TURSKA KUĆA – CASA TURCAu Rijeci

Nakladnici:Hrvatsko-tursko društvo Rijeka

Liber d.o.o. Rijeka

Za nakladnike:Esma Halepović Đečević

Marko Mimica

Glavna i odgovorna urednica:Esma Halepović Đečević

Uredništvo:Theodor de Canziani Jakšić,

Ante Simonić, Mirjana Banić,Zdravka Alić, Vedran Tripković,

Željko Juranić, Mika Šnjarić

Autori prema redoslijedu tekstova:Esma Halepović Đečević

Ante SimonićTheodor de Canziani Jakšić

Muhamed ŽdralovićMubera Maslić Ždralović

Recenzenti:Vesna Lukanović, Nana Palinić, Ekrem Čaušević

Prijevodi sažetaka:Elka Fanton (engleski jezik)

Matilda Ružić (talijanski jezik)Veleposlanstvo Republike Turske, Zagreb (turski jezik)

Lektura i korektura:Branka Hreljanović

Fotografije:Mirjana Lončar

Likovno osmislio:Theodor de Canziani Jakšić

Tisak:Liber d.o.o. Rijeka

Rijeka, 2007.

HRVATSKO-TURSKO DRUŠTVO RIJEKA

Realizacija monografije omogućena je sredstvima:Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske

Odjela gradske uprave za kulturu Grada RijekePrimorsko-goranske županije

Hrvatsko-tursko društvo Rijeka zahvaljuje svima koji supomogli u realizaciji projekta “Turska kuća – Casa Turca u Rijeci”:autorima tekstova, autorici fotografija, tvrtki Energo d.o.o. Rijeka,RJ javna rasvjeta, koja je omogućila snimanje fotografija iz visine.

5

Sadržaj

Riječ urednice ................................................................................................... 7Riječ gradonačelnika Rijeke .............................................................................. 9Riječ župana Primorsko-goranske županije ..................................................... 11

Sažetak/Summary/Sommario/ÖzetEsma Halepović Đečević ................................................................................ 15Theodor de Canziani Jakšić ............................................................................. 17Muhamed Ždralović / Mubera Maslić Ždralović.............................................. 21

Ante Simonić, Esma Halepović Đečević:O Hrvatsko-turskom društvu u Rijeci .............................................................. 23

Theodor de Canziani Jakšić:Turska kuća – Casa Turca u Rijeci .................................................................. 27

Muhamed Ždralović, Mubera Maslić Ždralović:Arabički natpisi na “Turskoj kući” u Rijeci: Kuća osmanskog

konzula Nikolaia Nikolakija Nikolaidesa ................................................... 81

Vesna Lukanović:Recenzija monografije “Turska kuća – Casa Turca u Rijeci” ......................... 127

Nana Palinić:Inačica stila ili poetska priča: Riječka Turska kuća – urbanistički

i arhitektonski kontekst ............................................................................ 129

Ekrem ČauševićRecenzija teksta “Arabički natpisi na Turskoj kući u Rijeci” ......................... 133

7

Riječ urednice

Zašto baš knjiga? Suprotstavljajući se pobijanju važnosti knjige u doba masovnihmedija priklanjamo se stavu Stefana Zweiga koji glasi: “Ni jedan energetski izvornikada nije podario toliko svjetla koliko može u trenu dati jedna mala knjiga...Knjiga je uvijek nova i nesavladiva moć, zgusnuta u svom punom i najrazno-vrsnijem obliku... Mora li se knjiga bojati tehnike? Posvuda, ne samo u posebnimuvjetima života, knjiga je alfa i omega sveukupnoga znanja, izvor svih znanosti”.O toj je temi na Svjetskom kongresu o knjizi (London, 1982. godine) zaključeno:“Knjiga je najjednostavnije, najraznovrsnije, najpogodnije i jedno od najjeftinijihsredstava prijenosa misli, dakle najpodesniji instrument saznavanja, razmišljanja iistraživanja kulture...”.

Kada smo u studenom 1995. godine u Rijeci utemeljili Hrvatsko-tursko društvoprijateljstva, pred nama su kao i danas bili mnogi ambiciozni ciljevi. Jedan od njihbila je i ova knjiga. Monografija “Turska kuća u Rijeci” ostvarenje je jednog odnaših važnijih ciljeva i ostat će zasigurno vrijedan povijesni dokument o našemugradu, kraju pa i šire.

Iščitavajući retke koji su pred nama svjedočit ćemo još bezbroj puta da su ljudskadjela poput natpisa i dekoracija na turskoj kući najbolji svjedoci prožimanjacivilizacija koje ne poznaje granice. Tako su se na istom prostoru u različito vrijemesusrele kulture na građevinskom zdanju kapetana Tommasa Gelleticha i njegoveudovice Antonije Bartolich. Novi duh i monumentalnost dali su Turskoj kući tursko-grčki konzul Nikolaki Effendi de Nikolaides i njegova supruga Antonia Bartolich.

Nakon prohujalih stotinu godina ostali su nam kao izazov i ljepota slikovnihdekoracija i znatiželja za nepoznatim sadržajem natpisa na dekoracijama. Hrvatsko-tursko društvo prijateljstva u Rijeci primilo se tog izazova, te su prvi put prevedenisvi arapski natpisi zahvaljujući dr. sc. Muhamedu Ždraloviću i Muberi Maslić-Ždralović. Zato smo sretni i ponosni jer su sadržaji i smisao značenja, do sadanepoznati, postali svima razumljivi i dostupni.

Mr. sc. Esma Halepović Đečević

9

Riječ gradonačelnika Rijeke

Turska kuća ili Casa Turca jedna je od onih posebnosti koje naš grad čine takojedinstvenim spojem srednjoeuropskoga i mediteranskoga prostora. Obnovljenapročelja te zgrade, u koju bismo i mi Riječani morali češće zagledati, veličinom ibogatstvom dostojna su svojega okruženja, a to su prekrasne zgrade kazališta, PalačeModello i paviljona Riječke tržnice. Ta jedinstvena građevina s bogatim orna-mentima, oslikana s četiri orijentalna pisma, bila je poticaj Gradu Rijeci da jeobnovom očuva za buduće generacije Riječana, ali i sve brojnije turiste kojiotkrivaju naš grad. Riječka Turska kuća svjedoči i o riječkom identitetu kojiproizlazi iz burne povijesti obilježene stalnim promjenama. Ona govori i o riječkojmultikulturalnosti po kojoj smo prepoznatljivi i izvan granica Hrvatske. Upravo ostotoj obljetnici od izgradnje i desetoj od obnove i restauracije Turske kuće,Hrvatsko-tursko društvo prijateljstva u Rijeci izdaje knjigu koja će tekstovimaznanstvenika i fotografijama fotografa zabilježiti i otkriti tu riječku posebitost. Timeće pridonijeti otkrivanju i razumijevanju i onog što nam izgleda strano i neobično,a zapravo je naše – riječko, na čemu im u ime svih Riječana zahvaljujem.

Gradonačelnik Vojko Obersnel

Casa Turca or Turkish House is one of specific features of our city which makeit such a distinguished combination of the Middle European and the Mediterranean.The House with its refreshed facade is worth seeing it more often than the Rijekansusually do. With its rich decorations the house perfectly fits into the surroundingarea with the Theatre House, Palazzo Modello and Rijeka Market Pavilions. Thisdistinguished building with magnificent ornaments, decorated with four Orientalletterings, gave ground to the City of Rijeka to properly preserve it for futuregenerations of the City and for ever growing number of tourists who discover thebeauties of Rijeka. Casa Turca is a part of Rijeka’s real identity which is based onits turbulent history marked with permanent changes. This House tells us also aboutRijeka’s multiculturalism which makes the City recognizable also beyond theborders of Croatia. On the occasion of the 100th Anniversary of building the houseand the 10th Anniversary of its refurbishment and restoration, the Croatian-TurkishFriendship Society in Rijeka is publishing a book which will reveal this specificity

10

of Rijeka through the texts written by scientists and photos by the well-knownphotographers. This will help to reveal the strange and understand what seems tobe peculiar, which as a matter of fact is a part of us, of our City. On behalf of allthe citizens of Rijeka I am grateful for this.

Vojko Obersnel, Mayor of the City of Rijeka

La Casa turca è una di quelle particolarità che fanno della nostra città una cosìeccellente connessione dello spazio mediterraneo e mitteleuropeo.

Le facciate rinnovate di questa casa, nella quale anche noi Fiumani dovremmoguardare più spesso, con la sua grandezza e ricchezza sono degne della posizionedove si trovano e questa è la vicinanza dei bellissimi palazzi come il teatro, PalazzoModello e padiglioni del mercato fiumano. Questo eccellente edificio con ricchiornamenti, dipinto con quattro scritti orientali, ha dato una spinta alla Città di Fiumea farla rinnovare per le future generazioni dei Fiumani ma anche per i sempre piùnumerosi turisti che visitano la nostra città. La Casa turca testimonia anche l’identitàfiumana che proviene dalla frenetica storia segnata di continui cambiamenti. Ci parlaanche della multiculturalità fiumana ormai riconoscibile anche fuori dei confinicroati. In occasione del centenario della costruzione e decennio della restaurazionedella Casa turca, la Società dell’amicizia croato-turca a Fiume pubblica un libroche, con i testi e le fotografie, noterà e scoprirà questa particolarità fiumana. Conquesto si aiuterà a scoprire e capire anche quello che ci sembra sconosciuto e strano,ma in realtà è nostro – fiumano, perciò ringrazio la Società dell’amicizia croato-turca nel nome di tutti Fiumani.

Vojko Obersnel, Sindaco di Fiume

11

Riječ župana Primorsko-goranske županije

Rukopis Turska kuća – Casa Turca u Rijeci u nakladi Hrvatsko-turskog društvaprijateljstva u Rijeci, vrijedan je i zanimljiv podsjetnik na konzularnu aktivnostTurske u Rijeci od početka 19. stoljeća pa sve do završetka Prvog svjetskog rata,na trgovinske i diplomatske tursko-mađarske veze održavane preko Rijeke te nazastupljenost orijentalnog kulturnog korpusa na ovdašnjim prostorima.

Podsjetnik je na turskog i grčkog konzula Nikolaki Effendi de Nikolaidesa, nanjegove konzularne aktivnosti, na čovjeka zanimljive osobnosti koji je zauzimaoistaknuto mjesto u javnom životu Rijeke i koji je zaslužan za preuređenje palačeBartolich-Gelletich početkom 20. stoljeća u konzularno sjedište –Tursku kuću,smještenu na raskrižju današnje Verdijeve i ulice Lisinskog, na zapadnoj straniriječke tržnice. Turska kuća svojim neobičnim, orijentalno nadahnutim arhi-tektonskim stilom već čitavo stoljeće privlači pozornost pažljivih promatračazainteresiranih za povijest riječke arhitekture.

To monumentalno zdanje zanimljiv je i unikatni primjer u bogatoj graditeljskojbaštini Rijeke s kraja 19. i početka 20. stoljeća. I ono u svojoj stilskoj posebnosti,pored drugih impresivnih zdanja iz toga vremena, dokazuje prisutnost golemefinancijske moći i osobitu zainteresiranost za poslovnu i privatnu nazočnost u Rijeci.Ukazuje na velike međudržavne poslove, zamjetne profite i stratešku važnosttadašnje Rijeke na političkoj i gospodarskoj karti Srednje Europe i Mediterana.

Ulaganjima Grada Rijeke Turska kuća obnovljena je 1995. godine. Stručnirestauratorski radovi na brojnim freskama i umjetničkim detaljima, uz građevinskuobnovu, vratili su zgradi dio njezina nekadašnjeg izvanjskog sjaja, a tekstoviobjedinjeni u knjizi Turska kuća – Casa Turca u Rijeci, ukazuju na važnost Rijekeu vezama Turske s Europom i na tragove orijentalne kulturne nazočnosti u arhi-tekturi na ovdašnjim prostorima.

Župan Zlatko Komadina

Rijeka, siječnja 2007.

12

The manuscript Turska kuća – Casa Turca in Rijeka (Turkish house), put forthby the Croatian-Turkish Friendship Association of Rijeka, is an interesting remain-der of the Turkish consular activities in Rijeka from the beginning of the 19th cen-tury until the end of the First World War, of the trade and diplomatic Turkish-Hun-garian ties established via Rijeka and the representative oriental cultural corpus inthis part of Europe.

It also reminds us of the Turkish and Greek counsel, Nikolaki Effendi de Niko-laides, of his consular activities, interesting personality, a leading role in Rijeka’spublic life and his merit for the restoration of the Bartolich-Galetich palace at thebeginning of the 20th century into a Turkish Consulate, which is situated at the cross-ing of the Verdi and Lisinski Streets, on the west side of Rijeka’s outdoor market.The Turkish house with its intriguing, oriental architectural style attracts the looksof the keen and interested sightseers and those interested in the history of Rijeka’sarchitecture.

This monumental building is a unique example of the architectural heritage’srichness in the city of Rijeka from the end of the 19th and beginning of the 20th

century. The Turkish house with its unique style, next to many other impressivebuildings from the same period, shows the financial power and specific interest inthe business and private participation in the public life of Rijeka. It testifies to themany international businesses, large profits and the strategic importance of Rijekaat the time on the political and economic maps of central Europe and the Mediter-ranean.

With the investments of the City of Rijeka, the Turkish house has been reno-vated in 1995. Professional restoration works on many murals and art works, nextto the construction works, gave back the splendor this building once had. The textscollected in the book Turska kuća – Casa Turca in Rijeka (Turkish house) showthe importance of Turkey’s connections with Europe via Rijeka and the traces ofthe oriental cultural presence in our architecture.

Zlatko Komadina, County President

Rijeka, January 2007

13

Il manoscritto Turska kuća – Casa Turca a Rijeka, pubblicato dall’Associazio-ne croato-turca d’amicizia di Rijeka, è un’interessante testimonianza delle attivitàconsolari turche a Rijeka dall’inizio del 19. secolo fino alla fine della prima Guer-ra mondiale, dei contatti commerciali e diplomatici tra la Turchia e l’Ungheria sta-biliti attraverso Rijeka ed il rappresentativo corpo culturale orientale in questa parted’Europa.

È pure un ricordo del console turco e greco Nikolaki Effendi de Nikolaides, dellesue attività consolari, della sua interessante personalità e ruolo di spicco che ebbenella vita pubblica di Rijeka, come pure del suo merito per il rinnovo del palazzoBartolich-Galetich all’inizio del 20. secolo, allestito a sede del consolato turco,palazzo che si trova all’incrocio delle attuali vie Verdi e Lisinski nella parte occi-dentale del mercato scoperto di Rijeka. La casa Turca con il suo intrigante stilearchitettonico orientale attrae lo sguardo di molti turisti e di coloro che s’interes-sano della storia dell’architettura di Rijeka.

Questo palazzo monumentale è esempio eccellente della ricchezza del patri-monio architettonico di Rijeka che risale alla fine del 19. secolo e l’inizio del 20.La casa Turca con il suo stile unico, insieme a molti altri palazzo dell’epoca, te-stimonia la forza finanziaria e l’interesse per la partecipazione nella vita pubbli-ca di Rijeka. È testimone pure dei grandi affari commerciali internazionali chesi svolgevano a Rijeka, dei grandi profitti e dell’importanza strategica che Rijekarivestiva al tempo a livello politico ed economico nell’Europa centrale e nel Me-diterraneo.

Con l’investimento della città di Rijeka, la casa Turca è stata rinnovata nel 1995.Il restauro professionale dei molti murali e opere d’arte, assieme agli interventiedilizi, ha ridato al palazzo lo splendore di una volta. I testi raccolti nella pubblica-zione Turska kuća – Casa Turca a Rijeka mostrano l’importanza dei collegamentidella Turchia con l’Europa attraverso Rijeka e le tracce della cultura orientale nel-la nostra architettura.

Zlatko Komadina, Presidente della Regione

Rijeka, gennaio 2007

15

Mr. sc. Esma Halepović Đečević

Sažetak

Turska kuća (Casa Turca, La casa del console turco) u blizini glavne riječke tržnice plijenipozornost svojom posebnošću. To je jedinstven spomenik arhitekture u neomaurskom stilu sposebno istaknutim žuto-crvenim poprečnim prugama te oslikanim i ispisanim dekoracijamanad prozorima, balkonima i potkrovlju. Istaknuti geometrijski ornamenti, ljudski likovi, biljnedekoracije, a posebno brojni arapski natpisi čine zanimljivu kombinaciju koja odražava ukusonovremenog vlasnika, grčko-turskog konzula Nikolakija Nikolaidesa i ostavlja povijesni trago prožimanju civilizacija u obliku jedinstvenog arhitektonskog spomenika. Do sada su udostupnim pisanim dokumentima o Turskoj kući značenje i sadržaj natpisa različito tumačenibez poznavanja arapskog pisma. To je zainteresiralo Hrvatsko-tursko društvo prijateljstva dase prvi put svi arabički natpisi prevedu i tako sadržajno postanu jasni i znatiželjnicima i stručnojjavnosti. U obradi dr. sc. Muhameda Ždralovića i Mubere Maslić-Ždralović tekstovi sudešifrirani, obavljena je transliteracija, transkripcija, prijevodi i komentari postali su dostupniobjektivnom i argumentiranom proučavanju. Ljepoti ornamenata posebnost daju četiri varijantearapskog pisma – nastalik, sulus, kufi i tugrai, koji u 95 natpisa pretežno ističu nadu i uzdanjeu Boga, što je svojstveno svakom vjerniku, kao i univerzalne poruke općeg dobra bez obzirana mjesto te prošlo, sadašnje ili buduće vrijeme. Tako je nastao ovaj katalog svih arabičkihnatpisa, uz povijesnoumjetničku obradu tog jedinstvenog spomenika arhitekture u Hrvatskoj.

Summary

The Turkish House (Casa Turca, La casa del console turco) close to the main market inRijeka attracts attention with its particularity. It is a unique monument of architecture in thepseudo Mauro style with especially distinctive yellow and red stripes, with painted and in-scribed decorations above windows, balconies and loft. The prominent geometric ornaments,human figures, plant decorations and especially numerous Arabic titles make up an interest-ing combination; this reflects the taste of the owner, Nikolaki Nikolaides, the Greek Turkishconsul of the time and leaves a historic trace about imbuing of civilisations in the shape of aunique architectonic monument. So far in the written documents about the Turkish House themeaning and the content of the titles has been interpreted in different ways without knowingthe Arabic script. The Croatian Turkish society became interested in translating all Arabictitles, to make them understandable to the public and to experts. The texts under the elabo-ration of Dr. Sc. Mohamed Ždralović and Mubera Maslić Ždralović, were decoded, transcrip-tions, transliterations, translations and comments were completed and thus they have becomeavailable to objective and argumentative research. The ornamented beauty is given by fourvariations of Arabic letter nastalik, sulus, kufi and tugrai which in 95 titles highlights mainlyhope and faith in God, which is a characteristic of every believer as well as the universalmassage of general good regardless of the past, present and future of time and place. Thus,this catalogue of all Arabic titles was established including a historical art analysis of thisunique architectural monument in Croatia.

16

Sommario

La Casa del console turco (la Casa Turca) accanto al mercato principale Fiumano attiral’attenzione per la sua peculiarità. Essa è un monumento architettonico di stile pseudomaurosingolare con le sue linee gialle e rosse delineate chiaramente e le decorazioni figurative escritte sopra le finestre, i balconi e il cornicione. Ornamenti geometrici, immagini umane,decorazioni floreali e sopratutto numerose iscrizioni arabe formano un insieme interessanteche esprime il gusto di quei tempi e del proprietario, console turco greco, Nikolaki Nikolaides,inoltre rappresenta una testimonianza storica, sulle interferenze delle civiltà, espressa in ununico monumento architettonico. Nei documenti scritti, accessibili fino ai nostri giorni, sullaCasa Turca il significato e il contenuto delle iscrizioni veniva interpretato in vari modi nontenendo conto della scrittura araba. Ciò ha suscitato l’interesse nella Società dell’amiciziacroato turca e, per la prima volta, le iscrizioni arabe vengono tradotte e il contenuto chiaritoai curiosi e agli specialisti. Il dott. in scienze Muhamed Ždralović e Mubera Maslić Ždralovićnel suo elaborato ha interpretato i testi, trascritto, transliterato, e così le traduzioni ed icommenti sono diventati disponibili per uno studio oggettivo e ragionato. Alla bellezza degliornamenti contribuiscono in particolare le quattro varianti della scrittura araba nastalik,sülüs, cufico e turai. Le 95 iscrizioni perlopiù rilevano l’importanza della speranza e dellafede in Dio che è un sentimento comune ad ogni credente, ma sono anche messaggi universalisul bene comune che si riferiscono a qualsiasi luogo e a qualsiasi tempo sia esso passato,presente o futuro. Così è stato ideato questo catalogo che contiene tutte le iscrizioni arabe,ed anche il giudizio artistico storico di questo singolare monumento architettonico in Croazia.

17

Theodor de Canziani Jakšić

Sažetak

Casa Turca u Rijeci poseban je primjer u riječkoj arhitekturi. Možemo s potpunomsigurnošću reći i u arhitekturi Europe, a i dalje. Naime, ta neobična mješavina historicizma,secesije, pseudoorijentalnih utjecaja, ali i odstupanja u pogledu ikonoklazma u orijentalnojornamentaciji raritetna je i unikatna s velikim brojem moralnih natpisa izvan granica arapskihdržava. U europskoj arhitekturi slični primjeri s orijentalnim i pseudoorijentalnim utjecajimanisu nepoznati. Već od šezdesetih godina XIX. stoljeća sve do dvadesetih godina XX. stoljećanjeguje se u europskoj arhitekturi, umjetnosti i estetici eklektička primjena egzotičnih utjecajai stilova. U historicizmu i u secesiji, koja se također voljela poigravati egzotikom, izrodilo seviše različitih pseudoorijentalnih utjecaja, “neoegiptizama” i “neoarabizama” različitihprovenijencija – Turske, Sirije, ili već prije načinjenih fuzija umjetničkih utjecaja i susretaarapske umjetnosti s europskom umjetnošću stilskih razdoblja romanike i gotike u Portugalu,Španjolskoj, Veneciji i na Siciliji, ali i npr. u engleskoj “kolonijalnoj” umjetnosti i arhitekturi.Zanimljivost je da je taj susret umjetničkih utjecaja tvorio i nove smjernice i u renesansi i ubaroku tih zemalja, pače utjecao je na nešto što se u tim zemljama smatra nacionalnim stilom.Već od sredine XIX. stoljeća u likovnim umjetnostima Europe primjećujemo postojanjeorijentalizma, osobito u slikarstvu, književnosti, poeziji i glazbi Francuske, o čemu nam svojsud ostavlja i književnik Victor Hugo izjavom: “Mi smo sad orijentalisti”. U slučaju Turskekuće možemo reći da svaki urbani centar razvija, donekle prema svojim pravilima, stilovegradnje, a iz toga proizlaze i želje, ukusi i namjere investitora, kao i školovanje, porijeklo iveze arhitekata. Pa iako u Rijeci nemamo tradiciju “orijentalne” umjetnosti, željom investitoraAntonije Bartolich Gelletich i Nikolaia Nicolakija de Nicolaidesa, turskog i grčkog konzula,te imaginacijom i utjecajima iz talijanskog historicizma i libertyja na arhitekta CarlaConighija, nastao je taj izuzetni spomenik arhitekture. U to doba u Rijeci nije usamljeniprimjer. Pače, javlja se više primjera palača i stambenih kuća arhitekta Carla Conighija, alii drugih koji djeluju u smjeru primjene orijentalnih utjecaja. To možemo vidjeti i u funeralnojarhitekturi, grobnicama i osobito mauzolejima na komunalnim grobljima Rijeke. Utjecaj idei dalje, što je posebno vidljivo u primjerima lovranskih ladanjskih vila u sljubljivanjuorijentalnog, venecijanske gotike i derivacije tršćanske neogotike s refleksijama arhitektaKarla Junkera i dvorca Miramare još s kraja šezdesetih godina XIX. stoljeća. Sve se to događaneovisno o tome što je riječko Društvo inženjera i arhitekata bilo pod upravom Društva uBudimpešti. Upravo zato što je grad Rijeka tako neobično povijesno, lingvistički, nacionalnoi vjerski stratificirana cjelina, u njemu su se mogli susresti različiti utjecaji i stvoriti takveraritetne i unikatne primjere arhitektura kao što je Turska kuća – Casa Turca.

18

Summary

The Turkish House is a unique example of this architecture in Rijeka, in Europe, and further.Namely, this unusual combination of historicism, pseudo oriental influences, but the deviationin respect to iconoclasm in oriental ornamentation with a large number of moral titles is uniqueand rarely found out of Arabic states. Similar examples of oriental and pseudo orientalinfluences are not unknown in European architecture. From the sixties of the 19th century tothe twenties of the 20th century in European architecture, art and aesthetics, the eclecticapplication of exotic influences and styles is nourished. In historicism and in secession whichalso used to play with the exotics, several pseudo oriental influences appeared, “neo Egyptian”and “neo Arabic” of various provenances, Turkey, Syria or previous fusions of art influencesand encounters of the Arabic art with the European art style periods of Romanesque andGothic in Portugal, Spain, Venice and on Sicily, but also in English “colonial” art andarchitecture. It is interesting that this “encounter” of artistic influences created a new directionin the renaissance and baroque of these countries, all the more it had an influence on what inthese countries is considered as the national style. From the beginning of the 19th century inEuropean fine arts the oriental influence is noticed especially in paintings, literature, poetryand music in France; Victor Hugo expressed his attitude regarding this saying: “We are noworientalists”.

Regarding the Turkish House we can say that every urban centre develops its buildingstyles, partly according to its rules, and hence arise various desires; taste and intentions ofthe investors, as well as schooling, background and connections of the architects. Even thoughwe do not have a tradition of “oriental” art in Rijeka, according to the wish of investorsAntonie Bartolich Gelletich and Nikolai Nicolaki de Nicolaides, the Turkish and Greek consul,and thanks to the imagination and influence of Italian historicism and liberty on the architectCarlo Conigh, this unique monument of architecture was built. At that time it was not the onlyexample in Rijeka. Furthermore, several palaces and buildings of the architect Carlo Conighappeared, but also other architects were under oriental influence. This we can find in funeralarchitecture, tombstones and especially in mausoleums in communal graveyards of Rijeka.The influence goes further, and it is especially visible in the examples of villas in Lovran wherethe oriental, Venetian gothic and derivation of neo gothic of Trieste interlace with thereflections of the architect Karl Junker and his project of the castle “Miramare” from theend of the sixties of the 19th century. It all happened independently regardless that the societyof Rijeka engineers and architects were under the administration of Budapest. Thanks to thefact that Rijeka is a historically, linguistically, nationally and religiously stratified unity,different influences could be encountered and thus creating a rare and unique example ofarchitecture such as the Turkish House – Casa Turca as it is called here.

19

Sommario

La Casa Turca a Fiume è un modello particolare dell’architettura fiumana. Possiamoconfermare con convinzione, che si tratta di un esempio unico anche nell’architettura euro-pea ed altrove. Infatti, questa particolare unione di storicismo, secessione, influssi orienta-leggianti, ma anche il distacco dall’iconoclastica dell’ornamentazione orientale è rara edunica, come lo sono le iscrizioni morali che superano i confini degli stati arabi. Nell’archi-tettura europea simili esempi con influssi orientali e orientaleggianti non sono noti. Già dagliinizi degli anni sessanta dell’ ‘800 fino agli anni venti del ‘900 si coltiva nell’architettura,arte ed estetica europea l’applicazione eclettica degli influssi e stili esotici. Nello storicismoe nella secessione che amava giocare con l’esotico nascono molteplici diversi influssiorientaleggianti, “neoegittismo” e “neoarabismo” di provenienze differenti, Turche, Siria-ne, o già prima elaborate fusioni artistiche degli influssi e contatti dell’arte araba con quel-l’europea, periodi stilistici dell’arte romana e gotica in Portogallo, Spagna, Venezia e inSicilia, ma anche in Inghilterra nell’arte e nell’architettura “coloniale”. È interessante chequest’incontro degli influssi artistici ha prodotto nuovi approcci anche nello stile rina-scimentale e quello barocco di quelle terre. Anzi ha avuto influsso anche su quello che in queipaesi si ritiene stile nazionale. Già dalla metà dell’ ‘800 nelle arti figurative europee notia-mo l’esistenza degli “orientalismi”, sopratutto nei dipinti, letteratura, poesia e musica fran-cese il che ci conferma la frase del letterato Victor Hugo: “Noi siamo adesso orientalisti”.In caso della Casa Turca possiamo affermare che ogni centro urbano sviluppa, fino un certopunto, gli stili d’edificazione secondo le proprie regole, partendo da questa premessa nasco-no i desideri, i gusti e le intenzioni degli investitori ma dipendono anche dall’istruzione,dall’origine e dai contatti degli architetti. Pur non avendo a Fiume la tradizione dell’arte“orientale” il desiderio dei committenti, Antonia Bartolich Gelletich e Nikolai Nicolaki deNicolaides, console turco e greco messi insieme all’immaginazione e agli influssi dellostoricismo e del liberty italiano sull’architetto Carlo Conighi, è stato ideato questo partico-lare monumento dell’architettura. Non era unico in quel periodo a Fiume. Anzi, appaionoaltri palazzi e condomini dell’architetto Carla Conighi, ma anche degli altri che lavoranocercando di applicare influssi orientali. Li notiamo anche nell’architettura funebre, nellecappelle e in particolar modo nei mausolei dei cimiteri comunali di Fiume. Questi influssi siestendono soprattutto nelle case da villeggiatura a Laurana, che uniscono l’orientale, il goticoVeneziano e applicazioni della neogotica triestina con influssi dell’architetto Carl Junker dicui il progetto del castello “Miramare” ideato già verso la fine degli anni sessanta dell’ ‘800.Tutto ciò avviene nonostante sia la società degli ingegneri e architetti fiumani sotto la giuri-sdizione della società di Budapest. Ma per la caratteristica della città di Fiume così strana-mente stratificata dal lato storico, linguistico, nazionale e religioso in essa si sono potutiincrociare diversi influssi e si è potuto realizzare un modello di architettura rara e unica comela Casa Turca a Fiume.

20

21

Muhamed ŽdralovićMubera Maslić Ždralović

Sažetak

Nikolaidesova kuća u neomaurskom stilu jedinstvena je u Hrvatskoj, a i šire. Osimprepoznatljivog stila jedinstvena je i po komponiranju natpisa u četiri varijante arapskogapisma. U natpisima je istaknuta nada i pouzdanje u Boga, svojstveno svakom vjerniku. Iznatpisa je vidljivo da je njihov naručitelj bio pod utjecajem kulture muslimanske Španjolskei da je poznavao i cijenio arapsku arhitekturu i umjetnost. To ne čudi jer se zna da je Nikolaidesboravio u Španjoskoj duže vrijeme. Arhitektonska obilježja Turske kuće izraz su raznolikostikulture onoga vremena u kome je podignuta. To je početak 20. stoljeća, vrijeme austrougarskemonarhije i osmanske carevine na zalasku. Ispisane poruke na njoj imaju univerzalnevrijednosti bez obzira na prošlo, sadašnje i buduće vrijeme i oslikavaju vlasnikove životnestavove. Svoj je odnos prema osmanskome vladaru, sultanu Abdulhamidu II., Nikolai NikolakiNikolaides iskazao ukrasivši svoj dom njegovom tugrom.

Valja spomenuti i to da je u ovome dijelu Europe neuobičajeno naići na godine hidžret-skoga, muslimanskoga kalendara. To je kuriozitet i u slučaju Turske kuće, zna li se da je natpisena njoj dao izraditi kršćanin, Armenac.

Summary

The House of Nikolaides in pseudo Mauro style is unique in Croatia and far and wide.Besides its recognisable style the House is unique in composing the titles in four variationsof Arabic letter. In the titles hope and faith in God is pointed out, which characterizes everybeliever. It is obvious that the ordering party was under the influence of Moslem Spain andthat he knew and appreciated Arabic art and architecture. This is not surprising since we knowthat Nikolaki Nikolaides lived in Spain for some time. The architectural features of the TurkishHouse express different cultures of the period in which it was built. This is the beginning ofthe 20th century, the period of Austria Hungarian monarchy and Ottoman tsars in decline.The written massages have universal values regardless of past, present and future time anddepict life attitudes of the owner. Nicholas Nikolaki Nikolaides expressed his relation towardsOttoman ruler, sultan Abdulhamid II, decorating his home with his monogram (tugra).

It should be mentioned that in this part of Europe it is unusual to find hidzret years, theMuslim calendar. This is specific in the Turkish House as the titles on the house itself wereinscribed by an Armenian Christian.

22

Sommario

La casa di Nikolaides è singolare per lo stile pseudomauro sia in Croazia sia altrove. Aparte l’architettura specifica, essa è unica anche per le iscrizioni in quattro tipi della scritturaaraba. Le iscrizioni rivelano la speranza e la fede in Dio, tema caratteristico per ogni credente.Le iscrizioni dimostrano quanto il committente fosse sotto l’influsso della cultura musulmanospagnola e quanto conoscesse ed apprezzasse l’architettura e l’arte araba. Ciò non cimeraviglia perché è risaputo che Nikolaides aveva soggiornato per un periodo abbastanzalungo in Spagna. Le caratteristiche architettoniche della Casa Turca raffigurano le varietàculturali del tempo in cui fu costruita. Siamo agli inizi del XX secolo nel periodo dellaMonarchia austro-ungarica e del declino dell’Impero ottomano. Il testo delle iscrizioni havalori universali partecipi nel tempo passato, presente e futuro ed illustra il modo di percepirela vita del proprietario. Il suo atteggiamento verso l’imperatore ottomano, sultano AbdulhamidII, Nikolai Nikolaki Nikolaides ha dimostrato ornando la propria casa con la tugre del sultano.

Bisogna notare anche che non è usuale trovare l’anno hidžret, del calendario musulmanoin questa parte d’Europa. Ciò risulta curioso anche nel caso della Casa Turca, poiché leiscrizioni su di essa aveva commissionato un cristiano, armeno.

23

Prof. dr. sc. Ante SimonićMr. sc. Esma Halepović Đečević

O HRVATSKO-TURSKOM DRUŠTVU U RIJECI

Posjet gradu Rijeci veleposlanika Republike Turske Njegove Ekselencije go-spodina Yuksela Soylemeza, njegove umjetničke sklonosti i duhovno bogatstvo,potaknuli su u listopadu 1995. godine profesora Ante Simonića i još dvadesetdvojicu uglednih građana Rijeke iz gospodarskog i kulturnog života na okupljanjeInicijativnog odbora i osnivanje Hrvatsko-turskog društva prijateljstva.

Prvi članovi bili su Ante Simonić (predsjednik) i članovi Inicijativnog odbora:Zdravka Alić, Miroslav Banić, Mirjana Banić, Dean Butorac, Josip Deranja,Dražen Deranja, Renata Dobi, Blanka Drakula, Boris Fućak, Ardenija Fućak,Esma Halepović Đečević, Shukri Ibishi, Željko Juranić, Miljenko Kapović,Tomislav Knežević, mons. Ivoslav Linić, Ivan Lesinger, Axel Luttenberger, SeadMahmutefendić, Subhija Selesković Merdanović, Stasio Skarpa, Mika Šnjarić,Ivo Usmijani, Anton Žgombić i Marta Žuvić Butorac.

Postavilo se pitanje o društvenom angažmanu – posvetiti se principima općegdobra, poštivanju nečega što je zemljopisno daleko od nas te duhovnim vri-jednostima. Ako se bit čovjeka nalazi u proturječju našeg biološkog podrijetla imogućnosti transcendiranja, onda je naš životni cilj nadići tu suprotnost. Želimodoseći osjećaj unutrašnjeg jedinstva i zajedništva s cijelim svijetom, sa svimpostojećim. To gotovo svi pokušavamo ostvariti, svaki put ispočetka u mnogimtrenucima tijekom svog života, uvijek tražeći novu harmoniju u sebi i u odnosu sasvojim bližnjima, s cijelim društvom te prirodom. To zahtijeva od nas jaku volju,disciplinu, poštivanje drugih, tu nema mjesta egocentričnosti i pohlepi. O tomemnogi podučavaju, ponekad strogim ili pak dosadnim načinom, pa ih najčešćeodbacujemo zbog neshvaćanja. Naime, ljudi više vole čuti lijepu laž nego ružnuistinu pa zbog lijenosti ili straha od prihvaćanja ikakve akcije, odbacuju napor inelagodu promišljanja, a djelovanje im nije ni na kraj pameti. Zato samo čovjek,svatko ponaosob, može naći svrhu življenja i otkriti putove njena ostvarenja. U tomepomažu osjećaj dužnosti i poštivanje moralnih načela, te odgoj i obrazovanjetemeljeni na najkvalitetnijem nasljeđu sveukupnog ljudskog roda. Zašto promišljatio prošlosti i to o nesvakidašnjim temama? Jer samo prihvaćanje novih spoznaja ikvalitetno snalaženje u sadašnjosti, ali i poštivanje odavno postojećega, preduvjetsu za poželjnu budućnost. Postavljajući samo sebe, svoju generaciju i vlastitisvjetonazor te vlastite interese u središte svemira, i relativizirajući sve principe, svenam postaje prihvatljivo. Opasnost od takvog pristupa se iskazuje baš sada, našoj

24

generaciji, svagdje oko nas, činjenicom da sve postaje dozvoljeno. Posljedično seubrzano udaljujemo od sebe samih, od svog okruženja i od svijeta koji smorazumjeli, voljeli i intuitivno doživljavali sebi bliskim. Opisani narcisoidni iantiekološki nazor ostvaruje vrhunac u neoliberalnim zahvatima u stvarnosti,oduzimajući nam šansu da se borimo i izborimo za bolju budućnost sebi i vlastitojdjeci. Ali postoji golema panorama ljudskih osobitosti, ostvarenja i duhovnihspecifičnosti koje svoj krešendo ostvaruju tek zajedničkim naporima mnogihgeneracija i bljeskovima darovitih pojedinaca različitih civilizacija. O tome repre-zentativno govori i natpis na srednjovjekovnim portalima sveučilišta u Cordobi,Sevilli i Granadi: “Svijet počiva na učenosti mudraca, pravednosti vladara, junaštvuhrabrih i molitvi pravednih”. Zato raznolikost pristupa i zahvaćanje različitih ciljevaobogaćuje naše civilizacijske napore i omogućava uspjeh. Time se još jednomotimamo rigidnoj shemi ukalupljenih aktivnosti i sebičnosti koje su u to naše dobakvantuma, otuđenosti među ljudima i grubosti društvenih odnosa, doveli u pitanjesamu srž ljudske duhovnosti, ugrožavajući mir, veličajući tržišne vrijednosti,natjecanje, mnogima oduzimajući šansu za poželjni život, rasipajući glad, neima-štinu, nezaposlenost, nepismenost, bol, srdžbu, jal...

S osnivačke skupštine u Rijeci 30. studenog 1995.

25

Prvi ambasador Turske u Hrvatskoj, vrsni diplomat, umjetnik i nadasveuspješan pjesnik, prilikom posjeta Rijeci, svojim je šarmom te značenjem funkcijei zemlje koju predstavlja među društvenom elitom Rijeke lako pokrenuo zamisaoo osnivanju društva prijateljstva Republike Turske i Republike Hrvatske. Idejaje provedena u djelo kad je na osnivačkoj skupštini 30. studenog 1995. godine uprostorijama Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci ute-meljeno Hrvatsko-tursko društvo Rijeka. Izabran je prvi predsjednik, prof. dr. sc.Ante Simonić, potpredsjednici Blanka Drakula, dipl. oec. i Miroslav Banić, dipl.iur., tajnica mr. sc. Esma Halepović Đečević, te rizničar Tomislav Knežević, dipl.ing. Vrlo brzo društvu je pristupio veći broj simpatizera koji su i danas članovidruštva. Hrvatsko-tursko društvo Rijeka tako je postalo prepoznatljivo u Rijeci ihrvatskoj diplomaciji. Profesor Simonić uspješno je vodio društvo sve do stu-denoga 2001. godine. U tom je razdoblju Rijeka više puta bila domaćin vele-poslanicima Yukselu Soylemezu i Daryalu Batibayu, koji su bili rado viđeni gosti,a zatim i domaćini članovima Društva u Zagrebu. Veleposlanik Selahattin Alpar

Posjet predsjednika Republike Turske Suleymana Demirela Hrvatskoj1997. godine: Shukri Ibishi, Antun Tus, Esma Halepović Đečević,

Andrija Karafilipović, Suleyman Demirel, Veljko Bulajić, Nedžat Hüsein,Ante Simonić, Zdravka Alić, El-Rushaidat Aasef

26

ostvario je više uspješnih kontakata s članovima Društva tijekom svog diplo-matskog mandata u Hrvatskoj.

U sklopu državničke posjete Republici Hrvatskoj 1997. godine, predsjednikRepublike Turske Suleyman Demirel primio je u Zagrebu članove Hrvatsko-turskogdruštva Rijeka. U vrijeme posjeta turski predsjednik Demirel bio je i prvi pred-sjednik neke strane države koji je govorio u Hrvatskom državnom Saboru odsamostalnosti Republike Hrvatske. Prethodno su, već 16. srpnja 1994. godine dvapredsjednika, Suleyman Demirel i Franjo Tuđman potpisali sporazum o prijateljstvui suradnji između dviju država. Vođenje Društva je u studenom 2001. godinepreuzela, a i danas je predsjednica, mr. sc. Esma Halepović Đečević. U jesen 2003.godine Rijeku su posjetili veleposlanik Republike Turske Ufuk Tevfik Okyayuz sdelegacijom Veleposlanstva, te su bili dragi gosti na izložbi fotografija autorice ičlanice društva Mirjane Lončar. Fotoaparatom zabilježeni očaravajući prizoriIstanbula omogućili su nam da u Rijeci doživimo ljepotu Turske, mosta na kojemse spajaju islam i kršćanstvo povezujući Europu i Aziju. Izložba i druženje sveleposlanikom i članovima veleposlanstva organizirani su u Villi Ružić. Izložbuje otvorio član društva Theodor de Canziani Jakšić, a uzvanici su se mogli diviti iorijentalnoj zbirci iz Spomeničke knjižnice i zbirke Mažuranić-Brlić-Ružić.

Stoga djelovanje institucija civilnog društva, među kojima golemu važnost imajunevladine udruge poput Hrvatsko-turskog društva prijateljstva, otvara krasne vidikei daje nove i značajne poticaje te ukazuje na kompleksnost problema, krhkost znanjai vlastitih vrijednosti sustava. Kulturalni projekti koji služe za opće dobro prisjećajunas na Senekine misli o granicama znanja: “Nastupit će vrijeme kada će brižljivaistraživanja vođena kroz duga razdoblja iznijeti na svjetlost dana ono što sada ležiskriveno. Jedan jedini životni vijek, čak i kad bi se posve posvetio nebu, ne bi biodovoljan da se prouči nešto tako prostrano. I tako će se to znanje rascvjetati tek krozdugi niz godina...”.

27

Theodor de Canziani Jakšić, prof.

TURSKA KUĆA – CASA TURCA U RIJECI

Urbanizam grada Rijeke u drugoj polovici XIX. stoljeća i početkom XX.stoljeća na predjelu tržnica – kazalište

Predio Rijeke na potezu tržnica – kazalište i Palazzo Modello – ribarnica možemos pravom nazvati potpuno “novim” dijelom grada Rijeke. Razlog tome leži već usamom “nastanku” tog gradskog kvarta. Naime, do kraja XVIII. stoljeća taj diograda nije ni postojao. U cijelosti je do kraja XIX. stoljeća otet moru, nasipanrazličitim otpadnim i građevnim materijalom.1 Taj novi plato ispred stare antičke isrednjovjekovne gradske jezgre, trebao je svojom prostranošću i novovjekimurbanističkim rješenjima, svijetlih i širokih ulica – boulevarda te trgova, povestigrad Rijeku putem novih smjernica XIX. i početka XX. stoljeća, ka najsvjetlijimdanima grada na razmeđu kultura, nacija, država i ekonomskih strategija. Čak i upogledu arhitekture i urbanizma, Rijeka koketira mješavinom jadranskog kulturnognasljeđa usmjerena Mediteranu i srednjoeuropskim stoljetnim utjecajima iz sjeverneItalije, Austrije, Češke, Mađarske, Hrvatske i cijelog svog zaleđa. Od 1785. godinegradski edil Antonio Gnamb2 radi na novoj urbanističkoj matrici, tzv. “civitasnovae”. Taj dio grada bio je namijenjen modernom razvoju pomorstva, riječke luke,uslužnih i vitalnih djelatnosti grada, vojsci, ali ubrzo i drugim funkcijama moderneaustrougarske jadranske prijestolnice.3 Zamijenivši Antonija Gnamba nakonnjegove smrti, gradski edil postaje Adam Olf.4 On nastavlja ideje prethodnika, aod 1807. godine formira novi trg tik do Adamićeva kazališta,5 što vidimo naEybenovu planu grada iz 1807. godine.6 Taj trg dobiva ime Piazza Ürmeny poriječkom guverneru, a najčešće služi kao vježbalište, odnosno vojni “egzercir platz”.Oko 1830. godine, na starijim planovima grada primjećuje se stalno nasipavanjenove obale, a na njoj se vide tlocrti prvih građevina koje do danas nisu preživjele,što zbog drugačijih potreba i urbanističkih rješenja druge polovice XIX. stoljeća,što zbog vjerojatnog brzog propadanja i možda statičke nestabilnosti, zbog stalnog

1 Magaš, Olga, Zona kazalište – tržnica, Zbornik Pedagoškog fakulteta, Rijeka, 1993., str. 291–2962 Antonio Gnamb, gradski edil, djeluje u Rijeci od 1773. do 1806. godine.3 Riječku luku modernizira Antal de Haynal (1838.–1907.).4 Adam Olf, gradski edil (1790.–1860.)5 “Adamićevo kazalište” (1805.–1883.) projektira Andrea Lodovico de Adamich (1766.–1828.), a gradi

ga Valentino Defranceschi, koji Antonija Gnamba nasljeđuje na mjestu građevinskog inspektora.6 Ekl, Vanda, Živa baština, Rijeka, 1994., str. 140

28

slijeganja novonasipanog tla. U nedavnim istraživanjima arhivskog gradiva magi-strata i gubernija riječkog Državnog arhiva, otkriveni su nacrti izduženih građevina,različite uslužne djelatnosti na tom terenu. Nalazimo tu klaonicu, ribarnicu,konjušnice i slične građevine. Uz mesnicu – klaonicu i ribarnicu nalazi se i STAR(stanica za mjerenje) te stočna tržnica, mjesto za sajmove i zgrada saniteta, štomožemo vidjeti na planovima grada (Rossi 1842., Pirisi 1850. i Storm 1852.godine).7 Nedugo za tim, nestankom tih zgrada, iako su prema nacrtima bile solidnograđene, pojavljuju se dvokatne i trokatne palače tvoreći nove blokove i novi kvart,koji karakterizira jednostavnost i prostranost na ortogonalnom rasteru ulica nastilskim osnovama Zopfa i klasicističkih uzora tršćanskog Jozefinskog središtasličnih smjernica s kraja XVIII. i prve polovice XIX. stoljeća. Ubrzo, taj gradskipredio počinju nastanjivati svojim novim monumentalnim palačama gradskipatriciji, ekonomska aristokracija, brodovlasnici, ali i skori politički nosioci riječkevlasti. Već tada, a posebice od 1856. godine, počinju se graditi velike nove blo-kovske palače, odnosno one koje zauzimaju gotovo cijelu insulu. Među njima, neštokasnije, osobito se ističu palače Gorup i Ciotta. Upravo one definiraju konačan slijedulica, a od 1863. do 1866. godine gradi se ribarnica. Zgradu ribarnice projektira, u

7 Ekl, Vanda, Živa baština, Rijeka, 1994., str. 60, 140, 176, 177

H. von Littrow: Fiume und Seine Umgebungen, 1881.(Piazza Ürmeny (Franz Josef Square)

29

stilu talijanske ranoromaničke bazilike s ritmički postavljenim prozorskim otvorima,kao i osovinski uglavljenim vratima s glavnom fasadom okrenutom moru, arhitektAntonio Deseppi,8 poznat u gradu po nacrtima i izvedbama drugih monumentalnihi javnih građevina. Na uglu sjevernog bloka u blizini okomite osi spram tihstambenih blokova, nalazi se kuća posjednika i brodovlasnika Bartolicha, kasnijeTurska kuća – Casa Turca.

Desetak godina kasnije, 1875. godine, graditelj Lorenzo Superina definira FranzJozef Square, danas Kazališni trg. Godine 1880., arhitekt Isidor Wauchnig9 pro-jektira paviljone gradske tržnice kao posebno vrijedan i suvremen arhitektonskiostvaraj u historicističkom stilskom ozračju, ali i suvremenošću u primjeni ogoljelihčeličnih konstrukcija i stakla na tragu Paxto-novih zamisli, a kao svojevrsno ostvarenje pro-jekta razvoja grada Josepha Bainvillea iz 1843.godine.10 Već 1883. do 1885. godine arhitektiHelmer i Fellner11 grade Komunalno kazalištei na mjestu starog Adamićeva kazališta PalazzoModello. Te dvije izuzetno dominantne i ras-košne građevine daju posebno visoki nivo kvar-tu, doprinoseći elitnom smjeru razvoja istog.Prema tim smjernicama planira se već 1896.godine gradnja akvarija, što nije izvedeno.12

Cijeli se kvart zatvara palačom Casa Rossa,insularnom historicističko-secesijskom pala-čom arhitekta Venceslaa Celligoia,13 iz 1903.godine kao pendantom korpusu kazališnezgrade. Između izvođača te palače, poznatiharhitekata Giovannija Marije Cureta14 i UgaPagana,15 bio je kao nadglednik izgradnje CarloConighi,16 što mu je nakon toga donijelo druge

8 Antonio Deseppi, arhitekt (1811.–1874.)9 Isidor Wauchnig, arhitekt, djeluje u Rijeci od 1873. do 1925. godine.10 Arhitektura historicizma u Rijeci, Rijeka, 2001., str. 24211 Arhitektura historicizma u Rijeci, Rijeka, 2001., str. 67012 De Canziani Jakšić, Theodor, Povijest akvarija u Rijeci i Opatiji, Rijeka, 2002., str. 513 Venceslao, Celligoi, arhitekt (1850.–1916.)14 Giovanni Maria Curet, arhitekt, školovao se u Trstu 1893. godine te Budimpešti, a djelovao je u Rijeci

do dvadesetih godina XX. stoljeća.15 Ugo Pagan, arhitekt (1856.–1927.)16 Carlo Conighi, arhitekt, 1875. godine završava politehniku u Münchenu, djeluje u Rijeci do

međuratnog razdoblja.

Carlo Conighi, Turska kuća,1906., Via Stefano Türr –

Verdijeva 15

30

poslove. U vrijeme Prvog svjetskog rata ruši se zgrada stare ribarnice, gotovo cijelodesetljeće se projektira nova, a 1916. godine dovršava je arhitekt Carlo Pergoli17

uz izuzetnu kiparsko-arhitektonsku intervenciju venecijanca Urbana Bottassa.18 Sveto čini nam taj predio grada posebnim.

Stoga, redefinicijom palače Bartolich-Gelletich u sjedište turskog i grčkogkonzulata, konzula Nicolaki Effendi de Nicolaidesa, u Tursku kuću – Casa Turca1906. godine, nije čudo nego suvremena spoznaja prepoznavanja reprezentativnihi bitnih punktova grada s početka XX. stoljeća.

Povijesni okvir

Osobitost grada Rijeke, koja je dovela do procvata “malog grada u kutkuJadrana”, jest u njegovom geostrateškom položaju od davnine, ali i u političkim idrugim povijesnim odrednicama koje ga karakteriziraju već kao granicu izmeđuuskočkog primorja, venecijanske politike i ekonomije u stilu “fidelissime” austrij-skoj kruni, spekulirajući i tržeći stoljećima ispod trgovačkog pulta, stvarajućiiznenađujuće i neviđene profite što su se zatim u bogatstvu arhitektonskih formiopredmetili u gradu. Mijenjajući političke gospodare, teritorijalnu pripadnost, vlast,novac, zakone i propise, natpise i nazive, Rijeka je uvijek zadržala posebnu riječkuformu opstanka, imajući stalni cilj u materijalnom bogaćenju njezina raznolikogstanovništva u multikulturalnoj, pluriligvističkoj, multikonfesionalnoj sredini istogu jednom, fijumanskom receptu utilitarnih nepisanih, zakonskih, jezičnih i podu-zetničkih formi. Te bi forme od svoje neizmjerne različitosti stvarale zanimljivu“istost” usmjerenu ekonomskom probitku. Dva najvažnija događaja političke forme

Sjeverno pročelje bloka u Verdijevoj ulici od 1906. godine

17 Carlo Pergoli, arhitekt i slikar (1870.–1928.)18 Urbano Bottasso, kipar iz Venecije (1868.–1917.)

31

Položajni nacrt: Casa Bartolich – Gelletich “Casa Turca”, 1881. godineArhitekt: Giacomo Mattich

su proglašenje grada Rijeke slobodnom lukom – Porto Franco i zasebne terito-rijalno-političke jedinice – Corpus Separatum. Slobodnom lukom Rijeka je pro-glašena 1719. godine, a Corpus Separatum postaje 1779. godine. Uz te dvije odredbekoje su od grada Rijeke stvorile svojevrsni “duty free shop” XIX. stoljeća, osobitoje važna činjenica gradnje velikih lučkih postrojenja i samih pristaništa za brodovenajmodernijim graditeljskim tehnikama i materijalima. Uz njih, važna je i gradnjaprometnica za povezivanje sa zaleđem; ceste Luiziana, Josefina, Karolina i Dorotheate željezničke pruge prema Zagrebu i Budimpešti s jedne strane, i prema Ljubljanii Beču s druge strane. Ta činjenica donosi nam brže i kvalitetnije urbanističkeprojekcije, ali i varijacije u bogatstvu arhitekture historicizma i secesije, kako iz tadva centra tako i iz Italije i Hrvatske. Postavši mađarska luka i emporij Rijeka bivausmjeravana i u urbanističkom smislu odvajanja grada od direktnog doticaja smorem, stvaranjem lučkih postrojenja, postajući uskoro grad s gotovo potpunomnegacijom mediteranske note, a cijelosti usmjeren promišljanju srednjoeuropskogzaleđa.19 Taj njegov aspekt počinju mijenjati tek pokušaji šetnice uz more i nizelitnih vila u perifernim dijelovima grada s početkom XX. stoljeća.

19 Palinić, Nana, Luka, Arhitektura historicizma u Rijeci, Rijeka, 2001., str. 390-410

32

20 Na kućama su Antonia Gelletich Bartolich i Maria Schiavon adaptirale potkrovlje za stanovanje, štoje bila česta pojava, osobito za udovice koje su si već od XVIII. stoljeća dogradnjom kata ili uređenjempotkrovlja, osiguravale mirovinu; (DAR-JU 51, 20/1884., 110/1884.; DAR-JU 2, I 67/1883., I137/1884.).

Turska kuća – Casa Turca – geneza

Turska kuća nalazi se kao uglovnica u ulicama Via Mercato (G. Verdi) i ViaStefano Türr (V. Lisinski). Zgrada je to koja zatvara sjeverni blok koji se svojomizduženom horizontalom susreće s dominantnom vertikalom na potezu PalazzoModello – paviljoni tržnice – ribarnica. Palaču Bartolich zatječemo na tom mjestuveć 1879. godine, a intervenciju na kući u ulicama Via Mercato i Via Stefano Türrudovica Antonia Bartolich Gelletich, poduzima 1883. godine, kada podižepotkrovlje za stanovanje, pregrađuje dijelom kuću te daje sagraditi balkon naprvom katu zgrade sa stilskim osobinama neobaroka u pogledu konzola, aneogotike spram kamene tranzene – balkonske ograde.20 Tu intervenciju na zgradiizvodi arhitekt Giacomo Mattich. Balkon načinjen po nacrtu navedenog arhitektaostao je netaknut i nakon kasnije redefinicije pročelja zgrade iz 1906. godine,savršeno se uklopivši u arhitektonsku zamisao.

Nacrt: Casa Bartolich – Gelletich “Casa Turca”, 1881. godineArhitekt: Giacomo Mattich

33

Tranzena s balkonske ograde ostaje uščuvana do danas, a jedino što joj nedostajesu raznobojna muranska stakalca kojima su bili zapunjeni njezini otvori.21 Prva fazaizgradnje i dogradnje palače Bartolich iz osamdesetih godina XIX. stoljeća nijenosila osobite stilske promjene, a posebno ne zamjetne stilske pomake, ostajućikrajnje jednostavna i puristički skromna. Godine 1906. Nicolaki Effendi de Nico-laides, drugi muž Antonije Bartolich Gelletich i turski i grčki konzul u Rijeci, dajeod arhitekta Carla Conighija podići četvrti kat kuće, redizajnirati pročelja ueklektičkoj maniri historicizmu bliskog orijentalnog ukusa, u pseudomaurskom stilu

Nacrt: Casa Bartolich – Gelletich “Casa Turca”, 1879. godine, izgradnja balkonaArhitekt: Giacomo Mattich

21 Gottardi, Sauro, La casa del console Turco, Panorama, 13 (1995), str. 30-31; prema sjećanju stanarakuće ta stakla su bila i na rešetki iz kovanog željeza balkona prvog kata pročelja ulice VatroslavaLisinskog. Ta stakla, crvene, žute i plave boje, u bojama riječke zastave, stradala su u jednomnevremenu tridesetih godina XX. stoljeća.

34

s primjesama venecijanske neogotike. Ta uglovnica dobiva efektnu i dekorativnurazdiobu pročelja na žute i crvene horizontalne linije, što vizualno olakšava velikupovršinu fasadnog plašta. Balkoni još više ornamentiraju to posebno dekorativnopročelje. Na toj standardnoj “peterokatnici” u lukovima iznad prozora i vrata, nadvije fasade od deset i sedam prozorskih i vratnih osi naslikane su dekoracije spseudoorijentalnom ornamentikom, arabeskama, kaligrafijom, različitim vrstamaorijentalnog pisma, stiliziranih biljnih motiva i onog što je neobično, protivnoikonoklazmu islama, ženskim i muškim likovima u lunetama prvog kata Turskekuće. Na potkrovnom katu nižu se bifore s potkovičastim saracenskim lukom, kojedijele površinu fasade popločene žuto-crvenim keramičkim četverouglastimpločama. Iznad bifora, ispod izuzetno jako izbačene strehe,22 ponovo su slikanedekoracije u svojevrsnom potkrovnom frizu. Na području prvog kata na fasadi je ifriz s keramičkim pločicama, orijentalnog stiliziranog florealnog elementa uzelenoplavoj i žutoj boji. Ulazna vrata i nadstrešnicu balkona prvog kata u Verdi-

22 Izbačena streha ima prizvuk Mediterana i većinom je nalazimo na vilama, ali u riječkom slučaju čestose zatječe i na gradskim stambenim palačama s kraja XIX. i osobito s početka XX. stoljeća.

Nacrt: “Casa Turca”, 1906. godineArhitekt: Carlo Conighi

35

jevoj ulici krase ukrasi iz kovanog željeza sa sličnim orijentalnim ukrasima, osobitozvijezdama i polumjesecima te valovitih linija metala, što u jednom asociraju naorijentalnu kaligrafiju i vegetabilnu inspiraciju.

Nacrt: Casa Bartolich – Gelletich “Casa Turca”, 1906. godine, tlocrtArhitekt: Carlo Conighi

Nacrt: Casa Bartolich – Gelletich “Casa Turca”, 1906. godine,skica vratnih otvora, arhitekt: Carlo Conighi

36

Analizirajući dva pročelja uglovnice Turske kuće, nameće nam se najprijenjezina veličina i površina pročelja, no ne oporošću vizualnog doživljaja koje namponekad ostavljaju velike gradske palače. U primjeru Turske kuće, sa sedamnaestprozorskih i vratnih otvora, kao i četiri kata s prizemljem i mansardom na dvijefasade, te kosinom strehe i neobično visokog dimnjaka iz opeke izvedenog poputneprobojnog zida, kuća izgleda skoro kao koloristička i linearna fatamorgana. Tajefekt lakoće izveo je Carlo Conighi vertikalama otvora i bogatih natprozornika,dominantnom vertikalnom razdiobom ziđa, žutoj otvorenoj i lakoj suprotstav-ljajući crvenu jaku i zamjetnu liniju horizontalne razdiobe. Još je više četvrti,dograđeni kat, “olakšan” biforama koje istina, prate prozorske osi donjih katova,ali smanjujući površinu zida uz keramičke kvadre crvene i žute boje postavljenedijagonalno, čine zid titravim i nematerijalnim. Time se stvara dojam otvorenerenesansne potkrovne loggie, zastrte zavjesama. Fasadu koja se nalazi u Verdi-jevoj ulici karakterizira u prizemlju zatečeno stanje iz osamdesetih godina XIX.stoljeća. Osobito se to tiče vratnih i prozorskih otvora dućana s jednostavnimdoprozornicima i lučnim dovratnicima iz bijelog kamena. Tome pridodajemo ibalkon prvog kata, intervenciju iz 1883. godine, koji dužinom zauzima tri fasadnaotvora, dva prozorska i jedan vratni.

Turska kuća – Casa Turca – situacija

37

Turska kuća – Casa Turca – pročelja

Na nacrtima arhitekta Carla Conighija iz 1906. godine nalazimo i njegove osobnecrteže olovkom, tih zatečenih otvora i mogućnosti njihove redefinicije, što je tekdijelom ostvareno na fasadi palače koja gleda na Ulicu Vatroslava Lisinskog, osobitona dekoraciji glavnog ulaznog portala u zgradu, kao i jednog pokrajnjeg, dok vratapekare koja na tom mjestu ima stoljetnu tradiciju, ostaju nepromijenjena. Prvi katpalače, za razliku od jednostavnog, sivo oličenog zidnog plašta zgrade iznad prvoghorizontalnog vijenca, karakterizira bogatstvo vodoravno naličenih linija, širih žuteboje i crvenih užih, što se nastavlja bez prekida, osim keramičkim frizom pri vrhuprozorskih i vratnih otvora prvog kata, sve do kraja trećeg kata. Ispod prozorskihklupčica nalaze se, oličene sivom bojom, viseće ukrasne pravokutno nazubljeneistake. Te prozorske otvore prvog kata natkriljuju lunete i ponad njih u visokomreljefu istaknuti okviri, natprozornici što završavaju horizontalnom gredicom, kojaje ukrašena vertikalnim, stiliziranim florealnim ukrasima u visokom reljefu, takođeru sivoj boji. Pri vrhu prozorskih otvora po horizontali, kontinuirano teče frizkeramičkih kvadratnih pločica sa zelenoplavim i žutim stiliziranim cvjetnimmotivom. Porijeklo te keramike nije razjašnjeno. Može biti da je keramika do-premljena iz Istanbula ili možda Španjolske, a moguće da je iz mađarske tvornice

38

Zsolnay.23 Orijentalni karakter je očit, no produkcija sličnih početkom XX. stoljećadaje različite mogućnosti, osobito zbog trgovačkih veza naručitelja. Do danas sesačuvao manji dio pločica, te bi ih trebalo nadopuniti kopijama do kraja za njihpredviđenih žljebnih otvora.24 Natprozornici i lunete prvog kata oslikani su ara-beskama, kaligrafskim ornamentom na četiri arapska pisma (nastalik, sulus, kufi itugrai).25 Uz to se nalaze naslikani florealni te stilizirani vegetabilni motivi. Osobitoiznenađuje pojava ljudskog lika, crnih muških i svijetlih ženskih glava, urešenihbojnim kacigama i oružjem, kao i krunama – pokrivalima za glavu i bogatimnakitom, što zajedno čini presedan u orijentalnoj likovnoj umjetnosti zbog ikono-klazma u slikarstvu i kiparstvu. Ta posebno bogata likovna ornamentacija naglašenaje osobito na prvom katu. Boje koje se pojavljuju na slikama su crvena, žuta, oker,smeđa, crna, bijela, plava i siva. Glave crnih muškaraca, negroidnih karakteristika,strašnog pogleda, spominju nas na Turke, Saracene, gusare Furiose i riječko-venecijanski motiv moretta – morčića u skulpturi, slikarstvu i nakitu ta dva grada.26

Prikazi ženskih lica, naglašene slikarske plastičnosti, odaju prepoznatljiv lik bogatookićenih žena orijenta. Oko tih likova nalazi se mreža linija koja u bijeloj i sivojboji s cvijećem, laticama i lišćem čini stilizirani ružičnjak. Pomnim odgonetavanjemslikovitog prikaza otkriveno je da je to posebno orijentalno pismo, što nam još višenaglašava dekorativnost arapske kaligrafije. Na natprozornicima uz biljni slikaniukras nalazimo i kaligrafirane natpise. Drugi kat naglašen je po sredini, iznadvelikog balkona prvog kata, malim balkonom koji podržavaju lepezasto osnovanekonzole, a umjesto kamene tranzene ogradu balkona tvori balustrada stupićakružnog tijela stupa s bazom i kapitelom te kutnim stupićima kvadratne osnove usivoj boji. Iznad prozora i vrata drugog kata nalazi se siva horizontalna greda,uvučena oslikana luneta i šiljasto potkovičasti lučni natprozornik sa zrakastooličenim crveno-žutim vertikalnim linijama iste debljine. Taj natprozornik uokvirenje istaknutim žlijebom sive boje. Slike na lunetama sazdane su iz dekorativnogokvira, a u sredini nalaze se jajoliki prostori, kartuše s uvećanim orijentalnimnatpisima. Treći kat ponad prozora krase oslikane lunete sličnih likovnih kompo-zicija kao i one na drugom katu. Te slike uokviruju natprozornici oblog, blago privrhu ušiljenog luka s izmjenom crvenih i žutih vertikalnih površina. Fasadni plašttrećeg kata završava geometriziranim čipkastim ukrasom sive boje koji visi s

23 Vilmos Zsolnay, tvorničar keramike u Pecsu (Mađarska), (1828.–1900.), imao je narudžbe za Rijekui Opatiju; Duranci, Bela, Keramika Žolnai, Secesija u Subotici, Budapest, 2002., str. 139

24 De Canziani Jakšić, Theodor, Secesijska keramika na području Rijeke i Kvarnera, Rijeka, 1996.25 Ždralović, Muhamed, Maslić-Ždralović, Mubera, Arabički natpisi na “Turskoj kući” u Rijeci, rukopis,

2005.26 De Canziani Jakšić, Theodor, Moretto specialita Fiumana – Morčić riječki specijalitet, Rijeka, 2004.,

str. 69-72

39

istaknute horizontalne grede. Iznad tog korniša, koji je nekada bio i formalnizavršetak kuće, dograđen je 1906. godine četvrti kat. Taj je kat osobito dekorativans izmjenom bifora uz prisutnost saracenskih lukova kao i keramičkih i slikanihukrasa s vegetabilnim uzorkom. Prozorske otvore i pravokutna polja s dijagonalnosloženim keramičkim pločama nadvisuje linijski utrostručen horizontalni okvir, aispod izbačene strehe s drvenim kasetama i dekorativnim drvenim konzolama smeđeboje tamnog drveta, nalaze se u pravokutnim okvirima jednake veličine slikarije sorijentalnim pismom i geometriziranim ukrasima kao i biljnim ornamentima bliskimsecesijskom ukusu. Drugu fasadu koja gleda na Ulicu Vatroslava Lisinskog, iznadprvog kata i ulaznog portala po sredini krasi duguljasti balkon s balustradnomogradom iz kamenih stupića i nadstrešnicom načinjenom iz kovanog željeza u crnojboji s orijentalnom simbolikom, polumjesecima i zvijezdama. Iznad tog balkonanalazi se drugi, na drugom katu. Treći kat po trećoj i osmoj vertikali prozorskih osiupotpunjuju dva manja balkona istih karakteristika, kao i onog na drugom katu sfasade u Verdijevoj ulici. Od ulaznog portala i vratnica iz kovanog željeza, s citatommotiva arabeski, ulazimo u ulazni hodnik sa sličnim zvjezdastim, stiliziranoflorealnim, višebojnim, bijelim, oker, smeđim i crnim ukrasima u podnoj terrazzotehnici. Na katove zgrade dolazi se stepeništem iz bijelog kamena, koje krasi ograda

Detalj pročelja u Verdijevoj ulici

40

iz kovanog željeza s motivima polumjeseca i zvijezda. Slični motivi pojavljuju sena jednokrilnim i dvokrilnim drvenim vratima s rešetkama od kovanog željeza,citirajući bifore s četvrtog kata zgrade. Prema podacima nekadašnjih stanara zgrade,pri vrhu stepeništa nalazilo se i mjesto za molitvu. Poslijeratnim pregradnjama idegradacijom tog prostora izgubio se taj kultni kutak. Unutrašnjost stanova prvogkata krasila su pjeskarena stakla na vratima s orijentalnim motivima, kvake izmesinga s motivima arabeski kao i keramičke peći i raskošni kamini od kojih jejedan sačuvan u Muzeju grada Rijeke.

Za tu slikovitu zgradu i njezinu fasadu može se reći da ima historicističkuzamisao parafraziranja “orijentalne arhitekture” koja je u dekorativnom smisluizvedena u secesijskoj zanatskoj maniri. Slikane dekoracije na kući izveo je, premakonceptu neznanog autora, slikarski atelier Fumi.

Casa Turca – prozori na prvom katu

41

Dekorativno fasadno slikarstvo u Rijeci

Pikturalne dekoracije u eksterijerima izložene su zbog različitih čimbenikaubrzanom propadanju. Taj specifikum arhitekture i slikarstva nalazimo u riječkomslučaju u svim epohama i stilskim razdobljima XIX. i XX. stoljeća. Nešto više suslikane dekoracije na fasadama prisutne kod arhitektonskih ostvarenja profanogkaraktera, a manje sakralnog i funeralnog. Najznačajniji primjeri slikarske dekora-cije u eksterijeru su svakako oni primjeri koji svojim bogatstvom slikane dekoracije,zanimljivošću likovnog koncepta, fasadnog pikturalnog ornamentarija, te vremenomi mjestom nastanka, ali i poznatog slikara dekoratera, daju mogućnost sagledavanjate kulturalne i umjetničke posebitosti u gradu Rijeci, ali i europskim istovremenimprimjerima. Najviše primjera slikarske dekoracije na fasadama u Rijeci primje-ćujemo u godinama od 1880. do 1918. Najzastupljenije je dekorativno fasadnoslikarstvo u vrijeme stilskog razdoblja historicizma te secesije, a nešto manje urazdoblju moderne. Bogatstvo slikanih dekoracija na zgradama Rijeke najčešće jeu vrijeme kasnog historicizma i secesije, što je usporedno ekonomskom uzletu,materijalnom bogatstvu Rijeke pri kraju XIX. i početkom XX. stoljeća, kao imnogim arhitektima koji su te dekoracije rabili po uzorima na europske centre svoga

Detalj pročelja u Ulici Vatroslava Lisinskog

42

školovanja – Beč, Graz, Prag, Veneciju i Budimpeštu. Izobrazba slikara dekoraterau Rijeci počinje 1787. godine, kad je osnovana Scuola di disegno. Sličnu naobrazbuobrtnici su mogli od 1885. godine dobiti u Delavskoj školi u Kastvu, koja je dalaveliki broj vrsnih obrtnika što djeluju u Rijeci i okolici. U vremenu od 1884. do1921. godine u Rijeci bilježimo više od sedamdeset prijavljenih slikara dekoraterate slikarskih udruženja. Najpoznatiji među njima je slikar dekorater Giovanni Fumikoji u Rijeci, došavši iz Venecije, djeluje od 1883. do 1900. godine. Arhitekti kojisu najviše koristili dekorativno slikarstvo prilikom projektiranja zgrada u Rijeci suTršćanin Giacomo Zammattio i Carlo Conighi. Oni ostvaruju izuzetna arhitektonskaostvarenja sa stilskim oznakama historicizma i secesije. Među mnogim ostvarenjimatreba istaći palaču Filodrammatica, arhitekta Zammattija iz 1889. godine, palačuWhitehead – Casa Veneziana, djelo istoga arhitekta iz 1896. godine, te kuće FondoSan Niccolò i stambenu kuću Cassa di Risparmio iz 1893. godine. Carlo Conighiostvaruje veliki broj arhitektonskih izvedbi, a posebno vrijedne i živopisne su CasaTurca – Nicolaides iz 1906. godine, te Casa La Bella Ebrea – Grisogono-Sillich iz1909. godine. Izuzetan primjer su i Ville Illy, arhitekta Jablonszkog iz 1895. godine,

Konzole balkona, 1879. godine

43

i Beusterien, arhitekta Uga Pagana iz 1908. godine. Naznačiti treba i kuću Bakarčić-Sušanj iz 1890. godine na Sušaku i kuću Vallencich arhitekta Bruna Slocovicha iz1909. godine. Sva ta ostvarenja pored mnogih drugih živa su slika i biljeg posebitostiriječke mješavine Mediterana i Mitteleurope u službi visokog kulturnog nivoaživljenja i stvaranja na ukras građanima i prijateljima grada Rijeke.

Slikari i slikari dekorateri u Rijeci od 1884. do 1921. godine

Među mnogim slikarima i slikarima dekoraterima koji svoj obrt imaju prijavljenu Rijeci, što doznajemo preko vodiča Guida di Fiume i Registro Industriale ugodinama od 1884. do 1921.27, nalazimo izuzetno velik broj kako djelujućihprijavljenih slikara tako posebno velik broj slikara dekoratera te zajedničkihslikarskih radionica i udruženja. Na prvom mjestu je obitelj Fumi. Na čelu obitelji

27 DAR, Trgovačka obrtnička komora i Trgovačka deputacija u Rijeci / Registro Industriale (Cameradi Commercio) C - (1884–1911) PO – 1/57; A – (1897.–1921.) PO - 1/56

Konzole balkona

44

je slikar Giovanni, zatim supruga Amalia te Zebedeo i Amato Fumi. Među pozna-tijim imenima su Giovanni Battista Simonetti, Emilio Simonetti, Ernesto de Meyer,Alessandro Antal, Ignazio Hausner, Silvio de Caneva te Arrigo Riccotti.28

Giovanni Battista Simonetti, 1907. godine osniva Primo Gabinetto ArtisticoFiumano. Giuseppe Padovani djeluje od 1906. godine, a 1921. godine osnivaColorificio Fiumano. Godine 1913. osniva se Primo Consorzio Fiumano di pitturae decorazioni fra lavoranti pittori, a 1919. godine Prima fabbrica Fiumana di ColoriFulgor. Antonio Kramar e Co. 1913. godine, nakon samostalnog rada i zajedničkograda s različitim slikarima od 1900. godine, osniva Primo stabilimento di pittura.Kao dekorateri pojavljuju se i poznatiji riječki slikari među kojima GiuseppeMoretti, Carlo Ostrogovich, Giovanni Butcovich Visintini, a u isto vrijeme u Rijecibilježimo djelovanje više od sedamdeset prijavljenih slikara dekoratera.29

28 Guida di Fiume (1910.–1914.); Zabedeo Fumi (1853.–1929.), Amalia Giulia Iacotti Fumi (1862.–1941.)

29 DAR, C – (1884.–1911.) PO – 1/57; A – (1897.–1921.) PO – 1/56

Pročelje Turske kuće – Casa Turca u Ulici Vatroslava Lisinskog

45

Riječki kralj slikara dekoratera Giovanni Fumi

Giovanni Fumi, slikar, dekorater i restau-rator, rođen je u Veneciji 1849. godine. URijeku dolazi iz Trsta 1883. godine i tu dje-luje do smrti, 1900. godine. Slikao je pejzaže,portrete i slike sakralnog karaktera, te deko-racije. Slikao je na mramoru, staklu i svili teizrađivao mozaike. U sedamnaest godinasvoga djelovanja u Rijeci naslikao je velikibroj slika, zidnih dekoracija eksterijera i inte-rijera u komunalnim, privatnim zgradama,hotelima, tvornicama, ljekarnama te vilamai ljetnikovcima. Svoje djelovanje započinje uRijeci 1883. godine restauracijom Municipal-ne dvorane. Za stalno nastanivši se u Rijeci,Fumi 1886. godine otvara besplatnu školucrtanja za obrtnike obrazujući tako svojebuduće potencijalne radnike. Godine 1889.dekorira dio unutrašnjosti i fasadna među-prozorska polja mansardnog dijela palačeFilodrammatica na Korzu.30 Već u prvim go-dinama djelovanja u Rijeci planira i gradi svoju kuću i atelier na lokaciji Plasse.31

Godine 1898. godine prijavljuje se kao intagliatore in legno – drvorezbar, a ne slikardekorater.32 U arhivskom materijalu nalazimo arhitektonski projekt “dekorativnogprozora” – reklame koju je vjerojatno 1897. godine izradio sam Giovanni Fumi snatpisom i naznačenim mjestom ateliera u Via dei Cappuccini.33 Godine 1900. Fumiumire te biva pokopan u Rijeci. Spomenik mu izrađuje glasoviti kipar Ivan Rendić1902. godine.34 Za sobom Fumi ostavlja članove svoje obitelji koji kao dekorateriu Rijeci djeluju sve do tridesetih godina XX. stoljeća.

Spomenik Giovanniju Fumiju,kipar Ivan Rendić, 1902. godine

30 Zammattio, Maria – Nerzi, Antonio, L’Architetto Giacomo Zammattio (1862.–1927.), Bergamo,1931.

31 DAR, JU – 51 / 50/1898; 75/1898; 69/1898 (projekt kuće i ateliera slikara Giovannija Fumija, arhitektaF. Superine)

32 DAR, C – (1884. – 1911.) PO – 1/5733 DAR, JU – 51 / 5/1897.34 Duško Kečkemet u Monografiji Ivan Rendić, Brački zbornik, Supetar, 1969; navodi da je spomenik

Fumiju podignut u Trstu dok se on stvarno nalazi na riječkom groblju Kozala od 1901. godine.

46

Arhitekti Carlo Conighi i Giacomo Zammattio i njihova arhitektonsko-slikarska imaginacija

Carlo Conighi arhitekt je koji je 1875. godinezavršio politehniku u Münchenu35. U Rijeci, naSušaku te Opatiji radi kao samostalni građevinskipoduzetnik projektirajući i gradeći mnoge stam-bene kuće, vile i ljetnikovce, te zgrade komunalnogkaraktera36. Kao izuzetno iskusan graditelj radio jekao nadzorni arhitekt na mnogim važnim gra-đevinskim ostvarenjima u Rijeci, od sinagoge,Guvernerove palače pa do zgrade Mađarskog dječ-jeg vrtića Torretta. Njegov stilski arhitektonskigovor varira od historicističkih ostvarenja do sece-sije. Među svojim ostvarenjima mnoga je izveo umješavini historicizma i secesije u maniri tada vrlopomodnog “orijentalnog” stila. Taj “orijentalizam”u svojoj arhitekturi Conighi zapravo crpi iz pri-mjera, kako historicističkih, tako i secesijskih –talijanske liberty arhitekture od osamdesetih go-

dina XIX. stoljeća do dvadesetih godina XX. stoljeća. Orijentalno u arhitekturi,poglavito u likovnim umjetnostima Europe, nazočno je već od davnina. Međutim,od sredine XIX. stoljeća primjećuje se definitivno postojanje “orijentalizma” ili“orijentalizama”, osobito u slikarstvu Francuske, a primjenjuju ga i suvremeniknjiževnici, pjesnici i glazbenici toga doba. Upravo takve gradnje dozvoljavale suConighiju i primjenu pikturalnih dekoracija na fasadama. Najimpresivnija takovagradnja je Casa Turca, a njoj možemo pridružiti Villu Bartolomei, Casa Penso, CasaGrisogono- Sillich – La Bella Ebrea.

Giacomo Zammattio, arhitekt i urbanist, iz Trsta u Rijeku dolazi 1884. godine,a ostaje do 1904. godine. Studira na politehnici u Beču kod profesora von Förstelai von Schmidta. Godine 1884. gradi se komunalno riječko kazalište arhitekataFellnera i Helmera, a Giacomo Zammattio dolazi kao nadzorni arhitekt na gradnjikazališta. Po završetku kazališta 1885. godine gradi Školu za dječake i Školu zadjevojčice u ulici Dolac, a u godinama koje dolaze izgrađuje gotovo cijelu ulicuurbanizirajući taj dio grada. Drugi urbanistički zahvat, koji je istovremeno igraditeljski, su kuće i natkrivena tržnica na lokalitetu Brajda devedesetih godina

35 Labus, Nenad, Arhitekti Rijeke & Sušaka, rukopis, 1997.36 Antoniazzo de Bocchina, Anita, Il Cimitero di Cosala, Padova, 1995.

Arhitekt Carlo Conighi

47

XIX. stoljeća. Od važnijih ostvarenja u Rijeci treba spomenuti palaču Filodram-matica iz 1889. godine, palaču Whitehead – Casa Veneziana iz 1896. godine, te kućeFondo San Niccolò i Cassa di Risparmio Fiumana iz 1896. godine. Sudjelovao jei na natječaju i izradi nacrta za Palaču Adria 1894. godine, a od 1897. do 1900.godine projektira i izvodi mauzolej obitelji Whitehead u Rijeci. Zammattio napodručju Rijeke, Opatije i Lovrana u godinama svog djelovanja u Rijeci projektiraprivatne kuće, vile i ljetnikovce, zgradu za tvornicu čokolade, tvornicu SilurificioWhitehead, palaču Casina u Lovranu, mala kazališta u Pazinu i Piranu te na područjuRijeke ostvaruje oko četrdeset arhitektonskih izvedbi. Zadnje djelovanje u Rijecibilježi se 1904. godine kada pregrađuje jednu stariju kuću u stilu secesije. NakonRijeke djeluje u rodnom gradu Trstu gdje puno gradi, a već u stilu secesije 1909.godine gradi palaču Dettelbach koju krase slikarske dekoracije linearno vege-tabilnog motiva po cijeloj fasadi zgrade. Zammattio projektira najviše u manirirenesanse, manirizma i rokokoa. Kasnije prihvaća secesiju, a pri kraju svog životapriklanja se moderni, kada u godini svoje smrti, 1926., s arhitektom Nordijemmlađim projektira Stazione Marittima u Trstu. Mnoge njegove zgrade u Rijeciraskošno su slikarski dekorirane, a na trima, dekoracije je izveo Giovanni Fumi.37

37 Zammattio, Maria – Nerzi, Antonio, L’Architetto Giacomo Zammattio, Bergamo, 1931.

Turska kuća – detalj stubišta i ograde iz kovanog željeza

48

Detalj poda

Ulazna vrata u stanove

49

Crtačke škole u Rijeci i Delavska škola u Kastvu

U Rijeci je već u XVIII. stoljeću osnovana škola crtanja s nazivom Scuola didisegno. Ta škola osnovana je 1787. godine38, a djelovala je do 1894. godine kadaje zamijenjena Industrijskom školom te tečajevima crtanja koje su održavali nekidomaći i strani slikari. Tu školu obavezno su morali polaziti učenici obrtnici radipodizanja kvalitete njihovih zanatskih radnji. Škola se održavala u kapeli crkvesv. Vida. Od 1866. godine škola crtanja više nije djelovala samo nedjeljom većtijekom čitavoga tjedna, i tada mijenja svoje ime u La scuola serale domenicaledi disegno. U toj školi djelovao je i slikar Giovanni Fumi predajući predmetornamentalnog crteža. Godine 1886. Giovanni Fumi otvara svoju besplatnu školucrtanja za obrtnike. Krajem XIX. stoljeća, 1894. godine, osniva se i Nuova scuolaindustriale.39 Osim tih škola privatne škole i tečajeve imali su i slikari koji senastanjuju u Rijeci. Pored Fumija tu su djelovali Emmanuele Gallico te Domenicode Castro i Edoardo Bianchi.

38 DAR – Libro della Registratura Politica, (1786.–1789.)39 La Varietà, Fiume, Anno XIII. No. 179/1894.

Turska kuća – kamin

50

Delavska škola u Kastvu ustanovljena je 1885. godine,40 dvije godine nakon usta-novljenja Obrtne škole u Zagrebu. Ta škola imala je kao uzor Istituto tecnico u Trstu.Škola je planirana kao “svagdanja” i “nedjeljna”. U školi su izučavali obrtnici inaučnici te mnogi kasnije poznati domaći majstori. Pored ostalih predmeta, predmetkoji je predavao profesor Palese iz Trsta zvao se “javna dvorana risanja i pre-davanja”. Osim tog predmeta spominju se predmeti: nauka o građevnom materijalu,prostoručno risanje, geometrijsko i projektivno risanje, arhitektonsko risanje,perspektiva, krasopis, radna pouka u stolarstvu i modelovanje. Škola je u svomposjedu imala modele i uzorke, knjižnicu i bogati edukacijski materijal dobavljeniz Beča, pa su učenici na temeljima tih didaktičkih neostilskih ali i secesijskihpredložaka izgrađivali svoj pogled na zanatski rad, arhitekturu i umjetnost što seuvelike može primijetiti ako se prati njihovo kasnije djelovanje kao majstora u Rijecii okolici.41

Analogni primjeri arhitekture Turske kuće u Rijeci

Sličnih primjera s ornamentalnim utjecajima u arhitekturi bilo je u drugojpolovici XIX. stoljeća u Austro-Ugarskoj i na Mediteranu dosta. Razlog tomu jehistoricistički eklektički ukus sklon egzotici i teatralnosti, a sami po sebi stranimotivi orijentalne arhitekture različite provenijencije bili su osobito dobrodošli ieksploatirani. Utjecaje arabičke, maurske, turske, perzijske i druge orijentalneumjetnosti i arhitekture vidimo posebno u krajevima koji s tim kulturama graničeili su imali povijesne veze. Ne mali broj primjera nalazimo u Španjolskoj i Portu-galu, ali i u južnoj Italiji, Siciliji, Venetu, sve do Istre i Dalmacije. Iz Venecije namdolazi puno primjera “maurske arhitekture”, odnosno utjecaja što ih je Venecija sOrijenta primala već od XIII. stoljeća na dalje. Među takove građevine ubrajamoiz Venecije Ca’ Loredan i Ca’ da Mosto s izrazitim obilježjem direktno importiranogorijentalnog graditeljstva. Između ostalih, najizrazitiji primjer jest Fondaco deiTurchi, sagrađen 1225. godine kao magazin, jedna od najstarijih građevina Venecije.Godine 1621. pripada Turcima, a sredinom XIX. stoljeća doživio je temeljiturestauraciju koja je donekle interpretirala “maurski” utjecaj, a malo ima veze soriginalnom fasadom građevine. Inspiraciju Orijentom tako zatječemo na monu-mentalnoj zgradi sarajevske Gradske vijećnice, koju od 1891. do 1896. godine gradearhitekti Paržik, Vitek i Iveković. Ta gotovo fantastična zgrada, izuzetno bogatih

40 DAR, JU – 37/1884. DS - 1641 Slične uzorke, odnosno publikacije, nalazimo u Spomeničkoj knjižnici i zbirci Mažuranić-Brlić-Ružić

u knjizi Felixa Laya, tiskanoj u Beču 1876. godine, kao i u knjizi H. Dolmrtscha, Der Orna-mentenschatz, tiskane u Stuttgartu 1890. godine.

51

Sarajevska Gradska vijećnica

Željeznička stanica uBosanskom Brodu

52

pročelja i same arhitektonske pseudofortifikacijske strukture jedan je od veli-čanstvenih primjera utjecaja orijentalnog graditeljstva, ornamentacije, kolorita,fasadnog plašta, kao i najraskošnije ostvarenje pseudoorijentalne umjetnosti u bližojokolici. Druga monumentalna građevina je željeznička postaja u Bosanskom Broduiz 1897. godine s istim stilskim karakteristikama i arhitektonskim jezikom, pa semože pretpostaviti da je nastala po ugledu na sarajevsku Vijećnicu, možda i od istiharhitekata. Iz Bosne imamo i primjer iz Travnika. Tamo se nalazi zgrada Ibrahim-pašina Fejzija – medresa iz 1892. godine sa sličnom razdiobom pročelja na centralninaglašeni rizalit i krila zgrade s pokrajnjim rizalitnim istacima. Ono što karakterizirasve navedene primjere iz Bosne su slični prozorski i vratni otvori i ornamentacija,kao i horizontalna crveno-žuta razdioba zidnog plašta što dodaje slikovitost tojarhitekturi. Sličan primjer je i Villa Alhambra u Dubrovniku, te vile na Hvaru idrugim turističkim središtima s kraja XIX. i početka XX. stoljeća.

Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik

53

Kraj Trsta u Italiji, na šetalištu koje vodi dvorcu Miramare nalazi se od 1896.godine Villa Jakić. Ta vila inspirirana pseudoorijentalnim uzorima, arhitektonskoje djelo slikara, kipara i arhitekta Ivana Rendića, koji je u Trstu imao svoj umjetničkiatelier, a na namještaju koji je on dizajnirao, te osobito na funeralnim spomenicimazamjetna je njegova očaranost orijentom. Među primjere iz prijestolnice, gradaBeča, svakako treba uvrstiti palaču Arsenala, odnosno Vojnog muzeja arhitekataAugusta S. von Sicardsburga i Eduarda von den Nülla iz 1849. do 1852. godine.Uz tu građevinu treba spomenuti i Tvornicu Zacherl, arhitekta Karla Mayredera iz1888. godine s prevladavajućim pseudoperzijskim utjecajem.

Arsenal, Beč

Tvornica Zacherl,Beč

54

Villa Jakić, Trst

Fondaco dei Turchi, Venezia

55

U Rijeci i okolici slične primjere nalazimo u samom gradu Rijeci, Sušaku, Opatijii Lovranu kao osobito pogodnom tlu austrougarske turističke rivijere koja je tražilakulisnu raskoš i egzotiku u svojoj arhitekturi. Najizrazitiji primjer iz Lovrana je vilaNazareth s početka XX. stoljeća. Ističe se zatim palača iz 1907. godine s po-novljenim žuto-crvenim oličenim pročeljem te prozorskim otvorima koji podsjećajuna riječku Tursku kuću42 i arhitektonski izraz arhitekta Carla Conighija. Dosrednjovjekovne kule u Lovranu, još prije dvadeset godina stajala je monumentalnaškolska zgrada sagrađena početkom XX. stoljeća, a nosila je slične konstruktivnei ornamentalne značajke riječke Turske kuće. Zanimljiv pseudoorijentalni pečathistoricističko-secesijskog eklektičkog ukusa u oblicima i razdiobi prozorskih ivratnih otvora, pročeljnoj plastici, kao i boji pročelja nose Villa Thalia,43 VillaGianna (Jeanette),44 Villa Belfiore,45 Villa Vittoria.46 Te vile najvećim dijelomprojektirane su od arhitekata Carla Seidla, Franza Floriana, Andree Rubinicha, CarlaConighija i Attilija Maguola na samom kraju XIX. i početkom XX. stoljeća.47

Problem u njihovom istraživanju jest atribucija i datacija zbog većinom nepostojanjai manjkavosti arhivske dokumentacije.

42 Lovran, Trg slobode 443 Lovran, Villa Thalia, Ulica žrtava fašizma 1744 Lovran, Villa Gianna (Jeanette), Ulica Maršala Tita45 Lovran, Villa Belfiore, Trg slobode 1446 Lovran, Villa Vittoria, Bahova 247 Peršić, Mirjana, Turistička arhitektura Lovrana na kraju XIX. i na početku XX. stoljeća, Liburnijske

teme, Opatija, 1987.

Villa Vittoria, Lovran

56

Villa Belfiore, Lovran Villa Thalia, Lovran

Villa Gianna (Jeanette), Lovran Stambena palača, Trg slobode, Lovran

57

U Rijeci, izraziti je primjer kuća La Bella Ebrea – Grisogono-Sillich (ex Nascimbeni)arhitekta Carla Conighija iz 1909./1910. godine s terracotta i slikanim dekoracijama, alii vratnim i prozorskim lučnim ukrasima.48 U tu skupinu spada i Palača Benco, arhitektaGiuseppea Farkasa iz 1913. godine,49 Palača Schiucca-Matcovich, arhitekta CarlaConighija iz 1910. godine,50 Palača Miculinich-Richtmann, arhitekta Carla Conighija iz1904. godine,51 Palača Sablich iz 1908. godine,52 Villa Bartolomei Carla Conighija iz1910. godine,53 Villa Siberna, arhitekta Giuseppea Farkasa iz 1913. godine,54 te PalačaFondo San Niccolò arhitekta Giacoma Zammattija iz 1893./94. godine, kao i PalačaOpćinske štedionice istog arhitekta iz iste godine. Arhitekt Lipot Baumhorn gradi od 1902.do 1904. godine novu riječku sinagogu u “maurskom” stilu, a izvođač gradnje na sinagogibio je upravo arhitekt Carlo Conighi, što mu je moglo poslužiti kao inspiracija za reali-zaciju nacrta Turske kuće. Godine 1905. arhitekt Carlo Pergoli izvodi prema svojem nacrtukuću carinarnice na Fiumari, koja također ima orijentalne uzore.55 Uz te ide i palača uTizianovoj ulici 22 u Rijeci.

48 Rijeka, Janeza Trdine 9; DAR-JU 51, 130/8/1909.49 Rijeka, Ivana Filipovića 7, DAR-JU 51, 11/1913.50 Rijeka, Omladinska 1, DAR-JU 51, 149/1910., 60/1/1910.; DAR-JU 2 I 106/1910.51 Rijeka, Fiorello la Guardia 14, DAR-JU 51, 47/1904.52 Rijeka, Šetalište XIII. divizije 8, Projektna dokumentacija nedostaje, ali je prema stilskim karakte-

ristikama možemo pripisati arhitektu Carlu Conighiju.53 Rijeka, Podpinjol 15, DAR-JU 51, 220/1910.54 Rijeka, Kresnikova 18, DAR-JU 51, 109/1/1913.55 Rijeka, Krešimirova 24, DAR-JU 51, 99/2/1893.; Krešimirova 22, DAR-JU 51, 114/1/1893.; riječka

sinagoga građena je između 1902. i 1904. godine, a srušena je 1944. i 1945. godine (DAR-JU 51,100/1902.); carinarnicu na Fiumari projektirao je 1905. godine arhitekt CarloPergoli, srušena 1922.,te ponovo 1944./45. godine (DAR-JU 51, izdvojeni nacrti, srušene zgrade, br. 1/2, 2/3, carinarnica,kut. 83.)

Palača Miculinich – Richtmann, Rijeka

58

Stambena palača, Tizianova ulica, Rijeka

Kuća Grisogono – Sillich, La Bella Ebrea, Rijeka

Palača Benco, Rijeka

59

Kuća Sablich, Rijeka

Carinarnica na Fiumari, Rijeka

60

Sinagoga, Rijeka

“Orijentalni” atelier opatijske slikarice Leo von Littrow u Opatiji – Villa Rusticana

61

Osim tih gradskih palača s kraja XIX. i početka XX. Stoljeća, u Bakru iz XVIII.stoljeća imamo očuvanu “Tursku kuću”, međutim ona je primjer originalne orijentalnearhitekture s rustičnim izgledom te osim po utjecaju s orijenta nije u vezi s navedenimprimjerima. Svi primjeri dokazuju veliko zanimanje kao i pomodnost orijentalne umjetnostina prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće.

Život i djelovanje turskog i grčkog konzula u Rijeci Nikolaia NicolakiEffendi de Nicolaidesa i njegove supruge Antonije Bartolich Gelletich-

Nicolaki de Nicolaides

Nazočnost turskih državljana u Rijeci prati se odXVIII. stoljeća. Ti turski državljani u ovom kraju,zapravo i nisu etnički Turci, već Grci, Armenci,Cincari i drugi, osobito nakon 1719. godine, kadaRijeka postaje slobodna luka, ali i 1723. godine kadaje za promet u većem dijelu otvorena cesta Karolinapovezujući Primorje sa zaleđem u izmjeni roba,ljudi, ali i običaja i različitih drugih utjecaja. Takou Rijeci nalazimo Grke: Dani, Manesteriotti, Mau-rizzi, ali i “Grke” što označuje sve one ortodoksnevjeroispovijesti s naznakom za iste Slavene koje seetiketiralo kao Greco – Illirico. Polovicom XIX.stoljeća sve više postoji zanimanje i potreba zapovezivanje i ekonomskom razmjenom izmeđuTurske i Rijeke. Različiti proizvodi izvozili su se izRijeke u Tursku, a iz Turske se uvozio najviše duhanza riječku tvornicu cigareta. Već od 1809. godinepoznati turski konzularni predstavnik u Rijeci jeDemetrio Maurizzi.56 Nakon njega dolazi njegov sin Ciriaco Maurizzi.57 Njega paksmjenjuje 1837. godine Antonio Matessich,58 veletrgovac i brodovlasnik. Od 1870.godine otomanski vicekonzul postaje Salomon Schulze,59 koji je za svoga djelovanjakao i Matessich postigao osobit uspjeh, odlikovan ordenjem i častima s različitihstrana: Turske, Crne Gore, Bugarske. Nakon njegovog mandata konzulom je

56 Karpowicz, Ljubinka, Riječki corpus separatum 1868.–1924., Rijeka, 1986., Demetrio Maurizzi(1748.–1821.)

57 Ciriaco Maurizzi (1788.–1843.)58 Antonio Matessich (1781.–1857.)59 Salomon Ludwig Silvester Schulze (1841.–)

Turski i grčki konzul uRijeci Nicolaki Effendi deNicolaides (1855.–1933.)

62

imenovan vicekonzul Brazila u Rijeci Adolf Rudmann.60 Iako nije bio islamskevjeroispovijesti, zbog prirode tih konzularnih kontakata čak je i svog sina nazvaoOsman. Od 1884. do 1886. godine vicekonzul je bio Demetrio Mavroyeni – Bey,te od 1887. godine počasni vicekonzul Švicarac Henrik Bourqui. Njega zamjenjujeAlbert Frankfurter te Sadreddin – Bey. Godine 1891. u Rijeku dolazi, 31. kolovoza,Nikolai Nicolaki Effendi de Nicolaides.61 On je prije Rijeke službovao u turskomkonzulatu u Madridu i obavljao poslove po drugim španjolskim predstavništvima.U Rijeci je ubrzo postigao uspjeh na učvršćenju riječko-turskih trgovačkih odnosate je 1898. godine proglašen stalnim konzulom, a bio je i grčki konzul. Izuzetnihsposobnosti i urođena diplomatskog dara bio je odlikovan različitim odlikovanjima,reda Medžidije 1898. godine i Mutemaiza 1899. godine. Odlikovan je bio i različitimstranim odlikovanjima. Osobitost njegova šarma i uglađenosti, s prizvukomorijentalne misterioznosti, po shvaćanju tadašnjih dnevnih novina, ali i samihRiječana, davala mu je posebno mjesto u gradu pa je uvijek bio rado viđen gost.Vjerojatno je to i zato što je svojom kulturom Mediteranca bio blizak fijumanskommentalitetu i običajima, a prema obrazovanju i staležu bio prototip kavalira naprijelomu stoljeća. Svoju družicu našao je u nešto starijoj dobrostojećoj FijumankiAntoniji Bartolich, udovici Gelletich.62 S njom se oženio 1891. godine u ortodoksnojcrkvi u Puli. Kumovi su im bili Aristide Rastopulos, grčki vicekonzul u Rijeci iposjednik Antipas iz Besarabije. Uz društvenu umješnost konzula Nicolakija našlose tu i veliko bogatstvo donne Antonije. Njezin otac Matteo Bartolich bio je bogatibrodovlasnik, veleposjednik i pomorski kapetan, te je svoju kćer izdašno osigurao.Prvi pak muž donne Antonije bio je Tommaso Gelletich, brodovlasnik, pomorskikapetan, kolekcionar koji je svojim legatima bio jedan od utemeljitelja riječkogmuzeja. Po njegovoj smrti 1884. godine donna Antonija dala je sagraditi mauzolejBartolich-Gelletich na groblju Kozala, djelo poznatog slikara, kipara i arhitekta IvanaRendića.63 Njezino bogatstvo uz poslugu, konje, kočijaša, sastojalo se u udjelima

60 Adolf Rudman (1838.–1897.)61 Nikolai Nicolaki Effendi de Nicolaides (1855.–1933.); Irvin Lukežić u knjizi Povijest riječkih

konzulata navodi da je Nicolaki rođen u Solunu, međutim s njegove nadgrobne ploče čitamo da jerođen u Istanbulu. Cjeloviti tekst glasi: “Il comm. Nicolaki Nicolaides del fu Giovanni e CaterinaPetridis nato a Constantinopoli – comm. di diversi ordini nazionali et esteri – segretario ed incaricatod’affari dell’ inpero Ottomano a Madrid (Spagna) commissario delegato in diverse esposizionispagnuole dal 1881 a tutto aprile 1891 e quindi console a Fiume della Turchia e della Grecia6.12.1855. – 29.11.1933.”

62 Na njezinoj nadgrobnoj ploči u mauzoleju Bartolich-Gelletich piše: “Antonia Nicolaki de Nicolaidésnata Bartolich fregiata della Medaglia di I.a classe della mezza – luna rossa 1912–1915 nata addi 2.gennaio 1834. cesso di vivere addi 16 gennaio 1917.” Epitaf je prepisao Theodor de Canziani Jakšić2005. godine.

63 Tommaso N. Gelletich, capitano e armatore, d’ anni 55 morto li 4. novembre 1884. (1829.–1884.);cappella Gelletich-Bartolich, arhitekt Ivan Rendić (1849.–1932.), DAR-JU 51, 33/1886.

63

u brodovima, nekretninama, kao i mlinovima na Rječini. Upravo eksproprijacijom istihza riječki vodovod dobila je donna Antonija veliku svotu novca koju je sa svojim suprugomuložila u pregradnju kuće, kasnije nazvanu “Casa Turca”.

Konzul Nicolaki sudjelovao je u svim javnim događajima, a najviše se baviopredstavljanjem otomanskog carstva u raznim poslovima. Dočekivao je turskegrađane, visoke goste i delegacije na proputovanju u Rijeci, kao na primjer mla-doturke 1909. godine. Organizirao je trgovačke veze Rijeke i Turske. Tako 1893.godine dobiva Exequaturu, 1894. godine u audijenciju ga prima i nadvojvoda Josip,bratić cara i kralja Franje Josipa, u svojoj vili u Rijeci, a 1895. godine otvorena jeu Rijeci i ekspozitura turskog trgovačkog muzeja iz Istanbula. Godine 1897.Nicolaki odlazi u Istanbul, a u Rijeci ga zamjenjuju Mehmed-Bey, Gustav Ben-venisti64 i dr. Maximilian Springer u različitim svojstvima. No, 1898. godine vraćase na staru dužnost Nicolaki. Razlog njegova jednogodišnjeg izbivanja ostaje namnepoznat. Konzul Nicolaki često je bio posrednik i predlagatelj Riječana za različitavisoka turska odlikovanja. Od 1912. godine u turskom konzulatu u Rijeci, pored

Mauzolej Gelletich-Bartolich,groblje Kozala, Rijeka

Nacrt mauzoleja Gelletich-Bartolich,Ivan Rendić, 1886. godine

64 Gustav Benvenisti (1857.–1918.)

64

konzula Nicolakija, rade Djemal-Bey vicekonzul i tajnik Gimlini Effendi. Iako su se širileglasine o zatvaranju konzulata u Rijeci, konzul Nicolaki svoje dužnosti obavljao je dokraja Prvog svjetskog rata, kad se konzularno predstavništvo Turske za Mađarsku seliu Budimpeštu. Nicolaki je pak do 1930. godine obavljao konzularno predstavljanjeGrčke. U vrijeme Prvog svjetskog rata konzul Nicolaki bio je izuzetno aktivan, unazočnosti proslava, javnih događanja, godine 1914. porinuća bojnog broda Szent Istvanu riječkom brodogradilištu Ganz Danubius (danas Brodogradilište 3. maj), ali i u poslovimaoko trgovine oružjem, osobito Turske s riječkom Tvornicom Torpedo. Uz to podržavajućipolitiku Austro-Ugarske kitio je svoj konzulat zastavama Turske i Mađarske, darivaosiromašne i ranjenike te vojnike duhanom. No, za njim nije zaostajala ni njegova suprugadonna Antonija koja je zbog nesebične pomoći i karitativnog rada, otvorivši 1906. godinefundaciju za gradsku sirotinju pod imenom Gelletich-Bartolich, za rad u organizacijiCrvenog polumjeseca dobila od sultana, 1915. godine, uz barunicu Ortzy, gospođe

Nacrt mauzoleja Gelletich-Bartolich, Ivan Rendić, 1886. godine

65

Weinhardt, Fesüs i Roediger, Medalju prve klase za zasluge u vrijeme Balkanskog rata1912.–1915. godine.65

Sjedište Turskog konzulata u Rijeci mijenjalo je kroz XIX. i XX. stoljeće svoje mjesto.Najprije po mjestu stanovanja samih konzularnih predstavnika, što je najčešće bilo u bliziniriječke luke (Matessich – Via Molo 467), a u drugoj polovici XIX. stoljeća konzulatnalazimo u Via del Governo 597, Via dei Cappuccini 593, Via Gisella 456, te napokonVia Stefano Türr – Via del Mercato 453. Na toj zadnjoj adresi koja je i današnja adresaTurske kuće, na križanju Ulica Vatroslava Lisinskog i Giuseppea Verdija, često se oblagdanima vijorila turska zastava na balkonu prvog kata, gdje je bilo konzularnopredstavništvo. Prigode su to bile uz blagdane matične zemlje Austro-Ugarske, blagdaneTurske, kao i dolaske brodova i predstavnika iz Turske, proslave ustoličenja sultana, nasultanov rođendan, za Bajram, Sheker bajram i Ramazan. U živopisnom, eklektičkom,mediteranskom koloritu uz palme i drugo egzotično bilje, na balkonima je sjedio često isam konzul Nicolaki, okružen skulpturama moretta i papagajem, figurirajući kao egzotičnipodsjetnik na svoju ulogu u Rijeci, kao i živu dopunu pseudoorijentalnoj scenografijiTurske kuće.66

65 Riečki Novi list, broj 64, 16.3.1915.66 Lukežić, Irvin, Povijest riječkih konzulata, Rijeka, 2004., str. 188-201, 255-261

Nadgrobna ploča turskog konzula Nikolaia Nicolaki Effendi de Nicolaidesa

66

Turska kuća – Casa Turca, pročelja

Turska kuća – Casa Turca, pročelje u Ulici Vatroslava Lisinskog

67

Ulazna vrata u Ulici V. Lisinskog Prozori i balkon u Ulici V. Lisinskog

Prozori s natpisima u Ulici Vatroslava Lisinskog

68

Zaštita i konzervacija

Slikane dekoracije podložne su ubrzanom propadanju. Uzrok tome je samomjesto gdje se nalaze, u eksterijeru, te nedovoljna pažnja i neodržavanje. Posebnorapidno te dekoracije propadaju u zadnjih dvadeset godina, što je evidentno nasvima, a uzrok tome je vjerojatno gradski smog. Uz druge atmosferske neprilike,smog na te fragilne dekorativne elemente djeluje razarajuće. Jedini način zadovo-ljavajuće zaštite i konzervacije je kontinuirana briga i održavanje, te čišćenje. Uzstalno održavanje, pravovremena restauracija i studirana zaštita može uvelikeprodužiti vrijeme trajanja tih dekorativno-umjetničkih djela. Uz to, česti su primjerida se na zgradama obave sanacijski radovi ili pak radovi ponovnog ličenja fasade,a da se pri tom ne ide na restituciju nekad postojeće ili pak restauraciju već postojeće,ali degradirane dekoracije. Dekoracija se u tim trenucima tretira kao minornielement što ona nije, a u globalnom estetskom sagledavanju fasade zgrade zane-marivanje je pogrešno i neprimjereno modernim standardima obnove. U slučajuobnove Turske kuće u obzir moramo uzeti njezinu raritetnost, gotovo unikatnost usvjetskim razmjerima, barem prema našim sadašnjim saznanjima. Ona je, naime,jedina građevina s tolikim brojem arabičkih natpisa na svojoj fasadi. Osobito zbogtoga što su natpisi i slikarije naslikani al secco tehnikom, podložni su ubrzanompropadanju, posebno ako su zanemarivani i neodržavani.

Obnovu Turske kuće inicirali su pojedinci i institucije 90-ih godina XX. stoljeća.Jedan od njih bio je ing. Viktor Ružić, koji je već 1991. godine Turističkom savezuOpćine Rijeka uputio prijedlog za valorizaciju i obnovu kuće. Pored njega, sličnosu predlagali i članovi Islamske zajednice Rijeka, pa je 1995. godine Stambeno-komunalna direkcija grada Rijeke inicirala i provela obnovu kuće. Projektnudokumentaciju sastavio je Građevno-projektni zavod Rijeka s odgovornim projek-tantom dipl. ing. arh. Tomislavom Pilepićem. Nadzor obnove i restauracije fresakana registriranom spomeniku kulture izvršio je Regionalni zavod za zaštitu spomenikakulture Rijeka. Restauraciju fresaka sa suradnicima izveo je akademski slikar irestaurator Ivan Buneta. Prema dostupnoj dokumentaciji restaurirano je 275 fresakau al secco tehnici, a cijeli zahvat stajao je oko 570.000 maraka. Zidarske radove nafasadi i dio unutrašnjosti izvelo je poduzeće Zidar iz Rijeke, dok je obrtničke istolarske radove izvelo poduzeće Slavija iz Rijeke. Za pomoć pri rekonstrukcijinatpisa stručnjaci su se obratili gospodinu Emiru Halihodžiću.67 U restauracijidobrobit je postignuta očuvanjem slikarskih dekoracija, no tonska vjernost origi-nalnog oslika izgubila se, kao i jasni crtež slika, osobito ljudskih figura koje su prijeobnove nosile oznake secesijskog ukusa.

67 Projektna dokumentacija i izvješće o obavljenim radovima dobiveno je od akademskog slikara irestauratora Ivana Bunete, na čemu zahvaljujem.

69

Po stogodišnjici od izgradnje i desetogodišnjici od obnove Turske kuće – Casa Turca,treba toj građevini dati zasluženo mjesto u pregledu arhitektonske baštine grada Rijeke,koja svojom kvalitetom i zanimljivošću, unikatnošću, daje pravu sliku stoljetnog riječkogmultikulturalnog ozračja.

Restauratorski i konzervatorski radovi

70

Restauratorski i konzervatorski radovi

71

Restauratorski i konzervatorski radovi

72

Restauratorski i konzervatorski radovi

73

Restauratorski i konzervatorski radovi

74

Isječak iz novina o restauraciji kuće

Projektna dokumentacija obnove

75

Projektna dokumentacija obnove Pismo ing. Viktoru Ružiću

Projektna dokumentacija obnove

76

Detalj pročelja

Projektna dokumentacija obnove

77

Zaključak

Casa Turca u Rijeci poseban je primjer u riječkoj arhitekturi. Možemo s pot-punom sigurnošću reći i u arhitekturi Europe, a i dalje. Naime, ta neobična mješavinahistoricizma, secesije, pseudoorijentalnih utjecaja, ali i odstupanja u pogleduikonoklazma u orijentalnoj ornamentaciji raritetna je i unikatna s velikim brojemmoralnih natpisa izvan granica arapskih država. U europskoj arhitekturi sličniprimjeri s orijentalnim i pseudoorijentalnim utjecajima nisu nepoznati. Već odšezdesetih godina XIX. stoljeća sve do dvadesetih godina XX. stoljeća njeguje seu europskoj arhitekturi, umjetnosti i estetici eklektička primjena egzotičnih utjecajai stilova. U historicizmu i u secesiji, koja se također voljela poigravati egzotikom,izrodilo se više različitih pseudoorijentalnih utjecaja, “neoegiptizama” i “neoara-bizama” različitih provenijencija – Turske, Sirije, ili već prije načinjenih fuzijaumjetničkih utjecaja i susreta arapske umjetnosti s europskom umjetnošću stilskihrazdoblja romanike i gotike u Portugalu, Španjolskoj, Veneciji i na Siciliji, ali i npr.u engleskoj “kolonijalnoj” umjetnosti i arhitekturi. Zanimljivost je da je taj susretumjetničkih utjecaja tvorio i nove smjernice i u renesansi i u baroku tih zemalja,pače utjecao je na nešto što se u tim zemljama smatra nacionalnim stilom. Već odsredine XIX. stoljeća u likovnim umjetnostima Europe primjećujemo postojanjeorijentalizma, osobito u slikarstvu, književnosti, poeziji i glazbi Francuske, o čemunam svoj sud ostavlja i književnik Victor Hugo izjavom: “Mi smo sad orijentalisti”.Pomodne su fotografije s kraja XIX. i početka XX. stoljeća, osoba neorijentalnogporijekla koje se daju portretirati u orijentalnoj ili pseudoorijentalnoj odjeći iinterijeru. Takova fotografija je i ona koju je poznati zagrebački fotograf Mosinger1913. godine načinio za Nadu Brlić.

U slučaju Turske kuće možemo reći da svaki urbani centar razvija, donekle premasvojim pravilima, stilove gradnje, a iz toga proizlaze i želje, ukusi i namjereinvestitora, kao i školovanje, porijeklo iveze arhitekata. Pa iako u Rijeci nemamotradiciju “orijentalne” umjetnosti, željominvestitora Antonije Bartolich Gelletich iNikolaia Nicolakija de Nicolaidesa, turskogi grčkog konzula, te imaginacijom i utje-cajima iz talijanskog historicizma i libertyjana arhitekta Carla Conighija, nastao je tajizuzetni spomenik arhitekture. U to doba uRijeci nije usamljeni primjer. Pače, javlja seviše primjera palača i stambenih kuća arhi-tekta Carla Conighija, ali i drugih koji

Nada Brlić u “orijentalnoj” nošnji,Zagreb 1913.

78

djeluju u smjeru primjene orijentalnih utjecaja. To možemo vidjeti i u funeralnoj arhitekturi,grobnicama i osobito mauzolejima na komunalnim grobljima Rijeke. Utjecaj ide i dalje,što je posebno vidljivo u primjerima lovranskih ladanjskih vila u sljubljivanju orijentalnog,venecijanske gotike i derivacije tršćanske neogotike s refleksijama arhitekta KarlaJunkera i dvorca Miramare još s kraja šezdesetih godina XIX. stoljeća. Sve se to događaneovisno o tome što je riječko Društvo inženjera i arhitekata bilo pod upravom Društvau Budimpešti. Upravo zato što je grad Rijeka tako neobično povijesno, lingvistički,nacionalno i vjerski stratificirana cjelina, u njemu su se mogli susresti različiti utjecaji istvoriti takve raritetne i unikatne primjere arhitektura kao što je Turska kuća – Casa Turca.

Literatura

79

1. Klobučar, Olga, Zagrebačka tvornica keramičkog posuđa i peći Josipa Kaline, Poseban otisak izzbornika “Iz starog i novog Zagreba II.”, Muzej grada Zagreba, Zagreb, 1960.

2. Depoli, Guido, La provincia del Carnaro, saggio geografico, Editrice la Società di studi Fiumani,Fiume, 1928.

3. Der Sommer und Winterkurort Laurana, verlag Franz J. Schid, Abbazia, 1910.4. Lozzi Barković, Julia, Secesija u stambenom graditeljstvu Rijeke, Vid, Zbornik, ICR, Rijeka

1995.5. Magaš, Olga, Zona kazalište - tržnica, prilog verifikaciji urbanog identiteta Rijeke, Umjetnost

na istočnoj obali Jadrana u kontekstu europske tradicije, posebno izdanje Zbornika Pedagoškogfakulteta u Rijeci, Rijeka, 1993.

6. Niel, Alfred, L’i.r. Riviera, da Abbazia a Grado, Edizioni LINT, Trieste, 1991.7. Luppis, Henriette, Villa San Michele - Lovrana, Manuscript, Lovrana, 1977.8. Favetta, Bianca Maria, La ceramica Triestina, Giacometti Editore, Verona, 1966.9. Valušek, Berislav, Carl Seidl i lovranske ville, Liburnijske teme, Opatija, 1987.10. Valušek, Berislav, Opatijske ville, arhitekt Carl Seidl ili villa u pejzažu, Ars Vivendi, br. 6,

Ljubljana, 1989.11. Lozzi Barković, Julija, Ambrosinijeva riječka sinteza, Jurina i Franina, časopis za istarsko

domaćinstvo, sv.53, Pula,1993.12. Peršić, Mirjana, Turistička arhitektura Lovrana na kraju XIX. i na početku XX.st., Liburnijske

teme, Opatija, 1987.13. Von Hortenau, Julius, Dreitausend Jahre Abbazia, Stabilimento tipografico de “La vedetta

d’Italia” S.A., XII., Fiume, 1934.14. Baričević, Marina, Povijest moderne keramike u Hrvatskoj, Školska knjiga Zagreb, Zagreb,

1986.15. Guida di Fiume, 1914.16. Guida di Fiume, 1915.17. Canella, R., Stili di architettura, Manuali Hoepli, Milano, 1918.18. Matejčić, Radmila, Kako čitati grad, ICR, Rijeka, 1990.19. Kobler, Giovanni, Memorie per la storia della Liburnica città di Fiume, Stabilimento Tipo-

litografico Fiumano di Emidio Mohovich, Fiume, 1896.20. Hirc, Dragutin, Hrvatsko primorje, 1891.21. Babić, Ljubo, Umjetnost kod Hrvata, Zagreb, 1943.22. Ekl, Vanda, Opatija – prostor i čovjek, Dometi IX.-X., Rijeka, 1984.23. Kalina, Ivo, Retrospektivna izložba, katalog, Moderna galerija Rijeka, 1984.24. Basin, Germain, Baroque and Rococo, Thames and Hudson, London, 1993.25. Loos, Adolf, Ornament i zločin, Mladost, Zagreb, 1952.26. Meyers Konversations = Lexikon, Leipzig - Wien, 1908.27. Murray, Peter, The architecture of the Italian Renaissance, Thames & Hudson, Singapore, 1992.28. Campana, A., Antoni Gaudi, katalog Gaudijevih djela, engleski prijevod

80

29. Murray, Linda, The High Renaissance - Mannerism, Italy, The North of Spain, 1500.–1600.,Thames & Hudson, 1993.

30. Murray, Peter and Linda, The Art of the Renaissance, Thames & Hudson, 1993.31. Argan, Giulio Carlo, Storia del Arte Italiana, Il trecento e il quattrocento, Sansoni Editore, 1986.32. Caruso, Nino, Decorazione Ceramica, Editore Ulrico Hoepli, Milano, 1995.33. Werke der Bildenden Kunst, Im Gebäude des Unterrichtsministeriums, in verlag des Unter-

richtsministeriums Ministeriums in Zagreb, Zagreb, 1942.34. Ekl, Vanda, Živa baština, Studije i eseji, ICR, Rijeka, 1994.35. Kečkemet, Duško, Ivan Rendić, Brački zbornik, Supetar, 1969.36. Lukežić, Irvin, Povijest riječkih konzulata, Rijeka, 2004.37. Riegl, Alois, Problems of style, Princeton, New Jersy, S.A.38. Lay, Felix, Ornamenti, Wien, 1876.39. Dolmrtsch, H., Der ornamenten shatz, Stuttgart, 1890.40. Laszy, Giacinto, Fiume tra storia e leggenda, Fiume, 1998.41. Vižintin, Boris, Umjetnička Rijeka XIX. stoljeća, Rijeka, 1993.42. Arte miracolosa, Rijeka, 1995.43. Architecture in Vienna, 1998.44. Hadžialagić, Husref, Islamska zajednica u Rijeci, 2006.45. Arhitektura historicizma u Rijeci, Rijeka, 2001.46. Arhitektura secesije u Rijeci, Rijeka, 1998.47. De Canziani Jakšić, Theodor, Moretto specialita Fiumana – Morčić riječki specijalitet, Rijeka,

2004.48. De Canziani Jakšić, Theodor, Dekorativno fasadno slikarstvo u Rijeci, Rijeka, 2001.49. De Canziani Jakšić, Theodor, Povijest akvarija u Rijeci i Opatiji, Rijeka, 2002.50. De Canziani Jakšić, Theodor, Secesijska keramika na području Rijeke i Kvarnera, Rijeka, 1996.51. De Canziani Jakšić, Theodor, Vegetabilni i zoomorfni ornamenti na riječkim fasadama, 2006.52. Duranci, Bela, Keramika Žolnai, Secesija u Subotici, Budapest, 2002.53. Von Littrow, Heinrich, Fiume und Seine umgebung, Fiume, 1884.54. Gärtner, Peter J., Art & architecture – Musée d’ Orsay, Köln, 2001.55. Selvatico, Lazari, Guida di Venezia, Venezia-Milano-Verona, 1852.56. Zannier, Italo, Moonlit Venice, Yacht in Venice, Spring Summer 2006.57. Gottardi, Sauro, La casa del console turco, Panorama, XIII., Fiume, 1995.58. Prodam, Attilio, Gli Argonauti del Carnaro, Milano, 1938.