Zbornik ZSS 2006 Jezik Knjizevnosti i Knjizevni Ideologemi

Jezik književnosti i književni ideologemi

Zbornik radova 35. seminara Zagrebačke slavističke škole

NakladnikFilozofski fakultet u ZagrebuZagrebačka slavistička školaHrvatski seminar za strane slaviste

Za nakladnikaMiljenko Jurković

UrednikKrešimir Bagić

UredništvoKrešimir BagićKrešimir MićanovićIvana Vidović Bolt

RecenzentiStjepan DamjanovićMateo Žagar

KorektoricaJasmina Han

Likovno rješenje korica i knjižnog blokabilić_müller

Računalni slogDisput, Zagreb

TisakDenona, Zagreb

Godina i mjesec objavljivanja2007, srpanj

CIP-zapis dostupan u računalnom kataloguNacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 641451

ISBN 978-953-175-286-2

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.


Zbornik radova 35. seminara Zagrebačke slavističke škole

Zagreb, 2007.

Proslov (Krešimir Bagić)_7

-

I. Jezik i književni tekst

Lada Badurina,Jezično raslojavanje i tipovi diskursa_11

Josip Silić,Funkcionalni stilovi i jezik književnosti_21

Ivo Pranjković,Stilske fi gure i gramatika_27

Krešimir Bagić,Postoji li jezik fi kcije_37

Krešimir Mićanović,Novosti iz jezikoslovne kroatistike (izbor)(od kolovoza 2005. do kolovoza 2006. godine)_51

-

II. Ideologije i ideologemi hrvatske

književnosti

Milovan Tatarin,Držić i Machiavelli (Nacrt za jedno čitanje Držićeva makijavelizma)_63

Davor Dukić,Osmanizam u hrvatskoj književnosti od 15. do sredine 19. stoljeća_87

Stanko Lasić,Starčevićeve pamfl etske strategije: svijet ekstremnih antiteza_105

Krešimir Nemec,Pravaštvo i hrvatska književnost_119

Andrea Zlatar,Predfeminizam, feminizam i postfeminizam u hrvatskoj književnosti_131

Leo Rafolt,Zabilješke o jednome poglavlju suvremene hrvatske znanosti o književnosti: nove tendencije i interpretativne paradigme (2005–2006)_137

-

III. Hrvatski s naglaskom

Patrycjusz Pająk,Slika prijeloma (pad Austro-Ugarske i nastanak Jugoslavije u hrvatskoj avangardnoj prozi)_173

-

Popis sudionika XXXV. seminara Zagrebačke slavističke škole_185

Sadržaj

7Proslov

Kada sam nakon završetka XXXV. seminara Zagrebačke slavističke škole prelistavao ocjene semina-ra koje su zapisali naši polaznici i gosti, najsimptomatičnijom mi se učinila ona bonskoga profeso-ra Matthiasa Rammelmeyera. On je, uz ostalo, zapisao: Ugodno sam iznenađen intenzivnim radom na Zagrebačkoj slavističkoj školi. Imao sam ovdje nezaboravne dane prepune ozbiljnog rada, novih spoznaja, zanimljivih i srdačnih susreta – i to u divnom ambijentu ovog veličanstvenoga grada. Srdačno zahvaljujem upravi Škole koja mi je omogućila boravak i sudjelovanje na seminaru za strane slaviste. Uvjeren sam da će sudionici seminara biti najbolji ambasadori hrvatske kulture širom svijeta.

Na XXXV. seminaru, koji je održan od 21. kolovoza do 3. rujna 2006. godine u Dubrovniku, sudjelovalo je 77 polaznika iz 23 zemlje svijeta. Oni su stjecali nova i proširivali postojeća znanja o hrvatskome jeziku, književnosti i kulturi u pet lektorata i pet problemski koncipiranih proseminara, na stručnim izletima u Cavtat, Ston, Trsteno i na Elafitsko otočje. Predstavljeni su im birani fragmenti suvremenoga hrvatskog književnog, znanstvenog, glazbenog, kazališnog i filmskog stvaralaštva. U dvije tematski koncipirane večeri naslovljene Utjeha kaosa (prema istoimenome antologijskom izboru tiskanom u nakladi Škole) polaznici su upoznali osam istaknutih hrvatskih pjesnika.

Okosnica stručnoznanstvenoga rada XXXV. seminara Zagrebačke slavističke škole bili su temat-ski ciklusi predavanja. Njih su, kao i prošlih godina, oblikovali profesori Ivo Pranjković (jezikoslovlje) i Krešimir Nemec (znanost o književnosti).

Naslov jezikoslovnoga ciklusa bio je Jezik i književni tekst. Ciklus je zamišljen kao niz predavanja ko-ji će ovu kompleksnu i iznimno aktualnu temu osvijetliti iz različitih aspekata. Uz ostalo, bilo je riječi o tipovima diskurza i tekstova, o odnosima jezične norme i beletrističkoga stila, o statusu stilskih figura u literarnim djelima, gramatici stilskih figura, jezičnim specifičnostima pojedinih književnih žanrova i eventualnom postojanju odnosno mogućim odlikama jezika fikcije...

Naslov književnoga ciklusa bio je Ideologije i ideologemi hrvatske književnosti. Iza tog enigmatičnog naslova krio se niz predavanja koji je književne prakse motrio (i) kao poprište borbe ideoloških snaga koje umjetničku riječ usmjeravaju spram pragmatičkih ciljeva. Ciklus je, među inim, tematizirao antitur-ski ideologem u hrvatskoj književnosti, odnos pravaštva spram literature, Starčevićev ideološki projekt, jugoslavensku ideju, ‘lijevo’ i ‘desno’ u hrvatskim književnim praksama, antimodernističke ideologeme, ideologeme hrvatske književnosti u Domovinskome ratu te tragove ženskoga pisma u književnim pra-ksama 20. stoljeća.

Oba su predavačka ciklusa pobudila iznimno zanimanje polaznika te se počesto događalo da je ra-sprava poslije izlaganja trajala jednako dugo kao i izlaganje. Kako su bila javna, predavanja su dolazili slušati drubrovački stručnjaci, intelektualci i namjernici koji su se u tom trenutku zatekli u Dubrovniku. U ovome zborniku u dvije su cjeline (jezikoslovnoj i književnoznanstvenoj) tiskane pisane verzije preda-vanja sa Škole. Vjerujem da će one bar donekle naznačiti intelektualnu živost koja je obilježila seminar.

U trećoj cjelini, Hrvatski s naglaskom, donosimo esej Slika prijeloma (pad Austro-Ugarske i nastanak Jugoslavije u hrvatskoj avangardnoj prozi) poljskoga kroatista i našega bivšeg polaznika Patrycjusza Pająka. Zbornik okončava Popisom polaznika XXXV. seminara Zagrebačke slavističke škole.

8


Zahvaljujem voditeljima predavačkih ciklusa, autorima tekstova i svima koji su svojim angažma-nom omogućili tiskanje ovoga zbornika.

Krešimir Bagić

I. Jezik i književni tekst

11Lada Badurina-

Jezično raslojavanje i tipovi diskursa

Umjesto udarnih novih spoznaja krećemo od općepoznatih i općeprihvaćenih stavova, sve da bi nam oni poslužili kao polazišta (novim?) teorijskim promišljanjima i inače teorijski mnogovrsno razmatrana fenomena jezika i jezične djelatnosti.

Dakle jezična je djelatnost jedna od temeljnih ljudskih djelatnosti. Temeljna je utoliko što prati sve ostale ljudske djelatnosti. Da bi pak mogao pratiti sve ljudske djelatnosti, jezik se u ljudskoj/društvenoj (jezičnoj) zajednici nužno raslojava/diferencira. Ili, drugim riječima, različitost životnih situacija zahtije-va različitost jezika kojim komuniciramo (usp. i Silić, 2006: 38 i dr.). Naime jedino takav – raslojen – jezik može udovoljiti raznorodnim potrebama zajednice kojoj je sredstvom sporazumijevanja.

Tu su činjenicu jezičnoga funkcionalnog raslojavanja različite teorijske koncepcije nastojale – i na-dalje nastoje! – interpretirati i potkrijepiti. Promotrit ćemo kako su s njom izlazile na kraj dvije bitno različite paradigme – s jedne strane strukturalistička, s druge ona čija su ishodišta u prvome redu prag-malingvistička, ali i otvorena pristupima drugih teorijskih provenijencija, antropoloških, filozofskih, kog-nitivnih, psiholoških, socioloških i sl.

Iako je strukturalizam (deklarativno) usmjeren na opis apstraktnoga jezičnog sustava i načelno nezainteresiran za bilo koji oblik jezične realizacije (za govor), u okviru (europskog) strukturalističkog pristupa jeziku (njegovu opisu i propisu) razvili su se i funkcionalni pravci: (1) zapaženi su naime funkci-onalni prinosi razvijani u okrilju praške lingvističke škole (ili praškoga funkcionalizma) – tzv. funkcional-na (aktualna) rečenična perspektiva1, potom i funkcionalna stilistika svjedoče o tome da se osim o jeziku počinje razmišljati o njegovim uporabnim vrijednostima; (2) sistemsku funkcionalnu lingvistiku, odno-sno funkcionalnu lingvistiku (gramatiku) M. A. K. Halliday uspostavlja na strukturalističkim temeljima De Saussureova (i desosirovskoga) tipa, ali i pod neposrednim utjecajem praškoga funkcionalizma te novo težište nove – ne više formalne, već, naprotiv, funkcionalne – gramatike uspostavlja na funkcionalnosti opisivanoga sustava za govornike određene jezične/društvene zajednice.

Na američkom pak kontinentu dominiraju pragmalingvistička proučavanja jezične djelatnosti, a razvija se i interdisciplinarno/multidisciplinarno koncipirana analiza diskursa2. Zajednička značajka tih (često i raznorodnih) pristupa jest proučavanje jezika u akciji, pa su zahvaljujući njima dobiveni dina-mični opisi procesa jezične komunikacije3 (naspram statičnim opisima jezičnoga sustava i jezičnih struk-tura). Jezik se naime razmatra u društvenom kontekstu, a jezična se djelatnost prepoznaje u složenoj društvenoj interakciji, u komunikacijskome procesu. Slojevitost i dinamičnost toga konteksta imat će za posljedicu slojevitost jezičnoga raslojavanja, pri čemu je ono po funkcionalnome ključu samo jedno u nizu.

Ostajući vjerni europskoj tradiciji, u razmatranje ćemo se jezičnoga raslojavanja uputiti sa struktu-ralističkih polazišta.

1 Usp. npr. Firbas, 1992, što predstavlja sintezu autorove teorije funkcionalne rečenične perspektive nastajale u razdoblju od 35 godina. U hrvatsko-me jezikoslovlju pitanjima se rečenice/iskaza kao aktualne veličine bavi Josip Silić; usp. npr. Silić, 1984.2 O (su)odnosu pragmalingvistike i analize diskursa usp. Laurel J. Brinton, Historical Discourse Analysis, u: Schiffrin–Tannen–Hamilton, 2001: 138––139.3 U tom su smislu signifikantni nazivi dvaju zbornika koje je uredio Teun A. van Dijk: Discourse as Structure and Process i Discourse as Social Interaction (SAGE Publications, 1997).

12


U slavističkome svijetu, u slavenskim filologijama – pa tako i u hrvatskoj – bogata je tradicija funk-cionalnostilističkih pristupa jeziku.4 U sklopu se funkcionalne stilistike razmatra kako (standardni5) jezik funkcionira u društvenoj zajednici te se u polifunkcionalnosti života koji (standardni) jezik prati nalaze i razlozi i dokazi polifunkcionalnosti (standardnoga) jezika. U tome su smislu funkcionalni stilovi – kao (standardno)jezični podsustavi – oblici realizacije (standardnoga) jezika. S većim ili manjim od-stupanjima ustalila se podjela na ovih pet funkcionalnih stilova: znanstveni, administrativno-poslovni, novinarsko -publicistički, književnoumjetnički (ili beletristički) i razgovorni funkcionalni stil. Opisujući značajke svakoga pojedinog funkcionalnog stila, funkcionalna će stilistika – u strukturalizmu uteme-ljena – ponuditi opise jezičnih sustava, tek za jedan stupanj bližih konkretizaciji (aktualizaciji)6, i to po funkcionalnome kriteriju (drugim riječima, razmatraju se i opisuju podsustavi prepoznati s obzirom na funkcije koje jezik vrši u društvenoj/jezičnoj zajednici).

Podsjetimo – s jedne strane – na teorijski okvir koji uspostavlja i na kojemu potom počiva funkcio-nalna stilistika, a – s druge strane – na otvorena pitanja funkcionalnostilističkog koncepta.

Teorija funkcionalnih stilova počiva dakle na zamisli o standardnome jeziku kao jedinstvu različi-tosti ili, drugim riječima, različiti su jezični ostvaraji objedinjeni pojmom standardnoga jezika, i to kao njegovi podsustavi, podjezici. Pitanje je pak tko, kada i kako govori standardnim jezikom i u okviru same teorije više retoričke naravi. Naime učenje je to koje počiva na spoznaji da se standardni jezik u svakoj (u funkcionalnoj stilistici prepoznatoj, a potom i izdvojenoj) životnoj situaciji ostvaruje na svoj način. Fleksibilnost se teorijskoga koncepta – podjednako kao i njegova relativna osjetljivost na značajke je-zične uporabe u realnim životnim i/ili komunikacijskim situacijama – prepoznaje potom i u činjenici da se opisima jezičnih podsustava pridodaju nerijetko i vrlo iscrpni popisi najčešćih, moglo bi se, štoviše, reći i uobičajenih (očekivanih) odstupanja od očekivanih (prethodno utvrđenih) značajki pojedinih funk-cionalnih stilova.

No, upozorimo, i takva barem načelno otvorena i dinamična teorija daje naslutiti neka svoja slabija mjesta. Svakako, prvo je pitanje kriterija podjele na životne/komunikacijske situacije, a odatle i na funkcio-nalne stilove standardnoga jezika (u tom je smislu, smatramo, najproblematičniji status književno-umjetničkoga ili beletrističkoga te razgovornoga funkcionalnog stila, o čemu više u nastavku). Imamo li nadalje na umu i pretapanja, prožimanja stilskih značajki (u područjima koja se obično određuju kao žanrovi i/ili podstilovi) i raznolika pitanja složena i slojevita odnosa funkcionalnih stilova i standardno-jezičnih normi – koja će opet ponajviše dolaziti do izražaja na primjeru jezika u književnosti, ali i jezika u svakodnevnim razgovornim situacijama7 – sve to dodatno može poljuljati stabilnost uspostavljene mreže funkcionalnih stilova, dovesti u pitanje njezinu opravdanost, podjednako kao i čvrstu utemelje-nost u jezičnoj stvarnosti.

U kritičko ćemo promišljanje funkcionalnostilističkih postavki krenuti upravo od propitivanja (ne)održivosti kriterija na kojima sama podjela na funkcionalne stilove počiva. Naime dok će za prva tri funk-cionalna stila – znanstveni, administrativno -poslovni i novinarsko-publicistički – biti lako ustanoviti u kojim se situacijama i na koji način ostvaruju, funkcionalno će određenje posljednjih dvaju stilova (a uo-bičajilo se govoriti o jeziku u književnosti i jeziku u svakodnevnim razgovornim situacijama) rasvijetliti ozbiljne manjkavosti predložene podjele standardnoga jezika. No pogledajmo o čemu je zapravo riječ!

4 Spomenimo da prvi napisi o funkcionalnim stilovima u hrvatskoj stilistici i lingvistici potječu iz pera Krunoslava Pranjića (Jezik i književno djelo, 11968) i Josipa Silića (dugogodišnje je autorovo zanimanje za jezične značajke pojedinih funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnog jezika re-zultiralo nizom tekstova koji su u drugoj polovici 90-ih godina 20. stoljeća objavljivani ponajviše i ponajprije u časopisu “Kolo” Matice hrvatske, a potom se 2006. godine – dopunjeni i prerađeni – pojavljuju i u knjizi Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika). Važno je upozoriti na to da su funk-cionalni pomaci zabilježeni i u najnovijoj Silić–Pranjkovićevoj Gramatici hrvatskoga jezika (2005): ne samo da je u nju uključena i tzv. gramatika funkcionalnih stilova nego se o jezičnim funkcijama (odatle i o funkcionalnoj jezičnoj raslojenosti) vodilo računa i pri uobičajenim gramatičkim propisima/opisima (npr. upozorava se na pojave koje su svojstvene znanstvenom, administrativnom, beletrističkom ili razgovornom stilu i/ili na one koje su normativno nepreporučljive ili zastarjele, pa se i na taj način ova gramatika približava komunikaciji).5 Iako se u tradicionalnoj (praškim ishodištima vjernoj) funkcionalnoj stilistici o funkcionalnim stilovima govori kao o načinima ostvarivanja stan-dardnoga jezika, naša je relativna suzdržanost posljedica propitivanja standardnojezičnoga statusa književnoumjetničkoga, ali i razgovornoga funkcionalnog stila (o čemu više u nastavku), a podržana je, štoviše, i novijim prinosima u području hrvatske funkcionalne stilistike (usp. Silić, 2006: 176–184).6 Naime u strukturalističkom će se konceptu govoriti o različitim stupnjevima konkretizacije jezik kao sustav – jezik kao standard – funkcionalni stil (usp. Silić, 2006: 18–19, 38–39).7 Književnoumjetnički/beletristički i razgovorni stil – na način na koji su opisani u samoj teoriji – predstavljaju svojevrsnu negaciju standardnoga jezika: s jedne strane u tim su jezičnim ostvarajima najveća odstupanja od standardnojezičnih normi, s druge pak strane standardni jezik ima po-najmanje opravdanja – ako ih uopće i ima?! – intervenirati u njihove strukture.

13Krhkost će se, štoviše nedosljednost kriterija podjele zacijelo najlakše uočiti na primjeru književno-umjetničkoga (beletrističkoga) stila. Ponajprije nema životne situacije koju bi tako određen stil pratio (za razliku od znanstvenoga, administrativno -poslovnoga i novinarsko-publicističkoga funkcional-nog stila koji se vezuju uz koliko god široko ipak jasno određena područja znanosti, administracije i novinstva/publicistike, štoviše i od razgovornoga funkcionalnog stila ako pod njim pretpostavljamo je-zik privatne komunikacije8). Drugim riječima, naspram funkcionalnosti jezika u najraznolikijim situacija-ma u kojima se čovjek potvrđuje kao društveno biće u književnoj je tvorevini jezik nešto sasvim drugo – gradivni materijal (o tome usp. i Kovačević–Badurina, 2001: 11–38)! I ne samo na to upućuju pomaci u novijoj funkcionalnoj stilistici (usp. Bagić, 2004; Silić, 20069). U prvome redu propituje se odnos jezika književne umjetnine spram standardnojezičnih normi: teza je o umjetničkoj slobodi, odnosno o tome da je umjetniku u jeziku sve dopušteno dobila pritom teorijsku potvrdu u tumačenjima da jezik književne umjetnine “ne podliježe sociolingvističkim (društveno-jezičnim), nego lingvističkim (jezičnim) zakoni-tostima” ili, drukčije rečeno, da književnik “prolazi putom od sustava do individualnoga govornog čina mimo norme pravilima jezika kao sustava” (Silić, 2006: 179–180). Reklo bi se da se negdje na suprotnoj strani tradicionalnoga poimanja književnoumjetničkoga funkcionalnog stila, ali i standardnoga (književ-nog) jezika kao nadjezika koji objedinjuje različite svoje podsustave i upravo u njima se – različitima –kao standardni jezik i potvrđuje našla zamisao o jeziku književnosti kao uzoru dobra jezika, zamisao koja je sublimirana u često ponavljanoj tezi piši kao što dobri pisci pišu (usp. Bagić, 2004: 7–12). Ta dva oprečna gledišta – prvo, koje u otklonima od standardnojezičnih normi u jeziku književne umjetnine vidi dijalektiku suodnosa standardnoga jezika i njegovih funkcionalnih stilova te drugo, prema koje-mu jezik dobrih pisaca treba shvatiti kao nedostižan ideal, obrazac kojemu se govornici određenoga jezika trebaju priklanjati u svojoj jezičnoj praksi (dakle u svim životnim/jezičnim situacijama) – otvori-la su upravo načelna pitanja kojima je rasvijetljena specifična (svjetotvorna) funkcija jezika u književ-noj umjetnini. Riječju, na temi je književnoumjetničkoga (beletrističkog) funkcionalnog stila i njegova standardnojezičnoga statusa prvo i počela ozbiljnije popuštati čvrsto zamišljena mreža funkcionalnih stilova.

Potaknuti kritičkim promišljanjima književnoumjetničkoga (beletrističkog) funkcionalnog stila (što se s punim pravom može smatrati evolucijom teorije funkcionalnih stilova!) te, napose, uočavanjem njegove neovisnosti o standardnojezičnim normama (Silić, 2006: 176–184) nalazimo dobre razloge za kritičko propitivanje standardnojezičnoga statusa i drugoga – razgovornog funkcionalnog stila! Naime taj je stil primarno određen (pretežito) usmenim planom realizacije10, a sekundarno se plan realizaci-je, njegova usmenost dovodi u vezu s određenim tipom situacija, s nekim životnim situacijama. Sudeći po opisima spomenutoga podsustava standardnoga jezika (usp. Silić, 2006: 108–118; Silić–Pranjković, 2005: 387–390), riječ je o jeziku privatne komunikacije. Njegovom se privatnošću zacijelo može oprav-dati činjenica što “u njemu ima, više nego u drugim funkcionalnim stilovima, svih mogućih ‘izama’ – i barbarizama, i dijalektizama, i regionalizama (provincijalizama, lokalizama), i vulgarizama” (Silić––Pranjković, 2005: 387–388). Po tome se – ali nipošto ne i po krajnjemu estetskom učinku! – razgovorni stil približava književnoumjetničkomu11: ne bismo li onda – i s obzirom na, u najmanju ruku, ležeran stav spram standardnojezičnih normi u privatnoj jezičnoj uporabi, koje pritom i nisu obvezujuće – s punim pravom mogli tvrditi da govornik i u svakodnevnim razgovornim situacijama od sustava do individual-noga govornog čina prolazi mimo norme?

No vratimo se načas planu realizacije, odnosno konstataciji da je riječ o stilu “svakodnevne (najčeš-će usmene) komunikacije” (Silić–Pranjković, 2005: 387, istakla L. B.)! Čak ako i povedemo računa o do-datnome obrazloženju da “’razgovorni’ ne obuhvaća samo ‘usmeni govor’, nego i ‘pisani govor’” (Silić,

Lada Badurina: Jezično raslojavanje i tipovi diskursa

8 O ipak labavu statusu razgovornoga stila u sklopu funkcionalne stilistike više će riječi biti u nastavku.9 Silićeve su studije sakupljene u toj knjizi objavljivane ranije: opisi pojedinih funkcionalnih stilova uglavnom 1996. i 1997. godine u časopisu “Kolo” Matice hrvatske, a novijeg je datuma tekst koji propituje jezik književnoumjetničkoga djela – Je li jezik književnoumjetničkoga djela problem jezika funkcionalnoga stila standardnog jezika? (2005). Iz praktičnih razloga uvijek upućujemo na tekstove objavljene u knjizi, a ondje su objavljeni i pot-puni bibliografski podaci o pretisnutim tekstovima (Silić, 2006: 297–298).10 Dakako, iako valja razlikovati razgovornost od govorenosti, razgovornost se razgovornoga funkcionalnog stila u samoj teoriji dovodi u razmjerno čvrstu vezu s govorenošću, o čemu više u nastavku.11 Takvu stavu ide u prilog i ova konstatacija iz Gramatike: “Svi se spomenuti ‘izmi’ u razgovornome stilu osjećaju slobodnije nego u drugim funkci-onalnim stilovima (osim književnoumjetničkoga)” (Silić–Pranjković, 2005: 388, istakla L. B.).

14


2006: 109), u samoj se teoriji o funkcionalnim stilovima ipak promišlja bilo kao o stilovima primarno pi-sane (npr. znanstveni12) bilo kao o stilovima pretežito usmene komunikacije (npr. razgovorni), pa se i pitanja koja se nameću svode na dva temeljna: prvo, u kakvu su uopće suodnosu – u suvremenome, teh-nološki razvijenomu društvu – govoreni i pisani plan jezične realizacije, čak i u sferi koju s punim pra-vom smatramo privatnom, neformalnom13 te drugo (odgovor na koje je, rekli bismo, još izgledniji), jesu li, doista, sve ostale životne potrebe (ili, drugim riječima, funkcije uz koje se vezuju određene jezič-ne uporabe) vezane uz pisani plan jezične realizacije? Ako se dakle, ne pristajući na plošno jednoznačna određenja funkcionalnih stilova, ne priklonimo jednostavnim i nedvosmislenim odgovorima na oba pi-tanja, i u tome ćemo prepoznati dobar poticaj za nova preispitivanja kriterija na kojima počiva podjela na funkcionalne stilove, a onda, dakako, i rezultata takve podjele. Razgovorni funkcionalni stil – koji je i u samoj teoriji funkcionalnih stilova, ali i kao lingvistička i sociolingvistička činjenica prepoznat kao “me-todološki kamen spoticanja” (Silić, 2006: 110) – zacijelo je dobar i jak povod!

Napuštajući u slavističkim filologijama ponajviše zastupljene funkcionalnostilističke perspektive, usmjeravamo se drugome funkcionalnome pravcu strukturalističkoga predznaka: naime na tradiciji se europskoga strukturalizma (De Saussureova i desosirovskoga tipa), posebice praškoga funkcionalizma, ranih 60-ih godina 20. stoljeća razvila i Hallidayeva sistemska funkcionalna lingvistika.14 Sam Halliday ju je odredio kao funkcionalnu i semantičku, prije negoli formalnu i sintaktičku, usmjerenu na tekst prije negoli na rečenicu (usp. Halliday, 2003: 433), pa valja promotriti čime su nova teorijska uporišta osvje-žila gledanje na jezičnu funkcionalnost, a time na pitanja jezičnoga raslojavanja (ili: jezičnih raslojava-nja).

Svakako valja upozoriti na dvije postavke sistemske funkcionalne lingvistike nezaobilazne u pro-mišljanjima o jezičnom raslojavanju. Prvo, jezik se promatra u društvenome kontekstu, štoviše tvrdi se da su jezik i društveni kontekst komplementarne apstrakcije: jezik je semiotički sustav koji je realizaci-ja još apstraktnijeg semiotičkog sustava – društvenoga konteksta, a odnos je među njima uzajaman. U takvoj je perspektivi tekst primjer jezika u uporabi, pa to dovodi i do druge važne odrednice sistem-ske funkcionalne lingvistike: usmjerenosti na tekst, prije negoli na rečenicu, ali i bavljenje tekstnom semantikom prije negoli strukturom teksta. Svakom je tekstu pritom moguće pristupiti s dviju komple-mentarnih perspektiva: (1) s perspektive jezika i (2) s perspektive društvenoga konteksta (usp. Halliday––Martin, 1993: 23–26). Drugim riječima, svaki tekst nastaje u određenom kontekstu, ali i oblikuje, kreira taj kontekst. Ako je pak tekst primjer jezika u uporabi,15 ako je težište na njegovoj semantici, onda posta-je očiglednim da se težište jezikoslovnog promišljanja pomiče na komunikacijske vrijednosti teksta (ili: jezika), odnosno na prepoznavanje funkcionalnosti jezika.

Upravo će po tim postavkama europska16 na strukturalizmu iznikla teorijska misao postati bliska u drugom teorijskom kontekstu razvijanoj teoriji diskursa.

Pojam će diskursa – ključna riječ teorije i analize diskursa te diskursne stilistike – omogućiti nov, di-namičniji i multidisciplinaran pogled na jezičnu praksu. Najsrodniji je pojmu teksta, iako ga (barem u ipak formaliziranu poimanju teksta koje se gradilo na europskim /supra/sintaktičkim teorijsko-metodo-loškim polazištima) umnogome nadrasta. Različitim je pojmovno-terminološkim određenjima diskursa – jer taj se termin rabi s (dijelom) različitim sadržajima, u (dijelom) različitim kontekstima – blisko pro-

12 To da će se pisanost prepoznati kao jedna od bitnih značajki upravo znanstvenoga stila, može se opravdati činjenicom da je složenomu spoznaj-nom procesu (složenosti misli) primjereniji pisani iskaz.13 Naime dok je razvoj telefonije u proteklim desetljećima gotovo sasvim dokinuo privatnu pisanu korespondenciju (ili ju je, u najboljem slučaju, potisnuo na margine privatne sfere života – kurtoazne blagdanske čestitke ili razglednice s ljetovanja), nove su je tehničke mogućnosti, čini se, na velika vrata vratile (elektronička pošta, sms-i, internetska komunikacija: forumi, blogovi, brbljaonice/chatovi...). Štoviše, konvencije (nove) pisane privatne komunikacije (sintaksa i suprasintaksa, interpunkcijska sredstva, emotikoni itd.) svjedoče o unošenju elemenata govorenosti (i ležerno-sti) u pisani iskaz.14 Hallidayevi se prinosi funkcionalnoj lingvistici bilježe od 60-ih godina 20. stoljeća u sklopu tzv. londonske škole (J. R. Firth, B. Malinowski i sljedbe-nici M. A. K. Halliday i R. A. Hudson (usp. Malmkjær, 1991: 158). U tim se ranijim razdobljima uz njegovo ime vezuje pravac sistemske funkcional-ne lingvistike (teorije)/sistemske teorije (gramatike) (usp. i Halliday, 2003: 433–441), a kasnije će, od polovice 80-ih, Halliday razviti funkcionalnu gramatiku/lingvistiku. Godine 2004. objavio je (u redakciji Christiana M. I. M. Matthiessena) treće izdanje svoga Uvoda u funkcionalnu gramatiku (An Introduction to Functional Grammar, usp. Halliday, 2004).15 Ili, drugim riječima, ljudi kad govore ili pišu proizvode tekstove (Halliday, 2004: 3), a različita se moguća određenja teksta potvrđuju u onome prema kojemu je tekst svaki primjer jezika, bez obzira na medij kojim se pronosi, u kojem smisao prepoznaje onaj koji zna taj jezik (na istome mjestu, a prema Halliday–Hasan, 1976), odnosno tekst je sve što je izgovoreno ili napisano.16 Od 1976. godine Halliday djeluje u Australiji, na Sveučilištu u Sydneyu, pa primarno europska funkcionalna teorija nalazi odjeka i na novom kon-tinentu (University of Sydney; Macquarie University, Sydney).

15mišljanje o dinamičnoj slici jezika u uporabi ili teksta u kontekstu (usp. npr. Brown–Yule, 1983: 5–19 i dru-gdje; Schiffrin–Tannen–Hamilton, 2001: 1–2, 100–101, 683–687 i drugdje; Wales, 2001: 113–115). I dok su teorija i analiza diskursa, uspostavljajući neku vrstu dihotomije diskurs kao proces naspram teksta kao proizvoda, reducirale tekst na puki zapis komunikacijskoga čina, lišen konteksta17 i umrtvljen, evolucija je europske lingvistike teksta – pokrenuta funkcionalističkim lingvističkim pravcima, a potom i dodatno potaknuta iskustvima američkih diskursnih studija – sve ozbiljnije u obzir počela uzimati komunikacij-ske vrijednosti teksta.18 Utoliko i distinkcija između dvaju pojmova – teksta i diskursa – u dvama teorij-skim konceptima postaje sve manje razvidnom (usp. i Badurina, 2005).

Priklanjajući se poimanju diskursa kao kompleksna prikaza jezične djelatnosti koji nastoji obuhva-titi dinamiku njezina nastajanja – zbog čega je u razmatranje, osim poruke (teksta), nužno uzeti i izvan-jezične okolnosti u kojima se komunikacija odvija (na prvome su mjestu tu sudionici komunikacijskoga procesa, ali i situacija u kojoj se poruka prenosi); drugim riječima, valja povesti računa o svim aspektima komunikacije (usp. i Wales, 2001: 114) – nalazimo jake poticaje da upravo taj dinamički aspekt diskur-sa stavimo naspram (načelne) statičnosti jezičnih (pod)sustava (funkcionalnih stilova). Nadalje i misao će o polju diskursa – kao cjelokupnome prostoru jezične djelatnosti, području supostojanja, sukoblja-vanja, prožimanja i pretapanja različitih diskursnih tipova, a nerijetko i različitih jezičnih kodova (usp. Kovačević–Badurina, 2001: 26 i drugdje) – po svoj prilici moći biti od pomoći pri odgovoru na već ko-mentirano kompleksno teorijsko-metodološko pitanje suodnosa standardnoga jezika i (njegovih?) funk-cionalnih stilova. Naime dinamičnost će i višestruka slojevitost polja diskursa omesti svaki pokušaj njegova svođenja isključivo na sustav standardnoga jezika: u polju diskursa standardni jezik supostoji s ostalim idiomima, među kojima su i mjesni/lokalni govori (dijalekti/narječja), idiolekti, a nerijetko (u tragovima) i strani jezici.

Nadahnuti i ohrabreni novijim teorijskim promišljanjima ne samo jezika već i jezične djelatnosti, skloni smo na nove načine promišljati temu jezičnoga raslojavanja.

Evo i mogućih polazišta nove jezične klasifikacije! (1) Razgovorni funkcionalni stil kako je definiran u teoriji funkcionalnih stilova i funkcionalnoj stilistici prije bi se mogao smatrati privatnim jezikom (di-skursom). Time se i može objasniti u najmanju ruku ležeran odnos toga funkcionalnog stila (sustava/jezika) spram standardnojezičnih normi, ali i brojni – brojniji no u drugim funkcionalnim stilovima – “izmi” koji se u njemu osjećaju slobodno. (2) Književnoumjetnički funkcionalni stil nije tek jedan funkcio-nalni stil. To je jezična natkategorija koja se raslojava na nove podsustave. (Takvo je gledište zastupljeno i u novijoj funkcionalnoj stilistici; usp. Silić, 2006. i Bagić, 2004) (3) Svaki se po funkcionalnome ključu određen tip jezične uporabe (funkcionalni stil, odnosno diskursni tip) može ostvariti i u govoru i u pismu. Pritom će se – s obzirom na plan realizacije, govoreni ili pisani, jezični izraz nužno morati modificirati.19

S navedenih ćemo polazišta pozornost ponovno usmjeriti na heterogeno i konfliktno polje diskur-sa. Upravo u činjenici da se ono raslojava po različitim ključevima – a funkcionalni je tek jedan od njih


17 Takav je stav zorno predočen u krajnje simplificiranoj “matematičkoj” formuli tekst + kontekst = diskurs, iz koje se izvodi i formula diskurs – kontekst = tekst. Lako je dokazivo da je takvo određenje teksta “bez ostatka” neodrživo (usp. Škiljan, 1997; Badurina, 2000; Badurina 2005).18 Stasajući naime iz tradicionalne sintakse, tekstna je lingvistika u svojim počecima zaokupljena formalnom organizacijom iskaza u tekstu. Zatočena međutim u tim okvirima teško je mogla odgovoriti na pitanje što je tekst, štoviše i uspostaviti njegove krajnje granice (o tome usp. D. Škiljan, 1997; L. Badurina, 2000). Stoga je, nastojeći ustanoviti po čemu je tekst tekst, a ne tek niz međusobno nepovezanih rečenica, neizbježno iskoračila iz njegovih okvira te na najvišu jedinicu jezičnoga opisa usmjerila i pogled izvana: standardi su tekstualnosti (konstitutivna načela teksta) upozorili na to kako se bit teksta tek manjim dijelom potvrđuje u tekstu samom (usp. De Beaugrande–Dressler, 1981). Upravo se time tekstna ling-vistika nužno približila multidisciplinarnim diskursnim studijima.I više od simboličnog sjedinjenja dvaju pristupa predstavlja već kultna knjiga Introduction to Text Linguistics Roberta de Beaugrandea i Wolfganga Dresslera (1981): 1976. godine rođena zamisao da se na engleski jezik prevede dobro primljena Dresslerova knjiga Einführung in die Textlinguistik (1972) nužno je preinačena, i novi je rukopis profesora bečkoga i profesora floridskog sveučilišta – Dresslera i De Beaugrandea – obogaćen interdi-sciplinarnim vizurama, ujedinio “tradicionalnu nadrečeničnu lingvistiku sa širokim rasponom interdisciplinarnih istraživanja proizvodnje, recepcije i korištenja tekstova u ljudskoj interakciji” (De Beaugrande–Dressler, 1981: XI).19 Može se reći da su različite strategije oblikovanja poruke s obzirom na plan jezične realizacije: govoreni jezik ~ pisani jezik. Razlike se očituju na svim jezičnim razinama, od fonetsko-fonološke, morfološke, leksičke, do sintaktičke te, napose, razine teksta. Naime različiti se ustroji govoreno-ga i pisanoga teksta utemeljuju i na (dijelom) različitim kodifikacijama i dekodifikacijama govorenoga i pisanoga iskaza. Dok je usmena komuni-kacija uglavnom podržana auditivnim podražajima (koji u izravnom kontaktu među sudionicima mogu biti popraćeni i neverbalnim znakovima), komunikacija se s pisanim tekstom temelji na vizualnom kontaktu – ali ne među sudionicima komunikacijskoga procesa, već s pisanim tekstom! Drugim riječima, govorena (usmena) se komunikacija odvija u vremenu (vremenu kodiranja i vremenu dekodiranja poruke, pri čemu će zahtjevnost tih mentalnih procesa i fiziološko ograničenje – vrijeme trajanja ekspiratorne struje – uvjetovati i sintaktički jednostavniji iskaz i načelno veću tole-rantnost slušatelja), a pisana u prostoru (pri čemu će relativno lako kretanje po prostoru zapisanoga teksta, vraćanje na već pročitano omogućiti i sintaktički složeniji iskaz). Te će komunikacijske premise u većoj ili manjoj mjeri vrijediti za sve po funkcionalnome ključu diferencirane tipove iska-za! (Usp. i Kovačević–Badurina, 2001: 39–92).

16


– prepoznajemo poticaje za moguće nove klasifikacije. Pritom – svjesni smo! – s uma ne smijemo smet-nuti bitnu činjenicu: nasuprot (i usuprot) dinamici jezične stvarnosti egzistira naša težnja da je shvati-mo, da u njoj iznađemo čvrste točke i crte razgraničenja, da uspostavimo nekakvu klasifikaciju u nju uključenih pojava. U trajnome konfliktu nereda i reda (stalne mijene i statičnosti, stalnosti pretpostavlje-nih kategorija) svaka je nova podjela također samo uvjetna i podložna novim kritičkim promišljanjima. Nastojat ćemo stoga u klasifikaciju koju ovdje predstavljamo unaprijed ugraditi kontrolni mehanizam – svijest o relativnosti ponuđenih kriterija diferencijacije polja diskursa!

Uvidjevši dakle manjkavosti linearne klasifikacije (standardnoga) jezika na funkcionalne stilove, novu ćemo podjelu ukupnoga polja diskursa vršiti po dvjema osima: po vertikalnoj (s obzirom na plan realizacije – govoreni i pisani) i po horizontalnoj (s obzirom na funkcionalni kriterij). Razlikovat ćemo na-dalje privatni i javni diskurs. Privatni će – vezujući se za privatnu sferu ljudskoga života – biti teže obu-hvatljiv, pa i slabije izložen i manje podatan proučavanjima i analiziranjima. I u njemu će se međutim iskazati sklonost preslojavanjima, raslojavanjima i pretapanjima s drugim (javnim) diskursnim tipovima (i u privatnoj komunikaciji možemo naime govoriti o politici i ekonomiji, struci i znanosti, umjetnosti i sportu i sl.). Javni se pak diskurs horizontalno raslojava po funkcionalnome ključu, ali, dakako, kao i kad je riječ o privatnome, supostoji i vertikalna podjela s obzirom na plan jezične realizacije. Rukovodimo li se kriterijem javnosti komunikacije i javnih uloga koje sudionici komunikacijskoga procesa pritom obnašaju, može se razlikovati javni diskurs u užem smislu – jezik javne (društvene) komunikacije, po-litički, publicistički, sakralni itd. – te javni diskurs u širem smislu ili specijalizirani diskurs – akademski/znanstveni, primijenjeni/stručni. (Više o predloženoj klasifikaciji u Kovačević–Badurina, 2001)

Gradeći novi pristup jezičnome raslojavanju na dvjema dihotomijama – usmenost (govorenost) ~ pi-sanost te privatnost ~ javnost – čini se međutim da smo potakli lavinu novih (načelnih) nedoumica, da smo se našli pred izazovima nove klasifikacije. Red je da se s njima i suočimo!

Pitanje za čije ćemo pokretanje čvrste razloge naći u jezičnoj praksi jest može li se pouzdano (ali i ne samo formalno) utvrditi pripada li koji iskaz govorenom ili (i) pisanome diskursu. Naime pisana komuni-kacija (pisani diskurs) gdjekad poprima neka od obilježja usmene komunikacije (obilježja govorenosti). Dobar je primjer za to pisana komunikacija koju omogućuju nova tehnološka dostignuća i novi mediji (npr. elektronička pošta, internet, pisane poruke koje se prenose u gsm-mrežama mobilne telefonije, tj. sms-poruke), odnosno komunikacija u kojoj se (pisane) replike izmjenjuju jedna za drugom, u kojoj su-govornici ne dijele isti prostor, ali dijele isto vrijeme. Drugim riječima, ako govor ili pismo formalno i jesu ključ po kojemu klasificiramo planove jezične realizacije, zacijelo ima jakih razloga za preispitivanje po-uzdanosti i dostatnosti toga kriterija pri utvrđivanju značajki svakog pojedinog iskaza! Naposljetku jesu li – osim opet samo u formalnome smislu – govorenost i pisanost u binarnoj opoziciji?

Propitati nadalje treba i granice privatnosti i javnosti. Primjeri internetskih foruma, internetskih dnevnika (tzv. blogova), pa i internetskih brbljaonica/pričaonica (ili chatova) daju dobre povode za to. Konkretno, jesu li postovi na npr. studentskim forumima ili blogovi privatni ili javni zapisi? Za valjan bi odgovor na to pitanje trebalo riješiti niz drugih dvojbi koje se nameću: tko su sudionici komunikacij-skoga procesa, odnosno nastupaju li oni kao privatne ili javne osobe; ako pak ustanovimo da komunici-raju kao privatne osobe, u kakvu je odnosu ta činjenica spram činjenice da je odabran medij najvišega stupnja javnosti (“svjetska mreža”, “mreža svih mreža”); odražava li se nadalje medij/”prostor” komuni-kacije na jezični izraz (lako je pretpostaviti da je u govornika u tom tipu komunikacije zamjetna svijest o dostupnosti i (potencijalnoj) čitanosti privatnoga/”privatnoga” razgovora i/ili privatnoga/”privatnoga” zapisa),20 itd. Sve to može uzrokovati još koji problem, primjerice: smije li se nesmetano – identiteta prikrivena iza dobro smišljena, u pravilu neprozirna korisničkog imena (nadimka), dakle anonimno – u skupini poznatih ili nepoznatih članova neke zajednice javno prozivati i – utemeljeno ili neutemeljeno – kritizirati druge, imenovane članove te zajednice? Gdje je granica između ozbiljne kritike (te tko i pod kojim uvjetima na nju ima pravo) i obična trača, javnoga blaćenja? Napokon znamo da bi mnogi od tak-

20 Dakako, na sva ta pitanja – a i mnoga nespomenuta, primjerice: što sve potiče sudionike komunikacijskoga procesa da privatnoj komunikaciji daju obilježja javnosti (praktični razlozi, egzibicionizam ili nešto treće) – neće moći odgovoriti sami (pragma)lingvisti, pa se ovaj tip jezične komu-nikacije pokazuje dobrom i poticajnom temom za multidisciplinarna/interdisciplinarna istraživanja.

17vih napisa, da su objavljeni u novinama ili da su izgovoreni u radijskom ili televizijskom programu, bili smatrani klevetom. Po svoj prilici, kad je o privatnosti i javnosti riječ, ima puno razloga za zaključak da prije negoli o apsolutnim kategorijama treba govoriti tek o stupnju javnosti ili privatnosti.

Ostavljajući postrance komentirane rubne slučajeve pisanosti/govorenosti i privatnosti/javnosti, no ipak imajući na umu postojanje raznih tipova i stupnjeva i pisanosti i javnosti, usmjeravamo se javnom diskursu i njegovoj mogućoj daljnjoj (funkcionalnoj) klasifikaciji.

Naime dok je privatni diskurs teže opisati (i, svakako, nemoguće i nepotrebno propisati) jer načelno ostaje u sferi privatnosti, javni je diskurs podložan javnoj/društvenoj verifikaciji/ovjeri (kritici). I predlo-žena će klasifikacija na javni diskurs u užem smislu i javni diskurs u širem smislu (specijalizirani diskurs) počivati na spoznaji o unutarnjoj slojevitosti i dinamičnosti toga diskursa.

Javni je diskurs u užem smislu usmjeren javnosti, i to potencijalno svakome. Upravo se u tome pre-poznaje njegova demokratičnost – krug je čitatelja/slušatelja u javnoj jezičnoj komunikaciji nesagledivo velik (iako je u praksi redovito ograničen, bilo na čitatelje pojedinih novina, bilo na gledatelje određe-noga televizijskog programa, bilo na sudionike nekog političkog skupa i sl.). Pošiljatelj javne jezične poruke u pravilu istupa s obzirom na svoju javnu funkciju (predsjednik države ili vlade, stranački čelnik, saborski zastupnik, novinar izvjestitelj, komentator, svećenik, propovjednik i sl.). Nedefiniranost i ne-diferenciranost krajnje karike u komunikacijskome lancu – auditorija – te govornikova težnja da i tako raznorodno slušateljstvo razumije i prihvati poruku utjecat će na bitne jezične značajke javnoga diskur-sa. Pritom ne postoje unaprijed određeni sadržaji: o politici se, školstvu, književnosti, jeziku, ekonomiji, umjetnosti, arhitekturi, ekologiji itd. može govoriti i privatno i javno, može se govoriti uskostručno ili se pak svoj iskaz može usmjeriti većini.

Specijalizirani je diskurs manje javan i njegova javnost svakako nije ona općega tipa. Njegov je eli-tizam proporcionalan stupnju stručnosti21: znanstveni diskurs, primjerice, isključuje najveći dio javnosti (recimo, javnost je sveučilišnih predavanja više deklarativne naravi, a u praksi se u pravilu ne provodi jer predavač – kao pošiljatelj informacije – nema ni namjeru ni potrebu svoj iskaz primjeravati nekvalifici-ranom slušatelju), dok je sasvim na suprotnom polu jezik znanstvenopopularnih tekstova. Usprkos eks-kluzivnosti i/ili isključivosti znanstvenoga diskursa društvena je funkcija znanosti sasvim jasno izražena i neupitna je. Utoliko i jezični izraz koji znanost prati (i podupire je!) mora imati svoju društvenu dimenzi-ju i funkciju. Unutarnja se pak slojevitost znanstvenoga diskursa očituje i s obzirom na stupanj stručno-sti (u znanosti su uobičajene društveno određene klasifikacije ili kategorizacije znanstvenih ili stručnih tekstova, od izvornoga znanstvenog članka do stručnoga rada), ali i s obzirom na znanstvena područja (klasifikacija je na znanstvena područja, polja i grane opet društveno utemeljena).

Nakratko ćemo se pozabaviti upravo znanstvenim diskursom. Najavljenu ćemo dinamičnu perspek-tivu pokušati dijelom oprimjeriti ulomcima dvaju tekstova22:

Primjer A“(...) Hrvatski se standardni jezik definira kao jezik polifunkcionalne javne komunikacije. Na jedan naime način hrvatski standardni jezik funkcionira u znanosti, na drugi u uredu, na treći u novinama, na radiju i televiziji, na četvrti u književnosti i na peti u svakodnevnome razgovoru. Te se njegove funkcije nazivaju njegovim funkcionalnim stilovima (...) Ako standardni jezik u jednome funkcional-nom stilu funkcionira ovako, u drugome onako, onda to znači da su njegove zakonitosti u jednome funkcionalnom stilu ovakve, u drugome onakve, tj. da svaki funkcionalni stil ima svoje zakonitosti. (...)”


21 M. A. K. Halliday i J. R. Martin o jeziku znanosti promišljaju kao o antidemokratskome: naime taj jezik odvaja one koji ga razumiju od onih koji ga ne razumiju (Halliday–Martin, 1993: 21).22 Za primjerima nismo morali previše tragati. Odabrali smo one koji se i tematski uklapaju u ovu raspravu, a i međusobno su korespondentni. Dakako, izbor je mogao biti i drukčiji (drugo područje znanosti, druga tema, drugi tipovi tekstova i sl.)! Autor je obaju tekstova isti – Josip Silić. Primjer A ulomak je iz studije Polifunkcionalnost hrvatskoga standardnog jezika (v. u Silić, 2006: 33–39; navod sa str. 36), a primjer B autorizirana je replika s okrugloga stola o normiranju i aktualnome stanju norma hrvatskoga jezika koji se u organizaciji Matice hrvatske održao u proljeće 1998. godine (navedeno prema Samardžija, 1999: 347).

18


Primjer B“(...) Najprije nešto o “navesku a”. Tko o čemu, baba o kolačima, reći ćete. Opet upućujem na polifunk-cionalnost (hrvatskoga) standardnog jezika. Takav će “navezak”, koji će biti posve prirodan, recimo, u znanstvenom funkcionalnom stilu, u administrativnome stilu biti posve neprirodan. Tamo će on biti, najblaže rečeno, neobičan. Isto tako i u razgovornome funkcionalnom stilu. (...)”

Već zahvaljujući tematskome planu – na kojemu se ova dva ulomka uvelike podudaraju – ustanovit ćemo da je riječ o znanstvenim tekstovima. Terminologija (standardni jezik, polifunkcionalna javna ko-munikacija, funkcionalni stil), ali i – posebice u slučaju teksta A – specifična sintaksa (gramatička i obavi-jesna potpunost rečenica; usp. Silić–Pranjković, 2005: 376–377) i struktura teksta (Silić, 2006: 187–217) pružit će samo dodatne dokaze za to. Ne želeći međutim dokazivati po čemu ti tekstovi pripadaju znan-stvenome diskursu, nas će ovdje više zanimati ono po čemu se navedeni primjeri razlikuju!

Navedemo li podatak da je tekst B ustvari zapis izgovorenoga teksta, valjat će i odgovoriti na pitanje odražava li se ta činjenica na jezični izraz. Evo nekoliko značajki koje bi na to mogle upućivati: (a) nave-deni ulomak predstavlja repliku koja se očito nadovezuje na prethodnu, odnosno koja se uklapa u neku ranije započetu raspravu; (b) partikularna tema (“navezak a”) proistekla je iz tijeka rasprave i u službi je glavne teze (a to je polifunkcionalnost standardnoga jezika); (c) izravno obraćanje sugovornicima (reći ćete); (d) izraženija je prisutnost govornika (1. l. jd.); (e) frazeologija govorenog diskursa – uzrečica tko o čemu, baba o kolačima, ali i najblaže rečeno itd.; (f ) kraće rečenice/iskazi. No ipak dodajmo i ovo: “slučaj” bi mogao biti i jači, razlika između govorenoga i pisanoga uočljivija da smo se odlučili na razmatranje kojeg drugog diskursnoga tipa. Naime znanstveni tekst i u pisanoj i u govorenoj formi teži potvrđivanju normi standardnoga jezika, odnosno njegova je značajka tradicionalna normativnost (usp. i Silić, 2006: 194), ktome ispis je to iz autoriziranih zapisa rasprave te se može (načelno) pretpostaviti da su autori svoje iskaze imali prilike dotjerati i prilagoditi ih novome, pisanom mediju.

Nakon što smo se dotakli pitanja (i) govorenosti znanstvenoga diskursa (ponovno time potvrđujući već spominjanu tezu da svaka društvena djelatnost može biti praćena i usmenom i pisanom komuni-kacijom), dovodimo ga u vezu s pojmom razgovornosti.23 Naime, smatramo, svaki tekst – pa tako i svaki znanstveni tekst – ima obilježja razgovornosti/dijalogičnosti (štoviše, i višestruke/slojevite), bilo implicit-ne bilo eksplicitne: njime se komunicira i s pojedinom idejom (znanstvenom teorijom) i s potencijalnim čitateljima/slušateljima. Eksplicitna je dijalogičnost zastupljena u polemici. Polemički će tekst postati tako mjestom presijecanja znanstvenih (ako je riječ o polemici o kojem znanstvenom/stručnom pitanju) i izrazitije razgovornih elemenata, i to bez obzira na plan jezične realizacije – govor ili pismo. Drugim ri-ječima, polemika i u pisani diskurs izravno unosi elemente eksplicitne dijalogičnosti, razgovornosti. To postojanje drugoga – ili čak samo svijest o njegovu postojanju – polemiku će najviše odvojiti od ostalih pisanih žanrova. Naime jezik će se polemike po mnogim svojim značajkama udaljiti od tradicionalno definirana znanstvenoga teksta.24 Štoviše, i govorena će se i pisana polemika o kojem znanstvenom ili stručnom problemu – gotovo u pravilu progresivno te proporcionalno stupnju neslaganja među sugo-vornicima, odnosno supolemičarima – toliko udaljiti od temeljnih zakonitosti znanstvenoga diskursa da se može činiti da postaje i njegovom negacijom. Teško bi pritom bilo jednoznačno odgovoriti na pitanje gdje je granična crta koja polemički ton odvaja od uvredljivog i svađalačkog – jer zacijelo bi u odgovor trebalo uključiti i elemente konvencija žanra i elemente društvene konvencije, ali i nečiji krajnje subjekti-van osjećaj dobra ukusa. Stoga će i primjer polemike biti još jedna potvrda neodrživosti klišeiziranih line-arnih i u osnovici statičnih podjela (standardnoga) jezika na jezične registre i/ili funkcionalne stilove.

Ipak, svjesni činjenice da je klišeiziranost više bila odlika (površnih) interpretacija učenja o stan-dardnome jeziku i njegovim funkcionalnim stilovima doli same teorije koja predviđa mjesta dotica-nja i prožimanja stilskih značajki, u promišljanje smo jezika u znanosti i mogli krenuti od tih osnova.

23 Na taj način nastojimo još jedanput uspostaviti relaciju spram razgovornog funkcionalnog stila kako je određen i opisan u funkcionalnoj stilistici, ali i sam pojam razgovornosti dovesti u vezu s jezičnom komunikacijom u svim životnim/društvenim situacijama (a ne samo – kako bi se na temelju uobičajene klasifikacije funkcionalnih stilova moglo zaključiti – s onom u privatnoj sferi života).24 U idealnoj je zamisli znanstveni tekst (poglavito onaj pisani) najbliži ideji standardnoga jezika, odnosno u jeziku će se znanosti – zbog njegove tradicionalne težnje za potvrđivanjem standardnojezičnih normi – u ponajvećoj mjeri prepoznavati obrazac standardnoga jezika.

19Naime podsjetimo: upravo je tradicionalna funkcionalna stilistika ponudila solidne (na strukturalizmu zasnovane) opise znanstvenoga jezika (odnosno znanstvenoga funkcionalnog stila). I ne samo to! Zahvaljujući evoluciji same teorije (pri čemu ranije uglavnom uzgredno zanimanje za manje-više for-malnu organizaciju nadrečenične jezične razine sve više ustupa mjesto razmatranjima načina na koje se jezikom/tekstom ostvaruju konkretni komunikacijski ciljevi), u novije se vrijeme funkcionalnostilistički opisi sve izrazitije dotiču razine teksta – i to ne samo njegova formalnoga ustrojstva nego i pitanja nje-gove funkcionalnosti. Dakako, postavljajući u središte svoga zanimanja komunikaciju sa (znanstvenim) tekstom i motreći ga u određenome društvenom kontekstu, korak su dalje – svaka sa svojih teorijsko-me-todoloških polazišta – krenule sistemska funkcionalna lingvistika i analiza diskursa.

Imajući međutim na umu jezičnu komunikaciju u znanosti (štoviše, i znanost kao komunikaciju!)25, pokušavamo ovdje pomiriti i objediniti različite teorijske pristupe te se osvrnuti na neke od značajki je-zika znanosti.

Ponajprije se želimo suočiti s činjenicom da se jezik znanosti počesto smatra (pre)zahtjevnim, te-ško razumljivim i nepotrebno kompliciranim. Pritom se obično – a nerijetko i isključivo! – upozorava na stručno nazivlje bez kojega nema znanstvenoga teksta. Stručno je nazivlje (terminologija) svakako dio širega konteksta, pa tako svako znanstveno područje, ali i svaka teorijska misao ima vlastiti terminolo-ški sustav. U vezi s time međutim jasno valja istaći činjenicu da – iako je, možda, najtransparentniji – na leksičkoj (terminološkoj) razini ne leži najveći problem jezika u znanosti! Lako je to dokazivo: sama upo-raba termina (stručnih naziva) ne može biti dostatni dokaz da je tko ovladao znanošću pa ni da je koji tekst znanstven, ali će, naprotiv, usvajanje znanstvenih/teorijskih koncepata pretpostavljati ovladava-nje odgovarajućim terminološkim sustavima.

No time i nadalje nismo odgovorili na pitanje kakav je onda ustvari jezik znanosti i zašto je baš ta-kav kakav jest! Uvažavajući već isticanu ovisnost jezika o društvenome kontekstu, i znanstveni će je-zik trebati motriti vezano uz znanstvenu misao koja se njime ostvaruje i pronosi. Prema tome značajke znanstvenoga jezika (znanstvenoga teksta) nisu arbitrarne: one se razvijaju da bi zadovoljile potrebe znanstvene metode, znanstvenih argumenata i teorije ili, drukčije rečeno, složenost je jezika u znano-sti (u prvome redu zahtjevnost njegove gramatike) uvjetovana složenošću znanstvene misli. Utoliko su i poteškoće s razumijevanjem znanstvenoga teksta podjednako posljedica poteškoća koje nam zadaju kompleksne znanstvene misli i kompleksan jezični izričaj (o gramatičkim problemima u jeziku znanosti usp. M. A. K. Halliday u Halliday–Martin, 1993: 69–85; o načelima znanstvenoga mišljenja i organizaciji znanstvenoga teksta usp. Silić, 2006: 43–64 i 187–217).26 Imajući dakle na umu međuovisnost znanosti i njezina jezika (jezične djelatnosti kojom se ona i ostvaruje i potvrđuje)27, prihvatljivom će se pokazati i Hallidayeva teza o dvjema komplementarnim perspektivama znanstvenoga diskursa: perspektivi zna-nosti kao institucije, koja se uvijek uspostavlja u određenom društvenom kontekstu, i perspektivi zna-nosti kao teksta (usp. Halliday–Martin, 1993: 24). Uostalom, i ovaj se tekst – poželjevši ponuditi pregled odabranih pristupa jezičnome raslojavanju – našao na razmeđima različitih teorijskih promišljanja jezi-ka i jezične djelatnosti, te je, nastojeći ih miriti, morao uvažavati ne samo različite pojmovno-terminolo-ške sustave nego i bitno različite društvene/znanstvene kontekste u kojima su same teorije nastajale.

Naposljetku naš trud da se progovori o jeziku znanosti (ili o jeziku u znanosti) i ne bi imao odveć smisla kada teorijsko-metodološki modeli primijenjeni u tome pristupu ne bi bili primjenjivi i u opisi-ma drugih diskursnih tipova (npr. jezika administracije, jezika politike, jezika medija/publicistike, napo-kon i jezika privatnih komunikacija). Vodeći dakle računa o izrazitoj dinamičnosti diskursnoga polja u kojemu supostoje i pretapaju se različiti diskursni tipovi (ali, nerijetko, i različiti idiomi), svaki pokušaj opisa, smatramo, mora računati sa slojevitom i nadasve dinamičnom jezičnom situacijom. Utoliko na


25 Pritom, dakako, ne treba smetnuti s uma usku povezanost kognitivnih procesa i jezične djelatnosti, ali i, obrnuto, važnost jezika/jezične djelat-nosti u kognitivnim procesima.26 Upravo će u tijesnu suodnosu znanosti i jezika koji je prati ležati razlozi neprimjerenosti interferiranja značajki toga jezika u druge jezične izričaje (diskursne tipove) u kojima nema složenih konceptualnih struktura, pa stoga ni razloga za takve – složene – jezične strukture. Također, jezik će se znanosti morati odupirati utjecajima jezičnih značajki iz drugih sfera ljudskoga života, npr. administracije, politike i sl. (usp. npr. Silić, 2006: 62–64; dakako u teorijskom se kontekstu funkcionalne stilistike govori o funkcionalnim stilovima, pa tako i o znanstvenome funkcionalnom stilu). 27 Odnosno, drukčije rečeno, znanost je u potpunosti ovisna o znanstvenom jeziku; nemoguće je odijeliti znanost od načina na koji je napisana, odnosno prepričati znanstveni diskurs i na jedan drugi način; učiti/usvajati znanosti znači isto što i učiti/usvajati jezik znanosti (usp. M. A. K. Halliday u Halliday–Martin, 1993: 70).

20


svaku klasifikaciju – pa i na ovu koju smo ovdje nastojali utemeljiti i obrazložiti – gledamo isključivo kao na posljedicu praktične težnje shematizaciji, želje da se napravi reda u raznolikoj i mnogolikoj jezičnoj stvarnosti. Potvrđujući dakle time polazišnu tezu da se višestruko slojevita jezična djelatnost ustrajno i dosljedno opire svakom svrstavanju u sustav ladica i pretinaca – ma koliko god ladica i pretinaca za tu priliku uspostavili – zaključujemo da je svaka (funkcionalna) razdioba jezika/jezične djelatnosti nužno podložna propitivanjima i preinakama. Jedino pod tom pretpostavkom možemo u različitim teorijskim promišljanjima nalaziti uvijek nove i poticajne elemente za neka nova, poboljšana razmatranja ljudske jezične komunikacije.

IZBOR IZ LITERATURE

Badurina, Lada, 2000, Tekst i kontekst, Riječ, časopis za filologiju, god. 6, sv. 1, Hrvatsko filološko društvo, Rijeka, str. 7–17.Badurina, Lada, 2005, Od teksta prema diskursu, zbornik Od fonetike do etike o sedamdesetogodišnjici prof. dr. Josipa Silića, uredio Ivo Pranjković, Disput, Zagreb, str. 363–371.Bagić, Krešimir, 2004, Treba li pisati kako dobri pisci pišu, Disput, Zagreb.Beaugrande, Robert-Alain de – Dressler, Wolfgang, 1981, Introduction to Text Linguistics, Longman, London UK – New York USA.Brown, Gillian – Yule, George, 1983, Discourse Analysis, Cambridge University Press.Firbas, Jan, 1992, Functional Sentence Perspective in Written and Spoken Communication, Cambridge University Press.Halliday, M. A. K. – Martin, J. R., 1993, Writing Science: Literacy and Discursive Power, University of Pittsburg Press.Halliday, M. A. K., 2003, On Language and Linguistics, edited by Jonathan J. Webster, Volume 3 in the Collected Works of M. A. K. Halliday, Continuum, London – New York.Halliday, M. A. K., 2004, An Introduction to Functional Grammar, 3rd edition, revised by Christian M. I. M. Matthiessen, Arnold, London.Katnić-Bakaršić, Marina, 2001, Stilistika, Naučna i univerzitetska knjiga, Ljiljan, Sarajevo.Kovačević, Marina – Badurina, Lada, 2001, Raslojavanje jezične stvarnosti, Izdavački centar Rijeka, Rijeka.Malmkjær, Kirsten (ur.), 1991, The Linguistics Encyclopedia, Routledge, London – New York.Pranjić, Krunoslav, 1985, Jezik i književno djelo, Treće, prošireno izdanje, IGRO Nova Prosveta, Beograd.Samardžija, Marko (ur.), 1999, Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika, Matica hrvatska, Zagreb.Schiffrin, Deborah – Tannen, Deborah – Hamilton, Heidi E. (ur.), 2001, The Handbook of Discourse Analysis, Blackwell Publishing.Silić, Josip – Pranjković, Ivo, 2005, Gramatika hrvatskoga jezika: za gimnazije i visoka učilišta, Školska knji-ga, Zagreb.Silić, Josip, 1984, Od rečenice do teksta: teoretsko-metodološke pretpostavke nadrečeničnog jedinstva, Sveučilišna naklada “Liber”, Zagreb.Silić, Josip, 2006, Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika, Disput, Zagreb.Škiljan, Dubravko, 1997, Granice teksta, u zborniku Tekst i diskurs, ur. M. Andrijašević i L. Zergollern--Miletić, Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku, Zagreb, str. 9–15.Tošović, Branko, 1988, Funkcionalni stilovi, Svjetlost, Sarajevo.Tošović, Branko, 2002, Funkcionalni stilovi, Institut für Slawistik der Karl-Franzens-Universität Graz, Graz.Wales, Katie, 2001, A Dictionary of Stylistics, Second edition, Longman – Pearson Education Limited.

21Josip Silić-

Funkcionalni stilovi i jezik književnosti

(Ovu smo raspravu, pripremljenu za Zagrebačku slavističku školu pod naslovom Funkcionalni stilovi i jezik književnosti, unijeli u nedavno objavljenu knjigu Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika pod naslo-vom Je li jezik književnoumjetničkoga djela problem jezika funkcionalnoga stila? Tekst smo ovdje neznat-no izmijenili.)

Za uvod smo u temu predviđenu naslovom odlučili iskoristiti misli Vladana Desnice iz njegova ese-ja Književnik i jezik1. One nam naime otvoreno govore o problemu kojime ćemo se baviti. Ima, doduše, i drugih književnika, i domaćih i stranih, koji misle kao Vladan Desnica. No Vladan Desnica to čini, po sve-mu sudeći, otvorenije i razlikovnije od njih.

Desnica u spomenutome eseju razlikuje “jezik za praktičnu upotrebu” i “jezik kao sredstvo za izraža-vanje intuitivnog, estetskog doživljavanja”, tj. “kao instrumenat lirskog izraza”. Po njemu je prvo problem “filologa-gramatičara”, a drugo problem “književnika-umjetnika”. “Filolog-gramatičar” vodi računa o “pra-vilnosti, o čistoći jezika, o pravilnom izvođenju njegovih gramatičkih oblika, o legitimnosti porijekla riječi itd.”, što je za “književnika-umjetnika” “mrtav inventar”. “Književniku-umjetniku” je “važno pitanje plastič-nosti jezika, efikasnost njegova izraza, njegove sposobnosti za pretakanje u riječi raznih tananih i ‘neuhva-tivih’ duševnih stanja i raspoloženja, njegova akustična svojstva, podsvjesni i nesvjesni asocijativni nizovi i raspoloženja i sljedovi koje data riječ ili fraza pobuđuju, svježina ili otrcanost njegova djelovanja – ukratko njegove ‘izražajne mogućnosti’ i njegova ‘izražajna moć’”. “Filologa-gramatičara” “njegove svrhe, kriteriji i preokupacije nužno vode k izvjesnoj statičnosti i uzakonjenoj jednoobraznosti”, čega je posljedica: “ograni-čavanje izražajnih mogućnosti, kretanje u jezičnom praksom posvećenim i od jezičnih instancija priznatim izražajnim okvirima”. “Filologu-gramatičaru” je “glavni cilj formalna, vanjska, objektivna” (za koju kaže da je “bezlična” i “neindividualna”) “pravilnost, čestota, gramatička i leksička legitimnost”, a “književniku-umjet-niku” – “funkcionalnost”. Ideal je “filologu-gramatičaru” “da se svi izražavaju jednako”, i to “pravilno i čisto”, a ideal “književnika-umjetnika” “da se svak izražava svojim posebnim, vlastitim jezikom koji izvire iz sklopa čitavog njegovog psihičkog bića i koji je upravo individualni izraz i nepatvoriva emanacija tog bića”. Za “knji-ževnika-umjetnika” jezik nije “oklop koji sputava tijelo već elastična maja koja se povinuje svima našim po-kretima”. Njegova je “najprirodnija tendencija proširivanje jezika, neprestano ‘forsiranje’ njegovih izražajnih mogućnosti, tendencija koja leži u njegovoj prirodi jednako onako nužno kao što u piletu leži tendencija da prokljuje ljupinu jajeta”. Jedino se “tim forsiranjem (...) proširuju granice ‘izrecivoga’”. “On zna, kao umjetnik, da banalnost i ‘opća mjesta’ znače smrt umjetnosti”. To pak “u prvom redu, i u još višoj mjeri, važi za banal-nost i ‘opća mjesta’ u jezičnom izrazu”.

Kako vidimo, Desnica kategorički tvrdi da su to (u metodološkome smislu) dva različita jezika. Jezik je kojim se bavi “filolog-gramatičar” stvar društva (kolektiva), a jezik kojim se bavi “književnik-umjetnik” stvar pojedinca (individue). Iz onoga što je rekao Desnica imamo pravo zaključiti da (opet u metodolo-škome smislu) u jeziku “filologa-gramatičara” nema individualnosti, a u jeziku “književnika-umjetnika” kolektivnosti. Dakako da to ne znači ni da se u jeziku “filologa-gramatičara” ne može prepoznati poje-dinac ni da se u jeziku “književnika-umjetnika” ne može prepoznati društvo. To jednostavno znači da o

1 Desnica, V. Književnik i jezik. U: Eseji, kritike, pogledi. Prosvjeta, Zagreb, 1975, str. 264-272.

22


proizvodnji jezika “filologa-gramatičara” nema pravo suditi “književnik-umjetnik”, a o proizvodnji jezika “književnika-umjetnika” “filolog-gramatičar”. Pravila su proizvodnje jezika “filologa-gramatičara” jedna, a pravila proizvodnje jezika “književnika-umjetnika” druga. Pokušajmo to dokazati.

Pristup će nam biti načelno strukturalistički. Poći ćemo od Coseriuove trihotomije sustav : norma : govor. (O toj smo trihotomiji govorili opširno u poglavlju Hrvatski jezik kao sustav i kao standard knjige Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika2, pa ćemo se ovdje osvrnuti samo na ono što je u uskoj vezi s na-slovljenom temom.)

Sustav je potencija, pa ga možemo opisati kao “ono kako se može govoriti”. Govor je realizacija sustava kao potencije, pa ga možemo opisati kao “ono kako se govori”. Norma je pravilo koje govori o tome kako rabiti ono što se ostvaruje govorom, pa je možemo opisati kao “ono kako treba govoriti”. Između sustava i norme možemo staviti kodifikaciju, a između norme i govora – uzus. Kodifikacija je također pravilo o tome kako rabiti ono što se ostvaruje govorom, ali “oštrije” od pravila norme, pa je mo-žemo opisati kao “ono kako se mora govoriti”. I uzus je pravilo, ali “blaže” od pravila norme, pa ga može-mo opisati kao “ono kako se obično govori”. Iz tih opisa možemo zaključiti da se “odgovornost” za ono što se ostvaruje govorom ne može postaviti ni s gledišta sustava (jer je on “ono kako se može govoriti”) ni s gledišta govora (jer je on “ono kako se govori”). ”Odgovornost” se može postaviti samo s gledišta kodifikacije, norme i uzusa. Shematski to izgleda ovako:

S(ustav) : K(odifikacija) : N(orma) : U(zus) : G(ovor)

(Područje je norme (uključujući kodifikaciju i uzus) (u našemu poimanju) područje standardnoga jezika.)

Iz onoga što smo rekli izlazi da su moguća dva puta: jedan koji vodi od sustava do govora i drugi koji vodi od govora do sustava. Prvi je put (koji vodi od sustava do govora) put konkretizacije, a drugi put (koji vodi od govora do sustava) put apstrakcije. Prvi je dakle put put dedukcije (put od općega do pojedinačnoga), a drugi put put indukcije (put od pojedinačnoga do općega).

A – put konkretizacije (dedukcije)S : K : N : U : G

B – put apstrakcije (indukcije)S : K : N : U : G

Put od sustava do govora može ići dvama smjerovima: jedan je smjer od sustava kroz standardni jezik do individualnoga govornog čina (on je u G), a drugi od sustava mimo standardnoga jezika (K, N i U) do individualnoga govornog čina.

A1 – put od sustava kroz standardni jezik do individualnoga govornog čina

S : K : N : U : G

B1 – put od sustava mimo standardnoga jezika do individualnoga govornog čina

S : K : N : U : G

Prvi put (A1) “kontroliraju” sociolingvističke, a drugi (B

1) lingvističke zakonitosti. (Standardnim jezi-

kom vladaju i jezične i društvene, a sustavom isključivo jezične zakonitosti.)Put je od sustava do govora kroz normu put jezika kao standarda, a put od sustava do govora mi-

mo norme put jezika kao sustava. Na prvome putu vlada pravilo “treba govoriti”, a na drugome pravilo “može se govoriti”. Kad osoba svojim govorom prolazi kroz normu, u tome svom govoru “polaže računa” društvu; a kad osoba svojim govorom prolazi mimo norme, o tome svom govoru “polaže računa” sebi.

2 Silić, J. Hrvatski jezik kao sustav i kao standard. U: Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Disput, Zagreb, 2006, str. 17-22.

23Na prvome će se putu sresti s različitošću života, pa će tu različitost morati pratiti i različitošću govora. (Jednostavnosti radi i metodologije radi “govor” ćemo zamijeniti “jezikom”.) Kad bude prolazila kroz zna-nost, morat će tu znanost pratiti jezikom znanosti; kad bude prolazila kroz administraciju, morat će tu administraciju pratiti jezikom administracije; kad bude prolazila kroz novinarstvo i publicistiku, morat će to novinarstvo i tu publicistiku pratiti jezikom novinarstva i publicistike itd. Na taj način dolazimo do spoznaje da različitost života zahtijeva i različitost jezika kojim treba u toj različitosti komunicirati. Na jedan će se način komunicirati u znanosti, na drugi u administraciji, na treći u novinarstvu i publicistici itd. Te načine komuniciranja standardnim jezikom nazivamo funkcionalnim stilovima standardnoga jezika. Tako govorimo o znanstvenome funkcionalnom stilu, o administrativno-poslovnome funkcio-nalnom stilu, o novinarsko-publicističkome funkcionalnom stilu itd. Budući da je ovdje riječ o hrvat-skome standardnom jeziku, te funkcije nazivamo funkcionalnim stilovima hrvatskoga standardnog jezika.

Svaki taj funkcionalni stil ima i svoje vrline i svoje mane. To znači da vrline i mane jednoga funkcio-nalnog stila nisu i vrline i mane drugoga funkcionalnog stila. Ako je tako, a jest, onda ni pravila koja o to-me govore nisu ista. Pravila jednoga funkcionalnog stila nisu i pravila drugoga funkcionalnog stila itd.

Ako osoba koja prolazi putom od sustava do individualnoga govornog čina mimo norme o svome jeziku ne “polaže računa” društvu, nego sebi, onda je logično da se na njezin jezik pravila o kojima je riječ ne odnose. Njezin je jezik jezik sui generis. Isključivo je njezin, dakle osoban, individualan. (Jezik ovdje pretpostavlja i stil.) Zato on ne ulazi u korpus funkcionalnih stilova u koji ulaze znanstveni, administra-tivno-poslovni i novinarsko-publicistički. Drugim riječima, njezin jezik ne podliježe sociolingvističkim (društveno-jezičnim), nego lingvističkim (jezičnim) zakonitostima.

Osoba koja prolazi putom od sustava do individualnoga govornog čina kroz normu odgovara pravi-lima jezika kao standarda, a osoba koja prolazi putom od sustava do individualnoga govornog čina mi-mo norme pravilima jezika kao sustava. Eto, to je razlog zašto mi jezik književnoumjetničkoga djela više ne smatramo jednom od funkcija standardnoga jezika, odnosno jednim od funkcionalnih stilova stan-dardnoga jezika. Kažemo “više” jer smo i mi dosad jezik književnoumjetničkoga djela smatrali funkcio-nalnim stilom standardnoga jezika.3 Doduše, uvijek smo u vezi s time (u vezi s njegovom pripadnošću funkcionalnim stilovima standardnoga jezika) postavljali stanovite ograde. U tekstu smo Funkcionalna stilistika u kontekstu Pranjićeve stilistike4 rekli, primjerice, ovo:

Tako tumačeni književnoumjetnički i znanstveni stil pripadaju doista različitim stilovima, stilovima koji nemaju ništa zajedničko. Upravo tako: ništa zajedničko. A funkcionalnih stilova, kao stilova stan-dardnoga jezika, nema ako nemaju ništa zajedničko. Čini mi se da bi to bilo polazište za drugačije tu-mačenje jezika umjetničke književnosti.

I Krešimir Bagić smatra da beletristički stil treba isključiti iz funkcionalnih stilova. No on ga ipak ostav-lja u okvirima stilistike nazvavši ga “nadstilom”5.

To drugačije tumačenje jezika umjetničke književnosti pokušavamo dati sada.Moramo odmah reći da se mi ne želimo, jer za to nismo dovoljno kompetentni, baviti time koje sve

uloge ima jezik u umjetničkome djelu, nego time što taj jezik jest. O tome koju sve ulogu ima jezik u umjetničkome djelu možemo doznati iz Škrebova i Stamaćeva Uvoda u književnost6 i sličnih djela koja se bave teorijom književnosti.

Vratimo se osobama koje u svojoj govornoj komunikaciji polaze od sustava do individualnoga go-vornog čina. Prva osoba, koja polazeći putom od sustava do individualnoga govornog čina mimo nor-me dolazi do odgovarajućega jezičnog sredstva, za nas je i “književnik-umjetnik”. On do toga jezičnog sredstva dolazi maštom, invencijom, intuicijom, imaginacijom i fikcijom. Dakako, on taj jezik kao sustav mora znati. (Osoba koja polazeći putom od sustava do individualnoga govornog čina kroz normu dola-

3 Silić, J. Književnoumjetnički (beletristički) stil. U: Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Disput, Zagreb, 2006, str. 97-107.4 Silić, J. Funkcionalna stilistika u kontekstu Pranjićeve stilistike. U: Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Disput, Zagreb, 2006, str. 166-175.5 Bagić, K. Beletristički stil. U: Kolo, VI, 2. Matica hrvatska, Zagreb, 1997, str. 5-16.6 Škreb, Z. – Stamać, A. Uvod u književnost. Teorija, metodologija. Globus, Zagreb, 51998.

Josip Silić: Funkcionalni stilovi i jezik književnosti

24


zi do toga jezičnoga sredstva intelektom.) Budući da izbor jezičnih sredstava “književnika-umjetnika” ne ide kroz sociolingvističku normu (tj. kroz standardni jezik), nego kroz lingvističku normu (tj. mimo stan-dardnoga jezika), on jezična sredstva bira slobodno, bez zabrane. Dakako, ta jezična sredstva moraju bi-ti u funkciji njegova djela. Za nj ne postoje ni arhaizmi, ni dijalektizmi, ni barbarizmi, ni provincijalizmi, ni bilo kakvi drugi “izmi”. Njemu nisu uzor sociolingvističke, nego lingvističke norme. Zato (metodološki) ni on ne može biti uzor sociolingvističkim normama, odnosno onima kojima su one uzor. U tome su smislu u pravu Krešimir Bagić i oni koji osporavaju tezu “Piši kao što dobri pisci pišu”.7 Logična je posljedica toga da onaj komu su uzor sociolingvističke norme (tj. standardni jezik) nema pravo intervenirati u jezik “knji-ževnika-umjetnika”. Popularno rečeno: nema ga pravo lektorirati. (Možda nije naodmet ovdje postaviti pitanje: Je li ikomu palo na pamet “lektorirati” likovno ili glazbeno djelo? I prateće pitanje: Zar je književ-na umjetnost, kao umjetnost, nešto drugo nego likovna umjetnost i glazbena umjetnost?) “Književnik--umjetnik” ima pravo birati i ono što sociolingvističke norme ne dopuštaju – dakako, (ponavljamo) kad je to u funkciji njegova djela. Kada, primjerice, bude trebalo opisati svjetonazor lika, iskoristit će se i ono što se u jeziku toga lika suprotstavlja sociolingvističkim normama. No budući da svoje književno djelo piše zato da uspostavi odgovarajući kontakt i s onima kojima su uzor sociolingvističke norme, ni on ni-je bez odgovornosti kad im se obraća. I on mora voditi računa o tome da mu jezik (kojim im se obraća) bude u skladu s društveno-jezičnim konvencijama. (U vezi s time Bagić će u jednome od svojih intervjua reći: “Nedovoljno pismen pisac nije umjetnik riječi.”8) U tome smislu njegov jezik ima udjela u oblikovanju standardnoga jezika. U njegovu će se jeziku, koji je nastao ničim sputan, u potpunoj slobodi (stvaranja i nema bez potpune slobode), naći sredstva koja mogu ispuniti praznine u standardnome jeziku do kojih je došlo novonadošlim životnim potrebama (u najširemu smislu riječi).

Ovdje smo međutim naišli na problem izbora. Najčešće se na jezik umjetničkoga djela gleda kao na izbor. Tako se (najčešće) gleda i na stil. Na izbor čega i unutar čega? Izbora ima ondje gdje ima člano-va izbora. A ima li toga u jeziku umjetničkoga djela? Ima li izbora unutar jezika umjetničkoga djela kao individualne tvorevine? Zna se što je “književnik-umjetnik” izabrao. No zna li se iz čega je izabrao? Je li individualno “birljivo”? Može li se birati iz “nebirljivoga”? (Sveto Petrović kaže da se individualna isku-stva ne mogu zbrajati.9) Birati se može samo ondje gdje postoji količina, iz čega se onda može birati. Ne gledamo li pritom (kad biramo) na jezik umjetničkoga djela kao na standardni jezik? Ne čine li tako i oni koji stil definiraju kao otklon od norme? (Od koje ako ne od norme standardnoga jezika?) Ne gleda li se tako i kad se govori o “ukrasnome pridjevu”?

Ukras se daje postojećemu. No jezik umjetničkoga djela nije postojeće, nego postajuće. Umjetničko se djelo, zajedno sa svojim jezikom, nameće kao postajuće, tj. kao proces. U našemu je poimanju pro-blema o kojemu je riječ upravo to što razlikuje jezik kao sustav od jezika kao standarda. Jezik je nama kao sustav postajuće, a jezik kao standard postojeće. Jezik je nama kao sustav jezik in potentia, a jezik kao standard jezik in actu. Prvi je dakle (jezik in potentia) stvarajuća (kreirajuća) institucija, a drugi (je-zik in actu) oponašajuća (imitirajuća) institucija. (Stvarati se može samo ondje gdje vlada potpuna slo-boda, a to je, u našemu slučaju, u jeziku kao sustavu.) Prvi, za razliku od drugoga, nema izbora jezičnih sredstava u smislu obveze njihove uporabe: ovo da – ovo ne. Prvi dopušta sve što je u funkciji jezika kao sredstva oblikovanja književnoumjetničkoga djela.

Stilske se figure ili tropi (metafora, metonimija, sinegdoha, emfaza, hiperbola, autonomazija, iro-nija, litota, perifraza...) smatraju emocionalno-ekspresivnim sredstvima i, u tome smislu, jednim od te-meljnih formalnih sredstava književnoumjetničkoga djela. Nama se i ovdje zapitati: Jesu li one rezultat kolektivnoga ili rezultat individualnoga stvaranja? Drugim riječima, jesu li one proizvod jezika kao stan-darda (tada bi bile proizvod intelekta) ili proizvod jezika kao sustava (tada bi bile proizvod mašte, in-vencije, intuicije, imaginacije i fikcije). Problem je, zapravo, u njihovu značenju, odnosno u promjeni njihova značenja. Ako je problem u promjeni njihova značenja, onda nam se zapitati: U promjeni zna-čenja prema čemu? Mislimo da nećemo pogriješiti ako i na to pitanje odgovorimo kao na pitanje o sti-lu. (Uostalom, to i jesu stilske pojave.) Znamo da je do promjena značenja došlo, ali ne znamo prema

7 Bagić, K. Treba li pisati kako dobri pisci pišu, Disput, Zagreb, 2004.8 Bagić, K. Mnogi novi pisci bit će zaboravljeni (intervju). Večernji list, Zagreb, 30. listopada 2004, str. 64-66.9 Petrović, S. Kritika i djelo. U: Rečnik književnih termina. Nolit, Beograd, 1963.

25čemu. One jesu promjene značenja, ali ne utvrđenoga, nego utvrđujućega značenja. One su, drugim riječima, individualne pojave. (Ima ih i kao kolektivnih pojava, ali one takve više nisu emocionalno-eks-presivne naravi. One su kao kolektivne pojave pojave s ustaljenim, okamenjenim značenjem i u tome smislu činjenice standardnoga jezika.)

Evo nekoliko primjera promjena značenja koje smo izvadili iz drugoga dijela romana Sam čovjek Ive Kozarčanina – Mračna mladost10:

Tromo i lijeno vrijeme se usidrilo u mrtvim sokacima (...); Kao veliko, zeleno more golemih razmjera, ži-vo i pokretno, nadirući s visova u ravnicu, koju stezahu čeličnim kliještima, šume bacahu svoju vlažnu, tešku, tamnu, hladnu sjenu na kuće i ljude, svjesne svoje snage, moći i ugleda, koji im nitko ne mogaše osporiti; (...) pita me mati često uvečer, kad plačem sam u svojoj sobi, blijedo se smiješeći u mraku kroz maglom zahukana prozorska stakla, za kojima laje zimski vjetar; Spasivši se iz njezinih ruku, predmeti su bili sretni i zadovoljni, duboko udahnuvši, kad su se našli na svježem zraku; Visoko zamahnuvši desnom nogom, ona se počela strahovito žurno i strahovito ludo okretati na peti, dok se nije omamljena surva-la među boce, čaše, tanjure, i žarke muške oči, koje sa svih strana pristizahu; Prvome koji mi je to rekao, skočio sam bijesno u lice; Svuda uokrug između kuća, tvornica, trgova, ulica i građevnih blokova rasla je bijeda kao epidemija; Napolju za niskim, sivim oknima cvala je duboka, teška, srebrna mjesečeva noć.

Promotrimo samo najuočljivije promjene: vrijeme se usidrilo; šume bacahu svoju vlažnu, tešku, tam-nu, hladnu sjenu na kuće i ljude; stakla, za kojima laje zimski vjetar; predmeti su bili sretni i zadovoljni, du-boko udahnuvši, kad su se našli na svježem zraku; oči, koje sa svih strana pristizahu; skočio sam bijesno u lice; rasla je bijeda kao epidemija; cvala je duboka, teška, srebrna mjesečeva noć.

Jasno je da do promjena tih značenja nije došlo u suodnosu s kakvim ustaljenim značenjima (koja možemo naći samo u standardnome jeziku).

Kad je Kozarčanin uporabio avliju, on je nije uporabio zato što mu je odgovarala više nego ulica. On ju je uporabio zato što mu je (jedino ona) “odgovorila kontekstu” koji je uslijedio. On nije razmišljao o tome koja bi mu riječ (u tome kontekstu) više odgovarala: avlija ili ulica. To je učinio i s čardakom, soka-kom, čakširama i mahalom. Tako je postupio i s drugim riječima koje su u standardnome jeziku udruže-ne u sinonimne odnose, npr. s riječju tupost:

Njegova savršena tupost za sve, što se oko njega događa, poslije maćuhina bijega, pogodovala je tim glasovima, koji su mu još više poljuljali ionako već poljuljani kredit.

Na odluku da uporabi riječ tupost nije utjecalo to što se ona nalazi u sinonimnome nizu neosjećaj-nost, bešćutnost, bezosjećajnost, ravnodušnost, hladnokrvnost, tupost, otupjelost i obamrlost koji pret-postavlja izbor. Kozarčanin je riječi tupost dao i nešto specifično, nešto što se ne daje spomenutim sinonimnim nizom. On je tako “poremetio” i odnose u sinonimnome nizu zapapren i zabiberen navevši ih zajedno: “Bila je rodom iz primorja, voljela je jesti jako zapaprena, zabiberena i zamašćena jela (mirodije je uopće jako voljela), iako je obično od njih dobivala proljev.”

To, i sve drugo poput toga, govori u prilog da je jezik književnoumjetničkoga djela individualan, da uporaba jezičnih sredstava u njemu ovisi (u metodološkome smislu) isključivo o mašti, invenciji, intuici-ji, imaginaciji i fikciji onoga koji ih rabi, tj. pisca. Zato na taj jezik treba gledati kao na jezik sui generis. On nije odvojak standardnoga jezika kao njegov funkcionalni stil. Funkcionalni stil (standardnoga jezika) sam po sebi nije jezik, a jezik književnoumjetničkoga djela jest. Njegove norme nisu norme jezika kao standarda, nego norme jezika kao sustava.

10 Kozarčanin, I. Sam čovjek. Matica hrvatska, Zagreb, 1937.

Josip Silić: Funkcionalni stilovi i jezik književnosti

27Ivo Pranjković-

Stilske fi gure i gramatika

I.-

Nema sumnje da se postajanje i postojanje stilskih figura temelji na postojanju varijanata, inačica (usp. Pranjković 2005: 11) na različitim jezičnim razinama: na fonološkoj odnosno fonetskoj, na morfološkoj, tvorbenoj, sintaktičkoj, suprasintaktičkoj (tj. na razini teksta), leksičkoj, semantičkoj. Prema antičkim re-toričarima inačice koje dobivaju narav stilskih figura nastaju na osnovi četiriju temeljnih postupaka: prvi se postupak naziva imutatio (zamjena) i sastoji se u tome da se jedan jezični element zamijeni, supstitu-ira drugim; drugi je postupak adiectio (dodavanje) i sastoji se u tome da se postojećem elementu doda kakav drugi element; treći je postupak detractio (oduzimanje) i sastoji se u tome da se kakvoj jedinici i/ili cjelini oduzme kakav element, da se nešto što je bilo sastavnim dijelom te jedinice i/ili cjeline izosta-vi; i napokon četvrti je postupak transmutatio (premještanje) i sastoji se u tome da pojedini jezični ele-menti zamijene mjesta, tj. da se jedan element nađe na mjestu drugoga i/ili obrnuto (usp. Zima 1988: 16 i Kovačević 1998: 14).

Figure adjekcijskoga tipa često su u izravnoj vezi s makrologijom (“velikorječivošću”), tj. s dodava-njem elemenata koji se ponavljaju, koji su suvišni, pleonastični i sl., dok su figure detrakcijskoga tipa če-sto u vezi s brahiologijom (“kratkorječivošću”), tj. s postupcima vezanim za težnju prema maksimalnoj kratkoći, zgusnutosti, lakoničnosti iskaza i sl.1

Zadatak je ovoga priloga da problematizira pitanje kako se pojedine stilske figure i pojedini postup-ci nastajanja inačica, posebice stilski obilježenih inačica, odnose prema pojedinim gramatičkim razi-nama, uključujući u to i fonološku razinu (koja se tradicionalno smatra gramatičkom), a to znači prema fonološkoj, morfološkoj, tvorbenoj i sintaktičkoj odnosno suprasintaktičkoj razini, tj. razini teksta. To će se pokušati učiniti između ostaloga i zato što mi se čini da je pri proučavanju stilskih figura gramatika i previše u drugom planu, odnosno da se vrlo često u vezi sa stilskim figurama ujedno radi i o svojevr-snim “gramatičkim figurama”. Uostalom gramatika je lingvistička disciplina u okviru koje se proučava-ju temeljne zakonitosti funkcioniranja jezika, pa onda i temeljne zakonitosti nastajanja i funkcioniranja inačica na različitim razinama gramatičke analize.

U ovom će razmatranju posve u drugom planu ostati figure koje se tiču (samo) leksičke razine odno-sno one koje se zasnivaju na promjeni značenja i koje su se obično nazivale tropima ili stilskim figurama u užem smislu, npr. metafora, metonimija, sinegdoha, personifikacija i sl. (usp. Kovačević 1991: 11). Isto vrijedi i za figure koje se običavaju nazivati logičkima, odnosno za tzv. figure misli, kao što su paradoks, ironija, parodija, hiperbola, litota i sl.

II.-

Fonološke se razine u najvećoj mjeri tiču one stilske figure koje su se u antičkoj retorici najčešće naziva-le etimologičnim figurama2 (usp. Zima 1988: 202-209) i na kojima se najbolje mogu pratiti spomenuti

1 Često se kao primjer brahiologijskoga iskaza navodi ona čuvena Caesarova poruka: Veni, vidi, vici, tj. Dođoh, vidjeh, pobijedih (o makrologiji i bra-hiologiji nešto opširnije usp. Škarić 2000: 138). 2 Naziv etimologične ili etimološke figure nije adekvatan jer tu nije riječ ni o kakvoj relaciji prema onome što se proučava u etimologiji (korjenoslov-lju). Treba ipak reći da se veći dio (glasovnih) promjena o kojima je riječ kod ovih figura događa u korijenu riječi.

28


postupci postajanja stilskih figura uopće (tj. procesi zamjenjivanja, dodavanja, oduzimanja i premje-štanja). Riječ je o protezi (ili prostezi), epentezi, paragogi, aferezi, sinkopi, haplologiji, apokopi, sinicezi, sinerezi, dijerezi, eliziji i metatezi, kojima bi bez sumnje najbolje pristajao naziv fonoloških odnosno fo-netskih stilskih figura. Nazivi za neke od tih figura (npr. proteza, epenteza ili metateza) podudaraju se s nazivima za neke od tzv. glasovnih promjena, koje uostalom uglavnom i jesu u osnovi većine fono-loških stilskih figura. Za te se figure inače kaže da u njima “najmanje ima estetičnoga efekta”, da često imaju ludičku funkciju, odnosno “funkciju poigravanja jezikom, stvaranja kalambura i slično” (Katnić--Bakaršić 2001: 310) te da su neke od njih tzv. provincijalizmi,3 a neke da nastaju i iz metričkih potreba (Zima 1988: 202).

Proteza, prosteza ili “predsuvak” figura je adjekcijskoga tipa koja nastaje kad se primarnom obli-ku doda kakav fonem ili slog, odnosno “kad se kakvoj rieči u početku njenom koje slovo dodaje” (Zima 1988: 203). Riječ je o pojavnostima tipa jopet, vuho, vumrem, hodijelo, oto mj. to, nugao mj. ugao4 i sl.

Epenteza ili “usuvak” također je figura adjekcijskoga tipa i nastaje umetanjem kakva fonema ili sloga u sredinu riječi ili oblika, npr. ždraka mj. zraka, zdrio mj. zrio, pavunica mj. paunica, onizih mj. onih, nejma, brez, valjada mj. valjda, komendija i sl.

I paragoga ili “zasuvak” figura je adjekcijskoga tipa. Nastaje dodavanjem fonema ili sloga na kraj pri-marnoga oblika, npr. sebika mj. sebi, njojzi mj. njoj, jera mj. jer, njiha mj. njih. Ulogu paragogičkih eleme-nata osobito često (posebno u arhaičnim riječima i/ili oblicima) imaju starije čestice tipa bo, der, te, ke i sl. (usp. Kovačević 1998: 19), npr. jerbo, dođider, jošte, danaske i sl.

Afereza ili “odsuvak” figura je detrakcijskog tipa. Nastaje elidiranjem kakva fonema ili sloga na po-četku riječi ili oblika, odnosno tako da se “kojoj rieči sprieda kakvo slovo oduzme” (Zima 1988: 204), npr. vako mj. ovako, voliko mj. ovoliko, nako mj. onako, saki mj. svaki ili vsaki, ajde mj. hajde, oćemo mj. hoće-mo, tica mj. ptica, ajduk mj. hajduk i sl.

Sinkopa ili “izsuvak” nastaje redukcijom, kakva fonema ili sloga u sredini oblika ili riječi (dakle je ta-kođer figura detrakcijskoga tipa), odnosno “izpadanjem glasova u sriedi rieči tako, da se tim jedna slov-ka gubi” (Zima 1988: 204), npr. ljudma, kol’ko, za nj’ga, vidla mj. vidjela, rec’te, izvol’te, ostan’te, njiov mj. njihov, čo’ek mj. čovjek, mo’š mj. možeš i sl.

Posebnim oblikom sinkope smatra se haplologija, koja je vrsta slogovnoga razjednačivanja (disimi-lacije), odnosno izostavljanja jednoga od dvaju jednakih slogova, u pravilu u kontaktnom položaju, što obično dolazi do izražaja u složenicama, npr. morfonologija mj. morfofonologija, mineralogija mj. mine-ralologija, kuruz mj. kukuruz, Tankosić mj. Tankokosić i sl.

Apokopa ili “sasuvak” nastaje redukcijom kakva fonema ili sloga na kraju oblika ili riječi (osobito se u vezi s apokopom upozorava na slučajeve u kojima se reducira suglasnik, naročito suglasnik h, ako slje-deći oblik ili riječ počinju suglasnikom, npr. siroma’ mladić, dado’ svima, kazao bi’ ja njemu i sl.), npr. bit mj. biti, zašt’ mj, zašto, teb’ mj. tebi, ček’ mj. čekaj, ostav’ mj. ostavi, izlaz’ van, il’ mj. ili itd.

Siniceza je fonološka figura, također detrakcijskoga tipa, koja nastaje uklanjanjem hijata (ili unutar riječi ili, još češće, na granici dviju riječi ili dvaju oblika), odnosno tako da se “po dva samoglasa skupa tako izgovaraju, da se oba glasa čuju, a ipak samo jednu slovku čine”, npr. zaova, dao, u zao čas. Slično se događa, kao što je rečeno i na granicama dviju riječi, npr. u stihovima Ma bih dala moje u glavi crne oči ili Caru Osmanu bješe ostala (Zima 1988: 206).

Kad se u ovakvim ili sličnim primjerima dva samoglasnika posve reduciraju, “sliju u jedan glas” (Zima 1988: 207), nastaje fonološka figura koja se naziva sinerezom, npr. sna mj. snaa odnosno snaha, pra mj. praa odnosno praha, dodi mj. doodi odnosno dohodi, ma mj. moja itd.

Elizija je poseban tip samoglasničke kontrakcije (detrakcije) koja nastaje spajanjem krajnjega sa-moglasnika jednoga oblika ili riječi s početnim samoglasnikom sljedećega oblika ili riječi, odnosno izo-stavljanjem jednoga od tih samoglasnika, npr. tebe ć’ uzet mj. tebe ću uzeti, dol’ u polje mj. dole ili dolje u polje, ev’ ostade mj. evo ostade itd.

3 U hrvatskome jeziku izvorište je takvim figurama vrlo često nepodudaranje standardnojezičnih i regionalnih (novoštokavskih) oblika, odnosno oblika svojstvenih pojedinim (novo)štokavskim govorima, a može biti i utjecaja kajkavskih i/ili čakavskih govora (usp. primjere tipa vuho, vumrem i sl.).4 Primjeri tipa nugao pokazuju da izvorište inačica nastalih protezom, a i izvorište nekim drugim fonološkim figurama, može biti i odnos između kakva arhaičnoga i standardnojezično neobilježena oblika (o obliku nugao usp. opširnije Ivšić 1970: 126).

29Dijereza je, naprotiv, fonološka figura adjekcijskoga tipa koja nastaje tako da se oblik ili riječ produ-žuju (obično iz metričkih razloga) za jedan slog, i to tako da od jednoga sloga nastaju dva, da se “jedna slovka u dvie rastavlja” (Zima 1988: 208), npr. vijerna mj. vjerna, dijevojaka mj. djevojaka, taobora mj. ta-bora, dvaa mj. dva i sl.

I napokon treba posebno spomenuti metatezu, fonološku figuru koja ne nastaje ni dodavanjem ni oduzimanjem fonoloških jedinica, nego transmutacijom, promjenom rasporeda, odnosno zamjenom mjesta pojedinih fonoloških jedinica u oblicima ili riječima ili, kako kaže Zima, u “gdjekojih riečih nalazi se po koje slovo s običnoga mjesta svoga premješteno” (Zima 1988: 209), npr. cavti mj. cvati, garvan mj. gavran, cukati mj, kucati, namastir mj. manastir i sl.

Osim imutacije, adjekcije, detrakcije i transmutacije kao postupaka po kojima nastaju stilske figure treba posebno spomenuti i ponavljanje (repeticiju, reduplikaciju) pojedinih jezičnih elemenata, koje se može ticati i fonološke (odnosno fonetske) i morfološke i sintaktičke te, osobito često, suprasintaktičke razine, tj. razine teksta.

Kad se ponavljaju pojedini fonemi ili slogovi, riječ je o fonološkim ili fonetskim stilskim figurama po-navljanja odnosno podudaranja (možda bi ovdje naziv fonetske figure bolje odgovarao jer je u prvom planu izgovorna vrijednost, realizacija, “zvučanje” glasova).

Takve su figure asonanca, tj. ponavljanje istih samoglasnika, npr. Sada jadna pravo ne znam sama (usp. Zima 1988: 270), zatim aliteracija, tj. ponavljanje istih suglasnika, npr. To se čudo čak do cara čulo (Zima 1988: 269) ili Šum pšenice duša mi snažno diše. / I šum slušam... (Katnić-Bakaršić 2001: 219).

Ponavljanje odnosno podudaranje slogova bilo je u antičkoj retorici poznato pod nazivom parison (grč. πάρισον). Kad se podudaranje slogova odnosilo na početne slogove, npr. Pa razredi po drumu dru-žinu ili Da dobavi bilje i bilježje i sl. (usp. Zima 1988: 272), nazivalo se homeoarkton, a kad se odnosilo na završne slogove, npr. Vrani se konji igrahu / Srebrna sedla lomljahu (usp. Zima 1988: 274), nazivalo se homeoteleuton. Homeoteleuton, pogotovo kad zahvaća više slogova i/ili kad je na njemu poseban “rit-mičan udarac” (Zima 1988: 275), puno je poznatiji pod nazivom rima (srok ili slik), npr. Porasla je jelika / Pokraj puta velika (Zima 1988: 276).

Poseban tip ponavljanja odnosno glasovnoga podudaranja jest onomatopeja. Ona uz ponavljanje pretpostavlja i oponašanje zvukova iz prirode, pa se jezični elementi kojima se takvo oponašanje pre-dočuje katkada nazivaju imitativima (usp. Katnić-Bakaršić 2001: 218), npr. mjau, kukuriku; kuckati, siktati, šuškati, psikati i sl. U sastavu pojedinih imitativa vrlo su česta raznovrsna ponavljanja i/ili reduplikacije, npr. av-av, kuc-kuc, cin-cin, pljus-pljus, din-don i sl.

III.-

Stilske figure kod kojih je prvom planu morfologija, ili bi možda bilo bolje reći morfosintaksa (jer je za-pravo riječ o uporabi odnosno o funkcijama pojedinih imenskih i glagolskih oblika te pojedinih vrsta riječi u sintaktičkim jedinicama ili na razini teksta), nisu brojne i ne pripadaju poznatijima (kao što su metafora, metonimija, personifikacija i sl.). One su odreda imutacijskoga (zamjenskoga) tipa i uglavnom se temelje na gramatičkoj sinonimiji, tj. na konkurenciji gramatičkih oblika odnosno na uporabi jedno-ga gramatičkog oblika u funkcijama i/ili značenjima koji su tipični za drugi. Katkada se takva uporaba pojedinih oblika naziva, ne baš adekvatno, i gramatičkom metaforom (Katnić-Bakaršić 2001: 245).

Od morfoloških kategorija u vezi s kojima se javljaju stilske figure morfološkoga tipa treba posebno spomenuti kategorije lica, vremena i načina, a znatno rjeđe i kategorije broja, roda, padeža i vrsta riječi. U antičkoj su se retorici figure toga tipa obično nazivale enalagama (usp. Zima 1988: 210-255), a katka-da se, zbog spomenute imutacijske naravi, običavaju imenovati i figurama komutacije (usp. Katnić--Bakaršić 2001: 252).

Osobito je česta na djelu enalaga lica, tj. zamjena jednoga lica drugim: npr. prvoga lica jednine pr-vim licem množine, npr. U zaključku sam naglasio... prema U zaključku smo naglasili...; prvoga lica jed-nine drugim licem jednine, npr. Rekao sam sam sebi: baš si podlac; prvoga lica jednine trećim licem jednine, npr. Tvoj brat nije bilo tko (u situacijama kad govornik, razgovarajući sa svojim bratom, misli na sebe) itd.

Ivo Pranjković: Stilske fi gure i gramatika

30


U vezi je s kategorijom lica i figura koja bi se mogla nazvati zamjeničkom enalagom, a koja se sastoji u detrakciji ličnih zamjenica ili, suprotno tome, u adjekciji tih riječi. Često je upravo adjekcija zamjeni-ca stilski obilježena u odnosu na detrakciju, posebno u hrvatskome jeziku u kojem su lične zamjenice u tekstu načelno zališne). Takva adjekcija ličnih zamjenica karakteristična je, između ostaloga, npr. za Krležine drame (katkada upravo agresivna prisutnost ličnih zamjenica u dijalozima nekih Krležnih dra-ma čini te dijaloge poprilično artificijelnima, npr. Molim te, ja govorim vrlo mirno! Mene boli glava, ali ja znadem što govorim! Ja sam htjela njegovu smrt i sl., usp. Katnić-Bakaršić 2001: 243).

S kategorijom lica u vezi je i enalaga koja se tiče međusobne konkurencije ličnih i bezličnih gla-golskih oblika, odnosno uporabe ličnih i bezličnih sintaktičkih konstrukcija (enalaga aktiva i pasiva), npr. konkurencije između aktivne konstrukcije Udarali su ga po glavi, pasivizirane aktivne konstrukcije Udaralo ga je po glavi i pasivne konstrukcije Bio je udaran po glavi.

Još je češća enalaga vremena i načina već i zato što je broj vremena i načina veći pa je i konkuren-cija među njima pojačana. Tako se npr. približno isti sadržaj može izraziti: 1. prezentom, npr. Zatim ûđē i sjedne k nama za stol; 2. aoristom, npr. Zatim úđe i sjede k nama za stol; 3. perfektom, npr. Zatim je ušao i sjeo k nama za stol; 4. krnjim perfektom, npr. Zatim ušao i sjeo k nama za stol; 5. kondicionalom, npr. Zatim bi ušao i sjeo k nama za stol.

Enalaga u rodu znatno je rjeđa. Ona obuhvaća uglavnom slučajeve kolebanja u rodu, do kojih dolazi zbog sukoba između tzv. gramatičkog i “prirodnog” roda (odnosno između gramatičkoga roda i spola). Tako npr. u stihu A sluga im jedna vino služi (Zima 1988: 214) imamo slaganje po gramatičkom rodu (koje je u sukobu s “prirodnim” rodom), a u ovom dvostihu imamo u prvom stihu srednji rod (gramatički), a u drugom muški rod (“prirodni”; u ovom drugom slučaju riječ je o slaganju poznatom pod nazivom con-structio ad sensum): Što je mlado vlašče uz kočije, / On ne ima brade ni brkova (Zima 1988: 213).

Nešto slično može se reći i za enalagu u broju. Nju često susrećemo kombiniranu s enalagom u licu (usp. navedeni primjer U zaključku sam naglasio... prema U zaključku smo naglasili..., gdje se množina upotrebljava mjesto jednine), ali i u raznim drugim situacijama u kojima dolazi do kolebanja u broju, po-sebno u situacijama vezanim za porabu zbirnih imenica, npr. Dobro došli (mj. došla), moja djeco draga. Množinska slaganja mogu imati i one imenice koje nisu zbirne formalno, nego samo po značenju, kao što je imenica jato, npr. Proletješe (mj. proletje) jato golubova (usp. Zima 1988: 215).

Enalaga u padežu bila je u antičkoj retorici poznata pod imenom antiptosa. Ona se sastoji u tome da se jedan padež zamjenjuje drugim, u pravilu onim koji nije tipičan u takvoj porabi i/ili značenju. Tako npr. u usmenom narodnom pjesništvu vrlo često (uglavnom iz metričkih razloga) dolazi vokativ umje-sto nominativa, npr. Knjigu piše dužde od Mletaka, genitiv (partitivni) umjesto akuzativa, npr. Vidjeh ču-da prije neviđena (mj. čudo neviđeno, usp. Zima 1988: 219), dativ umjesto akuzativa, npr. Vino piju age Sarajlije / Služi njima (mj. njih ili ih) Sarajka djevojka, instrumental umjesto (prijedložnoga) lokativa, npr. Kad su bili poljem širokijem (mj. u/na polju širokom; Zima 1988: 229) itd.

Enalaga u vrsti riječi bila je poznata pod nazivom antimerija. Riječ je o međusobnoj zamjeni raznih vrsta riječi. Tako se u službi atributa, tipičnoj za pridjeve, može naći imenica, posebno opet često u na-rodnom pjesništvu, npr. Kod nje stavi pticu zloglasnicu ili I donosi crveniku vino (Zima 1988: 211). Osim toga imenica se može upotrijebiti u kontekstu u kojem bi primarno trebala biti upotrijebljena zamjeni-ca, npr. Na studen se kamen naslonila, / Na kamenu (mj. običnijega na njemu) grozne suze lije (Zima 1988: 212). I napokon na mjestu na kojem bi se očekivao prilog može doći pridjev, npr. Česte (mj. često) knjige idu za knjigama, i obrnuto, npr. Jesu l’ zdravo (mj. zdravi) ovce i čobani (Zima 1988: 213).

IV.-

U tvorbi riječi (derivatologiji) izvorište je nastajanja inačica, pa onda i stilske obilježenosti odnosno po-java koje se, s manje ili više utemeljenja, mogu smatrati i svojevrsnim (tvorbenim) stilskim figurama, konkurencija među derivacijskim morfemima, posebno afiksima. Najčešće međusobno konkuriraju sufiksalni morfemi, npr. oni koji označuju vršitelja radnje, usp. slušalac, slušatelj, slušač, ili npr. oni koji se dodaju pridjevima, usp. filozofičan, filozofski, filozofijski; malen, malešan, majušan, maljušan, malecki, malecni i sl.

31Posebnu stilsku obilježenost dobivaju tvorbene inačice koje uključuju umanjenice (deminutive) i uvećanice (augmentative), usp. čovjek, čovječuljak, čovječić, ljudina, ljudeskara; vojnik, vojničić, vojničina; noga, nožica, nožurina, nožurda, nogetina; kiša, kišica, kišurina; selo, seoce, selašce, selendra; pjevati, pjevu-ljiti, pjevuckati, pjevušiti; smijati se, smiješiti se, smijuckati se, smješkati se i sl. (opširnije o takvim pojavama usp. Silić-Rosandić 1982: 65-73).

U vezi s tvorbom riječi može se spomenuti i figura koja se u antičkoj retorici nazivala hifen (ili ifen). Ona se sastoji u tome “da se dvie samostalne rieči kao u jednu cielost spoje tako, da se samo zadnja sklanja”. Riječ je zapravo o svojevrsnoj, često i kontekstualno uvjetovanoj i/ili jednokratnoj, katkada čak i unikatnoj ili “autorskoj” tvorbi polusloženica, npr. Na njemu je pancijer-košulja, Te je šalje Srijem-zemlji ravnoj, Jelen-rogom šarca osedlala i sl. (usp. Zima 1988: 258).

S tvorbom riječi ima, ili bar može imati veze i stilska figura adjekcijskoga (vrlo često i pleonastičko-ga) tipa koja se nazivala epeksegeza, a pod kojom se razumijevalo “razjašnjavanje kakve rieči onakimi izrazi, koji u samoj stvari malo ili ništa više ne kažu nego ona rieč, koja se ima razjasniti”. Riječ je o tome da nakon kakve tvorenice slijedi objašnjenje koje se može smatrati nekom vrstom tvorbenoga opisa, ili bar podsjećati na takav opis, npr. Kad su bili gore u planine, / Na pojilo gdje se poji stado (usp. tvorbe-ni opis: pojilo je mjesto gdje se poji stado), I na njino mjesto dolaziše, / Na ročište gdje su se ročili itd. (usp. Zima 1988: 1973).

V.-

Od sintaktičkih stilskih figura u užem smislu (jer smo vidjeli da se i sve dosad spomenute enalage odno-se i na sintaktičku razinu, tj. da su one morfosintaktičke figure) treba najprije upozoriti na onu koju su antički retoričari nazivali enalagom u konstrukciji rečenica (usp. Zima 1988: 247-255). Riječ je o figuri imutacijskoga (zamjenskoga) tipa koja se sastoji u tome da vrlo često međusobno konkuriraju različi-ti tipovi rečenica, neproširenih i proširenih, nesloženih i složenih, osamostaljenih i neosamostaljenih (u tekstu), nezavisnosloženih i zavisnosloženih. Tako se npr. nezavisnosložena rečenica asindetskoga tipa Zatvorili su vrata, kiša će može javiti u brojnim strukturnim inačicama, npr. Zatvorili su vrata zbog kiše; Zatvorili su vrata. Zbog kiše; Kiša će pa su zatvorili vrata; Zatvorili su vrata. Kiša će; Kiša će. Zatvorili su vrata; Zatvorili su vrata jer će kiša, Budući da će kiša, zatvorili su vrata itd.

Izrazito su sintaktičke naravi i stilske figure koje se nazivaju asindeton odnosno polisindeton. Asindeton je detrakcijska figura koja pretpostavlja izostavljanje veznika i/ili intenzifikatora, a polisin-deton adjekcijska figura, koja pretpostavlja uvođenje (često i suvišno) veznika i/ili intenzifikatora u po-jedine složene strukture. Tipičan asindeton nalazimo u primjeru: Ja usadih vitu jelu ... / Prođe ljeto, ne obiđoh, / Prođe drugo, / ne otidoh, / Dođe treće, / nakanih se (Zima 1988: 186), a polisindeton u primjeru: Od tavnice kapak otvorila, / Pa izvadi rumenu Ružicu, / Pa je vodi u bijelu kulu, / Pa je vodi u kavaz odaju, Ter je svuče, pa je preobuče (usp. Zima 1988: 169) ili u primjerima s tzv. biblijskim i, npr. I reče Bog: “Neka bu-de svjetlost!” I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame ... (usp. Pranjković 2006: 27).

Izvorište sintaktičkoj sinonimiji, pa onda i svojevrsnoj stilskoj figuri na njoj zasnovanoj, može bi-ti i različito ustrojstvo predikata, što znači da bi se moglo govoriti o svojevrsnoj predikatnoj enalagi. Posebno se to odnosi na konkurenciju glagolskoga (npr. On često sumnja ili On se žestoko bori) i imen-skoga predikata (npr. On je često sumnjičav ili On je žestok borac) te na konkurenciju između (običnoga) glagolskoga i tzv. dekomponiranoga predikata, npr. On često sumnja prema On često izražava sumnju ili Svi se bore za prestiž prema Svi vode borbu za prestiž (o tipovima predikata usp. Silić-Pranjković 2005: 288-293).

Izvorište sintaktičkoj stilskoj figuri može biti i nezavisno (koordinirano) izražavanje zavisnih (subor-diniranih) odnosa. Takav slučaj imamo u stilskoj figuri koju su antički retoričari nazivali hendijadis, a koja se sastoji “u tom, da se po dva imena ili glagola jedan drugomu uzporedjuju mješte da je jedan drugo-mu podredjen” (Zima 1988: 255), npr. Spremiše se kita i svatovi (mj. kićeni svatovi), Sad ću stati na dvor na kapiju (mj. dvoru na kapiju) ili Hodi mene uzmi gospodara (mj. Hodi da uzmeš mene za gospodara).


32


Donekle je hendijadisu slična i sintaktička stilska figura koja se u antičkoj retorici nazivala hipala-gom, a koja se sastoji u tome “da se dielovi izreke medju sobom zamjenjuju; ili se spajaju oni dielovi izre-ke, koji po običnom smislu skupa ne idu” (Zima 1988: 257), npr. Žalosne ga suze propanule (mj. Žalosna ga suze propanule) ili Kada prvi zapjevaju pijevci (mj. Kad prvi put zapjevaju pijevci).

Izrazito je sintaktičke naravi i stilska figura koja se nazivala prolepsom. Izdvajano je više tipova pro-lepse (usp. Zima 1988: 258-2615 i Kovačević 1991: 113-131), a osnovni se tip sastoji u tome da se antici-pira kakav element zavisne surečenice u ustrojstvu osnovne (glavne) surečenice, npr. Već te vidim da si dobar junak (mj. Vidim da si ti dobar junak).

Među sintaktičke stilske figure svakako ide i elipsa, figura detrakcijskoga tipa kod koje se izostavlja-ju pojedine sintaktičke sastavnice ako nisu nužne za smisao rečenice ili teksta.6 Izostavljene sastavnice mogu biti imenice, npr. Zemaljsko je za maleno (vrijeme) carstvo, zamjenice, npr. Podaj barjak (onomu) koj je za barjaka, glagoli, npr. Vi ste k meni (došli), ja ću sutra k vama (doći), pa čak i prilozi, npr. A ne vidim (više) nego pet stotina (usp. Zima 1988: 182-183).

Specijalnim tipom elipse može se smatrati silepsa, sintaktička stilska figura koja “postaje, kad bi se jedna rieč imala u dvie izreke (ili više) uzastopce u različnom obliku kazati, pa se kaže samo jedan oblik, a iz onoga jednoga popunjuje se i drugi” (Zima 1988: 187). Riječ je dakle o figuri kod koje se elidiraju leksički istovrsne, ali oblički neistovrsne sastavnice (usp. Kovačević 1991: 142), npr. Ili ćemo begu posjeć glavu, / Ili naše (glave) tamo ostaviti, odnosno Iz Omera zelen bor nikao, / Iz Merime (nikla) zelena borika (usp. Zima 1988: 188-189). Osobito je česta silepsa koja se tiče prijedložne rekcije, npr. glasovati za ili protiv promjena, mj. glasovati za promjene ili protiv promjena (usp. Pranjković 2005: 13).

U nekim se opisima stilskih figura ovaj posljednji tip silepse naziva zeugmom (usp. npr. Škarić 2000: 142). Drugdje se međutim zeugma određuje drukčije: “Na dva ili više samostavnika odnosi se jedan gla-gol, koji se po značenju svome samo jednomu od onih samostavnika prilagoditi može, a kod drugoga ima se pomisliti drugi glagol, kojega je pojam s onim prvim srodan”, npr. Nije tama od boga poslana, / Već od brza praha i olova7 (usp. Zima 1988: 189).

Za sintaktičku razinu izrazito je relevantna i stilska figura koja se naziva kumulacijom (gomilanjem) i koja je suprotna elipsi, tj. ne nastaje detrakcijom, nego adjekcijom. Riječ je prije svega o kumulaciji koja se odnosi na pojedine članove rečeničnoga ustrojstva. Naime gomilati se mogu predikati, npr. Moje ruke svijaju se žude mole (Šimić 1988: 32), subjekti, npr. Gasnu vatre snovi zvijezde (Šimić 1988: 109), objekti, npr. Sunce [...] izvelo je na ulice / ljude, žene, djecu, dojilje i pse (Šimić 1988: 137), adverbijali, npr. I k meni / preko zemlje, polja stabla kuće brda / stiže more (Šimić 1988: 133) te atributi, npr. Nad vodom sjaju njina nijema bakrenasta stroga lica (Šimić 1988: 18). Osim toga kumulirati se mogu i surečenice koordiniranih rečenica, posebice sastavnih, npr. Truplo samo leži i ne miče se / i majka obilazi i u njega gleda / i ne zna što bi / i ne može da ode dalje putem / i stoji pored trupa i spuštene glave gleda ga (Šimić 1988: 236) te zavisne surečenice subordiniranih rečenica, npr. Ljubim ono što je živo / što sja treperi i miriše (Šimić 1988: 283; opširnije o kumulacijama ovoga tipa usp. Pranjković 2005: 47-49).

Stilska figura koja se sastoji u izmjeni redoslijeda sintaktičkih sastavnica, tj. koja se tiče bilo čega od onoga što se može odrediti kao “aktualizacija osnovnoga semantičko-gramatičkog reda riječi” (usp. Silić 1984: 41-65), bila je kod antičkih retoričara poznata pod nazivom hiperbaton.8 U klasifikacijama i po-tanjim opisima hiperbatona obično se upozoravalo na mjesto predikata u inicijalnoj poziciji, npr. Jest kneginja kako gorska vila, na smještanje predikata ili njegova dijela između atributa i imenice na koju se atribut odnosi, npr. Jer je moja uranila majka, na atribut koji se može (čime drugim) odvojiti od imenice na koju se odnosi, npr. Nosi desnu u lijevoj ruku, na inicijalno mjesto objekta, npr. Biser Mara po jezeru brala (mj. Mara brala biser po jezeru), na inicijalno mjesto priloga (odnosno priložne oznake), npr. Vrlo su

5 L. Zima tu figuru opisuje ovako: “Više puti se subjekt i predikat, kadkad i oboje, rjedje objekt, iz podredjene izreke, koja bi imala za glavnom sli-editi, uzima napried u glavnu izreku kao odvisan dio te izreke; a glagol odvisne izreke ili ostaje nepromienjen, kadkad se pretvori u infinitiv, ili (ako znači biti, postati i tima slično) sasvim izostaje, te tim od dviju izreka postaje jedna” (Zima 1988: 258). 6 Usp. “Pod elipsom dakle razumiemo izostavljanje dielova izreke, kadkad i ciele izreke, štono se iz cieloga smisla razumjeti mogu” (Zima 1988: 181). 7 Tama dakle od boga (nije) poslana, a od praha i olova (jest) postala. 8 Hiperbaton se ponegdje određuje i kao “dodavanje nekog bitnog izraza već zaključenoj rečenici, koji kao da je bio zaboravljen”, npr. To je bilo prije petnaest godina, i više (usp. Škarić 2000: 140) ili To se povremeno događalo u svim krajevima uz more, a i šire.

33mu muke dodijale, na upitne i/ili odnosne zamjenice koje “obično prvo mjesto u izreci zauzimaju”, ali se više puta “s toga mjesta drugim riečim uklanjaju, koje tim dobivaju veću silu”, npr. Ti se ne znaš, od roda kakva si, na niječnu česticu ne koja se može odvojiti od “opredieljenoga glagola” i smjestiti uz infinitiv, npr. Ja ću ići, makar ću ne doći itd. (usp. Zima 1988: 191-192).

Ovamo svakako idu i elementi tzv. biblijskoga reda riječi, posebno postpozicija sročnoga atribu-ta u imenskim konstrukcijama, npr. vrata nebeska, zemlja egipatska, pleme Izraelovo, vrati(ti) mač svoj na mjesto njegovo i sl., antepozicija nesročnoga atributa, također u imenskim konstrukcijama (ali puno manje tipična za biblijski stil), npr. na vrbi svirala, u majke jedina, od kamena dvori, na Drini ćuprija i sl., te smještanje glagola na sam kraj rečenica ili surečenica, npr. Nju ću ja blagosloviti i od nje ti dati sina; blagoslov ću na nju izliti, te će se narodi od nje razviti; kraljevi će narodima od nje poteći (usp. Pranjković 2006: 28).

Izmjena redoslijeda surečenica u sastavu zavisnosloženih rečenica po kojoj (izmjeni) zavisna sure-čenica dolazi ispred osnovne (glavne), naziva se inverzijom, i također se smatra(la) stilskom figurom, npr. Da bismo o tome morali voditi više računa, znali smo i prije (usp. npr. Škarić 2000: 140).

Među sintaktičke figure išao bi svakako i anakolut, koji pretpostavlja kakav nesklad u komponiranju (obično složene) rečenice, odnosno “nedosljednost u gradjenju izreke, tako da svršetak njen ne odgo-vara početku, t. j. izreka se drugčije svršuje, nego što je počela”, npr. U našega milostiva kuma / Na ruci mu zlatan golub guče (Zima 1988: 261) ili O čardače, ognjem sagorio! / Veće si mi mladoj dodijao, / Šetajući sama po čardaku (usp. Rečnik književnih termina, 21).

VI.-

Neke od spomenutih sintaktičkih stilskih figura ujedno mogu biti i suprasintaktičke, tj. ticati se nadre-čenične razine, razine teksta (diskurza). To primjerice vrijedi za silepsu, kod koje se jedna riječ može “u različitom obliku kazati” i u dvjema rečenicama emancipiranima u tekstu, zatim za figuru vezanu za izmjenu redoslijeda sintaktičkih jedinica jer se takva izmjena može također odnositi na dvije (osa-mostaljene) tekstualno uključene rečenice te posebno za kumulaciju jer se osim članova rečeničnoga ustrojstva i pojedinih surečenica u složenim rečenicama mogu kumulirati i rečenice u tekstu, npr. Gola tijela radost plešu / Oči piju žuta sunca / Bog se smije / Srca lebde / Gola tijela sjetu plešu / Ure jedva miču vri-jeme / Čaše šute / Cvijeća venu / Ruke klonu / Ruke mru u teškom ritmu / Gola tijela očaj plešu / Noć zelene zvijezde sipa / Oči gasnu / Kose kriče / Ure kaplju / U oknima jutro puca / Snovi pršte rasiplju se / Gola tijela užas plešu (Šimić 1988: 115).

Za sintaktičku, a još više za suprasintaktičku (tekstnu) razinu karakteristične su najtipičnije figure ponavljanja, a to su anafora, epifora i simploka.9

Anaforom se naziva “ponavljanje jedne ili više istih rieči u početku više izreka ili članova”, npr. Naporedo jezde dobre konje, / Naporedo nose bojna koplja, ili drugi primjer: Ili voliš carstvu nebeskome, / Ili voliš carstvu zemaljskome (Zima 1988: 289-290).10

Nasuprot tome epiforom se naziva “ponavljanje jedne ili više rieči na kraju više izreka ili članova”, npr. Djedi vaši rodiše se tudier, / Oci vaši rodiše se tudier, / I vi isti rodiste se tudier. Drugi primjer koji na-vodim vrlo dobro ilustrira tvrdnju da je epifora svojstvena razini teksta, usp. Tad zavrišta devet dobrih ko-nja, / I zalaja devet ljutih lava, / I zaklikta devet sokolova; / I tu majka tvrda srca bila, / Da od srca suze ne pustila / [...] Daleko je snaje ugledale / [...] Zakukalo devet udovica, / Zaplakalo devet sirotica / [...] I tu majka tvrda srca bila, / Da od srca suze ne pustila (usp. Zima 1988: 292-293).11

9 Za suprasintaktičku razinu manje je tipična epizeuksa, “koja se sastoji u tom, da se u jednoj izreci ista rieč (ili više njih) uzastopce bez prekidanja ili najviše jednom riečju prekinuta ponavlja”, npr. Miluj, miluj draga dušo moja ili Ja imadoh kokota – kokota, / Privuče se lisica – lisica, / Ukrade mi ko-kota – kokota. Pa ipak epizeuksa nije isključena ni na razini teksta jer se mogu ponavljati čitave rečenice, npr. Teško drugu bez druga, / Teško drugu bez druga, / I slavuju bez luga. Nešto slično vrijedi i za anadiplozu kod koje se jedna ili više riječi s kraja jedne surečenice ili rečenice ponavljaju na početku druge, npr. Što protuži rano u nedjelju, / U nedjelju prije jarkog sunca (Zima 1988: 297-299).10 Usp. također i ove Slavičekove stihove: Mislio sam bit ćemo radosni Ali nismo bili radosni / Mislio sam sjetit ćemo se Ali nismo se sjetili / Mislio sam krenut ćemo Ali nismo krenuli (navedeno prema Kovačević 1991: 186).11 Usp. i stihove J. Kaštelana: svijet mojih čula urliče / svjetlo koje gledam urliče / slovo koje pišem urliče / vrijeme koje živim urliče (navedeno prema Kovačević 1991: 186).


34


Simploka je figura ponavljanja koja “postaje tim, da se anafora i epifora sdruže, t. j. po dvie izreke (kadkad i više) počinju se istimi riečmi, a i na kraju su im jednake rieči”, npr. Posijeci po jednom prstu bo-li. Posijeci po drugom, boli. Usp. i ovaj primjer posebno tipičan za razinu teksta: Od istoka haračlije jašu, / Vode golu na repovieh raju; / Od zapada haračlije jašu, Vode golu na repovieh raju; / Jašu zmaji s sjevera i juga, / Golu raju na repovieh vode (Zima 1988: 294-295).12

Od ostalih za suprasintaktičku razinu posebno relevantnih stilskih figura treba svakako spomenuti onu koja se u antičkoj retorici nazivala sentencijom ili gnomom. Riječ je o tome da “govornik kakvu ob-ću misao kaže, pa pod njom i onaj specijalni slučaj, o kojem istom govori, podrazumieva, mješte da sa-mo onaj specijalni slučaj navadja; a to čini sentencijom” (Zima 1988: 153). S obzirom na mjesto i ulogu sentencijskoga iskaza u tekstu (diskurzu) razlikovale su se dvije figure: entimem i epifonem. Entimem pretpostavlja ustrojstvo teksta koje je deduktivno organizirano. U njemu sentencijski iskaz dolazi na po-četak, ima dakle ulogu inkoativnoga dijela strukture, pa se onda dalje razvija i konkretizira, od općega prema pojedinačnome. Epifonem, nasuprot tomu, pretpostavlja induktivnu organizaciju teksta. U nje-mu se sentencijski iskaz nalazi na kraju teksta i ima ulogu finitivnog dijela strukture, a prethodi mu dio teksta koji sadrži konkretno. To je dakle tip teksta u kojem se ide od konkretnoga prema općemu, uni-verzalnomu.13 Entimemski su npr. organizirani dijelovi teksta ovoga tipa (istaknuti su sentencijski iska-zi): Brat je mio koje vjere bio, / Kada bratski čini i postupa, / Ali oni s nama bratski ne će, / Već krvnički po turskom načinu ili Boj se onoga tko je viko / Bez golema mrijet jada. / Videć aga kriepost taku / Zazebe ga na dnu srca (usp. Zima 1988: 154). Epifonemska je organizacija teksta (ili dijelova teksta, s druge strane, karakteristična za ovakve primjere: Ne brini se mojom kabanicom; / Ako bude srce u junaku, / Kabanica ne će ništa smesti: / Kojoj ovci svoje runo smeta, / Ondje nema ni ovce ni runa ili S veseljem se doma povratiše / Dobra glasa i sv’jetla obraza; / Blago tome, kome bog pomaže (usp. Zima 1988: 155-156).

Entimemski, a posebno epifonemski organizirane dijelove teksta izrazito često nalazimo npr. u Andrićevoj prozi. Evo jednog tipičnog primjera entimemske organizacije teksta: Veliki ljudi su dragocen probni kamen u našim opitima i nedoumicama. Ja se, na primer, često pitam: šta bi o ovome rekao Vuk, i još češće: šta bismo rekli mi današnji ljudi da među nama odjednom iskrsne neki novi Vuk, onako mlad, sa-mouk, borben i nasrtljiv, da stane da ruši i pretura naše osnovne pojmove o “štilu i jeziku”, i da nam otvara neke daleke i opasne vidike. Šta bismo rekli i šta bismo – učinili? (Andrić 1977: 257; usp. i Pranjković 2005: 207).

Primjera epifonemski organizirana teksta ima u Andrića puno više, i u Znakovima pored puta (iz ko-jih je i navedeni primjer entimema) i npr. u romanu Na Drini ćuprija. Evo jednoga od tipičnih primjera iz toga romana: O slavama i Božićima ili u ramazanskim noćima, sedi, otežali i brižni domaćini živnuli bi i postali razgovorni čim bi došao govor na najveći i najteži događaj njihova života, na “povodanj” [...] “povo-danj” je dolazio kao nešto i strašno i veliko, i drago i blisko; on je bio prisna veza između još živih ali sve re-đih ljudi toga naraštaja, jer ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i srećno preživljena nesreća (Andrić 1950: 81; usp. i Pranjić 1986: 111).

Sve što je rečeno pokazuje da je većina stilskih figura, bar onih o kojima je ovdje bilo riječi, zasnova-na na varijantnosti, a da je varijantnost zasnovana na gramatičkoj sinonimiji (ne računajući tu fonološke i fonetske figure). Po tome stilske figure nisu samo stilističke i/ili retoričke pojavnosti, nego su i pojavno-sti eminentno gramatičke naravi.

12 Usp. i tipičan primjer tekstne simploke iz Kamenoga spavača M. Dizdara: Od devet dveri zar nisi otključala devet / Od devet odaja zar nisi otvorila devet / Od devet kovčega zar nisi otklopila devet / Od devet pečata zar nisi / Otpečatila devet (navedeno također prema Kovačević 1991: 187). 13 Opširnije o entimemskom i epifonemskom organiziranju teksta (diskurza) usp. posebno Kovačević 1991: 167-179).

35Izvori i literatura

Andrić, Ivo (1950) Na Drini ćuprija, Zora, Zagreb.Andrić, Ivo (1977) Znakovi pored puta. Sabrana djela Ive Andrića, Svjetlost – Sarajevo i Mladost – Zagreb.Antoš, Antica (1974) Osnove lingvističke stilistike za studente pedagoških akademija i nastavnike, II. izda-nje, Školska knjiga, Zagreb.Bagić, Krešimir (2004) Treba li pisati kako dobri pisci pišu, Disput, Zagreb.Glovacki-Bernardi, Zrinjka (1990) O tekstu, Školska knjiga, Zagreb.Grickat, Irena (1967) “Stilske figure u svetlu jezičkih analiza”, Naš jezik, XVI/4, Beograd, str. 217-235.Guberina, Petar (1958) Stilistika, Zagreb.Guiraud, Pierre (1954) La Stylistique, PUF, Paris.Hudeček, Lana (2006) “Hrvatski jezik i jezik književnosti”, Raslojavanje jezika i književnosti. Zbornik radova 34. seminara Zagrebačke slavističke škole, Zagreb, str. 57-79.Ivšić, Stjepan (1970) Slavenska poredbena gramatika, prir. J. Vrana i R. Katičić, Školska knjiga, Zagreb.Jakobson, O. Roman (1966) Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd.Katičić, Radoslav (1971) Jezikoslovni ogledi, Školska knjiga, Zagreb.Katnić-Bakaršić, Marina (2001) Stilistika, Naučna i univerzitetska knjiga, Sarajevo.Kojen, Leon (1986, prir.) Metafore, figure, značenje. Zbornik teorijskih radova, Prosveta, Beograd.Kovačević, Marina i Lada Badurina (2001) Raslojavanje jezične stvarnosti, Izdavački centar Rijeka, Rijeka.Kovačević, Miloš (1991) Gramatika i stilistika stilskih figura, Drugari, Sarajevo.Kovačević, Miloš (1998) Stilske figure i književni tekst, Trebnik, Beograd.Kožina, Margarita Nikolaevna (1977) Stilistika russkogo jazyka, Prosveščenie, Moskva.Kvintilijan, Marko Fabije (1967) Obrazovanje govornika. Odabrane strane, Veselin Masleša, Sarajevo.Lausberg, H. (1971) Elemente der literarischen Rhetorik, Max Hueber, München.Petrè, Fran i Zdenko Škreb (1961) Uvod u književnost, Znanje, Zagreb.Petrović, Svetozar (1975) Retorika. Teorijsko i istorijsko razmatranje, Gradina, Niš.Pranjić, Krunoslav (1968) Jezik i književno djelo. Ogledi za lingvostilističku analizu književnih tekstova, Školska knjiga, Zagreb.Pranjić, Krunoslav (1986) Jezikom i stilom kroza književnost, Školska knjiga, Zagreb.Pranjković, Ivo (2005) Jezik i beletristika, drugo, prošireno izdanje, Disput, Zagreb.Pranjković, Ivo (2006) “Hrvatski jezik i biblijski stil”, Raslojavanje jezika i književnosti, Zbornik radova 34. se-minara Zagrebačke slavističke škole, FF press, Zagreb, str. 23-32.Rečnik književnih termina, Institut za književnost i umetnost u Beogradu, Nolit, Beograd, 1985.Silić, Josip (1967) “O razgraničenju gramatičkog i stilističkog plana jezika”, Književnost i jezik, XVI/1-2, Beograd, str. 51-61.Silić, Josip (1984) Od rečenice do teksta (Teoretsko-metodološke pretpostavke nadrečeničnog jedinstva), Sveučilišna naklada Liber, Zagreb.Silić, Josip (2006) Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika, Disput, Zagreb.Silić, Josip i Dragutin Rosandić (1982) Osnove morfologije i morfostilistike hrvatskoga književnog jezika. Udžbenik, IV, neizmijenjeno izdanje, Školska knjiga, Zagreb.Silić, Josip i Ivo Pranjković (2005) Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta, Školska knji-ga, Zagreb.Simić, Radoje (1991) Uvod u filozofiju stila, Svjetlost, Sarajevo.Škarić, Ivo (2000) Temeljci govorništva, Školska knjiga, Zagreb.Škiljan, Dubravko (1992) “Antičke figure i tropi i znanost o jeziku”, u: D. Škiljan: Dijalog s antikom. Eseji iz antičke lingvistike, Latina et Graeca, Zagreb, str. 63-102.Velčić, Mirna (1987) Uvod u lingvistiku teksta, Školska knjiga, Zagreb.Zima, Luka (1880; 1988) Figure u našem narodnom pjesništvu s njihovom teorijom, JAZU, Zagreb, 1880. [pretisak: Globus, Zagreb, 1988].Ženet, Žerar (Gerard Genette) (1985) Figure, Vuk Karadžić, Beograd.


37Krešimir Bagić-

Postoji li jezik fi kcije

Kada se francuski mislilac Gérard Genette suočio s često postavljanim pitanjem ‘Što je književnost?’, ustvrdio je: “... ne postoji odgovor na glupo pitanje, a prava bi mudrost bila ne postavljati ga. Književnost su, bez sumnje, više stvari odjednom”1. Ja sam si, baveći se jezikom književnosti, neoprezno postavio pi-tanje ‘Postoji li jezik fikcije?’. Danas mi je jasno da je i to jedno od pitanja koje bi mudro bilo izbjegavati. No, kada sam već upao u zamku, pokušat ću iz nje izaći na što viteškiji način.

Fikcija, literarnost, fi kcionalni potencijal-

Sam pojam fikcija potječe od latinskoga glagola fingere koji može značiti više stvari te je, od prigode do prigode, zamjenjiv hrvatskim glagolima izmisliti, preobraziti, prikazati, hiniti, oblikovati, pretvarati se, stvarati, pronaći, izrađivati... Najopćenitije, fikcija bi se mogla odrediti kao izmišljanje ili kreiranje mogu-ćih, hipotetičnih ili paralelnih situacija i svjetova koji manje ili više nalikuju odnosno korespondiraju sa stvarnim situacijama i svjetovima. Fikcija je prostor u kojemu i njezin proizvođač i njezini konzumen-ti neprestano propituju svoj odnos prema svijetu, dograđuju ga i bogate, aktivirajući pritom ludičke, emocionalne i kognitivne potencijale u sebi.2 Kada govorimo o umjetnosti, možemo govoriti o fikciji u literaturi, likovnosti, kazalištu, filmu, stripu, zadnjih desetljeća i o digitalnim fikcijama. Ovdje ću se, da-kako, koncentrirati samo na funkcioniranje literarne fikcije i na status njezina jezika.

Iako se književnost često određuje kao umjetnost riječi, iako je od Mallarméa preko ruskih futurista sve do, ako hoćemo, hrvatskoga pjesnika Josipa Severa živjela ideja o postojanju ni s čim usporedivo-ga poetskoga jezika (ideja koja je teorijski uobličena u pojmu poetske funkcije), upotreba jezika ipak ne može biti kriterij za razlikovanje književnih od neknjiževnih tekstova. Već se Aristotel odlučio za te-matsku definiciju literarnosti, uvidjevši da se kreativnost pjesnika “ne manifestira na verbalnoj razini već na razini fikcije, odnosno invencije i organizacije priče.”3 Njegov je stav stoljećima tumačen, ponavljan, variran i parafraziran. U hrvatskome je kontekstu, recimo, Radoslav Katičić među prvima konstatirao da “nema (...) postave jezičnih znakova koja bi sama po sebi, po svojem jezičnom izrazu, jezičnom sadržaju i po vezi između njih, bila bitno određena (...) kao književni tekst”4.

Gotovo svi autori koji su se bavili literarnom fikcijom, bili jezikoslovci ili književni teoretičari, stilisti-čari ili filozofi, manje su ili više jasno konstatirali da razlikovanje stvarnoga od izmišljenog iskaza, fak-tografskoga od fikcionalnog teksta nije pitanje jezika, nego pragmatike diskurza, kulturnih kodova i percepcije recipijenta. Fikcionalnost neke pripovijesti, romana ili drame ne utvrđujemo u jeziku, nego pomoću fikcionalne kompetencije koju svatko od nas izgrađuje od prvih dana života igrajući se i uspo-stavljajući relacije između sebe i okolnoga svijeta, jave i sna, istine i laži...5 Usredotočimo li se na jezične

1 Genette, Gérard, Fikcija i dikcija, Ceres, Zagreb 2002, str. 9.2 Jean-Marie Schaeffer o udjelu fikcije u čovjekovu životu uz ostalo piše: “Oblici u kojima se fikcija javlja u životu odraslih nikad ne gube svoju vezu sa razvojnom funkcijom koju su vršili u prvim godinama života. (...) fikcija nam pruža mogućnost da nastavimo da bogatimo, preoblikujemo i pre-rađujemo tokom čitavog našeg postojanja, prvobitnu kognitivnu i osećajnu osnovu zahvaljujući kojoj smo uspevali da ostvarimo lični identitet i naše postojanje-u-svetu.” (Usp. Zašto fikcija, str. 336-337).3 Nav. djelo, str. 13.4 Katičić, Radoslav, Književna umjetnina kao znak, u: Novi jezikoslovni ogledi, ŠK, Zagreb 1986, str. 294.5 O prirodi fikcionalne kompetencije opširno raspravlja Jean-Marie Schaeffer u Zašto fikcija, str. 167-181.

38


elemente (primjerice, na leksik, sintaksu, semantiku, ritam ili figure) odnosno na iskazivačke postupke (primjerice, na elipse, epizode, psihologizacije ili kronološki slijed), uočit ćemo da se svi – doduše, ne u jednakoj mjeri – pojavljuju i u fikciji i izvan nje. Paradoks svake fikcije, pa i literarne, sastoji se u tome što je “cjelina više fiktivna nego bilo koji od njezinih dijelova”6. Primjerice, rečenicu Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor., kojom počinje Krležin roman “Povratak Filipa Latinovicza”, mogli bismo jed-nako zamisliti kao stvarnosnu repliku (doduše, pomalo artificijelnu) žene koja govori o svom sinu ili mužu Filipu, kao početak svakodnevne priče ili pak kao dnevničku bilješku. Izdvojena, ta je rečenica posve lišena fikcionalnoga potencijala koji joj priskrbljuje kontekst romana. U romanu, međutim, ona stoji na početku gradnje Krležine literarne fikcije, u igru uvodi glavni lik i lokalizira mjesto romaneskne radnje. Cjelina romana osigurava joj fikcionalni karakter. Isto tako, našlo bi se u književnim tekstovima opisa prirode, likova ili situacija koji bi, istrgnuti iz cjeline, bili bitno defikcionalizirani. Čak i kada ih se ne bi moglo zamisliti kao dijelove kakva nefikcionalnog diskurza, njihova bi im fragmentarnost neprestano potkopavala fikcionalni karakter i njemu svojstvenu semantiku.

Nakon ovih općenitih napomena, pokušat ću pokazati kako jedan klasični iskazivački postupak jed-nako može biti sastavnim dijelom fikcionalnih i nefikcionalnih diskurzivnih praksi. Riječ je o parafrazi, čiju povijest možemo pratiti od antike do danas. Umjesto parafraze mogao sam posegnuti za bilo kojim drugim postupkom, figurom ili jezičnim obratom i pokazati da se ista jezična rješenja, iste ili slične jezič-ne veze i realizacije mogu javljati u sasvim različitim kontekstima i ulogama.

Parafraza – retorički postupak i stilska figura-

Pojam parafraza u 20. je stoljeću gotovo posve prognan iz govora o jeziku i književnosti. Estetičari, književni teoretičari, interpretatori, čak i lingvisti uz parafrazu uglavnom povezuju negativne konota-cije, tretiraju je oblikom banalizacije, sumnjivog pojednostavljivanja, kadšto krivotvorenja ozbiljnoga diskurza. Pejorativno se značenje tog pojma toliko uvriježilo da ga se i u svakodnevnoj komunikaciji doživljava kao zbrkan, neprecizan i opširan komentar.7 Kazati nekome da samo parafrazira zapravo je uglađenija inačica prigovora da brblja i papagajski ponavlja tuđe misli i ideje. Međutim, kao što je u zad-njih stotinjak godina u nemilosti, parafraza je stoljećima bila preporučivan postupak, obvezna vježba u obrazovanju budućega govornika, pisca, aristokrata i intelektualca. Ona je neizbježan pratitelj visoke kulture, sastavni dio diskurza koji nije nevin, koji se stvara s predumišljajem. Tamo gdje dominira znanje i pozivanje na nj, obično vas, uz ostalo, čeka i parafraza. Unatoč spomenutoj nesklonosti ona diskretno obrasta i različite tipove suvremenih diskurza.

Načelno, parafraza (grč. paráphrasis – opisivanje, slobodan prijevod) javlja se ili kao uporišni postu-pak razvijanja iskaza ili kao makrostrukturalna stilska figura8. U oba slučaja riječ je o preispisivanju, pre-pričavanju, obradi kakve sentence, iskaza ili njegove kompozicije.9 U pitanju je operacija preinačavanja koja mijenja i razvija formu iskaza. Kada je riječ o postupku, smisao izvornika se čuva ili ostaje prepo-znatljiv, a kada je riječ o figuri, frazeologizirana se matrica obično koristi kao pogodan okvir u kojemu se događa prigodna promjena ustaljene semantičke izotopije. Parafrastičar se usredotočuje na razvijanje središnje informacije, osnovne teme pomoću serije posrednih naznaka koje tu informaciju ili temu pri-kazuju iz drukčijih perspektiva, opskrbljujući je novim detaljima i ilustracijama.

U antičkoj Grčkoj i Rimu parafraza je bila jedna od ključnih vježbi u obrazovanju budućih retora. Učenici su bili pozvani preformulirati, prepričati neki tekst ili sentencu. Kao prikladan način da se isti sadržaj kaže drugim riječima parafrazu, među inim, preporučuju Quintilian i Hermogen. Quintilian je

6 Genette, Gérard, nav. djelo, str. 43.7 Catherine Fuchs napominje da se parafraza kao oblik reformulacije podcjenjuje u ime tzv. dobrog ukusa i jasnoće, u ime estetike prave riječi (le mot juste) te da joj se nadređuje formulacija koja u konkretnom kontekstu najpreciznije izražava određenu ideju. Usp: Catherine Fuchs, La Paraphrase, Puf, coll. Linguistique nouvelle, Paris 1982, str. 12.8 Podjelu retoričkih figura na mikrostrukturalne (čije je djelovanje lokalno, ograničeno na diskurzivne segmente) i makrostrukturalne (koje imaju globalan doseg, tj. obilježavaju čitav diskurz) predložio je francuski stilističar Georges Molinié. (Usp. Dictionnaire de rhétorique, Le Livre de Poche, Paris 1992).9 Rikard Simeon pojam parafraze predočava nizom sinonimnih izraza: “razgovijest, opis, opisni ili opisani izraz, slobodan prijevod, opisivanje jasnijim riječima (jednostavnijim, prostijim, razumljivijim); prepričavanje, prenošenje svojim riječima tuđih tekstova, misli itd.” (Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, sv. II, MH, Zagreb 1969, str. 14).

39proglašava najboljom metodom “za temeljno razumijevanje pisaca, jer ne prelazimo nemarno i leti-mično preko njihovih spisa, nego se nužno udubljujemo u svaku pojedinost” te napominje da parafra-za ne bi trebala biti doslovan prijevod, nego se natjecati s “originalom u izražavanju istih misli”10. Stari su Rimljani preporučivali tri tipa parafrastičke reformulacije: latinske prijevode tekstova grčkih oratora, prozne parafraze latinske poezije te preispisivanje vlastitih tekstova.11

Temeljni impulsi retoričke tradicije parafraze institucionalno su prisutni u religioznoj egzegezi, knji-ževnosti, nastavi, kritici i znanosti sve do 19 stoljeća. Ako ostavimo po strani priču o povijesnoj ulozi parafraze i usredotočimo se na njezina diskurzivna uporišta (vidljiva i u današnjim diskurzivnim praksa-ma), možemo govoriti o lingvističkoj, komentatorskoj, literarnoj i ludičkoj parafrazi. U prva tri slučaja imamo posla sa sveprotežnim postupkom, dok je u četvrtom slučaju riječ o stilskoj figuri.

Lingvistička parafraza-

U samom jeziku postoje razvijeni mehanizmi variranja iskaza te govornik u konkretnom komunika-cijskom kontekstu može birati između postojećih inačica.12 Na razini sintakse parafrastičnim se mo-že smatrati odnos između aktivne i pasivne rečenice te bi se, primjerice, pasivnu konstrukciju Ceste su prekrivene snijegom moglo interpretirati parafrastičnom varijantom njezina aktivnog parnjaka Snijeg je prekrio ceste. Lingvistička parafraza nastaje i kao posljedica gramatičke konverzije kojom se naglaša-va jedna perspektiva, a s njome i jedna od dvije istodobne i povezane radnje. Iskaz Ivan je prodao kuću Marku sasvim drukčije konceptualizira događaj od iskaza Marko je kupio kuću od Ivana. Oblikom lingvi-stičke parafraze moguće je tretirati i leksikografsku definiciju riječi, jer ona funkcionira kao ekvivalent definiranu pojmu. U tom bi se slučaju Anićeva leksička definicija pojma snijeg (oborina u krutom stanju u obliku bijelih pahuljica smrznute vodene pare; vlažan ~, mokar ~, suh ~, zrnat ~...13) mogla promatrati kao leksikografska parafraza te riječi. No, kada smo suočeni s ovakvim izričajnim varijacijama, teško je go-voriti o klasičnim parafrazama. Te su varijacije više posljedica brojnih mogućnosti koje predviđa jezični sustav, konkretnih poraba toga sustava i ustaljenih tipova lingvističkoga opisa, a manje pretpostavlja-ju osviještene akcije reformuliranja i razvijanja drugog iskaza na temelju postojećeg. Klasična parafra-za lingvističkoga tipa javlja se kada parafrastičar prepoznatljivo intervenira u ishodišni iskaz, primjerice u slučajevima kada denotaciju ishodišnoga iskaza zamjenjuje konotacijom u parafrazi. To se, recimo, događa ako rečenicu Marku su ukrali automobil parafraziramo rečenicom Marku su maznuli tutač. Neki su jezikoslovci zagovornici teze da su parafaza i ishodišni iskaz u odnosu sinonimije. No, prikladnije je i točnije govoriti o odnosu ekvivalencije među iskazima nego o sinonimiji. Aktiv i pasiv, gramatička konverzija ili par denotacija/konotacija nisu u odnosu sinonimije, nego ekvivalencije. Ekvivalencija ne pretpostavlja istost, nego bliskost: dva iskaza povezuju zajednička semantička obilježja, ali i varijacije različitoga stupnja.14 Te varijacije mogu biti posljedica različitih stvari, primjerice tematskih izbora ili po-zicioniranja govornika.

Komentatorska parafraza-

Komentatorska se parafraza javlja u svim oblicima kritike, analize, interpretacije kakva iskaza ili teksta. Ona je diskurzivni supstrat svakog komentara15, jer drugotni diskurz o tekstu neizostavno posuđuje ma-

10 Quintilian (Kvintilijan), Marko Fabije – Obrazovanje govornika, Veselin Masleša, Sarajevo 1967, preveo: Petar Pejčinović, str. 412.11 Preporučujući prozne parafraze pjesničkih tekstova, Quintilian je uvjeren da “velika snaga pjesničke riječi može podići prozni stil, a, s druge stra-ne, smjelosti pjesničkog jezika ne ometaju nas da te izraze izrazimo običnim jezikom. Dozvoljeno je pjesničkim mislima pridodavati govorničku snagu, izostavljeno nadopunjavati, opširno stezati.” (Isto, str. 412).12 O parafrazi kao lingvističkoj kategoriji te kao potencijalnom predmetu pojedinih jezikoslovnih disciplina (poput transformacijske gramatike) pi-še Catherine Fuchs u članku za Dictionnaire des Genres et notions littéraires (Encyclopædia Universalis, Paris 1997, str. 522).13 Usp. Vladimir Anić, Rječnik hrvatskoga jezika, 3. izdanje, Novi Liber, Zagreb 1998, str. 1082.14 Catherine Fuchs u knjizi Paraphrase et Énonciation govori o dvije koncepcije ekvivalencije među iskazima – statičkoj i dinamičkoj. Statička koncepcija pretpostavlja da potencijalne parafraze dijele jezgreni (invarijantni) smisao s originalnim iskazom, a dinamička da parafraze posjeduju lokalne semantičke relacije koje mogu biti asocijativne i konstruirane interpretacijom. Usp: “la conception traditionelle de la paraphrase comme relation d’équivalence revient à traiter les familles de paraphrases comme des ensembles de phrases partageant un même “noyau de sens” commun (appelé invariant) sur lequel viennent se greffer des variations mineures. (...) Au contraire, la conception dynamique et ouverte de la signification (...) revient à traiter les paraphrases comme ne partageant qu’un “air de famille”, c’est-à-dire comme étant reliés par des relations sémantiques locales, de type associatif, construites par le jeu de l’interprétation” (str. 130-131).15 Usp: Daunay, Bertrand – Éloge de la paraphrase, Saint-Denis, Presses Universitaires de Vincennes, Saint-Denis 2002.

Krešimir Bagić: Postoji li jezik fi kcije

40


terijal od svoga predmeta, djelomice ga udvaja i ponavlja, a djelomice mijenja. Tradicija komentator-ske parafraze proteže se do antike pri čemu su njezine najpoznatije inačice egzegeza svetoga teksta i specijalistička eksplikacija namijenjena nespecijalistima.16 U oba slučaja parafrastičar je nalik vlasni-ku ključeva smisla izvornoga teksta; on reformulira i interpretira sveti tekst odnosno stručne, poetske, znanstvene ili tehničke tekstove. Njegovo pojašnjavanje obično ide od manje poznatog i manje jasnog prema poznatijem i jasnijem. Parafrastičar je taj koji pojašnjava stručne pojmove, koji razrješuje dvosmi-slenosti, skrivena i alegorijska značenja ishodišnoga teksta. Metajezični su signali parafrastičke ekspli-kacije reformulacijski konektori poput ovih: danas bi se reklo, drukčije rečeno, ponavljam rečenicu, tojest, kada npr. kažemo... Catherine Fuchs primjećuje da eksplikativna reformulacija (što je samo drugo ime za komentatorsku parafrazu) oblikuje ‘miješani tekst’ koji se ponekad može motriti kao amplifikacija (pro-širivanje), a ponekad kao kondenzacija (sažimanje) izvornoga teksta. U oba slučaja u pitanju je prilago-đavanje jednoga iskaza drugim.17

Iako je suvremeno doba analizu pretpostavilo parafrazi, ona nerijetko prešutno dopunjuje i ar-gumentira komentar.18 Nazočnost parafraze lako je, primjerice, utvrdiva u književnokritičkom, knji-ževnopovijesnom i književnoteorijskom diskurzu. U ilustraciju navodim nasumce odabrane ulomke iz književnokritičke prakse Jagne Pogačnik, “Povijesti hrvatske književnosti” Slobodana Prosperova Novaka i “Pojmovnika književne i kulturne teorije” Vladimira Bitija:

1. Jagna Pogačnik o romanu Osmi povjerenik R. Baretića:“Osmi povjerenik” može se čitati na više razina i u ključu više žanrova, no na onoj prvoj, fabularnoj razini riječ je o priči koja je nerijetko uspjeli spoj smijeha i tuge. Trećić je svijet za sebe, otok na kojem nema ne samo lokalne uprave, nego ni telefona, signala za mobitele, na njemu žive uglavnom starci, a život nekako funkcionira jedinom vezom sa svijetom – talijanskim švercerima koji brodovima donose naručene proizvode. Na tome ‘malom otoku za duge priče’, što je osobina s kojom će se osmi povje-renik vrlo brzo sprijateljiti i sa sve više znatiželje otkrivati njihov jedan po jedan sloj, govori se po-sebnim jezikom, neobičnim dijalektom koji je spoj bodulske čakavice i iskrivljenog engleskog, jer je ve-ćina njegovih stanovnika radila ili radi u Australiji.19

2. Slobodan Prosperov Novak o romanu Osmi povjerenik R. Baretića:Osmi je povjerenik stanoviti Siniša Mesnjak, inače antijunak koji po političkoj kazni odlazi na otok Trećić, imaginarni ali u romanu najudaljeniji hrvatski naseljeni otok. Mesnjak je vladin povjerenik i on bi na tom lingvistički potpuno otkačenom otoku, gdje dominira povratnička populacija hrvatskih Australaca koji govore neki hrvatskoengleski pigeon, trebalo organizirati izbore i zasnovati lokalnu sa-moupravu. Malo je hrvatskih pisaca s većom pripovjedačkom vještinom te razložnom motivacijom, upotrijebilo u jednoj knjizi više lingvističkih razina od Baretića u Osmom povjereniku. U tom romanu pored majstorske uporabe australskih anglizama i mletačke čakavštine dalmatinskih otoka, odjeku-je i zrela štokavska fraza otočkih Bosanaca, a čuje se i tvrdi novogovor nekog lokalnog instant patri-ote, dok glavni junak govori kao da je izišao iz nekog liberalnog udžbenika za hrvatski jezik.20

3. Vladimir Biti o postupku ‘očuđivanja’:Pojam uvodi i razrađuje Šklovskij (1914, 1917). Njime podrazumijeva umjetnički postupak naruša-vanja i automatizma percepcije, a poslije (1925) i uspostavljenih književnih kanona u procesu književne evolucije. Tumačeći da nas umjetnost navodi na viđenje stvari umjesto na njihovo prepoznavanje, kao

16 O oblicima, tradiciji, tipovima i osobitostima parafrastične eksplikacije vrlo instruktivno piše Catherine Fuchs u Paraphrase et Énonciation (str. 4-19).17 Usp. Fuchs, Catherine, Paraphrase et Énonciation, str. 10.18 Minimalnu usporedbu i pojašnjenje razlike između analize i parafraze moguće je naći na web-stranici http://users.skynet.be/fralica/refer/theorie/theocom/lecture/ltheorie/ldiffic.htm. Ispod naslova Quelques difficultés de lecture, uz ostalo, nalazi se sljedeće suprotstavljanje dvaju pojmova: “L’analyse décompose en parties pour permettre une observation fine de l’organisation, du temps, de la voix, du mode, du sens. La paraphrase (phrase placée à côté d’une autre) exprime en d’autres mots le même contenu.”19 Pogačnik, Jagna, Proza poslije FAK-a, Profil, Zagreb 2006, str. 31-32.20 Novak, Slobodan Prosperov, Povijest hrvatske književnosti IV (Suvremena književna republika), Slobodna Dalmacija/Marjan tisak, Split 2004, str. 280.

41što smo navikli u svakodnevnom životu, Š. se zapravo suprotstavlja u to vrijeme utjecajnoj Potebnjinoj koncepciji književnosti kao ‘mišljenja u slikama’ koje su navodno jasnije i bogatije od onoga što prika-zuju. (...)21

U sva tri ulomka vidljivi se parafrastički pasaži – u dnevnokritičkom prikazu i historiografskoj koncep-tualizaciji Baretićeva romana prepleću se elementi prepričavanja s analitičkim dekomponiranjem tek-sta, identificiranjem i imenovanjem literarnih postupaka te eksplicitnim ili implicitnim vrednovanjem. U Bitijevoj rječničkoj natuknici na parafrazi se temelji eksplikacija opisivanoga pojma; dapače, rječničku bi natuknicu toga tipa teško bilo i zamisliti bez parafraze kao postupka razvijanja teksta.

Literarna parafraza-

Kada je književnost u pitanju, neki su skloni tvrditi22 da se parafraza kao oblikovno načelo pojavljuje na samu njezinu početku, tj. da su prvi oblici lirike u kršćanskome svijetu zapravo svojevrsne parafra-ze koje reproduciraju pojedine biblijske fragmente. U stoljećima u kojima je preporučivano opona-šanje prethodnika ili svetih tekstova, parafraza je postupak proznog prevođenja stihovanoga teksta (recimo soneta) ili pak prevođenja heksametara iz jednog u drugi metrički registar. Od srednjega vi-jeka u većini evropskih književnosti razvija se praksa preispisivanja psalama. C. Fuchs proglašava 17. stoljeće stoljećem parafraze u francuskoj književnosti, jer njezini najistaknutiji protagonisti poput Malherbea, Corneillea i Racinea osviješteno preispisuju Davidove stihove.23 U istom 17. stoljeću Erazmo Roterdamski (1627) izdaje “Parafraze iz Novog zavjeta”, a na marginama svoga teksta tiska prepričane fragmente biblijskoga teksta. I u hrvatskoj književnosti postoji bogata tradicija parafraziranja psalama od Marulića do Kanižlića, slobodnog prevođenja soneta i heksametara.24 No, ovdje ću kao primjer život-nosti parafraze u hrvatskoj književnosti i njezina suvremenoga literarnog potencijala spomenuti sonet “Oproštaj” Tina Ujevića, i to zbog toga što ga pjesnik čitatelju nudi u tri inačice tako da se druge dvije prema prvoj odnose kao artističke parafraze.25 Riječ je o tekstu kojim se mladi Ujević gestualno obraća ocu hrvatske književnosti Marku Maruliću odnosno kojim se pozicionira spram domaće književne tra-dicije i nagovještava vlastite poetičke principe. U prvoj verziji soneta (uvjetno u izvorniku) Ujević jezič-no i grafijski stilizira čakavštinu Marulićeva doba i Marulićevih stihova, naglašavajući tako afektivnost pozicije iz koje progovara.

OPROŠTAJ

Oudi usrid luche nasa mlada plafcaUsduigla ie iidra voglna, smina i nouaI hotechia poiti putom sfoieg plouaGre prez chog uoiuode al sachonodafca.

Budi da smo uirni chriuouirna prafca,Nistar magnie chtîmo (chocho i semglia oua)– Chi ua uersih libar mnos haruacchi schoua –Marulichia Marca, splitschog sachigniafca.

21 Biti, Vladimir, Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Zagreb 2000, str. 341.22 Usp: Catherine Fuchs, Dictionnaire des Genres et notions littéraires, str. 522.23 Usp: Catherine Fuchs, Dictionnaire des Genres et notions littéraires, str. 522.24 O parafrastičkom preispisivanju psalama vidi studiju Divne Mrdeže Antonine Davidova lira u versih harvackih. Stih u psalmima hrvatskog ranonovovjekovlja (Književni krug, Split 2004).25 Ovu pjesmu i njezine parafrastičke inačice Dubravka Oraić Tolić nazivlje Ujevićevom citatnom mistifikacijom Marulića, komentirajući pritom intertekstualnu aluzivnost pjesme na semantičkoj i strukturnoj razini. Pritom se usredotočuje na komparaciju Marulićeve i Ujevićeve lirske stilistike. (Usp: D. Oraić Tolić, Teorija citatnosti, GZH, Zagreb 1990, str. 93-107) Mene ovdje presudno ne zanima tematizacija relacije Ujević–Marulić, nego odnosi između različitih konkretizacija istoga teksta, odnosi kojima je u temelju parafrastička imaginacija.


42


V lipom iasichu, gdi ‘chia’ slaie sfoni,Mi dobrochiasimo garb slouuicheg grebaI tocoi ti napis diacchi i stari.Sbogom, o Marule! Poiti chemo, poniSaiu imimo uelu sunchenega neba:Chorugfa nam chiuhta; gremo, mi puntari!

Pjesnik ovdje čini najmanje dvije stvari. S jedne strane, iskazuje zahvalnost dalekom prethodniku, a, s druge, preuzima ulogu glasnogovornika generacije i simbolički povjerava Maruliću, a stvarno tadaš-njoj književnoj javnosti da će mladi pjesnici krenuti dotad neutrtim stazama. Dvije inačice koje slijede naglašavaju programatski karakter Ujevićeva teksta i njegovu okrenutost prema trenutku u kojemu pi-še. On, naime, kompliciranu grafiju Marulićeva doba, koja suvremenom recipijentu nedvojbeno bitno otežava čitanje, najprije sravnjuje s recentnom pravopisnom normom.

OPROŠTAJ (u današnjoj transkripciji)

Ovdi usrid luke naša mlada plavcaUzdvigla je jidra voljna, smina i nova.I hoteća pojti putom svojeg plovaGre prez kog vojvode al zakonodavca.

Budi da smo virni krivovirna pravca,Ništar manje čtîmo (koko i zemlja ova)– Ki va versih libar množ garvacki skova –Marulića Marka, splitskog začinjavca.

U lipom jaziku, gdi “ča” slaje zvoni,Mi dobročasimo garb slovućeg grebaI tokoj ti napis dijački i stari.

Zbogom, o Marule! Pojti ćemo, poniŽaju imimo velu sunčenoga neba:Korugva nam ćuhta; gremo mi puntari!

Riječ je o intencionalnoj transkripciji koju bismo – na tragu prije spomenute starorimske retoričke prakse prepričavanja vlastitih tekstova – mogli tretirati artističkim primjerom lirske autoparafraze, koja se iscrpljuje u poigravanju različitim pravopisnim sustavima. Njome pjesnik dodatno mistificira pozici-ju iz koje govori, implicitno tematizira jaz između udaljenih stoljeća i njima pripadajućih lirskih idioma. Druga inačica “Oproštaja” klasična je literarna parafraza. Sonet je prepričan proznim slogom, njegov je sadržaj prenijet iz drevne čakavštine u suvremenu štokavštinu, nestalo je tipičnog metra, pjesničkog rit-ma, rime, umjesto stilistički obilježenog poretka riječi u rečenici uglavnom se javlja stilistički neutralan poredak. Iluzija sonetne strukture sugerirana je jedino činjenicom da je tekst raspoređen u 14 redaka koji simuliraju broj stihova toga kanoniziranog poetskog obrasca:

Ovdje je usred luke naša mlada ladja uzdignulaJedra slobodna, smjela i nova, i htijući otplovitiSvojim putem odlazi bez ikakva vodjeIli zapovjednika.

Ali premda smo vjernici heretičke struje, ipak štujemoKao i ova zemlja splitskoga pjesnika

43Marka Marulića, koji je napisao hrvatskih mnogoKnjiga u stihovima.

U lijepom jeziku, gdje sladje zvuči “ča”,Pozdravljamo grb slavnoga groba i, takodjer,Taj natpis latinski i stari.

Zbogom, o Marule! Poći ćemo, jer silno žedjamoZa sunčanim nebom; naš stijeg leprša;Odlazimo, o mi, buntovnici!

Prozna inačica soneta istodobno evocira Marulića, njegov jezik i njegovo doba, obnavlja srednjovje-kovnu i renesansnu tradiciju parafraziranja teksta i omogućuje Ujeviću da do kraja podcrta ambivalen-tan stav spram hrvatske pjesničke tradicije odnosno da naznači svoje poetičke preferencije.

Oblicima literarne parafraze možemo tretirati i različite oblike parafrastičke imitacije od nedoslov-noga preispisivanja teksta do pastiša. Pastiš se temelji na krajnjem ludičkom distanciranju teksta u odnosu na evocirani izvornik te obično iznevjeravanjem značenja izvornika. Od slučaja do slučaja, au-tor pastiša učinak svoje kreacije gradi na parafrastičkoj imitaciji stila, teme ili formalnih obilježja (me-tra, ritma, sintaktičkih struktura) evociranoga teksta. Najčešće su mete literarnih pastiša dobro poznati i kanonizirani tekstovi. Jedan je od takvih tekstova u hrvatskoj književnosti pjesma Voćka poslije kiše Dobriše Cesarića. Uz Cesarićevu pjesmu ovdje ću navesti dva njezina pastiša – prvome je autor Pero Kvesić, a drugi sam pronašao na više internetskih stranica i blogova, i to uvijek bez naznake autorstva:

1. Dobriša Cesarić: Voćka poslije kiše

Gle malu voćku poslije kiše:Puna je kapi pa ih njiše.I bliješti suncem obasjana,Čudesna raskoš njenih grana.

Al nek se sunce malko skrijeNestane sve te čarolije.Ona je opet, kao prvo,Obično, malo, jadno drvo.

2. Pero Kvesić: Gle ovcu u stadu

Gle ovcu u stadukoja kreće livadomi bleji u skladusa svojom ovčjom prirodom,

i daleki ritmovišto prenose bunuutapaju se mekou njenu toplom runu,

o pasi, ovco, pasi!Ti nam daješ vunu!26

26 Preuzeto iz Štambuk, D./Jurica, N., Quadrispatium hrvatskog mlađeg pjesništva (antologija), Dubrovnik, br. 5/6, Dubrovnik 1982, str. 47.


44


3. Gle duplu votku

Gle duplu votku poslije kišepuna je kapi pa se njišem.Votka po votka k tom još duplai ja sam drven poput trupla.Kad se probudim ispod stolapitam se da l’ krv još mnome kola.Kroz glavu tad prođe mi prvoda li sam čovjek ili drvo?27

Oba parafrastična pastiša humorni učinak grade na ponavljanju formalnih i stilskih obilježja Cesarićeva teksta. I Kvesić i nepoznati internetski skriptor svoje parafraze Voćke poslije kiše počinju rječ-com ‘gle’ koja izravno uspostavlja kontakt s čitateljem. Isto tako, u oba slučaja dobivamo rimovani tekst. Kvesić pritom odstupa od Cesarićeve metričke sheme, a internetski je skriptor gotovo doslovce slijedi. Vjerojatan razlog tomu jest taj što je Kvesić osviješten autor i što se humornom polemičkom parafrazom kanonizirane pjesme nastoji distancirati od nje i poetskih strategija koje ona simbolizira te, usput, stvo-riti pamtljiv tekst. Internetski skriptor, s druge strane, puno je ovisniji o Cesarićevu tekstu – on, naime, očito više želi zapisati stihovanu dosjetku nego tekst koji će netko čitati kao ozbiljno pjesničko postig-nuće. Logika dosjetke dopušta mu da ponovi prvi Cesarićev stih (uz korekciju ‘voćke’ u ‘votku’), da mu se kao i Cesariću u poenti pojavi leksem ‘drvo’, da gotovo savršeno ponovi Cesarićev metrički obrazac, čak i neke rime. Parafraza pretpostavlja tri diskurzivne operacije: interpretaciju izvornoga teksta, trans-formaciju njegova sadržaja i proizvodnju teksta parafraze. U slučaju parafrastičnoga pastiša sve su te tri operacije maksimalizirane do krajnjih granica.

Ludička parafraza-

Napokon, preostalo je da predstavim ludičku parafrazu. Taj sam pojam ovdje rezervirao za parafrazu kao stilsku figuru. Ona se po tipu imaginacije koji stoji iza nje i semantičkim učincima može usporediti s parafrastičnim pastišima. No, budući da je figura, od pastiša se razlikuje po tome što se događa u ma-njim tekstualnim cjelinama i što ponekad može biti lokalni postupak koji obilježava fragmente nekoga iskaza ili teksta. Ludička se parafraza obično realizira kao intervencija u strukturno i semantički kano-nizirane iskaze poput sentenci, poslovica, frazeologizama i sl. Intervencijom se bitno mijenja ustaljeno značenje iskaza. Ta promjena može biti motivirana željom da se u kakav jezični klišej smjesti i efektno izrazi nova realnost ili govornikov odnos spram nje. Kada je 1972. premijerno prikazan film “Diskretni šarm buržoazije”, njegov redatelj Luis Buñuel nije mogao ni slutiti da će se taj naslov frazeologizirati do te mjere da će na raznim stranama i u različitim jezicima postati izvor parafrastičnih igara. Tako je, među inim, u hrvatskome jeziku moguće u publicističkom, kritičkom, promidžbenom, tehničkom, književnom, aktivističkom... diskurzu naći sljedeće parafraze Buñuelova naslova:

- Diskretni šarm igre- Diskretni šarm neoliberalizma- Diskretni šarm diskriminacije- Diskretni šarm hladnog svjetla- Diskretni šarm dobre arhitekture- Diskretni šarm hrvatske buržoazije- Diskretni šarm elektronike- Diskretni šarm amnezije- Diskretni šarm diplomacije

27 Tekst preuzet sa stranica internetskoga Mjesečnika zajednice klubova liječenih alkoholičara Zagreba (http://www.moravek.net/kla/prilog/2005/02/votka-poslije-kie.html).

45- Diskretni šarm muške suknje- Diskretni šarm armaturne ploče zaobljenih uglova- Diskretni šarm tranzicije- Diskretni šarm tuđmanizma- Diskretni šarm brzine- Diskretni šarm improvizacije- Diskretni šarm prosječnosti.28

Iz primjera je očito da se frazeologizirani sintaktem koristi kao stroj za proizvodnju izraza koji aktu-alizira situaciju koju govornik kani tematizirati. Riječ je o svojevrsnoj frazeološkoj igri u kojoj se konstruk-cija uvijek ponavlja, a semantički najopterećeniji dio zamjenjuje novim elementom. Takav figurativ-ni postupak omogućuje istodobno i evociranje izvornika i njegovo preosmišljavanje. Kada sam već kod naslova filmova, spomenut ću i možda najpopularniji dječji film “Lassie se vraća kući”. On je također postao plodan okvir parafrastičnim igrama. Hrvatski je redatelj Branko Schmidt svoj film naslo-vio s “Vukovar se vraća kući”, španjolski proizvođač automobila Seat reklamom upozorava da “Ibiza se vraća kući”, policija Hrvatima preko novina poručuje “JMBG se vraća kući”, a ako se Hrvati uplaše spome-na policije i okrenu stranicu, tamo će biti suočeni s naslovima poput “Trojanski konj se vraća kući”, “Žuta majica se vraća kući”, “Olimpijada se vraća kući”, “Haag se vraća kući” i sl.

Razvijeniji oblici ludičke parafraze radikalno mijenjaju značenje sentencama, izrekama ili frazemi-ma u kojima su formalno ukotvljeni. Riječ je obično o humornom, ironičnom ili polemičnom osporava-nju. Primjerice, hrvatski je distributer automobila marke Škoda u jesen 2004. svoju reklamnu kampanju utemeljio u dvama sloganima koji su zapravo ludičke parafraze dviju poslovica: Tko čeka, ne dočeka! (= Tko čeka, dočeka) i Tko se prvi smije, najduže se smije! (= Tko se zadnji smije, najslađe se smije). Škodine reklamne parafraze potpuno mijenjaju značenje poslovica; umjesto strpljivosti, ustrajnosti i čekanja kao poslovicom preporučenih strategija ponašanja, Škoda potencijalnoga kupca potiče na trenutačnu re-akciju. Atraktivnost i humorni učinak slogana proistječe iz svjesnog povezivanja gnomskoga koda (koji se implicitno poziva na iskustvo i koji je neutilitaran) i promidžbenoga koda (kojemu je u temelju tržiš-na logika – proizvod treba preporučiti tako da ga kupac poželi kupiti odmah). Odete li na internet i iz puke radoznalosti utipkate ‘tko rano rani’, umjesto drugog dijela poslovice ‘dvije sreće grabi’ pojavit će vam se svašta, npr:

• uvijek urani• on se ne naspava• ima podočnjake• pregleda ga doktor• ima mutirani gen• probudi pijetla• zajebo je pijetla• cijeli dan je pospan• neće mu pobjeći autobus• po ranama čeprka• il` je pekar il` je budala...Poetika grafita također se dijelom temelji upravo u parafrastičnom ludizmu koji kakvu gnomsku

strukturu banalizira, primjenjuje na posve neočekivano iskustvo, izaziva kratki spoj, time i humorni uči-nak. Evo nekoliko grafiterskih dosjetki:

• Um caruje, snaga klade valja, sve dok klada ne udari um po glavi!• Oko za oko, jezik za zube!• Tko tebe kamenom, ti njega tvrdim kruhom!• Tko pod drugim jamu kopa, fizički je radnik.• Bolje jedan orgazam u grmlju nego dva u ruci.

28 Navedene parafraze samo su manji dio ponuđenih primjera do kojih se može doći jednostavnim internetskim pretraživanjem pojma ‘diskretni šarm’.


46


Tko šuti, ne prešuti-

Parafraza se u oba svoja oblika, kao postupak razvijanja teksta, podvrsta amplifikacije odnosno komen-tara te kao makrostrukturalna figura pojavljuje u gotovo svim diskurzivnim sferama suvremene komu-nikacije – u literaturi, znanosti, medijskom i promidžbenom diskurzu, različitim oblicima afektivnoga govora, govora koji potiče, poučava... Za razliku od prošlosti u kojoj je bila preporučivana i instituciona-lizirana kao neophodna vježba i obvezan postupak, njezin je šarm danas diskretan. Budući da je se pod-cjenjuje i doživljava kao manu, ona se šutke uvlači u naše rečenice i iskaze i u njima ostavlja tragove koje ili ne želimo osvijestiti ili im s naporom izmišljamo sofisticirana imena. No, nemoguće je sakriti ono što je očito. A očito je da se parafraza pojavljuje u najkurentnijim oblicima suvremene komunikacije poput interneta ili reklamnih poruka. To iznova potvrđuje njezinu nevjerojatnu prijemčivost različitim iskazivač-kim tehnikama i strategijama te njezinu bitnu ulogu u različitim sferama komunikacije.

Uvjetnost granice između fikcijskoga i povijesnoga svijeta-

Priču o parafrazi okončat ću posve neočekivanim, ekskluzivnim primjerom parafraze iz opusa njemač-koga pisca židovskoga podrijetla Wolfganga Hildesheimera (1916-1991). Taj će mi primjer omogućiti da se vratim naslovu predavanja, tojest pitanju postoji li jezik fikcije.

Wolfgang Hildesheimer, akademski slikar i teatrolog po obrazovanju, poznat i kao prevoditelj na Nirnberškom procesu, ostvario je opus koji čine brojni dramski tekstovi, radio-drame, dva romana i, što me ovdje posebno zanima, dvije biografije. Hildesheimer je, naime, 1977. godine objavio biografi-ju Mozart utemeljenu na činjenicama i dokumentima koji svjedoče o životu i radu velikoga skladatelja, opremljenu Mozartovim portretom na koricama i kazalom imena kao signalima akademske akribije. Knjiga je ubrzo postala referentno mjesto za sve koji su se bavili Amadeusovom umjetnošću i životom. Četiri godine kasnije, dakle 1981, Hildesheimer tiska knjigu Marbot. Eine Biographie, predstavljajući je kao intelektualnu biografiju engleskoga estetičara i likovnog kritičara sir Andrewa Marbota koji je živio od 1801. do 1830. godine.

Po uzoru na biografski portret Mozarta Hildesheimer je Marbota prikazao, obilno se koristeći cita-tima, pozivajući se na spise i pisma njegovih suvremenika poput Goethea, Byrona, Shellya, Leopardija, Schopenhauera. Knjiga okončava kazalom imena, a na koricama je, baš kao i u Mozartovu slučaju, oti-snut Marbotov portret koji potpisuje Éugene Delacroix. Knjiga Marbota prikazuje kao iznimno inte-ligentnog, ali prilično ravnodušnog čovjeka, čovjeka koji je u 29. godini zagonetno nestao. Biografija nas upućuje na pretpostavku da se ubio, a mogući razlog za to nude Marbotova pisma koja otkrivaju da je bio u incestuoznoj vezi s majkom i da ga je to izjedalo. Knjiga Marbot. Eine Bographie doživjela je pohvale njemačke kritike, dapače čestitke autoru što je iz prašine zaborava izvukao tako zanimljivu, a nepoznatu ličnost.

Međutim, kasnije se otkrilo da sir Andrew Marbot nikad nije postojao, da je on proizvod autorove imaginacije te da, dakle, nije u pitanju faktografski, nego fikcionalni tekst. Činjenica da je Hildesheimer uspio obmanuti javnost, čak i stručnu, iz sasvim je osobite perspektive potaknula rasprave o prirodi fik-cije, o ponekad teško utvrdivoj granici između fikcije i fakcije te o jeziku i jezičnoj upotrebi kao eventu-alnim kriterijima za određivanje prirode diskurza. Među inima ‘slučajem Marbot’ izravno se pozabavilo dvoje teoretičara – Jean-Marie Schaeffer i Dorrit Cohn.29 Jasno je da je Hildesheimer lukavo usmjerio recepciju svoje knjige do te mjere da čak i čitatelji s potpuno razvijenom fikcionalnom kompetenci-jom, osjetljivi na najdiskretnije naznake fikcionalnosti, nisu posumnjali u činjeničnost njegova portreta. Analizirajući usmjeravanje recepcije, Jean-Marie Schaeffer upozorava na četiri bitna sredstva kojima se autor poslužio: kontekst autoriteta, paratekst, formalni mimezis i prodiranje fikcionalnoga svijeta u po-vijesni.30 Mozartova biografija Hildesheimeru je priskrbila autoritet pouzdanoga biografa, na koji se on

29 Usp. Schaeffer, Jean-Marie, Pourquoi la fiction?, Seuil, Paris 1999. (srpski prijevod: Zašto fikcija?, Svetovi, Novi Sad 2001); Cohn, Dorrit, The Distinction of Fiction, Baltimore/London 1999.30 Usp. Schaeffer, Jean-Marie, Zašto fikcija, str. 141-150.

47u Marbotu obilato oslanjao do kraja slijedeći logiku oblikovanja prvoga teksta. Paratekstualni su signali također nedvosmisleno upućivali na eksplikacijski diskurz: naslovna oznaka žanra ‘Eine Biographie’, na-vodni Delacroixov portret Marbota na koricama te kazalo imena u koje su uvrštena gotovo isključivo imena povijesnih ličnosti sugeriraju klasični eksplikacijski postupak. Kada je riječ o formalnome mime-zisu, autor si prisvaja poziciju biografa, dominira vanjsko prikazivanje, svi citati koji se izravno ne odnose na Marbota vjerodostojni su. Napokon, Hildesheimer izmišljeni lik sir Andrewa Marbota uvodi u povije-sni svijet, nastanjen ličnostima u čije postojanje čitatelj nema razloga sumnjati, svijet koji konkretiziraju pouzdane informacije o vremenu, događajima, povijesti, zemljopisu i sl.

Dva Hildesheimerova teksta zorno nas upozoravaju na uvjetnost granice između fikcijskoga i povijesnoga svijeta. Služeći se istim diskurzivnim tehnikama i iskazivačkim postupcima, taj je autor oblikovao tekstove posve različitoga pragmatičkog statusa. Marbot je inicijalno prihvaćen kao činje-nična biografija zato što je autor hotimice izbjegao čitatelju poslati jasne signale da je u pitanju fikcija. Hildesheimer je zapravo obmanuo čitatelja. Doduše, fikcija i varka, kako lucidno primjećuje Schaeffer, pribjegavaju istim sredstvima. U oba slučaja riječ je o imitaciji. Međutim, postoji bitna razlika između njih: fikcija je ludička varka koja je uspješna samo ako je obostrana, dok je stvarna varka uspješna samo ako je onaj na kojega se odnosi doživljava ozbiljno; fikcija mora biti “najavljena kao fikcija. Funkcija te najave je da se stvori pragmatički okvir koji razdvaja prostor igre”31 u kojemu funkcionira privid od pro-stora stvarnoga iskaza. Fikcijski je iskaz nedoslovan iskaz, primjećuje već spomenuti Genette; “on, su-protno od stvarnoga, koji opisuje objektivno stanje stvari, opisuje tek mentalno stanje”32. U skladu s tim, jezik u fikcionalnim tekstovima ima svjetotvornu ulogu, a ne ulogu posrednika.

Dorrit Cohn je konstatirala da je Hildesheimer s Marbotom stvorio novi žanr – historiziranu fikcional-nu biografiju. I dodala da je taj tekst zasad jedini primjer toga žanra. Ja bih, u kontekstu svoga izlaganja, Hildesheimerov tekst okarakterizirao kao žanrovsku parafrazu, i to parafrazu koja nije utemeljena u ne-doslovnom ponavljanju sadržaja, nego u parafraziranju diskurzivnih tehnika i iskazivačkih postupaka, što je naposljetku rezultiralo fikcionalizacijom žanra biografije.

Zdrav razum i ozbiljno razmišljanje-

Na koncu da se još jednom vratim pitanju iz naslova – Postoji li jezik fikcije? Zdrav razum bez krzmanja kaže ‘da’, a ozbiljno razmišljanje i analiza opovrgavaju ga. Ono što svatko od nas nedvojbeno primjećuje u svijetu tekstova i iskaza s kojima se susreće, koje čita ili koje sam oblikuje jest to da se fikcija često in-spirira stvarnim iskustvima i diskurzivnim matricama, ali i obrnuto – iskustva i diskurzivne sheme fikcije počesto prenosimo u stvarnost. U ilustraciju, navest ću jedan paradoks. Mnogi će se složiti s tvrdnjom da književnost sama proizvodi objekt svoje referencije i da ta referencija – kako nema objekta u stvar-nosti – ne izlazi izvan teksta. Međutim, isto tako, mnogi će se složiti i s mišljenjem Nelsona Goodmana da književnost može i izvan teksta biti referencijalna. Goodman nas, naime, podsjeća da je Don Quijotte romaneskni lik, da on ne postoji, da su sve tvrdnje o njemu lažne, ali da se to ime metaforički primje-njuje na velik broj ljudi i postupaka u stvarnosti, što ne izaziva ni najmanju zabunu.33 Dapače, moguć-nost da posegnemo za takvim imenom počesto nam skraćuje muke i lišava nas opširne eksplikacije. Pretpostavimo ovakav slučaj: Imam dva prijatelja koji se ne poznaju. Jedan me od njih nekom zgodom upita kakav je drugi, na što mu kratko odgovorim: Klasični Don Quijotte. Njemu će taj odgovor, čak i ako nije čitao Cervantesov roman, biti dovoljan da izgradi manje-više točnu sliku o čovjeku. Don Quijotte je jednostavno semantička konstanta koja pripada kulturnom kodu civilizacije u kojoj živimo. Sasvim je izvjesno da prijatelj-pitac neće zamišljati čovjeka kojega ne poznaje kao romantičnog jahača na starome konju koji obožava viteške romane i navaljuje na vjetrenjače. Ime Don Quijotte za njega će jednostavno biti signal da je u pitanju čovjek koji živi u prošlosti, koji se ne snalazi u stvarnosti, koji je nespretan, pošten i simpatičan. U kontekstu hrvatske književnosti ime s takvim potencijalom moglo bi biti Ivica Kičmanović.

31 Usp: Schaeffer, Jean-Marie, Zašto fikcija, str. 165.32 Genette, Gérard, nav. djelo, str. 38.33 Usp. Goodman, Nelson, Ways of Worldmaking, Hackett Publishing Company, Indianapolis 1978.


48


S druge pak strane, fikcijski su tekstovi prepuni stvarnih rečenica, stvarnih detalja, povijesnih po-dataka, gnomskih iskaza koje je iznjedrilo stoljetno životno iskustvo neke zajednice. Fikcijski se diskurz uvijek na ovaj ili onaj način odnosi prema nefikcijskome, on je “zapravo tek patchwork, odnosno ma-nje ili više homogenizirani amalgam heteroklitnih elemenata koji su većinom posuđeni iz stvarnosti”34. Gnomski iskazi i na njima građene prigodne maksime najizravnije u fikcijski tekst uvode nefikcijska mje-sta. Takav je, primjerice, slučaj s Jergovićevim univerzalnim iskazima u knjizi priča “Sarajevski Marlboro”. Priče počinju rečenicama poput “Ključ svake ljubavi je vjernost”, “Svijet je ... utemeljen na nepovjerenju i ne-običnoj ljudskoj sklonosti da vas smatraju potpunom budalom čim govorite istinu, a doživljavaju vas ozbilj-no čim počnete lagati.” ili “U slobodnome svijetu čovjek može živjeti sasvim sam i neće mu se dogoditi da osjeti kako mu nešto nedostaje.” Ovakvi iskazi mjesta su pripovjedačeva pretvaranja priče u parabolu, lika u zastupnika njemu sličnih, a literarnoga govora u neposredno svjedočanstvo.

Ako sam već na pitanje Postoji li jezik fikcije? odgovorio s ‘ne’, kako bih odgovorio na pitanje Postoji li jezik koji nije fikcionalan?. Vjerojatno opet s – ‘ne’. Jesu li ta dva odgovora u suprotnosti. Zdrav razum kaže ‘ne’, ali i ozbiljno razmišljanje.

Literatura:

1. Daunay, Bertrand, Éloge de la paraphrase, Presses Universitaires de Vincennes, Saint-Denis 2002.2. Biti, Vladimir, Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Matica hrvatska, Zagreb 2000.3. Fontanier, Pierre, Les figures du discours, Flammarion, Paris 1977.4. Fuchs, Catherine, La Paraphrase, PUF, Paris 1982.5. Fuchs, Catherine, Paraphrase et Énonciation, Ophrys, Paris 1994.6. Gardes-Tamine, Joëlle/Hubert, Marie-Claude, Dictionnaire de critique littéraire, 2ème édition, Armand Colin, Paris 2002.7. Genette, Gérard, Fikcija i dikcija, preveo: Goran Rukavina, Ceres, Zagreb 2002.8. Genette, Gérard, Metalepsa, prevela: Ivana Franić, Disput, Zagreb 2006.9. Goodman, Nelson, Jezici umjetnosti. Pristup teoriji simbola, prevela: Vanda Božičević, KruZak, Zagreb 2002.10. Goodman, Nelson, Ways of Worldmaking, Hackett Publishing Company, Indianapolis 1978.11. Joyeux, Micheline, Les figures de style, Hatier, Paris 1997.12. Katičić, Radoslav, Književna umjetnina kao znak, u: Novi jezikoslovni ogledi, ŠK, Zagreb 1986.13. Kokelberg, Jean, Les techniques du style (vocabulaire, figures de rhétorique, sintaxe, rythme), 2ème édi-tion, Nathan, Paris 2003.14. Kvintilijan, Marko Fabije, Obrazovanje govornika, Veselin Masleša, Sarajevo 1967, preveo: Petar Pejčinović.15. Molinié, Georges, Dictionnaire de rhétorique, Le Livre de Poche, Paris 1992.16. Molinié, Georges, Stilistika, preveo: Goran Rukavina, Ceres, Zagreb 2002.17. Novak, Slobodan Prosperov, Povijest hrvatske književnosti IV (Suvremena književna republika), Slobodna Dalmacija/Marjan tisak, Split 2004.18. Pogačnik, Jagna, Proza poslije FAK-a, Profil, Zagreb 2006.19. Pougeoise, Michel, Dictionnaire de rhétorique, Armand Colin, Paris 2001.20. Ricalens-Pourchot, Nicole, Dictionnaire des figures de style, Armand Colin, Paris 2003.21. Schaeffer, Jean-Marie, Zašto fikcija?, preveli: Vladimir Kapor i Branko Radić, Svetovi, Novi Sad 2001.22. Sesar, Dubravka/Muhvić-Dimanovski, Vesna, Frazem, fraza i parafraza u suvremenom medijskom di-skurzu, u: Zbornik Zagrebačke slavističke škole 2002, Zagreb 2003, str. 279-289.23. Simeon, Rikard, Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva I/II, Matica hrvatska, Zagreb 1969.

34 Usp. Genette, Gérard, Fikcija i dikcija, str. 43.

4924. Smadja, Stéphanie, Paraphrase et métatextualité, http://www.fabula.org/revue/ cr/389.php25. Suhamy, Henri, Les figures de style, PUF, Paris 2000.26. Genres et notions littéraires, Encyclopædia Universalis/Albin Michel, Paris 1997.27. Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd 1986.28. Vocabulaire du Commentaire de texte (400 mots-clés pour l’étude du style), Larousse, Paris 1990.29. Quelques difficultés de lecture, http://users.skynet.be/fralica/refer/theorie/theocom /lecture/ltheorie/ldiffic.htm


51Krešimir Mićanović-

Novosti iz jezikoslovne kroatistike (izbor)(od kolovoza 2005. do kolovoza 2006. godine)

Bratulić, Josip & Damjanović, Stjepan (2005), Hrvatska pisana kultura: izbor djela

pisanih latinicom, glagoljicom i ćirilicom od VIII. do XXI. stoljeća. 1. svezak: VIII. – XVII. stoljeće.

Križevci: Veda.-

Monografija Hrvatska pisana kultura osmišljena je kao izbor djela iz ukupne hrvatske pisane kulture od najstarijih pisanih spomenika, nastalih na prostorima koje su nastanili Hrvati, do našega vremena. Prošle je godine tiskan prvi svezak u kojem se obrađuju djela nastala od 7. do 17. stoljeća: unutar tri-ju povijesno-stilskih razdoblja – srednjeg vijeka, renesanse, baroka – opisano je više od 200 najvažnijih djela pisanih hrvatskim, crkvenoslavenskim i latinskim jezikom odnosno latinicom, glagoljicom i ćirili-com. Prikazana su djela iz područja književnosti, jezikoslovlja, teologije, povijesti, prava itd. odnosno izabrane su pjesme, pripovijetke, romani, drame, rječnici, gramatike, leksikoni, brevijari, zbornici, sta-tuti itd. Na početku svake cjeline nalazi se uvodna studija u kojoj se iznose značajke povijesno-stilskog razdoblja, navode se pisci i djela te njihovo mjesto u povijesti hrvatske pisane kulture. Djela se opisuju u obliku enciklopedijskih natuknica, neka su prikazana opsežnije, a neka sažetije, što je ovisilo o autor-skoj procjeni važnosti i značenju konkretnoga djela, ali i o njegovoj istraženosti. Recenzenti knjige ističu da je knjiga pisana s “iznimno dobrim poznavanjem temeljne faktografije” i da se “odabiru opisanih dje-la teško može uputiti bilo kakva primjedba”. Knjiga je tiskana u enciklopedijskom formatu s mnoštvom odlično otisnutih likovnih priloga. Na kraju se, osim sažetaka na engleskome i njemačkom jeziku, nalazi i kazalo djela, kazalo imena te kazalo likovnih priloga koje čitatelju olakšava snalaženje i pretraživanje po povijesti hrvatske pisane kulture.

Hrvatski jezik u XX. stoljeću: zbornik (2006). Uredili Marko Samardžija i Ivo Pranjković.

Zagreb: Matica hrvatska.-

U zbornik Hrvatski jezik u XX. stoljeću uvršteni su radovi s istoimenoga znanstvenoga skupa održana u Matici hrvatskoj u siječnju 2005. godine. Na znanstvenome je skupu, što se može iščitati iz predgo-vora zborniku njegovih urednika (ujedno i priređivača znanstvenoga skupa) Marka Samardžije i Ive Pranjkovića, razglobljeno “nesumnjivo iznimno važno i burno stoljeće hrvatskoga jezika i pravopisa”. Pisane inačice izlaganja, ukupno njih dvadeset i osam, skupljene u zborniku podastrte su “hrvatskoj stručnoj i tzv. široj javnosti kao prvi pokušaj cjelovita bilanciranja” 20. stoljeća. Zbornik otvaraju radovi o hrvatskome sociolingvističkom stanju od početka 20. stoljeća do 1945. (Marko Samardžija), o pravno--političkome položaju hrvatskoga jezika u drugoj polovici stoljeća (Ivo Pranjković) odnosno o jezičnom zakonodavstvu i jezičnoj politici (Mile Mamić). U posebnim su radovima obrađene različite razine pro-učavanja hrvatskoga jezika u 20. stoljeću: prozodija (Helena Delaš), morfologija (Josip Silić), sintaktička norma (Marija Znika), pravopisna norma (Lada Badurina), tvorba riječi (Branko Kuna) te hrvatska gra-

52


matikologija (Dijana Stolac). U vezi s dijalektološkom problematikom hrvatskoga jezika obrađeni su hr-vatski štokavski govori (Sanja Vulić), čakavski govori (Silvana Vranić), kajkavsko narječje (Mijo Lončarić) te hrvatska dijalektalna leksikografija (Josip Lisac). Od leksikološko-leksikografskih (i gramatičko-leksi-kografskih) tema posebna je pozornost posvećena toponomastici (Petar Šimunović), antroponimiji (Anđela Frančić), jezičnim kontaktima (Marija Turk), jednojezičnoj leksikografiji (Bernardina Petrović), dvojezičnoj i višejezičnoj leksikografiji (Anja Nikolić-Hoyt), razlikovnim rječnicima (Mirko Peti), termi-nološkim priručnicima (Milica Mihaljević) te problematici dopreporodnih gramatika i rječnika (Darija Gabrić-Bagarić). U “pokušaju cjelovita bilanciranja” 20. stoljeća nije zaobiđena ni problematika hrvat-skoga jezika izvan granica Republike Hrvatske – status specifičnosti hrvatskoga standardnog jezika u konceptu književnojezične politike u Bosni i Hercegovini (Josip Baotić), naziv i status hrvatskoga jezika u Mađarskoj (Ernest Barić) te gradišćanskohrvatski jezik u 20. stoljeću (Nikola Benčić). Zbornik sadrži i prilog o Matici hrvatskoj i “njezinoj brizi o hrvatskome jeziku” (Stjepan Damjanović), prikaz hrvatskoga jezičnog savjetništva (Vlasta Rišner), pregled proučavanja jezika hrvatskih pisaca (Lana Hudeček) te pri-kaz konstituiranja standardologije i njezina mjesta u jezikoslovnoj kroatistici (Krešimir Mićanović).

Zbornik Hrvatski jezik u XX. stoljeću, u kojemu su objavljeni radovi (uza svaki i iscrpan popis litera-ture) dvadeset i osmero autora, vrijedan je i poticajan pregled proučavanja hrvatskoga jezika u 20. sto-ljeću.

Jelaska, Zrinka i suradnici (2005), Hrvatski kao drugi i strani jezik.

Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.-

Knjiga Hrvatski kao drugi i strani jezik sastoji se od pet cjelina: Teorijske osnove, Pristup građi hrvatsko-ga jezika, Postojeći priručnici hrvatskoga, Hrvatski i drugi jezici, Nastava i poučavanje gramatičkim obi-lježjima. U prvoj se cjelini prikazuju teorijski okviri ovladavanja jezikom i unutar nje objašnjavaju se pojmovi kao što su jezična djelatnost, jezična i komunikacijska sposobnost, materinski i rodni jezik, dvojezičnost i višejezičnost. Preispituju se i predlažu novi nazivi, razmatraju se teorije o usvajanju jezi-ka, stvaralačko oblikovanje jezika i sl. Pojam “hrvatski kao strani jezik” autori definiraju kao onaj koji se odnosi na jezik stranaca koji ovladavaju hrvatskim ili su njime do nekoga stupnja ovladali, uključuju-ći i nedavne useljenike, ali i one potomke Hrvata u čijoj se obitelji i okolini hrvatski uopće ne govori. U drugoj se cjelini raščlanjuje građa hrvatskoga jezika, što znači oblici, padežni sustav, glagolski vid i vid-ski parovi, glagolske vrste i rječnička sastavnica. U cjelini “Postojeći priručnici hrvatskoga” daje se pre-gled priručnika hrvatskoga kao drugoga i stranog jezika i posebno se razmatra način na koji su padežni sustav, glagolski vid, glagolski sustavi i odabir riječi u njima obrađeni. U četvrtoj se cjelini raspravlja o hrvatskome kao jednome od dvaju ili nekoliko jezika u društvu, utjecaju srodnih jezika, izgovornim obi-lježjima američkih govornika. Završno se raspravlja o načinu poučavanja hrvatskoga, među ostalim i o poučavanju hrvatskim padežima i glagolima.

Lončarić, Mijo (2005), Kajkaviana & alia: ogledi o kajkavskim i drugim hrvatskim govorima.

Čakovec, Zagreb: Zrinski, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.-

Knjiga Kajkaviana et alia sadrži radove o hrvatskim idiomima u zemlji i inozemstvu koji su najvećim di-jelom objavljeni u posljednjih petnaestak godina. Kao što je iz samoga naslova knjige očito, najviše je radova o kajkavskom narječju: posebno su tako, među ostalim, obrađeni bednjanski govori, goranski govori u Moslavini, govor Varaždina i okolice, ludbreški govor, govor Torčeca, hlebinski govor, podrav-ska kajkavština. Osim radova posvećenih konkretnim govorima autor je uvrstio i općekajkavske, poput “Mjesto kajkavskoga narječja u jezičnom kontinuumu”, “O razvitku kajkavskog narječja”, “Kajkavsko na-rječje”, “Jat u kajkavštini”. U drugoj cjelini – “Štokavsko i čakavsko narječje” – nalaze se, među ostalim, tekstovi o govorima virovitičkoga područja, o požeškom govoru, o najistočnijem čakavskom govoru. Uvrštene su također rasprave o jeziku Hrvata u Slovačkoj, o govoru moravskih Hrvata i Hrvata “Dalmata”

53u Sentandriji. Treću cjelinu, koja je opsegom najmanja, čini pet tekstova, među kojima su i “Hrvatska na-rječja i hrvatski književni jezik”, “Kopitar i hrvatski jezik”, “Mađari kroatisti jezikoslovci”. U knjizi se nalazi i opsežna bibliografija na pedesetak stranica.

Muhvić-Dimanovski, Vesna (2005), Neologizmi: problemi teorije i primjene.

Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za lingvistiku.-

Studija o neologizmima bavi se dijelom leksika koji zadire u, kako autorica zamjećuje, “u najmanju ruku, šest važnih područja: leksikologiju, leksikografiju, standardologiju, jezičnu politiku, kontaktnu lingvisti-ku te naposljetku tvorbu riječi”. Cilj studije nije bio iscrpan popis neologizama koji su se u posljednjih trideset-četrdeset godina pojavili u hrvatskome jeziku, nego su u prvi plan stavljeni različiti aspekti ne-ologije kao jezične pojave koja se definira kao ukupnost procesa koji određuju stvaranje novih riječi u vokabularu nekoga jezika. U knjizi su tako raspravljeni odnosi neologije spram norme, znanstvenoga nazivlja, novogovora, purizma itd. U posebnim poglavljima donosi se kategorizacija neologizama na posuđenice, pseudoposuđenice, domaće nove riječi i nove – stare riječi odnosno opisuju se načini stva-ranja neologizama, među ostalim, stvaranje novih riječi metonimijom, metaforom i kontrakcijom. Da bi se što preciznije obuhvatio širok spektar pojava vezanih uz neologizme, osim situacije u hrvatskome autorica je istražila i stanje u drugim europskim jezicima. Studija o neologizmima vrlo dobro upozorava na različite teorijske aspekte ove leksičke kategorije, ali istodobno donosi i niz zanimljivih primjera koji potvrđuju tvrdnju iznesenu u zaključku da neologizmi “upravo zbog svoje raznolikosti kod mnogih iza-zivaju izrazito afektivne reakcije: oni skloni purizmu, sasvim će sigurno negativno ocijeniti brojne strane riječi i posuđenice koje ulaze u jezik, dok će oni koji purizam shvaćaju kao negativnu pojavu, osuđivati domaće novotvorenice”.

Pavličević-Franić, Dunja (2005), Komunikacijom do gramatike: razvoj komunikacijske kompetencije

u ranome razdoblju usvajanja jezika. Zagreb: Alfa.

-U knjizi je predložen i afirmiran, kako objašnjava autorica u predgovoru, komunikacijsko-funkcionalan pristup, stvaralački pristup jezičnim sadržajima, koji polazi od toga da apstraktan sadržaj kakav je gra-matika treba poučavati na osnovi svakodnevnih komunikacijskih situacija, ne uključujući pritom samo sustave kojima se prenose jezične informacije, nego i odnose među osobama koje se sporazumijevaju. Komunikacijsko-funkcionalni pristup ističe i afirmira važnost komunikacijske prakse i pragmatički pri-stup, funkcionalnu nastavu jezika te razvoj komunikacijske kompetencije (shvaćene kao osposoblje-nost za praktičnu jezičnu uporabu) u odnosu na lingvističku kompetenciju (shvaćenu kao teorijsko znanje o jeziku).

Knjiga sadrži četiri poglavlja: Prvo je od njih “Jezična komunikacija” u kojem se raspravlja o temelj-nim pojmovima, kao što su jezik – govor – mišljenje, zatim o komunikacijskom procesu, usvajanju i uče-nju jezika, komunikacijskom pristupu edukaciji te komunikacijskoj i lingvističkoj kompetenciji. “Jezično izražavanje” najopsežnije je poglavlje. Unutar njega obrađuje se jezična djelatnost, afektivni karakter jezičnoga izražavanja i nastava jezičnoga izražavanja u osnovnoj školi. Treće je poglavlje “Govorna in-terpretacija umjetničkoga teksta” u kojem se autorica ponajprije bavi interpretativnim čitanjem i reci-tiranjem. “Igre i aktivnosti za razvoj komunikacijske kompetencije” završno je poglavlje u kojemu se na konkretnim primjerima pokazuje kako bi trebalo obrađivati nastavnu jedinicu prema komunikacijsko--funkcionalnome modelu.

Krešimir Mićanović: Novosti iz jezikoslovne kroatistike (izbor)

54


Sočanac, Lelija & Žagar-Szentesi, Orsolya & Dragičević, Dragica & Dabo-Denegri, Ljuba & Menac, Antica & Nikolić-Hoyt, Anja (2005),

Hrvatski jezik u dodiru s europskim jezicima: prilagodba posuđenica. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

-Knjiga je nastala kao rezultat istoimenoga znanstvenoistraživačkog projekta unutar kojega su istraži-vani jezični dodiri između hrvatskoga kao jezika primatelja i šest europskih jezika davatelja: engleskog, francuskog, mađarskog, njemačkog, ruskog i talijanskog. Autori su nastojali jezične dodire između hr-vatskoga i navedenih jezika proučavati unutar širega povijesnoga, kulturološkoga i sociolingvističkog konteksta. Prvotna koncepcija istraživanja obuhvaćala je dodire između standardnih jezika na sinkronij-skoj razini, no taj se pristup postupno proširivao kako bi uključio dijakronijsku dimenziju i supstandard-nu razinu, što je osobito važno za jezike kao što su mađarski, njemački i talijanski s kojima je hrvatski imao bliske stoljetne dodire koji sežu daleko u predstandardizacijsko doba. U uvodnom se poglavlju ističe da se metodologija primijenjena u prilozima koji tvore ovu knjigu zasniva na teoriji jezika u kon-taktu Rudolfa Filipovića izloženoj u njegovim studijama Teorija jezika u kontaktu (1986) i Anglicizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku (1990). U prvoj polovici 2005. objavljena je i knjiga Engleski element u hrvat-skome i ruskome jeziku autora Rudolfa Filipovića i Antice Menac u kojoj se na osnovi rezultata dotadaš-njih proučavanja anglicizama u hrvatskome i ruskome daje zaokružen prikaz teorije po kojoj se vršila analiza. U vezi s tekstovima objedinjenim u knjizi Hrvatski jezik u dodiru s europskim jezicima treba još reći da su osmišljeni tako da se u uvodu daje kraći pregled povijesti jezičnih dodira i zatim se zasebno analizira fonološka, ortografska, morfološka i semantička razina odnosno analiziraju se odgovarajuće adaptacije. Tako se npr. na semantičkoj razini opisuje kako posuđenice tijekom integracije u sustav jezi-ka primatelja formiraju značenje, do kakvih promjena pritom dolazi, zašto i kako se značenje posuđeni-ca odnosi prema značenju modela u jeziku davatelju.

Sekulić, Ante (2005), Rječnik govora bačkih Hrvata.

Zagreb, Subotica: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović”.

-Rječnik govora bačkih Hrvata nastao je na temelju desetljećima skupljane građe leksičkoga blaga Hrvata koji žive u Bačkoj, panonskoj ravnici između rijeka Dunava i Tise. Danas je to područje podijeljeno izme-đu Vojvodine (odnosno Srbije) i Mađarske, pri čemu je najveći dio Bačke sastavni dio Vojvodine.

U uvodnoj raspravi “Govor bunjevačko-bačkih Hrvata”, koja prethodi samome rječniku, pojašnje-ni su različiti nazivi hrvatskoga jezika u podunavskih hrvatskih pisaca od 17. do kraja 19. stoljeća te na dvadesetak stranica opisane glavne značajke štokavsko-ikavskoga govora bačkih Bunjevaca: artikulaci-ja glasova, akcentuacija, temeljna morfologija, sintaktičke posebnosti, leksik. U rječničkom dijelu knjige nalazi se oko 17000 natuknica, sve su naglašene i popraćene osnovnim gramatičkim podacima i defini-cijom. Uz natuknicu se obično navode i primjeri uzimani iz pisane građe odnosno iz mjesnih govora.

Silić, Josip (2006), Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika.

Zagreb: Disput.-

Tekstovi objedinjeni u knjizi Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika plod su višegodišnjega autorova bav-ljenja teorijom hrvatskoga standardnog jezika i funkcionalnih stilova. Najveći dio tekstova objavljen je u posljednjih desetak godina u časopisima i zbornicima. U ovoj su knjizi oni podijeljeni u četiri po-glavlja. U prvome poglavlju raspravlja se o jeziku kao sustavu i jeziku kao standardu, o hrvatskome je-ziku kao sustavu i hrvatskim narječjima te o polifunkcionalnosti standardnoga jezika općenito, pa tako i o polifunkcionalnosti hrvatskoga standardnoga jezika. U drugome poglavlju raspravlja se o pet funk-cionalnih stilova. Tekstovi o leksiku i normi, o jeziku Ivana Despota, Antuna Mihanovića i Slobodana

55Novaka, zatim rasprava “Je li jezik umjetničkoga djela funkcionalni stil standardnoga jezika?” uvršteni su u treće poglavlje. Četvrto je poglavlje posvećeno tekstu kao sintezi svega onoga što karakterizira funk-cionalni stil.

Silić je teorijski drugačije artikulirao suodnose, s jedne strane, između štokavskoga, čakavskoga i kajkavskoga te, s druge strane, odnos između štokavskoga i standardnog jezika. Opreka između jezika kao sustava i jezika kao standarda zamjenjuje opreku između jezika dijasistema i jezika kao standarda. Štokavski, kajkavski i čakavski jesu narječja koja se podređuju jeziku dijasistemu, a u Silićevoj je inter-pretaciji svako od tih narječja jezik kao sustav. Polazeći od toga da su kajkavski, čakavski i štokavski za-sebni sustavi, dakle tri hrvatska narječja, a ne tri narječja hrvatskog jezika, dijalektizmima u hrvatskome standardnom jeziku, kojemu je osnovica štokavska, smatra štokavizme, a ne kajkavizme i čakavizme.

Polifunkcionalnost i funkcionalna stilistika, dijalektika odnosa standardnog jezika i njegovih funkci-onalnih stilova, drugi je segment Silićeva bavljenja standardološkom problematikom. U domaćoj ling-vističkoj tradiciji, oblikovanoj znatnim dijelom pod utjecajem praškoga funkcionalizma, uobičajeno je da se govori o funkcionalnoj raslojenosti standardnog jezika na funkcionalne stilove. Tako i Silić piše o administrativno-poslovnome, beletrističkom (književnoumjetničkom), znanstvenom, novinarsko-pub-licističkome i razgovornom stilu. U vezi sa standardnim jezikom, jezikom polifunkcionalne javne ko-munikacije, i njegovim stilovima Silić naglašava dvoje: prvo, nitko ne govori standardnim jezikom kao cjelinom, nego jednom od njegovih funkcija, jednim od njegovih funkcionalnih stilova; drugo: svaki funkcionalni stil ima svoje zakonitosti, što znači da ono što se smatra greškom u jednome ne mora biti greška u drugome funkcionalnom stilu.

Odnos između štokavske osnovice i hrvatskoga standardnog jezika Silić problematizira unu-tar odnosa između jezika kao sustava i jezika kao standardnog jezika. Prijeko potrebne pretpostav-ke za razrješavanje toga odnosa između “jezične i društveno-jezične ustanove”, prema Siliću, jesu De Saussureova dihotomija jezik – govor i Coseriuova trihotomija sustav – norma – govor. Pod hrvatskim jezikom kao sustavom razumijeva se ono što (poslije)sosirovska lingvistika naziva jezikom, tj. potencijal-nom veličinom, a pod hrvatskim jezikom kao standardom ono što (poslije)sosirovska lingvistika naziva govorom, tj. aktualnom veličinom.

U Silićevoj interpretaciji govor jest ono kako se govori, norma ono kako treba govoriti, a sustav ono kako se može govoriti. U stupnjeve apstrakcije uključuje i uzus (uporabu) “ono kako se obično govori” i kodifikaciju “ono kako se mora govoriti”. Uzus, normu i kodificiranu normu Silić uokviruje onime što na-zivamo standardom.

Suprotnosti između jezika kao sustava i jezika kao standarda izražene su oprekama: implicitna nor-ma utvrđena je lingvistički i ona karakterizira jezik kao sustav, a eksplicitna norma karakterizira jezik kao standard i utvrđena je sociolingvistički; jezikom kao sustavom upravljaju isključivo unutarnje zako-nitosti (lingvističke, unutarjezične), a jezikom kao standardom i unutarnje i vanjske (sociolingvističke, unutarjezične i izvanjezične). S obzirom na to da u jeziku kao sustavu “ljudska volja nema što tražiti”, Silić ističe i da je jezik kao sustav, za razliku od jezika kao standardnog jezika, neovisan o kulturi, o knji-ževnosti, o civilizaciji, o politici, o vjeri, o naciji i o svemu onome u čemu vrijednosni sud ima jednu od presudnih uloga.

Posebnost štokavskoga kao sustava (štokavski dijalekt kao sustav) očituje se i u tome što on ima nasuprot sebi više jezika kao standarda. Silić smatra da je polazeći “od štokavskog dijalekta (jezika) kao sustava do njegove realizacije, svejedno hoće li oblik glasiti iskorišten ili iskorišćen”. No, koji će se oblik prihvatiti kao “prirodan”, ovisi o “odgovarajućemu kulturno-povijesnom i kakvu još drugome kontekstu”, pa je tako činjenica hrvatskoga standardnog jezika oblik iskorišten. U vezi s odnosom štokavskoga kao sustava i njemu odgovarajućih jezika Silić precizira da nasuprot standardnim jezicima ne stoji štokav-sko narječje kao cjelina, nego njegovi organski govori. Pritom se razlikuju dvije “podloge”, jedna je jezika kao sustava, a druga je podloga jezika kao standarda. Podloga jezika kao sustava mora biti homogen or-ganski idiom, a podloga jezika kao standarda može biti heterogen organski idiom. Podloga hrvatskoga jezika kao standarda nije isključivo štokavska, no jasno je da podloga hrvatskog jezika kao sustava (što-kavski organski idiom) presudno oblikuje hrvatski kao standard. Zahvaljujući tomu što nasuprot jeziku kao standardu stoji jezik kao sustav, čija je podloga štokavski idiom, štokavski zadobiva zasebno mjesto


56


spram kajkavskoga i čakavskoga. Tvrdnja da je hrvatski jezik kao sustav štokavski pretpostavlja posto-janje upravo standarda (jezik kao standard) koji je izgrađen na štokavskoj osnovici (jezik kao sustav). Dakle oznaka hrvatski jezik vezuje se uz štokavski zahvaljujući tomu što postoji standardni jezik čija je podloga štokavska. Podloga jezika kao sustava, funkcioniranje kojeg Silić opisuje u skladu sa struktu-ralističkom predodžbom jezika kao stroja, koji se pokreće vlastitom unutarnjom dinamikom, mora biti homogen, jedan organski idiom. Međutim, nužnost izbora jednog i homogenog idioma, tj. podloge je-zika kao sustava, sugerira da se problem odabira i postizanja homogenosti organskog idioma ne može razriješiti unutarnjom dinamikom jezika kao stroja (unutarnjim zakonitostima jezika kao sustava), nego da se taj problem (raz)rješava standardizacijskim procesima.

Silić, Josip & Pranjković, Ivo (2005), Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta.

Zagreb: Školska knjiga.-

Gramatika sadrži fonološki, morfološki i sintaktički opis hrvatskoga jezika. Fonološka je problemati-ka, kako objašnjavaju autori u predgovoru, podređena morfologiji, pa se zato govori u prvome redu o funkcionalnim svojstvima glasova, a u drugome su planu njihova fonetska, tj. akustička i artikulacijska svojstva. Pozornost je usmjerena na razlikovna obilježja koja se dijele na odsječna (segmentna) i nadod-sječna (suprasegmentna), pritom se nadodsječna promatraju na razini riječi i na razini rečenice. Unutar ovoga poglavlja obrađene su i morfonološke promjene koje autori nazivaju glasovnim promjenama. Premda su se autori odlučili za tradicionalni školski termin, sama obrada morfonoloških promjena ni-je onakva na kakvu smo navikli u školskim gramatikama. Glavni je kriterij mjesto na kojem dolazi do promjena, a nije kriterij tip glasovne promjene koji bi omogućio da se u istome odjeljku iscrpno opiše promjena. Tako se zasebno opisuju glasovne promjene na granici morfema i osnove (na granici prefik-salnoga morfema i osnove, na granici osnove i sufiksalnoga morfema), glasovne promjene u korijen-skome morfemu, glasovne promjene na granici naglašene i nenaglašene riječi. Odabir takva kriterija ima za posljedicu i to da se npr. izjednačivanje ili asimilacija po zvučnosti opisuje, tj. oprimjeruje u dva zasebna odjeljka: “Glasovne promjene na granici prefiksalnoga morfema i osnove” i “Glasovne promje-ne na granici osnove i sufiksalnoga morfema”.

Poglavlje o fonologiji pisano je vrlo ekonomično. Tako se npr. konstatira da do refleksa glasa jat ije, je, e dolazi u korijenskome morfemu, ali se ne navode konkretni primjeri kraćenja dugoga sloga odno-sno duljenja kratkoga sloga. Promjene se opisuju u poglavlju o morfologiji, npr. u odjeljku o glagolskom vidu, u odjeljku o sklonidbi imenica muškoga roda, u odjeljku o komparativu pridjeva itd. U vezi s glasov-nim promjenama može se zamijetiti i da se ne spominju npr. prijeglas, prijevoj.

Morfologija je u gramatici definirana kao jezikoslovna disciplina koja se bavi oblikotvornim i rječo-tvornim morfemima. S obzirom na takvu definiciju logično je što su autori tvorbu riječi, koja se u gra-matikama hrvatskoga jezika u pravilu obrađuje u zasebnu poglavlju koje je hijerarhijski ravnopravno morfologiji i sintaksi (npr. Hrvatska gramatika skupine autora, Babić–Težak, Brabec–Hraste–Živković, Maretić), smjestili u drugi dio poglavlja o morfologiji pod naslovom “Tvorba i funkcija riječi”. U gramati-ci je opisana tvorba glagola, imenica, pridjeva i priloga, pritom je podrobno razrađena tipologija ime-ničkih tvorenica, tj. podjela tvorenica s obzirom na njihovo značenje. U prvome dijelu “Morfologije” (“Tvorba i funkcija oblika riječi”) obrađeni su glagoli, imenice, zamjenice, pridjevi i brojevi. Prilozi, prijed-lozi, uzvici i čestice opisani su u sintaksi, pri čemu su prilozi dobili najmanje prostora, a prijedlozi naj-više. Premještanje priloga (koje autori smatraju samoznačnim riječima) i suznačnih riječi (prijedloga, veznika, uzvika i čestica) u sintaksu također je jedno od koncepcijskih rješenja po kojima se ova grama-tika razlikuje spram drugih hrvatskih gramatičkih priručnika.

Gramatički opis vrsta riječi odlikuje se, s jedne strane, dosljedno provedenom morfemskom ana-lizom, metodološki utemeljenoj u strukturalizmu, te, s druge strane, iscrpnim opisom morfonoloških promjena do kojih dolazi pri tvorbi glagolskih oblika odnosno u pojedinim sklonidbenim tipovima ime-nica, zamjenica, pridjeva i brojeva.

57U opisu glagolskih oblika polazi se od toga da svaki glagolski oblik ima svoju osnovu, zatim da je polazišna osnova za neke glagolske oblike infinitivna, a za neke prezentska odnosno da se svaki glagol-ski oblik tvori prema jednoj polazišnoj osnovi. Pritom je važno da glagolska osnova ima dvomorfemsko ustrojstvo. Dosljedno se držeći navedenih postulata, glagoli se u ovoj gramatici dijele na šest glagolskih vrsta, a one u razrede: prva vrsta ima osamnaest, druga jedan, treća i četvrta tri, peta i šesta dva razre-da. Takva je podjela bitno drugačija u usporedbi s dosadašnjima gramatikama. Različitost spram drugih gramatičkih opisa očita je i kad je riječ o tvorbi pojedinih glagolskih oblika. Tako se npr. tvorba imper-fekta glagola žudjeti objašnjava ovako: sufiksalni morfem infinitivne osnove -je- (žud-je-) zamjenjuje se sufiksalnim morfemom imperfektivne osnove -ja-, pritom se -j- stapa sa završnim suglasnikom. Na tako dobivenu imperfektivnu osnovu (žuđ-a-) dodaju se nastavci -h, -še, -še, -smo, -ste, -hu.

U vezi sa sklonidbenim tipovima imenica može se reći da autori umjesto podjele na tri deklinacijska tipa (kriterij je nastavak u gen. jd.), uzimaju kriterij gramatičkoga roda, pa tako zasebno opisuju deklina-ciju imenica prema njihovu gramatičkom rodu.

Sintaksa je najopsežnije poglavlje, obaseže 191 stranicu, što znači da nešto više od polovice Gramatike hrvatskoga jezika čini sintaktički opis. U dosadašnjim gramatičkim priručnicima udio sintakse u pravilu je manji (npr. Hrvatska gramatika) ili znatno manji (npr. Brabec–Hraste–Živković).

Opis je usredotočen na opis triju tipova jedinica: riječi (i njihovih oblika ako ih riječi imaju, tj. ako su promjenjive), spojeva riječi/sintagmema i rečenica.

U opisu riječi i oblika promjenjivih riječi kao jedinica sintaktičke razine najviše je pozornosti posve-ćeno glagolima i imenskim oblicima, i to prije svega imenicama. Glagoli su podijeljeni na samoznačne i suznačne. Ovi potonju jesu glagoli koji imaju nepotpuno značenje ili značenje kojim se modificira kakva radnja, a ne značenje same radnje. Suznačni se glagoli dijele na: pomoćne, modalne, fazne i perifrazne. U gramatici su podrobno opisane sintaktičke službe i značenja glagolskih oblika. Osobito je detaljan opis sintakse padeža, sintaktičke službe i značenja padeža, samostalnih i nesamostalnih, tj. značenja besprijedložnih kosih padeža i kosih padeža s prijedlozima.

Suznačne riječi i oblici podijeljeni su u dvije skupine: u prvu su skupinu uvršteni prijedlozi, vezni-ci i jedan dio čestica te suznačni glagoli, a u drugu su uvršteni uzvici, oblici vokativa i drugi dio čestica. Posebno su opisani prijedlozi, vezna sredstva (veznici i konektori), čestice i uzvici.

Spojevi riječi/sintagmemi jedinice su više sintaktičke razine, i u ovoj su gramatici analizirane gra-matičke veze među sastavnicama spojeva riječi (sročnost, upravljanje i pridruživanje), funkcionalna svojstva spojeva riječi (odredbeni, dopunski i okolnosni) te značenje i ustrojstvo spojeva riječi. Autori razlikuju sintagmeme (spojevi riječi kao jezične jedinice, kao izvanrečenične jedinice) i sintagme (spoje-vi riječi uključeni u rečenicu ili tekst, kao unutarrečenične jedinice).

“Rečenica i iskaz”, “Gramatičko ustrojstvo rečenice”, “Rečenice po sastavu” naslovi su cjeline u kojima se razmatra rečenica kao sintaktička jedinica. Razlikovanje jezika i govora uporište je i za razlikovanje rečenice kao jezične i rečenice kao govorne jedinice, dakle razlikovanje rečenica kao jedinica koje karak-terizira značenje i iskaza kao jedinica koje karakterizira smisao.

Podrobno je raščlanjeno gramatičko ustrojstvo rečenice i odnosi među članovima rečeničnoga ustrojstva: predikat, subjekt, objekt, priložna oznaka, atribut i apozicija. Uobičajena podjela na glagolski i imenski predikat nalazi se i u ovoj gramatici, ali potpodjela je potpuno nova. Glagolski predikat dijeli se na jednostavne i složene, a imenski, koji su uvijek složeni, na kopulativne i semikopulativne predikate.

Rečenice su prema kriteriju sastava podijeljene u jednostavne i složene. Za tipologiju složenih re-čenica, koja se donosi u ovoj gramatici, važno je: prvo, da se razlikuju tri vrste sklapanja (povezivanje, uvrštavanje i sklapanje bez veznika); drugo, da složenim rečenicama može biti svojstven nezavisan ili zavisan odnos – ti odnosi mogu biti gramatički izraženi (eksplicitni) i gramatički neizraženi (implicitni). Složene se rečenice s obzirom na to dijele na nezavisnosložene i zavisnosložene. I jedne i druge dalje se dijele na implicitne (asindetske) i eksplicitne (vezničke).

Uobičajeno je da se u hrvatskim gramatikama razlikuju tipovi nezavisnosloženih i zavisnosloženih rečenica.

Neke od važnijih razlika u usporedbi s npr. Katičićevom Sintaksom hrvatskoga književnog jezika i Hrvatskom gramatikom jest da Silić–Pranjković isključne (izuzetne) i zaključne ne navode među nezavi-


58


snosloženim rečenicama. Zatim da Silić–Pranjković opisuju i asindetske zavisnosložene rečenice kojih u Katičićevoj sintaksi uopće nema. Sintaktički opis završen je dvama manjim odjeljcima: o ustrojstvu tek-sta i o redoslijedu sintaktičkih jedinica, pritom se razlikuje redoslijed članova rečenice kao gramatičke jedinice i redoslijed članova rečenice kao obavijesne (komunikacijske) jedinice.

U završnom dijelu gramatike, što je novost u hrvatskoj gramatikografiji, na petnaestak stranica ras-pravlja se o funkcionalnim stilovima hrvatskoga standardnoga jezika: znanstvenome, administrativno--poslovnome, novinarsko-publicističkome, književnoumjetničkome i razgovornome.

U ovome kratkome prikazu treba spomenuti i to da su u prvome paragrafu poglavlja o funkcio-nalnim stilovima autori predstavili svoju gramatiku kao gramatiku koja se prvenstveno bavi opisom lingvističkih (isključivo jezičnih), a ne prvenstveno opisom sociolingvističkih (i jezičnih i izvanjezičnih zakonitosti hrvatskoga jezika). S obzirom na to “ni u ovoj gramatici nema govora o nepravilnosti ni ma o čemu što se protivi pravilnosti. U njoj nema dopustivoga i nedopustivoga, prihvatljivijega i neprihvatlji-vijega, boljega i lošijega. Za nju je npr. pravilan i oblik genitiva množine kolijevaka, i oblik genitiva mno-žine koljevaka, i oblik genitiva množine kolijevka, i oblik genitiva množine kolijevki. Ona ni jednomu od njih ne daje prednost” (str. 375).

Autori se dakle izrijekom legitimiraju kao oni koji u gramatici ne proglašavaju jedno pravilnim, a drugo nepravilnim. No, oni nisu indiferentni spram funkcionalne raslojenosti standardnog jezika, pa se tako nerijetko u gramatici, ne samo u završnom poglavlju o funkcionalnim stilovima, donose opaske o tome da se pojedini oblik upotrebljava npr. u publicističkom stilu, posebice u novinskim naslovima (kr-nji perfekt, Predsjednik primio izaslanstvo umirovljenika) ili da se npr. konstrukcija od + genitiv (Svi će oni biti odlikovani od predsjednika države) susreće uglavnom u tekstovima administrativnog i publicističkog stila. U gramatici se također eksplicira normativni status pojedinih oblika riječi i sintaktičkih konstrukci-ja. Tako se npr. konstatira da silazne naglaske na nepočetnom slogu hrvatski standardni jezik, “posebno njegov razgovorni stil, počinje primati kao pravilne” ili da se uporaba prijedloga kod uz glagole kretanja normativno ne preporučuje. Slično je utvrđeno i za konstrukciju prijedlog nasuprot + genitiv odnosno za upotrebu prijedloga po u pasivnim konstrukcijama.

Stojković, Marijan (2005), Hrvatske jezične i pravopisne dvojbe.

Zagreb: Pergamena. Pripremio Marko Samardžija.-

Hrvatske jezične i pravopisne dvojbe knjiga je tekstova Marijana Stojkovića (1879–1965), hrvatskoga filologa čije je djelo, riječima autora pogovora i priređivača knjige Marka Samardžije, “potisnuto na marginu jezikoslovne kroatistike”. Najznatniji dio stručne i znanstvene djelatnosti Marijana Stojkovića vremenski se smješta u prvu polovicu 20. stoljeća. Nakon Drugoga svjetskog rata njegova je djelatnost znatno manjega opsega. U tome je razdoblju objavio nekoliko jezikoslovnih radova te je radio – kao obrađivač građe – na Akademijinu Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika. Priređivač je, vodeći računa o Stojkovićevim stručnim preokupacijama, izabrane tekstove podijelio u pet poglavlja: 1. Vrijeme i djelo Bartula Kašića, 2. Oko hrvatskoga jezika, 3. Jezične dvojbe, savjeti i pouke, 4. Portreti, 5. Oko hrvatsko-ga pravopisa.

Tafra, Branka (2005), Od riječi do rječnika.

Zagreb: Školska knjiga.-

Tekstovi objedinjeni u knjizi Od riječi do rječnika napisani su u posljednjih desetak godina i njihova je zajednička problematika riječi s leksikološkoga ili s gramatičkoga gledišta odnosno rječnik s metaleksi-kografskoga gledišta. Opsjednutost riječju i rječnikom potekla je, kako sama autorica kaže, iz osobne radne sudbine koju opisuje kao osuđenost na “leksikografsko prokletstvo” da svoj radni vijek provede na rječnicima koji nikada nisu bili objavljeni. Tematika objavljenih članaka u ovoj knjizi može se uvjetno razdijeliti na gramatičku, leksikološku i leksikografsku. Međutim, dio tekstova objedinjuje, što je očito

59iz njihovih naslova, i gramatiku i leksikografiju: npr. rasprava o razgraničavanju roda i spola, o “nepravil-nicima” u hrvatskoj gramatici i rječniku odnosno o konverziji kao gramatičkom i leksikografskom pro-blemu. Ali i kad je tema gramatička, kao npr. u člancima “Oba, obadva”, “Morfološka obilježja brojevnih riječi” – autorica ne zanemaruje leksikografsku perspektivu, njezina je pozornost usmjerena na to kako u rječničkoj natuknici dati što pouzdaniji gramatički podatak. U leksikološko-leksikografskim i leksiko-loškim raspravama problematizira se leksikalizacija odnosno paronimi, bliskoznačni odnosi u leksiku, leksičke izrabljenice u hrvatskim javnim medijima, leksičke pogreške zbog sličnosti. Leksikografske te-me jesu hrvatska leksikografija između politike i lingvistike te leksikografski postupci. Prema autoričinu mišljenju analiza položaja hrvatske leksikografije u europskome kontekstu, nekada i sada, pokazuje da je hrvatska leksikografija prije “bila više uronjena u europske leksikografske tokove nego danas”, odno-sno da je “dvadeseto stoljeće, u usporedbi s europskom leksikografijom, stoljeće zaostajanja hrvatske leksikografije”, i to prije svega zbog toga što domaća leksikografija stoji “vrlo slabo s jednojezičnim rječ-nicima hrvatskoga jezika”.

Težak, Stjepko (2005), Između jezika i stila.

Zagreb: Tipex.-

U prvome dijelu knjige obuhvaćena su gramatička i stilska pitanja obilježena dvojnim ili trojnim obli-cima. Autor problematizira: a) uporabnu vrijednost imperfekta u suvremenoj hrvatskoj književnosti, novinstvu i filmu u usporedbi s uporabnom vrijednošću perfekta i aorista; b) izbor alomorfa u genitivu množine imenica e-sklonidbe (naredba – naredaba, naredba, naredbi; školjka – školjaka, školjka, školj-ki); c) višestruke padežne nastavke u sklonidbi pridjevnih riječi (npr. definicija standardn-og/-oga jezika, u talijansk-om/-ome/-omu gradu), pritom konstatira da morfološke dvojnosti i trojnosti pridjevno-za-mjeničke sklonidbe ne treba shvatiti kao privremenu narušenost sustava, nego kao njegovu elastičnost koja dopušta više slobode, a ponekad i sigurniju obavijest; d) vokativ jednine imenica u ženskom i mu-škom rodu (npr. Milka – Milko, Osječanka – Osječanko, Andrija – Andrijo).

U drugom dijelu autor se bavi jezičnim i stilskim pitanjima u književnim djelima te u njihovim film-skim, televizijskim ili kazališnim izvedbama. Pritom je pozornost usmjerena na junake pripovjedaka Slavka Kolara, kajkavštinu Purgera u filmu Tko pjeva zlo ne misli, vjerodostojnost dijaloga u televizijskoj seriji Gruntovčani, stilskoj osebujnosti fantastične pripovijesti Đure Sudete Mor, odnosno njezinu jezič-nom osuvremenjivanju. U tekstu “Licitarski nakit na boru”, smještenu između ovih dvaju dijelova, ras-pravlja se o jezičnoj standardizaciji riječi licit, njezinim izvedenicama i bliskoznačnicama.


II. Ideologije i ideologemi

hrvatske književnosti

63Milovan Tatarin-

Držić i Machiavelli(Nacrt za jedno čitanje Držićeva makijavelizma)

-Rad posvećujem Dunji Fališevac, za prijateljstvo, razgovor,

dobre pouke i nesebičnost u dijeljenju ideja

-

I.Vlastela

-Važan trenutak u povijesti tumačenja opusa Marina Držića predstavljalo je Dayreovo otkriće urotničkih pisama krajem siječnja 1930. u Državnom arhivu u Firenci.1 Rešetar ih je dobio od Dayrea u trenutku kad je već završio rad na kritičkom izdanju za ediciju Stari pisci hrvatski, i jedino što mu je preostalo bilo je tek prokomentirati njihov sadržaj i objaviti ih,2 na kraju predgovora, zajedno s različitim historiograf-skim zapisima (ulomak iz spisa Bibliotheca Ragusina Serafina Crijevića, izvadak iz genealogije Antunina i genealogije Jera Vlahova Držića: Orrigine et discendenza della famiglia di Darsa che al presente sono ci-tadini di Raugia – Podrijetlo i potomci obitelji Držić koji su sada građani Dubrovnika, izvadak iz Diversa Cancellariae o potvrđivanju Držića za opata i rektora crkve Svih Svetih (Domino) u Dubrovniku i crkve sv. Petra na Koločepu 1526. godine).3 Pisma je prvi put 1963. preveo Ivo Batistić, poprativši ih komenta-rima i pogovorom u kojemu je urotu označio kao posljedicu “razdraženoga, a možda i patološkog du-ševnog stanja starog pjesnika”,4 što će potonji istraživači odbaciti, okvalificiravši njegovu interpretaciju “nepotpunom i pristranom”.5

I inače je urota različito procjenjivana u književnoj historiografiji. Već je, naime, Dayre – obavješta-vajući o pronalasku pisama – rekao: “Prvi je dojam neugodan: izazivlje u nama prezir njegovo pozivanje stranog princa, kojemu nagoviješta, da može podjarmiti njegovu domovinu, jednako kao i njegove am-bicije i pretjerane namjere, i sve ono, što se odatle naslućuje kod toga tobožnje starog veseljaka”,6 za-ključujući da je takvo što mogao zamisliti “samo potpuno bezazlen čovjek”.7 Isto je sudio i Rešetar: “Ovo je bio D-ćev plan – smiješno naivan i bez ikakvoga izgleda da bi se mogao izvršiti!”.8 Jorjo Tadić – inače zaslužan za mnoge arhivske vijesti, ali i posve proizvoljnu sliku o Držiću “koji je celoga veka, živeći u ne-radu, pravio dugove i vodio borbu s neimaštinom i koji je u novcu gledao najveću sreću i preimućstvo nad drugima”9 – predstavio je Držićevu urotu nimalo ugodnim riječima: “Dok nosioci državne vlasti bu-du mirno spavali, Držić će povesti u borbu čitavu ovu čudnu četu Italijana sa svih strana sakupljenih, i u svojoj režiji izvesti, na dubrovačkoj Placi, neozbiljno zamišljenu igru, gde će se, kao u komediji zbaciti jedna vlada i postaviti druga. Ceo ovaj plan bio je toliko fantastičan i smešan da autoru vojvoda nije ni odgovorio na pisma i predstavke. (...) Ali, Držić je mogao znati da je sve to neozbiljno i da mu takvo pre-

1 Marin Držić conspirant à Florence, Revue des études slaves, tome X, Paris, 1930, str. 76-80. Hrvatski prijevod: Marin Držić, urotnik u Firenci, u: Dubrovačke studije, Matica hrvatska, Zagreb, 1938, str. 19-23.2 “Tek se baš sada, kada se slaže ovaj uvod k novomu izdańu D-žićevih djela, saznaje da je D. godinu danâ prije svoje smrti pokušao da provede ne-ku dosta krupnu političku akciju, to jest da s pomoću toskanskoga vojvode Kozma I promijeni vladu u Dubrovniku.” Djela Marina Držića, Stari pisci hrvatski, knjiga VII, drugo izdanje, JAZU, Zagreb, 1930, str. LXVI.3 Djela Marina Držića, str. CXXXI-CXLVII.4 Zavjerenička pisma Marina Držića, Filologija, 5, Zagreb, 1967, str. 41. Budući da je umro 19. siječnja 1966, Batistić nije dočekao objavljivanje svojega prijevoda.5 Frano Čale, Marin Držić: Djela, Cekade, Zagreb, 1987, str. 23. Svi navodi iz Držićevih djela bit će citirani po tome izdanju.6 Marin Držić, urotnik u Firenci, str. 19.7 Nav. dj., str, 22.8 Djela Marina Držića, str. LXXII.9 Marin Držić (1508–1567), u: Marin Držić, priredio Miroslav Pantić, Zavod za izdavanje udžbenika Socijalističke Republike Srbije, Beograd, 1964, str. 37.

64


duzeće, bez čvršćih osnova, neće doneti korist. Možda je hteo da u Firenci skrene na sebe pažnju, da se prikaže pred toskanskim dvorom kao važna ličnost ili da se, kao običan avanturista, bilo čime istakne i pohvali. (...) Kao da to nije više onaj nekadašnji Marin Držić: sa njim se nešto dogodilo. Već sama namera da se u onim godinama baci na kovanje zavera i to, verovatno, sam, a iz onih razloga i s onakvim sred-stvima, otkriva čoveka neobična, štaviše, ne sasvim zdrava, sa izvesnim duševnim nedostacima”.10

Osim tih negativnih, nerijetko podrugljivo intoniranih sudova, od pedesetih godina 20. stoljeća – osobito nakon interpretacije Držićeva djela koju je ponudio Živko Jeličić – javljaju se pokušaji temeljiti-jega razumijevanja Držićeva čina. Tako je, primjerice, Dragoljub Pavlović trezvenije, na temelju arhivskih istraživanja razložio motive firentinske epizode, zaključujući da je “Držićev pokušaj prirodna posledica naglog jačanja gornjeg sloja dubrovačkog građanskog staleža, koji već u Držićevo doba ne ustupa vla-steli ni po bogatstvu ni po raskošnom i ugodnom životu, a koji će već početkom XVII veka preuzeti u svoje ruke najveći deo dubrovačke pomorske i kopnene trgovine”.11 Bernard Stulli nerealnost Držićeva plana objašnjava utopijskim stremljenjima: “On je vizionar koji zamišlja ‘ljude nazbilj’ i jedan svijet pravde i poštenja dostojan ljudi; on je utopist, koji želi taj pravi svijet, zna da je za njegovo ostvarenje potrebna borba, ali ne vidi kada i kakva borba. On je preteča, koji doduše nema osjećaja za praktično--političku stranu provedbe svojih ideala, ali uočava njihovu neophodnost, duboku ljudsku vrijednost, smisao i potrebu žrtve za njih. A baš zato što je on pjesnik-vizionar i utopist preteča a ne i političar-prak-tičar, njegovi ‘konkretni’ planovi Cosimu Mediciju nose tako izrazit pečat naivnosti i fantastičnosti”.12 Milan Ratković se uglavnom nastavlja na Pavlovićeve zaključke, ublaženo mu pripisujući odsutnost pra-gmatičnosti: “Prije svega, on kao da nije bio svjestan od kolikog bi političkog zamašaja bilo učvršćenje neke nove, strane vlasti na teritoriju Dubrovačke Republike. Kako je mogao samo pomisliti da bi evrop-ske države – Turska, Španjolska i Venecija – mirnim okom gledale na svoga novoga konkurenta i da ne bi ništa poduzele protiv njega i njegova nasilja! (...) Razmišljajući nakon četiri stoljeća o posljednjem aktu Marina Držića, pred oči nam dolazi simpatičan lik jednoga našeg čovjeka koji je godinama, i sve do kra-ja života, nosio u sebi veliku i plemenitu misao o ljepšim i pravednijim odnosima među ljudima; koji se nesebično, iskreno i ustrajno borio za oslobođenje malog i bespravnog čovjeka iz njegova podređenog i teškog položaja. Ali za ostvarenje tog ideala Držićeva bilo je još prerano!”.13

Iz spomenutih se navoda dade razabrati da su književni historiografi – kako god formulirali svo-je stavove – svejednako isticali Držićevu političku nekompetentnost, uglavnom zaobilazeći pitanje je li njegov čin iskaz domoljublja ili pak izdajništvo, izuzevši Rešetara, kojemu je Držićev pokušaj urote doduše nerazumljiv, ali iz njega ne izvodi dalekosežne etičke prosudbe: “Nego ja se nadam da slijepa D-ćeva mržńa protiv dubrov. vlastele nije išla tako daleko, te je on ovaj put pošao u Mletke zbiļa zbog prave zabave ili kojeg drugog bezazlenog uzroka, te da tako ne trebamo s imenom D-ćevim spajati sli-ku mahnitog izdajice svoje domovine”.14 Vinko Foretić, nakon detaljne analize sadržaja pisama, precizno odgovara na postavljeno pitanje: “Mi ne možemo Držića smatrati izdajnikom, već samo pobornikom je-dne druge političke koncepcije... On ne zamišlja da bi vojvoda zavladao nekom apsolutističkom vlašću u Dubrovniku, kao što je stvarno već vladao Firencom i ostalom Toskanom, već da bi bio onaj koji vrši sa-mo vrhovnu vlast nad Dubrovačkom Republikom te joj pruža kao velika vlast zaštitu i potporu u odnosu prema Turskoj, a s druge strane štiti novi zavedeni politički poredak ravnopravne kondominacije starog plemstva i višeg puka”.15 Konačno, urotu će lucidno razmotriti Josip Pupačić te zaključiti: “To nam daje za pravo zaključiti da je – prema pismima – jedan od prvih i jedan od najodsudnijih motiva Držićeve po-bune bio u svojoj osnovi patriotske naravi te da su drugi Držićevi motivi (prije svega humanistički) – ko-jih je moralo biti više, a koji su, ma koliko nam se eventualno činili osobnim, imali opće značenje, jer su imali svoje izvore u društvenoj i političkoj stvarnosti tadašnjeg Dubrovnika – proizišli iz ovog prvog ili su usko s njim povezani”.16 To stajalište ostat će na snazi do danas.

10 Jorjo Tadić, nav. dj., str. 43, 44.11 O revolucionarnom pokušaju Marina Držića iz 1566 godine, Glasnik SAN, I, 1-2, Beograd, 1949, str. 167.12 Oko političkih planova Marina Držića-Vidre, Mogućnosti, VI, 6, Split, 1959, str. 509-510.13 O Držićevu pokušaju prevrata u Dubrovniku, Dubrovnik, X, 3, Dubrovnik, 1967, str. 97, 98.14 Djela Marina Držića, str. LXXIV.15 O Marinu Držiću, Rad JAZU, 228, Zagreb, 1965, str. 99.16 Pjesnik urotnik (O političkim planovima Marina Držića), u: Marin Držić, zbornik radova, uredio Jakša Ravlić, Matica hrvatska, Zagreb, 1969, str. 191.

65Pronalazak i publiciranje pisama upućenih firentinskome vojvodi Cosimu I. Mediciju i njegovu sinu Francescu rezultiralo je s dvije krupne posljedice: prvo, zanijekana je slika o Držiću kao prpošnom ko-medijantu, ležernome popu, “veselom Dum Marinu”,17 vječnom dužniku i izjelici; drugo, interpretacij-ski napori usredotočili su se na Držićev odnos prema sustavu vlasti Dubrovačke Republike. Tumačenja su krenula u novome smjeru, čemu su priloge dali ponajprije Živko Jeličić, Leo Košuta, Josip Pupačić, Franjo Švelec, osobito Frano Čale i Slobodan P. Novak. Shvatilo se, naime, da je prvi prolog Dunda Maroja, koji izgovara negromant Dugi Nos od Velicijeh Indija, nužno čitati u kontekstu urotničkih pi-sama, ljude nazbilj i ljude nahvao povezati s dubrovačkom vlastelom, konačno, postalo je jasno da je Držićev opus cjelina zasnovana na nekoliko temeljnih antiteza (čovjek – zvijer, mudrost – ludost, mla-dost – starost, nazbilj – nahvao). Artikulirana je teza da je Držić govorio o prevladavanju opreke između dvaju svjetova, borio se – kako je zapisao u prvome sačuvanom pismu od 2. srpnja 1566. – protiv “dva-desetorice nenaoružanih, ludih i bezvrijednih nakaza” (str. 26), zalažući se za, slobodno rečeno, novo-ga čovjeka koji nije određen aristokratskim podrijetlom, nego ljudskim vrlinama, zahvaljujući kojima se može izboriti s nestalnom fortunom. U 1551. godine izvedenom Dundu Maroju – nastavku 1548. prika-zanoga Pometa18 – Držić je iznio misli o vladaru, utjelovljenom u liku Pometa. U svakom slučaju, postao je Držić – neznanstveno kazano – simpatičniji, njegova utopijska, transgresivna gesta dala je i njemu i njegovu djelu značenja koja do otkrića pisama nisu imala. Tumačenje najvažnije i najkompleksnije Držićeve komedije više se ne može zamisliti bez urotničkih pisama (i obratno), a alegorijske implikacije iz monologa Dugoga Nosa čitaju se kao šifrirane poruke koje je Držić o pokladama spomenute godine upućivao Gradu i njegovu oligarhijskome sustavu.

Međutim, je li Držićev odnos prema vlasteli uvijek bio takav, što se dade zaključiti iz sačuvanih tekstova? Ponajprije, da je ta relacija iz nekoga razloga bila važna za Držića vidi se iz Genealogije Jera Držića, sina Držićeva brata Vlaha. Dio posvećen Marinu zapravo je uočljivo oskudan podacima – nije zabilježena godina rođenja, a naslovom nije navedeno nijedno Držićevo djelo, nego Jero književni rad predstavlja vrlo općenito: “Fu poeta in lingva n[ost]ra non solam[ente] lirico, ma comico et tragico an-cor come si uede per moltissime opere che compose oltre di cio, era musico eccelentiss[im]o et sona-ua d’ogni sorte de instrumenti”.19 No, bilo mu je važno napomenuti sljedeće: “Poi tornando nella patria si fece prete et fu molto amato dalla nobilta Raugia”.20 Taj podatak, dakako, ne mora odgovarati istini i može biti posljedica obiteljske frustracije gubitkom plemstva u 14. stoljeću, no indikativno je već i to da je kroničar smatrao potrebnim unijeti i jednu takvu opasku. Prema Kastropilovim istraživanjima, Jero je pouzdan, dapače, on se “trudio da za sve svoje navode nađe oslonac u arhivskim dokumentima”.21 Ipak, prešutio je pravi razlog gubitka plemstva – kršenje ženidbene klauzule pretka Marina Držića – i utekao se legendi o njegovu napuštanju grada za vrijeme kuge 1348. godine unatoč strogoj zabrani Senata.

Da je Držić uživao naklonost stanovitoga broja plemićkih obitelji nedvojbeno je. Već i sama činje-nica da mu je Senat 24. kolovoza 1538. odobrio financijsku potporu od trideset dukata za školovanje u Sieni – premda s malom razlikom u glasovima (osamnaest za, petnaest protiv) i uz jamstvo Bartola Zuzorića i Nikole Ivanova Mažibradića – govori da je tu beneficiju nekako zaslužio.22 U drugome pro-logu Tirene – napisanom za pir Vlaha Nikolina Držića i Marije Sinčičević 1551. godine – Obrad će kazati – nakon što podsjeti na sumnje koje su neki iznijeli o Držićevu pjesničkom umijeću te da je uzalud bo-ravio u inozemstvu na školovanju23 – da je Držić lijepo prihvaćen (“Ma kad on dođe, pak i poče sviriti, / tuj kako manen, svak ide ga sliditi”, s. 129-130, str. 192), pa zatim dodaje:

17 Djela Marina Držića, str. LXVII.18 Milan Rešetar smatra da je Dundo Maroje prikazan 1556. godine, a tu će tezu podržati i Franjo Švelec: “U pogledu ‘Pometa’ i ‘Dunda Maroja’, ja bih se, prema onome što sam naprijed izložio, priklonio Rešetaru, pa bih te dvije komedije smjestio u 1553. odnosno u 1556.” Komički teatar Marina Držića, Matica hrvatska, Zagreb, 1968, str. 21.19 “Bio je pjesnik u našem jeziku, ne samo lirski, nego i komički i tragički, kako se vidi iz mnogih djela što ih je sastavio, a povrh toga bio je i izvrstan glazbenik te je svirao na svim vrstama glazbala.” Stjepan Kastropil, Genealogija porodice Držić od Jera Vlaha Držića, Prilozi za književnost, jezik, isto-riju i folklor, br. 27, sv. 3-4, Beograd, 1961, str. 238.20 “Zatim je, vrativši se u domovinu, postao svećenik i bio veoma omiljen kod dubrovačkoga plemstva.” Nav. dj., str. 238.21 Nav. dj., str. 228.22 Prijepis odluke donio je Rešetar, Djela Marina Držića, str. IL (bilješka 1).23 “Istina nije toj, Vlašiću!” veljahu, “Držića svi znamo pobolje nego ti, priko mora tamo ki učî sviriti,

Milovan Tatarin: Držić i Machiavelli

66


er toga Držića ljube ti vlastele kako sve mladića ljubežljiva vele. (s. 139-140)

Da barem u jednom dijelu te konstatacije ima ponešto istine, možda može potvrditi i napomena u posveti Maru Makulji Puciću u kojoj Držić, između ostaloga, za sebe kaže da je stvoren za “poslužit i po-godit svakomu u stvari razložite” (str. 204), dakle doista je mogao biti ljubežljiv pa zbog toga i respekti-ran u svojoj sredini. U prvome prologu Tirene Držić će Dubrovniku namijeniti sve same laude: pohvalit će mlade i stare, vladike i graćke, a zatim će uzdizati vlastelu, s tim što treba zapaziti da u istoj rečenici veže Grad i vlastelu, kao da je – u nekoj zamišljenoj širokoj Vučetinoj gesti rukom – pokazujući vlastelu istodobno pokazao i Republiku:

Vidiš li ovi grad i vlastele ove? Po svemu svitu sad dobro ime njih slove.Istočna gospoda po božjoj milosti otmanskoga ploda miluju ih dosti;i tamo od zapada uzmnožna gospoda ljube ih sva sada, – milos im tuj Bog da;razmirja ne imaju na svitu s nikime, korablje plivaju njih vitrom svakime. (s. 39-46, str. 206)

Na početku prologa Dugoga Nosa obratit će se Držić “svijetlijem, uzmnožnijem dubrovačkijem vlastelom”, zatim će ih titulirati “moji uzmnožni vlastele, svitla krvi”, a u drugome prologu “plemeniti i dobrostivi skupe”. Među tom vlastelom Držić je imao prijatelja; u najmanju ruku morao je to biti Maro Makulja Pucić, kojemu se u posveti Tirene obratio sve samim biranim riječima:

I razmišljajući er bez pomoći od uzvišena gospodina ona bi bila kako lijepa djevica bez uresa od svi-tlih haljina, odlučio sam (uzdavši se u ljubav ku mi si vazda nosio za tvoju slatku narav kojom si svakomu drag, kako su sve izvrsne stvari drage) rečenu komediju stavit prid tvoje svitlo lice, da ju ti tvojom do-brotom nakitiš, tvojijem razumom uresiš, tvojom plemenštinom braniš i kriposti mnozima, kojima sjaš među vlasteli, tvojima druzi, kako sunce među zvjezdama. Sada, svitla krvi, hrabreni vlasteline, časti gra-da Dubrovnika, sinu velikoga vlastelina Dživa Makuljića, koga je svitla vridnost među nami kako sunčani zrak na nebi i na zemlji... (str. 204).

Tu je, zatim, Sabo Nikulinov Menčetić, kojemu je uputio poslanicu nakon potvora da je plagirao Vetranovića, možda i zato – kako pretpostavlja Franjo Švelec24 – što je Sabo pripadao onima koji su po-vjerovali u objedu (“Lupežom i mene još čine prid tobom, / kako oni ki sciene i sude svih sobom”, s. 15--16, str. 185). Premda nam danas nisu jasni Držićevi odnosi s plemićem Lujom Sarakom, zajedno su se našli u Anconi 4. siječnja 1543, kad Držić od Firentinca Jeronima Gerina posuđuje stotinu zlatnih duka-ta, a Saraka mu je jamac. Treba podsjetiti da je u tome trenutku Saraka mlad, ima oko dvadesetak go-dina.25 Bio je Držić blizak i s Ambrozom Gučetićem i Marinom Džamanjićem, čijim je posredovanjem stupio u službu Christopha Rogendorfa, s kojim je o Božiću 1545. krenuo put Beča, a u jesen 1546. u Carigrad. Među Držićevim manje ili više bliskim prijateljima bili su valjda i plemići za čije je pirove pisao svoja djela: Martolica Vitov Džamanjić (Novela od Stanca, 1551), Rafo Marinov Gučetić (Džuho Kerpeta, 1554), Sabo Stjepanov Palmotić (Skup, 1555), Vlaho Valentinov Sorkočević (Grižula, 1556). Konačno, pri-jateljima u pismu Francescu Mediciju od 28. kolovoza 1566. godine naziva Luka Sorkočevića i Frana Lukarevića.

komu se raspuknu sviraoca učeći, a grlo zamuknu, u Gradu hoteći s spievaoci boljima glasom se natjecat, visok glas tko ne ima, s kojim ga nî spievat!’” (s. 122-128, str. 191-192). 24 Komički teatar Marina Držića, str. 15.25 Slavica Stojan, Slast tartare: Marin Držić u svakodnevici renesansnog Dubrovnika, HAZU, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku, Zagreb – Dubrovnik, 2007, str. 60-61.

67O Držićevu odnosu s vlastelom zacijelo svjedoče i scenski prostori koji su mu bili na raspolaganju. Mislim ponajprije na Vijećnicu, središte političke vlasti Republike, raskošnu gotičko-renesansnu građe-vinu, smještenu između Arsenala i Kneževa dvora, dovršenu 1493, stradalu u potresu 6. travnja 1667, zatim obnovljenu, potom uništenu požarom 1816, a 1863. potpuno srušenu.26 Ako se zna da je u taj eks-kluzivni prostor pristup imala samo vlastela, pa ako se zna da je Malo vijeće odlučivalo o tome hoće li se koja predstava u vrijeme poklada prikazati ili ne27 – sjetimo se samo dviju zabrana Hekube, 9. ožujka i 21. svibnja 1558.28 – ako, dakle, uzmemo u obzir nadzor nad svim područjima života Grada i njegovih stanovnika, onda u činjenici da je Dundo Maroje – a mislim da je tako bilo i s Pometom29 – prikazan baš u Vijećnici, a ne, primjerice Prid Dvorom, treba vidjeti osobit znak odnosa vlastele prema Držiću. Je li se već te 1551. godine promijenio odnos Držića prema vlasteli – točnije rečeno, prema jednom dijelu nje-zinih pripadnika – i je li već tada smišljao ono što će u Firenci pokušati provesti 1566, možemo nagađati, premda su se dosadašnji istraživači utruđivali pokazati da jest. No, ukoliko o činu ustupanja Vijećnice za izvedbu Dunda Maroja razmišljamo u kontekstu iznimnoga opreza dubrovačkih plemića, onda je teško zaključiti da je Držić u nju ušao slučajno. U tome smislu čini mi se neprihvatljivom teza Petra Kolendića o nekakvom navrat-nanos prenošenju scene Dunda Maroja ispred Kneževa dvora u Vijećnicu zbog vje-tra, kiše ili čega sličnoga.30 Teško mi je, naime, prihvatiti da se u Vijećnicu stupalo lako, da bi vlastela dopustila da u taj prostor uđe bilo što što bi joj se činilo makar i malo sumnjivim. Uostalom, posve je nevjerojatno – kad bismo prihvatili Kolendićevo mišljenje – zamisliti ne samo tehničke poslove koji tak-vo premještanje prate, a još teže stratifikaciju onih koji će u Vijećnicu ući. Jer, bio je to prostor s ograni-čenim brojem mjesta, i za sjedenje i za stajanje. Budući da u prologu Dugi Nos pozdravlja i stari puk, pa onda žene, zacijelo je bila riječ o predstavi za koju se znalo tko će joj od staroga puka – dakle bogatijih građana – pribivati. Prije će biti da je Dundo Maroje u svakome smislu planirana predstava, da je pro-šla malovijećnički imprimatur, da je Držić unaprijed znao gdje će se komedija igrati. Konačno, dramska složenost, opsežnost tekstualnoga materijala, koji traži pojačan glumački angažman, pa nešto složeniju scenu s trgom, krčmama i balkonom, sve to upućuje da Dundo Maroje u Vijećnicu nije stigao slučajno, a to zacijelo ipak treba pripisati Držićevu statusu među plemstvom.31 Ne treba, uostalom, zaboraviti da u obraćanju Svojim prijateljem – posveti knjizi iz 1551. – Držić kaže da je “komediole, koje su ovdi unutra, u dva sjedenja sklopio, er me je tako brijeme silovalo i potreba od prijatelja komu, u ovi način za poslu-žit, mnokrat sam obećao” (str. 172). Termin komediola odnosi se na Novelu od Stanca i Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, i ti su tekstovi za kratko vrijeme mo-gli biti napisani. I premda je Petar Kolendić dokazivao da je Novela prikazana na piru Martolice Vitova Zamanje i Anice Kaboga “negde pred kraj aprila ili prvih dana meseca maja 1550. godine”,32 a Milan Rešetar nijekao takav zaključak, držeći da je prikazana 1551.33 – dakle iste godine kad i Pripovijes i drugi put Tirena – ono što je bitno primijetiti jest da Držić govori o prijateljima, a ne primjerice o rođacima, što bi možda bilo primjerenije, ako se prihvati pretpostavka da mu je knjigu financirao Vlaho Nikolin Držić, ili ju je možda sam isfinancirao pozajmicom kod Martina Ivanova Šumičića (16. VIII. 1551), kako pretpo-stavlja Leo Košuta.34 Budući da je barem jedno od djela iz knjige – Novela od Stanca – prikazano na ple-

26 Opis Vijećnice dao je Cvito Fisković u radu Pozornice Držićevih igara, u: Baština starih hrvatskih pisaca, Čakavski sabor, Split, 1978, osobito str. 287-288.27 Primjeri zabrana i dopuštenja već su spomenuti u literaturi: Vijeće umoljenih 27. siječnja 1525. dopušta “nekim mladim plemićima da u jednoj privatnoj kući predstavljaju neke Plautove komedije, bez sumnje na latinskom jeziku”. Petar Kolendić, Premijera Držićeva “Dunda Maroja”, u: Marin Držić, priredio Miroslav Pantić, str. 156-157. O sličnome je odlučivalo i Malo vijeće 15. veljače 1536: “Tom prilikom oni su složno rešili da dozvole dvadesetšestogodišnjem plemiću Marinu Mihovom Buniću i njegovoj ‘družini’ (et suis sociis) da o karnevalu te godine ‘mogu da se maskiraju da bi izveli nekakvu komediju’ i da, spremajući se za svoju izvedbu, mogu i da se od vremena do vremena sastaju kako bi se uzajamno uputili u to ‘kako se na svečanosti imaju vladati’. Ali sve je to, prema opomeni opreznih malovijećnika, trebalo da prođe u miru i bez dosađivanja ikome (nemini ta-men molestiam inferendo). Miroslav Pantić, Prilozi za istoriju renesansnog pozorišta u Dubrovniku (1. Predstava nepoznate dubrovačke komedije 1536), Zbornik istorije književnosti, knjiga 3, Beograd, 1962, str. 204.28 Miroslav Pantić, Prilozi za istoriju renesansnog pozorišta u Dubrovniku (4. Držićeva “Hekuba” i dubrovački platoničari), str. 208-209.29 Svojedobno je Milan Rešetar izvedbu Pometa također smjestio u Vijećnicu (Stari dubrovački teatar, Narodna starina, knj. I, Zagreb, 1922, str. 98), no poslije je – u kritičkom izdanju Držićevih djela – odustao od te teze, priklanjajući se pretpostavci o Placi kao Pometovu scenskom prostoru: “Na istoj Placi po drugim riječima istoga Negromanta regbi da se je prikazivao i Pomet”. Djela Marina Držića, str. CVII.30 Premijera Držićeva “Dunda Maroja”, u: Marin Držić, priredio Miroslav Pantić, str. 161-162.31 Rafo Bogišić napominje: “Ako su mladići iz družine uspjeli komediju prikazati u Dvoru, onda je to svakako njihov veliki uspjeh. Gradski oci nisu ra-do davali Vijećnicu za prikazivanje. Kada su to činili, imali su neprilika s predstavljačima”. Marin Držić sam na putu, HAZU, Zagreb, 1996, str. 166.32 Kad je postala Držićeva “Novela od Stanca”?, Jugoslavenska njiva, god. X, knj. 1, br. 1, Zagreb, 1926, str. 36. 33 Djela Marina Držića, str. XCIII.34 Jedan rektorski dopis Marina Držića iz Siene, Mogućnosti, XIX, 10, Split, 1972, str. 1145.


68


mićkome piru, spomenuta odrednica nema u Držića stalešku dimenziju: njegovi prijatelji potjecali su iz različitih slojeva dubrovačkoga društva.

Vijećnica je imala zlatno-plavi strop, niz sjedalica s kasnogotičkim naslonima; bio je to skup prostor, a u simboličkome značenju svet i u njega se doista nije ulazilo kad se komu prohtjelo. Uostalom, ne tre-ba sumnjati u Držićeve riječi da likovi Pometa “ugodni vam biše” – a riječ ugoda i poslije se često spo-minje – pa zašto ne pomisliti da je probrano gledateljstvo još jednom htjelo uživati u doba poklada, u zatvorenom prostoru, bez bojazni da će im užitak bilo što omesti – vremenske nepogode ili mnoštvo gledatelja natiskanih od Sponze do Gospe.

II.“Književna republika” i Republika

-Kakav je status Držić imao u Republici, onoj književnoj i onoj političkoj? O mukama Držića kao pjesni-ka već je mnogo toga rečeno.35 Svojedobno je Jakša Ravlić iznio tezu da je napad na Držića nakon pri-kazivanja Tirene bio plasiran u stihovanoj pisanoj formi.36 Držić se vehementno branio u poslanici Sabu Menzeu, zastupajući svoj počten glas, višeputno ponavljajući riječ lupež, valjda i zato što se nakon Tirene češće čula. Istaknuo je kategoriju časti, naglasio da ga nitko ne može odvratiti od pjesnikovanja (“U me-ni ter pravim, učinit tko će toj / da ikad ostavim sej pjesni, bože moj!”, s. 71-72, str. 186). To što je na nje-govu stranu stao Mavro Vetranović moralo je imati jak odjek. A taj isti Vetranović – nedvojbeno cijenjen u svoje vrijeme, pjesnik kojemu su poslanice pisali Petar Hektorović, Nikola Nalješković, Sabo Bobaljević i drugi – dao je do znanja da su napadi na njegova prijatelja stigli iz redova pjesnika:

Svieh vas molim rad ljuvezni, plemeniti Dubrovčane, ki pojete rajske pjesni i sijete po sve strane:tako da bi vaša mlados u vesel’ju segaj svieta svako dobro i svaku rados uživala mnogo ljeta,vašeg starca namirite kriva suda ne čineći, kiem Držića sad tvorite, svoga truda ne scieneći. (s. 1-12)37

Koji su to pjesnici bili, danas više ne možemo znati.38 Ako se pregleda popis imena koje je u pjesma-ma Drugi san i U pohvalu pjesnika dubrovačkijeh naveo Antun Sasin (Vetranović, Nalješković, Bobaljević, Miho Monaldi, Marin Burešić, Maroje Mažibradić, Nikola Dmitrović, Dinko Ranjina, Sabo Gučetić Bendevišević, Frano Lukarević Burina), ostavljajući pritom po strani one koji u Držićevo vrijeme nisu živi (Džore Držić, Šiško Menčetić), i one o kojima ništa pobliže ne znamo (Andrija Zlatar, Maro Lila, ko-jemu je, inače, Vetranović ispjevao dva nadgroblja), onda je među njima teško identificirati potencijal-noga napadača, odnosno, može se posumnjati tek na Nalješkovića, Burešića i Dimitrovića. Ostali su ili potvrđeni Držićevi prijatelji, ili su mlađi od njega, ili su u doba objeda bili djeca (Ranjina i Lukarević, na primjer). Samo, Nalješković je pučanin, Dmitrović i Burešić isto, sva su trojica međusobno prijateljeva-la (Nalješković i Dmitrović su k tomu rođaci) i razmjenjivali poslanice. Podrijetlo tih pjesnika, međutim,

35 Iscrpno o tome u radu Rafa Bogišića Marin Držić i Mavro Vetranović. Još jednom o “aferi” oko Držićeve “Tirene”, Croatica, I, 1, Zagreb, 1970, str. 71--87.36 Marin Držić i njegovi napadači (1548), Književnik, god. II, sv. I, Zagreb, 1960, str. 67.37 Pjesme Mavra Vetranića Čavčića, Stari pisci hrvatski, knjiga treća, dio prvi, skupili Dr. V. Jagić i Dr. I. A. Kaznačić, JAZU, Zagreb, 1871, str. 208-212.38 Da su Držića ponajprije osporavali njegovi suvremenici pjesnici, dade se razumjeti i iz jedne rečenice s početka posvete Marin Držić svojim prija-teljem: “I ako ne uzbude stvar, koja bi književne uši kojomgodi vridnosti pásla, za to ne imam bit ja kriv nego vi koji, što ste pitali ja vam sam dao, i dao ono što sam umio i imao” (str. 172).

69ne slaže se s Vetranovićevom napomenom o “plemenitim Dubrovčanima” koji “poju rajske pjesni”, osim ako pridjev plemeniti nije uzet u značenju literarnoga posla, a ne u smislu pripadnosti staležu, a rajske pjesni u smislu pjesništva uopće, a ne tek jednoga njegova odvjetka, onoga s ljubavnom tematikom.39 Doduše, najveća sumnja pada na Nikolu Nalješkovića, pjesnika koji je napisao mnogo poslanica, no ni-jednu nije uputio Držiću, premda ga je sigurno poznavao, a istodobno je cijenio Marinova brata Vlaha, spomenuvši ga u knjizi Dijalog o sferama svijeta (Dialogo sopra la sfera del mondo, Venecija, 1579), hvale-ći njegov reljefni globus izrađen za kardinala Rudolfa Pija, a i rodbinskim je vezama bio povezan s obite-lji Držićâ.40 No, to su ipak nagađanja o suparničkoj zavisti:41 obojica su bili dramski pjesnici, a Nalješković se javio prije Držića – njegova Komedija V. izvedena je na piru Mara Klaričića 1541. ili 1542. godine.42 Ipak, zanimljiva je činjenica – premda opet može biti riječ o slučajnosti – da Vetranović – osvjedočeni Držićev prijatelj – Nalješkoviću nije uputio nijednu poslanicu, premda mu je ovaj pisao od 1539. – i to iz zatvora – do smrti 1576, slaveći ga i hvaleći, tražeći od njega i blagoslov i književne radove.

S druge pak strane, s mnogim je pjesnicima Držić bio u dobrim odnosima. Vidi se to najbolje po nadgrobljima. Vetranović, duhovnik koji se povukao u samoću Sv. Andrije, pisac značenjski netranspa-rentnoga Pelegrina, posvetit će mu dva nadgroblja – Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba (dulje) i Nadgrobnica gornjega rečenoga Marina (kraće) – koja uvelike nadilaze konvencionalnost to-ga žanra i svjedoče o jednom zaista prisnom prijateljstvu. Inače, sastavak Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba opširan je, Vetranović spominje Držićeva djela (Tirena, Hekuba), detaljno nabra-ja instrumente koje je svirao, na četiri mjesta spominje Držićev počten glas, apostrofira ga i po nadim-ku, kaže da je umro u Mlecima. Kao da je htio ostaviti što više podataka, kao da je slutio da bi se Držića moglo zaboraviti pa niže biografske podatke, posve netipično kad je o nadgroblju riječ, žanru koji je uglavnom stereotipno panegiričan, nerijetko retorički hladan. Stari remeta Držića oslovljava intimno, nadimkom Vidra, rabi emfatične i pijetetom oplahnute sintagme “Držiću dragi moj”, “srčani druže moj”, “Držiću dragi moj”, a nedvojbeno iskreno zvuče stihovi: “er veće takoga, jamačno mogu reć, / prijatelja drugoga, ni druga neću steć”. Pri kraju kaže:

Ter bih ja žagoran sve Bnetke obašal,pribijeli mramoran dočijem bih grob našal,ter bih taj mramor bil, gdi Vidra počiva,suzami vas polil i s desna i s liva.43

Antun Sasin se s mnogo žalosti sjeća Držića u sastavku Antun Sassi u smrt Marina Držića (“Marin moj Držić”, “moj Držiću”), Sabo Bobaljević Mišetić, sifilitičan i gluh, čovjek na kojega se gledalo s pre-zirom, posvetio je Držiću talijanski sonet (Darsa il cui puro, vago, e dolce canto – Držiću, čiji sladak čist i mio),44 kao i Miho Monaldi (Darsa novello Cittadin del Cielo – Držiću, s kojim u nebu se diče). Pritom ne treba zaboraviti ni sljedeće: Bobaljević piše nadgroblje Vetranoviću, obojica su ga pak napisala Držiću; Bobaljevića napadaju da nije pjesnik – dakle, isto kao i Držića – o čemu se žali Monaldiju, koji je također napisao nadgroblje Držiću; Bobaljević piše Marinu Kabogi, piše i Lukareviću, kojega Držić spominje u posljednjem urotničkom pismu. Kad se mozaik tako složi, vidi se da je Držić imao svoju književnu repub-liku (Vetranović, Bobaljević, Sasin, Monaldi, Lukarević), samim tim i stanovit ugled u svojem vremenu.

39 U poslanici Sabu Nikulinovu Držić za Vetranovića kaže “zemaljska ki sklada i rajska u pjesan” (s. 32), pa je razmjerno jasno da pridjevima zemaljsko i rajsko označava njegove svjetovne i duhovne teme. U Pjesanci Marinu Držiću u pomoć uporaba oznake rajski, međutim, nije do kraja razumljiva i mislim da se ne može bez ostatka tvrditi da je riječ baš o platoničarima.40 Slavica Stojan, Slast tartare, str. 70.41 Tako sudi Rešetar: “Osim Vetranovića prosuše o smrti D-ćevoj grozne suze a prazne riječi Antun Sasin srphrv. pjesmicom a Miho Monaldović i Savko Bobaļević po jednim talijanskim sonetom. Začudo je da Naļešković, koji je pisao više negoli ijedan stariji dubrovački pjesnik i poslanicâ i nadgrobnicâ nije ni jednu namijenio D-ću; nije li tu bilo malo kolegijalne zavisti?” Djela Marina Držića, str. CXVIII. Svetozar Petrović pak misli da je u slučaju Držić – Nalješković riječ i o sukobu “dviju pjesničkih senzibilnosti koje su se srele u dubrovačkoj lirici oko sredine 16. st.”, odnosno “da je versifikatorska lakoća i blagoglagoljivost Nalješkovićeva, i uz to feminina slatkastost njegove lirike (‘rob viran ali miran’), ono što je Držića odbijalo i iritiralo”. Umeci petrarkističke lirike u komedijama Marina Držića, Umjetnost riječi, 1, Zagreb, 1967, str. 13, 14.42 Miroslav Pantić, Nalješkovićeva komedija “arecitana u Mara Klaričića na piru”, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, 3, Novi Sad, 1955, str. 66-71.43 Rafo Bogišić, Marin Držić sam na putu, str. 333.44 O vezama između ta dva pjesnika vidjeti rad Frana Čale Bobaljević i Držić (dodiri i analogije u svjetlu manirizma), u: Usporedbe i tumačenja, Matica hrvatska Ogranak Dubrovnik, Dubrovnik, 1991, str. 59-68.


70


Spomenutim imenima treba svakako pribrojiti i Nikolu Vitova Gučetića – rođenoga 1549. – koji u djelu O ustroju država (Dello stato delle republiche, Venecija, 1591) spominje da je kao dječak (“najnježnije do-ba”) igrao u komedijama i tragedijama Marina Držića, te hvarskoga vlastelina Mikšu Pelegrinovića koje-ga u poslanici Odgovor Saba Mišetića Piligrinu – pisanoj 7. siječnja 1557. godine – pozdravlja Bobaljević (“I Držića kî u slavi / spjeva pjesni sve ljuvene, / vele drago ti pozdravi / i rec’ ove riječi od mene”45). Tako dobivamo relativno zaokruženu sliku Držićeva književnoga kruga koji, ako ćemo pravo, nije bio ni tako malen ni tako neznatan, a zacijelo je komunikacija među spomenutim pjesnicima bila mnogo življa no što to možemo naslutiti iz sačuvanih nadgroblja i poslanica.

Držić je imao i ne tako zanemarivu društvenu poziciju u Republici, koja se donekle dade rekonstrui-rati. Ponajprije, stric mu je bio Džore Držić, kojega s velikim slavama spominje u prvome prologu Tirene, također i u poslanici Sabu Nikulinovu, što je u Gradu moglo nešto značiti među onim slojem dubrovač-kih patricija i građana koji su se bavili skladanjem. Patronat nad crkvama Svih Svetih u Dubrovniku i sv. Petra na Koločepu po tradiciji je pripadao kući Držićâ, što Jero Držić posebno ističe u Genealogiji, pozi-vajući se i na papinu potvrdu.46 Marin ga je preuzeo 12. travnja 1526, nakon što je s te službe odstupio stric Andrija. Je li riječ o Držićevu izboru ili o spletu okolnosti i nuždi, neka ovom prigodom ostane po strani. Rektorat je donosio određene povlastice – prihodi od bratovštine kamenara koja je u Dominu imala sjedište, prihodi od koločepskih vinograda itd. Nadalje, krajem veljače 1538. Držić je postao or-guljaš u stolnoj crkvi, uz plaću od sto perpera godišnje. Dakle, Držić do svojega kazališnoga nastupa 1548. godine nije bio anoniman u Republici, a ni bez, makar i ograničenoga, utjecaja. Jesu li, barem neki, Držića do odlaska u Sienu poznavali i kao pjesnika, može se nagađati. No, spomenuta financijska potpora morala je, barem jednim svojim dijelom, imati uporište u dotadašnjem Držićevu obnašanju jav-nih funkcija u Gradu. Da je on od mladosti – a rektor je postao kao osamnaestogodišnjak – bio onakav kakvim ga je prikazivao Milan Rešetar ili pak Jorjo Tadić, teško da bi Vijeće umoljenih odriješilo kesu za njegovo školovanje, pogotovo zato što je bio u visokim godinama.

Da je Držić imao utjecaja u političkom životu grada, svjedoči u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. srpnja 1566. Predstavljajući, naime, okrutnost i nepravednost kaznenoga sustava Republike, govoreći o različi-tim oblicima penalizacije, ispripovijedat će sljedeći slučaj:

Neka Vaša Preuzvišenost čuje o još jednom slučaju koji se nedavno dogodio. Jedne noći tri golo-brada mladića odu da se zabave po gradu, pa im neki čovjek učini nekakvu neugodnost, a budući da je dubrovačka mladež jako dobre ćudi, kad se u igri siječe udara pljoštimice. Ti se mladići dogovore da napadnu onoga što im je napravio neugodnost, ne s ciljem da ga rane, nego samo da ga malo natjeraju u bijeg. Kad su ga pronašli, dvojica ga od njih na takav način i napadnu, ali treći, koji je bio malo nesmo-treniji, zamahne i rani ga u ruku. Idući dan skloni se u crkvu, a ona druga dvojica koja nisu učinila ni-kakva zla ne htjedoše bježati. Ranjeni čovjek bijaše plemić, pa njegovi rođaci samovlasno odu u crkvu i s nekoliko ga dukata izvuku iz crkve. Prestrašeni dječak svali krivnju na drugove, pa oni mahnito pograbe i njegove drugove, a kako jedan od njih, koji nije plemića ranio, bijaše rekao “Napadnimo ga!”, oni done-su presudu da mu se odsiječe ruka, a onome koji je ranio dadoše blagu kaznu. Na moju molbu ispravi se tolika nepravda, ali je spomenuti dječak ipak bio osuđen na dugotrajno tamnovanje u okovima i još je i danas tamo. (str. 28-29)

U koju se crkvu mladić sklonio, ne kaže se. Ipak, treba zamijetiti važnu Držićevu posredničku ulogu u ublažavanju kazne mladiću koji plemića nije ranio, ali je prijatelje poticao na osvetu. Naime, on jasno ističe da “na moju molbu ispravi se tolika nepravda”. Budući da ne znamo tko su bili krivci, nemoguće je reći zbog čega je Držić bio zainteresiran intervenirati u tome slučaju. Nije, po svemu sudeći – barem to ne spominje – svjedočio napadu. Za njega je ipak znao, mladiće je zacijelo poznavao. Držićeva je ri-ječ, dakle, nešto značila za predstavnike suda jer su kaznu, na njegovu molbu, ublažili, premda je nisu i

45 Zbornik stihova XV. i XVI. stoljeća, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 5, priredio Rafo Bogišić, Matica hrvatska – Zora, Zagreb, 1968, str. 345.46 “Ebe il sop[r]adetto patronato della casa di Darsa della abatia et rectorato della chiesa di Ogni santi di Raugia et s[an]to Pietro di Calamota, come apare in Diuersi di Canc[ellaria] del 1530 adi 19 decem[bre] c[arta] 13 dove apare il modo osseruato da quelli della n[ost]ra casata per dare il detto patronato.” (Pripale su mu gore spomenute povlastice obitelji Držić nad opatijom i dubrovačkom crkvom Svih Svetih te sv. Petra na Koločepu, kao što je razvidno iz različitih [spisa] Kancelarije za 19. prosinca 1530, list 13, gdje se vidi običaj članova naše obitelji u nasljeđivanju rečenih povlastica. Vidi se to također iz papinske potvrde.) Stjepan Kastropil, nav. dj., str. 238-239.

71ukinuli, što su – po Držićevu mišljenju – trebali, budući da je osuđeni mladić manje kriv od onoga koji je plemića ranio. Inače, treba se ovdje prisjetiti da se mladost često veže uz Držića: u prvome prologu Tirene kaže se da će predstavu izvesti izbrana mlados, Nikola Gučetić je u vrijeme dječačke nježnosti su-djelovao u izvedbama Držićevih predstava, Vetranović u duljem nadgroblju kaže “Velja je još tužba u gradu nastala, / gdi je tvoja sva družba jak niema ostala, / ter mlados tuguje s velikom žalosti, / er veće ne čuje minule sladosti”,47 a sam Držić u prvome sačuvanom urotničkom pismu ističe da “sva bi mladež prihvatila ove moje planove”. Da je Saraka bio mladić, već je spomenuto, a nije nezanimljivo nadodati da su i Luka Sorkočević i Frano Lukarević – kad ih Držić susreće u Firenci, pokušavajući pokrenuti uro-tu – mladi: prvi ima dvadeset osam ili dvadeset devet godina, drugi dvadeset pet. Osim toga, i reto-rička razina gornjega navoda ukazuje na Držićevu naklonost mladosti: za njega je “dubrovačka mladež jako dobre ćudi”, onaj koji je ranio plemića bio je “malo nesmotreniji”, poslije “prestrašen”. Konačno, nije potrebno spominjati da se o mladosti koju starost ne razumije govori u Tireni, Noveli od Stanca, Dundu Maroju, Skupu. Držićevo posredovanje da se dječaka ne kazni sječom ruke nije samo primjer njegova humanističkoga i kršćanskoga milosrđa, nego i, čini se, potvrda utjecaja u svakodnevnom životu Grada, primjer da je njegova riječ imala težinu, da Držić nije bio neozbiljni komedijant koji se naokolo samo zaduživao.

Ipak, slika Držića i njegova statusa, kakva se dade pročitati iz ovdje izdvojenih fragmenata, može se i subverzivno potkopati, a povod za to daje sam Držić. Naime, u urotničkim pismima od 3. srpnja i 28. kolovoza 1566. postoje dvije rečenice koje su se u interpretaciji Držićeva djela i života manje eksploa-tirale, možda i zato što bi mogle podržati jorjotadićevsku sliku o Držiću kao neodgovornom zabavljaču. Stoga se valjda toliko inzistiralo da on Rogendorfu nije bio sobar (“fù accetato per cameriero”), nego osobni tajnik,48 a nekako je utišan i njegov prvi susret s Rogendorfom.49 Držić je sigurno znao da će zbog odluke da otputuje s grofom imati neprilika s vladom Grada, ne samo zato što je ona i inače pa-zila na svako intenzivnije druženje sa strancima, nego i zato što je Držić bio, slobodno kazano, dužnik toj vladi, što je imao mjesto u strukturi Grada. Ipak, otišao je, bez obzira na to što je grofu na tome putu bio – zabavljač, sobar, komornik, ili nešto što danas ne možemo u potpunosti razumjeti, kao što ne mo-žemo poznavati motive koji su ga na to nagnali, neovisno o onome koji sam navodi – “vidjeti svijeta”. Uostalom, Držić, jest bio i zabavljač – većina njegova opusa napisana je za pirove plemenitaških sinova i kćeri, samo je manji dio nastao iz unutarnjeg književnog impulsa: Pomet, Tirena i, djelomično, Dundo Maroje. Međutim, ta spoznaja nipošto ne umanjuje njegov talent; tek realizirao se on u određenom in-stitucijskom okviru, a Držić je prigode iskorištavao i u tekstove upisivao značenja koja su nadilazila pu-ku pirnu zabavu.

Može li napad Vlaha Stjepanova Kanjice – koji se zbio 16. travnja 1548. godine u Crevljarskoj ulici – štogod reći o Držićevoj poziciji u Gradu?50 Kako Kanjičine izjave nema, o motivu napada ne znamo ni-šta, a budući da je Držić Vlahinu majku upitao zašto je to njezin sin učinio – a ona odgovorila: “Piu tosto voria che fosse morto” (Radije bih da je mrtav)51, dok je pak Kanjica stanovitoj Peri, svjedokinji u tome

47 Rafo Bogišić, Marin Držić sam na putu, str. 330.48 Ovako o tome Vinko Foretić: “Poznato je da je Držić stupio u grofovu službu, kako sam izjavljuje, ‘da bi vidio stvari svijeta’. On je stupio u službu kao komornik (talijanski camariero). Obično se ističe da je bio sobar i time se naglašava pustolovna ćud koja se često pridaje Držiću, ističe se kako se on kao klerik ponizio čak da bude sobar. Već je Rešetar dobro istaknuo da nije baš on bio pravi sobar u pravom smislu riječi. I zaista, mi ovdje ne smijemo prevesti sa sobar riječ camariero, što radije znači komornik, dakle u stvari današnjim načinom izražavanja tajnik grofa. Plaća mu, doduše, nije bila velika, ali ne baš ni tako premalena kako se ističe. Veli u istrazi sam Marin: ‘... za plaću mi ponudi dva dukata mjesečno i dva odijela na godinu, kako mu se pristoji, i k tome darove, koji se običavaju godišnje darovati itd.’ Tu nije rečeno, ali treba pretpostaviti, kad je Marin grofa pratio na putu i s njim u Beču boravio, da je i Marin skupa s grofom jeo, dakle da je imao kod njega i prehranu. Osim male svote od dva dukata mjesečno tu su ipak dva odijela godišnje, naravno dostojna, kakva odgovaraju tajniku uglednog grofa, razni darovi, pa i oni itd. Pod tim itd. može se shvatiti i prehra-na, ali i ostalo još nešto. K tome nije baš Držić išao grofu u službu iz neke materijalne potrebe kao što se pokušava katkada isticati. On je kao rektor dviju crkava i dionik makar i osiromašene obiteljske imovine imao od čega živjeti te mu nije bilo potrebno da primi dva dukata mjesečno i da ga grof odijeva i hrani itd. Mi možemo zaista vjerovati da je Držiću, koji je sigurno zbog istog nagnuća i išao u Sienu i obilazio ostale gradove Italije, bilo do toga da vidi svijeta.” O Marinu Držiću, str. 9.49 “Kako je u kasnijoj istrazi, vođenoj u Dubrovniku o vezi Marina s Rogendorfom, Marin izjavio, izaslanici dubrovačke vlade, izaslani k Rogendorfu, ‘poslali su po njega don Marina da bi došao k njima i pozabavio spomenutog grofa’. Dakle službeni izaslanici Dubrovačke vlade poslali su po Marina da bi zabavljao gosta. U kolikoj mjeri je Marin baš kao ‘veseljak’ bio pozvan da zabavlja gosta, kako se to obično ističe, ne znamo, ali svakako mo-rao je biti duhovit kozer i čovjek s ugledom kad su službeni izaslanici dubrovačke vlade smatrali podesnim pozvati njega da zabavlja uglednog gosta.” Vinko Foretić, nav. dj., str. 8-9.50 O tome je prvi izvijestio Pavle Popović u radu Arhivske vesti o Marinu Držiću, u: Zbornik iz dubrovačke prošlosti Milanu Rešetaru o 70oj godišnjici ži-vota prijatelji i učenici, Dubrovnik,1931, str. 261-263.51 Nav. dj., str. 263.


72


slučaju, potvrdio samo to da bi ga udario i jače (ne da bi ga i ubio) da mu palica nije zaplela o plašt – ra-zumjelo se da Držić doista nije znao o čemu je riječ. Zato se nagađalo da je u pitanju bio kakav krupniji razlog, čak i da je atentat bio naručen, a Vlaho instrument u rukama anonimnih, a moćnih Dubrovčana. Činjenica je da je Kanjica palicu na Držića potegao 1548, dakle u godini prikazivanja Pometa, povezivala su se ta dva događaja tako što se domišljalo da se netko možda prepoznao u kojemu od likova kome-dije pa to Držiću nije mogao oprostiti.52 Ne bih išao tako daleko u pretpostavkama: 1536. benediktinka Marta iz Sv. Andrije tužila je Držića jer njezinu samostanu nije platio stanarinu dvije godine, 1549. optu-žili su ga za plagijat, 1554. Držić je tužio Ivana Paskova Dračevicu jer ga je vrijeđao na Placi.53

Zbog nedovoljnoga poznavanja Držićeva života svaki je podatak važan i zacijelo neki događaji za nas imaju mnogo veću dimenziju no što su je imali u pjesnikovo doba, pogotovo kad ih uklapamo u sli-ku o Držiću urotniku. Dakako, ne treba im umanjivati važnost, ali ih ne treba ni precjenjivati – o Držiću je ostalo zabilježeno ono što je predstavljalo eksces, povredu privatnih prava, za što je bio nadležan kaz-neni sud. Ipak, čini mi se da je Držićev život – smješten između osobnih želja i stege zakonodavnih tije-la Dubrovačke Republike – uvelike sličan životu današnjega čovjeka, premda o mnogim povredama ne ostaje nikakvih tekstualnih tragova: i današnji se čovjek sudi, trpi institucijske i osobne uvrede, posuđu-je novac, kreditira na različite načine itd. Sve te mikroprocese teško je pratiti, premda su važni za unu-tarnji čovjekov život, a o mnogočemu uopće nema zapisa, a ako ih i ima, svedeni su u suhi jezik struke i njezina funkcionalnoga diskursa. Hoću reći da napad Vlaha Kanjice ili pak Ivana Dračevice mogu biti sig-nifikantni, ali ih ne bi trebalo uzimati kao presudne u procjeni mjesta koje je Držić imao u životu Grada. Oni koji nasrću palicom ili omalovažavaju grubim riječima na trgu, ti svakako zauzimaju slabo mjesto u motivacijskom sustavu Držićevih političkih planova. Njega su ipak zanimali oni koji su se služili mnogo suptilnijim, pa dakle perfidnijim oblicima “pripitomljavanja drugoga”.

Da je o Držiću, međutim, ipak postojala stereotipna predodžba, posvjedočio je sam. U drugome sa-čuvanome pismu, požurujući Cosima, kaže: “Za mene bi najveća milost bila kad bih dobio neku brzu odluku, kako moj dugi boravak ovdje ne bi u naših izazvao kakvu sumnju ili pomisao da u Firenci nešto pregovaram, dok ja svakoga obmanjujem da sam ovdje jedino radi zabave” (str. 35). U posljednjem pi-smu – upućenom 28. kolovoza 1566. godine Cosimovu sinu Francescu – piše: “S Vašim dopuštenjem, u društvu s gospodinom Lukom Sorkočevićem i gospodinom Franom Lukarevićem, svojim prijateljima i odanim slugama Preuzvišenosti Vaše, otputovat ću krećući prema Dubrovniku, prikazujući se tim ple-mićima kao da ovdje nisam imao drugog posla nego sam ostao četiri mjeseca radi zabave” (str. 36-37). Te su dvije izjave višestruko simptomatične. Ponajprije, otvara se pitanje prirode Držićeve službe kao kapelana mletačkoga nadbiskupa u kojoj je sigurno od kolovoza 1563. Kakva je to služba bila kad Držić jednostavno na više mjeseci može otići u Firencu? Je li u tome trenutku uopće bio u službi ili se vratio – kako kaže – u Dubrovnik? Dalje, iz prvoga navoda vidi se da se pribojava sumnje naših, dapače, pret-postavlja da bi mogli pomisliti da nešto pregovara. Tko su naši, treba se zapitati, a najlogičniji odgovor jest da je riječ o Dubrovčanima koji u tome gradu trguju i koje on, valjda, susreće, što opet potvrđuje napomena da svakoga obmanjuje, dakle, odgovara na pitanja što u Firenci radi. Napomena pak o pre-govaranju vodi zaključku da u tome trenutku Držić nosi teret potencijalno sumnjive osobe. U kojemu ga je trenutku stekao, ne možemo kazati, kao što je nejasno zbog čega je u jednome trenutku otišao u Veneciju i tamo našao kapelansku službu.

Također, u drugome navodu spominje imena dvaju plemića, što je u pismima takva sadržaja zapra-vo opasno. Zašto je to učinio, nejasno je. Sorga možda zato što je Cosimu I. Mediciju u listopadu 1562. posudio osam tisuća škuda, pa pozivajući se na prijateljstvo s njim valjda računa na kakvu Cosimovu reakciju. Nedvojbeno je, međutim, da se Držić u to vrijeme sa spomenutim plemićima u Firenci dru-žio, izrijekom kaže da su bliski, a oni su jedini Dubrovčani koje spominje u pozitivnom kontekstu, pa je nemoguće oteti se dojmu da su nešto o Držićevim planovima morali znati. Josip Pupačić razmišlja ovako: “Naprotiv, obavještavajući Francesca a preko njega i Cosima I, kako će ‘spomenutim plemićima’ kazati da je u Firenzi boravio ‘radi zabave’ (sjetimo se riječi kojima je obrazlagao zbog čega je išao s

52 Rafo Bogišić, Marin Držić sam na putu, str. 127-128.53 O Dračevici vidjeti u knjizi Slavice Stojan, Slast tartare, osobito str. 66-67.

73Rogendorfom u Carigrad!), Držić nas sam navodi na pomisao da su ova dvojica mlade vlastele, ili da je bar jedan od njih mogao biti obaviješten o pravom karakteru Držićeve ‘zabave’. Na takvu nas sumnju pogotovo navodi buran život Frana Lukarevića-Burine, također pjesnika (što nije bez ikakva značenja), ali i bankrotiranog trgovca, napuljskog tajnog agenta, što je od posebna značenja; teška osuđenika i, na koncu, bjegunca i štićenika napuljskoga potkralja”.54

Ono što je u Držićevim izjavama najzanimljivije jest da on kao moguću ispriku navodi zabavu, kako god taj pojam razumjeli. Ako on to piše Medicijima, u pismu vrlo ozbiljna sadržaja, koje – da se realizira – može proizvesti dalekosežne posljedice, onda zacijelo vjeruje da će takvo obrazloženje, kolokvijalno kazano, proći. Zašto? Zato što je, valjda, u tome trenutku – unatoč ozbiljnim godinama u kojima se nala-zio – Držić imao takav image. Jer, ne govori on napamet, sigurno dobro zna što kao valjan izgovor može biti prihvaćeno, a to je predodžba o čovjeku sklonom zabavi, koji doista može otići u koji grad i u njemu ostati četiri mjeseca ni zbog čega drugoga nego radi zabave. To govori svećenik, kapelan pri mletačkoj kuriji! Zapravo, najmanje je tu presudna činjenica da je on duhovnik; važnija je spoznaja o slici koju su njegovi sugrađani o njemu imali i u koju se savim lijepo mogao uklopiti boravak u Firenci, a da se pri to-me ne posumnja da se iza toga krije i nešto subverzivnije. Ukratko rečeno, Držić referira na predodžbu naših o sebi i izlazi joj u susret.

Što se iza svega krije, danas je nejasno. Za mnoge godine Držićeva života nemamo podataka, ne znamo kamo se sve kretao, kamo je otišao kad je napustio Sienu, je li i kad bio u Rimu – a pretpostavlja-mo da jest, jer u posveti Maru Makulji Puciću spominje skulpturu Pasquina – ništa ne znamo o njegovu boravku kod Mikše Pelegrinovića, zašto je otišao u Veneciju itd. Jedno je, ipak, sigurno: Držić 1566. točno zna što o njemu misle pa to koristi kao valjanu ispriku. Kad je i zašto stekao takav ugled, opet se može sa-mo nagađati: je li baš zbog pisanja komedija i pastoralnih drama za pirove? U svakome slučaju, bit će da se i slika o njemu vremenom mijenjala, da nije uvijek bila ista, da je u jednome trenutku mogao s Pomet družinom ući u Vijećnicu i ishoditi blažu kaznu danas nepoznatom mladiću, a potom se – zbog koječega što danas ne znamo – prometnuti u čovjeka koji se, eto, zabavlja u Firenci. Ne treba pritom zaboraviti da Vetranović u duljem nadgroblju ističe Marinov počten glas (četiri puta), što zacijelo nije bez razloga, kao što nije samo konvencionalna fraza kad kaže: “Dubrovnik a grad svoj, u kom se porodi, / bolježljiv nepo-koj i trude provodi”.55 To sada više nisu trudi iz Pjesance Marinu Držiću u pomoć, tu više nije riječ o pjesniku koji “razmi svoju svies lomeći / ter gizdave pjesni sklada, / bez pokojna sanka bdeći” (s. 18-20), tu je sada riječ o ozbiljnijim životnim nedaćama o kojima ništa ne znamo. Tek, sam je Držić posvjedočio da su ga, iz tko zna kojih razloga, a možda ponajprije njegovom zaslugom, svjesnim ustrajavanjem na izgradnji predodžbe o lepršavoj prirodi, drugi vidjeli kao zabavljača. Takav se status lako stječe, a teško gubi. Kao nitko, ni Marin Držić ga nije morao voljeti, pogotovo ne onaj Držić koji strasno uzvikuje Sabu Nikulinovu: “Lupeštvom, ah, time ne tvor’ me nitkore / neznano er ime još slavno bit more” (s. 21-22, str. 185). No, u jednome se trenutku njime poslužio zbog višega cilja koji, međutim, nije dostigao.

III.Vijećnica

-U pjesmi kojom brani Držićevu pjesničku čast Vetranović navodi i publiku koja je gledala Tirenu: “ino-stranci ki su s dvora”, zatim “građani plemeniti”, “vlašci”, knez. Pobrojani su, zapravo, svi slojevi stanov-ništva, dapače, ako je vjerovati Vetranoviću, predstavu su 1549. pogledali i neki nedubrovčani. Bila je to, dakle, izvedba namijenjena doslovno svima. S Dundom Marojem nije bilo tako. Ušao je Držić u grad-sku Vijećnicu kao književno ime čiji ugled nije bio zatrt ni skandalom s Tirenom, a ni nekim drugim, recimo to tako, osjetljivijim epizodama iz njegova života: Kanjičinim napadom iz 1548, putovanjima s Rogendorfom od 1545. do 1547, zbog čega je i tajno saslušan u Malome vijeću, pogotovo zato što je bio u kontaktu s braćom Bočinčićima, neprijateljima Republike. Je li pritom Držićevo objašnjenje da je, putujući s Rogendorfom, želio “vidjeti svijeta”, bio ponešto ublažen izraz za obavljanje i kakvih špijun-skih zadaća u korist vlade, teško je reći.

54 Pjesnik urotnik (O političkim planovima Marina Držića), str. 199.55 Rafo Bogišić, Marin Držić sam na putu, str. 327.


74


Onima koji sjede u Vijećnici i čekaju početak Dunda Maroja mnogi likovi iz Pometa (Dundo Maroje, Pomet, Grubiša, Pavao Novobrđanin) – Negromantovim riječima – bili su ugodni, što znači da je ba-rem jedan dio publike vidio Pometa, i Držić to zna. Da je vlastela sumnjala u Držića, bi li mu prepustila Vijećnicu za izvedbu Dunda Maroja? Bi li zvali Držića da im komedijama uveliča pirove da je bio persona non grata? Ipak, oni ga pozivaju jer je zacijelo najbolji zabavljač u tome trenutku, možda je imati njego-vo djelo na piru stvar prestiža, ako već ne i zajamčeno veselje. Drugo je pak pitanje što je Držić te prigo-de koristio pa se usudio reći i nešto takvo kao što je “useru hasase” (Miho u Noveli od Stanca), odlazak u dumne usporedio s “vječnom tamnicom” (Pjerin),56 ismijao odlazak na proštenje,57 sv. Vlaha u cijelome opusu spomenuo samo jedanput, rugao se kilavim Kotoranima (krepadure), često spominjao lokalitete Prijeko, Pelile, Duičine skaline, dakle mjesta gdje su stanovale prostitutke, a vilama u Noveli od Stanca dao imena onodobnih javnih žena.58

Da je Dundo Maroje najkompleksnija Držićeva komedija, povezujem s činjenicom da je prikazana u Vijećnici, odnosno s pretpostavkom da je Držić znao da će imati prigodu nastupiti upravo u tom prosto-ru, da je imao na pameti gledatelje, pa ju je tako i koncipirao. Pritom upada u oči da se u drugome prolo-gu kaže da će je gledati žene (“ali su ove žene lijepe koje ju će gledat”), a dobri (muškarci?) će je slušati (“i vi dobri koji ju ćete slušat”). I poslije će izvođač prologa kazati: “Žene, para li vam ovo malo mirakulo Rim iz Dubrovnika gledat” (str. 307).59 Nije nebitno zamijetiti da se Dugi Nos obraća publici koja Pometa oči-to poznaje: “ako se spomenujete”, “scijenim da nijeste zaboravili”. To bi moglo značiti da u publici sjedi barem dio onih koji su bili i na premijeri Pometa. Da tomu nije tako, besmisleno bi bilo podsjećati neko-ga na nešto što mu je nepoznato. Zašto sumnjati da je predstava bila dobro prihvaćena i da je Držić baš zato – a možda i zamoljen da to učini – napisao njezin nastavak? Jer kad kaže: “U njoj će biti jedna stvar koja scijenim da vam će draga bit, er će bit nova i stara, – nova, er slijedi onu prvu komediju od Pometa, kako da je ona i ova sve jedna komedija, i u tu smo svojevolju oto mi sami upali” (str. 307; ist. M. T.), onda se čini logičnim zaključiti da je Dundo Maroje pisan s jasnom namjerom: udovoljiti očekivanjima onih kojima likovi iz Pometa “ugodni biše”, onima koji su poželjeli nastavak. Imajući te rečenice na pameti tre-ba se zapitati: je li Držić Pometom nekoga doista povrijedio, i to toliko da bi Kanjica – po nekim interpre-tacijama – bio produžena vlasteoska ruka, svilena rukavica kojom je elegantno trebalo ukloniti Držića ne samo s kazališne pozornice nego i mnogo drastičnije – s pozornice Grada? Ne bih se priklonio takvu tumačenju, pogotovo zato što nastupa u Vijećnici, i to s komedijom koja se izravno nastavlja na Pometa, dapače, Držić upozorava da se je “ovjezijeh komedija njekoliko arecitalo nazbilj u vašem gradu, koje su svršile u tradžediju!”.60 Ako se i u Pometu govorilo kako Maro – uz Pometovu pomoć – starome ocu kra-de dukate, ali ih na kraju vraća, dakle, ako je i u njemu bila riječ o temi koju je Dubrovnik nazbilj pozna-vao, pa ako se ta tema i dalje razvija – sada u perspektivi na kurtizanu potrošena novca namijenjenoga trgovini – onda mi se teza o drastičnim implikacijama koje je Držić morao podnijeti nakon prikazivanja Pometa ne čini do kraja uvjerljivom.

Uostalom, ako su zbog čega Dubrovčani voljeli Držićeve komedije, onda je to, između ostaloga, i zato što su u njima prepoznavali osobe s Place. Konačno, da je Dundo Maroje na neki način naručena komedija za probranu vijećničku publiku, možda mogu potkrijepiti i rečenice s početka drugoga pro-loga: “Ma ovo brijeme od poklada budući od starijeh našijeh odlučeno na tance, igre i veselja, i vide-ći se našoj družini od Pometa ne puštat proć poklade bez kojegodi feste ili lijepe ili grube, stavili se su za prikazat vam jednu komediju koja, ako i ne bude toliko dobra i lijepa, ali su ove žene lijepe koje ju

56 “Ima jednu hćer, ljepšu, bolju i skladniju djevojku od svega ovoga grada; nemavši ju čijem udat, onomadne ju vodjahu da ju u dumne stave. Nitko se ne nađe da ovu ljepotu, urešenu tolikom dobrotom, odkupi i slobodi iz vječne tamnice, gdje je vodjahu”. Pjerin, str. 566.57 Naime, svi likovi Dunda Maroja koji kažu da su došli u Rim po stjecanje oprosta – Dundo Maroje, Dživulin Lopuđanin, Baba – zapravo lažu, jer im je indulgentia plenaria tek na drugome mjestu po važnosti.58 Slavica Stojan, Slast tartare, osobito str. 43-45.59 Ženskome se rodu Držić obraća i u prologu Skupa, ispričavajući se što neće gledati “vile od planina”, “satire od gora zelenijeh”, “vijence, ruže, hla-dence i Kupida s lukom i strjelami”. Kaže on da upravo žene vole “malahne komedijice” (pastoralne drame), a ne “maškarate” koje “para da se na Placi razgovaraju”, dakle, komedije s temama iz svakodnevnoga života, žanr koji je Držić očito najviše volio.60 Slično zaključuje i Slobodan P. Novak, tumačeći Držićeve nastupe do Dunda Maroja iz perspektive oka vlasti koje je nadziralo i ono što se gleda i one koji gledaju: “Ove okolnosti ukidale su viđenom pravo da progleda, da se tumači i ukidale su priliku elementima teatra da igraju i kada bi ih se otjeralo izvan teatra. Zato se od pisca predloška i očekivalo da u Vijećnici na svako oko i na svaka usta u vremenu predstave stavi katance! Držić je tako učinio u Pometu godine 1548.; prihvatio je takvu igru i u Tireni izlučujući iz nje, vođen naredbom rukopisa vlasti, suvišnu i štetnu emotivnost, a isto je radio, uz stanovite opstruktivne zahvate u princip zrcaljenja, u Veneri i u Noveli od Stanca”. Planeta Držić, Cekade, Zagreb, 1984, str. 64.

75će gledat, i vi dobri koji ju ćete slušat. U njoj će biti jedna stvar koja scijenim da vam će draga bit, er će bit nova i stara...” (str. 307). U njoj više vidim potvrdu za dobru recepciju Pometa, zbog čega je Držić i odlučio napisati njegov nastavak. Inače, praksa sustavnoga pokladnoga kazališnoga veselja prije Držića arhivski nije najbolje posvjedočena. Znamo, primjerice, da je 1525. “dopušteno (...) nekim mladim ple-mićima da u jednoj privatnoj kući predstavljaju neke Plautove komedije, bez sumnje na latinskom je-ziku”,61 družina Marina Mihova Bunića 1536. dobila je dopuštenje za pripremanje “nekakve komedije”, možda je o Božiću 1537. u franjevačkoj crkvi izvedeno Vetranovićevo prikazanje Od poroda Jezusova,62 na Klaričićevu je piru izvedena Nalješkovićeva Komedija V., 1546. izvedeno je Vetranovićevo prikazanje Posvetilište Abramovo.63 Nije nerealno pretpostaviti da se u Dubrovniku predstavljalo i više nego što nam to govore oskudni zapisi, no tek je s nastupom Marina Držića otvorena – slikovito kazano – redov-na kazališna pokladna sezona.

Koji je Držićev udio u pripremanju Dunda Maroja bio – režijski, scenografski, a možda i glumački – zasad je nepoznato. No, da je ponuđenu priliku želio iskoristiti, mislim da nije sporno. Pritom nije te-ško uočiti da je Držićev svjetonazor upisan u nekoliko oduljih Pometovih monologa: II, 1 (str. 323-324); II, 10 (str. 335-336); III, 14 (str. 352-353); IV, 3 (str. 363-364); IV, 5 (str. 367). Dakako, neočekivana karakte-rološka napetost između rasprava o hrani i misli o životu vodila je do različitih zaključaka. Frano Čale je interpretaciju odlučno usmjerio prema djelu De Principatibus (O monarhijama) Niccolòa Machiavellija (1469–1527)64 – poslije autorove smrti nazvanim Il Principe (Vladar) – tumačeći da je Marin Držić “osobi-to stvarajući lik Pometov, izravno poznavao u prvom redu Machiavellijevo djelo i u komediji na svoj na-čin proveo njegovu ‘doktrinu’”,65 da je, dakle, Držić čitao taj utjecajan politološki spis o vladanju i vladaru, napisan 1513. godine (Držić tada ima pet godina), a tiskan 1532. (Držiću su tada dvadeset četiri). Čalino dešifriranje Pometova lika – odnosno stanovite proturječnosti između njegovih kontemplacijona o hra-ni i filozofema o dobrome životu – usmjereno je prema traženju teorijske podloge koja bi objasnila spo-menutu neskladnost, a lik Pometa izvukla iz stereotipnih predodžbi dotadašnje historiografije koja je u njemu vidjela lakrdijaša, glasnogovornika “obespravljenih siromaha u sukobu s moćnim bogatašima”.66

Čalin postupak komparatističke je prirode: tražio je on srodna mjesta u Machiavellijevu Vladaru i Pometovim monolozima, pri čemu je riječ vjertuoz ključ za odčitavanje Držićeva svjetonazora, dapa-če Pomet je za Čalu “eksplicitni tumač makijavelizma”,67 posebno tamo gdje govori o fortuni i vrlini. Izvukavši iz Pometovih monologa sva ona mjesta koja se tiču spomenutih pojmova, usporedivši ih s pri-kladnim navodima iz Vladara, Čale je pokazao da je Držić s pozornice u Vijećnici 1551. godine progovo-rio o promjenjivosti sreće, njezine uposlenosti “i za tuđe dobro ako je to njemu (Pometu – nap. M. T.) u korist”,68 o akomodavanju, o ženskoj naravi fortune, konačno i o turobnoj Machiavellijevoj viziji ljudi kao zlih, što Čale vidi ponajprije u odnosu Dunda i Mara, potvrdu potom pronalazi i u Tripčetinoj replici “ Uzmi mi dukate, uzmi mi čast i život” (I, 1, str. 310), a zatim i u nizu Pometovih replika u kojima spominje kanalje, neljude, luđake, potištenjake, injorante. Zaključak je Čalin sljedeći: Držić je čitao Machiavellijev “katekizam tirana 16. stoljeća”, teze iz Vladara nije htio proturiti kao svoje, nego dati “umjetničku, što znači na vlastit način izrečenu poruku usvojene i općepoznate misli”,69 odnosno svojom pobjedom na kraju komedije pokazati da je do pobjede došao “ne u suprotnosti, već u skladu s etičkim načelima vre-mena”.70

Machiavelli je, inače, 1521. odbio ponudu Piera Soderinija71 da postane kancelar Dubrovačke Republike, no premda grad nikad nije posjetio, za njega je znao – spominje ga u Raspravama o prvoj dekadi Tita Livija (gdje govori o narodu kao vladaru), navodeći Dubrovnik kao primjer države koja je na-

61 Petar Kolendić, Premijera Držićeva “Dunda Maroja”, str. 156-157.62 Miroslav Pantić, Prilozi za istoriju renesansnog pozorišta u Dubrovniku (2. Premijera Vetranovićevog prikazanja “Od poroda Jezusova”), str. 205-206.63 Milan Rešetar, Stari dubrovački teatar, str. 97.64 Pometov makijavelizam. Od umjetničke vizije do urotničke zbilje, u: O književnim i kazališnim dodirima hrvatsko-talijanskim, Matica hrvatska, Dubrovnik, 1968, str. 7-28. Rad je prvi put publiciran u časopisu Dubrovnik, 3, Dubrovnik, 1967, str. 29-47.65 Marin Držić: Djela, str. 99.66 Pometov makijavelizam, str. 19.67 Nav. dj., str. 13.68 Nav. dj., str. 15.69 Nav. dj., str. 16 (bilješka 14).70 Nav. dj., str. 20.71 Našao je utočište u Dubrovniku u jesen i zimu 1512–1513. kad ga je firentinska vlada prognala.


76


stala pomicanjem naroda sa zavičajne zemlje i traženjem novoga sjedišta. Zanimljivo je da u jednome pismu iz 1513. piše prijatelju Francescu Vettoriju (firentinski poklisar u Rimu) kako se njegov prijatelj, conte Orlando, “opet zatreskao u nekoga dubrovačkog momka”.72

Jedna je od važnih ideja Vladara pesimistička vizija o ljudima kao svjetini: “Jer o ljudima se općenito može reći ovo: nezahvalni su, nepouzdani, prijetvorni i himbeni, klone se opasnosti i pohlepni su za do-bitkom; ako im dobro činiš, uz tebe su, nude ti krv svoju i imutak, život i djecu, kako sam već kazao, kad je potreba daleko; no kad se nevolja primakne, oni izmiču”.73 Nasuprot takvima nalazi se razborit poje-dinac koji zna kolika je važnost sreće (fortuna), vrline (virtù), prave prilike, prigode (occasione; okazijon) i prilagođavanja (akomodavanje). O svemu tomu razlaže i Pomet, koji za sebe kaže da je vjertuoz, a po-sebno je Čale podvukao poznatu rečenicu: “Fortunu pišu ženom ne zaman” (IV, 3, str. 363), što odgovara Machiavellijevu zapažanju u dvadeset petom poglavlju Vladara: “Ja pak smatram da je bolje biti naprasit nego obazriv: jer sreća je žena, pa je moraš tući i krotiti; i vidi se kako se ona prije pokorava naprasitima nego obzirnima koji u svemu postupaju hladno. Sreća je, kako rekosmo, žena, pa je uvijek prijateljica mladih ljudi jer su bezobzirniji, žešći i s više joj smjelosti zapovijedaju” (str. 169). Ipak, nije na odmet pri-mijetiti da Pomet fortunu ne bi tukao, nego bi ju karecao: “Ovo se more rijet čovjek, – ja sam čovjek ki s galantarijom idem, razumno se vladam, nijesam rustik, ala mi ne para da sam! Dobra srjeća sa mnom je, a s čovjekom je: umijem ju karecat, tako sa mnom dobrovoljno i stoji” (III, 14, str. 352-353). Machiavelli je – veli Čale – Držićev “učitelj”;74 preuzimajući Machiavellijeve teze i uklapajući ih u Pometove monolo-ge, Držić je preko središnjega lika komedije izrazio svoj svjetonazor, “vjeru u promjenu režima” (str. 101). Čale tvrdi: “Tako je Držić u svijetu komedije umjetnički ostvario ono što je potkraj svog vijeka vojno--politički pokušao postići urotom: prema kriteriju suvremenih etičkih načela u životu, politici, ljudskoj djelatnosti uopće, Pomet kao ‘pravi čovjek’, inteligentni, razumni, mudri čovjek ‘nazbilj’ raskrinkava i mo-ralno poražava ljude ‘nahvao’ i zasluženo mijenja svoj status. A u urotničkim pismima pjesnik i zamišlja poraz nesposobnosti i oligarhije i podjelu vlasti između puka i vlastele” (str. 100).

Pitanje koje se nameće jest: čemu prisutnost Machiavellijevih misli u Pometovim monolozima? Niti su ti monolozi dramaturški funkcionalni, niti je Držić inače sklon takvim opširnim eksplikacijama. Jer, vodio je on računa i o prigodi u kojoj se prikazivao komad i o gledateljima, pa je zacijelo dobro znao odvagnuti gdje će što i kako spomenuti. Primjerice, Arkulin je komedija u kojoj se definitivno najviše psuje (osobito je frekventna uvreda becco fututo = jebeni jarče), a tih psovki neće nedostajati – prem-da u manjoj mjeri – ni u komediji Tripče de Utolče. “Jebâ t’ pas mater!”, kaže Nadihna (II, 4, str. 508), i to je najprostačkija psovka u cijelom Držićevu opusu, izuzmemo li, primjerice, uvrede kurba, kučka (Tripče de Utolče, Arkulin), skatološke sintagme tipa “I govna li ovoga / mislite ženiti?” (Vukodlak, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, 1, str. 287), “Pjanico uscana” (Grubiša, Pripovijes, 1, str. 287), “useru hasase” (Miho, Novela od Stanca, 1, str. 268), “Odkle sam iz Grada, nijesam se usrao” (Bokčilo, Dundo Maroje, I, 1, str. 308), “Otac mu u gradu govno griza” (Niko, Dundo Maroje, II, 2, str. 327), “Maj prc!” (Vlah, Arkulin, I, 1, str. 537).

Pometovi monolozi mogu, recimo, biti i dosadni, ako ih motrimo iz perspektive onodobnoga du-brovačkoga neobrazovanoga gledatelja koji ne zna talijanski, pogotovo ne latinski. Po svemu sudeći, Držić ih je ispunio rečenim sadržajima zato što je znao tko će ih slušati: oni koji o Machiavelliju valjda po-nešto znaju i mogu prepoznati reference na Vladara. U tome vidim jedan od dokaza da je Dundo Maroje doista prikazan u Vijećnici, da je od samoga početka i bio namijenjen za Vijećnicu, a ne za otvoreni pro-stor Prid Dvorom. Jer, tako duga komedija mogla bi jednostavno domorit onim gledateljima koji su u Držićev teatar dolazili iz drugih razloga, svakako ne da bi slušali duge rasprave o kralju od ljudi, ako već ne smijem nagađati da bi im moglo biti i hladno. Dakle, Držić zna tko će komediju gledati, gdje će je gledati, pa prema tome i koncipira njezinu strukturu: odulji, sadržajno neobičan i po funkciji netipičan

72 Mate Zorić, Talijanski pisci 16. st. o nama: Niccolò Machiavelli, u: Hrvatsko-talijanski književni odnosi, Zbornik I, uredio Mate Zorić, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1989, str. 152.73 Il Principe – Vladar, s talijanskoga preveo Ivo Frangeš, priredio Damir Grubiša, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998, str. 139. Svi navodi bit će ci-tirani po tome izdanju.74 Dopune o Držiću, urotniku i maniristu, Prolog, XIV, 51-52, Zagreb, 1982, str. 61.

77prolog Dugoga Nosa, složeniji dramski zaplet, mnogo dionica na talijanskome jeziku, povremeni pro-dori (iskrivljene) latinštine, monološke dionice koje radnju usporavaju i sl.

Ono što impliciraju dosadašnje interpretacije odnosa Držića i Machiavellija jest da je 1551. godi-ne Držić već imao koncept urote, pa najavio ono što će petnaest godina poslije pokušati ostvariti u Firenci. Čale kaže: “Usvojivši vjerovanje da se pobjedom vrline nad fortunom otvaraju perspektive rea-lizaciji humanističke koncepcije o neograničenim sposobnostima Čovjeka Držić je tu renesansnu ideju, barem na prvi pogled, utjelovio u liku Pometa, no kad je urotničkim činom htio provesti u djelo viziju svoje najbolje komedije odao je kako mu nije bio cilj ostati na razini renesansnog svjetonazora, nego je prevladao konvencionalne standarde i zašao u izrazitu manirističku modifikaciju”.75 Pritom je taj autor Machiavellijeva Vladara, a onda i Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija (poglavlje O urotama) uzimao kao te-orijske spise koje je Držić temeljito prostudirao i prema njima proveo, prvo književnu, a zatim pokušao izvesti i političku urotu. Dapače, na jednome će mjestu Čale reći da se Držić “oduševljavao novim ma-kijavelističkim spoznajama o tome da veliki i plemeniti cilj za dobro domovine opravdava svako sred-stvo”.76

Čaline analize išle su ponajprije prema tome da se s Držićeva urotničkoga pokušaja skinu nega-tivni nanosi dvadesetostoljetne književne historiografije: htio je pokazati da je Držić usvojio humani-stički ideal pobjede humanitatisa nad feritasom, a da je potom zamislio prevrat koji za njega nije bio nemoguć, nego naprotiv, provediv, da ga je precizno zamislio, predvidio potencijalne opasnosti, da je pritom bio svjestan preuzetoga rizika, konačno, da je po načinu razmišljanja – stvorenoga na temelju Machiavellijeve lektire – bio pripadnik europske intelektualne elite. Ideja snažne Držićeve teorijske uko-rijenjenosti u Machiavellijevu misao Čali je poslužila i zato da konceptualno zaokruži Držićev život i knji-ževni opus, prožme ga jedinstvenom misli vodiljom: “Kada se urota ne odvaja od geneze u životu i djelu Držićevu, kad se pojedinosti u pismima i cjelovit pothvat retrospektivno povežu s tekstovima komedija i s Negromantovim prologom u Dundu Maroju, lakše će se razumjeti pjesnikov potez i ocijeniti kao jedna od najizrazitijih pojava u razdoblju manirizma. Olakim modernim, povijesno i kritički nedovoljno ute-meljenim objedama Držića kao izdajice domovine treba, među ostalima, suprotstaviti jednu od činje-nica koje karakteriziraju manirističke pisce, a to je kozmopolitizam manirističke elite kojoj je, duhovno i idejno, Držić nesumnjivo pripadao”.77

Što bi, međutim, bilo da ne poznamo Držićevu urotničku epizodu, kako bismo tada čitali Pometove monologe? Možda i dalje onako kako su ih svojedobno, primjerice, čitali Rešetar i Tadić: Pomet je Držić, Držić se često zaduživao, dakle bio je neodgovoran, rasipan, “vreme provodio na studijama u Italiji i trošio novac koji su oni (njegova braća – nap. M. T.) mukom sticali”, “veseli, bezbrižni, neozbiljni Marin Držić”.78 Nakaze, čovuljici iz Negromantova prologa imaju drukčije značenje izvan konteksta pisama; u njihovu kontekstu vode do kritike dubrovačkoga plemstva. Ne mogu a ne izraziti sumnju da je Dundo Maroje dospio na tako uglednu pozornicu, a da nitko od onih koji su o takvim stvarima odlučivali i ko-ji su, uostalom, sjedili u Vijećnici, nisu znali o čemu će tu biti riječ. Čak i da nisu znali, nemoguće je da bar netko od vlastele nije prepoznao Pometov makijavelizam – ako je o makijavelizmu tu uopće riječ – i posumnjao da im Držić ipak nešto subverzivno podmeće. A ako je prepoznao, je li to imalo kakve kon-zekvencije za samoga autora?79 Držića, doduše, poslije 1551. nema na javnim pozornicama, ali ga ima u plemićkim palačama. U Vijećnici ga nema jer je Vijeće umoljenih 10. travnja 1554. zabranilo izvođenje predstava u tom prostoru. Nema ga ni Prid Dvorom, ali nema ni drugih dramskih pisaca. Ipak, ima ga na vlastelinskim pirovima, a teško da bi ga tamo zvali da je za što ozbiljnije osumnjičen. Uostalom, Držić u

75 Dopune o Držiću, urotniku i maniristu, str. 67.76 Nav. dj., str. 64.77 Nav. dj., str. 65.78 Jorjo Tadić, Marin Držić (1508–1567), str. 22, 25.79 Ovdje možda treba citirati zapažanje Slobodana P. Novaka o hrabrosti izricanja u renesansnom teatru: “Pogrešno se u nas izvodilo kako svijetom hrvatske komedije vladaju sve sami Pometi, Intrigala, Bokčili i Proždri i kako su se ispod njih zamaskirali pisci da bi svojim obrnutim igranjem rije-čima i scenskim gestama zamazali vlastima oči kazujući im nešto što njima, vlastima, u njihovoj naivnosti ne bi bilo jasno. Ova posvema kriva slika, jer nije ni najmanje uzela u obzir okolnosti kazališnog gledanja u renesansi zaboravlja da u onodobnim književnim sustavima kazati nešto hrabro i obrnuto unutar karnevalskog, erotizirajućeg i gastroenterološkog znakovlja i nije predstavljalo naročitu hrabrost. Sve što se na sceni zbivalo i ka-zivalo moglo se bez straha kazati samo zato jer je dolazilo iz prostora karnevalskog, saturnalijskog, iz svijeta prethodno izokrenutog i bez iznim-ke privremenog, koji je upravo vlast ozakonila kao obrnut svijet i time uključila bez ostatka u imenovani svijet Grada, tj. u svoj theatrum mundi”. Planeta Držić, str. 70-71.


78


Pjerinu spominje Dunda Maroja: “Je li pravo da si ti tvomu ocu neposlušan? [...] Drugi se si učinio Maro Marojev, koji, kad splavio imanje biješe, ne htje da oca pozna” (III, str. 570). Već je Čale primijetio da ta intertekstualna referenca “svjedoči o velikoj popularnosti remek-djela”,80 što valjda znači da komedija nije naštetila Držiću, ali i to da je Pjerin prikazan pred nekim uglednijim skupom, onim koji je poznavao izvedbu Dunda Maroja. Konačno, Pjerin je nastao prema Plautovim Menehmima (Menaechmi), što upu-ćuje da je pripreman za one koji imaju i, slikovito rečeno, višak znanja, jer Plauta u skuli legaju, za njega učeni znaju.

Koliko je to, dakle, Držić subverzivan i transgresivan u trenutku prikazivanja Dunda Maroja u Vijećnici, točnije rečeno, kome se Držić ruga kad pabirči po Machiavelliju, kako ga tumači i kakav je to uopće Držićev makijavelizam? Pometu se autor sigurno ne ruga, jer je to jedini lik kojemu se Držić ne smije, jedini u njegovu opusu koji optimizmom i humorom rješava životne krize i nedaće,81 jedini pre-ma kojemu autor gaji neskrivene simpatije. Možda bi uputnije bilo zapitati se zašto je Držić jedan tip ideologije unio u komediju, zašto je neke od postavki spomenutoga talijanskoga političara i književnika eksplicirao u monolozima sluge, je li te 1551. godine time nešto htio poručiti, ako jest, što? Je li to doista najava urote i “vjera u promjenu režima”? Je li, ukratko rečeno – a to je pretpostavka ovoga rada – mož-da htio ironizirati Machiavellija? Jer, zašto se pisac koji se rugao svemu i svima, otvoreno, bez ustručava-nja, ne bi rugao i Machiavelliju, zašto bi mu on bio poseban?

To su pitanja koja mogu zainteresirati, ponajprije ono koje se tiče Pometa kao Držićeva glasno-govornika i njegova zalaganja za čovjeka nazbilj koji zna vladati, a pritom nije plemenit po podrijetlu. Retrospektivno se ta misao odčitala iz urotničkih pisama, u kojima se, usput rečeno, Držić ipak nije zala-gao za puk općenito, nego za viši puk (popolo grasso).82 Ipak, ne mora biti daleko od istine da je Držić – nakon čitanja Vladara – naumio poigrati se s jednom koncepcijom te polazeći od pojmova vrline i sreće ironizirati talijanskoga pisca. Pometovi monolozi nisu traktat, oni su oprimjerenje samo nekih teza trak-tata. Machiavelli daje savjete najmalobrojnijima (vladar), Pomet daje savjete svima – on nudi svjetopo-gled koji nema veze s upravljanjem državom, nego s upravljanjem vlastitim životom. Doduše, možemo nagađati kakva je u Dubrovniku 16. stoljeća recepcija Vladara bila – Čale sluti da su vlastela “ništa manje dobri poznavatelji Machiavellijeve teorije nego što to bijahu vlastodršci sličnih državica na Zapadu”.83

Možda je to bilo tako, možda Držić referira na stav koji dubrovačka vlastela ima o Machiavelliju – pametan učitelj čiji nauk, međutim, ne treba javno podržati. Ipak, Držić ima razlog zašto parafrazira Machiavellija, zašto u Dundu Maroju, zašto to čini Pomet, zašto u komediji koja se predstavlja u Vijećnici. Što on, dakle, tumači gledateljima – “uzmnožnijem dubrovačkijem vlastelom”, koji to “sekret koji dosle od ovizijeh strana nijedan čovjek ni mudar, ni triš mudar nije znao” (str. 304)? Mislim da je jedno ne-dvojbeno – gledatelji znaju da ono što govori Pomet, govori Držić, da je Pometov svjetonazor – Držićev svjetonazor. Kad slušaju što im Pomet govori, slušaju Držića. Samo, problem je u tome što je u Držićevu diskursu sve višestruko preokrenuto, pa čitatelj/gledatelj nikad nije siguran kad su i u kojoj mjeri njego-vi ironizacijski postupci aktivni i na što/koga se odnose.

Kakav je stav prema Machiavelliju vladao u Držićevo doba možda se može posredno zaključiti iz jedne strofe satirične pjesme Contra la nobilità di Ragusi (Protiv dubrovačkoga plemstva) plemića, dokto-ra teologije i obaju prava Marina Kaboge (1505–1582), koji se, inače, dovodio u vezu s Držićem, prem-da nema izravnih potvrda da su se poznavali. Ipak, zbog Kabogina stava da “sama činjenica plemenita rođenja ne znači ništa osobito”84 i Držićeva urotničkoga pokušaja ta su dva Dubrovčanina međusobno povezivana. Stihovi glase:

Covi vendette ed i veleni annidiAl cospetto del ciel che il tutto vede;

80 Marin Držić: Djela, str. 577 (bilješka 55).81 O tome je pisala Dunja Fališevac u radu Smiješno i komično u Držića, u: Smiješno & ozbiljno u staroj hrvatskoj književnosti, Hrvatska sveučilišna na-klada, Zagreb, 1995, str. 29-52.82 Usp. Vinko Foretić, nav. dj., str. 94.83 Marin Držić: Djela, str. 101.84 Rafo Bogišić, Marin Držić i Mario Kaboga, Forum, 3-4, Zagreb, 1988, str. 201.

79Vedove fai le spose, ed i mariti uccidi:Dunque concluder deggio, che non si crede;L’utile stimi buono ed onesto(Dettame dell’empio Machiavelli)E perciò sotto simulato pretestoDeturpi questi, ed opprimi quelli.

(Ti osvete snuješ i otrove spremaš,obzir prema nebu što se vidi nemaš.Zaručnice jadiš, a ubijaš ljude:pokazati moram čemu se svi čude.Dobrim i poštenim smatraš što ti prudi(to odavno uči Machiavelli hudi).Pod izlikom koju vješto pronalazišjedne osramotiš, druge nogom gaziš.85)

Kaboga zacijelo nije spomenuo Machiavellija bez razloga: potkrijepio je on njegovim učenjem ono što su dubrovačka vlastela provodili u praksi – dobro i loše određuju se prema njihovim mjerilima, ne-ovisno o nekom univerzalnijem moralu, što je, na sličan način, izrekao i Držić u Dživovu monologu: “Tihi ljudi tizijem paraju ludi; gospoctvo u glavi njeko nose s oholasti čijem hoće da je sve na njih na-čin, a to je što se zove barbarija; što hoće i scijene njih htjenje da je razum” (Skup, IV, 8, str. 455). Spomen Machiavellija, doduše, ne potvrđuje da je njegov traktat bio priručna lektira dubrovačke vlastele, nego samo to da je Kaboga jedan tip vladanja sveo na Machiavellijevu doktrinu, istodobno pridjevom hud (dell’ empio) sugerirajući odnos prema njemu i njegovim stavovima, a to znači i prema dubrovačko-me tipu vladanja. Dubrovačka vlastela nisu se, dakako, smatrali pobornicima makijavelizma, premda se makijavelistički ponašali – praktično i pragmatično. Jer, sila je bila sastavni dio dubrovačkoga penal-noga sustava, dvostruka diplomatska politika prema Istoku i Zapadu sasvim prirodan način opstanka Dubrovačke Republike u složenim političkim odnosima (Turci, Mleci, Španjolska, Ugarska, Vatikan).

Ipak, mislim da neću pogriješiti ako kažem da je makijavelizam u 16. stoljeću bio – deklarativno, da-kako – psovka. Vladar je, naime, samo eksplicirao ono što se provodilo u praksi. Uostalom, takvo stajali-šte Machiavelli nije krio: “Ali namjera mi je da napišem nešto korisno po onoga koji će razumjeti, pa mi se činilo mnogo doličnije držati se zbiljske istine stvari negoli njezina privida. Mnogi su zamišljali repub-like i monarhije za koje se nije nikada ni vidjelo ni čulo da su odista postojale. Od toga kako se živi do toga kako bi se valjalo živjeti toliko je daleko da onaj, koji zanemaruje ono što se radi zbog onoga što bi se imalo raditi, prije nastoji oko svoje propasti negoli oko svojega održanja; među tolikima koji nisu do-bri mora propasti čovjek koji hoće da u svemu postupa kako je dobro. Stoga vladar koji želi opstati mora nužno naučiti da ne bude dobar, pa se toga držati, ili od toga odstupati, već prema potrebi” (str. 136).

U Kaboginoj perspektivi odnos dubrovačke vlastele prema Machiavelliju mogao bi barem done-kle biti jasniji: Kaboga je svoje protivnike htio uvrijediti upravo spominjanjem imena onoga tko je u to doba bio na zlu glasu, a s kim se Dubrovčani nikako nisu htjeli vezati, premda su u složen mehanizam vladanja i opstanka već imali utkane njegove osnovne značajke. Držić pak poseže za njegovim trakta-tom, čije dijelove recitira Pomet u dvorani Vijećnice. Ipak, to ne znači da Držić prihvaća Machiavellijevu doktrinu. Netko tko je studirao Machiavellija, tko doista prihvaća njegove stavove, teško bi napisao onakva pisma kakva je Držić napisao Cosimu I. Mediciju, pisma iz kojih se vidi odsutnost političke pragmatike – premda Frano Čale tvrdi suprotno – u kojima se, doduše, traži potpora u ljudstvu, ali u kojima se neprekidno eksponira zamjenica ja. Nekako proizlazi da je urota Držićeva privatna misija, premda spominje potporu mladeži i jednoga dijela plemstva. On, primjerice, kaže: “... sve do one no-ći kad se pothvat bude provodio u djelo i kad im ja pokažem zapovijedi Vaše Preuzvišenosti” (str. 31); “Ja ću njima kad bude potrebno nabaviti arkibuze i oružje koje će im biti nužno” (str. 31); “... dok mu na

85 Nav. dj., str. 195-196, 198.


80


koncu ja ne pokažem nalog Vaše Preuzvišenosti” (str. 32); “Ja bih pak s tim plemićem potajno i sa svom nužnom lukavošću djelovao u mornarici i među ljudima nenaviknutim na novotarije...” (str. 32); “Neka Vaša Preuzvišenost misli na to da se ja u ovaj pothvat ne bih upuštao kad ne bih imao čvrsta razloga da ću sigurno uspjeti...” (str. 32).86

Danas ne znamo pravi, duboko intiman motiv Držićeve urote, ne znamo na koga je mogao raču-nati, ne znamo tko su “petnaest-dvadeset” ludih nakaza87 – očito manji dio upravljačkoga republičkoga tijela – ne znamo koliko je dugo o tomu Držić razmišljao,88 zašto se uopće obratio Cosimu, na koje to “dvije trećine” plemića misli kad kaže da bi i oni prihvatili plan “otimanja vlade i stvaranja nove republi-čice”, kako je to zamislio izvesti s pedesetoricom, odnosno sedamdesetoricom vojnika, i to – kako piše – noću. Ipak, uza sve podudarnosti s nekim mislima iz Machiavellijeva Vladara i Rasprava o prvoj dekadi Tita Livija, ne vidim u Držiću čovjeka “koji se oduševljavao novim makijavelističkim spoznajama”. S dru-ge pak strane, treba biti oprezan kad se procjenjuje naivnost urotničkih pisama: osobe koje Držić u pi-smima spominje – Lorenzo Miniati, Lodovico Beccadelli, Luko Sorkočević, Frano Lukarević – ne moraju biti nepoznate Cosimu, dapače, već sama činjenica da u jednom tako osjetljivom spisu Držić izrijekom navodi probrana imena, može značiti da ta imena Cosimu nešto znače i da upravo njihov spomen ne-kako može uvjeriti Cosima da Držić nije neozbiljan u svojemu naumu. Primjerice, još je davno Dragoljub Pavlović iznio pretpostavku da je Držić Beccadellija spomenuo namjerno89 – inače je bio očevidac gru-boga nastupa nekih plemića prema Lorenzu Miniatiju – računajući valjda i na zagovor nekadašnjega dubrovačkoga nadbiskupa (1555–1564), budući da je tom istom Beccadelliju Cosimo povjerio sina Ferdinanda na odgoj, a 1564. dodijelio mu prepozituru u Pratu. I inače su pisma intonirana intertekstu-alno – u najširem značenju te riječi – i računaju na neka prethodna znanja; da nije tako, doista bi bila psihogram uma koji živi izvan svijeta realnosti. Pisma jesu naivna kad je riječ o zamisli da se urota izvede gotovo bezbolno, u jednoj noći, bez krvoprolića, ali njihov sadržaj – barem se tako čini – ipak nije samo besmisleno nabrajanje činjenica koje možda nemaju kakvu prijašnju podlogu u Cosimovim znanjima o situaciji u Dubrovniku.

Ako je u Držićevo vrijeme Machiavelli imao onaj status koji mu pripisuje Kaboga (hudi),90 on-da je teško pomisliti da bi dubrovačka vlastela prihvatila njegova Vladara – previše je mudra da bi javno podržala “priručnik za tirane”. Držić je morao znati za status te knjige, a opet, za njom poseže i djelomično je prepričava u Vijećnici. No, što je njemu u njoj zanimljivo? Mislim da je važno uočiti da on iz Vladara uzima dobre pouke, dekontekstualizira ih. Držić nije Machiavellijev obožavatelj, nije njegov sljedbenik, on posuđuje ideje i uklapa ih u novu cjelinu, daje im novi smisao. Kad se ne bi znalo iz ko-jega konteksta potječu, priče o vrlini i sreći, o prilagođavanju prilikama pametni su savjeti. Ipak, Čalina iscrpna analiza vezâ između sadržaja Pometovih monologa i Vladara, pa uočavanja Machiavellijevih rečenica i stavova u urotničkim pismima i izvođenje zaključka – u perspektivi pisama Cosimu – o “vje-ri u promjenu režima”, bacila je prejaku sjenu Machiavellijeve surove pragmatičnosti na interpretaciju Držićevih stavova koje on 1551. godine nije morao misliti na rečeni način. Pri tome je osobito intrigirala

86 Taj aspekt Frano Čale tumači ovako: “Moderni kritičari Držićeve urote kao da su se ponekad koristili činjenicom što se ona nije ostvarila i što se u svakom slučaju pjesnik prevario, pa su se superiorno i s potcjenjivanjem postavili prema cijelom tom naumu, kao da su izravniji poznavaoci i du-brovačkih unutrašnjih prilika, i položaja Dubrovnika, nego što je Držić bio. Nisu htjeli vidjeti koliko je teorijskog znanja bilo potrebno imati, nisu pretpostavljali da je Držić računao na određena ortaštva među bliskim ljudima istih nazora, da mu je specifičnost upravnih, vojnih, geografskih i drugih prilika Dubrovnika nadahnula osebujan način prevrata u višemjesečnom roku, bez prolijevanja krvi, dakako, samo pod presudnim uvje-tom da se plan uklopi u vojno-političke ciljeve moćnog predstavnika protuturskog Zapada. Pouzdavao se u znanje i veličinu svoje ličnosti uopće, uvjeren da se u tome podudara s učenjem Machiavellija, koji je naglasio da samo veliki i upućeni ljudi obavljaju urote, da samo oni ‘mogu raču-nati na povjerenje ostalih urotnika’, između ostaloga i zato što poznaju vladare i sferu vlasti. A Držić je u svojoj republičici, svojim vezama s dije-lom plemstva, pa i stanovitim diplomatskim iskustvima, putovanjima na sjever i na istok u pratnji von Rogendorfa, smatrao kako je stekao uvjete da se upusti u opasnu zadaću, računajući na udio dobre fortune, o kojoj, prema Machiavelliju, ovisi polovica uspjeha”. Dopune o Držiću, urotniku i maniristu, str. 61-62.87 Foretić pretpostavlja da “bez sumnje pod onih petnaest ili dvadeset nakaza misli on na dubrovačko Vijeće umoljenih, koje doduše ima više čla-nova, no sigurno on misli na one koji u njemu vode glavnu riječ”. O Marinu Držiću, str. 61.88 Budući da Držić u pismu od 3. srpnja 1566. spominje smrt pape Pija IV. († 10. prosinca 1565), odnosno da se nadao njegovoj pomoći, Foretić za-ključuje “da je Držić već u godini 1565. pomišljao na prevrat”. O Marinu Držiću, str. 106.89 O revolucionarnom pokušaju Marina Držića iz 1566. godine, str. 167.90 O statusu toga spisa govori i sljedeće: “Prigovaraju mu (Machiavelliju – nap. M. T.) da je medičejski kolaborant, a tome pridonose i glasine o Vladaru (koji nije objavljen, već kruži u vrlo ograničenom broju rukopisa među učenim ljudima). O tome svjedoči i pismo firentinskog građanina Giovan-Battiste Businija Benedettu Varchiju: ‘Bogatima se činilo da je njegov Vladar takav dokument koji će navesti vojvodu da im oduzme sve ima-nje, a siromasima svu slobodu; pristašama Savonarole činilo se da je taj spis heretičan; pošteni ljudi su načuli da taj spis hvali nepoštene; okrutnima se činilo da je još okrutniji od njih samih; i tako, svi su ga mrzili”. Il Principe – Vladar, str. 206.

81činjenica da s pozornice o spomenutim idejama poučava pučanin, što se sasvim lijepo uklopilo u kon-tekst urote – da je Držić već pedesetih godina u književnosti razvijao ono što je potkraj života pokušao ostvariti nasilnim sredstvima: ograničavanje vladavine vlastele i uvođenje višega puka u upravno tijelo. Ipak, treba se prisjetiti da Dživo iz Skupa nije pučanin, a zastupa identičnu teoriju o ljudima nazbilj i lju-dima nahvao, kao i Tripčeta iz Dunda Maroja, s tim što je s njim situacija još zanimljivija – ne samo da nije plemić nego je i Kotoranin, a njih Držić u komedijama Tripče de Utolče i Arkulin žestoko ismijava.91

Spremajući se za nastup u Vijećnici, svjesno nastavljajući novu komediju na Pometa – koji je, po au-torovu svjedočenju, bio lijepo primljen – Držić je dramski zaplet opskrbio porukama koje nadilaze priču o dezvijanom sinu i splavljenim dukatima: onima koji su mu dopustili ući u Vijećnicu htio je poručiti da postoje dobri i loši ljudi. Treba se, naime, prisjetiti da Držić nije blagonaklon prema većini svojih likova, neovisno jesu li vlastela ili pučani, jer njemu i nije cilj – kako je već zapazio Vinko Foretić – “u komediji istaći ljude nazbilj”.92 Izuzetak su Pomet i Tripčeta Kotoranin u Dundu Maroju i Dživo u Skupu. Svi osta-li unjigaju i lisiče, manipulanti su, traže osobni interes, egoisti su zauzeti parcijalnim, trenutačnim inte-resima. Kad govori o ljudima nazbilj i ljudima nahvao, on ne misli na podjelu vlastela/pučani, nego na podjelu razumni/nerazumni u smislu viđenja čovjeka uopće koji zna prihvatiti život i odrediti što je u njemu važno, a što ne. U tomu smislu Držić jest ironizirao Machiavellijev traktat koji je usmjeren na me-todu vladanja i strategije vladareva očuvanja moći, a slijedom toga ironizacijska je oštrica usmjerena i prema gledateljima u Vijećnici koji su upravo tu gdje jesu zbog odluke od 12. svibnja 1332. kad je zatvo-reno Veliko vijeće odlukom koja zauvijek priječi ulazak novih rodova u patricijski stalež.93 Takav status i nije ostavljao prostora za nešto drugo osim za neprekidnu brigu o položaju, što je umanjilo smisao ži-vota kao moći – postao je on neprestani strah od svega i svačega. Machiavelli piše kako se fortunu mo-že pobijediti, kako je vladar može ukrotiti. Suprotno – Pomet se fortuni ne suprotstavlja, on je prihvaća, prihvaća ono dobro što mu donosi, ali i ono loše, znajući da se u trenutku može promijeniti i ponovno pokazati nasmijano lice, o čemu, uostalom, Pomet na više mjesta u komediji i govori. Machiavellijevo uvjerenje da je bolje biti “naprasit nego obziran”, da sreću treba “tući i krotiti” suprotno je Pometovoj fi-lozofiji – on je vladar jer uzima i dobro i zlo brijeme, a sve zato što je razuman. Samo se nerazumni ne-razumnim (nečasnim) postupcima pokušavaju oprijeti neumitnosti situacije i agresijom je preokrenuti u svoju korist.

Kako se pokazalo, Držić je imao prijatelja među vlastelom, među građanima, među običnim svije-tom, među književnicima i političarima, a i u urotničkim pismima spominje dio plemića koji bi stali uz njega. Uostalom, Držić se u Dundu Maroju nigdje izravno ne ruga vlasteli – ruga se on svima odreda, a to što su neki vlastela, a neki pučani, posljedica je onodobne staleške strukture društva. U tomu smislu nisu Pometovi monolozi dokaz da je on umjetnički instrumentalizirao Machiavellija kako bi vlasteli po-kazao da će Pomet – pučanin – postati kralj od ljudi u budućoj podjeli vlasti u državi. Preuzimajući tek dijelove jedne teorije vladanja i dobroga vladara, Držić ju je rekonceptualizirao i prilagodio svojim na-mjerama. Kojim?

Pomet primjerom pokazuje kako se vrlina i sreća mogu i trebaju uposliti u opću dobrobit. Jer, na kraju svi – zahvaljujući Pometovim zapletima – dobivaju što zaslužuju, pri čemu nitko nije oštećen. Spuštanje Machiavellijevih misli među ljude obične, među sluge i kurtizane, znak je Držićeva stava pre-ma jednoj pragmatičnoj teoriji u kojoj mane mogu postati vrline, i obratno, koja ne odbacuje ni upo-trebu sile, to je oponiranje toj teoriji. No, je li to Držić učinio zato da bi se nasmijao vlasteli u lice? Držim da su 1551. godine Držiću još daleke urotničke ideje – barem onakve kakve su artikulirane u pismima Cosimu – što opet ne znači da ne posjeduje vlastitu viziju života. Uostalom, pitanje je koliko je sam Držić mogao provesti u svom životu ono što je iznosio Pomet, koliko je znao “ugodit zlu bremenu, da

91 Dovoljno je navesti samo neke njegove replike: “I ne gledaj me ovako u spelanoj dolami; po svetoga Tripuna, ja ne kuram da sam u tuđem mjestu signor i misser, gdje me ne znaju, ma da sam na mom domu gospodar počtovan i svijetao, gdje sam poznan” (I, 1, str. 310). “Reče se: tko je bjestija, bjestija će i umrijet, a sve što se od mačke rodi, sve miše lovi, i sve što lisica leže, sve liha; a što hrtica koti, sve zeca tjera; a zmije što rađaju, sve to prokleto sjeme jadom meće. (...) čovjek je u formu, zmija je u pratiku; grij zmiju, da te uije; pratika’ š njim, da te otruje. (...) jedni se ljudi nahode zli bjestije, druzi se nahode dobri anđeli et troni” (III, 10, str. 347).92 O Marinu Držiću, str. 26.93 O tome opširnije vidjeti u knjizi Zdenke Janeković Römer Okvir slobode: dubrovačka vlastela između srednjovjekovlja i humanizma, Zavod za povi-jesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Zagreb – Dubrovnik, 1999, str. 63 i dalje.


82


se pak dobro brijeme uživa”, koliko se znao “s bremenom akomodavat”? Kako bilo da bilo, čini se da je Držić znao učiniti relativnima sve vrijednosti, pa i Machiavellija. Jer, ne treba zaboraviti ni sljedeće: Maro spendža pet tisuća dukata, a na toliko se zadužila Držićeva obitelj i propala; mladi i ozbiljni plemić Vlaho iz Dunda Maroja u Rim stiže iz Livorna, u kojemu je gradu 1544. na svome brodu u požaru poginuo Držićev brat Nikola; odnos Pometa i Uga Tudeška gledatelje je morao asocirati na Držićevu pustolovinu s Rogendorfom, veza je preočita da bi bila slučajna. Sve to pokazuje da Držić nema milosti ni prema ko-mu, pa ni prema sebi, a svjesno uspostavljanje relacija s vlastitim životom trebalo je valjda pojačati hu-morističnu dimenziju komedije, izazvati kod gledatelja smijeh jer im je moglo biti simpatično kako se, eto, autor smije i na vlastiti račun.

Nije, na primjer, nevažno ni to da prije no što će iznijeti neke od ključnih misli Pomet mnogo govori o hrani. Kulinarija je bitan aspekt njegovih monologa, što ipak može navesti na krivi zaključak da je riječ o izješi kojega ništa drugo i ne zanima osim kopuna, kosovića i jarebica, osim profumanoga i sofriktanoga trbuha. Mislim da razbrbljana kulinarija svemu daje jednu vrlo ljudsku dimenziju, da preko nje Držić ne karakterizira Pometa, nego hoće pokazati nešto drugo – svi smo isti, tijelo ima svoje potrebe, jedemo i uživamo u tomu, i nismo zato ni bolji ni lošiji, tek smo ljudi s potrebama. Naoko neobavezno iznošenje životnih istina Pomet uklapa u razgovore o bogatoj trpezi, o delicijama, nakon kojih slijedi kontempla-cijon izveden iz Machiavellija. Machiavelli je ozbiljan, Pomet je neozbiljan; Machiavelli bi fortunu tukao i krotio, Pomet bi je karecao; Machiavelli piše o pojedincu koji vlada, Pomet govori o sebi i načinima pre-življavanja nedaća.

Možda je baš kontekst u kojemu se u pamet prizivaju misli iz Vladara, kao i žanr u kojemu je to uči-njeno, bitan za odnos spram Machiavellija. Rekao bih da je Držić prema piscu Vladara ipak distanciran; barem ponekom gledatelju priziva Machiavellija u pamet zato da bi rekao da ono što on vidi u izabra-nom pojedincu, Držić vidi u svakom čovjeku. Uopće, u raspravama o odnosu Držića i Machiavellija ulog toga Talijana čini se gotovo presudnim za razumijevanje ne samo Dunda Maroja nego Držićeva opusa u cjelini, zapravo njegova života. A upravo je pitanje koliko je tada gledatelja čulo za Machiavellija, koli-ko ih je čitalo Vladara i znalo što on sadrži, odnosno, koliko im je činjenica njegove prisutnosti u Dundu Maroju bila važna. Držiću zacijelo jest, ali kakav je odnos imao prema spomenutome traktatu i zašto je baš njega izabrao, podložno je spekulaciji. Sam taj odnos ne bih podcijenio, ali ni prenaglasio, pogotovu zato što spomen Machiavellija nosi stanovitu hipoteku teorije vladanja sporne u nekoliko središnjih po-glavlja (od petnaestoga do osamnaestoga). Jer, ne treba zaboraviti da se iz činjenice da je Držić Pometu namijenio priču o sreći i vrlini, o prilici i prilagođavanju ne bi trebali izvlačiti dalekosežni zaključci kakav je onaj da je Držić 1551. najavljivao uspon neplemenita po podrijetlu na mjesto koje u tome trenutku zauzimaju oni kojima je Vijećnica zajamčena plemićkim rodom.

Naime, Pomet nije reprezentant pučana. Slugu u komediji ima još, ali ni za jednoga se ne bi moglo reći da ga krase vrline: Bokčilo neprestano prigovara i gleda kako bi negdje nešto popio; Popiva je – u trenutku kad Mara nadmudri otac – spreman na sve (“Svijeća je došla na zeleno”, kaže on, V, 1, str. 375), ponavlja da nije “sad brijeme gubit”, a ni biti malankolik, predlaže da okradu Lauru, čak da ubiju Pometa. U tomu smislu, ono što izgovara Pomet nije manifest potlačenih, pametnih, a rođenih bez staleške po-vlastice, to je savjet za dobar život namijenjen svima, i “dubrovačkijem vlastelom” i “starom puku”. Priča o potrošenim dukatima krije sekret o pravim i lažnim ljudima, dakako, to jest priča koja kritizira vrijeme kad se slične tragedije nazbilj arecitaju u Dubrovniku, to jest kritika jurnjave za novcem, ali je to i filozofi-ja življenja koja kaže da se u ljudskom vijeku izmjenjuju dobra i loša razdoblja koja treba znati preživjeti. Pometovi monolozi su, zapravo, recept za mudar život, pa prema tome i kritika onodobnoga života u ko-jemu središnje mjesto zauzimaju kojekakve druge vrijednosti (novac, odjeća, nakit itd.) zbog kojih život nije lagoda, nego strepnja. Tek, taj je recept sastavljen od kategorija koje je u posve druge svrhe upotri-jebio Machiavelli, a Držić ih je iskoristio kako bi objasnio što je u životu važno, a što ne.

Pomet s pozornice prezentira Machiavellijeva obrazloženja, pokazujući da teze učena čovjeka mo-gu biti sastavni dio bilo čije pameti, neovisno gdje se rodio i što činio u životu. Nije, dakle, sporno je li Držić poznavao Machiavellijeva Vladara, je li ga čitao i njime se inspirirao, je li iz njega preuzimao ne-ke postavke pa ih potom inkorporirao u komediju. Pitanje je tek kako se prema njemu odnosio. Pjesnik iz priručnika pisanoga za ljude nahvao preuzima pojedine misli – koje su, uostalom, misli renesansno-

83ga doba – ali ih u tkivu komedije prekodirava u drugi sustav vrijednosti, suprotan onome na kojemu se temelji život njegova grada. U tom zapletenom preokretu Machiavellijevi ideologemi o sreći i vrli-ni višestruko su ironizirani; ponajprije, o njima govori sluga Pomet koji se ruga onima koji bi o takvim stvarima trebali znati mnogo više od njega, a ne znaju; drugo, ruga se onome od koga ih je preuzeo jer Machiavelli ipak priznaje da i sreću i vrlinu treba uposliti u postizanje jednoga cilja – vladanje, koje je opet – što je Machiavelli otvoreno rekao – zasnovano na sili, a Pomet postupa upravo suprotno – nena-silno; treće, implicitno uvlačenje priručnika o vladanju u žanr komedije već je neka vrsta stava prema njemu, a što opet ima veze s onima kojima se Držić alegorijom obraća u prologu Dugoga Nosa koji bi, valjda, trebali prepoznati Machiavellijeve misli, pa i shvatiti da su ljudi nahvao nerazumni. Pritom Držić kaže mnogo, ali i malo: nigdje izravnoga dokaza da su nahvao vlastela, a opet to mogu biti upravo ona. Ipak, budući da se Negromant pozdravom obratio i uzmnožnijem dubrovačkijem vlastelom i starom pu-ku nitko nije isključen iz optužbe da spada među one “koji za zlo imaju ono što im se za dobro čini” (str. 304), i na jedne i na druge može se odnositi opomena da “ljudi su nahvao ljudi nahvao i bit će do suda” (str. 306). Igra koju Držić igra sa svojim gledateljima teško je protumačiva: on nudi sekret, a kako će ga tko protumačiti, ostaje u prostoru napetosti između mišljenoga i rečenoga.

Poigravanje s Machiavellijem pridonosi toj napetosti: ne spominje ga, ali prepričava njegove sta-vove; afirmira važnost sreće i vrline, ali s drukčijom namjerom i u drukčijem kontekstu. Ono do čega je Machiavelli došao proučavanjem povijesnih primjera i onodobne političke prakse i što je bilo upućeno – kao neka vrsta posebnoga, tajnoga znanja – samo izabranima, Držić je izložio kao filozofiju života uop-će, a ne kao ragion di stato. Hudi Machiavelli – kojega su neki gledatelji Dunda Maroja poznavali, a neki ipak ne – iskorišten je kao pledoaje za sasvim drukčiju utopiju: Machiavelli piše traktat za ljude nahvao, a Držić uzima upravo njegove misli da bi oblikovao sliku čovjeka nazbilj. Držić tako Machiavellija podvr-gava dvostrukoj ironizaciji: njegove misli u niskomimetskom modusu eksplicira sluga, iznosi ih onima koji vladaju makijavelistički, pokazujući, međutim, da se može i drukčije i da Machiavellijevo znanje nije ekskluzivno znanje povlaštenoga staleža; konačno, za biti kralj od ljudi, za renjati na svijetu, ne mora se nužno biti amoralan – kako to izvodi Machiavelli – nego naprotiv: briga za sebe može uključivati altrui-zam i filantropiju. No, Držić otkriva svojim gledateljima tajnu da ima ljudi koji su nepopravljivo nahvao, takvi su se rodili i takvi će ostati, do suda, a to je – primjećuje Leo Košuta – “svaki čovjek koji je u odnosu prema bližnjemu izgubio razum i tako podlegao sebičnosti bez mjere”.94

Držić takve razobličava upravo koristeći Machiavellijeve teze, pokazujući im da ni mudri ni triš mu-dri ne mogu izbjeći sudbinu, ma kako naprasiti bili. Jer, Machiavelli kaže: “Vladar, a navlastito nov vla-dar, ne može se držati svega onoga zbog čega ljude smatraju za dobre, jer je, da bi održao vlast, vrlo često primoran raditi protiv onoga što nam zapovijeda vjernost, milosrđe, čovječnost, vjera. Stoga on mora imati duh sposoban da se okrene već prema tome kako mu to nalaže vjetar varljive sreće i nepre-stana promjenjivost okolnosti; ne smije se, kako već gore rekoh, ako može, udaljavati od dobra; ali mo-ra znati zagaziti u zlo, bude li prisiljen” (str. 143). Pomet ni u jednome trenutku ne čini zlo, čak i kad se “varljiva sreća” promijeni, on je prihvaća. To je bitna razlika između Machiavellija i Držića: prvi neće za-nijekati silu, drugi će zagovarati strpljivost; prvi će ovjeriti nasilje, drugi će zastupati galanteriju i klanja-nje “s baretom u ruci”,95 čak i onda kad bi se moglo činiti suprotno. Na taj način Pomet ispada mudrijim i od mudroga Machiavellija, a time i od onih koji u njegovu spisu nalaze uporište za opravdanje vlastitih postupaka. Ujedno kazano: Držić osporava Machiavellija unutar njegova vlastita sustava, tako što mu oduzima komponentu nehumanosti. Drukčije nije ni moglo biti: Držić nije mogao s Machiavellijem po-dijeliti ragion di stato lišen moralne komponente, jer u protivnom njegova priča o ljudima nazbilj i na-hvao ne bi bila smislena, točnije rečeno: da je Pomet makijavelist u doslovnom značenju te riječi, bio bi – u piščevoj tipologiji – nahvao. Oksimoronski kazano: Pomet je humani makijavelist, ironičan spram

94 Pravi i obrnuti svijet u Držićevu “Dundu Maroju”, Mogućnosti, 12, Split, 1968, str. 1495.95 Reći će Pomet: “Za octikom slađa će bit mavasijica, i za ukropom i srdjelami bolje ćeš gustat kapune, torte, jarebice i fadžane. Ja te i sad u adver-sitati s baretom u ruci onoram, i nijesam kako i njeki ki u dobru prijatelja ljube, u zlu ne čine ga se vidjet. Proplakah od njeke tenerece, er mi ga je žao; pateška’ će za kigodi čas, – ne udugo. A tu mi sperancu dava narav od fortune, koja je kako i njeka koju dunižah: sad mi dobru čijeru činjaše a sad zlu; sad me činjaše plakat, opet učas smijejat” (IV, 3, str. 364).


84


spomenutoga politologa, budući da je neke njegove postavke preuzeo, ali im se istodobno nasmijao, pokazujući da je moguće i drukčije vladati, bez sile i prisile.

Stoga, ako pretpostavimo da je barem jedan dio (plemićkih) gledatelja Dunda Maroja prepoznao kontemplacijon preuzet iz Vladara, onda je morao primijetiti ne samo da o njemu raspreda sluga, te time skida veo tajnosti sa znanja namijenjenoga povlaštenima, nego i da mu Držić oduzima tiranijski pod-tekst zbog kojega Machiavelli i jest dobio atribut hudi. Držić je, zapravo, načinio obrat: o vrlini, fortuni, okazijonu i akomodavanju – dakle Machiavellijevim pojmovima – govori Pomet, no makijavelistički se ponašaju svi ostali likovi: Maroje, Maro (“Lisiče otac i sin. Bože, tko će dobit?”, kaže Popiva, IV, 2, str. 362), Popiva, Laura, Sadi Žudio itd. I tu je, čini mi se, Držićev sekret: on ne nudi utopiju i ne prijeti promjena-ma, već kroz smijeh (“Je li se igda ovaka komedija učinila?!”, uzvikuje Pomet, IV, 6, str. 368) nudi gorku spoznaju – u svijetu će uvijek biti ljudi nahvao, takvi su, takvi su se rodili, nikad neće shvatiti ne samo svoju prirodu nego ni način kako treba živjeti na vlastitu sreću, ali i na zadovoljstvo drugih. Postojat će oni upravo u onim okvirima koje je ponudio Machiavelli – “unjigaj, umjej fengat” (Popiva, III, 13, str. 352), “Na brijeme valja umjet fengat” (Dundo Maroje, IV, 1, str. 359), “Ovdje trjeba učinit srce od lava a obraz od zle žene”96 (Maro, III, 8, str. 346). I, premda se čini da je Pomet prenositelj makijavelističkih premisa, i premda u njegovim monolozima pronalazimo najjače uporište za tezu da je Držić čitao Vladara, on se, mislim – u preokrenutom svijetu komedije – poigrao s Machiavellijem: pokazao je kako prolaze oni koji se Machiavellija pridržavaju, kakvi su to ljudi (nahvao), a njegovu teoriju ironizirao, lako joj izmičući oslo-nac upravo ondje gdje se čini uvjerljivom – u načinu ophođenja sa sudbinom.

Upravo je tu Držić suprotan Machiavelliju: potonji tvrdi da je bolje biti “naprasit nego obziran”, dok Pomet kaže: “Dobra srjeća sa mnom je, a s čovjekom je: umijem ju karecat, tako sa mnom dobrovoljno i stoji” (III, 14, str. 353). Nasmijao se, dakle, Držić svima onima koji su doista mislili da im je Machiavelli otkrio sekret, a on je taj sekret oborio i pokazao im drugi sekret: ono što im savjetuje talijanski pisac lice-mjerno je, a licemjerni su i oni koji su učenje prihvatili; oni su marijoli (varalice), fengaju (pretvaraju se), unjigaju (laskaju), lisiče (varaju). Pomet je pak čovjek, s galanterijom se kreće kroz svijet, razuman je, sre-ću kareca. Držić je gledatelje Dunda Maroja zavarao: dajući Pometu da tumači Machiavellija, oblikujući ga kao gurmana koji samo misli o sofriktanom trbuhu i njemu se tobože podčinjava, komikom je skre-nuo pozornost s onih koji su utjelovljenje Machiavellijevih stavova. Ne čini mi se, dakle, da je Držić – ka-ko veli Čale – “prihvatio i na svoj način primijenio njegovu ‘doktrinu’”,97 nego upravo suprotno – govorio je o njoj baš zato što ju je htio raskrinkati, prokazati na sceni njezinu pogubnost.

Uostalom, ako su Marin Kaboga i Držić bili vršnjaci, ako su obojica bili duhovnici, ako im je stav prema dubrovačkome plemstvu isti, zašto onda ne pretpostaviti da je Kabogin stav o Machiavelliju i Držićev stav o tom talijanskome piscu? Držić je uvelike prekodirao smislove Vladara. Jer, kaže Machiavelli: “Morate, dakle, znati da postoje dva načina borbe: zakonima i silom. Prvi je način svojstven čovjeku, drugi životinjama; no kako prvi način često puta nije dovoljan, valja se utjecati i drugome. Stoga je nužno da se vladar zna dobro poslužiti i ljudskim i životinjskim svojstvima” (str. 142). Ako tko u Dundu Maroju odgovara spomenutim odrednicama, onda je to Popiva, nipošto Pomet. No, premda su obojica sluge, bitno se razlikuju. Pomet će u jednome trenutku reći: “Je li ikomu na svijetu srjeća u favor kako je meni? Para da gdi hoću doć, tako mi i pripravi što hoću. Namurala se je na mene...” (III, 14, str. 352), zatim: “Vrag uzeo srjeću i nesrjeću. Fortunu pišu ženom ne zaman; i dobro čine tu joj čâs činit, ako se obrće sad ovamo sad onamo, sad na zlu sad na dobru stranu; sad te kareca, a sad te duši” (IV, 3, str. 363), a zatim: “Ah, srjećo, moja srjećo, fortuno draga, sad poznam er se mnom špotaš; očito vidim er se sa mnom salacaš, i vidim er me ljubiš; bogme me ljubiš; a ja, žimi, ja tvoj, ja mahnit sam za tobom” (IV, 5, str. 367). Popiva pak – kad Maru otac otme posuđenu robu, za koju je Laura dala veliku jamčevinu – ovako govori: “Pušta’ sada malankoniju! S kurvami imamo što činit. Čin’ da si sada mariol: unjigaj, umjej fengat”

96 Riječ je o onome dijelu Vladara gdje se kaže: “Stoga je nužno da se vladar zna dobro poslužiti i ljudskim i životinjskim svojstvima. (...) Kad je već vladaru nužno da se služi životinjskim svojstvima, mora između njih izabrati lisicu i lava, jer se lav ne može braniti od mreže, a lisica od vukova. Mora, dakle, biti lisica, hoće li da predosjeti mrežu, a lav da prepadne vukove. (...) Tko se bolje znao služiti lisičjim svojstvima, bolje je prošao; samo je nužno da znaš dobro prikriti to svojstvo i da budeš veliki hinac i licemjer; a ljudi su toliko tupi i toliko se pokoravaju nuždi, kad nadođe, da će onaj koji vara uvijek naći nekoga tko će se dati prevariti”. Il Principe – Vladar, str. 142.97 Pometov makijavelizam, str. 12.

85(III, 13, str. 352). To je rečenica izvedena iz Machiavellija. Pomet – svojim objašnjenjima, svojim djelima – pokazuje nešto drugo: on ne želi biti naprasit, naprotiv, želi biti obazriv, on ne želi “tući i krotiti”, on že-li preživjeti najgore, jer zna da će iza toga doći bolje, a to zato što je shvatio smisao fortune: “Svakijem kami! Maro mi prijeti, a ja mu se s baretom u ruci klanjam; Tudešak me, moj idol, dviže s trpeze, s delici-ja! Srcem mučno idem – čijerom volontijero. I tko k meni dođe: ‘Pomete, opravi mi’, – opravljam; ‘Pođ’ za mene’, – idem; konselj me pita, – umijem mu ga dat; psuje me, – podnosim; ruga se mnom, – za dobro uzimljem” (II, 1, str. 324).

I, što se na kraju pokazuje? Pomet će odjenuti velut i staviti kolajinu, što ne znači da je promijenio staleški položaj, nego tek da je jednostavno uzeo ono što mu život daje – u dobrim je trenucima uži-vao (“u bokunima popovskijem”), loše je prihvatio, ne snujući nikome zlo, očekujući da fortuna okrene svoje kolo. Njegova filozofija isključuje silu (Popiva u jednome trenutku hoće zaklat Pometa), koju je Machiavelli – uza sve dobre prijedloge – preporučivao kao legitimno sredstvo u čuvanju vladarskoga položaja.98 Držić je gledateljima Dunda Maroja doista otkrio sekret o životu u kojemu nije važno ima-ti novac, biti doktur, junak, poeta ili mužik, nego treba znati s mjerom prihvatiti ono što život nosi, jer ti ništa ne može zajamčiti da ćeš zauvijek zadržati ono što u nekome trenutku imaš. O vladarskom prije-stolju Machiavelli je napisao traktat, dao niz savjeta kako ga očuvati, dopustio sva sredstva u ostvarenju toga cilja. Držić je sve to uzdrmao, pokazujući da je samo – da se poslužim već isluženom frazom – mi-jena stalna, pa ako to naučimo, život će biti ako ne bolji, onda zacijelo lakši. Pometov makijavelizam za-pravo je antimakijavelizam – uzaludno je trsiti se i proučavati slavne primjere vladanja, graditi utvrde, biti lisica i lav, biti okrutan, sve to ništa ne vrijedi. Tako Pomet pred gledateljima Dunda Maroja ironizira Machiavellijev traktat koji bi trebao poučiti o umijeću vladanja. On doista govori o fortuni i vrlini, ali ne zato da – poput Machiavellija – grčevito zadržiš to što imaš, nego da se naučiš nositi sa životnim pro-mjenama. Ono što zna Pomet jest da ništa ne traje vječno. U tomu smislu, on se smije i vlasteli, svima onima triš mudrijem koji to još nisu naučili, vjerujući valjda da im je ono što su stekli bez truda zauvijek zajamčeno, pri čemu ne vide anksioznost vlastita života uzrokovanu brigom da to očuvaju. No, Držić im otkriva tajnu, filozofiju života, a oni koji su pametni “uzeti će za dobro što im se za dobro dobrovoljno čini”, a “sjeme prokleto (...) hulit će sve, od svega će zlo govorit, er iz zlijeh usta ne more nego zla riječ izit” (str. 306).

Dosadašnje interpretacije polazile su od čitanja Pometovih monologa iz perspektive urote, iz pove-zivanja nakaza iz monologa Dugoga Nosa i “ludih i bezvrijednih nakaza” iz prvoga sačuvanoga pisma Cosimu I. Mediciju, pa je onda i slijedio zaključak da 1551. godine Držić zapletenom alegorijom najav-ljuje nešto tako radikalno kao što je mijenjanje vlasti. U trenutku dok piše Dunda Maroja, Držić već ima kojekakvih negativnih iskustava, vjerojatno i nije zadovoljan načinom na koji vlastela upravlja gradom, zacijelo je svjedočio mnogim nepravdama, no – usudio bih se kazati – on još uvijek razumno motri svi-jet oko sebe. U to je vrijeme on ponajprije pjesnik koji ima lijepih prijateljstava u svim staležima i koji – osim što zna zabaviti dobrom pričom – može štogod pametnoga reći, ne iscrpljujući komediju sa-mo u atraktivnosti i komičnosti igre, nego u nju upisujući i osobitu poruku o načinu življenja. Usuprot Machiavelliju koji se trsi poučiti kako nešto osvojiti i zadržati, Držić uči umijeće prihvaćanja – “ugodit zlu bremenu”. Zato držim da je, temeljeći Pometovu filozofiju na Machiavellijevim mislima, zauzeo ironijsku distancu spram Vladara iz kojega je preuzeo pojmovnik, ali ga je uklopio u jedan drukčiji svjetonazor, koji ne vrijedi samo za one koji vladaju, nego za sve koji žele vladati ne drugima, nego – svojim živo-tom. Njegovi stavovi nemaju političke, već humanističke implikacije. Taj sekret otkrio je 1551. godine u Vijećnici Pomet. I zato tako samouvjereno zvuče njegove riječi:

Je li čovjeku na svijetu srjeća u ruci kako je meni? Je li itko pod nebom gospodar od ljudi kako sam ja? Bez mene se nitko ne može pasat, bez mene se ljudi ne umiju obrnut. Gdje nije Pometa, tu nije ništa učinjeno; gdi nije Pometova konselja, tu sve stvari naopako idu. Zatoj se je dobro reklo: čovjek valja za sto ljudi, a sto ne valjaju za jednoga (II, 10, str. 335).

98 “U ovakvim uvjetima, nakon što su Machiavelli i Guicciardini razotkrili bit politike i bit nove države koja nije zasnovana na razumu već na sili, odnosno ravnoteži sile koja, opet, izražava različita raspoloženja, interese i težnje društvenih skupina koje se sukobljavaju u društvenoj areni, tek se u takvim okolnostima razvija bogata utopijska škola mišljenja čiji su najistaknutiji predstavnici Frano Petris i Tommaso Campanella – od Sretnog grada do Grada Sunca.” Damir Grubiša, Politička misao talijanske renesanse, Barbat, Zagreb, 2000, str. 25.


87Davor Dukić-

Osmanizam u hrvatskoj književnostiod 15. do sredine 19. stoljeća*

U Danici ilirskoj, prvom književnom časopisu na hrvatskom jeziku, u 30-im godinama devetnaestog sto-ljeća često se, u pjesmama te u fikcionalnoj i povijesnoj prozi, tematizira turska/osmanlijska vlast na zapadnom Balkanu. Riječ je o vremenu konstituiranja moderne hrvatske nacije, o vremenu u kojem se programski jezično i književno nastoje objediniti dotad (a dijelom još i tada) politički razjedinjeni hrvat-ski prostori, pa i širi južnoslavenski, o vremenu u kojem se uspostavlja jedinstven hrvatski kulturni ima-ginarij. U tom skupu manje-više povezanih i vladajućim ideologemima uvjetovanih predodžbi o sebi i drugima (autopredodžbi i heteropredodžbi) Turci/Osmanlije/Osmansko Carstvo zauzimaju posebno mjesto. Iz mnoštva mogućih navoda iz Danice ilirske koji reprezentiraju predodžbu o Turcima u tom knji-ževnom prilogu političkim Novinama ilirskim, izabrao sam dva:

U ono strahovito doba, kad su Turci vlast svoju u Europi utemeljiti nastojali, i grozovitim běsom svo-jim cvatuće kotare pustošili, palili sela i gradove, i nekrive ljude u sužanjstvo kervoločne samovolje svoje odvadjali...1

Pravi samo izpovědaoci i naslědnici Muhameda biahu u zemlji onoj gospoda i gospodari od zemlje, živući u tverdih i obzidanih kastelih, od kojih se jošte i dan današnji mnoge poderine vide uz turske medjaše. I davahu zemlje i marhu podložnikom svojim, koji starověrni kerstjani biahu, da život bo-rave. // Po tverdih tih kulah živiše gospoda turska u lasti i gnjetoše na sve moguće načine podložni-ke kerstjanske, koje kano robove svoje smatrahu. Štogod bi im se od imanja podložnikova sviknulo, sve im to moradiaše ona sirota dat bez svakoga opora, bila to njegova žena, il kći, il drugo štogodir od siromaške njegove stoke, ako nije htio i rad najmanje protimbe izgubit života svojega. U takvoj zgodi biaše zapovědajući turčin sve sam, i sudac i kervnik, koi opornom onom nesrětniku vlastitom rukom bez svakih drugih ceremoniah biaše običan odsěcati glavu. // Ob dan jahahu turci navadno za několiko urah u polje, za pogledat svoje zemlje i dražit pod svakom izlikom svoje podložnike. Ali kakogod bi se smarklo, vratjahu se odmah u svoje kule i zatvarahu se po cělu noć do bělog dneva, tako da se u noći nebi bili otvorili, makar sve u naokolo ognjem izgorělo. // Po ovih običajih turskih ravnahu se dakle krajišnici u svom četovanju, koje na isti način ob noć četovahu, neimajući se tadar ništa bojati podložnikah spainskih, koji pod težkim jarmom robskim bihu postanuli narod bez srca, i suprotivljahu se nepriateljem svojim samo onda, kad oni i vlastitost njihova u pogibeli biahu.2

Navedeni ulomci prikazuju Osmanlije kao okrutne, inovjerne osvajače s Istoka koji su u poroblje-nim hrvatskim i bosanskim zemljama vladali samovoljno i nasilno nad podloženim im kršćanima. Takvo shvaćanje uloge Turaka u europskoj povijesti vjerojatno će se mnogima i danas doimati ispravnim, ne-

* Prvi dio ovog teksta zapravo je sažetak moje knjige Sultanova djeca: predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja (Zadar 2004), dok je prikaz predodžbe Osmanskog Carstva i Turaka u preporodnom tisku preuzet iz moje rasprave “Dvije ilirske Turske: imagološki pogled na Novine i Danicu od 1835. do 1839.”, Kolo, XVI (2006), br. 2, str. 233-249.1 “Boj modruški (Polag Lavoslava Šlehta)”, Danica ilirska, 47-48/1837, str. 189-191, 195-196, navod na str. 189.2 Alojs Peharnik, “Graničar”, Danica ilirska, 42-43/1838, str 165-167, 170-171, navod na str. 167.

88


problematičnim, samorazumljivim, gotovo prirodnim. Drugim riječima, takva će se ocjena uloge Turaka u povijesti jugoistočne Europe mnogima činiti kao stvar dugog trajanja, kao uvid što je nastao već pri početku nesretnog susreta s muslimanskim osvajačima i nepromijenjen preživio sva kasnija vremena. Doduše, neki će možda, zbog neizbježnih asocijacija na današnju Republiku Tursku i muslimane uopće, pretjerano inzistiranje na osmanlijskim povijesnim nepravdama doživjeti kao “politički nekorektan” go-vor.

U ovom tekstu pokušat ću relativizirati tu ustaljenu predodžbu, odnosno pokazati:1. da navedeno shvaćanje o Turcima kao okrutnim osvajačima i tlačiteljima kršćana ima svoju povi-

jest, odnosno da je moguće rekonstruirati genezu tog antiturskog narativa u hrvatskoj kulturi;2. da se kroz čitavo vrijeme javljaju i tekstovi u kojima se o Turcima i turskoj civilizaciji piše afirma-

tivno.

I. Predodžbe o Turcima u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja

I.1. Vrijeme lamentiranja-

Premda je hrvatsko-turskih sukoba bilo i prije, najstarija bitka između Hrvata i Turaka koja je ostala u hrvatskom kulturnom pamćenju jest bitka na Krbavskom polju 1493. U toj se bici hrvatska plemićka vojska suprotstavila vojsci bosanskog paše Jakuba, što se nakon pljačkaškog pohoda po slovenskim zem-ljama (Štajerskoj: Celje, Ptuj) i Hrvatskom zagorju preko središnje Hrvatske povlačila u Bosnu (gdje su Turci vladali već tridesetak godina). Bitka je završila potpunim hrvatskim porazom; u njoj je uništena hr-vatska plemićka vojska koja se dugo neće oporaviti. O toj je bici znamenito svjedočanstvo ostavio pop Martinac, koji je u to vrijeme prepisivao jedan glagoljski brevijar. Iz Zapisa popa Martinca rado se navodi sintagma kojom se hrvatski jezik poistovjećuje s narodom i zemljom, a u kojoj se kaže da Turci “nalego-še na êzikь hrvatski” (= navališe na narod hrvatski).

i k tomu buduĉi mi v skr’bi. i priobiždenь misliju vs(ь)gda bihь. za rati velike v nemiriê êže priklju-čiše se v’ vr(ê)m(e)na n(a)ša. juže dvigoše turci suĉi ot iĉediê z’maila s(i)na agari rabine avraamale proti vsei vselenêi z(e)m(a)lь. i obuêm’ši vsu grčiju i bulgariju bos’nu i rabaniju nalegoše na êzikь hrvatski posilajuĉi zastupi velike voivode sil’ne tvorahu brani mnogie s pl’komь hr(ьst)ьênskimь pobiêjući se na polih’i i na pasihь i na brodihь vodь. tьgda že roblahu vse z(e)mle hrvatske i slo-vin’ske do save i drave daže do gore zaprьte vse že dežele kran’ske daže do mora. robeĉe i harajuĉe i domi b(o)žie paleĉe ognemь. i ol’t(a)ri g(ospodь)ne raz’drušujuĉe. prestarih’ že izbiêjuĉe oružiemь. junoti že d(ê)vi i vdovi daže i kvekajuĉiê čeda. plkь b(o)žii pelajuĉe v tuzê usiliê. svezani suĉi želêzomь preprodajuĉi e na tr’žiĉihь svoihь êkožu s’kotu običai estь.

I k tomu sam bio u brizi i stalno ožalošćen mišlju zbog velikih ratova i nemira koji su se zbili u naše vrijeme, koji digoše Turci koji potječu od Izmaila, sina Abrahamove sluškinje Agare, protiv svih ze-malja svijeta. I zauzevši Grčku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navališe na narod hrvatski šaljući velike čete. Silni vojvode zametahu česte bojeve s kršćanskim pukom tukući se na poljima i na gorskim prijelazima i na prilazima voda. Tada robijahu sve zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave, čak do Gore Zaprte (= Moslavine), sva mjesta kranjska čak do mora; robeći, harajući, kuće Božje paleći i oltare Gospodnje rušeći. Starce su tukli oružjem, mlade djevojke i udovice, čak i kmečeću djecu; ne samo da su odvodili puk Božji u tuzi nasilja, vezan lancem, nego su i prodavali ljude na sajmovima kao što je običaj činiti sa stokom.3

Kako je riječ o glagoljskom tekstu upisanom u rukopis koji tipološki pripada srednjovjekovnoj književnoj kulturi, Zapis popa Martinca može se doimati kao najstariji hrvatski tekst na “tursku temu”.

3 Zapis popa Martinca iz Drugog novljanskog brevijara, 1493, S. Damjanović. Slovo iskona: Staroslavenska/starohrvatska čitanka. Zagreb 2002, str. 244.

89No, u hrvatskoj književnoj kulturi u širem smislu, koja uključuje i latinske tekstove hrvatskih autora, Martinčevu je Zapisu prethodila skoro polustoljetna tradicija antiturske literature. U tom kontekstu mo-tivi turske okrutnosti poput uništavanja crkava, nasilja nad starcima, ženama i djecom te odvođenja lju-di u ropstvo, koji se u Zapisu spominju, nisu nikakva novost; oni su već antiturski stereotip. Naime, od sredine 15. stoljeća odnosno od prvih kršćansko-turskih sukoba u prostoru ugarskih interesa (Bosna, Srpska Despotovina) hrvatski autori pišu antiturske poslanice i govore. Riječ je o političko-publicistič-kom žanru koji je u to vrijeme (sredina 15. st. do druge polovice 16. st.) cvjetao posvuda u jugoistočnoj Europi koja je bila izložena osmanskim osvajanjima i u kojoj je svaki kršćanski narod doživljavao sebe kao “antemurale christianitatis” (predziđe kršćanstva).4

Hrvatski autori protuturskih poslanica i govora bili su književnici u užem i širem smislu riječi, če-sto istodobno diplomati ili crkveni velikodostojnici (Ivan Vitez od Sredne, Juraj Divnić, Frano Marcelo, Bernardin Zane, Ivan Statilić, Marko Marulić, Frano Andreis, Šimun Kožičić Benja i dr.), odnosno visoki vojni časnici (Stjepan Posedarski, Bernardin Frankopan i dr.). Njihovi su tekstovi bili upućeni moćnim ljudima kršćanskog svijeta – papi, ugarskom kralju, habsburškom caru, poljskom kralju, mletačkom duž-du i drugima koji su mogli biti zainteresirani za obranu od Turaka ili za stvaranje protuturskog vojnog saveza odnosno za pokretanje ofenzivnog rata protiv Osmanskog Carstva. Turci su u antiturskim go-vorima i poslanicama uglavnom prikazani kao okrutni osvajači: oni razaraju gradove i sela, pale polja, zarobljavaju kršćane i siluju ih bez obzira na dob i spol; siluju čak i redovnice i pretvaraju crkve u štale, što se posebno ističe kao simbol krajnjeg neprijateljstva spram kršćana. Uz taj katalog stereotipnih tur-skih zlodjela obično se vezuju i stereotipi o turskim osvajanjima kao božjoj kazni za grijehe kršćana te o vlastitom prostoru kao predziđu kršćanstva, kao i stereotipna ideja o opasnosti od požara u susjedovoj kući, što se, preuzeta iz 18. Horacijeve epistole, beskrajno varirala s jasnom porukom o potrebi jedinstva kršćanskog svijeta u borbi protiv Osmanlija.5

S obzirom na svoju konkretnu političku funkciju antiturski su govori i poslanice oblik rane političke propagande. Tako se i izrazi straha od Turaka i njihovo stereotipno sotoniziranje mogu razumjeti kao pragmatična sredstva u cilju postizanja političkih ciljeva, tj. financijske i vojne potpore u borbi protiv Turaka.

Slični stereotipni motivi kao u antiturskim govorima i poslanicama mogu se pronaći i u istodobnom političkom pjesništvu, također pisanom na latinskom jeziku. Kanonski i paradigmatičan primjer jest Elegia de Sibenicensis agri vastatione (Elegija o pustošenju šibenskog polja) šibenskog humanističkog pjesnika Jurja Šižgorića (oko 1420–1509), koja je vjerojatno nastala potkraj 60-ih godina 16. stoljeća, kad su Turci prvi put napali polja u okolici Splita, Šibenika i Zadra. Još prije Šižgorića antiturske se po-ruke mogu pronaći u pjesmama Janusa Pannoniusa (1434–1472), najpoznatijeg hrvatskog humanistič-kog pjesnika. Tradiciju će kasnije, u prva dva desetljeća 16. stoljeća, nastaviti i neki dalmatinski pjesnici na latinskom jeziku (Toma Niger, Frane Božićević Natalis, Frano Andreis).

Stalno ponavljanje opisa zlodjela osmanskih osvajača i patnji kršćana koje se javlja u ranoj hrvat-skoj literaturi o Turcima potiče osjećaje straha, nemoći i mržnje, pa se stoga taj prvi period (otprilike od sredine 15. st. do prve četvrtine 16. st.) može nazvati “vrijeme lamentiranja”. Latinski je segment hrvat-ske književne kulture tu bio od odlučujućeg značenja. Uzaludno je u protuturskim latinskim govorima, poslanicama i pjesništvu tražiti neke hrvatske posebnosti; ta je literatura naprosto dio antiturske književ-ne proizvodnje u onodobnoj srednjoj i jugoistočnoj Europi. Ipak, hrvatska je književna historiografija učinila Marka Marulića simbolom književnog otpora turskim osvajanjima. U latinskom dijelu njegova opusa nalazi se jedna antiturska poslanica, napisana 1522. i upućena papi Hadrijanu VI. Za Marulićevo posebno mjesto u povijesti hrvatskog osmanizma još su važnije dvije hrvatske pjesme: “Tuženje grada Hjerozolima”, pjesnički poziv papi i europskim vladarima u “sveti rat” protiv Turaka, te “Molitva suprotiva Turkom”, u kojoj se patnje kršćana opširno opisuju na već poznat stereotipan način:

4 Žanrovska je razlika između govora i poslanica (otvorenih pisama) u ovoj tematskoj analizi potpuno nevažna: oba oblika sadržavaju sva bitna tematsko-idejna obilježja, i govori i poslanice u pravilu su bili tiskani. O tom tipu tekstova u hrvatskoj književnoj kulturi 15. i 16. stoljeća v. Vedran Gligo (ur.), Govori protiv Turaka, Split 1983.5 Nam tua res agitur, paries cum proximus ardet – O Tvom se spasenju radi, kad zid u susjedstvu gori, prev. Juraj Zagorelec.

Davor Dukić: Osmanizam u hrvatskoj književnosti od 15. do sredine 19. stoljeća

90


Luge, sela, grade popliniv s´žegoše, / muže, žene, mlade svezav povedoše. / Ubiše junake koji se arvihu, / a ine nejake u sinžir vedihu. / Sinke porubiše od krila materam / i jošće činiše vašćine njih hćeram. / Daleč rastavljaju od draga miloga, / tih tamo prodaju, a simo inoga. / Eno još oltari tvoji raskidaju / i sve svete stvari tlačiti ne haju. / U temple tve svete konje uvajaju, / prilike propete pod noge metaju. / Svite, u kih tebi služba se činjaše, / razkrajati sebi u kavadih jaše. / Pehare kovaše od kaležev tvojih / i još pokovaše pase sabalj svojih. / Oto, ča je gore, divstvo odckvar(n)iše / divic ke, pokore čineć ti, služiše; / ter ditcu neumiću obrizav, tiskoše / u veću nesriću ner kih posikoše!6

U antiturski dio Marulićeva opusa obično se ubraja i njegov biblijski ep Judita, premda se u tom djelu Turci uopće ne spominju: ni u stihovima, ni u proznom predgovoru. Unatoč nedostatku izravnih tekstnih pokazatelja za alegorijsko tumačenje, uvijek se nastojalo, zbog sadržajne analogije epa, tj. bi-blijske priče o Juditi, sa suvremenom političkom situacijom, pripisati Marulićevu epu antitursko obiljež-je. Naime, ep je napisan (1501) i objavljen (1521) u vremenima mletačko-turskih ratova; u epu, osobito pri opisu asirske vojske, Marulić se koristi mnogim turcizmima (paša, subaša, sultan, vezir i sl.), no to je već rezultat kulturne/jezične razmjene.7

Navedeni citati iz Zapisa popa Martinca te iz Šižgorićeve i Marulićeve pjesme paradigmatični su za prvo razdoblje predočavanja Turaka u hrvatskoj književnosti. Tu relativnu ideološku/aksiološku je-dinstvenost, koja odgovara ustaljenim antiturskim predodžbama u spomenutom razdoblju, naru-šava tek djelo Trogiranina Koriolana Cipika o mletačko-turskom ratu u 70-im godinama 15. stoljeća Petri Mocenici imperatoris gesta (Ratna djela vrhovnog zapovjednika Petra Moceniga, Venecija 1477). U toj knjizi, jednom od najstarijih djela hrvatskih autora na “tursku temu”, autor opisuje ofenzivni rat Mletačke Republike na terenu koji su Turci već zauzeli i naselili – na grčkim otocima, u Maloj Aziji i na Balkanu. U knjizi se realiziraju neki negativni stereotipi o Turcima, no još se više prostora posvećuje okrutnosti mletačkih napadača-pobjednika.

I.2. Vrijeme novog susjedstva-

Robinja (oko 1520) Hanibala Lucića (oko 1485–1553) prva je hrvatska drama s (kvazi)povijesnim sadr-žajem. Glavni muški lik – mladić iz ugarske plemićke obitelji (Derenčin) – dolazi u Dubrovnik kako bi na trgovištu robljem otkupio jednu mladu, lijepu robinju, također plemićkog podrijetla, koja je nesretno završila u turskom zarobljeništvu. Mladi Derenčin je u robinju zaljubljen i želi je zaprositi. No prije toga htio bi znati da li i ona njega voli (drami prethodi jedna ljubavna pretpriča) i je li u zarobljeništvu sa-čuvala svoju nevinost. Za to mu je potreban duži razgovor s robinjom, što nije uobičajeno na trgovištu robljem. Derenčin stoga mora tražiti dopuštenje za razgovor od turskih trgovaca, što mu u prvom činu polazi za rukom, pa se željeni razgovor s robinjom odvija u drugom, središnjem i najdužem činu drame. U trećem činu drama završava happy endom: robinja odlazi s Derenčinom, u zarobljeništvu je sačuvala nevinost, pa drama može završiti pirnom svečanošću. Dogovor Derenčina s turskim trgovcima robljem u prvom činu drame prvi je motiv kršćansko-turske suradnje u hrvatskoj književnosti. Taj će se motiv, s različitim ideološkim konotacijama, javljati kasnije u mnogim književnim djelima.

Politički odnos Dubrovnika prema Osmanskom Carstvu, točnije godišnji tribut koji je Grad od 1458. plaćao Turcima, bio je i sam po sebi dovoljan poticaj za tematiziranje kršćansko-turske suradnje. Hvarski književnik Hanibal Lucić, dakle građanin Mletačke Republike, opravdao je dubrovačku politiku u pje-smi “U pohvalu grada Dubrovnika”, i to varijacijom stereotipne ideje iz onodobne antiturske literature: Osmansko je Carstvo vojna velesila, koju bi tek ujedinjene kršćanske zemlje možda mogle poraziti, ali s obzirom na to da je kršćanski svijet razjedinjen, malom Dubrovniku ne preostaje ništa drugo, osim mirnog suživota s moćnim susjedom. Istu ideju opravdanja tadašnje dubrovačke politike izrazio je i du-

6 Tek je u 70-im godinama prošlog stoljeća pisac i prevoditelj Luko Paljetak otkrio latinski akrostih u “Molitvi”, dio kojeg je u navodu otisnut masnim slovima: Solus Deus potest nos liberare de tribulatione inimicorum nostrorum Turcorum sua potentia infinita – Samo nas Bog svojom bezgraničnom moći može osloboditi od nevolja naših neprijatelja Turaka.7 Opširnije o tom problemu v. u raspravi Ružice Pšihistal “Treba li Marulićeva Judita alegorijsko tumačenje?”, Colloquia Maruliana XI, 2002, str. 153--186.

91brovački pjesnik Mavro Vetranović (1482–1576) u političkoj pjesmi “Pjesanca slavi carevoj”. Za Lucića i Vetranovića osmansko je susjedstvo bilo, dakle, realnost s kojom se moralo živjeti.

U vremenu u kojem se Osmansko Carstvo etabliralo kao nova sila i novi susjed kršćanskog svijeta u jugoistočnoj Europi motivi kršćansko-muslimanske suradnje, kao i interes za tursku kulturu, čine se sa-morazumljivim. Spomenuti interes za Turke u hrvatskoj se ranonovovjekovnoj književnoj kulturi ponaj-više javlja u latinskoj historiografiji i putopisnoj literaturi.

Već pri početku 16. st. Dubrovčanin Feliks Petančić (1455–1517), koji je veći dio života proveo kao kaligraf i diplomat na ugarskom dvoru, napisao je tri teksta o povijesti i geografiji Osmanskog Carstva. Rukopis Historia turcica ostao je neobjavljen.8 Njegovo drugo djelo Genealogia Turcorum imperatorum objavljeno je pet puta u 16. st., ali tek nakon autorove smrti i uvijek anonimno. U prvom dijelu knjige nalazi se genealogija osmanskih sultana od Osmana I. do Bajazida II, a u drugom dijelu se opisuju tur-ska vojska, činovništvo, zakoni i običaji. Najpoznatije Petančićevo djelo jest De itineribus in Turciam (O putovima koji vode u Tursku), sažet opis devet putova koji vode iz Europe u Osmansko Carstvo. Knjiga je također objavljena tek nakon autorove smrti, ali je u ranom novovjekovlju doživjela petnaest izda-nja na latinskom i tri u njemačkom prijevodu. U njoj gotovo da i nema imagološki zanimljivih sadržaja, osim nekoliko kratkih zapažanja o karakteru balkanskih naroda koji žive uz opisane putove. Sva tri tur-kološka djela Petančić je napisao u vrijeme svoje diplomatske aktivnosti početkom 16. st., kad je ugarski kralj Ladislav II. uzaludno pokušavao organizirati veliki protuturski rat. U tom smislu Petančićev turko-loški opus, pored tematiziranja turske civilizacije, ima i nedvosmislenu antitursku političku funkciju, pa je njegov položaj u ovdje predloženoj shemi povijesti turske teme u hrvatskoj književnoj kulturi ambi-valentan.9

U djelima Bartola Đurđevića (1506–1566) javlja se čitav niz kulturološki relevantnih tema o Osmanskom Carstvu. Đurđević je sudjelovao u Mohačkoj bici (1526), gdje su ga Turci zarobili. Iz zarob-ljeništva je pobjegao nakon trinaest godina, a svoja je iskustva iz tog vremena, znanja o osmanskoj civilizaciji i razmišljanja o kršćansko-muslimanskim odnosima objelodanio u više tekstova. Od 1544. do kraja 17. st. njegova su djela objavljena u 77 izdanja, ponekad kao pojedinačni tekstovi, ponekad kao kompilacije – uglavnom na latinskom, ali i na drugim jezicima (njemačkom, talijanskom, francu-skom, nizozemskom, poljskom, češkom, engleskom). U predgovoru upućenu čitatelju u knjizi Libellus vere Christiana lectione dignus diversas res Turcharum brevi tradens (Knjižica doista vrijedna da je kršćanin pročita iznosi ukratko građu o Turcima, Rim 1522) Đurđević naglašava da piše samo ono što je sam vidio ili čuo, odnosno da ništa ne preuzima iz literature. Đurđevićevi tekstovi imaju različita žanrovska obiljež-ja poput putopisa, etnografskog opisa nekog prostora, memoarske literature, antiturskoga govora, reli-giozne polemike i sl. Zbog različitih funkcija pojedinih tekstova mogu se u Đurđevićevu opusu pronaći proturječni iskazi o istom objektu, ponekad čak i unutar jednog teksta: primjerice u Exhortatio contra Turcas (Bodrenje protiv Turaka) osmanska se vojska najprije podcjenjuje zbog fizičkih i psihičkih nedo-stataka u odnosu na vojnike kršćanskih naroda, da bi se neposredno zatim pohvalila njezina disciplina, neporočnost, poslušnost i vjernost, što sve nedostaje kršćanskim vojnicima. Kad se, međutim, proma-tra Đurđevićev opus u cjelini kao izvor za jedinstven osobni imaginarij, mora se ustvrditi da je Đurđević na vrijednosno neutralan način opisao mnoge aspekte osmanskog društva i kulture poput bogomolja, muslimanskih duhovnika, vjerskih praznika, hodočašća, milostinje, pogrebnih običaja, visokih državnih dužnosnika, škola, sudstva, poljodjelstva, obrta, lova, arhitekture, svadbenih običaja, odijevanja, hrane i pića. Posebno afirmativno piše Đurđević o bogobojaznosti Turaka, o njihovoj odanosti sultanu i o hra-brosti janičara. I pored toga Turci se prikazuju i kao nepomirljivi vjerski neprijatelji kršćana i nasilnici, po-sebno pri opisu života kršćanskih zarobljenika i uopće kršćana pod osmanskom vlašću; pritom se kao primjer turske okrutnosti ističe devşirme (“danak u krvi”). Đurđević rabi i poznati stereotip o Turcima kao božjoj kazni i o razjedinjenosti kršćanskog svijeta. On poziva na “sveti” antiturski rat, ali istodobno vje-ruje u mogućnost mirne kristijanizacije Turaka. Tom mješavinom prozelitizma i vjerske mržnje, odnosno

8 Tu je uglavnom riječ o prijevodu jednog turkološkog djela iz sredine 15. st. – Nicolaus Sagundinus, Otthomanorum Familia seu de Turcarum Imperio Historia, 1453-1457.9 Isto vrijedi i za političko pjesništvo Mavra Vetranovića. O tome više u D. Dukić, Sultanova djeca, Zadar 2004, str. 61-66.


92


istodobnom fascinacijom turskom civilizacijom i prezirom prema njoj, Đurđević je tipičan reprezentant ranonovovjekovnog europskog osmanizma.10

Dok je Đurđević bio još na početku svog zarobljeništva, životno je djelo najboljeg hrvatskog po-vjesničara 16. stoljeća, Ludovika Crijevića Tuberona, već bilo završeno. Njegov rukopis Commentarii de temporibus suis (Komentari o mojem vremenu) objavljen je, međutim, tek 1603. u Frankfurtu na Majni, kad su Đurđevićeva djela već bila poznata širom Europe. Doduše, dio Crijevićeva djela, i to upravo onaj u kojemu je riječ o povijesti Osmanskog Carstva, objavljen je nešto ranije: 1590. u Firenci pod naslovom De Turcarum origine, moribus et rebus gestis commentarius. U ukupno 11 dijelova Komentara Crijević je obradio povijest jugoistočne Europe, odnosno Italije, Ugarskog Kraljevstva i Osmanskog Carstva od 1490. do 1522. Crijević, koji je studij završio na pariškoj Sorboni, ali svoj čitav kasniji život – izuzev jednog putovanja u Ugarsku 1508. – proveo u benediktinskim samostanima Dubrovačke Republike, pi-sao je dakle o aktualnim događajima svog vremena, doduše s dvije iznimke: povijest Dubrovnika (u 5. dijelu) i Osmanskog Carstva (u 6. dijelu) prikazani su od samih početaka. Crijevićeva predodžba Turaka ne razlikuje se bitno od mlađe, ali ranije recipirane predodžbe u Đurđevićevim djelima. Najčešći stere-otipi poput onih o Turcima kao božjoj kazni, o razjedinjenosti kršćanskog svijeta u borbi protiv Turaka te o okrutnom osmanskom despotizmu, prisutni su i u Crijevićevim Komentarima. I Crijevićeva je pred-odžba Turaka ambivalentna: dubrovački povjesničar hvali izdržljivost i borbeni duh turskih vojnika, tur-sku bogobojaznost, gostoprimstvo i vjernost sultanu. No, i kod njega se javljaju kontradiktorni iskazi o istom predmetu: jednom se turskim osvajačima nekoga grada predbacuje okrutnost, drugi put im se pripisuje human odnos prema pobijeđenima.11 Imagološki je zanimljiva njegova opaska da Turci u pri-vatnom životu drže zadanu riječ, ali ne i u javnom, pogotovo ako prijevara može poslužiti širenju ili učvršćivanju njihove vlasti.12 Crijević je u svoje djelo inkorporirao i jednu fiktivnu religijsku polemiku između muslimana i kršćanina, koja je trebala istaknuti sličnosti dviju religija,13 no kod Crijevića nema prozelitističkih poruka; štoviše, svaka se kršćansko-turska suradnja najoštrije napada.

Djela Petančića, Đurđevića i Crijevića najvažniji su prinosi hrvatskih pisaca europskom ranonovo-vjekovnom osmanizmu. Ona su bila recipirana širom Europe i u njima se, kao i u latinskim govorima i poslanicama, teško mogu pronaći neke regionalne specifičnosti. U ranom novovjekovlju ta djela nisu prevođena na hrvatski, pa su ostala dostupna samo najobrazovanijim krugovima čitateljske publike. Poznato je, naime, da su povijesna i putopisna djela, kao učeni žanrovi, u hrvatskoj ranonovovjekovnoj kulturi gotovo isključivo pisana latinskim jezikom.

Ipak, i u toj epohi ima nekoliko hrvatskih povijesnih djela koja su pisana upravo za manje obrazova-nu publiku, u koju se može ubrojiti i niži kler. Već je Šimun Kožičić Benja (oko 1460–1536), autor dvaju antiturskih latinskih govora, na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije objavio u svojoj glagolj-skoj tiskari u Rijeci 1530/31. Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov, kompilaciju životopisa papa i rimskih careva. U knjizi se nalaze tri orijentalistička ekskursa: o povijesti Perzije, o proroku Muhamedu i počecima islama, te o turskoj povijesti. Unatoč različitim naslovima u sva se tri ekskursa obrađuje po-vijest Osmanskog Carstva. Hrvatski čitatelj, koji nije čitao latinski, ali je poznavao glagoljicu i crkveno-slavenski jezik, mogao je u Kožičićevoj knjizi napokon saznati nešto o Proroku Muhamedu i islamu te o povijesti Osmanskog Carstva od početaka do Selima I. Kožičić stavlja naglasak na tursko osvajanje jugo-istočne Europe: on navodi najvažnije bitke, ali posebno opširno opisuje osvajanje Carigrada, neizbježan motiv mnogih kasnijih djela o turskoj temi. I za Kožičića su Turci nevjerni osvajači, koji samo zbog neje-dinstvenosti kršćana ne mogu biti zaustavljeni. Posebno oštro Kožičić piše o Proroku Muhamedu, koji je u hrvatskoj ranonovovjekovnoj kulturi bio uvijek povezivan s Turcima kao prvim nositeljima musliman-

10 Koncept osmanizma razvio je američki anglist i povjesničar engleske ranonovovjekovne kulture Gerald MacLean kritikom jednostranosti Saidova koncepta orijentalizma. Ponešto pojednostavljeno mogao bi se osmanizam definirati kao produkcija znanja o osmanskoj kulturi i civili-zaciji na Zapadu, koja nije izraz imperijalne moći (kao što je slučaj u Saidovu konceptu orijentalizma), već prije izraz neznanja i žudnje. U tom smi-slu osmanizam više govori o svom subjektu nego o objektu. V. G. MacLean, “Ottomanism before Orientalism? Bishop King Praises Henry Blount, Passenger in the Levant”, u: Ivo Kamps – Jyotsna G. Singh (ur.), Travel Knowledge: Euro “Discoveries” in the Early Modern Period, New York, 2001, 86). Pojam osmanizam u hrvatskoj je popularizirala povjesničarka Zrinka Blažević, upravo u analizi opusa Bartola Đurđevića (“Osmanistički diskurs kao polje de/stabilizacije kulturalnih inskripcija Drugoga”, Kolo, XVI (2006), 2, str. 211-232).11 L. Crijević Tuberon, Komentari o mojem vremenu, Zagreb 2001, str. 115, 169, 225.12 Nav. dj., str. 134.13 Nav. dj., str. 128-131.

93ske vjere u široj regiji. Osmansku povijest u užem smislu, tj. smjene na prijestolju i širenje osmanske dr-žave, Kožičić je prikazao vrijednosno neutralnim jezikom i prilično informativno.

Sva navedena obilježja predodžbe Turaka ima i kronika svjetske povijesti od biblijskih vremena do suvremenosti, što ju je na kajkavskom 1578. u Ljubljani objavio Antun Vramec (1538–1588). U Vramčevu se djelu svijet uglavnom ograničuje na srednju i jugoistočnu Europu. Njegova kronika sadrži više infor-macija o turskim osvajanjima, posebno o turskim prodorima u Hrvatsku, nego Kožičićevo djelo.

Istom žanru popularno pisanih kronika svjetske povijesti pripada i Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov (Zagreb 1696, 21744, 31762) Pavla Rittera Vitezovića, čija je glavna tema u poglavljima od 14. st. do suvremenosti upravo turska povijest.

U spomenuta tri djela hrvatske ranonovovjekovne historiografije Turcima je posvećivano sve više i više prostora, no njihova je povijest uglavnom reducirana na kronologiju ratova s kršćanskim svijetom i na smjene na osmanskom prijestolju. Zanimanje za tursku povijest uvijek je kontekstualizirano u okvir kršćansko-muslimanskih sukoba i nikad nije vodilo do tematiziranja turskog načina života ili osmanske društvene strukture, što je bio slučaj u latinskoj historiografiji i putopisnoj literaturi hrvatskih autora.

Ponešto od tog interesa za tursku civilizaciju po sebi imaju, međutim, neka hrvatska književna dje-la u užem smislu. Na prvom mjestu svakako treba spomenuti ep Osman Ivana Gundulića (1589–1638), koji je, doduše, objavljen prvi put tek 1826, ali je u 17. i 18. st. bio dostupan u brojnim rukopisima te je na kasniju ranonovovjekovnu epiku snažno utjecao. Od ilirskog pokreta naovamo Osman ima sta-tus kanonskog djela hrvatske književnosti, čime je odigrao važnu ulogu u oblikovanju predodžbe o osmanskoj ranonovovjekovnoj civilizaciji. Glavna tema epa jest rušenje mladog sultana Osmana II. (1604–1622) nakon neuspjeha u bici protiv Poljaka kod Chocima 1621, što je, uz neke prijeporne sulta-nove odluke, dovelo do janičarskog ustanka. Tom je ustanku, nakon lakune što ju čine dva izgubljena pjevanja, posvećena posljednja četvrtina epa (16–20. pjevanje). Tu se prvi put jedno hrvatsko književno djelo fokusira na jezgreno područje Osmanskog Carstva, a ne na prostor osmanskih osvajanja. Pritom je posebno zanimljivo da epski pripovjedač, u suglasju s Gundulićevim aristokratsko-konzervativnim gledištem, simpatizira legitimnog vladara Osmana II. i njegove najbliže suradnike, prije svih velikog ve-zira Dilavera.14 U završnom komentaru na kraju epa Gundulić, međutim, napada “institucije” osmanske civilizacije, koje su i u onodobnoj europskoj literaturi o Turcima bile često tematizirane, kao primjerice despotizam, devşirme (“danak u krvi”), bratoubojstva na osmanskom dvoru prilikom stupanja na vlast novog sultana, doktrina predestinacije kao poticatelj vojničke hrabrosti, poligamija itd.

Pad Osmana II. bio je temom još jednog onodobnog hrvatskog književnog djela, drame Osmanšćica dalmatinskog povjesničara i književnika Ivana Tomka Mrnavića (1580–1637). Za razliku od Gundulića Mrnavić je svoje djelo objavio (u Rimu 1631), ali ono nije imalo utjecaja u svom vremenu i brzo je palo u zaborav. Unatoč tome Mrnavićeva je drama kulturnopovijesno i imagološki zanimljiva. Autor je u njoj pokušao vrlo kompliciranom fabulom prikazati janičarski ustanak. Mladom sultanu i njegovim pristali-cama te osmansko-poljskom ratu ostavio je Mrnavić, za razliku od Gundulića, malo prostora. Sudbina Osmana II. trebala je biti shvaćena kao simptom skorašnje propasti Osmanskog Carstva; beogradski ka-dija Redžep, lik koji u drami ima ulogu objektivnog pripovjedača i komentatora, dolazi u Istanbul kako bi upozorio sultana na jedno za Turke katastrofalno proročanstvo, no njegova misija ostaje bez rezul-tata.15

U jednom od imagološki najzanimljivijih djela hrvatske ranonovovjekovne književnosti, u epu Dubrovnik ponovljen (u značenju “obnovljen”) Jakete Palmotića Dionorića (1623–1680), nalazi se vri-jedna građa za rekonstrukciju onodobne predodžbe Turaka. U opširnom epu (20 pjevanja, 15.644 osmerca) Palmotić Dionorić opisuje pokušaj dubrovačke diplomacije da nakon velikog potresa 1667. izbjegne plaćanje visokog tributa, koji je, s obzirom na to da su mnoge bogate obitelji stradale u po-

14 Gundulić je povijesnu građu vrlo slobodno obradio, koristeći anakronizme i odstupajući od povijesne realnosti, što je uostalom i u skladu s po-etikom baroknog epa. Tako je, primjerice, povijesni veliki vezir Dilaver u vrijeme janičarskog ustanka ostavio svog sultana na cjedilu, pa ga je sul-tan stoga i predao janičarima koji su ga ubili. Gundulićev Dilaver ostaje, međutim, vjeran svom sultanu sve do vlastite herojske smrti. O tome v. Z. Bojović, Osman Dživa Gundulića, Beograd 1986, str. 18-20.15 O razlikama Gundulić/Mrnavić u obradi iste teme v. raspravu Dunje Fališevac “Shvaćanje povijesti u Mrnavićevoj Osmanšćici i Gundulićevu Osmanu”, u: ista, Kaliopin vrt II: studije o poetičkim i ideološkim aspektima hrvatske epike, Split 2003, str. 27-47.


94


tresu, Dubrovnik trebao platiti sultanu. Palmotić, koji je obavljao funkciju dubrovačkog diplomata u Istanbulu, a u potresu izgubio cijelu obitelj, ispunio je epsku priču mnogim autobiografskim elementi-ma. On je osobno bio član delegacije, čije su putovanje i diplomatske aktivnosti u Turskoj opisani u epu. Dubrovnik ponovljen jedinstven je književni spomenik dubrovačkoj diplomaciji, pa je i opis Turaka u nje-mu u neku ruku diplomatski: među Turcima Dubrovnik ima i prijatelje i neprijatelje. Pritom su potonji ili lokalni moćnici u Bosni i Hercegovini ili osobe na osmanskom dvoru, koje protiv Dubrovnika potiče sam pakao. Epska priča, zahvaljujući dubrovačkom zaštitniku sv. Vlahu (Blažu) i njegovoj pobjedi nad paklenim silama, ima happy end. S imagološkog je gledišta posebno zanimljiv opis putovanja dubro-vačkih diplomata kroz Hercegovinu i Srbiju, koje su autoru poslužile kao mjesto radnje za neke roman-tične epizode. Prostor na kojem se kreće sultan prikazan je – u suprotnosti s razorenim Dubrovnikom – kao prostor bogatstva, raskoši i uživanja. Premda je Palmotić Dionorić vrlo vješto obradio građu ne-primjerenu baroknom epu, njegovo je djelo objavljeno samo jednom, i to u 19. st. (Dubrovnik 1878), a u hrvatskoj književnoj povijesti ono nikad nije bilo kanonizirano. Razlog tome mogao bi se tražiti u tema-tiziranju licemjerne dubrovačke politike, ili možda u nedostatku jednoznačne antiturske tendencije.

I.3. Vrijeme nade u propast Osmanskog Carstva (17–18. st.)

-Već se u antiturskim govorima i poslanicama u 15. i 16. st. te u opusu Bartola Đurđevića nailazi na ideju da se turska sila može pobijediti zajedničkom vojnom akcijom kršćanskih zemalja. Velika pobjeda krš-ćanskih snaga u pomorskoj bici kod Lepanta 1571. pronašla je, međutim, u hrvatskoj književnoj kulturi malo odjeka: samo u jednoj pjesmi dalmatinskog pjesnika Šime Budinića (između 1530. i 1535–1600) u njegovoj zbirci prijevoda psalama (Pokorni i mnozi ini psalmi Davidovi, Rim 1582) nalazi se jedna re-miniscencija na spomenutu bitku. Daleko više nade u kraj osmanske moći izazvao je pad Osmana II, o čemu je već bilo riječi.

Pravi praoblik devetnaestostoljetnog stereotipa o “bolesniku na Bosporu” nalazi se u latinskom tek-stu De presenti statu Ottomanici imperii (O sadašnjem stanju Osmanskog Carstva), što ga je Dubrovčanin Stjepan Gradić (1623–1683), kustos Vatikanske knjižnice, kao poslanicu uputio svom prijatelju, padern-bornskom biskupu Ferdinandu Firstenbergu 1664. U njemu Gradić polemizira sa starijim autorima, koji su hvalili organizaciju osmanske države te hrabrost i disciplinu njezinih vojnika, kao što je to, pri-mjerice, činio njegov sugrađanin Ludovik Crijević Tuberon u svojoj knjizi napisanoj početkom 16. stolje-ća, objavljenoj tek u 17. st. i u Gradićevo vrijeme još uvijek vrlo utjecajnoj. Kao netko tko je imao pristup informacijama u diplomatskim krugovima Rima, Gradić piše o teškoj društvenoj krizi Osmanskog Carstva: turska je vlast korumpirana, turski gradovi i polja propadaju, a janičari su postali lijeni i bave se “prljavim poslovima”, štoviše toliko su neposlušni i samovoljni da su se usudili pogubiti dvojicu sulta-na (Osmana II. 1622. i Ibrahima 1648. godine). Stoga bi, smatra Gradić, francusko-habsburška koalicija, upravo tad kad u zapadnoj Europi nakon Tridesetogodišnjeg rata vlada mir, mogla pobijediti osmansku vojsku. Gradićeva analiza tadašnjeg stanja Osmanskog Carstva, međutim, nije imala, za razliku od litera-ture koja je u njoj bila kritizirana, nikakav utjecaj na literaturu o Turcima u svom vremenu.

Dok je Gradić pisao svoj tekst, Nikola Matija Iljanović pobjegao je iz turskog zarobljeništva u ko-jem je proveo 26 godina. Otprilike petnaest godina kasnije objavio je taj malo poznati autor djelo o Osmanskom Carstvu Relatio status Ottomanicae domus (Izvještaj o stanju na osmanskom dvoru, Beč 1679) i posvetio ga habsburškom caru Leopoldu I. Premda Iljanović, koji je prema vlastitim riječima proveo 18 godina na turskom dvoru, opisuje isto vrijeme kao i Gradić, njegova se dijagnoza stanja Osmanskog Carstva bitno razlikuje od Gradićeve. Već na početku svog teksta naglašava Iljanović da je sultanova vlast milostiva i pravedna. Unatoč pojedinim slučajevima korupcije, Osmansko Carstvo ima dobar sustav kontrole pri ubiranju poreza, smatra Iljanović. On hvali organizaciju osmanske vojske i religioznost Turaka. Ipak, u posljednjem dijelu teksta poziva Iljanović kršćanski svijet na antiturski rat. Pritom ističe nadmoć kršćanske civilizacije, a u nejedinstvenosti kršćanskih zemalja i poročnu životu nji-hovih vojnika vidi jedini uzrok vojne i političke premoći Osmanlija. Iljanovićev život i djelo podsjećaju

95na Đurđevića; Iljanović čak preuzima od Đurđevića vrijednosno proturječan prikaz turske vojske, no re-cepcija i utjecaj njegova teksta ne mogu se uspoređivati s uspjehom Đurđevićevih djela.

U hrvatskoj književnosti prije 1683. (prije Druge turske opsade Beča) ideja o skoroj propasti Osmanskog Carstva javlja se, pomalo iznenađujuće, u panegiričnoj pjesmi jednog dubrovačkog pje-snika. Vladislav Menčetić (1617–1666) posvetio je naime svoje djelo Trublja slovinska (Ancona 1665) hr-vatskom plemiću, banu, vojskovođi i pjesniku Petru Zrinskom, koji će u Wiener Neustadtu šest godina kasnije, kao sudionik u protuhabsburškoj uroti, biti pogubljen. Menčetić slavi Zrinskog prije svega zbog objavljivanja hrvatskog prijevoda mađarskog epa njegova brata Nikole o opsadi Sigeta 1566, u kojoj je junačkom smrću poginuo njihov pradjed Nikola Šubić Zrinski, a smrt na drugoj strani našao i veliki tur-ski sultan Sulejman Zakonodavac. U panegiričkom se stilu, međutim, slavi i antiturski angažman Petra Zrinskog, kojeg Menčetić čak vidi kao osloboditelja Carigrada. Efekt iznenađenja, što ga proizvodi objav-ljivanje nedvosmisleno antiturskog djela iz pera jednog dubrovačkog pisca, donekle relativizira povije-sni kontekst u kojem je djelo nastalo: Vladislav Menčetić pripadao je, naime, onom dijelu dubrovačke aristokracije koji se protivio osmanskom vrhovništvu nad Dubrovnikom i koji je pri kraju Kandijskog ra-ta (1645–1669) vidio mogućnost prekida te političke veze.

Slična je, čak i veća nada u prekid političkih veza Dubrovnika s Osmanskim Carstvom potakla dva desetljeća kasnije još jednog dubrovačkog pisca da objavi jedno antitursko djelo. Petar Toma Bogašinović (oko 1625–1700) opjevao je u kronici u stihovima naslova Beča grada obkruženje od cara Mehmeta i Kara Mustafe velikog vezijera (Padova 1685) Drugu opsadu Beča 1683. i događaje koji su sli-jedili nakon nje. Poput baroknih epičara Gundulića i Palmotića Dionorića, i Bogašinović je turski tabor vrijednosno izdiferencirao: pored zlih i agresivnih likova javljaju se i oni razumni i pomirljivi (primjeri-ce, muftija savjetuje velikog vezira da ne napada Beč). Pripovjedač iskazuje suosjećanje prema pora-ženim turskim vojnicima, što će kasnije, u 18. stoljeću, postati stereotipom pri opisu turskih poraza. Diplomatski karakter Bogašinovićeva djela dolazi na vidjelo u pohvalama dvojice dubrovačkih branite-lja Beča (Petra Ricciardija i Frana Gundulića, sina pjesnika Ivana) i austrijskog cara Leopolda, u kojemu je Bogašinović očito vidio novog političkog zaštitnika svoga grada. Dubrovnik je doista 1684. zaključio ugovor s Habsburškom Monarhijom o povratku pod suverenitet ugarskog kralja, no taj ugovor nije mo-gao biti realiziran.

Turski poraz u Drugoj opsadi Beča 1683. i habsburška rekonkvista južne Ugarske već su kod autora 18. stoljeća shvaćeni kao prekretnica u povijesti zapadnih dijelova Osmanskog Carstva. Izrijekom to se zapažanje javlja u djelima dvojice najvažnijih dalmatinsko-franjevačkih pisaca: u Cvitu naroda i jezika ili-ričkoga aliti rvackoga (Mleci 1747) Filipa Grabovca (1697–1749) te u Razgovoru ugodnom naroda slovin-skoga (Mleci 1756, 21759) Andrije Kačića Miošića (1704–1760).

Nada hrvatskih pisaca u protjerivanje Turaka iz Europe, doduše uzaludna, dosegnula je vrhunac pri kraju 18. stoljeća, u vrijeme posljednjeg habsburško-turskog rata (1788–1791), kad se jedna od bojišni-ca protezala duž rijeke Save. Taj je rat bio najopjevaniji događaj ranonovovjekovne povijesti u hrvat-skoj književnosti, prije svega u njezinoj slavonskoj dionici. Riječ je, međutim, o pučkoj prigodnoj epici, o jednoj vrsti rane publicistike potkraj ranog novovjekovlja, koja nikad nije pripadala hrvatskom knji-ževnom kanonu, što ne umanjuje njezinu imagološku važnost, pogotovo s obzirom na popularnost u širokoj čitateljskoj publici krajem 18. stoljeća.16

Opadanjem osmanske moći na jugoistoku Europe opada i interes za Osmanlije u onodobnoj hr-vatskoj književnosti: u 18. stoljeću nema nijednog teksta koji bi se, poput ovdje spominjanih djela 17. stoljeća, fokusirao na osmanski svijet. Pojam “Turčin” ograničuje se u to vrijeme na muslimanske susje-de koji govore slavenskim jezicima. Doduše, u Grabovčevu se Cvitu razgovora nalaze ulomci o povije-sti islama i Osmanskog Carstva, no i u tom djelu, inače otužnom svjedočanstvu netolerancije i vjerske

16 O habsburško-turskom ratu 1788-1791. u slavonskoj su književnosti epska djela napisali: Joso Krmpotić (Katarine II i Jose II put u Krim, Beč 1788, Pjesma Crnogorcem, Beč 1788, Pjesma vojevodam austrijanskim i rosijanskim, Beč 1789), Antun Ivanošić (Pjesma od junaćtva viteza Peharnika, Zagreb 1788, Pjesma od uzetja Turske Gradiške iliti Berbira grada, Zagreb 1789) i Blaž Bošnjak (Ispisanje rata turskoga pod Josipom cesarom II, Osijek 1792). Kajkavski pisac Juraj Malevac sastavio je trodijelnu kroniku u stihovima Nestrančno vezdašnjega tabora izpisavanje za leto 1788., 1789., 1790. Zagreb 1789, 1790, 1791. Najvažnije događaje spomenutog rata u dubrovačkoj su književnosti prigodnim pjesmama opjevali Đuro Ferić (Uzetje Očakova; Zgode od boja ke slijediše oko Spuža i Žabljaka godišta 1788, Dubrovnik 1789) i Petar Bašić (Slave Katarine II; Česar austrijanski i cesarica moškovska boj biju s Turcima).


96


mržnje, autor posvećuje daleko više prostora vlastitu zavičaju – dalmatinskom zaleđu, pograničnom području prema Osmanskom Carstvu. Rješenje za “nepodnošljivo susjedstvo” sa slavenskim muslima-nima Grabovac je tražio u prozelitizmu, u prijelazu muslimana na kršćansku vjeru, odnosno u povratku islamiziranih Slavena u vjeru svojih predaka (“poturice”).17

U najpopularnijem hrvatskom djelu 18. stoljeća, u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića posvećeno je kršćansko-turskim borbama u Dalmaciji neusporedivo više prostora nego u Grabovčevoj knjizi. Mletačko-osmanska granica u Dalmaciji za Kačića je poprište dvoboja (megdana) hrabrih ratnika s kršćanske i turske strane. I premda su i u njegovu djelu Turci karakterizirani kao osvaja-či, nasilnici i vjerski neprijatelji, često im se pripisuje i atribut moćnih ratnika (“silnih junaka”). Posljednja pjesma u knjizi posvećena je tako bosansko-muslimanskim junacima: Kačić pritom naglašava da su i oni Slaveni, koji su u vrijeme osmanskih osvajanja prešli na islam. U Razgovoru ugodnom ne tematiziraju se osmanska povijest i civilizacija u užem smislu. Nešto od toga može se, međutim, pronaći u Kačićevoj puč-koj kronici svjetske povijesti (Korabljica, Mleci 1760), koja se dijelom oslanja na Vitezovićevu Kroniku, ali se ipak uglavnom usredotočuje na biblijsku povijest.

U najčitanijoj knjizi slavonske književnosti 18. stoljeća, u Satiru iliti divjem čoviku (Dresden 1762, Osijek 21779) Matije Antuna Relkovića (1732–1798) Turci postaju metaforom primitivnog hedonizma: svi su slavonski običaji, koje Relković kritizira u svojoj prosvjetiteljskoj analizi onodobnog slavonskog društva, tvrdi on – ostaci turske kulture odnosno turske jednoipolstoljetne vladavine u Slavoniji. Lako se stoga može zaključiti da se domena mentaliteta koji Relković napada nalazi u Bosni.

Tim ograničavanjem na prostor slavenskog Balkana dobila je hrvatska literatura o Turcima u 18. st. u izvjesnom smislu provincijalni karakter, no istodobno ona je time pripremila teren istovrsnoj književ-nosti sljedećeg stoljeća.

***-

U pojedinačnim hrvatskim književnostima ranog novovjekovlja primjećuju se lako razumljive razlike u predstavljanju Turaka. Tako je turska tema u dubrovačkoj književnosti dobro zastupljena, ali je zbog po-litičke vezanosti uz Osmansko Carstvo uglavnom obrađivana s dosta opreza. Pojedini dubrovački pisci, primjerice, Ludovik Crijević Tuberon i Mavro Vetranović, u svojim djelima sugeriraju da je za njihov grad--državu politički neprijatelj br. 1 Mletačka Republika, a ne Osmansko Carstvo. Ukupna političko-ratnička aktivnost Venecije protiv Turaka u dubrovačkoj je književnosti gotovo bez iznimke prešućena.18

Samorazumljivo je da dalmatinski književnici slave mletačku borbu protiv Turaka: općenito anti-turska je tendencija došla do najjačeg izražaja u književnosti mletačke Dalmacije (Marulić, Mrnavić, Grabovac itd.).

Kajkavska književnost Banske Hrvatske obrađuje sve do kraja 18. st. gotovo isključivo religijske te-me, kao i slavonska književnost do kraja prve polovice spomenutog stoljeća. Stoga je u njima turska te-ma sve do posljednjeg habsburško-turskog rata (1788–1791) slabo prisutna.

Latinska historiografija i putopisna literatura ipak su imagološki najzanimljiviji dio hrvatske rano-novovjekovne književne kulture. S druge strane, u književnosti na hrvatskom jeziku turska je tema na-glašeno prisutna u epici19, bitno manje u drami, a naročito slabo u komediji.20 To bi moglo voditi do

17 V. Grabovčeve pjesme “Od Poturčenika” i “Ponukovanje” u njegovoj knjizi Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga, Zagreb 1951, str. 256-259.18 Zapravo, jedina se mala iznimka, koliko mi je poznato, nalazi u knjizi Il Regno degli Slavi (Kraljevstvo Slavena, Pesaro 1601) Mavra Orbinija, u ko-joj autor na jednom mjestu pohvalno piše o herojskoj borbi u bici kod Lepanta 1571. jednog ratnog broda iz Kotora, dakle iz najbližeg mletačkog, ali ipak slavenskog susjedstva. Osim toga Orbini prešućuje političku vezanost Dubrovnika s Osmanlijama i navodi čitav niz tobožnjih dubrovačko--turskih sukoba.19 Osim već ukratko analiziranih epskih djela I. Gundulića, P. Zrinskoga, J. Palmotića Dionorića, P. Bogašinovića, A. Kačića Miošića i brojnih narativnih djela u stihu o habsburško-turskom ratu 1788–1791, svakako treba spomenuti još dva važna djela iz 16. st.: prvi povijesni ep u hrvatskoj književno-sti, Vazetje Sigeta grada (Mleci 1584) Brne Krnarutića i prvo povijesno epsko djelo u dubrovačkoj književnosti, Razboje od Turaka Antuna Bratosaljića Sasina, kroniku u stihovima o prvim dvjema godinama takozvanog Dugog rata (1593–1606) između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva.20 Likovi Turaka, odnosno najčešće slavenskih muslimana, javljaju se u ovim dramskim djelima hrvatske ranonovovjekovne književnosti: Marin Držić, Tripče de Utolče; Komedija od Raskota (anonimno, Hvar, oko 1600); Martin Benetović, Hvarkinja (Hvar, oko 1600); Šimun Dundurilo (anonimno, u Dubrovniku u 17. st.); T. Tuzlić, Judith victrix Holofernis (izvedeno u Slavonskom Brodu oko 1700). Tim djelima svakako treba dodati i pjesmu Derviš Stijepa Đurđevića (1579–1632), remek-djelo dubrovačkog humora.

97jednostavnog zaključka: da je u pograničnom prostoru, koji se nalazio u stalnoj ratnoj opasnosti, bilo jedva moguće sliku Turčina tj. Neprijatelja oblikovati na komičan način. Unatoč tome u ukupnoj su se hrvatskoj ranonovovjekovnoj književnoj kulturi razvile različite stereotipne predodžbe o Turcima: Turci kao osvajači, nasilnici, vjerski neprijatelji, hedonisti, razbludnici i homoseksualci, ali i istodobno hrabri ratnici, bogobojazni ljudi, vjerni podanici, da se samo spomenu oni najvažniji stereotipi.

II. Skica za sliku Turaka u hrvatskoj književnoj kulturi 19. stoljeća

-Čini se da su političke okolnosti u Europi pri početku 19. stoljeća pridonijele slabijem interesu za Osmanlije u onovremenoj, još uvijek predpreporodnoj hrvatskoj književnoj kulturi. U vrijeme napole-onskih ratova turska je tema u drugom planu. No, već u dvadesetim i tridesetim godinama događaji u Osmanskom Carstvu – reforme sultana Mahmuda II. i otpor na koje su one naišle u Albaniji i Bosni te separatistički pokret u Egiptu koji će u konačnici dovesti do njegova osamostaljenja – opet su zaoku-pili europsku, pa i hrvatsku javnost. U tridesetim godinama započinje proces stvaranja jedinstvenog hrvatskog kulturnog prostora – vođe ilirskog pokreta nastoje, doduše, kulturno ujediniti čitav južno-slavenski prostor, no rezultat njihova nastojanja bit će tek rušenje dotad vrlo dubokih “pokrajinskih granica” unutar Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Jezična standardizacija (i/jekavska štokavština kao temelj jedinstvenog književnog jezika), Zagreb kao jedinstven kulturni centar te poja-va političkog i književnog periodičnog tiska temeljni su činitelji kulturnog procesa koji se danas, prema kriteriju stvarnih dosega, a ne prema intencijama njegovih protagonista, s pravom naziva hrvatskim na-rodnim preporodom. Sve spomenuto, a posebice periodični tisak i književna djela koja su se čitala na širem hrvatskom (pa i južnoslavenskom) prostoru, preduvjet je stvaranja novog, modernog hrvatskog kulturnog imaginarija. Taj se imaginarij ne nastavlja u kontinuitetu na imaginarije ranonovovjekovnih hrvatskih kultura – devetnaesto će stoljeće, primjerice, tek otkrivati hrvatsku ranonovovjekovnu književ-nost (osobito na stranicama Danice ilirske), a pri svom kraju uspostaviti i njezinu službenu povijest.

II.1. Novine i Danica-

Za rekonstrukciju ranog hrvatskog kulturnog imaginarija iz vremena ilirskog pokreta/hrvatskog narod-nog preporoda, a onda i predodžbe Turaka kao njegova sastavnog dijela, od posebne su važnosti pe-riodične publikacije – Ilirske narodne novine (pokrenute 1835. kao Novine horvatske) i njihov književni prilog Danica ilirska (u prvoj godini izlaženja Danica horvatska, slavonska i dalmatinska). Novine su izla-zile dva puta na tjedan, a Danica jedanput, obje u istom formatu i opsegu (na pola arka). Ako se pogle-daju tekstovi o Turcima/Osmanskom Carstvu u prvih pet godišta Novina i Danice (1835–1839), a riječ je o posljednjih pet godina vlasti reformistički nastrojenog sultana Mahmuda II, dolazi se do zanimljivih zaključaka. Naime, Turcima je u Novinama posvećeno razmjerno puno prostora, a najveći broj vijesti može se podvesti pod ključne riječi “europeizacija/modernizacija”. Izvješćuje se tako, primjerice, o inve-sticijama u graditeljstvu, prometu i industriji;21 o podizanju školstva, osobito sveučilišta;22 o mjerama za suzbijanje korupcije i veću učinkovitost vlasti;23 o širenju tiska;24 o popularnosti talijanske opere i eu-ropskih balova u Istanbulu25 i sl. Ističu se primjeri vjerske tolerancije: sultan posjećuje gradilište pravo-slavne crkve, dopušta gradnju pet katoličkih crkava u Istanbulu te ulazak kršćana u džamije, a vjersku snošljivost propagira i u javnim istupima.26 Na stranicama Novina demontira se i rašireni zapadni stere-otip o ropskom položaju žena u islamskoj kulturi – čak i žene iz sultanova harema odlaze na šetnje uz Bospor i druga mjesta u Istanbulu, a one “obične”, kako se saznaje iz neke uredbe kojom se nastoji upri-

21 Novine 52/1835, 207; 69/1835, 275; 77/1836, 308; 29/1837, 116; 39/1838, 155; 51/1838, 202; 101/1838, 403; 94/1838, 374.22 Novine 30/1838, 118; 34/1839, 135; 36/1838, 141, 103/1838, 411.23 Novine 51/1938, 170; 60/1838, 237-238; 82/1838, 326.24 Novine 52/1836, 206.25 Novine 22/1835, 86; 29/1838, 114; 73/1838, 292; 94/1838, 374; 1/1839, 2; 7/1839, 26.26 Novine 21/1835, 84; 83/1836, 331; 50/1837, 197-198; 77/1838, 308.


98


stojiti građanke Istanbula, običavaju ostajati na ulici u muškom društvu i u kasnim večernjim satima, slobodno odlaze na sladoled u kavane Pere i Galate, s mladim trgovcima nasamo razgovaraju u duća-nima, a ne samo ispred njih i sl.27 Kao protuteža optimističnoj, europeizirajućoj slici Osmanskog Carstva u Novinama se pojavljuju i vijesti o gusarskim napadima u turskim teritorijalnim vodama te o čestim epidemijama kuge,28 koje, doduše, potkraj 1830-ih godina osmanska vlada nastoji suzbiti ambicioznim mjerama zdravstvene zaštite.29 U nekim se tekstovima tematizira i unutrašnja oporba reformističkoj po-litici Mahmuda II: ističe se kako su reforme daleko bolje primljene u Istanbulu nego u provinciji, ali i da ih i sama izvršna vlast često sporo provodi.30

U Danici ilirskoj, za razliku od Novina, modernom se Osmanskom Carstvu posvećuje beznačajno malo prostora. Orijentalni je svijet nazočan tek kao mjesto radnje brojnih prosvjetiteljskih, mahom pre-vedenih, pripovjedaka.31 Pojam “Turčin” odnosi se, dakle, u Danici gotovo isključivo na muslimanske susjede na zapadnom Balkanu. U faktografskim tekstovima Danice, uglavnom u primjerima rane zem-ljopisne ili etnografske literature, dosta se pisalo o Bosni, Srbiji i Crnoj Gori, pri čemu se često isticao i antiturski, ratnički duh Crnogoraca i Srba.32 S druge strane, u književnoj fikciji, u brojnim umjetnim i na-rodnim pjesmama, ali i u pripovijetkama s (kvazi)povijesnim sadržajem, slavila se borba južnoslaven-skih kršćana protiv Turaka.33 Ta je protuturska crta primjetna i u izboru iz ranonovovjekovne hrvatske književnosti – iz Gundulićeva se Osmana objavljuje upravo epizoda o Ljubdragu i Sunčanici, kao poet-ska slika južnoslavenskog prostora pod “turskim jarmom”.34

Predodžba Turaka u Danici u suglasju je s programskim ciljevima tematiziranja povijesti južnosla-venskih naroda, što su ih Ljudevit Gaj i njegovi suradnici navijestili već u “Oglasu” za prvi broj Novina i Danice. Ta se smjernica osobito slijedila u četvrtom godištu (1838): u pripovjednoj i povijesnoj prozi te-matizirali su se odabrani događaji iz povijesti hrvatsko-turskih ratova, primjerice opsada Gvozdanskog 1577. godine te bitke kod Siska i Petrinje 1593. i 1594.35

Ovaj jezgrovit prikaz jasno upućuje na goleme razlike u oblikovanju predodžbe Turaka u Novinama i Danici. Kako objasniti tu diskrepanciju kad se ima u vidu da je riječ o dva dijela jedinstvenog novinskog poduhvata koji izvodi jedan, razmjerno malen krug ljudi.36 Neuvjerljiva bi bila postavka da je pozitivna slika Osmanskog Carstva u Novinama rezultat nekritičkog preuzimanja iz stranog tiska.37 Uostalom, usporedba Novina i bečkog Österreichischer Beobachter, jednog od važnijih izvora zagrebačkog polu-tjednika, pokazuje da je uredništvo Novina radije biralo vijesti o modernizaciji Osmanskog Carstva i gla-muroznom životu njegove prijestolnice nego suhoparna izvješća o kadrovskim promjenama, kretanju ratnog brodovlja i sl., u čemu bečki list ne oskudijeva. Posebno je zanimljivo da se u Novinama ne mo-že naći nimalo simpatija uredništva za separatističke pokrete na rubovima Carstva – u Egiptu, Albaniji i Bosni – o čemu se inače naširoko izvješćuje. I dok se, primjerice, u Danici veliča ratnički, protuturski duh Srba i Crnogoraca, u Novinama se opširno opisuje posjet srpskog kneza Miloša Obrenovića Turskoj, na-glašavaju se njegovi dobri odnosi s Portom, koja upravo Srbiju namjerava iskoristiti u pacifikaciji nemir-

27 Novine 50/1835, 199; 84/1836, 334; 66/1837, 252.28 Napisi o epidemijama kuge u Osmanskom Carstvu toliko su česti u Novinama da ih nema smisla citirati. O piratskim napadima v. Novine 39/1835, 156; 98/1836, 392; 9/1837, 34; 49/1838, 195.29 Novine 4/1837, 15; 29/1838, 114; 36/1838, 141; 40/1838, 159; 44/1838, 174; 60/1838, 238; 79/1838, 315.30 Novine 22/1835, 86; 56/1837, 224; 52/1939, 208.31 Danica 3/1835, 12; 21/1835, 83-84; 22/1835, 86-87; 27/1835, 106-107; 20/1836, 77-80; 22-24/1836, 85-88, 89-92, 93-95; 36-38/1836, 143-144, 146-148, 151; 43-45/1836, 170-172, 174-176, 178-179; 10/1837, 38; 29/1837, 118-119; 30-31/1837, 123-124, 128; 4/1838, 16; 10/1838, 40; 40-41/1838, 157-158, 162-164.32 Danica 2/1835, 5 (pogrešna paginacija, zapravo str. 6); 19-20/1835, 75-76, 78-80; 34/1835, 234-236; 21/1836, 82-84; 31-33 /1837, 125, 129-130, 133-134 (br. 33 pogrešno označen kao 34!).33 Danica 12/1835, 45-46; 14/1835, 53; 15-16/1835, 58-59, 61-63; 16/1835, 61; 18/1835, 69; 39-40/1835, 255-256, 258-260; 45/1835, 278-280; 46/1835, 282-283; 2/1836, 5-7; 19/1836, 73-75; 21/1836, 81-82; 22/1836, 85; 23/1836, 89; 28/1836, 109-112; 32/1836, 125-128; 45/1836, 177-178; 47--48/1837, 189-191, 195-196; 1/1838, 1-3; 11/1838, 41; 12-13/1838, 45-47, 49-51. O nekim poetičkim obilježjima hrvatskih novela s turskom temom od 40-ih do 60-ih godina 19. stoljeća v. raspravu Krešimira Nemeca “Poetika hajdučko-turske novelistike”. U: Hrvatska književnost u doba preporoda (ilirizam, romantizam). Ur. N. Batušić i dr. Split 1998, str. 112-123. [Dani hvarskog kazališta XXIV].34 Danica 34-37/1836, 133-134, 137-139, 141-143, 146.35 Danica 1-2/1838, 3, 7-8; 14-17/1838, 53-56, 57-59, 63-64, 67-68.36 U uredništvu su bili istaknuti ilirci Ljudevit Gaj, Dragutin Rakovac, Ljudevit Vukotinović, Antun Mažuranić, Vjekoslav Babukić i Pavao Štoos, izra-zito mladi ljudi, svi tek u trećem desetljeću života.37 Vijesti u Novinama preuzimane su iz stranog, pretežito njemačkog tiska: Wiener Zeitung, Oesterreichischer Beobachter, augsburške Allgemeine Zeitung, Ofner Zeitung, Pressburger deutsche Zeitung, Hirlap, Hirnök, Srpske novine i dr. O tome v. B. Horvat, Povijest novinstva Hrvatske 1771-1939. Zagreb 2003, str. 89.

99ne Bosne.38 Logično je stoga naposljetku postaviti otvorena pitanja: Je li mlada hrvatska intelektualna elita okupljena oko Novina i Danice u Bosni (i uopće u južnoslavenskom muslimanskom svijetu) i u ma-loazijskoj jezgri Osmanskog Carstva vidjela dva različita objekta? Jesu li, kad je u pitanju zapadni Balkan, na djelu prikrivene imperijalne težnje “oslobađanja” prostora koji se u skladu sa široko prihvaćenom in-terpretacijom povijesti smatrao vlastitim, dok se, s druge strane, europeizacija Turske, na pozadini vla-stitih civilizacijskih težnji i žudnje za pripadanjem europskom Zapadu, bezrezervno simpatizirala?

II.2. Tri kanonska djela preporodnog vremena-

Predodžba Turaka u tri kanonska djela preporodnog vremena – u putopisu Pogled u Bosnu Matije Mažuranića, u drami Juran i Sofija Ivana Kukuljevića Sakcinskog te u epu Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića – nedvojbeno stoje na istoj idejno-aksiološkoj crti kao i književni prilog Danica.

Matija Mažuranić (1817–1881), ohrabren od starije braće, iliraca Ivana i Antuna, otputovao je 1839––1840. u Bosnu, hrvatskoj javnosti još uvijek slabo poznatu susjednu provinciju Osmanskog Carstva. Dvije godine kasnije, nakon zajedničke cenzure sve troje braće, u kojoj su izbačeni politički nepoćudni dijelovi teksta, u Gajevoj je tiskari objavljen putopis Pogled u Bosnu (Zagreb 1842). Knjiga se sastojala od dva dijela: u prvom je Mažuranić opisao osobne doživljaje s puta (Put u Bosnu i natrag), dok je u drugom iznio opaske o kulturi, običajima i karakteru Bošnjaka (Različne opazke o Bosni).

Bosna je prikazana kao siromašna i nazadna zemlja. Tako, primjerice, stari odrpani spahija, kojeg Mažuranić susreće već na početku putovanja, ne poznaje riječ za kišobran, pa ga naziva “čador”;39 je-dan ćehaja nikad nije vidio žig, pa ga s Mažuranićeva putnog lista pokušava odlijepiti noktom;40 bosan-sko je seosko stanovništvo tako siromašno da gosta može ponuditi samo kukuruznim kruhom, rakijom i kavom.41 Bosna je prostor bezakonja; Turci nemaju čvrstih zakona i propisa, već samo običaj – “hadet”, ali “hadet iđe kako je njima bolje”.42 Mažuranić prikazuje Bosnu i kao prostor snažnih proturječnih osje-ćaja: “ A poslije kavazi, kao i svi Turci, čas jedan s drugim živu kao bratja, a čas opet gledaju, kako bi je-dan drugomu ulomili vrat”.43 Osim vjerske u Bosni vlada i međuetnička mržnja: franjevci propovijedaju protiv Muhameda i Kurana, muslimanski Bošnjaci i bosanski Osmanlije međusobno se mrze, a mrze se, što autoru posebno teško pada, i katolici i pravoslavci premda su i “po krvi i po svetoj vjeri prava rodje-na bratja”.44 Muslimansko tlačenje kršćanskog stanovništva stalno se ističe: Turci prisiljavaju lijepe krš-ćanke da prijeđu na islam; bogatijim kršćanima nastoje oduzeti njihove lijepe kuće; bračna je nevjera muslimanima zabranjena, osim ako je Turčin počini s nekom kršćankom.45 U etničkoj karakterizaciji bo-sanskih Turaka u Mažuranićevoj se knjizi javljaju varijante stereotipa poznatih još iz ranonovovjekovne literature: Turci su bogobojazni; svojim su vladarima i gospodarima slijepo poslušni; rado pomažu ljudi-ma u nevolji, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, ali su isto tako samoljubivi i pohlepni; njihovi su razgovori besramni, u čemu ih počinje slijediti i kršćanska mladež.46

Mažuranić dopušta bosanskim muslimanima da bace pogled na susjedni habsburški prostor: Bošnjaci tvrde da “Švabe” rado proturječe svojim gospodarima, ali zato bivaju i oštro kažnjeni;47 čude se i povijesnoj preciznosti i iskrenosti njemačkih podanika – kod “Švaba” je sve zapisano: koliko su puta s Turcima vodili rat, koliko je ljudi poginulo i tko je pobijedio; oni ne prešućuju ni turske pobjede, čude se Bošnjaci i uspoređuju to s lažima i pretjerivanjima u vlastitim narodnim pjesmama.48

Mažuranić je proputovao i jedan dio Srbije, što jezgrovito opisuje pri kraju knjige. Sami Turci kažu da je Srbija sad bogatija nego ikad, ali da Turci, koji su se sad tamo sakrili u gradove, sve moraju skupo pla-

38 Novine 72/1835, 288; 77/1835, 305-307; 89/1835, 356; 93/1835, 390; 95/1835, 397-398; 104/1835, 434-435; 46/1836, 182.39 M. Mažuranić, Pogled u Bosnu, str. 7.40 Nav. dj., str. 43-44.41 Nav. dj., str. 40-41.42 Nav. dj., str. 16.43 Nav. dj., str. 28, slično i na str. 23-24, 33-34, 46-48, 64-65.44 Nav. dj., str. 27, 58, 63.45 Nav. dj., str. 22-23, 56, 72. Usp. također i str. 72-75, 79-80.46 Nav. dj., str. 63-66.47 Nav. dj., str. 44.48 Nav. dj., str. 78-79.


100


ćati Vlasima, kako bosanski muslimani nazivaju susjedno slavensko pravoslavno stanovništvo. Bosanski se Turci, tvrdi Mažuranić, hvale da će na proljeće osloboditi Šumadiju, kako oni nazivaju Srbiju, poku-šavajući izbjeći njezinu etničku oznaku.49 Putopisac hvali ljepote Srbije i uzdiže junački duh Srba, po-sebice omladine.50 Simptomatično je da borbeni duh bosanskih muslimana prikazuje kao razmetljivo hvalisanje,51 a isti osjećaj srpske mladeži kao izraz želje za osvetom za povijesna nedjela što su ih počinili Turci.52 Unatoč aksiološki neutralnom opisu nekih aspekata bosansko-muslimanske kulture u drugom dijelu knjige, Mažuranićeva je Bosna čudan, egzotičan, u moralnom i civilizacijskom smislu prema susjed-nim kršćanskim zemljama posve inferioran prostor.

***-

U tiskari Ljudevita Gaja otisnuta je 1839. povijesna drama Ivana Kukuljevića Sakcinskog Juran i Sofija ili Turci pod Siskom. Komad je iste godine u Sisku praizvela jedna amaterska družina, a sljedeće ga je go-dine u Zagrebu i Karlovcu izvodio profesionalni ansambl “Domorodno teatralno društvo”. Dan prve za-grebačke izvedbe, 10. lipnja 1840, smatra se početkom rada Hrvatskog narodnog kazališta. Drama je postavljena na pozornicu i u ljeto 1989, očigledno kao primjeren komad politički turbulentnom vre-menu. Ti podaci svjedoče o kulturnopovijesnom, odnosno imagološkom značenju Kukuljevićeve povi-jesne drame, čak i usprkos pretpostavci da je hrvatski pisac za predložak uzeo jednu izgubljenu dramu austrijskog dramatičara Lorenza Gindla, da je, štoviše, svoju dramu najprije napisao na njemačkom je-ziku.53

Kakvu je predodžbu Turaka čitateljska i kazališna publika mogla pronaći u Juranu i Sofiji? Povijesna je pozadina drame habsburška (hrvatska) pobjeda nad Turcima u bici kod Siska 1593. Dramska se rad-nja, međutim, koncentrira prije svega na sudbinu Jurana, od Turaka utamničenog sina hrvatskog ba-na Tome Erdödya, odnosno na pokušaj Juranove žene Sofije da svog muža oslobodi iz zarobljeništva. Drama tematizira, za književnost tog razdoblja i inače karakterističnu, opreku između patriotskih duž-nosti i intimnih ljubavnih osjećaja, pri čemu je Katarina, žena bana Erdödya i Juranova majka, jedini karakter u drami koji patriotskom principu nadređuje princip (materinske) ljubavi. Turci su snažno soto-nizirani: hrvatski ih likovi u drami najčešće označuju atribucijama poput “dušmani”, “kopilad”, okrutnici”, “zulumćari”. Opis sudbine kršćana u hrvatskim područjima napadnutima od Turaka u Juranovu govoru podsjeća na slična mjesta u antiturskoj literaturi 15. i 16. stoljeća:

Hiljade bratje naše odvađaju okrutnici oni u zvěrsko robstvo, pale sela i gradove, robe i plěne isto najmanje blago seljana, ter ubijaju i okreću pod mač sve što im pod ruke dojde; iste žene i nevinoga čeda u materinskoj utrobi ne štedi zvěrinska njihova běsnoća.54

Hasan, glavni lik turskog tabora, nakon što ga je Sofija prevarila, pokušavajući omogućiti svom mu-žu bijeg iz zarobljeništva, ne pokazuje nikakvu milost prema njoj; bio bi je čak i ubio da je u posljednjem trenutku nisu spasili Juran i prijatelj mu Drašković.

Kršćane u turskoj službi, ponekad čak i muslimane, hrvatski likovi nazivaju “robovima”. U skladu s tim je i peta scena drugog čina, u kojoj se u versificiranom/pjevanom dijalogu jednog starog Srbina s vođom Bošnjaka (bosansko-muslimanskih Slavena) i njihovim korom otvara tema zajedničkog, “ilir-skog” podrijetla sva tri naroda koja sudjeluju u bici. Stari Srbin naglašava to “ilirsko srodstvo”, dok se vođa Bošnjaka zalaže za suvremenu političku realnost, odnosno za borbu protiv Hrvata. Neki iz kora

49 Nav. dj., str. 76.50 Nav. dj., str. 80-81.51 Nav. dj., str. 65.52 Nav. dj., str. 80-81.53 Drama Lorenza Gindla Thomas Erdödy, Ban von Kroatien, der Sieger bei Sissek oder: Rettung durch Weibertreue izvedena je 1826. u Karlovcu. Opširnije o problemu nastanka Kukuljevićeve drame v. Nikola Batušić “Ivan Kukuljević Sakcinski – dramatičar”, Forum, IX (1970), 9, str. 333-365.54 Ivan Kukuljević Sakcinski, Juran i Sofija ili Turci kod Siska, Zagreb 1997, str. 202-203.

101Bošnjaka daju za pravo starom Srbinu, neki svojem vođi. Nije slučajno da je upravo ta scena uzeta kao središnji dio reklame Kukuljevićeve drame, što je potkraj 1838. otisnuta u Danici (br. 47, str. 192).55

***-

Godine 1840. hercegovačkog su pašu Ismail-agu Čengića na spavanju ubili pripadnici jedne crnogor-ske čete. Taj je događaj stvarna, povijesna pozadina glasovitog epa Ivana Mažuranića Smrt Smail-age Čengića (Zagreb 1846). Mažuranić je Smail-agu prikazao kao sadističkog tiranina, što povijesni Ismail--aga Čengić nipošto nije bio. Doduše, epski pripovjedač više puta glavnom liku pridaje atribut “junak”, ali sve što Smail-aga u epu čini daleko je od junaštva, sve je čista okrutnost. Stoga je i akcija Crnogoraca – u stvarnosti tek krvava osveta i podmuklo ubojstvo – prikazana u epu kao herojsko djelo.

Ep Smrt Smail-age Čengića, koji je već u svoje vrijeme bio kanoniziran, može se tumačiti isključi-vo kao izraz snažne antimuslimanske mržnje. On je svojevrsni vrhunac hrvatske antiturske literature. I premda je to djelo zbog nesumnjive estetske kvalitete zauzelo čvrsto mjesto u nacionalnom kanonu hrvatske književnosti, a to znači da ga kao obveznu školsku lektiru treba čitati svaki hrvatski srednjo-školac, njegovu, barem danas, neprihvatljivu idejnu poruku ne mogu relativizirati ni formalna ljepota Mažuranićevih stihova, ni pozivanje književnih povjesničara na hiperbolici sklonu poetiku književnog romantizma.56

***-

Istraživanje predodžbe Turaka u ranom novovjekovlju može istraživanju istog imagema u 19. stoljeću poslužiti tek za usporedbu, jer te dvije epohe u povijesti hrvatske kulture ne tvore jedinstvenu tradiciju. Povijest hrvatske ranonovovjekovne književnosti – u smislu kronološkog prikaza i sinkronijske klasifika-cije prema regionalnim, jezičnim i žanrovskim kriterijima – nastala je tek potkraj 19. st. Hrvatska književ-nost 16. do 18. stoljeća postupno je “otkrivana” u vremenu ilirskog pokreta.

Takozvana lijepa književnost (fiction) uglavnom je imagološki potentnija od takozvane fakcijske. Iz djela poput Smrti Smail-age Čengića, Jurana i Sofije i Pogleda u Bosnu te iz idejno sličnih tekstova Danice može se konstruirati antiturski narativ, koji je u brojnim varijacijama u književnim tekstovima, publicisti-ci i školskim udžbenicima preživio do naših dana. Prema tom su narativu Turci nevjernici s Istoka, koji su osvojili kršćanske prostore u jugoistočnoj Europi i tamo, tlačeći kršćane, vladali više stoljeća; njihova je vlast odvojila osvojeni prostor od civiliziranog, kršćanskog, zapadnog svijeta i time prouzročila njego-vo civilizacijsko zaostajanje. Sve (ili gotovo sve) negativne stereotipne predodžbe o Turcima (Osvajač, Vjerski Neprijatelj, Nasilnik, Primitivac) mogu se supsumirati pod taj narativ, odnosno mogu se shvatiti kao njegov sastavni dio. Turčin kao “vječni neprijatelj” bila je ideja, koja je dobro korespondirala sa svim hrvatskim južnoslavenski orijentiranim ideologijama. S druge strane, slika europeizirajućeg Osmanskog Carstva jednog Mahmuda II. brzo je zaboravljena ili je, u najboljem slučaju, preživjela tek u visoko spe-cijaliziranoj historiografiji.57

Hrvatski antiturski narativ vjerojatno se ne razlikuje bitno od odgovarajućih narativa u drugim južnoslavenskim kršćanskim kulturama. No, predodžba Turaka ima u svakoj pojedinačnoj kulturi svoju vlastitu morfologiju i vlastite specifičnosti, koje se mogu objasniti u povijesnom kontekstu.

55 Više o likovima muslimana/Turaka u hrvatskoj drami od 1836. do 1861. v. u mojoj raspravi “Turska tema u preporodnoj drami”. U: Hrvatska književ-nost u doba preporoda (ilirizam, romantizam). Ur. N. Batušić i dr. Split 1998, str. 316-325. [Dani hvarskog kazališta XXIV].56 Opširnu analizu aksiološke semantike Mažuranićeva epa v. u mojoj knjizi Figura protivnika u hrvatskoj povijesnoj epici, Zagreb 1998, str. 136-156.57 Antipod antiturskom narativu, ili drugo Janusovo lice imagema “Turci”, nastaje već polovicom 19. stoljeća u pripovijetkama Luke Botića prožeti-ma idejom kršćansko-muslimanske tolerancije (Dilber Hasan, 1854; Pobratimstvo, 1854; Bijedna Mara, 1861; Petar Bačić, 1862). Na sličnoj idejnoj crti bit će i kasniji romani Josipa Eugena Tomića Zmaj od Bosne (1879) i Emin-agina ljuba (1888). Otvorenu kritiku europske/austrijske antiturske propa-gande iznosio je Ante Starčević, i inače glavni predstavnik hrvatske islamofilije u 19. stoljeću (v. primjerice njegov tekst Turska, 1869). Tu sastavnicu hrvatskog osmanizma u 19. stoljeću ovdje tek naznačujem i ostavljam nekim budućim sustavnijim imagološkim istraživanjima.


102


Izvori i literatura

- Albrecht, Edelgard. Das Türkenbild in der ragusanisch-dalmatinischen Literatur des XVI. Jahrhunderts. München 1965.- Blažević, Zrinka. “Osmanistički diskurs kao polje de/stabilizacije kulturalnih inskripcija Drugoga”. Kolo, XVI (2006), 2, str. 211-232.- Bogašinović, Petar Toma. Beča grada obkruženje od cara Mehmeta i Kara Mustafe velikoga vezijera. Hrvatska književna baština, 3 (2004), str. 361-419.- Bojović, Zlata. Osman Dživa Gundulića. Beograd 1986.- Budinić, Šime. Izabrana djela. Hrsg. F. Švelec, Zagreb 2002. [Stoljeća hrvatske književnosti].- Crijević, Ludovik Tuberon. Komentari o mojem vremenu. [=Commentarii de temporibus suis]. Prir. i prev. Vladimir Rezar. Zagreb 2001.- Damjanović, Stjepan. Slovo iskona: Staroslavenska/starohrvatska čitanka. Zagreb 2002.- Dukić, Davor. Figura protivnika u hrvatskoj povijesnoj epici. Zagreb 1998.- Dukić, Davor. Sultanova djeca: Predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja. Zadar 2004.- Dukić, Davor. “Turska tema u preporodnoj drami”. U: Hrvatska književnost u doba preporoda (ilirizam, ro-mantizam). Ur. N. Batušić i dr. Split 1998, str. 316-325. [Dani hvarskog kazališta XXIV].- Đurđević, Bartol. Libellus vere christiana lectione dignus diversas res Thurcarum brevi tradens [Knjižica doista vrijedna da je kršćanin pročita iznosi građu o Turcima kako su me zarobili i odveli u Tursku]. Prir. Jürgen Schwarzwald; Prev. Mate Križman. Croatica – Bibliografije, VI (1980), 27, str. 99-151.- Fališevac, Dunja. “Shvaćanje povijesti u Mrnavićevoj Osmanšćici i Gundulićevu Osmanu”. U: ista, Kaliopin vrt II: studije o poetičkim i ideološkim aspektima hrvatske epike. Split 2003, str. 27-47.- Gligo, Vedran (ur.). Govori protiv Turaka. Split 1983.- Grabovac, Filip. Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga. Prir. T. Matić. Zagreb 1951. [Stari pisci hrvatski XXX].- Gradić, Stjepan. “De praesenti statu Ottomanici imperii”. Prev. B. Nikšić. Gazophylacium, III (1998), 1-2, str. 26-43.- Gundulić, Ivan. Osman. Prir. Milan Ratković. Zagreb 1964. [Pet stoljeća hrvatske književnosti 13].- Horvat, Josip. Povijest novinstva Hrvatske 1771-1939. Zagreb 22003.- Jembrih, Alojz. “Feliks Petančić i njegovo djelo”. Gazophylacium, 1-2, 1995, str. 114-146.- Jembrih, Alojz. O Vramčevoj Kronici. Varaždin 1992.- Kačić, Miošić Andrija. Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Prir. T. Matić. Zagreb 1942. [= Stari pisci hr-vatski XXVII].- Kniewald, Dragutin. Feliks Petančić i njegova djela. Beograd 1961. [Posebna izdanja SANU, knj. CCCI; Odelenje literature i jezika, knj. 12].- Kožičić, Šimun Benja. Knjižice od žitiě rimskih arhierěov i cesarov. U: Günter Tutschke, Die glagoliti-sche Druckerei von Rijeka und ihr historiographisches Werk: Knjižice od žitiě rimskih arhierěov i cesarov, München 1983, str. 38-240.- Kukuljević, Ivan Sakcinski. Juran i Sofija ili Turci kod Siska. U: Izabrana djela. Prir. N. Batušić, Zagreb 1997, str. 199-271. [Stoljeća hrvatske književnosti].- Lucić, Hanibal. Djela. Prir. M. Franičević. Zagreb 1968. [Pet stoljeća hrvatske književnosti 7].- Marko Marulić. Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI. pontificem maximum de cala-mitatibus occurrentibus ex exhortatio ad communem omnium christianorum unionem et pacem [Poslanica gospodina Marka Marulića Splićanina Hadrijanu VI. vrhovnom svećeniku o sadašnjim nevoljama i pobudni-ca za općekršćansko ujedinjenje i mir]. Zagreb – Split 1994.- Marulić, Marko. Pisni razlike. Split 1993.- Mažuranić, Ivan. Smrt Smail-age Čengića. Prir. D. Fališevac. Zagreb 2000.- Mažuranić, Matija. Pogled u Bosnu ili Kratak put u onu Krajinu: Učinjen 1839-1840. po Jednom Domorodcu. Zagreb 1992. [Pretisak].

103- Menčetić, Vladislav. Trublja slovinska. U: Zbornik stihova 17. st. Prir. Rafo Bogišić. Zagreb 1967, str. 127--145. [Pet stoljeća hrvatske književnosti 10].- Nemec, Krešimir. “Poetika hajdučko-turske novelistike”. U: Hrvatska književnost u doba preporoda (iliri-zam, romantizam). Ur. N. Batušić i dr. Split 1998, str. 112-123. [Dani hvarskog kazališta XXIV].- Nikšić, Boris. Osmansko carstvo 17. stoljeća očima bivšeg zarobljenika: opis osmanskog dvora i države Nikole Matije Iljanovića. Zagreb 2001.- Pšihistal, Ružica. “Treba li Marulićeva Judita alegorijsko tumačenje?”. Colloquia Maruliana XI, 2002, str. 153-186.- Rapacka, Joanna, “Tankred u Carigradu”. U: ista, Zaljubljeni u vilu. Split 1998, str. 137-163.- Relković, Matija Antun. Satir iliti divji čovik. Prir. Josip Vončina. Zagreb 1988. [Temelji 4].- Soldo, Josip Ante (prir.). Makarski ljetopisi 17. i 18. stoljeća. Split 1993.- Šižgorić, Juraj. Elegije i pjesme. Zagreb 1966. [Hrvatski latinisti, knj. 6].- Štefanić, Vjekoslav (ur.). Hrvatska književnost srednjega vijeka. Zagreb 1969. [Pet stoljeća hrvatske knji-ževnosti, knj. 1].- Vetranović, Mavro. Pjesme. Zagreb 1871. [Stari pisci hrvatski, knj. III].- Vramec, Anton. Kronika. Prir. Alojz Jembrih. Zagreb – Varaždin 1992. [Pretisak].


105Stanko Lasić-

Starčevićeve pamfl etske strategije: svijet ekstremnih antiteza

(Ulomak iz studije O “Nekolikim uspomenama” (1870) Ante Starčevića)

“Saborske godine” (1861–1867) donijele su Starčeviću najteže razočaranje u životu prema kojem se nje-govo napuštanje i prevladavanje ilirizma čini zanosnom odlukom. Bila je to treća prekretnica u njego-vu životu, ako kao prvu označimo napuštanje svećeničkog poziva, a kao drugu njegovu spoznaju da je pripadao “sramotnom” ilirskom pokretu. Gledano politički, postoji samo jedna prekretnica: zaokret od jugoslavenstva (ilirizma) k ideji suverene hrvatske države-nacije. Ta je prekretnica sazrijevala u vrijeme apsolutizma, a učvrstila se i afirmirala u prvim saborskim godinama. U “Nekolikim uspomenama” on ne-ma dovoljno snažnih riječi da izrazi svoju gorčinu. Za njega se u ovim godinama i u ovim saborima do-godila nevjerojatna “izdaja” koju je počinio “izmet Hervatske proti Hervatskoj”, “proti pravu i volji naroda njegovi domaći izdajice.” (str. 58. – sve je citirano prema izdanju iz 1870). Ovu “izdaju”, te “sluge i izrode”, taj “izmet i smetje” želi pribiti na stup srama.

Moglo bi se reći da je to jedina tema “Nekolikih uspomena”, i to je istina. Ipak, ako to kažemo, tada kao da ne vidimo ono što je u njima bitno: strast kojom je ta tema izrečena. Sve djeluje kao opći na-pad u kojem živi želja za uništenjem protivnika. Starčević nije slučajno svojim “Uspomenama” stavio kao moto Rousseauov poziv “nebu” da “razotkrije obmanjivače i primora njihova barbarska srca da se otkriju pogledima ljudi”.¹ Namjera mu je bila da u sjećanjima na proživljeno njegov glas postane ovo Rousseauovo “nebo” (dakle božanski glas) koji će izreći istinu te predočiti hrvatskom narodu tko su ti izdajice, kakva im je narav, a kakvo ponašanje. Zato se “Uspomene” prije svega doimaju kao polemički spis, kao politički pamflet. Pamfletsko opovrgavanje “izdajica” širi se na cjelinu “Uspomena” pa se katka-da čini da u njima ništa drugo i ne postoji. Ali nije tako.

“Uspomene” nisu samo osuda izroda, nego i prava autobiografska priča o jednoj, kako on kaže, “strašnoj” spoznaji. Priča nije skladno i pregledno izložena jer je često preplavljena usputnim detaljima, uvijek istim uvredama i polemičkim grubostima u kojima se gube i glavna nit i etape spoznavanja. U svim dijelovima priče čuje se bijesno i jednolično mrmljanje koje kao da sprečava osamostaljenje pro-stora izvan sebe: pamfletski mlin svojom bučnošću djeluje nezaustavljivo, samozadovoljno. Ali, autobi-ografska je priča ipak tu kao posebna struja ovog teksta. Ušavši 1861. u hrvatsku politiku na velika vrata, Starčević nije mogao zamisliti da u Hrvatskoj postoje ljudi koji Hrvatsku žele namjerno izdati, nanijeti joj zla i izručiti ju Beču, tom najvećem hrvatskom neprijatelju. Malo-pomalo politički ga je život uvjeravao da takvi ljudi postoje, da su oni moćni i opasni za Hrvatsku. “Uspomene” prikazuju kako je kroz četiri eta-pe – od sabora 1861. preko pokušaja Austrije da nametne novi centralizam/1862–1865) do saborskih zaključaka 1866/67. – rasla ova spoznaja pretvarajući se u “strašnu istinu” koja se raspuštanjem sabora 1867. nametnula kao neoboriva. Priča dakle upućuje na izvor pamfletskog ogorčenja (na “strašnu istinu” koja ga je rodila) pa s njim čini nerazdvojivo jedinstvo.

Da bi se bolje upoznalo i pamfletsku dimenziju teksta i njegovu autobiografsku struju, potrebno ih je odvojiti i posebno prikazati ne gubeći iz vida njihovu isprepletenost i neraskidivost. Ovaj se postupak

¹ Pauvres aveugles que nous sommes! Ciel, demasque les imposteurs, Et force leurs barbars coeurs A s’ ouvrir aux regards des hommes.(Kakvi li smo mi bijedni slijepci! Nebo, razotkrij obmanjivače i primoraj njihova barbarska srca da se otkriju pogledima ljudi.)

106


neće zaustaviti samo na njihovu opisu i analizi jer mu je pravi cilj širi. On se sastoji u pokušaju pronala-ženja osnove iz koje niču i pamflet i priča. U krajnjoj konzekvenciji radi se o određenju svijesti u kojoj oni žive kao u svom prirodnom zavičaju.

To drugim riječima znači da se “Nekolikim uspomenama” ovdje prilazi kao tekstu koji je sposoban sugerirati (ili naznačiti s puno sigurnosti, čak gotovo nametnuti) fundamentalnu hipotezu (Starčevićev ekstremni antitetički monizam) koja ne samo da optimalno interpretira ovaj tekst (nalazi njegovu isti-nu) nego istodobno utvrđuje princip koji prožima cjelinu Starčevićeva duha te otkriva način na koji taj duh općenito funkcionira, ostajući u različitim situacijama vjeran samome sebi. Samim tim određena je metoda koja stoji u osnovi ovog istraživanja: fundamentalnom hipotezom započinje interpretacijski krug, nikad dovršen, uvijek otvoren i istodobno zatvoren. Hipoteza se trajno provjerava u raznim verifi-kacijama kako bi u tom procesu prevladala svoje ishodišno siromaštvo (praznu općenitost) te izrasla do metodološke i teoretske punoće koja joj daje karakter eksplikacijske teze. Ona međutim “zna” da nikada neće iscrpsti svoj predmet (“Nekolike uspomene” – Starčevićev život i rad) pa se čuva svoje sveobuhvat-ne lakoće i pušta predmetu (onoliko koliko joj to njezin karakter dopušta) da progovori što direktnije o sebi.

U tom se sukobu konstituira spoznaja o Starčeviću, ali i produbljuje spoznaja o fundamentalnoj hi-potezi kao trajnom obliku (čovjekove) strukture. Dvostruko se spoznavanje međusobno nadopunjuje, sprečavajući hipotezu da se pretvori u shemu ispunjenu “činjenicama”, onemogućavajući predmet da se nametne svojom pukom (“slobodnom”) raznolikošću. Idealna točka ovog jedinstva između hipoteze i predmeta nije nikada dosegnuta, nego ostaje projekt koji vodi misao k završnoj točci, ali i k svijesti o beskonačnosti spoznaje: svjetlo koje prodire u Starčevićevu tamu nikada ju ne ukida u potpunosti.

Na pamfletskom nivou – što ovdje znači na ekstremnom polemičkom nivou usmjerenom protiv po-litičara, suvremenika i kolega po zvanju – Starčević se služi raznim strategijama ne bi li protivnika smak-nuo. Četiri se strategije izdvajaju kao premoćne:

- nagomilavanje pogrdnih i zajedljivih izraza (takozvanih etiketa ili naljepnica),- opovrgavanje pomoću grubih karakterizacija-moralnih osuda,- radikalno obezvređivanje postignutog isticanjem suprotnog, idealnog,- višestruko ponavljanje (“betoniranje”) glavnih misli do kojih je Starčeviću osobito stalo.Koliko god bile samostalne, ove strategije nisu odvojene jedna od druge, dapače često su međusob-

no ne samo povezane nego i čvrsto uklopljene jedna u drugu. Naprimjer, vrlo su rijetke posve izdvoje-ne pogrdne riječi. Ove su etikete obično u uskoj vezi s karakterizacijama-osudama kao njihov početni ili završni dodatak, a sve je dosta često uklopljeno u višestruko ponavljanje s anaforičnim rečeničnim ni-zovima, kao što se to lijepo vidi u sljedećem primjeru (sve sam ja istaknuo i potcrtao):

Slavoserbi su smetje naroda, versta ljudih koji se prodavaju svakomu tko i po što ih hoće, i svakomu kupcu davaju Hervatsku u nametak; versta ljudih, koje će svatko, ako se neda više, kupiti i za zdje-lu krumpirah; ljudih koje imati svatko bi se stidio osim Austrie i drugih herdjavih vladah; ljudih kojih najverstniji možda bi dobili od prave vlade da čiste lule; ljudih koji su po svojoj sužanjskoj naravi pro-ti svemu što je dobro, slavno, veličanstveno; koji su se zakleli narod hervatski sbrisati s lica zemlje, ter o tomu i rade. (str. 28)

Svečano “betoniranje” osude ponajviše se (po svojoj prirodi) pojavljuje kao veliki uskličnik na svr-šetku razvijanja neke teme kao naprimjer u završnom odlomku ove knjižice gdje anaforični uskličnik sažima cijelu Starčevićevu misao:

Narod je hervatski poznao nečistu kerv koja mu je onu sramotu i nesreću zadala; narod hervatski smatra tu kerv za tudju, slavoserbsku; narod hervatski neće terpiti, da ta sužanjska pasmina oskver-njuje svetu zemlju Hervatah; narod hervatski dade novo pokolenje koje će obnovit i učverstit nje-govu sreću, slavu i veličinu; narod hervatski kroz i uz svoje sinove i prijatelje okrepit će se na suncu, koje se radja za unesrećene narode. (str. 58)

107Nije međutim isključeno da “betoniranje” najavljuje temu ili ju pak kao središnji most prenosi od po-četka prema kraju učvršćujući ono što je dotada rečeno i najavljujući što će u tom smislu biti rečeno, kao što se to lijepo vidi u četvrtom poglavlju gdje se ističe što je narod – tj. Starčević – očekivao od “njegova veličanstva” na prijelazu iz 1860. u 1861:

A što narod i sabor hervatski od njeg. veličanstva čeka i zahteva, ovo je: neka njegovo veličanstvo upodpuni i sjedini našu kraljevinu koja je izudjena osobito za gospodovanja njegove obitelji; neka njeg. veličanstvo upodpunjenoj kraljevini povrati njezin podpun ustav; neka njegovo veličanstvo do-kine obstojeće bezzakonje u kraljevini; neka njegovo veličanstvo dade proti upropastjivanju njego-ve domovine. (str. 13)

a) Nagomilavanje pogrdnih i zajedljivih izraza: lijepljenje etiketa

-Nagomilavanje pogrdnih i zajedljivih izraza ide za tim da se protivnika uprlja, osramoti, popljuje. To je najvidljivija strategija u Starčevićevim pamfletskim nasrtajima. Ona je djelovala porazno na suvre-menike, bila je novost u hrvatskoj književnosti i publicistici pa Gajevo upozorenje (u prvom godištu “Danice ilirske”, 1836) da “izdajice” u “cijeloj Iliriji” neće imati ni “kućišta ni ognjišta “prema njima zvuči dosta blago. Na prvi pogled čini se kao da je ovaj (satirički) izvor neiscrpan, ali nije tako. Starčević više varira jednom izmišljene izraze nego iznalazi nove. Neke od njih upotrebljava gotovo na svakoj stranici. Obično su to imenice i pridjevi te njihove složenice (razne sintagme). Evo onih najvažnijih koji defiliraju “Nekolikim uspomenama” u raznim kontekstima:

- “austrianski špioni” (1),- “pohervatjeni Cigani i drugi barbari po Hervatskoj” (4, radi se o onima kojima se sviđao Mažuranićev

jezik u spisu “Hervati Magjarom”),- “domaći urotnici” (10),- “sužanjska pasmina” (16),- “zakleti urotnik proti Hervatskoj” (16),- “lupežtina” (21),- “zobeni akademici” (23, tj. akademici Jugoslavenske akademije),- “Dakavci” (25, tj. oni koji svakoj vlasti kažu “da”, te potvrđuju sve zahtjeve Beča),- “oni koji zarokćaše kako i ona životinja na kojoj slanina raste” (25),- “štenci austrianski” (25),- “sustavni, zakleti izdajice” (25),- “zakleti izdajice Hervatske” (26),- “ljudi vertoglavi i prodani” (26),- “smetje naroda” (28),- “(žele narod) učiniti kopiletom, ter mu nametnuti ime sramotno” (tj. jugoslavensko, 35),- “beamterske ćudi” (37),- “Janičari”² (39, tj. Mažuranićevi pristaše u Samostalnoj narodnoj stranci, kojima on daje posla),- “Mameluci”³ (39, tj. Strossmayerovi sljedbenici koji žive na njegovoj kesi),- “osnovana i zakleta izdaja” (39),- “herdje” (40),- “kukavci” (49),- “slepa i neumna herpa” (50),- “šarlatani” (53),- “domaći izrodi” (58),

² Bratoljub Klaić: Veliki rječnik stranih riječi, izrada i kratica, Zagreb, Zora, 1966. “Novi vojnici, pripadnici privilegirane pješadije, regrutirani ponajviše od zarobljene kršćanske djece i odgajani za krvnike vlastitog naroda. (str. 566)³ Ibid.: Ratni zarobljenici, koje su sultani u Egiptu uvrštavali u svoju vojsku; u 13. stoljeću osilili su se i nametnuli za sultane; uništeni u pokolju 1811. U prenesenom smislu: slijepo odani sluge.

Stanko Lasić: Starčevićeve pamfl etske strategije: svijet ekstremnih antiteza

108


- “izmet Hervatske” (58),- “nečista kerv Hervatske, tudja kerv” koju “narod hervatski neće terpeti” (58).Već samo nabrajanje ovih uvredljivih riječi pokazuje da one pripadaju krajnjem rubu Zla (“smetje”,

“izmet”, “štenci”, “izrodi”, “nečista kerv”...) i da im je funkcija upravo u tome da podsjete da ovdje žive lju-di koji “oskvernjuju svetu zemlju Hervatsku” (58). U nekim kontekstima one nisu samo pljuvanje po gla-vama onih koji drugačije misle i rade, nego su one poziv “narodu hervatskome” da ih iz “naroda iztrebi” (28) i očisti svoju zemlju od “zakletih izdajica Hervatske”. Još nešto: u pozadini zajedljivosti osjeća se slast igranja ovim riječima kao da je Starčeviću u njegovom porazu za “saborskih godina” preostao je-dino užitak vrijeđanja.

Zanimljivo je da Starčević u “Nekolikim uspomenama” nije nijednom upotrijebio kovanicu “Magjarolci” kojom je kao čestim epitetom častio “izdajice” l868/69, osobito u satirama pisanima pod naslovom “Pisma Magjarolacah”. Magjarolci su za Starčevića oni politički djelatnici koji žele biti i Mađari i Tirolci (Magjar + Tirolac), tj. oni koji se žele skloniti i pod Ugarsku i pod Austriju te čas traže zaštitu kod jednih čas kod drugih. Vjerojatno je ovdje namjerno izostavio kovanicu “Magjarolci”, pretpostavivši da se “epitetu” izlizala oštrica ili je mislio da termin sada nije dovoljno “crn” za one na koje je prije bio primjenjivan. Doduše, brojne aluzije upućuju na taj izraz, ali njega ipak nema. Najčešće su te aluzije vezane uz pridjev “vertoglav” (nepouzdan) i njegove odnose s drugim riječima (“ljudi vertoglavi i prodani”, itd.). Sve se tiču pristaša Narodne stranke, koji stalno “vertoglave” jer čas idu k Mađarima (adresa od 10. ožujka 1866. i Strossmayerova regnikolarna deputacija u Pešti, proljeća 1866), čas se bacaju u zagrljaj Tirolcima, tj. Austriji (adrese od 12. veljače i 18. prosinca 1866. te Strossmayerova deputacija u Beču kod kralja 22. prosinca 1866). Na jednom mjestu je takvo ponašanje osuđeno kao izdaja svojstvena Magjarolcima, ali ime se ne spominje:

Tko će, kako li će poverovati, da su god. 1866. Hervatsku proglasili austrianskom krunovinom i oni koji su deržeć se načelah “adrese” 1861. dobili slavu, ime, upliv? Da Hervatsku proglasiše magjar-skom krunovinom i oni koji su skovali članak 42: 1861.? Kad nas izdadoše Tirolcem, da nas još i Magjarom izdadoše? Kad su snovali onu izdaju, da su išli i ovu izdaju učiniti? Tko će, kako li će po-verovati, da ljudi u supor živim opomenam izdadoše narod, na dve, na sve strane, koje se javiše? To verovati može samo onaj tko pozna Slavoserbe. (55-56)

Iz ovog je citata vidljivo da je umjesto kovanice Magjarolac ovdje upotrijebljen mnogo teži i grub-lji izraz Slavoserb. To je najčešća riječ “Nekolikih uspomena”. Starčevićev je govor bez nje jednostavno nazamisliv: zabraniti mu tu riječ bilo bi isto kao da mu se zabrani riječ Hrvat. Slavoserb je zajednički na-zivnik svih pogrdnih izraza, sinteza koja u sebi sažima sve negativne osobine, pojam kojim se najbolje izražava zlo što se u nekome može skupiti: dvostruki rob: sclavus + sevus : slavo-serb. Starčević je pre-uzeo taj termin povodeći se za jezikoslovcem P. J. Safařikom koji mu nije dao vrijednosni, nego deskriptiv-ni karakter: Slavoserbi su svi štokavci, Hrvati i Srbi. U predgovoru prvom izdanju “Pisma Magjarolacah” u knjizi (Sušak, 1879) Starčević obavještava “štioca” da je htio “Pisma Magjarolacah” u “Hervatu” nazvati “Pisma Slavoserbah”, ali su mu se suprotstavili najbliži suradnici Matok i Kvaternik jer nisu shvaćali što to ime znači, a Matok je usto tražio da se prestane “vikanjem” i “kuđenjem”. Starčević je sa žaljenjem popu-stio i pristao da ih nazove onako kako ih je “Zvekan” već bio preporučio. Međutim, duh i sadržaj “Pisama” pokazuje da su temeljni antitetički pojmovi Slavoserb i Stekliš, tj. Slavoserb i Starčević sam.

Zato: ako bi se već sada htjelo približno odrediti tko su i što su Slavoserbi, najbolje je poći od ove antiteze pa reći: Slavoserbi su svi oni koji nisu ono što Starčević jest. Ili točnije: Slavoserbi su svi oni lju-di – u korpusu obrazovanih, situiranih itd. osoba nacionalne zajednice što imaju pravo i mogućnost su-djelovanja u njezinom društvenom i političkom životu – koji su suprotno od onoga što Starčević misli da jest, što ne znači da Starčević to doista i jest. Kako on sebe vidi, doživljuje i određuje kao Subjekta, Istinu, Dobro i Vrijednost, to oni koji su mu suprotni mogu biti samo Objekt, Laž, Zlo i Nevrijednost. Starčević je uvjeren da jedino njegov politički program može Hrvatskoj donijeti (kako on kaže) “život, dobro i sreću”, što znači da svi oni koji se tome suprotstavljaju moraju biti za Hrvatsku “propast i nesre-ća”. Onog časa kad je sebe (svoje kategorije) podigao na stupanj apsolutnog kriterija u spoznajnoj, mo-

109ralnoj, političkoj i estetskoj sferi, Starčević je morao svoje protivnike ocijeniti kao “izrode”, “lupežtinu” i “izdajice”, tj. kao Slavoserbe. Ako, dakle, za nekoga kaže da je Slavoserb jer živi samo u svojoj sebičnosti i samo za svoju sebičnost, to znači da on, Starčević, nasuprot tome, živi jedino i isključivo u svom ne-sebičnom idealu. Što god rekao, on istodobno potvrđuje svoj apsolutni Ja i ekstremno negira ono što nije u skladu s njim. Na taj je način Starčevićev govor u isto vrijeme govor i o sebi i o Slavoserbu: sadr-žajno određujući sebe, on određuje i onog sebi suprotnog; i obratno: određujući onog sebi suprotnog, on određuje sebe. Samim svojim postojanjem Starčević reže kružnicu moralne i političke stvarnosti (ili šire: kružnicu cjelokupna života) na dva nepomirljiva dijela: na apsolutno pozitivan i na apsolutno ne-gativan dio, na Nebo i dno.

Starčević, naravno, nije ni Nego, ni Istina, ni dobro, ni Ljepota, ali ga isključivost njegova Ja prisilja-va da sebe vidi takvima: apsolutni Ja ne poznaje prijelaze ili sumnju, nego samo Sebe i svoju antitezu. Drugim riječima, Starčević je tipičan primjer esencijalističkog monizma koji se na planu politike i morala obično naziva statičkom, apstraktnom ili moralističkom sviješću. Svojim je monizmom utjecao ne samo na 19. stoljeće nego mnogo šire: monistički monolog, koji je on donio na hrvatsku scenu, ostao je traj-no otporan. Monistička svijest daje uvijek prvenstvo samoj sebi i svojoj konstrukciji, a ne svijetu u koji je uronjena. Ona ostaje nepokolebljivo vjerna svom idealu kojem podvrgava ili silovito želi podvrgnuti postojeće, život u cjelini. Nesnosna i netrpeljiva, ona je istodobno čuvar Ideje koju je stvorila ili ju je pre-uzela. Iz ove kontradikcije izrasta sav Starčevićev neuspjeh, ali i sva njegova slava.

Odrediti Slavoserba kao Starčevićevu antitezu početak je (ili ishodište) izgrađivanja tog pojma kao negacije svega pozitivnog. Tek cjelina Starčevićeva djela i razvoj njegovih temeljnih pojmova mogu odrediti potpun (ili što potpuniji) sadržaj pojma Slavoserb. On će se i u ovoj studiji postepeno otkrivati i “ispunjavati”, i to na dvostruki način: Starčevićevim direktnim osudama Slavoserba i Starčevićevim isti-canjem svojih ideala, svojeg programa, svojih moralnih i političkih imperativa.

Literatura o Starčeviću obiluje raznim interpretacijama pojma Slavoserb. Razilaženja postoje pretež-no u odnosu na pitanje je li Starčević pod tim pojmom ubrajao u jednu “pasminu” isključivo amoralne ljude (teza Vase Bogdanova) ili je u taj pojam uključio i Srbe u Hrvatskoj, ne kao pokvarene “pravoslavne Hervate”, nego kao narod koji je po svojoj “pasmini” pokvaren (teza Jaroslava Šidaka). Da je tim pojmom obilježio sve “izdajice” Narodne stranke i Samostalne narodne stranke, bili oni po narodnosti Hrvati ili Srbi, a prije svega Strossmayera i Mažuranića – o tome nema sumnje. Sumnje, međutim, može biti da li se u “Nekolikim uspomenama” pojam Slavoserb odnosi na Srbe kao narod koji je “izmet Hervatske” te “oskvernjuju svetu zemlju Hervatsku”.

Očito je da se Starčević negiranjem Srba u Hrvatskoj (pretvorivši ih u Hrvate) našao u teškoj dilemi. Ako kaže da su svi “pravoslavni Hrvati” Slavoserbi, tada među njima nisu mogući stekliši, a oni postoje (najbolji su primjer Kvaternikovi suborci s kojima je Kvaternik pripremao ustanak u Rakovici); ako po-pusti pa kaže da nisu baš svi “pravoslavni Hrvati” i Slavoserbi, onda ne može prilijepiti etiketu Slavoserb cijelom srpskom narodu u Hrvatskoj. U toj dilemi (u želji da sve Srbe ocijeni kao Slavoserbe i pred činje-nicom da svi Srbi ipak nisu Slavoserbi jer ih ima i kao stekliša) Starčević nije mogao izbjeći ovo logično rješenje: svi su “pravoslavni Hrvati” po svom “biću” (po svojoj “tudjoj i nečistoj kervi”) Slavoserbi, ali ima nekih koji su iznimka (kao u svakom pravilu). To mu se rješenje nije moglo činiti uspješnim i on se ovoj dilemi nije htio vraćati te se ponašao kao da iznimke ne postoje: pobacao je grubo sve “pravoslavne Hrvate” u pakao slavoserbstva. I to rano. Prema Šidakovom mišljenju Starčević je već 1867. (u “Pasmini slavoserbskoj po Hervatskoj”) poistovjetio “slavoserbsku pasminu” sa srpskim narodom u Hrvatskoj.4

Starčevićevo je negiranje Srba kao naroda bilo tako snažno da je rano bio sklon tome da ih sve jed-nostavno drži Slavoserbima, tj. moralno krajnje štetnim ljudima. Izmislio je taj pojam (u kojem se srpsko ime nalazi u nakaznoj i prljavoj sintagmi) upravo zato što u “Kraljevini Hervatskoj” nije bilo 95% “či-stih” Hrvata, ali je zato bilo 23% “pravoslavnih Hervata” koji su bili ozbiljna (politička) snaga. Da stanje u Hrvatskoj nije bilo takvo, nego da je Srba u Hrvatskoj bilo svega 5%, tada bi pojam Slavoserb mogao biti isključivo moralno negativnog karaktera. Po svoj prilici ga ne bi ni bilo jer bi Starčević izmislio za onto-

4 Jaroslav Šidak: Starčević, Ante, Enciklopedija Jugoslavije, knjiga 8, izdanje Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb 197l, str. 129.


110


lošku podjelu ljudi na moralne i nemoralne neki pojam u skladu s moralističkom tradicijom, naprimjer, “realist”, “malograđanin”, “prljavi pragmatik”, “trbuholjubac”, “koristoljubac”, itd. Za Narodnu stranku bi uz pojam “ljudi bez morala” (ili: “nemoralni ljudi”) bila dovoljna etiketa “izdajica” i podrugljivost kovanice Magjarolac. Starčevićevoj je mržnji pojam Slavoserb bio blizak i važan: on nije označavao samo moralno dno (dvostrukog roba), nego je sadržavao u sebi srpsko ime u moralno pogrdnom značenju.

U “Nekolikim uspomenama” ne postoje direktne izjave koje bi upućivale na misao da je Starčević sve Srbe uključivao u Slavoserbe dajući im na taj način krajnje negativne značajke, tj. prilijepivši im sve one pogrdne izraze što su maločas navedeni. Može se ipak na temelju nekih indikacija zaključiti da je bio blizu takvog uvjerenja. Govoreći o Mažuranićevu jeziku u spisu “Hèrvati Magjarom” (iz travnja 1848) on kaže da je taj “jezik tako raztezan i blezgav, da se ne može hvatati osim možda pohervatjenih Ciganah i drugih barbarah po Hervatskoj” (4). Drugim riječima, samo su “pohervatjeni Cigani i drugi bar-bari po Hervatskoj” – za razliku od Hrvata – osjetljivi za Mažuranićev “blezgav” jezik. Nije isključeno da u ove “druge barbare” ubraja i Srbe pa bi ovi zbog svoje barbarske osjetljivosti na “blezgav” jezik pripadali u slavoserbsku “sužanjsku pasminu”.

Nadalje, Starčević je naglašavao da su Slavoserbi izmislili dogmu po kojoj Hrvati ne mogu biti sa-mostalan narod, nego se moraju za svoj opstanak osloniti na jednu od dviju sila koje im prijete ne bi li se oslonom na jednu obranili od druge. Ovu dogmu on drži izvorom velikog zla: ona stvara u Hrvata “sužanjski” mentalitet. Postoje u “Nekolikim uspomenama”, tu i tamo, naglasci u kojima se osjeća da ovu dogmu posebno šire Srbi u Hrvatskoj, a ne samo Narodna stranka: “I to (ići s Mađarima – moja primjed-ba) bi Slavoserbi volili, nego li da Hervati budu svoji” (18). Ovo suprotstavljanje Slavoserba Hrvatima no-si u sebi prizvuk tadašnjih srpskih objeda da Hrvati nisu sposobni za samostalnost te upućuje više na Srbe nego na Slavoserbe.

Jedna od najizrazitijih naznaka da je već tada vidio sve Srbe kao Slavoserbe nalazi se u završnom odlomku spisa gdje je riječ o “nečistoj kervi” (58) koja je donijela nesreću hrvatskom narodu pa “na-rod hervatski smatra tu kerv za tudju, slavoserbsku; narod hervatski neće terpiti, da ta sužanjska pa-smina oskvernjuje svetu zemlju Hervatah” (58). Teško se može prihvatiti da on ovdje misli samo na Strossmayera i Mažuranića, a ne na Srbe u Hrvatskoj: “nečista kerv”, “tudja kerv” suviše jasno govore o stranom tijelu unutar Hrvatske. One su izrečene u kontekstu koji poziva “narod hervatski” na “čišćenje” zemlje od Slavoserba. Savršena anaforična (“narod hervatski”) polimerna konstrukcija tog odlomka nije bila sastavljena samo zbog vođa Narodne stranke:

Narod je hervatski poznao nečistu kerv koja mu je onu sramotu i nesreću zadala; narod hervatski smatra tu kerv za tudju, slavoserbsku; narod hervatski neće terpiti, da ta sužanjska pasmina oskver-njuje svetu zemlju Hervatah; narod hervatski dade novo pokolenje koje će obnovit i učverstit nje-govu sreću, slavu i veličinu; narod hervatski kroz i uz svoje sinove i prijatelje okrepit će se na suncu, koje se radja za unesrećene narode. (58)

S pojmom Slavoserb skuplja se cijelo područje pogrdnih izraza u jednu točku koja je negacija svega pozitivnog. Na suprotnom se polu, dakle, nalazi ono posve pozitivno kao antipod Slavoserbstva. O ovoj pozitivnoj strani nema mnogo direktnih riječi u “Nekolikim uspomenama”, ali je nedvojbeno da se tu ra-di o Stranci prava (o “steklišima”), o samom Starčeviću kao utjelovljenju negacije Slavoserbstva. Štoviše, kao prava antiteza Slavoserbima suprotstavljen je sam hrvatski narod. Jer, stranka, Starčević i Narod či-ne jedinstvo: program Stranke prava “žive u svemu narodu hervatskomu”, “ova stranka ide za umnom i plemenitom sverhom” (9), ona je “bez novacah i vlasti, verno ogledalo svojega naroda” (9). U antitetič-kom prostoru – Slavoserbi vs hrvatski narod: Narodna stranka vs Stranka prava – nema mjesta za ma-đarone (za Unionističku stranku) koji traju kao blaža varijanta “izdajica”: oni žele Hrvatsku podvrgnuti “Ungarii”, ali nisu moćni pa ih ne treba uzimati u obzir, “o njih, kao o kakovoj stranki, nebiaše ni govora” (39). Slavoserbi jesu i bit će u nesamostalnoj Hrvatskoj oni koji su na vlasti, a Stranka prava i hrvatski na-rod oni koji će im pružati otpor: sredine nema, kako sada za mađarone (u manjini u saborima do 1867) tako uskoro za Nezavisnu narodnu stranku u doba Mažuranića i Khuena.

111Analiza nagomilavanja pogrdnih i zajedljivih izraza, osobito Slavoserbstva, otkrila je da je za Starčevića svijet podijeljen na dvije krajnosti između kojih nema ni prijelaza ni pomirenja. Nije teško pretpostaviti – osobito s obzirom na već otkriveni sadržaj pojma Slavoserb – da bi se ovaj antitetički svi-jet mogao skrivati i u osnovi drugih polemičkih strategija.

b) Opovrgavanje pomoću grubih karakteristika – moralnih osuda

-Osnovna karakteristika – moralna osuda kojom Starčević počašćuje svoje političke protivnike – dakle Slavoserbe – zove se trbuh: “zabrinjeni za svoje terbuhe” (21-22): sve što čine, čine iz svog neposred-nog interesa, nesposobni da se dignu iznad zainteresiranosti i da djeluju moralno postavljajući Dobro – Čovjeka i Narod – u središte svog djelovanja: amoralna bića bez truna altruizma. Zbog trbuha oni po-staju prodane duše, izdajice. Ovu konstantu Starčević ni časa ne gubi iz vida. Često ju ponavlja, od pr-vih rečenica “Nekolikih uspomena” u kojima je Strossmayer strpan u “fruges consumere nati” (rođeni da uživaju plodove) do zadnjih osvrta na Mažuranića gdje kaže da ovaj “za sve izdaje proti Hervatskoj dobi (golemu svotu – moja primjedba) 4000 for. godišnje penzie” (57). Trbuh ih sve čini “sužnjima”, pretvara u “sužanjske naravi” i onemogućuje im da vide ono što narodu treba. Obuzeti vlastitim probicima, sebič-no čuvajući postignuto, boreći se za bolja mjesta u društvu, mrzeći one koji su njihova suprotnost, ti su ljudi jednostavno nesposobni za neku višu ideju: traju iz dana u dan bez programa, priklanjajući se čas ovamo čas onamo, ali uvijek onome tko daje više i kod koga se može bolje profitirati: gmižu po zemlji, bez ideala, bez vizije. Ovu mučnu sliku Starčević katkada sažima u nekoliko rečenica kao u ovoj anaforič-koj polimernoj definiciji kojoj se nema ni što dodati ni što oduzeti:

Slavoserbi su smetje naroda, versta ljudih koji se prodavaju svakomu tko i po što ih hoće, i svakomu kupcu davaju Hervatsku u nametak; versta ljudih, koje će svatko, ako se ne da više, kupiti i za zde-lu krumpirah; ljudih koje imati svatko bi se stidio osim Austrie i drugih herdjavih vladah; ljudih ko-jih najvestnii možda bi dobili od prave vlade da čiste lule; ljudih koji su po svojoj sužanjskoj naravi proti svemu što je dobro, slavno, veličanstveno; koji su se kao zakleli narod hervatski sbrisati s lica zemlje, ter o tomu i rade. (28)

Zbog toga Starčević pribija na leđa svojim protivnicima drugu karakteristiku kao logičan produže-tak prve: “vertoglavi” plaćenici, čas janjičari, čas mameluci. Nijednog svjetla u tom plaćeničkom tabo-ru, svijet tame, opačine i otrova. Zatvoren krug Zla. Starčević podrobno opisuje kako su se u pojedinim situacijama ovi plaćenici ponašali, ali istodobno nastoji odrediti i objasniti što je njihova bit, srž njiho-ve plaćeničke duše: ne poznaju “veličanstveni ne” (12), “za te ljude neima uma, ni prošlosti, ni života, za nje neima ništa izvan njih samih, vodi ih najblatnia sebičnost, najnižji ostan (nagon – moje tumače-nje) životinje” (15), “sverha je Mamelukah (Strossmayerovih pristaša – moja primjedba): srušiti Janičare (Mažuranićevi činovnici – moja primjedba) i zauzeti njihove službe i plaće.” (39), “ludoriom kersti sve što je dobro i koristno, sve što je pametno i veličanstveno po narod” (57). Starčević ih ne može vidjeti dru-gačije nego kao svoju suprotnost: u usporedbi s njegovom nezavisnošću, principijelnošću i neprekid-nom brigom za dobro naroda (ni za šta drugo osim za dobro naroda ) njegovi protivnici ispadaju čas kao lutke na koncima svojih gospodara, čas kao svjesni izdajice. U svakom slučaju, narod im je deseta rupa na svirali, a vlastita korist jedini cilj. Ni oni najveći među njima – Strossmayer i Mažuranić – tome ne izbjegavaju, dapače, oni su na čelu te plaćeničke vojske i time ispadaju kao pravi Starčevićevi anti-podi, osobito Strossmayer.

Jer: treća i možda najvažnija karakteristika kojom Starčević obilježuje svoje protivnike jest njiho-vo jugoslavenstvo koje on vidi ne samo kao izdaju naroda nego kao poniženje hrvatstva. Za njega su jugoslavenstvo i hrvatstvo nepomirljivi antitetički pojmovi koji potpuno isključuju jedan drugoga. U jugoslavenstvu prepoznaje samonegiranje, gotovo mazohističko pljuvanje po samome sebi. Njegova mržnja prema jugoslavenstvu isto je toliko snažna kao mržnja prema Slavoserbstvu. Uostalom teško ih je odvojiti: jedno počiva u drugom, rađa drugog. Starčević nastoji u “Nekolikim uspomenama” uvjeriti


112


hrvatski narod da su Austrija, Jelačić i Strossmayer već u doba apsolutizma naumili “Ilirizam nadomesti-ti Jugoslavizmom i Hervato-Serbizmom” (3). Preuzimanje ovog “sramnog imena”, spajanje svog imena s tuđim imenom čini mu se vrhunskim zlom: ono lišava narod identiteta i pretvara ga u hibrida, bastar-da, mješanca – u kopile:

Jer i zbilja, što drugo znamenuje zaterti ime slavno, ime njegovo narodno, ime pod kojim samim on ima prošlost, pravo, domovinu, i jemstvo za budućnost, time učiniti narod kopiletom, ter mu namet-nuti ime sramotno, za koje se zna samo u bolestnih moždjanih, u raztrovanih serdcih onih ljudih, koji su se urotili proti narodu hervatskomu? (35).

To su riječi kojima se Starčević obara na Strossmayerove velike novčane priloge za “jugoslavensku akademiju i jugoslavsko sveučilište” (35). Strossmayerova plemenita gesta – usmjerena na bolje upo-znavanje, zbližavanje i sjedinjavanje svih dijelova “našeg (jugoslavenskog) naroda” postala je i morala je postati u Starčevićevoj svijesti udarac u leđa. Njegova svijest pretvara svijet u antitetičku podijeljenost – nespojivu, nepomirljivu, krajnje odvojenu: Dobro jednoga znači Zlo za drugoga, Istina jednoga pre-tvara se u glavi drugoga u čistu Laž, sve su Vrijednosti obilježene suprotnim predznacima pa “ludoria” postaje mudrost, a mudrost “ludoria” (57).

c) Radikalno obezvređivanje postignutog isticanjem suprotnog, idealnog

-Radikalno obezvređivanje postignutog putem usporedbe s idealnom (programatskom) vizijom (ili s apsolutnom vrijednošću) spada u poznate polemičke strategije svakog ekstremizma. Dio je to registra takozvane “radikalne kritike svega postojećeg”. Starčević je 1861. (u predstavkama i govorima) izložio taj krajnji cilj kao realnu mogućnost: nezavisna Hrvatska (u personalnoj uniji s dinastijom) kao država slobodnog i jedinstvenog hrvatskog naroda koji sam odlučuje o svojoj sudbini demokratskim uprav-ljanjem i slobodnom voljom svojih građana, a u svijetu u kojem treba vladati sklad među suverenim državama zasnovan na međunarodnim ugovorima (Starčevićeva varijanta Kantova “vječnog mira”). Za njega je to prije svega značilo da 1861. Hrvatska treba izaći iz Monarhije i da se Hrvatski sabor, koji se sa-stao nakon desetgodišnjeg monarhijskog despotizma, treba ponašati kao suvereni glas suverenog na-roda kojem nijedan drugi glas nije nadmoćan: o suverenosti Hrvatskog sabora i hrvatskog naroda kao vrhunskog imperativa nije moglo biti govora bez obzira u kakvim se situacijama Hrvatska našla.

Ova je idealna slika prevladavala i u svijestima drugih saborskih zastupnika, ali rijetki su poput nje-ga vjerovali u mogućnost njezina ostvarenja. Dok je Starčević bio uvjeren da se njegov idealni program može i mora ostvariti, dotle su vođe Narodne i Unionističke stranke smatrali da Hrvatski sabor ne može i ne treba, na način revolucionarnog “reza”, prekinuti dotadašnju hrvatsku povijest te odvojiti Hrvatsku i od njezinih povijesnih veza i od sadašnjih okolnosti: vjerovalo se da se sporazumijevanjem može sklo-nuti i primorati hrvatske protivnike i sugovornike (Ugarsku i Austriju) na priznavanje cjelovitosti hr-vatskih zemalja i suverenosti Hrvatske, bilo u okviru federacije ili u okviru dualizma. To su već 1860. zastupali Strossmayer u Carevinskom državnom vijeću i Mažuranić na Banskoj konferenciji u Zagrebu. Za Starčevića je to značilo “prositi” i srozati Hrvatsku na status općine, “pretvoriti našu samostalnu i ne-odvisnu kraljevinu u (austrijsku) obćinu” (12). Strossmayer i Mažuranić nisu bili bez programatskih vizija, ali su osjećali teret i pritisak prošlosti i vidjeli opasnosti tamo gdje za Starčevića opasnosti nije bilo jer je za njega slobodan narod najjača sila. Oni su možda bolje od njega znali gdje žive i usvojili onu mudrost koju je Krležin Emerički opisao svom sinu ovako:

Jer šta je, na kraju, preostalo nama Hrvatima nego da se u onoj jezivoj turskoj katastrofi sklonimo pod protektorat Austrije? Ono je bila grdna napast, ali nije, nažalost, bilo nikakve treće mogućnosti! Ili Turci ili Habsburg, a ni danas, nažalost, isto tako nema treće mogućnosti (...) Mali seljački narod u relaciji spram premoćne madžarske gospode budimskih magnata, spram ogromne financijalne snage koja kreditira gospodi grofovima milijarde, pa to su, spram naše jadne tangente, dijete moje,

113krokodili, a šta može čovjek goloruk protiv krokodila? I tu, usred ove madžarske krokodiline, ne po-stoji nikakva etiketa, dakako, tu vrijedi isključivo i jedino staro pravilo: tko je jači, taj kvači”.5

Kao da su bili svjesni da se stoljeća tuđih zagrljaja ne lome tako jednostavno kako je to zamišljao Lajos Kossuth 1848/49. Tuđe zagrljaje treba ponajčešće slomiti silom, uglavnom ratom, a ni tada nije isključeno da nećeš upasti u zagrljaj onoga tko ti je pritom pomogao. U svojoj 150-godišnjoj modernoj povijesti od 1848. do danas hrvatski je narod to dobro iskusio. Između Starčevićeva radikalizma i narod-njačke realne politike zjapio je ponor. Bio je to razgovor gluhih, a da oni toga nisu bili posve svjesni.

U “saborskim godinama” (1861–1867) Starčevićeva je stranka dobila svega nekoliko mandata (1861: dva ili tri, 1865: četiri ili šest), dok je hrvatsku politiku kreirala (bez obzira na ne baš malu snagu konzer-vativnih unionista, predstavnika aristokracije) većinska Narodna stranka koja je bila spremna na prego-vore i o onome što za Starčevića nije ulazilo u sferu pregovora. Narodna je stranka doživjela do 1868. brojne poraze (možda nije bila dovoljno vješta, možda nije imala sve konce u rukama, možda je suviše popuštala), ali je isticala da je ipak zahvaljujući njoj (članku 42:1861) Hrvatska postala država, okrnjena država, ali ipak država. Doista, bila je to sjena od države, ali, ipak, Hrvatska je bila jedina “historijska zem-lja” u Austro-Ugarskoj koja je dobila državnu autonomiju. Iako sjena od države, Hrvatska je zahvalju-jući toj sjeni počela živjeti na način moderne Evrope s institucijama koje su hrvatski narod uvele u sva evropska društvena, politička i kulturna kretanja. Taj se proces zahuktao osobito za Mažuranićeva ba-novanja (1873–1880), a bio je već na dobrom putu i početkom šezdesetih godina: hrvatski kao službeni jezik (“jugoslavenski jezik”: članak 58:1861, Starčević na taj naziv nije reagirao, Kvaternik se na kraju slo-žio), hrvatski dvorski dikasterij 1861, osamostaljenje sudstva (Stol sedmorice, 30. lipnja 1862), kulturne i znanstvene institucije (osobito akademija i sveučilište), kazalište, novinstvo, reforma administracije, počeci suvremenog zdravstva, modernizacija prometa (željeznica, ceste, rijeke), bankarstvo, zanatsko--industrijsko postrojenje, gospodarska društva, začeci radničkog pokreta (1869. tipografi osiguravaju desetsatni radni dan), uspjesi narodnjačkoga gibanja u Dalmaciji, Istri, pa i u Bosni i Hercegovini itd.

Za Starčevića je sve to skupa “smetje” i “šarlatanstvo”, luk i voda. On polazi od principa samostal-ne države kao jedinog rješenja jer tek ono vodi suverenoj individualnosti u kojoj se može izraziti naci-onalni subjektivitet: potpuni primat politike nad društvom. Vidio je tadašnju Hrvatsku kao “općinu” tuđe države, a ne kao volju koja sebi određuje svoje ciljeve i sebe gradi prema svojoj mjeri. Dva pristu-pa povijesnoj situaciji, sukob apriorizma i empirizma, pojedinačnog ili kolektivnog: kako se odnositi prema onome što si ocijenio kao Zlo. Zato one najavljuju i dileme koje će u dvadesetom stoljeću pred hrvatsku politiku postaviti radikalni pokreti koji su kompromise smatrali izdajama. Četrdeset godina nakon Starčevićeva rušenja Strossmayerovih i Mažuranićevih nastojanja da se “izvuče maksimum” iz mogućeg, revolucionarna omladina obnovila je njegovu misao koju je Krleža izvrsno izrazio u sukobu dvojice Emeričkih, u riječima “razumnog” oca i “pobunjenog” sina koji je, to je očito, stao na stazu hrvat-skog Robespierrea:

- Zviždimo mi na vaše činovnike i na vašu demokraciju! Tko smo “Mi”? To je barem jasno: “Mi”, mi smo generacija koja će kulturnom svijetu predstaviti našu Hrvatsku kao suverenu, slobodnu zem-lju baš zato, jer smo Evropa i jer ne ćemo da ostanemo madžarska kolonija! Mi ne klečimo pred madžarskim kraljem kao “vi”, madžarski regnikolarci, “Mi” smo stigli, “Mi” smo tu, “Mi” mislimo svo-jom glavom, a vi ćete, gospodo, davno biti već sagnjili salonroci u Arkadama na Mirogoju, kad će o “Nama” govoriti historija.- Bombasta je bilo otkad ima svijeta i vijeka, šta će tu još od “Vas” nastati, tko to može znati, ne tre-ba se suviše hvastati pred historijom! Kako ćete “Vi” položiti svoj ispit pred historijom, to je drugo pitanje, a za moju generaciju historija je već utvrdila što smo “Mi” bili i značili. Mi smo imali poštenu namjeru da našu kmetsku, soldačku zemlju evropeiziramo i sada, bilo kako bilo, “Mi” smo ovoj zem-lji ipak osigurali kakve-takve državne atribute, i da ovo, što je nama zagarantirano državnim zako-

5 Miroslav Krleža: Zastave, knjiga prva, “Oslobođenje” – Sarajevo – “Mladost” – Zagreb, 1976, str. 131-132.


114


nima, danas, u okviru Monarhije, imaju, na primjer, Kranjci ili Pemci, Totovi ili Vlasi, mislili bi da su na bijelome konju.6

Starčević nije u “Nekolikim uspomenama” sagledao nijedan čin svojih protivnika kao dobro rješenje ili barem primjerno rješenje unutar stanovitih situacija i otvorenih mogućnosti, nego je uvijek i jedino procjenjivao njihove poteze s gledišta svog imperativnog stava i nedodirljivog programa. Logično je da s tog aspekta sva nastojanja Narodne stranke izgledaju kao bezglavo bauljanje koje je lako ismijati, osu-diti i protumačiti kao urotu protiv Hrvatske:

“Od pervoga do zadnjega dana, za svega “saborenja” (1861–1867. – moja primjedba), režahu Janičari i Mameluci jedni na druge, kao na protivnike. To valja samo u pogledu na službe i plaće. A drugačie, u supor dokazom koje nacertah, u supor obstojnosti da su jedni i drugi složno, kao jedan, glasovali za sramotu i za smert Hervatske, u supor svemu tomu, oni itako neopaziše da su svi samo jedna urota, jedna slepa i neumna herpa, u tudjih šakah, proti svojoj domovini. U istinu, to nevideti, znamenuje više nego slep, znamenuje Slavoserb biti.” (50)

Starčevićeva strategija ništenja svega što je u “saborskim godinama” učinjeno najjasnije se oči-tuje u njegovom odnosu prema Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, koja je stvorena Strossmayerovom akcijom i pomoći. Dovoljno je bilo jugoslavensko ime pa da Starčević ne vidi ništa drugo nego “smetje” i “izdaju”. Ali, da je bila osnovana i pod hrvatskim imenom bila bi – kao i hrvatski dvorski dikasterij/hrvatska dvorska kancelarija (kojoj je Mažuranić već 1861. promijenio jugoslaven-sko ime u hrvatsko) – srušena kao “smetje”. Razloge je, usput rečeno, već naznačio: “Jugoslavska” je Akademija bez adekvatnih sredstava, ona nije i ne može biti “narodni” prioritet, nego je ruglo znanosti itd. Nije ulazila u Starčevićev državotvorni program i morala je zato biti tako ocijenjena. Ukratko, anti-teza ovdje glasi: Hrvatska nije ono što nastaje, što se s mukom rađa – kao svaka praksa: polovično, viju-gavo, s porazima i uspjesima – nego je Hrvatska program Stranke prava, još točnije: Hrvatska je ono što živi u glavi Ante Starčevića.

Možda je još bolji primjer ove strategije sistematskog obezvređivanja svega onoga što dotakne Strossmayer njegova osuda Strossmayerova ponašanja u Pešti gdje je Strossmayer u proljeće 1866. (uo-či rata s Pruskom) vodio hrvatsku regnikolarnu deputaciju na pregovore s ugarskim zastupnicima o mogućoj realnoj vezi Hrvatske s Ugarskom u smislu članaka 42-1861. Ovu deputaciju Starčević podrug-ljivo zove Argonautima prema grčkim junacima koji su na brodu “Argo” otputovali u daleku Kolhidu na Crnom moru. Ovi su se Argonauti, prema njemu, ponašali u Pešti upravo onako kako ih je okarakteri-zirao u cjelini svog spisa: kao gladni i pohlepni trbusi. Vjerojatno ponekom “kaživanju” i ne uzimajući u obzir cjelokupnu situaciju u kojoj se Strossmayer našao Starčević zaključuje da Argonauti nisu pristojno odgovorili na mađarsku gostoljubivost, nego su za sebe čuvali novce što ih je Narod dao da se dostojno ponašaju i ne uprljaju narodni obraz:

“G. biškup Strosmajer i njegovi drugovi Argonaute u Pešti imadiahu iz hervatskog žepa 10. for. na dan. Trošak za simo i tamo na putu, posebice im je plaćen. Tim ljudem dade magjarski odbor sjaj-nu gostbu. Proti najrazpuštenioj pristojnosti, proti najzapušteniemu odgojenju, oni Argonaute neuzvratiše tu gostbu magjarskomu odboru.Izdavati se za zastupnika naroda, od toga naroda u to ime lep novac brati, pak i tako neplatiti svoj obed, to znamenuje činom dokazati hteti, da narod nemože ni ono platiti što pojede, nego da je tu vezan na milost tuđinca. Takova što učiniti ili podneti može samo obraz, značaj g. biškupa Strosmajera i njegovih drugovah Slavoserbah, koji tu sramotu na očigled sveta učiniše narodu her-vatskomu, naprama narodu magjarskomu.” (56)

6 Ibid, str. 40-41.

115Svatko tko nešto malo zna o Strossmayeru može se na ovu naivnu objedu samo tužno nasmijati kao na onu vrstu bjesnila što ga neminovno proizvodi ekstremni antitetički pogled u kojem Zlo, jednom pronađeno, mora u svemu ostati Zlo inače se zgrada ruši.

d) Višestruko ponavljanje (“betoniranje”) glavnih misli do kojih je Starčeviću osobito stalo

-Da se antitetička zgrada (dobro vs Zlo) ne bi srušila, pa ni ljuljala, Starčević se služi strategijom višestru-kog ponavljanja (“betoniranja”) i variranja onih misli do kojih mu je osobito stalo. Radi se pretežno o osudama protivnika ili pak o iznošenju vlastitog stava u kojem je negacija drugog implicitna. Otuda na tim mjestima mnogostruki nizovi riječi i rečenica.

Lako se može konstatirati da su na takvim mjestima vrlo rijetke tvrdnje izrečene jednom jedinom riječi u nezavisnosloženim i ili zavisnosloženim rečenicama. Čak i dijada Starčeviću tada ne djeluje do-voljno uvjerljivo pa se na tim mjestima njegove dijade najčešće “produžuju” prema dvostrukim dijada-ma, trijadama ili mnogostrukim nizovima.

U običnim ili nenaglašenim mjestima sve vrvi od dijada, pa se čini kao da je “dijadni” ili binarni ritam njegov “prirodni” način govora, kako to svjedoče primjeri samo na stranici 11:

Da se proglase i učine hotice njezinimi obćinami (...) prolivaju svoju kerv i troše svoje novce (...) sno-vati i voditi (...) koliko je učinjen i potrošen samo na njihovu nesreću (...) da oni to sve rade i terpe (...) na stotine tisućah bajunetak i lumbardah (...) da će drugi Austriu proti volji njezinih narodah brani-ti i deržati (...) mi imamo dužnost i priliku (...) ter je na slavu i sreću naroda (...) obraniti čast naroda, občuvati pravo kraljevine (...) itd.

Ako su dijade udvostručene, tada je to siguran znak da Starčević želi nešto istaknuti:

I da sablazan (riječ je o sudjelovanju krajiških zastupnika u Saboru 1861. – moja primjedba) bude podpuna, tu bazzakonu, tu sramotnu zabranu primiše i obderžaše slavoserbi. (10)

Zašto hinite rečmi i čini, zašto ste za Magjare i proti Magjarom, a za Austriu i proti Austrii? (19)

Za većinu naniza g. Rački, po svojoj navadi, po sduhi Austrie, herpu sablaznih i bezumjah. (52)

Počesto (ali ne i često) dijadu zamjenjuje klasična trijada koja (prema klasičnoj retorici) sadržava i sklad i inzistiranje: skladom poziva na razumnu distanciju, inzistiranjem upozorava na posebnu važnost rečenoga. Ona je uvijek znak iznimnosti: svojim velikim (ali ne prevelikim) brojem nameće se kao umje-rena (savladana) strast:

Je-li moguće, da je tko zaboravio jučeranje barbarsko tlačenje, deranje, progonjenje, koje terpismo od Austrie? (9)

Tko će, u takovih stvarih, takovoj Austrii popustiti, tko izdati svoju domovinu, tko obružiti svoj na-rod? (12)

Kako bi danas stajao narod hervatski i kod kuće i u mnenju narodah, da ga nebudu domaći sinovi obružili, izdali, i raztrovali! (58)

Dok je upotreba dijade na nenaglašenim mjestima uobičajeni element Starčevićeva polemičkog stila (upotrebljava ju gotovo bez mjere), dotle on s trijadom posvuda postupa opreznije jer se s njom ulazi u samo središte polimernih konstrukcija: ona je na neki način most između dijade i mnogostru-kih nizova. Kao samostalna jedinica trijada još upućuje prema dijadi, ali već i sugerira mogućnost što je sadržava mnogostruki niz: “U tomu stanju Hervati biahu pravedno prezirani, merženi i žertvovani sva-


116


komu” (27). Spojena bilo s dijadom ili mnogostrukim nizom, ona svojim ternarnim ritmom obično do-minira: proširuje uskoću binarnih grupa i istodobno sažima raspršenost polimernih nizova. Pokretač i čuvar discipline, trijada uvijek smiruje polimernu grupu bez obzira na to nalazi li joj se u njezinu središtu ili ju uokviruje kao u ovom uzornom primjeru (sve sam ja istaknuo):

Već davno sav svet zna, da oni prosti graničari, oni pravi sinovi i zastupnici naroda, god. 1861. po-kazaše više pameti, više uma, više deržavničke mudrosti, više poštenja, više otačbeničtva, nego gg. biškup Strosmajer i I. Mažuranić i cela družba njihova. (22)

U spojevima ternarnog rečeničnog ritma s binarnim grupama obično se stremi njihovoj ravnoteži s pravilnim paralelizmima. Ako i dođe do lagane prevage trijade nad dijadom, rijetko se ruši njihov sklad-ni odnos. Obično je pronađena dodatna ravnoteža ili se pak mijenja njihov položaj u odnosu na reče-nično središte. Vrlo su sugestivni oni njihovi odnosi kada dijada i trijada stvaraju kružnu periodu oko glavne rečenice pa nastaju konstrukcije poput ove u kojoj nizovi imaju glavni cilj da istaknu, pod svaku cijenu, bitnu misao kao onu koju je važno uočiti (sve sam ja istaknuo);

Nu da će oni ljudi navlaš, da će činiti Hervatskoj i više zla nego moraju, da će oni svom silom hteti Hervatsku izdati, to, u ono doba, poverovati ja bih bio mogao samo kad bi se bio odrekao svakoga uma i svakoga morala, ili kad bi već onda znao strašnu istinu, da se sužanjske, slavo-serbske pasmi-ne povlači po Hervatskoj; da je ta pasmina zakleti urotnik proti Hervatom, i da Beč tu pasminu diže, neguje, uzderžava samo na nesreću i sramotu naroda hervatskoga. (16)

Ne treba mnogo muke pa da se uoči spoj suprotnih težnji što ih ova kompozicija sjedinjuje: šest vezničkih da istodobno izražava i strastvenu napetost i njezino prevladavanje u pravilnosti ternarnih i binarnih grupa s osobito naglašenom završnom binarnom poantom. Osjeća se žestina strasti i racional-na suzdržanost. Upravo zbog ternarnog okvira (tri da + tri da) ove suprotnosti još ne stižu do vrha su-protnosti u svom paradoksalnom jedinstvu. K tom vrhu vode tek polimerne grupe kao najjače sredstvo naglašavanja u Starčevićevoj pamfletskoj retorici.

Vrhunac naglašavanja (ili pamfletskog “betoniranja”) postignut je anaforičkom polimernošću kojoj je Starčević bio osobito sklon, može se reći da ju je cijenio i volio. Ovi su anaforički rečenični sklopovi če-sto brojni i dugi (veznički, glagolski, imenički, zamjenički...) pa stvaraju periode s ladicama koje se otva-raju jedna za drugom i jure smirenom brzinom svojoj završnoj (obično binarnoj) točci ostvarujući pritom gotovo savršene kompozicijske cjeline, kao što pokazuju ova dva primjera (sve sam ja istaknuo):

A što narod i sabor hervatski od njeg. veličanstva čeka i zahteva, ovo je:neka njegovo veličanstvo upotpuni i sjedini našu kraljevinu koja je izudjena osobito za gospodo-vanja njegove obitelji; neka njeg. veličanstvo upodpunjenoj kraljevini povrati njezin podpun ustav; neka njegovo veličanstvo dokine obstojeće bezzakonje u kraljevini; neka njegovo veličanstvo dade dovoljno jemstvo i sigurnost narodu hervatskomu, proti budućim vređanjem njegovih pravah i proti upropastjivanju njegove domovine. (13)

Slavosrbi su smetje naroda, versta ljudih koji se prodavaju svakom tko i po što ih hoće, i svakomu kupcu davaju Hervatsku u nametak; versta ljudih, koje će svatko, ako se neda više, kupiti i za zdelu krumpirah; ljudih kojih najverstniji možda bi dobili od prave vlade da čiste lule; ljudih koji su po svo-joj sužanjskoj naravi proti svemu što je dobro, slavno, veličanstveno; koji su se kao zakleli narod her-vatski sbrisati s lica zemlje, ter o tomu i rade. (28)

Teško je naći bolje primjere spajanja suprotnih težnji u jednoj rečeničnoj skladbi: žudnja za emoci-onalnom nesputanošću spojena s najčišćom racionalnošću, tendencija raspršivanja uključena u zatvo-renu konstrukciju. To je Starčević: on želi biti ono što oni, njegovi protivnici, nikada neće biti: apsolutna

117riječ koja spaja nespojivo i ostvaruje nemoguće – Istinu iz koje progovara Plamen. Ovoj istini nisu potreb-na dodatna verificiranja, sebi je dostatna. Nosi ju Starčevićeva strast: ostvariti Svoju ekstremnu antite-zu u odnosu na Njih pomoću jedinog oružja koje mu je ostalo – pomoću Riječi. Svojom paradoksalnom (oksimoronskom) riječi Starčević dijeli svijet, u kojem mu je bilo dano da živi sa “smetjem”, na dva ne-pomirljiva dijela: između njihove mlakosti i njegove zahuktale racionalne strogosti nema prijelaza. Dva svijeta zauvijek odvojena. Svijet Riječi i svijet Prakse, svijet Ideala i svijet Stvarnosti. Dok je svijetu stvar-nosti stvarnost dovoljna da u njoj obnavlja svoje porušene ili okrnjene ideale, svijetu ideala ne preosta-je ništa drugo nego da sruši svijet stvarnosti i stvori novi svijet u posvemašnjem skladu sa sobom (sve sam ja potcrtao):

U svoj ovoj nevolji, eto u čemu nalazi utehu Stranka prava: Narod je hervatski poznao nečistu kerv koja mu je onu sramotu i nesreću zadala; narod hervatski smatra tu kerv za tudju, slavoserbsku; na-rod hervatski neće terpiti, da ta sužanjska pasmina oskvernjuje svetu zemlju Hervatah; narod her-vatski dade novo pokolenje koje će obnovit i učverstit njegovu sreću, slavu i veličinu; narod hervatski kroz i uz svoje sinove i prijatelje okrepit će se na suncu, koje se radja za unesrećene narode. (58)

Ove riječi treba zapamtiti jer su one i sažetak Monologa koji ih je stvorio i osuda tog Monologa: mo-nološki govor o slobodi pretvara se samom prirodom svoje ekstremne subjektivnosti u negaciju slobo-de, u poziv na uništenje Drugog, u slavlje monističkog Ja. Ove riječi tutnje hrvatskom poviješću sve do danas podsjećajući svojim užasom i svojom nadom, svojom inzistirajućom patetikom da su povijesni izbori riskantne odluke, a ne apriorne antitetičke jednadžbe jer se u povijesnoj praksi pozitivni pol te jednadžbe, koji sebe vidi kao “sreću, slavu i veličinu” naroda lako pretvara u vlastitu suprotnost, kako to povijest često, prečesto, lijepo ilustrira i potvrđuje.

Studij i interpretacija Starčevićevih pamfletskih strategija vode zaključku da ih Starčević nije izabrao samo zato što se “lijepo” međusobno dopunjuju, nego su one izabrane prije svega zato što su po svo-joj prirodi iste: dijele svijet na dva nepomirljiva dijela. Tko god izabrao makar jednu od njih, teško će se izbaviti krajnjih antitetičkih podjela. Jer: nijedna od njih nije samo “tehnika” polemiziranja, nego i izraz “pogleda na svijet”. Svaka od njih – i nagomilavanje zajedljivih etiketa, i grube karakterizacije-moralne osude, i radikalno obezvređivanje tuđih rezultata, i silovito inzistiranje polimernim nizovima – sadržava u sebi (poput apriornih kategorija) sposobnost konstruiranja svijeta u skladu sa svojim principom koji nije ništa drugo nego radikalno odvajanje pozitivnog od negativnog, idealnog od realnog, dobrog od zlog. U svakoj od njih živi imperativni nalog da svijet bude viđen i konstruiran na način ekstremne anti-teze. Zato one prisiljavaju bilo koju misao da im se podvrgne (ako joj ta konstrukcija svijeta odgovara) ili da bude prema njima vrlo oprezna (ako joj je ta konstrukcija svijeta posve strana).

Ove strategije prirodno rastu i traju – uz druge apriornosti – u monističkom subjektu koji je se-be poistovjetio s “pravim”, “autentičnim” itd. svijetom (narodom, klasom itd.), a ono što mu proturječi odgurnuo u ne-svijet koji treba razoriti da bi napokon ostao samo Svijet odnosno transcendentalni Ja. Varijante su esencijalističkog subjektivizma brojne i raznog intenziteta, mogu ići od velikih totalitarnih ludila dvadesetog stoljeća preko više ili manje lucidnih samosvijesti do sitnih paranoja. Starčevićev je esencijalizam tragičan – neka vrsta paradoksalnog, bolnog subjektivizma (teško je reći stoicizma jer nije baš poznat stoicizam s toliko bijesa i mržnje): čas zanosna vjera u ispunjenje svojeg “deržanstva” (svoje dužnosti, ali uz striktno poštovanje legalnosti), čas potresno (gotovo depresivno) povlačenje u veličinu i nedodirljivost svog Ja koji ima pravo da u sebi “miruje” promatrajući “ludost” svijeta.


119Krešimir Nemec-

Pravaštvo i hrvatska književnost

I.-

Poznati hrvatski književni kritičar i ideolog Milan Marjanović napisao je još 1913. godine: “Kod Hrvata je politika bila sve, i sve je bilo politika”. To je duboka istina. Politika se oduvijek uplitala u sve pore hr-vatskoga društvenog i umjetničkog života, a veza između politike i književnosti bila je ponekad toliko napadna i izravna da se može govoriti i o svojevrsnoj tiraniji političkog uma. Moloh politike guta u nas sve, a autonomiju umjetničke sfere ugrožava u tolikoj mjeri da se u nekim razdobljima može govoriti o potpunoj podređenosti literature političkim ili ideološkim zadaćama.

Novija hrvatska književnost i započela je u znaku posvemašnje ideologizacije književnog znaka: ili-rizam je bio hrvatska nacionalno-integracijska ideologija kojoj je književnost bila tek sredstvo za posti-zanje u prvom redu političkog cilja. Popularne preporodne pjesme – budnice i davorije – funkcioniraju kao stihovane ideologijske poruke kojima su podređeni svi drugi elementi strukture. Uzajamno proži-manje ideološkog programa i umjetničke vizije u preporodnoj je književnosti postignuto tek iznimno i razmjerno rijetko.

Vođa hrvatskoga narodnog preporoda Ljudevit Gaj smatrao je književnost tek oblikom ideologije, odnosno u najboljem slučaju književni mu je tekst služio kao sredstvo za prevođenje ideologije u naro-du razumljiviji umjetnički jezik. I prva velika polemička napetost u novijoj hrvatskoj književnosti nastala je upravo zbog neslaganja oko odnosa između književnosti i ideologije/politike. Stanko Vraz svojom se koncepcijom književnosti, koja ne slijedi samo zahtjeve nacionalne funkcionalnosti i političke kombi-natorike, nego i glas srca, izravno suprotstavio Gajevu kulturnom/umjetničkom utilitarizmu. U poznatoj pjesmi Odgovor bratji, što ištu da pjevam davorije Vraz izrijekom odbija ideološki iznuđenu poeziju apeli-rajući na iskrenost i neposrednost inspiracije. Njegov časopis “Kolo” postat će prva separatistička oaza u preporodnom razdoblju koja će umjetničku (estetsku) komponentu nadrediti ideološko-političkoj.

No u povijesti hrvatske književnosti nema ideologije koja se u tolikoj mjeri infiltrirala u književni di-skurs i koja je na njega toliko snažno utjecala kao što je to slučaj s pravaštvom, odnosno pravaškom ide-ologijom. Pravaštvo je, na neki način, ušlo i u dubinsku strukturu hrvatske književnosti obilježivši čitava književna razdoblja i književne opuse velikih pisaca. Tema pravaštvo i hrvatska književnost gotovo je neiscrpna i zato ćemo se morati zadržati samo na nekim njezinim važnijim aspektima.

Prvo nekoliko riječi o pravaškoj ideologiji.Nakon sloma ilirizma dvije ideologije proizišle iz njega nastavljaju svoj život na novom stupnju i s

novim sadržajima: to su južnoslavenska integracijska ideologija, koju će nastaviti Narodna stranka pod vodstvom biskupa Josipa Jurja Strossmayera, i ekskluzivni politički kroatizam koji će postati okvirom pravaškoga nauka Ante Starčevića. Argumente za svoj ideološki program Starčević pronalazi u velikom broju pravnih dokumenata kojima su austrijski vladari – hrvatski kraljevi – točno fiksirali svoje obveze prema Hrvatskoj.1 Hrvati su Habsburgovce izabrali za svoje kraljeve 1527. godine na Cetingradu, i to prije Mađara. Hrvatska, dakle, nije osvojena ili okupirana i s kraljem može razgovarati o svojoj sudbini

1 Usp. Mirjana Gross, Povijest pravaške ideologije. Zagreb, 1973.

120


na ravnopravnoj osnovi, a može mu i otkazati nadležnost ako ovaj ne izvršava preuzeta prava i obveze, kao što je to i bilo puno puta, osobito za vrijeme apsolutizma. U poznatom govoru u hrvatskom saboru 1861. Starčević je pregnantno izrazio odnos između Hrvatske i Habsburgovaca:

Kad Austria zna, da prejasna obitelj Habsburgah u Hervatskoj kraljuje samo na temelju slobod-na izbora Hervatah, da su Habsburgi potverđivali naših saborah zaključke smotrene bez dogo-vora s Ungarci, i da su za njihova kraljevanja sabori hervatski proti Ungarii, uz priznanje i samih Habsburgah rate pravno i zakonito odlučivali, kad Austria sve to zna, kako i mi i sav svet, zašto on-da Austria ne kaže kad i kako postade Hervatska prikerpom Ungarie? Zato, jer bi ona tim dokazom pred celim čovečanstvom na sav glas izpovedila, da je prejasna obitelj Habsburgah na našu domo-vinu svako pravo izgubila, a to, jer ju je ona od naroda našega slobodnu i neodvisnu primila, pa ju je ona proti ugovoru i prisegi učinila podložnicom tuđe zemlje; Austria zna, da vladar, koji narod ali zemlju bez krivnje naroda izda ili zasužnji, prestaje biti vladarom, te postaje krvolokom.2

Nasuprot kroatocentričnim pravašima stoji slavenofilska narodnjačka ideologija biskupa Josipa Jurja Strossmayera koja se zalaže za federalistički ustroj unutar Monarhije i za usku vezu s ostalim juž-noslavenskim narodima.

Dualizam Starčević-Strossmayer obilježio je modernu hrvatsku politiku, a njihove ideologije – inte-gralno jugoslavenstvo i ekskluzivno hrvatstvo – predstavljat će nepremostivu, gotovo ontološku prova-liju hrvatskoga političkog bića s dubokim refleksima koji sežu čak do naših dana. Zbog toga se s pravom može govoriti o “diseminaciji nacije” kao zapreci u tvorbi stabilnoga nacionalnog identiteta.3

Odnos između pravaša i narodnjaka mogli bismo pojednostavljeno prikazati nizom opozicijskih parova:

Strossmayer ↔ Starčević;(južno)slavenstvo ↔ ekskluzivno hrvatstvo;federalizam ↔ samostalna hrvatska država;idealizam ↔ realizam (naturalizam);Mažuranić, Šenoa, Gjalski ↔ Kovačić, Kumičić, Matoš;Vienac ↔ Hrvatska vila

II.-

Po mišljenju britanskog politologa Johna Schwarzmantela, svaka ideologija sadrži tri elementa: kritiku postojećeg društva, ideal kojem treba težiti (pravednije i bolje društvo) i sredstva djelovanja da se do cilja dođe.4 Ako to pravilo primijenimo na pravašku ideologiju, vidjet ćemo da ona ima sva osnovna obi-lježja europskih nacionalnih integracijskih ideologija 19. stoljeća. Na temelju ideja francuske revolucije, povijesnog iskustva hrvatskoga naroda i suvremenih potreba, pravaški ideolozi Ante Starčević i Eugen Kvaternik izgradili su “obuhvatni program” (Matoš): zatvoren, monolitan sustav mišljenja i vrednovanja svih bitnih područja ljudskog života. Njihova je ideologija imala zadaću ubrzati proces konstituiranja i integracije moderne hrvatske nacije, a taj je proces trebao završiti jedino u slobodnoj i samostalnoj hr-vatskoj državi. I upravo je taj ideal buduće samostalne hrvatske države bio pravašima apsolutni kriterij za vrednovanje svega što se dešavalo u prošlosti, onoga što se događa u sadašnjosti i onoga što bi se trebalo dogoditi u budućnosti.

Teza od koje polaze pravaši jest sljedeća: stvarnost Hrvatske u Habsburškoj monarhiji predstavlja apsolutno zlo, posve neodrživo stanje, a sramotna sadašnjost se uspoređuje sa slavnom prošlošću i slo-bodnom i sretnom budućnošću s ciljem da u pripadnika hrvatske inteligencije izazovu želju za odbaci-vanjem sadašnjeg stanja. Zato su Starčević i Kvaternik izgradili cjelovit sustav mišljenja koji obuhvaća povijesnu interpretaciju, političku doktrinu, životnu filozofiju, načine transformacije društva pa čak i stil

2 Ante Starčević, Govor izrečen u hrvatskom saboru dne 26. lipnja 1861. U: Književna djela. SHK, Zagreb, 1995, str. 184.3 Usp. Dubravka Oraić Tolić, Hrvatski kulturni stereotipi. U zborniku: Kulturni stereotipi. Koncepti identiteta u srednjoeuropskim književnostima. Ur. D. Oraić Tolić i E. Kulcsás Szabó. Zagreb, 2006, str. 36.4 John Schwarzmantel, Doba ideologije. Zagreb, 2005, str. 10.

121kojim će oblikovati svoju ideološku propagandu. A upravo će taj stil, vidjet ćemo, imati snažne, presud-ne reflekse u hrvatskoj književnosti.

Da bi se svladalo apsolutno zlo, a to je nepovoljni status Hrvatske unutar Monarhije, pravaši traže potpun moralni preporod. Poduhvaćaju se učenja aktualnih socioloških, političkih, ekonomskih i pri-rodno-znanstvenih doktrina postajući postupno najobrazovanija, najkulturnija i novim idejama sa za-pada najotvorenija snaga u tadašnjoj zaostaloj Hrvatskoj. Kritikom postojećeg društva Starčević potiče pravaške intelektualce da traže rješenje problema ne samo u dokumentima iz povijesti nego i u teko-vinama modernih društvenih i prirodnih znanosti. Govoreći suvremenim političkim rječnikom, pravaši su u 19. stoljeću bili naša politička avangarda. Oni upoznaju hrvatsku kulturu s Darwinom, J. St. Millom, Comteom, Spenserom, Haeckelom, pa čak i s Marxovim učenjem, zbog čega je ozloglašeni hrvatski ban Khuen-Héderváry Stranku prava jednom prilikom nazvao i komunističkom.

Pravaši su oponirali svima, od Strossmayera i Mažuranića, do Šenoe, Khuena i Kaptola (crkvenih krugova). Sebe su predstavljali jedinim legitimnim zastupnicima pravih, autentičnih hrvatskih interesa. Protivnike su pogrdno nazivali Magjarolcima (što kod Starčevića ima značenje sluge Mađara i Tirolaca) i Slavoserbima (Starčević je ime Slavena i Srba pogrešno izvodio od latinskoga “sclavus” i “servus” u zna-čenju “rob”, odnosno “sluga”).5 Uživali su u svojoj izdvojenosti, u poziciji “sami protiv sviju”, pa su se i na-zivali “steklišima” (bijesnim psima), sanjarima, fantastama, luđacima.

Shvatimo li pravašku ideologiju kao priču ili, da parafraziramo J.-F. Lyotarda, kao “veliku ideju” ili me-tapriču o hrvatskoj političkoj emancipaciji, onda bismo i nju mogli prikazati pomoću aktantskog mo-dela u duhu Greimasove strukturalne semantike6 koji obuhvaća šest funkcija: Subjekta (S) koji, vođen nekom silom (Adresant, A1), žudi nekom cilju (Objektu, O). Čini to u nečiju korist (Adresat, A2), a u svom djelovanju ima Pomoćnike (Po) i Protivnike (Pr).

Grafički bi se Greimasova aktantska shema mogla prikazati ovako:

AKTANTSKI MODEL (Greimasova strukturalna semantika)

Adresat A1

Adresat A2

Subjekt S

Objekt

Pomoćnik P

Protivnik Pr

Primijenimo li taj model na pravašku ideologiju, na funkciji Subjekta (S) nalazi se Hrvatska koju pred-stavljaju pravaši (Stranka prava); Objekt žudnje (O) jest samostalna hrvatska država, Adresant (A1) je Bog,

AKTANTSKI MODEL (na primjeru pravaške ideologije)

A1: Bog, Božja milost

A

2: dobro hrvatskog

(poslanje “naroda spasitelja”) naroda

S: Hrvatska koju predstavlja pravaški

O: samostalna hrvatska država

P: ?

Pr: Beč, narodnjaci, crkva, mađaroni, Srbi, Nijemci, Slavosrbi, Hrvatski sabor,

odnarođeno plemstvo, stranci...

5 M. Gross, ibid., str. 30.6 Usp. Algirdas Greimas, Sémantique structurale. Paris, 1966.

Krešimir Nemec: Pravaštvo i hrvatska književnost

122


odnosno Božja milost ili Božja providnost (Eugen Kvaternik piše o poslanju “naroda spasitelja”), Adresat (A2) je dobro hrvatskog naroda, funkcija Pomoćnika (Po) je izostala (što signira izdvojenost pravaša na hrvatskoj političkoj sceni), dok se na aktantskom mjestu Protivnika (Pr) nalaze: Beč (bečki dvor), narod-njaci, crkva (kler), mađaroni, Srbi, Nijemci, Slavosrbi, Magjarolci, Hrvatski sabor, odnarođeno hrvatsko plemstvo, stranci...

Pravaši su se predstavljali kao izvršitelji misije stvaranja hrvatske države, a ona je prirodno pravo naroda u duhu učenja J. J. Rousseaua o suverenom narodu koji ima pravo upravljanja svojom sudbi-nom. No u svojim spisima često zalaze i u metafizičke vode i vide sebe kao izvršitelje neke više, božje pravde. Tako u brošuri Politička razmatranja na razkrižju hrvatskoga naroda (1861) Eugen Kvaternik pi-še o hrvatskom narodu koji na putu u slobodu vodi Božja milost (“Nos Dei Gratia Natio Croatorum”), a i Starčevićeva poznata maksima “Bog i Hrvati” na tragu je takva poimanja. Cilj je pravaša samo jedan: slobodna i nezavisna hrvatska država. Poznata je Starčevićeva rečenica iz Pisama Magjarolacah: “Makar Hervatska bila samo uru dugačka i uru široka, makar bilo samo pet Hervatah: neka ih to pet bude slo-bodno i srećno”.

Upada u oči vrlo izražena i polivalentna aktantska figura Protivnika. Pravaška ideologija je i izgrađe-na kao opozicija, kontrapunkt ili negacija svega zatečenoga na hrvatskoj ideološko-političkoj pozorni-ci. Figura Protivnika pokazat će se osobito značajnom u narativnim književnim tekstovima E. Kumičića ili A. Kovačića.

III.-

Uspon pravaštva poklapa se s usponom realizma u hrvatskoj književnosti. Neki su književni historiogra-fi, poput Dragutina Prohaske ili – u novije vrijeme – Dubravka Jelčića, išli čak tako daleko da su nastanak hrvatskog realizma u cijelosti derivirali iz pravaškog ideološko-kulturnog koncepta.7 Svakako, hrvatska je zbilja iz dana u dan potvrđivala pravašku tezu da je na poprištu “apsolutno zlo” pa takvoj slici zbilje više nije odgovarala Šenoina idealistička koncepcija književnosti s pomalo naivnom povijesnom tele-ologijom: tj. vjerom u povijesni progres i mogućnost postupnoga popravljanja situacije. Takvoj kon-cepciji Starčević će suprotstaviti model socijalno-kritičke literature koja će “apsolutno zlo” prikazivati bez suzdržavanja i uljepšavanja. U predgovoru Pismima Magjarolacah (1879), naslovljenom Na štioca, Starčević se nedvosmisleno zalaže za realističke principe u modeliranju zbilje:

Pokazati čitatelju istinu i neistinu, lepo i ružno, dobro i zlo, plemenito i sramotno, koristno i škodljivo, pra-vo i krivo: to je sve što se od pisca može očekivati. Ja ću se ili toga deržati, kako mogu, ili ću mučat i miro-vat. Gde tako ne biva, tu je knjižtvo najgnjusnii obert.8

Stranka prava bila je izrazito liberalno ustrojena, otvorena za suvremene ideje i programe, pa se upravo u njezinu okrilju javlja i interes za razne materijalističke, ateističke i pozitivističke orijentacije. To je važna činjenica jer je poznato da se realistička poetika redovito naslanja na neki znanstveni projekt. I interes za naturalizam i Zolin književni program u Hrvatskoj se javio direktno u okvirima pravaške ide-ologije (Kumičić i njegovi sljedbenici). Pravaši prvi upoznaju hrvatsku javnost i s kritičkim teorijama ru-skih teoretičara Bjelinskog, Dobroljubova i Černiševskog.9

Kao i u politici, pravaši su i u književnosti ikonoklasti i revizionisti: negiraju tradiciju i stvaraju pro-duktivnu kritičku napetost, iznimno važnu za dinamiziranje odnosa na našoj literarnoj sceni. Oni su prvi razorili šenoinsku idilu i na području kulturnog i književnog života stvorili arenu u kojoj su se bes-poštedno suprotstavljala mišljenja, stavovi i koncepcije. Pravaši ruše autoritete i nemaju milosti pre-ma nacionalnim veličinama. Kao što su reinterpretacijom hrvatske povijesti srušili mit Nikole Šubića

7 Usp. Dragutin Prohaska, Savremena hrvatsko-srpska književnost. Zagreb, 1921, str. 7-10; Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti. Zagreb, 2004, str. 239.8 Ante Starčević, Pisma Magjarolacah. U: Književna djela. SHK, Zagreb, 1995, str. 294.9 Usp. o tome rasprave Aleksandra Flakera Pravaštvo i Rusija (Mjesto Rusije u pravaškoj vanjskopolitičkoj koncepciji), O pravaškom radikalizmu 80-tih godina i Časopis “Svjetlo” u knjizi Književne poredbe. Zagreb, 1968, str. 177-242.

123Zrinskog, branitelja Sigeta, ali i novostvoreni mit bana Jelačića, prikazavši ih kao sluge režima i Austrije, tako su i u književnosti rušili kanone i uvriježene vrijednosti. Klasični spjev Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića ismijan je zato što mu je autor omraženi narodnjak, a pod kritički udar ubrzo će doći, iz istih razloga, i August Šenoa, dotad neprijeporan literarni autoritet. Kovačićev pamflet Literarni gavani (1880) svakako je kulminacija smišljene antišenoinske kampanje.

Brojni književnici i publicisti, koji su davali osnovni ton kulturnom i političkom životu u dugom vremenskom periodu bili su pravaški orijentirani: Kumičić (koji je bio i pravaški zastupnik i u Saboru), Kovačić, Harambašić, Folnegović, Ibler, Kranjčević, Lavoslav Vukelić, Kokotović, neko vrijeme Gjalski (ko-ji je potom prošao brojne političke konverzije), Novak, Tresić Pavičić, Matoš, Ogrizović, Zvonimir Vukelić, Šufflay... Uostalom, i sam vođa stranke Ante Starčević bio je pisac koji je u hrvatsku književnost uveo nekoliko žanrova od kojih su najvažniji polemika i politički esej. Starčević je i autor uspjelih satira, pask-vila i pamfleta, žanrova u kojima je pravaška politička intencija i retorika našla svoje primjereno umjet-ničko ruho.10

Potrebno je, dakle, istaknuti da pravaštvo nije bila samo politička opcija, nego i moralni stav koji je podrazumijevao antiautoritativnost, beskompromisnost, demokratičnost, građansku hrabrost, iskreni patriotizam. Sâm Starčević bio je nepokolebljivi moralist i etički purist držeći da je moralna komponenta bitna u politici, ali i u umjetnosti. U tom smislu možemo reći da je pravaštvo bilo: a) ideološko-politički, b) etički i c) kulturno-umjetnički fenomen.

IV.-

Duh pravaštva snažno je obilježio hrvatski književni diskurs druge polovice 19. stoljeća i prve polovi-ce 20. stoljeća. Pravaši su od početka počeli koristiti i književne tekstove kao sredstvo političke akcije. Brojna su književna djela napisana kao ilustracija pravaškog programa pa bi se za ovu priliku mogla na-praviti čitava skala mogućih interakcija pravaške ideologije i književnosti: od agitacijskih pjesama koje veličaju pravašku ideologiju (a koje se u poetičkom smislu ne odmiču daleko od nekadašnjih preporod-nih budnica), preko pamfleta, pravaških satira, parodija i travestija, sve do romana s tezom u kojima rad-nja treba samo potvrditi valjanost pravaškog učenja, odnosno njihova moralno-politička načela.

Što se tiče pravaške poezije, ona je svoj vrhunac doživjela u stihovima Augusta Harambašića. Već kao dvadesetogodišnjak Harambašić je postao urednik pravaške “Hrvatske vile”, a već sa 30 slavni pje-snik i nacionalni pjesnički bard. Harambašić je u dobrom dijelu svoje poezije popularizator pravaške ideologije, a svojim pjesničkim nastupima često je pratio pravaške političke skupove i narodna slavlja. U tom smislu on se može smatrati začetnikom hrvatske estradne poezije. Pjesme kuje prema potreba-ma stranačke pripadnosti, a slobodu misli i stvaralačku individualnost svjesno žrtvuje političkim inten-cijama i zahtjevima trenutka. Piše budnice i davorije u kojima apelira na hrvatsko rodoljublje i poziva na bespoštednu borbu. Piše u svojevrsnoj ekstazi: o vješalima, krvi, boju, grobovima hrvatskih junaka, bajunetama, mačevima, handžarima, samokresima. Zanosna rodoljubna lirika koju upućuje naciji dje-luje često gotovo kao narkoza jer je u njoj sve puno buntovničke hiperboličnosti i patriotskog zanosa, Matoš bi rekao i frazerske revolucionarnosti11. Harambašić hrvatsku nacionalnu energiju traži u slavnoj prošlosti, a motiv je samo jedan: nacionalna sloboda i spas domovine. Stihovi često direktno, neuvijeno izražavaju pravaški program.

Evo npr. kako u pjesmi Hrvatskoj iz zbirke Slobodarke Harambašić omeđuje hrvatski nacionalni teri-torij posve u skladu sa Starčevićevim političkim maksimalizmom:

Od Jadranskog mora do hladna Timoka,Od Balkana pa do Triglava visokaSvud su tvoji sinci i svud sreća huda;Tu se oni krste raznimi imeni,

10 O Starčevićevu stilu usp. Stanislav Šimić, Starčevićev stil. U knjizi: Dalekozor duha. Zagreb, 1937, str. 129-144.11 Usp. Antun Gustav Matoš, August Harambašić. U: Sabrana djela, sv. VII, Zagreb, 1973, str. 180-181.


124


Al su zato redom sužnji zarobljeniJer razdiru sami tvoja divna uda.Od Tirola do BalkanaHrvatska nam tol je liepaAli u nas ta je manaDa nas pusta vjera ciepa.

U nekim pjesmama Harambašićev lirski subjekt poziva na oružje kojim se treba suprotstaviti općoj apatiji, priziva slavne uzore iz prošlosti, prije svih bana Petra Zrinskog:

Petre bane, daj ne časi,Daj posjedni bojna hata,Izbavi nas težke biede, muke ljute,O ta još u boju vriedeHrvatske nam sablje krute!Nismo djeca, nismo babe,Da plačem tekar tio,Kano roblje – a u Švabe,Koj bi bez nas robom bio.Ustaj, bane! Ustaj, Zrinski,Spasi narod sirotinski!Ustaj, bane, pa nas vodi,Ili k smrti, il k slobodi! (“Mučenici”)

Harambašić prognozira kraj Austro-Ugarskoj kad Rusija udari na nju. Poput svog idola Ante Starčevića spreman je tražiti pomoć čak i od Turaka samo da se Hrvati izvuku iz tamnice monarhije. Iz Harambašićeve poezije zrače pravaške društvene i povijesne interpretacije s karakterističnom “optimal-nom projekcijom” – sjajnom vizijom hrvatske budućnosti u samostalnosti i slobodi:

Puca zora, a u svjetlu njenuU dalekoj opažam daljin/Nešto sjajna, kao sunce žarko,Nije sunce, kako mi se čini:Priestolje je, već i kralja vidim,Slavan stieg mu drži ruka bodra,Na njemu se zastava leprša,A crvena, biela je i modra. (“Prošlost i budućnost”)

U ciklusu Milim narodnjakom Harambašić piše pod utjecajem Starčevića satiričke pjesme u kojima ismijava narodnjačku politiku. Stranačka propaganda pretočila se u otrovne stihove, brutalne i direkt-ne, posebno sarkastične prema “popu Jozi” (Strossmayeru) kojemu narod za “zasluge” priprema – ko-nopac:

Liep si ko “grencfond” u magjarskih šakah,a tust ko odojak mastni!Stoga ti prvu posvećujem odu, Osipe častni!

Davno već tegliš na narodnom polju,A sve za žutake zlate!

125Stoga i narod pripravlja haran Konopac za te! (“Popu Jozi”)

Harambašić je sastavio i velik broj prigodnica, a neke su posvećene i vođi pravaške ideologije Anti Starčeviću. Starčević je, doduše, odbijao bilo kakav oblik kulta ličnosti, ali stvari su se otele kontroli pa je tako i Harambašić pisao stihove posvećene “divnom starcu”, najvećem hrvatskom sinu koji je osvije-stio svoj narod:

Očaj svuda – al da ne bje TebeNe bi jadni ni znali za sebe!

V.-

Pravaši su bili posebno jaki na području satiričke i parodijske literature. To je i bilo njihovo glavno područ-je. Kao uzor poslužio je opet Ante Starčević, osobito njegova Pisma Magjarolacah, tekst koji se i gradi na dijalektičkoj igri političkih i imanentno književnih aspekata.

Početkom osamdesetih godina 19. stoljeća Ante Kovačić počinje pisati satiričke pjesme u koji-ma kritizira društvene anomalije, političku prevrtljivost i izruguje razne negativne tipove ponašanja (Kameleonu, Pokornomu kljusetu, Sveznalici, Naši trutovi, Velikomu patuljku, Dvoličnikom, Živim pokojni-kom). Stihove često koristi kao sredstvo ideološkoga obračuna s političkim neistomišljenicima i usavrša-va žanr političke satire. Pravaški satirički diskurs, nabijen sarkazmom, došao je do punog izražaja u seriji feljtona Iz Bombaja (“Sloboda”, 1879–1880; 1894) u kojima, malo prozom, a malo stihom, nemilosrdno i s nevjerojatnom rušilačkom energijom napada sve institucije, autoritete, a osobito političke i kulturne veličine iz redova narodnjaka (Strossmayera, Račkoga, Šenou, Mrazovića, Cirakija).

Kao ogledni primjer pravaške satirično-parodijske literature možemo izdvojiti Kovačićevu travestiju Smrt babe Čengićkinje (1880) koja po tonu, razornosti ideje, količini prolivene žuči, po sarkazmu i agresiv-nosti, predstavlja formu literarne subverzije kakvu hrvatska književnost do tada nije poznavala. Svome je djelu “stekliš” Kovačić namijenio dvostruku zadaću: obračun s politikom narodnjaka i njihova vođe Strossmayera i napad na Mažuranićev spjev Smrt Smail-age Čengića, kanonsko djelo hrvatske književ-nosti 19. stoljeća i krunu ilirskih nastojanja.12

Mažuranićev spjev nije slučajno odabran kao cilj literarnog parodiranja i travestiranja. Sve se savr-šeno poklapalo: ep je napisao omraženi narodnjak, Starčevićev i Kovačićev politički protivnik, a k to-mu još i hrvatski ban. Nadalje, i forma i sadržaj Smrti Smail-age Čengića takvi su da mogu, uz određene zahvate i modifikacije, idealno poslužiti za parodijske ciljeve. Svemu valja dodati i to da je i sam vođa pravaša Ante Starčević imao o Mažuranićevu djelu izrazito negativan stav. Smatrao je da ep počiva na beznačajnom i posve običnom događaju, a osim toga ne može biti ni govora o opjevavanju herojstva kad Crnogorci omraženog agu ubijaju mučki, iz zasjede. Svoju sablazan Mažuranićevim spjevom iznio je i u autobiografskim Nekolikim uspomenama, ali i u stihovima u Novim davorijama:

Čengić-agu, koj´ zahtijeva pravo,Sretno ubi stotina junakaIz zasjede, i proskurom jaka;Ivša naški opjevao vraški.

I Ante Kovačić je već prije, u feljtonima Iz Bombaja, napadao prevrtljivu narodnjačku politiku i nje-zine nosioce, no travestija Smrt babe Čengićkinje predstavlja kulminaciju antinarodnjačke kampanje. Travestija per definitionem znači “prerušavanje”, a u literaturi označava intertekstualnu vezu u kojoj je neki prototekst (u ovom slučaju Mažuranićev spjev) podvrgnut obrnutoj stilizaciji s izrazito negativnim

12 Usp. Krešimir Nemec, Književnost kao ideologija – ideologija kao književnost (Travestija “Smrt babe Čengićkinje” Ante Kovačića). U knjizi: Tragom tra-dicije. Zagreb, 1995, str. 40-57.


126


predznakom. Princip djelovanja travestije jest razotkrivanje konflikta vrijednosti između nje same i ori-ginalnog teksta. U našem primjeru Mažuranićev ep u novom tekstu postaje predmetom ismijavanja, karikiranja, degradacije: Kovačić provodi proces sustavnog umanjivanja i de(kon)strukcije originala. Minimalnim sintaktičkim i stilskim modifikacijama postiže snažne efekte. Za ključne ideološke poruke i obračune odabire semantički jake pozicije, zapravo najpoznatija mjesta Mažuranićeva spjeva, računa-jući da će na njima nepodudarnost između originala i travestije doći najjasnije do izražaja. Evo nekih primjera:

Mažuranić Kovačić

Krcnu kolac njekoliko puta, Zviznu kamen nekoliko putaZviznu pala njekoliko puta, krcnu staklo nekoliko putaZadrktaše ta vješala tanka, neko puče i na sto komadahAl´ ne pisnu Crnogorčad mlada, zadrhtaše duše narodnjačkeNiti pisnu, niti zubi škrinu; zaljuljaše te im trbušine. Al´ ne pisnu ta steklišad mlada, Niti pisnu, niti zubi škrinu.

Boj se onoga tko je viko Boj se onoga, tko je smionBez golema mrijet jada! s narodnjaci igrati se tako!

Gacka polje, lijepo ti si Trojednico, lijepa ti si,Kad u tebe glada neima, kad u tebi glada neima,Ljuta glada i nevolje ljute! Ljuta glada i nevolje ljute!Al´ te, jadno, danas pritisnuli Al´ te jadnu danas pritisnuliKrvni momci i oružje svijetlo, narodnjaci i njihove kese,Bojni konji, bijeli čadorovi rođaci im od osam koljenaTeška gvožđa i falake grozne. i njihove požude i nužde.

Iz paralelnih citata jasno je uočljiv izrazito negativan stav travestije i prema originalu i prema autoru originala Ivanu Mažuraniću. Kovačić svoje intencije ne skriva, dapače posve ih ogoljuje, pa na jednom mjestu daje metatekstualni poetološki komentar svoga postupka:

Sve što dalje, sve to jače raste,dalje smijeh, dalje rug stekliški,dok proniknu satira stekliška,ter se sada Čengić travestira:Gdje je junak Age Čengijića,da steklišem zaokrene vratom?Tisza ga je ubio mlatom.Tako plaća svoje vjerne slugenadut Mađar i lukavi Švaba,ter sad pjeva diljem zemlje pjesma:Ivša bješe Čengićkinja-Baba!

Krećući se između afekta i efekta, Kovačić se u svojoj travestiji koristi skoro svim znanim sredstvima parodijskoga, polemičkoga i satiričkoga diskursa: ismijava, persiflira, izvrće, banalizira, demaskira pa, ako je potrebno, i insinuira. Svaki segment svoga djela on bez ostatka podređuje ideologiji koju zastu-pa i u ime koje piše.

127VI.-

Bit pravaške ideologije najbolje je u književno djelo pretočio Eugen Kumičić u svome romanu Urota Zrinsko-Frankopanska (1893), koji je i posvećen “otcu otačbine” Anti Starčeviću.

Recepcija Starčevićevih političkih tekstova iziskivala je znatnu naobrazbu, poznavanje brojnih či-njenica iz povijesti i politike, pa su zato oni mnogima bili teško dostupni. Kumičić je stvorio roman koji je nesumnjivo bio stranačka propaganda, transparentna i jasna, no pisana diskursom koji je pogađao horizont očekivanja malograđanske i/ili skromnije obrazovane publike. Jedno je čitati Starčevićeve komplicirane političke tekstove, a posve drugo kada Kumičićev markantni junak Petar Zrinski go-vori o hrvatskom državnom pravu, o mržnji prema Nijemcima i Austriji, o hrvatskom ropstvu pod Habsburgovcima.13 Na aktantsku poziciju Protivnika jasno su stavljeni bečki dvor i Habsburgovci kao uzrok svih hrvatskih nesreća. U duhu pravaške ideologije čak su se i Turci u romanu našli u aktantskoj funkciji potencijalnog Pomagača.

Pravaši su stvorili kult Zrinskih i Frankopana u hrvatskoj književnosti; Kumičićev roman bio je kru-na toga kulta. U Petru Zrinskom uskrsnula je banska vlast predstavljena kao kraljevska: Hrvati su tuđem vladaru predali samo krunu, ali ne i žezlo, simbol vlasti. Gotovo u svakoj rečenici koju izgovara Petar Zrinski prepoznajemo Starčevićev i Kvaternikov nauk. Kvaternik je, vidjeli smo, u hrvatskom narodu vi-dio poslanje “naroda spasitelja”. Isto govori i Petar Zrinski u Kumičićevu romanu:

Moglo bi se dogoditi, da nam ograne sunce, a mogla bi nas zastrti još veća tama, ali sam tvrdo uvjeren, da ne će Bog dopustiti da propadne Njegov izabrani hrvatski narod. Da: izabrani narod, jer Bog je naše-mu narodu dao ovu zemlju da bude bedem proti navalama na Njegovu svetu vjeru. /.../ Ne može se uni-štiti narod, koji može dokazati svojom povijesti, da je učinio nešto za čovječanstvo! Sve nam mogu oteti, ali nam ne mogu našu poviest. Nju nam nitko ne može oteti! Silno se blista njezina slava, a taj se njezin stoljetni i stoljetni sjaj ne da potamniti.14

O svome pradjedu Nikoli Šubiću Zrinskom, slavnom branitelju Sigeta, Petar nema dobro mišljenje i ponavlja poznatu pravašku tezu da bi bilo bolje po Hrvatsku da je Zrinski branio gradove na Uni, tj. da je branio Hrvatsku, umjesto što je u mađarskom Sigetu zaustavljao tursku silu koja je išla na Beč.

Mirjana Gross u svome prikazu pravaške ideologije posebno ističe da Kumičić kao pravaški ideolog nije smio u romanu ostaviti Zrinskog i Frankopana isključivo u njihovu feudalnom okviru. Svoju ulogu uzora koji su poticali na ostvarenje hrvatske državnosti velikaši su mogli izvršiti samo čvrsto povezani s cijelim narodom. Zato seljaci bježe pred nasiljima njemačke vojske u Ozalj, pod zaštitu Zrinskih koji su, u Kumičićevoj interpretaciji, uvijek bili dobri prema svojim kmetovima.15

VII.-

U kojoj mjeri politička deklarativnost i tendencija mogu opteretiti (ili ubiti) književni diskurs najbolje se može vidjeti na primjeru romana Pobjeda krieposti (1898) Ante Tresića Pavičića.16 Ovo djelo može se smatrati primjerom krajnje vulgarizacije književnog teksta pod pritiskom ideologije. Starčević se cijelog života borio protiv domaćih beznačajnika i beskičmenjaka, a sada je Tresić kreirao lik koji bi trebao bi-ti pravaški “kremenjak” i “čelik-značaj” (kako bi rekao Matoš). Naime, glavni lik romana Pobjeda krieposti Ivan Vilinčević u svojoj je dobroti, asketizmu, moralnom čistunstvu i fanatičnoj odanosti pravaškoj ideji primjer jednog novog heroja – heroja ideologije. No još bi bolje bilo reći: fanatika ideologije. Za prava-ške ideale i za borbu za “narodnu stvar” Vilinčević žrtvuje doslovce sve: odriče se državne službe, karije-re, pa čak i braka s voljenom djevojkom. Zašto? Zato što bi i ljubav mogla poremetiti njegovu odanost svetoj ideji! S. Lasić ironično poantira: Vilinčević ne može u brak sa ženom jer je u braku s Hrvatskom.17

13 M. Gross, op. cit., str. 249.14 Evgenij Kumičić, Urota zrinsko-frankopanska. SHK, Zagreb, 1998, str. 317-318.15 M. Gross, op. cit., str. 251.16 Usp. Krešimir Nemec, Romani Ante Tresića Pavičića. U knjizi: Tragom tradicije. Zagreb, 1995, str. 88-98.17 Usp. Stanko Lasić, Književni počeci Marije Jurić Zagorke. Zagreb, 1986, str. 126.


128


Dakle, osim svih mogućih podlaca, čankoliza i političkih oponenata, na aktantskoj funkciji Protivnika u Tresićevu romanu nalazi se čak i ljubav prema ženi. Vilinčević sâm kaže da “politički čovjek”, ako želi raditi za domovinu, mora u svemu biti besprijekoran: ideologija traži potpuno odricanje, pa čak i ono erotsko.

U svemu što radi Vilinčević ima pred očima “titaničku veličinu” svoga obožavanog učitelja Ante Starčevića (koji je također bio neženja i moralni čistunac). Vilinčević bi trebao biti primjer novoga, etički besprijekornoga hrvatskog čovjeka: idealist, poštenjak, beskompromisni patriot, asket. Svaka Vilinčevićeva riječ odaje vrlinu, plemenitost, umnost. On stoga i ne govori “normalno”, nego se izražava dubokoumnim mislima, sentencama, ili recitira političke ideje pa takav tip diskursa na mnogim mjesti-ma djeluje upravo groteskno. Kako shvatiti čovjeka koji čak i sa svojom dragom, dok joj objašnjava ra-zloge zašto ne može s njome stupiti u brak, razgovara frazama iz političkog i moralističkog arsenala:

- Oh, uzvišena dušo, kamo sreća, da nas je jedna majka rodila i odnjihala u svojem krilu; da se čisto-ća naših čuvstava sjaji u svjetlosti njezine ljubavi kano čisti alem u žarkome suncu na koji ne može pasti nikakova pržina ni sjena ljudske zlobe! Sestro moje duše, ma koliko za tobom moja gorila, ma koliko u pustoši svieta žeđala da pije sa usana tvojih sladkoću tvoje dobrote i plemenitosti, nikada ne će sa uzvišene visine krieposti preletiti preko ograde sudbine koja te mojoj duši otimlje na ovoj pustoši, već će uztrpljivo čekati, dokle puknu verige sudbine te nas sastave u cjelovu sreće u čistom eteru, dokle ne može zmija ljudske potvore doštrcati svoj otrov. Sestro moje duše, nikada mojom krivnjom ne će pasti na te sjena ljudske zlobe, već živeći blizu, živjet ćemo tielom odaljeni, a dušom sjedinjeni u ljubavi i radu, kad ne možemo za svoju sreću, za dobro otačbine i čovječanstva. Ti ćeš podavati mojoj duši krila za velike podvige, a ja ću tvoju uznositi svojom ljubavi i razumom do čisti-jih vidika umjetnosti, i kao što ćeš ti pratiti moju rieč u oluji borbe za slobodu, moj će razum voditi tvoj kist u osvajanju i odkrivanju ljepote, dok ne pobjedi ljepota rugobu, a kriepost opačinu.18

Dakako, bilo je u hrvatskoj književnosti i negativnih odjeka pravaštva. U ovom ćemo kontekstu spo-menuti samo najznačajnije antipravaško djelo, a to je roman U noći (1886) Ksavera Šandora Gjalskoga. Gjalski je i sam u mladosti bio pravaš, ali se kasnije razočarao tom ideologijom i kao izraz tog razoča-ranja nastao je roman U noći u kojem su likovi pravaških omladinaca i simpatizera prikazani u izrazito negativnom svjetlu. U liku Pavla Bolića prikazan je glavom Ante Starčević. Oko njega se okupljaju gru-pe studenata i nezadovoljnika, ali ima i trgovaca koji trguju “velikohrvatskim šeširima, Velebit čašama i revolverima Zrinskih”. Bolić ih pridobiva demagogijom, blagorječivošću, sofizmima i dijalektičkim smi-calicama.

U romanu U noći pravaši su prikazani kao destruktivna snaga koja razara sve vrijednosti, pa čak i one koje bi morale biti neprijepornima u svakom revolucionarnom projektu. Spomenimo kao svojevrsni pa-radoks dvije najmračnije figure hrvatske književnosti 19. stoljeća: u grotesknom liku Mecene u romanu U registraturi pravaš Ante Kovačić karikirao je narodnjačkoga vođu Strossmayera, a u mračnom liku de-magoga Bolića iz romana U noći narodnjak Gjalski prikazao je pravaškoga lidera Antu Starčevića.

VIII.-

Tema pravaštvo i hrvatska književnost neiscrpna je. No za kraj smo ostavili novu, višu kvalitetu koju je pravaštvo kao politički, etički i kulturološki fenomen dobilo u stvaralaštvu A. G. Matoša. Matoš je u bol-nici, neposredno prije smrti, rekao: “Stekliš sem bil i stekliš bokibogme bum vumrl.” Nikada nije krio svo-je pravaško uvjerenje i oduševljenje Starčevićevim političkim djelom. No kod pravih umjetnika, a to je Matoš nesumnjivo bio, ideologija nikada ne guta književnost pa ni Matoš nije dopustio da svoju pisanu riječ stavi u službu neke ideje, pa čak ni one u koju je svim srcem vjerovao. Vidi se to već i u odnosu pre-ma Strossmayeru, političkom protivniku o kojem nije govorio jezikom mržnje kao njegovi pravaški pret-

18 Ante Tresić Pavičić, Pobjeda krieposti. Roman iz zagrebačkoga života. Split, 1898, str. 181.

129hodnici, već ga je osvjetljavao s više strana, često i s dubokim poštovanjem i razumijevanjem za njegove postupke. Matoševa komparacija Strossmayer-Starčević ni danas nije izgubila na svojoj aktualnosti:

Popunjavahu se, ali ne kao Schiller i Goethe, već kao suprotni karakteri i ekstremi koji se dodiruju. Starčević je bedemska planina, zatvorena, puna vuka i ličkog hajduka. Strossmayer je blaga i bo-gata slavonska ravnica. Stari ima znanje solidnije, Strossmayer opsežnije. Prvi je ekskluzivan, drugi tolerantan. Prvi je učitelj energije i mržnje (egzistencija žuči je opravdana), drugi je profesor ljuba-vi i poezije. Stari je stoik i velik prijatelj Muhamedov. Biskup je fini kršćanski epikurejac, nježan kao sv. Ivan, najdraži Spasiteljev učenik. Strossmayer je svjetski čovjek sa ponašanjem opata i virtuoza Liszta, ljubimac dama; Starčević je plebejac “hiperdemnokratskog nosa” (Kovačić), divlji ikonoklast s obličjem Silena i djevičanstvom pustinjaka. Puritanac i katolik. Pazarište i Osijek. Literat, boem – i velikaš hrvatski i grof rimski. Jedan dervišina narodne pjesme, drugi biskup V. Hugoa. Oportunist i radikal. Cinik i retor. Mrzilac plastike i njen obožavalac. Veliki književnik Starčević prezire dan-gubice književničke; Strossmayer, obožavalac beletristike, nije književnik. Demokrat i aristokrat. Starozavjetni moral u demagoškom civilu i galilejska tolerancija u katoličkoj uniformi. Dva preten-denta kao Rousseau i Voltaire, Tolstoj i Turgenjev. Dva tipa našeg narodnog karaktera i naše cere-bralnosti, i odsele se ne može roditi inteligentan Hrvat bez sličnosti s njima.19

Što je bitno za Matoša? Pravaški kulturološki performativ u njega je dobio konkretan umjetnički oblik i jednu novu energiju. On je potencijale pravaškoga radikalizma pretvorio ne samo u novi, mo-derni patriotizam nego i u osebujan i originalan stil koji je svoju potvrdu dobio u njegovim pjesničkim, polemičkim i satiričkim tekstovima. Retorički sustav Matoševih polemika sadrži u sebi snažan pravaški, točnije Starčevićev poticaj. Polemičnost je dubinska struktura Matoševa djela, a analiziramo li sustav figura i postupaka kojima se te strukture oblikuju, onda možemo reći da je u polemici Matoš učenik i moderni nasljednik Starčevićev. Budući da je Matošev utjecaj u hrvatskoj književnosti nemjerljiv (kad bi se veličina nekog pisca mjerila utjecajem koji je izvršio u književnosti, onda je Matoš možda i po-najveći hrvatski pisac!), mnoge bitne osobine pravaškoga umjetničkog diskursa proširile su se preko Matoša hrvatskom književnošću. Najveći je paradoks možda u tome što su one ušle i u opuse pisaca koji s Matošem nipošto nisu dijelili iste ideološke i svjetonazorske poglede. Mislimo pritom na Ujevića, A. B. Šimića ili Krležu.

Ako je kao ideologija pravaštvo s vremenom doživljavalo različite transformacije, ako je kasnije kod nekih pravaških političara izvorna Starčevićeva misao iskrivljavana ili čak pretvarana u ruglo, u hrvatskoj je književnosti pravaška ideologija odigrala bitnu ulogu – kako na razini simboličkih projekcija, tako i na razini retoričkoga i stilskoga inventara.


19 Antun Gustav Matoš, Strossmayerov spomenik. U: Sabrana djela, sv. IV, Zagreb, 1973, str. 25-26.

131Andrea Zlatar-

Predfeminizam, feminizam i postfeminizam u hrvatskoj književnosti

Uvod: feminizam kao ideologem i književnoteorijski koncept

-Iako se o feminističkim društvenim tendencijama govori unatrag dvije stotine godina (od Mary Wollstonecraft), feminizam se kao jedan od oblikovanih političkih pokreta javlja početkom dvadesetog stoljeća, potaknut socijalnim promjenama modernoga doba, s ciljem emancipacije žena u društvu i za-dobivanja jednakosti, od pitanja prava glasa i prava na rad s jednakom plaćom do pitanja o pravu na pobačaj. Temeljna feministička borba usmjerena je na preoblikovanje postojećih odnosa moći u društ-venoj podjeli, na podrivanje patrijarhalnih obrazaca i uvođenje različitih strategija otpora. Takva poli-tika oslobođenja najjasnije se može odčitati šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada se unutar feminizma oblikuje snažno polje socijalnog djelovanja, naglašavajući kolektivnu akciju, žen-sku solidarnost i političko djelovanje. Prikazi povijesti feminizma u Hrvatskoj najčešće počinju upravo s tim razdobljem, jer feminizam “tek kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća ulazi u širu upotrebu i biva isto tako prihvaćen kao oznaka za različite vidove izražavanja ženskih problema i postavljanja pi-tanja” (Knežević u: Žene u Hrvatskoj. Ženska i kulturna povijest 2004: 247). Raznolikost feminizma danas se razumije kao njegov socijalni potencijal i dugotrajna izdržljivost na polju političkih nadmetanja, izra-zita mobilnost kao pokretljivost u društvenim razinama i mogućnost da bude prisutan kao specifičan aspekt u mnogobrojnim pitanjima. Ta unutarnja raznolikost feminizma ona je koja otvara mogućnost kretanja od teorijskog feminizma do feminističkog aktivizma, od feminističkog umjetničkog izražava-nja do uspostavljanja feminističkih pozicija kao politički relevantnih. Kada je riječ o književnoj teorij-skoj i umjetničkoj feminističkoj praksi, one se oblikuju usporedo s društvenim i političkim djelovanjem. Pojam feminističke književnosti koristi se relativno malo; u praksi je prihvaćeniji pojam ženskog pisma nastao u okrilju francuske feminističke kritike književnosti sedamdesetih godina (H. Cixous, L. Irigaray) i danas se, posebice u novinskoj kritici, upotrebljava kao opći nazivnik za autorice koje se bave već tradi-cionalno poimanim ženskim temama. U hrvatskoj znanosti o književnosti taj termin prva koristi Ingrid Šafranek (u analizi djela M. Duras), inzistirajući na tri razine prepoznavanja različitosti ženskog pisma: spolna i kulturalna, tematska različitost, različitost teksta/diskursa, koje se moraju susresti u tekstu da bismo ga mogli odrediti kao žensko pismo. U suvremenoj feminističkoj kritici (E. Grosz) danas je istovre-meno u igri više pojmova: ‘ženski tekstovi’ (tekstovi koje pišu žene najvećma za žene), ‘feminilni tekstovi’ (oni koji su napisani sa stajališta ženskog iskustva i u stilu kulturno obilježenome kao feminilan) i ‘femi-nistički tekstovi’ (oni koji samosvjesno dovode u pitanje patrijarhalni kanon). Najnovije teorije, u kojim se feministička teorija transformirala osamdesetih godina u rodnu teoriju (J. Butler), inzistiraju na temi konstrukcije rodnog identiteta (autora/autorice i čitatelja/čitateljice) kao kulturalnog identiteta.

Tko su bile prve hrvatske feministice?-

U zborniku radova Žene u Hrvatskoj. Ženska i kulturna povijest, koji je uredila Andrea Feldman 2004. godine, ženska se povijest ispituje u tragovima od više tisuća godina starog načina obožavanja kulta plodnosti (tragovi uobličeni u kamenim “babama” na Krku) i prvih zapisa u kasnom srednjovjekovlju i re-

132


nesansi, koji otkrivaju atipične – a istovremeno možda paradigmatske – ženske sudbine u dalmatinskim gradovima. U toj ćemo kulturalno koncipiranoj povijesti žena dobiti odgovore i na pitanja koja nam sa-mima možda i ne bi pala na pamet: što su radile žene senjskih uskoka ili kako su psovale žene u starom Dubrovniku. No, trenutak oblikovanja feminističkog aktiviteta treba situirati u drugu polovinu XIX. i na početak XX. stoljeća. Upravo na prijelazu tih dvaju stoljeća, 1900-e godine, zagrebačke učiteljice, okup-ljene u Hrvatskom pedagoškom zboru, pokreću prvi časopis namijenjen ženama – “Domaće ognjište”. U proslovu prvoga broja, znakovito naslovljenom “Što hoćemo i želimo”, otkrivaju ne samo svoje na-mjere već i temeljnu dvoznačnost na prvi pogled jednoznačnog naziva časopisa. Domaće ognjište, na-ime, s jedne strane sugerira okrenutost domu, ali i “svjetlost, prosvijećenost i kulturu” (Šilović-Karić u: Žene u Hrvatskoj. Ženska i kulturna povijest, 2004: 181). Prve su urednice bile Marija Jambrišak i Jagoda Truhelka, a zatim Milka Pogačić – sve tri po zanimanju učiteljice, u tom vremenu vezane uz jednu od rijetkih struka dostupnih ženama željnim obrazovanja, kako napominje Šilović-Karić (182). Učinimo li samo jedan povijesni korak unazad, u potrazi za “feminističkom prabakom u Hrvatskoj”, ponovo ćemo biti vezani uz područje književnosti, odgoja i obrazovanja. Stoga, iako povijest ženske književnosti za-služuje podrobnu analizu spisateljica poput Zofke Kveder, Adele Milčinović, Marije Jurić Zagorke, Gjene Vojnović i drugih, o kojima je prvu interpretativnu književnopovijesnu studiju “Ljepša polovica hrabro-sti” napisala Dunja Detoni Dujmić (1998), za paradigmatsku figuru predfeminističkog razdoblja izabrat ćemo Dragojlu Jarnević. U vremenu kad još nije bilo specijaliziranih ženskih časopisa pisala je za časo-pise posvećene problemu odgoja i obrazovanja. Ona sama bavila se odgojem i obrazovanjem djece da bi se ekonomski osamostalila i da bi osigurala materijalne uvjete za vlastito pisanje. Stoga se početna usporedba s Virginiom Woolf nameće iz višestrukih razloga, ne samo zbog eksplicitnosti stavova koje o odnosu pisanja i materijalne egzistencije iskazuje Virginia Woolf u eseju Vlastita soba.

Figura I: Dragojla Jarnević-

Ako književnicu modernizma, Virginiu Woolf, naime, smatramo “roditeljicom” europske feminističke književnosti, u hrvatskoj povijesti književnosti treba tu ulogu pripisati Dragojli Jarnević (1812–1875), autorici prvog ženskog dnevnika. Mnoge su ženske književne sudbine toga vremena bile razapete između još snažnih postulata vrijednosti (moral, čast, brak) i realiteta njihovih htijenja. Društvena nepri-padnost i nesituiranost Dragojle Jarnević bile su uzrokovane njezinim prijelazima preko granice socijal-no dopustivog. Nasuprot svijetu socijalno postavljenih imperativa njezin se dnevnik pokazuje kao svijet intime, ali intime koja se odupire socijalnoj kodiranosti. Ono što možemo zvati osobnim razočaranjima Dragojle Jarnević, zapravo su stereotipi sentimentalne književnosti devetnaestoga stoljeća, koja čvrsto usidruje žensku poziciju unutar nerealno postavljenih zahtjeva ljubavi i braka istovremeno. Dragojla Jarnević kroz osobni i književni razvoj napušta društveno prihvaćene norme i izdvaja se iz okoline: je-dina socijalna gesta kojom je to moguće učiniti jest gesta posvemašnje izolacije, u kojoj se prostorom slobode – gotovo kao jedina mogućnost – ispostavlja prostor pisanja.

Kad je, sredinom šezdesetih, Jakša Ravlić priređivao izdanje djela Dragojle Jarnević u ediciji “Pet sto-ljeća hrvatske književnosti”, nije uvrstio niti jedan ulomak njezinih dnevničkih zapisa, već samo jednu pjesmu i jednu priču. Tu je odluku objasnio vrlo jednostavno, ocjenjujući kako Jarnevićkin Dnevnik “vi-še djeluje kako ispovijed osamljene žene nego li kao dnevnik događaja”. Na Ravlićeve vrijednosno upit-ne kriterije, kao i na netočan podatak u Šicelovu Pregledu novije hrvatske književnosti (Zagreb, 1979), po kojemu je dnevnik Dragojle Jarnević objavljen u cjelini, upozorila je prije punih dvadeset godina Divna Zečević, priređujući za stalnu rubriku časopisa Gordogan – “Zabranjena mjesta hrvatske književnosti” – neobjavljene ulomke Jarnevićkina dnevnika. Ono što je Divna Zečević pretpostavila već tada – da je, naime, taj “usamljenički dnevnik” događaj u hrvatskom književnom životu sredinom devetnaestog sto-ljeća – može se napokon sada potvrditi. Dnevnik Dragojle Jarnević tiskan je u cijelom svom opsegu: 800 tiskanih stranica velikog formata današnjim rječnikom znači oko 1200 autorskih kartica ili 2.160.000 znakova... Prethodno izdanje iz 1958, koje je priredio Stanko Dvoržak pod naslovom “Život jedne žene” obasizalo je oko 40% cjelokupnog materijala, a kriteriji skraćivanja lako bi se mogli mjeriti s najboljim dosezima cenzuriranja i književnopovijesnog falsificiranja.

133Svoj dnevnik, koji će se “naći zapečaćen”, povjerila je oporukom Dragojla Jarnević – nimalo slučaj-no – na čuvanje “Učiteljskoj zadrugi”, a do današnjeg se dana čuva u Hrvatskom školskom muzeju. Za suvremene čitatelje priredila ga je (to znači i ono temeljno, fizički najmukotrpnije: prepisala, tj. upisala u kompjutor) Irena Lukšić, obavivši time posao za koji hrvatska kultura više od stotinu godina nije ima-la snage. I zbog toga ne čude njezine vrlo jasne opaske u Pogovoru, kojima otklanja mogućnost da se značenje Jarnevićkina dnevnika marginalizira kao “olakšavanje duše” ili “kanaliziranje frustracija” (daka-ko, ženskih frustracija). Irena Lukšić, suvremena hrvatska spisateljica koja se u vlastitim tekstovima če-sto poigrava postmodernim uporabama feminističkih paradigmi, inzistira na posebnosti Jarnevićkina rukopisa koji je koncipiran kao specijalni tekst, fenomen koji poznaju mnoge književnosti s iskustvom društvenih ili ideoloških represija. Pri čemu je osnovni mehanizam širokih društvenih represija njihova neekspliciranost, indirektnost zabrana koje se postavljaju. U vrijeme Dragojle Jarnević jedan od niza drugih sličnih oblika represije bilo je uskraćivanje prava na pisanje, postavljanje svuda prisutnih, a ni-gdje neiskazanih ograda “što žena može, a što žena ne može”. Zato je prostor njezina pisanja bila prisil-na privatnost, odjeljivanje od svijeta društveno priznate i podržavane književnosti. Vrijeme pisanja: noć. Nakon što se obave svi drugi poslovi, nakon što se odigraju sve uloge koje su nam zadane.

Dnevnički zapisi Dragojle Jarnević pokrivaju razdoblje od 1833. do 1874. godine, od autoričine de-vetnaeste godine do nekoliko mjeseci pred smrt. Prvo razdoblje, od 1833. do 1841. godine pisano je na njemačkom jeziku, a sama ga je autorica pred kraj života prevela na hrvatski. Neujednačenost jezičnoga materijala nije, međutim, nešto što bi smetalo modernom čitatelju, dapače, ta pripadnost različitim jezič-nim sferama samo potvrđuje višestruku društvenu rascijepljenost s kojom se Dragojla Jarnević morala boriti. Njezin je socijalni status, i u kasnijoj recepciji povijesti književnosti, bio vrlo nesiguran i varirao je od pokušaja da se Dragojlu ugura u falsificiranu predodžbu o “ženi književnici u razdoblju ilirizma) do direktnih omalovažavanja (“dobrovoljna usidjelica”) ili moralnih osuda (osoba dvojbenog morala, slika “lake žene”). Idealni ženski trokut (djeca, kuhinja, crkva) ozbiljno je narušen, iako je, prema dnevničkim svjedočanstvima, odlično pekla krafne.

Sve ključne točke oblikovanja ženskoga identiteta u devetnaestom stoljeću prisutne su u Dnevniku Dragojle Jarnević. U rasponu od potrebe za određenjem sebe do osjećaja ograničenosti i zadanosti pri-padnošću socijalnoj klasi, postavljeni su svi temati: tijelo, ljubav, sram, bolest, smrt, čežnja, flert, udaja, odgoj. Život razapet između polova celibatne učiteljice i “skandaloznog pada”. Dragojla Jarnević piše je-zikom književnosti koji joj je dostupan, dijelom opterećena romantičnim naglascima i ljubavnim zaple-tima lakih romana. Usprkos ograničenjima koja joj je nametala oficijelna književnost (posebice s ilirskim zahtjevima za domoljubnom i poučnom literaturom), Dragojla Jarnević je u dnevničkim zapisima po-maknula granice svojega pisanja, pokušavajući sama, u vlastitom tekstu, uspostaviti svoj osobni, ženski identitet. U okolini (literarnoj i socijalnoj) koja ju je okruživala Dragojla Jarnević nije mogla pristati na ograničenja koja su joj se postavljala, a još manje je mogla pronaći modele s kojima bi se identificira-la. Ono što joj je preostalo, to je bilo najteže: prepoznavanje razlika, spoznavanje da je drugačija i ta da njezina “drukčijost” nije društveno ovjerena. A imala je potrebu da svoju različitost prepozna, oblikuje riječima, fiksira tekstom. Sam tekst dnevnika Dragojli Jarnević nije mogao pomoći u neposrednom ja-čanju socijalnoga statusa (kako na razini materijalnog statusa tako i na razini javnoga ugleda) jer su ko-munikacijske osobine dnevnika kao žanra takve da mu uskraćuju djelovanje u javnosti. Dnevnici pred javnost dospijevaju uglavnom tek kad su završeni, a to znači nakon smrti njihova autora: sama Dragojla zahtijevala je da se njezini rukopisi ne otvaraju deset godina “prije nego se bude brojilo poslje moje smrti”. Privatnost dnevničkog pisanja kod Dragojle Jarnević nije u suprotnosti sa sviješću da je taj dnev-nik, “jednom kasnije”, namijenjen čitanju u javnosti. Evo što sama kaže u predgovoru dnevnika: “A tako-đer želim uputiti mnoge pisce, koji bi se hotjeli moj životopis umisliti – kojim pravcem da idu, ako će se hotjeti držati istine. Jerbo nedvojim nimalo, da se neće naći poslje moje smrti piscev, koji će htjeti moj život pretresivati. Nekažem ovo s toga, kao da se držim za važnu osobu; ne, ali naprosto s toga, što dan--danas običaju i životopise zlotvorah i ubojicah javnosti predavati – a o meni bi se moglo napomenuti, kako sam se usudila malimi silami pred narod izići (...), da se usudih izvrči se kritiki ne samo Hrvatah već i ostalih učenih narodah.”

Andrea Zlatar: Predfeminizam, feminizam i postfeminizam u hrvatskoj književnosti

134


Tekstualni identitet Dragojle Jarnević nije nikada dovršen ili zgotovljen, on je samo uvjetno fiksi-rana točka od koje, kao iz uporišta odlazi u prostore javnosti. Opozicija dnevnik/javnost istovremeno je i opozicija osobno/društveno, žensko/muško, siromašno/bogato, marginalno/središnje. Društveni je konflikt sagledan na dvije razine, kao neravnopravnost socijalnomaterijalnog položaja te kao socijalno uvjetovana spolna neravnopravnost. Slučaj Dragojle Jarnević izuzetan je, a ne egzemplaran za hrvatsku literarnu scenu devetnaestog stoljeća. Previše je u nas toga nerečenoga i potisnutoga da bi se moglo govoriti o oglednosti njezina slučaja. Dubinske literarne sveze Dragojle Jarnević mogu se pronaći u po-la stoljeća ranijoj europskoj literaturi, gdje se formiraju žanrovi dnevnika “palih žena”, koji predstavljaju književne skandale građanskoga društva. “Posrnule žene” nižega građanskog staleža opisuju procese ekonomske i seksualne “viktimizacije” kojoj su bile podvrgnute. One se ne zadovoljavaju izjednačava-njem s muškarcima na “duhovnoj razini”, ako takvo izjednačavanje pretpostavlja potiskivanje spolnosti i seksualnosti. Skandalozni događaj u građanskom društvu toga doba jest izvanbračni seks, dakako, i on se pretvara u skandal objavljivanja teksta. Javna je sablazan sve ono što prelazi granice privatnoga, u doslovnom smislu te riječi, onoga što je “lišeno” javne dimenzije. Zbog toga doista hrvatska književnost, koja još uvijek slovka prva slova (onih riječi od pet znakova) diskursa seksualnosti, nije mogla stotinu godina čitati Jarnevićkine dnevnike. Dragojla Jarnević, naime, ne pristaje na zadane modele podčinja-vanja, ona ne pristaje biti svojevoljno žrtvom.

Jednako kao što se u svakodnevici suočava s oblicima društvene represije, tako se u tekstu bo-ri s nametnutim modelima građanskog sentimentalizma i emotivnog kiča, i ta je borba vodi prema radikalnom tekstualnom osamljivanju, prema jedinstvenoj mogućnosti uobličenja modernističkog individualiteta. U njezinim dnevnicima od romantike ostaju samo usklici i nešto patetike, ali nema više sentimentalizma. Jednako tako, iz Dnevnika izostaje crta spirtualno-pobožnog, meditativnog. Jarnevićkin unutarnji monolog nije molitva ili ispovijest, u njezinu tekstu modernizam gradi svoja pr-va uporišta, a pisanje postaje svrhom samo po sebi. “Ja” komunicira samo sa sobom da bi nadomjesti-lo nedostatak komunikacije u društvu i svoju iz-mještenost iz građanski urednog i uređenog društva. Izolacija Dragojle Jarnević više je prisilna nego namjerna, dijelom je posljedica i bolesti (inkontinencija, tako tipično ženska i “sramna” bolest) koja je pridonijela njezinu otporu prema braku kao “konačnom rješenju” vlastitoga socijalnog i materijalnog statusa.

Figura II: Slavenka Drakulić-

Sam termin “ženskog pisma” u hrvatskoj književnosti i kritici javlja se polovicom osamdesetih godina XX. stoljeća (kritičari Z. Zima i V. Visković), vezan uz autobiografsku prozu Irene Vrkljan te publicističke i literarne tekstove Slavenke Drakulić. Iako se Irenu Vrkljan ne može smatrati eksplicitno feminističkom autoricom, njezini romani mogu se analizirati unutar sintagme “ženskoga pisma”, kao i tematološke analize feminilne proze. U prvom romanu Svila, škare (1984) I. Vrkljan oblikuje fragmentarno pripovi-jedanje o vlastitom odrastanju, kroz prizmu specifično ženskog iskustva poput emancipacije i spolno-sti, položaja u društvu i obitelji te pitanja vezana uz intelektualni i umjetnički rad. U drugom romanu Marina ili o biografiji (1986) paralelno ispisuje biografiju Marine Cvetajeve, ruske pjesnikinje i vlastitu au-tobiografiju. Središnjim temama svojega opusa Irena Vrkljan vraća se u prozi Pisma mladoj ženi (2003), za kojom slijede esejističkointimna proza Naše ljubavi, naše bolesti (2004) te romani Zelene čarape (2005) i Sestra, kao iza stakla (2006). Upravo tim djelima Irena Vrkljan stvara izuzetno koherentan opus koji na-glašava odlike njezina pisma i specifičnog ženskog pripovjednoga glasa.

Nakon zbirke feminističkih eseja Smrtni grijesi feminizma (1984), kultne knjige hrvatskog feminiz-ma, Slavenka Drakulić objavila je romane Hologrami straha (1988) i Mramorna koža (1989) te Božansku glad (1995) i Kao da me nema (1999). U svim romanima Slavenke Drakulić središnja je tema žensko tijelo – od tijela koje je izloženo bolesti do tijela koje se jede iz ljubavi i tijela podvrgnutog nasilju. U njezinim romanima spajaju se sve temeljne odrednice feminističkoga teksta: progovara ženski glas koji pripovi-jeda iz ženske vizure, i to o specifično ženskom iskustvu. Uz to, u smislu javnoga angažmana, Slavenka Drakulić ima izrazito osviještenu poziciju da je svako (osobno) djelovanje ujedno i političko. Stoga je njezinu književnom opusu supripadna i feministička publicistička djelatnost. Upravo iz toga gledišta,

135oblikovanja feminizma kao istovremeno socijalnog, političkog i teorijskog pokreta, njezina knjiga eseja Smrtni grijesi feminizma ima ključnu ulogu. Naravno da romane Slavenke Drakulić, od Holograma straha i Mramorne kože, do Božanske gladi i Kao da me nema, možemo shvatiti kao tekstualno preoblikovanje feminističkih temata u žensko pismo. No, ulogu Smrtnih grijeha feminizma valja postaviti unutar koor-dinata promjena koje su se zbile na feminističkoj sceni u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina, a posebice nakon političkoga osamostaljenja države. Feministička se scena, naime, unutar sebe diferenci-rala i danas, u trećoj ili četvrtoj generaciji akter-ica, funkcionira u rasponu od aktivizma nezavisne nevla-dine scene, posvećene, primjerice, tabuiziranim i socijalno visoko osjetljivim problemima zlostavljanja žena do specijaliziranih izdavačkih, obrazovnih i informacijskih djelatnosti. Ono što, međutim, izrazito upada u oči to je da je feministička scena danas izvan političkoga mainstreama, i u tom smislu slabo pri-sutna u medijskom prostoru. Tu je i ponajveća razlika konteksta unutar kojega je nastala knjiga Smrtni grijesi feminizma, kao izraz iznimno javno prisutne i prepoznatljive polemike koja je itekako utjecala na oblikovanje javnog mnijenja. Osim toga, samim promjenama na svjetskoj feminističkoj sceni, od po-četka sedamdesetih do početka osamdesetih godina Slavenka Drakulić posvećuje posljednji esej u knjizi “Nema više super-žena”, u kojemu je vidljiv taj pomak od feminističke retorike prema artikulaciji konkret-nih problema kao političkih problema.

U pogovoru Smrtnih grijeha feminizma, koji je naslovljen “Umjesto biografije” Slavenka Drakulić ispi-suje u autoironijskom tonu najdirektnije retke o samoj sebi, dajući koordinate vlastite autobiografije u kojima se otkrivaju razlozi za pisanje, razlozi koji od početka sadržavaju ključne motive koji će voditi njezino kasnije pisanje/djelovanje: osobna odgovornost, potreba (nužnost? obveza?) politički osvije-štenog, javnog djelovanja, poriv za pisanjem (ta tradicionalno formulirana vjera u snagu riječi), izazov književnosti. Članci i eseji u Smrtnim grijesima feminizma ne izabiru oblik priče ni diskurs pripovijedanja. Radi se o analitičkom publicističkom stilu izrazito obilježenom polemičkim kontekstom, naime činjeni-com da tekstovi imaju vrlo jasne adresate i kontekst iskazivanja. Iako je knjiga nastala u “mirnodopsko vrijeme”, nije nimalo miroljubiva i prilično joj odgovara neka moguća parafraza naslova djela Andree Dworkin – pisma iz ratnog područja. U smislu, naravno, da je riječ o ratu muškaraca i žena. Podnaslov knjige – Ogledi o mudologiji – otkriva njezin kontinuirani ironijski element, koji varira u rasponu od duhovitosti i podsmješljivosti do karikiranja i cinizma. Ti postupci svoj vrhunac postižu u tekstovima “Mitologija mudologije” i “Mudofilija kao disciplina”, a posebno veselje mlađim će čitateljima/icama da-nas pružiti esej “Tko je tko u mudologiji?” koji daje mudološke i mudozofske portrete trojice najvažnijih mudologa: Dragoša Kalajića, Igora Mandića i Veselka Tenžere, barda naše mudologije, kojima se pridru-žuje i znanstvena varijanta u liku Slavena Letice. S druge strane, one (starije) koji te tekstove čitaju po-novo, u razmaku od dvadeset godina, dojmit će se činjenica koliko se malo toga na socijalnoj i kulturnoj sceni promijenilo, koliko je repatrijarhalizacija uzela maha u Hrvatskoj devedesetih, koliko su cure danas zapravo vrlo tihe ili govore unutar onih uloga koje društvo postavlja kao poželjne i legitimne. Društvena ovjerenost današnjih pozicija žena u javnosti (od umjetnosti do politike, od znanosti do estrade) izrazi-to je različita od neposlušnosti ženskih glasova i figura koje su se oblikovale na prijelazu sedamdesetih u osamdesete, od njihova nepristajanja na zadanost i njihova otvorena sukoba s ondašnjim ne samo intelektualnim mnijenjem već i političkim establishmentom. Umjesto rekonstrukcije konteksta bit će dovoljan i jedan jedini navod, u kojemu je stanovita drugarica, ondašnja predsjednica Konferencije za aktivnost i ulogu žena u društvenom razvoju Jugoslavije na 12. kongresu SKJ odredila partijsku zadaću u odnosu na feminizam: “Shvaćanja tuđa našem socijalističkom samoupravnom društvu, posebno ona feministička koja se uvoze iz razvijenih kapitalističkih zemalja, traže... organiziranu borbu za njihovo su-zbijanje i eliminiranje, svakodnevnu akciju subjektivnih snaga, a posebno SK.”

Pogledamo li pak problemske tekstove iz Smrtnih grijeha feminizma, poput onih o tretiranju seksu-alnosti i feminilnosti u školskim udžbenicima, o spolnim stereotipima, prostituciji, procesuiranju silo-vanja, postaje jasno da smo nazadovali u još jednom aspektu, a to je analitičko novinarstvo. Kvalitetna interpretacija statističkih podataka, analiza i sup(rot)stavljeni stavovi bez implicitnih vrijednosnih su-stava koji se podmeću to su standardi koje postavljaju Smrtni grijesi – i to je još jedan od grijeha koji se teško mogao otrpjeti devedesetih. Javna kazna stigla je brzo, nedvosmisleno i bez prostora za obranu, u obliku napada na “Vještice iz Ria”. Križaljka (tabela) u kojoj su etiketirane, optužene, prozvane, napad-

Andrea Zlatar: Predfeminizam, feminizam i postfeminizam u hrvatskoj književnosti

136


nute... Slavenka Drakulić, Vesna Kesić, Jelena Lovrić, Rada Iveković, Dubravka Ugrešić – odgovor je mu-doloških nasljednika i jednoga izvornog mudologa prve generacije. Sama struktura te tabele, način prezentacije i medijska transmisija mogao bi biti logo hrvatskog novinarstva devedesetih, u kojemu je ključna riječ neodgovornost. Upravo izostanak osobne odgovornosti, u vremenu u kojemu su holdinzi, konzorciji i korporacije savršeno nadomjestili logiku kolektiva. A ta je logika kolektivnog naglašeno su-protstavljena feminističkim postulatima osobne odgovornosti i osobnog socijalnog aktivizma.

Umjesto zaključka: postfeminizam kao perspektiva

-Unutar koordinata promjena koje su se u posljednjih dvadesetak godina zbile na feminističkoj sceni u svijetu i u Hrvatskoj (prijelaz s kolektivne na individualnu akciju, civilno djelovanje umjesto političkog) zamjetno je zamiranje feministički orijentirane književnosti u užem smislu, istovremeno se, od 1990. vidno razvijaju feministička i postfeministička teorija i kritika (u nas L. Čale Feldman, N. Govedić i dr.), dok se među mlađim spisateljicama kao postfeministička književnost može tumačiti, primjerice, lite-rarni rukopis dramske i prozne autorice Ivane Sajko. Umjesto zaključka ponudila bih jednu interpreta-ciju postfeminističke knjige eseja Lade Čale Feldman Femina ludens. Umjesto pokušaja davanja čvrstih označiteljskih okvira složenoj i polisemičnoj građi zaigrane žene, izdvojila bih dva mjesta u raspravama Lade Čale Feldman što pokazuju analitičke mogućnosti koje će, vjerujem, biti jezgrom daljnjih teorij-skih promišljanja i istraživalačkih interpretacija postfeminizma u književnosti i književnoj teoriji. Prvo je mjesto zaključni komentar usporedbenih analiza dviju Medeja, Medeje Arpada Gönza i Medeje Ivane Sajko, u kojem autorica ne uspijeva izbjeći zov empirijskog: “Konačno, prvome je /tekstu/ autor ipak, na-kon duge disidentske karijere, postao predsjednikom jedne države, dok je drugi zamislila netom stasala spisateljica, za čije iskrzane Bilješke teško da će se naći ‘prostora sa stolicom u kutu’ hrvatskog nacional-nog kazališta.” Drugo je mjesto analiza koju Lada Čale Feldman posvećuje “Feralovim” fotomontažnim konstrukcijama predsjedničke figure kao apsolutne kraljice njihovih grotesknih spajanja animalnih i ljudskih dijelova u humorno tijelo naše nehumorne stvarnosti. Takve su montaže, nesumnjivo, zahval-na građa za kulturnoantropološku analizu koja mora ići, kažemo li to pomoću autoričine sintagme, on-kraj ljudskog. Istovremeno, one su predmet za demontažu iz aspekata kulturalnih studija i medijske analize. No najviše od svega one nam pružaju jedan od materijalnih dokaza u korist komičke nasuprot tragičkoj viziji svijeta, komičke opcije koja promovira (115) mentalnu fleksibilnost nasuprot rigidnosti, kompleksnost nasuprot jednostavnosti konceptualnih shema, visoku nasuprot niskoj toleranciji za ne-red, preferenciju za nepoznato nasuprot poznatome, promjenljivost stavova nasuprot tvrdoglavosti, tijelo nasuprot duhu, igru nasuprot ozbiljnosti, mogućnost drugih opcija nasuprot konačnim rješenji-ma, propitivanje nasuprot afirmaciji autoriteta i tradicije. Čini se da i istraživanje književnih, kazališnih i kulturalnih fenomena danas odabire tu komičku opciju. Ili barem onda kada je u prilici izbora jedna teorijska femina ludens.

Literatura:

Čale Feldman, Lada: Femina ludens, Zagreb, Disput 2005.Drakulić, Slavenka: Smrtni grijesi feminizma, Zagreb, Znanje 1984.Feldman, Andrea (ur.): Žene u Hrvatskoj. Ženska i kulturna povijest, Zagreb, Institut “Vlado Gotovac”/Ženska infoteka, 2004.Freeden, Michael (ur.): Političke ideologije. Novi prikaz, Zagreb, Algoritam 2006.Jarnević, Dragojla: Dnevnik, Karlovac, Matica Hrvatska, 2000.Zlatar, Andrea: Tekst, tijelo, trauma. Ogledi o suvremenoj ženskoj književnosti. Zagreb, Naklada Ljevak, 2004.

137Leo Rafolt-

Zabilješke o jednome poglavlju suvremene hrvatske znanosti o književnosti: nove tendencije

i interpretativne paradigme (2005-2006)*

-Današnje doba vrijeme je preispitivanja

vodećih ideja u svim znanostima o čovjeku [...]1

-

I.-

Onaj tko se prihvati istraživanja suvremene znanosti o književnosti kao nejedinstvene, počesto ne-ujednačene, metodološki heterogene skupine teorija, pristupa i analitičko-interpretativnih paradigmi, ubrzo će zamijetiti da i njezin razvitak, upravo kao i razvitak njezina predmeta, književnosti, uvelike ovi-si o promjenama u onim akademskim kulturama, dakle i u onim interpretativnim zajednicama, koje su dominantne.2 Pritom se ponekad provizornim terminom “dominantne” književnoteorijske ili književ-nokritičke, a nerijetko i akademske kulture koristimo u naoko statističkom smislu. Naime, pod takvim kulturama, odnosno pod takvim akademskim zajednicama, razumijevamo one koje se nameću u raz-ličitim domenama vlastitog djelovanja, poglavito u izdavaštvu u području književne i kulturne teorije, čvrstim i internacionalnim akademskim programima u domeni književne znanosti, konačno i razvije-nim simpozijskim djelovanjem i marljivim radom na promociji (metoda) znanosti o književnosti. Nije za-to nimalo čudno da su gotovo sve kritičko-teorijske paradigme, koje su prisutne u Europi u posljednjih nekoliko desetljeća, ili barem sve “dominantne književnokritičke paradigme”, mahom angloameričke provenijencije. Iznimku ipak čini njemačka književnoteorijska škola koja se od osamdesetih godi-na 20. stoljeća nametnula i nizom autohtonih interpretativnih pristupa, među kojima treba istaknu-ti socijalnu povijest književnosti kao i niz pristupa zasnovanih na teoriji sistema Nikolasa Luhmanna.3 Međutim, u svim se tim pristupima vrlo lako može raspoznati tendencija ili prema imanentnom čitanju književnosti, najviše na tragu formalističkih pristupa (suvremena teorija književne povijesti sklona je tak-ve pristupe nazivati “imanentističkima”), ili prema nekom tipu “kulturalne interpretacije” (suvremena te-orija književne povijesti pristupe tog tipa nerijetko naziva književnoantropološkima i kulturološkima). Jedan se od najpoznatijih dvadesetostoljetnih književnih teoretičara, koji povezuje stari imanentistički pristup književnosti, osobito estetiku recepcije, sa suvremenom praksom kulturoloških pristupa književ-nom tekstu, Wolfgang Iser, pozabavio upravo spomenutim književnoznanstvenim tendencijama. Iser u uvodu knjizi književnoantropološkoga4 karaktera Das Fiktive und das Imaginäre: Perspektiven literari-scher Anthropologie (1991), koja se inače smatra temeljnom knjigom za taj pravac suvremene književne znanosti, napominje kako su te dvije tendencije (Iser upotrebljava zanimljivu sintagmu “dva dominant-na trenda”) proizašle iz dvaju različitih “načina proučavanja” (focus) književnosti kao “dokaza” (evidence):

* Na temeljitome čitanju ovoga prikaza, kao i na njegovim lucidnim primjedbama, zahvaljujem Stanku Lasiću, dobrome duhu hrvatske znanosti o književnosti, koji je obilježio 35. seminar Zagrebačke slavističke škole. Nadalje, zahvalan sam i voditelju Škole, Krešimiru Bagiću, koji mi je pružio priliku da discipliniram vlastitu kritičku misao i, last but not least, da pročitam jedan veliki segment suvremene hrvatske književnoznanstvene pro-dukcije, odnosno da ga bez ustezanja opišem, uvjeren kako sam u stanju sistematizirati jedan tako heterogen korpus.1 Marcus/Fischer (2003), str. 21.2 Pojmom se “interpretativne zajednice” ovdje koristim točno u onom smislu u kojem se njime koristi američki teoretičar “reader response” orijen-tacije Stanley Fish (1980).3 Za stanje angloameričke i njemačke književne povijesti, odnosno za suvremene tendencije u pisanju književne povijesti, usp. Biti (1997), osobito sub voce “Povijest” i “Povijest književnosti”.4 Iser se još uvijek smatra ključnim autorom za problematiku književne antropologije, kako za teorijska razmatranja o izvorištima književne antro-pologije kao “interpretativne prakse” tako i za probleme njezine institucionalizacije kao discipline. O književnoantropološkim pristupima koji su karakteristični za suvremenu hrvatsku znanost o književnosti opširno će se govoriti u sljedećim poglavljima ove rasprave. Na hrvatskom je jeziku dostupan izvrstan članak hrvatske znanstvenice Lade Čale Feldman u kojemu se problematiziraju inače interdisciplinarna izvorišta književne an-tropologije kao “interpretativne paradigme”, odnosno njezin razvoj, institucionalizacija i afirmacija u domaćim i svjetskim akademskim krugovi-ma.

138


prvi pokušava ustanoviti ono što se u tekstu može detektirati kao književno per se, pa se pritom koristi instrumentarijem koji ističe pjesničke karakteristike tog teksta, dok drugi književnost nastoji razmatra-ti kao polje/prostor sučeljavanja različitih, često i “skrivenih dimenzija društvene organizacije i među-odnosa”.5 Jasno je, osobito nakon što pročitamo Iserovu iscrpnu argumentaciju koja se na ovome mjestu ne može sažeti, kako formalističko-imanentističko proučavanje u znanosti o književnosti do-minira negdje do osamdesetih godina 20. stoljeća, što ne znači da tada i u potpunosti iščezava, ka-da na književnoteorijsku scenu stupa obnovljeni interes za povijesne uvjete reprodukcije književnih tekstova, za povijesnost književnosti i literarnost povijesti, kako bi to formulirala “škola” američkog no-vohistorizma ili britanskog kulturalnog materijalizma.6 Neke od danas najzastupljenijih književnokri-tičkih metoda, poput postkolonijalne, feminističke, antropološke i queer teorije, polaze upravo od prije spomenutog, u Isera ekspliciranog rascjepa u dvadesetostoljetnome književnoznanstvenom diskurzu. No, bilo bi presmiono zaključiti da su kulturološki usmjereni pravci suvremene znanosti o književno-sti nadvladali imanentizam kao metodu: za to naprosto nema dokaza ni u hrvatskome književnoznan-stvenom okružju ni u europskim akademskim krugovima, od kojih hrvatska znanost o književnosti, s manje ili više uspjeha, nastoji preuzeti glavninu interpretativnih metoda. Na primjer, stilistički pristupi književnosti, najčešće obogaćeni iskustvima teorije i estetike recepcije ili suvremene (socio)semioti-ke, još uvijek su itekako prisutni, ne samo u francuskim akademskim krugovima u kojima se semio-stilistika kao disciplina najviše razvijala, nego i u angloameričkom akademskom okruženju. Uostalom, o stalnome angažmanu stilističke interpretacije književnih tekstova svjedoči zanimljiva apologija sa-da već klasičnih književnoteorijskih pojmova, među kojima se nalazi pojam stila, francuskog autora Antoinea Compagnona. U knjizi indikativna naslova Demon teorije (1998) autor pokušava ustvrditi koji su književnoteorijski pojmovi “preživjeli” u suvremenom teorijskom diskurzu, u kojemu, to ne treba po-sebno isticati, prevladava interes za sociokulturalnu i antropološku pozadinu književnih tekstova. Na njegovu su pak popisu, među ostalima, mjesto pronašli mnogi pojmovi koje bismo mogli, dakako po-grešno i pojednostavljujući složenost suvremene teorije, proglasiti nefunkcionalnima – čak i formalistič-kima – no autorova analiza pokazuje u kojim je razmjerima to pojmovlje funkcionalno i svrsishodno u najsuvremenijih/suvremenih teoretičara, kritičara i književnih povjesničara. Pritom Compagnon go-vori iz perspektive književnog znanstvenika koji je mnogo više zainteresiran za “tekstovnu narav” knji-ževnih artefakata negoli, na primjer, za njihov povijesni ili društveni kontekst. Dakle, ako Iserov članak nastoji dvije spomenute tendencije u suvremenoj znanosti o književnosti interpretirati ili problemati-zirati iz perspektive one kulturološko-antropološkog predznaka – poglavito iz perspektive teoretičara zainteresiranog za književnoantropološki tip interpretacije, za probleme fiktivne, imaginarne i realne reprezentacije događaja, bilo u književnosti bilo u svakodnevici – onda u knjizi francuskog teoretičara koja, također, u svega nekoliko manjih poglavlja, razmatra interes suvremene književne teorije za repre-zentaciju svakodnevnih, antropološki simptomatičnih praksi u književnosti, prevladava imanentistička perspektiva. Oba su motrišta posve legitimna i, puno važnije, oba su prisutna u suvremenoj (hrvatskoj) znanosti o književnosti.7 Kako je pak posljednji spomenuti pristup, dakle onaj kulturološke orijentaci-je, snažnije recipiran u domaćem akademskom okruženju u posljednjih nekoliko godina, o njemu će u ovom radu biti više riječi. No, treba napomenuti, korijeni se takva interesa za književnost, osobito u hrvatskih književnih znanstvenika i kritičara, mogu pronaći u poststrukturalističkim, semiotičkim kru-govima: na primjer, Lada Čale Feldman govori o važnosti semiotike u institucionalizaciji i afirmaciji “hr-

5 Iser (1993), str. x.6 Za teorijske postavke novohistorista usp. Šporer (2005). Riječ je o vrsnom priručniku koji može poslužiti kao uvod u kritičke metode jedne od dominantnih škola suvremene književne znanosti. Šporer donosi pregled osnovne literature o predmetu te o problematici koja njega ponajviše zanima, o načinima reprezentacije vlasti u elizabetanskom dramskom diskurzu, odnosno u kazališnom životu engleske renesanse. Sličan tip ana-lize, ali s drukčijim metodološkim polazištima i, što je puno važnije, na građi iz dubrovačke renesansne dramske književnosti, pokušao sam pro-vesti u: Rafolt (2006).7 Usp. Compagnon (1998). U novije vrijeme o takvim “tendencijama” u suvremenoj (hrvatskoj) znanosti o književnosti, poglavito u teorijskom apa-ratu Zagrebačke stilističke škole, iscrpnije je pisala Dubravka Oraić Tolić (2005). O institucionalizaciji semiotike u domaći akademski život pisalo se vrlo malo, usp. Vladimir Biti (1995). Valja spomenuti da su se književnoantropološki usmjerene analize, baš kao i semiotičke i posebice sociosemi-otičke, prvotno počele pojavljivati u krugu znanstvenika zaposlenih u zagrebačkom Institutu za etnologiju i folkloristiku. Dakle, interpretativna paradigma “u nastajanju” s interdisciplinarnim predznakom kao da je tražila i “instituciju” interdisciplinarna karaktera unutar koje će se afirmirati. Naravno, kao i u slučaju semiotičkih istraživanja tako i u slučaju književne antropologije, postojao je i niz znanstvenika koji su djelovali samostalno u spomenutim interdisciplinarnim područjima a izvan Instituta.

139vatske” književne antropologije, ukoliko takvo što uopće postoji.8 Na formiranje diskurza znanosti o književnosti, osobito suvremene znanosti o književnosti, uvelike utječu druge discipline humanističkih znanosti, u novije vrijeme etnologija, filozofija, sociologija, politologija, kulturalna antropologija, kultu-ralni studiji itd. Zato se “stanje” suvremenih humanističkih znanosti, kao i društvenih, počesto definira kao interdisciplinarno ili pak transdisciplinarno, pri čemu prefiksi inter- i trans- ne trebaju označavati jedino prelaženje granica jedne discipline i ulaženje u polje interesa druge, nego, istodobno, prihva-ćanje nadležnosti nad predmetom, gorućih problema i kritičko-teorijskog aparata te druge discipline.9 Ogleda li se takvo, na ovome mjestu ukratko i bez sintetskih pretenzija prikazano “stanje” suvremene znanosti o književnosti i u hrvatskom akademskom životu? Upravo to je cilj ove rasprave: prikazati nove tendencije, nove teorijske paradigme koje su u domaćoj književnoznanstvenoj publicistici iskrsnule u posljednjih dvanaest mjeseci ili, statistički precizno, od rujna 2005. do rujna 2006. godine.10

Letimičan pogled na spomenutu književnoznanstvenu produkciju, koja prema mojem izračunu obuhvaća šezdesetak različitih bibliografskih jedinica, kritičkih, esejističkih, teorijskih, književnopovi-jesnih i inih rasprava o mnogim problemima hrvatske znanosti o književnosti, o različitim književnim djelima, autorima i opusima, tendencijama i poetikama, pokazuje da su u suvremenim raspravama o hr-vatskoj književnosti itekako prisutne obje tendencije o kojima je bilo riječi u uvodnom poglavlju. Osim toga, čini se važnim istaknuti kako je u razdoblju koje analizira ova studija prvi put implementirana in-terpretativna praksa književne antropologije u domaći akademski život, potom i imagološki pristupi itd. To ne znači da do 2005. ili 2006. nisu postojale studije u kojima se, uglavnom sporadično, često vr-lo sramežljivo “testirao” književnoantropološki ili neki njemu srodan analitički pristup književnom tek-stu. Naprotiv, takvih se rasprava može pronaći: primjera radi spominjemo monografiju Sultanova djeca (2004) Davora Dukića u kojoj se interpretira protuturski diskurz i proizvodnja stereotipa i predodžbe o Turcima u hrvatskom ranonovovjekovlju; zatim cijeli niz studija Lade Čale Feldman o različitim aspek-tima hrvatske književnosti od ranoga novovjekovlja do suvremenosti, među kojima valja istaknuti Euridikine osvrte (2001) i, konačno, recentnu Feminu ludens (2005), o kojoj će biti više riječi u sljedećim poglavljima itd. Interes se za tursku problematiku Davora Dukića može smjestiti na granicu između književne imagologije, folkloristike, teorije i filozofije povijesti, dok većina rasprava Lade Čale Feldman svoje metodološko ishodište pronalazi u kritičkim paradigmama književne antropologije, potom femi-nističke kritike i antropologije drame i kazališta, kritičke analize diskurza, sociologije kazališta, rodnih studija itd. Kultura, rasa, klasa, čovjek itd. – to su, dakle, problemska središta hrvatske književnoznan-stvene produkcije u posljednje dvije godine. Pogledajmo pak podržava li statistika takvu pretpostavku! Koji broj od ranije navedenih šezdesetak naslova, književnoznanstvene i njoj bliske orijentacije, otpa-da na onaj pristup koji smo nazivali kulturološkim, a koji broj na formalističko-imanentistički pristup? Takvim tipom statističke analize, koja je neophodna u ovakvom tipu prikaza jednog poglavlja književne znanosti, ne može se nikako obuhvatiti cjelokupan korpus knjiga koji je otisnut od 2005. do 2006. godi-ne, no moguće je upozoriti na glavne predstavnike – o kojima će biti riječi u sljedećem poglavlju – kao i na nove tendencije – o kojima će biti riječi u završnim poglavljima ove studije.

II.-

Prvo na što valja upozoriti – a tiče se korpusa o kojem se ovdje govori – velik je broj knjiga posvećenih suvremenom književnom stvaralaštvu, osobito proznom i romanesknom. O suvremenoj prozi u 2005. i 2006. godini studije su objavili hrvatski znanstvenici različitih profila ili književnokritičkih orijentaci-ja, među ostalima i Vladimir Biti, Daša Drndić, Velid Đekić, Boris Škvorc, Helena Sablić Tomić, Dubravka

8 Usp. Čale Feldman (2006).9 O tome usp. poticajne studije u transdisciplinarnom zborniku Culture/Contexture: Exploration in Anthropology and Literary Studies urednika E. Valentine Daniela i Jeffreya M. Pecka (1996), a osobito uvodne dvije studije simptomatičnih naslova “Iz antropološke perspektive: književno” i “Iz pera književnoga kritičara/germanističko motrište: antropologija”, u kojima se nastoji svaka od navedenih disciplina razmotriti iz perspektive one “druge” discipline, s kojom “prva” ulazi u svojevrstan metodološki cijep.10 Takav mi se vremenski okvir nametnuo iz čisto praktičnih razloga. Jer zadatak mi je bio prikazati dijagnozu i stanje hrvatske znanosti u književno-sti na temelju književnoznanstvenih publikacija i rezultata projekata koji su objavljeni u razdoblju od rujna 2005. do rujna 2006. godine. Rezultate provedene analize trebalo je iznijeti na simpoziju hrvatskog seminara za strane slaviste Zagrebačke slavističke škole, i to u kolovozu 2006. Za tu sam prigodu sastavio i posebnu bibliografiju koju na ovome mjestu izostavljam.

Leo Rafolt: Zabilješke o jednome poglavlju suvremene hrvatske znanosti o književnosti: nove interpretacije i interpretativne paradigme (2005-2006)

140


Oraić Tolić itd. Njihovi su interesi – a u skladu s tim i njihovi pristupi književnom materijalu – uglavnom vrlo različiti, no u njihovu se pristupu ipak može uočiti jedno zajedničko obilježje. Većina se spomenutih autora odlučila upustiti u težak posao: njih zanimaju problemi reprezentacije i tvorbe različitih identiteta u suvremenoj hrvatskoj prozi, na primjer u ženskih, poglavito postmodernističkih spisateljica, o kojima pišu Dubravka Oraić Tolić i Helena Sablić Tomić, proučavajući načine uspostavljanja ženskih identiteta u modernističkoj i postmodernističkoj prozi posljednjih desetljeća 20. stoljeća. Ili problemi tvorbe gra-ničnih identiteta, oblici povijesnih ili pojedinačnih trauma u romanima klasika moderne i suvremene hrvatske književnosti, Janka Polića Kamova, Miroslava Krleže i Vladana Desnice, među ostalima, o koji-ma govori knjiga Vladimira Bitija, o kojoj će također biti više riječi. Ranonovovjekovna ili dopreporodna hrvatska književnost zastupljena je u tom književnokritičkom i književnopovijesnom korpusu s tek ne-koliko naslova, ponajviše sa zanimljivom i problemski inovativnom monografijom Pavla Pavličića, u ko-joj se analiziraju implicitni poetički zapisi u starijoj hrvatskoj književnosti, mahom predgovori, posvete i kraći uvodnici panegiričkog karaktera. O knjizi Pavla Pavličića bit će više riječi u sljedećim poglavljima ove studije. Međutim, instrumentarij kojime se pristupa tekstovima starohrvatske književnosti, barem u ovom odsječku, ne posjeduje onu mjeru inovativnosti koja je karakteristična za studije posvećene korpusu novije i poglavito suvremene književnosti. Iznimka je zbornik Čovjek, prostor, vrijeme: književ-noantropološke studije iz hrvatske književnosti (2006), koji je nastao kao rezultat projekta urednica Žive Benčić i Dunje Fališevac, u kojemu, ipak, postoji nekoliko suvremenih kulturalno intoniranih rasprava posvećenih hrvatskom književnom ranonovovjekovlju, na primjer, psihoprofilima ubojica-krvnika na koje nailazimo u dubrovačkim renesansnim tragedijama, tipovima tekstualne subjektivnosti u dubro-vačkom ljubavnom lirskom pjesništvu itd. O nedostatku suvremenih interpretativnih pristupa korpusu hrvatske književne produkcije u razdoblju ranoga novovjekovlja svjedoče i teorijski i metodološki retro-gradne monografije Dubravke Brezak Stamać (o dramskom opusu Mavra Vetranovića) i Zlate Šundalić (o nabožnim temama u slavonskoj književnosti). Kao zanimljiv primjer svojevrsne tematsko-motivske kritike, usmjerene prema korpusu hrvatske književnosti od 16. do 18. stoljeća, a poglavito prema poe-ziji i prozi, valjalo bi spomenuti knjigu Nevenke Videk Tri stoljeća s pjesnikom brata sunca: Franjo Asiški u hrvatskom pjesništvu i prozi od 16. do kraja 18. stoljeća (2006) u kojoj autorica analizira vrlo raznorodan korpus hrvatske ranonovovjekovne književne kulture na, doduše, metodološki retrogradan način, no s iznimnom filološkom preciznošću, te nizom novih spoznaja na granici između religijske i književno-povijesne relevantnosti. Treću skupinu knjiga objavljenih u odsječku koji se ovdje analizira čine mono-grafije posvećene periodu hrvatske književne kulture 19. i 20. stoljeća, posebice književnosti hrvatske moderne ili književnoj kulturi ranog 20. stoljeća. Ovdje valja posebno izdvojiti knjigu Zorana Kravara Svjetonazorski separei: antimodernističke tendencije u hrvatskoj književnosti ranoga 20. stoljeća (2005), u kojoj autor nastavlja svoje dugogodišnje istraživanje anti- i protumodernističkih strujanja u hrvatskoj književnosti na prijelazu stoljeća i u prvim desetljećima prošlog stoljeća, osobito u opusima književni-ka kao što su Ivo Vojnović, Miroslav Krleža, odnosno Janko Polić Kamov i rani Tin Ujević. S rezultatima istraživanja antimodernističkih stremljenja u dvadesetostoljetnom književnom stvaralaštvu hrvatskih autora Kravar je publiku upoznao u knjizi Književni protusvjetovi (2001) koja je rezultat njegova zajednič-kog rada s germanistom Viktorom Žmegačem i teatrologom Nikolom Batušićem. Tu su autori pokušali čitateljima predstaviti i retrogradne i “kritičke” svjetonazore sa strogo negativnim predznakom koji su usmjereni prema tekovinama moderne civilizacije, ponajprije prema procvatu liberalne ekonomije ili kapitalističkome tipu privrede, potom prema tehnicizmu dvadesetostoljetne epohe, političkim i društ-venim previranjima koja će dovesti do liberalne demokracije itd. Kravaru su se u tom zborniku studi-ja “književni protusvjetovi”, odnosno njihove interpretacije na korpusima hrvatskih književnika, učinili simptomatičnima ne samo za stanje duha prve polovice 20. stoljeća nego i za osobito stanje književnog uma, za osobitu književnu epistemu toga razdoblja. U objema navedenim knjigama, u kojima se, uosta-lom, obrađuje slična tematika – a dio je studija iz prve knjige gotovo mehanički prenesen u drugu – au-tor pokušava detektirati retrogradne, prevladane i, u razdoblju u kojemu se nanovo afirmiraju, najčešće alternativne tendencije u književnosti, kulturi i umjetnosti: primjerice pasatističke, odnosno neoroman-tičarske motive u lirskome pjesništvu prve polovice 20. stoljeća, vrlo jak interes za ezoteriju, okultizam i egzotiku itd. Ako bi se te dvije knjige moglo smatrati analitičko-kritičko-interpretativnim “testiranjem”

141Kravarovih “teorija o antimodernizmu”, najčešće izvedenih iz angloameričkih i njemačkih teorija s poli-tološko-sociološkim predznacima (Zygmunt Baumann, Ulrich Beck i John Schwartzmantel omiljene su autorove referentne točke, uz klasičnu filozofsku i književnoteorijsku literaturu o problemima moderne i moderniz(a)ma), onda bi njegovu prošlogodišnju monografiju naslovljenu naprosto Antimodernizam (2004) trebalo smatrati teorijsko-epistemološkim uvodom u tu problematiku. S tom knjigom, koju bi zapravo valjalo staviti na početak autorovih razmatranja o prirodi regresivnih ideja u modern(ističk)oj književnosti, filozofiji i politici, a osobito znamo li da ju je napisao izvrstan književni komparatist, valjalo bi pak otpočeti svaku ozbiljniju analizu (hrvatske) ranodvadesetostoljetne književno-umjetničke pra-kse, i to zbog nekoliko razloga: prvo, antimodernizam se određuje kao doksa, odnosno kao neka vrsta nesigurnog znanja koje, poput podzemnog toka, pokreće, no pritom transformira cijeli niz umjetničkih tendencija u ranom 20. stoljeću, ispreplećući se s umjetničkim tendencijama kao što su avangarda, este-ticizam itd. Ukoliko u Književnim protusvjetovima i Svjetonazorskim separeima, u dvjema knjigama koje čine organsku cjelinu, autor pokušava antimodernizam kao tendenciju, doksu ili, suvremenijim rječni-kom rečeno, epistemu, legitimirati iz perspektive hrvatske književnosti ili hrvatske književne znanosti, onda se ta ista tendencija Antimodernizmom nastoji legitimirati izvana, iz komparatističke perspek-tive proučavatelja koji je uvjeren kako su retrogradna stremljenja u 20. stoljeću obilježje cjelokupne književne kulture zapadnoeuropskog kruga.11

Drugo na što bi valjalo upozoriti prilikom analize književnoznanstvene produkcije u posljednjih dvanaest mjeseci – i što je vidljivo iz bibliografije koja se donosi na kraju ovog pregleda – raznolikost je književne građe koja postaje njezinim predmetom. Znanost o književnosti u razdoblju od rujna 2005. do rujna 2006. usredotočila se na, u žanrovskom smislu, uistinu raznolik korpus tekstova. Na primjer, Vinko Brešić nastoji usustaviti ili barem tipološki odrediti hrvatsku književnu periodiku, Vladimir Lončarević piše o djelovanju, književnom i društveno-političkom angažmanu Hrvatskog katoličkog po-kreta (1900–1945), Cvijeta Pavlović tipološki definira i usustavljuje narativne tehnike i obrasce pripovi-jedanja u Šenoinim baladama, Velimir Visković daje kritičko-tipološku shemu djelovanja književne generacije FAK-a, Ante Stamać govori o djelima Tina Ujevića i Antuna Šoljana, Gordana Muzaferija vred-nuje dramsko stvaralaštvo Mire Gavrana itd. Raznorodan korpus (književnih) predložaka za analizu re-zultirao je veoma različitim kritičkim instrumentarijem, koji se može sistematizirati na sljedeći način. Prvi teorijsko-metodološki obrazac čine razne kritičke studije na granici između dnevno-novinske knji-ževne kritike ili eseja i rasprave viših književno-eksplikacijskih pretenzija. U tu skupinu mogu se pak svr-stati kritike Velimira Viskovića o proznome stvaralaštvu FAK-a i književni eseji Daše Drndić sakupljeni u knjizi simptomatična naslova After eight (2005). Drugi teorijsko-metodološki obrazac sačinjavaju knji-ževnoznanstvene studije, rasprave različitih disciplinarnih ili književnoteorijskih usmjerenja – od teorije književnosti i kulture, tradicionalne književne povijesti, teatrologije, književne antropologije, feministič-kih ili rodnih studija, komparatističkih studija utjecaja itd. – koje još nemaju monografskih pretenzija. U tu se skupinu mogu ubrojiti knjige Zorana Kravara, zatim antropološko-etnološko-folklorističko-knji-ževna zbirka eseja Od bugarštice do svakidašnjice (2005) Maje Bošković-Stulli te Žanrovi žudnje: kazalište, radiodrama, televizija i kultura (2005) Branimira Boškovića, Lica Mnemozine (2006) Žive Benčić, s indika-tivnim podnaslovom Ogledi o pamćenju, zatim zbirke komparatističkih studija o hrvatskom književnom novovjekovlju Helene Peričić (U potrazi za Weimarom, 2006) i Zvonka Kovača (Međuknjiževna tumačenja, 2005), knjiga rasprava o hrvatskoj emigrantskoj književnosti Borisa Škvorca, raznolike studije “o starim knjigama, zaboravljenim piscima, rijetkim novinama, neostvarenim časopisima” Irvina Lukežića te, ko-načno, raznovrsni, tematski, problemski i metodološki heterogeni zbornici – poput Dana hvarskog ka-zališta (2005) i (2006) ili Riječkih filoloških dana (2006). Na granici, u tipološko-klasifikacijskom smislu dakako, između monografije i knjige studija/rasprava stoji Muška moderna i ženska postmoderna (2006) Dubravke Oraić Tolić u kojoj se raspravlja o procesu rađanja postmoderne “virtualne kulture” i o poslje-dicama koje je takav proces imao u području književnosti i književne znanosti. Istog je pak karaktera i knjiga Gola u snu: o ženskom književnom identitetu (2005) Helene Sablić Tomić, posvećena problemima

11 Usp. Kravar (2004). Pojmom se episteme koristim u onom smislu kako se tim pojmom koristi francuski filozof i teoretičar Michel Foucault (2002). Kravar, međutim, doksi – u smislu nesigurna znanja – daje prednost nad teorijski recentnijim i pomodnijim terminom episteme.


142


suvremene ženske proze, pod iznimnim utjecajem – i metodološkim i koncepcijskim – knjige Tekst, tije-lo, trauma (2004), kojoj je autorica zagrebačka komparatistica i teoretičarka Andrea Zlatar. Treću skupi-nu unutar korpusa suvremene hrvatske književnoznanstvene produkcije u proteklih godinu dana valjalo bi odrediti tipološkom oznakom književnih ili književnopovijesnih monografija. Toj skupini pri-padaju sljedeći naslovi: ranije spomenuta monografija o dramskom i kazališnom stvaralaštvu Mire Gavrana, Lončarevićeva knjiga o djelovanju Hrvatskog katoličkog pokreta, zatim knjiga Velida Đekića Flagusova rukavica (2006) o intertekstualnim aspektima proznog stvaralaštva Dubravke Ugrešić, mono-grafija Darka Gašparovića o književnom opusu Janka Polića Kamova i Jasminke Brale-Mudrovčić o ko-mediografskome opusu Milana Begovića itd. Među ostalima, ovdje valja spomenuti izvanrednu knjigu studija Vladimira Bitija o suvremenome hrvatskom romanu, odnosno o problemu tvorbe i reprezentaci-je identiteta u njemu, kao i zanimljivu, teorijski nabijenu monografiju Suzane Marjanić o Krležinim Davnim danima. O obje ove monografije književnoantropološke provenijencije bit će više riječi u zaseb-nim poglavljima. U posljednju skupinu takve tipologizacije, po mojem mišljenju, trebalo bi uvrstiti pro-blemski i metodološki koherentne i homogene zbornike, na primjer ranije spomenuti zbornik književnoantropološke orijentacije koji su uredile Živa Benčić i Dunja Fališevac (2006) i zbornik imago-loških radova koji urednički potpisuju Dubravka Oraić Tolić i Ernő Kulcár Szabó (2006). Posebne kvalifi-kacije u tako predloženoj tipologiji idu Povijesti hrvatske književnosti ili, preciznije, posljednjim dvjema knjigama tog projekta književnog povjesničara starije generacije Miroslava Šicela, koje ulaze u razdob-lje od 2005. do 2006. Taj Šicelov projekt zapravo je tradicionalna sinteza/pregled hrvatske književnosti od 18. stoljeća do razdoblja prve moderne, monografski koncipirana, što znači da se ponajprije bavi ve-ličinama, odnosno kanonskim djelima i piscima te daje kraći uvid u poetička strujanja koja obilježavaju svako pojedino književno i/ili stilsko razdoblje. Šicelova se Povijest (2005) uvelike razlikuje od dviju po-vijesti književnosti koje su obilježile proteklih desetak godina, poglavito od Jelčićeve Povijesti hrvatske književnosti (1997, 2. izd. 2004) – koja je 2005. dobila talijansko izdanje – i Povijesti hrvatske književnosti (2004) Slobodana Prosperova Novaka. Ono što je simptomatično za suvremenu hrvatsku književnu hi-storiografiju, a karakteristika je i drugih europskih književnih historiografija u 21. stoljeću, na ovome mjestu valja i posebnije istaknuti. Jer, postmodernu je “historiografsku misao”, kao što tvrdi suvremena teorija povijesti i kritička analiza povijesnoga diskurza, obilježila teza o njezinu pripovjedno-literarno-me supstratu.12 Tomu pak u prilog ide i interes suvremene književne historiografije za leksikonsko-enci-klopedijski način prikazivanja rezultata svojih istraživanja. U posljednjem desetljeću u Hrvatskoj je objavljen velik broj leksikografskih priručnika o svim aspektima hrvatske i svjetske književnosti, između ostalog i Leksikon hrvatskih pisaca (2000), koji je priredila grupa književnih povjesničara, na čelu s auto-rom koncepcije Krešimirom Nemecom. U pripremi su, nadalje, i Hrvatska književna enciklopedija (ured-nika Velimira Viskovića i Zorana Kravara) i leksikon djela iz hrvatske književnosti (urednice Dunje Fališevac). Sve to govori o povećanome interesu suvremene znanosti o književnosti za enciklopedijsko--leksikonski tip oblikovanja književnopovijesnih, književnokritičkih i teorijskih činjenica.13 No u ovakvu se tipu pregleda nije moguće usredotočiti na sva izdanja književne ili književnoznanstvene orijentacije objavljena u proteklih dvanaest mjeseci. U svrhu prikazivanja stanja suvremene hrvatske znanosti o književnosti, poslije ovakva iscrpnog uvoda, usredotočit ću se na nekoliko naslova koji su, prema mo-jem mišljenju, obilježili prošlogodišnju književnoznanstvenu praksu. Baš te, a ne neke druge naslove izabrao sam na osnovi sljedećih kriterija, koji su, opet prema mojemu mišljenju, epistemološki relevant-ni: prvo, svaki od prikazanih, analiziranih naslova unosi neke nove tendencije u domaću književnu zna-nost; drugo, svaka od analiziranih knjiga ima donekle inovativan predmet analize, i to u smislu da se tim predmetom, na primjer opusom ili problemom, hrvatska znanost o književnosti nije intenzivnije bavila, ili se jednostavno nije bavila na takav način; treće, kao bitan se kriterij vrednovanja – to sam shvatio tek

12 O tome usp. monografije Haydena Whitea (1975) i (1978) i izvrstan pregledni članak Davida Perkinsa o mogućnostima književne historiografi-je. Usp. Perkins (1992). Whiteove sam teze, i to ponajprije na primjeru Novakove Povijesti hrvatske književnosti, nastojao “staviti u pogon” u Rafolt (2004). Nacionalnu književnu historiografiju starijih autora razmatra Nenad Ivić (1996).13 O tome iscrpnije govori Vladimir Biti (1997), osobito u natuknicama “Povijest književnosti”, “Periodizacija” i “Povijest”. On se tu osvrće na suvreme-ne teorije historiografskog diskurza, ne samo na Haydena Whitea i Dominika La Capru nego i na njemačku teorijsku scenu. O načinu, odnosno o modelima pristupanja historiografskom diskurzu Biti govori i u monografiji Strano tijelo pri/povijesti: etičko-politička granica identiteta (2000). Za tu problematiku usp. i Solar (1985), osobito poglavlja “Metodologija povijesti književnosti” i “Paradigma povijesti književnosti”.

143nakon što sam sastavio cijelu listu naslova na koje ću se kritički osvrnuti – nametnuo princip transdisci-plinarnosti, dakle princip prelaženja disciplinarnih granica u analizi pojedinih problema, koji je, inače, jedno od važnih obilježja suvremene znanosti o književnosti; i četvrto, kao posljednji “kriterij vrednova-nja” odabrao sam svojevrsni kontinuitet istraživanja, što će reći da sam prednost dao onim projektima, odnosno onim izabranim naslovima koji su rezultati višegodišnje istraživačke prakse, bilo u akadem-skim krugovima, institutima ili sveučilištima, bilo u privatnim kritičko-analitičkim “radionicama”. Dakle, naslovi koji su, po mojem mišljenju, inovativni, originalni, u kojima se zasigurno vidi kontinuitet istraži-vanja, sljedeći su: zbornik književnoantropološke i njoj srodne tematike Čovjek, prostor, vrijeme: književ-noantropološke studije iz hrvatske književnosti (2006), zbornik radova s područja književne imagologije Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim književnostima (2006), od zajedničkih radova; potom Vladimira Bitija Doba svjedočenja: tvorba identiteta u suvremenoj hrvatskoj prozi (2005) te Femina ludens (2005) Lade Čale Feldman, od zbirki rasprava; i, konačno, monografija Pavla Pavličića Skrivena te-orija (2006) o implicitnim poetičkim zapisima u hrvatskom ranom novovjekovlju, opsežna monografija Suzane Marjanić naslova Glasovi Davnih dana: transgresije svjetova u Krležinim zapisima 1914-1921/22 (2005), teorijski recentna monografija Tvrtka Vukovića koja nosi lucidan naslov Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši: aporije reprezentacije u kvorumaškome pjesništvu (2005) te, naposljetku, monografija ko-ja ne ulazi pod okrilje znanosti o književnosti, a u mnogočemu se dotiče književne, odnosno književno-znanstvene problematike, poglavito književne kulture prije početka narodnog preporoda, drugi tom Socijalne povijesti knjige u Hrvata (2005) Aleksandra Stipčevića.14

III.-

Zbornik Čovjek, prostor, vrijeme nastao je kao rezultat projekta u kojem su znanstvenici različitih profila i različitih interesa, svi s područja humanističkih znanosti, pokušali odgonetnuti koji bi to bio kritičko--analitički “instrumentarij književnoantropološke analize” i, konačno, takav instrumentarij primijeniti na hrvatsku književnost. Pretpostavke od kojih su krenule urednice tog zbornika, Živa Benčić i Dunja Fališevac, sljedeće su: prvo, kao što se napominje u uvodu zbornika, i stručnome i običnome “čitatelju bi se s pravom moglo učiniti da su se proučavatelji književnosti zaželjeli ‘stvarnoga svijeta’, tj. da su poput antropologa odlučili razmišljati o stvarnim a ne fikcionalnim ljudima [točnije, književnim likovima], geo-grafskim prostorima i povijesnim vremenima.”15 Taj se pomak interesa prema “pravom životu” ili “pravim životima”, no ovaj put u suprotnom smjeru, događa i u antropologiji. Suvremena je antropologija, kao i suvremena historiografija, svjesna “tekstualne naravi” vlastitih istraživanja (ili vlastitih istraživačkih/etnografskih zapisa), koje je osvijestila kao invenciju, ni u kojem slučaju reprezentaciju drugih kultura, odnosno kao “djelomičnu istinu” o drugima (partial thruth).16 Druga pretpostavka koja je bitna za razu-mijevanje namjere takva zbornika može se definirati kao pretpostavka o “mogućnosti nadilaženja” ima-nentističke pozicije književne znanosti, odnosno nadilaženja i prelaženja granica jedne discipline, koja će jezične tvorevine promatrati jedino kao autonomne estetske tvorevine, bez ikakve referencije na kontekst u kojem takve tvorevine nastaju, u kojemu se recipiraju i kojeg su često reprezentacija. Temelj su takvu tipu “guste” analize kulturnih artefakata postavila poznata istraživanja antropologa Clifforda Geertza, posebice njegova osebujna metoda spajanja kulturalnoantropoloških i filozofsko-hermene-utičkih interpretacijskih paradigmi.17 U podlozi su Geertzova shvaćanja semiotički pristup književnom umijeću i kulturi općenito, tj. pristup koji je bio dominantan u humanističkom tipu diskurza sedamde-setih godina 20. stoljeća. Pojam književne antropologije u znanosti je o književnosti afirmirao već spo-menuti Wolfgang Iser, ponajprije u dvjema svojim monografijama koje u naslovu, i u podnaslovu, nose naziv ili sintagmu književne antropologije.18 Iserovi su književnoantropološki nazori, i njegovi nazori o

14 U bibliografiji koja se nalazi na kraju ovog prikaza i predstavlja njezin neizostavni dio može se pronaći potpuni popis objavljenih izdanja u razdob-lju od rujna 2005. do rujna 2006. Naravno, moguće je da sam neke naslove izostavio, posebice zato što ih nisam mogao pronaći u meni dostupnim bazama podataka, na primjer katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice.15 Benčić/Fališevac (2006), str. 7.16 Usp. opsežnije o takvu antropološkom pre/obratu u Clifford (1986), str. 1-26.17 O Geertzovim “gustim opisima” kulture (thick descriptions) usp. Geertz (1973), str. 3-30.18 Usp. Iser (1993) i (2000).


144


mjestu književne antropologije u humanističkim disciplinama, uvelike prožeti autorovim istraživanjima na polju estetike/teorije recepcije. U tome smislu, kao što ističu urednice hrvatskog zbornika, Isera zani-ma suština, “bit univerzalno ljudskoga” u književnosti, kulturi i umjetnosti, pri čemu se na središnje mje-sto u tako postavljenome interpretativnom okviru smješta čitatelj ili, drukčijim riječima izrečeno, “jedna univerzalna ljudska sposobnost koja se aktivira u doticaju s književnim tekstom”.19 Ključna pretpostav-ka kojom su se, iako to sramežljivo, tek na jednome mjestu u predgovoru priznaju, rukovodile urednice ovog zbornika pretpostavka je o mogućnosti primjene analitičkog ili kritičkog instrumentarija književ-ne antropologije – ili pak instrumentarija koji se može svesti pod zajednički nazivnik književnoantro-pološke interpretacije – na korpus domaće književnosti. “Naša preporuka [potencijalnim] autorima da svoja istraživanja provode pretežno na materijalu hrvatske književnosti [riječ je o žanrovski veoma raz-ličitim tekstovima starijih i novijih razdoblja hrvatske književnosti] proistekla je iz želje da se i korpus nacionalne književnosti počne promišljati iz kulturnoantropološke vizure”, što će reći i “kao dio obuhvat-nijih značenjskih mreža koje svojim bogatim i uvijek promjenjivim konfiguracijama i čine kulturu.”20

Zbornik se sastoji od dvadeset i dvije rasprave, koje autorski potpisuju, ponavljam, istraživači razli-čitih profila i interesa, mahom antropolozi, filolozi-književni znanstvenici, teatrolozi, etnolozi i folkloristi. Građa koja se analizira, odnosno opusi autora koji se kritički razmatraju, vrlo su raznovrsni: od autora iz razdoblja dubrovačke renesanse, preko Filipa Grabovca i njegova djela Cvit razgovora naroda i jezika ili-ričkoga aliti rvackoga (1747), kajkavskih dramatičara iz razdoblja 18. i 19. stoljeća te cjelokupnih opusa hrvatskih realističkih prozaika, preko ranih djela Miroslava Krleže i Marinkovićeva Kiklopa sve do suvre-mene hrvatske proze, posebice romana Ivana Aralice, Irene Vrkljan, Ivana Slamniga ili Slavenke Drakulić. Problemi koji autore zbornika pritom interesiraju isto su toliko različiti. Na primjer, Pavao Pavličić ras-pravlja o pustinjačkom toposu u pjesmama dubrovačkog renesansnog književnika Mavra Vetranovića Čavčića; Dunja Fališevac opisuje Dubrovnik kao otvoreni i zatvoreni grad, zacrtavajući pritom i kraću povijest dubrovačkih stereotipa, zatim sociokulturnih i etničkih antagonizama, koji su specifični za tu prijestolnicu hrvatske kulture u periodu ranog novovjekovlja; Nikola Batušić analizira kulinarski diskurz koji se javlja u kajkavskih dramatičara, između ostalog i u komedijama Tituša Brezovačkog i u tekstovi-ma nekolicine anonimnih dramatičara; Renate Lachmann analizira postupke arkaniziranja znanja u hr-vatskoj fantastičnoj književnosti, ponajprije u prozi Ksavera Šandora Gjalskog; Morana Čale nastavlja s analizama romana Kiklop Ranka Marinkovića, usredotočujući se posebno na koncepciju ljudskog tijela, u svjetlu Barthesove teze o književnom tekstu koji poprima anagramske obrise ljudskog tijela i u svje-tlu Lacanove psihoanalize; Živa Benčić raspravlja o modusima autobiografskoga diskurza u prozi Irene Vrkljan, supostavljajući je književnome stvaralaštvu ruske pjesnikinje Marine Cvetajeve, o kojoj roman Marina ili o biografiji Irene Vrkljan zapravo i progovara; Bojka Tanhofer-Miličić interpretira kanibalističku tematiku romana Božanska glad Slavenke Drakulić u svjetlu suvremenih antropoloških pristupa kaniba-lizmu; Jasmina Lukić govori o diskurzu egzila u prozi Dubravke Ugrešić i Daše Drndić itd.21

Međutim, ono što kvalificira taj zbornik, kao metodološki inovativnu, teorijski usustavljenu i pred-metno heterogenu zbirku zanimljivih rasprava, za “titulu” najbolje književnoznanstvene publikacije u proteklih dvanaest mjeseci njegov je “pionirski status” u hrvatskim razmjerima. Ne treba pritom smet-nuti s uma da je povijest književnoantropoloških istraživanja u hrvatskoj znanosti, ne samo u hrvatskoj znanosti o književnosti, vrlo kratka. Naime, kao što ističe Lada Čale Feldman, obrisi hrvatske književne antropologije polako se naziru i moguće je “dohvatiti” njihove zajedničke izvore i diobene razlike, po-glavito na području hrvatske kulturne antropologije, etnologije i folkloristike, odnosno u istraživanjima koja su provodili semiotičkim strujanjima impregnirani autori s kraja osamdesetih i početka devede-setih godina 20. stoljeća, o čemu je govorio Vladimir Biti u poticajnom članku simptomatična naslova “Institucionalizacija semiotike u domaći akademski život”.22 Osim što postavlja “teorijski okvir” za sva ka-

19 Benčić/Fališevac (2006), str. 9.20 Benčić/Fališevac (2006), str. 10.21 Neke od rasprava koje su objavljene u ovome zborniku, primjerice rasprave Maje Bošković-Stulli, Vladimira Bitija, Morane Čale, Lade Čale Feldman, Dubravke Oraić Tolić, Žive Benčić i Zorana Kravara, objavljene su i u njihovim (autorskim) knjigama, također u razdoblju posljednjih dva-naestak mjeseci. Za naslove tih publikacija usp. bibliografiju na kraju ove studije.22 Usp. Biti (1995). O mehanizmima domaće književne teorije Vladimir Biti pisao je (1989).

145snija istraživanja književnoantropološke provenijencije, ovakav zbornik predstavlja i svojevrstan “test” – u kojim su razmjerima hrvatski znanstvenici i istraživači sposobni isprobati instrumentarij jedne nove discipline na svojemu predmetu – sposobni ne u smislu kvalifikacija teorijske ili metodološke naravi, već u smislu spremnosti na nadilaženje/prelaženje usko disciplinarnih okvira jedne znanosti, jednoga diskurza, jedne metodologije, jednoga korpusa itd. Uz to što predstavlja novinu u domaćim akadem-skim krugovima, zbornik Čovjek, prostor, vrijeme, mišljenja sam, postavlja i nove parametre vrednovanja čitavog hrvatskog književnoznanstvenog miljea. Što to pobliže znači? To znači da su u tom zborniku hr-vatski književni povjesničari, teoretičari, kulturni antropolozi, etnolozi i folkloristi pokazali da je hrvat-sku književnost moguće analizirati na temelju suvremenih teorijskih paradigmi, kao i da praksa takva istraživanja u hrvatskim akademskim krugovima ipak postoji. Koju to metodu ili, drugim riječima, koju skupinu metoda “krovna oznaka” književne antropologije ovdje, dakle u zborniku urednica Žive Benčić i Dunje Fališevac, zapravo predstavlja? Dakle, u zborniku se nalaze tekstovi koji su pisani u skladu s psiho-analitičkim paradigmama analize, ponajprije u skladu s lacanovskom psihoanalitičkom teorijom, zatim tekstovi koji su napisani klasičnim etnografsko-folklorističkim instrumentarijem, tekstovi koji pokuša-vaju razjasniti neke probleme moderne ženske proze i koji su napisani pod utjecajem suvremenih fe-minističkih teorija ili interpretativnih paradigmi, tekstovi pisani u svjetlu antropoloških pristupa drami i kazalištu itd. Ono što obgrljuje tako raznorodne pristupe književnome tekstu te istodobno legitimira svaki od spomenutih tipova analize kao književnoantropološki ili kulturnoantropološki, kao što govore urednice, usredotočenost je na književni tekst kao “proizvod” kulture i na književni tekst kao “reprezen-tatem” zanimljivih (socio)kulturnih anomalija.

IV.-

Tematski je i metodološki srodan prethodnom zborniku, no po temama i problemima koje opisuje ne-što homogeniji, zbornik Kulturni stereotipi (2006), koji su uredili Dubravka Oraić Tolić i Ernő Kulcár Szabó. Zbornik nosi veoma zanimljiv te teorijski pomodan podnaslov Koncepti identiteta u srednjoeuropskim književnostima. Takav naslov upućuje, prima vista, na dvostruku prirodu zbornika: prvo, na njegovu ima-gološku, a samim time i književnoantropološku teorijsko-metodološku orijentaciju, i drugo, na njegov komparatistički koncept u izboru građe. Temeljna je misao koja stoji u pozadini ovog projekta, a riječ je o antropološki relevantnom aksiomu, ona o konstrukciji pojedinih identiteta u “carstvu razlika” (zbog čega je i prvotni naslov zbornika trebao glasiti Identitet i razlika). Takva je koncepcija zbornika, uosta-lom, višestruko simptomatična, i to iz nekoliko razloga. Jer u njemu o korpusu hrvatske književnosti ne govore, odnosno ne pišu jedino hrvatski književni znanstvenici. Naime, perspektiva u istraživanju, etnološko-etnografskim rječnikom rečeno, nije samo unutarnja ili etska, gdje pripadnici jedne kulture, a najčešće i akademske grupe, samostalno vrednuju artefakte vlastite kulture, nego i izvanjska ili emska, osobito stoga što inozemni proučavatelji hrvatske književnosti, iz jasne komparatističke vizure, često bolje osvjetljuju neke autore, opuse, pojedinačne tekstove ili probleme.23 Zatim, u zborniku se pozicija “drugosti” pokušava problematizirati s nekoliko metodološki vrlo različitih, često i suprotstavljenih mo-trišta. Na primjer, često se sučeljavaju (teorijska) gledišta koja stereotipe promatraju upravo kao uvje-te razumijevanja ili svakodnevne komunikacije i, s druge strane, gledišta koja se, načelno, stereotipima bave kao a priori diskriminatornim fenomenima, osobito ako se radi o nacionalnim-etničkim stereoti-pima. Predmetna različitost otvara na taj način mogućnost za teorijsku ili metodološku različitost. Ipak, rasprave u ovom zborniku, barem načelno, koncentriraju se oko tri osnovne ideje: prva, prema kojoj se stereotipima ne izražava bit nekoga predmeta, oni nisu ni lažni ni istiniti, nego, primarno, sociokulturni konstrukti, predodžbe o vlastitome i drugome identitetu; druga, prema kojoj se identitet ne može kon-struirati bez vlastite razlike, jer se vlastito redovito zrcali u tuđem/drugom, kao i obrnuto, tuđe/drugo u vlastitom; i treća, prema kojoj se stereotipi u književnosti mogu, ili trebaju, dohvatiti jedino “kultu-ralnim” tipom analize, dakle poglavito pomoću različitih neimanentističkih, kontekstualno usmjerenih

23 O emskom i etskom motrištu u interpretaciji kulture i artefakata kulture iscrpnije govore prve rasprave iz zbornika etnološke i antropološke pro-venijencije Drugi i sličan: pogledi na etnologiju suvremenih društava urednice Martine Segalen (2002).


146


strategija interpretacije književnih tekstova, poput književne imagologije, discipline koja se ovdje teo-rijski ne eksplicira, no čije su temeljne postavke sadržane u većini rasprava.

Zbornik otvara niz rasprava teorijske orijentacije, ponajprije usmjerenih prema definiranju književ-noimagološkog instrumentarija, o prirodi stereotipa kao fenomenima koji pridonose “ekonomiji mišlje-nja”, potom o predrasudama kao conditio sine qua non svakoga razumijevanja koji, ex negativo, imaju golem spoznajni potencijal itd. Perspektive koje se u tome uvodnome dijelu zbornika ekspliciraju, ma-hom iz pera stranih, mađarskih književnih komparatista, svoje teorijsko uporište imaju u hermeneutici, spoznajnoj filozofiji i epistemološkom tipu razmatranja stereotipa-predrasuda kao preduvjeta komu-nikacije, i sve na materijalu novijih srednjoeuropskih književnosti. Od hrvatskih znanstvenika, književ-nih povjesničara, teoretičara i komparatista, koji su svojim raspravama pridonijeli ovom uvodnome di-jelu zbornika, valja spomenuti Dubravku Oraić Tolić i Viktora Žmegača. Žmegač razmatra predodžbe o njemačkom narodu, u rasponu od romantizma do danas, pri čemu se posebno koncentrira na rado-ve Madame de Staël, odnosno na prvi “rječnik stereotipa”, u imagološkom smislu vrlo zanimljivu knji-gu Gustavea Flauberta, u kojoj se u formi grotesknih citata glupih izreka donosi pregled predodžaba o svim velikim europskim nacijama. Dubravka Oraić Tolić raspravlja o oblikovanju stereotipa u hrvatskoj naciji i o njoj, posebice u kontekstu, kako ističe autorica, dviju velikih ideologija 19. stoljeća, pravaštva i jugoslavizma, odnosno u kontekstu dviju “stereotipija” koje su tim ideologijama, donekle, korespon-dentne – kroatocentrizma (Starčević/Matoš) i južnoslavizma (Strossmayer/Krleža). Središnji dio zbornika čine problemske i tematski raznovrsne rasprave mađarskih, slovačkih i hrvatskih komparatista i književ-nih povjesničara – niz imagoloških “studija slučaja” (case studies). Među mnogim mađarskim znanstve-nicima i istraživačima, mahom komparatističkih interesa, Davor Dukić piše o ugrofilskim ideologemima u hrvatskoj književnoj kulturi u ranonovovjekovlju; Marijan Bobinac piše o ambivalentnim etničkim, odnosno nacionalnim određenjima Körnerova junaka Nikole Šubića Zrinskog; Ulrich Dronske piše o sli-ci Hrvata u Jüngerovim, Dodererovim i Handkeovim tekstovima te pritom zaključuje kako u suvremenih njemačkih književnika ne postoji stereotipizirana slika Hrvata; Dubravka Zima istražuje predodžbene ili stereotipizirane obrasce u oblikovanju dječjeg lika u hrvatskoj dječjoj prozi 20. stoljeća, uočavajući di-hotomiju između dionizijske slike “utjecajima podložnih dječjih likova” i apolonijske slike dječjeg junaka “koje je nevino, blisko prirodi, nepokvareno društvenim utjecajima [...]”24; Milka Car proučava ambiva-lentnu recepciju Lessingove drame Natan Mudri u zagrebačkome kazalištu (1912) itd. Vidljivo je kako prilozi u ovom zborniku, kao i u prethodnome, koji su uredile Živa Benčić i Dunja Fališevac, govore o hrvatskoj književnosti kao o različitim interesima, ideologemima i vrijednostima (is)premreženome kul-turnom polju, koje više nipošto ne može zadovoljiti samo imanentistički tip ekspertize. Pored toga što se u njemu na teorijski suvremen, ako ne i inovativan način razmatra korpus starije, novije i najsuvreme-nije hrvatske književnosti, pored toga što su autori većine studija inozemni istraživači – i što je njihova perspektiva mahom komparatistička – vrijednost ovog projekta valja tražiti i u sljedećoj činjenici: u epo-hi koja zagovara multikulturalnost, globalno znanje, kulturni relativizam i globalizaciju svih vrijednosti, imagološki zbornici ovog tipa sasvim su sigurno dobrodošli, ako ne zbog legitimacije ranije spomenu-tih vrijednosti – poglavito vrijednosti različitosti i drugosti – onda zbog interpretativne perspektive koja hrvatsku književnost stavlja uz bok srednjoeuropskim književnim kulturama i srednjoeuropskom men-talitetu uopće. Takva se “globalna strategija” zbornika, naime, možda ponajbolje ogleda u raspravi ma-đarskog komparatista i slavista Istvána Frieda jednostavnog naslova “Imagološka pitanja”, u kojoj se, uz kraći, nepretenciozni pregled institucionalizacije imagologije u Francuskoj, istražuju i hrvatsko-mađar-ski odnosi u hrvatskoj književnosti (iz mađarske perspektive razmatra se Krležino i Kumičićevo prozno stvaralaštvo, na primjer) i hrvatsko-mađarski odnosi u mađarskoj književnosti (ponovno iz mađarske perspektive razmatra se književni opus Cécila Tormaya). Friedova studija, prema mojemu mišljenju, “nosiva” je studija ovoga zbornika, i to ne samo zato što sažima onaj oblik analize za koji se francuska književna imagologija isprva zalagala nego i zato što razmatra jedan ograničen – ali i paradigmatičan – hrvatski i mađarski književni korpus s polazišnom tezom da se organizacija nacionalnih stereotipa “u sustav” na istoku Srednje Europe pretežito pripisuje generaciji romantičara. Ta je tvrdnja simptomatič-

24 Zima (2006), str. 253.

147na zapravo za one književnosti u kojima se razdoblje romantizma iscrpljivalo u društveno-političkim funkcijama prije negoli u čisto estetskim, kao što su hrvatska i, barem donekle, mađarska književnost. Frieda pritom ne zanima geneza ili arheologija “projekta nacije” u srednjoeuropskim književnostima, na primjer u hrvatskoj, nego prvenstveno diskurz nacionalnih stereotipa i “revizija slike” vlastitog i tuđeg/drugog identiteta, od romantizma do modernizma. Friedova mi je studija ovdje poslužila kao primjer književno-imagološke razrade tekstova koji su, naravno, imagološki iznimno “potentni”, odnosno kao primjer studije u kojoj se imanentistička tematologija, specifična za književnu komparatistiku ranoga 20. stoljeća, polako pretvara u kulturalnu analizu teksta-simptoma-predloška, koja je specifična za knji-ževnoznanstvenu scenu u zadnja dva desetljeća 20. te u prvome desetljeću 21. stoljeća.25 Jedan se pri-govor, međutim, mora uputiti urednicima toga zbornika, a tiče se izostanka kazala pojmova. Naime, ako je riječ o knjizi i projektu koji inaugurira, donekle i institucionalizira, imagološku perspektivu u hrvatski akademski život, takvo je kazalo prije konvencija žanra, dakle nužnost, negoli “kozmetička” potreba.26 Zaključno bi valjalo istaknuti tri važna obilježja koja povezuju dva spomenuta zbornika objavljena u 2006. godini i u približno isto vrijeme: prvo, poligrafski karakter knjige i obgrljujući zajednički nazivnik, u prvom slučaju književnoantropološki, a u drugom književnoimagološki, pod kojim se krije teorijsko--metodološki vrlo raznolika skupina tekstova ili autora; drugo, tendencija prema prelaženju/nadila-ženju disciplinarnih granica, dakle i prema prodiranju u polje nadležnosti drugih (teorijskih) diskurza, poglavito onih “kulturalnih” i onih “antropoloških”; treće, pokušaj da se teorijski pristup, metodologi-ja književne antropologije odnosno imagologije “testira” na djelima koja predstavljaju kanon hrvatske književnosti, bilo ranonovovjekovne, novije ili suvremene. Iz tih obilježja proizlazi i sljedeće, zadnje, alternativno obilježje, koje je pak najvažnije za predmet ove studije – za iščitavanje novih tendencija, novih analitičkih paradigmi u domaćem književnoznanstvenom diskurzu. Na primjer, u oba prikazana zbornika sudjeluju znanstvenici različitih orijentacija i interesa – antropolozi/etnolozi, neofilolozi, tea-trolozi, filozofi itd. – s jednim, u velikoj mjeri unificirajućim ciljem: iskoračiti iz područja svoje discipline, iz vlastita analitičkog diskurza, i zakoračiti, što suverenije, u polje nadležnosti druge discipline.27 To je pak vidljivo kako po instrumentariju koji oni stavljaju u pogon, odnosno na planu metodologije, tako i po problemima koji dolaze u središte njihove analize.

V.-

U takve se tendencije u suvremenoj hrvatskoj znanosti o književnosti, a posebice u onom njezinu od-vjetku koji je zainteresiran za pitanja identiteta i re/prezentacije identiteta u suvremenoj književnosti, po mnogočemu uklopila i knjiga sakupljenih rasprava Vladimira Bitija Doba svjedočenja: tvorba identi-teta u suvremenoj hrvatskoj prozi (2005). Iako se u podnaslovu Bitijeve knjige sakriva danas već teorijski pomodan pojam identiteta – tim više što se nalazi u sklopu, u sintagmi “tvorba identiteta”, koja je da-nas često eksploatirana u suvremenim humanističkim disciplinama – koncepcije ili re/konceptualizacije identiteta na primjeru suvremene hrvatske proze nisu njezina jedina (glavna) tema. Uvodni tekst Doba svjedočenja, intoniran kao inicijalna teorijska rasprava o problemima artikulacije pojmova identiteta i traume u nekih, pomno izabranih kulturnih i književnih teoretičara, među ostalima i Rolanda Barthesa, Waltera Benjamina, Louisa Althussera i Emmanuela Lévinasa, pozivajući se pritom na Barthesovu studi-ju “Uvod u strukturalnu analizu pripovjednih tekstova” (1966), u jednom jezgrovitom fragmentu sažima Bitijevo metateorijsko polazište. Parafrazirajući tezu francuskog teoretičara i semiotičara, Biti napomi-nje da se o pripovijedanju govori kao o veoma promišljenoj tehnici ovladavanja građom, koju upravo

25 Usp. Fried (2006), str. 71-75.26 Ako se čitatelju ovog prikaza učini da njezin autor favorizira književnoantropološki pristup nad imanentističkim – najbolje je odmah otkloniti svaku sumnju – onda je čitatelj u pravu. No, zašto mi se takvi pristupi čine prikladnijim – moje se ime također pojavljuje u spomenuta dva zbor-nika književnoantropološke tematike – na to ću pitanje odgovoriti kasnije, kad bude riječi o osobitom “stanju” suvremene književne znanosti. Nedostatak se moje analize, uostalom, može odmah razabrati: izvan fokusa ostali su radovi imanentističke analitičke orijentacije, kojih je, među-tim, doista nezavidan broj.27 Uistinu, pogleda li se popis citirane i korištene literature na kraju svake pojedine rasprave u navedenim zbornicima, prvo što upada u oči širok je spektar disciplina koje se na tome popisu odmjeravaju i sučeljavaju. O “trendu” transdisciplinarnosti u suvremenih književnih kritičara, teoretičara, književnih povjesničara i komparatista, odnosno u diskurzu “humanistike” uopće, bit će više riječi u sljedećim poglavljima.


148


teorija treba staviti pod kontrolu na podjednako “planski način”.28 Bitijeva knjiga analiza-rasprava ne či-ni, uistinu, ništa drugo! Ona prilazi korpusu suvremene hrvatske prozne produkcije, svjesna da je riječ o materijalu koji predstavlja promišljeno kroćenje široke povijesne građe, osobito kad je riječ o Araličinim i Krležinim romanima golema opsega. I konačno, njezin je autor svjestan da jedino “napeti” teorijsko--kritički diskurz može disciplinirati i, Barthesovim rječnikom rečeno, staviti pod kontrolu tako interpre-tacijski potentan romaneskni korpus.

I drugo Bitijevo “čvorište interesa”, isto toliko snažno prisutno u gotovo svim raspravama njegove knjige, iako nije implicirano u naslovu i podnaslovu knjige, ključno je za prikaz tendencija u hrvatskoj znanosti o književnosti; riječ je o njegovu interesu za probleme traume. Raspravljajući o podrijetlu isku-stva traume, najviše u svjetlu suvremenih pristupa traumi – između ostalog i onih koji su obilježili te-orijsku djelatnost Dominica LaCapre – Biti ustvrđuje da se i “traumatsko iskustvo na ovaj ili onaj način obnavlja kao nesvjesno pamćenje svih oblika svojega svjedočenja”, ali “u različitom stupnju, vrsti i perspek-tivi prorađenosti ovisno o tome tko s kojeg rodnog, rasnog, etničkog, religijskog, ekonomskog i kultu-ralnog položaja te pred kim svjedoči (ili mu je to uskraćeno): žrtva, preživljenik, počinitelj, suradnik, svjedok iz prve, druge ili treće ruke, povjesničar, pripovjedač ili teoretičar [...]”. Pa zaključuje: “Suočen s takvom pluralnošću etičko-političkog polja nijedan oblik svjedočenja – pa ni pri/povijest [a to je, zapra-vo, osnovni materijal autorovih analiza] – nema više osnove pretendirati na apsolutnu istinu traumat-skog događaja [...]”29. Raščlanjujući tu rečenicu, apodiktičnu hipotezu o neminovnome međusobnom povezivanju pitanja traume, identiteta i svjedočenja, može se zaključiti sljedeće: naratoru se ustupa mjesto svjedoka; sâm čin pripovijedanja ovisi o različitim konceptima i položajima svjedokâ, dakle o perspektivi koja je počesto određena identitetom svjedoka, rodnim, etničkim, religijskim, ekonomski ili kulturalnim na primjer; i konačno, nema toga narativa koji sadržava istinu traume, odnosno, Bitijevim teorijskim rječnikom rečeno, apsolutnu istinu traumatskog događaja, jer, zbog ranije navedenih razlo-ga, ni jedan takav narativ ne može biti vjerodostojan.

U takvu su se interpretativnom polju, konačno, našli odabrani prozni tekstovi hrvatskih književni-ka: na primjer, Isušena kaljuža Janka Polića Kamova u kojoj se analizira ili problematizira anarhistički subjekt pripovijedanja koji je dosegnuo svoj vrhunac u “paradoksalnom projektu potenciranja odušev-ljenja umrtvljenjem”30; Krležini Davni dani i Djetinjstvo, proza u kojoj pak Biti nastoji, s mnogo uspjeha, interpretirati predstavljačku stranu Krležina prikazivanja, o kojoj se govorilo u starijih naših krležologa ili književnih povjesničara, a koja je teško pomirljiva s intimističkom naravi dnevnika, polazeći od teori-je govornih činova i zaključujući raspravu u svjetlu LaCaprinih i Lévinasovih propitivanja problematike svjedoka/svjedočenja; zatim Marinkovićeva Pustinja i Zajednička kupka, koje Biti razmatra, pretežito, iz perspektive teorije sistema, kao i novijih poststrukturalističkih koncepcija pripovijedanja; Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice, roman za koji Biti utvrđuje da predstavlja zaokruženu modernističku filozof-sku antropologiju u kojoj se, pomoću Desničine elitno-intelektualističke (auto)poetike, rastvara kozmos provodne romaneskne niti, Galeba-naratora, u svjetlu Bahtinovih ili pak Lévinasovih teorijskih promiš-ljanja; Muzej bezuvjetne predaje Dubravke Ugrešić koji se interpretira kao “raskrhavanje” života u formi autobiografije, itd. Sve su rasprave Bitijeve knjige monografski koncipirane, što znači da se bave poje-dinim autorima, ponekad i opusima, i rijetko kad prelaze u književnopovijesne generalizacije ili analizu konteksta.31 Naboj je ove knjige ponajviše metateorijski, što će reći da njezin autor pokušava iz inter-pretiranog materijala “istisnuti” njegov teorijski značaj, njegovu teorijsku potenciju, da bi, naposljetku, analizirani korpus suvremene hrvatske proze, sve od Kamova do Ugrešićke, postao i polje intenziv(ira)-ne kritičko-teorijske diskusije. Književna ostvarenja Kamova, Krleže, Marinkovića, Desnice i Šoljana, da nabrojim samo neke, sučeljavaju se s kritičko-teorijskim razmatranjima Emmanuela Lévinasa, Rolanda Barthesa, Shoshane Felman, Judith Butler, Friedricha Nietzschea i dr. Plodan dijalog teorije i književne materije pritom ne zaustavljaju disciplinarna ograničenja, isključivost(i) imanentno estetičke prosudbe,

28 Usp. Biti (2005), str. 9.29 Biti (2005), str. 29.30 Biti (2005), str. 51. Na sličan način Kamovljevu romanu pristupa Brlek (2004).31 Primjer je takve kontekstualno osvještenije rasprave ona o Antunu Šoljanu i specifičnostima krugovaške proze, naslova “Gore i dolje u hrvatsko-me književnom zemljopisu: Antun Šoljan i krugovaši”, inače jedna od ponajboljih rasprava u knjizi. Usp. Biti (2005), str. 173-190.

149polifonija teorijskog pojmovlja itd. U središtu se analitičarove pozornosti istodobno nalaze klasični poj-movi naratološke analize, problemi strategija u pripovijedanju, perspektiva i fokalizacija, kao i suvreme-ni kritičko-teorijski aparat kulturalnoantropološke i sociološko-filozofijske orijentacije.

Kako, na kraju, tumačiti takav interes za sve “kulturno” u suvremenih – ne samo hrvatskih nego i svjetskih – teoretičara i književnih znanstvenika, koji se raspoznaje i u ovomu pregledu hrvatske znano-sti o književnosti u proteklih dvanaestak mjeseci? Mislim da bismo odgovor(e) na postavljeno pitanje mogli potražiti u dvjema novim monografijama koje su se, što je (hvale)vrijedno spomena, pojavile i u hrvatskome prijevodu – riječ je o knjigama Kultura: znanost reformatora (1998) Tonyja Bennetta i Ideja kulture (2002) Terryja Eagletona. U posljednjih su se dvadesetak godina najpoznatiji književni teoretiča-ri, književni povjesničari, komparatisti, ne samo oni europski nego i, djelomice, hrvatski otvorili prema ideji proučavanja književnosti kao općekulturalno signifikantnog proizvoda, s posebnim naglaskom na koncepciji “proizvodnosti” književnih tekstova, tj. na njihovoj ekonomsko-tržišnoj prirodi. Implusi za tak-vo proučavanje književnih i umjetničkih artefakata, o čemu iscrpnije govore ranije spomenute mono-grafije dvojice istaknutih književnih i kulturnih teoretičara, dolaze iz interpretativno-kritičkih paradigmi kulturalnih studija, na primjer. No, treba istaknuti, interes kulturalnih studija za proizvodno-materijalnu prirodu kulture, za proizvode i “visoke” i “niske” kulture, karakterističan je za cjelokupan suvremeno-teo-rijski “pogon”, između ostalog i za kritičko-teorijske paradigme novoga historizma i kulturalnog materi-jalizma i sl. Pritom, utvrđuje Eagleton, više i “nisu važna sama [književna ili pak umjetnička] djela, nego način na koji se ona kolektivno tumače, načini koje ta sama djela zacijelo nisu mogla predvidjeti.” I na-stavlja u istom smjeru: “U tom smislu, također, nije riječ o sadržaju takvih djela, nego o tome što ona znače.”32 I njihovo je značenje uvijek “kulturalno” jer je ovisno ne samo o specifičnostima kulture u kojoj nastaju već i o tipu njihove interpretacije, odnosno o rodnim, etničkim, ekonomskim, nacionalnim i sl. stavovima samog analitičara itd. Dakle, na djelu je uvijek neki tip kulturne politike, i to u smislu neke na-metnute ili pod-metnute prakse iščitavanja teksta-predloška, redovito teksta kanonske vrijednosti, ili u smislu upravljanja njegovim značenjem, kao, na primjer, u obuhvatnijim interpretativno-valorizacijskim pokušajima, poput povijesnih pregleda nacionalnih književnosti. Suvremeni teoretičari skeptici, a kat-kada i ranije spomenuti Eagleton, rekli bi da kultura nije ništa drugo negoli pokušaj vladajuće političke elite da reprezentira i petrificira vlastiti identitet u zvuku, kamenu, tekstu i slici. Proučavati književnost, a zanemariti spoznaju o njezinu statusu u sistemu (opće)kulturne proizvodnje neke nacije, u nekom vre-menskom odsječku naravno, bilo bi, uistinu, presmiono.33

VI.-

Ono što je u proteklih godinu dana na polju kroatističko-teorijske analize-interpretacije suvremene hr-vatske proze značila knjiga Vladimira Bitija, to je u domeni istraživanja suvremene hrvatske lirske produk-cije značila monografija Tvrtka Vukovića intrigantno naslovljena Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši: aporije reprezentacije u kvorumaškome pjesništvu (2005). Polazišna pretpostavka s kojom autor čitate-lja zarana upoznaje na prvim stranicama predgovora – “[...] u knjizi se polazi od pretpostavke da para-doksalno potkopavanje žanrovskih i estetičkih paradigmi bez njihova jednostranoga odbacivanja ima dalekosežne posljedice ne samo na život književnosti nego i na život drugih simboličkih sustava koje književnost podjednako prikazuje, zastupa i gradi” – ubrzo zatim pretvara se i u razgovijetno ekspliciran cilj čitave monografije: “pomno istražiti međusobno presijecanje, prepletanje kvorumaškoga pjesništva i suvremene [a pritom tu vremensku odrednicu valja shvatiti dosljedno] književne i kulturne teorije”.34 Tri međusobno povezane skupine pitanja koje će ponajviše zanimati Vukovića – autor ih imenuje na samom početku knjige – slične su problemima koje je pokušao odgonetnuti Vladimir Biti u interpreta-ciji suvremene hrvatske prozne produkcije. Riječ je o problemima/pitanjima koje Vuković određuje na sljedeći način. Prvo treba istražiti aporije reprezentacije, odnosno način na koji kvorumaško pjesništvo, pjesnici kvorumaške generacije, prosudbe suvremene književne ili kulturne teorije, na primjer dekon-

32 Eagleton (2002), str. 69.33 O tome Bennett govori u knjizi indikativna naslova Izvan književnosti. Usp. Bennett (1990).34 Vuković (2005), str. 6.


150


strukcije, prisvaja(ju) “kao svoje spisateljske taktike”, s osnovnim ciljem potkopavanja logocentrič-kih tvorbi, na primjer “stabilnog i ‘čistog’ identiteta, neupitne poetičke ili političke istine [...]” te aporije koje se “osobito dobro uočava[ju] u onim pjesničkim tekstovima koji problematiziraju zahvaćanje fizič-ke realnosti [što se, sigurno, odnosi na zbilju] suvremenim sredstvima priopćavanja, normama književ-nog predstavljanja ili kakvim drugim diskurzivnim operacionalizacijama.”35 Problem aporije toga tipa Vuković razlaže u svjetlu Derridaove dekonstrukcije, katkad i lacanovske psihoanalize ili Foucaultove teorije diskurza. Potom valja interpretirati aporije uspostave identitetâ, problem koji autor razmatra iz lacanovske perspektive, a koji ga navodi na zaključak kako “kvorumaško pjesništvo pitanje identiteta ne postavlja u svjetlu čovjekove besmislene suvišnosti, radikalne otuđenosti ili tragičkoga rasapa [kurzivom istaknuo L. R.], što je tendencija modernističke književnosti, nego s obzirom na činjenicu da mu upravo nepotpunost, alijeniranost i decentriranost omogućuju opstanak [kurzivom istaknuo L. R.]”36 Iskustvo kra-ha, nepotpunost i alijenacija, kako to naziva autor, približava pjesništvo kvorumaške generacije i isku-stvu traume, koje Vuković samo spominje, a koje je bilo ključno za analizu suvremene hrvatske proze Vladimira Bitija. Treći problem na koji bi se trebalo usredotočiti, nastavlja Vuković, pitanje je aporije o diskurzivnom oblikovanju zbilje. Jer, kvorumaški naraštaj pjesnika rado čitateljima (raz)otkriva osobito-sti konteksta u kojemu njihove pjesme nastaju kao i, autorovim rječnikom rečeno, “estetske, filozofske ili kulturne izvore na kojima se ‘napaja’” pa tako pokazuje “njihovu gradbenu snagu i neosporan utjecaj na vlastito formiranje”.37 Uistinu, nakon ovako predstavljenih ciljeva Vukovićeva istraživanja, poglavi-to pitanja, problema ili teorijskih izvora o kojima će biti više riječi u njegovoj monografiji, sličnosti se s Bitijevom knjigom rasprava mnogo jasnije naziru.

Autor u razmatranje pjesništva kvorumaškog naraštaja kreće od jednog zanimljivog paradoksa, ko-ji, uostalom, stoji u naslovu knjige – “svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši” – a koji, zapravo, sažima njihovu (auto)poetiku, kao poetiku “u znaku paradoksa”. Jer, uistinu, “opće mjesto kvorumaškog pro-jekta paradoksalno je odbijanje uspostave vlastitoga naraštajnog identiteta i zajedničkoga poetičkog uporišta. Beskrajna problematičnost toga zahtjeva skriva se u posve banalnoj činjenici da doista nije moguće osporiti ono čega nema, a da i ne govorimo o tome kako upravo taj nedostatak povratno postaje djelatan. Unatoč tomu svi se istaknutiji kvorumaši služe pojmom ‘autopoetika’ ne bi li ustrajali na poka-zivanju postmodernističke rasutosti. [kurzivom istaknuo L. R.]”38 Na tom tragu, u prvom se poglavlju au-tor bavi odnosom koji se nameće između pjesnika kvorumaške generacije i njihovih pjesničkih preteča, ponajprije modernista, zatim pjesnika-eksperimentatora semantičkog konkretizma i sl. U tom poglavlju Vukovića su zanimale kritičko-teorijske i (auto)poetičke osnove za osviješteno kvorumaško propitivanje i svijeta i subjekta “utopljenih” u sferu diskurza. Naime, navedeni su entiteti, svijet i subjekt, redovito re-zultati različitih diskurzivnih previranja, Vukovićevim rječnikom izrečeno, “diskurzivnih i nediskurzivnih stratifikacija, podvajanja, selektiranja, umnožavanja, oblikovanja, isključivanja itd.”, zašto je i kvoruma-ško pjesništvo najčešće suočeno “s nekim neobjašnjivim, neupisivim ali konstitutivnim prijestupom.”39 Sljedeća cjelina Vukovićeve monografije, na tragu prve cjeline naslovljene “Temelj”, donosi eksplika-ciju aporija iznesenih u uvodu knjige – aporija reprezentacije, uspostave identitetâ i oblikovanja zbi-lje diskurzom – i to na temelju detaljnih “pročitavanja” pjesništva Branka Čegeca, Delimira Rešickog i Miroslava Kirina – da spomenem samo neke – usporedo s teorijskim tekstovima Derridaa, Foucaulta, Lacana i dr. Ključni su pojmovi tog poglavlja, među kojima se mogu pronaći – doduše, najčešće re-se-mantizirani – i neki tradicionalni pojmovi analize lirskoga iskaza, pojmovi lirskog subjekta i zbilje, isklju-čivanja i identiteta, potom pojmovi reprezentacije i referencije i dr. Posljednja tri poglavlja knjige, valjalo bi spomenuti, operiraju i etimologiziraju jedan od ključnih pojmova cjelokupne Vukovićeve interpreta-tivne paradigme, pojam Gradnje, kojim je naslovljena druga cjelina monografije. Naime, treće se po-glavlje, naslovljeno “Razgradnja”, ponajviše bavi “testiranjem” prethodnoga teorijsko-interpretativnog aparata na fragmentima kvorumaškog korpusa. Jer, cjelovit je prikaz, napominje Vuković, nemoguć. Naprotiv, on je ne-primjenjiv na kvorumaško pjesništvo. Jer ono samo propitkuje vlastitu zaokruženost

35 Vuković (2005), str. 6.36 Vuković (2005), str. 7.37 Vuković (2005), str. 8.38 Vuković (2005), str. 23.39 Vuković (2005), str. 31.

151i/ili samostalnost vlastitog “sustava” i, nipošto manje važno, jer teorijska polazišta autorove analize do-vode u pitanje upravo takvu mogućnost usustavljenja pod jed(instve)nim zajedničkim (auto/poetičkim) nazivnikom. Posljednji dio ovog pregleda pjesništva poetički raznolikih i veoma zanimljivih autora, okupljenih oko časopisa “Quorum”, nosi naslov “Gradnja bez temelja”. U tome se odjeljku autor usre-dotočuje na etičko-politička čitanja aporija kvorumaškog projekta, pri čemu se odlučuje za tu sintag-mu u smislu “nekoga početka čiji je završetak neizvjestan i neodrediv”40, ponajprije iz perspektive vrlo poticajne lacanovsko-derridaovsko-foucaultovske teorijske sinergije. Kvorumaška je auto/po/etika, za-ključuje autor, nast(aj)ala pounutrenjem koncepta koji sâm sebe rastvara, pa zbog toga “subjekti izgra-đeni kvorumaškim tekstovima-pjesmama odgovaraju [...] modelu pojedinca koji pokreće i preuzima vlastito iskrivljavanje [...]”41 Sad se valja, zaključno, upitati o prirodi identiteta koji ustanovljuju takve subjekte: to su, konačno, identiteti čije su aktivnosti, po Vukoviću, proizvod neprestana sučeljavanja s onime što ih ugrožava, jer narušavaju ustaljene sustave politike, etike i morala. Junaci su lirskih iska-za Anke Žagar, Krešimira Bagića, Delimira Rešickog, Branka Čegeca, kao i nekolicine drugih kvorumaša koje Vukovićeva knjiga dotiče, zapravo, “premreženi” različitim tipovima diskurza, političkim, ekonom-skim, medijsko-potrošačkim i teorijsko-filozofskim, među mnogima, a zadaća je interpretatora da ukroti i usustavi takvu “mnoštvenost” materijala. S tim se problemom uhvatio u koštac autor ove monografije, ostvarujući pritom dijalog, nadasve plodnu komunikaciju, prije negoli okršaj, između suvremene teorije i suvremene hrvatske poezije. Pa ipak, jedini raskorak na koji knjiga tih teorijskih razmjera, sasvim sigur-no, ne računa, onaj je unutar idealne publike – dakle, one skupine čitatelja koji dovoljno dobro pozna-ju korpus kvorumaškog pjesništva i, istodobno, “barataju” raznovrsnim teorijskim znanjima, na granici psihoanalitičke i dekonstrukcijske orijentacije. No pokušaji takvih analiza, koji mogu imati svoje protiv-nike, iako predstavljaju iznimnu intelektualnu igru ne jedino s odabranom teorijom nego i s interpreti-ranim književnim materijalom, hvale su vrijedni u domaćoj književnoj znanosti. Jer, nikada i nipošto ne treba, na Derridaovu tragu, odusta(ja)ti od dekonstrukcije oruđa kojime se analizira-interpretira-razma-tra-opisuje književnost. Dijalog između (književne) teorije i, s druge strane, materijala koji se instrumen-tarijem takve teorije opisuje, barem u Bitijevu i Vukovićevu slučaju, završavao je nadmoćno na strani teorije. Kako spomenuti dijalog, međutim, uspostavlja Lada Čale Feldman, interpretirajući, konačno, uvelike različit književni, folkloristički i kazališni materijal od ranije istaknutih znanstvenika?

VII.-

Knjiga rasprava Lade Čale Feldman Femina ludens (2005) u mnogočemu se nastavlja na njezina prije otpočeta istraživanja, objavljena u knjizi Euridikini osvrti: o rodnim izvedbama u teoriji, folkloru, književno-sti i kazalištu (2001). Ako bi se, na primjer, poduljem podnaslovu spomenute knjige objavljene 2001. pri-dodao pojam medija, odnosno medijskih politika, skovao bi se prikladan podnaslov i za ovu posljednju knjigu rasprava Lade Čale Feldman. Uostalom, problemska su središta tekstova iz Femine ludens ostala ista, ili barem veoma slična, onima iz Euridikinih osvrta: to su pak problemi uspostave ženskog identi-teta u drami, kazalištu, folkloru, ritualu i sličnim kulturnim praksama, potom problemi koji bi se mogli smjestiti na rub kazališnih i književnih studija te kulturne antropologije, negdje u polje kritičke analize diskurza, istraživanja rituala ili priča iz osobnih života, razmatranja znanstveno-akademskih mitova itd. Autorica ne nastoji na teorijsko-metodološki inovativan način “potkopavati” ključna uporišta vlastite in-terpretativne discipline – ukoliko takva uopće i postoji – nego, baš naprotiv, “provaliti” i razoriti namet-nute granice između akademskih strategija analize i novijih paradigmi u opisivanju proizvoda kulture. Interes za medijsko, pučko, trivijalno, banalno, nastrano, liberalno, kanonizirano i povlašteno – to je su-kus rasprava ove knjige. Tri su važna postupka pritom paradigmatska za autoricu ili, drugim riječima, za njezinu globalno-interpretativnu strategiju. Prvo, Lada Čale Feldman pokušava u hrvatsku književnu znanost i hrvatsku teatrologiju, s velikim uspjehom, inaugurirati teorijski diskurz koji se zasniva na pri-znanju mogućnosti razlike, kritički diskurz koji otvoreno ili izravno upućuje na svoju razigranost (u tome

40 Vuković (2005), str. 23f.41 Vuković (2005), str. 240.


152


bi smislu valjalo tumačiti simptomatičan pojam “ludens” u naslovu) i, donekle važnije, na svoju kontin-gentnu narav. Drugo, autorica se ni u jednom trenutku ne pokušava “odmetnuti” ili pak distancirati od teorijski složene prirode svojih studija, u smislu da vlastitu knjigu proglašava naprosto analitičkom, i bez dalekosežnijih teorijskih pretenzija. Naprotiv, Feldmaničina se knjiga već u uvodnom poglavlju posveće-nom problemu institucionalizacije, širenja i (re)afirmacije književne antropologije kao “akademske dis-cipline”, na hrvatskom primjeru kao i na primjeru “većih” kultura i akademskih zajednica, poglavlju koje je, inače, i uvršteno u ranije predstavljen književnoantropološki zbornik, odlučuje progovoriti o doma-ćoj teorijskoj sceni i mitovima koji prate hrvatski kritičko-teorijski diskurz. I treće, Čale Feldman u goto-vo svim svojim analizama narušava konvencionalni tip oblikovanja akademske rasprave: ona, zapravo, “eksperimentira” i samim žanrom akademskog izlaganja. Ne toliko u pogledu raznorodnih i transdisci-plinarnih metoda koje stavlja u pogon, a koje bi mogle zasmetati tradicionalnom akademskom diskur-zu, nego, poglavito, u smislu iznevjeravanja tradicionalnih žanrova akademskog izlaganja. Na primjer, to je osobito vidljivo u onim tekstovima koji su posvećeni razmatranju medijskih ili popularno-kultur-nih proizvoda, poput rasprave kulturnostudijske orijentacije o “Feralovim” fotomontažama ili, još radi-kalnije, rasprave o medijskome linču “postjugoslavenske” glumačke dive Mire Furlan naslovljene prema dramskom tekstu Johna Forda “Šteta što je kurva”.

Tri tematske cjeline, naslovljene “Smućeni žanrovi”, “Onkraj ljudskog” i “Prevrtljivi prijepisi”, predstav-ljaju vruću analitičku jezgru ove knjige. Kao što ističe autorica knjige, svaka od te tri tematsko-problem-ske cjeline, no svaka na svoj način, govori u prilog ideji o hibridnim spojevima u književnosti, kulturi, kazalištu, odnosno u njima prikladnim akademsko-znanstvenim disciplinama – znanosti o književnosti, kulturalnoj antropologiji i teatrologiji. “Riječ je dakle o zbirci znanstvenih radova i osvrta koje objedinju-je ideja hibridnih spojeva, kako kada su u pitanju discipline – filologije, teatrologije i antropologije, tako i kada su u pitanju njihovi analitički interesi [...]” Ti su pak interesi, nastavlja autorica u uvodu, sljedeći: “od rituala, preko kazališta, romana, autobiografija i drama, do suvremenih medija, a napose uži tematski fokusi – likovi ‘onkraj ljudskog’, među kojima dominira naslovom apostrofirana slika metamorfične žene u igri – od osporavane djevojke promjenjive boje kože u korčulanskoj moreški, preko izvanzemaljskom maskom izobličene Mire Furlan [u ulozi Medeje] do ćudljivo preispisanih junakinja suvremene hrvatske (post)dramatike [ponajprije likova iz Senkerovih i Mujčićevih drama] kao što su arhetipska Medeja ili povijesno-fikcijska Gloriana. [kurzivom istaknuo L. R.]”42 No pritom bi trebalo istaknuti, ne samo da je autoričina metodologija inter-disciplinarna i trans-disciplinarna, da prelazi granice jedne znanosti kako bi ušla u polje drugih, nego se autorica, smiono, odlučuje potkopavati granice tih istih znanosti. U tu se svrhu dramu i kazalište, književnost i medije, rituale i svakodnevnu praksu, štoviše, odlučuje promatrati (a) na rubu jedne znanosti, a s pogledom u polje nadležnosti druge; i (b) na granici disciplina unutar jed-ne znanosti. Na primjer, Lada će Čale vrlo često “u pogon” staviti kritičko-teorijski instrumentarij etnote-atrologije, točnije discipline na granici teatrološke i etnološko-etnografsko-antropoloških praksi. Ili će se pak, nadalje, koristiti teorijskim spoznajama girardovske “generativne antropologije”, discipline koja već dulji niz godina suvereno “hoda” po granici između suvremene književne i kulturne teorije, zatim kulturne antropologije i religijskih studija. Kada će pak “aktivirati” instrumentarij feminističkih studija ili feminističke kritike, njemu će supostaviti metode suvremene analize-kritike diskurza, medijske studije i sl. Oplemeniti raznolikošću, diskurzom razlike, to je ono što čini rasprave iz ove knjige toliko poticajnima i, barem iz perspektive njezina mogućeg kritičara, iznimno teško dohvatljivima.

Nakon uvodne, ranije spomenute studije o obrisima hrvatske književne antropologije, drugi tekst Femine bavi se problemima (sada već) tradicionalnih shakespeareovskih studija, poglavito onoga tipa kritike barda koji je afirmirao kanadski književni teoretičar i kritičar Northrop Frye. U toj se studiji, ko-ja se u načelu bavi kritičkom metodom kanadskog teoretičara, revaloriziraju ne samo Fryevi pristupi Shakespeareovim djelima, osobito “problemu žanrova”, nego i noviji, “kulturalno impostirani” pristu-pi bardu engleske književnosti kao što je onaj koji propagiraju američki novi historičari ili pripadnici “škole” britanskog kulturalnog materijalizma. Najzanimljivija je studija Femine ludens, zasigurno, ona o “interkulturalnim jekama” etnoteatrološki i etnokoreološki zanimljivoga rituala moreške, koji je po-

42 Čale Feldman (2005), str. 5-6.

153znat i u našim krajevima, posebice na otoku Korčuli. U tome se tekstu, koji je rezultat autoričinih vi-šegodišnjih istraživanja izvedbe ili stupnja ritualiziranosti europskih moreška (morisco, moresca), Čale Feldman usredotočuje upravo na ono što je zajedničko, kako u izvedbi tako i u narativu i priči, najpo-znatijih europskih moreški. Pritom aktivira instrumentarij analize preuzet iz “generativne antropologije” Renéa Girarda i Erica Gansa, kao i neka Derridaova teorijska razmatranja. Autoricu ponajviše zanimaju tipovi/modeli interkulturalnog mimetizma koji su u moreškanskome obredu-plesu prisutni i značaj koji je nekad fiesta de moros y cristianos imala na cijelom mediteranskom području. Simbolika interkultural-nih sukoba, reprezentacija “drugog”, stupanj fikcionalnosti moreškanskih izvedbi i sl. – to su tek neki od mnogih problema, pitanja, koje Feldmaničina studija pokušava razjasniti. Dvije sljedeće rasprave, “Aura glumice” i “Šteta što je kurva”, posvećene su fenomenu ženske glume ili oblicima reprezentacije “žensko-sti” kroz glumački iskaz, bez obzira na to radi li se o povijesnom pregledu procesa “institucionalizacije” žene-glumice u europskom glumištu, od antike i ranonovovjekovlja, preko renesansnih oblika i kome-dije dell’arte, pa sve do suvremenosti, točnije do tradicije postdramskog kazališta i feminističkog perfor-mansa43, ili je riječ o lucidnome razmatranju “slučaja Mire Furlan” u suvremenom hrvatskom kazalištu, posebice u svjetlu feminističkih i queer teorija. Jedna je od najzanimljivijih cjelina ove knjige ona posljed-nja, koja se usredotočuje na oblike “preispisivanja” i intertekstualne igre karakteristične za suvremeno hrvatsko dramsko pismo. U tome poglavlju Lada Čale Feldman nastavlja svoje istraživanje intertekstu-alne povezanosti suvremene dramatike, ponajviše Mujčićeva i/ili Senkerova dramskog opusa, s hrvat-skom dramskom baštinom. Ili autoričinim riječima rečeno: završni, “treći dio knjige, ‘Prevrtljivi prijepisi’, donosi pet analiza suvremene hrvatske dramatike”, dakle dramskog stvaralaštva autora srednje i mlađe generacije, autora poput Tončija Petrasova Marovića, Borisa Senkera, Tahira Mujčića i Ivane Sajko, koje upravo “povezuje ideja ‘ženske’ dvo-obraznosti i prijetvornosti”.44 Suvremena hrvatska drama, u svjetlu odabranih feminističkih pristupa na primjer, tako se tumači kao mjesto preispisivanja mitskih figura eu-ropske književne i kulturne tradicije, različitih Medeja, Antigona, Judita, Glorija i sl. Metodološku rešetku za taj tip analize, u velikoj mjeri, Lada Čale Feldman razvila je ranije, u svojoj drugoj knjizi, Teatar u tea-tru u hrvatskom teatru (1997), donekle i u ovom poglavlju već spomenutim Euridikinim osvrtima. No, ako su u monografiji o metateatralnim postupcima u hrvatskome kazalištu u središtu autoričine pažnje bili, netom istaknuti, oblici i tipovi “uokviravanja”, ako su u Euridikinim osvrtima njezinu pažnju zaokupljali oblici rodne travestije, odnosno različitih rodnih “transsupstacija” u folklornim, književnim i teorijskim tekstovima, onda su u ovoj posljednjoj knjizi, ili barem u njezinu zadnjemu poglavlju, pod kritičko-ana-litičko povećalo stavljene čarobne i razigrane “persone” – a u Feldmaničinu teorijskom diskurzu taj po-jam uistinu može označavati i masku – simboli “anakronističke ‘prevrtljivosti’ unazad”45, o kojima govori europska dramska i kazališna tradicija od starogrčkih tragičara, preko Marka Marulića, “oca” hrvatske književnosti, sve do Milana Begovića.

Međutim, mišljenja sam da je ključni tekst Feldmaničine Femine, koji se, isto tako, može smatrati i “metodološkim obrascem” autoričinih razmišljanja o književnosti, kazalištu, folkloru i kulturi, baš onaj o agonalnome mimetizmu u moreškanskom plesnom ritualu.46 U njemu su, ponajprije, sintetizirani goto-vo svi autoričini teorijski interesi, među ostalima i oni etnoteatrološke, etnološko-folklorističke, etnoko-reološke, kulturnoantropološke i književnoantropološke naravi. Nadalje, u njemu se iznosi svojevrsna “poetika” autoričina čitanja koja, što ne treba mnogo pogađati, počiva na konstantnom prelaženju i nadilaženju disciplinarnih okvira, smionom ulaženju u polje nadležnosti drugih znanosti i u područ-je djelatnosti drukčijih disciplina. Bez obzira na to progovara li o složenim, intrigantnim pitanjima angloameričkih istraživanja Shakespeareovih drama, o velikim problemima institucionalizacije i epi-

43 Autorica se u tom eseju o auri glumice, valja istaknuti, ne poziva tako često na monografiju, koja je nedavno prevedena i u nas, Hans-Thiesa Lehmanna (2004) o postdramskom kazalištu, iako je u njezinu radu vidljiv utjecaj upravo tog njemačkog teatrologa. No poziva se na studije o glumcu i “znanosti glume” američkoga teatrologa i teoretičara glume Josepha Roacha (2005), čija je monografija, također, nedavno postala dostup-na hrvatskim čitateljima.44 Čale Feldman (2005), str. 7.45 Čale Feldman (2005), str. 7.46 Treba istaknuti da je za istraživanje kulturnog i panmediteranskog fenomena moreške Lada Čale Feldman, zajedno s etnoteatrologom Maxom Harrisom, dobila nagradu “Martin Stevens” za najbolju raspravu o staroj dramatici međunarodne organizacije “Medieval and Renaissance Drama Society”. Njihova studija, koja je naslovljena “Blackened faces and a veiled woman: the early Korčula moreška”, objavljena je 2005. u prestižnom te-atrološkom časopisu “Comparative Drama” i predstavlja jedan od najzanimljivijih multidisciplinarnih pristupa tome ritualu.


154


stemološke legitimacije književne antropologije kao “nove” discipline u polju društveno-humanistič-kih znanosti, o “političkoj subverzivnosti ili pak nadpolitičkom karakteru humora [Feralovih novinskih fotomontaža] kao primarno estetske kategorije”47 ili, s druge strane, o glumačkim “auto-bio-grafijama”, Milke Podrug Kokotović i Anje Šovagović-Despot, “humanoj fauni” Michela de Montaignea, ili pak znan-stvenožanrovski teško odredivome teorijskome diskurzu Camille Paglia, Lada Čale Feldman se u istoj mjeri teorijski “troši” i angažira. I pritom nekom čudnom arhimedovskom logikom iz interpretirane gra-đe istiskuje više teorije nego što u nju ulaže. Zato bi svaku od lucidnih analiza ove knjige valjalo smatra-ti poticajem za neki novi teorijski diskurz “o nečemu”, po mogućnosti ne o jednome, niti u svjetlu jedne, jedinstvene metodologije, nego o “drugome” i drukčijem, izlaženjem iz okvira, različitim oblicima teorij-sko-metodoloških prijestupa, bilo jedne znanosti, bilo jedne discipline, bilo dominantnih (akademskih) svjetonazora. Na taj se način, uostalom, ne ruše samo znanstven(ičk)i mitovi, nego, istodobno, predra-sude o drukčijim tipovima kritičko-teorijske analize. Na taj se način, konačno, trenira, oblikuje i “discipli-nira” kritička svijest, odnosno stvara diskurz različitosti.48

Na kraju treba istaknuti dvije, po mojemu mišljenju, ključne zasluge ove knjige raznovrsnih ra-sprava i ogleda. Prvo, vrlo jasno izražena tendencija da se tradicionalne sheme “hijerarhizacije kultu-re”, odnosno kulturnih proizvoda u humanističkim znanostima naruše, te da se, naposljetku, hrvatsku znanstvenu javnost potakne na promišljanje lica i naličja jedne “nove trivijalnosti”. I drugo, proizvodi se “niske”, popularne kulture, na taj način, počinju vrednovati istim teorijskim aparatom kao i proizvodi “vi-soke”, elitne kulture, čime se, konačno, narušava ona tradicionalna, tylorovsko-arnoldovska koncepcija opisa “kulture Shakespearea” i ničeg osim kanonskog Shakespearea.49 Polje interesa širi se na popular-nu kulturu, paralelno sa širenjem interpretativnih motrišta. Uostalom, to ne treba smatrati novinom u europskim teorijsko-kritičkim razmjerima. No, Lada Čale Feldman, poglavito iz perspektive analitičara koji razmatra teorijski ili književnoznanstveni doprinos njezinih posljednjih dviju knjiga, Euridikinih i Femininih istraživanja, da se poigram s njihovim naslovima, sasvim sigurno, jedna je od ponajboljih hr-vatskih znanstvenica, koja se aktivno zalaže za takvo širenje polja interpretacije, a pritom ne ide “protiv interpretacije” niti “nauštrb interpretacije”.50 Njezina je analiza, zato, smjesa najrazličitijih pristupa, teori-ja, metoda i interpretativnih paradigmi, bez iluzije o apsolutnom uvidu, s mnogo interpretativne žesti-ne i, konačno, s blagom dozom kritičko-analitičke ironije.

VIII.-

No ne treba baš svako istraživanje djela ili autora kanonske vrijednosti, svako filološki precizno, istanča-no “kopanje” po osobitostima teksta, proglasiti književnoznanstvenim imanentizmom. Metoda “pom-nog čitanja”, naime, nije, to valja naglasiti, nipošto prevladana. Samo se status teksta promijenio. Jer, na dnevni su red književne znanosti sada došli drugi i drukčiji tekstovi. Ne samo proza, lirika i drama nego i dnevnički, autobiografski zapisi, ne samo tekstovi književnosti nego i “tekstovi kulture” – u skla-du s onom derridaovskom, da ne postoji ništa “izvan teksta” – te, naposljetku, ne samo tekstovi “visoke” kulture nego i tekstovi svakodnevice: popularni rituali i svakodnevne prakse, običaji i ustaljene, dnevne prakse onih kojima proizvodi “visoke” ili elitne kulture nisu dostupni. Takvim se pomnim čitanjem dnev-ničkih tekstova Miroslava Krleže, poglavito njegovih Davnih dana (1914-1921/1922), bavi opsežna stu-dija Suzane Marjanić. Autorica te monografije, naslovljene Glasovi Davnih dana: transgresije svjetova u Krležinim zapisima 1914-192/22 (2005), pokušava obuhvatiti dualizam Krležinih narativnih glasova, ne samo kao pisca ili dnevničara nego, naprotiv, i kao redaktora, dakle kritičara vlastitih dnevničkih zapisa. U tom smislu, ona će nastojati čitatelju eksplicirati osobitost “polilogijske uloge” samog autora – i kao

47 Čale Feldman (2005), str. 118.48 O “etici” diskurza kritike iscrpnije progovara Nataša Govedić (2005), dok o širenju područja “istraživanja kulture” raspravlja Eagleton (2002) u mo-nografiji Ideja kulture, na koju sam ranije upozorio. Eagletona, između ostalog, zanimaju i artefakti popularne kulture kao i razlika koja je između ta “dva svijeta” – gotovo mehanički – načinjena u tradiciji humanističkih znanosti, a koju kulturalni studiji, na primjer, pokušavaju posve dokinuti.49 Usp. Bennett (2005).50 U novije vrijeme – a pod tim pojmom razumijevam razdoblje od posljednjih dvadesetak godina – prema dosezima suvremene “transdiciplinarne smjese” koja se počesto naziva teorija, izuzetno skeptični bili su i neki od najznačajnijih mislilaca u području humanističkih znanosti, među ostalima i George Steiner, čije radove Lada Čale Feldman dobro poznaje.

155političara, povjesničara i (napose) kao sociologa, proučavatelja društvene, političke i kulturne povijesti svojega vremena. U središtu se pozornosti u tako (us)postavljenoj analizi nalazi, autoričinim rječnikom rečeno, meta-dnevnička svijest Miroslava Krleže, njegovo živo pamćenje koje ne prati samo događaje o kojima piše, nego i “događajnost” ili “procesualnost” vlastita stvaranja i pisanja. Na ovome ću se mjestu usredotočiti na nekoliko osobitosti autoričine književnopovijesne, književnokomparativne i teorijske perspektive: ponajprije na njezin “ezoteričan” teorijsko-interpretativno-kritički diskurz, na etnografski stil izlaganja problematike i, donekle, na etnografsku metodološku rešetku, na pažljivo mikropovijesno i sociosemiotičko raspletanje raznovrsnih biografskih i autobiografskih, intertekstualnih, ideoloških i dokumentarističkih “čvorova” koji su prisutni u Krležinu spisateljskom radu, napose u njegovim dnev-ničko-memoarskim spisima.

“Krležini Davni dani, dnevničko-memoarski ratni (civilni ratni dnevnik) i poratni zapisi, s povijesnim horizontom 1914–1921/22. [koji je istaknut već i u naslovu Glasova], kao dnevnik s literarnom aurom iz diskolične povijesti Prvog svjetskog rata upisuje se u korpus literature svjedočenja o ratu.”51 Citirana teza s dalekosežnim interpretativnim posljedicama, koja se pojavljuje tek u završnim odlomcima mo-nografije, iako je prisutna – osobito kao misao vodilja – u cijeloj Marjanićkinoj knjizi, možda ponajbolje svjedoči o osobitostima Krležina meta- i auto-biografskog diskurza. Naime, autorica proučavanjem (di-skurza) Davnih dana nastoji pokazati u kojoj je mjeri Krleža “memoarski usmjeren dnevničar” i na koje sve načine njegov memoarsko-dnevnički iskaz uspijeva tumačiti svijet, bilo povijesno-politički bilo so-ciokulturni kontekst razdoblja u kojemu stvara. Drugim riječima rečeno: “Ozbiljujući međuprostor, inter-medij autobiografskoga i historiografskoga diskurza, svojim opoviješnjenim dnevnikom [autor] uranja u politički i povijesni horizont razdoblja 1914-1921/22. godine.”52 No, kao što se, na primjer, Miroslav Krleža raskrinkava kao (samosvjestan) meta-auto-biograf ili meta-dnevničar, tako se i proučavateljica njegova dnevničko-memoarskoga diskurza nerijetko raskrinkava kao istraživačica koju zanimaju samo određeni aspekti analizirane građe. Na primjer, intertekstualni aspekti Krležinih Davnih dana i njego-ve mnogobrojne lektirno-kritičarske reference (poglavlje “Literarni govor o Šeherezadi, Heliogabalu i Zaratustri-Meštroviću”) te metatekstualnost njegova dnevnika (među mnogim poglavljima o tim pro-blemima ističe se ono naslovljeno “Fragmenti Salome u Davnim danima”), njegove povijesno-poetičke, filozofsko-estetičke i druge reference, potom Krležina zoometaforika itd. autoricu će zanimati mnogo više od onih problema koji se “provlače” kroz tradicionalni književnopovijesni diskurz. Pritom Suzana Marjanić uočava nekoliko ključnih tipova transgresije, u smislu prijestupa, prelaženja ili prekoračenja ovlasti, koji su prisutni u Krležinu spisu, a koje autorica metaforički naziva “glasovi”. Prvi, možebitno i najvažniji tip transgresije u Danima, Marjanićka naziva “po/etička transgresija”; takav prijelaz upravo “označuje sdvig od kulturogenih koncepata modernizma i literaturnosti impresionističko-simbolistič-ke po/etike hrvatske moderne na dokumentarnost (literatura fakta) s ontemima špitala i kasarni [...]”53 Zatim je slijedila “filozofsko-aforistička transgresija”, oprimjerena u zasebnom odjeljku Davnih dana na-slovljenom “Mnogo pa ništa”, a strukturiranom u formi “knjige aforizama” koju, “zapisanu kao dnevnički zapis pod nadnevkom 19. V. 1916. Davnih dana, Krleža piše u kasarni u Krajiškoj ulici”54, kao i u još ne-kim dnevničko-memoarskim zapisima (esejima) historiozofskoga karaktera, poput eseja Eppur si muo-ve. Pa upravo spomenuti tekst, važan za tumačenje Krležine filozofije povijesti, a posredno i za analizu njegova auto-bio-historio-grafskog diskurza, “sadrži dvije konstrukcije povijesti a priori s obzirom na asimptotsku točku koju označava [u Danima veoma važnim] nadnevkom 3. III. 1918. (Brest-Litovska mi-rovna konferencija”. To su, prvi, “model cikličkoga karaktera [...] bez kvalitativnih promjena do asimptot-ske točke” i, naposljetku, “Engelsov model spiralnoga karaktera”, model koji Krleža projicira na razdoblje koje slijedi nakon spomenute mirovne konferencije. Autobiograf-dnevničar tako spretno navlači “ka-put” dokumentarista-povjesničara. Treći tip transgresije, koji proizlazi iz religijsko-ateističkog i kultural-noantropološkog čitanja Davnih dana, Suzana Marjanić naziva transgresijom “prije smrti Boga”. Takvo određenje, potaknuto istraživanjem religijskih impulsa u Krležinim dnevničkim tekstovima, najprije na

51 Marjanić (2005), str. 522.52 Marjanić (2005), str. 522.53 Marjanić (2005), str. 523.54 Marjanić (2005), str. 525.


156


tragu ateizma Schopenhauera, Nietzschea i Feuerbacha, konačno i Krležina interesa za budizam, zatim za bogumilsko manihejstvo, ezoteriju i mistiku, na kraju će autoricu dovesti do sljedećih tvrdnji: Krleža potkopava Kropotkinovu antropologiju darvinizmom, darvinizam pak ironizira hipotezom o cikličnosti čovjekove povijesti (za to mu je poslužila lucidna (zoo)metafora majmuna koji još uvijek gricka vlastiti rep) itd. Četvrti prijestup predstavlja “anti/ideološka transgresija”, dakle Krležin pokušaj da demitologi-zira “dva osnovna i politički produktivna rekvizitarija jugomitologije – mitsko-povijesnu matricu, koja se hrani ideologiziranom mitologijom bitke na Kosovu polju (Vidovdan 1389) [onom s kojom operira, me-đu inima, Meštrović] i sublimacijom oživotvorene metafore carstva Nebeskog cara Lazara, te [isto toli-ko snažnu] folklornu matricu s protuhom Kraljevićem Markom kao onodobnim ‘Superstarom’”.55 Zadnja se “transgresija nesvjesne strukture” u Krležinim zapisima raskrinkava u nizu oniričkih motiva kao što je, “primjerice, san neugode zbog nagosti u zapisu Bez datuma 1917-19” i “san u kojem ubija dijete” i, konač-no, “san u čijem oniričkom svijetu potpisuje ‘smrtne osude za stotine i stotine djevojaka, koje sve plaču u povorkama [...]’ u kojem je [Krleža, odnosno njegovo dnevničko Ja] u ulozi egzekutora”.56

Čitanje je Suzane Marjanić, u tome smislu, a osobito ako se ima na umu pet netom spomenutih ra-zina, pravo palimpsestno čitanje. I to na dvije razine. Prvo, autorica u Krležinu tekstu nastoji detektirati i istumačiti sve one signale, teme i motive koji su književnopovijesno relevantni – bilo da upućuju na ne-ka obilježja konteksta za koje se (točno) određeni dnevnički nadnevak vezuje bilo da ukazuju na filozof-ske, religijske, kulturološke, antropološke ili, u najširemu smislu, lektirno-literarne izvore koji su samome Krleži poslužili za dnevničko-memoarsko oblikovanje toga konteksta. Historiografski i autobiografski iskaz na ovom mjestu još se jednom isprepleću. I drugo, teorijsko-analitički diskurz same istraživačice, katkada ezoteričan i teško prohodan, također nosi obilježja palimpsestnosti: ne samo zato što je “opte-rećen” citatima najrazličitije kritičko-teorijske, filozofske, teološke, književnopovijesne, komparatističke, povijesne i publicističke literature nego i stoga što se ta literatura u analizu Dana upisuje na najneoče-kivanijim mjestima. Pritom se stvara krajnje neobičan cijep iskorištenih metoda i analizirane građe, na-lik onome iz Vukovićeve ili Bitijeve monografije. Koja su pak osnovna obilježja takva cijepa? I konačno, zašto se (analitički) diskurz Suzane Marjanić može uspoređivati s gustim etnografskim opisom, primje-rice onakvim kakav opisuje Nigel Rapport – napominjući kako je on karakterističan za suvremene etno-grafsko-etnološke prakse? Odgovor na to pitanje tražio bi detaljnu eksplikaciju odnosa koji se nerijetko uspostavljaju, s punim pravom, između suvremenog književnoznanstvenog i antropološko-etnološko-ga diskurza. Za ovu pak priliku upućujem tek na zaključke nekih od mnogobrojnih rasprava o naravi navedenog međuodnošenja, između ostalog i na zaključke antropologa Nigela Rapporta. U svojoj knji-zi indikativna naslova Transcendent Individual: Towards Literary and Liberal Anthropology (1997), mož-da ponajprije u poglavlju “Individual Narratives”, autor tvrdi da se svako ljudsko iskustvo oblikuje kao priča, narativ, zbog čega se svako pisanje može smatrati “oblikom mišljenja kojim se pridaje značenje [ljudskom] iskustvu”.57 Pritom bi, nastavlja Rapport, pisanje trebalo shvatiti kao “meta-iskustvo”, kao “ta-loženje” iskustva u simboličkom obliku i svjesnu proizvodnju značenja. U tome smislu promotreno, tek-stovi su kulture podložni interpretaciji (etnografa, etnologa ili kulturnih antropologa) na isti onaj način kao što književne tekstove, književna djela, interpretiraju književni povjesničari i književni teoretičari. Ta ideja o gustome tekstu kulture koji analitičaru-istraživaču nameće “gusti opis” preuzeta je od začet-nika “interpretativne antropologije” Clifforda Geertza. Bez obzira na to što Nigel Rapport Geertzovu koncepciju kulture kao akumulacije simboličkih oblika podvrgava kritičkom razmatranju, utjecaj je in-terpretativne antropologije, onako kako ju je zamislio Clifford Geertz, na interdisciplinarno područje književne antropologije uistinu nezanemariv. Zato nije čudno što su se u središtu interesa istraživača koji djeluju na tom “disciplinarnom rubu”, osobito od kraja osamdesetih godina 20. stoljeća, našli auto-biografski narativi, dnevnici, pisma, memoari, putopisi i sl. “rubni žanrovi”, koji u sebi sadržavaju klicu etnografske perspektive. Na sličan način ili s istom “kritičko-analitičkom rešetkom” Krležinim dnevnič-ko-memoarskim zapisima pristupa Marjanićka u monografiji o “glasovima” ili “transgresijama svjetova” Davnih dana. Međutim, autorica je pritom svjesna da se iznimno širok spektar Krležinih referenci – ne

55 Marjanić (2005), str. 527.56 Marjanić (2005), str. 529.57 Rapport (1997), str. 43.

157samo autobiografskih, dokumentarističkih, društveno-političkih ili povijesnih, kojih je u Danima zasi-gurno ponajviše, nego i metapoetičkih, metatekstualnih i autorefleksivnih, koje svjedoče o meta-au-tobiografskoj poziciji samoga pisca – ne može nikako “dohvatiti” u smislenu interpretativnu mrežu. Baš kao što će i oku analitičara/etnografa neminovno izmaknuti (pre)široko polje iskustava ili simboličkih formi koje ono pokušava zabilježiti (na terenu). “Što čini etnograf? On piše [...]”58 Što pak čini književnik, pisac, što književni povjesničar? Oni, da nastavim Geertzov niz, također pišu – dakle kreću se u polju na-rativa. Bilješke koje ispisuje Suzana Marjanić na marginama Krležinih dnevničkih zapisa tako se mogu usporediti s bilješkama etnografa koje on ispisuje prilikom terenskog istraživanja. Rasuto Krležino po-litičko, društveno, filozofijsko ili individualno iskustvo treba oblikovati i staviti pod analitičko povećalo, bilo književne znanosti, kulturne povijesti i teorije ili neke srodne interpretativne discipline. U svakom slučaju, Marjanićka pri takvu tipu interpretacije uspostavlja jedan analitički okvir, odnosno jednu inter-pretativnu rešetku koja ponovno rezultira pričom o analiziranom predmetu. Pripovjedno se oblikovanje iskustva ne može izbjeći, kao što se ne može izbjeći ni opisivanje toga iskustva bez korištenja narativ-nih mehanizama.59 Potencijalnom se čitatelju, međutim, njezin diskurz može činiti suviše ezoteričnim i transdisciplinarnim preko svake granice, no bez sumnje, njezino se čitanje Krležina dnevnika može oka-rakterizirati kao pomno čitanje i kao detaljno ekspliciranje svih referenci tog kanonskog autora novije hrvatske književnosti. Pri takvu se tipu egzegeze teksta i njegovih izvora, ponavljam, upravo etnograf-sko oko pokazalo najmjerodavnijim instrumentom. Zašto? Jer, to ne treba ponovno isticati, takav tip čitanja premošćuje jaz između “tekstova kulture” i književnih tekstova ili između imanentizma i književ-noantropološki usmjerene hermeneutike, o čemu je bilo više riječi u uvodnim poglavljima ove analize jednog djelića suvremene hrvatske književne znanosti.

Dosad analizirane književnoznanstvene monografije, zbornici rasprava i raznovrsne knjige studi-ja i eseja o svim područjima znanosti o književnosti, a koje su objavljene u proteklih dvanaest mjeseci, uglavnom svjedoče o pomaku interesa u hrvatskoj “literaturologiji” (Škreb) s eksplikacije formalno-teh-ničkih, mahom kompozicijskih i strukturalnih elemenata u izgradnji književnih djela, na njihov kultur-ni kontekst, odnosno na oblike njihove recepcije i poticaje koje književni tekstovi primaju sudjelujući u njima nadređenoj kulturnoj ekonomiji i kulturnoj politici. O naravi tog pomaka rečeno je ponešto u poduljem uvodu, no i pri analizi temeljnih postavki svake pojedine analizirane jedinice ovog prikaza. Uistinu, teško je povjerovati da suvremeni čitatelj čita književne tekstove zbog njihova strukturno-kom-pozicijskog aranžmana, zbog metričkih, strofičkih i figuralno-tropoloških kvaliteta pojedine lirske pje-sme, zbog veoma složenih i kompleksnih narativnih strategija korištenih u određenom romanu, zbog kompleksnih dijaloga u određenom dramskom tekstu itd. Naprotiv, nju-njega ponajprije zanimaju one veze koje književno djelo, izravno ili neizravno, uspostavlja sa stvarnim životom, sa svakodnevnim isku-stvom, s problemima i nelagodama modernog čovjeka. Književnost je za suvremenog čitatelja, barem tako ističu najnovija književnoantropološka istraživanja,60 bilježenje – a onda i iščitavanje – vlastitih iskustava, etnografska djelatnost koja nadilazi granice ili okvire teksta.61

IX.-

Posljednje dvije knjige koje namjeravam prikazati u ovome pregledu na određeni se način ipak razlikuju od ranije prikazanih knjiga transdisciplinarne naravi. Prva od njih, Skrivena teorija (2006) Pavla Pavličića, zanimljiv je pregled implicitnih poetika koje se pojavljuju u hrvatskome ranom novovjekovlju, osobito u obliku predgovora i posveta, dakle metatekstualnih i paratekstualnih zapisa koji supostoje na rubovima književnih tekstova; druga je Socijalna povijest knjige u Hrvata (2005) Aleksandra Stipčevića, monografi-

58 Geertz (1973), str. 19.59 O tome iscrpno govori Rapport (1997), osobito u poglavlju “Writing Fieldnotes”.60 O tome iscrpno govore standardni književnoantropološki priručnici, ponajviše zbornici koje bi valjalo smjestiti negdje na granicu između “disci-plina” kulturalne antropologije, etnologije i etnografije i, s druge strane, suvremene znanosti o književnosti. Takvi su, na primjer, zbornici Marcus/Fischer (1986), Clifford/Marcus (1986) i Daniel/Peck (1996).61 U tom su pogledu indikativni naslovi najnovijih književnoantropoloških zbornika kojima se najčešće nastoji uputiti na tekstualnu prirodu kultu-re, odnosno na kulturalnu prirodu samoga teksta: na primjer, Writing Culture (1986) ili Culture/Contexture (1996), samo su neki od naslova koji upu-ćuju na ranije spomenuti disciplinarni, predmetni i metodološki “cijep”.


158


ja koja u mnogočemu prelazi granice sociokulturne povijesti knjige, arhiva, knjižnica i knjižničarstva, a ulazi u područje znanosti o književnosti i poglavito u područje književnopovijesnog istraživanja. Kako se dvije navedene monografije ne uklapaju u glavne tokove suvremene hrvatske znanosti o književnosti, što ne znači da nisu zanimljive ili analitički inovativne, o njima ću progovoriti tek usputno. Pavličićeva se knjiga bavi jednim zanemarenim poglavljem hrvatske književne povijesti, analizom i istraživanjem me-tatekstualnih zapisa u razdoblju starije hrvatske književnosti, od Marulićeve posvete Dujmu Balistriliću koja funkcionira kao metatekstualni okvir Judite, preko Hektorovićeve posvete Mikši Pelegrinoviću koja se nalazi u uvodnom dijelu Ribanja i ribarskoga prigovaranja, zatim preko metatekstualnog i poetolo-ški simptomatičnog okvira Zoranićevih Planina i uvodnika u pjesničku zbirku Dinka Ranjine, preko po-svete Jurju Zrinskom koja stoji ispred tiskanog izdanja Dominka Zlatarića ili Gundulićeve posvete na početku Pjesni pokornih kralja Davida, pa sve do posveta Petra Zrinskog, Matijaša Magdalenića, Ignjata Đurđevića ili, možda najpoznatije posvete, Andrije Kačića Miošića. U središtu se Pavličićeva interesa na-lazi “tekst” koji ne funkcionira, barem ne prima vista, kao književni tekst, nego kao neki oblik perifernog književnog svjedočanstva o književnom djelu, autoru, epohi, poetici itd. Takvi su oblici rubnih, perifer-nih, “izvanjskih” tekstova, znanosti o književnosti postali zanimljivi tek s usponom strukturalističke para-digme, u trenutku kada se “fenomeni” intertekstualnosti, metatekstualnosti ili paratekstualnosti počinju sustavnije istraživati. Probleme su-odnošenja primarnog književnog teksta i teksta koji funkcionira kao njegov okvir – bez obzira na to je li riječ o potpisu, naslovu, posveti, pogovoru, komentaru, predgovo-ru, prologu, epilogu i sl. – kasnije će proučavati i dekonstrukcijski ili poststrukturalistički usmjereni te-oretičari, zainteresirani za probleme rubnosti ili uokviravanja. U tome je smislu simptomatičan pojam mise en abyme, koji, na primjer, Vladimir Biti prevodi kao “bezdanost” i koji se danas nerijetko tumači u svjetlu teorije sistema.62 Pavao Pavličić, međutim, ne problematizira funkcije hrvatskih ranonovovjekov-nih posveta iz takve perspektive, nego u njima traži signale poetičke deklarativnosti hrvatskih pisaca. Jer u hrvatskom književnom ranonovovjekovlju ne postoje eksplicitni poetički zapisi ili jasno “otekstov-ljene poetike”. Književna se komunikacija, naprotiv, vjerojatno odvijala u preuskim krugovima, u kul-turnim sredinama u kojima su autori najčešće poznavali svoj krug čitatelja, zbog čega su s njima, kaže Pavličić, “mogli usmeno raspraviti i o karakteristikama vlastitih djela i o načelnim pitanjima što su iz njih slijedila”.63 Ako se ima na umu da, na primjer, talijanska književnost u ranonovovjekovlju posjeduje iznim-no velik broj (eksplicitnih, “otekstovljenih”) poetičkih traktata, najčešće na podlozi aristotelovsko-ho-racijevskih koncepcija o naravi, funkciji i mehanizmima pjesničkoga umijeća, izostanak se eksplicitnih poetika u hrvatskome slučaju može smatrati uistinu čudnim. Jer hrvatska je književnost u mnogočemu nasljedovala talijansku književnu kulturu koja joj se zarana bila nametnula kao svojevrstan “zapadni ka-non”. Na primjer, Weinbergov pregled talijanskih renesansnih poetičkih tekstova obaseže više od tisu-ću stranica, dok u hrvatskom ranonovovjekovlju ne nalazimo nijedan primjer “otekstovljene” poetičke svijesti.64 Izuzmemo li Katančićevu, prilično neizvornu i u europskim okvirima slabu “knjižicu o ilirskom pjesništvu”, koja je nastala u 18. stoljeću, poetička se svijest hrvatskih ranonovovjekovnih književnika razabire još jedino u implicitnim zapisima o naravi pjesničke umjetnosti ili pak u posve raznolikim i naj-češće neusustavljenim tekstovima u kojima autori raspravljaju o vlastitim književnim preferencijama, izvorima, utjecajima. “Posvete su pak u načelu kratke, a ipak autori u njih nastoje uplesti što više vlasti-tih [i poetološki indikativnih] misli o književnosti i pozvati se na što više autoriteta [ponajprije pisaca starijih razdoblja] koji bi njihovu djelu mogli poslužiti kao zaštita [pred kritikom suvremenika]; a to čini njihove poetičke osvrte vrlo zgusnutima pa u njima gotovo svaka riječ ima svojevrsnu važnost i težinu.” Pa zaključno: “Ta je težina još i veća ako se uzme u obzir da drugih izjava naših [starijih] pisaca o vlasti-tu poslu nemamo [...]”65 Pavličićeva je sinteza, u tome pogledu, pionirski projekt. I to ne samo stoga što taj književni komparatist raspravlja o poetičkim deklaracijama starohrvatskih pisaca, o njihovim načel-nim stavovima o prirodi i dosezima umjetnosti pisanja nego i zato što pokušava, najčešće preko takvih

62 Za teorijsku razradu tog pojma usp. Biti (1997) i Schwanitz (2000).63 Pavličić (2006), str. 5.64 Riječ je o monografiji Bernarda Weinberga o povijesti talijanskih renesansnih poetičkih spisa, inače jednome od ponajboljih pregleda talijanske ranonovovjekovne poetičke produkcije; usp. Weinberg (1961) i njoj pridodanu bibliografiju talijanskih poetičkih tekstova.65 Pavličić (2006), str. 5.

159poetički indikativnih zapisa, dešifrirati nešto širi književni i kulturni kontekst: bez obzira na to je li riječ o stilsko-poetičkim obilježjima formacije unutar koje autor stvara, o društvenim okolnostima njegova pisanja i, drukčije rečeno, o vezama koje pojedini poetički spisi uspostavljaju s “književno-kulturnom industrijom” u određenomu razdoblju. Odnosno, fokus se Pavličićeve analize postupno proširuje. Od individualnih autorskih zapisa o vlastitom djelu, preko individualnih komentara o temeljnim načelima vlastita umjetničkog stvaranja, od promišljenih refleksija o naravi pjesničkog umijeća u pojedinom raz-doblju, pa sve do (manje-više) ekspliciranih stavova o onome što bi književna povijest nazivala global-nom “poetikom razdoblja” ili dominantom “stilske formacije”.66

Pritom valja upozoriti kako su predlošci koje Pavličić analizira, mahom posvete hrvatskih pisaca u rasponu od humanista Marka Marulića do Andrije Kačića Miošića, jednog od najpopularnijih i najpo-znatijih književnika hrvatske književnosti u 18. stoljeću, uistinu raznoliki. Jer, neki od njih simptomatični su upravo u povijesnopoetičkom ili stilsko-poetičkom smislu, što će pak reći da u njima postoje signa-li autorske, osobne spisateljske poetike, odnosno signali na temelju kojih se može raspoznati i “iščitati” poetika određene književne epohe, perioda ili pravca. Drugi su poetički zapisi o kojima Pavao Pavličić raspravlja, također sa zbiljskim referentom, naznačenim već u prvim rečenicama posvete, u manjoj mje-ri poetički simptomatični jer ponajviše govore o odnosima samog pisca s njegovom vlastitom književ-nom kulturom i o obilježjima recepcije koja su tipična za istu kulturu. No, uzme li se u obzir vremenski raspon i prostorni areal koji autor zahvaća svojom analizom, dakle književnike i njihove tekstove od raz-doblja prve polovice 16. stoljeća do druge polovice 18. stoljeća, odnosno predstavnike dubrovačke i dalmatinske i kontinentalne hrvatske književnosti, Pavličićeva Skrivena teorija predstavlja pravu “povi-jest” hrvatskih “implicitnih” autorskih poetika. Ili, drugim riječima, “skrivenih teorija” o dosezima i prirodi pjesništva. Takvu se projektu povijesti hrvatske ranonovovjekovne poetičke misli, međutim, pridružuje i Pavličićevo nastojanje da se pronikne u osobitosti književne recepcije u određenom književnopovije-snom razdoblju i u složenost dinamike društvenih procesa koji pokreću književnu recepciju. I proble-mi koji se pritom otvaraju, naime, svjedoče o dvostrukome – poetološkom i estetičko-recepcijskom – predznaku studija iz Pavličićeve knjige. To pak nisu jedino problemi odnosa između individualnih-au-torskih i nadindividualnih poetika, zatim problemi uspostavljanja kanonskih vrijednosti u hrvatskom književnom ranonovovjekovlju, posebice u odnosu na klasično-antičku književnu baštinu i suvreme-niju talijansku književnu produkciju, nego, s druge strane, i problemi cirkulacije književnih tekstova u dubrovačko-dalmatinskim ili kontinentalnim kulturnim središtima, problemi mecenatstva i političko--ideoloških funkcija na koje “žanr” posvete-predgovora nerijetko skreće čitateljsku pažnju itd. I dok se prva skupina problema može svesti pod zajednički nazivnik problema meta- i para-tekstualne prirode, druga se skupina problema mora smjestiti u područje književne sociologije i teorije književne recepcije. Pavličićeva Skrivena teorija, u metaforičkom i doslovnom smislu, čitatelju “skriva” vlastiti teorijski aparat, no razotkriva skrivene teorijske, autoreferencijalne ili metatekstualne signale koje tradicionalno (usmje-reno) književnopovijesno istraživanje rijetko kad uočava.

X.-

Pavličićeva knjiga studija o implicitnim poetičkim zapisima u hrvatskoj književnosti ranog novovjekov-lja otvorila je i pitanje o mogućim “pomoćnim”, odnosno “pobočnim” disciplinama književne znanosti. Još je Curtius filologiju, na taj način i književnu historiografiju, proglasio svojevrsnom “matematikom” društveno-humanističkih znanosti. Što je točno Curtius pritom imao na umu? Filološka egzegeza tek-stova – ne nužno književnih tekstova – može poslužiti i svim ostalim društveno-humanističkim znano-stima, poglavito povijesti ili pak etnologiji i povijesti umjetnosti, baš kao što matematika (pot)pomaže područje prirodnih ili tehničkih znanosti.67 Međutim, treba se zapitati i o potencijalnom skupu discipli-na koje katkada potpomažu književnoznanstvena istraživanja. S obzirom na “proširen” dijapazon “tek-stova” koje suvremena književna znanost smatra svojim predmetom, može se pretpostaviti da će se u

66 Pojmom se “stilske formacije” koristim u onom značenju koje mu pridaje Aleksandar Flaker, u smislu skupa povijesno i stilsko-poetički relevantnih obilježja, koja su u određenom periodu književne povijesti bila dominantna. Usp. Flaker (1986).67 Usp. Curtius (1998). O odnosu filologije i povijesnih znanosti piše Nenad Ivić (1995).


160


njezinu, isto tako “proširenom” metodološkom polju, naći i neke njoj srodne discipline. Ovisno o razdob-lju koje književni povjesničar ili komparatist proučava, njemu su na raspolaganju oduvijek bile neke “temeljne” discipline ili interpretativne strategije društveno-humanističkih znanosti. Na primjer, književ-ni povjesničar, odnosno književni komparatist, zainteresiran za najstarija razdoblja književne povijesti, osobito za srednjovjekovnu i renesansnu književnu kulturu, najčešće će se služiti rezultatima povijesnih istraživanja, kao i metodologijom kulturne, društvene, političke ili religijske povijesti, potom dosezima etnoantropoloških istraživanja itd. Budući da u razdoblju ranog novovjekovlja djela ili tekstovi “lijepe književnosti” čine gotovo zanemariv dio ukupne pisane/tiskane produkcije, u književnopovijesnim će istraživanjima veliku važnost imati i povijest knjige ili pak povijest čitanja, dakle interdisciplinarna po-dručja istraživanja koja postoje na granici sociokulturne i književne povijesti, povijesti tiska ili knjižar-stva, pri čemu su od velike pomoći za sve discipline na koje se predmetom i metodama naslanjaju.68 Upravo je u tome smislu značajan projekt hrvatskog povjesničara knjige, tiska i knjižarstva Aleksandra Stipčevića, monografski projekt koji nosi naslov Socijalna povijest knjige u Hrvata, a koji je zamišljen u tri opsežna sveska. Prvi svezak autorove socijalne povijesti knjige, objavljen 2004. godine, pokriva raz-doblje hrvatske (srednjovjekovne) pisane ili predtiskovne kulture. Drugi se svezak bavi hrvatskom knji-gom u razdoblju od glagoljskog prvotiska 1483. do zamaha preporodne knjiž(ev)ne kulture, točnije do 1835. godine. Treći svezak, koji još nije objavljen, pokrit će razdoblje postpreporodne i suvremene kul-ture knjige i tiska. Kompozicija je gotovo svih svezaka Stipčevićeve povijesti knjige iznimno razgovijet-na i pregledna. Autora ponajprije zanimaju socijalni – a pod time se razumijevaju i politički i ekonomski – uvjeti distribuiranja i širenja knjige na svim hrvatskim područjima. Na taj način Stipčević neminovno ulazi u polje sociologije književnosti, osobito sociologije ili estetike recepcije, kao što nadilazi granice klasične povijesne znanosti te preuzima rezultate istraživanja njoj srodnih disciplina: na primjer, povije-sti umjetnosti, arheologije, etnologije i ekonomije. Metodološki aparat kojim se autor koristi u svojemu istraživanju, transdisciplinarna “smjesa” i humanističkih i društvenih znanosti, arhivistike i povijesti sva-kodnevice, ekonomsko-političke povijesti i povijesti mentaliteta, s razumnom dozom kritičnosti prema arhivalijama, omogućavaju mu pouzdan i sistematičan pregled velike količine pozitivističkih i materi-jalnih podataka.69

Koja su, uostalom, ključna težišta njegova interesa? Prvo veće poglavlje nosi naslov “Proizvodnja knjige” i u njemu se razmatraju ekonomski čimbenici upravljanja knjižnom kulturom u razdoblju rano-novovjekovlja. Tu se posebice raspravlja o financijskim osnovama tiskarske proizvodnje, odnosno o če-tirima osnovnim oblicima financiranja tiska: mecenatskom obliku financiranja; zatim o običaju da tiskari ili nakladnici samostalno financiraju distribuciju i tiskanje; potom treći način, da knjižari i knjigoveže potpomažu ili u cijelosti financiraju kompletan izdavački proces; i konačno, da autori-pisci samostal-no financiraju tiskanje knjiga. Pritom se detaljnom kritičkom analizom arhivalija rasvjetljava materijalni položaj tiskara-nakladnika i veoma složen fenomen “konkurencije” stranih nakladnika na domaćem tr-žištu knjiga i ostalih tiskovina. U književno-sociološkom su smislu vrlo značajne Stipčevićeve – gotovo statistički precizne, detaljne, a po interpretiranom uzorku iscrpne – analize naklada. U autorovu se istra-živanju, nadalje, velika pozornost posvećuje i onome drugom, iz tadašnje, odnosno postgutenbergov-ske perspektive, “alternativnom” načinu distribucije knjiga. Riječ je o još uvijek prisutnoj i vrlo snažnoj tradiciji prepisivanja knjiga, tradiciji koja je od razdoblja srednjeg vijeka poglavito prisutna u redov-ničkim krugovima. Pisana se kultura u stoljećima nakon srednjega vijeka i prije epohe novovjekovlja, barem prema Stipčevićevim analizama, gradi na dva paralelna, jednako bitna i u dominantnim “viso-kokulturnim” tokovima jednako prisutna kolosijeka. Jedan se dio književno ili kulturološki relevant-ne građe objavljuje u tiskanome obliku, na jedan od četiriju financijski prihvatljivih načina koje sam ma-

68 Ovdje zato upućujem na, u europskim razmjerima, poticajnu monografiju o povijesti čitanja autora Alberta Manguela (2001). Jer Stipčevićeva se bibliografija o povijesti knjige, knjižarstva i čitanja, uistinu, može uspoređivati s onom mnogo poznatijeg inozemnog povjesničara.69 Područje se autorova istraživanja, odnosno proučavanje povijesti knjige i tiska, knjižarstva i knjižničarstva, teško može “kruto” akademski ome-điti. Nekad se takva “disciplinarna smjesa”, široko interdisciplinarno polje kojim je teško ovladati, smještalo u područje filoloških znanosti ili, na-prosto, u “filologiju”. Međutim, odrednica filologije pritom je označavala preširoko polje istraživanja jezikâ i nacionalnih književnosti kojemu su nerijetko pripomagale veoma različite “pomoćne” discipline, između ostalog i arheologija, paleografija, etnologija i antropologija itd. O razlikama između tradicionalnih, klasičnih poimanja filoloških znanosti i novijih koncepata nacionalnih filologija usp. Stamać (1996). O prodoru interdiscipli-narnosti u europske filološke studije iscrpno govore uvodne studije u ranije spomenutome zborniku Culture/Contexture, koji urednički potpisuju E. Valentine Daniel i Jeffrey M. Peck (1996).

161loprije spomenuo. Drugi se pak dio tekstualne građe prenosi i “fiksira” na, reklo bi se, prevladan, no još uvijek prisutan način: prepisivanjem uz svjetiljku u nekome od dubrovačko-dalmatinskih ili kontinen-talnih samostana.

Drugo oveće poglavlje Stipčevićeve monografije o ranonovovjekovnom tipu cirkulacije/distribucije književne ili pak slične tiskovne građe naslovljeno je, prema “knjižnopovijesnim” normama preciznim i jednoznačnim naslovom, “Knjižarstvo”. Tom se poglavlju potom pridružuje cijeli niz manjih poglavlja u kojima se obrađuje srodna tematika, najviše vezana uz probleme raspačavanja ili tržišne ekonomije knjige u ranom novovjekovlju, odnosno uz problematiku ekonomsko-političkog nadzora nad cijenama knjige, što se u Stipčevića nužno vezuje uz kompleks knjižne cenzure. Najviše se analiziraju rasponi u cijenama tiskanih knjiga, kako onih otisnutih nakon Gutenbergova prvotiska, mahom u venecijanskim tiskarama, tako i onih koje su u hrvatskim krajevima cirkulirale u rukopisima. Štoviše, Stipčevićeva ana-liza pokazuje kako su knjige u ranome novovjekovlju uistinu funkcionirale kao proizvod na tržištu, kao roba koja se mogla cenzurirati (autor tako govori o hrvatskim piscima koji su bili na udaru cenzure i hr-vatskim cenzorima, zatim o indeksima zabranjenih knjiga i politici cenzure koja se provodila u hrvat-skim središtima, na primjer o preventivnim i prethodnim načinima cenzuriranja ili pak o zabrani uvoza nepodobnih knjiga, o knjižno-promidžbenim tehnikama u ranom novovjekovlju i brizi za knjigu) i koju je trebalo čuvati od najrazličitijih materijalnih ili pak političko-ideoloških opasnosti (autor, u tome smi-slu, govori o postupcima konzervacije knjiga, bilo u privatnim ili samostanskim knjižnicama i arhivima, o inventarima knjižnica, ex libris postupcima, o tradiciji darovanja knjiga, o inozemnome distribuiranju hrvatskih rukopisnih i otisnutih knjiga). Posebnu cjelinu u Stipčevićevoj knjizi zauzima praksa čitanja i posuđivanja knjiga, dakle onaj snop problema koje bi danas valjalo svrstati u bibliotekarsku znanost. I ovdje ponovno autora zanima oblikovanje čitateljske publike u pretpreporodnom razdoblju hrvatske knjižne povijesti, zapreke koje su onemogućavale širenje knjiž(ev)ne kulture, problem “štetnosti” i “ko-risnosti” pojedinih knjiga, poglavito vjersko-utilitarne i erotske literature koja je cirkulirala među najni-že obrazovanim pučkim slojevima, kao i važnost koju je “kultura knjige” imala u društvu. Naime, prema Stipčevićevu mišljenju položaj se knjige u društvu mijenjao u svakom pojedinom razdoblju, od rano-renesansne “brige za knjigu” i specifične pozicije knjige, nakladništva i tiskarstva u razdoblju reforma-cijske djelatnosti, preko sustavnije promidžbe u razdoblju katoličke obnove, sve do pojačana interesa za pučke knjige u sklopu prosvjetiteljske djelatnosti. Knjižnopovijesni uvidi koje autor podastire unutar svoje Socijalne povijesti knjige u Hrvata, veoma sustavno i kronološki pregledno povezani u cjelinu, od iznimne su važnosti i za književnu znanost, posebice za kulturološki usmjereno proučavanje hrvatske ranonovovjekovne književnosti. Jer u Stipčevićevu se monografskome pregledu na jednome mjestu donosi sav onaj arhivsko-pozitivistički materijal – o čitateljstvu i povijesti recepcije, zatim o ekonomiji i tržišnom položaju knjige, tiskarstva, nakladništva ili knjižarstva, o povijesti posuđivanja i tipovima ču-vanja knjižne građe itd. – koji bi trebao, u obliku bilješke ispod teksta, ako ne i u glavnom tekstu, pratiti svaku “socijalnu povijest književnosti”. U tom bi pak pogledu Stipčevićevu monografiju trebalo smatrati komplementarnom povijesti hrvatske književnosti koja, na sustavan i pregledan način, ispunjava neka ključna “prazna mjesta” književnopovijesnog istraživanja.

Trećom se cjelinom Stipčevićeve Povijesti, koja uključuje svega nekoliko poglavlja, otvara sociološki i kulturalnoantropološki relevantna problematika, često zanemarena u domaćih književnih povjesniča-ra, spolne-rodne, interesne i klasne stratifikacije čitateljske publike. Za povjesničara književnosti, poseb-no za komparativno usmjerenu književnu historiografiju, navedeni je problem od iznimne važnosti. U poglavljima koja nose sljedeće naslove, “Knjižne posvete”, “Knjiga za puk” i, možda najzanimljivije među njima, “Žene i knjiga”, hrvatska se knjiž(ev)na cirkulacija interpretira kao “simptom” jedne veće sociokul-turne, socioekonomske i sociopolitičke cirkulacije, kao sjecište različitih interesa i središta moći. Uistinu, ako se pažljivo pročitaju spomenuta poglavlja Socijalne povijesti knjige u Hrvata, osobito ono najdulje među njima posvećeno “ženskom čitateljstvu”, nameću se sljedeći zaključci: prvo, knjižarsko-tiskarska djelatnost u ranom je novovjekovlju, kao, uostalom, i u kasnijim povijesnim razdobljima, najuže pove-zana s dominantnim političkim ili, šire, ideološkim svjetonazorom (Stipčević, između ostalog, raspravlja o povezanosti knjižarstva i nakladništva s pokretom reformacije, zatim s njegovom oprekom, dakle po-kretom katoličke obnove i, konačno, s didaktičko-prosvjetiteljskim tendencijama koje su tipične za 18.


162


stoljeće; razmatra zatim luteransku i protutursku promidžbu knjige kao osobite tipove otpora sredstvi-ma kulture te, naposljetku, problematizira razne oblike crkvene ili svjetovne cenzure); i drugo, u sferi knjižarstva, nakladništva ili tiskarstva, odnosno u području koje Stipčević tumači kao “kulturu knjige” u ranonovovjekovlju, vidljive su one iste stratifikacije koje su karakteristične i za ostala područja društ-venog i kulturnog života, poglavito za književnu kulturu i umjetnost (autor govori o utjecaju ženske pismenosti na proizvodnju knjiga i o posebnom odnosu samostanske “ženske” kulture i distribucije knji-ga, potom o ženama-vlasnicama knjiga i o pojavi “ženske literature”, o mizoginim ili pak filoginim knji-gama i književnicima, pojavi likovnih prikaza žena s knjigom).

Usporedi li se Stipčevićev projekt pisanja socijalne povijesti knjige na hrvatskim prostorima sa sličnim, mahom isključivo književnohistoriografskim projektima, razvidno je da je autoru stalo do si-stematizacije problematike koju književna povijest, s jedne strane, ili sociokulturna povijest, s druge, ostavljaju izvan fokusa. Naprotiv, upravo je ta problematika, nerijetko “suspregnuta” na veličinu bilješke ispod teksta, itekako bitna za svako iole kvalitetnije, ili barem pretencioznije, (književno)povijesno istra-živanje.70 Kultura knjige je, barem iz perspektive povjesničara knjige, i “naličje” i “obličje” svake nacional-ne kulture, i to ne samo zato što zapisuje, a samim time i trajno “fiksira”, kulturnu tradiciju naroda nego, isto tako, zato što predstavlja odraz nacionalne povijesti i govori o uključenosti pojedine nacionalne sredine u europska strujanja.

XI.-

Naposljetku se valja upitati koje su osnovne tendencije i nove analitičke paradigme prisutne u suvre-menih hrvatskih književnih znanstvenika, osobito u proteklih dvanaestak mjeseci. O nekim novim in-terpretativnim strategijama bilo je riječi u uvodnim poglavljima ovoga pregleda. Sada je potrebno, namjesto zaključka, donekle usustaviti hrvatsko “književnoznanstveno polje” i pobrojati najznačajnije dosege suvremene hrvatske znanosti o književnosti. Sa svim mogućim ogradama – među kojima je naj-važnija ona da ovaj prikaz nije, niti može biti sustavan prikaz tendencija prisutnih u suvremenih hrvat-skih književnih povjesničara, teoretičara i komparatista – ipak smatram da je bitno izložiti nacrt novijih teorijsko-kritičkih tendencija vidljivih u korpusu tekstova koje tvore suvremenu hrvatsku književno-znanstvenu produkciju. Na ovom ću ih mjestu imenovati na sljedeći način, koristeći se oprekama koje su uobičajene, da ne kažem i učestale u hrvatskome književnoznanstvenom diskurzu: prva je opreka između imanentizma i historizma; druga između interdisciplinarnosti, u smislu prelaženja granica jed-ne discipline i ulaženja u polje nadležnosti ili, u velikom broju slučajeva, u područje istraživanja druge discipline; treća opreka između akademsko-znanstvenog diskurza i “lepršave” kritičke subjektivnosti, autoreferencijalnosti, donekle i autobiografizma, koja je pak karakteristična za suvremenu književno-teorijsku misao, proizlazi iz osobite krize prikazivanja u humanističkim znanostima, pa nije nipošto obilježje jedino književne znanosti, nego i nekih drugih disciplina na području društveno-humanistič-kih znanosti (antropologija i etnologija najčešće se navode kao reprezentativne discipline u kojima se ogleda takvo “krizno stanje”).71 “Dvije povezane značajke te krize su, prvo, nesustavnost u nastojanjima da se izgrade opće i povijesno cjelovite teorije, koje bi obuhvatile sva pojedinačna istraživanja, i, drugo, općeprihvaćeno uvjerenje da se svijet iz temelja mijenja, te da ga pouzdani ‘osnovni’ pojmovi [...] više ne objašnjavaju tako dobro kao prije [kurzivom istaknuo L. R.].”72 Istraživanje ili, drugim riječima, kritičko djelovanje (književnih) znanstvenika, u tome smislu, postalo je mnogo subjektivnije i osobnije, što za Marcusa i Fischera predstavlja jednu novu “eksperimentalnu kvalitetu” humanistike. Te su tri tendencije

70 To se možda najviše odnosi na povijesti književnosti starijih razdoblja: prvo, stoga što u tim razdobljima književnoestetska funkcija nije tako čvr-sto odvojena od drugih funkcija književne kulture, na primjer društvene, religijske i didaktičke; drugo, stoga što se čitateljska publika tih razdoblja jasno stratificira, što se pak ogleda i u sferi nakladništva i tiskarstva, osobito zato što postoje tiskovine popularne kulture, kao proizvodi koji upraž-njavaju interese puka i, s druge strane, tiskovine koje su rezervirane za “čitateljsku elitu”, mahom viših estetskih kriterija.71 O tom problemu sustavno govore George E. Marcus i Michael M. J. Fischer (2003), osobito u poglavlju naslovljenom “Kriza prikazivanja u huma-nističkim znanostima” koje je objavljeno u zborniku Antropologija kao kritika kulture (1986); o stanju u hrvatskim etnološko-antropološkim krugo-vima iscrpno govori Ines Prica (2001). Za tu je problematiku koristan i ranije spominjani članak Lade Čale Feldman (2006) o “institucionalizaciji” književne antropologije u hrvatskome akademskom okružju.72 Marcus/Fischer (2003), str. 138.

163– ili, kako sam ih odredio, historizam/antropologizam, interdisciplinarnost i “nova subjektivnost” – jasno izražene i u hrvatskih književnih znanstvenika. Ono što preostaje, zaključno, pobliže je razjasniti svaku od spomenutih tendencija, kao i za nju specifične “interpretativne strategije”. Riječju, ono što će me za-nimati u posljednjemu, zaključnom poglavlju ovoga pregleda može se sažeti u sljedeća dva pitanja. Po kojim se kvalitetama navedene tri tendencije karakteristične za suvremenu hrvatsku književnu znanost razlikuju od prethodnih, ponajprije imanentističkih tendencija? Drugo, koje su interpretativne strate-gije specifične za svaku pojedinu tendenciju u najnovijem hrvatskom književnoznanstvenom diskurzu te, konačno, koje analitičke metode svaka od tih tendencija donosi sa sobom u znanstveni diskurz do-tične discipline?

O razlikama između imanentističkih, mahom formalističkih pristupa u hrvatskoj znanosti o književ-nosti te, s druge strane, nešto novijih pristupa koji književne tekstove nastoje sagledavati u njihovu kon-tekstualnom okružju, kao proizvode kulture, odnosno kao kulturne proizvode, koji su “povijesni” u onoj istoj mjeri u kojoj su i povijest i kultura “tekstualni”, govorio sam u uvodnome poglavlju. Zato prelazim na sljedeće dvije specifičnosti suvremenog hrvatskog književnoznanstvenog diskurza. Prva od njih, in-terdisciplinarnost, redovito se smatra jednim od osnovnih obilježja suvremene književne teorije koja, upravo zbog poroznosti svojih granica, nerijetko gubi svoj “disciplinarni predznak” te postaje, naprosto, “teorija”. Indikativno je, uostalom, da su sve “nove” teorijske smjese – najčešće s kulturološkim ili pak an-tropološkim predznakom – kao što su kulturalni studiji i književna antropologija, zapravo proizašle iz “radionica” književnih povjesničara i književnih teoretičara, jednom riječju znanstvenika s područja knji-ževne znanosti. Da parafraziram Cullera ili Eagletona, odjednom su se književni teoretičari, povjesničari nacionalnih književnosti i komparatisti uhvatili u koštac s problemima koji ih ranije nisu zanimali, osobi-to medijskim, popularnim ili drugim svakodnevnim simboličkim praksama.73 Suvremena hrvatska knji-ževna znanost, naravno, nije mogla ostati ravnodušna. Navedene monografije Vladimira Bitija, Suzane Marjanić ili Tvrtka Vukovića za predmet uzimaju korpus hrvatske književnosti, bilo kanonskih autora kao što je Krleža, bilo pjesnika kvorumaške generacije. No za razliku od starijih, tradicionalnijih pristu-pa istome književnom materijalu, predmet se njihova interesa radikalno izmijenio. A osim predmeta, u smislu “problema”, izmijenila se i metodologija koju navedeni analitičari stavljaju u pogon. I Bitijev i Marjanićkin, no posebice Vukovićev analitički instrumentarij, snažno je interdisciplinaran. Ali ne jedi-no u smislu metoda kojima se ti autori koriste i problemskih čvorišta koje nastoje, svi odreda uspješno, rasplesti – “aporija reprezentacije” u Vukovićevu slučaju, meta-auto-biografskih ili dokumentarističkih signala u Krležinu memoarskom opusu u slučaju Suzane Marjanić i problema (re)konstrukcije i (re)-prezentacije identiteta u suvremenom hrvatskom proznom stvaralaštvu od Janka Polića do Dubravke Ugrešić – nego i u smislu postavljanja određene teorijsko-analitičke rešetke na točno određen problem u točno određenom književnom materijalu. Postkolonijalni, (post)strukturalistički i dekonstrukcijski, metahistoriografski i (post)feministički, psihoanalitički, antropološko-etnološki, kulturalnostudijski di-skurz, da nabrojim samo neke, “testira” se na tekstovima hrvatske književne, kazališne ili medijske kul-ture. Pritom se metodologija kojom se koriste gotovo svi spomenuti autori može odrediti kao “cik-cak” metodologija, ali ne u smislu skakanja s teme na temu i s problema na problem – to nipošto – nego u smislu pomnog odabiranja najprikladnije metodologije – a samim time i interpretativne rešetke – za svaki pojedini problem koji iskrsava u analizi. Odnosno, u smislu traženja analogija između različitih di-sciplina i različitih analitičkih praksi, od kulturalne antropologije, etnologije, sociologije, teatrologije, medijskih studija, psihoanalize i psihologije, sve do književne i kulturalne teorije – analogija koje mogu pridonijeti istraživanju. U takvu unakrsno provedenome istraživanju ne samo da se narušavaju granice pojedinih disciplina – posebice onih koje se supostavljaju i odmjeravaju – nego se, u velikom broju slu-čajeva, ukida ona tradicijom “zagarantirana” objektivnost akademsko-znanstvenog diskurza humani-stičkih znanosti. To je, također, jedan od aspekata krize reprezentacije, krize prikazivanja u humanistici. Uistinu, suvremeni su književni povjesničari i teoretičari neopterećeni “znanstvenošću” i “objektivnošću” vlastitog diskurza. Još je Andrea Zlatar pisala o ja-formi koja je postala karakteristikom književne zna-

73 Usp. Culler (2001), Eagleton (2002) i (2005). Za uvod u probleme institucionalizacije i širenja kulturalnih studija usp. Bennett (2005) i, u domaćim akademskim krugovima, Duda (2002).


164


nosti u prošlom stoljeću.74 Nakon što se suvremena teorija historiografije, a osobito njezin najznačajniji predstavnik u 20. stoljeću, Hayden White, odlučila detaljnije pozabaviti odlikama historiografske obrade materijala – i, poglavito, nakon što je uvidjela da se povjesničari (a njima možemo pridodati i etnografe i književne povjesničare) koriste istim narativnim tehnikama kao književnici – aporiju o totalnom i posve objektivnome uvidu u humanističkim znanostima zamijenila je tvrdnja o nemogućnosti jednoznačne reprezentacije (književne ili kulturne) prošlosti. Povijesna istraživanja nastoje sistematizirati svoj pred-met, na primjer književnosti, pojedinu kulturu ili pak materijalnu prošlost, tako što mu pridaju točno određenu “povijest”. No, kao što povijest proizvodi nekoliko različitih (interpretacija) prošlosti – osobito stoga što se svaka povijest zasniva na pomnom čitanju različitih “izvora-tekstova” – tako i svaka prošlost proizvodi nekoliko različitih povijesti. Nova, zapravo revidirana objektivnost književnih znanstvenika, napose književnih povjesničara, njihova je “nova subjektivnost”, ili pak njezino priznanje.75 Monografije o postmodernističkom proznom pismu ili, u hrvatskom književnoznanstvenom ili publicističkom okru-ženju česte, knjige o sveprisutnom “ženskom pismu” – poput one Andree Zlatar (Tekst, tijelo, trauma, 2004), Dubravke Oraić Tolić i Helene Sablić Tomić – dobri su primjerci takvih “subjektiviziranih” pristupa književnom materijalu. Spomenute se autorice, književne povjesničarke i teoretičarke, odlučuju u vla-stitu analizu uplesti cijeli niz autobiografskih i autorefleksivnih priča koje, na način koji pristoji “čisto” književnom diskurzu, u potpunosti raskrinkavaju autorovu (autoričinu) subjektivnu poziciju. Uostalom, književni povjesničar u vlastitom diskurzu neprestano pokušava sakri(va)ti tragove svoje (autorske) pri-sutnosti, pritom stvarajući iluziju o provedenom istraživanju-kao-tekstu koji progovara posve objek-tivno, bez intervencije autora i bez njegova pristranog motrišta.76 S tom praksom vjerodostojne repre-zentacije prekidaju – ili barem to pokušavaju učiniti – suvremeni pristupi književnome djelu. A takvo se “lutajuće motrište”, kako književne historiografije tako i svih ostalih disciplina književne znanosti, može prepoznati i u hrvatskim publikacijama u proteklih dvanaest mjeseci: na primjer, to se osobito dobro vi-di u monografiji Suzane Marjanić ili, snažnije, ali na drugi način, u vrlo poticajnoj knjizi studija Lade Čale Feldman. Analitičari-istraživači koji čine mainstream suvremene hrvatske znanosti o književnosti – a to su pak mahom književni povjesničari, teoretičari i književni komparatisti, o kojima je bilo riječi i u ovo-me analitičkome pregledu – itekako su svjesni svoje pozicije kao i ograničena dosega zaključaka koje izvode iz vlastita istraživanja. U tome je smislu hrvatska književna znanost u proteklih godinu dana – a to se može reći i za (suvremenu) hrvatsku znanost o književnosti uopće – polagano postajala osvješte-nija: prvo, u teorijsko-metodološkome smislu (jer u njoj su se profilirale neke nove metode ili “tehnike” književne interpretacije, uglavnom u skladu sa svim europskim strujanjima u književnoj i kulturalnoj te-oriji); zatim, u smislu širenja granica predmeta na koji se analitički usredotočuje (rasprave i monografije o kojima je ovdje bilo riječi pokrivaju različite “simboličke prakse” u umjetnosti, kulturi i društvu); i ko-načno, u smislu zamućivanja jasnih, razgovjetnih granica između različitih diskurza, “žanrova” koji tvore područje znanosti o književnosti (na tragu Geertzove teze o nejasnim granicama koje se uspostavljaju te odmah potom dokidaju u dvadesetostoljetnim humanističkim znanostima; o tome također svjedoči višekratno spominjana knjiga književne teoretičarke i teatrologinje Lade Čale Feldman).77

Konačno, što treba izdvojiti kao osobitost hrvatske “literaturologije”, da se još jednom poslužim tim – danas zasigurno prevladanim – pojmom Zdenka Škreba, koji bi trebao upućivati na, a onda valjda i osiguravati, “znanstvenost” znanosti o književnosti? Možda ono što predstavlja specifičnost humanisti-ke i u svjetskim razmjerima. Jer, kako su ustvrdili Marcus i Fischer u spomenutom zborniku o antropolo-giji kao kritici kulture, upravo “današnje doba vrijeme je preispitivanja vodećih ideja u svim znanostima o čovjeku [...]”78 Preispitivanje, međutim, mogu učiniti još jedino sami znanstvenici ili, da donekle ubla-

74 Usp. Zlatar (1995).75 Usp. Biti (2000).76 O tome usp. Biti (2000). Autor se u toj raspravi o mehanizmima i strategijama prisutnima u historiografskome diskurzu uvelike oslanja na teorijska razmatranja francuskih analitičara, na primjer na analize strategija iskazivanja u historiografskome diskurzu Rolanda Barthesa, kao i na američke te-oretičare, osobito na Haydena Whitea, Dominica LaCapru i Davida Perkinsa. A posljednji se od njih, govoreći o različitim problemima u istraživanju književne povijesti – kao discipline znanosti o književnosti – u jednome trenutku zapitao je li književna povijest uopće i moguća u sustavu znanja koji nazivamo “humanistika”. Usp. Perkins (1992).77 Za koncepciju “blurred genres” usp. Geertz (19???) i Marcus/Fischer (2003).78 Marcus/Fischer (2003), str. 21.

165žim taj kruti pojam nerijetko rezerviran za sve osim studia humanitas, sami istraživači. Dovodi li to književnu znanost, no isto tako i kulturalne studije, antropologiju i etnologiju ili njima srodne društve-no-humanističke discipline, negdje na rub sveopćeg relativizma? Nema potpune Istine o prošlosti, o tekstu i o Drugome. Humanističke znanosti nemaju pravo na apsolutni uvid. Posjeduju tek privid, kraj-nje nepouzdano znanje o dosezima vlastita istraživanja. Umjesto s “tvrdim činjenicama” (hard facts), one barataju tek “djelomičnim istinama” (partial truths) o svojem predmetu, odnosno o nepouzdanosti vla-stite metodologije. Tko bi pak rekao da takva radikalna skepsa, takvo nepovjerenje u vlastitu “znanstve-nost” zapravo označava “eksperimentalni trenutak u humanističkim znanostima”.79

Citirana literatura:

Benčić, Živa/Fališevac, Dunja (ur.) (2006) Čovjek, prostor, vrijeme: književnoantropološke studije iz hrvatske književnosti, Zagreb: Disput.Bennett, Tony (1990) Outside Literature, London-New York: Routledge.Bennett, Tony (2005) Kultura: znanost reformatora, Zagreb: Golden marketing.Biti, Vladimir (1989) Pripitomljavanje drugog: mehanizam domaće teorije, Zagreb: Filozofska istraživanja.Biti, Vladimir (1994) Upletanje nerečenog. Književnost/povijest/teorija, Zagreb: Matica hrvatska.Biti, Vladimir (1995) “Institucionalizacija semiotike u domaći akademski život”, u: Trag i razlika: čitanja su-vremene hrvatske književne teorije, ur. Biti, Vladimir/Ivić, Nenad/Užarević, Josip, Zagreb: Naklada MD.Biti, Vladimir (1997) Pojmovnik suvremene književne teorije, Zagreb: Matica hrvatska.Biti, Vladimir (2000) Strano tijelo pri/povijesti, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.Biti, Vladimir (2005) Doba svjedočenja: tvorba identiteta u suvremenoj hrvatskoj prozi, Zagreb: Matica hr-vatska.Brlek, Tomislav (2004) “’Ako je literatura’ – (pot)pisano isušivanje kaljuže identiteta”, u: Dani hvarskoga kazališta, knjiga 30, Hrvatska književnost, kazalište i avangarda dvadesetih godina 20. stoljeća, Zagreb--Split: HAZU-Književni krug.Clifford, James (1986) “Introduction: Partial Truths”, u: Writing Culture: the Poetics and Politics of Etnography, eds. Clifford, James/Marcus, George E., Los Angeles-London: California University Press.Clifford, James/Marcus, George E. (eds.) (1986) Writing Culture: the Poetics and Politics of Etnography, Los Angeles-London: California University Press.Compagnon, Antoine (1998) Le démon de la théorie, Paris: Éditions du Seuil.Culler, Jonathan (2001) Književna teorija: vrlo kratak uvod, Zagreb: AGM.Curtius, Ernst Robert (1998) Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje, Zagreb: Naprijed.Čale Feldman, Lada (2005) Femina ludens, Zagreb: Disput.Čale Feldman, Lada (2006) “Znanost, prostor, vrijeme: obrisi (hrvatske) književne antropologije”, u: Čovjek, prostor, vrijeme: književnoantropološke studije iz hrvatske književnosti, ur. Benčić, Živa/Fališevac, Dunja, Zagreb: Disput.Daniel, Valentine E./Peck, Jeffrey M. (eds.) (1996) Culture/Contexture: Explorations in Anthropology and Literary Studies, Berkeley-Los Angeles: California University Press.De Certeau, Michel (2003) Invencija svakodnevice, Zagreb: Naklada MD.Duda, Dean (2002) Kulturalni studiji: ishodišta i problemi, Zagreb: AGM.Eagleton, Terry (2002) Ideja kulture, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.Eagleton, Terry (2005) Teorija i nakon nje, Zagreb: Algoritam.Fish, Stanley (1980) Is There a Text in This Class? The Authority of Interpretative Communities, Cambridge--London: Harvard University Press.Flaker, Aleksandar (1986) Stilske formacije, Zagreb: SN LiberFoucault, Michel (2002) Riječi i stvari. Arheologija humanističkih znanosti, Zagreb: Golden marketing.

79 Naime, tako je podnaslovljena ovdje često spominjana knjiga Marcusa i Fischera (2003).


166


Fried, István (2006) “Imagološka pitanja”, u: Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim knji-ževnostima, ur. Oraić Tolić, Dubravka/Kulcsár Szabó, Ernő, Zagreb: FF press.Geertz, Clifford (1973) The Interpretation of Cultures: Selected Essays, New York: Basic Books, Inc. Publishers.Govedić, Nataša (2005) “Etika kritike: kriteriji argumentacijske korektnosti”, u: Etičke bilježnice: o revoltu i bezbrižnosti, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.Iser, Wolfgang (1993) Prospecting: From Reader Response to Literary Anthropology, Baltimore-London: The John Hopkins University Press.Iser, Wolfgang (2000) The Fictive and the Imaginary: Charting Literary Anthropology, Baltimore-London: The John Hopkins University Press.Ivić, Nenad (1995) “Polihistor i starina. Odnos filologije i povijesti u radovima R. Katičića”, u: Trag i ra-zlika: čitanja suvremene hrvatske književne teorije, ur. Biti, Vladimir/Ivić, Nenad/Užarević, Josip, Zagreb: Naklada MD.Ivić, Nenad (1996) “Kombolova povijest književnosti kao sinegdoha poezije”, u: Quorum, 6, Zagreb.Kravar, Zoran (2004) Antimodernizam, Zagreb: AGM.Lehmann, Hans-Thies (2004) Postdramsko kazalište, Zagreb-Beograd: CDU – TkHManguel, Alberto (2001) Povijest čitanja, Zagreb: Prometej.Marcus, George E./Fischer, Michael M. J. (2003) Antropologija kao kritika kulture: eksperimentalni trenutak u humanističkim znanostima, Zagreb: Breza.Marjanić, Suzana (2005) Glasovi Davnih dana: transgresije svjetova u Krležinim zapisima 1914-1921/22, Zagreb: Naklada MD.Oraić Tolić, Dubravka (2005) Muška moderna i ženska postmoderna: rođenje virtualne kulture, Zagreb: Naklada Ljevak.Oraić Tolić, Dubravka/Kulcár Szabó, Ernő (ur.) (2006) Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjo-europskim književnostima, Zagreb: FF press.Pavličić, Pavao (2006) Skrivena teorija, Zagreb: Matica hrvatska.Perkins, David (1992) Is Literary History Possible?, Baltimore-London: The John Hopkins University Press.Prica, Ines (2001) Mala europska etnologija, Zagreb: Golden marketing.Rafolt, Leo (2004) “Slobodan Prosperov Novak, tko je to? Ili: O pozadini jednog projekta kanonizacije književne povijesti”, u: Književna republika, 3-4, Zagreb.Rafolt, Leo (2006) “Profil ubojice u trima dubrovačkim renesansnim tragedijama”, u: Čovjek, prostor, vri-jeme: književnoantropološke studije iz hrvatske književnosti, ur. Benčić, Živa/Fališevac, Dunja, Zagreb: Disput.Rapport, Nigel (1997) Transcendent Individual: Towards Literary and Liberal Anthropology, London-New York: Routledge.Roach, Joseph (2005) Strasti glume: studije o znanosti glume, Zagreb: Hrvatski centar ITI-UNESCO.Schwanitz, Dietrich (2000) Teorija sistema i književnost: nova paradigma, Zagreb: Naklada MD.Segalen, Martine (ur.) (2002) Drugi i sličan: pogledi na etnologiju suvremenih društava, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.Solar, Milivoj (1985) Filozofija književnosti, Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.Stamać, Ante (1996) Ranjivi opis sustava: književno-znanstvene rasprave, Zagreb: Matica hrvatska.Šporer, David (2005) Novi historizam: poetika kulture i ideologija drame, Zagreb: AGM.Vuković, Tvrko (2006) Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši: aporije reprezentacije u kvorumaškome pje-sništvu, Zagreb: Disput.Weinberg, Bernard (1961) A History of Literary Criticism in the Italian Renaissance, Chicago-London: University of Chicago Press.White, Hayden (1975) Metahistory: the historical imagination in nineteenth-century Europe, Baltimore--London: The John Hopkins University Press.White, Hayden (1978) Tropics of Discourse: essays in cultural criticism, Baltimore-London: The John Hopkins University Press.

167Zima, Dubravka (2006) “Djetinjstvo i stereotipi: slika djeteta u hrvatskome dječjem romanu 20. stolje-ća”, u: Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim književnostima, ur. Oraić Tolić, Dubravka/Kulcsár Szabó, Ernő, Zagreb: FF press.Zlatar, Andrea (1995) “’Ja’ književne teorije”, u: Trag i razlika: čitanja suvremene hrvatske književne teorije, ur. Biti, Vladimir/Ivić, Nenad/Užarević, Josip, Zagreb: Naklada MD.Dodatak. Hrvatska znanost o književnosti. Izabrana bibliografija (kolovoz 2005 – kolovoz 2006):Banov-Depope, Estela, Suodnosi usmene i pisane književnosti: prilozi za teoriju kulturnih transformacija, Hrvatsko filološko društvo, Rijeka 2005.Benčić Rimay, Tea, Um na mjesec putuje: ogledi o suvremenoj hrvatskoj poeziji i prozi, Litteris, Zagreb 2005.Benčić, Živa, Lica Mnemozine: ogledi o pamćenju, Naklada Ljevak, Zagreb 2006.Biti, Vladimir, Doba svjedočenja: tvorba identiteta u suvremenoj hrvatskoj prozi, Matica hrvatska, Zagreb 2005.Bošković-Stulli, Maja, Od bugarštice do svakidašnjice, Konzor, Zagreb 2005.Bošnjak, Branimir, Žanrovi žudnje: kazalište, radiodrama, televizija i kultura, Društvo hrvatskih književni-ka, Zagreb 2005.Brala-Mudrovčić, Jasminka, Putevima hedonizma: komediografski rad Milana Begovića, Lika press, Gospić 2006.Brešić, Vinko, Čitanje časopisa: uvod u studij hrvatske književne periodike 19. stoljeća, Matica hrvatska, Zagreb 2005.Brezak-Stamać, Dubravka, Dramsko djelo Mavra Vetranovića, Naklada Bošković, Split 2005.Čale Feldman, Lada, Femina ludens, Disput, Zagreb 2005.Čale, Morana, Oko Kiklopa, ArTresor naklada, Zagreb 2005.Čovjek, prostor, vrijeme: književnoantropološke studije iz hrvatske književnosti, ur. Živa Benčić, Dunja Fališevac, Disput, Zagreb 2006.Drndić, Daša, After eight: književni ogledi, Meandar, Zagreb 2005.Đekić, Velid, Flagusova rukavica: originalnost prepisivanja u prozi Dubravke Ugrešić, Meandar, Zagreb 2006.Đuro Sudeta, pjesnik i pripovjedač: zbornik radova sa Znanstvenog skupa o Đuri Sudeti održanog u Bjelovaru 6. svibnja 2004, ur. Miroslav Šicel, Ilija Pejić, HAZU, Bjelovar – Zagreb 2005.Gašparović, Darko, Kamov, Adamić, Rijeka 2005.Govedić, Nataša, Etičke bilježnice: o revoltu i brižnosti, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2005.Hrvatska književna kritika: teorija i praksa, ur. Jelena Hekman, Matica hrvatska, Zagreb 2005.Hrvatska književnost tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Komparativna povijest hrvatske književnosti: zbornik radova sa VII. znanstvenog skupa održanog od 30. rujna do 1. listopada 2004. godine u Splitu, ur. Cvijeta Pavlović, Vinka Glunčić-Bužanić, Književni krug, Split 2005.Igra i svečanost u hrvatskoj književnosti i kazalištu, Dani hvarskog kazališta, 31, ur. Nikola Batušić et al., HAZU – Književni krug, Zagreb – Split 2005.Jelčić, Dubravko, Storia della letteratura croata, Guépard Noir, Milano 2005.Kovač, Zvonko, Međuknjiževna tumačenja, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2005.Kravar, Zoran, Sinfonia domestica: članci o domaćoj književnosti 1. i 2. stupnja, Thema, Zadar 2005.Kravar, Zoran, Svjetonazorski separei: antimodernističke tendencije u hrvatskoj književnosti ranoga 20. sto-ljeća, Golden marketing, Zagreb 2005.Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim književnostima, ur. Dubravka Oraić Tolić, Ernő Kulcár Szabó, FF press, Zagreb 2006.Lauer, Reinhard, Okviri hrvatske književnosti: kroatističke studije, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2006.Lipovčan, Srećko, Mediji – druga zbilja? Rasprave, ogledi, interpretacije, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 2006.


168


Lipovčan, Srećko, Vrijeme nevremena: ogledi, kritički zapisi i polemike o kazalištu i književnosti, Društvo hr-vatskih književnika, Zagreb 2006.Lončarević, Vladimir, Književnost i Hrvatski katolički pokret (1900-1945): teorijske i programske odrednice, književna politika i organizacijska struktura, Alfa, Zagreb 2005.Lukežić, Irvin, Ogledalo bašćinsko: o starim knjigama, zaboravljenim piscima, rijetkim novinama, neostva-renim časopisima, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 2006.Machiedo, Mladen, Preko rubova: između utopije i povijesti, Književni krug, Split 2006.Marijanović, Stanislav, Iznovljavanja: povratak zavičajnicima, Matica hrvatska. Ogranak Osijek, Osijek 2005.Marjanić, Suzana, Glasovi Davnih dana: transgresije svjetova u Krležinim zapisima 1914 – 1921/22, Naklada MD, Zagreb 2005.Mataga, Vojislav, Moderno, postmoderno, trivijalno: upletanja, Altagama, Zagreb 2005.Muzaferija, Gordana, Kazališne igre Mire Gavrana, Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb 2005.Oraić Tolić, Dubravka, Muška moderna i ženska postmoderna: rođenje virtualne kulture, Naklada Ljevak, Zagreb 2005.Paljetak, Luko, Sastavljanje Orfeja: studije, drame, pjesme, ogledi, Naklada Ljevak, Zagreb 2005.Pavletić, Vlatko, Kurlanski bijesni čvor: trajni književni domet Mirka Božića, Matica hrvatska, Zagreb 2006.Pavličić, Pavao, Skrivena teorija, Matica hrvatska, Zagreb 2006.Pavlović, Cvijeta, Priča u pjesmi: pripovjedni postupci Šenoine epske poezije, Disput, Zagreb 2005.Pavlović, Cvijeta, Šenoina poetika prevođenja: traduktološka analiza Šenoinih prijevoda s francuskoga jezi-ka, Matica hrvatska, Zagreb 2006.Peričić, Helena, U potrazi za Weimarom, Meandar, Zagreb 2006.Prostor i granice hrvatske književnosti i kazališta, Dani hvarskog kazališta, 32, ur. Nikola Batušić et al., HAZU – Književni krug, Zagreb – Split 2006.Raslojavanje jezika i književnosti. Zbornik radova 34. seminara Zagrebačke slavističke škole, ur. Krešimir Bagić, FF press, Zagreb 2006.Riječki filološki dani: zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa Riječki filološki dani održanoga u Rijeci od 18. do 20. studenoga 2004, ur. Ines Srdoč-Konestra, Silvana Vranić, Filozofski fakultet u Rijeci, Rijeka 2006.Roić, Sanja, Stranci: portreti s margine, granice i periferije, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 2006.Sablić Tomić, Helena, Gola u snu: o ženskom književnom identitetu, Znanje, Zagreb 2005.Solar, Milivoj, Retorika postmoderne: ogledi i predavanja, Matica hrvatska, Zagreb 2005.Solar, Milivoj, Vježbe tumačenja: interpretacije lirskih pjesama, Matica hrvatska, Zagreb 2005.Stamać, Ante, Obnovljeni Ujević, Matica hrvatska, Zagreb 2005.Stamać, Ante, Zapravo, Šoljan, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 2005.Stipčević, Aleksandar, Socijalna povijest knjige u Hrvata. Knjiga II. Od glagoljskog prvotiska (1483) do Hrvatskoga narodnog preporoda (1835), Školska knjiga, Zagreb 2005.Stipčević, Ennio, Glazba, tekst, kontekst, Meandar, Zagreb 2006.Stolac, Diana, Riječki filološki portreti, Filozofski fakultet u Rijeci, Rijeka 2006.Šicel, Miroslav, Povijest hrvatske književnosti, II-III, Naklada Ljevak, Zagreb 2005.Škvorc, Boris, Australski Hrvati, mitovi i stvarnost: rasprave i eseji o hrvatskoj emigrantskoj književnosti, egzi-lantima i imaginarnoj Hrvatskoj, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb 2005.Škvorc, Boris, Gorak okus prešućenog: ironično u tekstovima, kontekstu i intertekstualnim konotacijama su-vremene hrvatske proze, Alfa, Zagreb 2005.Šundalić, Zlata, Kroz slavonske libarice: rasprave o nabožnoj književnosti u Slavoniji, Matica hrvatska. Ogranak Osijek, Osijek 2005.Tomasović, Mirko, Mihovil Kombol (1883-1955). Monografija o opusu, Disput, Zagreb 2005.Urem, Mladen, Janko Polić Kamov, Dora Maare i hrvatska avangarda, Rival, Rijeka 2006.Videk, Nevenka, Tri stoljeća s pjesnikom brata sunca: Franjo Asiški u hrvatskom pjesništvu i prozi od 16. do kraja 18. stoljeća, Disput, Zagreb 2006.

169Visković, Velimir, U sjeni FAK-a, V.B.Z, Zagreb 2006.Vuković, Tvtko, Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši: aporije reprezentacije u kvorumaškome pjesništvu, Disput, Zagreb 2005.Zbornik radova o Marku Maruliću: u povodu 550. obljetnice rođenja i 500. obljetnice njegove Judite, prir. Dubravko Jelčić, HAZU, Zagreb 2005.Znanstveno djelo prof. dr. sc. Milivoja Solara; Hrvatska književnost 20. stoljeća, različite ideje i funkcije knji-ževnosti: zbornik radova sa IV. znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem (Zagreb, 26. IX. – 27. XI. 2004.), ur. Branimir Bošnjak, Altagama, Zagreb 2006.

Napomena: Ova se bibliografija nastavlja na pregled hrvatske književnoznanstvene produkcije od kolo-voza 2004. do kolovoza 2005. autora Krešimira Nemeca (“Novosti iz književne kroatistike”, u: Raslojavanje jezika i književnosti. Zbornik radova 34. seminara Zagrebačke slavističke škole, FF press, Zagreb 2006).


III. Hrvatski s naglaskom

173Patrycjusz Pająk-

Slika prijeloma(pad Austro-Ugarske i nastanak Jugoslavije

u hrvatskoj avangardnoj prozi)

Pukotine na političkoj konstrukciji Austro-Ugarske Monarhije koje su najavljivale njezin raspad pojavlju-ju se već potkraj XIX. st. kada dolazi do kraja dominacije liberalne buržoazije, koja je trajala oko četrdeset godina, i jačanja značenja masovnih nacionalnih pokreta. Kako tvrdi Carl E. Schorske, krah liberalnoga političko-ekonomskoga programa javlja se kao posljedica procesa koji su započeli sami liberali. Oni pak – u ime rušenja apsolutističkoga poretka – pridonose političkoj aktivnosti donjih društvenih slojeva. Energija masa, kao eksploziv s odgođenim paljenjem, ne bori se protiv već oslabljene aristokratske eli-te, nego protiv liberala koji su na vlasti. Seljaci i niži slojevi građanstva (na društvenoj razini) kao i sla-vensko stanovništvo (na narodno-društvenoj razini) odbacuju predvodništvo pristalica liberalizma koji se sve jasnije identificiraju s kapitalizmom i čija je vlastita društvena baza vrlo slaba, da bi u uvjetima slobodnoga prava glasa – do toga trenutka nedemokratski ograničenog – mogla osigurati prevlast svo-ga političkog predstavljanja u strukturama vlasti.1 Na taj način liberali, kao posredno žarište i istodobno katalizator promjena, pridonose propasti Habsburške Monarhije jer narušavaju krut, hijerarhijski sustav vrijednosti koji, kako piše Mieczysław Dąbrowski, predstavlja osnovu postojanja Austro-Ugarske.2

Razbuđeni nacionalizam nižih klasa otkriva osim toga prevaru ideje Habsburške Monarhije kao za-jednice naroda Srednje Europe. Ranije je taj mit, u skladu sa zaključcima Jacquesa Le Ridera, izrazito opovrgnula Austro-ugarska nagodba iz 1867. kad je u svrhu konsolidacije imperija priznala prednost pojma državnog prava nad pojmom nacionalnog prava, podcjenjujući nacionalne zahtjeve habsbur-ških Slavena. Te političko-pravno promjene navode slavenske narode na potragu za svojom budućno-šću izvan okvira Monarhije. Habsburški mit bio bi u svjetlu te činjenice, kako tvrdi Le Rider, lažna ideja koja maskira nacionalizam i rasizam, povezane s hegemonijom njemačkoga i mađarskoga naroda.3

Le Rider u svome radu skreće pozornost na činjenicu da će država Habsburgovaca do kraja svoga postojanja na europskom području zadržati izuzetnu društveno-političku strukturu, koja, unatoč dikta-torskim naletima vlasti obaju dijelova Monarhije, ne čini homogenu državu, a narodi koji ulaze u njezin sastav ne čine jednu naciju. Obilježje austro-ugarske državnosti može se, dakle, definirati kao empirij-sko i ne do kraja zatvoreno, štetno za autoritet središnje vlasti, ali korisno za individualnost pojedinih naroda.4 Uzrok raspadu Austro-Ugarske bila bi s takva gledišta liberalna koncepcija države i slabost naj-višega stupnja vlasti koja proizlazi iz te činjenice.

Mikromodeli raspada (Miroslav Krleža)-

S gledišta habsburških političara austro-ugarska vojska predstavlja živu egzemplifikaciju ideje o zajed-nici naroda koji ulaze u sastav Monarhije. Jedinstvena uniforma treba, prema mišljenju Ewe Wiegandt, brisati nacionalne i kulturne razlike među vojnicima, treba biti simbol društvene i političke kompaktno-

1 V. C. E. Schorske, Beč krajem stoljeća. Politika i kultura, Zagreb 1997, str. 25-26, 128-132, 313.2 V. M. Dąbrowski, Dekadentyzm współczesny. Główne idee, motywy i postawy modernistyczne w polskiej i niemieckojęzycznej literaturze XX wieku, Izabelin 1996, str. 93-94.3 V. J. Le Rider, Mitteleuropa, Zagreb 1999, str. 43-46.4 V. Isto, str. 46.

174


sti države.5 U ratnim novelama iz ciklusa Hrvatski bog Mars (1922, 1933) Miroslav Krleža predstavlja krizu te ideje u obliku aksiološkoga kaosa ratnoga vremena i pokušaja njegova obuzdavanja stvaranjem ilu-zije reda ili pozivanjem na temeljna egzistencijalna prava. Reakcije običnih vojnika, koji najčešće pripa-daju najnižim slojevima hrvatskoga društva ili pak inteligenciji, pisac uspoređuje s reakcijama njihovih vođa koji rat promatraju kroz prizmu anakroničnoga, carsko-kraljevskoga estetizma.

Mjesto te konfrontacije u Krležinim je ratnim novelama zatvoren prostor kao što su kasarne6 ili voj-ne bolnice. One imaju ulogu mikrokozmičkih modela koji se nalaze u metonimijskom i metaforičkom odnosu s društveno-političkim makrokozmosom Austro-Ugarske.7 U noveli Baraka Pet Be (1921) takav mikrokozmički model jest bolnica na bojištu u koju autor smješta predstavnike raznih nacionalnosti i društvenih slojeva. Organizacijski raspad službe predstavljen je kao pojava koja snažno raste. Još se više intenzivira kad se bolničko osoblje evakuira, a bolnici se počinju približavati ruski odredi. Naglašavanju intenziteta anarhije pogoduje ne samo nered povezan s probijanjem bojišnice nego i sa psihičkim sta-njem pacijenata koji su ostavljeni kao opasnost samima sebi. Lišeni liječničke skrbi, nesigurni u sutra, prepušteni milosti neprijatelja, skloni su impulzivnim postupcima koji trebaju donijeti privremene ugo-de, zaborav očaja i straha ili su također izraz nekontrolirane radosti povezane s nadom u promjenu sudbine nakon ruskog preuzimanja bolnice. Iz perspektive dezorijentiranih ranjenika, mamurnih od al-kohola, rat poprima karnevalski kolorit:

Svaku raketu, što se od minute na minutu dizala s druge strane iz šuma, pozdravljali su ti pijani ra-njenici, u košuljama, sa flašama u ruci, ljuljuškanjem divljačkim i zviždanjem, i sve je izgubilo glavu, kao na pučkim zabavama.8

Kad se situacija na bojištu mijenja, bolničko se vodstvo vraća i uvodi red ubijanjem talaca-sanita-raca i lakše ranjene pacijente šalje na frontu. Preostale prisiljava da sudjeluju u paradi koja treba vratiti poštovanje prema habsburškoj zastavi.

Prema mišljenju Šime Vučetića, kao simbol Austrije u Krležinoj noveli ne treba smatrati bolnicu, nego njegova upravitelja grofa Axelrodea, opterećenoga fanatičnim osjećajem viteške i istodobno re-ligiozne misije.9 Prostor izgrađen oko njega, prema riječima Aleksandra Flakera, područje je fascinacije dvorskom kulturom i s njom povezanom perspektivom promatranja monarhije kao iznutra izdiferen-cirane cjeline.10 Suprotnost tome jest prostor same bolnice. Koliko se pak kulturna sredina grofa čini, sukladno baroknoj kozmogoniji, prekinuta između neba i zemlje, toliko su bolničke barake iz perspekti-ve pacijenata primjer zemaljskoga pakla, krvavoga i blatnjavog Babilona u kaotičnom stanju.11 Krajnju neusklađenost obaju prostora Krleža izražava prije svega spajanjem Axelrodeove arhaične egzaltacije, ispunjene kazališnim konvencijama (defile, svečani prijem u čast pobjede) kao i njegova specifičnoga načina vršenja vlasti, njegove vjere u transcendentalni sklad s burnim, nagonskim reakcijama mase koja spontano ruši institucionalni poredak. Obilježavajući neadekvatnost načina vođenja bolnice i stanja te bolnice, autor gradi mikrokozmički model habsburškoga društveno-političkog sustava na rubu raspada i ironično diskreditira groteskne metode njegova zadržavanja.

Simbolični ključ interpretacije može se primijeniti također, prema Vučetićevu mišljenju, i u odno-su na lik Njezina Visočanstva Marije Annunziate iz novele Domobran Jambrek (1921).12 Dekadentska je dosada mobilizira na potragu za novim saznanjima ulaskom u stanje krajnje empatije. Njezino

5 V. E. Wiegandt, Austria Felix, czyli o micie Galicji w polskiej prozie współczesnej, Poznań 1998, str. 136.6 M. Matković smatra da Krleža prvi literarno koristi motiv kasarne koja – prema kritičarima – predstavlja jedan od najizrazitijih amblema novije po-vijesti Hrvatske. V. M. Matković, Miroslav Krleža, Zagreb 1988, str. 103.7 Prauzor je takvu prostornom mikromodelu u Krležinu stvaralaštvu mađarski vlak u drami Hrvatska rapsodija (1919).8 M. Krleža, Baraka Pet Be, [u:] idem, Hrvatski bog Mars, Sarajevo 1973, str. 229.9 V. Š. Vučetić, Krležino književno djelo, Sarajevo 1958, str. 98.10 V. A. Flaker, Krležin ratni barok, [u:] idem, Riječ, slika, grad, Zagreb 1995, str. 168.11 Na taj način Krleža suočava dva lica mita austrijskog militarizma koje E. Wiegandt naziva blagim i opasnim. Blagi lik pojavljuje se, prema mišlje-nju E. Wiegandt, kao rezultat nostalgično-idiličnog predstavljanja života vojske predstavljene kao obiteljska zajednica čije se funkcioniranje u ve-likoj mjeri zasniva na elementima igre i zabave. Takvo promatranje vojske dopušta uspoređivanje razdoblja služenja u njoj s mitskim vremenima djetinjstva. Opasan lik nadalje, prema riječima E. Wiegandt, karakterizira vizija opredmećenog čovjeka i opsesija sveobuhvatnog daha smrti. V. E. Wiegandt, Austria Felix..., op. cit., str. 135-138.12 V. Š. Vučetić, Krležino književno djelo, op. cit., str. 101-102.

175Visočanstvo, stoga, na svom imanju otvara sanatorij za ratne rekonvalescente. Uloga koju je prihvatila odraz je, i u prethodno spomenutoj noveli, paradoksa habsburškoga katolicizma, temeljenoga na su-postojanju dvaju opozicijskih imperativa – samaritanske suosjećajnosti i posvećenosti drugome kao i primjene sile u obrani vjere.

Annunziatinu erotsku devijaciju, koju otkriva u odnosu s lijepim, iako sakatim tijelom jednoga od njezinih štićenika Jambreka, uzrokuje lažna interpretacija svijeta, određena idejama odvojenima od ži-vota. Zato Njezino Visočanstvo u Jambreku vidi kip Narcisa kao i rajsku jabuku, a u svojoj ovisnosti o njemu odjek Tantalovih muka. Prema Vučetićevu mišljenju, perverznu iluziju Marije Annunziate autor upotpunjuje Jambrekovom naivnom iluzijom koja idealizira sliku svijeta, a koju on stvara u sebi u razdob-lju fascinacije Andersenovim bajkama kao i za vrijeme rada u luksuznom, austrijskom hotelu:

Tamo u Grazu je Jambrek počeo da čita novine i da ide u operu, i oni kraljevi i princeze, što pjevaju u žutom osvjetljenju, koje je on gledao sa visoke galerije, a nije pojmio ništa, samo je slušao glazbu i sanjao, sve se ono pričinjalo Jambreku kao san.13

Domobranov san, unatoč drilu i gladi u kasarni, podupire i propaganda Crkve, koja na vojničku ma-štu ne djeluje verbalno, nego osjetilno – stvarajući tijekom misa svečanu i istodobno hipnotizirajuću atmosferu. Hipnotiziranom Jambreku rat postaje kostimirani bal.14 San, čiji je produžetak zgoda s kne-ginjom, prekida se njezinim odlaskom. Jambrek progledava i doživljava šok zbog kontakta s opipljivom, sakatom stvarnošću. Pokušava se osloboditi frustracije izazvane buđenjem, tumačeći svoj ljubavni san kao košmar u kojem mu sablast Marije Annunziate odgriza noge.

Svijet Krležina djela ujedno je svijet u fazi sna koji stimuliraju dva politička čimbenika – crkvena pro-paganda i režim u kasarni. Ispunjenje sna jednih veže se ipak s parazitskim iskorištavanjem sna drugih. Tako se oblikuje odnos između kneginje i Jambreka15, koji se – ukoliko se održi simbolični ključ interpre-tacije lika – može smatrati simboličnim utjelovljenjem zajedničke podsvjesne želje naroda da sudjeluje u nezemaljskom ritualu viših slojeva. Ta želja, adekvatno poticana, živa je čak i onda kad ritual označa-va rat, a sudjelovanje u njemu – autodestrukciju. Koliko su u noveli Baraka Pet Be domobrani prisiljeni sudjelovati u Axelrodeovu defileu-predstavi, toliko u “ratnom defileu” opisanom u noveli Domobran Jambrek oni sudjeluju dobrovoljno, uvjereni u njegovu svrhovitost. Buntovnika Vidovića zamjenjuje mjesečar Jambrek koji je spreman umrijeti za jedan trenutak kraljevskoga života u sanatoriju Njezina Visočanstva. Kada pokušaj prilagodbe vulgarnoj stvarnosti nakon buđenja završi neuspjehom, Jambrek se vraća u svijet sna koji ipak više nema nikakvu potvrdu u stvarnosti – poticajem autohipnoze sada nije realno postojeća kneginja, nego fetiš – frizerski maneken sličan Njezinu Visočanstvu.16

Sukladno promjenama Jambrekova stava, promjenama podliježe i stav domobrana. I oni, nakon pr-voga poraza na bojištu i vijesti o nastavku militarnih akcija, ovaj put protiv Rusije, počinju trijezno gle-dati na svoju situaciju:

I sada je u zagorskom mozgu praznina, i Zagorac osjeća, da su sve to vjetrenjače, na koje ga gone. Vjetrenjače, to on osjeća. I to, da menaža ne vrijedi ništa, i da su domobrani poderani, i ovo, u što su ih obukli, da je papir, i bakandže su papir, i sve je kopriva i sve će se razmočiti i raspasti. To osjeća Zagorac, taj papir, to smrdljivo zelje i koprive.17

Ipak, egzercir, patetična retorika crkvenih propovijedi kao i kult križa i zastave – ne ostavljaju vreme-na ni mjesta za sumnju. Nije beznačajna metaforička uporaba riječi papir u navedenu citatu. Parafraza te metafore vraća se ponovno u opisu manekena-fetiša, čija usta tako strašno gore kao pečati na sud-

13 M. Krleža, Domobran Jambrek, [u:] idem, Hrvatski bog Mars, op. cit., str. 264.14 U igri iluzije također sudjeluje doktor Lulić, komandant Jambrekova odsjeka, profesor latinskoga i grčkoga u provincijskoj gimnaziji. Rat je za njega scena na kojoj se glumci, koji su dosad bili u drugom planu poput njega, mogu doista iskazati i dobiti priznanje. Ironija pripovjedača ne za-obilazi ni kneginjina ispovjednika, oca Benedikta. Ispovjednikov religijski poziv predstavljen je kao rezultat traženja društvene uloge koja bi nje-govoj pojavi dala važnost. 15 Ali i između Lucilija i njegovih podređenih te između oca Benedikta i Marije Annunziate kojom on manipulira. 16 Za koncepciju Jambrekove sudbine kao života-sna važna je činjenica da je Jambrek došao u jedinicu u pijanom stanju. Ta je napomena zajedno s tvrdnjom o povratku junaka u svijet iluzije, koja zatvara djelo, zapravo semantički ključ.17 M. Krleža, Domobran Jambrek, op. cit., str. 253.

Patrycjusz Pająk: Slika prijeloma

176


skim pismima i osudama.18 Spomenute analogije kao i mogućnost simbolične interpretacije glavnih li-kova dopuštaju da se ta metaforika prizna kao važan element vizije unutarnje politike Austro-Ugarske prisutne u tekstu, a koja se temelji na uvlačenju pojedinaca u administrativno-propagandnu mašine-riju, na njihovu “upapirenju”, postavljanju neotklonjivoga žiga vlasnosti, onako kako ga spaljuje Maria Annunziata na Jambreku u simboličnoj sceni poljupca poklonjena njegovu osakaćenu tijelu. Austro--Ugarska je u Krležinoj noveli predstavljena kao papirnata fikcija koju rat razgolićuje, kidajući tijela sta-novnika Kakanije poput papira.

U noveli Kraljevska ugarska domobranska novela (1921) stanje seljačkih vojnika definirano je uspored-bom njihove vitalnosti s vječno živom prirodom. Pokušaj vladina iskorištavanja tako definirane ljudske sredine mora se završiti porazom, onako kako porazom završava mukotrpna vojna vježba pod naredbom kapetana Jugovića.19 Pripovjedač koji neprestano mijenja svoj stav opisuje vojni dril kao otrov koji već nekoliko godina truje zdrave reakcije, ne samo podčinjenih ubačenih u ratni vir nego čita-vog društva Monarhije. Iz njegova “tijela”, upravo pomoću discipline, ambiciozna vlast pokušava stvoriti – težeći božanskom savršenstvu – novu Babilonsku kulu kojom će zadiviti svijet. Postizanje odgovaraju-ćega estetskog učinka nadilazi sve ostale ciljeve. Odnosi se to i na snove o slavi i napretku koji Jugoviću titraju u bojama ordena i generalske košulje. To je vrsta bolesnoga, infantilnog romantizma koji utječe i na njegovu predodžbu o vlasti:

On je imao o toj vlasti predodžbu svijetlu i veselu, predodžbu koja se rađa u duši glupe djece kad gledaju goli mač gdje se ljeska na suncu. Dijete se veseli nikljastom maču, i zašto da ne posiječe nji-me kad je srebrn i oštar?20

Pripovjedač namjerno spominje i Sienkiewicza kao kulminacijsku točku Jugovićeva obrazovanja. Njegova politička svijest svodi se na slogan: Svemu su krivi Englezi i liberalna inteligencija i naši politički fakini.21

I domobrani podčinjeni Jugoviću politički su neosviješteni iako njihova neosviještenost ne proizlazi – kao u slučaju oficira – iz intelektualnog ograničenja koje onemogućuje shvaćanje mehanizama poli-tike, nego iz biološke reakcije, iz iskustva na vlastitoj koži. To iskustvo ne ostavlja mjesta za spekulaciju, koju zamjenjuje najosnovnijim emocijama i kretnjama:

Taj osjećaj njihov nikako nije crveno-bijelo-modre boje, i to njihovo Slavenstvo nije Ilirizam, ali to je Slavenstvo instinktivno i javlja se kao osjećaj superiornosti. Taj osjećaj nije politički shvaćen protu-austrijski, niti hrvatski, jer domobranski narod doista nije narodan u političkom smislu ove riječi, ali se osjeća silnim od Zaboka do Vladivostoka.22

Pasivan otpor, koji četa pruža Jugoviću, nije ideološki obilježen, nije izražen na proračunat način. Taj je otpor instinktivan, životinjski, nepredvidljiv, jača i slabi da bi se u trenutku prekoračenja granice, ,,zamora materijala” preobrazio u anarhijsku apatiju. Misao o ratu ne oslobađa ni oficira ni domobrane iz sužanjstva u granicama habsburške iluzije, nego je potvrđuje. Rat im se ipak ukazuje kao šansa za skraće-nje muka maloga rata, tj. sudjelovanja u rutinskom mehanizmu pojedinačnog rivalstva ambicija i grup-nog instinkta negacije. Naivni mladi domobrani iz perspektive svakodnevne monotonije promatraju ratna djelovanja kao životnu pustolovinu.23 Jugoviću je rat element njegove estetske vizije svijeta.

18 Isto, str. 270.19 Na sličan način problem relacije vlasti i mase Krleža predstavlja u noveli Tri domobrana (1921). U tom je djelu društvena distanca između časni-ka (kapetana Ratkovića Jablanskog) i regruta ipak puno manja – autor naglašava da i Jablanski kao i njegovi podređeni potječu iz istoga društve-nog sloja. Iz te perspektive novela Tri domobrana zauzima središnje mjesto među novelama Baraka Pet Be, Domobran Jambrek i Kraljevska ugarska domobranska novela te novelom Smrt Franje Kadavera (1921). U prva tri djela Krleža suprotstavlja dva svijeta društveno udaljena jedan od drugo-ga. Ali, u noveli Smrt Franje Kadavera u određenoj mjeri dolazi do međuljudskih sukoba i degeneracije uzajamnih odnosa unutar jednog svijeta – svijeta regruta.20 M. Krleža, Kraljevska ugarska domobranska novela (Magyar királyi honvéd novella), [u:] idem, Hrvatski bog Mars, op. cit., str. 60.21 Isto, str. 79.22 Isto, str. 108.23 Tragično sabiranje čežnji regruta za velikim doživljajem predstavio je Krleža u noveli Bitka kod Bistrice Lesne (1923) koja se može smatrati izravnim nastavkom Kraljevske ugarske domobranske novele. Spomenutu novelu otvara sekvenca koja se temelji na patetičnoj ‘’svečanoj’’ stilistici nadgrobnih

177S obzirom na političke uvjetovanosti rata Sizifov napor Jugovićevih idealista, usredotočenih na stvaranje militantne savršenosti od vojničke materije koja pruža otpor i nekompetentnih oficira, po-prima obilježja groteskne predstave u kojoj glumci sudjeluju bez svoje volje, a redatelj je lišen umjet-ničke samosvijesti. Na primjeru Jugovićeve vojne vježbe Krleža predstavlja načelo funkcioniranja carsko-kraljevske birokracije odjevene u vojni kostim (a koju u djelu simbolizira biblija čitave kasarne – Vježbovnik), čiji je glavni cilj likvidacija (a u biti samo maskiranje) imanentnih nesavršenosti i unutar-njih disonanci države).

Na hrvatskome mikromodelu Krleža portretira austrougarsku zajednicu potkraj njezina raspada kao izuzetno trajnu iluziju temeljenu na uvjerenju, navici ili pritisku vjere da društvena konstrukcija, čija je osnova umjetna, oplemenjena aksiološka hijerarhija (koju obilježava monarhistička, konzervativna, katoličko-barokna tradicija), ima univerzalno, stabilno obilježje i odlikuje se općim prihvaćanjem. To je, drugim riječima, iluzija koja proizlazi iz tvrdnje da kad već postoji carev “dom”, to znači da svatko sa zahvalnošću pristaje biti njegov stanovnik i da zna svoje mjesto u “domu”, a suglasnost za svoj položaj izražava sudjelovanjem u ritualima koji potvrđuju vrijednost i trajnost reda. Iz svjetonazorskoga ili in-stinktivnoga protesta protiv takva status quo ne slijedi pak u Krležinim djelima organizirano djelovanje. I mladi intelektualac Vidović (iz novele Baraka Pet Be), kao i neobrazovani seljaci-domobrani (iz preostalih novela ciklusa Hrvatski bog Mars) čine samo bespomoćne geste neslaganja koje izražavaju frustraciju ili zasićenje djelovanjem u kulturno-političkoj mistifikaciji. Hijerarhijski poredak shvaćaju kao nepravednu i neprirodnu podjelu uloga koja rezultira međuljudskom patologijom.

Svi su likovi u Krležinu habsburškom theatrumu figure u rukama izvanljudske snage. Krleža ipak na-glašava da postoje različite razine sudjelovanja u ritualu i različite razine hipnotičkoga sna koji implici-ra taj ritual. Neke figure rituala raspolažu sredstvima koja dopuštaju izgradnju vlastitih mikrokazališta u kojima igraju uloge bogova. Krleža pomoću ironije i disonance – skida ornament s tih privatnih mikroka-zališta, otkrivajući njihovu prelijepu prijetvornost – opasnu jer posjeduje moć oduzimanja slobode i svi-jesti pojedincu i moć nametanja mu uloge i lažnoga osjećaja pripadnosti. Tu prijetvornost diskreditiraju istina materije, instinkt, osnovne egzistencijalne reakcije, istina koja podsjeća na privremeno obiljež-je igre, na granice “spektakla”.24 Ta istina ima i svoje mikrokazalište – theatrum naturae25 – ali ono ostaje u živom i kritičnom odnosu prema velikom kazalištu svijeta, ismijavajući ga na karnevalski način i radije demaskira nego što stvara za njega alternativu u svijetu snova, umjetnosti i mitske prošlosti.

Konstatacije, vezane uz prozu iz ciklusa Hrvatski bog Mars, odnose se u velikoj mjeri i na raniju Krležinu pripovijetku Veliki meštar sviju hulja (1919). U tom djelu ulogu metonimijskog i metaforičkog mikromodela ima Zagreb. Društveni i biološki procesi raspada u ovom gradu postaju višeznačna ilu-stracija promjena koje se odvijaju ne samo u Hrvatskoj i Austro-Ugarskoj nego i u čitavoj Europi. Krleža predstavlja gradsko društvo kao društvo bolesnih, moralno uništenih, rezigniranih, hromih, uplašenih, ludih, otuđenih. Tu istinu ističe pomoću epiteta koji izražavaju ružnoću i raspad, čije gomilanje hiperbo-lizira predmet opisa. Služi se i jakim kontrastima u kojima sudara i spaja sacrum i profanum (npr. Kaptol s krvavom ulicom mesara, crkvenu procesiju s metežom koji vlada u gradu, osjetljivost nastavnice glaz-benoga na prebrojavanje leševa za statističke potrebe).

Višeaspektni raspad društva autor predstavlja kao stanje izazvano ljudskim zlom. Takvo stanje ta-kođer rađa zlo, ali zlo druge vrste, anonimno, koje prihvaća oblik destruktivnih i samodestruktivnih društvenih mehanizama kojima se treba podrediti da bi se živjelo barem trenutak dulje. Takvo zlo pred-stavlja stoga podjednako katalizator, kao i proizvod raspada, a njegovo je simbolično utjelovljenje Šef – vlasnik pogrebnog poduzeća u Zagrebu, a zapravo redatelj života i smrti (prije svega smrti) stanovni-ka grada. Protagonist pripovijetke – novinar Kraljević – definira Šefa čak imenom nepromjenjiva nače-

natpisa (obično s klasičnom formulom počivali u miru), koja obavještava o smrti junaka te novele, a zatvara je vizija beskonačne povorke leševa koja izranja iz registra poginulih. Oba fragmenta teksta tvore njegovu kompozicijsku i fabularnu nit.24 V. J. Wierzbicki, Miroslav Krleža, Varšava 1975, str. 87-113.25 Slika theatrum naturae zamjenjuje u Krležinim novelama viziju novoga svijeta koji bi trebao nastati na ruševinama Austro-Ugarske. Ta se vizija ne pojavljuje uopće ili ima samo nekonkretne obrise. Uzroke takvu stanju stvari treba tražiti ne samo u piščevu poštovanju univerzalizma ideje thea-trum naturae nego također i u teškoj društveno-političkoj situaciji Jugoslavije dvadesetih godina, dakle, razdoblju u kojem nastaju predstavljene novele. U svom stvaralaštvu Krleža u to vrijeme s lakoćom prelazi s opisa propasti habsburškoga mita na opis propasti jugoslavenskoga mita, isti-čući time usku uzročno-posljedičnu vezu obaju “antimitova”. Vidi također: C. Magris, Dunaj, Varšava 1999, str. 250.


178


la, kojemu je vječni raspad stvarnosti podređen i čije se djelovanje – što treba istaknuti – intenzivira u određenim okolnostima.

Pripovjedač skreće pozornost upravo na takve okolnosti, naglašavajući identičnost trenutka Šefova pojavljivanja u Zagrebu i izbijanja rata: Stigle su mistične depeše, planuli su požari po gradu, nahrupile su čete, a ljudi su počeli da umiru kao u koru, pijano i luđački. Onoga dana uselio se gospodin Šef (...).26 Apokaliptičan ton tog opisa jasno povezuje lik Šefa s likom Antikrista. Unatoč svom demonstvu Šef--Antikrist uništava najljudskijom metodom: služi se tiskom, reklamama, kupuje dionice u poduzećima, bavi se političkom agitacijom, susreće se s utjecajnim osobama. Novinar promatra posljedice Šefovih destruktivnih postupaka prije svega na primjeru svoje zgrade koja u noveli metonimijski predstavlja ci-jeli Zagreb. Predviđa smrt novih stanara i rušenje kuće. Sam se ipak ne namjerava predati i očajničkim krikom u pomoć! koji zatvara novelu, upozorava na opasnost i apelira na solidarnu obranu protiv zla. Kraljević ipak nije sposoban poduzeti išta mudro kako bi se suprotstavio opasnosti. Jedini potez na ko-ji se odlučuje jest napad na Šefa, i to pod utjecajem alkohola u gostionici prepunoj njegovih pristalica. Lasić definira Kraljevićev bunt na sljedeći način: (...) pobuna koja je i nemoć, protest koji je i predaja, sami-lost koja je i grubost, uzvišena misao koja je i glupost, borba koja je i pasivnost.27

Tako prikazan grad izgleda kao duboko zaronjen u autodestruktivnu hipnozu u kojoj se njegovi stanovnici pretplaćuju na svoju smrt u Šefovu pogrebnom poduzeću. Slika takva tanatičnog theatrum mundi predstavlja u Krležinu djelu umjetničku dijagnozu svjetonazorske, moralne i ekonomske krize hr-vatskoga puka koji ne vidi perspektive spasa.

Vizije spasenja (August Cesarec)-

Lijek za društveni raspad u romanu Bijeli lutalac (1917, izd. 1982) Augusta Cesarca treba biti dolazak mit-skoga spasitelja. U tom je djelu ljudski rod predstavljen kao duhovno mrtva materija, podređena društ-venim imperativima mržnje, laži, nasilja i iskorištavanja, prisutnima u društvu, a predstavljaju ga oni ko-ji manipuliraju ljudima: veliki svećenik, veliki poduzetnik i veliki državnik. Svijet pod njihovom vlašću živi u vječnoj sadašnjosti koju određuje prošlost i koja je lišena perspektive razvoja. Jedina nada leži u spasitelju koji će se suprotstaviti stagnaciji i zlu te pokrenuti vrijeme, inicirajući time ujedno promje-nu, progres. Ipak, spasitelja ne očekuju baš svi nestrpljivo. Neki vjeruju u mogućnost spasenja vlastitim snagama, a još više u spas kao imanentan element razvoja čovječanstva. Tvrde, dakle, da zlo predstav-lja privremenu masku njihovih duša, nužnu etapu na putu upoznavanja života i postizanja pune zre-losti istoznačne sa spasenjem. Prema tom se stavu, kao načinu konformističkog opravdanja ljudskoga zla, negativno odnose oni koji vjeruju u izbaviteljsku moć božjega genija. On se pojavljuje na Zemlji u liku bijeloga lutaoca, vjerujući u to što je vidljivo i živo, a čije je utjelovljenje on sam. Vjera u njega stoga treba biti suprotnost tradicionalnoj formuli vjere, zasnovanoj na kontemplaciji fantazmi koje pripadaju nepostojećoj prošlosti ili nevidljivu svijetu; treba označavati kritiku sadašnjosti i inicijaciju njezine pro-mjene u budućnosti.

Veliki manipulatori konzerviraju prošlost pomoću njezine ritualizacije i teatralizacije kako bi masi skrenuli pozornost s budućnosti. Religija je za bijeloga lutaoca također vrsta kazališta. To je specifično kazalište s obzirom na izostanak glavnoga glumca kojeg na sceni-oltaru zamjenjuju njegove mrtve figu-re. Bijeli lutalac ruga se filozofiji klecala (koju u tom kazalištu propagira njegov redatelj – veliki svećenik), odnosno pasivnu pristanku na sudbinu i smrt umjesto budućega uskrsnuća. Optužuje velikoga svećeni-ka jer čovjeka lišava njegove volje i samostalnosti djelovanja te okrivljuje zbog postojanja zla.

Koliko je crkva glavna, iako u biti prividna točka otpora vlasti zla, toliko laboratorij te moći pred-stavlja tvornica oružja čiji radnici ipak odbacuju revolucionarni apel lika. U ljudskim dušama ipak nema snage bijeloga genija, muči ih zato strah pred silama zla. Dakle, ljudskost stalno sudjeluje u izrežiranom plesu smrti koji preoblikuje svijet u mrtvačnicu.

26 M. Krleža, Veliki meštar sviju hulja,[u:] idem, Novele, Zagreb 1955, str. 115.27 S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari: 1914-1924, Zagreb 1987, str. 249.

179Bijelom lutaocu se žrtva njegova istomišljenika, sakatoga radnika koji uništava tvornicu i pritom i sam pogiba, naizgled čini nepotrebnom. Tvornica je ubrzo obnovljena. Ipak, bijeli lutalac u uporabi sile vidi naposljetku jedinu šansu za revolucionarnom promjenom; u žrtvi koja nije prinesena od vlastitoga života, nego iz vlastite duše koje se mora odreći kako bi preuzeo metodu borbe koju primjenjuje pro-tivnik. Odricanje vlastite duše u ime parole silom protiv sile identično je zaključku o ljudskoj nesavrše-nosti, nespremnosti za najviše vrijednosti. Odluka lika proizlazi iz uvjerenja da je zlo potpuno zatrovalo postojanje i da se ne mogu prisvojiti drugi načini borbe protiv njega osim onih koji su organski ukori-jenjeni u tako određenom svijetu. Nije slučajno to što se promjena lika u revolucionara događa u sjeni rata, na opustjelom bojištu, u raskopanim jarcima i grobovima koji podsjećaju na besmislenost borbe protiv pogrešnoga protivnika. Ruka trupla koja viri iz zemlje, a iz koje bijeli lutalac vadi pištolj, od toga trenutka više ne simbolizira apsurd uzaludne smrti, nego stalnost i životnost ideje agresivnog, praved-nog protesta. Projekt društvenoga revolta na taj je način potpuno očišćen od kršćanske, idealističke koncepcije borbe riječima koju u novom projektu zamjenjuje beskompromisni čin.

Raspad svijeta u Cesarčevu djelu nije kreacija apokaliptične vizije umiranja, nego vizija stagnacije, društvene hipnoze. Budući da riječi bijelog lutaoca ne mogu ukinuti utjecaj te hipnoze, jedina je uspješ-na metoda djelovanja u ovome slučaju šok, iako može dovesti do panike, u što se lik uvjerio promatra-jući histeričnu reakciju ravnodušne mase na naglu eksploziju pregrijane lokomotive. Šok koji pogoduje stvarnom duhovnom buđenju u Cesarčevu djelu jest rat, ali njegov oživljavajući utjecaj mogu posvje-dočiti samo oni koji u njemu neposredno sudjeluju. Naime, istina života, otkrivena na bojištu, ne može doprijeti do masa velegrada. Tu dijagnozu ilustrira slučajna smrt vojnika koji se vraća s dopusta i koji na prepunoj stanici rodnoga grada pada pod nadolazeći vlak. Onaj što bi istinu kazao mrtav je, laž će si-gurno ostati živa28 – komentira hromi radnik. Smrt u različitim oblicima – kao ratno iskustvo, pa i kao laž koja usmrćuje duh – u tom je svijetu ograničena pojava. Život u takvu svijetu obilježava hipnotičko ponavljanje činjenica zbog kojih ljudi nalikuju na nepromjenjive mehanizme koji stalno igraju istu ulo-gu. Život grada nalikuje na film koji se neprestano prikazuje. I bijeli lutalac promatra svoje postojanje u tom svijetu kao film, a svoju misiju kao njegovo spaljivanje koje označava izgaranje zajedno s njim, ali istodobno javno osvjetljenje (svjetlom spaljivane trake) mračne tajne zla. Ipak, odustaje od plana kad postaje siguran da takva žrtva ne bi naišla na društveni odjek, ne bi donijela masovno prosvjećenje i – naposljetku – pravedni protest.

U noveli Na posljednjim tračnicama (1919) vizija raspada temelji se na ključnoj usporedbi željeznič-koga vagona s lijesom: objekte ne povezuje toliko sličnost općih obrisa koliko funkcija. Vagoni prevo-ze vojnike koji se vraćaju iz rata – lišene vođa, dezorijentirane, one koji umiru i one koji su već mrtvi. Povezuju se s iskustvom masovne smrti koja u Cesarčevu tekstu prije svega ima metaforičko značenje. Označava podcjenjivanje ljudske duhovnosti kao nužnoga elementa za djelovanje mašinerije ubijanja. Osim vojnika vojni transporti prevoze i njihove žrtve – nevidljive očima, ali ne i savjesti. Premda ja mi-slim, kad bi svaki od vas pojedinaca bio osjećao odgovornost za svako zlo na frontu, da bi tog zla nestalo odmah na početku – priznaje glavni lik, narednik Ilija Koren – Prestajem o tom, hoću samo da istaknem, da smo mi svi manje-više ubice. O v o j e v l a k u b i ca . Ja ne znam kako vi, no ja još i sada osjećam kraj nas ne jedan leš, ne jednog mrtvaca, nego milijune njih.29 Priliku za renesansu duhovnosti i svega što je s njom povezano (osjetljivost, osjećaj odgovornosti i pravednosti) Koren vidi u potpunom uništenju neizlječivo bolesnoga svijeta zaraženog zlom: A ja vam kažem da se ništa ne radujte, mi idemo u grob. U taman grob jednog velikog Svršetka, a možda i Početka!30 Vizija uništenja u njegovim pričama poprima oblik planine leševa u koju udara vlak, propasti u koju se srozava ili apokaliptičnoga požara. Apstraktnoj predodžbi lik naposljetku daje konkretna, društveno-politička obilježja – natpis Put u nebo na zidu zatvorske ćelije poželi zamijeniti natpisom Put u Jugoslaviju.

Zaboravljena željeznička stanica na kojoj završavaju kolosijeci za Korena je simbol aktualnoga sta-nja. To je simbol bezgranične slobode (I nema više kolosijeka, slobodan je put svakome, svuda i svagdje!31),

28 A. Cesarec, Bijeli lutalac, [u:] Isto, Bijeli lutalac. Krist i Juda. Iz ostavštine, Zagreb 1982, str. 59.29 A. Cesarec, Na posljednjim tračnicama, [u:] idem, Na posljednjim tračnicama, Zagreb 1963, str. 36.30 Isto, str. 23.31 Isto, str. 14.


180


povezane s propašću staroga poretka koji je sputavao spontane društvene kretnje (Demon jadan leži na toj stanici, i svi, i ljudi, i vlakovi jure po njegovom lešu u kikotu života32), i istodobno simbol zatvora iz ko-jega je jedini izlazni put željeznički kolosijek (A još uvijek smo zavisni od bolnih, unaprijed i ne po nama samima određenih kolosijeka33). Na sporednom kolosijeku stoje vagoni s teretom ukradenim u Srbiji, va-goni puni vojnika koji očekuju sljedeći transport te uništeni i prazni vagoni-olupine, zbog kojih stani-ca podsjeća na profanirano groblje. Daljnja ,,profanacija” ili potkradanje i uništenje željezničkih vagona ima obilježje masovnoga ludila, određenoga društvenim atavizmom:

Zvijer, pračovječja zvijer polomila je kapije svojih pećina, i urlajući u bijesu i pomami juri u krugu, u skoku, u mahnitoj krivulji, sve rušeći ispod sebe, kidajući, cijepajući, uništavajući. I tuli u smijehu nad rasapom.34

Zatvorenici stanice ne doživljavaju oslobođenje nagona uništenja pravom slobodom, nego po-vratak kući. Putovanje kući završava razočaranjem – sa zagrebačkoga kolodvora vojnike pod stražom odvode u kasarnu. Koren, kao politički sumnjivac, završava u zatvoru. Sudbina ga poslije ponovno smješta u ,,grob”. Još uvijek je život skakanje kroz obruče i posljednji skok još uvijek je skok u novu zamku!35 – tvrdi lik. Etapu poslijeratnoga raspada političko-društvenoga reda Cesarec, dakle, opisuje kao ljudsku Golgotu čija se muka temelji na premještanju iz jednoga groba u drugi bez jamstva za smrt i uskrsnuće koje će nakon nje uslijediti.

U paraboli Zvijer-planina (1918) – koja podsjeća na biblijsku parabolu – Cesarec kreira viziju za-jednice smještene izvan konkretnoga povijesnog vremena i u apstraktnom zemljopisnom prostoru, a temeljene na koegzistenciji dviju grupa: grupe rudara-robova koji žive u rudniku i grupe članova Međunarodnoga dioničkog društva za iskorištavanje blaga Zemljine utrobe koji upravljaju njihovim ra-dom. U tom su slučaju stražari posrednici koji kontaktiraju s objema grupama. Sustav koji se temelji na tome da jedna grupa eksploatira drugu skriven je stvaranjem privida o uzajamnoj ekonomskoj ovisno-sti. Rudare motivira nada da će ispod naslaga ugljena pronaći naslage zlata ili kamena mudrosti koju podržava vodstvo Društva. Vlasnici održavaju mir i red u rudniku silom i vještom propagandom. Protest radnika raste tek onda kad oživljava vulkan ispod kojega se nalazi rudnik. Jedina šansa da rudari spase život jest napuštanje rudnika. Želja za životom oslobađa istodobno želju za boljim životom – na slobo-di, na površini, na sunčevoj svjetlosti.

Destrukciju sustava u Cesarčevu tekstu iniciraju naznake nadolazeće destrukcije prirodnih uvjeto-vanosti njegova postojanja. Glavni katalizator ljudskih djelovanja postaje apokaliptična opasnost od vulkana-zvijeri, realna prijetnja uništenja. Ona u rudarima rađa svijest o nesavršenosti i nepravedno-sti društvenoga sustava, postaje božji znak koji narušava autoritet vlasti Društva. Protest u prvom redu označava nestrpljivu potragu za sigurnošću koju je vladajući sustav u rudniku – unatoč svim neprilika-ma – jamčio do trenutka otvaranja kratera. Dokaz je pomanjkanje jedinstva kod pobunjenika, njihova neodlučnost, potraga za podrškom u mističnom razmišljanju, gestama očaja i autodestrukciji. Većina rudara naposljetku pristaje na prijedlog uprave da pronađu vulkansku žilu, njezin sadržaj ispuste u rije-ku, a krater osiguraju. Potreba za bilo kakvim ponovnim poretkom koji jamči sigurnost postojanja biva jača i lakše ju je realizirati nego čežnju za oslobođenjem od sustava i napor za stvaranjem novoga susta-va u izmijenjenim uvjetima: Možda je svuda jednako. Možda uopće nema u životu nikakve razlike. Možda je sve svejedno?36 Krater se ipak ne može učiniti bezopasnim. Kad je lava počela ispunjavati rudnik, za-počeo je i pakao njegovih zatvorenika. Dio njih ipak uspijeva izaći na površinu. Započinju pohod pre-ma Suncu.

Promjene u svijetu Cesarčeva djela podređene su mehanizmu eksplozije: događaju se naglo i glo-balno, a volja i svrsishodnost djelovanja njihovih sudionika izbija postupno iz nesvjesnih postupaka. U

32 Isto, str. 14.33 Isto, str. 9.34 Isto, str. 15.35 Isto, str. 43.36 A. Cesarec, Zvijer-planina, [u:] idem, Za novim putem. Novele, Zagreb 1946, str. 267.

181tekstu je tako upravo vatra simbol sile koja uvjetuje eksplozivno djelovanje. To je snaga koja uništava i istodobno oslobađa od ukočenosti i pogubne asekuracije, prisiljavajući gomilu da donosi samostalne i radikalne odluke. Prihvaćajući lik dobrohotnoga, arkadijskoga Sunca, simbolizira i nadu u novi život. Raspad modela društveno-političkoga sustava, zasnovanoga na načelima dominacije i (samo)obmanji-vanja, u Cesarčevoj je pripovijesti predstavljen uz pomoć slike uništenja ispunjene žarkom simbolikom i okrunjene obećanjem raja. Tijekom apokalipse ne prestaje gorljiva potraga za autoritetima, idealima koji nose nadu. Isprepleće se s eksplozijama frustracije koja se preoblikuje u destruktivne i autodestruk-tivne postupke. Prilika za spas javlja se tek u trenutku cjelovitoga odbacivanja ustaljenih načina posto-janja i mišljenja, negacije svih duhova prošlosti. Obavlja se to u simboličnoj sceni uništenja pronađenog kostura jednoga od predaka rudara.

Mane nove države (Josip Kosor)-

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, nastala na krhotinama Austro-Ugarske, koja treba realizirati utopij-sku zajednicu Južnih Slavena, bori se – kao višenacionalna država – sa sličnim problemima s kojima se borila i Habsburška Monarhija. Osnovno pitanje u rješavanju stanja novonastale države jest podređi-vanje interesa pojedinih naroda procesu organizacijske izgradnje jedinstva kraljevstva. Državne vlasti namjeravaju postići taj cilj šireći ideju jednoga jugoslavenskog naroda koja – prema namjeri njezinih propagatora – treba ublažiti kulturne i političke sukobe koji se prvenstveno odnose na srpsko-hrvat-ske odnose.

U stvarnosti pak, kako uočava Joanna Rapacka, međuratno jugoslavenstvo samo je univerzalizirana verzija srpske nacionalne ideologije i u takvu obliku služi monarhističkom režimu u centralizaciji i učvrš-ćivanju vlasti, oslobađajući ujedno (posebno izvan područja Srbije) suprotne, separatističke reakcije.37 Pravo, disutopijsko naličje jugoslavenske utopije potpuno se otkriva zajedno s jačanjem nacionalistič-kih raspoloženja i porastom političke napetosti, koji potkraj dvadesetih godina kulminiraju atentatom u parlamentu i uvođenjem diktature.

Josip Kosor u romanu Razvrat (1923) pokreće problem degeneracije vlasti u jugoslavenskoj drža-vi već na samu početku njezina postojanja.38 U tom djelu vlast predstavljaju državni službenici koje na svom putu do samoubilačkoga očišćenja vlastite duše susreće Gligorije Jefremović. Njihovu neskrivenu samovolju i korupciju promatra već na samoj državnoj granici. Bilježi kako posvuda poznato, društveno prihvaćeno ponašanje carinika postaje prihvaćeno u nenapisanom, ali faktički obvezatnom prijestupnič-kom kodeksu. U Jefremovićevim očima već sama kontrola prtljage poprima oblik ekstremnog i trauma-tičnog doživljaja koji ljudima koji se vraćaju u domovinu razbija sve iluzije:

Tek mnogi putnici, koji su pošli na nju kao mladi, čili ljudi sa poletnom dušom, punom nada i slat-kih čežnja, zalijećući se u beskrajno polje života i snatreći o sreći... povratili su se u željezna kola kao slomljeni nemoćni starci... Neki su izgledali kao žrtve brodoloma, koji se sretnim slučajem spasiše poslije grozne borbe sa ledenim morem i strašnom olujom, koja je trajala dane i noći. A neki, koji su na pregledbu pošli sa bujnim svijetlim tamnim pramenovima kose, povratili su se sada sa sjedina-ma na sljepoočicama.39

Kondukteri se odlikuju savršenim lopovskim umom, njihove metode prisile za iznuđivanjem mi-ta mijenjaju se naglo u ovisnosti o razvoju situacije – od zaplašivanja putnika javnom kompromitaci-jom do pokušaja buđenja samilosti u njima. Dubravko Jelčić skreće pozornost i na lik žandara koji u Kosorovu djelu vodi carinsku postaju na mariborskom graničnom prijelazu. Prema njegovu mišljenju,

37 V. J. Rapacka, O idei jugosłowiańskiej jako idei narodowej, [u:] idem, Śródziemnomorze – Europa Środkowa – Bałkany. Studia z literatur południowo-słowiańskich, Krakov 2002, str. 450-451.38 U Kosorovu romanu, jednako kao i u drugim avangardnim proznim tekstovima nastalima nakon rata, ipak nedostaju aluzije o hrvatsko-srpskom političkom animozitetu, koje na odgovarajući način polariziraju konflikt na liniji vlast – društvo. Na taj način prepoznaje se ljevičarska, antinaciona-listička orijentacija tih pisaca hrvatske avangarde koji u svojim djelima kritiziraju jugoslavensku stvarnost.39 J. Kosor, Razvrat. Roman iz savremenog života, Zagreb 1923, str. 45-46.


182


taj je lik u ovom romanu simbol primitivnog shvaćanja vlasti, karakterističnog za poratnu Jugoslaviju, kao natprirodne, nedodirljive i neograničene moći.40 Na administrativnoj razini to je istodobno intelek-tualno ograničena vlast – žandar bojažljivo reagira na pokazane dokumente na stranom jeziku koji su pak odavno prestali vrijediti.

Drukčiji dojam na lik u početku ostavlja ministar unutarnjih poslova do kojega Jefremović, prošav-ši zagrebačke i beogradske društvene labirinte, stiže s apelom o pravednoj verifikaciji jugoslavenskoga kulturnog središta. Pod krinkom uglađenosti i intelektualne distance, čime se odlikuje predstavnik naj-više vlasti, krije se ipak cinizam, čiji je znak prijedlog predstavljen Jefremoviću, a kao odgovor na nje-govu jadikovku, da pristupi bilo kojoj stranci i zauzme istaknutu funkciju u državnoj administraciji. To bi trebalo postati olakšanje za sve njegove frustracije, iako to ne znači otvaranje puta prema ostvarenju njegovih reformatorskih ambicija:

“Pa da pušete s njima [s političarima – P. P.] u istu rožinu i ništa više!” rekne ministar dobroćudno. “Inače se u nas u politici ništa bitna ne radi, osim zaglupljuje narod, to velim samo vama u četiri oka!41

Jefremović izražava potrebu za činom kao spasiteljskom alternativom pasivnoj poslušnosti prema društvenom i političkom fatumu. Taj čin mora imati stvaralački karakter, treba se zasnivati na samo-ostvarenju ljudske duše, obnavljanju njezinih kreativnih moći: Ona se mora sama iz sebe roditi i postati ljudski, uskrsni, pravedni, svijetli Bog!42 Ipak, i sam Jefremović podliježe egzistencijalnom determinizmu – epizodičnost i slučajnost njegova života ne dopuštaju mu trenutačno objektivno zauzimanje stava i potpuno svjestan i odgovoran izbor vrijednosti. Cjelovit uzročno-posljedični karakter veza između frag-menata svoje egzistencije lik uočava tek s distance, iz perspektive vremena.

Revalorizacija koja vodi prema primatu duha dopustila bi ne samo oslobođenje pojedinca iz ralja determinizma nego i rušenje nepravednog, nepisanog sustava koji upravlja poratnom Jugoslavijom, a koji se ne može odijeliti od najelementarnije ljudske navike – navike egoističnoga gomilanja materijal-nih dobara. Svoju viziju nove države Jefremović gradi na osnovi promatranja i iskustava prikupljenih u mjestima društvene koncentracije: u vlaku (za vrijeme putovanja u domovinu), na kolodvorima u zagre-bačkim i beogradskim kavanama i restoranima. Početno bezuvjetno suosjećanje s apatičnim stanovni-cima novonastale države postupno se pretvara u odbojnost. Iza djelićka empatije koja u njemu ostaje krije se od toga trenutka isključivo estetska motivacija:

Ma da je on imao beskrajno mnogo samilosti sa stradalnicima i grmio srdžbom na zlatno tele ka-pitala, sve je to bilo samo zato, jer je kroz stradanje socijalnih svijetova bila nagrđena i povrijeđena ljepota i harmonija!43

Jefremoviću je društvena masa samo utjelovljenje niskih, životinjskih nagona koje je u ljudima oslo-bodio rat. Ne uočava, ipak, da je prirodni determinizam opravdanje za ljudsku nesreću:

Jer on [čovjek – P. P.] ipak može biti nad prirodom, viši od prirode, silom i sjajem od ono malo svije-tla, što mu tinja u tupim moždjanima!... I to, što može da se uznese nad prazvijer, baca svu odgovor-nost na njegovu savjest.44

Najopasniju manu pobjesnjeloga društva koja blokira njegov razvoj Jefremović uočava u umnoj ograničenosti, umnoj mlohavosti koja ljudima ne dopušta osvješćivanje vlastitoga položaja, nego sa-

40 V. D. Jelčić, Strast avanture ili avantura strasti. Josip Kosor. Prilog tezi o autohtonosti ekspresionizma u hrvatskoj prozi, Zagreb 1988, str. 274-275. Jelčić ističe da se tako obilježen lik žandara u hrvatskoj književnosti pojavljuje upravo u Kosorovu romanu. Može se ipak utvrditi da slične osobine karak-teriziraju i lik žandara iz djela M. Krleže Hrvatska rapsodija nastalog šest godina ranije.41 J. Kosor, Razvrat, op. cit., str. 244.42 Isto, str. 233.43 Isto, str. 66.44 Isto, str. 67.

183mo mehaničke ili nekontrolirane pokrete. Takvo stanje lik postovjećuje s društvom koje gubi etički um. Samo u pravim jedinkama tinja posebna vrsta grižnje savjesti – to su grižnje savjesti zbog postojanja onih koji čine zlo. Oni su podjednako impuls kao i opravdanje za različite postupke koji se odvijaju u ime obnove svijeta. Upravo to Jefremović čini ubijajući vlasnika javne kuće – Balalaja. To ubojstvo opravdava prije svega pozivajući se na metafizički imperativ čiji je bio izvršitelj – na pravednost sudbine.

Važno je obilježje svijeta bez etike također nedostatak estetskoga ukusa u njemu koji omogućuje prepoznavanje ljepote. Jefremović se guši u jugoslavenskoj stvarnosti ne samo kao “nadčovjek” nego i kao umjetnik, osuđen na sredinu stvaralački neplodnih Juda koji se iz zavisti uzajamno uništavaju i pra-ve talente darivaju posebnom mržnjom.

Kosor predstavlja gradski svijet poratne Jugoslavije u obliku malih, kavanskih prostora, u kojima se – prema Koraćevim riječima45 – čovjek ne može pojaviti u čitavoj svojoj integralnoj reprezentativno-sti, nego samo kao fragment sustava uzajamnih ovisnosti, temeljenih na moralno prljavim, sitničavim polazištima. U takvu prostoru Jefremović spoznaje osjećaj unutarnje nekompletnosti kao i odbojno-sti zbog pretjerane bliskosti drugih, a koja guši njegovu individualnost. Samoubojstvo, kao znak očaja zbog izostanka estetskog čimbenika u svijetu koji uvjetuje duhovni razvoj, on uočava upravo kao estet-ski čin koji čisti dušu od neposrednoga, neželjenoga i alijenacijskoga kontakta s prostorom jer dušu oslobađa iz tijela, a zatim proširuje područje oko nje do neograničenih razmjera. Čin samoubojstva ti-me ujedno dopušta liku da prekorači granicu prosječnosti koja onemogućuje kontakt s vrijednostima u njihovu čistom, nepokvarenom obliku. Samoubojstvo za njega postaje estetski čin i u doslovnu smislu – Jefremović to čini prema romantičnom obrascu – skače s klisure na otoku u čistu, morsku dubinu.

Posljednji dijelovi romana, koji prethode “estetskom” samoubojstvu junaka, posvećeni su nepo-srednoj kritici kapitalizma izvedenoj u marksističkom stilu. U tom umjetnički najslabijem dijelu slijede optužbe: Dinar je njihov Bog, a Bog je njima nula!...46; (...) kapitalizam na svakom koraku života počinja naj-grdiji i najpodliji zločin i zločin sviju zločina je, što taj zločin ostaje nekažnjen...47, itd. U svojim govorima lik predstavlja političku elitu države kao duhovno ograničenu prijestupničku grupu čiji je jedini cilj posti-zanje životinjskoga hedonističkog samozadovoljstva. Nova mu se država pojavljuje kao suvremena ver-zija porušenog Jeruzalema u kojem proročanski glas Novoga Čovjeka stiže uzalud.

Dijagnoza sadašnjosti, oslikana u romanu Razvrat, lišena prvorođene nade može se tretirati kao odgovor na optimističnu verziju budućnosti, sadržanu u ranijem piščevu djelu pod naslovom Hram vječnosti (1916) čiji tekst – s obzirom na smještanje svijeta predstavljenog izvan konkretnog vremena i prostora i jasnoću fabularne sheme – podsjeća na konvenciju parabole. Bila bi to ipak parabola sa šek-spirovskim obrisima jer predstavlja dramu vlasti i mržnje, koja se odvija u zatvorenom krugu ljudi.48

Pomoću te formule Kosor naglašava završnu fazu života vladara (u tekstu zvanoga majstorom ili graditeljem) koji, ne brinući o žrtvama, provodi vlastitu viziju svijeta. U njemu središnje mjesto zauzi-ma naslovni hram vječnosti koji je podjednako simbol savršenstva ljudskoga razuma, koji teži božjem savršenstvu (također u doslovnu smislu, jer je hram – kao Babilonska kula – sustavno podvišen), kao i trajnosti i neprolaznosti diktatorskog roda. Taj se plan trude omesti njegova supruga i šogor (Ratan), lju-bomorni na stvaralačke mogućnosti i vlast majstora. Huškajući podanike protiv vladara, Ratan se poziva na božji autoritet kao jedinu vrijednost koju treba poštivati. Drukčije stavove ima vladarov sin. Kao pri-stalica mističnoga panteizma, zajednice ljudskih duša i duša svijeta, negira smisao kulture i društvene hijerarhije u nju upisane, čija gradnja predstavlja bit politike koju provodi njegov otac. Simbol vječnosti, shvaćene kao simbioza vrijednosti prirode s vrijednostima duha, u sinovoj koncepciji postaje novorođe-no dijete. Na kraju djela, sukladno dramatskom pravilu nizanja događaja prema kulminaciji, dolazi do tragične napetosti sudbina svih likova, koji polažu račun savjesti, grozničavo traže potvrdu o ispravno-sti puta koji su odabrali. Kraj starih vremena koji se odvija činom rušenja hrama vječnosti kao i smrću

45 V. S. Korać, Hrvatski roman između dva rata 1914 – 1941, Zagreb 1975, str. 435.46 J. Kosor, Razvrat, op. cit., str. 254.47 Isto, str. 269.48 Takvo nadahnuće nalazi svoje uporište u određivanju oblika novele kroz dramski element. Novela se sastoji od niza dijaloških scena podređenih jednakosti mjesta, vremena i radnje. Radnja napreduje u skokovima do točke kulminacije po jasno zacrtanoj fabularnoj liniji koja čvrsto povezuje malobrojne sporedne potke. Događaji koji se odigravaju izvan glavne scene povezani su likovima-svjedocima.


184


glavnih antagonista, označava trijumf izvanpovijesne zajednice i mističnoga sklada svakoga postojanja nad politikom, zasnovanom na krvavom rivalstvu ambicioznih pojedinaca.

* * *-

Problematika društvenog i političkog prijeloma u obrađenim djelima izražena je prije svega u pokušaju dijagnosticiranja odnosa između vlasti i mase iz ljevičarske perspektive. Autori se trude na svojim knji-ževnim, nerijetko metonimijsko-metaforičkim ili alegoričnim modelima, rasvijetliti razloge zbog kojih vlasti, unatoč svojim ograničenim svjetonazorskim horizontima ili javnoj hipokriziji – uspijevaju zadržati vlastitu poziciju, a masa u svojoj ogorčenosti ostaje pasivna. Predstavljaju stanje u kojem je društvena i politička degeneracija dostigla takav stupanj napretka i istodobno rasprostranjenosti da se doživljava kao norma. Odnos vlasti prema masi izražen je strogim tretiranjem mase ili podcjenjivačkim nedostat-kom zanimanja za nju. Hrvatski avangardisti vide svijet politike kao svijet u stanju permanentne de-generacije koju nijedna eksplozija-revolucija ne može poništiti. Tu činjenicu ilustrira analogija između Krležine i Cesarčeve vizije Monarhije koja se rasipa i slike pada čestitosti u jugoslavenskoj državi koju Kosor opisuje u romanu Razvrat. Kraj jednoga svijeta ne nosi sa sobom stvarno rođenje novoga iako se najave takve promjene pojavljuju u djelima Kosora (Hram vječnosti) i Cesarca (Zvijer-planina, Na po-sljednjim tračnicama i Bijeli lutalac). U već spomenutu Kosorovu romanu, kao i u Krležinoj prozi s kraja desetih i početka dvadesetih godina, maštarije o radikalnim promjenama društveno-političkog života nemilosrdno se verificiraju ili tretiraju s neskrivenom ironijom. U tim djelima rat nije sinonim za poče-tak “stvarnoga” civilizacijskog razvoja o kakvu su sanjali prvi avangardisti, nego potvrda, kako piše Ewa Wiegandt, civilizacijskog sumraka49, koji će se javiti kao constans. Vizija katastrofe kao trajnoga stanja naći će u kasnim tridesetima svoj nastavak u Krležinim romanima Na rubu pameti i Banket u Blitvi.

Prevela: Ivana Vidović Bolt

49 V. E. Wiegandt, Austria Felix..., op. cit., str. 124.

185

Austrija - Daniela Huber, Karin Koch, Liča P. Petritz, Tamara Schön

-

Bugarska - Biljana Hristova

Češka - Vladimíra Brávková, Karolína Kosová, Michaela Krinková, Lucie Rychnovská, Pavlína Sedlaríková, Petr Stehlík

-

Finska - Laura Rapo

-

Francuska - Amelie Krišković, Divna Suvočesmaković, Paul-Louis Thomas

-

Italija - Francesca Campanile, Elisa Copetti, Carmen Di Mario, Carla Figliozzi, Ksandra Ljubetić, Angela Noventa, Maryna Sydorova

-

Kina - Wu Weina, Wang Weiyan

-

Litva - Alina Zadojenko

Mađarska - Ernest Barić, Stjepan Blažetin, Renata Božanović, Danica Brcza’n, Mirjam Mariánovich, Ljubica Pezenhoffer, Krisztina Polányi, Szilvia Schmaus, Edita Sinjaković

-

Makedonija - Vesna Mojsova, Frosina Peševska

-

Nizozemska - Vlasta Jonges, Peter Ten Dam

-

Njemačka - Anna Bölling, Metner Frauke, Carolin Horler, Sabine Kirfel, Silvia Nastav,

Popis sudionika XXXV. seminara Zagrebačke slavističke škole

-Dubrovnik, 20. VIII. – 3. IX. 2006.

Anita Nastav, Gerd-Dieter Nehring, Anna Podobinska, Matthias Rammelmeyer, Sebastian Schaeffer, Edina Sejmen, Caroline Stankewitz, Vladislav Tchipilski, Leni Weissert

-

Norveška - Silve Alvestad

-

Poljska - Maçiej Falski, Anna Goralczyk, Anna Karczewska, Malgorzata Maria Michalska, Magdalena Nowicka, Izabela Stawicka, Boguslaw Zielinski, Krystina Žukowska

-

Portugal - Sofia Soares

-

Rumunjska - Georgiana-Nicoleta Sandu

-

Rusija - Anton Demidov, Olga Kuprijanović

-

Slovačka - Monika Franková, Lenka Mihalcová, Jana Petrincova

-

Slovenija - Suzana Čičić, Danijela Lukić, Sara Nemc, Kristina Silaj

-

Srbija - Tihomir Brajović

-

Švedska - Anders Gustafsson

-

Švicarska - Andrea Burch, Franziska Mazi

-

Vel. Britanija - Nick Russell

Zagrebačku slavističku školu financira

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske, zatim Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Gradski ured za kulturu – Zagreb, Grad Dubrovnik i Dubrovačko-neretvanska županija.

Sponzor je 36. seminara Zagrebačka banka.

Medijski su pokrovitelji Škole Jutarnji list i TotalPortal.

Knjige su donirali:

AGM, Alfa, Algoritam, Autorska kuća, Disput, Durieux, Filozofski fakultet u Zagrebu, Fraktura, Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku, Hrvatsko filološko društvo – Biblioteka Književna smotra, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Ivan Goran Kovačić – Mladi pjesnici, Jutarnji list, Knjigra, Naklada Ljevak, Naklada MD, Naklada Meandar, Novi Liber, Profil, Splitski književni krug, Školska knjiga, VBZ.

Documents

Zbornik ZSS 2006 Jezik Knjizevnosti i Knjizevni Ideologemi