Studije o šerijatskom pravu i institucijama, dr. Fikret Karčić

STUDIJE O ERIJATSKOM PRAVU

I INSTITUCIJAMA

Drugo dopunjeno izdanje

FIK

RET

KA

R

I

IZDAVAKI CENTAR RIJASETA ISLAMSKE ZAJEDNICE U BiH

FIKRET KARI | STUDIJE O ERIJATSKOM PRAVU I INSTITUCIJAMA

Karcic, Studije o serijatskom pravu FINAL.indd 1 25.3.2011 10:16:28

Izdavai:IC El-KalEm - izdavaki centar Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegoviniwww.elkalem.baCNS - Centar za napredne studijewww.cns.ba

Za izdavaa:Selim Jarko

Urednik:Ahmet Alibai

Lektor:Hurija Imamovi

KorektorMunir Muji

Tehniki urednik:Ismail Ahmetagi

Dizajn:Tarik Jesenkovi

tampa:BEmUST, Sarajevo

Za tamparijuMustafa Beirovi

Fikret KariSTUDIJE O ERIJATSKOM PRAVU I INSTITUCIJAMADrugo dopunjeno izdanje, 2011. Prvi put tampano kao Studije o erijatskom pravu (Zenica: Bemust, 1997), str. 201.

Copyrigt 2011. Fikret Kari i Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, drugo dopunjeno izdanje. Sva prava pridrana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se pohranjivati u elektronske baze podataka, umnoavati ili javno reproducirati u bilo kojoj formi bez prethodnog pismenog doputenja izdavaa, osim u sluajevima strunih prikaza.

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo 348.9728-74 KARI, Fikret Studije o erijatskom pravu i institucijama / Fikret Kari. - 2. dopunjeno izd. - Sarajevo : El-Kalem ; Centar za napredne studije, 2011. - 400str. ; 21 cm Bibliografske i druge biljeke uz tekst. ISBN 978-9958-23-280-0 COBISS.BH-ID 18691846


Fikret Kari

STUDIJE O ERIJATSKOM PRAVU

I INSTITUCIJAMA

Drugo dopunjeno izdanje

Sarajevo, 1432. po H./2011. godine


SAdRAj

Uvod .......................................................................................................... 7

1. ERIJATSKO PRAVO1. 1. Izvorni radovi

Zatiene vrijednosti u erijatskom pravu ........................................ 11O optim erijatskim pravilima ........................................................... 17Usul-i fikh metodologija islamskog prava ...................................... 25Pravna priroda, mjesto i znaaj fetve u erijatskom pravu .............. 36O nasljednom pravu predislamskih Arapa ........................................ 54Islamsko meunarodno pravo izmeu zaborava i ignorisanja........ 65Heretika uenja i praksa u svjetlu propisa erijatskog krivinog prava ..................................................... 72O pitanju periodizacije historije fikha ................................................ 86Stanje erijatskopravne nauke i prakse u 19. i prvoj polovini 20. vijeka ........................................... 102Pitanje primjene erijatskog prava kroz historiju bosanskohercegovakih muslimana ......................... 115Jedna vana fetva o pitanju iseljavanja bosanskih muslimana u vrijeme austrougarske uprave ................. 132O uticaju erijata na predratno jugoslovensko pravo ..................... 145erijatsko pravo u ustavima savremenih muslimanskih zemalja ... 166Od prava do etike: proces modernizacije i reinterpretacija erijata u BiH ................... 201Muslimanski pravnici i kvarenje vremena: instrumenti usklaivanja prava i stvarnosti u fikhu ....................... 212


Fikret Kari6

1. 2. Prijevodi

Subhi Mahmessani: Pravni poslovi u erijatu ..................................................................... 219C. A. Nallino: Razmiljanje o vezama fikha i rimskog prava .................................. 242Muhammed Hamidullah: Uticaj rimskog prava na fikh .............................................................. 255Ebul Ula Mardin: Razvoj erijatskog prava u Osmanskoj carevini .............................. 270Muhammed Abdul Devad Muhammed: Razvoj zakonodavstva u islamskom svijetu s posebnim osvrtom na posljednji period osmanskog hilafeta ........ 284

2. ERIJATSKE INSTITUCIJE2.1. Izvorni radoviMedinsko iskustvo ............................................................................... 303Sluba reisul-uleme kod Bonjaka .................................................... 309Opti pogled na historijat muftijske slube kod nas ....................... 320Odnos bosanske uleme prema reformama u Osmanskoj carevini u xix vijeku ................................ 332Pitanje javnopravnog priznanja islama u jugoslovenskim krajevima nakon prestanka osmanske vlasti ....... 345Glavne tendencije u pravnom ureenju vakufa u nekim muslimanskim zemljama 1850-1950. ................... 356Odnos vjere i historije u modernim reformistikim pokretima u islamu .................................................. 373Ustavnopravno regulisanje odnosa drave i vjere u bliskoistonim zemljama ........................................ 380


7Uvod

Islamsko pravo (erijat) predstavlja normativni aspekt islama a islamska pravna nauka (fikh) jednu od najznaajnijih disciplina u kulturnoj historiji muslimana. ivot svake muslimanske skupine ne-odvojivo je povezan sa pridravanjem erijata i njegovanjem fikha. Iznevjeravanje erijata dovodi u pitanje islamski identitet pojedinca i grupe a zanemarivanje fikha oteava ili onemoguava valjano prevo-enje naloga Boijega zakona u historijsku stvarnost muslimana.

Historija dodira Bonjaka sa islamskim pravom duga je koliko i historija ovog muslimanskog naroda. Historijski izvori koji biljee prve prelaske na islam meu stanovnicima Bosne istovremeno spo-minju i muftije i kadije, funkcionere zaduene za tumaenje i primje-nu erijatskog prava. Stotinu godina kasnije ve nalazimo nae ljude na tim pozicijama i prve radove o islamskom pravu pisane arapskim jezikom, jezikom islamskih disciplina i lingua franca muslimanskog svijeta.

Na prijelazu izmeu devetnaestog i dvadesetog vijeka pojavljuju se i prvi radovi o erijatskom pravu na bosanskom jeziku napisani za potrebe jurisdikcije erijatskih sudova, koji su nastavili da funk-cioniraju i nakon prestanka osmanske vlasti, ili radi opte publike. U to doba poinje i formuliranje specifine erijatskopravne termi-nologije na bosanskom jeziku. Sve do 1946. god., kada su ukinuti erijatski sudovi, erijatsko pravo u stvarima linog statusa smatra-no je specifinim graanskim pravom Bonjaka i kao takvo bilo je predmet ne samo islamskih nego i optih pravnih studija. Dravni program ateizacije nakon 1945. doveo je do toga da erijat izgubi karakter pozitivnog prava za Bonjake, da se postepeno vrijednosti zatiene erijatom zamijene drugim, te da se i samo izuavanje eri-jata svede na dio fikha samo unutar islamskih obrazovnih institucija.


Fikret Kari8

Situacija se promijenila 1970-tih, kada se u nastavni program me-dresa i novootvorenog Islamskog teolokog fakulteta (danas Fakultet islamskih nauka u Sarajevu) uvelo izuavanje veine grana fikha. Taj proces otvorio je pitanje odgovarajuih udbenika za ake i studen-te i istraivanja koja bi omoguila ispunjenje tog zadatka. Zadatak je bio tim tei, posebno za mlade naune radnike, to je dolo do prekida kontinuiteta izuavanja fikha na domaim visokokolskim ustanovama i to je doticaj sa literaturom i posebno periodikom na arapskom i evropskim jezicima bio veoma ogranien. I pored toga od 1970-tih naa islamska periodika biljei povean broj priloga iz razliitih oblasti fikha.

Jedan dio tih priloga italac e nai u ovoj knjizi. To su lanci koje je autor napisao ili preveo u periodu duem od tri decenije (1978 - 2009). Svi ti lanci (ukupno 26) tematski su grupisani u dvije cjeline - jednu koja se odnosi na erijatsko pravo i drugu koja se odnosi na erijatske ustanove. Unutar prve cjeline radovi su podijeljeni na izvorne i prevedene. Unutar druge cjeline objavljeni su samo izvorni radovi. U radovima su jedino izvrene neophodne jezike interven-cije, tako da ova knjiga ima danas, kada je veliki dio onovremene islamske periodike uniten ili nedostupan, i vaan dokumentacio-ni karakter. Ona takoer svjedoi o bavljenju erijatskim pravom u promjenljivim drutvenopolitikim okolnostima na ovom prostoru i refleksijama autora o ulozi islamskog normativnog sistema kroz hi-storiju a posebno u ivotu jedne muslimanske zajednice na Balkanu.

Sarajevo, maj 2010. /dumade-l-uhra 1431.


ERIJATSKO PRAVO

Izvorni radovi


11

ZATIENE vRIjEdNoSTI U ERIjATSKoM PRAvU

U glavnim izvorima islamskog uenja moralni principi izraeni su u dva oblika, ili kao samostalne norme ispravnog ponaanja, ili su inkorporirani u propise pravnog karaktera.1 U ovom saoptenju bavit emo se ovim drugim vidom izraavanja moralnih vrijednosti.

U pravnoj teoriji opteprihvaen stav je da je pravo sredstvo za ostvarivanje odreenih vrijednosti.2 Posebna grana pravne filozofi-je - pravna aksiologija - bavi se definiranjem vrijednosti koje pravo treba da ostvari, njihovom prirodom, meusobnim odnosima, hi-jerarhijom itd. Odgovor na pitanje koje su vrijednosti zatiene e-rijatom treba, prema tome, traiti u disciplini usul-i fikh, iji naziv se moe najbolje prevesti kao metodologija islamskog (erijatskog) prava.3 Metodologija prava razumijeva se ovdje kao disciplina koja prouava metode formuliranja pravnih normi i metode primjene prava. Metodologija erijatskog prava bavila se tokom historije pita-njima filozofije prava iz dva razloga. Prvo, zbog toga to svaka me-todologija prava razmatra filozofske metode saznanja prava. Drugo, zbog toga to su se, nakon tradicionalistike reakcije u IV/X vijeku i kasnijeg iskljuivanja filozofije iz programa poznatih medresa, filo-zofska pitanja poela razmatrati u okviru erijatske discipline usul-i fikh.4

1 Fazlur Rahman, Islam: Challenges and Opportunities, u: Islam: Past Influence and Present Challenge, Edinburgh University Press.

2 Radomir Luki, metodologija prava, Beograd 1979, str. 52-53.3 Up. Muhammed Hamidullah, Historie d Usul Al-fikh chez les Musulmans, annales

de la Faculte de droit d Istanbul, str. 72-91.4 F. Kari, Nauni interes za metodologiju islamskog prava, Glasnik VIS, br. 3/ 1985,

str. 286-287.


Fikret Kari12

Prije nego to prijeemo na pitanje definiranja zatienih vrijed-nosti u erijatskom pravu, bit e potrebno da damo neke osnovne napomene o samom karakteru erijata.

ITermin erijat obino se prevodi kao islamsko pravo ili islamski

vjerozakon, ali je potrebno napomenuti da nije rije o pravnom si-stemu u tehnikom smislu rijei ve prije o cjelokupnosti ljudskih obaveza. erijat predstavlja praktino iskazivanje vjere i u sebi obje-dinjuje propise religijskog, moralnog i drutveno-pravnog karaktera. U ovom posljednjem aspektu, erijat predstavlja osnovu za izgradnju jednog isto pravnog sistema. Do sada, u oblasti teorije takav podu-hvat nije uinjen. erijat i dalje obuhvata jus i fas, propise svjetovnog i religijskog prava. Kao podruje prostiranja njegovih propisa navodi se reguliranje odnosa ovjeka i njegovog Stvoritelja kao i reguliranje meuljudskih odnosa. Islamska vjersko-pravna nauka (fikh) definira se kao poznavanje ukupnih ljudskih prava i obaveza (marifa en-nefs ma leha ve ma alejha) veoma slino rimskoj jurisprudenciji u smislu poznavanja ljudskih i Boanskih stvari (rerum divinarum atque humanorum notitia).

Polazei od takvog koncepta, vrijednosti koje podupire i titi e-rijat nisu samo pravna materija, ve su istovremeno i temeljne vjerske dunosti muslimana.5 Sami erijatski propisi imaju vie preventivni nego kazneni karakter. Pravnost i protivpravnost nazivaju se u isla-mu dozvole i zabrane (halal ve haram). Klasifikacija ljudskih djela (ef l el mukellefin) izvedena je vie po vjersko-moralnom nego strik-tno pravnom kriterijumu.

Sva djela punoljetnih i razboritih osoba svrstavaju se, kako je poznato, u jednu od slijedeih kategorija: zapovijed (vadib), odno-sno fard, zabrana (haram), preporuka (nedb), odvraanje (karahet) i dopustivost (ibahat). Zbog uske prepletenosti vjerskih, moralnih i drutveno-pravnih propisa u erijatu nije dolo do razdvajanja mo-

5 Omar Jah, The Characteristics of the Islamic Shariah, The Journal mWl, august 1980, str. 36.


Studije o erijatskom pravu i institucijama 13

ralnosti i zakonitosti akata, a vjersko-moralne kategorije, kao to je pokajanje (tevba) imaju vanu ulogu ak i u krivinom pravu.

IIOsnovna postavka islamske nauke jeste da erijatski propisi odra-

avaju Boansku volju i Pravdu, da su obaveze pravedne, jer potjeu od Boga i da se zabrane odnose na djela koja su nepravedna. Razli-kovanje pravde (adl) od nepravde (devr) vri se na temelju principa do kojih su doli islamski uenjaci otkrivajui ciljeve islamskog vje-rozakona (meksid e-eria el-islmijje).6

U standardnim djelima usul-i fikha navodi se da je glavni cilj erijata postizanje dobrobiti i otklanjanje nereda (dalb el-mesalih we dar el-mafsid). Neki pravnici govore da se radi o jedinstvenom cilju, koji ima dva aspekta, tako da su svi propisi erijata upravljeni optem dobru (el-hajr el- mm). Taj stav posebno zastupaju afijski pravnik el-Izz ibn Abd es-Selam, hanbelijski pravnik Ibn El-Kajjim el-Devzi, malikija Ebu Ishak E-atibi i drugi, a danas ga brane za-stupnici tzv. utilitarne jurisprudencije u muslimanskom svijetu.

Ljudska dobrobit (masleha), kako se navodi u djelima usul-i fik-ha, povezana je sa zadovoljavanjem razliitih vrsta potreba. erijatski pravnici dijele te potrebe u tri kategorije: neophodne stvari, potrebne stvari i poeljne stvari.7

1. Neophodne stvari (darrijjt)U ovu kategoriju spadaju stvari, odnosno vrijednosti koje su neop-

hodne za odravanje ljudskog drutva i poretka u njemu. To su vjera (din), ivot (nefs), razum (akl), ast (ard) i imovina (ml). Neki pravnici dodaju i potomstvo (nesl). Rije je o univerzalnim vrijednostima koje moraju biti ouvane na svakom mjestu i u svakom vremenu. Takve vrijedno-sti poznaju i tite svi pravni sistemi civiliziranih naroda bez obzira na to

6 Majid Khadduri, The Islamic Conception of Justice, The Johns Hopkins University Pre-ss, str. 136-141.

7 Abd el-Kerim Zejdan, el-medhal li dirase e-eria el-islamijje, el-Iskenderijje, str. 46-49.


Fikret Kari14

da li se oznaavaju kao Boansko pravo, prirodno pravo ili vjeno pra-vo (ius divinum, ius naturale, lex aeterna)8

Za zatitu svake od ovih vrijednosti erijat je odredio posebne ustanove i propise. Vjera se titi sluenjem Bogu (ibdet) i nalogom da se brani ako je onemogueno njeno iskazivanje. ivot se titi kri-vino-pravnom odredbom o talionu, zabranom samoubistva i obave-zom otklanjanja opasnosti koja prijeti pojedincu ili drutvu. Razum se titi zabranom uzimanja opojnih pia i droga. Potomstvo se titi odredbama o zakonitom braku kao osnovi porodinog ivota, za-branom izvanbranih spolnih odnosa i protivprirodnog bluda. ast se titi propisima o kanjavanju klevetnika, a ti propisi su posebno strogi kada je u pitanju neosnovana optuba za blud. Imovina se titi propisima o obavezi njenog sticanja na zakonit nain, propisima o zabrani krae, zabrani kamate (riba), stavljanju pod starateljstvo lica koja ne mogu da se brinu za zatitu svojih interesa itd.

2. Potrebne stvari (hdijjt)U ovu kategoriju spadaju stvari koje omoguavaju ljudski ivot

bez potekoa. Zapostavljanje tih potreba ne bi unitilo poredak u ljudskom drutvu, ali bi ivot uinilo teim i tjeskobnim. Zbog toga su dozvoljeni odreeni akti koji predstavljaju odstupanje od vaeih pravila. Bolesniku je dozvoljeno da ne posti ako to ugroava njegovo zdravlje, dozvoljen je razvod braka iako je to Bogu najmri halal, dozvoljena je prenumeraciona kupoprodaja (selem), iako naelno ne-postojea stvar ne moe biti predmet pravnog prometa, propisana je kompenzacija (dije) u sluaju ubistva iz nehata kao obaveza agnatskim srodnicima ubice iako ih toga mogu osloboditi srodnici ubijenog itd.

3. Poeljne stvari (tahsnijjt)U ovu kategoriju spadaju stvari koje pridonose ustanovljenju

lijepih obiaja meu ljudima i izgradnji visokog morala. Njihovim

8 Subhi Mahmassani, Felsefe et-teri fi el-islam (prijevod na engleski: The Philosophy of Jurisprudence in Islam ), Leiden, 1961, str. 49.



odsustvom gubi se kvalitet linosti i pogoravaju se meuljudski od-nosi. erijat je zbog toga propisao istou tijela i odijela, oblaenje najljepeg odijela kada se ide u damiju, lijepo ophoenje, potivanje starijih i blagost prema mlaima, zabranio ulazak u pravni posao iz-meu dva lica koji je u toku itd.

Pored ovog uobiajenog definiranja pojma dobrobit u priruni-cima metodologije islamskog prava postoje i za nijansu drukiji pri-stupi. Marokanski mislilac Alll el Fsi navodi da je opti cilj erijata civiliziranje zemlje, ouvanje i unapreenje pokreta ivota, pobolja-nje poloaja ljudi. Taj se cilj oznaava terminom islh (popravljanje prilika, stvaranje sree i blagostanja, uspostavljanje reda).9 Drugi po-znati malikijski pravnik naega vijeka Muhammed et-Tahir ibn Aur, nekadanji rektor Univerziteta Zejtuna u Tunisu, ovako definira glav-ni cilj erijata: ouvanje poretka u svijetu i unapreenje njegovog do-brog stanja. To se postie ouvanjem blagostanja ljudskog roda kome je ovaj svijet dat na odgovornost. ovjek je odgovoran za svoj razum, praksu i sudbinu drugih stvorenja koja ive na ovom svijetu.10 Nasu-prot stvaranju reda i poboljanja prilika stoji fesd (nered, pokvare-nost, nemoralnost), odnosno u terminologiji usul-i fikha mefsid.

erijatski pravnici su se bavili pitanjem prioriteta izmeu posti-zanja dobrobiti i otklanjanja nereda. Formuliran je princip da u ve-ini sluajeva otklanjanje tete ima prednost nad postizanjem koristi (der el- mefsid evl min delb el-meslih). U sluaju kolizije ciljeva, erijat daje prednost potivanju zabrana nad potivanjem naredbi.11

IIIUtvrivanje zatienih vrijednosti u erijatskom pravu ima dvo-

jaku vanost: za proces stvaranja, odnosno formuliranja normi i za kritiku postojeih normi.

U postupku samostalnog tumaenja glavnih izvora erijata (id-tihad) opti ciljevi islamskog vjerozakona, odnosno zatiene vri-

9 Allal el-Fasi, mekasid e-eria el-islamijje, ed-Dar el-bejda, str. 41-43.10 Es-Sejjid Muhammed Et-Tahir ibn Aur, mekasid e-eria el-islamijje, Tunis, 1366, H.,

str. 63. i dalje.11 Abd el-Kerim Zejdan, op.cit., str. 100-101.


Fikret Kari16

jednosti, imaju funkciju rukovodeih principa. Novoiskrsli sluajevi treba da se reguliraju na takav nain da te vrijednosti budu uvaene u najveoj mjeri. Za Allal el-Fasija ciljevi islamskog vjerozakona su materijalni izvori erijatskog zakonodavstva. Propis koji se putem njih formulira ima karakter erijatskog propisa (el-hukm e-er), odnosno Boijeg naloga. 12

Postojee norme koje je islamska vjersko-pravna nauka formu-lirala treba preispitati u svjetlu uvaavanja glavnih ciljeva i zatie-nih vrijednosti. Ciljevi erijata i zatiene vrijednosti imaju funkciju instrumenata i kriterijuma erijatskopravne politike (es-sijse e-erijje). U tom trenutku treba se prisjetiti uvenog iskaza Ibn el-Kaj-jima el-Devzija:

erijat je utemeljen na mudrosti i dobrobiti ljudi na ovom i bu-duem svijetu. U svojoj cjelokupnosti on je pravda, milost, dobrobit i mudrost. Svaki propis koji bi pravdu izokrenuo u nepravdu, milost u nemilost, dobrobit u tetu, a mudrost u poigravanje ne spada u erijat makar u njega bio dospio putem tumaenja. erijat je Boija pravda i milost meu ljudima.13

erijatska aksiologija ima poseban znaaj za muslimane koji ive u sekularnim drutvima. U tim dravama erijat uglavnom nema ka-rakter pravne norme, odnosno norme sankcionirane imperijumom dravne vlasti. U takvoj situaciji, na svijest i ponaanje muslimana jedino mogu efikasno da utjeu moralni segmenti sadrani u erijat-skim normama, vrijednosti koje norme tite i opti ciljevi islamskog vjerozakona. Gubitkom pravne sankcije, erijat, da parafraziramo J. S. Milla, gubi samo instrumente za osiguranje donje granice ljudske savrenosti, to jest pravne zakone. Gornju granicu ljudske savreno-sti odraavaju moralni zakon.

Izvor: Zbornik radova treeg simpozija 1410/1990, Zagrebaka damija, 1991, str. 151-156.

12 Allal el- Fs, op. cit., str. 41.13 Abd el-Kerim Zejdan, op. cit., str. 49. Subhi Mahmessani, op. cit., str. 106.


17

o oPTIM ERIjATSKIM PRAvILIMA

U razvoju svakog prava uoava se proces postepenog uoptava-nja. Zapoinje se s normama koje reguliraju pojedinani sluaj da bi se dolo do optih normi koje reguliraju neodreen broj sluajeva iste vrste. U tom procesu se izgrauje i pravni pojmovni aparat. Polazi se od koritenja pojmova pozajmljenih iz svakodnevnog govora da bi se dolo do izvedenih pravnih pojmova. Da bi jedno pravo moglo efek-tivno da regulira stvarnost, ono mora predstavljati sistem hijerarhij-ski ureenih normi. U izgradnji svakog sistema dolazi se do situacije u kojoj je mogue i potrebno itav niz normi izraziti jednom nor-mom veeg stepena optosti. Do ovih normi, koje se nazivaju optim pravnim pravilima (regulae iuris), dolazi se induktivnim putem. One pomau da se na kratak i jasan nain iskae smisao niza normi koje pravilo u sebi obuhvata. Formuliranje optih pravnih pravila znak je zrelosti odreene pravne nauke i do njega se dolazi u vrijeme kada se vri logika sistematizacija pravnog materijala do koga se dolo u formativnom periodu jurisprudencije.

U nauci erijatskog prava opta pravna pravila se nazivaju el-kavid el-kullijje. Njima su sistematski posvetili panju pravnici koji su na sebe uzeli zadatak davanja zavrnog oblika naporima velikih pravnika koji su naela i propise Kurana i Sunneta prevodili u ele-mente pravnog sistema. Opta erijatska pravila obraivana su u dje-lima pod naslovom el-ebh ve en-nezir. Ova pravila su nala mjesto u poznatoj kodifikaciji erijatskog prava objavljenoj pod imenom medelle-i ahkmi adlijje (erijje) koja je sa podnaslovom Otoman-ski graanski zakon izdata u prijevodu na bosanski jezik u Sarajevu 1906. godine.

Opta erijatska pravila imaju istu funkciju kao i identine prav-ne konstrukcije u drugim pravilima. U uvodu medelle se kae:


Fikret Kari18

Ali potanski ispitatelji pravnikih pravila sveli (slili) su pravni-ka pravila (pitanja) u neka opta pravila (naelna), koja ine temelj, kojim se ostala pravila dokazuju i koja se opta pravila dre za pri-znata u pravnikim knjigama, tako da svako to opte pravilo obuhva-a i sadri u sebi vie pravnikih pitanja (rjeidba za ista pitanja).

Ako se najprije ta opta pravila zapamte, onda e se lahko prilju-biti pameti posebna pitanja kojih rjeenje je u njima sadrano, pa e opta ta pravila biti sredstvo da se ta pravna pitanja u pameti tvrdo (duboko) smjeste.

...Makar da imade iznimaka od ovih optih pravila, kad se svako posmatra za sebe (na pose) nee to kvariti njihove openitosti ako se ona posmotre ukupno (u cijelosti) jer jedna od njih ograniuju i poblie opredjeljuju druga (str. 5).

Slino su o pravnim pravilima pisali i rimski pravnici. U Digesta-ma je navedeno Paulusovo miljenje:

Pravilo izlae stvar ukratko, i, kako kae Sabinus, predstavlja neku vrstu saimanja njene sutine; ali ako bi se time tetila sutina, pravilo gubi svoje opravdanje (D. Stojevi - A. Romac, Dicta et re-gulae iuris, Beograd 1980., str. 352).

Pravno pravilo je ono to odreenu stvar ukratko izlae, ali to ne znai da iz pravila treba izvoditi pravo, nego da pravilo nastaje iz prava koje postoji (Isto, str. 436).

Svako pravilo doputa svoje izuzetke (Isto, str. 341).I za erijatske pravnike iz pravnih pravila se nije moglo izvoditi

pravo. Muftije nisu mogli izdavati fetve iskljuivo na temelju el-kava-id el-kullijje. Ova pravila su sluila da se bolje razumije duh propisa koji reguliraju jednu oblast.

Ovu funkciju opta erijatska pravila imaju i u situaciji kada e-rijat nema karakter pozitivnog prava, ve predstavlja lini vjerski i moralni kodeks sljedbenika islama. Zbog toga to ne insistiraju na pojedinanom i pravnotehnikom, opta pravila upravo u takvim okolnostima zadravaju svoju punu aktualnost.

U ovom tekstu bit e donijeto nekoliko takvih pravila sa kraim objanjenjima. Kao izbor e nam posluiti prijevod medelle, mada



je njegov jezik zastario, i knjiga irakog pravnika Abdul Kerima Zejdana Uvod u izuavanje erijatskog prava (El-medhal li dirase e-eria el- islamijje, el-Iskenderijje,(-), str. 90-105).

1. Kad postoji nass nije doputen idtihad ( )Smisao ovog pravila je da o pitanjima o kojima postoji izrii-

ti tekst erijata nema mjesta samostalnom izvoenju propisa iz za-konskih izvora. Ovo pravilo je sadrano u l. 14. medelle u slijede-em obliku: Nema mjesta pravnikom ispitivanju (miljenju uenih pravnika, tumaenju) ondje gdje je neto tako jasno reeno da ne trpi izvrtanja.

Primjer: Po izriitom tekstu erijata (nass) zabranjena je kamata (rib). Nije dozvoljen idtihad koji bi kamatu dozvolio.

Tuma prava, dakle, ne moe ii mimo oiglednog znaenja za-konskog teksta. Svako tumaenje koje bi, motivirano iznalaenjem duha zakona, izrazilo smisao suprotan zakonskom tekstu predstav-ljalo bi, ustvari, samo duh tumaa.

2. Pravni poslovi se prosuuju prema namjerama subjekata ( )Smisao ovog pravila je da po erijatu jedan posao ima onu poslje-

dicu koja odgovara svrsi koja se tim poslom htjela postii kao to se navodi u l. 2 medelle. Ovo pravno pravilo se zasniva na glasovitom hadisu: Djela se prosuuju prema namjerama....

Primjer: Pronalaza izgubljene stvari smatra se njenim depozita-rem (uvarom) ukoliko je prilikom uzimanja u posjed imao namjeru da je uva i vrati vlasniku. U tom sluaju nee biti odgovoran uko-liko izgubljena stvar propadne dok je u njegovom posjedu, ako do toga ne doe zbog njegova djelovanja ili nedjelovanja. Meutim, ako pronalaza ima namjeru da pronaenu stvar posvoji, a ona se u nje-govom posjedu oteti ili propadne, on u svakom sluaju za to snosi odgovornost. Ovom erijatskom pravnom pravilu odgovara latinska


Fikret Kari20

maksima affecto tua nomen imponit operi tuo (Tvoja namjera odre-uje karakter tvome djelu).

3. Po pravilu, ovjek je prost od svake obaveze ( )Smisao ovog pravila, koje je u citiranom obliku sadrano u l. 8.

medelle, jeste da se svako lice smatra osloboenim od tuih zahtjeva sve dok se ne dokae suprotno. Ovo je osnovno pravilo u metodo-logiji primjene islamskog prava: u naelu se smatra da je ovjek bez obaveza sve dok se ne dokae postojanje obaveze u konkretnom slu-aju. Ovo pravilo dominira ustanovom odgovornosti u erijatskom graanskom pravu (muamelat), dok se u erijatskom krivinom pra-vu (ukubat) manifestira kao pretpostavka nevinosti.

Primjer: Ako Zejd upropasti tuu imovinu, pa izmeu njega i Amra, vlasnika imovine, nastane spor o visini oteenja, uvait e se tvrdnja nanosioca tete Zejda. Vlasnik imovine treba dokazati razli-ku oteenja iznad onoga to tetnik prizna i to sam zahtijeva.

4. ono to je zabranjeno primati, zabranjeno je i drugome davati ( )Prema ovom pravilu, jednako je zabranjeno davanje harama dru-

gome kao i uzimanje harama od drugog. Ovo pravilo je sadrano u l. 34 medelle. Primjer: I davanje i primanje mita je zabranjeno i Boiji Poslanik je rekao: Allah je prokleo onoga ko mito uzima i ko ga daje.

Zabrana harama je potpuna.

5. U ugovorima su mjerodavni motivi i znaenja a ne rijei i forme ( )Ovo pravilo je sadrano u l. 3 medelle a znai da se u ugovo-

rima pravne posljedice vezuju za stvarne motive stranaka i znaenja njihovih rijei, a ne za upotrijebljene forme. To ne znai ope odba-civanje vanosti rijei koje su stranke u jednom pravnom poslu upo-



trijebile. Zato se prvo gleda na vanjsko znaenje rijei koje su stranke upotrijebile pa ako se to znaenje ne podudara sa znaenjem koje su stranke imale na umu ide se ka namjeravanom znaenju a ostala se zanemaruju. Namjera stranaka saznaje se iz okolnosti povezanih sa pravnim poslom.

Primjer: Kad Zejd kae Amru: Poklanjam ti kuu za hiljadu di-rhema, a Amr to prihvati, postoji ugovor o kupoprodaji premda su upotrijebljeni izrazi ugovora o poklonu (vehebtu kabiltu / pokla-njam - primam).

6. Ne moe se pripisati nikakva izjava ovjeku koji uti, ali je utnja jednaka izjavi u okolnostima kada je izjava bila neophodna ( )Ovo pravilo je sadrano u l. 67 medelle, a znai da se svaka

utnja ne smatra odobravanjem, nego da to znaenje ima onda kada je izjanjavanje odreenog lica bilo nuno.

Primjer: Kad Zejd uniti imetak u prisustvu vlasnika a vlasnik uti, njegova utnja se ne smatra dozvolom za unitenje imetka. Vla-snik nije duan da se izjanjava o protivpravnom aktu.

Kad Zejd ostavi imovinu kod Amra rekavi mu: Ovo ti ostav-ljam kao amanet, a Amr uti, smatra se da se potvrdno izjasnio poto mu je upuena ponuda za sklapanje ugovora o ostavi. Iz tog razloga ugovor se smatra sklopljenim.

U pogledu pravnih posljedica utnje, erijatsko pravo se razlikuje od rimskog prava gdje vai pravilo: Qui tacet consentire videtur ubi tractatur de eius commodo (Ko uti smatra se da se slae, ako se radi o njegovim interesima).

7. ono to je sigurno ne moe se porei sumnjom ( )Ovo pravilo je sadrano u l. 4. medelle, a znai da stanje koje je

utvreno s izvjesnou ne moe da se ospori osim s drugim jednako valjanim dokazom.


Fikret Kari22

Primjer: Ko zakonski ima u vlasnitvu jednu stvar, imat e to pravo sve dotle dok se ne dokae da je pravo vlasnitva prestalo na je-dan od zakonom propisanih naina. Na vaenju ovog pravila zasniva se pravna sigurnost u odnosima uspostavljenim meu ljudima.

8. Zabranjeno je tetu initi a isto tako i uinjenu tetu tetom odvraati ( )U l. 19 medella je reproducirala poznati hadis Boijeg Poslani-

ka kao jedno od optih pravila erijatskog prava. Smisao ovog pravila je da nikome nije dozvoljeno da nanese tetu drugom ni u pogledu linih ni u pogledu imovinskih prava. Isto tako zabranjeno je na tetu tetom uzvraati. U sluaju protivpravnog oteenja prema poinio-cu se preduzimaju zakonske mjere. erijat ne dozvoljava samovlasno namirenje.

Primjer: Ako Zejd uniti Amrovu imovinu, Amru nije dozvolje-no da uniti Zejdovu imovinu ve da se obrati sudu radi namirenja.

9. Nuda ini dozvoljenim ono to je zabranjeno ( ) Ovo pravilo sadrano je u l. 21 medelle, a predstavlja neopho-

dan korektiv za usaglaavanje prava i stvarnosti. Ono to je zabranje-no postaje dozvoljeno u situaciji koja se po pravu (a ne proizvoljno) karakterizira kao nuda i to samo u obimu koji odgovara veliini nevolje. Meutim, ono to je doputeno iz nekog izvinjujueg razloga prestat e biti doputeno kad nestane takvog razloga kae dalje med-ella (l. 23).

Primjer: Ako Amru prijeti smrt od gladi ili ei, dozvoljeno mu je da jede i pije ono to je inae zabranjeno u mjeri koja je potrebna za ouvanje ivota.

Gotovo istovjetno pravilo postoji u rimskom pravu: Quod non est licitum in lege, necessitas facit licitum (to nije po zakonu dozvo-ljeno, nuda ini dozvoljenim).



10. Nije doputeno nikome da raspolae tuom imovinom bez dozvole vlasnika ( )Ovo pravilo je sadrano u l. 96 medelle, a ima za cilj zatitu

line svojine pojedinca. Upravljanje tuom imovinom bez dozvole vlasnika nije dozvoljeno kao to je nevaljana i svaka naredba koju bi neovlateno lice uputilo treim licima u pogledu upravljanja tuom imovinom.

Primjer: Zejdu nije dozvoljeno da koristi susjedov zid bez njego-ve dozvole.

Ako neko oteti tuu imovinu izvravajui nalog nezvanog po-slodavca, odgovara za uinjenu tetu. Ukoliko mu nije bilo poznato da nalogodavac nije vlasnik imovine, takoer je odgovoran za tetu, ali ima pravo naplate (rudu, regres) od neovlatenog poslodavca. Ako neko koristi tuu imovinu pod prinudom, ne odgovara za tetu koju pri tome priini.

11. Za prijestupe nerazumnih ne odgovara njihov vlasnik ( )Ovo pitanje je sadrano u l. 94. medelle. teta koju priine i-

votinje (bez ljudskog sudjelovanja) izjednaena je sa djelovanjem vie sile. Vlasnik odgovara za tetu koju njegove ivotinje poine samo ako je ta teta nastupila kao posljedica njegovog injenja ili proputanja.

Primjer: Ako Zejd vee konja na odreenom mjestu, pa konj po-vrijedi tueg konja, Zejd nije odgovoran.

Ali, ako Zejd pusti svoje stado u tue usjeve ili uvajui ga ne sprijei ulazak u tue usjeve i njihovo unitavanje, Zejd je odgovoran za priinjenu tetu. U prvom sluaju odgovara se na osnovu uinje-nog prijestupa a u drugom zbog proputanja dune panje.

12. Uz dobitak ide i gubitak ( )Ovo pravilo je sadrano u l. 87. medelle. Njegov je smisao da

ono lice kome pripada dobit od stvari treba da snosi i terete koji uz


Fikret Kari24

nju idu. Tako suvlasnici dijele i dobiti i tetu srazmjerno suvlasni-kim dijelovima.

Primjer: Taksu prilikom prijenosa vlasnitva nekretnina (tapu) snosi kupac poto on izvlai korist od ovog prijenosa.

Identino pravilo postoji u rimskom pravu: Quisentit commo-dum sentire debet et onus: (Ko uiva korist, treba da snosi i teret).

Izvor: Islamska misao, br. 73/1985, str. 5-7.


25

USUL-I FIKH METodoLoGIjA ISLAMSKoG PRAvA

Metodologija prava je disciplina koja izuava metode prava i to metode saznanja prava (naune i filozofske) i metode pravne tehnike (stvaranja i primjene prava). Pojedinim pitanjima koja spadaju u do-men metodologije prava, pravna nauka se bavila jo od svoga poet-ka. To bavljenje je bilo nesistematsko i uzgredno. Poto je od antikog doba glavni metod pravne nauke bio dogmatiki, to se teorija tuma-enja razvila do zavidnog stepena. Meutim, u svijetu izgraenom na temeljima koji obrazuju kulturu Zapada (grka filozofija, rimsko pravo, kranstvo) metodologija prava kao posebna disciplina razvi-ja se tek u posljednje vrijeme. Ope interesovanje za metodologiju drutvenih nauka potaknuto je nakon Drugog svjetskog rata, pa se u tom okviru pojaao i interes za metodologiju prava. Posebna panja posveuje se realnim metodima (socioloki i njemu srodni) a u po-lje interesiranja pravne nauke ulaze i logiko-semantiki problemi).14 Od kraja 2. i poetkom 3. vijeka islama (8-9. vijek po Isu) meu islamskim naukama postoji samostalna disciplina usul-i fikh (temelji pravne nauke). U odnosu na predmet izuavanja ova disciplina odgo-vara savremenoj metodologiji prava. Profesor Muhammed Hamidu-llah izriito navodi da se ni kod jednog naroda prije islama, ukljuu-jui Grke, Rimljane, Kineze, Indijce, Egipane, Babilonce, Feniane, Perzijance i druge, ne moe nai pravna disciplina koja bi se bavila filozofijom prava, izvorima, metodima zakonodavstva, tumaenja i slino, to su muslimani nazvali usul-i fikh a moderna pravna nauka metodologijom prava.15

14 Radomir D. Luki, metodologija prava, Beograd 1979, str. 30-33.15 Muhammed Hamidullah, u knjizi Hel lil-kanun er-rumi tesir ala el-fikh el-islami (Da li

je rimsko pravo uticalo na islamsku pravnu nauku), Bejrut 1973, str. 77, bilj. 1.


Fikret Kari26

U ovom tekstu, nastojaemo obrazloiti konstataciju profesora Hamidullaha pruajui osnovna obavjetenja o nastanku metodolo-gije islamskog prava, njenom predmetu i pravcima razvoja, te ukaza-ti na znaaj obrazovanja samostalne discipline koja izuava metode prava u cjelini islamskih nauka.

IVana okolnost za razumijevanje nastanka discipline usul-i fikh

je nain izgradnje islamskog pravnog sistema. Fikh - pravni sistem islama - izgraen je intelektualnim naporima pravnika usmjerenim tumaenju i prevoenju u stvarnost naloga islamskog Zakona (e-rijat). erijat ima izvor u Boijoj objavi izraenoj rijeima i smislom (Kuran), ili samo smislom (Sunnet) i ini vjeni dio islamskog pravnog sistema. Ljudski pokuaj tumaenja islamskog Zakona i nastojanja da se iz njegovih optih propisa i naela izvedu pojedi-nani i detaljni propisi uopeno se naziva idtihad ili fikh pojedi-nih pravnika. Poto je u odreenim historijskim uvjetima preutno obustavljeno samostalno tumaenje islamskog Zakona, to je cjelina linih pokuaja razumijevanja erijata objektivizirana i pretvorena u sistem. Taj sistem, po svojoj prirodi, predstavlja tzv. pravniko pravo i naziva se pravna nauka ili jurisprudencija, odnosno fikh. injenica da su se ove cjeline propisa primjenjivale kroz historiju i tako predstavljale pozitivno pravo omoguava da ih oznaimo i kao sistem prava.

Nakon smrti Boijeg Poslanika muslimanski pravnici su se nali u delikatnoj situaciji: pred njima je bila Boija Knjiga i Sunnet Boijeg Poslanika a njihov zadatak je bio pravno zahvatanje veli-kog broja sluajeva, koji su se pojavili naglim irenjem islama i pri-hvatanjem Boije vjere od strane stanovnitva osvojenih teritorija. Put je bio u tumaenju izvora, dosezanju ciljeva zakonodavstva, protezanju postojeih propisa na novoiskrsle sluajeve. Pri tome su uvijek imali na umu: Zakonodavac u islamu je Allah dele anu-hu, Savreni Tvorac svega postojeeg, a oni su samo nesavreni lju-di, koji svojim skromnim znanjem pokuavaju dosegnuti Njegovu



Volju.16 Svijest o veliini posla i bojazan da se ne bi reklo o Boijem Zakonu neto proizvoljno ili pogreno imali su za posljedicu da muslimanski pravnici pokau besprimjernu panju pri tumaenju tekstova, klasifikaciji propisa, izvoenju optih pravnih pojmova, razumijevanju odnosa tekstova koji se tiu iste materije i slino.

Kada je jednom uoena vanost ovih pitanja i kada je bilo jasno da ispravni metodi u najveoj mjeri jame ispravne zakljuke, bio je ve otvoren put i posebnoj disciplini koja e se time i baviti.

Tumaenje (jeziko i logiko) e biti jedna od najvanijih tema ove discipline i tradicionalno e se izlagati u kasnijim djelima pod naslovom vuduh dilale el-edille (znaenja izvora). Napori musliman-skih pravnika na podruju tumaenja imat e svoj izraz u dosljedno izvedenim diobama izraza upotrijebljenih u erijatskim izvorima s obzirom na jasnou znaenja, zatim u utvrivanju logiko-pravnog karaktera propisa izvedenih iz tekstova razliitog stepena jasnoe, u teorijskoj razradi pitanja specijalizacije znaenja optih izraza upo-trijebljenih u erijatskim izvorima, pitanju abrogacije i slino.

Druga tema usul-i fikha su izvori islamskog prava (el-edille e-erijje). Muslimanski pravnici rijeili su pitanje hijerarhije izvora, teorijski obrazloili pravnu utemeljenost svakog pojedinog izvora, pravnu prirodu propisa koji potiu iz razliitih izvora i tako dalje.

Trea tema usul-i fikha je pitanje pravnih propisa (el-ahkam). Po-znate su podjele pravnih propisa s obzirom na njihovu sadrinu na propise koji se tiu ljudskih obaveza i ljudskih situacija. S obzirom na logiku i moralnu prirodu, muslimanski pravnici su propise podijelili na stroge zapovijesti, stroge zabrane, preporuke, odvraanja i prepu-tanja slobodnom izboru. Ova podjela ukazuje na sadrinsku speci-

16 I u metodologiji prava koja se ne zasnivaju na Boijoj Objavi (tzv. ljudska prava) pri tumaenju se koristi pretpostavka o savrenosti tvorca prava. Pretpostavlja se da je tvorac norme idealno bie koje savreno poznaje ljudsko drutvo, pravo i njegove mogunosti, jezik, logiku i pravnu tehniku. Tuma je svjestan da je ova pretpostavka netana, ali je koristi da bi ga potakla da napregne sve svoje sile i zamisli konkretna rjeenja savrenog tvorca i sam ih ostvari. (Vidi. R. Luki, op. cit., str. 125) Musli-manski pravnici nisu trebali konstruirati pretpostavke: oni su bili uvjereni da je erijat zasnovan na Boijoj Objavi i da je njihov zadatak da pokuaju spoznati ciljeve normi koje potjeu od Savrenog Tvorca.


Fikret Kari28

finost islamskog prava koje obuhvata i znatan dio nepravne materije. Poznato je, naime, da pravo, u uobiajenom znaenju rijei, obuhvata samo zapovijesti. Islamsko pravo ukljuuje i moralne kategorije.

Uz materiju pravnih propisa, islamski pravnici obino razma-traju i pitanje Zakonodavca, mogunosti i naine spoznaje Njegove volje. U istom poglavlju raspravlja se o pravnim subjektima, pravnoj i poslovnoj sposobnosti. injenica da je islamska pravna nauka rela-tivno rano dola do optih pravnih pojmova kao to su subjekti prava i slino govori za sebe o nivou njenog razvoja.

etvrta tema u tradicionalnim djelima usul-i fikha je idtihad i taklid. Rije je o pojmovima specifinim za islamsko pravo, te o mo-gunosti i ovlaenju za samostalno tumaenje islamskog Zakona i obavezi slijeenja miljenja poznatih pravnika i pravnih kola. Tu se obino raspravljaju uvjeti za mudtehida, vrste mudtehida, pitanje davanja pravnih miljenja i drugo.

Zanimljivo je spomenuti i jednu podjelu materije usul-i fikha prisutnu kod iijskih autora, koja je doista bliska savremenoj siste-matici metodologije islamskog prava.17 Rije je o podjeli na pravila izvoenja propisa (el-usul el-istinbatijje) i pravila primjene propisa (el-usul el-amelijje), gdje bi prva oblast obuhvatila odreene meto-de saznanja prava i pravnotehnike metode stvaranja prava, a druga pravnotehnike metode primjene prava.

Sve ovo potvruje izgradnju i postojanje metodologije prava kao samostalne discipline u cjelini islamskih nauka. S obzirom na predmet izuavanja, metodologija islamskog prava svrstana je u tra-dicionalne nauke (nakl), ije istine potiu od Zakonodavca (Ibni Haldun); po svojoj prirodi spada u nauke vezane za Boiju Objavu (el-ulum e-erijje), a drutvo u cjelini je obavezno da se njome bavi (fard el-kifje), kako to istie Gazali.18 O karakteru ove discipline se kae:

17 Murteza Motahhari, Jurisprudence and its Princeples (Islamska pravna nauka i njeni principi), str. 28.

18 G. Anawati, Science (Nauka) u The Cambridge History of Islam, II, Cambridge Univer-sity Press, 1970, str. 744-745.



To je izuavanje pravila koja se koriste pri izvoenju islamskih propisa i koja nas ue valjanom metodu izvoenja zakljuaka iz bit-nih izvora pravne nauke. Osnovi (usul) su, kao i logika, izuavanje naloga, u smislu da je predmet pravne nauke skup stvari koje moraju biti a ne skup stvari koje jesu.19

Drugim rijeima, sadrinu metodologije islamskog prava kao i uope metodologije prava, ine indikativni iskazi.

IIU klasinim djelima usul-i fikha nema pregleda historije ove dis-

cipline. Savremeni pisci koji govore o poecima metodologije islam-skog prava obino se pozivaju na Ibn Halduna koji je u mukaddimi naveo da je imam afija bio prvi koji je napisao djelo o usul-i fikhu. U svojoj Risali, kae Ibn Haldun, pisao je o naredbama i zabrana-ma, tumaenju, abrogaciji, zakljucima, zakljuivanju po analogiji a nakon njega su hanefijski imami proirili znanje o ovim pitanjima.20 Osim Imami afije (umro 204. H.) kao pisci prvih djela iz usul-i fikha spominju se hanefijski pravnici Ebu Jusuf (umro 183. god. po H.) i Hiam ibn Hakem (umro 189. god. po H.) U svakom sluaju samo-stalna djela iz podruja usul-i fikha javljaju se krajem 2. i poetkom 3. vijeka po Hidri, odnosno krajem 8. i poetkom 9. vijeka po Isau. S druge strane, jasno je da pojava cjelovitih djela u jednoj disciplini podrazumijeva jedan odreen stepen razvoja, pa se poeci metodo-logije islamskog prava moraju pomjeriti unaprijed. Zato je prihvat-ljivo miljenje da poetak nauke Usula datira s poetka 2. vijeka po Hidri, odnosno 8. vijeka po Isau.21

Veina islamskih uenjaka priznala je veliku ulogu Imama afi-je u izgradnji nauke usul-i fikh. Kao poznavalac dva tadanja pravca u fikhu, medinske i irake kole, kao batinik znanja Abdullaha ibn Abbasa na podruju tumaenja Kurana, poznavalac hadisa i jeziki

19 Murteza Motahhari, op. cit., str. 13.20 mevsua el-fikh el-islami (Enciklopedija islamskog prava), el-Kahire, 1386-1400. H.,

XII, str. 386.21 Daire mearif el-islamijje (Enciklopedija islama), el-Kahire, II, str. 280.


Fikret Kari30

strunjak, afija je uspio da sagleda cjelokupnost kretanja na podru-ju pravne misli islama, odabere najbolje i iznese jednu novu dimen-ziju. Na podruju pravno-tehnikih metoda unaprijedio je rezultate hanefijskog pravnika Muhammeda ejbanija (umro 189. God. po H.) Teei ujednaenju islamskog prava, posvetio je panju pitanju izvo-ra i njihovom poretku. Teorija o etiri izvora smatra se jednim od najveih doprinosa Imami afije. Iz tog razloga nazvan je i ocem islamske pravne nauke a njegova uloga na tom polju uporeena je s ulogom Aristotela na podruju filozofije.22

Nakon osamostaljenja, razvoj nauke usul-i fikh tekao je u dva pravca.23 Uenjaci kelama (dogmatske apologetike) u okviru svog na-unog interesa poeli su se baviti problemima koji ulaze u polje usul-i fikha (mogunosti spoznaje Boijeg Zakona, pitanje tumaenja eri-jatskih tekstova, pitanje ljudske odgovornosti i slino). Njihov pristup problemima bio je teorijski. Usmjerili su se utvrivanju metodolo-kih pravila i optih naela na osnovu vlastitog ispitivanja izvora bez obzira na to da li se njihovi rezultati slau sa pozitivnim rjeenjima pojedinih pravnih kola. U djelima ovakve inspiracije nalazimo iri pristup pojedinim problemima (ukljuivanje filozofije i logike u ra-spravu pravnih pitanja). Ovaj pravac se tradicionalno naziva pravac mutekellima ili afijski pravac, poto se smatra da je Imami afija zaetnik takvog pristupa. Moe se rei da ovo usmjerenje, po svojim karakteristikama, odgovara direktivnoj (normativnoj) metodologiji. Najpoznatiji predstavnici su: Abdul Melik el-Duvejni, Imamu-1-Haremejn (umro 478. god. po H), pisac djela el-Burhan; Ebu Husejn el-Basri (umro 463. god. po H.), pisac djela el-mutemed; Muham-med el-Gazali (umro 505. god. po H.), pisac djela el-mustasfa.

Drugi pravac u usul-i fikhu nazvan je pravac hanefija. Karak-terizira ga pragmatini pristup materiji. Metodoloka pravila se konstruiraju s obzirom na postojea rjeenja u pojedinim granama odreenog mezheba. To znai da pravnici formuliraju pravila za koja

22 N. J. Coulson, a History of lslamic law (Historija islamskog prava), Edinburgh, Uni-versitv Press, 1978, str. 61.

23 Vidi, Imam Muhammed Ebu Zehre, Usul el-fikh, el-Kahire, (-), str. 13-20.



smatraju da su ih se pridravali mudtehidi pri normiranju pojedi-nih sluajeva. Metodologija je u slubi osnaenja praktinih rjeenja jedne pravne kole. Poto iznalazi i opisuje metode koji su upotri-jebljeni pri saznanju i formuliranju pravnih propisa, ovaj pravac se moe oznaiti kao pravac deskriptivne metodologije. Nastao u okvi-ru hanefijskog mezheba, kasnije je prihvaen i od pripadnika drugih pravnih kola. Istaknuti predstavnici ovog usmjerenja su: Ebu Hasan el-Kerhi (umro 340. god. po H.), pisac djela Risale; Ebu Zejd ed-De-busi (umro 340. god. po H.), pisac djela el-Esrar; Ali Muhammed, Sejfu-1-Islam el-Pezdevi (umro 482. god. po H.), pisac djela Kenz el-vusul fi usul el-fikh, poznatog i u naim krajevima pod nazivom Usul el-Pezdevi.

U daljem razvoju, metodologija islamskog prava e podijeliti sud-binu islamske pravne nauke. Prevladavanje teze o zatvaranju vrata idtihada poetkom 5/11. vijeka imat e bitne posljedice na stanje usul-i fikha. U ovom periodu javit e se pisci koji e obiljeiti zrelo doba metodologije islamskog prava: Ibni Hazm el-Endelusi (umro 456. H.), pisac usulskog djela el-Ihkam fi usul el-ahkam i njegov sa-vremenik el-Badi, pisac djela o umjetnosti pravnikih polemika pod naslovom el-minhad fi tertib el-hidad.

U narednom periodu djela ovih pravnika doivjela su brojna skraivanja i komentiranja. Nauka usul-i fikha gubila je svoj prvobit-ni praktini znaaj: vie nije bilo mudtehida koji su mogli primje-njivati rezultate ove discipline pri samostalnom koritenju pravnih izvora. Usul-i fikh postao je disciplina koja se izuava kao dio tradi-cionalnog islamskog obrazovanja a djela iz ove oblasti, usljed brojnih skraivanja i prerada, postajala su sve manje jasna.

Razvoj usul-i fikha kod iija je imao neto drukiji tok.24 I neki iijski pisci prihvataju tezu da je imami afija prvi pisac cjelovitog djela iz usul-i fikha, skreui istovremeno panju (kao to je to uinio merhum Sejid Hasan Sadr) da su iijski pisci prije afije pisali radove o pojedinim pitanjima metodologije islamskog prava. Iako je istina da su iije i haridije preuzele fikh kakav je bio razvijen u sunijskoj

24 Vidi, Murteza Motahhari, op. cit., str. 23-26.


Fikret Kari32

zajednici uz neophodne izmjene koje su zahtijevali posebni politiki i dogmatski razlozi,25u sadrinskoj razradi nekih metodolokih pro-blema postoje znatne razlike. Takav je sluaj sa pitanjem izvora fik-ha.

I u iijskom (daferijskom) fikhu postoje etiri izvora el-edille el-erbea. Prvi je Kuran, drugi Sunnet (koji pored rijei, djela i preut-nih odobrenja Poslanika obuhvata i rijei, djela i preutna odobrenja iijskih imama), trei je idma - suglasnost pravnika (i to suglasnost postignuta u vrijeme Poslanika i (iijskih) imama; pravna obaveznost ove suglasnosti zasniva se na uvjerenju da ona slui kao sredstvo za ustanovljenje Sunneta), etvrti izvor je akl - ljudski razum (pri tome se misli na umne napore mudtehida da, djelujui u ime odsutnog imama i pod njegovim utjecajem, nastoje dosegnuti sadrinu propisa u sluaju pravne praznine; akl se nikako ne moe poistovjetiti sa ki-jasom (koji je kod iija strogo zabranjen).

Pored razliite konceptualizacije pojedinih pojmova druga va-na odlika iijskog usula je odsustvo negativnih posljedica taklida. Kod iija, kako je poznato, vrata idtihada nisu zatvorena, pa to-kom historije metodologija nije okamenjena niti je izgubila praktini znaaj.

Prvi iijski pisac cjelovitog djela o usul-i fikhu bio je Murteza Alemul-Huda s kraja 4. i poetka 5. vijeka po Hidri, pisac djela Ez-Zehire. Jedan od uenika ovog alima bio je ejh Tusi (umro 460. god. po H.), pisac vie studija iz usul-i fikha i osniva poznatog uilita u Nedefu (Irak). Slijedei u nizu uenjaka usula je Vahid Bahbeha-ni (umro 1208. god. po H.), poznat po brojnim uenicima koje je izveo na nivo idtihada. U posljednjem vijeku najznaajnijim znal-cem usul-i fikha smatra se Murteza Ensari (umro 1281. god. po H.), iju kolu miljenja slijedi gotovo sva kasnija iijska ulema. Pisac je glasovitih djela Feraid el-usul i mekasib, koja se i danas koriste kao udbenici usula.

25 Joseph Schacht, Law and justice (Islamsko pravo i pravosue) u The Cambridge Hi-story of Islam, II, str. 543.



IIIU novije doba u cijelom islamskom svijetu primjetan je pojaani

interes za metodologiju islamskog prava. Razlozi su oigledni: svaki zahtjev za reformu fikha otvara pitanje metode primjene, svaki za-htjev za primjenom islamskog prava otvara pitanje naina provoe-nja u stvarnost normi Boijeg Zakona.

Na podruju reforme fikha utvreni su odreeni metodi koji predstavljaju novinu u odnosu na tradicionalno naslijee usul-i fik-ha. Pored sijase erijje, koja oznaava nadlenost dravnog poglavara da primijeni ope principe islamskog prava kada nema konkretne (detaljne) norme i koja praktino ostavlja bez sankcije propise koji ne odgovaraju ustanovljenim interesima islamske zajednice, formu-lirani su i novi metodi - tehajjur i telfik. Prvi oznaava mogunost izbora najprikladnijeg miljenja iz uenja priznatih kola ili pravnika u pojedinanom, spornom sluaju. Na taj nain ukida se vezanost za rjeenja odreenog mezheba a bogato naslijee fikha ini batinom svih muslimana. Drugi metod oznaava spajanje miljenja razliitih kola ili pravnika u konstrukciji jednog pravnog propisa. Tako se sta-ra rjeenja dovode u novi kontekst i u cjelini predstavljaju novinu u odnosu na polazno stanovite. Ovaj postupak smatra se glavnim korakom ka novom idtihadu. Koritenjem metoda utemeljenih na klasinim rjeenjima usul-i fikha reforma je zaodjenuta u oblija tradicionalnog autoriteta ili, kako ree jedan savremeni poznavalac islamskog prava, upotrijebljena je metodologija koja istie formal-no pripadanje prolim autoritetima a faktiki se uvode materijalne promjene u pravo.26 U toku reforme fikha nauka usula ima funkci-ju ouvanja unutranje povezanosti islamske pravne nauke i njenog historijskog kontinuiteta. Ovdje se treba podsjetiti indijskih musli-manskih reformatora 19. vijeka - Sejjida Ahmeda Hana i Mumtaza Alija, koji su reformu fikha izvodili u obliku obaveznih precedenata. Pod oiglednim utjecajem engleske pravne tradicije, sudskoj odluci u konkretnom sluaju data je obavezujua snaga za sve iste ili sline

26 John L. Esposito, Women in muslim Family law (ena u muslimanskom porodinom pravu), Syracuse University Press, 1982.


Fikret Kari34

sluajeve. Bilo je to oigledno odstupanje od koncepta islamskog pra-va u kome sudija primjenjuje a ne stvara pravo.

Na podruju primjene prava, metodologija ima zadatak da nae najpogodnija sredstva za ostvarenje prava. Od naina primjene zavi-se efekti jednog pravnog sistema - ispunjenje ciljeva zakonodavstva ili njihovo kompromitiranje. Metodologija islamskog prava morat e ovom podruju posvetiti posebnu panju. Istiu se miljenja da djela iz usula moraju ukljuiti i razmatranje primjene osnova i naela, jer erijat je dio islamske vjere a ne akademsko vjebanje. Bez analize kako su u stvarnim historijskim okolnostima erijatski propisi primje-njivani, govor o njihovim osnovama postaje puki akademizam.27

IvZnaaj izrastanja samostalne discipline koja se bavi metodama

prava u okviru sistema islamskih nauka najbolje se uoava ukoliko se prikae odgovarajui razvoj pravne nauke u drugim kulturama.

Vie naunika skrenulo je panju na slinosti optih crta jevrej-skog i islamskog prava. Bilo je krajnjih miljenja da je fikh recipirani Talmud (Hughes u Dictionary of Islam). G. H. Bousquet, koji se ba-vio ovim problemom istie da, s metodolokog aspekta, oba sistema imaju slinosti u pogledu: osnove (Boija objava), naina izgradnje (djelatnost pravnika koji koriste metod pojedinanih pretpostavlje-nih sluajeva) i strukture (nema latinske zakonodavne vlasti, nema visokih sudskih ustanova ije su odluke obavezne, nema redovni-ka). Meutim, iako su u izgradnji oba sistema veliku ulogu odigrali pravnici, jevrejsko pravo nema neto to odgovara usu-li fikhu, niti hadisu, koji je odigrao tako veliku ulogu u uoblienju islamskog pra-va. U pogledu izvora, jevrejsko pravo samo poznaje objavu (Tevrat) i miljenja pravnika.28 I pored znaajnog razvoja pravne misli u je-

27 Z. J. Qureshi, u prikazu knjige Basis of Shariah (Islamic Law) dr. Abdul-Rahman I. Doi, objavljenom u The muslim World Book Review, 2/1983, str. 5.

28 G. H. Bossquet, le mystere de la formation et des origines du Fiqh (Tajna nastanka i izvora islamske pravne nauke). Cit. prema prijevodu na arapski u djelu Da li je rimsko pravo uticalo na islamsku pravnu nauku, str. 77.



vrejstvu (mina, Gemara), metodologija prava kao samostalna disci-plina nije obrazovana. to se tie rimskog prava, na ijim temeljima je izgraeno kanonsko pravo kranstva, njegova najvanija mahna je nedostatak jednog opeg pristupa pravu i odsustvo optih pravnih pojmova i definicija.29 Prvenstveni zadatak rimske pravne nauke bio je da se za konkretni sluaj da konkretno pravno rjeenje. Rimski pravnici su govorili: Da mihi facta, dobo tibi ius (Daj mi injeni-ce, dat u ti pravo). Na osnovama pojedinanih sluajeva kasnije je prirodnim tokom, preko klasifikacija i uopavanja, izrastao sistem. Smatra se da su grka filozofija i otvaranje pravnih kola uveli rim-sko pravo u oblast apstrakcija. Iako su Rimljani dali visok doprinos razvoju dogmatinog i, u odreenoj mjeri, normativnog metoda i pravnu nauku uzdigli na nivo umjetnosti kao znanje o Boanskim i ljudskim stvarima (Rerum divinarum atque humanorum notitia) do metodologije prava kao samostalne discipline u okviru pravnih nauka nisu dospjeli.

Izvor: Glasnik VIS-a, br. 6/1983, str. 809-817.

29 Obrad Stanojevi, Gaius noster - prilog historiji rimske pravne nauke, Beograd 1976, str. 50-55.


36

PRAvNA PRIRodA, MjESTo I ZNAAj FETvE U ERIjATSKoM PRAvU

I pored toga to je erijatsko pravo, u veem ili manjem obimu, inilo dio pozitivnog pravnog sistema u krajevima nae zemlje nase-ljenim muslimanima od uspostavljanja osmanske uprave pa do iza Drugog svjetskog rata, te to i nakon toga, bez obzira na odsustvo normativnog elementa, njegovi sadraji predstavljaju uputstvo za po-naanje muslimanskim vjernicima, izostali su napori da se na naem jeziku prui jedan cjelovitiji prikaz historijskog razvoja ovog pravnog sistema, njegove strukture i najznaajnijih ustanova. Dok su pojedine grane i instituti privatnopravnog karaktera, zbog njihove kontinuira-ne primjene, bili predmet naune ili strune obrade, takvi napori su izostali u najveem dijelu javnog prava.

Jedna od takvih, nedovoljno objanjenih pa prema tome i razli-ito odreivanih ustanova je i fetva i njoj odgovarajua funkcija muf-tije. U zavisnosti o historijskim okolnostima u kojima su se nalazili muslimani, fetva je imala ili javni karakter u okviru islamske drave ili vjerski karakter izvan takvog dravnog okvira. Prema tome, obja-njenje ove ustanove i njoj odgovarajue funkcije vano je za historiju drava i prava junoslavenskih naroda koji su bili pod osmanskom upravom, kao i za izuavanje islamskog uenja i njegove primjene u historijskom i aktualnom kontekstu. Na ovom mjestu ukazat emo na korijene i uoblienje erijatskopravne ustanove fetve, pravnu pri-rodu, mjesto i znaaj u sistemu prava. To e biti ogranieno na poku-aj da se na osnovu nama dostupne literature, iznesu osnovni tokovi odgovarajueg procesa i naznae bitni elementi koji odreuju ovu ustanovu.



dosadanje bavljenje ustanovom fetve u naoj literaturiU naoj literaturi ova ustanova je doticana uzgredno u tekstovi-

ma koji su se bavili izgradnjom i karakteristikama erijatskog pravnog sistema.30 Nakon ulaska u vladu predstavnika Jugoslovenske musli-manske organizacije (JMO) godine 1936. i ukidanja slube muftija u Ustavu Islamske vjerske zajednice, dolo je do reagiranja dijela uleme kroz radove o vjerskoj utemeljenosti i karakteru muftijske funkcije, pa u tom kontekstu i objanjavanja ustanove fetve.

Takav je lanak Mehmed efendije Handia Pitanje muftija, u kome je, s pozivanjem na poznata fikhska djela, iznio i neke elemente vane za razumijevanje karaktera fetve.31

Iz istog razloga Abdurahman Adil efendija oki objavio je brouru Islamska vjerska organizacija u kojoj je, izmeu ostalog, argumentirano i u osnovnim crtama izloio historijat muftijske funkcije, objanjavajui i sam pojam fetve i odgovarajuu termino-logiju.32

Tri godine kasnije Mehmed efendija Handi objavljuje rad Nekoliko fetvi naih muftija iz turske dobe.33 U ovom radu, ozna-enom kao predradnja za jedan vei rad o ustanovi fetve uope i njenoj historiji kod nas, Mehmed efendija je pruio osnovna oba-vjetenja o ovoj ustanovi, objavio faksimile i prijevode est fetvi razliitih muftija (sarajevskih i jednog mostarskog) i analizirao ih s obzirom na uobiajene formalne elemente. Naalost, planiranu radnju Mehmed efendija nije stigao da napie, pa je utoliko naa nauka siromanija.

30 Kasim Dobraa, Iz islamskog prava i njegove istorije, Glasnik Vrhovnog islamskog starjeinstva (Glasnik), 5-6/1936, str. 203; Hazim abanovi, A ko je bio Ebu Hanife, Glasnik, 5/1938, str. 203; Vehbija Hodi, Razvoj islamskog prava, Glasnik, 10-12/ 1961, str. 368.

31 Mehmed Handi, Pitanje muftija, Glasnik, 2-3/1936, str. 87-92. Isti lanak je u cjelo-sti prenesen u asopisu Hikmet (br. 8/1936, 232-238. i djelimino u listu muslimanska svijest (18. III 1936).

32 Abdurahman Adil oki, Islamska vjerska organizacija (povodom vijesti o ukidanju muftijstva kod nas), Tuzla 1936, str. 8.

33 Mehmed Handi, Nekoliko fetvi naih muftija iz turske dobe, Kalendar Gajret 1939, str. 206-217.


Fikret Kari38

Pored ovoga, fetva je usputno objanjavana u radovima o bosan-skohercegovakim muftijama, pravosudnom sistemu i drugim usta-novama u naim zemljama pod osmanskom upravom.34

Korijeni i proces uoblienja ustanove fetveU ovom pokuaju polazimo od stava da valjano objanjenje fetve

treba traiti u dinamikoj predstavi erijatskog prava kao rezultatu primjene historijskopravnog metoda. Na taj nain bit e mogue pra-titi i nastanak jednog konkretnog instituta (fetve), uoiti promjene u njegovu sadraju i veze sa drugim ustanovama, te izbjei opasnosti statikog posmatranja (naprimjer, kasnije steena znaenja prenositi u raniji kontekst). Zato ustanovu fetve posmatramo u razliitim sta-dijima erijatskog prava.

I. Period poslanike misije Muhammeda, alejhisselamSmatramo razlonim zapoeti sa jezikim tumaenjem.35 Termin

fetva (futva) pl. fetavin, fetava znai: (erijatsko) pravno miljenje (rjeenje), fetva, decizija, kazuistika. Isto znaenje ima i oblik futja. S ovim u vezi potrebno je spomenuti i dva glagolska oblika: - istefta (X) sa prijedlogom f koji znai: pitati za (erijatsko) pravno miljenje o, pitati za miljenje o, moliti za savjet (objanjenje, obavjetenje o neemu), te oblik - eft (IV) koji sa prijedlogom f znai: izloiti (eri-jatsko) pravno miljenje o, dati objanjenje (savjet) o, a sa prijedlogom bi znai iznijeti (pravno) miljenje, izjasniti se za.

S obzirom na to da u predislamskom arapskom obiajnom pra-vu nije postojao institut fetve, to je ovaj termin pravni kvalitet dobio tek u islamskom kontekstu. Do toga je dolo u procesu koji je tekao od proklamiranja osnovnih normi erijata do izgradnje zaokruenog sistema i njegove teorijske obrade.34 ejh Sejfudin Kemura, Sarajevske muftije od 926 (1519) do 1334 (1916) god., Saraje-

vo 1916, str. 4-7; Hivzija Hasandedi, Mostarske muftije - prilog kulturnoj povijesti Mostara, Glasnik 9-10/1975, str. 3; H. Mehmed Handi, Pogled na sudstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme turske vlasti, Sarajevo 1941, str. 10; Avdo Sueska, ajani - prilog izuavanju lokalne vlasti u naim zemljama za vrijeme Turaka, Sarajevo 1965, str. 16.

35 Vidi, Teufik Mufti, arapsko-srpskohrvatski rjenik, II, Sarajevo 1973, str. 2555-2556.



Sutina poslanike misije Muhammeda, alejhisselam, bila je pre-nijeti nain ivota koji treba slijediti. Taj pravi put ivota (erijat) je-dinstven je i obuhvata sve aspekte ovjekovog linog i drutvenog i-vota. erijat sadri norme vjerske, etike i pravne prirode i predstavlja grau za formiranje jednog (isto) pravnog sistema. Svako ponaanje suprotno zahtjevu sadranom u erijatskoj normi predstavlja povredu od Boga odreenog poretka, koja se u odnosu na poinitelja manife-stira kao grijeh. Zato se erijat ne iscrpljuje samo u pravu, ve vjerskim i etikim zahtjevima nastoji da preduprijedi povredu idealnog poret-ka. Zbog ovog nastojanja i dio pravnih normi erijata je kautelarnog karaktera - cilj im je osiguranje od moguih negativnih posljedica.

Da bi se ovaj cilj ostvario, vjernici pitaju Boijeg Poslanika o tome kako da se ponaaju u pojedinim situacijama ili prema pojedinim osobama. Na neka pitanja odgovor daje sam Allah delle anuhu:36

Oni trae od tebe propise o enama. Reci: Allah e vam objasni-ti propise o njima. (En-Nisa: 127),

Oni trae od tebe rjeenje. Reci: Allah e vam kazati propis o kelali. (En-Nisa: 176).

U oba ova ajeta glagoli istefta i efta (u oblicima jesteftuneke i juf-tikum) su upotrijebljeni u pravnom kontekstu. Radi se o traenju objanjenja o ponaanju u oblastima koje regulira pravo: o odnosu prema enama (prvi ajet) i odreenoj situaciji u nasljednom pravu (drugi ajet).37 U tekstu koji slijedi izlau se norme za budue ponaa-nje svakog vjernika koji se u takvoj situaciji nae. U drugim sluaje-vima Muhammed, alejhisselam, je davao potrebna objanjenja, pa se rije fetva, odnosno odgovarajui glagolski oblici, spominje u mno-gobrojnim hadisima.38 Tako se navodi da su vjernici sjedili pitajui 36 Ajeti su citirani prema prijevodu Besima Korkuta (Kuran, Sarajevo 1977.)37 U kontekstu koji nema normativnu prirodu oblici ova dva glagola se upotrebljavaju u

surama: En-Neml: 32 (traenje savjeta o postupku vladara); Jusuf: 41. 43, 46 (traenje objanjenja snova), El-Kehf: 22 (traenje obavjetenja (objanjenja) o prolom dogaa-ju), es-Saffat: 11, 145 (upuivanje pitanja oponentima Boije rijei).

38 Detaljan pregled tih hadisa prema najautoritativnijim zbirkama dat je u el-mudem el-mufehres li elfaz el-hadis en-nebevi (Concordance et indices da la tradition musul-mane), Leiden 1965, V, str. 64-68. Na istom mjestu nalaze se blii podaci o hadisima ilustrativno navedenim u tekstu.


Fikret Kari40

Boijeg Poslanika a on im je davao objanjenja sve dok nije klanjao podne (Ahmed ibn Hanbel). Ova objanjenja su zahvatala razliite sfere ljudskog ivota: jednoj eni Boiji Poslanik je dao objanjenje da se moe udati nakon poroda (en-Nesai), jedan ovjek je pitao o zavjetu svoje majke (En-Nesai), a jedna ena je traila objanjenje ta da radi poto joj je krv menstruacije pokvasila odjeu (En-Nesai).

Ovakvim objanjenjima Ibn Kajjim el-Devzi (691 -751. god. po H.) je u svom djelu Ilamu-l-muvekkiin posvetio posebno poglavlje pod naslovom Fetava imami-l-muftin39. Ove fetve vjerno odraavaju koncept erijata kao jedinstvenog naina ivota. Poinje se sa sferom vjerovanja, preko istoe i ienja, namaza, pitanja smrti, zekjata, posta i hadda, te uenja Kurana do isto pravnih oblasti kao to su kupoprodaja, oslobaanje roba, enidba, srodstvo po mlijeku, nain prestanka braka, kazne za vanbrane seksualne odnose i pijenje al-kohola. Jasno je da se ovdje terminom fetva oznaava dio utvrenog obiaja Boijeg Poslanika (Sunnet), odnosno verbalnih obavijesti o tom obiaju (hadis) pa ovo znaenje treba razlikovati od onog ka-snijeg, pravnotehnikog. Ovdje je potrebno imati na umu razliite funkcije objedinjene u linosti Muhammeda, alejhisselam: prenoe-nje Boije objave (risalet), davanje objanjenja (futja), presuivanje (kada) i upravljanje zajednicom (imamet), koje slijedi i razliit karak-ter postupaka u okviru pojedine funkcije.40 U funkciji risaleta Muha-mmed, alejhisselam, samo je prenosilac Boije rijei. Norme sadrane u Objavi su nepromjenljive i vjernici su obavezni da ih slijede. Ovo-me je slina funkcija futja. Boiji Poslanik se sadrinski obavjetava od Allaha, delle anuhu, o pojedinanim propisima koji se nalaze u Boijim odredbama. Takav je bio sluaj sa objanjenjem naina obav-ljanja namaza. U funkciji sudije Boiji Poslanik donosi presudu koja se naslanja na jainu podnijetih dokaza i vjetinu pojedinaca u suko-bu. Zato takva presuda moe biti samo pravna a ne i stvarna istina i stoga i moralni korektiv u izjavi Muhammeda, alejhisselam: Kome

39 Ovo poglavlje tampano je kao zasebno djelo Ibn Kajjima eI-Devzija, Fetava resuli-llah, (priredio Mustafa Aur), Kairo 1980, str. 153.

40 Opirno o tome, Dr Ali Hasan Abdul-Kadir, Nezre amme fi tarih el-fikhi el-islami, Kairo, 1965, str. 50-51.



dosudim dio prava njegovog brata, neka ga ne uzima, jer mu dajem dio vatre.41 Kao imam i Boiji Poslanik je rukovodio poslovima zajednice. Sadrina ove funkcije moe se oznaiti dravnom upravom (naroite vrste) i to predstavlja, isto tako, podruje njegovog linog rasuivanja koje, ipak, ne ostaje bez potvrde ili korektiva sa Boije strane.

Postupanje muhammeda, alejhisselam, u posljednje dvije funk-cije kvalitetno se razlikuje od onih u prve dvije. mjere koje je preduzi-mao kao sudija ili voa zajednice, mogu se izmijeniti od strane nekog budueg nosioca istih funkcija u posebnim okolnostima. Iako izmeu funkcija risalet i futja postoji razlika, za njih je zajedniko da su mjere uinjene u njihovim okvirima potvrene od Allaha, delle anuhu.

Zbog razliitog razumijevanja pojedinih postupaka Boijeg Po-slanika, odnosno razliitog odreenja u kojoj funkciji ih je preduzi-mao, dolazilo je do razilaenja kasnijih autoriteta, koje je nalo svoj izraz u razliitim pozitivnim sadrajima.

Primjer za to je izjava Muhammeda, alejhisselam: Ko obradi mr-tvu zemlju, ona mu pripada. Imam Ebu Hanife (u. 150. god. po H.) smatra da ova norma ulazi u sadraj funkcije imamet pa da bez odo-brenja imama nije dozvoljeno kultiviranje neobraenih zemljita. Imami Malik (u. 179. god. po H) i afi i (u. 204. god. po H.) smatraju da je ova norma data u provoenju funkcije futja koja dominira u ak-tivnosti Boijeg poslanika, pa nije potrebna dozvola imama. Razlike u pozitivnim sadrajima ogledaju se u tome to Ebu Hanife smatra da, poto se radi o sticanju vlasnitva, kultiviranje ima slinosti sa dodjeljivanjem zemljita u feud koje se temelji na odobrenju drav-nog poglavara pa to vai i u sluaju obrade mrtve zemlje, dok druga dvojica autoriteta, kultiviranje dovode u vezu sa dozvolom sakuplja-nja drva i trave poto im je zajedniko faktiko pribavljanje vlasni-tva, pa nije potrebna dozvola dravnog poglavara.42

Prema tome, sadrina funkcije futja (ifta) sastoji se u davanju objanjenja, uputa za ispravan nain ivota. Ovakva uputstva data su tekstualno i sadrajno u Kuranu, pojanjena a nekada i uspostavlje-

41 Isto, str. 50.42 Isto, 51.


Fikret Kari42

na postupanjem Boijeg Poslanika. Moe se rei da ova objanjenja, i pored kvalitativne razlike (Kuran i Sunnet), predstavljaju za eri-jatsko pravo ono to je dato (done) za razliku od stavova drugih muslimanskih autoriteta koji predstavljaju ono to je konstruirano (construit) pri izgradnji pravnog sistema pogodnog za primjenu.43

Nakon Poslanika, fetve e promijeniti svoju pravnu prirodu i poi putem institucionalizacije.

II. Period izgradnje erijatskopravnog sistemaBrojano poveavanje i teritorijalno irenje muslimanske zajed-

nice i njene drave, zapoeto u vrijeme Muhammeda, alejhisselam, nastavljeno je i intenzivirano u vremenu koje je slijedilo. Pouava-nje novih prelaznika u islam i potreba islamskog ovladavanja svim pojavama duhovnog i svjetovnog ivota uzrokovali su obraanje poznavaocima vjere. Takve kompetentne osobe logiki su naene meu drugovima Boijeg Poslanika (ashabima). U doba kada su se oblikovale osnovne ustanove novog islamskog drutva namjesto ra-nije plemenske samodovoljnosti i anarhije, za ovladavanje tekuim ivotom bio je najpogodniji metod konkretnih sluajeva, koji se u oblasti prava manifestirao kroz formuliranje pojedinanih normi. Zato su se ashabi ograniavali da daju miljenja jedino o sluajevima koji su se ve desili, odnosno kada bi bili o njima zapitani.44 Tada bi nastojali pronai primjenljiv tekst u Boijoj knjizi a ako ne bi nali, onda primjenljivo rjeenje Boijeg poslanika. Za osobe koje su znale za takva rjeenja i prenosile ih u vidu pozitivne informacije (hadis) traili su posebne uvjete. Ukoliko ti uvjeti ne bi bili ispunjeni ili ne bi bio prenesen primjenljiv hadis, objanjenje su davali na osnovu razu-mijevanja optih kuranskih stavova ili, mada rjee, prema vlastitom miljenju (rej) nastojei da njime najbolje izraze opti interes i duh erijata. Ovaj metod formuliranja konkretne norme, kojom se poku-43 Said Ramadan, jedan od poznatih autora savremenih erijatskopravnih studija, osnov-

nom pogrekom na relaciji muslimani - islamsko pravo smatra nerazlikovanje onoga to je propisao Allah i Njegov poslanik i onoga to su zakljuili pravnici. (Said Rama-dan, Islamic law, (-), 1970, str. 84.)

44 Muhammed el-Hudari, Tarih et-teri el-islami, Kairo 1920, str. 104.



ava dosegnuti volja Zakonodavca naziva se idtihad, a sama norma saopavana je zainteresiranoj osobi u obliku argumentiranog milje-nja-fetve. Zbog razliitog razumijevanja Kurana, Sunneta ili razlii-tog miljenja za iste sluajeve ashabi su davali razliite fetve - rezultati idtihada su samo vjerovatni a ne i potpuno izvjesni.45 Ovi elementi odreuju i pravnu prirodu fetvi: one ostaju argumentirana miljenja i uivaju znaaj koji odgovara jaini dokaza na kojima su zasnovane, ne posjedujui obaveznost koju ima pravna norma. Meutim, ukoli-ko se takva fetva prihvati saglasnou zajednice muslimana (odnosno njenih predstavnika), ona dobiva snagu zakona. Ebul Ala Mevdudi za ovo navodi nekoliko primjera.46 Slijedei ga, mi emo spomenuti sluaj sa propisivanjem kazne za uivanje alkohola.

Kuran je zabranio pijenje vina, ali nije propisao sankciju za pre-kraj ove norme. Boiji Poslanik je izricao razliite kazne razliitim prekriocima, imajui na umu razliitost situacija, tako da posebna, odreena kazna (hadd) nije propisana. Ebu Bekr i Omer su izricali kaznu od etrdeset udaraca ibom, ali ovim mjerama nisu dali karak-ter ope pravne norme. Kada se za vrijeme Osmanova hilafeta (24-35. H.) rairilo uivanje alkohola, problem je iznesen pred savjetodavno tijelo muslimanske drave (medlis e-ura). Na ovom skupu Alija je sugerirao da se kao kazna za uivanje alkohola propie osamdeset udaraca ibom. Sugestija je jednoglasno prihvaena (idma) pa je na taj nain dobila snagu zakona i ula u korpus muslimanskog prava.

U prvom stoljeu Hidre ne moe se, meutim, govoriti o pravu u tehnikom smislu rijei. U opem procesu izrastanja islamske ci-vilizacije, u ovom dobu se kreiraju posebni pravni instituti, formira novo pravo. Presudnu ulogu u tome odigrat e poboni uenjaci koji su nastavili savjetodavnu funkciju uenih ashaba.

U osnovi ova funkcija je bila privatnog karaktera i pored toga to ju je drava vrlo rano poela kontrolirati.47 O toj kontroli govo-

45 Uporedi, Said Ramadan, n. dj., str. 86.46 Abul Ala Maududi, Islamic law and Constitution, Lahore 1969, str. 84-85.47 Sayed Athar Husain (The Glorious Caliphate, Lucknow 1974, str. 224) navodi da je Ebu

Bekr imenovao Omera, Osmana, Abdurrahmana ibni Aufa, Ali ibni Kaba, Zejda ibni Sabita i Ebu Hurejru za muftije, a da je drugi halifa Omer prihvatio ovo imenovanje,


Fikret Kari44

ri i jedan sluaj vezan za Ebu Hanifu.48 O jednom sluaju o kome je presudio tadanji kufanski kadija Muhammed ibni Ebi Lejla, Ebu Hanifa je u svojoj fetvi istakao drugo stanovite pa je ovaj kadija od vie dravne vlasti zatraio da se Ebu Hanifi oduzme pravo davanja fetvi, posebno to ih je okolno stanovnitvo poelo masovno prihva-tati. Uenjacima su se obraali zainteresirani pojedinci, ali i dravni funkcioneri traei savjet o postupanju u konkretnim sluajevima. Ove fetve, kao i ranije, nisu imale obavezni karakter pa bi se pojedi-nac nezadovoljan savjetom mogao obratiti drugom uenjaku.

Intelektualni napori takvih osoba bili su inicirani aktualnom praksom ali nisu bili svedeni na njeno puko odravanje, ve zahvata-nje i savladavanje oblicima formirajueg prava i zato, esto, u opozi-ciji prema toj praksi. Iz ovog razloga na udaru njihove kritike naao se svaki oblik postupanja dravnih organa i stanovnitva koji se nije mogao dovesti u suglasnost sa uenjem islama, pa su evidentni pri-mjeri odbijanja ovih uenjaka da se prihvate dravnih slubi. Na taj nain oni su, u najveoj mjeri, ostajali izvan dravnopolitike struk-ture, ali sa svojim poznavanjem islamskog uenja i iskrenim ivotom zadobili potovanje masa koje je i drava morala respektirati.49 Njiho-ve fetve predstavljaju savjet za rjeenje jedne situacije a ne konkretno rjeenje za ije je donoenje, u sluaju postojanja spora, nadlean sud ili drugi organ. Kao rezultat linog intelektualnog napora fetva znai: tako bi se, prema razumijevanju islamskog uenja od strane njenog davaoca, jedno lice u odreenoj situaciji trebalo ponaati.

Zbog koritenja istih metodolokih postupaka i odraavanja istih drutvenih realnosti, uenjaci koji su djelovali u odreenim krajevi-ma islamske drave dolazili su do istih ili slinih pozitivnih sadraja. Istovremeno, broj do tada zahvaenih sluajeva dostigao je nivo kada je bila potrebna njihova sistematizacija. Ovaj proces je zapoeo po-etkom drugog stoljea Hidre u okviru neformalnih grupa uenjaka

te da nikom drugom nije bilo dozvoljeno davanje fetvi. Emil Tyan, (Enciclopedie de l Islam, II, Leyden, 1960-1965, str. 886.) navodi da je od 1. stoljea po Hidri drava pridravala pravo da odredi kvalificirane pravnike za muftije.

48 Muhammed el-Hudari, op.cit., str. 223.49 Joseph Schacht, Law and Justice, u: The Cambridge History of Islam, II, Cambridge

1970, str. 549.



srodnih duhova, meu kojima su se ubrzo poeli pojedini izdvajati po autoritetu. Grupe su brojano i koheziono jaale a nakon smrti kljunih linosti njihovi uenici su iz fetvi o razliitim sluajevima izvlaili pravna pravila i oblikovali metode koje su retrospektivno vezivali za imena svojih uitelja. Ovaj postupak je svoj izraz dobio u formiranju razliitih kola (miljenja) u erijatskom pravu (mezheb). Corpus iuris ovih kola inile su fetve uenjaka po ijim imenima su kole prozvane, dopunjavane i fetvama njihovih najpoznatijih ue-njaka. Prema tome, u ovom periodu fetve su oznaavale krajnji re-zultat linog razumijevanja pojedinih autoriteta u stvarima erijata. Idtihad oznaava ovaj proces, fetva njegov izraz ili (pravni) oblik.

Poetkom etvrtog stoljea Hidre, u nestabilnoj politikoj i du-hovnoj atmosferi, nalazei se pred rizikom doktrinarne dezintegra-cije uenjaci poznatih kola su preutno postigli konsenzus o rjee-nju ili bar rjeivosti svih bitnih problema. Bila je uspostavljena teza o zatvaranju vrata idtihada, a ustanova fetve u periodu slijeenja pravnih kola (taklid) dobit e drukije znaenje.

III. Period slijeenja pravnih kolaI pored oformljenja pravnih kola i teze o zaokruenosti njiho-

vog uenja, praksa je zahtijevala pravno ovladavanje novim injeni-cama koje su iskrsavale u ivotu. Osim toga, ustanovljenje pravnih disciplina sa posebnom terminologijom nedostupnom irokim ma-sama zahtijevalo je nastavljanje i intenziviranje savjetodavne funkcije obrazovanih osoba. Ova dva zadatka init e u ovom periodu sadri-nu funkcije muftija, koja e se kvalitativno razlikovati od djelatnosti uenjaka u prethodnom periodu.

U ovladavanju novim injenicama muftije su sada vezane za tra-dicionalna sredstva formirana u okviru pravne kole kojoj pripadaju. Islamska jurisprudencija je od linog razumijevanja obaveznih tek-stova i neovisnog rasuivanja postala disciplina koja se izuava (fikh i Fikh). Fetva vie ne znai savjet o ponaanju u odreenoj situaciji temeljen na linom razumijevanju davaoca, ve obavjetenje o stavu koji su autoriteti jedne pravne kole zauzeli o tom problemu.


Fikret Kari46

Do saznanja takvog stava dolazilo se kroz usmenu, vjerodostojnu predaju (sened) od mudtehida ili preko pisanih fikhskih djela koja su uivala ugled zbog svoje valjanosti. Poto su u ovim djelima vrlo esto, za isti sluaj, navoeni razliiti stavovi (kavl), zauzeti ak i u okviru iste pravne kole, to su erijatski pravnici uobiajili da poseb-nim oznakama skrenu panju na valjan stav na osnovu koga se ima izdati fetva.50 To se obino inilo izrazima ve alejhi-l-fetva, ve bihi jufta, ve bihi nehuz, ve alejhi-l-imad i drugim, pa se u teoriji uspo-stavlja hijerarhija ovih termina po znaenju i prioritetu. Formiranje pojma ovakvog tzv. mufta bih kavl-a vodilo je osiguranju reguliranja istih sluajeva na isti nain, odnosno pravnoj sigurnosti. Time je po-tvren karakter fetve kao obavjetenja o pravu.

Radi osiguranja autoritativnih miljenja i veeg stepena kontrole nad funkcijom davanja fetvi, drava ju je, kao javnu slubu, dovela u okvir sistema pravosua a njene nosioce u kategoriju vjerskih funk-cionera (ulema). Na taj nain oni su bili jae integrirani u dravno-politiku strukturu, iako i dalje na raspolaganju pojedincima, koji su se isto tako mogli obratiti za savjet i nekom drugom, od drave neimenovanom poznavaocu vjerskog uenja.

Teorijski, funkcija davanja fetvi ula je u prerogative halife, a on je vrio povjeravajui je kvalificiranim osobama. Neki erijatski prav-nici smatraju da je halifa duan postaviti muftije u takvom razmaku da zainteresirani muslimani mogu do njih otii i vratiti se u toku jednog dana.51 Pojam ifta dobiva ue znaenje od idtihada. Fetva se daje na osnovu pitanja zainteresiranog lica, a muftija, pored pozna-vanja erijata, treba da dobro poznaje sluaj o kome je rije, osobu koja pita i drutvo u kome ivi.52 S pravnotehnikog aspekta, razlika izmeu funkcija idtihda i ifta manifestira se kroz razliit karakter normi s kojima operiraju njihovi nosioci. mudtehid uglavnom for-mulira, odnosno bavi se optim normama erijatskog prava (el-ah-

50 Mahmud ibni Muhammed ibn Arnus, Tarih el-kada fi el-islam, Kairo 1934, str. 160-162.

51 Abdurahman Adil oki, n. dj, str. 5. 52 Imam Muhammed Ebu Zehre, Usul el-fikh, Kairo 1958, str. 319.



kam el-kullijje), a muftija pojedinanim (el-ahkam el-duzijje).53 Po-to ove posljednje samo preciziraju ope norme, esto su zasnovane na obiaju pa je stoga razumljiv zahtjev da muftija poznaje drutvo u kome djeluje. Fetve treba da se temelje na konkretnim erijatskim normama a ne na pravnim naelima (el-kavaid el-kullijje), koje su konstruirali kasniji erijatski pravnici kao Ibn Nudejm, (u. 970. god po H.) i drugi.54 Ova naela su apstraktne norme konstruirane s ci-ljem da krae i jasnije pokau smisao itavog niza manje apstraktnih normi iz kojih su izvedene. Za njih je karakteristino da se izvode indukcijom, ali se kasnije dedukcijom iz njih izvlae izvjesne logike posljedice koje nisu sadrane u svim normama iz kojih su izvedene. To znai da su ova pravila u osnovi pretenog (el-kavaid el-aglebijje) a ne opeg karaktera, pa su erijatski pravnici opravdano kritizirali zasnivanje fetvi na njima.

Po prirodi same funkcije, aktivnost muftija u ovom periodu naj-veim se dijelom ispoljavala kroz tumaenje usvojenih stavova. To je potaklo Adalberta Scheka, visokog funkcionera austrougarskog pravo-sua u Bosni i Hercegovini i pravnog pisca, da zakljui kako se erijat-sko pravo nakon zatvaranja vrata idtihada nije razvijalo putem fetvi, jer su se, naprimjer, fetve u Osmanskoj carevini zasnivale na starim utvrenim normama hanefijske kole pa su imobilizirane kao i njime ureeni drutveni odnosi.55 Meutim, profesor Joseph Schacht smatra da funkcija muftija i u tom vremenu nije izgubila na kreativnosti, te da doktrinarni razvoj erijatskog prava mnogo duguje njihovom stva-ralatvu. Njihove fetve, istie on, otkrivaju stvarni ivot, najurgentnije probleme jednog vremena.56 Moe se zakljuiti da se ovo stvaralatvo moglo izraziti kroz dovoenje novoiskrsle pojave u vezu sa razliitim pravnim institutima ili izbor razliitih stavova, te na druge naine to u svakom sluaju rezultira razliitim pozitivnim sadrajima.

53 Mehmed Handi, Tumaenje eriatsko-pravnih pitanja kod nas (odgovor na istoimeni lanak g. F. Spahe koji je izaao u Kalendaru Narodna uzdanica za god. 1939.) Sarajevo 1939, str. 28-29.

54 Isto, 6.55 Adalbert pl. Schek Vugrovaki, Uvod u predavanja o bosansko-hercegovakom pra-

vu, mjesenik Hrvatskog pravnikog drutva (Zagreb), 2/1914, str. 98.56 Joseph Schacht, op.cit., str. 564.


Fikret Kari48

Kad bi se odreena fetva poela primjenjivati, mogla bi, kroz suglasnost uenjaka, ui u kasnija pravna djela, a to znai postati dio prava. Poveanje broja sluajeva u jednom kasnijem pravnom djelu, zakljuuje profesor Schacht, predstavlja rezultat diskusije u vremenu koje je proteklo izmeu tog i nekog ranijeg djela.57

U historijski oformljenim muslimanskim dravama funkcija da-vanja fetvi zadobila je specifine crte. To se moe uoiti kroz poseban status njenih nosilaca i formalne karakteristike same fetve. U musli-manskoj paniji muftije su bile lanovi savjetodavnog dravnog tijela (ura), u mamelukoj dravi ulazili su u sastav posebnog pravosud-nog organa (medlis el-mezalim) a u Osmanskoj carevini uspostavila se funkcija vrhovnog muftije (ejhul-islam) koja je u toku trajanja ove drave dovoena u vezu sa pravosuem, vjerskom prosvjetom, a ka-snije sve vie sa vjerskim poslovima uope. I pored razliitih stavova koji su zauzeti u doktrini erijatskog prava, funkcija muftije mogla se spojiti sa kadijskom, iako sa ogranienjima da se ne moe davati fetva o stvari o kojoj se kod tog kadije vodi spor. Sluajeva spajanja ovih funkcija bilo je posebno u okviru Osmanske drave, pa i u na-im krajevima.58

U osmansko doba fetve imaju karakteristinu formu. Davane su u pismenom obliku, prema miljenju hanefijskih imama, stilizirane kao hipoteza na koju se daje kratak i jasan odgovor a imena osoba u pitanju su fiktivna. Bilo je obavezno navesti citat iz priznatih djela na kojima se fetva zasniva i ovjeriti je potpisom muftije.59 Zbirke fetvi predstavljaju nezaobilazan izvor za izuavanje ne samo pravnog, ve i drugih aspekata drutvenog ivota u ovom periodu.

Problem odreenja pravnog karaktera fetveNakon pokuaja da se historijskim posmatranjem erijatskog

prava prati razvojni put ustanove fetve, ukratko emo se osvrnuti na problem njenog pravnog karaktera. Na poetku emo ponoviti

57 Isto.58 ejh Sejfudin Kemura, op.cit., str. 4-7.59 Mehmed Handi, Nekoliko fetvi naih muftija iz turske dobe, str. 206-207.



konstataciju da li je u literaturi na naem jeziku izostalo temeljitije bavljenje ovim institutom, posebno s aspekta erijatskopravne teo-rije. Tako se, uglavnom, fetva odreuje kao erijatsko, odnosno e-rijatskopravno miljenje ili rjeenje to se ponekad ini upotrebom odgovarajueg stranog termina (decizija).

Interesantnim se, meutim, ini pokuaj odreenja u koji dio ljudskog bavljenja pravom ova ustanova ulazi. Drugim rijeima, da li se fetvom tumai ili stvara pravo.60

Poi emo od odreenja svakog od ova dva pojma. Zadatak tu-maenja prava je da utvrdi ta pravna norma znai - da utvrdi, kako se to kae, tano ili pravo znaenje pravne norme. To pretpostavlja postojanje norme u pitanju, jer se nepostojea norma ne moe tu-maiti. Prihvatiti stav da fetva predstavlja tumaenje znai prihva-titi tezu da u erijatskom pravu nema pravnih praznina. Iako ima pravnika koji stoje na ovom stanovitu (meu njima i Ibn Tejmijje (u. 728. god. po H.) priznati postojanje pravnih praznina ne znai nikako odbijati islamu karakter cjelovitog i s

Documents

Studije o šerijatskom pravu i institucijama, dr. Fikret Karčić