1

Solis kao putnik i lutalica u djelu “Cvijet sa raskršća” promatra slijepu djevojku kao ponovno rođenje ljepotica kakve je viđao na slikama svjetski priznatih majstora. Slučajni susret između ovo dvoje ljude opisan je u ljetnikovcu koji ima sva obilježja savršenog prostora u potpunosti odvojen od gradske buke i užurbanog načina života.Kratak sadržajGlavni junak je Solus, a on je lutalica koji putuje svijetom i bavi se fotografiranjem. On je boem u pravom smislu riječi te pripovjedač. Naziva sebe slobodnim vukom koji luta od grada do grada. On nije sretan, njegov život je nesretan, ali smatra kako bi bio još nesretniji ako bi morao živjeti uz ljude koje naziva lašcima. Solus je otuđen od svih, besciljno luta svijetom i fotografira.Tako prilikom jednog od svojih brojnih putovanja stiže u jedan mali gradić na jugu Francuske.Samo što je stigao, utone u san u jednom ljetnikovcu jer je bio jako umoran od puta. Uskoro ga probudi nečije milovanje, a iznad svoje glave ugleda lijepu, mladu djevojku koja je bila u društvu svoga psa. Njezino milovanje je opisao kao izričito pažljivo, kao da ga netko modelira.Kada ju je ugledao odmah je primijetio da je nježna i blaga, izrazite ljepote i blijede puti. Imala je predivnu zlatno-rumenu kosu, a na nogama bijele cipelice. Bila je visoka kao i on i potpuno drukčija od svih ostalih djevojaka koje je do sada susretao. Njezine ruke bile su elegantne.Tako upoznaje djevojku Izabelu za koju uskoro shvati da je slijepa. Između njih se odmah rodi ljubav. Solus je opčinjen njezinom ljepotom te se u Izabelu zaljubljuje na prvi pogled. Svi ti osjećaji ljubavi nešto su novo za Solusa koji nije znao kako bi se s njima nosio. Bojao se da je ne otjera, nije znao što da kaže i kako da je osvoji.Izabela živi sa svojim ocem i učiteljicom. Učiteljica je uvijek uz Izabelu, čuva je i prati svaki njezin korak. No, Izabela se uspijeva otići iz dvora da nitko ne primijeti te tako nailazi na Solusa.Izabela mu govori kako je nesretna jer ne vidi i ne razumije zašto je takva nesreća nju snašla. Ali kaže mu da ona gleda ušima i tako je i čula more kada je bila u Bretanji. Žali se na svog oca koji joj ne dopušta da izlazi iz dvorca te pita Solusa hoće li on biti njezin muž.Izabelu glas pripovjedača podsjeća na glas umrlog brata te ga ona moli da se zaposli kao njezin učitelj kako bi mogli provoditi vrijeme zajedno.No, Solus to odbija jer bi to moglo narušiti njegovu slobodu. On govori sam sebi kako je on naviknuo živjeti slobodno, kako je zamijenio krov nad glavom oblacima, a sobu šumama. Ne može si zamisliti zatvoren život, iako bi htio biti s Izabelom.Govori Izabeli da je siromašan i da joj ne može ništa pružiti kako bi je otjerao od sebe, a njemu će kazna biti njegovi osjećaji ljubavi.Izabela ne odustaje pa ga tada moli da zajedno otputuju u svijet.Boem Solus je odgovara od tog bijega jer ne želi da Izabela živi takvim životom kao on. U taj čas dolaze i sluge koje je njezin otac poslao da djevojku odvedu nazad u dvor.Solus je očajan i shvaća da mu ništa drugo ne preostaje nego da nastavi svoju skitnju i svoja putovanja.Ovaj slučajan susret jednog mladića slobodnog duha koji je okarakteriziran kao boem koji luta svijetom i mlade, neiskvarene i čuvane, slijepe djevojke dogodio se u ljetnikovcu, izvan grada. Može se reći da je to idealni prostor, pomalo bajkovit te onaj u kojem se ovo dvoje mladih upoznaje i zaljubljuje.Bajkovitost i idila koja ne djeluje stvarno, prekinuta je kada dođe Izabelin otac sa slugama i odvodi je natrag u dvorac. Taj događaj simbolizira slom idealnosti i vraća nas u realnost.

Tema djela: Susret Solusa i Izabele (lijepa djevojka koja je za Matoša simbol cvijeta). Njihova ljubav na prvi pogled je prekretnica, odnosno raskršće u životu Solusa.

Vrsta djela: novela (epsko-lirska vrsta) , zato što nema mnogo objektivnosti te pisac još izražava i opisuje svoje osjećaje

2

simbolika naslova: susret s ljubavlju kao presudan trenutak u životu likova

glavni likovi : Solus (samac, voli avanture) i Izabela(nevina, nježna) = različit odnos spram ljubavi; ljubav na prvi pogled

simbolizam, impresionizam

sinestezija

uloga pejsaža u djelu – nagovještava događaje; priroda je antropomorfizirana tj. usklađena s unutrašnjim životom likova; naglašena bijela boja

završetak : nemogućnost ostvarenja ljubavi

Cvijet sa raskršća Antun Gustav Matoš Ideja- Ljudi su onakvi kakvi su krajevi u kojima žive.

Kompozicija: 1. Opis prirode

2. Ljubav na prvi pogled

3. Dva različita pogleda na svijet

4. Rastanak

Mjesto zbivanja

U jednom gradu (neodređenom), južnom francuskom gradiću, koji ima prelijepu prirodu. Ispred kuće jedne bogate francuske obitelji. Zapravo se cijela radnja događa na jednoj klupici. Mjesto radnje u ovoj je priči nebitno za radnju i zato je gradić nazvan N.

Značenje

Cvijet sa raskršća znači: lijepa djevojka koju je Solus iznenada sreo u prolazu (kao nešto što vidimo na raskršću), nešto lijepo što mu se nađe na putu, te lijepu djevojku (cvijet) koja ga je stavila pred raskršće - može pokušati ostati s njom ili dalje krenuti na put.

Analiza glavnih likova

Solus – Oduvijek je živio boemskim životom, bio je vječni putnik koji je cijeli život putovao i nije imao stalno mjesto boravka. Razlog njegovih putovanja bilo je nezadovoljstvo cjelokupnim životom. Brojnim putovanjima nastojao je naći “ono nešto” te je tako mislio da će njegov život dobiti novi smisao. Traži savršenstvo i ljepotu u životu. Bavio se fotografijom, a lutajući svijetom fotografirao je lijepe prizore.

Čovjek nezadovoljan životom, on naprosto putuje da bi našao nešto bolje i nešto ljepše. Ondje mu je sve bilo nadohvat ruke, no on to napušta i kreće dalje, jer neprestano traga za ljepotom i savršenošću.

Izabela – Lijepa djevojka koju otac uvijek dobro pazi. Bogata je i živi u dvorcu. Slijepa je. Simbolizira idealnu ljepotu, ona je simbol ljepote i ljubavi, simbol čednosti i netaknutosti, ona je taj cvijet sa raskršća.

3

Njezin lik je za Matoša simbol ljepote i čednosti. Ona je cvijet sa raskršća.

_____________________________________________________________________________________

O A.G. MATOŠU

Proza mu je obilježena dodirivanjem aktualnih društvenih problema, motivima misterija ljubavi, nokturalnih stanja i atmosfera. Ističe psihološku motivaciju dok sociološku stavlja u drugi plan. U putopisnoj prozi on je bio najveći inovator uvodeći motiv pejzaža kao samostalnu temu i izražavajući pejzažom promišljanja o raznim problemima i emocionalno stanje.

Kao pjesnik javlja se relativno kasno kada se već formirao kao osoba i književnik. Pjesme je pisao pod utjecajem Baudelairea i možemo u njegovoj poeziji naći sinesteziju, profinjeni ritam i izmjenu govorne i pjevne intonacije. Kao kritičar on piščev stil uzima kao osnovni kriterij za vrednovanje djela te zbog toga ne radi razlike između pojedinih književnih vrsta. Djela: ”Iverje”, ”Novo iverje”, ”Umorne priče”, ”Oko lobora”…

_____________________________________________________________________________________

Likovi i citati

Izabela

Izabela je slijepa djevojka, po piščevu opisu lijepa, meka, blaga, spokojna, mirišljava, blijeda i nježna, elegantnih ruku.

1. Visoka kao Solus (drugi lik). Kosa joj je bila lijepa s rumeno-zlatnim pramenovima. Na nogama je imala bijele cipelice.

2. Prijao joj je piščev glas, a ona je govorila kao dijete, bez naprezanja, no bila je drugačija. Jednom riječju bila je lijepa.

3. Po prvi je put izašla iz bogate kuće (te opisuje sluge i učiteljicu), po čemu vidimo da je iz neke bogate obitelji, fina, učena, kaže da je bila u Bretanji. Tuguje za vidom, no kaže da ona gleda ušima, te se divi onima koji mogu vidjeti.

4. Zaljubila se u Solusa čim su se sreli te želi zauvijek biti s njim. Jako se boji oca koji joj ne dozvoljava da izađe van iz kuće.

5. Pisac joj stalno pripisuje bjelinu, kao simbol plahosti, nevinosti i čistoće.

Citati

1. Po čelu, po kosi, po nosu, po ustima pipaju me prsti mirišljavi, mekani, pipaju oprezno kao da modeliraju... Za glavom mi je sjedilo djevojče tako blijedo i nježno kao da vidje samo bijelu mjesečinu, kao da disaše večernje cvijeće, kao da se sigraše samo sa noćnim, tamnim, baršunastim leptirima.

2. Kosa se raskošljala u rumeno-zlatnim pramenovima niz nježni, snježni, goluždravi vrat… Na nogama je imala bijele cipelice koje kao da nikad blata ne vidješe.

4

3. Bila je visoka kao ja. Smješkala se i besjedila drukčije nego sve djevojke koje dosada čuh i vidjeh. Sve ih začinila licem i uzrastom. Govoraše kao djeca kad se bude, bez ikakvog ženskog prenemaganja. Ruke joj u govoru nepomične, a miče tek usnama odviše rumenim i vlažnim: kao morski koralj. Bijaše lijepa, slijepa kao sreća, kao sudbina.'

4. Znala sam da me moji kod kuće varaju. Aj, da i ja mogu ovako u svijet… Jeste li vidjeli i volite li more? Ja sam ga čula u Bretanji. Vidjela sam ga uhom… Blago vama okatome, jer vidite munje i valove! Zašto, zašto puzem u tom mraku? Što skrivih, te ispaštavam?

5. Vi ćete mi biti muž. Vi me volite. Je l' te? Ja vas ne vidim, pa vas volim… Otac!- rekne Izabela, prihvati mi se za ruho i pritisne mi glavu na prsa.

Solus

je drugi lik - odnosno pisac. Visok je kao Izabela i ima lijep glas. On luta po svijetu za sebe kaže da je slobodni vuk iz basne.

1. O njemu nema mnogo vanjskog opisa već iz njegovih razmišljanja možemo shvatiti njegov karakter. Izabela mu se svidjela te je nije htio ničim uplašiti.

2. Zaljubio se u nju na prvi pogled, veoma je osjećajan te mu je pogled na Izabelu prikazao mnogo slika, lijepih prizora. Htio bi ostati s Izabelom, ali se ne može odreći putovanja po svijetu i slobode te govori da je siromašan i da joj ne može ništa dati, već je samo odvesti u grob.

Citati

1. Bježim iz varoši i kružim sam, slobodan kao soko. Ovo je teško ja sam nesrećan, ali živjeti sa ljudima sa lašcima, bilo bi mi još gorče. Znate li basnu o psu i kurjaku? Ja sam vuk, mršavi, slobodni vuk.

2. Srce zakucalo, grlo se osušilo, usne se trzaju. Da promucam, da prozborim - ali šta?

Bojao sam se da nju, moju Samaritanku ne zaplašim, ne otjeram... Svratim na nju krišom pogled i ne mogoh vjerovati sam sebi... (opis djevojke)

3. Ne mogu, ne mogu, davor-djevojko! Ko nauči na oblak mjesto na krov, na šume mjesto na sobe, taj ne može živjeti u kućama. More i vjetar je moje gudalo i glasovir, cvijeće i zvijezde se slova u mojoj knjizi, tišina je moja čitateljica...

4. Kamo? U jarak, u baru? U groznicu, u smrt? I bez tebe će mi teret uspomene ovog sastanka tištati ranjiva leđa na besciljnome putu...

5

Opis pejzaža

Put se penje uz brdo kroz ptičje pjevanje, i kroz šaptanje lišća na vjekovskom sapletenom kao prsti granju, isčežavajući u sjenama planinske šume. Tišina mi u uhu. Suvrak bez šuškavog sljepića, zrak bez ose i bumbara. Jezero šumi srebrnu himnu, iz tamnih šuma bruje crni koralji. Nebo šušti zastavom od modre svile. Iz dubine grmlja, gajeva i gore skaču razigrane djevojke, šibajući uzduh znojnom, bahantskom kosom. Kao nabujala bujica struje u bučnoj, krvavoj orgijskoj pjeni niz glasnu goru i kotlinu, a u njoj graja. Bleka stoke, duduk gajda kroz pastirski dim, kroz satirsko, vinsko jecanje od požude, kroz jareće drhtavo, požudno blejanje. - dio prikazuje pejzaž u njegovom snu

Piščeva impresija

Piscu je, očito, djevojka prelijepa, što se vidi po načinu kako ju je opisao.

Ona je ostavila takav dojam na njega da on «više nije bio siguran da li je to stvarno djevojka», već ju je počeo uspoređivati s nekim nadnaravnim pojavama (˝Da bijaše noć, scijenio bih gledati mjesečarku, somnambulu. Ovako ne razabirah ništa i pitah se koje čedo Van Dycka ili Greuzea dođe pred grozničavu moju fantaziju iz starog, gospodskog okvira. Je li to koji slijepi, prerušeni mramor iz talijanskih trjemova? Dođe li duša kakog sjetnog noturna na sramotu ironijskog dana? Sa kojeg gotskog prozora, sa koje duge siđe ta djevičanska bajka sklopljenih očiju?...")

Izabela, prelijepa slijepa djevojka svijetle puti, odjevena u bijelo, je metafora koja simbolizira ljubav, bijelu, čistu i neiskvarenu, i u opisu djevojke obistinjeno je, kako se kaže, "Ljubav je slijepa". Solus je također metafora, jer solus na latinskom znači sam, a i u priči on je prikazan kao čovjek otuđen od društva koji sam putuje po svijetu i fotografira. Čak ni ljubav prema Izabeli nije ga mogla odvojiti od njegovog samotništva.

Liričnost

Na osnovu rečenog ova novela bi spadala pod epsko-lirske vrste, zato što nema mnogo objektivnosti te pisac još izražava i opisuje svoje osjećaje. U sljedećem primjeru vidimo, kao da pisac piše nokturno: ...bijelu mjesečinu, kao da disaše večernje cvijeće, kao da se sigraše samo sa noćnim, tamnim, baršunastim leptirima; ima isto mnogo stilskih sredstava koja su tipična za lirske pjesme (onomatopeju, asonancu te ritmičnost): vrelo pišti, cvili, žubori... mrmore, bruje, tutnje kroz san, a onda ustaju, jezde nad oblacima i tutnje kao topovi. A ovaj primjer nalikuje anadiplozi i polisindetu: ova iza mene što slatko diše i miriše, što miriše i diše kao večernja ruža, što ima prste dobre i milosrdne ko što su samo na ruci majčinoj.

Priča nema razvijenu radnju, više je usredotočena na osjećaje likova i njihovu karakterizaciju. Likovi ostavljaju dojam jednostavnosti. Novela završava pomalo tajanstveno. Izabela je lijepa djevojka koju roditelji drže ˝zarobljenu˝ u kući, jer se boje za nju zbog toga što je slijepa. Solusu je žao što je Izabela otišla, zaljubio se u nju na prvi pogled, no ne može se rastati od svog lutalačkog života.

_____________________________________________________________________________________

6

Likovi u djelu:

• Solus : odnosno pisac. Visok je kao Izabela i ima lijep glas. On luta po svijetu za sebe kaže da je slobodni vuk iz basne: „Bježim iz varoši i kružim sam, slobodan kao soko. Ovo je teško ja sam nesrećan, ali živjeti sa ljudima sa lašcima, bilo bi mi još gorče. Znate li basnu o psu i kurjaku? Ja sam vuk, mršavi, slobodni vuk.“ O njemu nema mnogo vanjskog opisa već iz njegovih razmišljanja možemo shvatiti njegov karakter. Izabela mu se svidjela te je nije htio ničim uplašiti. Zaljubio se u nju na prvi pogled, veoma je osjećajan te pogled na Izabelu u njemu izaziva bujicu slika, lijepih prizora: „Srce zakucalo, grlo se osušilo, usne se trzaju. Da promucam, da prozborim- ali šta? Bojao sam se da nju, moju Samaritanku ne zaplašim, ne otjeram... Svratim na nju krišom pogled i ne mogoh vjerovati sam sebi...“ Htio bi ostati s Izabelom, ali se ne može odreći putovanja po svijetu i slobode te govori da je siromašan i da joj ne može ništa dati, već je samo odvesti u grob: „Kamo? U jarak, u baru? U groznicu, u smrt? I bez tebe će mi teret uspomene ovog sastanka tištati ranjiva leđa na besciljnome putu...“ Opisuje joj svoj život: „Ne mogu, ne mogu, davor-djevojko! Ko nauči na oblak mjesto na krov, na šume mjesto na sobe, taj ne može živjeti u kućama. More i vjetar je moje gudalo i glasovir, cvijeće i zvijezde se slova u mojoj knjizi, tišina je moja čitateljica...“ On je prikazan kao čovjek otuđen od društva koji sam putuje po svijetu i fotografira. Čak ni ljubav prema Izabeli nije ga mogla odvojiti od njegovog samotništva.

• Solus- čovjek nezadovoljan životom, on naprosto putuje da bi našao nešto bolje, ljepše. Ondje mu je sve bilo nadohvat ruke, no on to napušta i kreće dalje, jer neprestano traga za ljepotom i savršenošću.

• Izabela: Slijepa djevojka koju roditelji drže u kući, po piščevu opisu lijepa, meka, blaga, spokojna, mirišljava, blijeda i nježna, elegantnih ruku: ˝Po čelu, po kosi , po nosu, po ustima pipaju me prsti mirišljavi, mekani, pipaju oprezno kao da modeliraju… Za glavom mi je sjedilo djevojče tako blijedo i nježno kao da vidje samo bijelu mjesečinu, kao da disaše večernje cvijeće, kao da se sigraše samo sa noćnim, tamnim, baršunastim leptirima.˝ Visoka kao Solus Prijao joj je piščev glas, a ona je govorila kao dijete, bez naprezanja, no bila je drugačija. Jednom riječju bila je lijepa: ˝Bila je visoka kao ja. Smješkala se i besjedila drukčije nego sve djevojke koje dosada čuh i vidjeh. Sve ih začinila licem i uzrastom. Govoraše kao djeca kad se bude, bez ikakvog ženskog prenemaganja. Ruke joj u govoru nepomične, a miče tek usnama odviše rumenim i vlažnim: kao morski koralj. Bijaše lijepa, slijepa kao sreća, kao sudbina.˝ Kosa joj je bila lijepa s rumeno-zlatnim pramenovima. Na nogama je imala bijele cipelice: ˝Kosa se raskošljala u rumeno-zlatnim pramenovima niz nježni, snježni, goluždravi vrat… Na nogama je imala bijele cipelice koje kao da nikad blata ne vidješe.˝ Po prvi je put izašla iz bogate kuće (te opisuje sluge i učiteljicu), po čemu vidimo da je iz neke bogate obitelji, fina, učena, kaže da je bila u Bretanji. Tuguje za vidom, no kaže da ona gleda ušima, te se divi onima koji mogu vidjeti: ˝Znala sam da me moji kod kuće varaju . Aj, da i ja mogu ovako u svijet… Jeste li vidjeli i volite li more? Ja sam ga čula u Bretanji. Vidjela sam ga uhom… Blago vama okatome, jer vidite munje i valove! Zašto, zašto puzem u tom mraku? Što skrivih, te ispaštavam?“ Zaljubila se u Solusa čim su se sreli te želi zauvijek biti s njim. Jako se boji oca koji joj ne dozvoljava da izađe van iz kuće: ˝Vi ćete mi biti muž. Vi me volite. Je l' te? Ja vas ne vidim, pa vas volim… Otac!- rekne Izabela, prihvati mi se za ruho i pritisne mi glavu na prsa.˝ Pisac joj stalno pripisuje bjelinu, kao simbol plahosti, nevinosti: ˝Da bijaše noć, scijenio bih gledati mjesečarku, somnambulu. Ovako ne razabirah ništa i pitah se koje čedo Van Dycka ili Greuzea dođe pred grozničavu moju fantaziju iz starog, gospodskog okvira. Je li to koji slijepi, prerušeni mramor iz talijanskih trjemova? Dođe li duša

7

kakog sjetnog noturna na sramotu ironijskog dana? Sa kojeg gotskog prozora, sa koje duge siđe ta djevičanska bajka sklopljenih očiju?..."

_____________________________________________________________________________________

„Ova lirska novela ima autobiografski karakter. Na početku, u posveti stoji samo O.H. Radi se Olgi Herak, učiteljici s kojom je pisac bio zaručen, ali se nikada nisu vjenčali. U ovoj noveli simboličnog naslova, Matoš je dao odgovor na pitanje zašto se njih dvoje nisu vjenčali. Izabela je djevojka koja je obučena u bijelu odjeću ( simbol nevinosti i čednosti). Njene cipele kao da nikada blata ne vidješe ( anđeoski nestvarna ), i ona je slijepa. Matoš kaže da je ljubav lijepa i slijepa, ali i neostvariva za njega pjesnika i boema koji se ne može skrasiti u životu, tj. oženiti. On nema ni materijalnih sredstava, što je muškarac za ženidbu u to vrijeme trebao imati. Kada Izabela želi s njime pobjeći i otići, on joj kaže da nema kuće, može je odvesti samo u jarak, u baru. Raskršća su simbol njegovih lutanja, stalnih putovanja i njegove nemogućnosti da se smiri. I kada je taj san o idealnoj ljubavi nestao, nakon što je Izabelu otac grubo odvukao i zatvorio u dvorac( gruba stvarnost ), njega je na nova lutanja odvela njegova muza Avantira ( avantura ).Solus znači latinski sam, to je simbolično ime pisca. Lirskom tonu novele pridonose suptilni opisi prirode, sinestezija te miješanje sna i jave. San prestaje onoga trenutka kada zalaje pas kao simbol grube stvarnosti. _____________________________________________________________________________________

Citat za eksterijer:

«Jezero šumi srebrnu himnu, iz tamnih šuma bruje crni koralji. Nebo šušti zastavom od modre svile. Iz dubine grmlja, gajeva i gore skaču razigrane djevojke, šibajući uzduh znojnom, bahantskom kosom. Kao nabujala bujica struje u bučnoj, krvavoj orgijskoj pjeni niz glasnu goru i kotlinu, a u njoj graja. Bleka stoke, duduk gajda kroz pastirski dim, kroz satirsko, vinsko jecanje od požude, kroz jareće drhtavo, požudno blejanje.»

Citat opisuje neki krajolik kako ga u snu vidi Solus.

Citat za glavni događaj:

«I debeli gospodin otrgne sa mene i brutalno povede bijedno djevojče.

- Pardon, gospodine! Zahvalite gospođici ako ne razumjeh smisao

vaših kleveta!- reknem muklo, gotov na sve.

- Gospođica je nabasala slučajno, pošto spavah, i ja je nagovarah da se vrati u kuću.

- No gospodin učini kao da me ne ču, i pođe, vukući te se morah braniti toljagom.»

Citat opisuje trenutak kada Izabelin otac vodi Izabelu podalje Solusa.