Totalitarizam u nama, Srećko Horvat

Sre}ko Horvat

10�

Totalitarizam u nama*

Kako “obi~ni“ ljudi postaju ubojice?

Kako objasniti ~injenicu da normalni, prosje~ni i “obi~ni“ ljudi postavljeni u situaciju posjedovanja moći mogu postati jednako grozni i zli poput

Hitlera? Prvo moguće objašnjenje daje nam tzv. Milgramov eksperiment, serija eksperimenata iz socijalne psihologije koje je vodio psiholog Stanley Milgram, istražujući koliko se pojedinac podvrgava autoritetu. Eksperiment je trebao pokazati koliko će boli neki prosje~ni građanin prouzro~iti drugoj osobi samo zato jer sluša naredbe eksperimentatora, odnosno znanstvenika koji provodi studiju. U bazi~nom eksperimentu, provedenom 1961. godine na sveu~ilištu Yale, dvoje ljudi dolazi u psihološki laboratorij kako bi sudjelovali u istraživanju o pamćenju i u~enju. Jedan od njih dobiva ulogu “u~itelja“, drugi “u~enika“. Eksperimentator objašnjava da se u studiji radi o prou~avanju efekata kazne na u~enje. “U~enik“ sjedi u odvojenoj sobi na nekoj vrsti minijaturne elektri~ne stolice, njegove su ruke vezane, a za zglobove su mu spojene elektrode. Zatim mora ~itati listu jednostavnih parova rije~i i onda će biti testiran da li je zapamtio drugu rije~ kad ~uje prvu. Svaki put kad po~ini grešku, “u~itelj“ ga mora kazniti elektri~nim šokovima, koji se svaki put povećavaju.

U Milgramovu eksperimentu pravi je fokus studije, premda se na prvi pogled možda ~ini druga~ije, zapravo u~itelj. U~itelj je naivni subjekt koji je došao u laboratorij na eksperiment, dok je u~enik, žrtva, zapravo glumac koji uopće ne dobiva šokove, ali se na svaki elektro-šok trgne, vrišti i pla~e kao da su pravi.

� Ulomak iz knjigeUlomak iz knjige Fenomenologija totalitarizma koja bi tokom 2008. trebala izaći u ediciji Antibarbarus

iz Zagreba.

7. broj Zenicke sveske.indb 108 1.6.2008 13:44:30

Zeni~ke sveske

10�

Svrha eksperimenta je vidjeti koliko daleko će osoba ići u kažnjavanju i koliko će se podvrgnuti autoritetu eksperimentatora. Zanimljivo je da je Milgram prije eksperimenta tražio predviđanja razli~itih vrsta ljudi – psihijatara, psihologa, studenata i profesora društvenih znanosti – i da su gotovo svi pretpostavili da će svi subjekti odbiti izvršiti naredbu. Psihijatri su predviđali da većina subjekata neće ići iznad 150 volti. Vjerovali su da će samo 4% doći na 300 volti, a da će samo neki patološki poremećeni upotrijebiti najvišu razinu elektri~nog šoka. Međutim, sva su predviđanja bila posve kriva. Od 40 subjekata u prvom eksperimentu, 25 je izvršavalo naredbe eksperimentatora i to sve do kraja, kažnjavajući žrtvu s najvišom mogućom potencijom šoka dostupnoj na generatoru. Nakon što su neki upotrijebili 450 volti i do tri puta (potencija koja bi bila smrtna da su “u~enici“ primali prave elektro-šokove), eksperimentator bi zaustavio eksperiment. Kad se eksperiment ponovio u Princetonu, Münchenu, Rimu, Južnoj Africi i Australiji, stupanj poslušnosti bio je još viši nego u prvom eksperimentu. Primjerice u Münchenu je ~ak 85% testiranih osoba bilo poslušno.

Sam povod eksperimentu je dosta znakovit. Naime, Milgramov eksperiment je po~eo u srpnju 1961. godine, samo tri mjeseca nakon po~etka suđenju Eichmannu u Jeruzalemu. Milgram je eksperimentima navodno htio odgovoriti na pitanje: Da li je moguće da su Eichmann i milijun njegovih kolega u Holokaustu samo slijedili naredbe? Da li ih možemo nazvati sukrivcima?� Kako bi pronašao odgovor Milgram je tražio posve “obi~ne“ ljude koji bi sudjelovali u eksperimentu. U lokalnim je novinama objavio oglas da traži volontere za participaciju u istraživanju u~enja, pa su u eksperimentu tako sudjelovali ljudi iz svih socijalnih miljea – birokrati, industrijski radnici, nezaposleni, domaćice, studenti, itd. Rezultat je kod svih bio gotovo isti: oko 65% njih izdržali su do kraja eksperimenta, kažnjavajući “u~enike“ sve dok kazna nije dosegla maksimum – ~ak 450 volti.� Ono što je Milgramov eksperiment na kraju pokazao je isto što je Hannah Arendt pokazala u vezi slu~aja Eichmann, odnosno da bi bilo posve pogrešno Eichmanna pojmiti kao sadisti~ko ~udovište i da je on mnogo prije bio bliži obi~nom birokratu koji je naprosto sjedio za svojim stolom i provodio svoj posao (u tome se sastoji “banalnost zla“). Sam

� V. Stanley Milgram,V. Stanley Milgram, Obedience to Authority: An Experimental View, Harpercollins,

� Za cjelovit opis i prikaz eksperimenta v. Stanley Milgram, “Behavioral Study of Obedience“, JournalZa cjelovit opis i prikaz eksperimenta v. Stanley Milgram, “Behavioral Study of Obedience“, Journal

of Abnormal & Social Psychology, sv. 67, broj 4, 1963, str. 371-378, dostupno i na internetu: http://www.radford.edu/~jaspelme/gradsoc/obedience/Milgram_Obedience.pdf


âsopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

110

Milgram će reći: “Svjedo~eći stotinama obi~nih ljudi koji su se podvrgli autoritetu u našim vlastitim eksperimentima, moram zaklju~iti da koncepcija banalnosti zla Arendtove dolazi bliže istini nego što je to bilo tko mogao zamisliti. Obi~ni ljudi koji su kažnjavali žrtve to su ~inili iz osjećaja obaveze, a ne zbog nekih posebnih agresivnih tendencija. To je možda temeljna pouka naše studije: obi~ni ljudi koji naprosto ~ine svoj posao i bez nekog posebnog neprijateljstva mogu postati agenti u groznim destruktivnim procesima. [toviše, ~ak i kad destruktivni efekti njihova rada postanu sasvim jasni i oni se zamole da i dalje provode svoje akcije nespojive s temeljnim standardima morala, relativno malo ljudi ima potrebnu snagu da se odupre autoritetu.“� Esencija poslušnosti je u tome da osoba sebe po~inje vidjeti kao instrument koji provodi želje neke druge osobe i stoga više sebe ne poima odgovornom za vlastite akcije. “âk je i Eichmann bio šokiran kad je posjetio koncentracijske logore, ali on je naprosto morao sjediti za stolom i sređivati papire. U isto vrijeme ~ovjek u logoru koji je doista puštao Ciklon B u plinske komore mogao je opravdati svoje ponašanje na temelju toga da slijedi naredbe odozgo. Dakle, postoji fragmentacija ~itavog ljudskog djelovanja; nitko nije konfrontiran posljedicama svojih odluka da provodi zlo djelo. Osoba koja osjeća odgovornost je isparila. Možda je to najzna~ajnija zajedni~ka karakteristika društveno organiziranog zla u modernom društvu.“�

Milgramov eksperiment je u današnjem kontekstu bitan ne samo zato jer pokazuje dvije razine ljudskog ponašanja: prvu, koju Milgram prvenstveno isti~e, a to je da su se “obi~ni“ ljudi podvrgli autoritetu koji im je zapovjedio da kažnjavaju žrtve sve do maksimuma, pri ~emu je karakteristi~no da ne bi imali nikakve sankcije, a svejedno su to u~inili jer su eksperimentatora smatrali autoritetom, i drugu, koju Milgram ipak ispušta iz vida, a to je da su se “obi~ni“ ljudi i sami uživjeli u svoju ulogu u~itelja i autoriteta. Milgramov je eksperiment zna~ajan i stoga jer služi dekonstrukciji mistifikacije nacizma i svih ostalih totalitarnih sistema. Imajući njegove rezultate u vidu, više ne možemo i dalje podržavati mit o Hitleru ili Staljinu kao apsolutnom zlu koje je krivo za sve. Umjesto toga, možda smo svi mi sami krivi i možda doista u svakom od nas ~u~i totalitarni vođa sposoban na sve moguće zamislive sadisti~ke metode.

� Stanley Milgram, “The Perils of Obedience“, http://home.swbell.net/revscat/perilsOfObedience.htmlStanley Milgram, “The Perils of Obedience“, http://home.swbell.net/revscat/perilsOfObedience.html

� Ibid


Zeni~ke sveske

111

To je pokazao i notorni Stanford Prison Experiment proveden 1971. godine. Sli~no kao i u Milgramovu eksperimentu i ovdje su kandidati regrutirani putem oglasa u novinama koji je nudio 15 ameri~kih dolara na dan za participaciju u dvotjednoj simulaciji zatvora. Na kraju je odabrano 24 muškaraca za koje je utvrđeno da su psihološki najstabilniji i najzdraviji, većinom bijelci iz srednje klase. Tih je 24 “obi~nih“ ljudi voditelj eksperimenta Philip Zimbardo podijelio u dvije skupine i smjestio ih u simulirani zatvor (sa svime što ima i pravi zatvor: ćelije, rešetke, zatvorska menza, tuševi, nadzorni sustav, itd.), od kojih su jedni postali stražari, a drugi zatvorenici. Stražari su dobili uniforme i pendreke, kao i sun~ane nao~ale da izbjegnu kontakt o~ima sa zatvorenicima. Za razliku od zatvorenika, stražari su mogli izvan svoje smjene posve normalno ići kući. Samo u nekoliko dana pokazalo se da su ~uvari postali nasilni i po~eli tla~iti zatvorenike, vezali bi ih, skidali, prisiljavali da spavaju na podu, a ~ak je bilo i seksualnog zlostavljanja. [to je eksperiment duže trajao ~uvari su sve više iskazivali sadizam. Premda su svi znali da je to samo eksperiment, crta između simulacije i realnosti je bila ukinuta. Stoga je planirano istraživanje od dva tjedna zaustavljeno već nakon šest dana jer je zatvor bio posve izvan kontrole. Zanimljivo je da je većina ~uvara ~ak negodovala – budući da su svoje uloge shvatili toliko ozbiljno – kad je eksperiment završio prije. Ono što je Zimbardov eksperiment pokazao jest da su naizgled “~vrsti momci“ imali duboke emocionalne krize, dok su se drugi, odabrani zbog svog mentalnog zdravlja i pozitivnih vrijednosti, pretvorili u sadisti~ka ~udovišta koja su uživala u patnjama svojih nekadašnjih kolega, a sada zatvorenika. A oni “dobri“ stražari, koji nisu osobno maltretirali zatvorenike, nisu u~inili ništa kako bi sprije~ili druge ~uvare da ~ine zlo.

Da je ovim studijama – kako je to smatrao i Stanley Milgram, spominjući Eichmanna kao inspiraciju za svoj eksperiment – moguće objasniti i zlo~ine Holokausta pokazuju dvije publikacije koje su promijenile smjer istraživanja Holokausta jer se ne fokusiraju na vođu ili totalitaristi~ki sistem kao takav, nego upravo na “obi~ne“ ljude. Knjige Christophera Browninga Obi~ni ljudi: rezervni policijski bataljun 101 i kona~no rje{enje u Poljskoj i Daniela Jonaha Goldhagena Hitlerovi vojni egzekutori: obi~ni Nijemci i Holokaust, kao što kažu već i sami naslovi, istražuju “obi~ne“ ljude i temelje se na istim materijalima i dokazima – sudskim ispitivanjima 210 ~lanova nacisti~kog Rezervnog policijskog bataljuna 101. Tu redarstvenu policiju ~inili su prosje~ni muškarci, uglavnom iz Hamburga. Premda su ~lanovi notornog bataljuna, njih 500-ak, participirali u ubojstvu oko



112

38,000 Židova i deportaciji još 45,000 Židova u Treblinku između 1942-1943., ljudi iz bataljuna 101 ne uklapaju se ni u jedan model egzekutora Holokausta. To nisu bili mladi ljudi indoktrinirani nacisti~kom ideologijom, niti su to bili ~inovnici kakve opisuje Hannah Arendt u svojoj studiji o Eichmannu. Policajci bataljuna 101 bili su srednje dobi, s prosjekom od 39 godina, skoro nitko od njih nije imao višu stru~nu spremu i preko 60% njih bili su neobrazovani radnici: voza~i kamiona, radnici s brodogradilišta, građevinski radnici, itd. Većina njih je porijeklom bila iz Hamburga, multikulturnog grada s duga~kom tradicijom socijalizma i suživota između židovske i kršćanske zajednice. Ako je München bio na prvom mjestu kao nacisti~ki grad, onda je Hamburg vjerojatno bio na zadnjem. Dakle, po svim karakteristikama ~lanovi jedinice 101 nisu obećavali kao grupa za masovna ubojstva. Ipak, 80% njih postali su profesionalni ubojice. Kako to objasniti?

Jedan od spomenutih autora, Daniel Jonah Goldhagen, tvrdi da je njema~ki antisemitizam uzrok Holokausta, odnosno da možemo pratiti razvoj antisemitizma od Martina Luthera do Adolfa Hitlera i da je antisemitizam kao “zajedni~ka kognitivna struktura njema~kog društva“ stoga bio prisutan i kod “obi~nih“ ljudi.� Ipak, mnogo suvisliji argument daje Christopher Browning, koji je, istražujući osobna svjedo~anstva ~lanova jedinice 101, otkrio da su neki ljudi, poput Erwina Grafmanna, doista dijelili ideologiju režima, ali da je za većinu ubojica odluka da po~ine ubojstvo jednostavno bila najbezbolnija opcija u tom trenutku. To pokazuje i masakr u Jozefowu, gdje je 13. srpnja srpanj 1942., došavši iz Hamburga na svoju prvu inicijaciju u karijeru masovnih ubojica, jedinica dobila naredbu “o~istiti“ selo Jozefow s oko 1,800 Židova. Naime, ovdje se desio jedan iznimno zanimljiv presedan u povijesti genocida. Narednik jedinice svojim je ljudima dao mogućnost da se ispri~aju, odnosno da ne moraju ubijati ako to ne žele. Ipak, 80 do 90% njih, kako pokazuje Browning, nastavili su ubijati.6 Bataljun 101 je morao odabrati i odvojiti mlade ljude spremne za rad, a ostatak stanovništva – oko 1,500 muškaraca, žena i djece – pobiti. Židovi iz Jozefowa ubijeni su u šumi, pucanjem u potiljak, a Policijski bataljun 101 tog je podneva sveukupno ubio oko 1,500 Židova

� V. Daniel Jonah Goldhagen, Hitler’s Willing Executioners: Ordinary Germans and the Holocaust,

New York, 1996.

6 Christopher Browning,Christopher Browning, Ordinary Men, Harper Perennial, 1993., str. 184, v. također: Christopher

Browning, “One Day in Jozefow: Initiation to Mass Murder“, u David F. Crew (ur.) Nazism and German Society, Routledge, London i New York, 1994, str. 300-315.


Zeni~ke sveske

113

na taj na~in. Oko 10 do 15% ~lanova bataljuna, kako tvrdi Browning, uopće nisu pucali ili bi prestali pucati jer nisu mogli nastaviti. Jedan od njih, pod imenom Franz Kastenbaum, primjerice kaže: “Ubijanje ljudi bilo mi je tako odvratno da sam promašio ~etvrtog ~ovjeka. Jednostavno više nisam mogao ciljati to~no. Odjednom sam osjetio mu~ninu i pobjegao s mjesta ubojstva. Upravo se nisam dobro izrazio. Nije da više nisam mogao ciljati to~no, nego sam ~etvrti put prije promašio namjerno. Zatim sam pobjegao u šumu, povraćao, i sjeo ispod drveta… Danas mogu reći da sam bio na kraju sa svojim živcima.“� Jasno je da su mnogi od takvih “obi~nih“ ljudi imali antisemitske stavove i da je nacisti~ka ideologija sigurno igrala bitnu ulogu, ali Browning pokazuje da su ~lanovi bataljuna 101 navodili druge faktore zbog kojih su po~inili ta zlodjela: strah od kršenja reda, otkrivanje “slabosti“ ako bi odbili pucati u bespomoćne žrtve, a ~ak i briga za budućnost karijere. Sli~ne faktore za sudjelovanje u kažnjavanju drugih ljudi ustanovili su u svojim eksperimentima i Milgram i Zimbardo, pokazujući ne samo da će ljudi ~esto reagirati u skladu sa skupinom u kojoj se nalaze, nego i da u svakom ~ovjeku postoji neko elementarno zlo, nulti stupanj zla koji se onda ovisno o situaciji može penjati po ljestvici. Na kraju svoje studije Browning tvrdi da, pola stoljeća nakon što je Rezervni policijski bataljun 101 uništio židovsku zajednicu Jozefow, kolektivno ponašanje takve skupine ima uznemirujuće implikacije za budućnost: “Svako društvo navodi ljude da poštuju autoritet i da mu se podvrgavaju. Svugdje ljudi žude za napretkom u karijeri. U svakom modernom društvu zajedni~ka grupa stvara ogromni pritisak na ponašanje i postavlja moralne norme. Ako su ljudi Rezervnog policijskog bataljuna 101 mogli postati ubojice pod takvim okolnostima, koja skupina ljudi to ne bi mogla?“8

Zatvor – mjesto gdje je sve moguće

Nismo morali dugo ~ekati i dobili smo Guantanamo i Abu Ghraib. Sam inicijator stenfordskog zatvorskog eksperimenta Philip Zimbardo pokazuje da postoje materijalne sli~nosti između njegova eksperimenta i zloglasnog ameri~kog zatvora Abu Ghraib. “Strašne stvari koje su moji ~uvari ~inili svojim zatvorenicima mogu se usporediti sa strahotama u~injenima na ira~kim zatvorenicima. Moji su ~uvari

� Christopher Browning,Browning, Ordinary Men: Reserve Police Battalion 101 and the Final Solution in Poland,

Harper, New York, 1992., str. 67-68.

8 Christopher R. Browning,Browning, Ordinary Men, Harper Perennial, 1993., str. 188-189.



114

više puta skidali svoje zatvorenike, stavljali ih pod kukuljice, vezali ih, odbijali im dati hranu ili krevet, stavljali ih u samice i prisiljavali ih da ~iste toalete svojim vlastitim rukama. Kad se povećala dosada u njihovom poslu, onda su po~eli koristiti zatvorenike za svoje igrice, smišljajući sve ponižavajuće i degradirajuće igre za njih. Nakon nekog vremena te su zabave poprimile seksualni karakter, tako da su zatvorenike prisilili da simuliraju sodomiju jedan na drugome. Kad sam postao svjestan takvog ponašanja zatvorio sam Stanford zatvor. Ti su faktori o~ito bili prisutni i u Iraku. No uz sve su još bili i tajni, bez odgovornosti, bez vidljive linije zapovjedi.“9 Sjetimo se tri najšokantnije fotografije mladih Ira~ana koje su mu~ili ameri~ki vojnici u Abu Ghraibu i koje su iscurile u javnost sredinom 2004. Prva je ona fotografija koja prikazuje Ira~anina u crvenoj zatvoreni~koj uniformi s crnom kukuljicom na glavi kako zavezanih ruku i nogu kle~i na podu, a ispred njegove glave na njega reži pas ameri~ke vojske. Druga fotografija prikazuje nešto sofisticiraniju metodu mu~enja, koja dosta podsjeća upravo na Stanford Prison Experiment, a na njoj vidimo 6-7 golih Ira~ana koje su Amerikanci prisilili da od svojih golih tijela naprave piramidalnu hrpu. Iza te hrpe bespomoćnih golih ljudskih tijela vidimo dvojicu Amerikanca s uzdignutim kažiprstima i kretenskim osmjehom na licu kako slavodobitno poziraju ispred svog “plijena“. Navodno su ameri~ki vojnici svoje žrtve prisiljavali da međusobno seksualno opće, a kad su ovi odbili onda su ih pretukli i na njima jahali kao na konjima. Ovdje se otkriva Agambenova tvrdnja da se upravo putem seksualnosti, naj~ešće putem sadizma ili sadomazohizma, nastoji kod “partnera“ (u ovom slu~aju zatvorenika) izazvati goli život.�0 Treća u nizu fotografija vjerojatno je najšokantnija. Na njoj vidimo jednog ira~kog zatvorenika (Satar Jabar) koji u odori poput Ku Klux Klana stoji na kutiji, dok su mu istovremeno za ruke i penis pri~vršćene elektrode. Vojnici su mu zaprijetili da će dobiti elektro-šok u slu~aju da padne s kutije na kojoj je stajao. Kad je fotografija postala javna, vojska je demantirala da su elektrode doista provodile struju, no nakon puštanja na slobodu sam je zatvorenik priznao da su žice doista provodile struju i da je više puta zadobio elektro-šokove.

9 Philip Zimbardo, “Power turns good soldiers into ‘bad apples’“, Boston Globe, 9. svibanj, 2004.,Philip Zimbardo, “Power turns good soldiers into ‘bad apples’“, Boston Globe, 9. svibanj, 2004.,

http://www.boston.com/news/globe/editorial_opinion/oped/articles/2004/05/09/power_turns_good_soldiers_into_bad_apples/

�0 V. Giorgio Agamben, Homo Sacer – suverena mo} i goli ìvot, Multimedijalni institut, Zagreb, 2006.,

str. 117.


Zeni~ke sveske

115

Kao što vidimo, Abu Ghraib i Stanford Prison Experiment dijele sljedeće zajedni~ke osobine: difuzija odgovornosti, anonimnost, dehumanizacija, diferencija moći i pasivnost onih koji nisu upleteni u zlo~in (što se u engleskom ozna~ava s izrazom bystanders). Ipak, ako je uzmemo u cjelini, Zimbardova je kritika Abu Ghraiba ipak opasna. Naime, ona u prvi plan stavlja odgovornost nekolicine. ûvari i stražari su radili grozote, iživljavali se nad zatvorenicima i kršili osnovna ljudska prava prvenstveno zato jer su djelovali u koheziji grupe i stoga izgubili osjećaj odgovornosti. U tom kontekstu se iz vida uvelike gubi ameri~ka odgovornost i ~injenica da Abu Ghraib nije tek – kao što bi se moglo ~initi iz Zimbardove kritike – izdvojeni slu~aj gdje je, baš kao kod Stanford Prison eksperimenta, prevladalo ono “iskonsko zlo“ u nekom pojedina~nom ~ovjeku. Za pravo razumijevanje Abu Ghraiba trebalo bi, dakle, spojiti dvije perspektive: jednu koja u ameri~kim zlo~inima vidi krivicu Busheve politike i drugu koja u njima gleda krivnju pojedina~nih vojnika. Kako smo već vidjeli, svaka ta perspektiva uzeta za sebe je u na~elu pogrešna: prva stoga jer nužno vodi u mistifikaciju (Bush postaje novi Hitler koji je kriv za sve zlo~ine) i druga zato jer skida odgovornost s ostatka društva. Da bismo bolje razumjeli Abu Ghraib treba reći da Bush možda nije novi Hitler, ali da unato~ tome koristi hitlerovske metode, i da je, unato~



116

zlo~inima pojedinaca, krivo cjelokupno društvo. Zanimljivo tuma~enje, kao i obi~no, daje Slavoj Žižek u tekstu pod nazivom “[to Rumsfeld ne zna da zna o Abu Ghraibu“. Po njemu je “glavna komplikacija kontrast između ‘standardnog’ na~ina na koji su se mu~ili zatvorenici u Saddamovu režimu i kako se mu~e pod ameri~kom okupacijom. Pod Saddamom, naglasak je bio na direktnom izazivanju boli, dok su ameri~ki vojnici fokusirani na psihološko ponižavanje. Dalje, snimanje ponižavanja s kamerom, gdje su mu~itelji sadržani na slici, s njihovim licima koja se glupavo smiju pokraj sakupljenih golih tijela zatvorenika, bio je integralni dio procesa, u jakom kontrastu spram tajnosti Saddamovih tortura. Same pozicije i kostimi zatvorenika sugeriraju kazališno pozorište, neku vrstu tableau vivant, koji podsjeća na ameri~ku umjetnost performansa, ‘kazalište okrutnosti’, slike Mapplethorpea ili hladnokrvne scene filmova Davida Lyncha.“��

Doista, ako pogledamo sve fotografije ameri~kog iživljavanja nad ira~kim zatvorenicima uvijek ćemo uo~iti te dvije bitne karakteristike. Prva je da se samo mu~enje odsada dokumentira, kao kod turisti~kih izleta snimka služi kao dokaz da se doista bilo na tom mjestu, kao svojevrsni trofej. Druga je zna~ajka da je iznimno naglašen taj aspekt teatralnosti, brige za detalj. To je već vidljivo kod samih “kostima“, odnosno uniforma koje su uvedene za zatvorenike u doba Guantanama: posve crveno odijelo kontrastirano crnom kukuljicom na kojoj su se onda, već prema potrebi (ako bi se zatvorenici transportirali), mogle naći i dodatne slušalice i nao~ale kako bi zatvorenik ostao apsolutno izoliran od vanjskog svijeta. On upravo tim postupkom već kroz vizualni identitet postaje homo sacer, osoba bez prava. Žižek će reći: “U debati o zatvorenicima u Guantanamu ~esto se može ~uti argument da je odnos spram njih eti~ki i legalno prihvatljiv jer su ‘oni ti koje su promašile bombe’. Kako su oni bili ciljevi ameri~kog bombardiranja i slu~ajno preživjeli i kako su ta bombardiranja bila dio legitimne vojne operacije, ne može se žalovati nad njihovom sudbinom kad su uzeti kao zatvorenici nakon bitke – kakva god da je njihova situacija, ona je bolja, manje ozbiljna, nego da su mrtvi. To rezoniranje govori više nego što namjerava reći. Ono zatvorenike literarno stavlja u poziciju ‘živih mrtvaca’, onih koji su na neki na~in već mrtvi (njihovo pravo na život je izgubljeno tako da su bili legitimni ciljevi ubojitog bombardiranja). U tom smislu

�� Slavoj Žižek, “What Rumsfeld doesn’t know that he knows about Abu Ghraib“, 21. svibanj, 2004.,Slavoj Žižek, “What Rumsfeld doesn’t know that he knows about Abu Ghraib“, 21. svibanj, 2004.,

In These Times, http://www.inthesetimes.com/article/747/, v. također Slavoj Žižek, The Parallax View, MIT Press, Cambridge, London, 2006., str. 367 i dalje.


Zeni~ke sveske

11�

su zatvorenici sada ono što filozof Giorgio Agamben zove homo sacer, oni koji mogu biti ubijeni bez posljedica, budući da, u o~ima zakona, njihovi životi više ne vrijede. Ako su zatvorenici Guantanama locirani u prostoru ‘između dvije smrti’ – legalno mrtvi (deprivirani ustanovljenog legalnog statusa) dok su biološki još uvijek živi – onda se ameri~ke vlasti koje se spram njih tako odnose nalaze u nekom među-legalnom statusu koji tvori dopunski dio homo sacera. One djeluju kao legalna sila, ali njihova djela nisu više pokrivena i ograni~ena zakonom – one operiraju u jednom praznom prostoru koji više nije u domeni zakona. Stoga recentna otkrića o Abu Ghraibu pokazuju posljedice o smještanju zatvorenika u to mjesto ‘između dvije smrti’“.�� Žižekova kritika ameri~ke vanjske politike i intervencionizma kreće – a otuda i naslov njegova teksta – od komentara znamenite tvrdnje koju je Donald Rumsfeld izjavio u ožujku 2003. godine: “Postoje poznate poznatosti. To su stvari za koje znamo da ih znamo. Ali postoje i poznate nepoznanice. Odnosno postoje stvari za koje znamo da ih ne znamo. No postoje i nepoznate nepoznanice. To su stvari za koje ne znamo da ih ne znamo.“ Rumsfeld, je tvrdi Žižek, zaboravio dodati i ~etvrtu, presuđujuću premisu: “nepoznate poznatosti“, odnosno stvari za koje ne znamo da ih znamo – konkretnije, ono frojdisti~ko nesvjesno. Iako je Rumsfeld smatrao da glavnu opasnost u sukobu s Irakom predstavljaju “nepoznate nepoznanice“, odnosno prijetnje koje nam donosi Saddamov režim, a za koje ni ne znamo da postoje, skandal oko Abu Ghraiba, smatra Žižek, pokazuje da glavnu opasnost zapravo ~ine “nepoznate poznatosti“, dakle, negirana uvjerenja, pretpostavke i opscene prakse za koje se pravimo da ih ne znamo, premda upravo one tvore pozadinu naših javno proklamiranih vrijednosti.

Goli otok, ili, sado-mazohizam u svom naj~i{ćem obliku

Vratimo se pitanju kako obi~ni ljudi postaju sadisti~ka ~udovišta. Bio to masakr u Jozefowu ili Srebrenici, mu~enja u Guantanamu ili Abu Ghraibu, uvijek se otkriva taj obrazac da se dotad normalna osoba, koja u normalnim životnim okolnostima predstavlja prosjek društva koji se po ni~emu ne izdvaja od ostatka tog društva, odjednom pretvara u svoju suprotnost – mu~itelja, krvnika ili masovnog ubojicu. Premda je Zimbardova usporedba Stanford Prison Experimenta i Abu Ghraiba, kao što smo vidjeli, ipak problemati~na, još je gora kritika koju je Zimbardu svojedobno uputio Erich Fromm u svojoj

�� Ibid



11�

Anatomiji ljudske destruktivnosti. Frommov je glavni prigovor da autori studije nisu provjerili realno stanje u pravim zatvorima. “Da li su većina zatvorenika u najgorim ameri~kim zatvorima robovske žrtve, a većina ~uvara brutalni sadisti?“, glasi Frommovo pitanje poduprijeto tvrdnjom da SS-~uvari u nacisti~kim koncentracijskim logorima ~esto nisu bili sadisti. Fromm će reći da u “stvarnom životu“ pojedinac zna da će njegovo ponašanje imati posljedice. “Osoba može maštati o želji da nekog ubije, ali se samo rijetko ta mašta pretvara u djelo. Mnogi izražavaju tu maštu u snovima, jer kad spavamo mašta nema nikakvih posljedica. Eksperimenti u kojima ispitanicima nedostaje osjećaj stvarnosti, mogu izazvati reakcije koje više predstavljaju podsvjesne tendencije nego što pokazuju kako bi se subjekt mogao ponašati u stvarnosti“.�� Međutim, ovdje Fromm griješi. Poanta je upravo u tome da se, kako kod eksperimenta, tako kod realnih situacija u zatvorima i logorima, ~ini kao da “stvaran život“ nije realan i da nema posljedica. O tome govore Guantanamo i Abu Ghraib. Premda se nije radilo o sveu~ilišnim eksperimentima, volonterima koji su se prijavili na eksperiment i strogo kontroliranom okolišu, ameri~ki vojnici su doista po~eli ostvarivati svoje fantazije i nesvjesne tendencije. Da upravo realne situacije ~esto imaju status eksperimenta, dakle status ne~ega gdje se naprosto sve zamislivo može dogoditi i gdje subjekti imaju osjećaj kao da to ne postoji, kao da sve nije realno, pa stoga nema ni konzekvencija niti problema s preuzimanjem odgovornosti, možda najbolje govori primjer Golog otoka. Kako pokazuje jedan bivši logoraš, Mihovil Horvat, proces je bio sli~an kao i onaj odvođenja zatvorenika u Guantanamo. Horvat je najprije jedan dio kazne odslužio u Slavoniji, a zatim su ga, a da on nije mogao znati kamo ide pošto je bio zatvoren u prikolici, cijeli dan vozili i odjednom je osjetio da se nalazi na brodu. U jednom trenu brod staje, tijela se dižu na palubu i Horvat ulazi u poznatu “krvavu stazu“, još uvijek ne znajući da se nalazi na Golom otoku. “Nalazim se u gomili tjelesa. Ta se gomila pomi~e amo-tamo, gore-dolje, poput uzbibana mora. Svako od nas kažnjenika nastoji se bilo kako domoći malo zraka i prostora. Tkogod ima zdrave ruke ili noge uspijeva se iskobeljati, olakšavajući tako položaj i nama ostalima. Sada smo istovareni. Buka i dernjava ne prestaje. Naprotiv, dernjava je zaglušujuća i ja ne vidim ništa drugo doli razjapljena usta podivljalih beštija poredanih u dva reda,

�� Erich Fromm, Anatomija ljudske destruktivnosti, Naprijed, Zagreb, 1986., knjiga prva, str. 82.


Zeni~ke sveske

11�

između kojih propuštaju kažnjenike uz obilne udarce, pljuvanje i pogrde.“�� Sli~no tome su ira~ki zatvorenici odvođeni na Kubu u Guantanamo, s tim da je njihova situacija zbog nepoznavanja jezika bila još gora. Kao i kod opisanog odvođenja na Goli otok, tako su i oni proveli sate i sate putovanja, od kamiona do aviona, zatim avionom preko oceana do Kube, ne znajući kamo zapravo idu. Zbog nepoznavanja jezika možemo pretpostaviti da tjednima, mjesecima ili godinama uopće nisu ni znali gdje se nalaze.

Ipak postoji bitna razlika između Golog otoka i Abu Ghraiba, a to je ujedno razlika koja Goli otok svrstava u jedinstven sustav logora ~ak i u usporedbi s Hitlerovim ili Staljinovim logorima. Naime, Goli otok je uveo jedan novum koji je vjerojatno jedinstven u poretku logora. Za razliku od zatvorskih sustava i drugih logora, gdje funkciju kontrole, nadgledanja i mu~enja zatvorenika i logoraša prvenstveno i jedino imaju stražari, odnosno ~uvari, dok među kažnjenicima postoji svojevrsna solidarnost jer se svi nalaze u istoj nedaći, na Golom otoku je taj uobi~ajeni odnos snaga posve pervertiran. Ovdje su sami kažnjenici preuzeli ulogu stražara i do zadnjeg detalja u djelo sproveli mikrofiziku moći o kojoj govori Foucault. To najbolje može vidjeti upravo kroz pri~u Mihovila Horvata i njegov “razvoj“ na hrvatskom Sibiru, kako se popularno zvao Goli otok. Mihovil Horvat tijekom Drugog svjetskog rata, nakon uspostave NDH, dolazi u sukob s ustaškom vlašću i bude zatvoren. Po izlasku iz zatvora bježi u partizane gdje ostaje do svršetka rata. U mirnodopskom razdoblju obavlja visoke gospodarske funkcije, da bi već 1947. godine bio degradiran zbog oštrog kritiziranja komunisti~ke vlasti i po kazni poslan na poljoprivredno dobro Krndija kod \akova. Za vrijeme ~istki koje su uslijedile 1948. nakon notorne Rezolucije Informbiroa, premda s Informbiroom nije imao veze, osam mjeseci je proveo u istražnom zatvoru, a nakon toga je preba~en na Goli otok, gdje je robijao sljedeće dvije i pol godine, krajem 1952. godine. Horvatovo svjedo~anstvo je vrijedno već zbog toga jer predstavlja jedan od rijetkih prikaza Golog otoka u tzv. prvom periodu, od 1949. do 1954., kad je na taj oto~ić nasuprot velebitskom prigorju, između Raba, Svetog Grgura i Prvića, ~itave površine od 4.7 kvadratnih metara, stigao prvi val zatvorenika Informbiroa i kad su se metode kontrole i mu~enja uvelike razlikovale od metoda koje su postojale u drugom i trećem periodu Golog otoka,

�� Mihovil Horvat, Goli otok – strati{e duha, Orion Stella, Zagreb, 1996., str. 101-102.



120

kad su na njega uglavnom po~eli stizati obi~ni kriminalci i maloljetni delikventi.�� Sveukupno je na Golom otoku boravilo od 20,000 do 30,000 zatvorenika, oko 2,000 njih je izgubilo život, a o 1,000 se izgubio svaki trag. Kad su na njega pristizali prvi zatvorenici Informbiroa na otoku nije bilo ni~ega, niti jednog stabla, samo goli kamen, po kojemu je otok i dobio ime koje nosi danas. Kažnjenici su prisiljavani na teški fizi~ki rad u kamenolomu, bez obzira na vremenske uvjete (zimi jaka bura dostiže 150km/h, a ljeti vrućine do 38 stupnjeva u hladu), a iz tog doba potje~e i tzv. “krvava staza“ koju je prošao i Mihovil Horvat, a koja u drugom periodu Golog otoka polako nestaje. Kad bi na otok došli novi zatvorenici, ostali zatvorenici bi se poredali u dvije kolone. Novak bi morao prolaziti između kolona i dobivao bi batine do besvijesti. Oni koji nisu tukli ili su tukli nedovoljno jako morali su također prošetati krvavom stazom. Taj “do~ek“ u logor na neki je na~in i simbol cjelokupnog sustava logora na Golom otoku. Za razliku od obi~nih zatvora ili Hitlerovih i Bushevih logora gdje kažnjenici kao oznaku identiteta nose jedinstveni broj, na Golom otoku su se kažnjenici zvali naprosto “banda“.

Ono po ~emu Mihovil Horvat prvi put saznaje da na oto~kom logoru vlada jedan posve druga~iji mehanizam od onog kakvog je dosad bio upoznao u “obi~nim“ zatvorima je zgoda kad susretne nekog svog prijatelja za kojeg kasnije saznaje da je “bojkotiran“. Naime, Horvat mu se obratio, a on mu nije odgovorio. Zatim mu je bolni~ar dao objašnjenje: “Nitko s njim ne smije progovoriti jedne jedine rije~i, nitko mu ne smije prići, nitko mu ne smije pružiti bilo kakvu pomoć. Za vas on ne postoji. A ako on pokuša bilo što, odmah da ste prijavili. Ina~e i vas isto ~eka.“�6 Na pitanje zašto je uopće bojkotiran Horvat dobiva sljedeći odgovor: “Iznosio je svoj politi~ki stav. Njegov je kolektiv u baraci ocijenio da nije bio dovoljno iskren i zato ga je bojkotirao.“�� Horvat, još uvijek nesvjestan da ne smije postavljati previše pitanja ili interesa za metode Golog otoka, jer bi

�� Da se doista može govoriti o nekoliko perioda Golog otoka svjedo~i i knjiga Josipa Zoretića. Da se doista može govoriti o nekoliko perioda Golog otoka svjedo~i i knjiga Josipa Zoretića. Autor

knjige je na Golom otoku bio od 1962. do 1969. i vidimo jasno razlike između njegova boravka i onog prijašnjih kažnjenika. Zoretić primjerice nigdje ne navodi “krvavu stazu“ niti praksu “bojkota“. Također, nema više međusobne kontrole i kažnjavanja zatvorenika, a tome u prilog najbolje govori Zoretićev opis u~estalih sabotaža u industrijskom sektoru Golog otoka. Takvo što bi u periodu od 1949. do 1954. naprosto bilo nezamislivo, jer bi svatko tko bi i pomislio na sabotažu već bio denunciran od strane drugih kažnjenika, a potom i kažnjen i bojkotiran. V. Josip Zoretić, Goli otok – Hell in the Adriatic, Virtualbookworm, 2007.

�6 Mihovil Horvat, ibid, str. 111

�� Ibid, str. 112


Zeni~ke sveske

121

to isto moglo implicirati i sumnju u same te metode, upita bolni~ara na osnovi ~ega je kolektiv zaklju~io da nije bio dovoljno iskren, a ovaj mu odgovori: “Previše pitaš, bando. Doći će i na tebe red, budi bez brige, pa ćeš vidjeti kako to kolektiv zaklju~uje.“ Postupak je bio sljedeći. Novog kažnjenika ili starog kažnjenika koji je već prošao bojkot izveli bi pred kolektiv i onda bi on po~eo pri~ati. Svi bi se posjeli na prićne, a kažnjenik bi stajao na sredini prolaza do prozora, okrenut naravno prema kolektivu. S jedne strane, isto do prozora, stajao bi stol i stolica na kojem je sjedio sobni starješina koji vodi politi~ki ~as. Straže nema, ona je izvan žice. U žici su samo kažnjenici. Zatim kažnjenik po~ne: “[ta si bio, šta si radio, i sve tako. Važno je da izneseš detaljno svoj neprijateljski rad od prvih po~etaka pa sve dok nisi bio uhapšen“.�8 Dvije su bitne karakteristike samog postupka “bojkota“. Prva je, na što već ukazuje ~injenica da su stražari stajali izvan žice, ta da je proces isklju~ivanja pojedinih nepoćudnih kažnjenika provodila grupa samih kažnjenika, dakle ne netko “izvana“, kao što je to obi~no slu~aj kod uobi~ajenih zatvora i logora, gdje bi recimo o samici odlu~ivali stražari ili upravitelji zatvora. Druga karakteristika ukazuje na jedan kafkijanski svijet. Naime, pred kolektivom zapravo ne postoje metode kojima se moguće obraniti i izbjeći bojkot. Sve ovisi o slu~aju. Horvat svjedo~i o jednom dijalogu pred kolektivom koji savršeno oslikava taj apsurd u kojem svaka re~enica može ozna~avati neprijateljski stav.

“Ja osuđujem Staljina i SSSR“, kaže kažnjenik izveden pred kolektiv. Drugi ga upitaju: “Drugim rije~ima, ti ~ak nije~eš da si informbiroovac?“ “Da. Ja nisam informbiroovac.“ “Jeste li ga ~uli, drugovi? On nije informbiroovac. Njega su krivo optužili i nepravedno osudili. Nevino janjašce stoji evo tu pred vama.“ Naravno, kažnjenik je dobio bojkot. Naime, nemoguće je izbjeći logiku u kojoj svaki odgovor može biti protuma~en kao neto~an. Ako kažeš da si bio informbiroovac onda već samim time zaslužuješ bojkot jer si neprijatelj poretka, a ako kažeš da nisi, onda zaslužuješ bojkot jer zasigurno lažeš i nitko ne može nevin doći na Goli otok. Stoga nije ni ~udno da je ubrzo kao bojkotiran završio i naš svjedok Golog otoka. U tom je trenu “sve živo poskakalo s prićni, sve živo pljuvalo i udaralo po meni, ili bar pokušavalo da to u~ini, sve živo urlalo je razjapljenih gubica, sve živo na Golom otoku zaklju~ilo je da sam ja, Mihovil Horvat, smrtni neprijatelj partije, države, socijalizma, komunizma, rukovodstva, naroda, radni~ke klase, ne, ne znam ~ega sve nisam neprijatelj, da, još i neprijatelj demokracije, slobode, revolucije,

�8 Ibid, str. 113-114113-114



122

marksizma, progresa, i… jao…, izdajica svega toga. Kao takav ba~en sam među bojkotirane, jer hodati toga ~asa nisam mogao. Ozna~en sam kao mnogostruki neprijatelj današnjice. Kolektivu, također doju~erašnjem neprijatelju današnjice, laknulo je. Raskrinkan je do temelja još jedan neprijatelj. A neprijatelju samo jedno: smrt: U golooto~kom smislu ta smrt nije obi~na smrt. Tresneš nekoga po glavi i gotovo. Ne, bila bi to divna smrt. Golooto~ka smrt može biti sve samo ne to.“�9 Sad je bio bojkotiran, a to zna~i da ne smije govoriti, ne smije nikome prići, ne smije nikome zasmetati. Ništa ne smije, a sve mora. Za po~etak prije ve~ere mora zajedno s ostalim kažnjenicima pod bojkotom proći kroz “stroj“, kako se interno nazivala “krvava staza“. Kažnjenici se, dakle, svaku ve~er postroje ispred barake u dvije vrste okrenuti licem jedna drugoj i kroz tako formirani hodnik od živih tjelesa pušta se jedna po jedna žrtva. “Stojim u grupi bojkotiranih na ulazu u hodnik i ~ekam svoj red. Golim otokom razliježe se divlja vika, jer je ve~ernji obred, kao uostalom i sve drugo, isti u svim barakama. Tihi smiraj ve~ernjeg sutona ovdje se pretvara u pakao u kojemu je sve ispremiješano: izobli~ena lica robijaša, pognute glave bojkotiranih – naše glave uvijek moraju biti pognute kao vidan znak da smo prokleti – urlici, pogrde, parole kojima nas zasipaju robijaši u stroju, pljuvanje i udarci rukama i nogama, kako tko stigne i kako je koga volja. Kroz sve to i kroz ~etiri stotine ruku i nogu moram proć.“�0

Kao što vidimo, “krvava staza“ kroz koju su morali proći svi novopridošli kažnjenici ni u kojem slu~aju nije samo “vatreno krštenje“, već predstavlja paradigmu Golog otoka. Ona na najbolji na~in govori o teroru koji su svakodnevno međusobni, jedni na drugima, provodili sami kažnjenici, neovisno od stražara. Funkcija “krvave staze“ ili “stroja“, međutim, nije samo u iživljavanju ili svojevrsnom “pražnjenu“ nakupljenih frustracija kažnjenika (kad već nisu mogli na stražarima svoj su bijes ispoljavali među sobom). Ne, uloga tog nasilnog i mukotrpnog postupka je prije svega u zamjenjivosti uloga, gdje onda svatko u svakom trenutku može postati neprijatelj i prestati biti neprijatelj, postati onaj koji kažnjava i postati onaj koji prima batine. To se najbolje vidi kad Horvatu skinu bojkot.

�9 Ibid, str. 161-162.

�0 Ibid, str. 163


Zeni~ke sveske

123

Zamjenjivost uloga kao klica terora

Sveukupno gledajući, na Golom otoku postoji nekoliko etapa. Prva je kad bi kažnjenik došao na otok, zatim kad bi se na politi~kom ~asu morao izjasniti o neprijateljskom radu, pa bi uslijedio bojkot. Treća je etapa kad bi se kažnjeniku skinuo bojkot i kad bi on sam bio u poziciji da zajedno s ostatkom kolektiva odlu~uje o bojkotu i naposljetku udara druge kao što su oni udarali njega. Upravo u tome vjerojatno leži i jedan od razloga zašto i danas, gotovo šezdeset godina nakon uspostave Golog otoka kao logora ne postoji puno svjedo~anstava o njegovom prvom periodu. Mnogi od kažnjenika reći će da ne mogu govoriti o svojim iskustvima jer su morali udariti svog druga, dakle, zbog srama. Strategija Golog sustava u tom je smislu bila ingeniozna: ona je među onima koji su bili optuženi za staljinizam stvorila jedan apsolutno staljinisti~ki sustav terora. Svatko u svakom ~asu može postati neprijatelj, a denuncijacija nije samo poželjna već obavezna. Transformaciju iz bojkotiranog u onoga koji više nije bojkotiran, Horvat opisuje ovako: “Prvih dana, pošto mi je skinut bojkot, osjećao sam se nelagodno. Svi oko mene, još ju~er su se iživljavali nada mnom, tukli me, pljuvali, gazili, gonili na radu i režali na me ako bi im slu~ajno stao na put. Pa kako da im onda priđem?“. Nakon kratke re-asimilacije kažnjenik postaje “jedan od njih“: “Za vrijeme bojkota bio sam obilježen, strogo izoliran i tako djelomi~no zaštićen od nasrtaja boraca protiv neprijatelja, služeći samo kao objekt na kojemu su ostali iskazivali svoju mržnju i borbenost. Sada, međutim, ja sam postao jedan od njih i kao takav vrlo privla~an. Nasrtali su na mene kao muhe na med. Koristili su svaku priliku, i još se jedan nije odlijepio, a drugi se već prilijepio na me.“�� No, premda bi ovo moglo izgledati utješno (kažnjenik nakon bojkota postaje dio cjeline), to bi nas samo moglo zavarati. Na Golom otoku nije bilo prijateljstva, ili ako ih je bilo, onda ih je bilo tek par. Razlog je taj da je svaki kontakt s drugim kažnjenicima bila potencijalna denuncijacija ili špijunaža. I obrnuto, svaka šutnja ili izbjegavanje druženja s drugim kažnjenicima opet bi se moglo tuma~iti kao neprijateljsko ponašanje. “Borba protiv neprijatelja je stalna kategorija kojoj je podvrgnuto sve ostalo na Golom otoku. Jedan vid te borbe je otkrivanje neprijatelja. A jer je neprijatelj zakamufliran, potrebna je upornost i dovitljivost da bi ga se otkrilo. Zato su neposredni li~ni kontakti i budno motrenje dva osnovna faktora u

�� Ibid, str. 217.



124

otkrivanju.“�� I sam Horvat je stoga spoznao, odnosno morao spoznati sredstvo prestrašivanja drugih bojkotom, jer u suprotnom vjerojatno ne bi preživio. Ipak on je uglavnom ta sredstva koristio protiv onih koji bi njega špijunirali da bi ga mogli optužiti za neprijateljsko djelovanje i predložiti za bojkot. “Nisam uzalud proveo sve ovo vrijeme na Golom otoku. Nau~io sam i ja nekog vraga. Prije svega, spoznao sam da su ljudi uzduž i poprijeko veliki strašljivci, uklju~ivši i mene naravno. Drugo, da je ~ovjek u vje~itoj borbi s ~ovjekom, ma koliko se pojedinci prikazivali ~ovjekoljupcima. I treće, u toj borbi pobjeđuju lukaviji, prepredeniji, nepošteniji, pokvareniji, a nikada njihova suprotnost. Ovdje na Golom otoku ta je borba dovedena do savršenstva, i u toj nesmiljenoj borbi “tko će koga“ isplivat će uvijek lukaviji, prepredeniji. Jer, svi smo mi poprijeko gadovi, banda, s takvim smo obilježjem i došli ovamo. Pa kad je tome tako, u redu, budimo gadovi, natje~imo se u gadosti, pa kome gaće kome opanci. Svi progonimo istoga vuka koji se mota tu među nama u obli~ju neprijatelja, i zato neka bude po onoj narodnoj…“�� Jedan primjer tog progona i stalnog bdijenja nad vlastitim i tuđim stavovima otkriva da je Horvat uspio razraditi jednu genijalnu strategiju da upravo strah od bojkota iskoristi kao sredstvo da sam ne dođe opet u situaciju da bude bojkotiran. Neki ga je kažnjenik htio za nešto optužiti pa se Mihovil dosjeti obrane i kaže mu da je vidio kako je ovaj ju~er gledao avion. On mu zatim najprije postavi bahato protupitanje: “Da je, pa?“, a Horvat odgovori: “Ništa promatrao sam te kako ga ~eznutljivo pratiš pogledom sve dok nije nestao.“

- “Je l’ ja?“

- “Da, ti.“

- “Pa što onda?“

- “Ništa. Dojadio ti Goli otok, a?“

- “Zar meni? Ni govora. Ovo je univerzitet kojega bi svatko morao proći.“

�� Ibid

�� Ibid, 219


Zeni~ke sveske

125

- “Znam. To ti u diskusijama stalno isti~eš. A ju~er samo što nisi zaplakao, gledajući avion. Mislio si, k’o bog, da je ruski i da će te izvući odavle.“

- “Nije istina. Gledao sam ga kao što se gleda avion. I drugi su ga gledali.“

- “Koji drugi?“

- “Pa…, svi.“

- “E, vidiš, i tu si pogriješio. Morao si paziti, kao ja, i to~no utvrditi tko još i kako gleda avion. A ti, umjesto toga, blenuo u njega i samo što nisi one u avionu pozvao da dođu i da te izvuku odavle. Slab si mi ti borac protiv neprijatelja, Motika.“

- “Priznajem, nisam bio dovoljno budan. Ali, znaš, ovdje rijetko preleti avion, pa sam se za~udio, vrag ga odnio. A o Rusima ni govora, ~asti mi.

- “To ćeš ti objasniti isljedniku. A kažeš, rijetko ovdje preleti avion?“

- “Znaš i sam da je to prava rijetkost.“

- “Vidiš, Motika, opet harangiraš. Hoćeš reći, Goli otok izbjegavaju ~ak i avioni. E, Motika, Motika – zaklimam zabrinuto glavom udavljujući se od njega.“

Kažnjenik pod nadimkom Motika na kraju ipak nije završio pod bojkotom, pošto je Horvat svoju strategiju koristio tek kao samoobranu i na~in da se sam izvu~e iz moguće optužbe za neprijateljsku djelatnost. “Otkako mi je skinut bojkot, ja sve više postajem nešto što ne želim biti. Moji postupci poprimaju sli~nost s postupcima ostalih robijaša, i ja se, poput izmorenog utopljenika kojega vodena stihija nosi po volji, prepuštam struji, nemoćan da se oduprem.“�� Horvat je shvatio da se na Golom otoku mora vladati golooto~ki. Drugim rije~ima, da se ovdje ne može vladati kao ~ovjek. Nakon prve tri etape u svojoj kažnjeni~koj karijeri, Horvat napokon, ma koliko mu se to gadilo, postaje




126

jedan od njih. “Nakon toga i ja sam se po~eo razmahivati rukama i razvaljivati usta kao i Balac. On bi me pokatkad gurnuo laktom pod rebra, dajući mi na znanje da stvar dobro hoda. I tako smo ljuto ispraćalivali bijednike kroz stroj, ne dodirnuvši ih, i razvaljivali usta u slavu današnjice i za smrt svim vrstama neprijatelja, ne dajući glasa iz sebe. Tako postadoh i ja borac protiv neprijatelja i vatreni pristaša svega što predstavlja današnjicu.“��

Slu~aj Mihovila Horvata je utoliko zanimljiviji zato jer je on prošao virtualno sve moguće uloge koje je mogao proći. Najprije je bio obi~an kažnjenik, koji je zatim prošao bojkot, nakon bojkota polako je postao kao i drugi, zatim je završio pod još jednim bojkotom i u samici, nakon samice je završio u povrtnjaku, mjesto koje su zbog nepostojanja batina i mira priželjkivali svi osuđenici, a potom je postao kulturni referent u baraci i na kraju ~ak sobni starješina, osoba koja je u baraci imala najveći autoritet i osoba koja je nerijetko bila glavna u odlu~ivanju koji će kažnjenik idući dobiti bojkot. Svoje unaprjeđenje u kulturnog referenta Horvat komentira ovako: “Dosad su me progonili drugi, sada progonim sam sebe. Stid me je kada pri dijeljenju obroka sobni, njegov zamjenik i ja prvi poturimo svoje porcije, a onaj što dijeli trudi se da nam ih napuni najboljim što se nađe u kazanu, u ~emu, naravno, uvijek uspije. Stid me je što su mi dali ~isto robijaško odijelo bez ijedne zakrpe i isto takve cipele. Stid me je što sam izdvojen, povlašten i isturen na ~elo povorke od dvije stotine robijaša. Stid me je što svi ti robijaši ponizno, s neprikrivenim podilaženjem, obilaze oko mene, a još su koliko ju~er pljuvali po meni, gazili me, tukli, gonili na radu, u svakom mom pokretu, ~inu i pogledi vidjeli neprijateljsko ispoljavanje i na mojim patnjama nastojali izboriti za sebe koju mrvu blagosti. Stid me je, jer nisam to što sam, jer sve to osuđujem, i nikada, nikada dok sam živ neću odobriti progone u ime nekakve jebene ideologije, doktrine, vjere i kojekakvih drugih smicalica kojima politi~ari i njima sli~na bratija zavode mase.“�6 Osnova golooto~kog odnosa spram kažnjenika sastojala se, dakle, u zamjenjivosti uloga (najprije te tuku, zatim ti tu~eš, zatim si bojkotiran, zatim sam bojkotiraš druge, pa si kulturni referent, sobni, itd.) i proizvodnji stalne paranoje i podijeljenosti li~nosti – Horvat će na više mjesta navesti da su kažnjenici postali dvoli~njaci. U tom smislu Ugo Vlaisavljević nije u pravu kad će Goli otok


�6 Ibid, str. 320


Zeni~ke sveske

12�

usporediti s idejom iz francuskih zakona o progonstvu, koja je polazila od teze da postoji bazi~na grupa kriminalaca koji su apsolutno nepopravljivi i moraju na ovaj ili onaj na~in biti odstranjeni iz društva, a istovremeno biti od neke koristi.�� “Obrazovni sustav“ Golog otoka, barem u njegovom prvom periodu (od 1949. do 1954.), sastojao se upravo u tome da se kažnjenici sustavno obrazuju i izu~e za zanat špijunaže i denuncijacije, stalne borbe protiv sveprisutnog Neprijatelja.

�� V. Ugo Vlaisavljević, “Goli otok i nerazvijena tehnologija moći/znanja“, Odjek – revija za umjetnost, V. Ugo Vlaisavljević, “Goli otok i nerazvijena tehnologija moći/znanja“, Odjek – revija za umjetnost,

nauku i društvena pitanja, proljeće 2003., http://www.odjek.ba/index.php?broj=02&id=03


Documents

Totalitarizam u nama, Srećko Horvat