usklađivalo se njihovo disanje, lupanje srca i opće stanje, i hrabrilo se na istjerivanje i prizivanje vječnihsila, na ples, borbu, ratni pohod, na sveta djela. A ta se iskonska, čista i pramoćna narav - narav čarolije - mnogo duže sačuvala u glazbi nego u drugimumjetnostima; sjetimo se samo brojnih iskaza povjesničara i pjesnika o glazbi, od starih Grka do Goetheovih novela. U praksi ni marš ni ples nikada nisuizgubili svoje značenje. Ali, vratimo se pravom predmetu!

***

O počelima Igre staklenim perlama ispripovjedit ćemo sad ukratko ono što je najvrednije znati. Nastala je, čini se, istodobno u Njemačkoj i u Engleskoj,doduše u obje zemlje kao vježba igranja u onim uskim krugovima glazbenika i učenjaka koji su radili i studirali u novim seminarima glazbene teorije. Akose prispodobi početni oblik Igre s kasnijim i današnjim, to je nalik usporedbi nekoga notnog rukopisa iz vremena prije 1500. godine, s njegovim primitivnimoznakama nota među kojima nema ni oznaka za odjeljivanje taktova, s kakvom partiturom iz osamnaestog stoljeća ili s nekom iz devetnaestoga, sa zbunjujućimobiljem skraćenica za dinamiku, tempo, fraziranje i slično, zbog kojih tiskanje takvih partitura često stvara teške tehničke probleme.

Igra u početku nije bila ništa drugo do duhovit oblik vježbe pamćenja i kombiniranja, među studentima i glazbenicima, a igrala se - kako smo rekli - u Engleskoji u Njemačkoj, još prije nego što je »otkrivena« na visokoj glazbenoj školi u Kölnu, gdje je dobila i ime što ga nosi i danas, nakon toliko pokoljenja,premda sa staklenim perlama odavno nema više ništa.

Počevši s ritmom (pljeskanje, udaranje takta nogom, udaranje drvcima - najdrevnija vještina bubnjanja) bila je moćno i prokušano sredstvo kojim se brojnomnoštvo ljudi dovodilo u jednako raspoloženje, usklađivalo se njihovo disanje, lupanje srca i opće stanje, i hrabrilo se na istjerivanje i prizivanje vječnihsila, na ples, borbu, ratni pohod, na sveta djela. A ta se iskonska, čista i pramoćna narav - narav čarolije - mnogo duže sačuvala u glazbi nego u drugimumjetnostima; sjetimo se samo brojnih iskaza povjesničara i pjesnika o glazbi, od starih Grka do Goetheovih novela. U praksi ni marš ni ples nikada nisuizgubili svoje značenje. Ali, vratimo se pravom predmetu!

***

O počelima Igre staklenim perlama ispripovjedit ćemo sad ukratko ono što je najvrednije znati. Nastala je, čini se, istodobno u Njemačkoj i u Engleskoj,doduše u obje zemlje kao vježba igranja u onim uskim krugovima glazbenika i učenjaka koji su radili i studirali u novim seminarima glazbene teorije. Akose prispodobi početni oblik Igre s kasnijim i današnjim, to je nalik usporedbi nekoga notnog rukopisa iz vremena prije 1500. godine, s njegovim primitivnimoznakama nota među kojima nema ni oznaka za odjeljivanje taktova, s kakvom partiturom iz osamnaestog stoljeća ili s nekom iz devetnaestoga, sa zbunjujućimobiljem skraćenica za dinamiku, tempo, fraziranje i slično, zbog kojih tiskanje takvih partitura često stvara teške tehničke probleme.

Igra u početku nije bila ništa drugo do duhovit oblik vježbe pamćenja i kombiniranja, među studentima i glazbenicima, a igrala se - kako smo rekli - u Engleskoji u Njemačkoj, još prije nego što je »otkrivena« na visokoj glazbenoj školi u Kölnu, gdje je dobila i ime što ga nosi i danas, nakon toliko pokoljenja,premda sa staklenim perlama odavno nema više ništa.

Ovim se staklenim perlama umjesto slovima, brojkama, notama ili drugim grafičkim znakovima služio izumitelj, Bastian Perrot iz Calwa, pomalo čudan, alipametan i druželjubiv, glazbeni teoretičar. Perrot, koji je, uostalom, za sobom ostavio i raspravu o »Procvatu i propasti kontrapunkta«, zatekao je kodučenika u kölnskom seminaru već razmjerno razvijenu naviku igranja: u skraćenim formulama svoje znanosti dovikivali bi jedan drugome proizvoljne motiveili početke klasičnih kompozicija, na što je prozvani morao odgovoriti bilo nastavkom dotičnog komada bilo - još bolje - višim ili nižim glasom, odnosnokontrastnom protutemom, i tako dalje. Bila je to vježba pamćenja i improviziranja kakva je vjerojatno nekada bila slično uvriježena (makar ne i teoretskiu formulama, nego praktično na čembalu, lutnji, flauti ili glasovno) u marljivih ućenika glazbe i kontrapunkta u doba Schütza, Pachelbela i Bacha. BastianPerrot, poklonik bavljenja ručnim zanatom, koji je vlastitim rukama sagradio više glasovira i klavikorda po uzoru na stare, koji je vrlu vjerojatno pripadaoPutnicima na Istok i o kojemu legenda kaže da je znao svirati violinu na stari, od 1800. godine zaboravljeni način, s visoko svinutim lukom i ručno reguliranimstrunama, za sebe je konstruirao - po uzoru na naivne dječje naprave s kuglicama za brojenje - okvir s nekuliko tuceta žica na koje su se mogle nanizatistaklene perle u različitim veličinama, oblicima i bojama. Žice su odgovarale notnim crtama, perle vrijednostima nota i tako dalje, pa je iz staklenihperli tako gradio glazbene citate ili izmišljao teme, mijenjao ih, prenosio, razvijao, preokretao i drugima ih suprotstavljao. Što se tiče tehnike, toje doduše bila igrarija, ali se đacima svidjela, pa je postala modom koja se oponašala i u Engleskoj, i neko su se vrijeme muzičke vježbe izvodile na tajprimitivno-ljupki način. I, kao što često biva, jedna trajna i značajna institucija dobila je tako svoje ime od prolazne i sporedne stvari. Ono što jeposlije nastalo od igre onih seminaraca i od Perrotovih žica s povješanim perlama, još i danas nosi u narodu već uvriježeno ime: Igra staklenim perlama.

Jedva dva-tri desetljeća kasnije Igra je, čini se, među studentima glazbe izgubila na popularnosti, ali su je zato preuzeli matematičari, i dugo je jednood obilježja u povijesti Igre bilo to što je nju uvijek radije prihvaćala i njome se služila ona znanost koja je upravo doživljavala svoj procvat ili preporod,te je Igru i dalje razvijala. Matematičari su Igru usavršili do visoke pokretljivosti i sposobnosti pretvaranja u nešto uzvišeno; ona je stekla nešto nalikna svijest o sebi i svojim mogućnostima, a to se zbivalo usporedo s općim razvitkom tadašnje kulturne svijesti nakon što je prebrodila veliku krizu i -kako se izrazio Plinius Ziegenhals - »snašla se, sa skromnim ponosom, u ulozi kasne kulture koja pripada prilikama kakve su približno odgovarale kasnojantici, odnosno helenističko-aleksandrinskom razdoblju.«

Toliko prema Ziegenhalsu. Nastojat ćemo sada dovršiti svoju skicu povijesti Igre staklenim perlama, te ustvrđujemo: prešavši od glazbenih u matematičkeseminare (promjena koja se još brže zbivala u Francuskoj i Engleskoj nego u Njemačkoj), Igra je bila tako daleko doprla u svome razvoju da su se njomes pomoću posebnih znakova i skraćenica mogli izraziti matematički postupci; Igrači su, uzajamno razvijajući Igru, jedan drugoga posluživali tim apstraktnimformulama i predstavljali jedan drugome mogućnosti i razvojni slijed svoje znanosti. Ta matematičko-astronomska igra formulama zahtijevala je veliku pozornost,budnost i koncentraciju. Među matematičarima je već tada ugled dobrog igrača Igre staklenim perlama mnogo značio, bio je ravan ugledu vrlo dobra matematičara.

S vremenom su Igru preuzimale i oponašale gotovo sve znanosti, odnosno, primjenjivale je na svoja područja, kao što je dokazano za klasičnu filologiju ilogiku. Analitičko razmatranje glazbenih vrednota bilo je dovelo dotle da su glazbeni tokovi obuhvaćani u fizikalno-matematičke formule.

Nešto malo poslije počela se filologija služiti tom metodom i mjeriti jezičke tvorevine onako kako se u fizici mjere prirodni procesi. To je prihvatila

i znanost o likovnim umjetnostima, gdje je već iz arhitekture odavno postojao odnos s matematikom. Tako su se među apstraktnim formulama, dobivenim nataj način, počeli otkrivati uvijek novi odnosi, analogije i sukladnosti. Svaka znanost, koja bi svladala ovu igru, stvarala bi u tu svrhu poseban jezikIgre, sačinjen od formula, skraćenica i mogućnosti kombinacija, a u elitnim krugovima duhovne omladine posvuda su bile omiljene igre sa slijedovima formulai dijalozima u formulama. Igra nije značila samo vježbu ili puku razonodu, bio je to sabrani osjećaj pouzdanja u odgoj duha, poglavito u matematičara kojisu se Igrom bavili u isti mah asketski - virtuozno poput sportaša - i s formalnom strogošću, te su u tome nalazili užitak koji im je olakšavao već tadameđu ljudima duha dosljedno provođeno odricanje od svjetovnih užitaka i težnji. Igra staklenim perlama imala je velikog udjela u potpunoj pobjedi nad feljtonomi u iznova probuđenoj želji za krajnje egzaktnim vježbama duha, kojoj dugujemo nastanak novoga duhovnog odgoja, samostanski strogog. Svijet se bio promijenio.Duhovni život feljtonističkog razdoblja mogao bi se usporediti s nekom od svoje vrste odrođenom biljkom koja se rasula u hipertrofirane izrasline, a korekturešto su slijedile - s podrezivanjem te biljke sve do korijena. Mladi ljudi, koji su se tada htjeli posvetiti duhovnim naukama, nisu time više mislili obilaženjevisokih škola, na kojima bi im čuveni i blagoglagoljivi profesori bez autoriteta nudili ostatke negdašnjeg visokog obrazovanja, morali su sad isto takostrogo i još strože i metodičnije učiti nego što su nekad morali inženjeri na politehnikumima. Morali su se strmom stazom penjati uzbrdo, morali su u matematicii aristotelovsko-skolastičkim vježbama pročišćavati i krijepiti svoju moć rasuđivanja i uz to se naučiti odricati svih onih dobara što su prije toga nizuučenih pokoljenja bila vrijedna težnje: odricati se brze i olake novčane zarade, ugleda i javnih počasti, novinskih pohvala, brakova sa kćerima bankarai tvomičara, razmaženosti i luksuza u materijalnom životu.

Pjesnici s visokim nakladama, Nobelovim nagradama i lijepim ladanjskim kućama, priznati liječnici s odlikovanjima i livriranom poslugom, akademici s bogatimsuprugama i blistavim salonima, kemičari sa savjetničkim namještenjima u industriji, filozofi s tvornicama podlistaka i zanosnim predavanjima u prepunimdvoranama s aplauzom i buketima - sve su takve figure iščezle i do danas se više nisu ponovo pojavile. Dakako, bilo je još mnogo nadarenih mladih ljudikojima su takve figure bile uzori kojima se zavidi, ali putovi do javnih počasti, bogatstva, ugleda i luksuza nisu više vodili kroz predavaonice, seminarei doktorate, jer su duboko potonula duhovna zvanja u očima svijeta bila pala pod stečaj, a to su nadomjestila novim osvajanjem skrušeno-fanatične predanostiduhu. Oni talenti, koji su više stremili blagostanju i sjaju, morali su okrenuti leđa duhovnosti - jer je ona postala neprivlačnom - i poći za onim zvanjimau kojima se zadržala mogućnost probitka i zarađivanja novca.

Predaleko bi nas odvelo kad bismo htjeli pobliže prikazati kako se duh nakon svoga pročišćavanja uspio probiti i u državi. Ubrzo se pokazalo da je samonekoliko pokoljenja nehajnog i neodgovorna duhovnog odgoja bilo dovoljno da se osjetno ošteti i praktični život, pa su znanje i odgovomost bili sve rjeđii u svim višim zanimanjima, i u tehničkima, i tako je njegovanje duha u narodu i u državi, a poglavito cijelo školstvo, malo-pomalo prešlo u isključivunadležnost duhovnika. Tako su škole i danas, u gotovo svim zemljama Evrope, ukoliko nisu ostale pod nadzorom Rimske crkve, još u rukama onih anonimnihredova koji se popunjavaju iz intelektualne elite. Ma koliko strogost i takozvana oholost te kaste mogu javnom mišljenju povremeno biti neugodne, ma kolikose pojedinci protiv nje bunili, ona i dalje nepokolebljivo prednjači; održava je i štiti ne samo njezin integritet, sposobnost odricanja od svih dobarai privilegija izuzevši duhovne, nego i odavno opće usvojena spoznaja ili barem pretpostavka o nužnosti te stroge škole za održanje civilizacije.

Zna se ili predmnijeva: kad mišljenje jednom ne bude čisto i budno, a duh više ne bude cijenjen, tada ni brodovi ni automobili uskoro neće ići ispravno,

tada će se i inženjerovu računalu poljuljati svaka vrijednost i autoritet, kao i matematika bankama i burzama, tada će nastati kaos. Trebalo je, napokon,prilično vremena dok je svoj put prokrčila spoznaja da su i vanjskim oblicima civiliziranosti i tehnike - industriji, trgovini i tako dalje - nužno potrebnizajednički temelji duhovnog morala i poštenja.