Pravni fakultet u Zagrebu

Katedra za opću teoriju prava i države

Totalitarna država Seminarski rad

Autor/ica: Kockica

Voditelj seminara: Prof.dr.sc. Vjekoslav Miličić

Zagreb, siječanj 2010.

2

SADRŢAJ:

UVOD

I. DIO……………………………………………………………………………………..4

II. DIO……………………………………………………………………………………6

POLICIJSKA DRŢAVA…………………………………………………………………7

KONCENTRACIJA VLASTI……………………………………………………………8

MONOPOLISTIČKA DRŢAVNA PARTIJA…………………………………………...8

TOTALITARNA KONTROLA NAD DRUŠTVOM……………………………………9

TEROR…………………………………………………………………………………..10

ZAKLJUČAK……………………………………………………………………………11

KORIŠTENA LITERATURA……………………………………………………………13

3

Sve su životinje jednake, ali neke životinje su jednakije od drugih.

George Orwell

4

UVOD:

I. DIO

Riječ totalitarizam dolazi iz Italije. Musssolini je 20-ih godina bio optuţen od strane

antifašista da ţeli uspostaviti stato totalitario – totalnu drţavu. Mussolini je to i dalje

potvrĎivao: „Sve za drţavu, ništa izvan drţave, ništa protiv drţave.“ Njegovi protivnici su to

usporeĎivali s boljševističkom drţavom - rigorozno odbijanje parlamentarne demokracije.

Rasprava se nastavila u Njemačkoj, teoretičari drţavnog prava (C. Schmitt, E. Forsthoff, E.

R. Huber…) zahtjevali su uspostavu totalne drţave, napokon, kad je Hitler i ispunio ţelju,

suvremenici iz gotovo svih političkih tabora usporeĎivali su pa i izjednačavali totalitaran

Treći Reich sa Sovjetskim Savezom. Većina politologa je još 30-ih godina prihvatila tu tezu.

Iz političkog borbenog pojma, nastala je politička teorija. 1941. godine je završena prva faza

rasprave o totalitarizmu. Pojam je nakratko nestao. Ponovo se javio za vrijeme izbijanja

Hladnoga rata., nestali fašizam se usporeĎivao s komunizmom.

Postoje 3 varijante teorije totalitarizma:

1. Pokušaji izvoĎenja iz nekih starijih pojava u smislu povijesti političkih ideja. Karl

Popper upućuje na Platonovu čaroliju, Eric Voeglin na srednjovjekovnu gnosis kao

preteču totalitarizma. Erwin Faul gleda na to kao suvremeni makijavelizam , Jacob L.

Talmon traţi izvore u Francuskoj revoluciji.

2. Hannah Arendt razvila je povijesno deskriptivnu teoriju totalitarizma. Ona je u

imperijalizmu i rasizmu 19.st. otkrila izvore totalne vladavine, dok je u njoj otkrila

novovjekovnu pojavu koja je obiljeţena ideologijom i terorom.

3. Idealtipski statički model totalitarizma američkih politologa C. J. Friedricha i Z.

Brzezinskoga. Oni tvrde da se drţava moţe nazvati totalitarnom ako ima obiljeţja

ideologije koja je usmjerena protiv neprijateljskih klasa ili rasa, ako ima sustav terora,

gospodarstvo pod drţavnim nadzorom, jednostranački reţim, drţava raspolaţe

obavještajnim monopolom, monopol naoruţanja.

Friedrichov i Brzezinskijev model totalitarizma je bio najprihvaćeniji, a kasnije je bivao

sve više predmetom kritika, ponajviše jer gospodarstvo Trećeg Reicha nije bilo podreĎeno

totalnom drţavnom nadzoru niti je bio totalitarno monolitski strukturiran kao što oni

govore. Dok kod komunizma, promjene koje su uslijedile poslije XX. sjednice KPSS-a

(1956. godine,) nisu bile predviĎene u njihovom statičkom modelu, jer se u nekim

zemljama tog saveza radilo o suvremenim industrijskim drţavama kojima se moglo

upravljati isključivo suvremenim i demokratskim metodama.

5

K. D. Bracher se energično zalagao za to da se polazi od kriterija političke slobode i

stoga zadrţi poimanje totalitarizma, jer političku slobodu ugroţavaju totalitarni pokreti i

ljevičarskog i desničarskog podrijetla. Te Bracherove poticaje su prihvatili i različiti

politolozi koji su se bavili ekstremnim lijevim i desnim pokretima i strankama, te pod

utjecajem klasične teorije totalitarizma pronalazili su zajedničke elemente i zagovarali

izgradnju tzv. znanosti o ekstremizmu. To nikako nisu htjeli prihvatiti svi istraţivači

desnog ekstremizma jer se bitno razlikuju s obzirom na ideologiju, ciljeve, ali i društveni

sastav od ekstremnih lijevih organizacija.

Ernest Nolte je je bio za rehabilitaciju teorije totalitarizma i istodobno njenu

radikalizaciju. Bio je oštro kritiziran. Tvrdio je da je Staljinova radikalizacija bila puno

agresivnija od Hitlerove. Takvo izjednačavanje nacionalsocijalističke s komunističkom

diktaturom odbijeno je u sporu povjesničara. Umjesto toga isticala se singularnost

nacionalsocijalističkih zločina, prije svega onih protiv ţidovskoga naroda.

Slom komunističkog sustava u Europi je bio novi poticaj za renesansu teorije

totalitarizma. Pod dojmom ponovo otkrivenih zločina u komunističkim drţavama se više

nisu provlačile usporedbe izmeĎu Hitlera i Staljina, već izmeĎu Hitlera i Honeckera .

Usporedbama Trećeg Reicha s DDR, upućuju se prigovori da se demonizira DDR, dok se

Treći Reich prikazuje bezazlenijim. Takvom poredbenom perspektivom postavlja se

pitanje hoće li doći do razvijanja klasične teorije totalitarizma.1

1 Dieter Nohlen, Država i politika (Pan liber, Os-Zg-St, 2007.), 476.-478.

6

II. DIO

Zašto sam se odlučila za ovu temu? Već početkom srednjoškolskih dana, javila se u

meni ljubav prema povijesti, posebice prema 1. i 2. svjetskom ratu, a ova tema nije samo

bliska tome, nego identična. Rad sam predvidjela tako da se temelji na cjelini Totalitarna

diktatura Neumannove knjige Demokratska i autoritarna drţava, dakle, glavni dio rada će

sadrţavati elemente totalitarne drţave koje ću svaki za sebe posebno objasniti. Rad ću bazirati

većinom na SSSR – u i nacionalsocijalističkoj Njemačkoj, gdje ću izostaviti totalitarne drţave

koje još uvijek postoje ili pak one koje su nama najbliţe - NDH i Titova Jugoslavija.

Prvenstveno jer smatram da su to teme za sebe i preopširne su za ulazak u ovaj rad uz

Njemačku i SSSR.

„GraĎanska demokracija XIX. stoljeća bijaše neutralna i prema onome što se tiče

slobode. Kao što nije imala zbiljskoga općeg dobra, ona nije imala ni zbiljske zajedničke misli

– nije imala vlastitog mozga, već praznu i šuplju lubanju obloţenu zrcalima. Ništa nije čudno

što je ta demokracija, uoči drugog svjetskog rata, u zemljama koje je fašistička, rasistička ili

komunistička propaganda nastojala smutiti i izopačiti, postala društvo bez samosvijesti i

samopouzdanja, bez ikakve zajedničke vjere koja bi joj pomogla da se odupre rasapu.“2 Tu

dakako Maritain ne misli na religioznost. Ukazuje na vjeru čovjeka u čovjeka, na zajedništvo

koje je prijeko potrebno, vjeru da oni to mogu. Sjetila sam se jedne stare priče, u antičkom

Rimu, pitao je senator drugog puno starijeg senatora, zašto ne označe sve robove, tako da ih

mogu lakše raspoznati. On mu je na to odgovorio da kad bi to napravili, to bi bilo porazno za

njih, jer bi robovi digli ustanak kad bi primijetili koliko ih je. Tako veliko pučanstvo kao što

je rusko, a da se ne moţe oduprijeti ? Stoga su oni bili (uspostavitelji totalitarizma) svjesni da

prvo narod trebaju „drogirati“. Zagovaratelji totalitarne drţave pesimistički ocjenjuju ljudsku

narav tako da misle da se većina naroda ne moţe nagovoriti na „razumnost“, odnosno nisu

vjerovali u mogućnost mirne promjene. Pokušajem izgradnje besklasnog društva, kojeg je

zagovarao Marx, diktatura koja je trebala biti kratka i usputna (frankfurtovci smatraju da do

prosvjetiteljstva moţe doći samo uporabom sile), pretvorila se u mnogo trajniji oblik

diktature. Stranka koja je obećala uništiti centralizam , bila je primorana učiniti je još

centraliziranijom. Tako je komunistička drţava postala primjer prve totalitarne drţave.

Zajedničke karakteristike totalitarnih drţava su: sredstva koja su odreĎena od malog i sloţnog

skupa odlučnih revolucionara za promicanje njihovih planova, politika kao trajni rat, drţava

kao oruţje čiste prisile, prisiljavaju druge koji se ne slaţu da prisvoje te metode. Tu već

2 J. Maritain, Čovjek i država (Globus NZ, Zagreb 1992.), 113.str.

7

poprima izgled totalitarne drţave. No, dolazi do zastoja i potreban je novi oblik drţave.

Upravni aparat je ostao i vlada postaje vrhovnim zakonodavnim i izvršnim tijelom. Slijedi

razlikovno obiljeţje od drugih sustava vlasti – monopoliziranje političke vlasti i likvidiranje

neprijatelja – jednostranačka drţava. U tom stvorenom sustavu oni se i dalje moraju ponašati

kao da bi bili ugroţeni od unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Krenimo objasniti tih 5 bitnih

faktora totalitarne drţave:

POLICIJSKA DRŢAVA

Prijelaz od drţave koja se temeljila na zakonima u policijsku drţavu. „Policijska drţava kojoj

je ideal pravne drţave stalna suprotnost.“3 Napadajući drţavu ţele uništiti demokraciju ne

pristajući na kompromis. Dakle, ne postoji vladavina zakona koji idu u korist graĎanskih

prava, a protiv drţavne prinude. Ovlaštenja izvršnih organa totalitarnih drţava jest da

raspolaţu ţivotom, slobodom i vlasništvom. „Totalitarna drţava po svojoj naravi oduzima

narodu svako sredstvo kojim bi je on nadgledao ili nadzirao. Totalitarna je drţava

paternalistička drţava, njoj je narod maloljetan, on ne zna što je za nj dobro i na drţavi je da

ga učini sretnim. Narod ne samo da je lišen zakonskih i institucionalnih sredstava kojima bi

doista nadzirao drţavu, već su sredstva što sam ih nazvao sredstvima organske izgradnje

potpuno pod drţavnom vlašću, kao što su to i tjelesna ili vremenita sredstva političke borbe.

Što se tiče duhovnih sredstava političke borbe, ona se mogu poništiti jednostavnim uništenjem

onih koji bi bili sumnjivi da se ţele posluţiti tim sredstvima. Gandhijev uspjeh ne bi zapravo

bio moguć bez relativne slobode koju je indijcima dala britanska uprava, i to zbog stare

aristokratske liberalne tradicije , ali i zbog ciničnog pogrešnog proračuna da se eventualno

posluţi Gandhijem. Svojom unutrašnjom logikom totalitarna drţava ne smjera prema

revoluciji koja bi konačno dala narodu nadzor na drţavom već prema konačnom rasulu do

kojeg dolazi nakon polaganog truljenja ljudske savjesti unutar političkog tijela.“4 U borbi za

Lenjinovo naslijeĎe , Staljinu je glavnu potporu davala tajna policija jer je ona već tada imala

veliku ulogu.

3 F. Hayek, Politički ideal vladavine prava (ŠK, Zagreb, 1994.), 37.str.

4 J. Maritain, Čovjek i država (Globus NZ, Zagreb 1992.), 78.str.

8

KONCENTRACIJA VLASTI

Prijelaz od raspršne vlasti liberalnih drţava u koncentraciju vlasti. Ona se moţe razlikovati i

po formi i po stupnju, ali nikako ne postoji dioba vlasti , federalizam, višepartijski sistem,

dvodomni sistem i sl. „Uništenjem opozicije i odstranjenjem mogućnosti kakve druge vlade,

predstavljanje naroda je centralizirano u jednoj jedinoj stranci i ta postaje posrednik za

proširivanje prema dolje pogleda reţima i za kanalizaciju prema gore nezadovoljstva i ţalba

naroda.“5

MONOPOLISTIČKA DRŢAVNA PARTIJA

Po ovom elementu se totalitarizam razlikuje od apsolutne monarhije. „Takva partija je

potrebna, budući tradicionalni instrumenti prinude nisu dostatni za kontroliranje industrijskog

društva, pogotovo zato što birokracija i armija ne moraju uvijek biti pouzdani. Monopolistička

partija je fleksibilan instrument koja pruţa snagu za kontroliranje drţavne mašinerije i

društva, te izvršava gigantski zadatak betoniranja autoritarnih elemenata društva u jednu

cjelinu.“6 Moderne totalitarne diktature nastaju unutar i protiv demokracije, tako da su

prisiljene na izvoĎenje rituala demokracije unatoč nijekanju njezine biti. Tu demokraciju smo

mogli vidjeti na početku: Rusija – puk sudjeluje aktivno pri vlasti, Njemačka i Italija –

politička vlast za mnoge članove srednjeg i niţeg srednjeg staleţa.

5 R. H. S. Crossman, IzmeĎu anarhije i diktature (Orbis, Zagreb, 1940), 214.str.

6 F. Neumann, Demokratska i autoritativna država (Naprijed, Zagreb, 1974.), 207.str.

9

TOTALITARNA KONTROLA NAD DRUŠTVOM

Prijelaz od pluralističke u totalitarnu kontrolu. Društvo se više ne razlikuje od drţave, ono je

totalno proţeto političkom vlašću. Uništenje opozicije nije dovoljna zaštita. Kontrola se

postiţe ovim metodama:

1. Princip voĎe(vodstvo vrha i odgovornost prema vrhu)

2. Sinhroniziranje svih društvenih organizacija (ne samo u svrhu kontrole nad njima,

nego i zato da bi ih drţava mogla bolje koristiti)

3. Stvaranje stupnjevane elite (vladajućima omogućuje unutrašnju kontrolu masa i da

prikriju izvanjsku manipulaciju – birokraciju dopuni privatnim vodećim grupama u

različitim slojevima stanovništva )

4. Atomiziranje i izoliranje pojedinca (negativno – destrukcija, slabljenje društvenih

jedinica, pozitivno – nametanje ogromnih i nediferenciranih masovnih organizacija što

pridonosi još većoj izolaciji pojedinca kojim se sve lakše manipulira)

5. Pretvaranje kulture u propagandu – (kulturne vrijednosti u robe)

Dakle, sve se kontrolira – sindikati, crkvene organizacije, sportska društva, prijateljsko

sastajanje u privatnim kućama. Taj proces u Njemačkoj je zvan gleichschaltung. To je ujedno

i najteţa stvar, osobe koje su na početku bile korisne, sada se ubijaju, progone, kao npr. Lav

Trocki. Gleichschaltovani suci i zakon bivaju sredstvo za izvršenje totalne volje. Cijeli

ekonomski ţivot zemlje je pod nadzorom drţave. „Jedino pravilo u koje moţe biti siguran

svatko u totalitarnoj drţavi glasi da što su vladine sluţbe vidljivije istaknute to im je moć

manja i što se manje zna o nekoj instituciji, to će se na kraju ona pokazati moćnijom.“7

7 Hannah Arendt, Totalitarizam (Politička kultura, Zagreb, 1996), 147.str.

10

TEROR

To je presudni faktor. Upotreba neproračunljivog nasilja kao stalne prijetnje individui. Ne

smijemo ju nazvati vladavinom nasilja (takvi reţimi ne mogu opstati bez nasilja) jer ne bi

mogli ostati na vlasti duţe vrijeme bez stanovite identifikacije potlačenog puka sa svojim

voĎama. „Što u totalitarnim drţavama sredstva tlačenja , sveprisutnog doušništva, prisilnog

rada, zatočenja i masovnih uništavanja postaju savršenija i neumoljivije efikasna, to je teţe

pokušati izvana izmijeniti ili ukloniti te divovske makijavelističke robote. No oni nemaju

trajne unutrašnje snage; njihov golemi nasilni aparat znak je njihove unutrašnje ljudske

slabosti. Budući da posvuda sije strah i nesigurnost, rad koji se sastoji u tome da zatire ljudsku

slobodu i savjest sam po sebi razara političko tijelo. Koliko dakle moţe potrajati moć drţave

koja s obzirom na vanjsku i tehničku prisilu postaje sve više divom, a s obzirom na nutarnju,

ljudsku i zbiljski ţivotnu snagu patuljkom? Ona će kroz nekoliko pokoljenja obavljati svoju

dopuštenu ili dodijeljenu duţnost. Sumnjam da se moţe dublje ukorijeniti u povijesno trajanje

pojedinih nacija „8 Teror je toliko velik da se nikom ne smije vjerovati jer se ne zna gdje se

što skriva. Osumnjičenik je svatko. Prijatelji i stvaraoci totalitarizma odjednom su neprijatelji,

nikome se ne smije vjerovati. Cijelo pučanstvo je osumnjičeno, logori na svakom koraku.

Takvu okrutnost je i moguće samo provoditi u zemljama s velikim brojem pučanstva.

8 J. Maritain, Čovjek i država (Globus NZ, Zagreb 1992.), 66.str.

11

ZAKLJUČAK

Totalitarni reţim je najekstremniji oblik represivnih sustava. Dok Hitler vodi politiku

čiste rase i istrebljenje svih „niţih naroda“, Staljin progoni „sve ţive“. Jednom nam je

profesorica povijesti u srednjoj školi postavila pitanje: „Pod čijom vlasti bi ţivjeli da moramo

birati, Hitlerovoj, Mussolinijevoj ili Staljinovoj?“ Svi su jednoglasno odlučili pod Hitlerovoj.

To ne začuĎuje. Staljin je prezirao i umjetnike, dok je s Hitlerom bilo drukčije. Meni je uvijek

bilo fascinantno kako je Hitler izvukao njemački narod iz velike krize koja ih je obuhvatila sa

svih strana nakon 1. svjetskog rata, sumnjam da je bilo dovoljno što su im na kraju velike sile

oprostile dug. Tu je moralo biti mnogo više. Poboljšao je stanje radništva ulaţući u

naoruţanje. No, je li običnom puku bilo tako loše u totalitarnoj drţavi, je li narod bio krajnje

nezadovoljan? Crossman piše da totalitarna drţava daje socijalnu sluţbu i sigurnost

namještenja (drţavni nadzor nad privredom) – gospodarska sigurnost, plaćeni dopusti,

porodične potpore, dobro organizirana zdravstvena sluţba… Ostaje da se planiranje i

koordiniranje produktivnog bogatstva naroda moglo i bez razaranja graĎanske slobode i

nezavisnosti sudstva.

Vidimo da je prvo bilo potrebno pridobiti tu široku masu. Hitler je to radio toliko vješto

da nikad nije rabio slogane poput demokracije, republike, diktature ili monarhije, koji govore

o posebnom obliku vladavine. Svaka rasprava o obliku njihove buduće vladavine moglo se

odbaciti kao naklapanje o pukim formalnostima, kako Hitler kaţe: „Uzgredno, ja nisam

drţavni poglavar u smislu diktatora ili monarha, nego sam voĎa njemačkog naroda.“9 Drţava

je po Hitleru samo sredstvo očuvanja mase, odnosno rase, kao što je za boljševičku

propagandu samo instrument u klasnoj borbi. Nevolja s totalitarnim reţimima nije u tome što

vode politiku moći na neki posebno okrutan način, nego u tome što se iza njihove politike

skriva jedno posve novo i dosad nepoznato shvaćanje moći, baš kao što iza njihove

Realpolitik leţi posve novo i neviĎeno shvaćanje zbilje. Krajnja nebriga za neposredne

posljedice prije nego nemilosrdnost ; iskorijenjenost i neobaziranje na nacionalne interese

prije nego nacionalizam; prezir za utilitarne motive prije nego nepromišljena potraga za

vlastitim interesom; idealizam, tj. njihova nepokolebljiva vjera u ideološki fiktivni svijet, prije

nego ţudnja za moći – sve je to u svjetsku politiku uvelo jedan novi čimbenik, koji

uznemiruje više nego što bi to mogla učiniti obična agresivnost. S druge strane postoji

neslaganje oko toga da je totalitarna diktatura plod isključivo modernih industrijskih društava.

9 Hannah Arendt, Totalitarizam (Politička kultura, Zagreb, 1996), 91.str.

12

Tako F. Neumann i K. Popper već u Sparti vide raniji poučni primjer sistema totalne represije,

sa sustavnim zastrašivanjem i monopolom kontrole u rukama manjine. Mnogo uvjerljivije

dokaze da je totalitarizam fenomen 20. stoljeća daje Hannah Arendt, koja smatra kako on

nastaje uslijed snaţne birokratizacije i centralizacije, što dovodi do jačanja nacionalne drţave

te njenih značajnih intervencija u oblasti društvenog ţivota. „ Ne zaboravimo, uostalom, kako

ta teţnja za najvišim stupnjem dominacije i amoralnosti, koja se potpuno razvila i razmahala u

totalitarnim drţavama, uopće ne pripada zbiljskoj naravi drţave i njezinim istinskim i nuţnim

funkcijam, već proizlazi iz izopačena pojma koji nametnički ţivi na novovjekoj drţavi i kojeg

se demokracija treba osloboditi ako ţeli preţivjeti.“ 10

10

J. Maritain, Čovjek i država (Globus NZ, Zagreb 1992.), 185.str.

13

KORIŠTENA LITERATURA:

1. Arendt, H., Totalitarizam (Politička kultura, Zagreb, 1996.), 91.-147.

2. Crossman, R., H., S., IzmeĎu anarhije i diktature (Orbis, Zagreb, 1940.), 214.-222.

3. Hayek, F., Politički ideal vladavine prava (ŠK, Zagreb, 1994.), 37.-87.

4. Maritain, J., Čovjek i država (Globus NZ, Zagreb 1992.), 66.-185.

5. Neumann, F., Demokratska i autoritativna država (Naprijed, Zagreb, 1974.), 206.-210.

6. Nohlen, D., Država i politika (Pan liber, Os-Zg-St, 2007.), 476.-478.