MAROEVIĆU baštinici u spomen

Zavod za informacijske studije

\

Recenzenti:

prof. dr. sc. Damir Boras prof. dr. sc. Julija Lozzi-Barković

Izdavač:

Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Za izdavača: Zdravko Dovedan

Urednici: Žarka Vujić

Marko Špikić

Tehnički urednik: Hrvoje Stančić

Dizajn naslovnice: Nives Mikelić Preradović

Žarka Vujić

Autor fotografije na naslovnici; Davor Šiftar

Lektura: Silvija Brkić

Tisak: INTER-ing d.o.o., Zagreb

Naklada: 1.000 primjeraka

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem 725871.

ISBN 978-953-175-357-9

lvi Maroeviću baštinici u spomen

Zagreb,2009.

SADRŽAJ

Riječ urednika 1

Informacijske znanosti i muzeologija

Božidar Tepeš, Ivan Mijić Kauzalna struktura znanstvenoga rada 7

Miroslav Tuđman Memorijalni spomenici i javno znanje 13

Martin R. Scharer Nach ruf auf Ivo Maroević 39

Darko Babić O muzeologiji, novoj muzeologiji i znanosti o baštini 43

Dragan Bulatović Museology and/as Hermeneutics 61

žarka Vujić Korisnički aspekt u sustavu muzeologije Ive Maroevića: od pažljive analize do smjernica dopune 73

Goran Zlodi Promjena značenja i uloge medija u muzejskoj dokumentaciji 89

Sažetak

MEMORIJALNI SPOMENICI I JAVNO ZNANJE

MirosLav Tuđman Filozofski fakultet, Zagreb

Istraživanje memorijalnih spomenika sa stajališta informacijske znanosti implicira tri polazne postavke. Prvo, memorijalni su spomenici dio organi­zacije javnoga prostora što ih čini kodiranim društvenim pamćenjem, ali i sastavnim dijelom javnoga znanja. Drugo, funkcija je memorijalnih spomenika društveno sjećanje na implici­tna očekivanja društva, vrijednosti kojima određeni društveni poredak teži, predodžbe koje društvo stvara i čuva. Kontinuitet društva je nezamisliv bez implicitnog i eksplicitnog društvenog pamćenja. Treće, memorijalne poruke imaju značenja u skladu s vrijednostima koje određuju vladajući pogled na svijet, pravilima ponašanja koja priznaje je­dna društvena zajednica i kodiranim obrascima za njihovo korištenje. Organizacija i uporaba ambijentalnih poruka određena je obrascima. Ob­rasci se grade na implicitnim i neizrečenim pravilima koja su "apsolutno obvezna". Tek obrasci organizacije memorijalnim porukama daju pravi smisao i značenje koji je zajednički jednoj društvenoj zajednici. Vrste, raspored i organizacija memorijalnih spomenika u javnome prostoru tvore matricu za čitanje značenja ambijentalnih poruka i pravila njihove javne uporabe u aktualnom društvenom poretku. Matricom je isto tako vrlo jasno povučena granica između javnoga i društvenog prostora, ali i između štićen og i zabranjenog prostora znanja. U radu se daju primjeri primjene zakona redoslijeda, zakona izbora i zakona (ne)slaganja memorijalnih spo­menika u javnome prostoru i njihov utjecaj na oblikovanje javnoga znanja. Autor polazi od postavke da su obrasci i matrice organizacije memorijalnih poruka ključni za ustroj i funkcioniranje društvenog pamćenja i društvenog znanja. To pak upućuje na zaključak da ako obrasci sadrže pravila koja kontroliraju i uređuju (memorijalne) poruke i naše ponašanje prema njima,

13

c: Q)

E o o­<Il

14

onda ono što je zajedničko ljudima nisu poruke, nego obrasci po kojima se ponašaju. To za informacijsku znanost implicira postavku da nije dostup­nost informacija ono što osigurava zajedničko iskustvo, zajedničko znanje korisnicima čak i istog fonda informacija. Bez obzira na dostupnost infor­macija, različite kategorije korisnika organizirat će ih i vrednovati prema svojim obrascima. To znači da su društva, kulture, zajednice korisnika, povezani, ne na razini zajedničkih informacijskih baza već na razini obrazaca. Obrasci su oni koji organiziraju i upravljaju korpusima znanja (informacija, podataka). Zato se informacijskoj znanosti postavlja zadaća istraživanja obrazaca: kako oni funkcioniraju, kako nastaju i pod kOjim uvjetima prestaju djelovati.

Ključne riječi spomenici, informacijska znanost, društveno pamćenje, obrasci i matrice

Uvod: prostor je poruka

Možemo postaviti pitanje jesu li (memorijalni) spomenici i skulpture u javnome prostoru muzejski predmetil? Pitanje je analogno onome o infor­macijskoj i dokumentarnoj vrijednosti divlje antilope i antilope u zoolo­škom vrtu. Odgovor informacijskih stručnjaka na drugo pitanje jest taj da divlja antilopa nije dokument, a da je "katalogizirana" antilopa u zoolo­škom vrtu primarni dokument2. Prema tom gledištu, (muzejski) objekti postaju dokumenti tek ako su obrađeni za informacijske svrhe3

,

Sto je sa spomenicima i skulpturama u javnome prostoru? Odgovor mu­zeologa je da muzejski predmeti (dakle, i spomenici i skulpture) mogu biti u primarnom, muzeološkom ili arheološkom kontekstu4

• Kontekst je pak "fizička i idejna okolina predmeta. Fizička okolina predstavlja prostornu, a idejna društvenu komponentu, a obje su prisutne u kronološkom i društve­nom vremenu ''5. Očito je da se prema tom kriteriju ambijentalni objekti (spomenici i skulpture) u javnome prostoru nalaze u svojem primarnom kontekstu. "U primarnom kontekstu odvija se aktivni život predmeta '>6. U primarnom kontekstu predmet je živa poruka. Ako je taj primarni kon-

I Termin predmet u ovom slučaju koristimo kako ga koriste muzeolozi: kao generički na­ziv za sve vrste muzejskih eksponata i dokumenata, iako nas u ovoj raspravi interesiraju samo skulpture i spomenici kao "predmeti" u javnome prostoru.

2 Buckland, Mishe!' Information as thing, izvorno tiskano u: Toumal of the American Society of Information Science 42:5 (June 1991): 351-360.

3 M. Buckland, isto. 4 Maroević, Ivo. Uvod u muzeologiju. Zagreb: Zavod za informacijske studije, 1993., str.

134-138. 5 Maroević, Ivo. Nav. djelo, str. 135. 6 Maroević, Ivo. Nav. djelo, str. 135-136.

tekst javni prostor, onda su skulptura i spomenik živa poruka koja u jav­nome prostoru egzistira kao dnevno prisutna javna poruka, kao dokument u izvornom značenju te riječf. To da je javni prostor poruka, da ''prostor govori ''8 predmet je istraživanja gotovo svih društvenih znanosti od arheologije, etnologije, sociologije, po­vijesti, lingvistike do komunikologije. Ako se pozovemo na radove Ive Maroevića, možemo ilustrirati kako i povijest umjetnosti urbani prostor tumači kao ambijentalnu poruku9

:

Crkva sv. Marka: "ona je nezamjenjiv spomenik zagrebačke arhitekture i povijesti. Ona je simbolička vertikala hrvatske svjetovne vlasti . ... "\o.

Biskupski dvor: "( ... ) nadbiskupski je dvor remek-djelo arhitektonske i ur­banističke zagrebačke baštine, mjesto na kojem je čovjek u prostoru izrazio svoj vjekovni odnos prema duhovnim vrijednostima"ll. Narodni dom: "Zgrada Dvorane za Zagreb je i Hrvatsku od velikoga povije­snog, a time i emotivnog značenja. Ona ( ... ) i dalje će generacijama govoriti o stanju i potreba i svijesti naroda u trenutku kada se formirao kao mo­derna nacija. Njezino simboličko i memorijalno značenje nadilazi vrijed­nost njezine arhitekture ( ... )"12. Hrvatsko narodno kazalište: zgrada "nema lica i naličja, glavnog i spored­nog pročelja. Ona je svojevrsna zgrada skulptura ( ... ) Okupana svjetlom reflektora, noću se očitava kao izložak na reprezentativnoj izložbi Zagreba kao srednjoeuropskoga grada ( ... )" 13.

Sveučilišna knjižnica: "Poseban znak vremena u prostoru na razmeđi niza trgova kOji značenje sveučilišta i kazališta prenose u gradski prostor do knji­žnice kao riznice znanja ( ... ) Ona čuva znanje u oblicima i dojmu svoje ar­hitekture poput sova koje mudro šute na akroterijima što na uglovima na­glašavaju njezinu kupolu"14. Burza: "Ona svojim likom i prostornim izrazom govori o opredijeljenosti Zagreba za srednjoeuropske prostorne koncepte. Svojom perfekcijom pene­trira u prostornu svijest građana otkrivajući pomake prema novom promi­šljanju grada "15.

7 Dokument izvorno znači poduka, primjer, dokaz, prema latinskoj riječi docere - pouča­

vati (The Webster's New World Dictionary on Power CD). 8 Prostor govori naziv je poglavlja, ali i osnovna teza poznate knjige Edwarda T. Halla The

Silent Language (prvo izdanje 1959.). 9 Profesor Ivo Maroević bio je ne samo povjesničar umjetnosti i konzervator, nego prije

svega jedan od vodećih hrvatskih teoretika muzeologije. Logično je da njegovi stavovi o urbanim prostornim porukama imaju svoju potvrdu i u njegovim teorijskim radovima iz muzeologije.

10 Maroević, Ivo. Antologija zagrebačke arhitekture. Zagreb: Art Studio Azinović, 2003., str. 20.

II Maroević, Ivo. Nav. djelo, str. 31. 12 Maroević, Ivo. Nav. djelo, str. 59. 13 Maroević, Ivo. Nav. djelo, str. 95, 97. 14 Maroević, Ivo. Nav. djelo, str. 127. 15 Maroević, Ivo. Nav. djelo, str. 131.

Ql '2 <Il e N o e > .~

u e Ql

E o o.. <Il

e <Il .~

·c o E Ql

~

e ro E 'o ::J f-

~

15

e QJ

E o o.. lJ'! ::l

U e ..... ,lJ'!

11) ..o ::l 'u > QJ e rtl

:2

16

Koncertna dvorana "Vatroslav Lisinski": "( ... ) Oni larhitektil su znali svoju viziju glazbe, poput biljke u stakleniku, osmisliti u prostoru i dati joj oblik i dimenziju. Glazba se ovdje kristalizira u prostorni oblik u skladu s novim poimanjem grada" 16.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica: "Spomenik značenju knjige u prostoru, mogli bismo metaforički zaključiti ( ... ) Kad se spuštamo cestom rampom koja nas s Mosta slobode vodi prema gradu, dočekuje nas impozantna gra­đevina koja određuje taj novi gradski potez. Ona stvarno i simbolički usmjerava put u budućnost, kao imaginarni svjetionik znanja"17. I na osnovi ovih nekoliko primjera možemo ponoviti opće poznatu činje­nicu: urbani prostor je poruka, štoviše on je izvor povijesnih poruka, od­nosno forma društvenog pamćenja. Ta se tvrdnja još u većoj mjeri odnosi na spomenike i skulpture u javnome prostoru. Oni su forme društvenog pamćenja i dio korpusa javnoga znanja. Međutim, dok su se pojedine discipline informacijske znanosti bavile spomeničkom i kulturnom baštinom, teorija informacijske znanosti nije istraživala prirodu i karakter ambijentalnih poruka kao onog dijela korpu­sa javnoga znanja, što se formatira u javnome prostoru. Polazimo od postavki da je predmet istraživanja informacijske znanosti organizacija i razmjena znanja; da je javni prostor i generator i emiter mnoštva poruka; da su memorijalni spomenici u javnome prostoru forma društvenog pamćenja i dobro organizirani skupovi poruka. Zato i memo­rijalni objekti, kao forma društvenog pamćenja i društvenog znanja, tre­baju biti predmetom istraživanja informacijske znanosti u onom segmentu u kojem formatiraju javno znanje. Zato se informacijska znanost ne treba baviti samo njihovim strukturnim identitetom već i funkcionalnim identi­tetom: sadržajem i životom poruka memorijalnih spomenika u primar­nom kontekstuis.

Obrasci društvenog pamćenja

Odgovor na pitanje zašto se informacijska znanost do sada nije bavila is­traživanjem ambijentalnih poruka vrlo je plauzibilan. Memorijalni spo­menici su prostorni i plastični objekti, ambijentalni objekti, koji su po svojoj komunikacijskoj formi trajni, nereplikabilni i analogni objekti. Za-

'6 Maroević, Ivo. Nav. djelo, str. 179. '7 Maroević, Ivo. Nav. djelo, str. 214-216. 18 Koristimo ovu teOrijsku podjelu muzejskih predmeta koju zagovara Ivo Maroević. Struk­

turni identitet upućuje na materijalni, značenjski, estetski, itd. integritet predmeta. Fun­kcionalni identitet upućuje na "vertikalno trajanje i razvoj" predmeta, tj. ne samo na te­hnološku i pSihološku, nego i na društvenu i ideološku zastarjelost muzejskog predmeta, što dovodi do njegova isključenja iz uporabe. Predmeti mogu "mijenjati kontekste, pre­laziti iz jednoga u drugi i u drugome kontekstu pronalaziti opravdanje nove funkcije" (vidi: Maroević, I. Uvod u muzeologiju, str. 134-135).

hvaljujući trajnosti objekta njihova je poruka fiksirana u vremenu i pro­storu i egzistira kao forma društvenog pamćenja. Ali kako ne postoji razli­ka između forme i sadržaja (odnosno oznake i nositelja oznake) ambijen­talne poruke, to one nisu replikabilne. Ne možemo multiplicirati oznake ambijentalnih poruka kako bismo prenijeli novi sadržaj, nove poruke, is­tim komunikacijskim oznakama, tj. istim jezikom ambijentalne poruke. (Ako mu1tipliciramo spomenik, skulpturu, itd. time ne prenosimo nove poruke; pismom pak ili notnim sustavom možemo iskazivati nove sadr­žaje ako poznajemo pravila njihove uporabe)19. Ambijentalna poruka je analogna, tj. njezin se sadržaj ne određuje jedno­značno pomoću diskretnih oznaka nekog komunikacijskog jezika. To znači da je za tumačenje njezina sadržaja potreban jedan drugi komunika­cijski sustav koji će poslužiti kao metajezik, sredstvo tumačenja primarne poruke20

•

Ukratko: memorijalni spomenici su trajne, nereplikabilne i analogne am­bijentalne poruke, preciznije forme društvenog pamćenja, koje informacij­ska znanost nije bila u stanju procesuirati jer se do sada bavila prvenstveno eksplicitnim kognitivnim znanjem21

• Ključ za razumijevanje organizacije kognitivnog znanja je kodiranje. Kodiranje može biti semantičko, ver­balno ili vizualno. Informacijska znanost do sada je težište svoga interesa usmjerila na semantičke i verbalne poruke (tekstualne i govorne), a u ma­njoj mjeri vizualno kodiranom znanju. Zato su ambijentalne poruke bile izvan dosega i mogućnosti informacijske znanosti. S druge pak strane, važnost i uloga ambijentalnih poruka i društvenog pamćenja koje se organizira pomoću memorijalnih spomenika u javnome prostoru više je nego očita. Zato ćemo navesti nekoliko primjera kako bi­smo upozorili na potrebu, važnost i mogućnost istraživanja ambijentalnih poruka kao formativnih obrazaca javnoga znanja, ali sa stajališta informa­cijske znanosti. Već sama zadaća istraživanja memorijalnih spomenika kao ambijentalnih poruka, implicira tri polazne postavke. Prva je, da su memorijalni spomenici forma društvenog pamćenja, forma koja egzistira u javnome prostoru. Ta činjenica, da su memorijalni spo­menici dio organizacije javnoga prostora, čini kodirano društveno pamće­nje u memorijalnim spomenicima sastavnim dijelom javnoga znanja. Što­više, kako oko javnoga znanja postoji konsenzus, ili preciznije, pristanak većine na dominaciju poruka vladajuće elite, to je kodirano društveno pamćenje u memorijalnim spomenicima sastavnim dijelom društvenog poretka. Memorijalne poruke kao javne forme društvenog pamćenja u

19 O tipovima komunikacijskih objekata, a posebno o prostornim i plastičnim objektima, vidi: Tuđman, M. Struktura kulturne informacije, Zagreb : Zavod za kulturu Hrvatske, 1983., str. 56-66.

2Q M. Tuđman, 1983., str. 58, 59. 21 Informacijska se znanost do sada bavila samo podacima i informacijama, tj. onim sadr­

žajima koji se mogu prikazati u digitalnoj formi.

Ql .~

e nJ e N o e > nJ .~

u e Ql

E o o­\fl

e ~

.!!!, ·c o E Ql

::E

17

e OJ E o o.. til

.~ e

18

funkciji su društvenog poretka. To postaje očito u vremenima društvenih prevrata, ako (ili kada) neki memorijalni spomenici reproduciraju dru­štveno pamćenje u suprotnosti s vrijednostima novog društvenog poretka. Tada takvi memorijalni spomenici gube svoju primarnu funkciju, gube pravo na egzistenciju u javnome prostoru, gube pravo na svoj primarni kontekst i postaju "samo" muzejski eksponati22

: "Kad je, pak, reč o društve­nom pamćenju, možemo uočiti da predstave iz prošlosti obično ozakonjuju postojeći društveni poredak. Implicitno je pravilo da zajedničko učestvova­nje u bilo kom društvenom poretku, podrazumeva zajedničko pamćenje. U meri u kojoj pripadnici jednog društva imaju različita sećanja oni ne mogu deliti ni iskustva ni pretpostavke'>23. Druga implicitna postavka za istraživanje poruka memorijalnih spomeni­ka proizlazi iz komunikacijskih značajki tih poruka. Jezik ambijentalnih poruka je po svojim semiotičkim značajkama trajan, analogan i nereplika­bilan. Drugim riječima, te se poruke ne mogu semantički i verbalno orga­nizirati i razmjenjivati istim komunikacijskim jezikom24

• Njihova je funkcija društveno sjećanje na implicitna očekivanja društva, vrijednosti kojima određeni društveni poredak teži, predodžbe koje društvo stvara i čuva. Kontinuitet društva je nezamisliv bez implicitnog i eksplicitnog dru­štvenog sjećanja25 • Društveno pamćenje se prenosi ne samo eksplicitnim, refleksivnim diskursom, nego i društvenim pamćenjem navika. Komemo­rativne ceremonije, rituali, tjelesne prakse, forme su društvenog pamće­nja-navika26

• I memorijalni spomenici, odnosno ambijentalne poruke, forma su društvenog pamćenja. Pri tome treba voditi računa da se dru­štveno pamćenje ne može poistovjetiti s povijesnom rekonstrukcijom do­gađaja, jer se povijesna rekonstrukcija ne oslanja na društveno pamćenje, već na povijesne tragove i izvore27

• Iako društveno pamćenje nije identično s povijesnim rekonstrukcijama i interpretacijama događaja, nije identično s kognitivnim pamćenjem, "ono je ključni sastojak uspješnog i ubedljivog postupanja po kodovima ili pravilima".

22 Staljinove biste i skulpture postupno su nestajale iz javnoga prostora u pojedinim zem­ljama, kako se vladajuća komunistička ideologija distancirala od staljinizma. Propašću pak komunističkog sustava u zemljama Varšavskog pakta nestali su i spomenici "pobjed­ničkoj Crvenoj armiji" s glavnih trgova tih zemalja.

2l Connerton, PauL Kako društva pamte. Beograd: Samizdat B92, 2002., str. ll. (Prvo izda-nje: Connerton, PauL How Societies Remember. Cambridge University Press, 1989.)

24 Ambijentalne poruke su po svojem sadržaju simboličke i vrijednosne. 25 Paul Connerton, str. 23, 24. 26 "Inzistiram na činjenici ... da postoji nešto što se može odrediti kao društveno pamćenje­

navika ... Značenje društvenih navika kao takvih potpuno je odvojeno od značenja pojedi­načnih navika ... Individualna navika nema značenja za druge, to jest ne počiva na kon­vencionalnim očekivanjima drugih unutar konteksta jednog sistema zajedničkih znače­nja ... Značenje društvene navike počiva na konvencionalnim očekivanjima drugih, to jest na mogućnosti da se određeno ponašanje protumači kao društveno legitimno (ili nelegi­timno) ... " Connerton, Paul, str. 51.

27 Connerton, Paul. str. 24·25.

Treća implicitna postavka za istraživanje poruka memorijalnih spomenika proizlazi iz prethodne dVije. Memorijalni spomenici (tj. memorijalne po­ruke) su forma društvenog pamćenja. Memorijalne poruke imaju značenja u skladu s vrijednostima koje određuju vladajući pogled na svijet, pravili­ma ponašanja koja priznaje jedna društvena zajednica, i kodiranim obra­scima za njihovo kOrištenje. Dakle, organizacija i uporaba ambijentalnih poruka određena je obrascima. Obrasci se grade na implicitnim i neizre­čenim pravilima koja su "apsolutno obvezna "28. Nije moguće razumjeti značenje memorijalnih spomenika ako ne prihvatimo organizaciju i klasi­fIkaciju poruka propisanu općevažećim pravilima koja vrijede u jednoj društvenoj zajednici. Zato se memorijalne poruke ne mogu iščitavati s ra­zine spomenika-objekta, već se njihovo pravo značenje može tumačiti i ra­zumjeti na razini obrasca. Tek obrasci memorijalnim porukama daju pravi smisao i značenje koje je zajedničko jednoj društvenoj zajednici.

Matrice memorijalnih poruka

Na temelju iznijetih postavki možemo zaključiti da je ambijentalne poru­ke, kao dio društvenog pamćenja, moguće i potrebno analizirati na tri ra­zine: na razini poruke, razini ambijentalnog objekta, te na razini obrasca. Polazimo od metodologijske postavke da su smisao i značenje ambijental­nih objekata određeni obrascima koji propisuju pravila uporabe i raspored tih objekata29

•

Ambijentalni objekti mogu se razvrstati po različitim ~ategorijama. Ali i jedna ista osnovna poruka može se organizirati različitim kategorijama objekata. Na primjer, u funkciji društvenog pamćenja povijesne uloge Stjepana Radića mogu biti različite kategorije objekata: spomen ploča, bista, skulptura, ime škole, naziv ulice, naziv trga, itd. Samo pak značenje i funkcija ambijentalne poruke kao dijela društvenog pamćenja može se ra­zumjeti tek ako se "očita" kombinacija uporabljene kategorije objekta i njegov raspored i funkcija u javnome prostoru kako ih propisuje vladajući obrazac. Vrste, raspored i organizacija memorijalnih spomenika u javnome prosto­ru tvore matricu za čitanje značenja ambijentalnih poruka i pravila njiho­ve javne uporabe u aktualnom društvenom poretku. Kombinacijom ma­trica precizno je određeno što je prihvatljivo i dopustivo da egzistira u sferi javnoga znanja. Matricom je isto tako vrlo jasno povučena granica između

28 Hall, Edward. Nemi jezik. Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod. 1976 .• str. 119. 29 O obrascima kao hipotetskom konstruktu za analizu kultura vidi: Hall, Edward, 1973.,

str. 116-134.

CIJ .~

c: co c:: N o c: > co .~

u c: CIJ

E o co 111

.5 co

::'J I... o E CIJ ~

c:: l'O E 'o

:::J I-

~

19

c:: (lJ

E o o­ul ::l

.!d c::

:;::; >Ul m ..o ::l 'v .~

o L­m

:::it ':;;

20

javnoga i društvenog prostora, ali i između štićenog i zabranjenog prosto­ra znanja30

•

Termin matrica u ovom slučaju koristimo kao oznaku za konkretnu ma­nifestaciju obrasca. Ako je obrazac hipotetski konstrukt kojim označa­vamo elemente kulturnih obrazaca ili obrasca društvenog pamćenja, onda je matrica opis konkretne strukture i organizacije memorijalnih poruka i konkretnih pravila ponašanjaJ! . Ovakav metodološki pristup možemo ilustrirati s nekoliko primjera.

Ban Josip Jelačić

Sedam godina nakon smrti bana Josipa Jelačića podignut mu je 1866. go­dine spomenik u Zagrebu. Josip Jelačić imenovan je za bana i promaknut u čin generala 1848. godine. Burne 1848. proglašava ujedinjenje zemalja Trojedne Kraljevine (uključujući i Rijeku i Međimurje) i oružanom silom suzbija mađarske hegemonističke prohtjeve u stvaranju Velike Ugarske od Karpata do Jadrana; promicatelj je hrvatskih preporodnih težnji: tek je 1848. hrvatski jezik odobren kao službeni jezik (tada latinski prestaje biti službeni jezik u hrvatskom Saboru); u narodu je stekao slavu zato što je 1848. proveo odluku o ukidanju kmetstva u Hrvatskoj; poticao je razvitak modernog gospodarstva, te kulturne i znanstvene djelatnosti; njegovim je zalaganjem 1852. Zagrebačka biskupija podignuta na stupanj nadbisku­pije; branio je hrvatsku samosvojnost i suprotstavlja se bečkom apsoluti­zmu; itd., itd. "Zbog takvih svojih stajališta i povijesne uloge Jelačić je po­stao simbolom otpora svakom tuđinskom presizanju na slobodu i integritet hrvatskog nacionalnog bića'>J2. Međutim, komunistička je vlast 1947. skinula spomenik banu Josipu Jela­čiću s glavnoga zagrebačkog trga, s "Jelačić placa". Zašto? Fernkornov spomenik banu Jelačiću prestao je biti i poželjna i prihvatljiva forma društvenog pamćenja. Prvo, zato što je uloga bana Jelačića u hrvat­skoj povijesti bila negativno ocijenjena od osnivača vladajuće marksističke ideologije Karla Marxa i Friedricha Engelsa: "Karl Marx i Friedrich Engels

30 O podjeli znanja na javno i društveno znanje, te štićeno i zabranjeno znanje vidi pod­robnije: Tuđman, M. Svijet znanja i sudbina knjige. II Aleksandru Stipčeviću s poštova­njem. Zagreb: Zavod za informacijske studije, 2008., str. 175-219.

31 Uporaba termina obrazac i matrica je arbitrarna. Potreba za razlikom slijedi iz činjenice da se određeni broj elemenata nekog skupa (u ovom slučaju elemenata koji tvore obra­zac) mogu različito strukturirati. Isti broj istih elemenata strukturiran različito bilo prema kriteriju mjesta ili redoslijeda ima za posljedicu razlike u memOrijainim poru­kama i društvenom znanju. Te razlike opisujemo različitim matricama, koje su organizi­rane nekad i od istih elemenata, ali različito strukturiranih i organiziranih.

32 Govor dr. Franje Tuđmana, predsjednika Republike Hrvatske u prigodi ponovnoga ot­krića spomenika hrvatskom banu Josipu JelačiĆU, 16. listopada 1990. Vidi: Tuđman, Franjo. Zna se. HDZ u borbi za samostalnost Hrvatske. Zagreb; Izvršni odbor HGZ-a, 1992., str. 66-67.

•

( ... ) pokrenuli su protiv Hrvata rasprave neviđene žestine i pune rasističkih uvreda: 'Austrija uzdrmana u temeljima opstaje zahvaljujući naklonjenosti Slavena za crno-žutu boju ( ... ) riječ je upravo o Hrvatima'. Prema Marxovim novinama Neue Rheinische Zeitung, Hrvati su 'Horde ništarija, lupeža i skitnica ... rulja, podli seljaci najamnici, bljuvotina ... ' Engels je osobno objavio 'rat uništenja i bezobzirnog terora' protiv tog 'otpada od na-

d '( )"33 ro a... . Drugi pak temeljni razlog zašto je primarna funkcija spomenika bana Jela­čića postala neprihvatljiva, te zašto je spomenik postao disfunkcionalan i "zastario", jest to što je njegova poruka bila i ostala simbolom nacionalne samosvijesti i državne samobitnosti hrvatskog naroda. To je pak bilo u su­protnosti s unitarističkim i hegemonističkim poretkom u komunističkoj J ugoslaviji. Zato je micanje i komadanje spomenika34 imalo dvostruku po­ruku: ideje i vrijednosti hrvatske nacionalne samosvijesti i državne samo­stalnosti nisu dio vladajućeg javnoga znanja, i drugo, te ideje i vrijednosti u suprotnosti su s aktualnim društvenim poretkom. Pravilo obrasca po kojem je maknut spomenik imalo je svoju dosljednu primjenu u javnome životu: "( ... ) najviše hrvatskih ljudi bilo je šikanirano i policijski gonjeno zbog pjesme 'Ustani bane ... 'pored one o 'Vili Velebita ( ... )'''35. 16. listopada 1990. spomenik banu Josipu Jelačiću ponovno je postavljen na novi/stari Trg bana Josipa Jelačića, s jasnom porukom: "Ponovnim us­toličenjem bana Jelačića, na glavnome trgu glavnoga hrvatskoga grada, vratili smo se na najznakovitiji način izvorima i stožernim uporištima naše povijesti'Y36 .

33 Almond, Mark. Vještački nalaz. /I Časopis za suvremenu pOVijest, god. 36, br. l, 143-176. (2004), str. 154.

34 Spomenik Banu JelačiĆU rastavljen je i igrom slučaja sačuvan u Gliptoteci. 35 Dr. F. Tuđman, 1992., str. 68. 36 Dr. F. Tuđman, 1992., str. 69.

(]J

'c 11:1 e N o e >

.!!!,

u e (]J

E o a. til

e -11:1 .~

L. o E (]J

~

21

e Q)

E o o­vl :::J

U

e -'Vl m

..o :::J 'u .~

o I... m ~

22

Fernkornov spomenik banu Jelačiću danas - primjer društvenog pamćenja

To je rečeno pet mjeseci nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj. koja je još uvijek bila u okviru Jugoslavije. ali s jasnom porukom da je ob­novljeni spomenik banu Jelačiću legalizacija društvenog pamćenja i poli­tičkog programa za nacionalnu suverenost i državnu samostalnost.

Stjepan Radić

Da odnos prema povijesnim ličnosti nije samo crno bijeli, da ne postoji samo ili-ili relacija (postojanje ili brisanje memOrijalnih objekata iz javno­ga prostora) može zorno ilustrirati organizacija ambijentalnih poruka o Stjepanu Radiću do demokratskih promjena 1990. U vrijeme socijalističke Jugoslavije, u Zagrebu je postOjala i Radićeva ulica37 i Radićev trg. Štoviše, na Radićevu trgu (današnji Markov trg na Gornjem gradu) bili su, i onda kao i danas. smješteni i vlada i Sabor. Po tome bi se moglo zaključiti da već sam naziv Radićeva trga na Gornjem gradu konotira poruku kako je Stje­pan Radić jedna od ključnih političkih osoba za izvršnu i zakonodavnu vlast u Socijalističkoj Republici HrvatskOj. Da je takva poruka samo privid, te da je i prostor i način uporabe društve­nog pamćenja i javne uporabe znanja o Radiću precizno limitiran. jasno je ne samo zbog načina funkcioniranja jednostranačkog komunističkog re­žima, već i po organizaciji i uporabi ostalih ambijentalnih poruka. Naime, samo je formalno izvršna i zakonodavna vlast bila smještena na Radićevu trgu na Gornjemu gradu. Stvarna je vlast bila locirana u Aleji Karla Marxa, gdje je bila "crvena katedrala", u žargonu zvana "kockica", a službeno zgrada društveno-političkih organizacija38

• Tu je stolovao Centralni komi­tet SKH u kojem su se donosile sve političke odluke. jer je Savez komu­nista po važećem ustavu bio jedina dozvoljena politička stranka. U jedno­partijskoj državi i Sabor i Vlada na Radićevu trgu bili su samo ekspoziture. realizatori odluka CK SKH. U eventualnom srazu "sukoba interesa" izme­đu Radićeva trga i Aleje Karla Marxa. što je već samo po sebi bilo nezami­slivo u jednostranačkom komunističkom poretku. Radić nije imao nikakva izgleda protiv Karla Marxa i bio bi apsolutni gubitnik. Zašto je onda Stjepan Radić imao svoj trg na Gornjem gradu? Uoči Dru­gog svjetskog rata HSS je bio najjača politička stranka u HrvatskOj. Čelni­ku HSS-a Vladku Mačeku bile su podjednako neprihvatljive i nacistička i komunistička opcija. Odbio je ponudu da formira vladu NDH. ali i da se priključi antifašističkom pokretu otpora pod vodstvom komunista. Zbog takvih stavova Vladko Maček je završio u Jasenovačkom logoru, gdje je bio zatočen godinu dana. a ostatak rata je proveo u internaciji u Zagrebu. S druge pak strane lijevo krilo HSS pristupilo je antifašističkom pokretu i

)7 Radićeva ulica, danas ulica Pavla Radića, koju stari Zagrepčani zovu Duga ulica, vodi od Jelačićeva trga prema Gornjem gradu.

)g Maroević 2003., str. 182.

prihvatilo ponuđeni politički program da će nakon završetka rata Jugosla­vija prestati biti "tamnica naroda", da će se urediti na demokratskim fede­ralnim osnovama, da će biti održani višestranački demokratski izbori, itd. Upravo zato što je u Hrvatskoj bio organiziran kao višestranački "naro­dnooslobodilački pokret", taj je pokret bio uspješan39. Istaknuti prvaci HSS prišli su tom pokretu, bili su i članovi ZAVNOH-a i AVNOJ-a. Neke su domobranske postrojbe pod utjecajem HSS-a prešle na stranu partizana. Od takvih su domobranskih postrojbi formirane partizanske brigade "Braća Radić" i "Matija Gubec"40. Nakon rata, komunistički režim brutalno se obračunao ne samo s "naro­dnim neprijateljem", nego i sa svojim političkim partnerima. Ugledni HSS-ovi prvaci, sudionici antifašističkog pokreta, bili su politički elimini­rati. Jedni su ubijeni, drugi su izvršili samoubojstvo, treći pozatvarani. "Nakon 1945. titoistička promidžba ... pokušavala fjef ocrniti sve protivni­ke komunističkog režima prikazujući ih kao fašiste"'4'. Kako se iz društvenog pamćenja nisu mogle izbrisati te elementarne povi­jesne činjenice o sudjelovanju dijela HSS-a i u NOP-u i u ZAVNOH-u i AVNOJ-u, to je Stjepan Radić dobio svoj trg, ali ne više od toga. Nije do­bio ni bistu ni skulpturu u javnome prostoru. U toj je razlici sadržano i implicitno značenje ambijentalnih poruka o Stjepanu Radiću: Stjepan Ra­dić ima svoje mjesto u javnome znanju i društvenom pamćenju kao jedna od povijesnih veličina koja prethodi dolasku komunističke stranke na vlast; on je žrtva terora u kraljevini Jugoslaviji. No kako je zasluga Partije ta da je "guske u magli" izvela u "svijetlu budućnost sutrašnjice", to Radić nema pravo na skulpturu ili bistu u javnome prost@ru. Takav bi, naime, memorijalni spomenik vodio u zabludu porukom da se mogu javno zago­varati i njegove političke ideje i stavovi42

•

Ante Starčević

Kombinacija kategorija memorijalnih spomenika te njihov raspored u javnome prostoru ima za svrhu organizirati memorijainu poruku tako da implicira i pravilo kako se može interpretirati kao dio javnoga znanja u aktualnom društvenom poretku. Dobar je primjer odnos prema Anti Star-

39 No. kako je vodstvo HSS-a bilo podijeljeno to je samo "lijevo" krilo HSS prišlo NOP-u. te postoji ocjena da upravo pasivnost vodstva HSS-a omogućava komunistima da ostvare potpunu kontrolu u NOP-u.

40 Ni naziv brigade "Braća Radić" nije izabran slučajno. Stjepan i Antun Radić bili su ute­meljitelji HSS; Stjepan i Pavle Radić mučki su ubijeni 1928. u beogradskoj skupštini. Da­vanjem imena brigade po braći Radić istovremeno se pozivalo članstvo HSS, a distan­cirala od Vlatka Mačeka, predsjednika HSS.

41 AImand 2004., str. 158. 42 Brončani spomenik Stjepanu Radiću, visok 3,5 metra. rad kipara Zorana Jurića, postav­

ljen je tek 27. listopada 2007. godine u središtu Zagreba, na uglu Jurišićeve i Petrinjske ulice, preko puta bivše knjižare Radićevih, s pogledom na Trg bana Jelačića.

Q)

'c ro e N

o e ~ .~

u e Q)

E o cl. <Il

e ro .~ ·c o E Q)

:::E e ro E

<o :::l f-

:::E

23

e Q)

E o cl.. III

24

čeviću (1823. - 1896.) hrvatskom političaru, književniku i publicistu, ute­meljitelju Stranke prava i dugogodišnjem zastupniku u hrvatskom Saboru. On je gorljivi zagovornik hrvatske neovisnosti koji se protivio bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom. U hr­vatskom je narodu često nazivan "ocem domovine". Imao je svoj trg u Za­grebu, ali u vrijeme Rankovićeva vođenja Udbe i cijelog jugoslavenskog represivnog aparata, kamere su bile postavljene na zagrebačkom groblju u Šestinama i snimale sve one koji su pohodili Starčevićev grob. Unatoč či­njenici što je imao svoj trg bilo je zabranjeno pozivati se u javnosti na nje­gove ideje i političke stavove. Predsjedništvo Hrvatskoga sabora donijelo je 15. travnja 1997. odluku da se postave biste hrvatskim velikanima u zgradi Hrvatskoga Sabora. Biste Josipu J. Strossmayeru, Eugenu Kvaterniku, Franu Supilu, Josipu Draško­viću, Stjepanu Radiću, banu Josipu Jelačiću, banu Ivanu Mažuraniću, Ivanu Kukuljeviću, Anti Starčeviću, banu Josipu Šokčeviću postavljene su tijekom 1998. godine43

• Tim je činom poslana poruka da je hrvatskim veli­kanima ponovno potvrđeno političko pravo glasa u višestranačkom par­lamentarnom društvu, u kojem imaju svoje mjesto i u javnoj, političkoj sferi, a ne samo u limitiranim prostorima kulture ili specijaliziranih struka u kojima su bili smješteni u prethodnom društvenom poretku.

Uklanjanje vojničkih groblja okupatora

Jedna od matrica za brisanje nepoželjnih i zato zabranjenih memorijalnih oznaka bila je vrlo precizno napisana, i to u vidu izvršne policijske direk­tive. Odmah po završetku Drugoga SVjetskog rata sustavno su brisane sve memorijalne oznake "neprijatelja". Tako je ministar "Unutrašnjih poslova Federalne države Hrvatske" Vicko Krstulović izdao 6. srpnja 1945. uputu44

o "uklanjanju vojničkih groblja okupatora""5. U toj direktivi stoji: " ( ... ) Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potre­bno da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razazna­valo mjesto, gdje su se dizala takova groblja. Stoga će se u pogledu tih groblja postupiti ovako.

43 Biste hrvatskih velikana izradili su: J. J. Strossmayer - R. Valdec; E. Kvaternik - K. Bo­šnjak, F. Supilo - Š. Vulas, J. Drašković - M. Ujević, S. Radić - S. Sikirica, J. Jelačić - S. JanČić, I. Mažuranić - K. Kovačić, I. Kukuljević - L Lesiak, A. Starčević - J. Divković, J. Šokčević - K. Kovačić. Izvor podataka o postavljanju i autorima bisti: Informacijsko do­kumentacijska služba Hrvatskog sabora (8. 2. 2008.)

44 Uputa je poslana svim "1./ Oblasnim N.O.-ima Dalmacije, Istre i Slavonije, 2,/ Okružnim N.O.-ima Savski Kotar, Hrvatsko Primorje, Kordun, Lika, Banija, Zagreb, Varaždin, Bje­lovar, Moslavina, 3./ Privremenom gradskom N.o.-u Zagreb".

45 Preslika dokumenta objavljena u; Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvat­skoj 1944.-1946. Dokumenti, Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2005., str. 176.

II Ogradne zidove, plotove kao i druge predmete i sredstva kojima je bio ograđen prostor na grobljima, na kojima su se odjelito pokapali okupatorski vojnici INjemci, Talijani, Mađari i ustaše! treba odstraniti. 2./ Vanjska obilježja na pojedinim grobnim humcima Ikrstove, pio će, konfe­sijske i sve druge znakove! treba ukloniti tako, da čitavo zemljište, koje je bilo uređeno za groblje, bude poravnano. 3./ Sa pojedinih grobnih humaka, koji se nalaze izvan skupnog groblja i izmješani su sa drugim grobovima, dignuti samo vanjske znakove ... " Uništavanje memorijalnih oznaka "okupatora" i "domaćih izdajnika" na grobljima, ovom se matricom nameće pravilo da se društveno pamćenje neprijatelja briše ne samo iz javne nego i iz privatne sfere, te da nema pravo na egZistenciju ni u javnom ni u privatnom pamćenju, jer su te me­morijalne poruke izvor poraženog, štetnog i zato zabranjenog znanja.

Povijest Hrvata

Jedna druga matrica može poslužiti kao primjer "suptilnog" označavanja granice između javnoga i društvenog prostora: postavljanje skulpture Ivana Meštrovića Povijest Hrvata 1976. godine "u okviru uređenja ulaza i vestibula"46 zgrade Rektorata i Pravnoga Fakulteta u Zagrebu. Vestibul je prolaz između unutarnjeg i vanjskog prostora47, a u konkre­tnom slučaju skulpture Povijest Hrvata "cijeli je prostor ispred zgrade odi­jeljen od ulice prozračnom metalnom ogradom, a ispunjen platanama, koje C ••• ) skladno se vežu uz parfemo zelenilo kazališnog trga;'48. Tako je Povijest Hrvata smještena na granici između javnoga prostora (Trga maršala Tita) i unutarnjeg prostora zgrade Rektorata zagrebačkog Sveučilišta. Kako je skulptura pak postavljena s "unutarnje" strane te granice, to matrica po kojoj je određeno mjesto kipa definira i pravilo čitanja njezine memori­jalne poruke: Povijest Hrvata ima svoj prostor egzistencije na sveučilištu, kao predmet stručnoga, tj. društvenog znanja. Uočljiva za prolaznike i s Trga maršala Tita, naivna bi interpretacija am­bijentalne poruke Povijest Hrvata mogla biti kako ta "hrvatska" povijest ima pravo i na egzistenciju kao javno znanje. Naivna, zato što su 1970-ih zatvori bili puni intelektualaca i studenata - "hrvatskih proljećara"49, koji

46 Ivo Maroević. Antologija zagrebačke arhitekture, str. 62. 47 Vestibul: a passage, hall, or room between the outer door and the interior of a building.

Etimologija riječi potječe od latinske riječi vestibulum - dvorište pred zgradom, vanjsko dvorište. Izvor: http://www.merriam-webster.com/dictionary/vestibule.

48 Ivo Maroević. Nav. djelo, str. 62. 49 "U 'Informaciji' Izvršnog vijeća SRH upućenoj Saboru SRH za internu upotrebu, ožujka

mjeseca 1973., s naslovom 'Suzbijanje neprijateljskog i drugog društveno štetnog djelova­nja u 1972. godini', na strani trinaestoj, tvrdi se: 'Dok je 1971. godine optuženo za krivična djela političke naravi 553 osobe, u 1972. godini bilo je optuženo 1.151 osoba, za ukupno 1.274 krivična djela, j to političke naravi, ali zbog težih oblika tih krivičnih djela, gdje se može izreći stroža kazna od strogog zatvora, a to znači smrtna kazna, optuženo je daljnjih

CI,)

'c cu e N o e > . !ll..

.~ e CI,)

E o cl.. vl

e ~

cu .~

'i: o E CI,)

::2:

25

26

su vjerovali da mogu slobodno zagovarati i predlagati amandmane na Us­tav SFRJ i SRH, te zagovarati (kon)federalizaciju Jugoslavije i pozivati se na hrvatsku državno-pravnu povijest, nasuprot unitarističkim stajalištima. Lokacija spomenika Povijest Hrvata sadrži jasnu poruku: skulptura je izlo­žena u prostoru Sveučilišta. Time je legaliZirano pravo "na teritorijalnost" teme-poruke, tj. da je povijest Hrvata područje istraživanja različitih struka na sveučilištu. Meštrovićeva Povijest Hrvata nije postavljena na Trgu maršala Tita, nije dio javnoga prostora, zato pravilo matrice po kojoj je određena lokacija spomenika utvrđuje: spomenik nema, odnosno ne može imati, političku poruku. Povijest Hrvata može biti samo dio dru­štvenog, tj. stručnog znanja. Takvo je značenje ambijentalne poruke vrlo jasno kada se uzme u obzir i prostorna odrednica spomenika. U kombina­ciji s drugim matricama i memorijalnim oznakama definira se prostor u kojem je legitimno raspravljati o političkim temama i odlučivati o budu­ćnosti. Prostor je protežnosti i egzistencije političkih tema u "crvenoj ka­tedrali" u Aleji Karla Marxa, ali ne na Sveučilištu ili u Matici Hrvatskofo.

Mestrovićeva skulptura kao primjer "suptilnog" označavanja granice između javnoga i dru­štvenog prostora

300 osoba!' - citat preuzet iz: Vuković, Milan. Sukobi političkih stilova u traženju osamo­staljenja Hrvatske. Sveta Nedjelja: maba.com, 2004., str. 73.

50 Matica Hrvatska, najstarija kulturna institucija u Hrvatskoj, osnovana 1842., imala je u vrijeme "hrvatskog proljeća" oko 30.000 članova; tiskala je nezavisni list Hrvatski tjednik koji je dosegao nakladu i od 130.000 primjeraka. Osuđena kao središte "kontrarevoluci­onarnog djelovanja", djelatnost joj je zabranjena 1972., a njezini brojni članovi osuđeni su na višeogodišnje zatvorske kazne (dr. Marko Veselica, dr. Šime Đodan, dr. Hrvoje Šo­Šić, Vlado Gotovac, dr. Franjo Tuđman, dr. Vlatko Pavletić, Jozo Ivičević, Zvonimir Komarica). Rad Matice hrvatske ponovo je obnovljen tek nakon demokratskih promjena.

Zid boli

To da se memorijalni spomenici izmještaju iz javnoga prostora, S jasnom porukom da više nemaju ključno mjesto u javnome znanju te da nisu više dominantna poruka aktualnog društvenog poretka, ne događa se samo u totalitarnim, nego i u demokratskim društvima. Matricu takva odnosa do­bro ilustrira sudbina Zida boli. "Zid boli počele su graditi 26. rujna 1993. godine majke poginulih i nestalih branitelja i civila ispred nekadašnjeg sjedišta UNPROFOR-a, na uglu Selske i Ilice. Gradnja Zida boli bila je spontana reakcija na izjavu Tadeusza Mazowieckog, nekadašnjeg izvjestitelja UN-a za ljudska prava, da se 'u stvari ne zna prava istina o logorima, zatvorima i ubojstvima ">51.

Zid boli bio je sastavljen od 13.600 crvenih i crnih opeka, na kojima su bila ispisana imena nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih te poginulih hrvat­skih branitelja i civila u Domovinskom ratu. Podignut je nasuprot nekada­šnjem središtu UNPROFOR-a, i u blizini Ureda haškog tužiteljstva. "( ... ) osobitost ove skulpturalne kompozicije sadržana je u elementima memorije mjesta i vremena njegova podignuća. U spomenik je ugrađen osjećaj ne­povjerenja koje je vladalo između privremene vojne arbitraže nad hrvat­skim teritorijem i građanstva koje je postavljalo pitanja o članovima svojih obitelji. On već deset godina traje, 'su-živi' s građanima i članovima obitelji koji ga posjećuju junkcionirajući kao jedini autentični spomenik Domovin­skog rata u Hrvatskoj ( ... }"52. Memorijalna poruka Zida boli bila je da upozori predstavnike međunaro­dne zajednice na razmjere tragedije obitelji i stradalih u Domovinskom ratu, ali i na neučinkovitost međunarodne zajednice. Mediji su pisali da je Zid boli kao hrvatski spomenik apel za humanost i ljudska prava. Predsjednik Republike, Vlada i gradska uprava odlučili su da takvim po­rukama nije više mjesto ispred ureda međunarodnih organizacija, odno­sno, u javnome prostoru, te je Zid boli, mimo volje udruga koje su ga po­stavile "preseljen" na Mirogoj. U nazočnosti najviših državnih dužnosnikas3 14. listopada 2006. otvoren je na zagrebačkome groblju Mirogoju Spomen-park sa spomenikom Glas hrvatske žrtve - Zid boli, rad kipara Dušana Džamonje, na kojem su ukle­sana imena 13.500 poginulih hrvatskih branitelja i civila54

• Na spomeniku Glas hrvatske žrtve - Zid boli, podignutom u neposrednoj blizini grobnice narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata, nema nikakve oznake ni mjesta stradanja, ni vremena stradanja tog "glasa hrvatske žrtve". Uz imena nisu upisane ni godine rođenja, ni godine smrti poginulih i ubijenih. Tako da je, kako su neki mediji javili, ostalo nepoznato "ni kada, ni tko, ni što, ni

51 Vjesnik: 10. svibnja 2005. 52 Sandra Križić Roban. Vjesnik. srijeda, 23. ožujka 2005. 53 Premijera Ive Sanadera. predsjednika Republike Stjepana Mesića, zagrebačkog gradona­

čelnika Milana Bandića. 54 HINA: 14. 10.2006. (Baza EVA, http://www.hina.hr).

al 'c lt) e N o e > lt) .~

u e al E o cl.. \I)

5 .!.\!.. 'i: o E al

:=E

27

c: Q)

E o c.. vl

28

zašto", Prema pisanju dnevnih novina, katolički su biskupi odlučili ignori­rati sam čin otkrivanja spomenika jer na spomeniku nema ni križa. O razlozima izmještanja spomenika Zida boli HINA je kratko iZvijestila: "Gradnja spomenika svojedobno je potaknula mnoge rasprave i različita mišljenja u javnosti, jer su u njegovo podnožje ugrađene opeke (s imenima poginulih hrvatskih branitelja i civila) iz Zida boli sa Selske ceste, uz obra­zloženje kako se te opeke premješta na Mirogoj zbog dotrajalosti i njihove zaštite"S5,

Primjer izmještanja spomenika iz javnog prostora: Zid boli u Selskoj cesti i dekomponiran na Mirogoju

55 HINA, isto. Ovo je tumačenje najbliže obrazloženju predsjednika S. Mesića kOji je izjavio da Zid boli s izvorne lokacije treba premjestiti zbog opasnosti od "atmosferilija" koje će uništiti cigle. Cigle položene i ukopane u temelje Glasa hrvatske žrtve time su dobile trajnu zaštitu od "atmosferilija".

Dislociranje iz Selske ceste spomenika poginulima i nestalima u Domovin­skom ratu Zida boli, nije imalo za primarni cilj: «Ubiti Zid boli, ( ... ) još je­dnom uništiti memoriju, uspomene obiteljima koje traže svoje, koji su mo­žda mrtvi, a možda i živi'>56. Bol i memorija obitelji za izgubljenima i ne­stalima premještanjem spomenika nije postala manja, ali im je oduzeto pravo da iskazuju svoju bol u javnome prostoru. Jer javni prostor više ne svjedoči o njihovim apelima i zahtjevima za istinom i pravdom. Memorijalna poruka novog postava Zida boli na Mirogoju dobila je drugo ime i značenje koje konotira nova lokacija: bezvremeni i akonfesionalni Glas hrvatske žrtve smješten je bočno u prostoru na kojem središnje mjesto zauzima Grobnica narodnih heroja NOB-a, spomenik kojim do­minira (jugoslavenska) trobojnica sa zVijezdom petokrakom te srpom i če­kićem. Glas hrvatske žrtve postaje jedno od niza mjesta ritualnoga pamće­nja, u prigodama i ceremonijama kada državna elita odaje počast mrtvima. A memorijalna poruka Zida boli iz Selske ceste izgubila je svoje mjesto u javnome prostoru; hrvatske žrtve u Domovinskom ratu izgubile su pravo glasa na stalno mjesto u javnom prostoru društvenog pamćenja i javnoga znanja.

Upravljanje obrascima pamćenja

Kako smo na početku naznačili, u ovom ogledu o memorijalnim spomeni­cima i ambijentalnim porukama polazimo od stajališta da se memorijalni spomenici mogu očitavati na tri razine: na raziri spomenika objekta, na razini poruke, te na razini obrasca57 po kojem su ambijentalni objekti organizirani u prostoru. Već na temelju nekoliko primjera očitavanja mo­gućih matrica organizacije memorijalnih poruka, možemo uočiti neke pojave o kojima informacijska znanost do sada nije vodila računa, iako te pojave sa svojega stajališta istražuju neke druge društvene znanosti. Ako memorijalne spomenike promatramo na razini obrasca, kao skup or­ganiziranih objekata, onda možemo zaključiti da taj skup objekata ima svoju protežnost, svoju «teritorijalnost". Izraz «teritorijalnost" obično se rabi «za čin polaganja prava na teritorij i za čin njene obrane'>58. Poimanje i kOrištenje «teritorijalnosti" razlikuje se od jedne kulture do druge, od jed­nog društva do drugog, od jednog simboličkog sustava do drugog. To da sustavi objekata koji se koriste za komunikaciju, za prenošenje poruka, imaju također svoju protežnost, i svoja pravila organizacije koja su defini-

56 Glas Koncila, broj 27 (1619), 3. 7. 2005. (http://www.glas-koncila.hr). 57 Profesor Maroević koristi slijedeće tri razine za analizu muzejskog predmeta: strukturni

identitet, funkcionalni identitet, te kontekst (muzejskog) predmeta (vidi: Ivo Maroević. Uvod u muzeologiju, str. 134-135). Ta je paralela s razinama analize koje ovdje zagovara­mo: objekt, poruka, obrazac.

SB Edward Hall. Nemi jezik, str. 156.

aJ '2 III e N

o e > III .~

u e aJ

E o o.. vl

e ~

III .~

L­o E aJ ~

29

c: (!J

E o cl. tl!

'u c:

'.;:; ,tl! ro .o ;:,

·V .~

o ... ro

::E .;;

30

rana obrascima ponašanja društvenih i kulturnih zajednica, uglavnom je ostalo neistraženo područje u informacijskoj znanosti59

•

Kada je riječ o memorijalnim objektima, koji neosporno imaju i svoju fi­zičku protežnost, jer zauzimaju i fizički prostor, onda se može mnogo lakše uočiti da se obrasci po kojima se organiziraju i raspoređuju memo­rijalni objekti koriste za parceliranje prostora što ga jedno društvo koristi. Iz analiziranih primjera može se naslutiti da se ti obrasci koriste za organi­zaciju javnoga prostora, društvenog prostora60

, privatnog prostora, zabra­njenih prostora, itd. Prema tome obrasci ne artikuliraju samo značenje objekata, nego i organiziraju prostor kao poruku61

•

Obrasce organizacije javnoga ili društvenog prostora upravo zato što od­ređuju ono implicitno, "pozadinsko" znanje, jedva da i primjećujemo. Podsjetimo samo na uporabu državne zastave, himne ili grba. Uporaba je obično propisana određenim pravima i ceremonijalnim ponašanjem, i u funkciji je označavanja i organizacije "teritorijalnosti". Ili pak službeni (politički) protokol: mjesto za službenim stolom, redoslijed pojavljivanja za govornicom, mjesto službenih sastanaka, "govor tijela", itd., sve su to poruke koje se mogu očitati iz obrasca protokolarne organizacije prostora. Obrasci su najčešće implicitna, neizrečena ali obvezatna pravila pomoću kojih se raspoređuju objekti u smislene cjeline. Obrazac je kod po kojem se organiziraju poruke; zato iscrpno značenje poruke nije moguće očitati na razini objekta, nego tek na razini obrasca, kOji prostornim odredni­cama kodira smisao objekata. Obrazac kodira smisao pomoću odrednica: vrste prostora (javni, kulturni, privatni, itd.), mjesta objekta (središte - pe­riferija), kategorije objekta (spomen ploča, bista, kiP, itd.), položaja ob­jekta (relacija objekta prema drugim objektima), intenzitetom ponavljanja (jednokratno, višekratno postojanje u prostoru), vremena nastanka, itd. Oni koji su se bavili istraživanjima obrazaca u kulturi uvjereni su da po­stoje zakoni koji upravljaju obrascima. Edward Hall te zakone prepoznaje kao: zakon redoslijeda, zakon izbora i zakon slaganja62

• Ako bi se potvrdilo da postoji određena zakonitost i u organizaciji društvenoga znanja, onda bi to bio još jedan mali udar na ljudski ego i uvjerenje da je čovjek gospo-

S9 Vjerojatno je jedno od prvih istraživanja toga područja objavljeno u knjizi M. Tuđman, Struktura kulturne informacije (Zagreb: Zavod za kulturu Hrvatske, 1983.). Rezultati tih istraŽivanja našli su pozitivnog odjeka u radovima profesora Ive Maroevića, koji je odre­đena teorijska rješenja iz Struktura kulturne informacije često koristio u svojim teorij­skim radovima iz muzeologije. No, daljnjih sustavnih istraživanja komunikacijskih obra­zaca sa stajališta informacijske znanosti kod nas nije bilo.

60 U pomanjkanju boljeg termina, pod društvenim prostorom mislimo na specijalizirane prostore pojedinih djelatnosti, socijalnih zajednica i grupa: radne prostore, prostore za zabavu, prostore za edukaciju, itd.

6J Kada rabimo riječ prostor ne mislimo na fizički prostor, nego taj izraz koristimo kao me­taforu na protežnost obrasca jednog simboličkom sustava, i mjesto koje takav sustav ima, ili može imati u kulturnom i društvenom prostoru jedne zajednice.

62 Edward Hall. Nav. djelo, str. 117-134.

dar svoje sudbine i svojega znanja. No, kako smo već pristali na spoznaju da nam odabir vrste jezika i logike nameće zakone i pravila kOji organizi­raju i limitiraju naše mišljenje neovisno o našim željama (već je to ovisno o ograničenjima jezike i logike kojima se služim063

), onda ćemo se morati suočiti s činjenicom da nismo gospodari svojeg znanja i pamćenja, već da se ono organizira po logika ma i kodovima obrazaca kOjima se doduše slu­žimo, ali u čijoj smo vlasti. Pokušajmo ilustrirati zakone upravljanja obrascima s tek nekoliko prim­jera organizacije memorijalnih poruka. Ne s ambicijom da dođemo do konačnih potvrda njihove valjanosti, već s ambicijom da potaknemo istra­živanja u tom smjeru.

Zakon redoslijeda

Zakoni redoslijeda su one pravilnosti koje reguliraju promjene u značenju kada se izmijeni redoslijed64

• Redoslijed ima različito značenje u pojedinim kulturama, ali bez obzira na kriterije po kojima se određuje prožima skoro sve djelatnosti65 u različitim društvima. Zakon redoslijeda je važan, pogo­tovo u kulturama u kOjima članovima društva osigurava prestiž, društveni položaj, poštovanje i ugled. Redoslijed čini osnovu "gramatike" svakog sustava66

, pa tako i obrazaca. Zacijelo je zakon redoslijeda važan i za organizaciju društvenog pamćenja. Jer redoslijed mjesta objekata određuje i raspored objekata u memoriji, a time i njihov smisao i relevantnost u korpusu r,aspoloživog znanja. Na ta-kav zaključak upućuje i sljedeći primjer. ' Oltar domovine na Medvedgradu, djelo kipara Kuzme Kovačića, otkriven je na Dan državnosti 30. sVibnja 1994. godine. Do 2000. godine Oltar je domovine, s vječno upaljenim plamenom i počasnom stražom, bio mjesto gdje su polaganjem vijenaca državni dužnosnici i strani državnici u proto­kolarnim prilikama odavali počast palima za domovinu. Nakon 2000., novoizabrana je vlast promijenila protokolarni redoslijed. Promijenjen je datum Dana državnosti, počast palima u Domovinskom ratu odaje se u protokolarnim prilikama pred Križem u Aleji hrvatskih branitelja. Oltar domovine na Medvedgradu nije više mjesto odavanja po-

63 Ilustracije radi, podsjetimo da sustav pisanja i računanja s rimskim brojevima ne poznaje nulu. Sama ta činjenica ima za posljedicu da je tim sustavom nemoguće izvoditi niz ma­tematičkih operacija s veličinama manjim od jedan kao i s negativnim brojevima.

64 Edward Hall. Nav. djelo, str. 127. 65 U američkoj kulturi biti prvi znači imati prednost; u nekim drugim kulturama redoslijed

se određuje po starosti. U feudalnim društvima redoslijed rođenja bio je presudan za re­guliranje i nasljedstva i vlasti. U sportu se redoslijed određuje po prvenstvu. U diploma­ciji doajen je najugledniji ili najstariji član diplomatskog zbora. Itd.

66 Redoslijed je ključan u organizaciji rečenice. Izmjenom reda riječi može se potpuno pro­mijeniti smisao poruke. Slično je i u logici. ili pak s redoslijedom operacija u kompjutor­skim programima. itd.

OJ '2 rtl c: N o c: > rtl .~

u c: OJ

E o C. III

c: rtl

·c o E OJ ~

c: rtl

E 'o :;:)

I-

~

31

32

časti državnih dužnosnika. Nije određeno ni mjesto gdje bi strani držav­nici odavali počast zemlji koju posjećuju. Oltar domovine na Medvedgradu ostao je bez počasne straže. Prigodno, počast palima za hrvatsku domovinu na Oltaru domovine odaju pojedine političke stranke i udruge, iako je sam spomenik na Medvedgradu postao izletište i turističko mjesto. Izgubio je smisao i značenje, mir i dostojanstvo oltara, zbog promjene redoslijeda, preciznije, gubitka mjesta u redoslijedu memorijalnih mjesta.

Zakon izbora

Zakon odabira određuje kombinaciju elemenata koji se mogu zajedno ra­biti67

• Izbor elemenata kojima se organizira poruka igra vrlo važnu ulogu, kako u organizaciji pamćenja tako i u organizaciji memorijalnih poruka. Kao primjer možemo navesti državne blagdane. Državni blagdani su stvar identiteta jedne države. Do 1990. i pomoću državnih praznika identitet se jugoslavenske države određivao prema vladajućoj ideologiji, a ne u skladu s povijesnim i kulturnim tradicijama68

•

Zakonom o blagdanima69 u Hrvatskoj, tradicija je stavljena ispred ideolo­gije. Blagdani su: 1. siječnja - Nova godina; 6. siječnja - Sveta tri kralja; Uskrsni ponedjeljak - Drugi dan Uskrsa; 1. svibnja - Blagdan rada; 30. svibnja - Dan državnosti; 22. lipnja - Dan antifašističke borbe; 5. kolovoza - Dan domovinske zahvalnosti; 15. kolovoza - Velika Gospa; 1. studenog - Svi sveti; 25. i 26. prosinca - Božićni blagdani. Odabir vjerskih blagdana i za državne blagdane mijenja osnovni sustav poruka o identitetu hrvatskog društva. Takvo što je bilo nezamislivo u so­cijalističkOj državi. Zato je odabir novih državnih blagdana 1990-ih ozna­čio poštivanje tradicionalnog kršćanskog identiteta hrvatskog društva u novom demokratskom prostoru. Odabir novih blagdana 1990-ih bila je poruka radikalnih promjena u dru­štvenim i političkim odnosima. Tu radikalnu promjenu društvenog iden­titeta, novoizabrana saborska koalicijska većina, 2000. godine preslaže i preusmjerava novim porukama tako što odabire nove datume državnih blagdana. Tako Dan državnosti, koji se od proglašenja nezavisnosti obilje­žavao 30. svibnja kao simbol državne samostalnosti, suverenosti II neovi­snosti, postaje 25. lipnja. Danom nezavisnosti proglašava se 8. listopada.

67 Edward Hall. Nav. djelo, str. 129-130. 68 U SFRJ postojala je podjela na državne i republičke praznike. Državni praznici su bili:

Nova godina (l. siječnja), Dan rada (l. svibnja), Dan borca (4. 6.), i Dan Republike (29. 11.); RepUblički praznik: Dan ustanka u SRH (27. 7.). Od 25 važnijih datuma koji su se obilježavali u SFRJ, 15 ih se odnosilo na JNA i vojne pobjede u NOB-u (vidi: Praznici u SFRJ, wikipedija, http://sr.wikipedia.org).

69 Zakon o blagdanima, spomendanu i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, i od 23. OŽUjka 1992., i od 25. travnja 1996.

Dan domovinske zahvalnosti 5. kolovoza postaje Danom pobjede i domo­vinske zahvalnosti. A 30. svibnja, s kojim se većina hrvatskog naroda kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, identificirala kao s Danom državnosti, postaje tek spomendan - Dan Hrvatskoga sabora. "Dan Hrvatskoga sabora, kao dan spomena na konstituiranje prvoga slobo­dno izabranoga višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. i na povijesnu ulogu Hrvatskoga sabora u očuvanju hrvatske državnosti tijekom mnogih stoljeća obilježava se primjereno i dostojanstveno na svečanoj sjednici Hr­vatskoga sabora"70. Koji su razlozi da je SDP-ova koalicijska većina promijenila dane državnih blagdana odabirom novih datuma spada u domenu političke rasprave. Za naše je razmatranje presudna činjenica koji je mehanizam korišten za promjenu smisla i značenja novih datuma državnih blagdana. To je uči­njeno po zakonu odabira71

•

Zakon lnelslaganja

Za Edwarda Halla zakon sklada označava obrazac obrazaca, odnosno ob­razac kojim se postiže sklad samog obrasca. Pojednostavljeno rečeno, za­kon sklada pitanje je stila72. Međutim, ako u središte našeg interesa posta­vimo ne jedan izolirani obrazac, već složeni organizirani prostor od mno-

70 Pročišćeni tekst Zakona o blagdanima. spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj od 15. studenog 2002.

7l Iako nema sumnje da je zakon odabira korišten u slaganju novih memorijalnih poruka državnih blagdana, ostaje otvoreno pitanje namjere vladajuće elite. Što se željelo postići učinjenim izmjenama? Naime, posljedica tih izmjena je danas takva da je dio pučanstva emocionalno i dalje vezan za Dan državnosti, onaj od 30. svibnja. i nemaju nikakva od­nosa prema Danu državnosti koji je po "novome" 25. lipnja. Iako postoje racionalni ar­gumenti za izmjenu ovog državnog blagdana, "materijalni" dokazi, "fizički" dokazi su protiv logičkih argumenata. Sabor je 25. lipnja 1991. proglasio samostalnost, ali je tu odluku odmah isto tako i suspendirao na tri mjeseca; Sabor je 8. listopada 1991. preki­nuo sve veze s Jugoslavijom, ali je realizacija te odluke uslijedila tek međunarodnim pri­znanje Hrvatske u siječnju 1992. Još su nejasniji motivi promjene Dana domovinske za­hvalnosti u Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Bilo je i 1996. prijedloga da se 5. ko­lovoza odredi kao Dan pobjede. Ali upravo radi politike pomirbe i na tezi da se ne može graditi budućnost države na obilježavanju pobjeda nad pobunjenim dijelom vlastitih su­građana, taj prijedlog nije prihvaćen. Da konfuzija memOrijalnih poruka državnih blag­dana bude veća - Hrvatski je Sabor 2000. godine izglasao rezoluciju kojom pristaje na nadležnost Haškog tribunala nad operacijama Bljesak i Oluja (ne sačekavši pravorijek tog istog tribunala o njegovoj nadležnosti nad tim operacijama), da bi onda 2002., nakon što je ozakonio kriminalizaciju vojno-redarstvene operacije Oluje, Sabor donio odluku o 5. kolovozu kao Danu pobjede i domovinske zahvalnosti.

n Edward Hall. Nav. djelo, str. 130.

OJ '2 ro e N o c:: > Itl

v c:: OJ

E o o. I,/)

.5 ro .~ ·c o E OJ

::E c­rn E 'o :::l I-

::E

33

c:: (lJ

E o c­ul ::> u e .....

>Ul <o

oo ::>

·U ·s (lJ o L­<o

::E ·s

34

gobrojnih obrazaca (sustava poruka) koji se međusobno suodnose, onda zakon slaganja može poprimiti sasvim drugačije, tj. suprotno značenje73. Mnogo je jednostavnije navesti primjere sukoba i tenzija između različitih obrazaca i matrica organizacije memorijalnih objekata. Podsjetimo samo na promjene naziva trgova u Zagrebu. Trg žrtava fašizma 1990-ih je prei­menovan u Trg hrvatskih velikana. Promjenom vlasti 2000. se ponovo vraća stari naziv Trgu žrtava fašizma. Između pobornika dva obrasca nema pristanka na kompromis, jer se zagovaraju i primjenjuju dvije sup­rotstavljene matrice organizacije memorijalnih poruka74

•

Neke nevladine udruge pokrenule su ponovo, i 2008., inicijativu za izmje­nom naziva Trga maršala Tita, pozivajući se na rezolucije i Europskog parlamenta i Hrvatskog sabora o osudi komunističkih totalitarnih sustava. Raspravu o tome nije prihvatila ni SDP-ova većina u gradskoj skupštini, a predsjednik Republike S. Mesić za tu je inicijativu napisao da je "aktivnost ustašonostalgičara" te da te "spodobe" žele "komunizam predstaviti kao zlo­čin", a "sve to nije ništa drugo, nego povijesni revizionizam", te "svrha je toga scenarija srušiti antifašističke temelje današnje Hrvatske i pripremiti scenu za napredovanje u prošlost ( ... )"75. I u ovom slučaju radi se o ista dva suprotstavljena, gotovo nepomirljiva obrasca. Jedan, koji inzistira na kontinuitetu, koji je protiv "povijesnog re­vizionizma" i drugi kOji je nositelj promjena, "eksplozivnih procesa" - da se poslužimo Lotmanovom sintagmom76 i njegovim obrazloženjem: "U civilizacijama zapadnoga tipa, ( ... ) eksplOZija razara tek dio slojeva kulture, čak i kada je taj dio vrlo znatan. Kontinuitet se isprepleće s eksplo­zijama stvarajući jedinstvenu povijesnu vezu. U bindrnim strukturama momenti eksplOZije mogu razarati lanac kontinuiranih redoslijeda doga­đaja, što neizbježno dovodi do dubokih kriza, ali i do temeljnih obnova''?? Prema ovoj analogiji o linearnim i eksplozivnim procesima kulturnog raz­voja, mogli bismo zaključiti sljedeće. Kada ne postoje eksplozivni procesi, postoji linearni razvoj i tada nema sukoba, ili barem neprijateljstava, iz­među različitih kulturnih obrazaca. Tada dolazi do "toleriranja", ako ne i prihvaćanja, egZistencije memorijalnih poruka međusobno različitih obra­zaca. Primjer za to su postavljene biste hrvatskim velikanima u Hrvatskom

73 U pomanjkanju boljeg termina koristimo Hallov "zakon sklada", iako je termin potpuno neprikladan za opis odnosa između različitih obrazaca, te obrasca i realnosti koja postOji izvan granica jezika ili poruke obrasca.

14 Bilo je različitih kompromisnih prijedloga: Trg žrtava fašizma i komunizma; Trg žrtava političkog nasilja, i sl.

15 Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić: "Borce narodnooslobodilačke vojske istražuju obavještajne službe sa svrhom diskreditacije antifašističke prošlosti hrvatske dr­žave", NOVI LIST, 12.2.2008. (http://www.novilist.hrt).

16 Prema Juriju Lotmanu razvoj kulture zbiva se izmjenom dvaju osnovnih procesa -line­arnog razvoja kulture i trenutaka "eksplozije" (Lotman, Jurij Mihajlovič. Kultura i eksplozija. Zagreb: Alfa, 1998.).

11 Lotman, Jurij Mihajlovič. Nav. djelo, str. 198,

saboru, ili postavljanje kipa Stjepanu Radiću u središtu Zagreba, skoro 80 godina od njegova ubojstva. Ali u eksplozivnim i burnim vremenima, zakon (ne)slaganja obrazaca di­jeli obrasce na one koji nastoje zadržati stari identitet i kontinuitet, te one koji teže prevratima i promjenama - bilo društvenim ili kulturnim. Teorij­sko je i praktično pitanje u kojoj mjeri i kako realnost koja je izvan granica prostora i jezika obrasca utječe na ponašanje samoga obrazaca. Jednostav­nije, u kojoj mjeri promjena "konteksta" mijenja i samu memorijainu po­ruku ili njezin način funkcioniranja? Odnosno, kako se obrasci mijenjaju? I čime je sve uvjetovana njihova promjena? Matrice po kojima je maršal Tito središnja memorijalna poruka jednoga vremena i društva, poništila je realnost društvenih "eksplozija" koje su te matrice učinile funkcionalno i ideološki "zastarjelima". Tako je došlo do promjene imena gradova nazvanih po maršalu Titu u bivšim jugoslaven­skim republikama i pokrajinama: Titograd (1946. - 1992., Podgorica, Crna Gora), Titov Drvar (1981.-1991., Drvar, Bosna i Hercegovina), Ti­tova Korenica (1946.-1996., Korenica, Hrvatska), Titova Mitrovica (1981.-1992., Kosovska Mitrovica, Kosovo), Titovo Užice (1946.-1992., Užice, Srbija), Titovo Velenje (1981.-1991., Velenje, Slovenija), Titov Veles (1946.-1992., Veles, Makedonija), Titov Vrbas (1982.-1992., Vrbas, Vojvodina)1s. Međutim, dio je memorijalnih objekata i poruka o Titu ostao, kao što su djelatne i zajednice koje se ne mogu i ne žele odreći svojeg društvenog pamćenja i vrijednosti u kojima Tito ima istaknuto mjesto. Ali na djelu su i novi obrasci i matrice, koji su po zakonu ne-slaganja u sukobu s obra­scima i matricama koje žele sačuvati kontinuitet prošloga vremena i zašti­titi iskustva SVOjih sljedbenika. Jurij Lotman taj sukob obrazaca, doduše u kulturi, opisuje kao dVije strane jednog procesa koje se bore "do uništenja": "l postupni i eksplozivni procesi vrše važne funkcije u strukturi koja funkci­onira sinkrono: jedni osiguravaju novatorstvo, a drugi - kontinuitet. U sa­moprocjeni suvremenika te se tendencije doživljavaju kao neprijateljske, i borba među njima razumijeva se u kategorijama ratne bitke do uništenja. Zapravo su to dvije strane jednog, povezanog mehanizma, njegove sinkrone strukture. Agresivnost jedne ne umanjuje, nego potiče razvoj one druge strane'179. Znači li to da zakon ne-slaganja različite obrasce čini sudionicima istog procesa? Znači li to da je izbor - prema zakonu ne-slaganja - izabrati je­dnu od dvije strane koje su za promjenu imena Trga žrtava fašizma, ili promjenu imena Trga maršala Tita, i ponavljati u beskonačnost iste argu­mente neke od sukobljenih strana? Ili nametati rješenja logikom vlasti, čak i kada se do nje dolazi demokratskim putem, a potoru očekivati ponovna

78 Izvor: List of places named after Josip Broz Tito, (http://en.wikipedia.org!, 2. 3. 2008.). 79 Lotman, Jurij Mihajlovič. Kultura i eksplozija. Zagreb: Alfa, 1998., str. 19-20.

<lJ '2 m e N o e >

.!].,

u 'c <lJ

E o a. ul

e m .~

'i: o E <lJ

:E

35

c: (II

E o a. <Il

36

preimenovanja prema izbornim ciklusima i rezultatima? Ne vodi li zakon ne-slaganja u svojevrsnu blokadu: ne postoji više Muzej revolucije na Trgu žrtava fašizma (kao memorijalno mjesto nastanka sOcijalističke Jugosla­vije), ali (vjerojatno) zato nema ni Muzeja Domovinskog rata u Zagrebu (kao memorijalnog mjesta stvaranja hrvatske države). Ne vjerujem da je odsustvo vlastita stava rješenje, i da je izlaz u ne-djelo­vanju. Ljudi moraju djelovati sukladno svojem svjetonazoru, vrijedno­stima za koje su se opredijelili i moralnim načelima. No moraju u kon­kretnom slučaju razumjeti i obrasce i matrice organiziranja memorijalnih poruka, kako bi mogli upravljati njima. To je istraživanje zadaća i infor­macijske znanosti i muzeologije. Ne znači da će spoznaje do kojih će se doći o funkcioniranju i organizaciji pojedinih matrica riješiti nesporazume i tenzije (i poništiti djelovanje zakona ne-slaganja) između zagovornika oprečnih rješenja, ali u svakom slučaju te spoznaje mogu pomoći da se lakše odabere i zagovara rješenje koje će se dugoročno i povijesno pokazati trajnom i dostojnom baštinom koju u našem vremenu ostavljamo budu­ćim naraštajima.

Umjesto zaključka

Zacijelo je područje istraživanja poruka memorijalnih objekata, kao dijela korpusa javnoga znanja, od interesa i za muzeologiju, ali i za informacij­sku znanost. Ako je točna postavka da su obrasci i matrice organizacije memorijalnih poruka ključni za ustroj i funkcioniranje,društvenog pam­ćenja i društvenog znanja, onda se nameće pitanje o čijem odgovoru ovisi budući pristup organizaciji i razmjeni znanja. Naime, ako obrasci sadrže pravila koja kontroliraju i uređuju (memorijal­ne) poruke i naše ponašanje prema njima, onda ono što je zajedničko lju­dima nisu poruke, nego obrasci po kojima se ponašaju. To za informacij­sku znanost implicira postavku da nije dostupnost informacija ono što osigurava zajedničko iskustvo, zajedničko znanje korisnicima čak i istog fonda informacija. Bez obzira na dostupnost informacija različite katego­rije korisnika organizirat će ih i vrednovati prema svojim obrascima. To znači da su društva, kulture, zajednice korisnika, povezani, ne na razini zajedničkih informacijskih baza već na razini obrazaca. Obrasci su oni koji organiziraju i upravljaju korpusima znanja (informacija, podataka). U svijetu u kojem živimo, u kojem čovjek više nema neposrednog prirod­nog iskustva, već je čovjekovo iskustvo instrumentalizirano i posredovano podacima, te je čovjek osuđen da doživljava i tumači svoje iskustvo svijeta pomoću informacija - postaje presudno razumijevanje obrazaca koji or­ganiziraju i strukturiraju znanje. Moguće je to reći još izravnije: važno je razumjeti u kojoj mjeri obrasci kontroliraju naše mišljenje i naše znanje. Zato se informacijskoj znanosti postavlja zadaća istraživanja obrazaca: kako oni funkcioniraju, kako nastaju i pod kojim uvjetima prestaju djelo­vati. Odgovori koje možemo polučiti tim istraživanjima mogu nam pomo-

ći u boljoj i racionalnijoj organizaciji znanja, razumijevanju i nastanka i zastarijevanja znanja, a prije svega dostupnosti i prihvatljivosti informacija i znanja različitim zajednicama korisnika.

(Selca, 2. ožujka 2008.)

Miroslav Tuđman

Memorials and Public Knowledge

Summary

Research of memorials from the standpoint of information science implies three hypotheses. Firstly, memorials form part of the organisation of public space which makes them coded social memory but also constituent elements of public knowledge. Secondly, the junction of memorials is social memory of the implicit expectations of society, values to which a certain social order is inclined and images created and preserved by society. The continuity of society cannot be conceived without implicit and explicit social memory. Thirdly, the meanings of memorial messages are congruent with the values which determine the governing views on the world, rules of conduct ac­knowledged by a social community and coded templates for their usage. The organisation and usage of environmental /nessages is determined by templates. They are formed according to implicit and tacit rules which are "absolutely compulsory". It is only with the templates of organisation that the memorial messages receive proper signification and meaning common to a social community. The typology, disposition and organisation of memorials within a public space form a pattern for apprehending the meaning of environmental mes­sages and rules of their publiC use in the present social order. The pattern, Similarly. delimit very clearly the border between private and public space, but also between the protected and forbidden space of knowledge. The paper gives examples which illustrate the application of laws of order, choice and (dis)agreement of memorials in a public space and their influence on the shaping of public knowledge. The main hypothesis of the paper is that templates and patterns that under­line the organisation of memorial messages are crucial for the structure and functions of social memory and social knowledge. That. in turn, points to the conclusion that if the templates contain the rules which control and regulate (memorial) messages and our behaviour towards them, what is common to all people are not messages but the templates governing their behaviour. In the context of information science, that implies the premise that it is not the availability of information which ensures common experi-

<ll .~

e lO e N

o e > lO .~

u e <ll

E o o. vl

..5 lO .~

'i: o E <ll ~

37

c: Q)

E o cl. <Il

38

ence, common knowledge to users, even if it is taken from the same infor­mation pool. Regardless of information accessibility, different groups of us­ers will organize and evaluate them according to their respective templates. That means that societies, cultures and communities of users are intercon­nected, not on the level of shared bases of information but rather on the level of templates. Templates organize and manage the body of knowledge (in­formation, data). For this reason the information science faces a task of ex­ploring templates: the way they operate, emerge as well as the conditions under which they seize to function.

Key words: memorials, information science, social memory, templates and patterns