..

FRANJO GALINEC: TKO JE BIO KNJIŽEVNI MECENAMULIHOV?

Prilog za povijest postanja Mulžhova djela "Posei apošfolski"

I.Juraj Mulih (1694.-1754.): »Posel Apoštolski« (Zgb. I.-II. 1742.)

Isusavac Juraj Mulih Šuven je pisac XVIII. staljeŠa. On je bia vrlopladan i svestran književnikl. Najznatnije njegOova književna djela jekatekizam »Pasel apaštalski«2. Iz predgavara taga djela to� na daznajemo,kakvu je službu vršia Mulih kaa redavnik i šta ga je najviše paticala unjegOovuknjiževnam radu. On je bia misianar, jer se sam zave »paslenikapaštalski«. Na svajim miSIjama vidia je mnage nedastatke u duhavnamadgaju puka. Pa mišljenju Mulihavu glavni razlag tamu zlu bia je taj, Št.)

nije bila davaljna knjiga, pisanih puŠkim, naradnim jezikOom. .Da daskaŠitaj vruŠaj patrebi, adluŠi da i on spremi svaj »Nauk kršŠanski: »PakehdabŠast paslenika apaštalskaga, ava na šestnajsta leta, pa veŠ biškupijahjesem abnašal, gde sem dasta magel spaznati, i vide ti, kulika negde jemed ljudstvOom,vu duhOovnomdugOovanjupriprastaŠa, ada i navuka krš-Šanskaga velika patrebaŠa. Ter najveŠ iz taga zraka: Kajti ga i kniga-znanci ne imaju adkude Štati, i druge navuŠati: ar se našega jezika malaknig najde, kaje bi navuk kršŠanski vu sebe zadržavale. Zata ja duhav-nem pastiram, kniga-znancem, i vsem astalem vernem kršŠenikam napama� šetujuŠi jesem se na aveh knig slaženje rad pastavil«3. »Paselapaštalski« je kaa katekizam u prvam redu namijenjen sveŠenstvu i nje-govaj duhavnaj nas/tavi. »Zata ja dobivši OVIU priliku (kada vam ne maremnazaŠi govoriti) ve,zda za Vlsigdar, hate,l sem VaJS pa aŠirnSlki opamenuti,i vam vsem ljubleno pred aŠ 'i1srca pastav~ti: da kakti duhovni palstid,kapelani, i vsi drugi na duhavne Šasti pastavieni, veliku skrb vsigdarimati maraju: da mladi, ter neumitelni, iliti priprasti ljudi, za navuk krš-Šanski vu cirkvu dahadjaju, i an de najbalje patrebne katrige vere, mar-!iva paslušaju. Ta.!k priSipadobnem naŠinOom, gaspadare i gospadarice, anavlastita ,ace i matere srŠena nagavarjam i za ljubav zveliŠenja pra-

sim, da svaju druži nu i decu, ne sama za cirkvu na navuk pašiljaju; negatakajše, da nje vu svajeh hižah takve potrebne katrige, sami pa sebi, ali

~ pa drug am k tamu vuŠenam gustakrat navuŠaju, ter njim pa takvam na-vuku, na put zveliŠenja stupiti, i pa njemu haditi pamagaju«4. U tame

,.1 Toma Mi k 1o u š i Š, )}Izbor dugovanj.« Zagreb 1821. str. 99. Mulih Juri. S. .J.

Duhovne knjige vnoge vu Rorv. jeziku je ispisa!.2 Juraj Mu 1i h, )}Posel apoštolski«, knj. r. Zagreb 1742. str. 1.~40. (pag.); knj. II.

Zagreb 1742. str. 641.-1539. (pag.).~ Juraj M u I i h, Posel apoštolski, knj. 1.-11. Zagreb 1742. Predgovor pisca.4 Ibidem: Predgovor pisca.

139

adreŠenam svajem cilju uspjet Še njegava knjiga sama anda, akO' je budepuk razumiO' i akO' mu ana amilL Tu svrhu namjerava Mulih time pastiŠi,da napiše i izda prava puŠko djela, kaje Še mQŠi svatkO' Šitati i razumjeti.Time Še biti mnQgQQlakšan i pasaO' sveŠenika kaO' pastira i uŠitelja svo-jeg stada: »I da tO' istO' legle vŠinitej zatO' ja Qstavivši diaŠke reŠi, jesem(kak sem najbQlje znal) samO' pO' n a š k i Qvde hotel gQvQriti, da mebolje raJzmeti more v-sa -QPŠina, rkQja -se morehit ne-gda bude dQstojalaQVQga,>tNavuka«pQslušati. Kaj bi se pO' svetkeh i pa nedeljah, pri cirkvepašŠe pre<ds:vetum mešUitni pl"odekUlll1negda krutO' hasnavita mogla Šinitida bi g. škalnik, ali drugi kniga-zllanec glasna Štal, a drugi paslušali, i tabi dabra bila. Nut kniga je k tomu gatova, samO'Bag dal takave, ki bi nate hoteli marliva šetuvati«:;.

U težnji, da mu djela pastane šta padesnije za puk, ide Mulih takO'daleka, da za književni gavar u svajem djelu uzima dijalekt anag kraja,kaji mu je najbliži, a ta mu je tada biO'zagrebaŠki gavar. Sva ju namjerunam an avaka abjašnjava: "Ne ma rem taga tajitij nega rad valujem: dase avde najdu Vinagakaja vsem pavaljna ne budu, kaj me i je od avagatruda nekulika advraŠala, da budem na miru, kak su vnag.i drugi, ad menevnoga vredneši. Ta dabra ~najuŠi: da našega narada ljudem, vu izgova-rjanju, i pisanju reŠih, vsem ne maguŠe vgaditi: ar se nekaji asmehavajuiz reŠih, da nesu prave harvatske, nekaji sude, da nesu pravo pisane;nega bi se drugaŠ pisati magle: anekaji druga prigavarjanja izmišljavaju,ter suprati pastaviaju. Ali ja takaveh llesem se zbajal: kajti sem iz jednestrane ta spaznal: da se jošŠe na av svet ne rodil, ki bi vsem ljudemvgodil. Ar iz druge strane, jesem premislil duhavnu hasen, koja se pa ovehkni~ah, mare negda, i pa maje smrti vŠilliti, ar se ufam da se najdu vnagikršŠeniki, kaji ne samo vu svetekj nega negda i vu delatnik, Dudu oveknige vesela Štali, i druge marljivo navuŠali. I takavi znavši, da sem se javu izgavarjanju reŠih, moral prilagaditi samo k Z a g r e b e e m, pri ka-jeh ava pišem, a ne Ka r lav Š a n o'm, niti Va raž d i n cem, niti P o' -ž e žan o'm, kaj vezda ne mare biti«6. Tu, kakO' vidimO', gavari Mulih o'zagrebaŠkam gavaru kaO' o' pasebnam književnam dijalektu. I svaje djelanamjenjuje Mulih cijelam naradu, a u prvam redu svajim ZagrepŠanima,kaje an avaka apastrafira: "A da ufam se! Da vi draga maja gaspadaZagrepci, i vsi astali vseh knig pabažni Štavci, vsa ava paleg vaše na-vae.e i kakti priradjene dabrate, haŠete za dabra prijeti«7. Na Mulihje pared Zagreba i ZagrepŠana valia Šita.v naš narad u damavini pa i anajizvan njezinih granica. Mulih je pisac i kaO' radaljub uprO' aŠi svaje i naane svaje suplemenike, kaji su živjeli u tuŠini, pad vlašŠu Nijemaca iMagjara. Ti su njegavi sunaradnjaci, današnji "GradišŠanski Hrvati« veŠu ana daba asjeŠali usku krvnu vezu sa svojam materam-zemljam, s Hr-vatskam. VeŠ u ana daba taj diO' našega na rada traži knjigu na svajemmaterinskam jeziku, pa u kalika je nema kad kuŠe, traži je u svaje braŠe,u HrvatskQj. I Mulih svaje djela namjenjuje taj braŠi, GradišŠanskim Hrva-tima: "Kajti sem dabro spaznal, ne sama vu avam našem slavnam arsagu,nega i drugde stojeŠe naše drage HQrvate, vl\1 knJigah svojega IllJstovitagajezika asebujno zapušŠene, kaj eh za ta ista vnaga pabažna zdihavanja,

.• Ibidem: Predgovor pisca.6 Ibidem: Predgovor pisca.7 Ibidem: Predgovor pisca.

140

•

..

jesem milo poslušal, ki su veŠkrat valuvali: da bi kruto radi sami Štali,i druge mar1ivo navuŠali, da bi odkuda, kaj dobra imali«9.

Krasan je to dokumenat za kulturnu i književfiu suradnju Gradiš-Šanskih Hrvata sa svojom braŠom u Hrvatskoj, koja veza bijaše takotijesna veŠ u prvoj polovici XVIII. stoljeŠa. Jednako nam je znaŠajna inacionalna svijest Mulihova. jer se on brine i živo nastoji, kako bi i onunašu braŠu izvan domovine moralno i kulturno oplemenio. Mulihov kate-kizam >~Poselapoštolski« nije samo svestran tumaŠ kršŠanskog nauka.On je upravo zbornik za cjelokupni naš kulturni i javan život onog doba.U njemu nam govori ,Mulih o vjerskom i kulturnom stanju, o školstvu, opuŠkom vjerovanju, o socijalnoj i staleškoj .razlici društva kao i o ostalimporocima našega naroda u ono vrijeme. Mnogo se bavi i razlikom meŠukatoliŠkom vjerom i inovjercima u našoj zemlji. O tome pitanju iznosicijelu studiju, utvrŠenu svojim naroŠitim historijskim izvorima9, po Šemuje Mulih postao pravi apologeta svojeg vjerskog uvjerenja i osjeŠanja.

J. Mulih je obje knjige svojeg djela "PoseŠ apoštolSlki« pos.vetio :tada'š-njem zagrebaŠkob biskupu J li r j u Bra n jug u (1677.-1748.). Svojuposvetu "alduvanje« na naslovnoj stranici završuje Mulih ovim stihovima:

»1 preljublenom Oteu, ete, etc.Ovde od ljudih osebujne hvale,Ter nepretrežnoga spomenkaA od Boga obilne plciŠe,Ter vekiveŠ 'ne dike vrednoga!«

Prema tim n]eClllJa kao i prema posveti, koju pisac upravlja biskuput

s pravom bismo oŠekivali, da J. Mulih posveŠuje svoje veliko djelo bi-skupu J. Branjugu, kao svojem visokom patronu. No sam J. Mulih ni tT

posveti kao ni na drugim mjestima svojeg djela ništa ne spominje o tome,da bi biskup J. Branjuga bio njegov bilo liŠni ili književni dobrotvor.J. Mulih posveŠuje svoje djelo J. Branjugu samo iz osobita poštovanjaprema njemu kao svojem biskupu i najvišoj duhovnoj glavi u zemlji. Kadadakle biskup Branjug, iako mu je djelo bilo posveŠeno, nije bio njegovpatron, namiŠe nam se zanimljivo i opravdano pitanje, tko je tada ipakbio književni mecena, koji je podupro izdavanje tog najznatnijega i naj-veŠeg Mulihova književnog djela? O tome nam takoŠer ništa ne govori ninaša književna povijest.

II. Hilarion Gašparoti (1714.-1762.) »Cvet sveteh« (I.-IV. 1750.-1761.)'

O Šemu nam ništa ne spominje ni književna povijest pa ni sam pisac,o tome nas obavještava mlaŠi Mulihov st1vremenik, pavlin Hilarion Gašpa-roti. Najplodniji kajkavski književnik XVIII. stoljeŠa bio je zacijelo pavlinHilarion Gašparoti, pisac golema djela "Cvet sveteh«lO. To je zbornikbiografija svetaca, kako oni redom po danima .i mjesecima dolaze u cflkve-

8 Ibidem: Posveta.9 Juraj M u I i h, Posel apoštolski, knj. 1. str. 214.-382.10 Hilarion Ga Š par o t i, Cvet sveteh, ali živlenje, i Šini svetcev, kateri vu našem

horvatckem iliti slovenskem orsagu z vekšum pobožnostjum i z prodeštvom poštuju se.Vu Gradcu, knj. 1. 1750.-1752. str. 1.-982. (pag.) Vu Gradcu, kuj. II. 1754.-1756. str.1.-923. (pag.) Vu BeŠu, knj. III. 1758.-1760. str. 1.-987. (pag.) Vu BeŠu, knj. IV.17.60.-1761. str. 1.-869. (pag. - bez predgovora i indeksa).

14t

noj godini. PO obujmu i po svojem mnogostranom sadržaju to je najveŠehagiografsko djelo u cijeloj našoj književnosti. Prema cilju njegova djelaGašparoti kao pisac je crkveni historik. Prema tome li Gašparotijevudjelu neŠemo naŠi onog slatkog i Šesto tako zamamnog priŠanja, kako ganalazimo u drugih kajkavskih propovjednika, pripovjedaŠa kao što su;J. HabdeliŠ, Štefan Zagrebec i J. Mulih. Gašparoti je više historik, amanje je pripovjedaŠ, novelist. U njegovu izlaganju glavno mu je histo-rijska istina, a manje mu je do fabule. On je, dakle, kao h<l.giograf-biograf,pravi historik. To znaŠajno obilježje svojeg književnog rada potvrŠujenam i sam Gašparoti kada kaže, da Še tu osobinu njegova rada lako opa-ziti svaki ŠitaŠ: ),Noverit p.rae-terea p1'lUdens le-cior me hic egisse nonpraedicatorem. sed historicum, cuius leges subinde in gratiam praedican-Hum transilivi«l1. :Drugom opet zgodom govoreŠi o grijehu bludnosti po-kazuje nam posljedice njezine, pa brzo prelazi na drugu temu rijeŠima ~"Ali kajti ovdi nesem prodekator, nego hištorie pisec, zato nadalje šetu-iem«12. Gašparoti upravo s nekim ponosom istiŠe, da je on historik. TuGašparotijevu osobitu sklonost za opisivanje istinitih dogaŠaja vidimo Šaki u religioznim razmatranjima, u njegovim propovijedima. OIn naroŠitoistiŠe razliku izmeŠu biografije i propovijedi. Svoje »prodeke« rijetkokad uzima u nizu biografija. On ih radije stavlja kao prigodni dodatakili »prilože.k« na kraju svake knjige lS\Vojegdjela. I u takvim propolVijedima,dakle na mjestima, gdje bismo inaŠe oŠekivali njegovo apstraktno ras-pravljanje o vjerskim istinama i crkvenim zapovijedima, radije upliŠe pisacslike iz dnevnog svojeg realnog života. Tako nam Gašparoti kao pravibiograf u dodatku Šetvrte i posljednje knjige svojeg djela u obliku crkvenepropovijedi donosi i potpun nekrolog svojeg zaslužnog zemljaka FranjeGlušiŠa, župnika u Bednji.

III. Franjo GlušiŠ (1690.-1758.)

Svoj govor ili »prodeku sprevodnu« poŠinje pisac refleksijama o ne-miIostivoj i neumoljivoj sili smrti, koja uvijek dosljedno i nemilo razaraživot ljudski: ,,0 suha, i gola! o tužna i !akoma! o žuhka, i nagla, ako-prem slepa smrt! KŠi je ovo potpunoma našeh prveh starcev roditelov izato tužna sestra naša najstareša: ne prijeta vu utrobe, nego vu vustahEve, i Adama; iz lakom oga grla njihovoga porojena. Zato na ljudi takIakoma: da niti je oprostila žitka samomu Sinu Božjemu Jezušu Kri-stuŠU«13.Smrti se ne može nitko ukloniti. Njezina je moŠ svesilna i vje-Šita: »Zpod oblasti smrtne nigdar nigdo ne more se osloboditi; niti posvetlosti plemenšŠine, niti po znanju osebujneh navukov, niti po zvišenjuviteškeh dobiŠkov. DapaŠe oni koji ostavljaju po smrti svetli glas svojegaŠinenja, moraju nenavideti glasu svojemu: da on ostaje po smrti, a onimoraju oditi vu zemlju«14. Zatim nastavlja apostrofirajuŠi svoje slušaŠe:"Odkuda gospoda moja vidite: da viteška oružja ne mogu obraniti odsmrti. Kada vidite na leseh biškupske korune, kardinalske škrilake, pa-storale, cesarske korune, i bate etc. recete: velike Šasti, i zmožnosti, ne

11 H. Ga š p a:r o t i, Cvet 5veteh. U Gradcu 1758.-1760. kni. III. str. 9.12 Ibidem, str.. 625.13 Hilarion G a š par o t i, Cvet sveteh. kni. IV. str. 834.-835.14 Ibidem, str. 835.

142

mogu premoŠi smrtne zmožnostl. Kada vidite na leseh mešnikov mešneknige, svete kelihe postavljene; recete: da svetost ne more ništar na-proti smrti. Takove glasi žalostnemi vuhi dosta letos Šuli jesmo, kadana1mre istoga najsvetešega oca pape Benedikta ovoga imena Šetirinaj-stoga na dan tretjl rožnjaka, izvišenju sv. Križa alduveni smrtnum kosumpokošenoga zaŠuli jesmo. DrugaŠ: istoga sv. Matere Cirkve kardinala, ieršeka Olomuca varaša škrilakom svojem pokopanoga razmeli jesmo«15.To je priprava ili uvod za glavni dio njegova govora, gdje kani iznijetisve vrline u životu svojeg pokojnika. Stoga odmah zatim nastavlja ovako:"Denes pako ovu žalost suznemi oŠima gledati moramo vu visoko poštu-vanom gospodinu slavne ove fare Bednanske, vel N. skoznivomu pleba-nušu, Protonotariušu Apoštolskomu N. N. mudroznanstva navuŠitelu, iboguslovstva Bachalaureu, ili diaku izvuŠenomu, kojega vsa njegova ja-kost, imanje, preštimanje, i znanje nesu mogla obraniti od smrti,Nego:

Mortuus est Franciseus GlušiŠ ete. fiat ehronographicum, ex tumbaacceptum, vel alias factum«16.

1) Fra n j o G I u š i Š, kao ž u p n i k u B e d n ji (1726.-1758.).Poslije te priprave II svojem govoru prelazi Gašparoti na opisivanje ka-rakteristiŠnih i najznatnijih zgoda u životu njegova miljenika, pok. žup-nika Franje GluŠiŠa. Vijesti, koje nam Gašparoti donosi o životu Gluši-Ševu, slabe su biografske vrijednosti. Gašparoti nam ni ne iznosi njegovubiog.rafiju. Iz njegova života iZll10sii prikazuje ,samo OIIlemomente, kojisu bitni i naroŠito znaŠajni za GlušiŠa kao Šovjeka i kao sveŠenika. Onse ne zaustavlja na životopisu, nego nam radije opisuje GlušiŠa kao osobitkarakter i svijetao primjer Šovjeka. Prema tome moramo drugdje tražitipodatke za GlušiŠevu biografiju. Pouzdane i dragocjene vijesti o tomepitanju naŠi Šemo u redovitim zapisnicima tadašnjih kanoniŠkih vizita,koje se nalaze danas potpuno saŠuvane u Nadbiskupskom arkivu u Za-grebu. Sigurnu godinu njegove smrti imamo opet zabilježenu i u spomen-knjizi »Liber memorialis« župe bednjanske. Istom kombinacijom svih tihvijesti moŠi Šemo rekonstruirati približnu biografiju njegovu.

Franjo GlušiŠ rodio se g. 1690. u Samoboru, jer mu se u izvješta-jima redovito daje nadimak "Croata Samoboriensis«17 ili samo "Samobo-riensis«18. PuŠku je školu zacijelo svršio u rodnome mjestu, gdje je bilaškola veŠ od najstarijih vremena19. Srednju je školu sigurno polazio uZagrebu ili u kojoj samostanskoj školi u domovini. Odabravši sveŠeniŠkipoziv svrši nauke i postade subdjakon 26. svibnja 1714. ZareŠen je potadašnjem zagrebaŠkom biskupu Mirku grofu Esterhaziju u kapelici sv.Roka, a na "tituluš« grofa Ivana DraškoviŠa2o• Kao svršeni doktor filo-zofije i teologije bio je u ono doba poznat kao vrlo uŠen sveŠenik. Filo-zofiju je svršio u Zagt:ebu, a teologiju u Grazu. Zato mu je stalan atribut"Philosophus Zagrebiensis et Theologus Graecensis absolutus, Baehalau-

15 Ibidem. str. 835.-836.16 Ibidem. str. 836.17 Zapisnici o kanoniŠkim vizitama: sub anno ]738. (str. 335.), a 1742. (str. 516.) Nad-

biskupski arkiv u Zagrebu.18 Ibidem: sub anno 1726. (str. 42.) Nadbiskupski arkiv.19 A. Cuvaj, GraŠa za povijest školstva. Zagreb 1910. knL 1. str. 69. 168, 194, 19B.

200, 218, 228 i 237.20 Knjiga redjenika (od g. 1668.-1751.) Nadbiskupski arkiv u Zagrebu.

143

reus bene doclus,,21. Gašparotiju je GlušiŠ: »mudro znanstva navuŠitel, ibogoslovstva Bachalaurensis ili diak izvuŠeni«.22 Za nj kaže dalje Gašpa-roti: »On akoprem vu Graca glasoviteh školah izvuŠen Bogu-slovstva, idvanajste škole, ter prikladen za vsaku najglasovitešu faru: vendar rajšije hotel malu vuŠiti deŠicu: nego koje goder fare preštimanoga se po-pašŠiti plebanuša«23. Prije nego je postao župnikom, bio je u osnovnojškoli u Varaždinu, gdje je pomagao i isusovcima u njihovoj školi: »... ven-dar rajši je hotel malu vuŠiti de'Šocu: ne,go ikoje goder fare preši1manogase popašŠiti plebanU!ša; zatem rajlši vu Valfaždinu škole tovarušlvu Jezu-~evomu pomogel je vuŠiti: nego Šast plebanuša obnašati«24. U to vrijemebio je G1ušiŠ i informator djeci grofa Batthyanija: »Ar vuŠil jest presvetleBatyanske grofe«25. Prije nego je postao župnikom bio je kapelan u Kle-novniku. })Nikonec poniznosti njegove: Ar predi sebe vu gradu Klenov-niku poniznoga, i zakritoga kapelana, nego gla.sovitoga oca duhovnogana fari hotel je iskazati«26. Prije Bednje bio je GlušiŠ neko vrijeme župnikti VoŠi: })Parochis S. Martini in Vo c h a anno 1725. Anno 1725. die 4januarii factus est administrator r. (revere~dus) d. (dominus) FranciscusGluschich vir probus et prudens«27. Župa u VoŠi nema iz onog doba svojespomen-knjige. U toj se župi vodi "Liber memorabilium« tek od god. 1835.Zato nemamo toŠnih podataka o tome, kako je dugo bio GlušiŠ ondježupnikom. U našem pitanju nešto nam pomažu i MatiŠne knjige, koje susaŠuvane iz onog vremena. PO upisu krštenih doznajemo, da je prvo dijete,koje je GlušiŠ kao župnik ondje krstio, uvedeno u Maticu roŠenih 26.januara 1725. Posljednji mu je krst bio 10. ožujka 1726. Prema tome bioje GlušiŠ kratko vrijeme župnikom u VoŠi. Poslije smrti Josipa KovaŠiŠa,župnika u Bednji doŠe onamo župnik iz VoŠe Franjo GlušiŠ: »Est nobilispresbiter Franciscus Gluschich post morten Josephi Kovachich ex paro-chia Voczensi die 12 praesentis mensis quae fuit Dominica 3 post paschaad praesentationem exceUentissimi domini comitis Joannis Draschovichet confirmationen reverendis,S'imi ,do:mmiNiJcolaiBedekovich, vicarii Za-grabiensis per reverendum Andream Kolar ad hanc parochiam inductus etinstalatus Samoboriensis annorum aetatis 36 praesbiterii 12 PhilosophusZagrabiensis et PhiJosophus Gracemis absolutus«.28 GlušiŠa je u njegovunovu župu u Bednji uveo Andrija Kolar, župnik iz Kamenice 10. svibnja1726. g.: »... per reverenaum dominum Andream Kollar parochum inKamenica Dominica 3 post pascha in anno 1726. ad hanc parochiam estintroductus«29. U objema ovim našim posljednjim bilješkama toŠno je daklenavedena g. 1726. kao sigurno vrijeme, kada je GlušiŠ postao župnikom uBednji. Stoga je vrlo zanimivo, da taj dogaŠaj nije ni unesen u spomen-knjigu tamošnje župe. UnatoŠ jasnoj napomeni »Zapisnika" iz g. 1726. i1732., da se to dogodilo upravo g. 1726. ipak spomen-knjiga župe Bednja

21 ZapisniCi o kanoniŠkim vizitama: sub anna 1732. (str. 210.) 1738. (str. 335.) i 172!>'(str" 42.) Nadbiskupski arkiv u Zagrebu.

22 Hilarion Ga Š par o t i, Cvet sveteh, Vu BeŠu, knj. IV. 1760.-1761. str. 838.23 Ibidem, str. 838.24 Ibidem. str. 838.25 Ibidem, str. 838.26 Ibidem, str. 839.27 Archiadiconatus Varasdiniensis Annis 1713.-1748. (Nadbiskupski arkiv u Zagrebu\.28 Zapisnici o kanoniŠkim vizitami: sub anno 1726. (13. maja) (str. 42.) Nadbiskup-

ski arkiv u Zagrebu.29 Ibidem, sub anno 1723. (str. 210.)

144

kaže o tome ovo: »Franciscus Gluschich quo anno ad Parochiam Bedni-jensem promotus sit non constat«:lo. GlušiŠ je primio župu u Bednji, i akomu je bilo prije toga ponnŠeno mjesto, na kojem bi bio mogao s vreme-nom postiŠi i vdo veliJku srv,eŠemaalmŠast. I ItU se pokazao kao osob~tprimjer skromnosti. »Ar izvišen od njih ,Izvišenosti presvetloga gospodinaJanuša Draškovicha bana horvatskoga na slavnu ovu faru, akoprem po-nujana jesu njemu S u b I e c tor i a, iz koje lehko na Šast kanoniŠku bibil zastupilj on vendar prijeti nju ni hotel; rajši hotejuŠi ovŠicam svojemz krvjum Kristuševum odkuplenem drvoriti, i pomoCi; nego vu kallloni'ŠtlVuvsakojaŠke Šasti, i korune opatov, i biškupov iz neobladane svoje poniz-nosti iskati«31. Ipak je GlušiŠ kasnije postigao veliku Šast u crkvenoj hi-rearhiji. Zacijelo morao je on biti vrlo uŠen i nadaleko poznat sa svojihvrlina, kad je prije 60 godina svojeg života kao obiŠni seoski župnik mo-gao postati a p o š t o I s k i p r o t o 11 o t cl, r, »reverendissimus dominusFranciscus Gluschics Protonotarius Apostolicus«32. GlušiŠ je ostao dokonca svojeg života, pune 32 godiIne (1726.-1758.) župn~kom u Bednji.Umro je g. 1758. kad lflUje bilo 68 godina: »Anno 1758. plenus dierum etmeritorum supremum diem obiit«3'. Ta n.aJIIlje vijest spomen-k[}~ige župeu Bednji tim znatnija, jer u Gašparotija ne doznajemo za datum smrti kaoni roŠenja GluŠiŠeva. Što više, još bi Gašparotijevo priŠanje moglo koganavesti na misao, da je GlušiŠ umro iste godine kad Gašparoti o njegovojsmrti kao o sadašnjem dogoŠaju govori u svojoj knjizi, izdanoj 1761. godine.

2) Fra n j o G I u š i Š kao k ara k ter. Po rijeŠima Gašparotije-vim njegova prijatelja, pokojnoga GlušiŠa nije sasvim nestalo iz ovogasvijeta, jer nam ostaju primjerom njegove vrline, i druga dobra djela, kojaje kroz cio život uvijek pokazivao prema bližnjemu svojem. Zato ovakoapostrofira Gašparoti prisutno sveŠenstvo: »Kaj vi na ove tužne glasivnogo poštuvani gospoda plebanuši? Ovde mrtev leži: niti veŠ ne govori.Ali v.kanjujete se i vi! Kaj ne Šujete? Defnndus adhuc loquitur. Kaj go-vori? Kak bi to moglo biti? onda denes zadnjiŠ govoreŠega brata vašegagospoda pdebannši; oca duhovnoga ljubljene ovŠice posluhnete i malopoterpete«34. Gašparoti, kad nam prikazuje glavna obilježja GlušiŠevakaraktera i kao Šovjeka i kao sveŠenika, nije nipošto opŠenit. On nampotpuno konkretno, toŠno i pojedince nabraja sve znaŠajne crte u nje-govu životu, po kojima dobivamo toŠnu sliku o tom znamenitom Gašpa-rotijevu zemljaku i prijatelju. Najprije on redom iznosi sve životne vrlineGlušiŠeve: » ... pokojnoga našega N. N. zaprtemi vusti govoreŠega ostav-ljeni dober glas njegov posluhnemo vu krepostih; poniznosti, molitve, da-režlivosti, pobožnosti, nezatrudjenom posluvanju apoštolskom i zadnjiŠna smrti njegovi«35. Potanje razmatranje svake od tih pokojnikovih život-nih kreposti služi Gašparotiju kao glavni sadržaj iIi kao »thema« u nje-govu govoru, koji je izrekao u pohvalu svojeg pokojnog prijatelja. Kaoprimjer za poniznost pokojnikovu spomenute su veŠ i u biografiji njegovoj

30 Liber memoria1is parochiae Bedniensis. pag. 5.31 Hilarion Ga Š par o t i, Cvet sveteh. Vu BeŠu knj. IV. 1760.-1761. str. 839.32 Ibi.dem, str. 836. i Zapisnici o kanoniŠkim vizitama: sub anno 1750. (15. sept.)

(str. 108.) (Nadbiskupski arkiv u Zagrebu).

33 Liber memorialis parochiae Be.dnijen&is, pag. 5. (Po prijepisu tamošnjeg kapelanag. Ivana Knez-a. Pismo od 13. IX. 1933.)

34 Hilarion Ga š par o t i, Cvet sveteh. Vu BeŠu knj. IV. 1760.-1761. str. 836.-837.35 Ibidem, str. 838.

145

neke zgode, gdje GlušiŠ nikad nije težio za vlašŠu ni za Šastima, iako jeImao po svojim velikim naukama pravo na to. Stoga osobito istiŠe nje-govu skromnost, koju je pokojnik za cijelog svojeg života svagdje poka-zivao: »On akoprem vu Graca glasoviteh školah izvuŠen Bogu-slovstva,i dvanajste škole, ter prikladen za vsaku najglasovitešu faru: vendar rajšije hotel malu vuŠiti deŠicu: nego koje goder fare za preštimanoga sepopašŠiti plebanuša ... ; zatem rajši vu Varaždinu tovaruštvu Jezušovomupomogel je vuŠiti: nego Šast plebanuša obnašati ... ; akoprem ponujanajest njemu S u b lee tor i a, iz koje lehko na Šast kanoniŠku bi bil zastu-pil; on vendar prijeti nju ni hotel; mjši hotejuŠi ovŠicam svojem z krvjumKristuševum odkuplenem dyoriti i pomoŠi: nego vu kanoniŠtvu vsakojaŠkeŠasti, i korune opatov, i biškupov iz neobladane svoje poniznosti iskati«3~.

I u pobožnosti bio je pokojnik primjer svojim suvremenicima, drugo-yima-sveŠenicima i povjerenom si stadu. Z~to nastavlja o njemu ovako',> ••• je li veŠ molil ali veŠ živel pokojni dobri naš gospodin N. ne bi znalpovedati. SvedoŠe to njegova sveta premišljavanja YU jutro, i veŠer vuŠi-njena; sv. Šislu vu mkah ponašana s molitvenemi knižicami. PoveŠte neli istina vi koji vu zadnjem betegu pri pokojnem bili jeste: da on sv. mo-litvu iz breviara tja do zadnjega dneva ha c de c ima J u Ii ni oS'1:a~il:nego do veŠernice je zmom: apopoldan je preminul, i na vekiveŠnoveŠernic popevanje vu nebo. kak se ufamo, je odiše!. PoveŠte kak po-božno vsaki dan više pol vure svetu je mešu služi!. Prvo i pot1am dugomolil vsigdar iz drkve skoro zadnji izišet Vam verne dušice i ovŠicekriŠ i: Molete kak sam vas navuŠil, vu jutro i veŠer; i za menum vu nebodojdete«37.

Citirani zapisnici o kanoniŠkim vizitama župa nijesu,samo zato znatni,jer u njima nalazimo pogdjekoju vijest o životu pojedinih lica. U tim za-pisnicima Šesto su takve ocjene, davane sa strane njihovih pretpostavlje-nih koje nam naroŠito osvjetljuju Šud, vladanje, obrazovanost Lsposobnostizvjesnoga 'lica. Takve podatke o unutrašnjoj vrijednosti Šovjeka, o nje-govu karakteru nalazimo u tim zapisnicima i o G Iu š i � u. RazliŠite subilješke, koje se vode uvijek na istu shemu, u zapisnicima takih kano-niŠkih vizita. Tu se govori: o opŠem stanju župe, o materijalnom stanjucrkve, o duhovnoj pouci vjernika, o zadovoljstvu vjernika sa svojim pasti-rom, o župniku, kapelanu i dr. U posebnom poglavlju »de parocho« vi-dimo uvijek ne samo »curriculum vitae« dotiŠnog župnika, nego je tusve reŠeno, što se odnosi na cio duševni i moralni život župnika kaoŠovjeka i kao duhovnog pastira i uŠitelja svojeg stada. U takvim bilješ-kama naših župnika naŠi Šemo pogdjekoju vrijednu i karakteristiŠnu vi-jest, koja nam na svoj naro Šiti naŠin osvjet1juje onaj duhovni život, koHje GlušiŠ provodio u pobožnosti i molitvi svojoj tako, da je pri tome Šestozanemario i za materijalno dobro svoje crkve. To mu se tim prije doga-Šalo, jer je bio prerevan u vršenju svoiih duhovnih, sveŠeniŠkih dužnosti,kako nas u tome utvrŠuje prva ocjena o njemu kao župniku. u Bednji,gdje se o GlušiŠu ovo kazuje: »Bacha1aurClUSbene doctus conaiones facitCathecheticas, hospitalis s edo e o c o n o mia, e m i n u s s tu d i o -s u s . .. Baptisatas et copulatos diligenter inscnibit in agendo vjdetur

36 Ibidem. str. 838.-839.37 Ibidem. str. 839.-840.

146

esse juris sui«38.Gdje je i bilo prilike, da ostrije istupi, bio je uvijek suzdrž-ljiv i blag. Najblaži crkveni susjed njegovoj župi bili su lepoglavski pavlini.MeŠu pavlinima i župom Bednja došlo je katkad do spora i razmirica.Pavlin Hilarion Gašparoti kao GlušiŠev biograf o tome nam, dakako izrazumljivih razloga, ništa ne govori. Došlo je katkad i do takovih zgodameŠu spomenutim susjednim župama, da se GlušiŠ morao i potužiti napavline, pa ipak je i u takovim Šasovima ostao on prema njima blag iobziran, kako to Šitamo u zapisnicima, koji kažu za GlušiŠa: »Ecelesiamservat in munditiae iurium parochialium eu m di g u s t u pat rumvic i n o rum te n e X«39.Lepoglavski. pavlini, kao "patres vicini« bilisu njegovi najbliži susjedi. Zacijelo je katkod bilo i opravdanih razloga,.da je GlušiŠ u obrani crkvenih prava svoje župe bio nevoljko (»cum dis-gustu«) raspoložen protiv svojih susjeda pavlina (»patrum vicinorum«).Kao dalju i naroŠito znaŠajnu osobinu GlušiŠeva karaktera spominje namGašparoti njegovu darežljivost. Uvijek i svagdje dijelio je GlušiŠ milo-stinju pojedincima, siromasima. Spominje se njegov boravak u Varaždinu,gdje je toliko milostinje sirotinji dijelio, da je u tome svojem svetom poslupostao veŠ i posloviŠnim primjerom i ostalim suvremenicima i svojim su-graŠanima. »Vu Varaždinu pako vsakomu akoprem vnogomu na vulicizestanjenomu pripravljeno na to sv. almuštvo siromahu je nava du imal da-vati, na tuliko gda su njega zagledali, vre darovnika darežlivoga ceHšeregi jesu nasleduvali«40. No GlušiŠ nije milostinju dijelio samo sirotinji,pojedincima, nego je on bio i velik dobrotvor svih susjednih kapela i župa.Najviše je dao svojoj župi: »Hitete oŠi na ov novi oltar sv. !zidora; i sv.Marice; i ne samo njegovu pOOlb~nost:.nego i našu p,roti SlVecom ovemod pokojnoga N. vu vas vužganu valuvati morate. Iz ove pobožnosti bra-tovŠina muke, i smrti Kristuševe po njem vu TrakošŠanu je preskrblena«41.Za njegovu darežljivu ruku znaju i susjedne župe: »Iz ove pobožnostivnoge sv. bratovŠine ime njegovo zapisano imaju, kakti ZagrebaŠka mukei smrti Kristušove, sv. Roža1ije vu Ivanceh, sv. Jožefa vu Lepoglavi etc.«42.Nije bilo mjesta ni predmeta u crkvi njegove župe, što nije on pomogaonabaviti ili podiŠi: »Obrnete malo oŠi po ovi sv. cirkvi, i videli budetevnogo kamenje, koje kriŠi: s nami je podignul N. N. više ovu cirkvu; z namije potaracal ovo sveto mesto, nas je vu boltu postavi!. Govore sveŠnjakisreberni, nove orgule podignjene; kelihi, mešna oprava etc. ovi sv. cirkvipreskrbljena«43.

IV. Franjo GlušiŠ kao književni mecena Mulihov.

Franjo GlušiŠ bio je uistinu rijetka pojava za svoje suvremenike.Ta njega ne nazivaju samo »špitalŠani i ostali siromaški ljudi« svojimdobroŠiniteljem, nego je on i dobrotvor svoje župe, a obilno pomaže isusjedne crkve. On je bio svetac i pravi Božji Šovjek veŠ na ovome svijetu.Njegovu angjeosku dušu i darežljivu desnicu oŠutješe i sveŠenici, redov-

38 Zapisnici o kanoniŠkim vizitaJma: sub anIla 1726. (13. maja. str. 42. Nadbiskup-ski arkiv u Zagrebu.)

39 Ibidem: sub anna 1726. (13. maja) str. 42. (Nadbiskupski arkiv u Zagrebu.)40 Hilarion Ga Š par ati. Cvet sveteh. Vu BeŠu. knj. IV. 1760.-1761. str. 841.41 Ibidem. str. 841. i Liber memorialis parochiae Bednijensis pag. 5.42 Ibidem, str. 842.43 Ibidem, str. 842.

147

nici pa i Šitavi redovi: Pavlini u Lepoglavi, a Franjevci i Isusovci u Va-raždinu. Zato Gašparoti oduševljenjem slavi svojeg zemljaka F. GlušiŠakao ideaJ svake kreposti, a napo'se kao ~a:vnog·dobrotvora <s:vojihsuvre-menika: ».ovo podpunoma, ako pokojni vredni gaspadin Prata-NotariušApaštolski ne bil tulikaj almažnik asebujni, paveŠte vi sami slugi Sažjibližnji redavniki: kulika ni vam vsigdar Šinil almuštva. PaveŠte ki stesada na zoŠi slavnaga reda sv. Ferenca patri Varaždinski: kulika ste adnjega prijeli almuštva. PoveŠte vi reda majega slavni navuŠiteli, kulikood njega za ravnati mlade vu navuku na pregavarjanje škalska prijeli jestepenez za kipe etc. Ah svedaŠe almuštva njegava altarie, tak vu Varaž-dinu, kak vu Lepiglavi astavljene i zapisane vu zadnji adluki trikrat po-navleni ... SvedaŠe brati reda Milasrdnasti sv. Ivana ad Baga, kaji vsakoleta dahajajuŠi almuštva pra sit, vsigdar pa škude najmenje dabili avdejesu«44. Za svoja dabra djela, kaja je ŠiniO' sparnenutim crkvenim redo-vima, dabia je ad njih i javna priznanje zahvalnasti: »Z avum pabažnastjumvužgan, paŠiniti ne magel daklam sv. reda majega »P o' bra t i n s k e I i-st e« ni zadabil, vu kajeh delnik vseh pabažnasti Šinav je vuŠinjen. Z avemnakinŠen daram, jašŠe yišeše mesta vu nebu pa dabreh deleh spraviti je S2trsil, na pamaŠ jemljuŠ slavnaga reda sv. Ferenca sinavije »Listi« j da avakdvajega sv. reda najeme sebi prilažuŠ, kakti z dvemi kreljutmi vu nebapa pomoŠi sveteh Ocev Pavla i Ferenca podigne se«45

• No pared tih do-sad spomenutih i rDetkih ljudskih krepasti imao je GlušiŠ jaš jednu vrlinu,kajam se talika uzdizao nad ostalim svojim suvremenicima. On je u onovrijeme biO' apŠenita priznat kaO' vrlO' uŠeni sveŠenik, kaO' osabito ško-lovan i nauŠni autaritet. PO Gašparatiju je GlušiŠ »mudroznanstva navu-Šitp.l, i Boguslavstva Bachalaurej, ili diak izvuŠeni«, »vu Graca glasovitehškolah izvuŠen Bagu-slovstva i dvanajste škole«46. Tu njegavu velikustruŠnu filazofsku i teološku spremu jednoglasna patvrŠuju ocjene u svimzapisnicima kanoniŠkih vizita. Tu mu je uvijek i redaviti nadimak, kojimga zavu: Philosophus Zagrahiensis et Theologus Graecensis absalutus«.Ili opet: »Bachalaureus bene dodus«47. Na drugom se mjestu kazuje opetza nj: »Philasophus Zagrabiensis et Thealagus Graecensis in qua Univer-sitate etiam Bachalauream Thealagiae meritus est«48. GlušiŠ i paslijesvajih svršenill nauka -nije zabaravia na knjigu, nega je brižnO' i mnagaŠitaO', te se ciO' svaj živat baviO' marljiva knjigam, a i imaO' je lijepusvaju privatnu knjižnicu. iV jednaj bilješci Šita!!1a, da se GlušiŠ takO' in-tenzivna baviO'knjigam, da je pri tame Šesto zanemariO' i svaju ekanomiju:» . .. 1 i b r o' s h a bet s u f f i c i e n t e s, q u o' d e t. i amI i b e n ter1e git e t p 1u s i Il i s s e i m p end i t qua m o' e c o' n o' mia e«49.TakO' je i patpuna razumljiva, zaštO' je GlušiŠ kao uŠen tealag uživaotaliki ugled meŠu svajim suvremenicima, a kaO' Šavjek, kaji je neprestanoi mna ga ŠitaO', biO' je asobito obrazovan. Za svaje suvremenike biO' jeGlušiŠ »v i r p r o b u set p r ude n S«. TakO' je GlušiŠ kaO' inteligentan

44 Ibidem. str. 840.45 Ibidem, str. 841.-842.46 Ibidem. str. 836., 838.47 Zapisnici o kanoniŠkim vizitama, sub ann o 1126. (13. maja) str. 42, sub anno

1730. str. 132, sub ann o 1732. str. 210, sub anno 1742. str. 516, sub anno 1746. str. 35.(Nadbiskupski arki:v u Zagrebu.)

48 Ibidem, Ibidem, sub anno 1738. (str. 335.)49 Ibidem: sub anno 1726. (13. maja) str. 42. (Nadbiskupski arkiv u Zagrebu).

148

;

i uŠen sveŠenik, koji neprekidno prati razvoj svoje struŠne knjige, postaodosljedno i prijateljem valjanoj i korisnoj puŠkoj knjizi. GlušiŠ je veŠ posamoj prirodi svojeg sveŠeniŠkog poziva neprekidno bio u najužem dodirus povjerenim pukom. On je bio kroz cio život svojem narodu duhovnisavjetnik i uŠitelj. U takovoj je prilici mogao GlušiŠ najbolje da upoznaduhovnu potrebu svojeg stada. Taj narod nije ima;) zgodne knjige napuŠkom jeziku, koja bi ga pouŠila u glavnim istinama kršŠanskog nauka.Stariji naši katekizmi50 nijesu se upotrebljavali u ovim krajevima, pa ihnarod nije ni poznavao. Zato sebi možemo lako predstaviti veselje, kojimje GlušiŠ pozdravio namjeru Mulihovu, da izda djelo o kršŠanskom nauku.Svi ovi momenti, kao što su: njegov prirodni a1truizam, velika teološkastruŠna sprema, naroŠita njegova inteligencija kao i briga za vjerskunastavu povjerenog mu puka, uzajamno dje1ovahu, da se GlušiŠ lako odlu-Šio, da svojim troškom izda kršŠanski nauk, namijenjen sveŠenstvu i pukuza poznavanje glavnih i najznatnijih vjerskih istina. S tih vjerskih, a1trui-stiŠkih i kulturnih pobuda Franjo GlušiŠ, župnik u Bednji, postao je Muli-hov književni mecena, noseŠi materijalne Jroškove oko izdavanja njegovanajznatnijeg djela: »Posel apoštolski« (Zagreb I.-II. 1742.). Taj lijepi kul-turan dogaŠaj iz 'naše književne prošlosti jasno i glasno potvrŠuje pavlinHilarion Gašparoti, kada meŠu ostalim GlušiŠevim zaslužnim djelima naovaj naŠin istiŠe i njegovo književno mecen'.ttstvo: » ... sve d oŠe d a-režljivost njegovu knige KršŠanskoga navuka odp o š t u van oga p. (p a t r a) M u I i h a, Tovar u š tv aJe z u š evana svetlo dane, i od pokojnoga gospodina naplaŠe-n e«51

• Po tim Gašparoti:jevim rijeŠima do~nClJjemoza znatnu kuHurnuhistorijsku istinu, da je župnik Franjo GlušiŠ bio književni mecena Mu-lihov. Ta Gašparotijeva vijest za nas je danas najpot1zdaniji svjedok opostanju najveŠeg i najznatnijeg Mulihova književnog djela »Posel apo-štolski«. A kako nam o tome baš ništa ne spominje ni naša književnapoviiest, to se tada Gašparotijeva vijest o našem pitanju može s punimpravom držati kao prvi književni izvor i dokumenat.

V. Op� enita napomena.

U svojem golemom djelu »Cvet sveteh«, kako nam veŠ sam natpiskazuje, Gašparoti je izrazit hagiograf. Veliki je niz svetaca, ugodnikaBožjih, crkvenih otaca i uglednika, kojima je tu opisao život i njihovoduhom Božjim blagoslovljeno djelovanje. No on nam nigdje ne opisuježivot licima iz svjetske povijesti ili javnog života. Još manje nam govorio kojem od svojih živih suvremenika. Ipak se Šini, da je i tu naŠinio jednujedinu iznimku, a to je naš primjer biografije GluŠiŠeve. Na naŠin tadašnjeretoriŠke škole, a u obliku nekrologa izrekao je Gašparoti pravi pohvalnigovor, u kojem izlaže glavne i najznaŠajnije crte u životu svoga zemljakaFranje G1ušiŠa. Obojica su najuži zemljaci. GiušiŠ kao i njegov biografGašparoti roŠeni su Samoborci.

BuduŠi iz istog kraja naŠoše se kasnije kao radnici na istoj njivi,s jednakim ciljevima i dužnostima; dugi niz godina svojeg života provodeu najbližem susjedstvu, ali i kao najbolji prijatelji. Najvredniji i najjaŠi

50 Sime BudiniŠ (1583.), M. DivlmviŠ (1609.) i R. LevakoviŠ (1628.).51 Hilarion Ga Š par o ti, Cvet sveteh. Vu BeŠu, kni. IV. 1760.-1761. str. 840.

149

znak njihova prijateljstva, uzajamne i iskrene odanosti zacijelo je onoveliko poštovanje Gašparotijevo prema njegovu starijem drugu i zemljakuFranji GlušiŠu, s kojim je duboko prodahnut i Šitav Gašparotijev govor.Mnoge je i velike zasluge iz života svojeg zemljaka iznio tu GaŠparoti.Našu naroŠitu pažnju zaslužuje danas Gašparoti i zato, jer nam je on upohvalnoj biografiji svojeg zemljaka prvi priopŠio nesumnjivo pouzdanuvijest, da je baš F. GlušiŠ bio onaj zaslužni muž u našoj književnoj pro-šlosti, koji je kao velikodušan mecena materijalno pomogao i mnogepridonio tom~ da je naša književnost dobila jedno klasiŠno djelo, kakoje za svoje doba bio Mulihov veliki katekizam »Posel apoštolski«. Taknjiga nije bila obiŠan priruŠnik, možda samo za sveŠenike i škole. Njomesu se rado služili i laici-svjetovnjaci. Ona je Šesto bila ures privatnihgospodskih i velikaških knjižnica, kako je i nalazimo u katalogu knjigaporodice grofova Sermage-a. Tu se uz klasiŠna djela iz poezije, historije,uz imena Livija, Plutarha, LuciŠa i dr. našlo i Mulihovo djelo »Poselapoštolski«52.

Prema tome naša literarna historija dobiva odsada svoju novu inerazdruživu književnu trojku: isusovac Juraj Mulih je autor djela »Poselapoštolski«, župnik i apoštolski protonotor Franjo GlušiŠ njegov je me-cena, a pavlin Hilarion Gašparoti, kao njihov suvremenik, za tu književnuistinu nam je najvjerniji i najpouzdaniji svjedok.

R e s um e. - L'ha,giograrphe Hilarion Gašparoti, reli'gieux d'ordre de St. Paul(1714 a 1762), dans son oeuvre capita!l.e: »Cvet sveteh ali živlenje i Šini svecev«, (I-IV,1750--1761), traite longuement-en vrai historien-annali:ste - un nombre enorme de nom:set d'evenemen1Js etranger:s. Ce n'est qu'a quelque:s endroits, a...<>sezpeu nombreux d'aill e<urs,de son hagiographie que Ga'šPa·roti parle de pers'onnages et d'evenements indig€mes dupa66e oroa~e.

C'est dans cet or<ke d'idees que, dans une de ses predications, ~l1iti1ulee »Prodekana sprevodu zvrhu d'U!hov:nega pastira« (»Cvet sveteh«, tome IV, P. 834 a 846), Gašparo1is'occupa avec un peu plus de details de la vie vertueuse aus.>i bien que de l'oeuvre civi-llsatrice de san defurut ami et compatriote Franjo GlušiŠ (1690 a 1750).

En ban pretre, F'rancois GlušiŠ, etait tres pieux et savant, mais c'estsurtDut a sa grande cha;rite envers les pauv;res qu'U dut sa grande renommee parmi sescontemporains. Il etait le bienfaiteur et donateur de toutes les chapelles et pa.roissesvoisines. Toute sa vie il a.imait lPI1us que toute autr,e chose le liv're, la sci eIlJce, leslurmieres. Etant en contact ininterrompu avec le peuple, il souffrait a cawse du manquedes livres populaires destines a l'instruction et l'edification des plus basses classes so·-ciales, car il en corunaissait et appreciait la necessite et La vale<ur mieux qu'aucun autre.

C'est pourquoi GlušiŠ salua avec enthousiasme les efforts du jesuite Juraj MuHh(1694 a 1754) qui consacra a cette fin non seulement ses ecrits de peu d'importance maisaussi sa plUlSgrande oeuvre litteraire »Pasel apoštolski« (I-II, a Za'greb en 174,2).

Cette oeUJVre de Mulih fut pUbliee par le:s s'oin:s et le se'cours materi el de GlušiŠ.De cette maniere F. GlušiŠ se fit le mecene litterai.re de MUJ1ih,ce dont nous sommesren:seignes d'u-ne mamere sure par leur con1emp-o'rain H. Gašparoti (»Ccet s~e1eh«,livre IV, p. 840).

52 Dr. J. Mat a s o v i Š, Die Briefe des Grafen Sermage aus dem siebenjahrigenKriege. Zagreb 1923. str. 313. - O lYIulihu kao piscu »Skole Kristušove« u smislu jedneknjige bon-tona (regule div-orjanstva) isp. u »Narodnoj Starim« (VII. god. 1928. str. 13.)Šlanak: Vladoje Du kat, Prilozi za povijest kulture u Hrvatsko..i u XVIII stoljeŠu.

150