Što je emocionalna inteligencija?

Za razumijevanje koncepta emocionalne inteligencije, potrebno je istražiti njezine

dvije sastavnice – inteligenciju i emocije. Još od 18.stoljeća psiholozi se pridržavaju klasične

podjele mišljenja na kogniciju tj. spoznaju (pamćenje, logično mišljenje, prosuđivanje itd.)

afekt (uključujući i emocije) i motivaciju (konaciju). Za inteligenciju se vežu sposobnosti kao

što je „sposobnost objedinjavanja i zaključivanja“ pojmova, prosuđivanja i logičkog

zaključivanja te apstraktnog mišljenja. Emocije spadaju u drugu, tzv. afektivnu sferu

mentalnih funkcija. Ona obuhvaća emocije, raspoloženja prosudbe i slična osjećajna stanja.

Posljednjih godina mnogo je istraživanja bilo posvećeno uzajamnom međudjelovanju

osjećaja i mišljenja. Zna se da emocije na različite načine mijenjaju mišljenje, ali ne nužno na

načine da bi osobu učinile pametnijom. Istraživanja su tako pokazala da raspoloženja

općenito utječu na mišljenje – dobro raspoloženi ljudi misle da su zdravi ili npr. da će se

gospodarska situacija popraviti, za razliku od neraspoloženih ljudi koji su primjerice skloni

misliti da su uvijek bolesniji od drugih. Taj efekt naziva se prosudba usklađena s

raspoloženjem.

Prema tome, emocionalnu inteligenciju možemo definirati kao sposobnost uočavanja

emocija, pristup i priziv emocija kao pomoć mišljenju, sposobnost razumijevanja emocija i

emocionalnih spoznaja, te mišljenjska regulacija emocija u svrhu promicanja emocionalnog i

intelektualnog razvitka. (Salovey i Sluyter, 1997, str.22)

Važnost emocionalne inteligencije najprije je uočena na području odgoja djece, ali

ona utječe i na uspješnost pojedinca na radnom mjestu i u odnosima s drugima. Istraživanja

su pokazala da će entuzijazam koji dijete pokazuje u učenju i njegova popularnost među

vršnjacima biti itekako važni za njegovu uspješnost na poslu i u braku dvadesetak godina

kasnije. (Lawrence i Shapiro, 1997.)

Razvoj koncepcije emocionalne inteligencije

Emocionalnu inteligenciju treba odvojiti od intelektualne. Mnogi znanstvenici i

psiholozi pokušali su potvrditi koncepte poput npr. društvene ili osobne inteligencije, ali

pravi koncept emocionalne inteligencije pojavio se 1990. godine kada su psihilozi John

Mayer i Peter Salovey objavili tekst pod nazivom „Emocionalna inteligencija“. Svjetsku

afirmaciju doživljava 1995. godine djelom Daniela Golemana – „ Emocionalna inteligencija –

zašto može biti važnija od kvocijenta inteligencije“.

Golemanov model

D. Goleman izdvojio je dijelove teorije Mayera i Saloveya i pretvorio ih u bestseler. On

je proširio značenje termina izvan njegovog originalnog značenja, i definirao emocionalnu

inteligenciju kao:

Poznavanje vlastitih emocija – svijest o vlastitome biću i prepoznavanje

emocija u trenutku kada do njih dolazi. Osobe koje pouzdanije poznaju svoje

osjećaje, bolje upravljaju vlastitim životom i bolje znaju što osjećaju u vlastitim

odlukama – od toga s kime stupiti u brak, do toga koji posao odabrati.

Upravljanje emocijama – upravljati emocijama tako da one odgovaraju

situaciji je sposobnost koja se izgrađuje na temelju svijesti o vlastitoj ličnosti.

Osobe kojima ta vještina ne ide, neprestano se bore sa osjećajima

uznemirenosti i patnje, dok oni koji su u njoj dobri, puno se brže mogu

oporaviti od životnih neuspjeha.

Motiviranje samoga sebe – emocionalna samokontrola je sposobnost

odgađanja primanja nagrade i zatomljavanja impulsa. Ljudi koje krasi ova

osobina, većinom su produktivniji i učinkovitiji od ostalih u svim područjima.

Prepoznavanje emocija u drugome – empatija, još jedna vrlo važna

sposobnost temeljena na emocionalnoj svijesti o vlasitoj ličnosti, te osnovna

vještina za ophođenje s ljudima. Osobe koje iskazuju empatiju bolje su

prilagođene u društvu, te uspješnije u zvanjima kao što su njegovanje djece ili

bolesnika, u nastavi, trgovini i na rukovodećim funkcijama

Snalaženje u vezama – umijeće održavanja veze je u velikoj mjeri vještina

upravljanja emocija u drugima. Riječ je o sposobnostima koje su temelj

popularnosti, karakteristika vođe i interpersonalne učinkovitosti. Osobe koje

su dobre u tim vještinama, postižu dobre rezultate u svemu što se oslanja na

nesmetanu interakciju sa drugima.

Dakako da se ljudi razlikuju po svojim sposobnostima na ovim područjima. Netko

može biti vrlo uspješan u obuzdavanju vlastitih emcija, ali nesposoban kada je riječ o

umirivanju drugih osoba. (Goleman, 1995.)

EQ i IQ

Znanstvenici se još uvijek nisu potpuno složili u tome što je zapravo kvocijent

inteligencije, ali većina ih se slaže da je to nešto što je moguće mjeriti standardiziranim

testovima (primjerice Weschler Intelligence Scales, koji mjeri verbalne i neverbalne

sposobnosti, pamćenje, vokabular apstraktno mišljenje itd.) Ono što dobijemo takvim

mjerenjem zovemo kvocijentom inteligencije. Vrlo se malo mijenja nakon dobi od 6 godina.

Značenje pojma EQ mnogo je složenije. Problem je u tome što ne možemo mjeriti

osobine kao što su ljubaznost ili samopoštovanje, ali ih kod djece možemo prepoznati. EQ

nije suprotnost IQ-u, nego je s njime u dinamičnom odnosu. Idealno je kada se u jednoj osobi

spoje spoje i kognitivne i emocionalne vještine. Možda je najveća razlika između tih pojmova

ta što je EQ manje genetski uvjetovan, a to omogućuje roditeljima i odgajateljima da poprave

„propuste prirode“ i utječu na djetetove izglede za uspijeh.

Prema istraživanjima, IQ djece je u naglom porastu (ponajviše zbog bolje skrbi i

zdravstvene zaštite, ali i promjene odnosa roditelja prema djeci), ali njihove emocionalne i

društvene vještine u naglom su opadanju.

Mnogi sociolozi smatraju da su poteškoće s današnjom djecom odraz složenih

promjena u društvu, kao što su razvodi brakova, negativni utjecaj televizije i medija,

pomanjkanje poštovanja prema školi kao izvoru autoriteta , ali i činjenici da roditelji sve

manje vremena provode s djecom.

Samoregulacija

Samoregulacija je sposobnost upravljanja vlastitim postupcima, mislima i

osjećajima na prilagodbene i fleksibilne načine u raznim kontekstima. Optimalna

samoregulacija pridonosti osjećaju samodjelotvornosti i pouzdanja, te osjećaju povezanosti s

drugima.

Kako djeca sazrijevaju, njihov kapacitet samoregulacije odražava njihovu rastuću

kognitivnu složenost i stupanj u kojem primaju odgovarajuću podršku i savjete za životne

izazove. Mlađe dijete će vjerojatno pomoć tražiti od svojih skrbnika, a starija djeca od svojih

vršnjaka i uspoređivati se sa drugima. Ta usporedba sa drugima predstavlja mnogobrojne

izazove za dijete koje je nekoć bilo samopouzdano. Takve usporedbe znače da djeca počinju

ocjenjivati sebe, svoje talente i sposobnosti. Međutim, mogu dovesti i do osjećaja neuspjeha

ili poniženja. Ta iskustva zahtijevaju samosvjest, a osjećaji srama ili tjeskobe razvijaju se kad

se uspoređuju s njihovim manifestacijama u predškolskom razdoblju. U razvoju samosvjesnih

emocionalnih iskustava djeca pokušavaju prevladati iskustvo svoje ranjivosti tako što

mijenjaju izražavanje tih emocija.

Emocionalni razvoj djeteta

Emocije

Najjednostavnija definicija emocija tj. osjećaja bila bi da je to stanje uzbuđenosti

nastalo kao reakcija na neki vanjski podražaj. Takva unutarnja uzbuđenost uzrokuje tjelesne

promjene i pokreće određena ponašanja. Osjećaj je neodvojiv od tjelesne senzacije, a

izražava se kroz mišićnu aktivnost. Spotane emocionalne reakcije beba i male djece su

nasljeđeni mehanizmi reagiranja, koje su u funkciji preživljavanja i pomažu djetetu da okolina

prepozna njihove potrebe i u funkciji su djetetovog prilagođavanja odnosima u okolini koji su

sve složeniji. Osim izražavanja emocija, dijete vrlo rano pokazuje međuovisnost svojeg

izražavanja i emocionalnih odgovora okoline. To je osnova za razvoj razumijevanja i odabira

emocionalnog izražavanja i ponašanja. (Rezić,2006.)

Što je u emocionalnom razvoju nasljeđeno, a što se uči?

U emocionalnom razvoju nasljeđuje se neurološka podražljivost, način reagiranja na

osjetilne podražaje, vrijeme neurološkog sazrijevanja, hormonalna konstitucija i

temperament. Međutim, te urođene dispozicije utječu samo na to hoće li dijete postati

svjesno sebe i svog bivanja na teži ili na lakši način.

Ondnos sa malim bebama najčešće je nježan i živ događaj međusobnog usklađivanja.

Bliža okolina reagira na djetetov način izražavanja, a majčino lice daje mu prve informacije za

usklađivanje. Djeca „težeg“ temperamenta izazivaju nesigurnost, napetost, strah ili krivnju

roditelja, te se tako narušava opušteno usklađivanje. Tijekom sazrijevanja djeteta, okolina

sve više oblikuje njegov način izražavanja emocija i uči ga društveno prihvatljivim oblicima

izražavanja emocija – što se naziva socijalizacija emocija. U tom procesu postoje mnoge

zapreke za uravnotežen emocionalni razvoj.

Odrasli često nespretno reagiraju na dječje osjećaje na način da poistovjećuju osjećaj

i potrebu djeteta s ponašanjem. Primjer je to kada se djetetu kaže: „ne smiješ biti ljut, samo

se zločesta djeca tako ponašaju“, ili „dječaci nikada ne plaču“. Dijete će zbog toga možda

promijeniti način izražavanja emocija, ali samo zato da ne bi naljutilo odrasle. Umjesto da

nauče govoriti o tome što žele, što ih brine i kako dobiti ono što im treba, djeca skrivaju

stvarne osjećaje i brane se agresivnošću, povlačenjem ili uče biti izravna i manipulativna.

Emocije djece predškolske dobi

Djetetove emocije njegova su srž. One su vrlo snažne i preplavljuju dijete, koje ih

pokazuje spontano i izravno. One su kratkotrajne i brzo se izmjenjuju. Djeca imaju snažne,

autentične osjećaje ali i vrlo ograničenu sposobnost da ih priopće okolini. Vrlo često odrasli

(roditelji i odgajatelji) i sami imaju problema sa priznavanjem osjećaja samima sebi i njihovim

izražavanjem riječima. Zbog toga mnoga djeca nemaju „mentora“ uz kojega bi istraživala

svoje osjećaje i načine primjerenog njihovog izražavanja. Nedostatak kontakta sa vlastitim

osjećajima odrasli često zamjenjuju misaonim idejama, i pritom zaboravljaju da djeca još

nemaju razvijen analitičko – racionalni um i da su dječji dojmovi i zaključci na dječjoj

emocionalnoj razini, te da se njihov doživljaj stvarnost veoma razlikuje od interpretacije

odraslih.

Ne treba se bojati rada s 'teškim' ili 'neugodnim' emocijama. One su jednako važne

kao i ugodne emocije i nose važnu poruku. Na primjer, ljutnja je pokušaj da obranimo sebe,

druge ili vrijednosti koje su nam važne. Strah je prirodna reakcija koja upozorava na neku

vrstu ugroženosti, a dječji razvojni strahovi pripremaju ga za stvarni život. Tuga šalje poruku

o tome što nam je važno, a nedostaje nam. Ljubomora govori o osjećaju sumnje u vlastitu

vrijednost. Nemoguće je dijete poučiti kako da doživljava i što da osjeća, ali mu treba pomoć

odraslih da prepozna i odgovarajuće izrazi svoje osjećaje. Ne postoje kratkoročna rješenja i

propisani recepti za rad s dječjim emocijama.

Ono što djetetu treba je osoba koja je znatiželjna i zainteresirana za njegov unutarnji

svijet, koja je spremna podijeliti svoje vlasitite doživljaje i očekivanja s djetetom ali pritom i

jasno postaviti granice. Korištenje tehnika rada s emocijama izvrsna je dopuna i pomoć

svakom profesionalnom odgajatelju i roditelju. To su razne priče za djecu koje obrađuju

emocionalno nabijene situacije, opisi projektivnih tehnika koji omogućavaju poistovjećivanje

sa likovima, razne likovne, glazbene i dramske tehnike koje omogućuju djeci otpuštanje i

proradu potisnutih osjećaja, relaksirajuće tjelesne aktivnosti i slično. Koriste se za bolje

upoznavanje unutarnjeg svijeta djeteta i njegovog emocionalnog 'opismenjavanja'. Njihova

primjena je neizostavna u svakom preventivnom i interventnom programu rada s djecom,

budući da je emocionalno zdravlja osnova psihološkog i socijalnog razvoja djeteta.

Tehnike razvoja emocionalne inteligencije kod djece?

Moralne emocije

Zadovoljavajući moralni razvoj podrazumijeva emocije i ponašanje koje odražava

svijest o drugima: davanje, pomaganje, brižnost, altruizam i uvažavanje drugih. Profesor

William Damon s Brown Universityja, drži da dijete mora usvojiti ove emocionalne i

društvene vještine kako bi postalo moralnom osobom:

Mora naučiti razlikovati 'dobro' i 'loše' ponašanje te razviti navike u ponašanju u

skladu s onime što se smatra 'dobrim'.

Mora razviti svijest , uvažavanje i osjećaj odgovornosti glede dobrobiti i prava drugih

ljudi. Tu svijest treba izraziti brižnošću, ljubaznošću i samilošću.

Kada prekrši moralne norme trebalo bi doživjeti negativne emocionalne reakcije

poput stida, krivnje ili straha.

Empatija

Poučavanje djece empatiji višestruko se isplati. Djeca s velikim potencijalom za

empatiju postaju manje agresivna i svoju energiju usmjeravanju na davanje i pomaganje.

Omiljenija su među vršnjacima i odraslima te uspješnija u školi. Kada takva djeca odrastu,

lakše ostvaruju bliskost sa svojim bračnim partnerom, prijateljima i djecom.

Razvojni psiholozi razlikuju dvije komponente empatije – emocionalno reagiranje na

druge ljude i kognitivnu reakciju. Emocionalna empatija vidljiva je kod djece u prvoj godini

života. S navršenih godinu dana, dijete ulazi u drugi stadij empatije kad mu je jasno da

neraspoloženje drugog djeteta nije njegovo vlastito, ali tada nisu sigurni što treba učiniti. To

može dovesti do stanja empatične konfuzije. Sa šest godina počinje stadij kognitivne

empatije – sposobnost sagledavanja stvarnosti iz perspektive drugoga i postupanja u skladu s

tim. U kasnom djetinjstvu (između deset i dvanaest godina) dječja sposbonost empatije se

proširuje i uključuje one osobe s kojima se nikad nisu sreli, što se naziva apstraktna empatija.

Djeca tada izražavaju suosjećanje sa ljudima čije su životne okolnost teže od njihovih.

Kako bi dijete podignulo razinu empatije, potrebno je podignuti razinu očekivanja

obzirnog i odgovornog ponašanja djece, naučiti ih iskazivati male znakove pažnje ali ponekad

i uključiti u dobrovoljni rad.

Čestitost i moralnost

Kao što svi znamo, djeca izgovore prve laži čim progovore. Kod male djece laganje

može biti toliko 'prozirno' da roditelji i odgajatelji ne mogu odoljeti da se ne nasmiju. Kod

većine djece vještine EQ-a razvijaju se tijekom odrastanja, ali to nije slučaj sa iskrenošću.

Odrastajući, oni počinju stupnjevati laži i smatrati neke laži gorima od drugih. Najgora je laž

izrečena s ciljem da se izbjegne kazna, a laž čiji je cilj da se ne povrijede nečiji osjećaji i nije

tako loša. Altruistična laž izriče se kako bi se nekome pomoglo i gotovo uvijek se smatra

nečime što je oprostivo.

Mlađa djeca uglavnom lažu kako bi izbjegla kaznu, kako bi dobila nešto što žele ili

izazvala divljenje svojih prijatelja. Adolescenti češće lažu kako bi zaštitili svoju privatnost ili

kako bi prikrili nešto čega se srame. Laganje je često prihvatljivo tijekom odrastanja, ali ono

može postati problem ako postane navike.

Istraživanja pokazuju da djeca koja dolaze iz obitelji u kojima se lagalo i sama više

lažu, a to vrijedi i za djecu koja nisu u djetinjstvu bila podvrgnuta nadzoru roditelja ili su se

osjećaja odbačeno. Roditelji i odgajatelji moraju biti svjesni učinaka koje laži mogu imati na

djecu. Dakako da to ne znači da im se sve treba reći. Ako ih se nešto ne tiče ili je izvan

domašaja njihova razumijevanja, to treba i reći. Treba im čitati knjige koje naglašavaju

čestitost, a za stariju djecu postoje i igre koje izgrađuju povjerenje.

Stid i krivnja

Naše društvo je, čini se, otišlo predaleko u svom pokušaju da zaštiti djecu čak i onda

kada to nije potrebno. Kod neke djece jednako štetno može biti iskazivanje previše, baš kao i

premalo, suosjećanja i razumijevanja. Saznanja o emocionalnoj inteligenciji ukazala su na

očito pogrešku zagovornika permisivnog odgoja i naobrazbe koja se sastoji od razlikovanja

dobrih i loših emocija kao pozitivnih i negativnih vidova našeg društvenog života. Svaka se

ljudska emocija razvila s nekom svrhom, pa se uklanjanje negativnih emocija iz djetetovog

razvoja nikako ne preporučuje. Naprotiv – emocije poput stida i krivnje imaju mnogo veći

utjecaj na emocionalni razvoj i bihevioralne probleme nego pozitivne emocije.

Stid je oblik krajnje nelagode koja se javlja kad djeca osjete da svojim ponašanjem ne

zadovoljavaju očekivanja drugih. Krivnja se javlja kada ne uspiju zadovoljiti vlastite standarde

ponašanja. Stid na djeci ostavlja neizbrisive tragove. Treba ga poticati ako dijete ostane

ravnodušno pošto učini nešto zbog čega bi trebalo biti posramljeno. Izazivanje stida kao

odgojnu mjeru treba uvesti kada se ostale, manje dramatične metode, pokažu neuspješnima.

Treba dobro paziti pri korištenju negativnih emocija kako bismo pridonjeli moralnom razvoju

djece bez nepotrebne štete.

Programi za razvoj EI kod djece

U posljednjem desetljeću vidljiv je povećan interes za primjenu programa koji imaju

za cilj razvijati socijalne i emocionalne vještine, poput rješavanja problema, donošenja

odluka, komunikacijskih vještina, prepoznavanja vlastitih i tuđih emocija, nošenje s njima na

primjeren način i slično.

Diljem svijeta kreiraju se programi za razvoj EI i kod djece i kod odraslih. Stručnjaci

objedinjuju znanja s područja inteligencije, razvojne psihologije, neurologije te odgoja i

obrazovanja kako bi osmislili strategije koje djeci pomažu razviti socijalne i emocionalne

kompetencije. Cilj takvih programa je učiniti djecu otpornijom na razne psihopatološke

probleme, poput depresije, delinkvencije, nasilja, zlouporabe droga itd. To se radi tako da se

kod djece potiču vještine prepoznavanja i upravljanja emocijama kod sebe i drugih, kontrole

vlastitih reakcija, empatije i prosocijalnoga ponašanja i slično (Kuterovac i Jagodić, 2003.,

prema Takšić,Mohorić i Munjas, 2006.)

Postoje brojni uspješni višegodišnji intervencijski programi koji promiču akademsko,

socijalno, emocionalno i zdravstveno ponašanje kod djece školskog uzrasta. Neki su

usmjereni na školsku klimu, neki na osobu, a neki uključuju višestruke pristupe i

komponente. S obzirom na to da većina djece ide u školu, čini se opravdanom usmjerenost

intervencija i programa za razvoj EI upravo na školski uzrast i školsko okruženje. Mnogi

programi integrirani su u školski kurikulum i usmjereni su na to da omogućuju učenicima

intenzivna i trajna iskustva izgradnje vještina emocionalne inteligencije tijekom godina

Optimizam

Optimizam je više od pozitivnog mišljenja, to je navika pozitivnog mišljenja, osobina

gledanja na događaje sa očekivanjem pozitivnog ishoda. Optimizam pojačava imunitet na

brojne teškoće u životu. Kako bi naučili dijete da bude optimistično, moramo prije svega

znati razlikovati pesimistične i optimistične misli. Prema Martinu Seligmanu, autoru knjige

„The Optimistic Child“, najočitija razlika sastoji se u načinu na koji optimisti i pesimisti

objašnjavaju uzroke, kako povoljnih tako i nepovoljih događaja. Optimist smatra da su svi

sretni događaji nešto 'stalno' i da će se i dalje događati. On samoga sebe smatra odgovornim

za poticanje pozitivnih događaja. Ako se dogodi nešto loše, on to vidi samo kao privremeno i

zna realno ocijeniti koliko je tome pridonio. Razmišljanje pesimista sasvim je suprotno –

dobri događaji su 'privremeni', loši su 'stalni'. Pesimist je sklon tome da uvijek nekoga

okrivljava za sve loše što se dogodi. Ako se kod djeteta podržava pesimističan pogled na

svijet, ono će ga još više razviti.

Seligman smatra da je pesimizam jedna od najvećih opasnosti za zdravlje današnje

djece – u usporedbi s ljudima rođenim u prvih trideset godina prošlog stoljeća, današnja

djeca su izložena deset puta većoj opasnosti da obole od depresije. Prema istraživanju

provedenom na 3000 djece, 9 posto je patilo od teške depresije. Sretna je okolnost ta da se

pesimizam, pa i depresija, mogu izliječiti tako da se djecu i adolescente nauči novom načinu

razmišljanja.

Da bi se odgojilo optimistično dijete, treba razmisliti o načinu na koji ga kritiziramo.

Postoji dobar i loš način kritiziranja. Treba odrediti pravu mjeru, te ju izreći optimističnim

tonom i točno objasniti djetetu gdje je pogriješilo. Također treba imati na umu da djeca

oponašaju roditelje i starije, pa im treba dati i dobar primjer i ponekad promjeniti vlastiti

način razmišljanja.