STROGE MJERE ŠTEDNJE

Prof. dr. sc. Zvonimir Šikić

• Pod „štednjom“ danas se najčešće misli na redukciju državnog deficita. Ona se postiže ili smanjenjem javne potrošnje ili povećanjem poreza ili s oboje. (Za detaljnije objašnjenje zašto je to „štednja“ pod navodnicima vidi ovdje i ovdje.)

• Zagovaratelji „štednje“ misle da bi idealan bio balansirani budžet u kojem je iznos javne potrošnje jednak iznosu prikupljenih poreza. (To se najčešće izražava mantrom „država ne može trošiti više nego zarađuje“; o besmislici da država zarađuje vidi ovdje.)

• Uobičajena mjera ekonomskog rasta je BDP.  No, BDP = JP+PP–NU (bruto domaći proizvod = javna potrošnja + privatna potrošnja – neto uvoz). „Štednja“ zahtijeva smanjenje prva dva pribrojnika s desne strane jednakosti (naime, povećanje poreza smanjuje privatnu potrošnju).

• Dakle, uz konstantnu trgovinsku bilancu, „štednja“ uvijek smanjuje BDP.

• Kako, s druge strane, padajući BDP djeluje na „štednju“? Njegov pad smanjuje potrošnju (javnu, privatnu ili obje). Smanjenje potrošnje dovodi do manjih poreznih prihoda što (ako se ništa drugo ne promijeni) povećava deficit. To pak zahtijeva daljnju „štednju“.

• Tako se „spiralom smrti“, u ovom slučaju „spiralom štednje“, tone u depresiju. Redukcija deficita vodi redukciji BDPa, koja vodi daljnjoj redukciji deficita, koja vodi još većoj redukciji BDPa, koja vodi …….. .

• Dakle, osim eventualnog pretvaranja trgovinskog deficita u suficit, jedini način da se zaustavi smrtna spirala „štednje“ jest povećanje državnog deficita, bilo povećanom javnom potrošnjom bilo

smanjenjem poreza.

• Desni odbijaju povećanje poreza, a žele smanjiti javnu potrošnju. Lijevi žele povećati poreze, ali odbijaju smanjiti javnu potrošnju. Oba pristupa put su prema smrtnoj spirali „štednje“. (Sumanuti žele i povećati poreze i smanjiti javnu potrošnju; oni nas strmoglavljuju u smrtnu spiralu „štednje“.)

• Može li se trgovinskim suficitom izbjeći spirala smrti? Da, ali ne smijemo zaboraviti da je svjetska trgovinska bilanca uvijek nula. Moj trgovinski suficit uvijek je nečiji trgovinski deficit i obratno. Zemlja koja tako izbjegne recesiju ili depresiju, nužno neke druge zemlje baca u recesiju ili depresiju (osiromašujući ih za svoj boljitak).

• Osim toga, u današnjoj globalnoj ekonomiji nijedna zemlja nije „otok“. Tuđa recesija ili depresija vraća se kao bumerang, kao što su osjetile mnoge „zdrave“ ekonomije.

• „Štednja“ i balansirani budžet mogu (neko vrijeme) preživjeti negdje, ali ne

mogu (ni neko vrijeme) preživjeti svugdje.

KAKO JE UMRLA SOCIJALDEMOKRACIJA

Prof. dr. sc. Zvonimir Šikić

• Što se 80-tih i 90-tih godina dogodilo europskoj socijalnoj demokraciji?

• Zašto je počela zaboravljati, te je konačno i zaboravila, da sve veća financijalizacija ekonomije, shvaćanje i tretiranje rada i radnika kao samo još jedne robe i oslanjanje na ponzi sheme kao legitimne izvore rente, ćine kapitalizam nestabilnijim, krizama sklonijim i neciviliziranijim?

• Zašto se pomirila s ogromnom nejednakošću koja je nusprodukt ovakvog

razvoja?

• Gdje su nestali socijaldemokrati poput Brandta, Kreiskog i Palmea, koji su razumjeli da ekcesivnu financijalizaciju, izrabljivanje radnika i nekretninske balone valja zauzdavati?

• Kako se desilo da je europska ljevica prihvatila toksičnu ekonomiju i politiku

današnjice?

• (Npr. da njemački SPD poslušno glasa za svaku mjeru kancelarke Merkel, ili da hrvatski

SDP provodi neoliberalnu politiku HNS-a.)

• Odgovor je možda sasvim jednostavan.

• Zaslijepljeni bujicom privatnog novca, koji je stvarao financijski sektor (dok je cijena rada padala, a cijena nekretnina se napuhavala), socijaldemokrati su povjerovali da i oni mogu pobrati nešto toga vrhnja, te ga usmjeriti u svoje socijalne programe.

• Umjesto da djelomično redistribuiraju industrijske profite, kako su to činili Kreisky i stara škola, nova škola „trećega puta“ okrenula se slavini financijalizacije.

• Neka financijski magovi rade što hoće, a mi ćemo nešto od njihove ćarolije

preusmjeriti u socijalnu državu.

• To im se sigurno činilo boljom idejom nego biti u stalnom konfliktu s industrijalcima oko redistribucije dobara. (Sjetimo se „kraja povijesti“ i „upokojenja ideologije“; nije ih izazvala samo propast realnog socijalizma.)

• S druge strane, financijaši su drage volje davali „mrvice“ sa svojeg bogatog stola, dok god ih nova ljevica pušta da rade što žele. (To je neko vrijeme uistinu funkcioniralo, npr. u Blairovoj Britaniji i PSOE-ovoj Španjolskoj. Naime, prvi ponzi investitori uvijek dobro zarade i možda je baš ponudom tog primata socijaldemokraciji zamagljen vid.)

• To nije bilo besplatno. Da bi se prihvatio „treći put“ trebalo je odbaciti svoje nepovjerenje u nesputana tržišta financijskih proizvoda, radne snage i nekretnina. Trebalo je isključiti svoju sposobnost kritičkog promišljanja i pomiriti se s time da „stručnjaci znaju“. (Zapravo lagodna pozicija.)

• Kada se shema 2008. raspala europski socijaldemokrati nisu više imali ni znanja, ni moralnih vrijednosti, s kojima bi bili u stanju kritički analizirati i politički odgovoriti na urušavanje sustava.

• Ukratko, bili su spremni prihvatiti ne-socijaldemokratsku politiku koja je na

oltaru financijskog sektora žrtvovala „maloga čovjeka“, njegov životni standard

i njegovu zaposlenost.

Prof. dr. sc. Zvonimir Šikić

Šikin blog http://

sikic.wordpress.com/