Autor Sanja Pilić

Ukoliko se želite riješiti problema u životu, najjednostavniji način je da promijenite svoj stil odijevanja. Svojedobno sam po svijetu šalabajzala s velikimtorbetinama i u suknjama s rastezljivim strukom koje su padale preko koljena. Izgledala sam poput intelektualke nježna srca koja pokušava spasiti svijet,a bilo bi bolje da se ubije ili promijeni frizuru. Uglavnom, moje lice odavalo je osobu koja ne zna odbiti kolegu s posla kad je ovaj zamoli da mu budejamac za stambeni kredit sljedećih sto i pet godina. Na sastancima razrednika kroz osnovno i srednje obrazovanje moje predrage dječice obvezatno sam birana u savjet "Doma i škole" jer netko poput menes king size torbom i u plitkim cipelama u kojima je ravnoteža uvijek zagarantirana, zaslužuje kaznu da sastanči i mlati praznu slamu o tome što bi trebalopromijeniti u sustavu školovanja umjesto da pije koktele na obali mora. S vremenom sam uočila da mi torba neprimjetno raste, raste i raste: u nju su upadaleknjige za lektiru koje je trebalo posuditi ili vratiti, rukopisi koje nisam pročitala na poslu, razne alatke, pipe i kistovi, "uradi sam" literatura, lončanices cvijećem, pribor za prvu pomoć, sklopivi kišobrani i veste u kojima i najzgodnija manekenka izgleda kao frustrirana domaćica iz provincije. Prvo samzamrzila torbu, a onda sebe i svoju glupost. Što se tiče suknje ona se zbog kroja i gumice u struku mogla rastezati do mile volje na istok i zapad, sjeveri jug. Naravno, tijelo je iskoristilo mogućnost da se širi u svim smjerovima, pa se širilo. Kako je duša također bila dobrostiva počela je nakuhavati jelaza drage i nedrage, prijatelje i prolaznike, obitelj i plemena, za rođendane, vjenčanja i sprovode unutar mjesne zajednice. Svu svoju osobnost ubacilaje u rajčice i zafrige, umake i sosove, roštilje i cušpajze, knedle i salate, ribu na lešo i pudinge, palačinke i kolače, torte i sladolede. Noge su miod silnog rada otežale, a stopala rasla,cipele postajale sve ravnije, na kraju sam kupovala one u obliku peraja da bih mogla što radosnije plivati svojim životom.U međuvremenu sam postala krsna kuma trima djevojčicama, vjenčana kuma rođenoj sestri koja se udala za propalicu, jamac za kratkoročni kredit za auto prijateljuiz djetinjstva, a posudila sam i svoju ušteđevinu jednom tipu koji je bankrotirao pa su mu kamatari promijenili opis tako da sam se sažalila nad njegovomzlom sudbinom i prestala uplaćivati vlastite rate za struju i centralno grijanje, te mi je zaprijetila ovrha nektretnina i ćuza.

Jednog dana razgledavajući na rasprodaji opet poveću torbu s bezbroj džepova u koje svašta stane, dotaknula me, bolje rečeno šljagnula me Božja ruka,a potom je Svevišnji zaurlikao: Ukoliko ikada više kupiš torbu veću od deset centimetara kvadratnih u tlocrtu, spalit ću te na lomači! Tras! Pljas! Zviju!U hipu, u stotinki sekunde doživjela sam prosvjetljenje. Lomača je lomača, Bog je Bog, a naredba je naredba. Život je, zapravo, jednostavan. Trube su zatrubjele,more se otvorilo.

Kao prava preobraćenica s gađenjem sam vratila prostrani artikl na svoje mjesto i odlučila sasvim promijeniti stil života. Došla sam doma ljuta kaoguja i izbacila iz stana sve odjevne predmete u kojima sam se ugodno osjećala, vrećaste haljine, kojekakve trenirke i šlafroke; zatim pedesetlitarske lončugei tave čiji obujam je bio dovoljan da četveročlanu obitelj zaštiti od kiše ukoliko je potrebno, ledenice, jedaći pribor za sto osoba, prekobrojne tanjurei zdjele za salate, a smočnicu sam u navali energije u tri sata pretvorila u sobičak za ljenčarenje, dokolicu i nemišljenje. Sve sam to obavila prije negosu se najdraži vratili kući: još sam stigla nabaviti sedam najmanjih torbica na svijetu, kupila tri para cipela s visokim, šiljastim, šiljastim petamai dva svijetloplava kostimića broj premala u kojima sam jedva mogla disati. Znala sam da će nova mondura otjerati od mene napasnike, parazite, vampire,dokoličare i jadnike. Dok sam nabadala u štiklama po ulici pazeći da se ne stropoštam na asfalt ili ne uglavim u tramvajskoj šini, napokon sam bila usredotočena samo na sebe, a ne na budućnost i egzistencijalna pitanjaekonomskog karaktera. Odjednom sam razmišljala jedino o tome kako disati a da se ušici na kostimu ne rasparaju, kako prijeći križanje dok traje zelenosvjetlo, a moje noge drhture od nedostatka sigurnosti i spretnosti. U ruci sam imala jedino minijaturnu torbicu kojom sam mahala lijevo-desno održavajućiravnotežu, a u torbici najmanji novčanik na svijetu, kreditnu i osobnu karticu i ruž. Izbacila sam fotografije djece, muža i psa,četverolisne djeteline,plastičnog praščića i članske iskaznice kojekakvih udruženja, i mada sam zapravo bauljala, činilo mi se da letim. S malom torbicom, naime, i problemi sesmanje, a ljudi vas počnu više cijeniti. Kad su me djeca ugledala onako sapetu, nesposobnu za rad,odmah su se primila spremanja sobe, glačanja, bacanja smeća i nikad me više nisu zapitala daim posuđujem lektirne naslove u knjižnici. Muž me počeo izvoditi na ručkove, jer se asortiman jedaćeg pribora svih vrsta i oblika neprestano i uporno smanjivao.I u kući sam počela boraviti u elegantnim, strukiranim haljinama s volanima, a na noge sam navukla ružičaste natikače s perjem čija je peta s svako malorasla. Znate, na gazelu se ne mogu staviti bisage, a na magarca mogu.

Ako razvijete krhkost, sve probleme će se početi rješavati netko drugi. Uglavnom, prestala sam izgledati kao Anka Partizanka koja gradi autoceste itrasira željezničke pruge i pretvorila se u Trnoružicu. Kakav odmor! Kakva bajka! Još sam i zacementirala umjetne nokte na prste, dovoljno dugačke da iizgledaju seksi i ništa više ni manje od toga. Kad sam ih namazala crvenim lakom, svi su shvatili da odustajem od prizemnih poslova i prizemnosti u širemsmislu i na sastancima uredništva biblioteke "Razdor" počeli su me gledati s uvažavanjem. Čeljad oko mene, uključujući i muža, misle da imam bogatog itajnog ljubavnika. Puštam ih da misle što žele i ludo se zabavljam. Naučila sam hodati u štiklama bez popikavanja, pocupkivanja, izvrtanja gležnjeva, lomovakostiju i čini mi da sam pronašla sebe. Hm, da, potvrđuje mi dragi Bog. Govorio sam ti oduvijek da je život je-dno-sta-van. To znaju Forest Gump, mali Ivica, Mujo i Haso, dobri vojak Švejk,Barbie i još poneki. Ma, trebala si kupiti najmanju torbicu odmah u početku. Ali nikad nije kasno, i zapamti, dijete moje: uvijek možeš biti još slobodnijai još, još sretnija!