Udruga za unapreñenje duševnog zdravlja i „Sretna obitelj“ … · 2008-04-22 · potrebna pažnja, ljubav i pomoć. Ova knjiga u potpunosti opravdava naziv psihijatrija, što

Udruga za unapreñenje duševnog zdravlja i podizanje kvalitete života

duševnog bolesnika i njegove obitelji „Sretna obitelj“

Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude - živjeti s duševnom bolešću

Psihoedukacijska predavanja i radionice podrške i

samopomoći udruge „Sretna obitelj“

UREDNICA Ema N. Gruber

Popovača, 2007

2

IMPRESUM Izdavač: Udruga za unapreñenje duševnog zdravlja i kvalitete života duševnog bolesnika i njegove obitelji «Sretna obitelj“ Urednica: Mr. sc. Ema N. Gruber, dr. med. Autori: Mr. sc. Ema N. Gruber, dr. med Mr. sc. Daša Poredoš Lavor, dipl. soc. radnica Mr. sc. Branka Aukst Margetić, dr. med Zvjezdana Furjan, vms Prim. dr. sc. Tija Žarković Palijan, dr. med Maja Živković, dr. med. Marina Kovač, dr. med. Doc. dr. sc. Slañana Ivezić Štrkalj, dr. med Vesna Cerančević, dipl. oec. Helena Blečić, dr. med. Saša Radić, radni terapeut Nikola Sanjković, vlč. Ivanka Mihalić, vms. Snježana Lončarić, prof. Željka Knezović, dr. med. Jadranka Hübler, dr. med. Valentina Vrabec Barta, dr. med. Biserka Landekić, vms. Mira Soldo, dr. med. Ljiljana Karapetrić Bolfan, dr. med. Gorana Bolić, dr. med.

Prim. Ana Magerle, dr. med Hermina Beronić,ms. Paula Beronić, vms. Mr. sc. Sanja Martić Biočina, dr. med Prim. mr. sc. Vesna Golik Gruber, dr. med Mr. sc. Elvira Koić, dr. med Josipa Topolko Petra Videmšek, dipl. soc. radnica Mark Agius, dr. med. Rodney Elgie, dipl. iur. Ilustracije na naslovnoj stranici: Sara Vučković Recenzenti: Prof. dr. sc. Dražen Begić, dr. med Doc. dr. sc. Mate Mihanović, dr. med Darko Labura, dr. med Tatjana Nemeth Blažić, dr. med Lektura: Danijela Mesar Tisak: «Vemako Tisak» Lučko, Zagreb, 2007.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 635252

Tiskani radovi preuzeti su u izvornom obliku. Naklada 650 primjeraka. Takoñer dostupno i tiskano izdanje i Internet izdanje. Tiskanje ove publikacije omogućeno je financijskom potporom Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi sredstvima Državnog proračuna 2006. Udruga «Sretna obitelj» zahvaljuje za volonterski rad u izradi knjige svim sponzorima, kao i urednici i autorima ove knjige.

Udruga „Sretna obitelj“/“Happy family“ association

www.geocities.com/sretnaobitelj2004/baza.html

3

PREDGOVOR Naša udruga, od 2004. godine, provodi psihoedukacijska predavanja i radionice podrške za duševne bolesnike i članove njihovih obitelji s ciljem unapreñenja duševnog zdravlja i podizanja kvalitete života duševnog bolesnika i njegove obitelji. Psihoedukacija, odnosno učenje o duševnim bolestima, provodi se predavanjima s diskusijama. Radionice podrške provode se po principu grupa, uz prisustvo i volonterski rad stručnjaka različitih profila s područja skrbi o mentalnom zdravlju, koji svojim znanjem i iskustvom pridonose kvaliteti rada i uopće programa Udruge, kojega svake godine prolazi gotovo 400 korisnika. Predavanja stručnjaka i izvoditelja programa, objavljena u ovoj knjizi, pripremljena su s mnogo truda i volonterskog rada. Ona se ističu kvalitetom, jednostavnošću i prilagoñenošću ciljanoj populaciji korisnika te su time vrjednija i zaslužuju biti objavljena kako bi postala trajno pristupačna svima koje ova problematika zanima i kako bi se mogla upotrijebiti u budućim programima, kako naše udruge, tako i u radu onih koji se bave duševnim bolesnicima i njihovim obiteljima, njihovim informiranjem, podrškom te u borbi protiv predrasuda prema duševnim bolestima. Zahvaljujem svim suradnicima, autorima tekstova, partnerima Udruge, kao i našim korisnicima te svima ostalima koji su pomogli realiziranju ove knjige. Ona je plod našega volonterskog rada i zajedničke suradnje. U ime svih nas, autora knjige, zahvaljujem članovima naših vlastitih obitelji što su imali razumijevanja za sve popodnevne i večernje sate koje smo im uskratili radeći na knjizi.

Mr. sc. Ema N. Gruber, dr. med.

Popovača, 2007.



RECENZIJE

Ova knjiga namijenjena je oboljelima od duševne bolesti, članovima njihovih obitelji, ali i svima onima koji se u svakodnevnom radu susreću s psihijatrijskom bolešću. Meñutim, knjigu može pročitati i „laik“ kojem je na pristupačan način predstavljen svijet duševnih bolesnika. Knjiga sadržava brojne znanstvene i stručne činjenice i spoznaje o različitim (najznačajnijim) psihijatrijskim poremećajima, njihovu očitovanju, liječenju, prognozi, ali i meñusobnu odnosu različitih poremećaja te svemu onome što odreñuje, plaši i brine duševnog bolesnika (i njegovu okolinu). U njoj je korektno i znanstveno točno progovoreno o nuspojavama psihijatrijskih lijekova, o razlozima bolesnikova prekidanja terapije, o načinu prehrane i tjelovježbi oboljelih od duševne bolesti, o pravnoj zaštiti oboljelih, o stigmi i psihoeduakciji. Komorbiditet je obrañen u okviru teme o alkoholnoj ovisnosti te u poglavljima o psihijatrijskim aspektima AIDS-a. Posebna poglavlja posvećena su agresiji u psihijatrijskih bolesnika, njihovu udomljavanju, resocijalizaciji, aspektima radne i socioterapije. Predstavljen je u nas novi koncept – case manager-a te su prikazana iskustva iz više sredina i drugih zemalja. Podnaslov (Psihoedukacijska predavanja i radionice podrške i samopomoći udruge „Sretna obitelj“) objašnjava kako je i zašto nastala ova knjiga. Članovi i suradnici Udruge za unapreñenje duševnog zdravlja i podizanje kvalitete života duševnog bolesnika i njegove obitelji „Sretna obitelj“ prionuli su na ovaj zahtjevan posao i uspješno ga dovršili trećim izdanjem ove knjige. Urednica, mr. sc. dr. Ema N. Gruber, uspjela je „posložiti“ redoslijed i ujednačiti stil, što nije mala stvar ako u obzir uzmemo činjenicu da je knjigu pisalo 27 autora različitih struka i profesionalne vokacije. Knjiga je pisana nadahnuto i toplo, a, opet, stručno i znanstveno, te može poslužiti i kao literatura za studente, specijalizante i za sve one koji pokušavaju saznati više o psihičkim bolestima. Nekada je na području duševnog zdravlja izuzetno teško razlikovati normalno od abnormalnog. U pokušaju da se takve razlike lakše odrede, poslužit će i ova knjiga, ali ne na način stigmatizacije duševnog bolesnika, nego upravo suprotno. Razbijanje tabua, predrasuda i uklanjanje straha od duševnog bolesnika, cilj je koji će ova knjiga zasigurno postići. Stoga se očekuju i nova izdanja ove, na svaki način, izuzetne knjige.

Prof. dr. sc. Dražen Begić, dr. med. spec. psihijatar Klinika za psihijatriju, KBC Zagreb



5

RECENZIJE Psihoedukacija je metoda koja, po svojem relativnom metodološkom eklekticizmu, pripada širem spektru terapijskih postupaka. U suvremenoj psihijatriji, a posebno u holističkom pristupu liječenju psihotičnih poremećaja, psihoedukacija pacijenata i članova njihovih obitelji neizostavna je metoda jer im omogućuje da upoznaju simptome i prirodu bolesti, spektar terapijskih postupaka koji se primjenjuju u liječenju, prognozu liječenja i bolesti te ustroj i značajke podsustava zdravstvene zaštite za unapreñenje i zaštitu psihičkoga zdravlja. Na tim osnovnim teorijskim i empirijskim odrednicama, Udruga za unapreñenje duševnog zdravlja i podizanje kvalitete života duševnog bolesnika i njegove obitelji „Sretna obitelj“ u NPB „Dr. Ivan Barbot“ kontinuirano od 2004. godine organizira i provodi psihoedukaciju i suportivne radionice za bolesnike i članove njihovih obitelji, sa svrhom boljeg ishoda liječenja i prognoze bolesti, podizanja kvalitete života bolesnika i članova njihovih obitelji te, općenito, unapreñenja i zaštite psihičkog zdravlja. Predavanja, iako svojim sadržajem i terminima prilagoñena ciljanoj skupini - bolesnicima i članovima obitelji, daleko su od svake simplifikacije i redukcije, stoga bi doista bila velika šteta da su ostala nedostupna i stručnoj javnosti. No, zahvaljujući Udruzi „Sretna obitelj“, brojnim autorima i urednici, mr. sc. Emi N. Gruber, dr. med, kao i ravnateljici i upravi NPB „Dr. I. Barbot“ te Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi RH, predavanja su tiskana u knjizi i tako postala javno dobro dostupno svima koji su zainteresirani za tematsko područje zaštite i unapreñenja psihičkog zdravlja. Veliki broj autora te logičan i poželjan interdisciplinaran pristup, uredniku su uvijek izazov i obveza da metodološki, jezično i stilski osobne pristupe ujednači i učini smisaono koherentnim, a da pritom autor i njegov pristup temi ostanu prepoznatljivi. U tom, ne baš lakom zadatku, urednica je u potpunosti uspjela, što je temeljni uvjet, ali i jamstvo da će knjiga sadržajno i stilski biti prihvatljiva i razumljiva čitateljima. No, neće biti korisna i poticajna samo bolesnicima i članovima njihovih obitelji, nego i svima koji rade i sudjeluju u institucionalnom i izvaninstitucionalnom procesu zaštite i unapreñenja psihičkog zdravlja.

Doc. dr. sc. Mate Mihanović, dr. med., spec. psihijatar Subspecijalist socijalne psihijatrije Ravnatelj Psihijatrijske bolnice „Sveti Ivan“, Zagreb



6

RECENZIJE Ova publikacija istinski otvara obzore psihijatrije u zajednici, primarnoj prevenciji i zaštiti mentalnog zdravlja i, u duhu Andrije Štampara, osvježava edukativni dio liječnika i svih zdravstvenih djelatnika i suradnika. S druge strane, prijateljski, majčinski i zaštitnički grli sve one kojima je potrebna pažnja, ljubav i pomoć. Ova knjiga u potpunosti opravdava naziv psihijatrija, što u izvornom prijevodu znači »liječenje dušom«. Ona osvještava smisao naše djelatnosti i naše funkcije i uloge u društvu u promociji mentalnog zdravlja. Sadržajnost, sveobuhvatnost, preciznost te, s druge strane, edukativnost, privlačne su strane ovog štiva. Ono što najviše privlači jest snažna empatija prema pacijentima. Knjiga predstavlja značajan doprinos psihijatrijskoj publikaciji u Hrvatskoj i bit će, vjerujem, rado prihvaćena od svih onih kojima je namijenjena. Darko Labura, dr. med. spec. psihijatar Ravnatelj Psihijatrijske bolnice Ugljan U današnje vrijeme duševne bolesti i poremećaji nažalost su u porastu i sve se više pažnje polaže na očuvanje i unapreñenje mentalnog zdravlja, a poremećaji mentalnog zdravlja zbog relativno visoke prevalencije, često kroničnog tijeka, kao i početka u adolescenciji i mlañoj odrasloj dobi, predstavljaju jedan od prioritetnih javno-zdravstvenih problema u Hrvatskoj. Takoñer, nema tjelesne bolesti, poremećaja ili stanja koje na ovaj ili onaj način nije povezano, pogoršano ili uzrokovano duševnim poremećajima. Ova knjiga svijetli je primjer djelovanja i razvijanja prevencije duševnih bolesti i promocije mentalnog zdravlja u lokalnoj zajednici, čime se usluga pružanja skrbi približava onima kojima je potrebna, a to je i jedna od preporuka Svjetske zdravstvene zajednice za unapreñenje i zaštitu mentalnog zdravlja. Takoñer, ova knjiga je vrijedan doprinos mijenjanju predrasuda i negativnih stavova prema duševnim poremećajima koji su često povezani s neznanjem, jer na stručan i jednostavan način pojašnjava bitne činjenice o uzroku, kliničkim značajkama i liječenju tih poremećaja. U ovoj knjizi posebno privlači praktičnost, edukativnost te ljubav i briga prema pacijentima. Vjerujem da će ova knjiga uspjeti podsjetiti čitatelje i čitateljice na značajnost uloge koju ima mentalno zdravlje u sustavu zdravstvene zaštite, ali i u našem svakodnevnom životu, te da će biti korisna svima kojima je namijenjena.

Tatjana Nemeth Blažić, dr.med. Hrvatski zavod za javno zdravstvo



7

SADRŽAJ Predgovor…………………………………………………………..………….3 Recenzije……………………...……………………………………..………...4 PSIHOEDUKACIJSKA PREDAVANJA ODRŽANA U NPB «DR. I. BARBOT», Popovača 2006/2007. PRODROMI (PRVI SIMPTOMI) SHIZOFRENIJE……………………..…….13 Mira Soldo, dr. med, spec. psihijatar POSTTRAUMATSKI STRESNI POREMEĆAJ………………………………16 Ljiljana Karapetrić Bolfan, dr. med, spec. psihijatar AGRESIVNOST DUŠEVNOG BOLESNIKA…………………………….……19 Biserka Landekić, vms. PRAVA DUŠEVNIH BOLESNIKA, PRISILNA HOSPITALIZACIJA PREMA ZAKONU O ZAŠTITI OSOBA S DUŠEVNIM SMETNJAMA (ZZODS)…………….…………………………….22 Prim. Ana Magerle, dr. med, spec. psihijatar SURADLJIVOST PRI UZIMANJU LIJEKOVA ZA PSIHIČKE POREMEĆAJE - KAKO JU POBOLJŠATI I RAZLOZI PREKIDANJA UZIMANJA LIJEKA..32 Mr.sc. Branka Aukst Margetić, dr. med, spec. psihijatar NUSPOJAVE LIJEKOVA KOJI SE KORISTE U LIJEČENJU PSIHIČKIH POREMEĆAJA………………………………………………………………..…36 Mr. sc. Branka Aukst Margetić, dr. med, spec. psihijatar. METABOLIČKI SINDROM………………………………………………………40 Maja Živković, dr. med. PREHRANA OSOBA OBOLJELIH OD SHIZOFRENIJE………………………………………………………….………43 Zvjezdana Furjan, vms., mr. sc. Branka Aukst Margetić, dr. med. spec. psihijatar SEKSUALNI POREMEĆAJI……………….……………………………………48 Jadranka Hübler, dr. med.



8

PSIHIJATRIJSKI ASPEKTI AIDS-a…………………………………………….52 Valentina Vrabec Barta, dr. med. ŠTO JE HIV?................................................................................................67 Tatjana Nemeth Blažić, dr. med, Branko Kolarić, dr. med, spec. epidemiolog POPIS CENTARA ZA ANONIMNO SAVJETOVANJE I TESTIRANJE NA HIV (SAVJETOVALIŠTA)………………………………………………………..74 MENTALNA RETARDACIJA………………………………………………...… 75 Željka Knezović, dr. med. POZITIVNI I NEGATIVNI SIMPTOMI SHIZOFRENIJE………………………81 Gorana Bolić, dr. med, spec. psihijatar PSIHOEDUKACIJSKA PREDAVANJA SA SIMPOZIJA „PRIHVATIMO RAZLIČITOSTI, ODBACIMO PREDRASUDE“, Popovača 2006. NAŠA ISKUSTVA S UDOMLJAVANJEM OSOBA S DUŠEVNIM SMETNJAMA……………………………………………………………………..83 Prim. dr. sc. Tija Žarković Palijan, dr. med, spec. psihijatar SLUŽBE ZA MENTALNO ZDRAVLJE U ZAJEDNICI U SLOVENIJI……….87 Mr. sc. Petra Videmšek, dipl. soc. radnica PROMICANJE I ZAŠTITA MENTALNOG ZDRAVLJA PSIHIČKA BOLEST: VODIČ KROZ VAŠA PRAVA......................................93 Doc. dr. sc. Slañana Štrkalj Ivezić, dr. med, spec. psihijatar PROGRAM BORBE PROTIV STIGME I DISKRIMINACIJE ZBOG PSIHIČKE BOLESTI…………………………………………………………………………..97 Doc. dr. sc. Slañana Štrkalj Ivezić, dr. med, spec. psihijatar EDUKACIJA O ZDRAVOJ PREHRANI I TJELOVJEŽBI ZA BOLESNIKE SA SHIZOFRENIJOM………………………………………………………………102 Mr. sc. Branka Aukst Margetić, dr. med, spec. psihijatar, Zvjezdana Furjan, vms. PSIHOEDUKACIJSKA PREDAVANJA I RADIONICE UDOMITELJIMA Vrbovec, 2006./2007…………………………………..……………………….104



9

KOMUNIKACIJA SA PSIHIČKI BOLESNIM OSOBAMA ZNAČAJ KOMUNIKACIJE ZA RAZVOJ SAMOPOŠTOVANJA SUOČAVANJE S PROBLEMIMA U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU POBOLJŠANJE SOCIJALNIH ODNOSA, UČENJE SOCIJALNIH VJEŠTINA PREPOZNAVANJE I ISKAZIVANJE EMOCIJA, PRIHVAĆANJE SAMOG SEBE I KONTROLA LJUTNJE………………………………..………………105 Mr. sc. Daša Poredoš Lavor, dipl. soc. rad. DUŠEVNE BOLESTI, POREMEĆAJI I REAKTIVNA STANJA, SIMPTOMI POGORŠANJA BOLESTI…………..………………………………………..113 Mr. sc. Ema N. Gruber, dr. med. DEPRESIJA ………………………………….………………………………..119 Mr. sc. Ema N. Gruber, dr. med. ANKSIOZNI POREMEĆAJI…………………………………………………..125 Mr. sc. Ema N. Gruber, dr. med. SAVJETI ZA OBITELJ DUŠEVNOG BOLESNIKA…………………………142 SUDIONICI EDUKACIJE UDOMITELJA, VRBOVEC……….……………..146 OSOBITOSTI PSIHOSOCIJALNE POMOĆI I PODRŠKE OSOBAMA SA PSIHIČKIM POTEŠKOĆAMA SMJEŠTENIM U UDOMITELJSKIM OBITELJIMA……………………………………………………….……………148 Mr. sc. Daša Poredoš Lavor, dipl. soc. rad. Domagoj Kronstein, dipl. soc. rad. TRIBINA „ PRINCIPI PSIHIJATRIJE U ZAJEDNICI U HRVATSKOJ“, Popovača 2007.…………………………..…………………………….……150 CENTAR ZA REHABILITACIJU OSOBA S DIJAGNOZOM PSIHOTIČNOG POREMEĆAJA U ZAJEDNICI…………………………………………………150 Doc. dr. sc. Slañana Štrkalj Ivezić, dr. med, spec. psihijatar POGLED NA KONCEPT „CASE MANAGER“-A U HRVATSKOJ PREMA TEORIJAMA MENADŽERSKIH SUSTAVA………………………………….157 Mr. sc. Ema N. Gruber, dr. med. OD KAD IMAM SVOJEG „CASE MANAGERA”, VRATILA SAM SE U ŽIVOT…………………………………………………...165



10

Mr. sc. E. N. Gruber, dr. med, doc. dr. sc. S. Ivezić Štrkalj, dr. med, mr. sc. S. Martić Biočina, dr. med, M. Agius, dr. med, S. Gotovac, Z.Cazi Gotovac BEDFORD EAST COMMUNITY MENTAL HEALTH TEAM……………….177 Mark Agius, dr. med, Maria Guest, Jason Plummer, Allison Bass, Muriel Moore, Sue Harry, Anne Walshe, Sarah Lapworth, Barbara Nash, Catherine Louise Murphy, dr. med, Alpha Win, dr. med, Rashid Zaman, dr. med MOGUĆNOSTI UPORABE METODE SLAGANJA KARTICA U DIJAGNOSTICI I EDUKACIJI PACIJENATA OBOLJELIH OD PSIHOZE …………………………………178 Mr. sc. Sanja Martić Biočina, dr. med, spec. psihijatar LISTA SIMPTOMA ZA PREVENCIJU RELAPSA………………………….180 ALKOHOLIZAM I KOMORBIDITETNI (USPOREDO POSTOJEĆI) PSIHIČKI POREMEĆAJI………………………………………………………………….183 Prim. mr. sc. Vesna Golik Gruber, dr. med, spec. psihijatar DRUŠTVENE VEČERI U BARBOTOVIM DVORIMA, 2007. MOJA OPAŽANJA NA DRUŽENJIMA ZA PACIJENTE U BARBOTOVIM DVORIMA………………………………………………………………………..185 Sr. Hermina Beronić MOJ DOŽIVLJAJ………………………………………………………………186 Paula Beronić, vms. DUHOVNA PRIPRAVA ZA BLAGDANE…………………………………….187 Vlč. Nikola Sanjković, župnik u Popovači Papina poruka povodom Svjetskog dana bolesnika, Vatikan, 06.01.2007……………………………………………………………189 BOLEST KAO PRILIKA ZA PROMJENU ŽIVOTA………………………….191 Vlč. Nikola Sanjković, župnik u Popovači PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNE POMOĆI SOCIJALNO UGROŽENIM OSOBAMA S KRONIČNIM DUŠEVNIM SMETNJAMA U SISAČKO-



11

MOSLAVAČKOJ ŽUPANIJI, S TEŽIŠTEM NA PODRUČJA OD POSEBNE DRŽAVNE SKRBI, 2006./2007………………………………………………194 GRUPE U PETRINJI RADNA TERAPIJA KOD OSOBA S MENTALNIM OBOLJENJIMA……..196 Saša Radić, viši radni terapeut, Andreja Marković UDRUGA „SRETNA OBITELJ“ I U PETRINJI - ZNAČAJNA KARIKA U REHABILITACIJI DUŠEVNIH BOLESNIKA…………………………………199 Helena Blečić, dr. med. PROGRAM RADA WELLNESS GRUPE…………………………………….200 Ivanka Mihalić, vms GRUPA U NOVSKOJ.................................................................................202 Snježana Lončarić, prof. defektolog - soc. pedagog TEME PREDAVANJA, RADIONICA I GRUPA ZA POTPORU U GLINI….203 Mr. sc. Daša Poredoš Lavor, dipl. soc. rad. ALZHEIMEROVA BOLEST I OBITELJ……………………………………….205 Mr. sc. Daša Poredoš Lavor, dipl. soc. rad. BOLAN OSJEĆAJ OSAMLJENOSTI MOŽE UBLAŽITI CVRKUT PTICE..213 Mr. sc. Daša Poredoš Lavor, dipl. soc. rad. SEDAMDESET GODINA NEUROPSIHIJATRIJSKE BOLNICE „DR. IVAN BARBOT“ U POPOVAČI…………………………………………218 Marina Kovač, dr. med, spec. psihijatar MEðUNARODNA SURADNJA GAMIAN – Europe……………………………………………………….……223 MERITS OF JOINING GAMIAN – EUROPE……………………………….224 Rodney Elgie, dipl. iur. EUROPEAN PATIENT FORUM………………………………………….….227 The Patient scene in Europe Rodney Elgie, dipl. Iur. „RADITI PROAKTIVNO“, PRIKAZ RADA UDRUGE…….……………….230



12

IZVJEŠTAJ RADA UDRUGE U PROTEKLE TRI GODINE……………....233 PRIJEDLOG PROGRAMA RADA UDRUGE ZA 2007……………………229 EVALUACIJA RADA UDRUGE………………………………………………238 Evaluacija projekta „Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude“ Evaluacija II. izdanja psihoedukacijske knjige, 2006. Evaluacija psihoedukacijskih predavanja Udruge u 2007. godini Evaluacija inicijative „Društvene večeri u Barbotovim dvorima“, 2007. NAJČEŠĆA PITANJA VEZANA ZA ČLANSTVO U UDRUZI…………..246 PARTNERSKE ORGANIZACIJE I UDRUGE……………………………..247 INFORMACIJE O UDRUZI „SRETNA OBITELJ”....................................248 INFORMATIONS ABOUT „HAPPY FAMILY” NGO................................249 REFERENCE DOSADAŠNJIH RADOVA UDRUGE………………………237 DODATAK, OTVORENA PISMA I PRIJEDLOZI………………………….252 Nema zdravlja bez mentalnog zdravlja: Povodom 10. listopada – Dana mentalnog zdravlja, 2006……………….253 KOALICIJA UDRUGA U MENTALNOM ZDRAVLJU……………………..255 ZAHVALNICE I PRIZNANJA……………………………………………….257 ZAHVALNICE STRUČNJACIMA VOLONTERIMA I POČASNIM ČLANOVIMA NA I. GODIŠNJOJ SKUPŠTINI, za 2005. godinu DODJELA PRIZNANJA NA II. GODIŠNJOJ SKUPŠTINI UDRUGE STRUČNJACIMA VOLONTERIMA, za 2006. godinu DODJELA PRIZNANJA NA III. GODIŠNJOJ SKUPŠTINI UDRUGE STRUČNJACIMA VOLONTERIMA, za 2007. godinu FOTOALBUM DOGAðAJA I AKTIVNOSTI………………………………..260 KAZALO AUTORA I SURADNIKA………………………………………… 279



13

PSIHOEDUKACIJSKA PREDAVANJA ODRŽANA U NPB «Dr.I.BARBOT» POPOVAČA, 2006/2007.

Prodromi (prvi simptomi) shizofrenije

Mira Soldo, dr. med.* Prodromi su prvi simptomi ili predznaci bolesti koji još nisu jasno klinički uočljivi, stoga ih je vrlo važno upoznati i naučiti prepoznati, kako od strane samog pacijenta, tako i od okoline, posebno od članova obitelji. Zato ćemo početi s upoznavanjem tih simptoma. Shizofrenia je kronična duševna bolest koja se javlja izmeñu petnaeste i četrdeset pete godine života, a početak bolesti, s obzirom na dužinu trajanja prodroma, može biti: - postupan ili tzv. sporo šuljajući - akutan ili nagli. Ako je početak bolesti postupan, prvi simptomi (prodromi) traju duže vremena prije nego postanu jasno uočljivi. Očituju se neurastenično hipohondrijskim smetnjama, razdražljivim nemirom, smetnjama koncentracije, padom socijalne funkcionalnosti (otežanim obavljanjem dotadašnjih aktivnosti), naglašenim povlačenjem u sebe koje pacijent često obrazlaže kao potrebu za mirom i tišinom ili jakim otporom protiv ustaljenih navika i normi, protiv autoriteta (posebno roditelja), navodeći često bizarne argumente za takvo ponašanje. Ako je početak bolesti nagli ili akutan, prodromi obično traju nekoliko dana, rjeñe nekoliko mjeseci. Očituju se tremom kao prvim karakterističnim simptomom. Pacijent je svjestan da mu se dodaña nešto strano, nešto se korjenito mijenja u svijetu koji ga okružuje. Pritom se pacijent osjeća potpuno bespomoćno bilo što promijeniti ili spriječiti. Kako vidimo u oba slučaja, odnosno u oba načina javljanja prvih simptoma, pacijenti su, kako se pokazalo i tijekom predavanja o prodromima koje sam održala pacijentima Neuropsihijatrijske bolnice »Dr. Ivan Barbot«, okrenuti sebi i zaokupljeni svojim unutarnjim tegobama, odnosno unutarnjim __________ *specijalist psihijatar, Neuropsihijatrijska bolnica »Dr.I.Barbot« Popovača



14

psihopatološkim doživljavanjima. Sve su manje bili zainteresirani za okolna zbivanja te, samim time, i za predavanja kao i za ljude oko sebe. No, kako se njihovi bližnji i članovi njihovih obitelji odnose prema njima? Tijekom predavanja, raspravu sam pokušala okrenuti u smjeru gore navedenog pitanja. No, sva moja nastojanja da predavanje okrenem u željenom smjeru, ostala su tek na pokušajima. Pacijenti su se, usprkos mojem trudu, ponovno okrenuli sebi i prepričavanju unutarnjih doživljavanja iz početnog razdoblja bolesti kao i razdoblja pogoršanja bolesti. Doživljavanja su opisivali mnogim prethodno navedenim prodromima. Većina pacijenata iznosila je dugogodišnje tegobe koje su imali do dijagnosticiranja i početka liječenja bolesti. Mnogi od njih bili su samokritični. Ostala sam zatečena njihovim vrlo dobrim prepoznavanjem prvih simptoma, posebno, priznanjem, kako su u tom stadiju bolesti bili preosjetljivi za sebe, osjećajući se odbačeno i često ugroženo od okoline, istovremeno priznajući neosjetljivost prema drugima. Zanimljivo, o svemu tome govorili su bez osjećaja krivnje i srama koji su ih pratili u početku bolesti. No, čini se kako im je upravo sadašnji izostanak osjećaja krivnje i srama pomogao u prepoznavanju i upoznavanju početnih simptoma, prodroma bolesti. No, vratimo se na gore postavljeno pitanje. Gdje su za vrijeme predavanja bili njihovi bližnji? Zašto nisu bili prisutni? Zašto skriveni šute? Je li zbog krivnje, srama, stigme, nebrige ili zbog nečega drugog? Nakon svih ovih pitanja, postavlja se jedno ključno pitanje. Koliko su upravo oni, skrivanjem i šutnjom, njegovali njihove tegobe prodroma? Teško je biti samokritičan, ali bismo, zasigurno, otvorenijom komunikacijom, boljim razumijevanjem i većim povjerenjem, doprinijeli pravovremenom početku i uspjehu liječenja tako teških i samo bolesnicima znanih tegoba. No, ponekad njihove neprepoznate i neliječene tegobe mogu, nažalost, pogubno dotaknuti i druge ljude koji ih okružuju, a posebno njihove bližnje. Od mnogobrojnih primjera iz svoje prakse, zbog boljeg razumijevanja važnosti obitelji u potpori pacijentu, izdvojila bih sljedeća dva. U prvom primjeru pacijent dolazi u pratnji obitelji. M. R., star 43 godine, obrtnik, oženjen, otac troje djece. Zaprimljen na akutni psihijatrijski odjel u početnoj fazi bolesti. U bolnicu upućen od nadležne liječnice. Dolazi u pratnji supruge i brata od kojih se doznaju simptomi i vrijeme njihova trajanja. Simptome opisuju kao promijenjeno, čudno ponašanje pacijenta, praćeno nesanicom, nemirom, oskudnom



15

komunikacijom s ukućanima, povlačenjem u sebe, sumnjičavosti, učestalim provjeravanjima, strahom te ostalim prodromima. Bitno je naglasiti kako pacijent u početku odbija indicirano bolničko liječenje, ali uz brižnu potporu supruge i brata, ipak dragovoljno na njega pristaje. U stanju zadovoljavajuće remisije, nakon dvadeset pet dana biva otpušten uz pratnju obitelji te nastavlja liječenje u ambulantnim okvirima.

Drugi primjer oslikava pacijenta koji nije imao potporu obitelji. N. N., star 54 godine, poljoprivrednik, oženjen, otac četvero odrasle djece. Na bolničko liječenje upućen od nadležne liječnice. U bolnicu dolazi u pratnji djelatnika MUP-a koji nisu upućeni u simptome bolesti pacijenta. Simptome bolesti prepoznajemo iz anamnestičkih podataka, odnosno iz razgovora s pacijentom koji te iste ne prepoznaje kao bolest, ali prihvaća bolničko liječenje pa je zaprimljen na akutni psihijatrijski odjel. U ovom slučaju, simptomi su bili dugotrajni. Zbog bolesti, odnosno psihopatoloških doživljavanja (prodroma), napadi na članove obitelji bili su učestali. Bio je sumnjičav, u početku optuživao članove obitelji, kasnije i susjede, često razdražljivog ponašanja, a povremeno i nasilan. U bolnici ostaje nekoliko dana, a na izričit zahtjev obitelji i uz njihovu pratnju, biva otpušten u tek djelomično poboljšanom stanju. Po otpustu se ne javlja na preporučenu kontrolu i ne nastavlja liječenje, a nakon dvije godine ponovno biva zaprimljen u bolnicu u pratnji djelatnika MUP-a. Prvi primjer zorno prikazuje kako rano prepoznavanje simptoma bolesti i potpora članova obitelji znatno pridonosi uspjehu liječenja bolesti. U ovom slučaju obitelj nije izolirala bolesnika, nije strahovala od možebitne stigme okoline, kao ni od same bolesti. Naprotiv, nesebično su nastojali pomoći članu obitelji, a njihovi emocionalni odnosi nisu narušeni. Ovakvim stavom uvelike je olakšano liječenje pa su rezultati bili zadovoljavajući. Bolesnik nastavlja živjeti u harmoničnom obiteljskom okruženju te socijalno i radno funkcionirati. Drugi primjer prikazuje suprotan stav članova obitelji, kojim su upravo njegovali i potpomagali daljnjem razvoju i jačanju simptoma bolesti te onemogućavali pravovremeno liječenje. Njihovi emocionalni odnosi s bolesnikom duboko su narušeni i pretvoreni u neprijateljske. Time su napravili ogradu oko bolesnika i njegovih tegoba, a kući su ga vratili da ne bi bili stigmatizirani od okoline. Iz ovih primjera zaključujemo kako uspjeh liječenja u velikoj mjeri ovisi i o barijerama izmeñu bolesnika i njegovih tegoba prodroma te okoline u kojoj se nalazi, posebno članova obitelji. Rano otkrivanje prodroma te suočavanje s njima uvelike pridonosi uspješnom liječenju bolesti. Na rušenju tih i takvih barijera upravo i udruga »Sretna obitelj«.



16

Jednog petka 2007. u bolnici " Dr. Ivan Barbot" u Popovači, pričali smo o...

Posttraumatski stresni poremećaj - PTSP

Ljiljana Karapetrić Bolfan, dr. med.* Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) je psihički poremećaj koji nastaje kao neposredni, odgoñeni i/ili produženi odgovor na stresni dogañaj izuzetno ugrožavajuće ili katastrofalne prirode. To uključuje borbena iskustva, prirodne katastrofe, tjelesno i seksualno nasilje, nasilje u obitelji, teške prometne nesreće, boravak u logoru, izloženost svim oblicima terorizma. Pojavljuje se nakon što je osoba proživjela ili prisustvovala, suočila se s dogañajima koji su predstavljali izravnu ili potencijalnu smrtnu opasnost, ranjavanje ili ugroženost osobnog ili tuñeg tjelesnog integriteta. Kao odgovor na traumatsku situaciju, pojavljuje se intenzivan strah, osjećaj bespomoćnosti ili užasnutost. Istraživanja pokazuju da je u općoj populaciji PTSP prisutan kod 1 - 14 % osoba koje su bile izložene traumatskom dogañaju, dok je u skupinama ratnih veterana , žrtava silovanja i kriminalnog nasilja znatno veći i iznosi od 20 do 75 %. U Hrvatskoj nakon Domovinskog rata kod veterana je zabilježena prevalencija od 11,1 do 14,6 %. Navodi se da tzv. kućno nasilje, koje može dovesti do razvoja PTSP-a kod žrtava nasilja , postoji u 50 - 60 % svih brakova tijekom njihova cjelokupnog trajanja. Život u cestovnom prometu kakav je danas, o čemu svjedočimo ili sudjelujemo svakodnevno u njemu, doveo je posredno do većeg rizika pojave PTSP-a. Hoće li netko razviti PTSP nakon proživljenog traumatskog iskustva, ovisi o više čimbenika. Primjerice, ljudsko nasilje ostavlja teže posljedice ostavlja nego npr. prirodne katastrofe. Bitna je dob u kojoj je trauma doživljena, kao i prisutnost prethodnih traumatskih iskustava, kako osobnih, tako i u ranijoj generaciji porodice. Mlaña dob i ženski spol imaju veći rizik pojavnosti ovog poremećaja. Što je traumatski dogañaj bio teži, što je dulje trajao, ponavljao se ili se istovremeno radilo o izloženosti različitim traumatskim doživljajima (kumulativna trauma), to su psihičke posljedice dugotrajnije,ozbiljnije i brojnije. Nepovoljno je i ako traumatizirana osoba nema potporu u okolini nakon izlaganja traumi, što se posebno odnosi na potporu obitelji, ali i šire društvene zajednice. Koji su znakovi (simptomi bolesti) PTSP-a i kada se pojavljuju? Simptomi se mogu pojaviti odmah nakon stresnog dogañaja, ubrzo nakon _________ * spec. psihijatar, Neuropsihijatrijska bolnica „Dr.I.Barbot“ Popovača



17

njega ili nakon više godina. Postoje tri skupine simptoma: 1) Simptomi ponovnog proživljavanja traume Javljaju se kroz nametajuća sjećanja na javi i u snu, praćena intenzivnim strahom i/ili doživljajem fizičke boli. Sjećanja mogu biti u obliku živih slika, misli, mirisnih i osjetnih doživljaja. Ponekad su tako jaka da osoba misli da upravo sada ponovno proživljava traumu ili ju vidi pred očima kao na filmskom platnu. Ako se pojavljuje u obliku noćnih mora, osoba se budi vrišteći, užasnuta, preznojena, ubrzanog lupanja srca te još neko vrijeme nakon buñenja ne može odijeliti san od stvarnosti. 2) Simptomi izbjegavanja Osoba izbjegava misli, osjećaje, mjesta, osobe, razgovore ili bilo koju situaciju koja ju podsjeća na traumatsko iskustvo. Smanjenog je zanimanja i sudjelovanja u bitnim aktivnostima. Ima osjećaj otuñenosti, odbačenosti te beskorisnosti s jedne strane, a s druge strane govori da ne može "voljeti kao ranije", da se " osjeća prazno, neemocionalno". 3) Simptomi pojačane pobuñenosti Kod oboljelih od PTSP-a prisutna je razdražljivost. Često na neznatne povode reagiraju burno s prenaglašenim ispadima ljutnje ili imaju reakciju uzbuñenja praćenu strahom, sve do razine panike. Prisutne su smetnje koncentracije i pažnje te spavanja. Kod spavanja postoji otežano usnivanje i/ili učestalo buñenje uz nemogućnost ponovnog usnivanja. Nesanice su najčešće isticani simptom oboljelih od PTSP-a jer su uporne i kronične te, posljedično tome, dodatno pojačavaju druge simptome bolesti. Nerijetko su prisutni i neki tjelesni simptomi, kao što su pojačano znojenje, pritisak u prsima kao da će eksplodirati, glavobolje, nelagoda i bolovi u trbuhu te različiti bolni sindromi. Liječenje je kombinirano. Provodi se lijekovima, psihoterapijom, kognitivno-bihevioralnom terapijom, socioterapijskim postupcima koji uključuju vježbanje socijalnih vještina te antistigma programima. U liječenju pomaže psihoedukacija, vježbe relaksacije i jačanja samopouzdanja, kao što je autogeni trening. Za religiozne bolesnike, vjera i duhovnost mogu biti poticajni i zaštićujući. Osobe oboljele od PTSP-a nerado same traže pomoć, iako osjećaju niz tegoba. Često započinju liječenje uz "nagovor" bliskih osoba, nadreñenih na poslu, prijatelja, drugih veterana ranijih suboraca. Narušeno povjerenje u sebe i druge stvara osjećaj neusklañenosti sa samim sobom i s okolinom. Načini funkcioniranja koji su postojali prije traumatskog iskustva, nakon njega su kao filtrirani kroz traumu i djelomično izgubljeni, a novi modeli se



18

traže i slažu pod utjecajem pozitivnog korektivnog iskustva koje, kao terapeuti i pomagači, nastojimo pružiti. Povjerenje gradi novi osjećaj sigurnosti. Vrlo je bitno da ga bolesnici ponovno osjete i budu motivirani za aktivno sudjelovanje u liječenju. Ipak, postoje i bolesnici koji, unatoč terapijskim postupcima, ostanu s trajnim posljedicama u obliku trajnih promjena svoje osobnosti ili koji uz PTSP istovremeno razviju i druge psihičke poremećaje. Oboljeli od PTSP-a često su i ovisnici o alkoholu i psihoaktivnim sredstvima zbog pribjegavanja "samopomoći " i "samorasterećenju ". U alkoholiziranom stanju najčešće su još agresivniji nego inače te kao takvi često budu dovedeni na hitna bolnička psihijatrijska liječenja. Obitelji traumatiziranih i oboljelih osoba su promijenjene u strukturi i funkciji. Na oboljelog je teško računati, pa se obaveze raspodjeljuju na druge članove obitelji. Kod oboljelog su česti agresivni ispadi, nepredvidivog je raspoloženja, ne može mu se ugoditi, sve mu smeta ..., mora biti tišina ..., misli da ga "svi izbjegavaju", stoga zaljučuje: " boje da odem da im ne smetam ". Najteža komplikacija i ishod bolesti je suicid, odnosno pokušaj suicida. Takvi dogañaji potresaju cijelu obitelj, ali i širu zajednicu, stoga bi trebali biti poticaj za pokretanje svih snaga društva, obitelji, struke i znanosti, u prevenciji i prevladavanju teškoća. Kod traumatiziranih i izloženih dugotrajnom stresu može doći do poremećaja ponašanja koji trajno narušavaju vezu oboljelog s drugima, a sebe kao takvog više "ne prepoznaju i ne vole". Izolacija im se čini najmanje štetna, najbrže i najjednostavnije rješenje, no i ona ubrzo pokazuje svoje "zube" jer vodi u depresiju. Depresivni poremećaji se uz PTSP pojavljuju u čak 45 - 50 % slučajeva. Na kraju, ali i najvažnije, nešto o susretu s bolesnicima. Oni su u velikom broju prisustvovali predavanju na temu PTSP-a. Bilo je više muških bolesnika nego žena, ali su žene imale više pitanja vezanih za svoju ulogu u traumatiziranoj obitelji. Navirala su sjećanja na različite traumatske situacije iz života, potaknuta, ne toliko vlastitim, koliko pričama drugih ljudi. Zanimljivo je da su za bolesnike za koje znam da boluju od shizofrenije, traumatska sjećanja predstavljala uglavnom okolnosti koje su ih dovele na bolničko liječenje ili sam dan hospitalizacije, dok su oboljeli od PTSP-a bili šutljivi, sjedili svi zajedno jedan do drugoga ili "pomagali meni" da drugima objasnim njihovu bolest. Budući da je ovaj rad namijenjen objašnjavanju i približavanju PTSP-a kao poremećaja, nadam se da smo na našem tadašnjem predavanju uspjeli u ovoj namjeri, a ako nismo, možda ćemo to ispraviti sada, ovim tekstom, ukoliko ste ga pozorno čitali.



19

Agresivnost duševnog bolesnika

Biserka Landekić, vms.* � Agresija je oblik ponašanja koji se očituje u neprijateljskim akcijama prema osobama ili predmetima.

� Mentalni fenomen koji se očituje u meñuljudskim odnosima, odgovor je na neadekvatna vanjska i unutarnja ograničenja ili nedostatak kontrole u postizanju ciljeva, tj. zadovoljstva.

Agresiju mogu izazvati različite zapreke, konflikti i doživljaji osobne ugroženosti te frustracije, o čijem intenzitetu ovisi koliko će težnje i impulsi biti agresivni. � Asertivnost označava aktivno branjenje svojih prava ili odlučnu borbu za postizanje cilja koja pojedincu omogućava da se izbori za sebe, pritom ne naudivši drugima. Za razliku od toga, agresivnost je energično, dominirajuće ponašanje usmjereno samo na sebe, bez obaziranja na posljedice za druge.

Podjela agresije � HETEROAGRESIJA - agresija usmjerena prema okolini i drugim ljudima � AUTOAGRESIJA - agresija usmjerena prema sebi. UZROCI AGRESIJE � INSTINKT - majčinski instikt � NAGON - za preživljavanjem, održavanjem vrste � PROVOKATIVNI FAKTORI - odgovor na provokaciju i/ili niski prag tolerancije na frustracije

� STRAH.

Agresija je praćena i nekim tjelesnim pojavama kao što su:

� JAČE UDARANJE SRCA (povećan minutni volumen, tahikardija) � POVIŠENJE KRVNOG TLAKA � ŠIRENJE ZJENICA � NAPETOST MIŠIĆA � NAKOSTRIJEŠENOST DLAKE � PRODUBLJENO DISANJE � SUHA USTA. __________ * Neuropsihijatrijska bolnica »Dr.I.Barbot« Popovača



20

Psihičke promjene svode se na znatno:

� IZOŠTRAVANJE PAŽNJE � USMJERENOST NA OBJEKT AGRESIJE � EKSPLOZIVNOST. Prema meñunarodnoj klasifikaciji bolesti, agresivno ponašanje prikazano je kao simptom poremećaja ponašanja koji predstavlja OPETOVANI ILI TRAJNI MODEL ponašanja kojim su povrijeñena temeljna prava drugih, društvene norme ili pravila primjerena dobi, a očituje se postojanjem sljedećih dijagnostičkih kriterija:

1. AGRESIJA PREMA LJUDIMA I ŽIVOTINJAMA

� često tiraniziranje, prijetnje, zastrašivanja � često započinjanje tučnjava � uporaba oružja koje uzrokuje ozbiljne tjelesne povrede (batina, cigle, boce, nož, pištolj…)

� fizička okrutnost prema ljudima � fizička okrutnost prema životinjama � kraña uz suočavanje sa žrtvom (napad, iznuñivanje,orobljavanje…) � prisiljavanje na seksualnu aktivnost. 2.UNIŠTAVANJE IMOVINE 3.PRIJEVARA ILI KRAðA 4.OZBILJNO NARUŠAVANJE PRAVILA

� Duševni bolesnici najčešće u bolnicu dolaze kao hitan prijam jer se nalaze u stanju u kojem su prisutne promjene u misaonom sadržaju, emocionalnom stanju, interakciji s okolinom te su moguće povrede bolesnika ili njegove okoline.

� Često je taj dolazak protiv bolesnikove volje uz pratnju policije (prisilno liječenje čl. 22. Zakona osoba s duševnim smetnjama).

� Bolesnici su uznemireni, provokativni, prijeteći i agresivni. � BOLESTI KOD KOJIH OČEKUJEMO AGRESIVNO PONAŠANJE � PARANOIDNA STANJA – bolesnici su pod utjecajom halucinacija da ih netko proganja, truje ili zlostavlja.

� PSIHOPATSKE STRUKTURE LIČNOSTI - znaju biti naročito agresivne i impulzivne. Na beznačajne povode postaju vrlo agresivni, razdražljivi, puni gnjeva, skloni ispadima, verbalnim i fizičkim obračunima. Imaju snažnu potrebu za trenutačnim zadovoljenjem svojih htijenja.

� MENTALNO NEDOVOLJNO RAZVIJENI – nisu u stanju kontrolirati svoje nagone, ne snalaze se u novim situacijama, zbog čega mogu reagirati agresivno.

� EPILEPTIČARI – su vrlo kruti u svojim razmišljanjima, imaju nizak prag tolerancije, a intenzitet bijesa, straha i agresije može uzrokovati suženje



21

svijesti te mogu, prije ili poslje napada, ući u sumračna stanja i ispoljiti agresivnost.

� PATOLOŠKA PIJANA STANJA – i male količine alkohola mogu izazvati suženje svijesti s vrlo agresivnim ispadima prema okolini.

� AKUTNO OPITO STANJE – često su nepredvidivi, agresivni, svañalački raspoloženi u strahu, često s vidnim halucinacijama.

HALUCINACIJE � Halucinacije ili obmane osjetila opažanja su koje neka osoba ima, a ne temelje se na realitetu.

� Kod svih ovih poremećaja vrlo je bitno pravovremeno davanje lijekova, bilo na usta ili u vidu injekcija.

� Kad je kod bolesnika prisutan agresivan ispad, lijekovi se daju najčešće u obliku injekcija, o čemu odlučuje liječnik.

� Kod agresivnih i potencijalno agresivnih bolesnika moramo biti na oprezu, čime štitimo samog bolesnika, okolinu i sebe.

� Prvi korak smanjenja agresije je dobra komunikacija: - procijeniti koliko je pacijent uzrujan, nemiran ili spreman da eksplodira - pokazati volju za razgovorom i slušanjem, priznati mu da je ljut i uznemiren - držati se na sigurnoj udaljenosti - postavljati otvorena pitanja - dati mu mogućnost izbora - ne prisiljavati ga na nešto. PRIMJENA FIZIČKE SILE � Neke od bolesnika s izrazito jakim agresivnim reakcijama, kako ne bi naudili sebi ili okolini, moramo onesposobiti, tj. fiksirati ili izdvojiti od drugih, vezujući ih u stezulju (zaštitnu košulju) ili remenje za fiksiranje, što je regulirano Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama čl. 54. - 59.

� Kod fiksiranja, odnosno tjelesnog onesposobljavanja, treba paziti da se fizička sila koristi onoliko koliko je neophodno za neutralizaciju opasnog ponašanja.

� Izbjeći povrjeñivanje bilo kojeg sudionika u sukobu. ZAKLJUČAK � Da bismo smanjili agresivne tenzije bolesnika, moramo se pravilno ophoditi, ne sukobljavati se i ne uvjeravati ga u suprotno, ali ne podržavati njegovo nerealno prosuñivanje, već zadržati pomirujući stav, stvarati osjećaj sigurnosti i otkriti čega se bolesnik boji.

� Vrlo je bitno pravovremeno davanje lijekova pa i primjena fizičke sile, kada je neophodno.



22

Prava duševnih bolesnika, prisilna hospitalizacija prema Zakonu o zaštiti

osoba s duševnim smetnjama (ZZODS)

Prim. Ana Magerle, dr. med.* Uvod

ZZODS izglasan je u Saboru 19.09.1997. godine, a počeo se primjenjivati 01.01.1998. godine (objavljen u NN 111/97). Inicijative za donošenje Zakona javljale su se već nekoliko desetljeća u psihijatrijskim i pravničkim krugovima, ali nisu realizirane sve dok donošenje takovog zakona nije uvršteno u popis uvjeta za prijam Hrvatske u Vijeće Europe. Upravo kratkoća rokova (kratko vremensko razdoblje za donošenje i za primjenu Zakona) dovela je do niza teškoća, kako u području psihijatrije, tako i u području pravosuña, a naročito u samoj primjeni u svakodnevnoj praksi. Ne treba zanemariti i velika materijalna sredstva koja su potrošena u primjeni ovog zakona. Iz nabrojenih razloga, došlo je vrlo brzo i do izmjena i dopuna pa je Zakon više puta mijenjan. Kako poteškoće u primjeni Zakona još uvijek traju, a nejasnoće i neka rješenja u svakodnevnoj praksi još uvijek postoje unatoč izmjenama i dopunama, stručnjaci rade na novim izmjenama i dopunama ovog zakona. Nekoliko riječi, odnosno podsjećanje na zakonska rješenja prije donošenja ovog zakona. U Hrvatskoj psihijatrijskoj pravnoj povijesti zabilježeno je da je 1856. godine donesen Pravilnik o primanju i otpustu duševnih bolesnika iz psihijatrijske ustanove. Sljedeći dokument bio je Statut današnje Psihijatrijske bolnice Vrapče iz 1880. godine, koji u tančine opisuje način primanja, postupanja, odnosno držanja te otpuštanja iz zavoda. Dakle, trebalo je proći više od jednog stoljeća da bi krajem 1997. godine bio donesen ZZODS.

U meñuvremenu, prisilna hospitalizacija bila je regulirana: – ZAKONOM 0 VANPARNIČNOM POSTUPKU (Službene novine broj

175, od 01. 08.1934. godine). – ZAKONOM 0 ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI I ZDRAVSTVENOM

OSIGURANJU (Narodne novine broj 10/80). __________

*specijalist psihijatar, Neuropsihijatrijska bolnica »Dr.I.Barbot« Popovača



23

Član 33. «Osobe oboljele od duševnih bolesti koje predstavljaju opasnost za njihov život, život grañana ili imovinu, smjestit će se u hitnim slučajevima na privremeno stacionarno liječenje u psihijatrijsku bolnicu. Osobe oboljele od duševnih bolesti upućuju u psihijatrijsku bolnicu zdravstveni radnici. Ako takve osobe, prilikom upućivanja u psihijatrijsku bolnicu, pružaju fizički otpor, zdravstveni radnici zatražit će pomoć nadležnog općinskog sekretarijata za unutarnje poslove. Općinski sekretarijat dužan je pružati pomoć dok fizički otpor traje. Organizacija udruženog rada zdravstva, koja je primila osobu oboljelu od duševne bolesti na stacionarno liječenje, dužna je o tome bez odlaganja obavijestiti općinski sud i organ starateljstva prema mjestu posljednjeg prebivališta odnosno boravišta primljene osobe, a ako je prebivalište odnosno boravište nepoznato, sud i organ starateljstva prema mjestu svojeg sjedišta.» - ZAKONOM O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI I ZAKONOM O

ZDRAVSTVENOM OSIGURANJU (Narodne novine broj 75/93).

Član 29. «Osobe oboljele od duševne bolesti koja predstavlja opasnost po njihov život, život grañana ili imovinu, u hitnim slučajevima smjestit će se na privremeno bolničko liječenje u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. Osobe iz stavka 1. ovoga članka upućuju u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu doktori medicine uz odgovarajuću pratnju. Ako takve osobe prilikom upućivanja pružaju fizički otpor, zdravstvenom djelatniku će, do smještaja u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu, pomoć pružiti ovlašteni službenik nadležnog organa unutarnjih poslova. Zdravstvena ustanova koja je primila osobu oboljelu od duševne bolesti, dužna je o tome bez odgañanja obavijestiti općinski sud i organ skrbništva prema mjestu posljednjeg prebivališta, odnosno boravišta primljene osobe. Ako je prebivalište, odnosno boravište nepoznato, treba obavijestiti sud i organ skrbništva prema mjestu sjedišta.»

ZAKON O ZAŠTITI OSOBA S DUŠEVNIM SMETNJAMA

Sadrži:

I. OPĆE ODREDBE II. TEMELJNA NAČELA III. PRAVA I DUŽNOSTI OSOBA S DUŠEVNIM SMETNJAMA I

OSOBA KOJE PROVODE NJIHOVU ZAŠTITU I LIJEČENJE



24

IV. DOBROVOLJNI SMJEŠTAJ OSOBA S DUŠEVNIM SMETNJAMA U PSIHIJATRIJSKU USTANOVU

V. PRISILNO ZADRŽAVANJE I PRISILNI SMJEŠTAJ U PSIHIJATRIJSKU USTANOVU

VI. OTPUST IZ PSIHIJATRIJSKE USTANOVE VII. POSTUPAK PRISILNOG SMJEŠTAJA PREMA NEUBROJIVIM

OSOBAMA I SUDIONICIMA VIII. PRIMJENA FIZIČKE SILE U ZAŠTITI OSOBA S DUŠEVNIM

SMETNJAMA IX. POVJERENSTVO ZA ZAŠTITU OSOBA S DUŠEVNIM

SMETNJAMA I PSIHIJATRIJSKE USTANOVE X. KAZNENE ODREDBE XI. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE. PRISILNA HOSPITALIZACIJA je složen društveni fenomen koji izaziva brojne medicinske, etičke, pravne, političke pa čak i ekonomske probleme. Iako su problemi medicinske i pravne prirode do sada bili u prvom planu, oni etičke prirode dolaze sve više do izražaja. Prisilna hospitalizacija predstavlja, zapravo, svojevrsno lišenje slobode. Zbog toga je ona neodvojiva od problema temeljnih ljudskih prava i u tom je kontekstu treba razmatrati. Prisilni smještaj i liječenje, iz aspekta osobe na koju se primjenjuje, znači oduzimanje ili ograničavanje temeljnih ljudskih prava kao što su pravo na slobodu, pravo na kretanje, pravo na samoodreñenje, pravo na podvrgavanje medicinskim pregledima i postupcima samo uz pristanak. Prisilni smještaj (odnosno hospitalizacija) mora biti utemeljen ustavom, odreñen zakonom, te podvrgnut sudskoj odluci i kontroli. Ustavni temelj prava osoba s duševnim smetnjama na zaštitu i liječenje sadrži članak 58. Ustava: «Svakom se grañaninu jamči pravo na zdravstvenu zaštitu». Ustavno pravo o jednakosti grañana iz članka 14. Ustava odreñuje da svi «grañani Republike Hrvatske imaju sva prava i slobode neovisno o njihovoj rasi, boji kože, spolu ili drugim osobinama», pod kojima bi se mogle smatrati i njihove duševne smetnje. Temelj za ograničenje slobode svih grañana Republike Hrvatske, pa i osoba s duševnim smetnjama, propisuje Ustav u članku 16. i u čl. 22. «Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.»

Članak 22.

«Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva.



25

Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kad je to odreñeno zakonom, o čemu odlučuje sud." Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i sloboda iz 1950. sadrži posebne odredbe o oduzimanju slobode duševno bolesnim osobama.»

Član 5. stavak 1.

«Svatko ima pravo na slobodu i osobnu sigurnost. Nikomu ne može biti oduzeta sloboda osim u sljedećim slučajevima i u skladu s postupkom koji je propisan zakonom: e) pravno dopušteno zadržavanje osobe radi sprječavanja širenja zaraznih bolesti, duševno bolesnih osoba, ovisnika o alkoholu ili drogi ili skitnica.»

Član 5. stavak 4.

«Svatko kome je oduzeta sloboda uhićenjem ili zadržavanjem ovlašten je na postupanje radi utvrñenja da li je njegovo zadržavanje pravno dopušteno, i postupanje pred sudom o tome mora biti hitno, te ako to zadržavanje nije pravno dopušteno, ima biti pušten.» Prisilnoj hospitalizaciji pribjegava se ili zato da bi se duševni bolesnici (ili samo privremeno poremećene osobe) podvrgli liječenju, dakle da bi se njihovo zdravstveno stanje poboljšalo (tzv. medicinska indikacija) ili zato da bi se društvo od njih zaštitilo (socijalna indikacija), odnosno zbog toga da bi se oni sami zaštitili od vlastita ponašanja - samoubojstvo, samopovreñivanje (vitalna indikacija). Medicinska indikacija se, u pravilu, sama po sebi gotovo nigdje ne uzima kao razlog za prisilnu hospitalizaciju. Liječenje se, osim u izuzetnim slučajevima kada je to potrebno da bi se spriječilo proširenje bolesti, ne može ikome nametnuti protiv njegove volje. Ipak se, u situacijama u kojima bolesnik nije u stanju očitovati na relevantan način svoju volju, njegov pristanak može presumirati: polazi se od toga kakvu bi odluku donio da je zdrav, odnosno da u tom trenutku može brinuti o svojim pravima i interesima. S druge strane, kao standardni razlozi za prisilnu hospitalizaciju uzimaju se socijalna i/ili vitalna indikacija. Članak 22. ZZODS regulira prisilnu hospitalizaciju i glasi: «(1) Osoba s težim duševnim smetnjama koja uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih osoba, može se smjestiti u psihijatrijsku ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim Zakonom.



26

(2) Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se, iz razloga navedenih u stavku 1. ovog članka, smjestiti u psihijatrijsku ustanovu i bez pristanka njezina zakonskog zastupnika, po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj predviñen ovim Zakonom.» Bitno je, dakle, u svim slučajevima prisilnog zadržavanja prema čl. 22. da su oba kriterija ispunjena:

a) da se kod pacijenta doista radi o težim duševnim smetnjama b) da njegovo ugrožavanje okoline, odnosno vlastite osobe, proizlazi

upravo iz tih smetnji te da je izraženo u visokom stupnju upravo u vrijeme donošenja odluke o prisilnom zadržavanju.

PRIMJENA FIZIČKE SILE U ZAŠTITI OSOBA S DUŠEVNIM SMETNJAMA

Članak 59. «(1) Ovlaštene službene osobe Ministarstva unutarnjih poslova dužne su, na poziv doktora medicine, pružiti pomoć zdravstvenim djelatnicima pri savladavanju tjelesnog otpora osobe iz članka 22. ovoga Zakona, ali samo dok ta osoba pruža tjelesni otpor te dok se ne osigura zbrinjavanje i otklanjanje neposredne opasnosti te osobe. (2) Kada postoji izravna opasnost da će osoba s duševnim smetnjama svojim ponašanjem u psihijatrijskoj ustanovi napasti na život ili tijelo neke osobe ili otuñiti, uništiti ili teže oštetiti imovinu te ustanove, službene osobe Ministarstva unutarnjih poslova dužne su, na poziv ravnatelja ili zdravstvenog djelatnika kojeg je za to ovlastio ravnatelj psihijatrijske ustanove, žurno pružiti odgovarajuću pomoć. (3) Osoba koja je uputila pozive iz stavka 1. i 2. ovoga članka dužna ga je naknadno u pisanom obliku obrazložiti te obrazloženje uložiti u liječničku dokumentaciju. Svaki liječnički postupak koji se provodi na temelju ovog Zakona mora se upisati u liječničku dokumentaciju s naznakom je li bio poduzet sa ili bez pristanka.»

Članak 55. «Fizička sila je u smislu ovog Zakona uporaba sredstava za fizičko ograničavanje kretanja i djelovanja osoba s duševnim smetnjama. Zdravstveni djelatnici u tu svrhu koriste sredstva sukladno propisima ministra zdravstva. Kada tijela unutarnjih poslova postupaju prema članku 24. i 59. ovog Zakona, koriste sredstva sukladno propisima o unutarnjim poslovima.»

Članak 58.



27

«(1) Prije nego što se na nju primijeni fizička sila, osoba će, ako je to s obzirom na okolnosti slučaja moguće, biti na to upozorena.

(2) Razlozi, način i mjera primjene fizičke sile te ime osobe koja je donijela odluku o njezinoj primjeni obvezno se upisuju u liječničku dokumentaciju.

(3) Roditelji maloljetne osobe s duševnim smetnjama ili zakonski zastupnik ili skrbnik osobe s duševnim smetnjama obavijestit će se odmah o primjeni fizičke sile ili izdvajanja.» PRAVA I DUŽNOSTI OSOBA S DUŠEVNIM SMETNJAMA I OSOBA KOJE

PROVODE NJIHOVU ZAŠTITU opisane su u čl. od 11. do 20. ovog zakona. Za vas je možda važno znati sljedeće članke:

Članak 11. «(1) Svaka osoba s duševnim smetnjama dobrovoljno ili prisilno smještena u psihijatrijsku ustanovu ima pravo: 1. biti upoznata u vrijeme prijma, a kasnije na svoj izričit zahtjev, sa svojim pravima i dužnostima te poučena o tome kako može svoja prava ostvariti, 2. biti upoznata s razlozima i ciljevima njezina smještaja te sa svrhom, prirodom, posljedicama, korisnošću i opasnostima provedbe predloženog oblika liječenja kao i s korisnošću i opasnostima provedbe drugih mogućnosti liječenja, 3. djelatno sudjelovati u planiranju i provoñenju svojeg liječenja, oporavka i resocijalizacije, 4. obrazovati se i radno osposobiti prema općem programu ili posebnom programu za osobe s poteškoćama u učenju, 5. na odgovarajuću novčanu naknadu za rad u radno - terapijskim poslovima od kojih ustanova u kojoj se nalazi na liječenju ostvaruje prihod, 6. podnositi pritužbe izravno ravnatelju psihijatrijske ustanove ili predstojniku odjela glede oblika liječenja, dijagnosticiranja, otpusta iz ustanove i povrede njezinih prava i sloboda, 7. postavljati zahtjeve i izjavljivati bez nadzora i ograničenja prigovore, žalbe i druge pravne lijekove nadležnim pravosudnim i državnim tijelima, 8. savjetovati se o svom trošku samo s liječnikom ili odvjetnikom po svom izboru, 9. družiti se s drugim osobama u psihijatrijskoj ustanovi i primati posjete, 10. o svom trošku slati i primati bez nadzora i ograničenja poštu, pakete i tiskovine te telefonirati, 11. pratiti radio i televizijske programe, 12. posjedovati predmete za osobnu uporabu,



28

13. sudjelovati po svom izboru u vjerskim aktivnostima u okviru mogućnosti psihijatrijske ustanove, 14. predlagati premještaj u drugu psihijatrijsku ustanovu, 15. biti otpuštena iz ustanove uz osiguranu potporu za prihvat u zajednici. (2) Obavijesti iz stavka 1. točke 1. i 2. ovoga članka unose se u liječničku dokumentaciju osobe s duševnim smetnjama. (3) Prava iz stavka 1. točke 1., 2., 3., 5., 6., 7. i 14. ovoga članka mogu, u ime osobe s duševnim smetnjama, ostvarivati članovi obitelji ili druge osobe koje djeluju u njezinom interesu. (4) Prava iz stavka 1. točke 9., 10., 11. i 12. ovoga članka mogu se ograničiti kad postoji osnovana sumnja da osoba s duševnim smetnjama nastoji pribaviti oružje ili drogu, dogovara se o bijegu ili počinjenju kaznenog djela ili kad to zahtijeva zdravstveno stanje osobe.»

Članak 12. «(1) Kada je liječenje osobe s duševnim smetnjama prijeko potrebno u psihijatrijskoj ustanovi, ono će se omogućiti i provesti u odgovarajućoj ustanovi koja se nalazi u mjestu njezina prebivališta, ako nema prebivališta, onda u mjestu njezina boravišta, a ako i njega nema, onda u mjestu gdje je osoba zatečena, a ako u tom mjestu nema psihijatrijske ustanove, u psihijatrijskoj ustanovi koja je najbliža mjestu njezina prebivališta, boravišta ili mjesta gdje je osoba zatečena. (2) Uz pisani pristanak osobe s duševnim smetnjama, odnosno zakonskog zastupnika osobe lišene poslovne sposobnosti, ili djeteta s duševnim smetnjama dan u skladu s člankom 8. stavkom 1., 4. i 5. ovoga Zakona ili na pisani zahtjev osoba ovlaštenih dati pristanak, liječenje se može provesti i u psihijatrijskoj ustanovi koja ne odgovara uvjetima iz stavka 1. ovoga članka. (3) Psihijatrijsko liječenje djece provodi se na odjelu psihijatrijskih ustanova namijenjenih liječenju djece i mladeži koji su odvojeni od odjela za punoljetne bolesnike. (4) Osobama s duševnim smetnjama koje su u kaznenom ili prekršajnom postupku oglašene neubrojivim osobama, prisilni smještaj se osigurava, pod uvjetom da su ispunjeni uvjeti iz članka 45.e ovoga Zakona, u ustanovama koje posebnim aktom odreñuje ministar zdravstva. (5) Izbor ustanove u koju će osobe iz stavka 4. ovoga članka biti smještene ili premještene, obavlja posebno povjerenstvo ministarstva zdravstva na temelju sigurnosnih i stručnih mjerila nužnih za osiguranje odgovarajućih terapijskih i sigurnosnih uvjeta. (6) Sastav povjerenstva i postupak za izbor ustanove prema stavku 5. ovoga članka propisuje ministar zdravstva uz suglasnost ministra pravosuña.»



29

Članak 13 . «Nedovoljno duševno razvijena osoba koja ne raspolaže psihičkim mogućnostima za uključivanje u liječenje u psihijatrijskoj ustanovi kao i svaka druga osoba s duševnim smetnjama, liječit će se u ustanovama ili odjelima koji su prilagoñeni posebnim potrebama tih osoba.»

Članak 14. «Psihijatrijsko liječenje djece s poremećajima u ponašanju, tjelesno ili mentalno oštećene djece, psihički bolesne djece te tjelesno ili mentalno oštećene ili bolesne osobe organizira i provodi nadležna zdravstvena ustanova. Prisilni smještaj osoba iz stavka 1. ovoga članka provodi se po odredbama ovoga Zakona.»

Članak 15. «(1) Elektrokonvulzivno ili hormonalno liječenje može se primijeniti samo pod sljedećim pretpostavkama: na temelju pisanog pristanka osobe s duševnim smetnjama ili, ako ga ona nije sposobna dati, na temelju pismenog pristanka osoba iz članka 8. stavka 4. i 5. ovoga Zakona, uz pozitivno mišljenje drugog psihijatra o potrebi i posljedicama primjene takvoga liječničkog postupka,ako su prethodno iscrpljene sve ostale metode liječenja, (d) ako je primjena navedenih metoda nužna za liječenje osobe s duševnim smetnjama i (e) ako se ne očekuje da bi primjena navedenih metoda mogla imati štetne popratne posljedice. (2) Prema osobi s težim duševnim smetnjama koja je prisilno zadržana ili prisilno smještena u psihijatrijskoj ustanovi može se primijeniti elektrokonvulzivno liječenje i bez pristanka te osobe ili osoba navedenih u članku 8. stavku 4. i 5. ovoga Zakona, ako su ispunjeni i uvjeti iz članka 9. stavka 3. i uz poštivanje ostalih pretpostavki navedenih u stavku 1. ovoga članka. (3) Primjena liječenja iz stavka 1. i 2. ovoga članka mora se uvijek upisati u liječničku dokumentaciju zajedno s pisanim pristankom navedenih osoba i mišljenjem drugog liječnika. (4) Primjena psihokirurgije i kastracije nije dopuštena.»

Članak 16. «(1) Biomedicinska istraživanja nad osobama s duševnim smetnjama mogu se poduzeti samo: (a) ako nema druge odgovarajuće mogućnosti istraživanja nad ljudima,



30

(b) ako opasnost od istraživanja za osobu s duševnim smetnjama nije nesrazmjerna koristi od istraživanja, (c) ako je istraživački projekt odobrilo Državno povjerenstvo nakon nezavisnog preispitivanja znanstvenog značaja, važnosti cilja i etičnosti samog istraživanja, (d) ako su osobe koje sudjeluju u istraživanju obaviještene o svojim pravima i pravnoj zaštiti koju uživaju, (e) ako su osobe koje sudjeluju u istraživanju dale svoj pisani pristanak koji mogu povući u svakom trenutku. (2) Biomedicinska istraživanja nad osobom s duševnim smetnjama koja nije u stanju dati svoj pristanak može se poduzeti samo ukoliko su, uz pretpostavke iz stavka 1. točke a - d ovoga članka, ispunjene još i ove dodatne pretpostavke: (a)ako se očekuje da će rezultati istraživanja biti od stvarne ili izravne koristi za zdravlje te osobe i (b)ako je zakonski zastupnik osobe koja sudjeluje u istraživanju dao svoj pisani pristanak, (c) uz suglasnost etičkog povjerenstva pri psihijatrijskoj ustanovi za svaki pojedini slučaj ako istraživanje ima cilj doprinijeti, kroz povećanje zdravstvenog razumijevanja odreñene bolesti ili stanja, stvaranju koristi za samu osobu koja sudjeluje u istraživanju ili osobe iste dobi ili s istom dobi ili s poremećajem ako istraživanje predstavlja najmanju moguću opasnost i opterećenje za tu osobu.»

Članak 17. «(1) Osobe koje obavljaju djelatnosti zaštite i liječenja osobe s duševnim smetnjama dužne su čuvati kao profesionalnu tajnu sve što saznaju ili primijete tijekom obavljanja tih djelatnosti. (2) Osobe navedene u stavku 1. ovoga članka mogu otkriti ono što su saznale ili primijetile glede duševno oboljelih osoba tijekom obavljanja svoje djelatnosti, samo uz pristanak tih osoba ili njihova zakonskog zastupnika. (3) Osobe iz stavka 1. ovoga članka mogu, i bez pristanka osobe s duševnim smetnjama, ali uz pristanak zakonskog zastupnika iz stavka 2. ovoga članka, otkriti ono što saznaju tijekom liječenja i zaštite te osobe: (a) drugom psihijatru ili doktoru medicine ako je to nužno za pružanje liječničke pomoći toj osobi, (b) službenim osobama u centrima za socijalnu skrb i drugim državnim tijelima kada je to nužno da bi one mogle postupati u svezi s osobom s duševnim smetnjama na temelju i u okviru svojih ovlasti, i to samo onda kada osobe s duševnim smetnjama nisu sposobne dati svoj pristanak, a osobe iz stavka 1. ovoga članka nemaju osnove vjerovati da bi se osoba s duševnim smetnjama protivila otkrivanju takvih podataka,



31

(c) ako je to nužno učiniti u općem interesu ili interesu druge osobe koji je važniji od interesa čuvanja tajne. (4) Otkrit će se samo oni podaci koji su nužni za ostvarivanje svrha navedenih u stavku 3. ovoga članka i ti podaci ne smiju se koristiti u druge svrhe osim onih za koje su dani. (5) Općim interesom ili interesom koji je važniji od interesa čuvanja tajne u smislu stavka 3. ovoga članka smatra se: (a) otkrivanje saznanja da osoba s duševnim smetnjama priprema počinjenje kaznenog djela za koje je zakonom propisana kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, (b) otkrivanje ili suñenje za najteža kaznena djela ako bi ono bilo znatno usporeno ili onemogućeno bez otkrivanja inače zaštićenih podataka, (c) zaštita javnog zdravlja i sigurnosti, (d) sprječavanje izlaganja druge osobe neposrednoj i ozbiljnoj opasnosti za njezin život ili zdravlje. (6) Psihijatar i doktor medicine iz stavka 3. ovoga članka dužni su čuvati kao profesionalnu tajnu, a službene osobe iz stavka 3. ovoga članka kao službenu tajnu, sve što se odnosi na osobu s duševnim smetnjama. (7) Klinički i drugi materijali koji se koriste u predavanjima ili znanstvenim tiskovinama moraju prikriti identitet osoba s duševnim smetnjama o kojima govore.»

Članak 18. «(1) Liječnička dokumentacija o liječenju osobe s duševnim smetnjama dostupna je isključivo sudu za potrebe postupka koji je u tijeku. (2) Liječnička dokumentacija sadržava samo one podatke koji su prijeko potrebni za ostvarenje svrhe zbog koje se zahtijeva njezina dostava. (3) Izjave osobe s duševnim smetnjama sadržane u liječničkoj dokumentaciji, koje se odnose na počinjenje nekoga kaznenog djela, ne mogu se koristiti kao dokaz u sudskom postupku. (4) Podaci iz liječničke dokumentacije koji su potrebni za ostvarenje zdravstvene, socijalne, obiteljskopravne ili mirovinske zaštite mogu se dati za službene svrhe na zahtjev tijela nadležnih za tu zaštitu samo uz suglasnost osoba s duševnim smetnjama, a ako one nisu sposobne dati suglasnost, onda samo ukoliko se osnovano vjeruje da se osoba s duševnim smetnjama ne bi protivila davanju navedenih podataka.»

Članak 20. «(1) Psihijatar može odobriti razgovor osobe s duševnim smetnjama smještene u psihijatrijskoj ustanovi sa službenim osobama Ministarstva



32

unutarnjih poslova i stručnim djelatnicima centra za socijalnu skrb samo kada to dopušta zdravstveno stanje osobe s duševnim smetnjama. (2) Psihijatar neće odobriti razgovor službenim osobama Ministarstva unutarnjih poslova i stručnim djelatnicima skrbništva s osobom iz stavka 1. ovoga članka koja nije sposobna razumjeti stanje u kojem se nalazi, niti posljedice takvog razgovora.»

Literatura: 1. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (Pravni fakultet Sveučilište u

Zagrebu), autori: K. Turković, M. Dika, M. Goreta, Z. ðurñević 2. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama

Suradljivost pri uzimanju lijekova za psihičke

poremećaje – kako ju poboljšati i razlozi prekidanja uzimanja lijeka

Mr.sc. Branka Aukst Margetić, dr. med* Suradljivost u liječenju psihijatrijske bolesti odnosi se, prije svega, uzima li osoba redovito lijek koji joj je prepisan, odlazi li na preporučene kontrole i pridržava li se drugih dogovora i savjeta od osoba u liječničkom timu. U liječenju psihičkih bolesti puno češće nego pri liječenju različitih somatskih bolesti, bolesnici prekidaju uzimati lijek mimo savjeta liječnika. Bolest se u velikoj većini slučajeva vraća, a neki bolesnici su kroz to iskustvo prošli nekoliko puta, ispitujući uvijek ponovno što će se dogoditi kada prestanu uzimati lijek. Ovaj se članak uglavnom odnosi na uzimanje antipsihotika, a navest ćemo najčešće razloge za prekid uzimanja lijeka, koji su opisani u literaturi i koje navode sami bolesnici. Uzimati lijek svakodnevno, više puta dnevno, godinama, ni u kom slučaju nije jednostavno. I psihijatrima nije čudno što bolesnici često prestaju uzimati lijek. Prestati uzimati lijek je ljudski. Ako osoba treba uzimati antibiotik 10 dana tri puta dnevno, zasigurno jedanput (a vjerojatno i češće ) propustit će dozu. Gotovo svatko tko duže vrijeme uzima lijek, kao ljudi s visokim krvnim tlakom, dijabetesom ili psihičkom bolešću, ponekad prekine uzimati lijek. Zašto onda uzimati antipsihotik? Ljudi općenito uzimaju lijekove da bi si olakšali tegobe. Antipsihotik može smanjiti napetost, poboljšati koncentraciju, poboljšati komunikaciju s ljudima, poboljšati spavanje, osim _________ * spec. psihijatar, Ib odjel, Neuropsihijatrijska bolnica „Dr.I.Barbot“ Popovača



33

što utječe na smanjenje halucinacija i sumanutosti. Ako se bolesnik slaže da mu lijek pomaže u nečemu od navedenog, onda će i uzimati lijek. Za članove obitelji ili one koje žive s bolesnikom, preporuka je da ne treba inzistirati da, osim u navedenim kratkotrajnim korisnostima, osoba prizna da joj lijek pomaže kod psihotičnih simptoma, ukoliko osoba još nije spremna priznati da ima psihotične simptome. Motivacija za uzimanje lijeka može biti težnja ostvarenju nekog životnog cilja. Svatko ima neki cilj u životu. Neki su vezani uz školovanje, uz posao, drugi uz odnose u obitelji i s drugim ljudima. Osobama s ozbiljnim psihijatrijskim problemima ponekad se njihovi ciljevi čine nedohvatljivima. Nikako ne treba demoralizirati osobu oduzimajući joj te ciljeve, ali joj treba savjetovati da ih stavi u realne okvire. Lakše se prisiliti na uzimanje lijekova ako vjerujete da vam lijek može pomoći da ostvarite te ciljeve. Na primjer, netko tko želi završiti školu lakše će podnijeti da treba stalno uzimati lijek ako uzimanje lijeka poveže s boljom koncentracijom i poboljšanom kvalitetom učenja. Kontinuirano uzimanje lijekova potrebno je kako bismo spriječili povratak simptoma (tzv. relaps). Razumijevanje sprječavanja povratka simptoma podrazumijeva sposobnost osobe da uoči vezu izmeñu prestanka uzimanja lijeka i povratka simptoma. S obzirom na to da uvijek postoji dug razmak izmeñu prestanka uzimanja lijeka i povratka simptoma, tj. relapsa, ljudima može biti teško napraviti ovu vezu, osobito kada su suočeni s nizom drugih problema. Može pomoći da se s osobom porazgovara o životnim ciljevima te uvidjeti što je bolesniku u životu bitno, npr. oženiti se, imati obitelj, završiti školu, zaposliti se itd. Potom treba razgovarati kako bi bolest mogla poremetiti navedene ciljeve. Tek nakon toga, treba ukazati kako se lijek uklapa u te životne ciljeve. Takav pristup čini sprječavanje relapsa manje apstraktnim i razumljivim bolesniku u kontekstu njegovih vlastitih ciljeva. Ponekad razlog za uzimanje lijeka može biti i mišljenje drugih da je to bitno. Ljudi mogu uzimati antipsihotike zbog toga što poštuju mišljenje neke osobe, a to je najčešće psihijatar ili član obitelji. Oni nastavljaju uzimati lijek da bi nastavili harmoničan odnos s tom osobom ili jer im je stalo do dobrog mišljenja druge osobe. To je razlog što oženjeni ljudi češće uzimaju lijekove od samaca. Ovaj razlog, naravno, nije idealan, ali može biti bitan, osobito u početnom razdoblju liječenja nakon izlaska iz bolnice ili u početku liječenja dok osoba još nema definitivan stav o svojoj bolesti. Ponekad ljudi uzimaju lijek jer osjećaju da su na to prisiljeni ili su pod pritiskom drugih. Ponekad, nažalost, nije moguće uvjeriti osobu da uzima lijek po svojoj želji.



34

Čak i kada osoba ima razloge zbog kojih bi uzimala lijek, postoje i motivi koji govore suprotno tome. U stvari, ljudi lakše nañu razlog da prekinu, nego da nastave uzimati lijek. Ovo su neki od najčešćih razloga: Osoba ne osjeća da joj uzimanje lijeka dovoljno koristi, pri čemu se ne radi o pravoj koristi već o onome što osoba osjeća da je za nju korist. Osoba možda ne vjeruje da i dalje treba liječenje. Ovo vjerovanje obično prvom prilikom izaziva prekid uzimanja lijeka. Neki simptomi psihoze, kao paranoja ili grandioznost, ili poremećeno mišljenje, mogu kod osobe izazvati negiranje ili gubitak uvida, što dovodi do stanja da osoba, zbog psihotičnih simptoma, prestane uzimati lijek što pak vodi daljnjem pogoršanju simptoma. Srećom, kada su pozitivni simptomi ispravno liječeni, osoba će često (gotovo uvijek) postati suradljivija u uzimanju lijeka. Ponekad antipsihotik pomaže, ali ne uklanja simptome u potpunosti pa osoba interpretira preostale simptome kao da osobi lijek ne pomaže ili ne želi odustati od psihotičnih simptoma ili ne može shvatiti zašto je potrebno spriječiti simptome. Ponekad se osoba od početka ne slaže s dijagnozom shizofrenije i povezuje uzimanje antipsihotika s tom dijagnozom. Tada treba naglasak staviti, ne na bolest, nego na pojedinačne simptome koji osobu smetaju, a kojima lijek pomaže. Osoba ne vjeruje da je lijek i dalje potreban. Kako vrijeme prolazi ljudi se osjećaju bolje pa mogu početi sumnjati u potrebu daljnjeg uzimanja lijeka kako bi spriječili povratak simptoma. U stvari, ljudi se obično i osjećaju bolje kada prekinu uzimati lijek i simptomi se obično jedno vrijeme i ne vraćaju. Obitelj i prijatelji vrlo su bitan razlog da osoba ostane dobro. Svaki korak prema tom cilju treba biti malen i prilagoñen bolesniku. Ne poduzimati velike zahtjeve niti velike ciljeve. Bolesnike ne treba pritiskati da se brzo oporave i potpuno funkcioniraju jer na to reagiraju regresom i simptomi se vraćaju. Treba im naglasiti ono što je u njih dobro, što je i najbolji način da se ide naprijed. Osoba može vjerovati da su loše strane uzimanja lijeka veće od dobrih. Mnoge nuspojave antipsihotika su neugodne i može biti teško biti uporan u uzimanju lijeka. Antipsihotici mogu izazvati neurološke nuspojave i interferirati s normalnim pokretima, pa je teško ostati miran i osjećati se ugodno. Osobito su teške ekstrapiramidne nuspojave, debljanje i seksualne nuspojave, kao razlozi zbog kojih bolesnici prestaju uzimati lijek. Neki ljudi smatraju da je sama ideja uzimanja lijekova neugodna i obilježavajuća jer su im lijekovi svakodnevni podsjetnik da su bolesni i drukčiji od drugih. Takvi osjećaji kod ljudi mogu izazvati potrebu da negiraju bolest. U ovoj situaciji od pomoći je ne stavljati naglasak na dijagnozu, već isticati opće koristi koje osoba ima od lijeka (nesanica, strah itd.).

Drugi razlozi za prestanak uzimanja lijeka:



35

Simptomi bolesti, kao što su kognitivna oštećenja i dezorganizirane misli, mogu otežati da se ljudi prisjećaju uzeti lijekove redovito. Ljudi sa psihozom mogu teže učiti iz iskustva, zato može biti teško shvatiti jesu li bolesni i razumjeti korist lijeka. Može se pojaviti fatalistički stav prema životu i bolesti, kao i nerealna očekivanja obitelji u vezi bolesnika ili brzine liječenja. Bolesnik ili obitelj možda ne razumiju koristi od lijeka i ne podržavaju bolesnika u liječenju. Razlog prestanka uzimanja lijeka može biti i činjenica da si obitelj ili bolesnik ne mogu priuštiti lijekove ili liječenje, ali i da bolesniku nesvjesno odgovara biti bolestan, tzv. sekundarna dobit, kao i da osoba smatra da joj dolazak do doktora izaziva previše neugoda te da se osoba ili obitelj ne slažu s liječnikom ili članovima liječničkog tima. Netko u bolesnikovoj obitelji može misliti da osoba treba prestati uzimati lijek ili zbog suprotstavljanja lijeku kao takvom ili zbog zabrinutosti oko nuspojava. Kako prepoznati da netko ne uzima lijek? Ponekad je očito da je osoba prekinula uzimati lijek, a ponekad je to teško prepoznati. Bolesnici najčešće skrivaju da su prestali uzimati lijek jer se boje reakcije okoline. I psihijatrima i drugim medicinskim radnicima može promaknuti da je netko prestao uzimati lijek. U razgovoru s bolesnikom liječnik mora, bez obzira na to je li siguran da bolesnik uzima lijek ili ne, naglasiti zašto smatra da lijek treba uzimati. Obitelj bi trebala porazgovarati s liječnikom, nevezano o razgovoru liječnika i bolesnika. Bolesnici ponekad mogu krivo protumačiti razgovor s liječnikom o potrebi prekida uzimanja lijeka. Razlozi mogu biti povezani i s ustanovom u kojoj se osoba liječi: liste čekanja, komplicirana administracija ili organizacija službe može pridonijeti bolesnikovu odustajanju od javljanja liječniku, što vodi i do prestanka uzimanja lijeka. Ako bolesnik ne uzima lijek, prva stvar koju član obitelji treba učiniti je o tome s njim porazgovarati. Ako ste član obitelji, tada vjerojatno niste stručnjak za lijekove pa nemate autoritet liječnika. Budući da sami ne uzimate lijek, ne možete se staviti u poziciju osobe koja uzima lijek i razumjeti kako se osjeća. Dobro je u razgovoru izbjegavati svañu i konfrontaciju. Bolje je pokazati zanimanje za to kako se osoba na tom lijeku osjeća i ohrabriti ju da vam kaže ima li s lijekom nekih problema. Ako to ne možete sami riješiti, razgovarajte s psihijatrom koji možda može pomoći. Konfrontacija je kontraproduktivna, a može biti i opasna.



36

Druga bitna stvar je da se svi u okolini slažu oko potrebe uzimanja lijekova, tj. da u obitelji oko toga postoji dogovor jer će, u suprotnom, bolesnik tražiti potporu osobe koja je istog mišljenja. Ne ulazite u prepirku. Pokušajte ga uvjeriti iz perspektive u kojoj se oboje slažete (npr. svakodnevne koristi: spavanje, strahovi), spomenite životne ciljeve. Ponekad ono što se čini kao poricanje bolesti, zapravo je sram od bolesti. Pokušajte to razumjeti i pokažite razumijevanje. Ne ignoriraje bolesnikove nuspojave. Bolje je pokazati razumijevanje i tražiti pomoć. Pomognite bolesniku u kontaktu s liječnikom. Naglasite liječniku da bolesnika brinu nuspojave. Neka vas liječnik nauči prepoznati nuspojave i uputi vas što s njima učiniti. Bolesnici sa shizofrenijom često imaju komplicirane sheme uzimanja lijekova. Pitajte liječnika da vam ih pojednostavi. Pitajte liječnika da bolesnik prijeñe s peroralne na depo terapiju jer ju je lakše kontrolirati. Ako su nuspojave razlog za prekid, treba potražiti novi lijek. Literatura: Weiden P.J., Ross R., Why Do Patients Stop Their AntipsychoticMedications? A Guide for Families and Friends. Jorunal of Psychiatric Practice 2002; 413-416. Adamec C., How to live with a mentally ill person: A handbook of day-to-day strategies. John Wiley & Sons; 1996. Bellack A.S., Mueser K.T., Gingerich S, Agresta J., Social skills training for shizophrenia.A-step-by-step-guide.New York, Guilford Press.1997. Weiden P.J., Diamond R.J., Scheifler P.L., Ross R., Breakthroughs in antipsychotic medications: A guide for consumers, families,and clinicians. Norton; 1999. Hatfield A.B., Lefley H.P.,Surviving mental ilness –Stress, coping and adaptation. Guilford Press 1993.

Nuspojave lijekova koji se koriste u liječenju

psihičkih poremećaja

Mr.sc. Branka Aukst Margetić, dr. med* Psihijatrijski lijekovi sve su učinkovitiji u liječenju psihičkih poteškoća i izazivaju sve manje neželjenih djelovanja nego u prošlosti, no i dalje mogu izazvati, osobito kod osjetljivih osoba, brojna neželjena djelovanja. Za osobu koja uzima lijek, a psihijatrijski bolesnici ga često moraju uzimati godinama, vrlo je bitno poznavati neželjena djelovanja, prepoznati ih kod sebe i zatražiti pomoć svojeg liječnika. Pomoć se, općenito, može sastojati u smanjivanju doze, dodavanju drugog lijeka ili promjeni terapije. Nuspojava koje lijekovi __________

*specijalist psihijatar, Neuropsihijatrijska bolnica »Dr.I.Barbot« Popovača



37

neke su dosta česte, a neke iznimno rijetke. Ponekad je propisivanje lijeka nagodba izmeñu težine bolesti i nuspojave, tj. izmeñu štete i koristi za pojedinog bolesnika. Ali, ako je i tako, potrebno je informaciju o šteti i koristi zatražiti od svojeg liječnika. Samo odnos koji se bazira na povjerenju jamči suradnju bolesnika, što je najvažnije u procesu liječenja. Ukratko ću prikazati neželjena djelovanja triju skupina lijekova koji se najčešće prepisuju: to su antipsihotici, anksiolitici, antidepresivi i sedativi ili hipnotici. Najprije ćemo govoriti o nuspojavama antipsihotika, tj. lijekova za liječenje psihoza, bilo da se radi o shizofreniji, psihotičnoj depresiji ili maniji.Ti lijekovi su: flufenazin (Moditen), haloperidol (Haldol), olanzapin (Zyprexa, Vaira), risperidon (Rispolept, Risset), sulpirid (Eglonyl, Sulpirid), kvetiapin (Seroquel), ciklopentiksol (Clopixol) i drugi. Neželjena djelovanja: Ovi lijekovi izazivaju tzv. ekstrapiramidne nuspojave. Parkinsonizam je najčešća i najpoznatija od njih. Ova nuspojava očituje se kao opća zakočenost cijeloga tijela, usporenost u hodu, trešenja ruku, usitnjeni hod. Liječi se dodavanjem biperidena (Akinetona) u terapiju, odnosno smanjivanjem doze lijeka ili zamjenom za neki od lijekova novije generacije koji ne izazivaju ovu nuspojavu. Akatizija se opisuje kao osjećaj nemira, osobito u nogama te kao potreba bolesnika da stalno ustaje i hoda, cupka u mjestu. Javlja se najčešće kod uporabe tzv. klasičnih antipsihotika, a liječi se diazepamom (Apaurin, Normabel) ili propranololom (Inderal). Noviji antipsihotici uglavnom ne izazivaju ove nuspojave. Distonija je nuspojava koja nastaje naglo, obično u prvih tjedan dana od početka primjene lijeka. Karakteristično se javlja u sljedećim oblicima: pogled prema gore (okulogirna kriza), zakočen vrat na jednu stranu, otežano gutanje ili grč nekog drugog mišića. Liječenje se sastoji u davanju injekcije biperidena (Akinetona) odmah, a potrebno je ili promijeniti lijek ili dodati Akineton u terapiju. Ove se nuspojave najčešče javljaju u prvih mjesec dana od početka uzimanja lijeka, a i kasnije, ako je došlo do povisivanja doze. Dobro je da bolesnik, ako uzima Moditen, Haldol ili neki drugi lijek, primjerice risperidon, ako je riječ o osjetljivij osobi, ima kod sebe biperiden (Akineton) u tabletama. Lijekovi nove generacije uglavnom ne izazivaju ove ekstrapiramidne nuspojave. Meñu osjetljive osobe pripadaju mlañe osobe, osobito muškarci, i depresivne osobe. Akineton pomaže kod ovih nuspojava, no i sam ima nuspojave. Nije ga dobro uzimati više no što je neophodno ili kad nije neophodno, tj. ako osoba nema ova neželjena djelovanja. On može



38

pogoršati pamćenje i koncentraciju, a u velikim količinama ili uzet s alkoholom, može biti vrlo opasan. Seksualne nuspojave izdvojila sam jer znam da su bolesnicima vrlo bitne, a neugodno im je o njima govoriti. Neki ih antipsihotici izazivaju prilično često: to su sulpirid i risperidon. Što učiniti? Lijek se može promijeniti ili mogu uzeti sildenafil (Viagru) i slične lijekove (Levitru, Cialis). Treba, prije no što tražimo promjenu lijeka, razmisliti jesu li se seksualne smetnje pojavile s početkom uzimanja lijeka ili s pojavom psihičke bolesti jer u drugom slučaju promjena lijeka neće poboljšati, a može i pogoršati naše zdravstveno stanje. Promjene tjelesne mase i metaboličke promjene: Neki lijekovi povećavaju apetit i dovode do debljanja. Takvima prvenstveno priradaju: olanzapin (Zyprexa, Vaira), klozapin (Leponex), ali i svi drugi antipsihotici, iako nešto manje. Ako osoba treba uzimati ove lijekove, mora brinuti o tome što i koliko jede te se što više kretati, vježbati i sl. Hematološka neželjana djelovanja: Klozapin (Leponex) je lijek koji može izazvati promjene u krvnoj slici, stoga je potrebno kontroliranje leukocita, tj. bijelih krvnih zrnaca, čiji broj može smanjiti. Preporučuje se kontrola jedanput mjesečno. Uporaba ovog lijeka opravdana je, iako može izazvati ovako tešku nuspojavu, jer se pokazao učinkovitijim od drugih u liječenju shizofrenije u osoba koje nisu reagirale na ostale lijekove, tj. u tzv. rezistentnih bolesnika. Kardiovaskularne nuspojave: Neki antipsihotici, kao što su klozapin (Leponex), levomepromazin (Nozinan), promazin (Prazine), snižavaju krvni tlak pa je potrebno piti više tekućine. Klozapin može ubrzati rad srca. Okulističke nuspojave: Meñu njima je i zamagljen vid kojeg uzrokuju klozapin, flufenazin, promazin. Probavne smetnje su najčešća nuspojava. Potrebno je jesti više hrane s vlaknima, tj povrća i voća, piti puno tekućine, više se kretati. Od pomoći može biti uzimanje Donata MG. Suha usta se takoñer mogu pojaviti kao česta nuspojava lijekova koji imaju tzv. antikolinergičko djelovanje. Potrebno je piti više tekućine, žvakati žvakaću ili zamijeniti lijek nekim drugim ako je moguće. Smetnje mokrenja može izazvati biperiden, tj. Akineton i drugi lijekovi s tzv. antikolinergičkim djelovanjem. Kožne nuspojave: Neki lijekovi mogu izazvati osjetljivost kože na svjetlost pa se pojavljuju plavičaste mrlje. To je, prije svega, klorpromazin (Largactil), koji se kod nas više ne koristi. Osipi po koži mogu se pojaviti na bilo koji lijek ako je osoba na njega alergična.



39

Tardivna diskinezija Riječ je o posebnoj i rijetkoj vrsti nuspojave koja se pojavljuje u nekih bolesnika koji niz godina uzimaju antpsihotike starije generacije. Radi se o pokretima žvakanja mišića lica, jezika, pravljenju grimasa, pućenju usana, mljackanju. Mogu se pojaviti uvijajući pokreti ruku, nogu, vrata pa i trupa. Osjetljivije su žene, starije osobe i osobe s depresijom. Noviji antipsihotici izuzetno rijetko mogu izazvati ovu nuspojavu. Antidepresivi Prepisuju se za liječenje depresije, ali i kod anksioznih poremećaja, tj. poremećaja koje karakteriziraju napetost, strahovi, zabrinutost. Njima pripada niz lijekova: flufenazin (Prozak, Portal, Fluval), fluvoksamin (Fevarin), paroksetin (Seroxat, Deprozel), citalopram ( Cipralex), sertralin (Zoloft, Luxeta), reboksetin ( Edronax), maproptilin (Ladiomil), amitriptin (Amysol), klomipramin (Anafranil), mirtazepin (Calixta) i niz drugih. Najčešće mogu izazvati sljedeće nuspojave: Gastrointestinalne . U početku liječenja može se javiti mučnina ili proljev, koje prolaze nakon nekoliko dana. Potrebno je, naime, u nekih bolesnika razdoblje privikavanja na lijek, koje traje prvih nekoliko tjedana. Mogu se pojaviti i suha usta, ali u manjoj mjeri. Tjelesna težina . U početku liječenja, tj. prvih mjesec dana, zbog mučnine osoba može i smršavjeti, ali dugotrajno se pod utjecajem antidepresiva može i udebljati, no ne radi se o velikim dobitcima na težini. Seksualne nuspojave. Izazivaju ih uglavnom svi antidepresivi serotoninskog tipa (Prozac, Zoloft, Seroxat, Deprozel itd.) kao i neki triciklici. Antidepresivi se meñusobno razlikuju po učestalosti. Smetnje mogu biti izostajanje orgazma, impotencija, odgoñena ejakulacija. Bitno je razlikovati je li nuspojava nastala nakon što je uveden lijek ili se pojavila s depresijom. Moguće je zamijeniti lijek drugim ili uzimati sildenafil (Viagru). Ostale nuspojave: Antidepresivi koji pripadaju grupi triciklika (Amysol, Anafranil) mogu izazvati lupanje srca pa ih ne trebaju uzimati srčani bolesnici. Maproptilin (Ladiomil) snižava konvulzivni prag pa ga treba oprezno davati bolesnicima s epilepsijom. Ova grupa lijekova može izazvati i smetnje mokrenja. Sve nuspojave su češće i jače izražene kada je doza lijeka viša.

Benzodiazepini To je skupina lijekova kojoj pripadaju diazepam (Normabel, Apaurin, Valium), oksazepam (Praxiten, Oxasepam), alprazolam (Xanax, Helex, Misar), klonazepam (Rivotril), nitrazepam (Cerson), flurazepam ( Fluzepam). Propisuju se da bi smirili ili uspavali osobu. Ako uspavljuju onda kada ne želimo spavati, što je uglavnom preko dana, to možemo smatrati



40

nuspojavom. Ako ih uzimamo predvečer, ta nuspojava je korisna, tj. predstavlja njihovo poželjno djelovanje. Oni nemaju puno nuspojava. Kod osoba s glaukomom treba biti oprezan kao i kod osoba koje boluju od nekih rijetkih bolesti kao što su miastenija gravis i sl. Treba imati na umu da ova skupina lijekova može izazvati navikavanje pa je često potrebno, nakon uzimanja dužeg od nekoliko mjeseci, povećavati dozu da bi se dobio isti učinak. Smanjivanje doze benzodiazepina, ako nije postupno, može izazvati drhtavicu, napetost, strah, a veće doze i nagli prestanak i povratak bolesti ili epileptički napadaj.

Literatura: • Janicak P.G., Davis J.M., Preskorn S.H., Frank J.; Principles and practice of

psychopharmacotherapy. Drugo izd. Williams and Willkins, Baltimore, 1997. • Uzun S., Koumplik O., Mimica N., Folnegović - Šmalc V.; Nuspojave psihofarmaka.

Medicinska Naklada, Psihijatrijska bolnica Vrapče, Zagreb, 2005. • Jakovljević M., Lacković Z.; Benzodiazepini u suvremenoj medicini. Medicinska

naklada, Zagreb. 2001.

Metabolički sindrom

Maja Živković, dr. med.* Metabolički sindrom je skup poremećaja čije su glavne sastavnice poremećena regulacija masti u tijelu (dislipidemija), neosjetljivost stanica na inzulin (inzulinska rezistencija), povišen krvni tlak (hipertenzija) i trbušni tip debljine (centralna ili visceralna pretilost). Osim pojma metabolički sindrom, za ovaj poremećaj često se koriste i drugi nazivi, kao npr. inzulinska rezistencija, sindrom x, a u zadnje vrijeme vrlo često se slikovito opisuje pojmom «smrtonosni kvartet». Osobe s metaboličkim sindromom imaju 2 - 4 puta povećan rizik za obolijevanje od bolesti srca i krvnih žila, te čak 5 - 9 puta veći rizik nastanka šećerne bolesti tipa II (dijabetes melitus tip II). Vodeće zdravstvene institucije nisu suglasne oko točne definicije ovog poremećaja. Prema američkoj organizaciji NCEP (National Cholesterol Education Program), metabolički sindrom definiran je postojanjem najmanje triju ili više od sljedećih kriterija: - razina glukoze na tašte je veća ili jednaka 6,1 mmol/L - serumski trigliceridi veći ili jednaki 1,7 mmol/L - serumski HDL kolesterol je ispod 1,04 mmol/L - krvni tlak je veći ili jednak 130/85 mmHg - opseg struka je veći od 102 cm ili 94 cm kod muškaraca podložnih _________ * specijalizant psihijatrije, Neuropsihijatrijska bolnica „Dr.I.Barbot“ Popovača



41

- inzulinskoj neosjetljivosti. - Svjetska zdravstvena organizacija definira metabolički sindrom postojanjem povišene razine inzulina ili glukoze na tašte (5,6 - 6,0 mmol/L), zajedno s najmanje dva ili više od sljedećih kriterija:

- debljina trbušnog tipa - poremećaj regulacije masti (dislipidemija) - povišen krvni tlak. Načelno se uzroci metaboličkog sindroma mogu podijeliti na nasljedne (genetske) i stečene. Meñu stečenim uzrocima značajno mjesto zauzimaju prekomjerna tjelesna masa, nedovoljna tjelesna aktivnost i pogrešne prehrambene navike u kojima visok udio zauzimaju ugljikohidrati (više od 60 %). Meñu uzročnike ovog poremećaja svakako treba ubrojiti i stres koji negativno djeluje na hormonsku ravnotežu i, posljedično tome, povećava sklonost nakupljanju masnog tkiva u području trbuha te s tim povezanih bolesti. Kao prvi znak ovog sindroma javlja se debljina (pretilost). Debljina je, zapravo, karakteristična za metabolički sindrom u tolikoj mjeri da govorimo o tzv. centralnoj pretilosti, u kojoj se masno tkivo nakuplja uglavnom oko struka. Debljinu inače mjerimo i izražavamo u kilogramima, meñutim, postoji pojam koji je znatno bolji pokazatelj debljine - indeks tjelesne mase (predstavlja omjer tjelesne mase i kvadrata visine, izražava se u kg/m2). Nakupljeno masno tkivo u području trbuha dovodi po povećanog izlučivanja masnih kiselina u jetrenu cirkulaciju i, posljedično tome, do porasta koncentracije masnoća u krvi. Što se tiče problema debljine u Republici Hrvatskoj, prema podatcima Zavoda za javno zdravstvo iz 2001. godine, pretilo je čak 30% muškaraca i 15% žena. S obzirom na ovako golem javnozdravstveni problem, 2006. godine postignut je nacionalni konsenzus o dijagnostici i liječenju debljine. Navodim samo neke od dogovorenih kriterija: o prekomjernoj tjelesnoj težini govorimo kada je indeks tjelesne mase (BMI, prema eng. body mass index) veći od 25 kg/m2, a o debljini govorimo kada je BMI iznad 30 kg/m2. Nadalje, osim indeksa tjelesne mase, drugi bitan parametar u procjeni debljine i posljedičnog rizika za razvoj metaboličkog sindroma je opseg struka. Za žene je to opseg struka veći od 80 cm, dok je za muškarce iznad 94 cm. Dijagnostičke preporuke tijekom kliničkog pregleda su sljedeće: mjerenje tjelesne mase, tjelesne visine, opsega struka i krvnog tlaka te izračunavanje indeksa tjelesne mase. Ukoliko je indeks tjelesne mase (BMI) veći od 30 kg/m2, te opseg struka za žene iznad 80 cm, odnosno za muškarce iznad 94 cm, potrebno je učiniti laboratorijsku dijagnostičku obradu koja podrazumijeva: ukupni kolesterol, HDL (eng. high-density lipoprotein = lipoproteini visoke gustoće), trigliceride i glukozu u krvi.



42

Zbog vrlo teških posljedica koje proizlaze iz metaboličkog sindroma, danas je potrebno što ranije njegovo prepoznavanje. Prva posljedica metaboličkog sindroma je slabiji odgovor stanica na inzulin, hormon koji kontrolira razinu šećera u krvi. Nastaje inzulinska neosjetljivost (rezistencija), pri čemu šećer ne može ući u stanice, čemu je posljedica porast šećera u krvi. S druge strane, dolazi i do porasta razine inzulina, čime se stvara začarani krug što, prije ili kasnije, dovodi do razvoja šećerne bolesti tipa II. Kod osoba oboljelih od šećerne bolesti tipa II, osim navedenih poremećaja, bilježi se snižena razina «dobrog» kolesterola u krvi (HDL), previsok krvni tlak, često poremećen metabolizam urične kiseline te poremećeno zgrušavanje krvi. Kao što je navedeno, metabolički sindom ima značajnu ulogu u nastanku bolesti srca i krvnih žila, dijabetesa tipa II i drugih bolesti, meñutim, poguban je i za mentalno zdravlje. Istraživanja su pokazala veliku povezanost metaboličkog sindroma i psihijatrijskih pormećaja kao što su depresija, psihoze, anksiozni pormećaji i sl. S obzirom na vrlo složene i teške posljedice metaboličkog sindoma, ključno mjesto zauzima njegova prevencija. Ona se prvenstveno odnosi na provoñenje redovite tjelesne aktivnosti (npr. svakodnevno vježbanje pola sata, brzo hodanje, vožnja biciklom, trčanje), zatim, važno je održavati tjelesnu masu s indeksom tjelesne mase (BMI) ispod 25 kg/m2, a prehrambene navike moraju uključivati raznovrsnu hranu bogatu vlaknima, voćem i povrćem. Kontrola krvnog tlaka te redoviti posjeti liječniku takoñer smanjuju rizik od nastanka metaboličkog sindroma. Meñutim, ukoliko kliničkim pregledom i laboratorijskom obradom dokažemo da se radi o metaboličkom sindromu, neophodno je njegovo energično liječenje, koje u osnovi ima tri terapijska cilja:

- smanjenje prekomjerne tjelesne mase - provoñenje kontrolirane tjelesne aktivnosti - liječenje rizičnih čimbenika: krvnog tlaka (hipertenzija), masti

(dislipidemija), šećera (hiperglikemija) te sklonosti zgrušavanju krvi. Kao što je vidljivo, sve sastavnice metaboličkog sindroma, izuzev genetičke sklonosti, mogu se modificirati i/ili liječiti. Za učinkovito liječenje ovog poremećaja neophodna je kvalitetna suradnja liječnika i bolesnika. Nadalje, takoñer je bitna motiviranost, naročito od strane bolesnika. Da bi se postiglo smanjenje tjelesne mase, potrebno je u mnogočemu promijeniti životne navike i općenito životni stil, kako u pogledu tjelesne aktivnosti, tako i u pogledu prehrambenih navika, što je nerijetko veliki problem . Samo ozbiljnim i sveobuhvatnim liječenjem metaboličkog sindroma, dakle svih njegovih odrednica, mogu se spriječiti njegove teške i pogubne posljedice.



43

Procjena osobnog rizika od metaboličkog sindroma: Da bi se procijenio individualni rizik od metaboličkog sindroma, potrebno je izračunati indeks tjelesne mase (BMI) i izmjeriti opseg struka. Indeks tjelesne mase (BMI) računa se na način da se podijeli masa izražena u kg i kvadrat visine izražen u metrima. Npr. za žensku osobu čija tjelesna masa iznosi 67 kg i visoka je 175 cm, indeks tjelesne mase iznosi 21,89 kg/m2. U matematičkom obliku to izleda ovako: 67/1,82x1,81= 67/3,06=21,89 kg/m2. Dakle, osoba s indeksom tjelesne mase od 21,89 kg/m2 ima normalnu tjelesnu masu. Opseg struka iste osobe iznosi 72 cm, što takoñer ukazuje na normalnu vrijednost. Zaključno se može reći da ženska osoba s indeksom tjelesne mase od 21,89 kg/m2 i opsegom struka od 72 cm nema povećan rizik od metaboličkog sindroma, budući da je njezin indeks tjelesne mase ispod 25 kg/m2 i opseg struka ispod 80 cm (prema kriterijima nacionalnog konsenzusa o dijagnostici i liječenju debljine). Literatura: Prireñeno iz edukacijskog materijala s web stranice (www.medicina.hr), te iz sažetaka (kongres/simpozij) s web stranice Hrvatskog kardiološkog društva (www.kardio.hr) .

Prehrana osoba oboljelih od shizofrenije

Zvjezdana Furjan, vms.*,

Mr. sc. Branka Aukst Margetić, dr. med** UVOD

Prehrana je značajan čimbenik okoline čiji se utjecaj na zdravlje očituje tijekom cijelog života pojedinca. Hrana osigurava energiju potrebnu za rast, za tjelesnu aktivnost i ostale tjelesne funkcije (npr. disanje, kontrolu tjelesne temperature, mentalni rad, cirkulaciju, probavu). Hranom unosimo tvari koje izgrañuju i održavaju tijelo, pridonose održavanju tjelesne i mentalne kondicije te poboljšavaju otpornost prema bolestima. U prehrani ljudi mogu se koristiti sve vrste zdravstveno ispravnih namirnica jer, s prehrambene točke gledišta, odreñena vrsta namirnice sama po sebi nije ni "dobra" ni "loša". Bitno je koliko se dotična vrsta namirnice dopunjuje ili kombinira s ostalom hranom da bi se zadovoljile energetske potrebe i potrebe za hranjivim tvarima odreñene osobe. Najbolji savjet je jesti __________

* viša med. sestra, **spec. psihijatar, NPB »Dr.I.Barbot« Popovača



44

raznovrsne namirnice i ukupnu količinu hrane rasporediti u više obroka tijekom dana. Konzumiranje jutarnjeg obroka (zajutrak, doručak) posebno je bitno zbog osiguranja energije za tjelesnu i mentalnu aktivnost tijekom radnoga dana. BJELANČEVINE Bjelančevine su najvažniji biološki sastojci svake žive stanice i glavni grañevni materijal neophodan za rast i obnavljanje tkiva, a uključene su u gotovo sve biokemijske procese stanica. Zbog toga se o bjelančevinama iz hrane govori kao o zaštitnim prehrambenim tvarima. Osim što su glavni grañevni element stanica, bjelančevine mogu služiti i kao izvor energije. Kao takve nisu isplative jer su namirnice bogate bjelančevinama uglavnom relativno skupe, stoga je energiju bolje namiriti iz ugljikohidrata i masti. Najveću biološku vrijednost imaju bjelančevine majčinog mlijeka i bjelančevine jaja, budući da se nakon resorpcije u organizmu gotovo u potpunosti, tj. 100 posto, iskorištavaju. Utvrñeno je da se iskorištavanje bjelančevina biljnog podrijetla u organizmu znatno povećava ako ih u prehrani kombiniramo s bjelančevinama životinjskog podrijetla. UGLJIKOHIDRATI Glavnina ukupne energije u prehrani ljudi namiruje se iz ugljikohidrata. Preporučuje se da oko 50 - 60% ukupne energije namirimo iz ugljikohidrata. Najvažniji izvor ugljikohidrata su namirnice biljnog podrijetla. Prema molekularnoj grañi, ugljikohidrati se dijele na monosaharide, disaharide i polisaharide, a prema probavljivosti na probavljive i neprobavljive. Probavljivi ugljikohidrati su škrob i šećeri jer se u organizmu hidroliziraju do jednostavnih šećera glukoze, fruktoze i galaktoze, a resorbiraju se preko tankog crijeva. Višak ugljikohidrata pohranjuje se u jetri i mišićima u obliku glikogena, a preostali dio, nakon popunjenja tih rezervi, pretvara se u mast i kao energetska rezerva pohranjuje se u masno tkivo. Neprobavljivi ugljikohidrati. Ovoj skupinu pripadaju vlaknaste tvari koje izgrañuju stanične stijenke biljaka, a najvećim dijelom to su celuloza, hemiceluloza i lignin, zatim viskozne tvari pektini, gume i sluzi koje se nalaze u biljnim sokovima. Navedene tvari danas se skupnim imenom nazivaju prehrambena vlakna. Općenito se može reći da hrana koja sadrži veće količine prehrambenih vlakana povećava volumen stolice, pojačava peristaltiku crijeva i ubrzava njihovo pražnjenje. Na taj način smanjuje se koncentracija i ubrzava odstranjivanje po zdravlje potencijalno štetnih sastojaka. Najveće količine prehrambenih vlakana sadržane su u povrću i voću te žitaricama i proizvodima od žitarica, naročito onih od punog zrna.



45

Zato se spomenute namirnice preporučuju kao najbolji izvori tzv. složenih ugljikohidrata.

MASTI U suvremenoj prehrani masti predstavljaju koncentrirani i, uz šećere, najjeftiniji izvor energije. Osim što su bogati izvor energije, masti su važne u prehrani i zato što omogućuju apsorpciju u njima topljivih tvari, prvenstveno vitamina A, D, E i K. Izvor su esencijalnih masnih kiselina, a važne su i za sintezu nekih hormona. Masti se u prirodi javljaju u dva agregatna stanja - tekućem i krutom. U tekućem stanju su ulja. Dobivaju se iz namirnica biljnog podrijetla kao što su plodovi maslina i različite vrste sjemenja (suncokreta, uljane repice, lana, buće, kukuruznih i pšeničnih klica). Sva biljna ulja, osim palminog i ulja kikirikija, najvećim dijelom sadrže nezasićene masne kiseline. Masti životinjskog podrijetla (osim ribljeg ulja) u krutom su stanju - svinjska mast, mast peradi, loj i maslac. Stručnjaci preporučuju da se u prehrani pretežito koriste biljna ulja bogata nezasićenim mastima. Prilikom planiranja prehrane treba brinuti o tome da, osim masti koje služe za pripremu hrane (dodane, vidljive masti), postoje i tzv. nevidljive masti sadržane u namirnicama, poglavito u mesu i mesnim proizvodima. Vitamini i minerali potrebni su organizmu u značajno manjim količinama nego bjelančevine, masti i ugljikohidrati, ali su neophodni za zdravlje jer sudjeluju u nizu biokemijskih procesa bitnih za normalno funkcioniranje organizma. Željezo Manjak željeza u prehrani uzrokuje sideropeničnu anemiju ili slabokrvnost koja je karakterizirana smanjenom koncentracijom hemoglobina te smanjenim brojem ili veličinom eritrocita. Ovaj tip anemije najčešće nastaje uslijed nedostatnog unosa željeza hranom, poremećaja apsorpcije željeza, dugotrajnog gubitka krvi (menoragije, metroragije, krvarenja iz gastrointestinalnog trakta, hematurije) ili povećanih potreba organizma za željezom (rast, trudnoća, dojenje). Anemija dovodi do tromosti i pospanosti (nizak radni kapacitet), problema u učenju, slabog rasta i razvoja. Najbolji izvori željeza su: meso, riba, perad i jetrica, ali željeza ima i u mahunarkama, tamnozelenom lisnatom povrću i suhom voću. Vitamin A Veoma je bitan za učinkovito funkcioniranje imunološkog sustava. Nedostatak vitamina A može dovesti do oslabljenog vida noću (noćno/kokošje sljepilo).



46

Ima ga u jetricama, jajima i mnogim mliječnim proizvodima te majčinom mlijeku. Mnoge vrste voća i povrća tamnijih boja sadrže pigmente, tzv. karotene, koji prelaze u vitamin A tijekom resorpcije u crijevima. Tiamin, riboflavin, niacin, B6, folna kiselina, pantotenska kiselina, B12 i biotin pripadaju onome što se ponekad naziva kompleks vitamina B. Vitamini B-skupine neophodni su za pretvorbu ugljikohidrata, masti i proteina u energiju kao i za njihovo korištenje za izgradnju i obnavljanje tjelesnih tkiva. Manjak ovih vitamina može dovesti do ozbiljnih posljedica, uključujući: slabost mišića, paralizu, mentalnu konfuziju, poremećaje živčanog sustava, probavne smetnje, ispucalu i ljuskavu kožu, tešku anemiju i poremećaj rada srca. Bitan je dostatan dnevni unos B-vitamina. Namirnice bogate vitaminima B-skupine su: tamnozeleno povrće, grah, grašak, žitarice, meso, riba i jaja. Vitamin C pospješuje apsorpciju željeza iz hrane, tvorbu kolagena (vezivno tkivo) koji povezuje tjelesne stanice, a djeluje i kao antioksidans. Većina voća, posebno agrumi i kiwi te mnoge vrste povrća, uključujući i krumpir, dobri su izvori vitamina C. Vitamin D posebno je važan za iskorištavanje kalcija u organizmu. Ima ga u ribljem ulju, jajima i mlijeku, a stvara se i u organizmu kada je koža izložena sunčevu svjetlu.

Jod je važan za pravilan rast i razvoj. Nedostatak joda može uzrokovati gušavost (povećana štitnjača) i mentalnu zaostalost. Bogati izvor joda su namirnice podrijetlom iz mora, ali i neke druge namirnice sadrže manje količine joda. Vrlo bitan izvor joda u prehrani su i namirnice obogaćene jodom, npr. kuhinjska sol. Jedite u skladu sa svojim prehrambenim potrebama Pravilna prehrana mora zadovoljavati nekoliko temeljnih postavki:

• sadržavati dovoljne količine energije svih potrebnih prehrambenih i zaštitnih tvari u skladu s prehrambenim potrebama pojedinca ili populacijske skupine;

• osigurati uravnotežen odnos krutih i tekućih namirnica koje su lako probavljive;

• osigurati osjećaj sitosti i zadovoljstva nakon uzimanja obroka. Umjerenost je zlatno pravilo. Jedenje u umjerenim količinama, kombinirano s umjerenom tjelesnom aktivnošću, najbolji je izbor za svakoga.



47

Zbog fizioloških procesa probave, potrebno je hranu raspodijeliti u nekoliko obroka dnevno u razmaku od tri do četiri sata. Treba naglasiti važnost prvog jutarnjeg obroka. Preporučljivo je da se dnevni unos energije raspodijeli prema niže navedenim omjerima: Zajutrak i doručak oko 1/3 dnevnog energetskog unosa. Objed oko 1/3 dnevnog energetskog unosa. Užina i večera oko 1/3 dnevnog energetskog unosa. Svako razdoblje života ima svoje posebnosti, stoga je potrebno brinuti o tome kako bi se osiguralo upravo onoliko energije, prehrambenih i zaštitnih tvari koliko je potrebno. Takvu prehranu nazivamo pravilnom prehranom. Prema Britanskom udruženju za shizofreniju (Shizophrenia Association of Great Britain) pažljivo odabranim dijetama može se značajno pridonijeti poboljšanju stanja oboljelih od shizofrenije. Preporuke: • Uzimati hranu sa što manje glutena, mlijeka i šećera najmanje godinu dana (umjesto žitarica koje sadrže glutene - uzimati hranu od soje i heljde). • Smanjiti zastupljenost krumpira, paprike i plavog patlidžana u prehrani. • Jesti što više voća i povrća (svježeg i kuhanog). • Jesti više piletine i ribe (preporuča se haringa, skuša, sardina i losos - blagotvoran učinak na membranu neurona). • Uzimati B1, B2, B3, B6, B12, folnu kiselinu i vitamin C (vitamin C=1- 2gr dnevno). • Primjena nekih antipsihotika može značajno smanjivati koncentraciju vitamina u krvi. • Preparati omega-3 u manjim dozama imaju zaštitni učinak na srce, u većim dozama stabiliziraju staničnu membranu neurona. • Preparati magnezija korisni su u anksioznih i agitiranih bolesnika - dovode do njihova smirivanja. • Izbjegavanje alkohola, droga i cigareta. Preporuke za rješavanje problema tjelesne mase jednostavne su: unositi manje kalorija i biti fizički aktivan. Poznato je da su osobe sa shizofrenijom, u usporedbi s općom populacijom, sklonije kardiovaskularnim bolestima i dijabetesu. S obzirom na to da su psihijatrijski bolesnici vrlo često pušači, još je više povećan rizik za koronarnu bolest i dijabetes. Ovi bolesnici, osim stigme shizofrenije, imaju i stigmu debljine što sve pridonosi njihovoj nesuradljivosti. Kontrola tjelesne mase smanjuje rizik za hipertenziju, bolesti srca, karcinom i dijabetes tipa II. U ovih su bolesnika, stoga, neophodne edukacijske intervencije.



48

Seksualni poremećaji

Jadranka Hübler, dr. med* "Seksualnost je integralni dio osobnosti svakog ljudskog bića", a njezin razvoj i iskazivanje "počivaju na zadovoljavanju osnovnih ljudskih potreba, kao što su potreba za dodirom, intimnošću, iskazivanjem osjećaja, užitkom, nježnošću i ljubavi." – prema Povelji o seksualnim pravima Svjetskog seksološkog udruženja (1999.god., Hong Kong). Takav je razvoj seksualnosti, prema tekstu Povelje, "nužan za osobnu, interpersonalnu i društvenu dobrobit.“ SEKSUALNO ZDRAVLJE Uključuje: - prihvaćanje vlastitog tijela i seksualnosti; - mogućnost izbora kada, kako i s kim stupiti u seksualne odnose; - pravo na osobne vrijednosti, kao i poštivanje tuñih vrijednosti; - otvorenu komunikaciju s partnerom/icom; - uživanje u seksualnosti, bez krivnje, straha i srama; - zaštitu sebe i partnera/ice od bolesti; - slobodu izbora da li imati djecu i koliko; - pristup informacijama i servisima; - slobodu od prisile i nasilja. Seksualno zdrav odnos uključuje 5 glavnih karakteristika:

• osobe su svjesno i dogovorno pristale na njega; • nema nasilja i iskorištavanja; • uzajamno je zadovoljavajući; • iskren je; • uključuje zaštitu od neželjene trudnoće i spolno prenosivih bolesti.

SEKSUALNA EDUKACIJA je proces koji traje cijeli život, a uključuje stjecanje i prikupljanje informacija te razvoj i formiranje stavova i vrijednosti o vlastitu identitetu, o odnosima s drugim ljudima, o intimnosti, o ljubavi, o seksualnosti. Takoñer, uključuje informacije o seksualnom razvoju, reproduktivnom zdravlju te potiče kvalitetu života. Izmeñu 25 i 50 % parova barem će se jedanput tijekom zajedničkog života susresti s narušenim seksualnim zdravljem. ____________ * Neuropsihijatrijska bolnica „Dr.I.Barbot“ Popovača



49

Stariji su parovi izloženi nešto većem riziku seksualnih problema, poglavito zbog fizioloških promjena koje zahvaćaju oba spola. Što smatramo seksualnim teškoćama kod žena i muškaraca? Stalne ili ponavljajuće smetnje povezane sa:

• smanjenjem ili nedostatkom želje za spolnim odnosom; • pojavom odbojnosti, straha ili tjeskobe pri seksualnom odnosu; • teškoćama u postizanju uzbuñenja (kod muškaraca erekcije-

impotencija), tj. nesposobnost postizanja ili održavanja do završetka seksualne aktivnosti;

• pojavom boli pri spolnom odnosu; • teškoćama postizanja orgazma.

Posljedično tome dolazi do izraženog nezadovoljstva vlastitim seksualnim životom, odnosno kod većine ljudi s teškoćama pojavljuju se: tjeskoba, krivnja, sram, frustriranost i psihosomatski simptomi. Seksualni poremećaji mogu biti: Primarni (nikada nije bilo odgovarajuće aktivnosti, obično je povezan s traumatskim doživljajem u djetinjstvu, nefunkcionirajućom obitelji). Stečeni (pojavljuje se nakon razdoblja normalnog funkcioniranja). Generalizirani (pojavljuju se u svim okolnostima). Parcijalni ( pojavljuju se samo u nekim okolnostima, npr. u odnosu s partnerom, ali ne i pri masturbaciji). Najčešći uzroci seksualnih smetnji su: - rigidni, anti-seksualni odgoj (dakle, za razvoj pojedinca bitni su stavovi roditelja prema seksualnosti, kao i emocionalni odnos i sklad unutar obitelji); - neadekvatna seksualna edukacija (npr. u školama); - seksualno traumatična iskustva (seksualno nasilje); - problemi u vezi (poremećen odnos s partnerom/partnericom); - profesionalni stres i/ili preopterećenost obiteljskim poslovima; - narušeno psihičko zdravlje (različite psihičke teškoće i bolesti, npr. depresija); - narušeno tjelesno zdravlje (upale reproduktivnih organa, hormonalni disbalans); - zloporaba alkohola i droga; - uporaba lijekova. Što učiniti kada se pojavi seksualni problem?



50

Bez obzira na uzroke seksualnih smetnji, dakle, bili oni biološke ili psihičke prirode, najvažniju ulogu (i prvu stepenicu u rješavanju problema) ima komunikacija, tj. otvoreni razgovor o problemu meñu partnerima. Na taj način dobiva se jasnija i objektivnija slika problema. Osoba koja ima teškoće trebala bi preispitati svoje ponašanje i okolnosti koje bi mogle utjecati na seksualni život (npr. promjene u odnosu s partnerom, stresne situacije na radnom mjestu, okupiranost egzistencijalnim problemima ili promjena terapije – dalje vidi: nuspojave psihofarmaka). Treba znati da ponekad bolje, a ponekad lošije funkcioniramo, da smo u nekim životnim razdobljima zainteresiraniji, a u drugim manje zainteresirani za seksualne kontakte. Dakle, potrebno je imati strpljenja i odvojiti vrijeme za opuštanje. Ako ste zbog odreñenih zdravstvenih (psihičkih) problema počeli uzimati novi lijek ili je došlo do korekcije dosadašnje terapije, a u isto vrijeme su se pojavili seksualni problemi, potrebno je o navedenom obavijestiti liječnika (npr. psihijatra koji je propisao lijek). Poznato je da su seksualne smetnje jedna od češćih nuspojava psihijatrijskih lijekova. Primjeri: Antidepresivi su najčešće selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina u 30 do 50 % bolesnika koji uzimaju ove lijekove (fluoksetin, sertralin, paroksetin, citalopram). Antipsihotici : najčešće antipsihotici I i II generacije (klorpromazin, flufenazin, levomepromazin, tioridazin, sulpirid). Anksiolitici: npr. klonazepam - prvenstveno erektivna disfunkcija, diazepam - smanjenje libida. Nadalje, potrebno je izdiferencirati eventualne somatske (tjelesne) uzroke. Prva stepenica u tome je posjet liječniku opće medicine, potom ginekologu, odnosno urologu, čiji je cilj utvrditi je li riječ o tjelesnom uzroku. Ako su problemi i dalje prisutni, a nisu posljedica tjelesnih uzroka, sljedeći je korak stručna pomoć psihijatra i/ili psihoterapeuta (npr. obiteljska psihoterapija). Za uspješnost liječenja potrebna je podrška i aktivno sudjelovanje partnera u terapeutskom procesu. Možemo li se osloniti na farmakološka rješenja (Viagru)? Zadnjih deset godina znanstvenici istražuju nova rješenja za seksualne probleme u obliku lijekova , kako kod muškaraca, tako i kod žena. Ovdje se prvenstevno misli na sildenafil (Viagru) na kojeg se oslanja sve više muškaraca, a time posredno i partnerica. Neosporna je uspješnost ovih lijekova u odreñenim seksualnim poremećajima, zbog čega sve više ljudi pribjegava tom „brzom“ rješenju. No, postavlja se pitanje može li „pilula“ riješiti „zategnute i neadekvatne“ odnose u obitelji, meñu partnerima ili



51

psihičke konflikte pojedinca , a upravo su to najčešći izvori frustracija i problema u ovoj sferi ljudskog života. Kako olakšati, tj. pomoći uspješnijem rješavanju problema? S obzirom da se nalazimo u društvu koje ima rigidan stav prema ljudskoj seksualnosti, ne čudi činjenica da se o ovom problemu općenito malo govori i na taj način tabuizira seksualne smetnje. Teškoće se nerijetko „rješavaju šutnjom“, ne samo prema okolini, već i izmeñu partnera. Tako se nelagoda, stid i osjećaj „ovo se samo meni dogaña“ još više produbljuje što dovodi do zatvaranja i otuñivanja od okoline osobe s tegobama. Otvoren razgovor prvi je i najvažniji korak jer pojedinac, razgovarajući s osobom kojoj može vjerovati, dobiva jasniji uvid u problem. Bitno je imati pozitivan stav prema seksualnosti kao sastavnom dijelu osobnosti i vrlo bitnom dijelu ljudskoga života. Pozitivan stav dolazi s informiranjem o temi, edukacijom i tolerancijom prema seksualnim slobodama, a otvorenost prema novim spoznajama skraćuje put prema rješenju problema. Tijekom terapeutskog procesa treba znati da terapeut nije čudotvorac, već osoba koja pomaže da bolje sagledamo situaciju i nañemo put rješenja problema. Pronalaženje puta često nije lako i zahtijeva ulaganje vremena i energije. Svakako je potrebno biti spreman na promjenu načina razmišljanja i shvaćanja te, kao posljedicu toga, i ponašanja. Osim individulanih faktora, drugi dio priče čini odnos s partnerom, odnosno kvaliteta veze u kojoj se pojavila seksualna smetnja. Zbog toga je neophodno da oba partnera sudjeluju u terapiji jer rad na poboljšanju odnosa i stvaranje sklada ima presudan utjecaj na rješavanje ovog, sve češće prisutnog, problema. Prema izvorima: 1. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders - IV., ( 2000.) 2. Nuspojave psihofarmaka, Suzana Uzun, Oliver Kozumplik, Ninoslav Mimica, Vera Folnegović - Šmalc (2005.) 3.Psihologija spolnosti, Skripta 2005./2006., Sveučilište u Rijeci, Odsjek za psihologiju, Maja Mamula 4.Seksualni problemi i odgovarajuća terapija, Aleksandar Štulhofer, 26.02.2003., objavljeno na web portalu http://www.plivazdravlje.hr/?section=arhiva&acat=y&cat=y&id=3253&show=1 5.Principles and practise of sex therapy, S.R. Leiblum, R.C. Rosen (2000.)



52

Psihijatrijski aspekti AIDS-a

Dr. Valentina Vrabec – Barta*

Neurobiološki aspekti HIV infekcije � Neurobiološke komplikacije infekcije HIV-om mogu biti primarne i sekundarne. Primarne su izravno uzrokovane infekcijom CNS-a virusom HIV-a ili autoimunim mehanizmima posredovanim imunopatološkim oštećenjem CNS-a. Sekundarne uključuju infekcije ili neoplazme potpomognute stanjem imunodeficijencije, zatim cerebrovaskularne komplikacije, stanja toksemije vezanih uz HIV bolest. Primarne neurobiološke komplikacije � Neurokognitivni poremećaji Osnovna slika tih oboljenja je oštećenje kognitivnih funkcija udruženo s psihomotornom usporenošću, poremećajem koordinacije i ponekad poremećajima raspoloženja. Dva sindroma: �BLAGO NEUROKOGNITIVNO OŠTEĆENJE (HIV ASSOTIATED MILD NEUROCOGNITIVE DISORDER) � DEMENCIJA VEZANA UZ HIV (HIV ASSOTIATED DEMENTIA). Po dijagnostičkim kriterijima, ugrubo se razlikuju u mjeri u kojoj utječu na radno, obiteljsko i socijalno djelovanje oboljelog. �Neuropatologija – čvorići mikroglije, multinuklearne gigantske stanice, perivaskularni infiltrati i fokusi demijelinizacije.Tipični znaci upale su minimalni ili odsutni. Neuropatološka oštećenja pogañaju subkortikalnu sivu tvar (bazalne ganglije i nigrostrijatalni put) i duboku bijelu masu. Imunohistokemijska i molekularnobiološka istraživanja mozgova pacijenata umrlih, a prethodno oboljelih od HIV demencije, pokazala su infekciju CNS-a virusom HIV-a. � Patogeneza Primarno su inficirane stanice mikroglije, makrofagi. Nema dokaza za produkciju HIV virusa u neuronima ili astrogliji. Iako virus nije nañen u neuronima, dolazi do gubitka neurona u neokorteksu i dubokoj sivoj tvari. Patogeneza je: integracija virusa u genom makrofaga i reprodukcija virusa s aktivacijom makrofaga, makrofagi luče neurotoksine: glutamatu slične molekule, citokine, slobodne radikale pod čijim utjecajem kalcij ulazi u ________________

* Neuropsihijatrijska bolnica „Dr.I.Barbot“ Popovača



53

neurone, uzrokuje stanično oštećenje i smrt neurona. Mehanizam je sličan kao i onom kod epilepsije, moždanog udara, traume i nekim neurodegenerativnim bolestima. �Ostale primarne neurobiološke komplikacije: – PERISEROKONVERZIJSKI MENINGITIS: u razdoblju serokonverzije, paralelno s vrućicom, preznojavanjem i osjećajem slabosti, pojavljuju se simptomi meningealnog nadražaja: fotofobija, glavobolja, kočenje vrata, mnogo rjeñe slika encefalopatije. – VAKUOLARNA MIJELOPATIJA: druga najčešća i važnija komplikacija primarnog viralnog oštećenja CNS-a. Bolest se pojavljuje u kasnijim stadijima AIDS bolesti, prevalencija simptomatskih oblika je 20 - 30%, prevalencija asimptomatskih i subkliničkih oblika je 50%. Klinička slika: spastička parapareza, senzorno oštećenje, oštećenje propriocepcije i dubokog osjeta koje dovodi do inkontinencije. – NEUROPATIJE: ponekad se pojavljuje demijelinizirajuća neuropatija u ranom stadiju bolesti. Može biti u generaliziranom obliku Guillain Barreova sindroma, što uključuje simetričnu paralizu i senzorne senzacije. Čak trećina oboljelih od AIDS-a iskusila je simptome senzorne neuropatije, koji se uglavnom povlače, ali mogu i zaostati (rjeñe). Sekundarne neurobiološke komplikacije � Neurokognitivna oštećenja uzrokovana oportunističkim infekcijama i tumorima vezanim za stanje imunodeficijencije (toksoplazmoza, citomegalovirusni encefalitis, kriptokokni meningitis, progresivna multifokalna encefalopatija, limfom). � Uz neurološke simptome, mogu se očitovati – DEMENCIJOM – DELIRIJEM – DEPRESIJOM. �Toksoplazmoza: u okviru oštećene imunosti, prestavlja reaktivaciju pregistitrajuće infekcije parazitom Toxoplazma gondii. Isključivo se nalazi kod pacijenta s manje od 200 CD4 limfocita po mikrolitru. Učinkovita je profilaksa sulfametaksozol s trimetroprimom, liječenje je pirimetaminom i sulfadiazinom. � Citomegalovirus: encefalitis, demencija, delirij. � Kriptokokni meningitis: uzročnik Cryptococcus neoformans. 10% oboljelih od AIDS-a razvija ovu komplikaciju. Simptomi su: vrućica i znaci meningitisa (glavobolja, mučnina, povraćanje, kočenje vrata i delirij), znaci oštećenja kranijskih živaca i edem papile. Liječenje amfotericinom B.



54

� Progresivna multifokalna encefalopatija. Humani papiloma virus izaziva katastrofalnu encefalopatiju: multižarišni neurološki ispadi, hemipareza, oštećen govor i progresivni delirij. Liječenje antiretrovirusnom terapijom. � Limfom: znaci neurokognitivnog oštećenja, demencije, neurološki ispadi i progresivno porast intrakranijskog tlaka. Psihijatrijski poremećaji kod AIDS-a: Blago neurokognitivno oštećenje: � 20 - 30% seropozitivnih u asimtomatskoj fazi ili u fazi ranih znakova bolesti � ZNACI I SIMPTOMI: Blaža varijanta simptoma viñenih kod demencije kod AIDS-a, kognitivno i motorno usporenje, koje pogaña sljedeće domene: jezik, razumijevanje, pažnju, pamćenje, prisjećanje, zapamćivanje, motoričke sposobnosti. Osobe primjećuju slabiju koncentraciju, teškoće u zahtjevnijim mentalnim zadacima, osjećaju subjektivnu usporenost, imaju teškoće upamćivanja, navode da nisu više oštroumni i brzi kakvi su bili. Ponekad, ako se simptomi pojave brzo nakon otkrivanja seropozitivnosti, liječnici mogu simptome povezati uz anksioznost, depresiju i hipohodrijazu. Psihijatrijski poremećaji kod AIDS-a: Blago neurokognitivno oštećenje : Sveobuhvatnim neuropsihologijskim testovima utvrñeno je kako oboljeli zaista imaju teškoće u brzini obrade informacija, oštećenje usmjeravanja i održanja pažnje s otežanim učenjem i prisjećanjem novijih informacija. Neki takoñer imaju problema u rješavanju zadataka, u apstraktnom razumijevanju te su usporeni u jednostavnim motoričkim radnjama. Nema specifičnih laboratorijskih pokazatelja. Razina CD4 limfocita je slabo povezana sa stupnjem neurokognitivnog oštećenja, ali svejedno s vremenom, kako oštećenje napreduje, pada i razina limfocita. Ostali imunološki pokazatelji (serumski beta 2 mikroglobulin) takoñer slabije korelira sa stupnjem oštećenja. Analizom likvora dobije se povećana količina mononukleara, blago povišeni beta 2 mikroglobulin, porast bjelančevina, povećanje kvinolinske kiseline. PCR pretragom često se detektira HIV RNA u likvoru. Postoje dokazi da je gomilanje virusa u likvoru, a ne u plazmi, vezano uz veličinu kognitivnih oštećenja. CT, NMR ne pridonose dijagnozi. � Prognoza asimptomatskog neurokognitivnog oštećenja i blagog neurokognitivnog oštećenja: bolest je dugo stabilna i slabo progresivna, povezana je s ranijim umiranjem. � Sindrom globalnog oštećenja kognitivnih funkcija uz očuvanu svijest. � Demencija se pojavljuje gotovo isključivo u uznapredovalom stadiju bolesti. Točna prevalencija demencije u pacijenata s AIDS-om nije točno



55

poznata, ali noviji podaci govore za prevalenciju od 4 do 7% svih oboljelih od AIDS-a. � Incidencija demencije posljednjih je godina smanjena zbog proširenog liječenja antiretrovirusnom terapijom. � ZNACI I SIMPTOMI: - višestruko oštećenje kognitivnih funkcija (jezik, razumijevanje, mišljenje, pamćenje, prisjećanje, zapamćivanje, koncentracija) – otežana pažnja, dezorijentacija, zbunjenost, apatija, nesamostalnost za svakodnevni život – često komplicirano agitacijom, iritabilnošću, nesanicom, euforijom i psihozom. Česti su simptomi parkinsonizma. Na sliku demencije mogu se povremeno pojaviti periodi delirija. Manji dio pacijenata s demencijom razvija simptome psihoze s paranoidnim interpretacijama, vidnim i slušnim halucinacijama. Nadalje, pacijenti postaju mutistični, nekontaktibilni, inkontinentni. Demencija se dalje može komplicirati senzornom neuropatijom i mijelopatijom. Neuroradiološke pretrage pokazuju znakove cerebralne atrofije te se na CT-u mogu vidjeti svjetlija parenhimalna područja, a na NMR-u područje visokog signala, sve u obliku multifokalnih točastih ili konfluirajućih područja. PET-om se pronalazi smanjena apsorpcija radiofarmaka u sivoj kortikalnoj supstanciji. Laboratorijski nalazi: jako niski CD4 limfociti, visoka razina beta 2 mikroglobulina u serumu i likvoru i povećana razina kvinolinske kiseline u likvoru. Gomilanje virusa u likvoru povezano je s progresijom demencije. Psihijatrijski poremećaji kod AIDS-a: Demencija � Demencija može biti i u sklopu oportunističkih infekcija CNS-a i stanja povezanih uz imunosupresiju: progresivne multifokalne encefalopatije, citomegalovirusnog encefalitisa, cerebralnu toksoplazmoze, kriptokoknog meningitisa, CNS limfoma, herpetičnog encefalitisa, tercijarnog sifilisa i intracerebralnog vaskulitisa. � Liječenje: trojna antiretrovirusna terapija u kojoj je najznačajniji učinak zidovudina koji prolazi krvno likvorsku barijeru i odgovoran je za zaustavljanje neurokognitivnog oštećenja te ima reverzni učinak, tj. vraća oštećene kognitivne funkcije prema normali. Pojava demencije loš je prognostički znak. Prisutnost demencije povezana je s ranijom smrti. Neka stanja demencije (apatija, iritabilnost, euforija, psihotičnost, agitacija) imaju negativan učinak na suradnju pacijenta u procesu liječenja. Delirij � Prevalencija delirija kod AIDS-a je nepoznata.



56

� Kombinacija sistemske bolesti, neurokognitivnog oštećenja i kombinacije lijekova s utjecajem na CNS stvara visoki rizik za razvoj delirija. � Delirij je etiološki nespecifičan organski moždani sindrom, karakteriziran istodobnim poremećajem svijesti i pažnje, percepcije, mišljenja, pamćenja, psihomotornog ponašanja, osjećaja, ciklusa budnost - spavanje. Psihijatrijski poremećaji kod AIDS-a: Delirij � Etiologija: Može nastati u stadijima intoksikacije uzrokovanima medikamentima i nedopuštenim drogama, apstinencijskim krizama od alkohola, benzodiazepinimima, barbituratima, metaboličkim poremećajima, hipoksemijom, hiperkarbijemijom, hipoglikemijom, hepatalnom i renalnom disfunkcijom i elektrolitskim disbalansom (hiperkalcemijom, hiponatrijemijom). Može biti uzrokovan i lijekovima (antikolinergicima, narkoticima, sedativima - hipnoticima, djelomično benzodiazepinima, općim anesteticima, teofilinom, digoksinom, kortikosteroidima, antidepresivima, stabilizatorima raspoloženja), sepsom te infekcijom CNS-a u imunokomprimitiranih osoba. � Liječenje: haloperidolom, risperidonom, olanzapinom. Poremećaj prilagodbe � Poremećaj prilagodbe s depresivnim, anksioznim i miješanim simptomima. � Najčešći je psihijatrijski poremećaj u razdoblju nakon saznanja o seropozitivnosti. � Prevalencija u razdoblju nakon serokonverzije je 20%, a nakon godinu dana prevalencija je na razini sličnoj u općoj populaciji. � Klinička značajka poremećaja prilagodbe je benigne prirode, pa osobe reagiraju na edukaciju i suport. Anksiozni poremećaj � Prevalencija se kreće unutar granica očekivanih iz epidemioloških studija, oko 5%, kao u općoj populaciji. � Preokupacija HIV-om očita je odrednica paničnog ili opsesivno- kompulzivnog poremećaja i, vjerojatno, skriveni izvor generaliziranog ansioznog poremećaja. Nema dokaza da bi se anksiozni poremećaji pojavljivali u kontekstu infekcije mozga virusom HIV-a. Jednostavno ga je prepoznati te u većini slučajeva preegzistira i prije same infekcije HIV-om. � U prognozi se ne razlikuju od onih u općoj populaciji. Veliki depresivni poremećaj � Prevalencija:



57

Životna prevalencija u skupini seronegativnih muškaraca homoseksualaca i i.v. ovisnika o drogama iznosi 25 - 35%, s tim da u većini slučajeva prva epizoda prethodi, postoji i prije saznanja o serokonverziji. Prevalencija velikog depresivnog poremećaja kod muškaraca seronegativnih homoseksualaca značajno je veća od prevalencije kod seronegativnih muškaraca heteroseksualaca (30% : 3%). Aktualna prevalencija je 4 - 8% seropozitivnih muškaraca homoseksualaca i biseksualaca, sa sličnom prevalencijom u simptomatskoj i ranoj simptomatskoj fazi bolesti te daleko većom prevalencijom u uznapredovaloj fazi AIDS-a. 40% hospitaliziranih u uznapredovaloj fazi AIDS bolesti ima kriterije za veliki depresivni poremećaj. Aktualna prevalencija u žena i.v. ovisnica o drogama je 15 - 30% kroza sve stadije bolesti. Etiologija: Nije još razjašnjeno povećava li HIV, sam po sebi, vjerojatnost velike depresivne epizode iznad očekivanog povećanja koje se nalazi kod drugih kroničnih bolesti. HIV infekcija povezana je sa stanjem apatija – energija - umaranje, najvjerojatnije povezano uz limfokine. Smanjenje imunokompetencije, koje se ogleda u smanjenoj razini CD4 limfocita, nije isključivo i jedino povezano s poremećajem raspoloženja. Relativna etiološka težina drugih čimbenika (početna antivirusna terapija, zamjećivanje naleta tjelesnih simptoma, uznapredovala bolest AIDS i usputni životni dogañaji nevezani uz HIV infekciju ili preegzistirajući poremećaj raspoloženja), još se uvijek istražuju. Pridružene oportunističke infekcije izravno oštećuju subkortikalne strukture mozga koje su patofiziološkim mehanizmima odgovorne za simptome depresije. Neka medicinska stanja ili lijekovi vezani uz HIV, mogu uzrokovati simtome depresije, npr. bolesti CNS-a: toxoplasmosa, kriptokokni meningitis, limfom, sifilis te lijekovi: efavirenz, interferon alfa, metoklopramid, propranolol, sulfonamidi, anabolici, kortikosterodi, kokain. Dijagnoza Dijagnozu je relativno lako postaviti u početku HIV bolesti, dok još nema tjelesnih simptoma bolesti ili kognitivnih oštećenja ili su minimalni. Kako bolest napreduje, tjelesni simptomi( umor, gubitak tjelesne mase, nesanica) i neurokognitivno oštećenje (usporeno razmišljanje, smanjena sposobnost koncentracije, zaboravljivost), kompliciraju dijagnosticiranje. Somatski simptomi depresije i kognitivna oštećenja u ranijim fazama infekcije HIV-om, vjerojatnije odražavaju depresivnu epizodu nego kognitivno oštećenje ili tjelesne simptome osnovne bolesti.



58

� Liječenje: U liječenju u fazi AIDS-a očekivan je visok postotak rezistencije, neučinkovitosti antidepresiva( čimbenici vezani i nevezani uz bolest). Kod pacijenata kod kojih izostane klinički pomak na antidepresive, ordiniraju se psihostimulansi (metilfenidat, dekstroamfetamin ili pemolin) - kontraindikacije su prethodna ovisnost o psihostimulansima, iv. ovisnost o drogama, oportunističke bolesti CNS-a, kardijalne aritmije i hipertenzija. Učinkovite su IM injekcije testosteron cipionata kroz 2 - 8 tjedana. EST u slučaju psihofarmakološke rezistencije. Manija � Javlja se najčešće u kasnijoj fazi bolesti, kompliciranoj neurokognitivnim oštećenjima. � Prevalencija je 8 %, više od 10 puta veća od 6-mjesečne prevalencije u općoj populaciji. � Etiologija: Kada se manični simptomi pojave u ranijim stadijima bolesti, uglavnom je očekivan bipolarni afektivni poremećaj u osobnoj ili obiteljskoj anamnezi, a kada se manični simptomi bolesti pojave u kasnijem stadiju bolesti, očekivana je visoka prevalencija komorbidne demencije. Etiološki su oba stanja vezana uz patofiziologiju - neurobiološko oštećenje CNS-a virusom HIV-a. Terapijske doze lijekova (zidovudin, ganciklovir) i neka neurološka stanja (tumor, meningitis, cerebrovaskularna bolest) mogu biti uzrok maničnih simptoma kod HIV infekcije. � Epizode manije vode pacijenta visoko rizičnom impulzivnom ponašanju, nedosljednosti, nesuradljivosti u terapijskom procesu, razbuktavanju bolesti i daljnjem oštećenju koje, oštećenjem kognicije i prosudbe, opet narušava terapijski proces te, rizičnim nekritičnim oblicima ponašanja, dovodi do širenja epidemije. � Liječenje bipolarno afektivnog poremećaja ne razlikuje se od liječenja u općoj populaciji (treba imati na umu interakcije stabilizatora raspoloženja s antiretrovirusnim lijekovima). Psihotični poremećaji � Javljaju se najčešće u kasnijoj fazi bolesti kompliciranoj neurokognitivnim oštećenjima. � Prevalencija je 3 - 15% u HIV inficiranih.Uglavnom nastaje u kasnijoj fazi bolesti. � Etiologija: delirij, poremećaji vezani uz ovisnosti, neurološka vaskularna bolest, oportunistička infekcija, neoplazma, jatrogeno, izravni učinak HIV



59

virusa na mozak, drugi CNS virusi (citomegalovirus, human herpes virus) ili kratkotrajni psihotični poremećaj. � 90% ih ima sumanute ideje: ideje odnosa, grandiozne ideje, većina slušne halucinacije, polovina njih vidne halucinacije, dezorganizirano mišljenje, euforiju, sniženo raspoloženje, iritabilnost, labilnost, bizarno ponašanje, neprimjeren smijeh ili srdžbu. Jedna trećina pacijenata ima oštećeno pamćenje ili oštećene ostale kognitivne funkcije . � Neurološki ispadi su rijetki i nespecifični: ataksija, povišen mišićni tonus, hiperrefleksija, tremor, bizarne grimase. U 50% prisutna je difuzno usporena moždana aktivnost u EEG nalazu, i u 50% cerebralna atrofija na CT i NMR nalazu rijetko žarišne abnormalnosti. � Prognoza: istovremena demencija vezana uz HIV ima lošu prognozu, završava smrću unutar 6 mjeseci ili manje. Istraživanja su pokazala kako smrt kod onih koji doživljavaju psihotičnu epizodu nastupa ranije. � Liječenje: antipsihoticima. Kronične duševne bolesti i shizofrenija � Prevalencija HIV-a kod kroničnih duševno oboljelih je izmeñu 4 i 20 %. � Osobe s kroničnom duševnom bolešću, uključujući i shizofreniju, imaju povećan rizik od infekcije HIV-om (zbog visoke razine homoseksualnosti, rizičnog seksualnog ponašanja, uzimanja psihoaktivnih tvari, manjka znanja o HIV infekciji). Bolesti ovisnosti � Prevalencija: 80-ih godina u SAD-u, 17% intravenskih ovisnika bilo je zaraženo HIV-om, da bi postotak istih od 1993.do 1995. godine bio 33%. Kad se izuzmu i.v. ovisnici o drogama, skupina najvećeg rizika za infekciju HIV-om, a to su homoseksualni ili heteroseksualni muškarci, imaju životnu prevalenciju ovisnosti ili zlouporabe psihoaktivnih tvari od 20% do 40%. Neke su studije pokazale viši postotak, no neke isti ili neznatno viši postotak istih poremećaja kod seropozitivnih homoseksualnih ili biseksualnih muškaraca. Studije HIV pozitivnih muškaraca, homo i biseksualaca, pokazale su da su većina bolesti ovisnosti o alkoholu ili o drugim supstancama, zapravo recidivi stanja koja su postojala i prije serokonverzije. Preliminarna istraživanja pokazala su da stres uzrokovan spoznajom o seropozitivnosti ili bolesti i liječenju ne povećava nužno rizik za razvoj poremećaja vezanih uz zlouporabu alkohola ili psihoaktivnih supstanci. � Etiologija: Ne razlikuju se od ostalih u općoj populaciji. Kod homoseksualnih i biseksualnih osoba ono je sredstvo smanjenja stresa i simptoma vezanih uz



60

depresiju koja ima uzrok u razvojnim stresovima nejasnog seksualnog identiteta, orijentacije i neprihvaćanja od sredine, obitelji, stigmatizacije. Ovisnosti povećavaju vjerojatnost primoinfekcije i prijenosa HIV virusa na nekoliko načina: korištenjem zajedničkih igala kod i.v.ovisnika te specifičnim rizičnim ponašanjima, kao što su ovisnost o alkoholu koja dovodi do dezinhibicije, kognitivnog oštećenja i rizičnog seksualnog ponašanja (višestruki partneri, smanjena upotreba kondoma), ovisnost o kokainu (ne mora biti i.v.) koja je često povezana s prostitucijom u svrhu nabave novca za isti. � Ovisnosti i HIV infekcija utječu tijekom bolesti jedno na drugo, što ima značenje za nepovoljniju prognozu. Uzimanje psihoaktivnih tvari ima medicinske implikacije kod HIV zaraženih. � Kronična uporaba psihoaktivnih tvari ubrzava proces imunosupresije kao takve i razbuktava bolest jačim intenzitetom. � Intravenski ovisnici o drogi visokorizična su skupina za razvoj pneumonije, sepse, endokarditisa, tuberkuloze, spolno prenosivih bolesti, hepatitisa B i C te koinfekcije humanim T - staničnim limfotropnim virusom, a češće se javljaju i limfomi. � U interakciji psihoaktivnih supstanci i antiretrovirusnih i profilaktičnih lijekova, neki antiretrovirusni lijekovi pojačavaju neurotoksičnost alkohola te podižu razine opijata u organizmu. Rifampicin povećava eliminaciju metadona i može izazvati naglu apstinencijsku krizu. Primjerice, psihostimulansi (amfetamin, kokain) mogu ubrzati replikaciju HIV virusa, naročito u CNS-u, te uzrokovati oštećenje mozga ozljedom krvnih žila i ishemijom, povećavajući transmisiju dopamina i glutamata što vodi k citotoksičnom oštećenju i smrti neurona. � Mnogi se tjelesni simptomi HIV infekcije preklapaju sa simptomima uzimanja psihoaktivnih tvari, uključujući malaksalost, gubitak apetita, mučnine, gubitak tjelesne mase, povišenu temperaturu i noćno preznojavanje. Preklapaju se i neurološki simptomi, npr. i AIDS demencija i intoksikacija drogom mogu se očitovati apatijom, dezorijentacijom, agresijom i poremećajem svijesti. � Apstinencija od droge ili alkohola, kao i oportunistička infekcija CNS-a, može se očitovati neurovegetativnim simptomima. Osobnost kod AIDS-a � Kod 10% odraslih u općoj neinficiranoj populaciji zamjetan je poremećaj osobnosti. � U HIV inficiranih nalazi se 20 - 36% onih s poremećajem osobnosti.



61

� Od poremećaja osobnosti meñu HIV inficiranima, najčešći su granični poremećaj i antisocijalni poremećaj osobnosti. � Iste crte osobnosti, koje ih predisponiraju za rizično ponašanje i infekciju, takoñer im umanjuju sposobnost suradljivog i ustrajnog pristupa u procesu liječenja. Suicidalnost � Studije pokazuju kako pacijenti s uznapredovalom HIV bolešću imaju 30 puta veći rizik počinjenja suicida u usporedbi sa seronegativnom skupinom istih karakteristika, dobi i socijalnog statusa. � Studije pokazuju kako seronegativni visokorizični za infekciju HIV-om i seropozitivni u svim stadijima bolesti imaju povišenu životnu prevalenciju suicidalnih promišljanja ili pokušaja u odnosu na opću populaciju. � Pokušaji suicida povezani su s anamnezom velikog depresivnog poremećaja ili bolesti ovisnosti i, u više od 50% njih, suicidalno ponašanje započelo je i prije serokonverzije. � Uzroci suicidalnosti u mladih povezani su uz HIV infekciju koja pogaña i mlañe dobne skupine, ali i uz neprihvaćanje te konflikte oko seksualne orijentacije. Ključne, prijelazne točke HIV bolesti: Serokonverzija � Reakcije kod saznanja o seropozitivnosti su: šok, krivnja, strah (od gubitka kontrole, otkrivanja serozitivnog statusa, odbacivanja od bližnjih, gubitka posla, boli i smrti), ljutnja (na bližnje, na samoga sebe), nijekanje, tjeskoba, gubitak samopoštovanja. Psihijatri kod HIV infekcije opisuju DEMORALIZACIJU - psihološko stanje gubitka, krivnje, tuge i očaja (univerzalno ljudsko iskustvo koje susrećemo kod romantičnog gubitka, razočaranja u poslu, smrti nekog bliskog), često uz poremećaj koncentracije, teškoće sa snom. Moguće su jake psihičke reakcije: suicidalne primisli, homicidne primisli, ljutnja, krivnja ili potpuni psihički slom. Pacijenti s lošim modelima ponašanja, slabijom kontrolom impulsa, anamnezom suicidalnosti, ovisnici o psihoaktivnim tvarima i manjkom socijalne podrške, imaju povećan rizik impulzivnog ili autodestruktivnog ponašanja. Nužne su adekvatne psihološke intervencije u trenutku davanja rezultata. Ključne, prijelazne točke HIV bolesti: Asimptomatsko razdoblje � Saznanje o visokoj vjerojatnosti skraćenog života - život u sadašnjosti (stigmatizacija, gubitak obiteljske i socijalne podrške, radno funkcioniranje) - evaluacija planova za budućnost.



62

� Mogu biti prisutni: ravnodušnost ili nebriga za bolest, skeptičnost i dvoumljenje oko potrebe za medikacijom. � Prevalencija poremećaja prilagodbe je 5%, anksiozno depresivnog ili paničnog poremećaja takoñer 5%, velikog depresivnog poremećaja 8%, što je slična učestalost kod drugih kroničnih bolesti. � Kako bolest napreduje, sve je veća prevalencija psihijatrijskih simptoma, naročito depresivnih. � Većina podataka o prevalenciji psihijatrijskih poremećaja prikupljena je rano u epidemiji. Nepoznato je kako utječu sve veće terapijske mogućnosti, promjena antiretrovirusne terapije koja preduhitruje neurobiološka oštećenja. � Psihoza i manična stanja de nuovo nisu uobičajena u bolesti, ali kada se pojave, tada su u kontekstu neurokognitivnog oštećenja u kasnijoj fazi bolesti AIDS-a i naznaka su ranije smrti. � Ključni trenutak moguće potrebe za psihijatrijskom intervencijom je trenutak prijelaza asimptomatske faze do razvoja oportunističke infekcije ili formalne dijagnoze AIDS-a. Liječenje AIDS-a: Antiretrovirusna terapija � Dvije skupine: – INHIBITORI REVERZNE TRANSKRIPTAZE (nukleozidni i nenukleozidni) – INHIBITORI PROTEAZE. � Preporuka početka primjene AR terapije kod pacijenata s razinom HIV RNA u plazmi iznad 5000 - 10000 u ml, bez obzira na razinu CD4T limfocita. � Preporuča se doživotna terapija, koja je kompleksna te traži neumoran napor i suradnju te može imati neugodne i ozbiljne nuspojave. � Potrebna je maksimalna suradnja pacijenta jer je potencijalno visoka vjerojatnost razvoja rezistencije virusa na lijek i nakon kraćeg prekida uzimanja terapije. � Zbog visokog rizika za razvoj rezistencije, počinje se s trojnom antiretrovirusnom terapijom. Iako se liječenjem postigao napredak u dužim i boljim stadijima bolesti, konačna prognoza je nesigurna, pa nije moguće prognozirati hoće li se, i kojom brzinom, u aktualno inficiranog razviti AIDS. � Povećane razine HIV RNA u likvoru - neurokognitivno oštećenje. � Inhibitori proteaze sami po sebi ne mogu prodrijeti u likvor i nemaju učinak, ali kombinacija trojne terapije sa zidovudinom, zaustavlja progresiju neurokognitivnog oštećenja i popravlja oštećenja, ima reverzni učinak na oštećenja, što se ogleda u kliničkom poboljšanju, boljim rezultatima na neuropsihološkim testovima i promjeni oštrine i izleda lezija u bijeloj tvari na NMR-u vidljivo 2 - 3 mjeseca od početka terapije. Potrebno je izbjegavati lijekove koji pogoršavaju kognitivno oštećenje, djelomično benzodiazepine, ali ako ih je potrebno propisivati, tada u manjoj dozi od uobičajenih.



63

� Psihofarmakološko liječenje u HIV inficiranih sigurno je i učinkovito ako se ima na umu pravilno doziranje i mogućnost interakcija. Nije poznat pozitivan učinak psihofarmaka na imunološke funkcije. � Interakcije lijekova: inhibitori proteaze metaboliziraju se pomoću citokrom P450 oksidaze u jetri te povećavaju razine nekih psihofarmaka, kao što su triciklici, SSRI, zolpidem, benzodiazepini, bupropion, nefazodon, metadon, meperidin. � Karbamazepin i fenobarbiton smanjuju serumske razine inhibitora proteaze. Uloga psihijatrije u HIV bolesti Zaključak : � Prisutni psihijatrijski poremećaji utječu na: � 1. rizik infekcije virusom HIV-a � 2. tijek HIV bolesti i trajanje bolesti � 3. epidemijsko širenje zaraze HIV-om. � Neliječeni psihijatrijski poremećaj (demencija, manija, depresija, bolest ovisnosti) i psihopatologija (apatija, euforija, iritabilnost, psihotičnost, agitiranost, beznadnost, suicidalnost) značajno pridonose smanjenoj suradljivosti (neuzimanju ili povremenom uzimanju antiretrovirusne i ostale terapije). Posljedično tome, tijek AIDS bolesti je agresivniji te ranije i značajnije izaziva i produbljuje iste i ostale psihijatrijske poremećaje, dovodeći do ranije smrti. � Neliječeni psihijatrijski poremećaji mogu pridonijeti rizičnijim oblicima ponašanja koji pogoduju serokonverziji i epidemijskom širenju HIV infekcije. Psihijatrijski poremećaji kod AIDS-a: � Pravodobno prepoznavanje i liječenje psihijatrijskih poremećaja poboljšava skrb HIV inficiranih osoba i prevenira širenje infekcije na zdrave osobe. � Psihijatrijsko liječenje u klinikama za oboljele od HIV-a ima zadatak: – liječiti i ukloniti simptome psihičke bolesti i na taj način poboljšati funkcioniranje oboljelih u procesu liječenja (motivaciju, ponašanje, suradljivost) te poboljšati kvalitetu života – smanjiti rizik širenja infekcije na zdrave osobe. � Činjenica je kako je uloga psihijatrije sve veća, jer pandemija se širi, a uspješna primjena antiretrovirusnih lijekova mijenja klinički tijek i oblik bolesti, od brzo progresivne smrtonosne do kronične dugotrajne. Primjer: � Pacijent s AIDS demencijom i manijom (pacijent Dr.Glenna.J.Treismana, direktora AIDS Psychiatry Service John Hopkins medicinskih institucija):



64

� B. 37-godišnji muškarac, neoženjen, dolazi u pratnji roditelja na preporuku kolege iz drugog grada zbog procjene demencije. Bio je u uznapredovaloj fazi AIDS bolesti i nesposoban za samostalno funkcioniranje. Nedavno je započeo s antiretrovirusnim liječenjem, ali je minimalno bio suglasan s navedenim liječenjem. Živio je s roditeljima koji su se bojali ostavljati ga samog jer bi posezao za alkoholom, uzimao tuñe stvari, izazvao nekoliko požara, izazvao različite štete po kući. Nije se sjećao navedenog ponašanja. Malo je spavao, nezaustavljivo pričao i nametljivo se ponašao. Često je odbijao uzeti lijekove, u bijesu vikao na roditelje, inzistirajući na neopravdanim argumentima oko stvari koje se nisu dogodile i koje je krivo interpretirao. Iz osobne anamneze: � U djetinjstvu mu je dg. Poremećaj pažnje (Attention disability disorder), formalno nije liječen. Imao je zatvorenu traumu glave u prometnoj nesreći, nije gubio svijest. Niz godina uzimao alkohol, psihomotorne stimulanse, marihuanu i ostale supstance, no ostalo je nejasno je li bio»daily user». Navedene ovisnosti imale su negativan učinak na njegov obiteljski, radni i socijalni život. Po nalogu roditelja bio je na liječenju od ovisnosti, ali je liječenje samovoljno napustio. Priznaje da je, po promjeni raspoloženja ili zbog nepovoljnih okolnosti, posezao za alkoholom. Bio je prosječan do ispodprosječan student, osjećao je da je sposobniji nego što bi se pokazalo u postignućima, imao je teškoće pažnje i koncentracije te problematične modele ponašanja. Završio je srednju školu, diplomirao marketinški menagement i radio na različitim poslovima prodaje. Neko vrijeme radio je u očevoj tvrtki, ali je otišao zbog nesuglasica s ocem oko nastavljenog uzimanja droga i teške naravi. Uspješno je radio u nekoliko tvrtki u svojoj struci, ali je često bio premještan s jednog mjesta na drugo. Iznenadan nastup kognitivnog oštećenja pokrenulo je pretrage, pa i testiranje na HIV kojemu je rezultat bila dg. AIDS s CD4T limf. manjim od 36 u kubičnom mm. Kod prvog razgovora bio je simpatičan, kahektičan, s ograničenim mogućostima sudjelovanja u ispitivanju. Nije mogao izvesti jednostavne kognitivne zadatke, bio je otežane pažnje, rastresen. Govorio je brzo i glasno, prelazeći s teme na temu. Nakon kratke stanke, po povratku iz kupaonice, nije bio siguran poznaje li terapeuta: «Jesmo se možda mi negdje sreli?», iako su neposredno prije toga razgovarali sat vremena. Bio je euforičan, samouvjeren, samosvjestan, zadovoljno se smješkajući kad bi završio dugačko, lutajuće predavanje, nakon što ne bi uspio odgovoriti na najjednostavnije pitanje. Uvjeravao je sve oko sebe kako je dobro i kako će s njim ubuduće sve biti u redu. Imao je povremeno kratka razdoblja u kojima je



65

postajao svjestan kako je ozbiljno bolestan, ali bi se ubrzo nadovezale ponavljajuće dugačke žalbe na liječenje, uz stav kako će s njim sve biti u redu. Negirao je fobije, opsesivno-kompulzivna poonašanja, panične reakcije, slušne obmane osjetila. Raspoloženje je opisivao izvanrednim. Sebe je opisivao kao dobru osobu koja je ponekad teška svojim roditeljima. Dvojba je je li u redu njegovo vjerovanje kako će biti dobro definirati kao deluziju (sumanutu ideju). Na Minimental State testu postigao je 6 bodova od ukupno 30 mogućih. Imao je ozbiljna kognitivno oštećenja u sklopu uznapredovale demencije, obostranu motornu slabost i senzorna oštećenja nogu s blagom atrofijom i palećom boli. Po postavljenoj dg. AIDS demencije, AIDS manije i bolesti ovisnosti, započeto je liječenje olanzapinom i valproatom. Suočilo ga se s činjenicom kako u slučaju neliječenja postoji velika mogućnost bliske smrti. Preporučeno bolničko liječenje je odbio, prihvaćajući mogućnost istog u slučaju pogoršanja bolesti. Prihvatio je uzimati lijekove kako mu je propisano kao alternativu odlasku u bolnicu. Nakon što mu je rečeno kako ima oštećeno pamćenje, napisao si je nekoliko poruka koje ga podsjećaju zbog čega točno mora uzimati lijekove i slijediti upute.Tijekom prvog mjeseca liječenja, kod B. je došlo do značajne promjene ponašanja i blagog oporavka kognitivnih sposobnosti. Roditelji, u početku skeptični, davali su mu značajnu potporu. Povišeno raspoloženje, rastresena pažnja i pojačana govorljivost počela je blijediti intenzitetom. Jednom mjesečno dolazio je na dogovorene sastanke i, kako su kognitivni deficiti bili sve izraženiji, sve je više postajao svjestan istih i ozbiljnosti situacije. U sljedećoj godini, razina CD4T limfocita narasla je preko 300 po kubičnom mm, a kognitivne funkcije blago su se popravile do sposobnosti da započne raditi polovinu radnog vremena. No, posao ga je dodatno opterećivao, frustrirao se oko kognitivnih oštećenja koja su zbog zahtjeva na radu više dolazila do izražaja. Otprilike godinu dana iza tog poboljšanja, roditelji su se žali da je postao povučen, iritabilan, plačljiv. Po prepisanom paroksetinu dolazi do kliničkog poboljšanja. Dolazi za nekoliko mjeseci s djevojkom zbog savjetovanja oko seksualnih odnosa, budući da je ona seronegativna. Ona bi ponekad nazvala, navodeći kako je promjenjivog raspoloženja, nekad u euforiji, pa zatim opet povučen. Epizoda manije više nije bilo, simptomi blage depresivne epizode povukli bi se na paroksetin. Sada je oženjen spomenutom djevojkom, radi puno radno vrijeme i uspješno je položio testove za promjenu profesije. Zadržao je 90% svojih osnovnih kognitivnih sposobnosti, apstinira i svoj oporavak opisuje kao čudo. �ZAKLJUČAK



66

Pacijent je uslijed nekritičnosti u sklopu neliječene manične epizode, kognitivnog oštećenja i uzimanja alkohola počeo pružati otpor netom započetoj antiretrovirusnoj terapiji, čime bi bio isprovociran agresivan tijek bolesti (pad CD4 T limfocita) i produbljenje neurokognitivnog oštećenja s posljedičnim produbljenjem demencije. Liječenjem manične epizode, postizanjem suradljivosti pacijenta u uzimanju antiretrovirusne terapije dolazi do zaustavljanja, usporenja oštećenja imunoloških funkcija ( porast CD4T limfocita). No, pacijent postaje kritičniji i svjesniji kognitivnog deficita koji je ostao i koji na primjenu antiretrovirusne terapije jenjava sporijim intenzitetom. Pojavljuje se blaga depresivna epizoda. Oštećene kognitivne funkcije dijelom se oporavljaju (zaustavni i reverzni učinak antiretrovirusne terapije).

Ilustracija: Sara Vučković, 7b razred, OŠ Mate Lovraka, Kutina Nastavnica: Lidija Veliki-Vukas



67

Što je AIDS?

Tatjana Nemeth Blažić, dr.med.* Branko Kolarić, dr.med.,spec.epidem.*

Sindrom stečene imunodeficijencije (AIDS) je uznapredovali stadij infekcije virusom humane imunodeficijencije (HIV-om) koji napada obrambene snage organizma, s posljedičnim razvojem specifičnih zaraznih i malignih bolesti. AIDS je kratica od engleskog naziva "Acquired Immunodeficiency Syndrome", koji u prijevodu znači sindrom stečene imunodeficijencije. • A – Acquired znači stečeno jer je to stanje koje netko stječe nakon infekcije (zaražavanja) HIV-om. Ono nije nasljedno stanje, odnosno genetski se ne prenosi. • I – Immune se odnosi na imuni sustav jer utječe na njega, tj. na specijalizirane stanice koje se nalaze u krvi i koje se bore protiv različitih stranih tijela i mikroorganizama (bakterija, gljivica, virusa). • D – Deficiency znači deficijencija jer nastaje slabost imunog sustava i obrambene snage više nemaju sposobnost učinkovite borbe protiv različitih stranih tijela i mikroorganizama. • S – Syndrome znači sindrom jer označava skup stanja i znakova bolesti koji su karakteristični za odreñenu bolest. Osoba koja ima AIDS može bolovati od širokog spektra različitih bolesti i oportunisičkih infekcija. Francuska kratica za ovu bolest je SIDA, syndrome d ’imunodéficiencience acquise, što u prijevodu znači isto. AIDS je krajnji i najteži stadiji HIV infekcije uzrokovan teškim oštećenjem imunog sustava. AIDS je zapravo naziv za skupinu bolesti koje se pojavljuju kao posljedica slabljenja imuniteta čovjeka koji je inficiran HIV-om. Brojni mikroorganizmi s kojima se čovjek svakodnevno suočava i uspješno ih savladava, kod AIDS bolesnika dovode do nastanka širokog spektra upalnih bolesti te bolesnik na kraju umre od infekcije uzrokovane mikroorganizmom (bakterije, virusa, gljivica, rikecija, itd...) koja za zdrave ljude ne predstavlja znatnu opasnost. HIV, takoñer, izravno oštećuje stanice živčanog sustava čime uzrokuje teške neurološke bolesti (HIV encefalopatija). Osoba koja je inficirana HIV-om ne mora ujedno imati i AIDS. Dijagnoza AIDS-a se postavlja na temelju broja T-limfocita (CD4 stanica) te prisustva oportunističkih infekcija i malignih bolesti koje su pojavljuju tijekom HIV infekcije. ___________ * Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Zagreb



68

Što uzrokuje AIDS? AIDS uzrokuje HIV. HIV je virus humane imunodeficijencije. Naziv je ustvari akronim engleskog naziva "Human Immunodeficiency Virus". • H – Human znači ljudski jer uzrokuje bolest nakon ulaska u ljudski organizam. • I – Immuno-deficiency znači imunodeficijencija jer virus uzrokuje deficijenciju imunog sustava, tj. slabost i nesposobnost obrambenog sustava organizma koji se bori protiv različitih bolesti. • V – Virus jer je uzročnik bolesti virus, mikroorganizam kojemu je glavna karakteristika da se ne može samostalano razmnožavati, tj. da za razmnožavanje iskorištava materijal i energiju stanice koju napada. HIV pripada porodici Retrovirusa, koji nakon ulaska u ljudski organizam napada specifičnu vrstu bijelih krvnih stanica, T-limfocite, u njima se množi, uništava ih i postupno dovodi do slabljenja imuniteta. Prema specifičnim molekulama koje se nalaze na površini tih stanica, one se nazivaju još i CD4 stanice. Infekcija HIV-om, kao i kasno očitovanje infekcije, tj. AIDS, zarazna je bolest, a kao zarazna bolest, može se i spriječiti. Kako virus HIV-a oštećuje organizam? Kada preko oštećene kože, kroz sluznice ili izravnim unošenjem (npr. ubodom na iglu zagañenu zaraznim materijalom) HIV uñe u tijelo, ulazi u specifičnu stanicu imunološkog sustava, T-limfocit, te tu inficiranu stanicu pretvori u minijaturnu tvornicu koja stvara veliki broj kopija virusa. Kada unutar T-limfocita nastane veliki broj novih virusa, on prsne, oslobaña mnoštvo virusa u krvotok te propada. Virusi ulaze u nove T-limfocite i proces se ponavlja. Na taj način HIV postepeno uništava sve veći broj T-limfocita, što dovodi do slabljenja imuniteta i rezultira pojavom oportunističkih infekcija i odreñenih malignih bolesti. Iako HIV primarno napada specifične stanice imunološkog sustava, T-limfocite, može izravno oštetiti i neke druge stanice u tijelu (živčane stanice, stanice sluznice probavnog sustava, itd.). Dva do četiri tjedna nakon ulaska HIV-a u organizam, nastaje akutna HIV infekcija koja se može očitovati nespecifičnim simptomima sličnima gripi ili mononukleozi i koji spontano prolaze. Akutna HIV infekcija tada prelazi u fazu asimptomatske HIV infekcije (HIV infekcija bez simptoma bolesti). Može proći deset i više godina, a da HIV inficirane osobe nemaju simptome bolesti, da izgledaju i osjećaju se zdravo. Meñutim, za sve to vrijeme imuni sustav postepeno slabi i bolest na kraju progredira u AIDS (uznapredovali stadiji HIV infekcije). Progresija u AIDS nije kod svih HIV inficiranih osoba



69

jednaka, kod nekih je razdoblje od akutne HIV infekcije do AIDS-a kraći, a kod nekih duži. BITNO JE ZAPAMTITI DA SE VIRUS HIV-a MOŽE PRENIJETI SA ZARAŽENE OSOBE NA NEZARAŽENU U BILO KOJOJ FAZI HIV INFEKCIJE. Kako se HIV prenosi ? HIV se primarno prenosi spolnim putem (analnim, vaginalnim ili oralnim seksom sa zaraženim partnerom), iglama (razmjenom igala, šprica ili pribora sa zaraženim osobama pri intravenskoj uporabi droga, tetovaža/piercing s kontaminiranom iglom) ili s inficirane majke na dijete za vrijeme trudnoće, poroda ili dojenja. TRI SU GLAVNA NAČINA PRIJENOSA HIV-a: • nezaštićenim spolnim kontaktom sa zaraženom osobom • izravnim unosom krvi zaražene osobe u organizam nezaražene osobe • sa zaražene majke na njezino dijete tijekom trudnoće, poroda ili dojenja. VIRUS HIV-A PRISUTAN JE U OVIM TJELESNIM TEKUĆINAMA: • krvi • sjemenoj tekućini (ejakulatu) • vaginalnom sekretu • ostalim tjelesnim tekućinama koje sadrže krv. Kod izravnog unosa krvi zaražene osobe u krvotok nezaražene osobe ili prilikom kontakta sluznice nezaražene osobe s krvlju, ejakulatom ili vaginalnim sekretom zaražene osobe, dolazi do prijelaza virusa s jedne osobe na drugu. • Pod nezaštićenim spolnim odnosom smatra se odnos u kojem dolazi do kontakta sjemene tekućine (uključujući i minimalne količine koje se nalaze u tekućini za podmazivanje koja se izlučuje prostatom prije ejakulacije), sekreta rodnice ili krvi zaražene osobe (uključujući i minimalne neprimjetne količine nastale u vrijeme spolnog odnosa) sa sluznicom druge osobe za vrijeme analnog, vaginalnog ili oralnog seksa. • Do prijenosa izravnim unosom krvi u organizam dolazi najčešće pri korištenju zajedničkog pribora za intravensko uzimanje opojnih droga (igle, šprice). Drugi, doduše rjeñi, načini su piercingom, tetoviranjem i bilo kojim drugim zahvatom kojim se oštećuje integritet kože, ako se ne koriste sterilni instrumenti (igle, "pištolji" za bušenje uhšiju itd.). U zemljama poput



70

Hrvatske, gdje se provodi sustavna kontrola krvi i krvnih pripravaka, nema opasnosti od zaražavanja primanjem krvi ili pripravaka u zdravstvenoj ustanovi, meñutim, ova opasnost i dalje prijeti u nerazvijenim zemljama. • Žena zaražena HIV-om može prenijeti virus na dijete tijekom trudnoće, poroda ili za vrijeme dojenja. Kako se HIV NE prenosi? HIV se ne prenosi običajenim socijalnim kontaktom, zrakom, hranom, vodom i insektima. Bezopasno je: • rukovanje, dodirivanje, grljenje, razgovor, boravak u istom radnom prostoru ili domu s osobom koja je zaražena HIV-om; • sjedenje pokraj osobe zaražene HIV-om; • korištenje pribora za jelo, npr. tanjura, vilica, žlica, čaša (iako se time mogu prenijeti druge klice); • uporaba ručnika i posteljine; • korištenje bazena, kupki, zahodskih školjki, sprava u teretani, telefona; • dodirivati predmete kao što su novac, kvake, ručke u autobusima, tramvajima, vlakovima; • ako HIV-om zaražena osoba u blizini Vas šmrca, zakašlje, diše izbliza, znoji se, plače, kihne, ili Vas poljubi; • ubod insekata: komarca, krpelja, uši glave; • dobrovoljno davanje krvi ili vañenje krvi u zdravstvenoj ustanovi zbog pretraga; • uobičajeni postupci njege HIV inficirane osobe. Epidemiološka situacija HIV/AIDS-a u Hrvatskoj i svijetu Prvi HIV pozitivni pacijenti u Hrvatskoj registrirani su 1985. godine. Od 1985. godine do kraja 2006. godine u Hrvatskoj je registrirano 608 osoba s HIV-om, od čega 258 oboljelih od AIDS-a. U istom je razdoblju 137 zaraženih i umrlo. U posljednjih 10 godina prosječno se registrira 15 oboljelih od AIDS-a u Hrvatskoj (16 registriranih 2006. godine). Godišnja incidencija se kreće u vrijednostima manjim od 4 na milijun stanovnika, što Hrvatsku svrstava u zemlje niske incidencije. Zaraženi HIV-om , prema vjerojatnom putu prijenosa infekcije (od 1985.-2006.): • Prema putu prijenosa, preladava homo/seksualni put prijenosa, tj. 41,8%. • Promiskuitetni heteroseksualni put prijenosa čini 26,2% HIV pozitivnih.



71

• Partneri HIV pozitivnih osoba čine 13,5% ukupnog broja HIV pozitivnih (partneri HIV pozitivnih osoba su pretežno žene i to stalni seksualni partneri HIV pozitivnih osoba). • Krvnim pripravcima je zaraženo 0,3% HIV pozitivnih osoba. • Djeca koja su se zarazila od majke čine 1,6% zaraženih. • Ovisnici o drogama koji su se zarazili dijeljenjem pribora za intravensko davanje droge čine 9,2% zaraženih. Epidemiološka situacija u Hrvatskoj još uvelike ovisi o ekspoziciji izvan zemlje, pogotovo u heteroseksualnih muškaraca, kojih je više od 87% ovu infekciju vjerojatno dobilo u inozemstvu. U skupini muškaraca koji prakticiraju seksualne odnose s muškarcima, u zadnjih se nekoliko godina povećava broj autohtonih slučajeva. U Hrvatskoj se krv obavezno testira na HIV, a provode se i sve ostale mjere sprječavanja uzimanja krvi od osoba pod povećanim rizikom od HIV infekcije. Prema Nacionalnom programu suzbijanja AIDS-a, poštuje se načelo samodostatnosti i primjenjuje se isključivo krv davatelja iz Hrvatske. Izvor: Registar za HIV/AIDS, Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Procjenjuje se da u svijetu živi oko 42 000 000 ljudi zaraženih HIV-om, od toga 2 500 000 djece mlañe od 15 godina. U svijetu je oko 20 000 000 ljudi umrlo od AIDS-a. Najveći broj oboljelih i umrlih od AIDS-a je u Africi, ponajviše u državama ispod Sahare, gdje je svaki dvanaesti stanovnik zaražen HIV-om. Širom svijeta svaki dan se HIV-om zarazi oko 14 000 osoba. Izvor: Svjetska zdravstvena organizacija. Kako spriječiti HIV infekciju? Kod sprječavanja HIV infekcije najbitnije je izbjegavati rizična ponašanja i paziti što radite sa svojim tijelom. HIV infekcija se sprječava donošenjem pametnih odluka o seksu i drogama. HIV infekcija se može spriječiti. Evo kako: • Ne koristiti droge bilo koje vrste. • Korištenje bilo kojih droga je rizično, uključujući i upotrebu alkohola, jer svaka droga (uključujući takozvane lagane droge) utječe na sposobnost razboritog prosuñivanja i dovodi do nepromišljenih postupaka. • Apstinencija, odnosno uzdržavanje od seksualnih odnosa bilo koje vrste, je 100% sigurno seksualno ponašanje. • Jednako tako je uzajamna veza dvoje vjernih i zdravih seksualnih partnera posve sigurno ponašanje, pod uvjetom da niti jedan od partnera nema neko drugo rizično ponašanje, npr. zloupotrebu opojnih droga.



72

• Oni koji su dovoljno zreli i žele se upustiti u seksualni odnos s osobom za koju nisu potpuno sigurni da nije zaražena HIV-om, svakako moraju koristiti kondome (prezervative) pri svakom seksualnom odnosu, od samog početka do kraja snošaja. Kondomi su istovremeno zaštita od neželjene trudnoće i od mnogih drugih spolno prenosivih bolesti. Ovakvo ponašanje ne smatra se potpuno sigurnim seksom, već je takozvani "sigurniji seks". • Ne podvrgavati se invazivnim postupcima, npr. tetoviranju, piercingu, na sumnjivim mjestima u kojima nije zajamčena sterilnost instrumenata. • Ne dolaziti u izravan dodir s krvlju drugih osoba na oštećenu kožu ili sluznice (npr. pri tzv. "bratimljenju"). Što je Centar za dobrovoljno HIV testiranje i savjetovanje? Centar za dobrovoljno HIV testiranje i savjetovanje (skraćeno HIV savjetovalište, CST, od engl. Voluntary counseling and testing -VCT) je mjesto u zdravstvenoj ustanovi gdje je kroz individualni pristup omogućeno savjetovanje o HIV/AIDS-u, anonimno i dobrovoljno HIV testiranje onih koji žele saznati svoj HIV-status te pružanje pomoći pri upućivanju na medicinsku, psihološku i socijalnu pomoć. U savjetovalištima možete dobiti savjet i o ostalim spolno prenosivim bolestima i mjerama zaštite. Poznavanje HIV statusa bitno je i za osobu koja se testira i za društvo u cjelini jer je rana detekcija HIV infekcije prepoznata kao kritična komponenta u kontroli širenja HIV infekcije. CTS centar (Savjetovalište za HIV)u Zagrebu, Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Testiranje na HIV obavlja se iz jednog uzorka krvi, u laboratorijskim uvjetima, uz metode za potvrdu nalaza iz kojih proizlazi visoka pouzdanost testa. Postupak laboratorijske obrade traje 7 dana, nakon čega se rezultat testa u neposrednom kontaktu predočuje isključivo testiranome. Dobrovoljno savjetovanje i testiranje podrazumijeva povjerljiv odnos izmeñu osoba u procesu testiranja i savjetovanja te potpunu zaštitu identiteta testirane osobe. Proces savjetovanja i testiranja je potpuno anoniman (svi podatci se šifriraju). Namjera dobrovoljnog HIV savjetovanja i testiranja je da, uz stručnu pomoć i suradnju, svaki pojedinac pronañe vlastiti način za nošenje s opasnostima HIV-infekcije. Organizacija službe za dobrovoljno HIV savjetovanje i testiranje (otvaranje savjetovališta) provodila se u okviru projekta Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi „Unapreñivanje borbe protiv HIV/AIDS-a u Hrvatskoj“. Tijekom tri godine, koliko je trajao projekt (2003. – 2006.) na području Republike Hrvatske otvoreno je ukupno 10 centara koji su integrirani u postojeći



73

zdravstveni sustav. Osam centara je otvoreno u zavodima za javno zdravstvo, jedan u Hrvatskoj udruzi za oboljele od HIV-a, a jedno savjetovalište otvoreno je u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu kako bi se i zatvorenicima omogućila dostupnost HIV savjetovanja i testiranja. Otvaranje centara ima za cilj poboljšati dostupnost HIV savjetovanja i testiranja, što je jedan od ciljeva Hrvatskoga nacionalnog programa za prevenciju HIV/AIDS-a 2005. – 2010.). Više informacija o CTS centrima možete dobiti u Službi za epidemiologiju zaraznih bolesti Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo na broj telefona 01 46 83 004, ili na stranicama www.hzjz.hr i www.zdravlje.hr. Što će osoba dobiti savjetovanjem i testiranjem? Testiranje i savjetovanje sigurno će pomoći: - da se osoba suoči i oslobodi strahova i dvojbi vezanih uz rizike kojima je možda bila izložena u prošlosti; - da u slučaju trudnoće ili planiranja trudnoće može poduzeti sve kako bi zaštitila dijete od moguće infekcije; - da nehotično ne proširi infekciju na druge; - da se što ranije i uspješnije počne liječiti u slučaju pozitivnog nalaza. Usluge koje nude u CST centri (savjetovališta) su: • savjetovanje prije testiranja (procjena rizika, informiranje o vrijednosti i značenju testa); • testiranje na HIV infekciju, a testirati se mogu samo punoljetne osobe (prema našem zakonu sa navršenih 18 godina) i koje su sposobne dati informirani pristanak; • savjetovanje poslije testiranja; • pomoć pri upućivanju na medicinsku skrb i liječenje te psihosocijalnu potporu ako je potrebna; • široki spektar informacija o HIV/AIDS-u. • Sve usluge su za korisnike BESPLATNE, ANONIMNE i na DOBROVOLJINOJ OSNOVI.



74

POPIS CENTARA ZA ANONIMNO SAVJETOVANJE I TESTIRANJE NA HIV (SAVJETOVALIŠTA):

ZAGREB Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Rockefellerova 7, Zagreb. Tel.: 01/4683-004, 01/4683-005 (8-16 sati) Radno vrijeme: uto i čet 16-19 sati, svake druge subote (parni datumi) 10-12 sati u Rockefellerovoj 12. HUHIV, Referentni centar za AIDS, Klinika za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević", Paviljon br. 6, Mirogojska 8. Tel.: 01/4678-243 (od 9-18 sati) Radno vrijeme: pon do pet 15.30-19.00 sati i svake prve subote u mjesecu 10-13 sati. Zatvorska bolnica, Svetošimunska 107. Osobe u zatvorskom sustavu. RIJEKA Nastavni zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije, Krešimirova 52a, Rijeka. Tel.:051/358-798, 098/369-844 Radno vrijeme: sri 12-17 sati, a pon i čet 12-15 sati SPLIT Zavod za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije, Vukovarska 46, Split. Tel: 021/401-114;091 926 4835, pon-pet 8-15 sati Udruga HELP, Mihovilova širina 1, Split. Tel: 021/346-664 Radno vrijeme: pon i čet 15-17 sati

OSIJEK Zavod za javno zdravstvo Osiječko-baranjske županije Franje Krežme 1, Osijek. Tel.: 031/225-711 Radno vrijeme: uto i čet 15-18 sati DUBROVNIK I KORČULA Zavod za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije Branitelja Dubrovnika 41, Dubrovnik. Tel.: 020/341-082 i 020/341-000 Radno vrijeme: pon i sri 16-18 sati Plokata bb, Korčula. Tel. 020/715-021, uto 11-13 sati ZADAR Zavod za javno zdravstvo Zadarske županije, Kolovare 2, Zadar. Tel.: 023/300-841 Radno vrijeme: pon do pet 9-11 sati, pon i sri 16-18 sati Ulica Don Ive Prodana 12, Zadar. Tel.: 023/318-152 Radno vrijeme: pon i sri 16-18 sati PULA Zavod za javno zdravstvo Istarske županije, Nazorova 23, Pula. Tel.: 052/529-017 i 052/529-046 Radno vrijeme: pon i čet 15-17 sati SLAVONSKI BROD Zavod za javno zdravstvo Brodsko-posavske županije, V. Nazora bb. S.Brod. Tel.: 035/447-228 Uto, srij i čet 15-17 sati.



Mentalna retardacija

Željka Knezović, dr. med.*

Definicija Duševna zaostalost (retardacija) je stanje zaustavljenog razuma obilježenog nemogućnošću obavljanja uobičajenih aktivnosti tijekom života. Najčešće rabljeni pojam je slaboumnost, a u europskim zemljama, pojam oligofrenija. Prema socijalnoj definiciji duševne zaostalosti, to je stanje socijalne neadekvatnosti i ekonomske ovisnosti. Prema pedagoškoj definiciji, mentalno retardirano dijete je ono koje u odnosu na vršanjake zaostaje za dvije godine u procesu edukacije. Prema psiholozima, duševna zaostalost je zaostajanje mentalnog uzrasta u odnosu na životnu strarost djeteta. Medicinskim definicijama se kao osnovni uzrok nastanaka mentalne retardacije smatra ireverzibilno oštećenje moždanih struktura. Etiologija Postoje mnogostruki uzroci koji dovode do duševne zaostalosti. S obzirom na vrijeme nastanka oštećenja, najčešće se spominje podjela na:

� PRIJEPOROðAJNE � POROðAJNE � POSLIJEPOROðAJNE FAKTORE. A. PRIJEPOROðAJNI faktori mentalne retardacije: Najveći broj osoba je duševno zaostao djelovanjem faktora prije poroda. Sve te faktore možemo podijeliti na: 1.POREMEĆAJE METABOLIZMA 2. KROMOSOMSKE IZMJENE 3. POREMEĆAJE RAZVOJA MOZGA I LUBANJE 4. POREMEĆAJE FUNKCIJE UNUTRAŠNJIH ŽLIJEZDA 5. TOKSIČNA I INFEKTIVNA OŠTEĆENJA PLODA 6. NEPODUDARANJE KRVNIH FAKTORA (Rh-faktora) 7. TRAUMATSKA OŠTEĆENJA PLODA.

� POREMEĆAJI METABOLIZMA � Uzrok: nedostatak pojedinih enzima. � Tijekom poroda djeca izgledaju sasvim normalno. � Nakon poroda i prekida pomoći majčinih enzima dolazi do poremećaja.

____________ * Neuropsihijatrijska bolnica „Dr.I.Barbot“ Popovača



76

� Radi se o poremećaju metabolizma: aminokiselina, lipida i ugljikohidrata. � KROMOSOMSKE IZMJENE Jedna od najčešćih je mongoloizam ili Dawnov sindrom. Klinefelterov i Turnerov sindrom su uzrokovani poremećajima spolnih kromosoma, koji mogu, ali i ne moraju, imati za posljedicu mentalnu retardaciju.

� POREMEĆAJI RAZVOJA MOZGA I LUBANJE Takvi poremećaji su, primjerice: nedostatak razvoja mozga, mali mozak, vodeni mozak i sl. � POREMEĆAJI FUNKCIJE ENDOKRINIH ŽLIJEZDA � Poremećaj funkcije štitne žlijezde u vidu smanjenog lučenja. � TOKSIČNA I INFEKTIVNA OŠTEĆENJA PLODA Virusne bolesti majke, RUBEOLA, u prva tri mjeseca trudnoće nose veliki rizik pojave PRIROðENIH malformacija i MENTALNE retardacije kod djeteta. Bakterijske i virusne infekcije u posljednja tri mjeseca trudnoće mogu ubrzati porod. Priroñeni sifilis dovodi do paralize. Toksoplazmoza majke opasna je bolest za dijete jer dovodi do razvoja malog mozga, “vodenog” mozga, epilepsije i do mentalne retardacije.

�Od toksičnih materijala koji djeluju na plod i mogu dovesti do oštećenja su: ALKOHOL, DROGE, POJEDINI LIJEKOVI u prva tri mjeseca trudnoće.

Supstance mogu djelovati: A. Izravno na plod (talidomid, citostatici). B. Neizravno: a) na placentu, b) na maternicu, c) na hormonsku ravnotežu majke, d) na očevu spermu. NEPODUDARNOST KRVNIH FAKTORA (Rh-faktora) i drugi slučajevi u kojima se pri porodu javlja veća količina bilirubina, uzrokuju opasnost od oštećenja mozga. Th. u svim tim slučajevima je kompletna izmjena krvi djeteta.

�TRAUMATSKA OŠTEĆENJA PLODA �Češća su u porodu, ali su moguća i prije njega, kada dolazi do krvarenja u moždanom tkivu ili nedostatka kisika. Trauma prije poroda čest je uzrok rañanja mrtve ili ranije roñene djece. �B. POROðAJNI FAKTORI MENTALNE RETADRACIJE �Faktori koji djeluju tijekom poroda dovode do oštećenja ploda, odnosno funkcije mozga, a najčešće su: mehaničke ili traumatske prirode. C. POSLIJEPOROðAJNI FAKTORI � Infektivne bolesti



77

� Komplikacije nakon vakcine (posebno vakcina protiv rubeole) � Trauma nakon poroda � Epilepsija. SOCIJALNI FAKTORI nastanka mentalne retardacije Utvrñeno je da ispitanici imaju veći intektualni nivo ako žive u obitelji s manje članova koji su materijalno bolje situirani, a naročito ako žive u gradu. Mentalna retardacija može nastati i kao posljedica nekih socijalnih faktora kao što su: nezainteresiranost roditelja za odgoj i školovanje djece, bolest koja je spriječila školovanje, nedostatak društvenih kontakata sa sredinom. Klasifikacija �� Laka mentalna retardacija: (IQ razina od 50 - 55 do približno 70) �� Umjerena mentalna retardacija: (IQ razina od 35 - 40 do 50 - 55) �� Teška mentalna retardacija: (IQ razina od 20 - 25 do 35 - 40) �� Duboka mentalna retardacija: (IQ razina ispod 20 ili 25) �� Mentalna retardacija neodreñene težine: pretpostavlja se da postoji mentalna retardacija, ali se inteligencija ne može ispitati standardnim testovima. LAKA MENTALNA RETARDACIJA (debilnost, morosnost, slaboumnost, laka duševna nenormalnost, plitkoumost) Najlakši stupanj oštećenja inteligencije ponekad je veoma teško razlučiti od graničnih slučajeva. Kvocijent inteligencije djece ove grupe iznosi izmeñu 50 i 70, a intelektualni razvitak većinom ne može prijeći uzrast od 10 GODINA. LAKA MENTALNA RETARDACIJA U ovoj kategoriji prisutno je: - slabo prosuñivanje - često iskrivljeno uviñanje odnosa i pojava - mišljenje na jednostavnoj razini - često nedovoljno i pogrešno shvaćanje odnosa uzroka i posljedica - slabo razvijeno apstraktno mišljenje - nerazlikovanje bitnog od nebitnoga - teško rješavanje praktičnih problema - malo originalnih i individualnih rješenja - primjenjivanje samo univerzalnih i naučenih rješenja u različitim situacijama - nemaju problema s pamćenjem, mogu pokazivati nadarenost za pamćenje odreñenih imena, ljudi, željezničkih stanica, dogañaja i sl., ali to nisu u stanju svrsishodno iskoristiti i prilagoditi svakodnevnim obavezama



78

- emocionalni kontakti s drugim osobama vrlo često su siromašni, imaju manjkavu kontrolu emocija i izravne emotivne reakcije. Kod lako mentalno zaostale djece: Govor se razvija kasnije i rječnik ostaje siromašan, a često zaostaju i u tjelesnom razvoju. Poremećaj se, ipak, većinom ne otkriva u predškolskoj dobi nego tek u školskoj. Možemo razlikovati, prema općem ponašanju i reakcijama, djecu koja su suviše kinetička i troma. KINETIČKA djeca stalno su u psihomotornom nemiru, impulsivna su i nepredvidivo agresivna pa reagiraju na najmanje povode. TROMA djeca su usporena, neaktivna, povučena te, općenito, pasivna i vrlo povodljiva.

UMJERENA MENTALNA RETARDACIJA (imbecilnost, umjerena duševna zaostalost) IQ za umjerenu mentalnu retardaciju iznosi izmeñu 35 i 50. Prepoznavanje umjerene retardacije znatno je lakše od prepoznavanja lakše mentalne retardacije jer su simptomi vidljivi neposredno nakon poroda. Mentalna retardacija ovog stupnja udružena je s fizičkim abnormalnostima ili malformacijama kao što su: pareze ili paralize ekstremiteta, neubičajeni izraz lica ili glave ili neki drugi tjelesni nedostatci. Dijete se: - kasnije počinje smijati - ima teškoća s dojenjem - kasnije počinje sa sjedenjem, hodanjem, govorom - u dobi od 6. do 20. godine života, uz pomoć radne terapije, mogu se obučiti za izvjesne poslove - kasnije prestaje obavljati nuždu u krevetu - mogu naučiti govoriti i održavati oskudan kontakt s okolinom - u dobi do 5. godine života mogu se obučiti održavanju osobne higijene, ali im je potrebna stalna kontrola - znatno su povodljiviji nego lako mentalno retardirani pa ih je lako navesti na različite prijestupe, seksualno su nepotpuno razvijeni, teško dolaze do partnera, dogaña se da nasrću, napadaju i siluju - skloni su homoseksualizmu, egzibicionizmu - njihovo mišljenje je konkretno, pojmovi mutni i nejasni, vezani za osjetilna iskustva

- pamćenje je reducirano i mehaničko te mogu sagledati samo jednostavne odnose u svojoj okolini. TEŠKA MENTALNA RETARDACIJA (subnormalnost) Teška mentalna retardacija označava se s QI od 20 do 35 i manje.



79

Psihomotorni razvoj je veoma usporen, govor je oskudan i se svodi na besmisleno ponavljanje riječi, stoga uspostavljaju minimum komunikacije s okolinom. Shvaćanje je nerazvijeno, pažnja pasivna, a pamćenje je u te djece vrlo slabo te često ne mogu prepoznati i svoje roditelje. Ne znaju rukovati najobičnijim predmetima, ne znaju se obući niti usvojiti osnovne higijenske navike, pokreti su im nespretni, nezgrapni, tromi, a ponekad i ne nauče hodati. Često su prisutne tjelesne deformacije (paraliza), a pedagoškim radom u njih se ne može postići ništa. Takva se djeca doživotno smještaju u posebne ustanove. Sklona su različitim bolestima i rano umiru. Uz tjelesne defekte, javljaju se i epileptički napadi u 42%. DUBOKA MENTALNA RETARDACIJA (idiotija, duboka duševna subnormalnost), IQ od 0 do 19 Testovi IQ ne mogu se primijeniti. Ovoj skupini pripada 5% mentalno retardiranih. Rañaju se s tjelesnim oštećenjima (tjelesna oštećenja koja ozbiljno ugrožavaju život), ne nauče govor, hod im je nespretan, trapav, a većina ih ne može sjediti. Eplieptički napadaji pojavljuju se u preko 50% slučajeva. Takve osobe ne mogu brinuti o sebi niti o osobnoj higijeni pa im je potrebna stalna njega u specijalističkim zavodima. PROGNOZA Medicina ne raspolaže sredstvima podizanja intelektualnosti. Prognoza je znatno bolja u retardiranih s navikama održavanja osobne higijene, a lošija ukoliko je mentalna retardacija udružena s drugim oštećenjima. Prognoza ovisi o osobinama ličnosti i vrsti temperamenta te primjeni odgojno-edukativnih mjera. PRIMARNA PREVENCIJA ima zadatak spriječiti pojavu mentalne retardacije. Tu ubrajamo: � prijeporoñajne mjere � poroñajne (zdravstvena edukacija, poboljšanje ishrane, održavanje higijene, izbjegavanje konzumacije alkohola i droga, zlouporaba lijekova) � genetska istraživanja. �Danas postoje genetička savjetovališta gdje budući roditelji mogu dobiti odgovore na pitanja u svrhu procjene vjerojatnosti nasljeñivanja nekog oboljenja. Posebno je bitno informirati buduću majku, ukoliko je previše mlada ili starija od 38 godina, o eventulanim rizicima.Takoñer, potrebno je savjetovati trudnice da ne idu na RTG te ih osloboditi teškoga rada.



80

Porod treba omogućiti u bolnici te, ako je potrebno, oštećenom djetetu nakon poroda pružiti hitnu i stručnu intervenciju.

SEKUNDARNA PREVENCIJA: � rana dg. poremećaja � rana th. � savjetovanje u porodici, radnoj i široj sredini. Cilj sekundarne prevencije je spriječiti funkcionalna oštećenja. Potrebna je česta posjeta liječnika. TERCIJARNA PREVENCIJA: Obavlja se kada je već definitivno nastupilo oštećenje i kada se poremećaj ne može ispraviti drugim (medicinskim) mjerama. Trecijarna prevencija obuhvaća:

- okupacionu terapiju - profesionalnu obuku i - osiguranje zaposlenja itd. Djecu do školskog uzrasta preuzimaju specijalni školski vrtići.

Kada dospiju do školskog uzrasta, idu u specijalni zavod, pogotovo ako se u mjestu boravka roditelja ne može provesti specijalno obrazovanje. Ove ustanove opskrbljene su kadrovima i opremom za rehabilitaciju motornih i edukativih sposobnosti mentalno retardiranih. Informatički kutić: Svake godine održava se Meñunarodni kongres studenata rehabilitacije Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Kušlanova 59a. Ove godine kongres pod nazivom „Zajedno” održan je od 20.-22. travnja 2007. i udruga „Sretna obitelj” je učestvovala aktivno, prezentacijom svog dosadašnjeg rada. www.kongres02.com 11.-13. listopada 2007., u Zagrebu održati će se 6. europski kongres mentalnog zdravlja osoba s intelektualnim teškoćama. Naglasak kongresa je na praksi i istraživanjima povezanim s pitanjima mentalnog zdravlja osoba s intelektualnim teškoćama, u ozračju pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Više o tome na stranici: http://www.zagrebcongres2007.org Udruga za promicanje inkluzije (UPI) je nevladina udruga koja svoje aktivnosti usmjerava stvaranju sustava službi podrške u zajednici kao alternativnom izvaninstitucionalnom obliku skrbi za osobe s intelektualnim teškoćama. Naš je cilj omogućiti osobama s intelektualnim teškoćama izlazak iz socijalne izolacije i uključenje u društvo. www.inkluzija.hr



81

Pozitivni i negativni simptomi shizofrenije

Gorana Bolić, dr. med.*

Psihotični simptomi karakteristični su za skupinu psihičkih poremećaja koje zovemo psihozama (kao što su shizoafektivni poremećaj, perzistirajući sumanuti poremećaj itd.), ali se mogu pojaviti i kod nekih drugih psihičkih poremećaja, primjerice poremećaja raspoloženja, poremećaja ličnosti, psihoorganskog sindroma itd. ili u formi jedne akutne i prolazne psihotične epizode. U podlozi pojave psihotičnih simptoma ponekad nalazimo organske poremećaje, poput tumora mozga, creberovaskularne akcidente, infektivne bolesti, metaboličkih poremećaja, intoksikacije psihoaktivnim tvarima itd. Shizofrenija je najpoznatija bolest iz grupe psihoza, a njezine simptome možemo podijeliti na pozitivne i negativne. Pozitivni simptomi imaju svoju psihotičnu dimenziju i dimenziju smetenosti ili dezorganizacije. Kada govorimo o psihotičnim simptomima, obično mislimo na sumanutosti i halucinacije. U širem smislu ovdje ubrajamo i smeteni govor i ponašanje. Pacijent koji iznosi sumanutosti zapravo iznosi ideje zablude, sadržaj u koji je uvjeren i koji je aktualno nedostupan korekciji, a često bizaran. Najčešće su to: ideje odnosa, paranoidno-persekutorne deluzije, sumanutosti kontrole, utjecaja i pasivnosti, emitiranja, ozvučenja, nametanja i oduzimanja misli, grandiozne deluzije, hipohondrijske, somatske, nihilističke i religijske sumanutosti. Halucinacije su smetnje opažanja kod kojih ne postoji realan podražaj, a osoba koja halucinira opaža stvarnim ono čega nema. Halucinacije su najčešće slušne, u jednostavnoj formi, poput šumova ili u kompleksnoj formi, koja obuhvaća glasove, razgovore. Vidne halucinacije takoñer mogu biti u jednostavnoj formi (poput bljeska, iskrice, plamena, oblaka) ili u kompliciranoj (kada osoba doživljava cijele scene, kao u kazalištu). Postoje i halucinacije mirisa i okusa, taktilne halucinacije, koje se odnose na osjet dodira te cenestetske halucinacije ili halucinacije organskih osjeta unutarnjih organa, koje pacijenti opisuju kao, primjerice, znojenje moždanih vijuga, cijepanje mozga, čupanje crijeva itd. Smeteni govor i mišljenje predstavljaju formalni poremećaj mišljenja u koji ubrajamo: blok misli koji kod sugovornika ostavlja dojam kratkog prekida kontinuiteta svijesti te disocirano mišljenje koje je poremećaj u formiranju asocijacija koji u blažim slučajevima može biti neodreñen, rasplinut, maglovit, a u težim potpuno nepovezan i besmislen, pa govorimo o salati od riječi. Pojmovi gube na oštrini, slijevaju se jedan u drugi, njihova značenja se _________ * spec. psihijatar, Neuropsihijatrijska bolnica „Dr.I.Barbot“ Popovača



82

prekrivaju i pojavljuju se nova značenja - raspad pojmova. Dolazi do stvaranja novih riječi, neologizama. Često je i ponavljanje istih riječi ili riječi sugovornika, gubitak apstraktnog stava, bez razumijevanja metaforičkog i simboličkog značenja, a govor je često repetitivan ili stereotipan. U poremećaje psihomotorike ubrajamo katatoniju, koja se može kretati od potpune ukočenosti do jakog psihomotornog nemira. Katalepsija je jedan od najvažmijih katatonih simptoma, karakteriziran nestankom voljne inicijative, pa je pacijent nesposoban napraviti bilo koji pokret i doima se okamenjen. Pacijent može biti i izrazito pasivan ili automatski reagirati na okolinu. Kada pacijent može činiti izvjesne pokrete uvijek na isti način te zadržavati pojedine poze, govorimo o stereotipnom držanju. U negativne simptome ubrajamo: 1. siromaštvo govora, koje se očituje usporenim mišljenjem, smanjenom produkcijom, kratkim i ispraznim odgovorima; 2. poremećaj afekta, dakle: smanjenu raznolikost i intenzitet osjećajnog izražavanja, reduciranost kontakta očima, smanjen govor tijela, često bezizražajno lice, a dogaña se i da pacijent izražava osjećaje upravo suprotne svojem raspoloženju ili situaciji u kojoj se nalazi; 3. gubitak sposobnosti doživljavanja životne radosti, zanimanja i zadovoljstva; 4. nesposobnost započinjanja i održavanja k cilju usmjerenog ponašanja; 5. slabljenje ili odsustvo instinktivnih životnih dinamizama; 6. nemogućnost zadržavanja pažnje uslijed unutarnjih proživljavanja. Sve navedene karakteristike smatramo primarnim negativnim simptomima, dok sekundarnim negativnim simptomima smatramo one koji su posljedica pozitivnih simptoma, nuspojava antipsihotika, depresije te smanjene potpore socijalne sredine.



83

PSIHOEDUKACIJSKA PREDAVANJA SA SIMPOZIJA „PRIHVATIMO RAZLIČITOSTI, ODBACIMO PREDRASUDE“, PROSINAC 2006.

Naša iskustva s udomljavanjem osoba s duševnim smetnjama

Prim. dr. sc. Tija Žarković – Palijan, dr. med.*

� Socioterapijska aktivnost forenzičnih bolesnika je psihijatrijski tretman u kojem se primjenjuju različite biološke, fiziološke i socioterapijske metode u užem smislu.

� U tom načinu liječenja, naše posebno zanimanje privlači socioterapijska mogućnost kojom se izbjegavaju negativne karakteristike stacionarnog bolničkog liječenja psihijatrijskog bolesnika.

� U okviru socioterapijskih metoda, naše daljnje zanimanje privlači utjecaj radno-okupacijske terapije na tijek liječenja, razvoj socijabilnosti i interpersonalnih odnosa članova grupe i njihove kreativnosti sve do djelovanja na razvoj profesionalne orijentacije.

� Naša pretpostavka je da se kategorije zadanih socijalnih ponašanja mijenjaju i razvijaju pod utjecajem okupacijske terapije.

� Uz ostale metode liječenja, radno-okupacijski tretman pridonosi humanizaciji života psihijatrijskih bolesnika i promjeni uloge u njihovoj socijalnoj sredini, što je cilj rehabilitacije i resocijalizacije duševnih bolesnika.

� Naša iskustva pokazuju da su ispunjeni ciljevi radno-okupacijskog tretmana konačnim rezultatom rehabilitacije i resocijalizacije, a to je otpust u obitelj ili drugu, hraniteljsku obitelj. U radnim sredinama u koje smo ih upućivali kao dio ROT (radno okupacione terapije), upoznali su ljude iz drugih sredina što nam je pomoglo da bolesnike koje zbog socijalnih okolnosti nismo mogli otpustiti, smještavamo u drugu obitelj. Bolesnici su sami, u kontaktu s radnim ljudima, pronašli obitelji u koje su kasnije smještavani. Socijalni radnik provjerio je mogućnost takvog _________ * spec. psihijatar, Neuropsihijatrijska bolnica „Dr.I.Barbot“ Popovača



84

� smještanja i odredio kriterije koji bi zadovoljavali smještaj u obitelji uz pomoć kriterija iz literature.

Grafički prikaz uključivanja bolesnika u radni proces izvan Bolnice

Kriteriji za odabiranje hraniteljske obitelji:

� obitelj treba biti socijalno i ekonomski stabilna; � emotivno topla; � u obitelji ne bi trebalo biti ovisnika; � obitelj treba imati mogućnost adekvatnog smještaja; � za obavljanje poslova u obitelji mora postojati ograničeno radno vrijeme; � za obavljanje poslova mora postojati naknada. Nakon obilaska obitelji utvrñuje se njezina podobnost, a potom se obitelj upoznaje s bolesnikom za višekratnih susreta i zajedničkih vikenda. Ukoliko utvrdimo da mogućnost da uključivanje postoji, činimo prihvaćanje u obitelj: � prvih deset dana nastoji se ustanoviti može li se bolesnik prilagoditi načinu

rada i života izvan odjela; � slijedi trotjedni boravak bolesnika u obitelji (u vidu PTD probno - terapijskog

dopusta), potom dva mjeseca pa šest mjeseci; � terapeut i drugi članovi terapijskog tima redovito obilaze bolesnika u obitelji.



85

Grafički prikaz postupka uključivanja u hraniteljsku obitelj

Već nakon prvih 10 dana moguće je ustanoviti je li se obitelj pokazala pogodnom za smještaj bolesnika, no ponekad je potrebno i više mjeseci. Smještaj u prvu obitelj nije uvijek uspijevao, zbog čega smo tražili mogućnost za uključivanje u drugu obitelj. Kada je postupak bio uspješan, bolesnik je postao član druge, hraniteljske obitelji. Nakon nekog vremena (šest mjeseci, ponekad i duže) socijalni radnik je predlagao organu starateljstva, Centru za socijalnu skrb, da se bolesnik potpuno otpusti jer je smješten u drugu obitelj i daljnju brigu o bolesniku preuzimao je organ starateljstva socijalne skrbi. To nam je omogućio Zakon o socijalnoj skrbi. Tako je u početku udomljavanje išlo polako i vrlo oprezno, no danas se o mogućnostima smještaja prvo dogovara s Centrom za socijalnu zaštitu i skrb.

Postupak udomljavanja danas ide znatno brže i obitelji koje su se odlučile za udomljavanje žele taj postupak što prije dovršiti iz više razloga, od kojih je jedan i materijalni, jer su se definitivno odlučili za takovu vrstu djelatnosti.



86

� Obitelji u koje smo smještali pacijente prolazile su kod nas edukaciju iz komunikacije s bolesnikom.

� Upoznavanje sa simptomima bolesti. � Upoznavanje s davanjem terapije. � Sačinjavanjem plana rada i postupanja s bolesnikom. � Uvjetovanja redovnih kontrola ovdje, što i danas čine redovito. � To je bila garancija uspjeha obitelji koje su se odlučile na takav oblik djelatnosti.

� Mišljenja smo da unaprijed treba planirati edukacije obitelji te da bi bilo poželjno uputiti prijedlog Centrima za socijalnu skrb koji odobravaju smještaj s preporukom koja će uvjetovati edukaciju takvih obitelji, da bi udomljavanje bilo uspješnije, kako za bolesnike, tako i za te obitelji.



87

Službe za mentalno zdravlje u zajednici u Sloveniji

Mr. sc. Petra Videmšek, dipl. soc. radnica* Govor održan na Simpoziju „Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude“, 15.12.2006.

Poštovani gosti, predavači, kolege, prijatelji, Dozvolite mi da kažem da mi je velika čast što prisustvujem ovom simpoziju. Činjenica da se ste se odlučili održati ovaj simpozij je vrlo važna jer pokazuje vašu želju da učinite nešto da unaprijedite i poboljšate situaciju za ljude sa duševnim bolestima. Kao što ćete uskoro vidjeti, ovakvo razmišljanje pomaže nam da promijenimo situaciju, da razmišljamo što možemo zajedno učiniti. Zapravo, i nije važno u kojoj se ulozi, odnosno na kojem radnom mjestu se čovjek trenutno nalazi, jer osoba koja vjeruje da može pomoći u zaštiti duševnog zdravlja uvijek ostaje ista, ma gdje radila. Možda vam to izgleda malo čudno, no moram na početku napomenuti da, ako želimo nešto promijeniti, moramo vjerovati da je to moguće, nije bitno iz koje perspektive na to gledamo. Možemo biti stručnjaci, članovi obitelji ili sami bolesnici. I moramo znati da samo zajedno možemo postići svoje ciljeve. Ako je naš cilj ustoličiti službu u zajednici, tada moramo imati plan na koji način ćemo to učiniti. Moramo znati tko će što napraviti, što bismo htjeli raditi, kako ćemo to financirati i tako dalje. Dopustite mi da kažem da svi imate priliku za promjenom i da novac ne mora biti problem. Najvažnija stvar je ideja, a novac ju onda prati. Kad me dr. Ema Gruber pozvala da učestvujem na ovom simpoziju, pozvala me kao predstavnia GAMIAN Europe organizacije. U svojoj prezentaciji objasniti ću vam što je GAMIAN Europe organizacija, čime si bavi i kako pomaže ljudima sa duševnim bolestima. A onda ću vam ispričati ponešto o službama u zajednici u Sloveniji. Ja sam član upravnog odbora Gamian Europe organizacije od 2002. godine. Moja uloga u Gamian organizaciji je da sudjelujem u razmjeni iskustava udruga iz europskih zemalja. No, ja sam ovdje takoñer i kao Petra Videmšek iz Slovenije, kao netko tko je radio skoro 6 godina u jednoj udruzi koja se bavi zaštitom duševnog zdravlja u našoj državi. Sada radim na Fakultetu za socijalni rad u Ljubljani takoñer na polju zaštite mentalnog zdravlja. Momentalno izvodimo projekt EX-IN (Experience Involvement), čija ciljna skupina su duševni bolesnici a pripremamo ih da budu budući predavači, _______ * Fakultet za socijalno delo, Ljubljana, Slovenija



88

suradnici u različitim projektima jer oni iz vlastitog iskustva najbolje znaju drugima ispričati kakva je njihova bolest. GAMIAN Europe znači Global Alliance of Mental Illness Advocacy Networks-Europe, odnosno, ako to pokušamo prevesti na hrvatski, prijevod bi bio Globalna europska mreža, odnosno Savez udruga za zaštitu mentalnog zdravlja koji zastupa osobe s duševnim oboljenjima, koji se bavi lobiranjem i zastupanjem prava tih osoba. Kao što samo ime kaže, GAMIAN je organizacija koja je „pokretana bolesnicima“ odnosno savez udruga iz cijele Europe koje pomažu duševnim bolesnicima i njihovim obiteljima. Unutar tog saveza obuhvaćamo cijeli spektar psihijatrijskih stanja i obolijenja te nudimo potporu i članovima obitelji i starateljima duševno oboljelih. Trenutno organizacija ima 70 članova iz 31 europske zemlje, od Islanda na zapadu, Rusije na istoku, Finske na sjeveru te Malte i Cipra na jugu. I vaša, Udruga Sretna obitelj iz Hrvatske, član je GAMIAN-a od 2005. godine. Ciljevi Gamian organizacije su: 1. Unaprijediti duševno zdravlje na nacionalnom i europskom nivou,

uzimajući u obzir incidenciju i prevalenciju duševnih bolesti kroz cijelu Europu, ekonomski i socijalni teret koji one nose, rastući stupanj komorbiditeta izmeñu somatskih bolesti i depresije i trenutne stope mortaliteta povezane s duševnim bolestima.

2. Pružanje informacija, podrške i savjeta udrugama koje su članovi Gamiana, da bismo ih podržali u radu i pružanju usluga.

3. Suradnja s akademskim tijelima, zdravstvenim stručnjacima, relevantnim područjima industrije i tržišta, udrugama, državnim vlastima, paneuropskim organizacijama i ostalim sličnim tijelima, kako bi se širilo znanje i istraživanja, te optimalan tretman duševnih bolesti zajedno sa širenjem najnovijih saznanja na tom području.

4. Suradnja s drugim zainteresiranim stranama kako bi se smanjila incidencija predrasuda, stigme i nerazumijevanja koje su trenutno povezane s duševnim bolestima.

5. Raditi zajedno sa službama koje su za to zadužene, na poboljšanju stupnja socijalne inkluzije i prilika za zapošljavanje unutar zajednice onih koji imaju duševnu bolest.

6. Zagovaranje onih koji boluju od duševnih bolesti kako bi dobili što veću kontrolu nad svojim životima i živjeli onako kako žele, uključujući i pravo na prikladno liječenje u suradnji s timom stručnjaka koji sudjeluje u njihovu liječenju.

7. Rad na širenju članstva u Europi, prepoznajući da svaka organizacija ima nešto što može ponuditi i da će najbolji rezultati



89

proizići onda kad širimo saznanja iz dobre prakse koju provodimo i radimo u suradnji s drugima.

U rad Gamian Europe organizacije uključila sam se u Sloveniji, 2000. godine, kada sam na jednoj konferenciji EUFAMI organizacije sudjelovala sa g. Rodney Elgiem koji je mene i dvije udruge u Sloveniji, Ozaru i Vezi pozvao da se uključimo u njezin rad. Kad govorim o Slovenskim iskustvima sa zaštitom mentalnog zdravlja u zajednici moram reći da su službe u zajednici počele sa procesom deinstitucionalizacije velikog azila Hrastove. Krajem 80-tih godina, prvi bolesnici koji su bolovali od duševnih bolesti iz Hrastovca prešli su u malu kuću u Ljubljani. (U Sloveniji imamo 5.866 duševnih bolesnika. Mnogi od njih i dalje žive u institucijama, oko 1863 osobe. To su podatci koje smo dobili istraživanjem na Fakultetu za socijalni rad, Flaker i sur.2004). Krajem 1980. godine u Sloveniji možemo zamijetiti veliki porast službi u zajednici u području mentalnog zdravlja. One su pod utjecajem projekata i aktivnosti te različitih istraživanja, koja su bila inovativna no istovremeno u kompeticiji odnosno alternativna postojećim formama, na primjer, terapijskim kampovima i kampovima za djecu s psihosocijalnim teškoćama, koji su bili moderni nakon 1975. godine. Rezultati i iskustva od gore navedenih aktivnosti takoñer su utjecale na razvoj volunterskog rada na svim mogućim poljima. Prve akcije u društvu na ovom području uključivale su organiziranja javnih tribina, okruglih stolova, pisanje manifesta, demonstracije, pisanje provokativnih članaka. Trostruka svrha je bila da se osnaži javni interes za situaciju bolesnika u psihijatrijskim institucijama, za razliku od psihijatrije kao jedinog pružatelja stručnih usluga na polju mentalnog zdravlja. Pioniri tog područja bili su akademski profesor Vito Flaker, Darja Zaviršek, Mojca Urek i mnogi drugi. Prva udruga za zaštitu mentalnog zdravlja bila je Altra, slijedile su ju druge, Šent, Ozara, Paradoks, Vezi i druge. Paradoks je bila prva udruga koju su osnovali sami korisnici. Danas imamo oko 10 udruga (uz navedene tu su i Novi Paradoks, Obzorja, Društvo Maja, Samarian, Humana, Eureka). Ove službe koje rade u zajednici pripremaju različite programe, grupe, dnevne programe, krizne timove, pravna zastupništva, osvještavanje javnosti i residential grupe ili grupne kuće. Danas možemo reći da na polju zaštite mentalnog zdravlja imamo vrlo interdisciplinaran pristup, puno različitih programa i društava koje rade u zajednici. I kad me netko pita, što se sve radi u svrhu zaštite mentalnog zdravlja u zajednici, na to pitanje nije lako odgovoriti, jer je to vrlo široko



90

područje. Definiciju koja bi bila dobra i dovoljno deskriptivna i precizna je teško pronaći, jer se i potrebe ljudi mijenjaju. Mogli bi napraviti popis svih ciljeva koje službe koje rade u zajednici slijede. Na tom bi popisu svakako bilo poboljšanje položaja duševnih bolesnika i njihovih obitelji, organizacija službe za mentalno zdravlje s glavnim ciljem da služi potrebama, željama i htijenjima korisnika, osnaživanje korisnika, promjena slike mentalnog zdravlja u zajednici i predrasuda prema duševnim bolestima meñu ljudima. Ovaj spisak je samo ilustracija toga što je mentalno zdravlje u zajednici. U Sloveniji je o tome u zadnjih 15 godina napravljen čitav niz programa. No najvažniji su ciljevi, programi moraju slijediti ciljeve, koje ljudi sa duševnim bolestima imaju. Za sve ove službe u zajednici možemo reći da se baziraju na socijalnom modelu rada s ljudima s duševnom bolešću. Glavna ideja je usredotočiti se na osobno iskustvo bolesnika i uzeti u obzir njegovo socijalno okruženje, kako živi, gdje radi ako radi, s kim se druži. Važan faktor, koji je imao utjecaja na razvoj socijalnih službi u zajednici, bila je promjena u odnosu meñu korisnicima i stručnjacima, socijalnim radnicima, u smislu moći i stvarne želje da unaprijede kvalitetu života duševnih bolesnika. Jedan od razloga osnivanja službe u zajednici, bila je, takoñer, potreba za prijenosom „skrbi“, a kad kažem skrbi, ne smatram da ti ljudi trebaju njegu jer su ovisni, već potporu i jačanje svoje neovisnosti. Uglavnom, postojala je potreba za prijenosom skrbi s izoliranih jedinica, odnosno bolnica, u društvo, zajednicu gdje bolesnik živi. Meñu osnovnim stvarima za početak razvoja službi u zajednici spomenula bih potrebu za većom fleksibilnošću, potrebu za rješavanjem stvarne životne situacije u socijalnom okruženju i potrebu za reintegracijom ljudi natrag u njihovu zajednicu. Na ovaj način službe u zajednici otvaraju mjesto za korisnike u njihovoj lokalnoj zajednici i daju im priliku za bolju kvalitetu života. Tranzicija od institucionalne skrbi prema skrbi u zajednici napravljena je na različitim stupnjevima uz, naravno, uključenje ekonomije, politike i profesije u državi. U Sloveniji možemo zamijetiti veliki porast službi u zajednici u području mentalnog zdravlja od kraja 80-ih godina i s početkom 90-ih. One su pod utjecajem projekata i aktivnosti te različitih istraživanja, koja su bila inovativna, no istovremeno u kompeticiji odnosno alternativna postojećim formama, na primjer, terapijskim kampovima i kampovima za djecu s psihosocijalnim teškoćama, koji su bili moderni nakon 1975. godine. Rezultati i iskustva gore navedenih aktivnosti takoñer su utjecala na razvoj volonterskog rada na svim mogućim poljima. Prve akcije u društvu na ovom



91

području uključivale su organiziranja javnih tribina, okruglih stolova, pisanje manifesta, demonstracije, pisanje provokativnih članaka. Trostruka svrha bila je osnažiti javni interes za situaciju bolesnika u psihijatrijskim institucijama, za razliku od psihijatrije kao jedinog pružatelja stručnih usluga na polju mentalnog zdravlja. U zadnjih petnaest godina svjedoci smo da na području mentalnog zdravlja dolazi do restrukturacije velikih bolnica (Hrastovca, Ponikva), što je donijelo potrebu novih pristupa radu, novih smjernica i podrške ljudima koji su trebali organiziranu pomoć od institucija pri radu u službama u zajednici. Pozitivna strana toga što je Slovenija član Europske unije je novac koji se od nje može dobiti. To znači da, s preporukom odnosno nekim projektom koji napišemo i koji je prihvaćen, možemo dobiti novac od Europske unije. Dok sam radila u Ozari, jednoj od udruga za zaštitu mentalnog zdravlja u Sloveniji, uspjelo mi je dobiti novac za nekoliko projekata. Takoñer smo počeli s edukacijom i projektom razmjene znanja, Leonardo da Vinci - mobilni projekt. Bili smo svjesni da, ako želimo saznati kako se nešto radi u zemljama Europe, najbolji način za to je otići i vidjeti kako se to provodi u praksi, iz prve ruke. Takoñer, tada smo bili mladi tim koji nije imao gotovo nikakva iskustva, pa je to bila dobra prilika za one koji su htjeli steći novo znanje. Sjećam se i drugih projekata u koje smo se uključili nakon ulaska u Europsku uniju, barem jednog godišnje. Jedan od njih bio je program zapošljavanja za bolesnike i takoñer je dio projekta bio odlazak u Italiju. Bili smo partneri i u Prospekt projektu. Prospekt je bio nov i inovativan program Treninga europske inicijative, koji je otvorio nove perspektive za ljude s neposrednim iskustvom duševne bolesti, njihovim obiteljima i prijateljima i stručnjacima na tom području. Ta je inicijativa proizvela tri trening programa za sudionike svake grupe. Programi službe u zajednici, koji se bave zaštitom mentalnog zdravlja u Sloveniji, većinom su organizirani od strane udruga. Ovi programi nude mnoge prednosti za one koji su u njima angažirani, veći nivo neovisnosti, smanjenje ovisnosti i bolju drušvenu mrežu. Ovaj trenutak, na vrhu sadašnjih službi u zajednici, trebamo pronaći odgovore na pitanja jesu li grupe za življenje (jedan od ponuñenih programa) samo jedna od supstitucija za institucionalne grupe u zajednici te nisu dnevni centri kako je bilo planirano. Prema podacima Ministarstva rada, obitelji i društvenih pitanja, možemo zaključiti da je proces deinstitucionalizacije u Sloveniji u svojoj početnoj fazi. U Sloveniji oko 2% stanovnika ima duševnu bolest. Postoji oko 13 različitih programa koje provode udruge (poput, Altre, Ozare, Šenta, Vezi, Paradoksa,



92

Novog paradoksa, Mir sreće, Samarian). Unutar tih organizacija, socijalnih centara i udruga, postoji oko 20 grupa samopomoći. Udruge su financirane od strane Ministarstva rada, obitelji i društvenih pitanja. Ministarstvo financira i oko 30 programa koji se bave različitim grupama samopomoći i drugim programima za zaštitu duševnog zdravlja. Programe, takoñer, podržava Nacionalno loto (FIHO) i lokalne zajednice. U svim tim udrugama radi osoblje koje je tamo zaposleno i plaćeno. Ministarstvo rada podržava programe za plaćanje stručnjaka koji rade u udrugama. Različite udruge dobivaju različita sredstva, a problem je u tome što ih svi trebaju. Dobro u svemu jest da, ako je program udruge dobar, Ministarstvo ga financira ugovorom na pet godina. Udruge se razlikuju prema programu. Predsjednica udruge Šent dolazi iz Psihijatrijske klinike Ljubljana, pa su ti programi više orijentirani na psihosocijalnu rehabilitaciju. Organizacija Altra, koja je jedna od prvih, više je orijentirana na savjetovanje i individualni suport baziran na case managementu. Kako je sa zapošljavanjem bolesnika? Zapošljavanje bolesnika ovisi o organizaciji. Bolesnicima je moguće dobiti i novac za savjetovanje i pomoć u udruzi. Na fakultetu provodimo projekt EX-IN koji sam već spomenula. To je Europski projekt u kojem sudjeluju i Njemačka, Engleska, Nizozemska, Norveška i Slovenija. Svi partneri u projektu pripremaju edukacijske module. Moduli su podloga za edukaciju u području mentalnog zdravlja (oporavak, osnaživanje, zastupanje, procjena). Edukatori će biti sami bolesnici. To je možda jedan od načina kako se mogu promijeniti vrijednosti i uloge u društvu koje imaju duševni bolesnici. Taj projekt prenosi iskustva bolesnika. Bilo što da radimo slično je tome. Najvažnije je da znamo da ljudi koji su prošli to iskustvo, najbolje znaju što im treba. Ako se ravnamo prema njihovim potrebama onda znamo kakve nam službe trebaju i koliko nam za to treba sredstava. U budućnosti ćemo vidjeti što će nam donijeti projekt Direktnog financiranja odnosno projekt koji slijedi preporuke samih korisnika o tome kakve udruge i službe u društvu trebamo. .



93

Promicanje i zaštita mentalnog zdravlja Psihička bolest: vodič kroz vaša prava

Doc. dr. sc. Slañana Štrkalj Ivezić, dr. med.* Priručnik Psihička bolest: vodič kroz vaša prava tiskan je u okviru projekta “Zaštita mentalnog zdravlja, smanjenje invalidnosti i zaštita prava osoba s mentalnim poremećajem Udruge za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja Svitanje”, a uz pomoć sredstava Ministarstva obitelji, branitelja i meñugeneracijske solidarnosti.

Zašto ovakav priručnik?

• Važnost da se korisnici usluga (pacijenti) na jednostavan način informiraju o svojim pravima kako bi bili aktivniji sudionici u liječenju i životu.

• Da bi stručnjaci bolje razumjeli složenost potreba osoba sa psihičkim poremećajem.

• Za učinkovitiju pomoć i poboljšanje zdravlja. • Da bi se koristio u borbi za bolje uvjete liječenja i života osoba s mentalnim poremećajem.

Kome je namijenjen?

• Pacijentima i članovima njihovih obitelji. • Stručnjacima u multidisciplinarnom timu koji sudjeluju u liječenju osoba s mentalnim poremećajem.

• Cilj priručnika je, takoñer, potaknuti promjene u primjeni propisa, izmjeni i donošenju novih.

Koji zakoni?

• Zakon o socijalnoj skrbi, mirovinskom i zdravstvenom osiguranju, Zakon o zapošljavanju, Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, Obiteljski zakon, Zakon o pravima pacijenata, Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama i neki drugi zakoni.

Prava u Zakonu

• Pravo na rad i osposobljavanje za samostalan život. ______ * spec. psihijatar, šefica Dnevne bolnice, PB Vrapče



94

•Život bez diskriminacije. •Pravo na kvalitetu života. Invaliditet i psihička bolest Invaliditet je bilo koje ograničenje ili smanjenje sposobnosti izvoñenja neke aktivnosti na način ili unutar raspona koji se smatra normalnim za ljudsko biće, a nastao je kao rezultat oštećenja funkcije zbog bolesti. Hendikep Hendikep se odnosi na poteškoće pojedinca koje proizlaze iz invaliditeta koji ograničavaju ili sprječavaju osobu u ostvarivanju funkcije koja je za tu osobu očekivana ovisno o dobi, spolu te socijalnim i kulturnim čimbenicima. Hendikep proizlazi iz nepostignuća ili nemogućnosti prilagodbe očekivanjima ili društvenim normama. Rehabilitacija omogućava kvalitetu života Rehabilitacija je vremenski ograničen proces sa svrhom da se osobi s invaliditetom omogući postizanje optimalne mentalne, fizičke i socijalne razine funkcioniranja, pružajući tako instrumente za mijenjanje vlastitog života ( WHO 1980.). Profesionalna rehabilitacija dio je opće rehabilitacije koji obuhvaća profesionalnu orijentaciju, profesionalno osposobljavanje i zapošljavanje invalida. Invaliditet i hendikep Kada invaliditet stavlja osobu u lošiju poziciju u odnosu na druge u društvu, govorimo o hendikepu. Zadatak društva je smanjiti i invaliditet i hendikep,a kada se invaliditet ne može smanjiti, potrebno je omogućiti uvjete da hendikep bude manji. Invaliditet i psihička bolest Kako neke osobe sa psihičkim poremećajem trebaju posebno socijalno okruženje za kompenziranje svojeg problema, prevladavanje hendikepa je puno složenije od prevladavanja hendikepa nekih drugih fizički hendikepiranih osoba.

Neke osobe sa psihičkim poremećajima, osobito one sa psihotičnim poremećajima, vrlo su često hendikepirane u odnosu na posao jer veliki broj njih ne može izdržati uvjete posla na otvorenom tržištu i trebaju im posebni programi koje naši propisi predviñaju, a koji se, nažalost, ne provode.



95

Zakon i provoñenje rehabilitacije u današnjem trenutku

• Nesposobni prije negoli se rehabilitiraju (psihotični poremećaji). • Profesionalno nesposobni: najčešće dobivaju otkaz, nema rehabilitacije. • Oduzeto pravo na rad. • Pogoršanje mentalnog zdravlja. Zašto je to tako?

• Zbog nedostatka rehabilitacijskih programa okrenutih osposobljavanju prema mogućnostima.

• Zbog nedostatka ustanova za profesionalnu rehabilitaciju i radnih sredina prilagoñenih potrebama osobama sa psihičkim poremećajem. Zakon to omogućava

• Zakon o socijalnoj skrbi, Zakon o zapošljavanju, Mirovinski zakon omogućavaju rehabilitaciju.

• Zakon o socijalnoj skrbi omogućava pravo osposobljavanja za samostalan život.

•Zapošljavanje po općim i posebnim uvjetima. Zapošljavanje osoba s invaliditetom

• Zapošljavanje po općim uvjetima: 1 osoba s invaliditetom na 42 zaposlenih do 2008. godine.

• Zapošljavanje po posebnim uvjetima: ustanove za profesionalnu rehabilitaciju, zaštitne radionice i radni centri. Pravo na prilagoñavanje na radnom mjestu.

• Uvjeti prilagoñavanja osoba s invaliditetom za rad odnose se na : radno mjesto, radno vrijeme, način praćenja prilagoñavanja, stručni nadzor, ocjenjivanje radnih sposobnosti, snošenje troškova prilagoñavanja.

Stručnjaci u neugodnoj poziciji Da bi pacijent dobio neko pravo, kad ne postoji mogućnost da se realizira rehabilitacija i zapošljavanje, utvrñuje se nesposobnost (uzdržavanje, mirovina) koja može pogubno djelovati na oporavak od bolesti i loša je za pacijenta i za cijelo društvo. Od nesposobnosti do sposobnosti postoji široka paleta mogućnosti rehabilitacije koja se ne provodi.



96

Stigma psihičke bolesti Stigmatizacija povezana sa psihičkom bolešću znači nekoga negativno obilježiti zato što ima psihičku bolest ili se liječi ili se liječio zbog psihičke bolesti, a njezina neugodna posljedica je diskriminacija. Diskriminacija Diskriminacija je svaki oblik nejednakog postupanja prema osobama na temelju nekih njihovih obilježja kao što su spol, dob, boja kože, spolna orijentacija, vjera, rasa, nacionalnost, etnička pripadnost, invaliditet, psihička ili tjelesna bolest ili neke druge osobine. Očituje se kao stavljanje neke osobe u nepovoljan položaj ili zakidanje za neko pravo zato što ima neko obilježje po kojem se provodi diskriminacija, kao što je npr. liječenje od psihičke bolesti. Zakon Zakon zabranjuje diskriminaciju. Svi smo dužni poštivati zakon. Poslodavci često ne mare za zakon. Poslodavci oklijevaju ili odbijaju zaposliti osobu s dijagnozom psihičkog poremećaja ili joj daju neprikladno radno mjesto. Zbog toga je potrebna edukacija poslodavaca vezana za stigmu i diskriminaciju. Zaključak

• Ovaj priručnik može poslužiti boljem razumijevanju teškoća osoba sa psihičkim poremećajem i daje neke okvire za rješavanje tih teškoća.

• Potiče interdisciplinarnu suradnju. • Daje snagu lobiranju za poboljšanje kvalitete života osoba s mentalnim poremećajem. Potrebno je zakon staviti u praksu Omogućavanjem zapošljavanja društvo će omogućiti uvjete koji će dovesti i do smanjenja invaliditeta i hendikepa jer nitko nema pravo ostaviti nekoga bez budućnosti. Akcija za kraj Tražiti primjenu Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom što se predlaže kao jedan od zaključaka okruglog stola.



97

Program borbe protiv stigme i diskriminacije zbog psihičke bolesti

Doc. dr. sc. Slañana Štrkalj Ivezić, dr. med.*

Stigma psihičke bolesti u javnosti:

• opasni, neodgovorni, nesposobni za donošenje odluka, osobe s kojima je teško razgovarati, odgovorne za nastanak psihičke bolesti, slabići

• sa željom za socijalnom distancom i odbijanjem • izloženi diskriminaciji. Stigma je univerzalna pojava

• Stereotipni stavovi nalaze se u javnosti, kod osoblja koje liječi pacijente i pacijenata.

• Samostigmatizacija znači slaganje s negativnim stavovima što dovodi do osjećaja srama, krivnje i sniženog samopoštovanja. Stigma je prepreka u liječenju

• Smanjuje samopoštovanje i povećava izolaciju. • Ljudi ne traže pomoć i prekidaju liječenje. Stigma opasnosti preživljava

• Stigma opasnosti preživljava sve antistigma programe. • Izgleda da je nemoguće otkloniti ovaj strah, stoga treba nastojati da pacijenti od njega imaju manje štete. Antistigma programi Antistigma programi trebali bi biti više fokusirani na borbu protiv diskriminacije. Potrebno je raditi na programima osnaživanja pacijenta, tako da on na kraju kaže: «Ja sam o.k. Nije sramota što imam psihičku bolest i nije moj problem što će drugi misliti, dok me ne počnu diskriminirati.» Naravno, to ne umanjuje vrijednost programa fokusiranih na informiranje javnosti kako bi se ljudima omogućilo liječenje. ______ * spec. psihijatar, šefica Dnevne bolnice, PB Vrapče



98

Strah od ludila

• Strah od ludila, gubitka kontrole vrlo je raširen. • Ludnica i luñaci su pojmovi koji će preživjeti , ono što bi trebalo napraviti je smanjiti asocijaciju tih pojmova sa psihijatrijskim institucijama i pacijentima. Nenormalno ponašanje Ljudi će svaku osobu koja odskače od normalnog ponašanja doživjeti nenormalnom ili ludom, psihički bolesnom, koju treba izbjegavati, o čemu i mi poučavamo pacijente u grupama. Komunikacijom se može mijenjati stereotip za konkretnu osobu u što treba ulagati napore, možda i za cijelu skupinu, što nije sigurno i ne treba se zbog toga obeshrabrivati jer “ tko će promijeniti cijeli svijet?”. Rad na protektivnim strategijama u borbi protiv negativnih posljedica stigme “ Ne uzmi to osobno”:

• rad u maloj ili srednjoj grupi • model postupnih koraka • rasprava o specifičnim temama. Teme na kojima radimo u grupi • Stavovi prema psihičkoj bolesti, razumijevanje uzroka stavova i mogućnosti utjecaja na promjenu stavova drugih. • Samostigmatizacija i ponašanje povezano sa stigmom. • Izbjegavanje komunikacije kao obrambeni mehanizam od očekivane povrede/odbacivanja. • Ponašanje u bolesti koje stigmatizira, važnost ranog prepoznavanja simptoma bolesti. • Prednosti otkrivanja/prikrivanja bolesti. • Smanjene osjetljivosti na izraze luñak i ludnica. • Kako postupiti u situacijama u stvarnom životu: lista mogućih reakcija. • Diskriminacija u zakonu. Cilj programa: • da se pacijent ne osjeća nelagodno u situacijama u kojima bi se mogao zateći, a povezane su sa stigmom • da vlada situacijom



99

• da se, koji god odgovor ili ponašanje izabrao, ne osjeća posramljeno, nego dapače, pobjednikom • da stalno ima na pameti da nije sramota imati bolest, nego je sramota optuživati ljude zato što su bolesni • da prepozna i da reagira na diskriminaciju. Stavovi prema psihičkoj bolesti(1)

• Razgovara se o stavovima prema psihičkoj bolesti općenito, na osnovi saznanja i iskustava tijekom cijelog života, vlastitog iskustva nakon bolesti i liječenja na psihijatriji :otkrivaju se dobro poznati stavovi.

• Svrha je otkriti stavove koje su pacijenti imali prije nego su se razboljeli kako bi mogli razumjeti kako je “lako” imati negativne stavove i bez razmišljanja nepravedno postupati, čime bismo nekoga mogli povrijediti. Razumijevanje stigmatizirajućih stavova (1)

• Kroz vlastito iskustvo, prije nego su se razboljeli, pacijenti spoznaju da iza većine stavova stoji neznanje.

• To im pomaže da razumiju da većina ljudi reagira na temelju svojega neznanja, s malo svijesti o tome da to može povrijediti druge ljude.

• Njihova je odluka hoće li, i kojim ljudima, pomoći povećati znanje o psihičkim bolestima.

• Na ovaj način mogu imati značajnu ulogu u smanjenju predrasuda, naravno, ako u tome žele sudjelovati. Mogućnost utjecaja na promjenu stavova drugih (1) Pacijenti mogu dati priliku ljudima da, kroz iskustvo kontakta s oboljelima, mijenjaju stavove shvativši da su, zapravo, pacijenti samo ljudi s kojima je moguće razgovarati. Otkrivanje samostigmatizacije (2)

• Svrha je otkriti stavove i emocije povezane s činjenicom da osoba ima psihičku bolest.

• Osoba osjeća da s njom nešto nije u redu kao osobom, ako ima psihičku bolest doživljava se slabom, posrnulom, krivom za svoju bolest.

• Većina samostigmatizirajućih stavova je nesvjesna i projicirana u društvo.



100

Samostigmatizacija (2)

• Svrha je prihvatiti da nije sramota imati psihičku bolest, da ona nema veze sa slabostima i jakostima ličnosti te da nije karakterna stvar.

• Sramota je ljude optuživati zato što su bolesni. Izbjegavanje komunikacije kao zaštitni mehanizam od anticipiranja odbacivanja Svrha je otkriti da pacijenti koriste izolaciju i prije nego im se dogodi negativno iskustva vezano sa stigmom jer se srame svoje bolesti i boje se reakcija ljudi. Bolest i stigma (4)

• upoznavanje sa simptomima bolesti/ponašanjem koje pridonosi stigmatizaciji

• što ranije javljanje za pomoć u slučaju pojave simptoma (odgovornost za liječenje). Smanjenje osjetljivosti na izraze luñak, ludnica…(5)

• Svrha je otkriti da se radi o vrlo raširenim terminima koji se koriste i u pozitivnom i u negativnom značenju, kako bi označili ponašanje koje odstupa od norme.

• Kako prosječna osoba zaključuje tko je bolestan. Otkrivanje /prikrivanje bolesti (6)

• Svrha je spoznati da se radi o bolestima koje su stigmatizirane i da osoba sama mora odlučiti koje su prednosti ili nedostatci otkrivanja istine.

• Osoba dobiva poruku da je bolest privatna stvar i da ona odlučuje hoće li i kome će reći, bilo da se o njezinoj bolesti ne zna ili se već saznalo.

• Razgovor o posljedicama stvarnog iskustva otkrivanja bolesti, bilo pozitivnih ili negativnih.

• Prednosti i nedostatci otkrivanja bolesti prijateljima, poslodavcu, članovima obitelji: dobivanje podrške/ odbacivanje. Diskriminacija:

• prepoznavanje



101

• mogući postupci reagiranja. Ponašanje u situacijama koje su se stvarno dogodile (7)

• situacije koje su se stvarno dogodile • one kojih se bojimo da će se dogoditi. Svrha rada na situacijama iz stvarnog života

• Svrha je imati moguće opcije reagiranja kako bi se što manje osjećali nesigurno, neugodno i posramljeno.

• Pacijentima se sugerira da razmisle o reakciji koja će ih učiniti da se osjećaju pobjednikom.

• Svrha je spoznati da osoba odlučuje što će reći i da je njezino pravo otkriti ili prikriti informaciju iz bilo kojih razloga jer je bolest privatna stvar. Situacije i što reći? (7)

• Netko pita zašto ste na bolovanju, što je s vama. • Sretnu vas u krugu psihijatrijske bolnice. • Uñete u kavanu i netko kaže: »on je luñak», ali to se ne odnosi na vas. • Netko od vaših bližnjih, koji zna da se liječite, kaže: «Pa ti i jesi za ludnicu.»

• Vaša se obitelj srami što se liječite. Kako ćete postupiti? Situacije i što reći? (7)

• Što reći djeci o svojem liječenju? • Što napraviti ako druga djeca zadirkuju vašu djecu da ste ludi i da se liječite u ludnici?

•Što reći djevojci ili momku o svojoj bolesti i kada to reći? •Što ćete reći ako želite/ne želite otkriti da se liječite od psihičke bolesti? •Što ćete reći kada pretpostavljate da oni znaju? Primjeri uspješnog suočavanja

• Postoje dobri lijekovi za liječenje ludosti, ali još nisu pronañeni lijekovi za ljudsku glupost i zloću.



102

Zaključak

• Programi usmjereni na javnost. • Programi usmjereni na pacijente i obitelji. • Programi usmjereni na profesionalce. • Oštro reagiranje na diskriminaciju. • Udruge bi se trebale baviti ovim pitanjima jer puno mogu napraviti.

Edukacija o zdravoj prehrani i tjelovježbi za bolesnike sa shizofrenijom

Mr. sc. Branka Aukst Margetić, dr. med.*,

Zvjezdana Furjan, vms.*

Poznato je da osobe sa shizofrenijom, u usporedbi s općom populacijom, imaju veći rizik za kardiovaskularne bolesti i dijabetes. Novi atipični antipsihotici, koji imaju bolji profil ekstrapiramidnih nuspojava i poboljšavaju kognitivno funkcioniranje, još više od tipičnih povećavaju tjelesnu masu, izazivaju poremećaj tolerancije glukoze i promjene u profilu lipida. Činjenica da su psihijatrijski bolesnici vrlo često pušači, još više povećava rizik za koronarnu bolest i dijabetes. Ovi bolesnici, osim stigme shizofrenije, imaju i stigmu debljine, što sve pridonosi njihovoj nesuradljivosti. Kontrola tjelesne mase smanjuje rizik za hipertenziju, bolesti srca, karcinom, i dijabetes tipa II. U ovih su bolesnika, stoga, neophodne edukacijske intervencije. Do sada se malo zna o uspješnosti pojedinih intervencija na svijest o potrebi kontrole tjelesne mase u psihijatrijskih bolesnika. Metode Istraživanje je provedeno na muškom akutnom psihijatrijskom odjelu, a svi bolesnici koji su tijekom tri mjeseca liječeni na odjelu pohañali su predavanja vezana za prehranu. Upitnike su ispunjavali samo bolesnici s dijagnozom shizofrenije. Predavač je bila viša medicinska sestra. Predavanja su trajala 30 minuta, a pratila ih je rasprava bolesnika. Obrañene teme bile su piramida zdrave hrane, informacije o pojedinim sastavnicama prehrane te o potrebi vježbanja. Uzete su informacije o dobi, te vrsti lijeka koji bolesnik uzima. ______ * spec. psihijatar, ** glavna sestra, Ib odjel, NPB „Dr.I.Barbot“ Popovača



103

Maksimalan broj bodova bio je 23. Bolesnici su prije i nakon predavanja ispunjavali upitnik znanja o prehrani, obuhvaćen predavanjem. Upotrijebljen je usporedni t-test za usporedbu promjena u skorovima. Korelacija je rabljena za ispitivanje odnosa dobi i skora na testu znanja. U analizu su ključeni samo ispitanici koji su ispunili oba testa. Rezultati Uzorak čini 37 muških ispitanika koji su ispunili oba upitnika. Ispitanici su uglavnom srednje dobi (aritm. sredina 38,9 godina SD 9.3 median 38 raspon 23 - 76). Atipične antipsihotike uzima 71,2%, a samo tipične 28,8%. Nema razlike prema dobi u zastupljenosti uzimanja tipičnih i atipičnih antipsihotika. Rezultati testa znanja pokazuju postotak točnih odgovora od 11,0 SD 2,9 (47,9%) na pretestu i 12,6 SD 3,8 ( 54,8%) na posttestu. Razlika od 1,6 SD 2,1 (6,9%) bila je statistički značajna ( t=-4,75; df=37; P=0,000). Korelacija dobi s razlikom u skoru znanja (r=-0,269 p= 0,1) nije bila statistički značajna. Nema povezanosti izmeñu vrste antipsihotika (grupe: tipični, atipični) i veličine razlike izmeñu dva testa (t=1,144; df= 32; p=0,26). Zaključak Istraživanje pokazuje da osobe oboljele od shizofrenije mogu imati koristi od oralne prezentacije o prehrani kao forme edukacije. Niži skorovi u oba testa ukazuju da bolesnici ipak nisu dovoljno informirani i da treba više raditi na tome, te da se ovakav oblik edukacije, uz suportivne grupe, može preporučiti osobito na psihijatrijskim odjelima.



104

PSIHOEDUKACIJSKA PREDAVANJA OSOBAMA KOJE SKRBE, UDOMLJAVAJU ILI ŽIVE S OSOBAMA S DUŠEVNIM POREMEĆAJEM

Vrbovec, 2006./2007.

Seminar

«Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude»

U obliku 10-satnih radionica u trajanju od 60 minuta, polaznici edukacije bit će informirani o duševnim bolestima te komunikaciji s duševnim bolesnicima, kako bi im što bolje pomogli u procesu liječenja i rehabilitacije, socijalizacije i adaptacije na život s duševnom bolešću.

Teme radionica su: 1. Osnove komunikacijskih vještina s duševnim bolesnikom, članovima

njegove obitelji i okoline te značaj komunikacije za razvoj samopoštovanja.

2. Suočavanje s problemskim situacijama u svakodnevnom životu (coping skills), poboljšanje socijalnih odnosa, ostvarivanje zajedničkih ciljeva, vježbanje socijalnih vještina.

3. Duševne bolesti, poremećaji i reaktivna stanja, simptomi, prvi znakovi bolesti.

4. Suradljivost u uzimanju lijekova, nuspojave, doze. 5. Zdrava prehrana, tjelovježba, higijena i san duševnih bolesnika,

procjena kvalitete života i usvajanje zdravih navika. 6. Prevencija negativnih stavova prema duševnoj bolesti i bolesniku, borba

protiv predrasuda i stigme, tolerancija i prihvaćanje različitosti. 7. Vodič kroz prava duševno oboljelih osoba. 8. Prepoznavanje i iskazivanje emocija, prihvaćanje samog sebe, kontrola

ljutnje. 9. Organizacija aktivnosti tijekom dana, radno-okupacijska terapija.



105

10. Ponavljanje utvrñenog znanja, ispit znanja, evaluacija radionica i dodjela priznanja.

Radionice će održavati multidisciplinarni tim sastavljen od liječnika, socijalnog radnika, psihologa, defekologa, radno-okupacionog terapeuta i medicinske sestre.

Komunikacija sa psihički bolesnim osobama

Mr. sc. Daša Poredoš Lavor, dipl. soc. radnica* � Nemoguće je nekomunicirati i nema životne situacije u kojoj se ne komunicira. � To znači da je nemoguće ne ponašati se. � Komunikacijom ostvarujemo osjećaj pripadnosti i povezanosti. � Svaka komunikacija sastoji se od dva aspekta: SADRŽAJA I ODNOSA SUDIONIKA.

Paraverbalna komunikacija � Pitanje «Što se dogodilo?» možemo izreći ljutitim tonom glasa ili

zabrinutim, što će utjecati na smisao i shvaćanje poruke. � Kada ton riječi ne dogovara značenju riječi, poruka se teže razumije ili

se uopće ne razumije. � Često se pokretima tijela ili izrazom lica posredno prenosi emocionalna

komponenta poruke. � Kada je komunikacija ograničena zbog sugovornikova zdravstvenog stanja, trebalo bi obratiti veću pozornost na neverbalne znakove. Teže kontroliramo izražavanja svojih nagona, mehanizama obrane i svojeg ponašanja na razini tjelesnih reakcija, nego na razini govora. Držanje tijela i geste: � Pokreti tijela manje su pod kontrolom svijesti nego izraz lica, a prenose

poruku o govorniku. Npr. ako je govornik okrenut licem prema osobi, prenosi se veće povjerenje nego ako je okrenut bočno ili leñima.

� Pogrbljeno držanje spuštene glave i sporih kretnji prenosi poruku o tromosti i niskom samopoštovanju osobe, dok uspravno držanje i odlučne kretnje sugeriraju povjerenje i samokontrolu.

� Brze, difuzne, uznemirene tjelesne kretnje ukazuju na tjeskobu. ______ * Dnevna bolnica, Neuropsihijatrijska bolnica „Dr.I.Barbot“ Popovača



106

� Snažne, nagle i neusmjerene kretnje ukazuju na bijes. � Dodirivanje lica, kose i sl. znak je stresa ili umora. � Prekrižene ruke preko prsiju ili trbuha ukazuju na obrambeni stav

osobe. Uloge sudionika u komunikaciji – interpretacija poruke često ovisi o odnosu izmeñu pošiljaoca i primaoca poruke: - komunikacija se u svakom odnosu mijenja onako kako se mijenja i sam odnos - potrebno je neko vrijeme da bi se s osobom (pacijentom, korisnikom) uspostavio odnos povjerenja da bi se moglo bolje komunicirati. Šutnja � Učinkovita upotreba šutnje takoñer je vještina koju se može naučiti.

Iako ponekad šutnja u interakciji može biti vrlo neugodna, ona se može upotrijebiti i vrlo konstruktivno.

� Vještina šutnje sastoji su u dobroj procjeni dužine njezina trajanja.

Dodir � Upotreba dodira u komunikaciji u velikoj je mjeri odreñena kulturom,

ali i individualnim razlikama. � Ukoliko sami zaziremo od dodira i s bliskim osobama, ne moramo se

osjećati krivima što ga malo upotrebljavamo u komunikaciji s drugim ljudima ili pacijentima (korisnicima).

� Da bismo mogli uspješno komunicirati sa psihički bolesnom osobom potrebno je, prije svega, procijeniti opću razinu funkcioniranja osobe.

� Funkcionalna sposobnost znatno je bolji pokazatelj stanja oboljele osobe nego kronološka dob. Pritom se procjenjuju neke specifične sposobnosti:

� procjena senzornih sposobnosti � procjena psihosocijalnih potreba � procjena sposobnosti suočavanja s problemom � procjena emocionalnog stanja � procjena potrebe za pomoći. Stupanj komunikativnosti neke osobe ovisi o:

� osobinama ličnosti osobe � prethodnom iskustvu u odnosima s drugim ljudima � raspoloženju osobe � poznavanju sugovornika (što smo čuli i znamo o njemu) � vanjskom izgledu sugovornika (odbojnom, neurednom ili privlačnom



107

i urednom) � ponašanju sugovornika (agresivnom ili prestrašenom) � okolini (prostoru, prisustvu drugih ljudi).

Komunikacija s duševnim bolesnicima i osobama s emocionalnim poteškoćama

� Govoriti u kratkim rečenicama, ponavljati i davati jednu po jednu uputu.

� Komunikacija dodirom djeluje umirujuće – obično se dodiruju šake, ramena, leña i ruke; dodir pojačava verbalnu poruku.

� Ako bolesnik ponavlja iste priče puno puta, pokušati ga usmjeriti da kaže nešto što daje uvid u sadržaje koji nas zanimaju, a što je povezano s ponavljanom pričom ili sažeti priču.

� U slučaju agresivnih reakcija na frustracije treba maknuti osobu iz situacije koja je izazvala ispad ili odgodila rješavanje situacije.

Komunikacija s depresivnim osobama

� Odvojiti dovoljno vremena za razgovor. � Suzdržavati vlastitu dosadu, frustraciju ili ljutnju. � Pozorno opažati bolesnikove verbalne i neverbalne znakove. � Neverbalno pokazati suosjećanje i razumijevanje (nagnuti se prema

bolesniku, gledati ga u oči i sl.). � Objasniti svrhu razgovora. � Rabiti izraze potkrepljenja i facilitacije («Vidim da vam je teško

govoriti o tome»). � Pitanja koja se postavljaju trebaju biti takva da osoba može

odgovoriti kratkim i jednostavnim odgovorima. Komunikacija sa psihički poremećenim osobama U komunikaciji s bolesnikom najbitnije je strpljenje i poštivanje. Bolesnika treba poticati da opširnije odgovori na pitanja, da uspostavi socijalni kontakt. Bolje su kraće razmjene, jednostavne, kratke rečenice i upotreba različitih oblika socijalnih poticaja, kao npr. šetnje, igre, časopisi, ureñivanje kose ili noktiju... da bi se klijenta uključilo u interakciju. Živjeti sa psihijatrijskim bolesnikom Teško je živjeti sa psihijatrijskim bolesnikom jer mnogi ljudi ne shvaćaju da je doista posrijedi bolest. Bolesniku ne možete pomoći kriveći njega ili sebe za njegovu bolest.



108

Pokušajte što više saznati o bolesti i njezinu liječenju i tada ćete moći pomoći bolesniku i cijeloj obitelji da se osjeća bolje i da vam život bude kvalitetniji. Prijateljsko podsjećanje i ohrabrenje pomoći će mu da uzme lijek u točno odreñeno vrijeme i u točnoj dozi, pri pravilnoj prehrani, redovitoj tjelovježbi, redovitom spavanju i odlasku na liječničke kontrole. Zapamtite: nikakav se učinak ne postiže prisilom i prijetnjama, zato dobro razmislite što ćete reći prije negoli progovorite. Nuspojave lijekova Kao i svi lijekovi, tako i oni koji se upotrebljavaju u liječenju duševnih bolesti, izazivaju neka nepoželjna djelovanja ili nuspojave. Veliki ih dio prolazi sam od sebe. Katkada će liječnik morati promijeniti dozu ili čak i lijek, da bi umanjio ili sasvim uklonio neželjenu reakciju. Pobrinite se da bolesnik uzima lijek točno onako kako ga je liječnik prepisao. Samo liječnik može promijeniti način uzimanja lijeka. ZNAČAJ KOMUNIKACIJE ZA RAZVOJ SAMOPOŠTOVANJA Slika o sebi u velikoj se mjeri gradi i kroz odnose s drugim ljudima. Ako je komunikacija s drugima neuspješna, ako smo često u konfliktima i svañama, vrlo je vjerojatno da i naše samopoštovanje nije visoko. Ukoliko ne uspijevamo izgraditi zadovoljavajući trajni odnos prijateljstva i ljubavi s drugim ljudima te smo zbog toga usamljeni i nesretni, učinak na samopoštovanje sigurno neće biti pozitivan. Uspješna komunikacija je i jedan od ključnih faktora uspješnosti na poslu. Osnovni uvjeti uspješne komunikacije su: - da su oba sudionika dovoljno motivirana za razgovor, odnosno da se slažu sa svrhom razgovora - dobar meñusobni odnos, odnosno «atmosfera» razgovora. Kad aktivno slušamo drugu osobu, šaljemo joj sljedeće poruke: - ja čujem tvoj problem - vidim kako se osjećaš - pomoći ću ti razmisliti o tom problemu i pronaći druga rješenja - vjerujem u tebe i u to da možeš naći vlastito i dobro rješenje. Kako komuniciraju ljudi visokog samopoštovanja? Ovi ljudi govore uvjerljivo, bez mnogo oklijevanja, a obično imaju i vrlo bogat rječnik. U njihovu govoru česte su rečenice koje pokazuju kako brinu o



109

drugim ljudima, njihovim mišljenjima i osjećajima („Shvaćam što želiš reći.“). Prihvaćaju svoju odgovornost i spremni su priznati pogreške („Žao mi je, možda to nisam trebao reći...“). Neverbalna komunikacija u skladu im je s verbalnom. Sposobni su suosjećati s drugima te podnijeti neuspjeh i kritiku. Kako komuniciraju ljudi niskog samopoštovanja? Ljudi niskog samopoštovanja komuniciraju defanzivno, tj. skloni su poruke drugih ljudi tumačiti protiv sebe i kada objektivno nije tako. To pokazuje mlitav stav njihova tijela, samozaštitnički pokreti (prekrižene ruke i noge) i nedostatak živosti. Ne izgledaju sigurni u sebe i bojažljivi su u socijalnim odnosima. O sebi često govore podcjenjivački, a drugima zavide. Skloni su oklijevati u govoru, koriste fraze koje su u njihovu društvu „popularne“ jer im je izuzetno stalo do toga da budu prihvaćeni. Često koriste poštapalice. Imaju loše mišljenje o vlastitim socijalnim vještinama i obično izbjegavaju socijalne kontakte. Kada su prisiljeni na njih (primjerice, moraju doći na neku proslavu), obično se teško uklapaju i ostaju po strani. Kada je slušanje u pitanju, korisno je napraviti razliku izmeñu onoga što čujemo i onoga što slušamo. Čuti možemo različite stvari, a da ih uopće ne moramo razumjeti. Slušanje kao komunikacijska vještina uključuje usmjeravanje pažnje, interpretiranje i zapamćivanje onoga što smo čuli. Aktivno slušanje zahtijeva naše uživljavanje u osobu koja nam govori i razumijevanje komunikacije s njezine točke gledišta. To je prilično naporan, ali i koristan posao. Postoje velike individualne razlike meñu ljudima u sposobnosti slušanja. Neki stalno govore i uopće ne pokušavaju slušati dok drugi ljudi previše slušaju, bilo zato što se ne znaju obraniti od onih koji previše govore, bilo zato što žele ostati skriveni i rizik otvaranja prepustiti drugima. SUOČAVANJE S PROBLEMIMA U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU, POBOLJŠANJE SOCIJALNIH ODNOSA, UČENJE SOCIJALNIH VJEŠTINA

Socijalna kompetencija podrazumijeva niz vještina koje se mogu naučiti, poput odijevanja, kodeksa ponašanja, pravila o tome što reći, a što ne reći, kako izraziti emocije, interpersonalne distance, socijalne podrške, rješavanja konflikata, problema i sl. Vježbanje socijalnih vještina učinkovit je način povećanja suočavanja sa stresom i kompetentnosti te osposobljava pacijente za povratak u svoju socijalnu sredinu, omogućavajući im bolje snalaženje i funkcioniranje u svakodnevnim situacijama. Lijekovi tek djelomično utječu na suočavanje sa



110

stresom i savladavanje zahtjeva svakodnevnog života kroz smanjivanje ili uklanjanje. Potrebno je razumijevanje bolesti i vještine življenja. PROBLEM-SOLVING - /rješavanje problema/ Ciljevi problem-solvinga su:

• Pomoći pacijentu da identificira problem i uzroke lošeg raspoloženja. • Pomoći mu da prepozna svoje sposobnosti i mogućnosti pristupa

problemu. • Naučiti pacijenta metodi prevladavanja tekućih problema. • Pojačati njegov osjećaj kontrole nad problemima. • Osposobiti ga metodom koju će primjenjivati u budućnosti.

Koraci u procjeni treba li upotrijebiti problem-solving metodu:

• Identificirati pacijentov problem. • Identificirati pacijentove resurse. • Dobiti informacije iz ostalih izvora. • Odlučiti koristiti li problem-solving. • Odlučiti o praktičnim stvarima. • Uspostaviti terapijski ugovor (uključivanje pacijenata u odgovornost).

PREPOZNAVANJE I ISKAZIVANJE EMOCIJA, PRIHVAĆANJE SAMOG SEBE I KONTROLA LJUTNJE Osjećaj ili emocija naziv je za čovjekovu reakciju na neki dogañaj. Ukoliko se radi o pozitivnom dogañaju, emocija je pozitivna, npr. nada, sreća, zadovoljstvo. No, ukoliko je dogañaj negativan (odnosno, ako je percipiran kao negativan), javljaju se negativne emocije: ljutnja, tuga, zavist, ljubomora, mržnja, strah.

Prepoznavanje emocija: Prepoznavanje emocija drugih ljudi zasniva se na 4 skupine:

• izrazu lica • čovjekovu glasu • pokretima tijela i udova • cjelokupnoj situaciji.

Razvoj emocija (kako nastaju ili što utječe na njihov razvoj): Emocije su rezultat meñusobnih utjecaja bioloških karakteristika pojedinca (uzbudljivosti, reaktivnosti, temperamenta) i njegova socijalnog učenja. Za razumijevanje emocija bitno je znati i iskazati ih.



111

Nemali broj ljudi zbog odgoja, karaktera ili drugih razloga ne zna izraziti emocije na način da ih drugi ljudi nedvosmisleno shvate. Emocije koje najteže pokazujemo u javnosti su one koje duboko u sebi smatramo najmanje poželjnima, poput ljutnje, straha, ljubavi (ljubav ne smatramo nepoželjnom, ali se, kad je ova emocija u pitanju, možda najjače bojimo da nas netko ne povrijedi, odbaci ili ismije). • Kada izražavate osjećaje dobro je naći odreñenu mjeru, a kako biste savladali vještinu primjerenog iskazivanja emocija, potrebno je odreñeno iskustvo pažljivog promatranja reakcija drugih ljudi i u početku malo izvježbane pažnje u iskazivanju emocija, koja će kasnije prerasti u automatizam i naviku. • Ljudi koji se boje izraziti emocije i skrivaju ih i od samih sebe često nepotrebno strahuju i sposobni su od najbanalnijih situacija napraviti problem, dok ljudi s istančanim osjećajem za prepoznavanje tuñih i izražavanje svojih emocija imaju prednost pred drugima u savladavanju i najsloženijih situacija. • Samopouzdanje se uglavnom odnosi na našu sposobnost komunikacije s ljudima te lakoću i povjerenje u samoga sebe u različitim situacijama. • Ono predstavlja i sposobnost iskazivanja sigurnosti u nastupima i povjerenja u sebe i svoje postupke. Samopouzdanje, kao i većina drugih vještina, može se naučiti i bitno poboljšati. Na raspolaganju su nam različiti trikovi, sposobnosti i strategije uz čiju pomoć možemo napredovati, no problem leži u tome što čovjek o svim tim mogućnostima uglavnom ne razmišlja i uopće ih nije svjestan. • Što smo svjesniji 'alata' koji nam pomažu i načina na koje ih možemo

upotrijebiti u izazovnim situacijama, to će naše samopouzdanje više rasti.

• Problemi sa samopouzdanjem često se javljaju kada osjećamo da se od nas traži i očekuje više nego što mislimo da možemo pružiti. Tada osjećamo da gubimo kontrolu i postajemo sve napetiji, nemoćniji i pod većim stresom. Dakle, možemo reći da manjak kontrole raña višak stresa i manjak samopouzdanja.

Najčešća područja u kojima se javljaju problemi sa samopouzdanjem su odnosi s ljudima, posebno s onima nepoznatima, odnosi ljubavne i romantične prirode, zatim sposobnost adaptiranja na uvjete koji vladaju na poslu (pri čemu u vrhu problema stoji komunikacija s nadreñenima) te odnosi s obitelji. Ljutnja ili bijes je emocionalna reakcija koja može biti izazvana objektivnim dogañajima, ali i iracionalna, nerazumna, izazvana autosugestijom.



112

Relativno je stabilna i trajna osobina koja usmjerava ponašanje u različitim društvenim situacijama, a očituje se u doživljaju srdžbe ili gnjeva, u nasilnom ponašanju, negativizmu prema autoritetima, namjeri da se nekoga fizički ili psihički povrijedi. Razlikuje se ljutnja koja je nastala nekim konkretnim povodom od agresivnosti kao stila ponašanja. DOBROBIT OD LJUTNJE

- Ljutnja nam pomaže da upoznamo sami sebe. - Ljutnja nas pokreće. - Ljutnja omogućava katarzu i olakšanje.

LJUTNJA je emocija koja od nas traži da je PREPOZNAMO, PRIZNAMO i SVJESNO UPOTRIJEBIMO za zaštitu svojih "granica". Ona nam daje podatke o nama samima, pokreće nas na rješavanje problema i jasno pokazuje jesmo li u tom uspjeli. I zato: LJUTIMO SE MUDRO! Tri su načina kontroliranja izražavanja ljutnje: Asertivnost Izražavanje ljutnje na asertivan (neagresivan) način najzdraviji je način izražavanja ljutnje. Asertivna osoba može jasno izraziti svoje potrebe, pa njezine potrebe mogu biti zadovoljene bez povrjeñivanja drugih. Biti asertivan ne znači nareñivati niti biti nametljiv, već poštivati sebe i druge uz otvoreno, ali adekvatno izražavanje svojih želja, osjećaja i razmišljanja. Potiskivanje Ljutnja može biti potisnuta, a zatim promijenjena ili preusmjerena. To se dogaña kada osoba prestane misliti o izvoru ljutnje i usmjeri pažnju na nešto drugo, sa svrhom zaustavljanja svoje ljutnje i promijeni je u konstruktivno ponašanje. Opasnost ovakva načina kontroliranja ljutnje je u tome što ne podrazumijeva njezino izražavanje, tako da se ona može "okrenuti unutra" i izazvati hipertenziju ili depresiju. Takoñer, može izazvati patološke obrasce ponašanja i izražavanja ljutnje kao što su pasivna agresija (šutnja, indirektna osveta) ili cinizam, sarkazam, hostilnost i drugi načini frustriranja i iritiranja drugih ljudi "bez očiglednog razloga." Smirivanje Osoba ne mora kontrolirati samo svoje vanjsko ponašanje, već može kontrolirati i unutarnja razmišljanja i osjećaje. Na taj način može smiriti ljutnju umjesto da je potisne ili dozvoli da preraste u nekontrolirani bijes. Vrlo često ljudi ne mogu izbjeći dogañaje ili ljude koji ih frustriraju i ljute niti ih mogu promjeniti, ali mogu naučiti kontrolirati svoje reakcije umjesto da tuñe reakcije kontroliraju njih. BUDITE SRETNI, BOGATI EMOCIJAMA, IMAJTE SAMOPOUZDANJA I KREIRAJTE LJUTNJU!



113

Duševne bolesti, poremećaji i reaktivna stanja, simptomi pogoršanja bolesti

Mr. sc. Ema N. Gruber, dr. med.* Iz Zakona � Duševno bolesna osoba je ona osoba koja ponekad nije u mogućnosti shvatiti značenje svojega postupanja ili ne može vladati svojom voljom ili su te mogućnosti smanjene u tolikoj mjeri da joj je neophodna psihijatrijska pomoć.

� Takva osoba ima pravo na zaštitu i unapreñivanje svoga zdravlja, na jednake uvjete liječenja kao i druge osobe, pravo na dostojanstvo i zaštitu od bilo kakvog oblika zlostavljanja i ponižavanja.

(Zakon o socijalnoj skrbi RH)

(Silobrčić - Radić M., Hrabak - Žerjavić V., Tomić B., Mentalne bolesti i poremećaji u RH. Zagreb, Hrvatski zavod za javno zdravstvo 2004.) ____________ * specijalizant psihijatrije, Neuropsihijatrijska bolnica „Dr.I.Barbot“ Popovača



114

(Silobrčić - Radić M., Hrabak - Žerjavić V., Tomić B., Mentalne bolesti i poremećaji u RH. Zagreb, Hrvatski zavod za javno zdravstvo 2004.)



115

Shizofrenija Što je shizofrenija?

� Shizofrenija je duševna bolest koja oboljeloj osobi onemogućava razlikovanje stvarnih (realnih) od nestvarnih (nerealnih) doživljaja ili iskustava, ometa logičko razmišljanje, normalne osjećajne doživljaje prema drugim osobama te narušava njezino društveno funkcioniranje. Bolesnici mogu imati teškoća s pamćenjem. Utjecaj shizofrenih simptoma na funkcioniranje Tko obolijeva od shizofrenije?

� Shizofrenija je jedna od najčešćih psihijatrijskih bolesti. Oko 1% stanovništva ima shizofreniju.

� Shizofrenija u većine bolesnika počinje u dobi od 15. do 25. godine pa i kasnije. Podjednako učestalo obolijevaju i žene i muškarci, a u žena se simptomi pojavljuju nešto kasnije nego u muškaraca. Koji su simptomi shizofrenije?

� Oboljeli od shizofrenije mogu imati različite simptome. Ponekad bolest počinje naglo, iznenada. No, tipično je da se razvija tijekom nekoliko mjeseci ili čak godinama, polako, šuljajući se. Na primjer, bolesnik može imati teškoća s koncentracijom, osjeća napetost, ne može spavati. Vrlo često takvi bolesnici počinju zanemarivati svoje uobičajene dotadašnje aktivnosti i prijatelje, osamljuju se i gube interes za sve što ih je do tada zanimalo. Ponekad čak zanemaruju i osobnu higijenu. Jedan od prvih znakova bolesti može biti zanemarivanje školskih obveza ili obavljanja obveza u radnoj sredini. S napredovanjem bolesti postaju uočljivi simptomi bolesti koja se općenito naziva - psihoza. Ukratko i pojednostavljeno, bolovati od psihoze znači pogrešno prepoznavati stvarnost.

� Bolesnici se počinju čudno ponašati ili neobično i nepovezano govoriti. Mogu imati halucinacije, što znači da vide, čuju ili osjećaju stvari koje zapravo ne postoje. Ponekad imaju i tjelesne simptome, kada zauzimaju čudne položaje u kojima mogu ostati nepomični i tijekom nekoliko sati. Neki se mogu neprestano kretati, bez jasnog smisla.

� Težina bolesti i simptoma razlikuje se od bolesnika do bolesnika. U svojem tijeku bolest ima razdoblja povlačenja ili ublažavaja simptoma i razdoblja pogoršavanja ili vrlo izraženih simptoma.



116

� Simptomi shizofrenije uobičajeno se dijele na: pozitivne i negativne. Pozitivni simptomi su sumanute ideje (poremećaji mišljenja), halucinacije te čudno ponašanje.

� Sumanute ideje su lažna uvjerenja ili zablude nastale na nerealnoj osnovi, tj. nemaju podlogu u realnoj životnoj situaciji, pa su nedostupne korekciji.

� Na primjer, oboljela osoba vjeruje da ju netko iz susjedstva uhodi, pokušavajući zavladati njome. Shizofreni bolesnik može imati različite smetnje mišljenja: ponekad mu misli vrlo brzo skreću od jedne ideje na drugu, bez jasna slijeda i povezanosti, ili su mu misli “blokirane”. Bolesnik može izmišljati nove nerazumljive riječi ili u govoru zamjenjivati riječi glasovima ili rimama, može čuti glasove (slušne halucinacije) koji komentiraju njegovo ponašanje, izruguju mu se ili mu nareñuju što da čini (zapovjedne halucinacije).

� Negativni simptomi shizofrenije su gubitak sposobnosti osjećajnog doživljavanja i izražavanja, gubitak energije, volje i inicijative, gubitak sposobnosti uživanja i zanimanja za dotadašnje aktivnosti, teškoće koncentracije. Shizofreni bolesnik emocionalno je povučen iz svoje okoline, nije svjestan osjećaja drugih ljudi oko sebe, svoje osjećaje ne može izraziti ili pokazati, izbjegava kontakt očima s drugim ljudima, izraz lica mu je bez osjećaja ili zanimanja. Kako se dijagnosticira shizofrenija?

� Obzirom na to da se i neke druge bolesti mogu očitovati psihotičnim simptomima, dijagnozu shizofrenije postavljaju psihijatri (liječnici specijalisti posebno educirani za dijagnosticiranje i liječenje psihičkih poremećaja). Dijagnoza se odreñuje na temelju psihijatrijskog razgovora (intervjua) s bolesnikom i članovima njegove obitelji. Do danas nema laboratorijskih dijagnostičkih testova za shizofreniju.

� Postoji nekoliko psihijatrijskih poremećaja koji su bliski ili srodni shizofreniji. To su: shizotipni poremećaj ličnosti i shizoafektivni poremećaj u kojemu su simptomi shizofrenije združeni sa simptomima depresije ili znatno povišena raspoloženja (manije). Što uzrokuje shizofreniju?

� Gotovo uvijek, bolesnikova se obitelj, pa i on sam, pitaju zbog čega se bolest pojavila. Roditelji često, tragajući za uzrokom, pronalaze različita objašnjenja, često povezana s osjećajem krivnje i samopredbacivanja.

� Treba jasno reći da za tu bolest ne postoji krivac, stoga se roditelji što prije trebaju osloboditi tog bolnog osjećaja i svu svoju snagu i skrb posvetiti liječenju oboljelog člana obitelji. Shizofrenija je složena bolest. Čak i



117

stručnjaci nisu potpuno sigurni što ju uzrokuje. Neki liječnici misle da mozak shizofrenih bolesnika nije sposoban ispravno obrañivati informacije. Razlog takvog pogrešnog procesiranja informacija je kemijski i strukturni poremećaj mozga.

� Skupina istraživača vjeruje da je shizofrenija posljedica složenog meñudjelovanja genetskih, okolinskih i okolišnih činitelja. Neke su osobe roñene sa sklonošću obolijevanja od shizofrenije, a bolest se očituje u uvjetima jakog stresa ili traume. Je li shizofrenija nasljedna bolest?

� Jedan od mogućih uzroka shizofrenije je nasljeñivanje gena za shizofreniju. Neki stručnjaci vjeruju da oboljeli shizofreni bolesnik nasljeñuje sklonost shizofreniji jer činjenica je da se bolest češće pojavljuje u nekim obiteljima, meñu krvnim srodnicima.

� Osobe koje imaju shizofrenog bolesnika u obitelji, imaju veću mogućnost da i same obole od shizofrenije. Ako oba roditelja imaju shizofreniju, mogućnost da dijete naslijedi bolest je oko 39%. To vrijedi čak i onda kada dijete oboljele osobe odgajaju zdravi adaptivni roditelji. Ako oboljela shizofrena osoba ima identičnog blizanca, mogućnost da će blizanac imati shizofreniju je oko 50%. Nasuprot tome, mogućnost da dijete čiji su biološki roditelji psihički zdravi tijekom života oboli od shizofrenije je oko 1%. Rizik obolijevanja od shizofrenije u općoj populaciji iznosi oko 1%. Što se dogaña s mozgom u shizofreniji?

� U oboljelih od shizofrenije javlja se neravnoteža kemijskih tvari u mozgu koje se nazivaju neurotransmitori. Neurotransmitori su kemijski prijenosnici koji omogućuju prijenos “impulsa” (živčani signal) meñu živčanim stanicama ili neuronima. Jedan od takvih kemijskih prijenosnika je dopamin, a vjeruje se da shizofreni bolesnici proizvode dopamin u suvišku ili da su preosjetljivi na postojeći dopamin. Istraživači su otkrili nekoliko skupina receptora za dopamin u mozgu. I ostali su neurotransmitori, npr. serotonin, noradrenalin, odgovorni za nastanak shizofrenih simptoma. Najvažnija uloga za nastanak simptoma pridaje se kemijskoj neravnoteži dopamina i serotonina u mozgu oboljelih od shizofrenije. Postoji li rizik od samoubojstva?

� Oboljeli od shizofrenije često, u razdobljima izmeñu psihotičnih epizoda, imaju izražene simptome depresije. Otprilike dva od deset bolesnika pokuša počiniti samoubojstvo, a približno ih polovica to i izvrši. Samoubojstvo je glavni uzrok smrti shizofrenih bolesnika, većinom mladih.



118

Ono je u većine bolesnika rezultat depresije koja se pojavljuje kada su psihotični simptomi vrlo slabo izraženi ili ih nema, a bolesnik ima sposobnost potpuno jasnog rasuñivanja i uvida u svoju bolest. Ponekad samoubojstvo može biti posljedica slušnih halucinacija ili sumanutih ideja.

� Shizofrenija narušava život bolesnika, ali i njihovih obitelji. Oboljeli od shizofrenije često imaju teškoće na radnome mjestu, ne mogu raditi ili ne mogu završiti školovanje, pa im je potrebna financijska pomoć obitelji. Članovi obitelji većine bolesnika vode brigu o njihovu redovitom uzimanju lijekova. Shizofrenija nije uzrokovana teškim životnim uvjetima tijekom djetinjstva, osobnom slabošću ili lijenošću. Shizofrenija je bolest uzrokovana fizičkim promjenama, kao rak ili srčana bolest.

� Do danas još nema izlječenja od shizofrenije, ali odgovarajuće liječenje lijekovima omogućuje uspješnu kontrolu bolesti.

� Na skalama za ocjenu socijalnog funkcioniranja npr. PSP skala (Personal and Social Performance Scale) nalaze se 4 glavna item-a. (4 glavne domene): 1. socijalne svrsishodne aktivnosti, uključujući posao i učenje 2. osobne i socijalne relacije 3. briga o sebi 4. neadekvatno i agresivno ponašanje. Relaps može imati nepovoljan učinak na tijek bolesti � Dovodi do otpora prema liječenju. � Smanjuje razinu terapijskog odgovora. � Svaka psihotična epizoda povećava rizik za pojavu sljedeće psihotične epizode. (Pod relapsom se razumijeva pogoršanje još nedovoljno remitiranog stanja, a pod recidivom pogoršanje psihičkog stanja iz stanja remisije.)

The Stress-Vulnerability Model � Prema modelu osjetljivosti na stres iako kod neke osobe može postojati predispozicija za razvoj psihoze, kombinacija stresogenih faktora tijekom života je ona koja može precipitirati razvoj bolesti. BRINUTI O ONIMA KOJI BRINU O BOLESNIKU

� Poznato je da je bitan odnos izmeñu ljudi s duševnim bolestima i njihovih obitelji.

� Potrebe onih koji brinu o bolesniku takoñer su bitan dio liječenja bolesnika.



119

Depresija

Mr. sc. Ema N. Gruber, dr. med.* � Depresija je ozbiljan duševni poremećaj, prava bolest koja se mora

liječiti. � To je bolest koja utječe na cjelokupni život bolesnika i njegove obitelji i

koja se, ako se ne liječi, pogoršava. Prema podacima SZO (Svjetske zdravstvene organizacije): � Učestalost depresivnih poremećaja u općoj populaciji je 3,6 - 6,8%. � Depresija je 4. najveći zdravstveni problem. � Depresija će oko 2020. biti 2. zdravstveni problem. � Depresija je najveći uzrok radno-socijalnog nefunkcioniranja obitelji. � U Hrvatskoj ima 200.000 osoba s različitim depresivnim poremećajima. � Od depresije u ovom trenutku pati najmanje tri milijuna Talijana, barem

još toliko Engleza, Francuza ili Nijemaca i preko 10 milijuna Amerikanaca.

Depresija i tuga � Depresija je više od obične tuge. � Kada se pojavi tuga bez razloga ili je pretjerana s obzirom na razlog, ako

ne prestaje, ako nam je teško raditi, družiti se, spavati, više se ne možemo veseliti životu, onda to nije više neraspoloženje, već depresija.

� Depresija je bolest sa značajnom smrtnošću. � 15 % depresivnih bolesnika počini samoubojstvo. � Stoga depresija zahtijeva ozbiljan pristup, što ranije prepoznavanje i

adekvatno liječenje. Raspoloženje � Raspoloženje je unutarnje duboko i trajno emocionalno stanje koje daje

ton i boju doživljavanju svijeta i sebe samoga. � Raspoloženje utječe na cjelokupna duševna zbivanja, voljni i nagonski

život, opažanje, mišljenje, svijest, pažnju, pamćenje i psihomotoriku.

* specijalizant psihijatrije, Neuropsihijatrijska bolnica „Dr.I.Barbot“ Popovača Prireñeno prema psihoedukacijskoj knjižici Depresija u izdanju farmaceutske kuće Pliva



120

� Raspoloženje oscilira u svakodnevnom normalnom životu, može biti tužnije ili veselije.

� Promjene raspoloženja, koje su klasificirane kao psihijatrijski poremećaj, razlikuju se po jačini otklona od normalnog, po duljini trajanja i nemogućnosti da osoba takvo raspoloženje kontrolira.

� Raspoloženje može biti bolesno sniženo, pa tada govorimo o depresiji, ili bolesno povišeno, pa govorimo o maniji ili hipomaniji.

Najčešće zablude vezane uz depresiju: � Depresija će brzo proći sama od sebe, pa liječenje nije potrebno. � Depresija je nešto što napada slabe i bespomoćne. � Promjenom okoline proći će i depresija. � (Depresija je kao kovčeg, ide s vlasnikom). � Depresivan čovjek najbolje zna kako mu je (djelomice točno), pa se

može sam i izliječiti (pogrešno). Što ne smijemo zaboraviti: � Depresija je izlječiva bolest. � Što više bolesnik zna o depresiji i što više sudjeluje u programu svojeg

liječenja, lakše će se osloboditi depresije. � Izlječenje nikada ne dolazi preko noći, potrebno je više tjedana da bi se

bolesnik osjećao bolje. � Depresija nije znak slabosti već je bolest. � Depresija je često neprepoznata od liječnika primarne zdravstvene

zaštite, najčešće zbog prisutnih tjelesnih znakova koji pozornost liječnika odvlače u pogrešnom smjeru.

� Zbog neznanja, krivih stavova i uvjerenja, veliki broj depresivnih osoba ne traži medicinsku pomoć.

� Depresiju moramo upoznati da bismo se lakše mogli boriti protiv nje. Kako prepoznati depresiju? � Depresija je bolest, jednako kao i povišen krvni tlak ili šećerna bolest. � Ne smijete biti posramljeni ako ste depresivni, izrecite kako se osjećate! � Neka Vaš liječnik zna sve o Vašim tegobama. � Postoje učinkoviti načini liječenja depresije i ponovni povratak u

normalan život bez patnje. � Depresija je bolest koja uzrokuje smetnje u osjećajnoj, ali i u tjelesnoj

sferi pojedinca. Većina ljudi tijekom života iskusi žalosno raspoloženje. � Stresni dogañaji, poput smrti u obitelji ili financijskih problema, mogu biti

povod za depresiju, a ponekad se ljudi osjećaju depresivni bez ikakva jasnog razloga.



121

� Na pravu depresiju treba posumnjati kada se osoba konstantno osjeća žalosno svakog dana u razdoblju od dva tjedna ili duže i kada je više ništa ne može razveseliti.

� Depresivni bolesnici stalno su slabo raspoloženi, tužni, bezvoljni i pojačano umorni.

� Ravnodušni, bez ideja, apatični, s gubitkom životne radosti, no u nekim slučajevima bolesnici mogu biti i pojačano napeti, nemirni i razdražljivi.

� Ljudi oboljeli od depresije mogu osjećati pretjerani sram ili krivnju. � Mogu se opširno baviti mišlju o smrti i umiranju, uključujući i ideje o

samoubojstvu. � Što više oboljeli od depresije nauči o depresiji i što više sudjeluje u

programu svojega liječenja, lakše će se osloboditi depresivnih simptoma.

� Izlječenje nikada ne dolazi trenutno, "preko noći": potrebno je više tjedana liječenja da bi se oboljeli osjećao bolje, stoga treba biti strpljiv.

Koji su simptomi depresije? � Tužno, tjeskobno raspoloženje ili osjećaj praznine koji traju najmanje

dva tjedna. � Gubitak zanimanja i osjećaja zadovoljstva u bavljenju onim aktivnostima

koje su bolesnika inače zanimale i veselile. � Oboljeli od depresije mogu imati neke ili sve od ovih simptoma i

znakova: - osjećaj bezvrijednosti, beznaña i krivnje; - promjenu apetita i tjelesne mase (promjena

veća od 5% u mjesec dana); - poremećaj spavanja (može se očitovati kao nesanica ili prevelika potreba za spavanjem); - umor, gubitak energije, osjećaj usporenosti; - uzbuñenost, uznemirenost, razdražljivost; - teškoće s koncentracijom i pamćenjem; - razmišljanje o samoubojstvu ili pokušaj samoubojstva koji se javlja u dvije trećine bolesnika. Što uzrokuje depresiju? � Biološki i okolinski utjecaji imaju bitnu ulogu u razvoju depresije. Bolest

se u početku pojavljuje kao interakcija stresnih životnih dogañaja i konstitucije.



122

� Znanstvenim istraživanjima otkriven je poremećaj važnih kemijskih spojeva u mozgu, prijeko potrebnih za prijenos informacija u živčanim stanicama.

� Životni stresovi takoñer pridonose ispoljavanju depresivnih simptoma. Najčešće su to poremećeni odnosi s okolinom, nezadovoljstvo poslom, učestala razočaranja, prekid veze s voljenom osobom zbog smrti, razvoda ili odvojenog života.

� Ostali čimbenici koji mogu pridonijeti razvoju depresije su: - tjelesne bolesti (oboljeli od teških tjelesnih bolesti, npr. moždanog udara, raka, bolesti štitnjače češće obolijevaju od depresije); - žene nakon poroda posebno su osjetljive (poslijeporoñajna tuga duljeg trajanja); - naslijeñe (ako netko u obitelji ima depresiju); - neki lijekovi koji se upotrebljavaju u liječenju povišenog krvnog tlaka, hormoni; - zlouporaba alkohola i droga. � Bitno je da oboljeli od depresije zna sljedeće: - Depresija je bolest baš kao i šećerna bolest ili upala zglobova. Za nju nije kriv ni bolesnik ni netko drugi. Depresija nije znak nečije slabosti. - Oboljeli nije sam u borbi protiv te bolesti. Od nje, barem jedanput tijekom života, oboli gotovo svaki peti čovjek! - Osim lijekova, razgovor s liječnikom i s osobama u koje bolesnik ima povjerenja, pomaže da se bolest prebrodi jer se tako dobiva potpora i adekvatna stručna pomoć. - Tjeskoba često prati depresiju. - Mnoge depresivne osobe osjećaju se tjeskobno (anksiozno), uznemireno, teško usnu, previše su zabrinute, što treba napomenuti svome liječniku. On će tada, osim depresije, liječiti i tjeskobu. � Neki bolesnici koji pate od depresije imaju i neki anksiozni poremećaj, koji takoñer zahtijeva liječenje. To može biti: - Opsesivno-kompulzivni poremećaj u kojem se javljaju učestale neželjene misli ili osjećaji, npr. strah od zaraze, što silno uznemiruje oboljelu osobu. To su prisilne misli. Da bi umanjili svoju tjeskobu, takvi bolesnici čine odreñene rituale (kompulzije), npr. učestalo pranje ili čišćenje. - Panični poremećaj u kojem bolesnici pate od napadaja panike, pri čemu imaju iznenadne navale velikog straha praćene lupanjem srca, otežanim disanjem te osjećajem zarobljenosti.



123

- Socijalna fobija u kojoj se bolesnici izbjegavaju pojavljivati i govoriti meñu mnoštvom ljudi. - Agorafobija u kojoj se pojavljuje strah pred otvorenim prostorom, posebice javnim mjestima, ponekad čak i strah od izlaska iz kuće.

Kako i kada se liječi depresija? Što se prije započne s liječenjem, veći su izgledi za izlječenje. Lijekovi skraćuju trajanje, smanjuju simptome i sprječavaju ponovno pojavljivanje bolesti. Izgledi za ozdravljenje mnogo su veći ako se bolesnik potpuno pridržava programa liječenja. Glavne metode liječenja su lijekovi i psihoterapija (terapija razgovorom) te, naravno, kombinacija obaju načina liječenja. Psihoterapija Liječnici specijalisti psihijatri pomažu oboljelom razumjeti psihološku pozadinu njegove bolesti i uče ga kako se s njom nositi. Razgovor s terapeutom osigurava im potporu i stručne savjete. Lijekovi Za liječenje depresije upotrebljavaju se antidepresivi. Oni ublažavaju depresiju uspostavljajući poremećenu ravnotežu kemijskih spojeva u mozgu. Postoji nekoliko različitih skupina antidepresiva. To su lijekovi koji sprječavaju ponovnu pohranu serotonina u živčane stanice (SIPS). Ova novija skupina lijekova ima manje neželjenih nuspojava od starijih lijekova. U nekih bolesnika mogu, meñutim, uzrokovati glavobolju, mučninu, uznemirenost, promjene u seksualnom životu te nesanicu. Nuspojave se ne pojavljuju kod svih bolesnka, češće su na početku liječenja, ali se većina njih tijekom liječenja smanjuje ili čak s vremenom nestaje. Triciklički antidepresivi (TCA) su najstariji antidepresivi, u smislu da su prvi proizvedeni, već prije više desetaka godina. Jednako su djelotvorni kao i skupina SIPS, ali češće uzrokuju neželjene reakcije, uključujući pospanost, zamućen vid, debljanje, suhoću usta , vrtoglavicu, smetnje srčanog ritma. Reverzibilni inhibitori monoaminooksidaze (RIMA) takoñer se prepisuju, posebno kod atipičnih depresija. Da bi antidepresivi uopće počeli djelovati, treba ih uzimati neprekidno najmanje 3 - 5 tjedana u dozi koju je prepisao liječnik, a nakon poboljšanja stanja još mjesecima. Razumijevanje je ključ uspjeha. Pridržavanje svih savjeta liječnika, uključujući uzimanje lijekova, najbolji je put prema izlječenju.



124

Tijekom procesa liječenja treba stalno surañivati s liječnikom, odnosno, kod uzimanja lijekova točno slijediti upute liječnika i ne ustručavati se javiti liječniku čim bolesnik uoči neželjenu reakciju na lijek jer će liječnik možda promijeniti terapiju. Ako bolesnik nije zadovoljan tijekom kojim liječenje napreduje, treba porazgovarati o tome s liječnikom jer će mu promjena lijeka ili psihoterapija možda pomoći. Tijekom liječenja, liječniku treba reći osjeća li se oboljeli bolje ili lošije nego u početku i kako se osjeća dok uzima sadašnji lijek. Najvažnije od svega: odmah se javiti liječniku ako se pojave misli da bi sam sebi nešto učinio! Takoñer, treba se obratiti za pomoć obitelji i prijateljima. Oni mogu ohrabriti bolesnika i uliti mu samopouzdanje kako bi lakše prebrodio depresiju. Ako je oboljeli sposoban i voljan govoriti o svojoj depresiji, to će ohrabriti i njemu bliske osobe da to učine jer su se do tada sramile govoriti o svojim tegobama. Na taj način uvelike će pomoći drugima i sebi samom. Osjećaj da se može učiniti nešto dobro i korisno za druge čini osobu vrijednom i korisnom, a to je osjećaj koji pomaže suzbiti depresiju. Naposlijetku, treba biti strpljiv. Uzroci koji su izazvali depresiju složeni su i izlječenje nastupa polako. Suicidalnost duševnih bolesnika

• 60% depresivnih bolesnika razmišlja o suicidu; • 15% hospitaliziranih zbog velikog depresivnog poremećaja počini

suicid; • meñu bolesnicima s velikim depresivnim ili bipolarnim poremećajem

prosječno 18.9% (9 - 60 %) počini suicid; • veći rizik u početku i pri kraju epizoda; • mogućnosti preventivnih programa. Epidemiologija suicida shizofrenih bolesnika • Životni rizik u rasponu od 9% do 13%, (Caldwell and Gottesman, 1990.; Meltzer and Okayli, 1995.) • Najmanje 20% do 40% shizofrenih bolesnika pokuša suicid u nekom životnom razdoblju, (Planansky and Johnston, 1971.; Niskanen et al, 1973.; Folnegović - Šmalc et al, 1998.) • Stopa suicida je 20 do 50 puta veća nego u općoj populaciji, (Meltzer and Okayli, 1995.) • Ne postoji znanstveni dokaz smanjenja stope suicida nakon početka primjene konvencionalnih antipsihotika, (Meltzer, 1999.) Rizični čimbenici za suicid kod shizofrenih bolesnika:



125

• slabo psiho-socijalno funkcioniranje, (Folnegović - Šmalc, 1994.) • neodgovarajuća socijalna potpora i društvena izolacija • stresni dogañaji, (Folnegović - Šmalc et al, 2001.) • rizik najveći 6 mjeseci nakon prve hospitalizacije • deinstitucionalizacija, (Mortensen and Juel, 1993.) • brojnost egzacerbacija i remisija • visoka razina premorbidnog funkcioniranja • prethodni pokušaj suicida • razdoblja nakon otpusta • ovisnost • uvid u bolest, (Folnegović - Šmalc, 1994.) • suicidalne misli • depresivnost, naročito osjećaj beznaña • imperativne halucinacije, (Folnegović - Šmalc, 1994.) • EPS /ekstrapiramidalni simptomi, nuspojave tipičnih antipsihotika

(Hogan and Awad, 1983.)

Anksiozni poremećaji

Mr. sc. Ema N. Gruber, dr. med.*

Panični poremećaj i agorafobija Što je panični poremećaj? Gotovo svatko povremeno bude tjeskoban. No, panični napad uključuje tako jak stupanj tjeskobe da može izgledati kao da imate srčani napad, da ludite ili gubite kontrolu. Tijekom paničnog napada možete imati tjelesne simptome kao što su osjećaj gušenja, lupanje srca, bol u prsima, drhtanje tijela, vrtoglavica, znojenje, mučnina. Panični poremećaj očituje se spontanim, naglim, neočekivanim napadajima intenzivnog straha ili užasa uz doživljavanje životne ugroženosti. Napadaji panike mogu se pojaviti svaki put kada se nañete u odreñenoj situaciji ili bez jasnog razloga, neovisno o situaciji ili spletu okolnosti. _________ * specijalizant psihijatrije, Neuropsihijatrijska bolnica „Dr.I.Barbot“ Popovača III stupanj, u superviziji iz kognitivno bihevioralne psihoterapije Prireñeno prema R.L.Leahy, S.J.Holland, Treatment plans and interventions for depression and anxiety disorders. The Guilford Press. New York, 2000.



126

Mnogi bolesnici koji imaju panični poremećaj imaju i iskustvo agorafobije. Agorafobija je strah od mjesta ili situacija u kojima bi mogao nastati panični napad ili odakle bi bilo teško pobjeći. Na primjer, ljudi s agorafobijom izbjegavaju biti vani sami, ići u dućane, putovati vlakom ili avionom, prelaziti mostove, biti na visinama, prolaziti kroz tunele, prelaziti otvorena polja i voziti se liftovima. Mnogi bolesnici dobiju panični napad dok spavaju, možda zbog pada pulsa tijekom sna, što može potaknuti kompenzatorni porast pulsa zbog čega se mogu iznenada probuditi. Neki bolesnici s agorafobijom osjećaju tjeskobu u zoru, a drugi navečer, sa zalaskom sunca. Vrućina je važan faktor u paničnom poremećaju jer ljudi češće imaju panične napade ljeti, prvenstveno jer toplina ubrzava puls, uzrokuje vrtoglavicu i dehidraciju, a, takoñer, i za lijepa vremena ljudi češće izlaze iz kuće (vani, gdje se osjećaju ranjivijima). Osobe s paničnim poremećajem strahuju od ovakvih situacija jer vjeruju da će u njima dobiti panični napad. Koji su uzroci paničnog poremećaja i agorafobije? Prema nekim teorijama, mnoge situacije koje mogu potaknuti napade panike bile su zaista opasne ranije u ljudskoj evoluciji. Na primjer, biti zarobljen u nekakvu tunelu ili pećini moglo je izazvati gušenje do kolapsa, visina je mogla biti opasna, na otvorenim poljima ljudi su bili u opasnosti od divljih životinja (vukova), javna mjesta na kojima ima puno ljudi mogla su naše pretke izložiti opasnostima od neprijatelja. Mnogi od strahova koji se pojavljuju kod paničnih napada potječu od instinkta i adaptivnih strahova. Zbog takvih situacija čovjekov autonomni živčani sustav razvio se na način da se u njima prilagoñava na „borbu ili bijeg“ i to tako da pojača puls, rad srca i disanje. No, danas takvih opasnih situacija nema. Odavno ljudima ne prijete vukovi na otvorenim poljima ili gušenje ako uñu u tunel ili pothodnik. Istraživanja pokazuju da panični poremećaj i agorafobija imaju i genetsku podlogu, no ne nasljeñuju se na klasičan način. Svake godine 30% ljudi neke populacije imat će panični napad u nekoj situaciji. No, većina tih ljudi znakove svoje panike neće interpretirati kao nadolazeću katastrofu i opasnost, stoga neće razviti panični poremećaj ili agorafobiju. Na početku, panični napad je aktiviran stresnom situacijom kao što je, na primjer, odlazak od kuće, bračni ili partnerski konflikti, operacija, nove odgovornosti ili neka somatska, tjelesna bolest. Stres uzrokuje znakove fizičke uzbuñenosti (znojenje, ubrzano disanje, vrtoglavicu, lupanje srca itd.) koje osoba može pogrešno protumačiti kao znakove nadolazeće katastrofe. Na primjer, osoba koja se usredotoči na lupanje srca može pogrešno zaključiti da će dobiti infarkt. Kao rezultat toga može razviti pretjerano usredotočenje na svoj puls, stalno provjeravati je li pojačan i lupa li joj srce te



127

pojačanu pobuñenost, pojačane tjelesne senzacije i brigu. Takvo pobuñeno stanje vodi do daljnjih pogrešnih zaključaka da se zaista s njom dogaña nešto opasno, a takve misli o opasnosti i same će dovesti do ubrzanog lupanja srca. Što više srce lupa, osoba je uvjerenija da će dobiti infarkt, sve više je u strahu i napetosti, sve do pravog napada panike. Kao posljedicu takvog napada panike osoba razvije „tjeskobu iščekivanja“ (strah da će dobiti panični napad) i počinje izbjegavati situacije koje bi mogle uzrokovati njezin panični napad, posebno one koje bi mogle biti teške, sramotne ili gdje joj nitko ne bi mogao pomoći. Zapravo, kada izbjegavanje i bijeg iz situacija postanu glavni mehanizam kojim se osoba nosi sa svojom tjeskobom, razvila je agorafobiju. Osoba s agorafobijom koja ne izbjegava situacije obično ima pomoć „sigurne osobe“, odnosno neke osobe koja joj pomaže da se nosi sa situacijama, prati ju gdje god ide. No, unatoč tome što zbog pomoći „sigurne osobe“ ili izbjegavanja situacija bolesnik nije imao panični napad mjesecima, i dalje svakodnevno živi u strahu od njegova pojavljivanja. Svijet postaje sve manji i manji kao rezultat straha. Osoba ne odlazi na posao, ne izlazi iz kuće, ne izlazi iz sobe… Djelomično zbog takva skučenog života a djelomično zbog osjećaja da nemaju kontrolu nad svojim tijelom, zbivanjima, budućnošću i da ne znaju kako riješiti taj problem, mnogi ljudi s paničnim poremećajem i agorafobijom takoñer razviju depresiju. Neki budu tako depresivni da se sami liječe alkoholom ili tabletama Xanaxa, Valiuma, Normabela…,naravno, to im pomaže samo kratko, a problemi se produbljuju. Neke zablude o paničnom poremećaju Neki ljudi pogrešno vjeruju da je panični poremećaj rezultat dubokih psihičkih problema. Naravno, netko sa ili bez paničnog poremećaja može imati dublje psihičke probleme, no panični poremećaj ili agorafobija ne moraju nužno biti povezani s dubljim psihičkim problemima i mogu se liječiti bez dugoročnih psihoterapijskih istraživanja vaših iskustava iz djetinjstva. Ljudi s paničnim poremećajem i agorafobijom često imaju nerealistična vjerovanja o anksioznosti, kao što su: „anksioznost je loša“ ili „moram odmah biti bez ikakve napetosti“. Neki od tih ljudi pogrešno tumače svoju anksioznost kao znak ozbiljnog zdravstvenog poremećaja. Odreñena razina tjeskobe prisutna je u različitim situacijama kod svih ljudi i s njom se moramo naučiti živjeti. Drugi vjeruju da je, ako im lijekovi nisu pomogli, njihov poremećaj neizlječiv. Kognitivno-bihevioralna terapija često je vrlo efikasna u tretmanu paničnog poremećaja i agorafobije. To su pokazale brojne studije na Oxfordu u Engleskoj, Sveučilištu u Pensilvaniji i u New Yorku. Nakon 20 - 25



128

kognitivno-bihevioralnih tretmana, postotak efikasnog djelotvornog učinka zabilježen je u 85 - 90%, a većina bolesnika takvo je stanje zadržala više od godinu dana. Lijekovi koji se mogu uzimati kod paničnog poremećaja i agorafobije Brojni lijekovi pokazali su se djelotvorni u tretmanu paničnog poremećaja i agorafobije. Oni uključuju antidepresive (SIPS, klomipramin), benzodiazepine i beta-blokatore. Lijekovi su djelotvorni u 7 od 10 bolesnika. Lijek koji će vam liječnik prepisati vjerojatno će biti jedan antidepresiv i /ili anksiolitik (iz skupine benzodiazepina), a oba vam lijeka mogu pomoći u kontroli paničnih napadaja. Ako uz panični napadaj imate i depresiju ili koji drugi anksiozni poremećaj, antidepresiv će takoñer biti djelotvoran. Kao i pri uzimanju svih ostalih lijekova, možda ćete pri uzimanju ovih lijekova imati neke neugodne simptome, neželjena djelovanja lijeka, ali oni su obično kratkotrajni i prolazni. Neželjena djelovanja benzodiazepina su pospanost, umor i pogoršanje simptoma nakon prestanka uzimanja lijeka. Postoji više različitih antidepresiva, a vaš će vam liječnik prepisati onaj za koji smatra da će biti najpogodniji za vas. Važno je zapamtiti da antidepresivi, za razliku od benzodiazepina, ne uzrokuju ovisnosti, no i oni imaju neka neželjena djelovanja. Da bi antidepresivi djelovali treba ih neprekidno uzimati najmanje 3 do 6 tjedana, a nakon toga ih treba nastaviti uzimati kako bi povoljno djelovanje lijeka potrajalo i kako se bolest ne bi vratila. Stoga ih uzimajte upravo onako kako vam je liječnik preporučio. Neželjena djelovanja starijih, klasičnih antidepresiva, su suhoća usta, zamagljen vid, opstipacija i povećanje tjelesne mase. U muškaraca s povećanom prostatom može se pojaviti otežano mokrenje. Najčešća neželjena djelovanja novijih antidepresiva su mučnina, prolazno pojačanje anksioznosti, glavobolja, vrtoglavica i pospanost. Ako imate neke od navedenih smetnji izražene u težem obliku ili dulje vrijeme, obratite se svojem liječniku koji će smanjiti dozu lijeka ili promijeniti terapiju. Najbolje rezultate u liječenju pokazala je kombinacija lijekova s kognitivno- bihevioralnom terapijom. Kako izgleda liječenje kognitivno-bihevioralnom terapijom? Ciljevi terapije su razumijevanje prirode tjeskobe, paničnog napada i agorafobije, odreñivanje i rangiranje situacija koje se izbjegavaju ili kojih se osoba plaši, evaluacija prirode simptoma svakog pojedinca posebice,



129

utvrñivanje učestalosti i jačine simptoma i situacija koje izazivaju panične napade te odreñivanje ima li osoba uz panični poremećaj i druge probleme, kao npr. depresiju, drugi anksiozni poremećaj, zlouporabu opijata ili alkohola, prejedanje, samoću ili obiteljske ili partnerske probleme. Terapija može uključivati neke od metoda kao što su trening mišićne relaksacije, trening abdominalnog disanja, a temelj terapije je postupno izlaganje situacijama koje izazivaju paniku, redukcija stresa, identifikacija interpretacije tjelesnih znakova, razumijevanje povezanosti misli, osjećaja i ponašanja, trening asertivnosti (ako je potreban) i trening sposobnosti, da bi se prepoznali i reducirali simptomi i znakovi panike ako se pojave. Takoñer, rješavaju se ostali problemi (npr. depresija). Što se od bolesnika u terapiji očekuje? Kognitivno-bihevioralna terapija nije pasivno iskustvo za bolesnika. Ona zahtijeva aktivno uključivanje u tretman. Očekuje se da jednom tjedno dolazite na seanse, ispunjavate evaluacijske listiće, radite zadaće samopomoći, sudjelujete u terapijskom planu i programu. Mnogi bolesnici koji sudjeluju u ovom liječenju mogu osjetiti naglo poboljšanje simptoma, no svakako trebaju završiti liječenje do kraja. Rani odlazak iz terapije povećava vjerojatnost relapsa. Obično se planira 12 seansi, ispočetka se radi procjena i objašnjavanje tretmana, a na kraju follow up, odnosno evaluacija učinjenog i postignutog. Tretman se smatra načinom kojim bolesnik uči sam sebi pomoći. Zato je rad kod kuće izmeñu seansi toliko važan.

Socijalna fobija Što je socijalna fobija? Socijalna fobija je strah od jedne ili više socijalnih situacija. Najčešće situacije kojih se ljudi boje su govoriti na javnom mjestu, susretati nepoznate ljude, boraviti na zabavama, pozivati ljude na zajednički izlazak, korištenje javnih toaleta, razgovaranje s autoritetima, neslaganje s drugima. Ljudi sa socijalnom fobijom boje se da će se ponašati na način da će drugi o njima misliti loše. Oni se često boje da će drugi kod njih vidjeti neke znakove tjeskobe kao što su crvenilo lica, drhtanje ili znojenje. Ljudi sa socijalnom fobijom često izbjegavaju situacije koje ih čine tjeskobnima. Ako to nisu u mogućnosti, u tim se situacijama osjećaju jako napeti, nemirni ili im je neugodno. Nekada imaju i panične napade. Socijalna fobija je težak oblik stidljivosti i ljudima može prouzročiti probleme u životu. Nekada su ti problemi mali kao, na primjer, nemogućnost govora u razredu ili na sastanku. No, nekada su problemi ozbiljni. Ljudi s težim oblikom socijalne



130

fobije imaju vrlo malo prijatelja, osamljeni su i teško im je nešto postići u školi ili na poslu. Tko dobije socijalnu fobiju? Socijalna fobija je vrlo česta. Više nego jedan od osmoro ljudi imati će neki oblik socijalne fobije u nekom trenutku svojeg života. Mnogo više ljudi ima simptome stidljivosti koji nisu toliko jako izraženi da bi se nazvali socijalnom fobijom. Dvostruko je češća u žena nego u muškaraca, no muškarci češće dolaze na liječenje i traže pomoć. Socijalna fobija obično počinje u adolescenciji, no može i puno ranije. Ako ljudi ne dobiju pomoć, poremećaj može trajati godinama. Što uzrokuje socijalnu fobiju? Točni razlozi socijalne fobije nisu poznati. No, za nekolicinu uzroka se smatra da pridonose poremećaju: - Genetika. Ljudi sa socijalnom fobijom imaju roñake sa sličnim poremećajem. - Prijašnja iskustva. Mnogi ljudi sa socijalnom fobijom sjećaju da su se negdje u prošlosti jako osramotili. To ih vodi do straha da će se opet osramotiti, pa počinju izbjegavati socijalne situacije. S vremenom, zbog izbjegavanja, sve se više boje odlaziti u društvo. - Negativno mišljenje. Ljudi sa socijalnom fobijom često imaju negativne automatske misli o tome što će se dogoditi u socijalnoj situaciji. Česte misli su: „ Neću znati što kazati“,„Napravit ću od sebe budalu“ i „Ljudi će vidjeti da sam tjeskoban“. Oni, takoñer, teže tome da si postavljaju visoke standarde kao, na primjer. „Ne smijem nikada biti tjeskoban“, „Moraš biti pametan i lijep da bi te ljudi voljeli“ ili „Moram se svima svidjeti“. Često imaju negativna vjerovanja o sebi, poput vjerovanja „Ja sam dosadan. Ja sam čudak. Ja sam drugačiji od drugih“. - Nedostatak socijalnih vještina. Neki ljudi sa socijalnom fobijom nikad nisu imali priliku naučiti socijalne vještine, što im je uzrokovalo probleme u socijalnim situacijama. Drugi ljudi s ovim poremećajem imaju dobre socijalne vještine, no toliko budu anksiozni da im je teško koristiti ih. Liječenje može biti samo kognitivno-bihevioralnom terapijom ili u kombinaciji s lijekovima. Liječenje lijekovima



131

U liječenju socijalne fobije mogu se upotrijebiti različiti lijekovi, i to: beta-blokatori, antidepresivi i anksiolitici. Beta-blokatori se obično primjenjuju u liječenju povišenoga krvnog tlaka. U manjim dozama umanjuju strah i tjelesne znakove kojima se strah očituje. Obično se uzimaju neposredno prije odreñene situacije u kojoj se pojavljuje socijalna fobija, npr. neposredno prije javnog nastupa. Iz skupine antidepresiva primjenjuju se selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SIPS). Mogu uzrokovati glavobolju i mučninu s vrtoglavicom. Te su smetnje obično kratkotrajne i prolazne. Najčešće nestaju tijekom nekoliko prvih tjedana uzimanja lijeka. Anksiolitici, pri dugotrajnom uzimanju, mogu uzrokovati naviku koja može prijeći u ovisnost. Zato se moraju uzimati samo kratkotrajno i prema savjetu Iiječnika. Nije dobro „sam se liječiti“ alkoholom ili drogama „za hrabrost“ jer to dovodi do ovisnosti o alkoholu ili drogama, ne rješava problem, već ga samo pogoršava.

Kako kognitivno-bihevioralna terapija pomaže u liječenju socijalne fobije? Kognitivno-bihevioralna terapija pomaže osobi promijeniti misli koje uzrokuju strahove. Terapeut uči bolesnika kako prepoznati automatske negativne misli i promijeniti ih u pozitivnije. Takoñer, terapeut pomaže u postepenom suočavanju sa situacijama kojih ste se bojali u prošlosti. To vam omogućava da otkrijete da se vaši strahovi obično ne ostvaruju i, kao rezultat toga, manje se bojite te situacije. Terapeut vas uči socijalnim vještinama, načinima i tehnikama opuštanja te radi s vama na podizanju samopouzdanja. Brojne su studije pokazale da ova vrsta terapije dovodi do poboljšanja simptoma i smanjenja anksioznosti. Za umjereni stupanj socijalne fobije obično je dosta 20 seansi.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj Ljudi s opsesivno-kompulzivnim poremećajem imaju opsesivne misli, kompulzivne radnje ili oboje. Opsesivne misli su misli, mentalne slike ili impulsi koji su uznemiravajući i stalno se vraćaju, opsjedaju osobu. Kompulzivne radnje su one koje ljudi osjećaju da moraju napraviti da bi si pomogli kad se osjećaju napeti ili da spriječe nešto loše da se dogodi. Mnogi ljudi s opsesivno-kompulzivnim poremećajem imaju i opsesivne misli i kompulzivne radnje.



132

Česte opsesivne misli su: strah od zaraze ili oboljenja (strah od AIDS-a ili raka), strah od dodirivanja otrova (pesticida), strah od toga da će ozlijediti ili ubiti nekoga (obično voljenu osobu), strah od toga da će zaboraviti učiniti nešto (na primjer, zatvoriti vodu ili ugasiti plin) te strah od toga da će napraviti nešto nemoralno ili sramotno (na primjer, vikati prostote). Kompulzivne radnje nazivaju se i ritualima te često uključuju: pretjerano pranje i čišćenje (pranje ruku puno puta na dan), provjeravanje (više puta provjeravanje je li voda zatvorena), ponavljajuće radnje (uvijek 5 puta ugasiti i upaliti svjetlo u sobi), skupljanje stvari (čuvanje novina, papirića, starih stvari) te stavljanje stvari u odreñeni red (uvjeravanje da je sve u sobi postavljeno simetrično). Mnogi ljudi s opsesivno-kompulzivnim poremećajem znaju da njihovi strahovi nisu realni. Oni, takoñer, osjećaju da njihove kompulzivne radnje nemaju smisla. Meñutim, ne mogu prestati. Što se više bore protiv misli, one upornije naviru. Opsesivno-kompulzivni poremećaj je čest problem. Jedan od 40 ljudi tijekom života imat će neki oblik ovog poremećaja. Opsesivno-kompulzivni poremećaj može prouzročiti ozbiljne poteškoće u životu. Ljudi s tim poremećajem često provedu sate na dan radeći rituale, zbog čega im je teško raditi na poslu ili brinuti se o obitelji. Mnogi od njih izbjegavaju mjesta ili situacije koje ih uznemiravaju, a neki ne izlaze iz kuće. Često im u ritualima pomažu članovi obitelji. Što je uzrok opsesivno-kompulzivnom poremećaju? Postoji nekoliko pretpostavki o uzroku ovog poremećaja. Smatra se “naučenim” ponašanjem pri kojem osoba, izvoñenjem prisilne radnje ili rituala, ublažava anksioznost izazvanu potisnutim impulsima. Takoñer, pretpostavlja se da postoji genetska predispozicija za razvoj poremećaja. Jedna od mogućnosti govori u prilog povezanosti poremećaja i promjene u biokemijskoj ravnoteži odreñnih tvari u mozgu, nazvanih neurotransmitori. To su kemijske tvari koje prenose "poruke" izmeñu živčanih stanica - neurona. Neurotransmitori se stvaraju u neuronima i nakupljaju se u njihovim živčanim okončinama, odakle se pod djelovanjem električnog impulsa oslobañaju i djeluju na susjedne neurone. Poznata je uloga neurotransmitera serotonina u nastanku depresije. U depresivnih je ljudi poremećena funkcija serotoninskog sustava. Takoñer, uočena je značajna povezanost s depresijom. U odreñenom razdoblju života 2/3 ljudi s ovim poremećajem razvit će i depresivni poremećaj.



133

Neki okolinski čimbenici mogu u predisponiranih osoba djelovati na razvoj ovog poremećaja ili ga pogoršati. Takvi su čimbenici: - zlostavljanje - velike životne promjene - bolesti - smrt bliske osobe - problemi na radnom mjestu ili u obitelji - problemi u emocionalnoj vezi. Kako se razvije opsesivno-kompulzivni poremećaj? Istraživanja pokazuju da 90% ljudi ima misli slične onima koje muče ljude s ovim poremećajem. No, ljudi s opsesivno-kompulzivnim poremećajem jače su uznemireni tim mislima od drugih ljudi. Često su misli koje brinu ljude s opsesivno-kompulzivnim poremećajem protivne njihovim uvjerenjima i životnim vrijednostima. Na primjer, vrlo religiozna osoba može se brinuti da ne bi učinila svetogrñe ili se majka koja jako voli svoje dijete može brinuti da ga ne bi ozlijedila. Budući da ljude s opsesivno-kompulzivnim poremećajem ove misli jako brinu, oni ih pokušavaju izbjeći, natjerati se da ne misle na njih. Često si zabranjuju misliti na te misli. Problem nastaje u činjenici da, što više sam sebi zabranjuješ misliti, to misli više naviru. I sami možete pokušati. Probajte NE MISLITI na ružičastog slona sljedećih 60 sekundi. Najvjerojatnije, prvo što će vam biti na pameti za to vrijeme je baš taj slon. Kada ljudi s opsesivno-kompulzivnim poremećajem uvide da ne mogu prestati misliti misli koje ih uznemiravaju, često traže druge načine smanjenja tjeskobe i nemira. Počinju raditi neke radnje, kao pranje ruku, koje im na trenutak smanjuju tjeskobu i napetost. No, to je samo privremeno. Vrlo brzo moraju ponoviti pranje ruku kako bi se osjećali bolje, pa ubrzo ta radnja postane ritual. Liječenje Poremećaj se može liječiti lijekovima, kognitivno-bihevioralnom terapijom ili kombinacijom. Liječenje lijekovima Obično se rabe antidepresivi, katkad uz dodatak anksiolitika. Kao i pri uzimanju svih ostalih lijekova, možda ćete pri uzimanju antidepresiva primijetiti neka neželjena djelovanja lijeka, koja su obično kratkotrajna i prolazna. Najčešća neželjena djelovanje antidepresiva su mučnina, glavobolja, suhoća usta, zamagljen vid, pospanost i vrtoglavica. Meñutim, važno je zapamtiti da antidepresivi ne uzrokuju ovisnost i



134

simptome apstinencije kada se prestanu uzimati. Ako ste zabrinuti zbog nekih neželjenih djelovanja lijeka koja traju dulje vrijeme ili su izražena u težem obliku, obratite se za savjet svojem liječniku. Liječnik vam može smanjiti dozu lijeka ili ga promijeniti. U težim slučajevima opsesivno-kompulzivnog poremećaja koji ne odgovaraju na terapiju lijekovima i psihoterapijom, može se koristiti elektrostimulativna terapija (EST). Kako djeluje kognitivno-bihevioralna terapija? Ljudi s opsesivno-kompulzivnim poremećajem boje se dozvoliti sebi misliti misli kojih se boje, bez da naprave rituale. Smatraju da neće moći izdržati tjeskobu ili brinu da će poludjeti. Kognitivno-bihevioralno liječenje ima svrhu naučiti vas da možete kontrolirati tjeskobu bez da radite kompulzivne radnje. Naučit ćete strategije nošenja s poremećajem i načine mišljenja. Takoñer, naučit ćete kako se suočiti sa svojim strahovima, a ne izbjegavati ih te ćete uvidjeti da strahovi nestaju kada se s njima suočite. Teško je vjerovati u to, no istina je. Zajedno s terapeutom suočit ćete se sa strahovima i mislima kojih se plašite. Tretman obično traje 20 seansi. Istraživanja su pokazala da 80% ljudi koji završe tretman ima znatno poboljšanje. Povremene opsesivne misli ili potrebu za ritualima normalno je imati nakon završetka liječenja. No, bolesnici se često osjećaju da imaju veću kontrolu i mogu živjeti normalnije.

Generalizirani anksiozni poremećaj Što je generalizirani anksiozni poremećaj? Svi se ponekad osjećamo tjeskobno. Možemo brinuti o stvarima koje će se MOŽDA dogoditi. Možemo imati nemirnu noć. No, ljudi s generaliziranim anksioznim poremećajem imaju simptome i znakove koji ometaju njihov svakodnevni život. Ovi simptomi i znakovi uključuju nemir, umor, probleme s koncentracijom, razdražljivost, napetost, nesanicu. Oni brinu o različitim dogañajima kao što su zdravlje, financijski problemi, odbacivanje, ponašanje u društvu i teško im je kontrolirati te brige. Neki osjećaju kako su im brige potpuno izvan njihove kontrole i da će ih izludjeti ili da će se od tolike brižnosti razboljeti. Tko sve boluje od generaliziranog anksioznog poremećaja? Otprilike 7% ljudi ima ovaj poremećaj. Žene dvostruko češće od muškaraca. To je kronični poremećaj i mnogi ljudi kažu da brinu cijeli svoj živo, a mnogi s tim poremećajem imaju različite druge probleme kao ostale anksiozne



135

poremećaje - fobije, depresiju, neki konzumiraju droge ili alkohol, neki imaju probleme u vezama. Mnogi ljudi s ovim problemom izbjegavaju druge jer se boje da će biti odbačeni ili su pretjerano ovisni o drugima zbog nedostatka samopouzdanja. Koji su uzroci ovog poremećaja? U 30% slučajeva uzroci su nasljedni, ali postoje i neke karakteristike koje ljude čine podložnima za razvoj ovog poremećaja, a to su: opća nervoznost, depresija, teškoće s kontrolom frustracija. Ljudi s ovim poremećajem često iznose stresne životne dogañaje kao što su konflikti s drugim ljudima, promjene u poslu i dodatne zahtjeve koji se od njih traže. Nisu uspješni u rješavanju problema svakodnevnog života koliko bi mogli biti, ponekad ulaze u sukobe s drugim ljudima, pri čemu nisu asertivni ili nisu uspješni u zauzimanju za sebe i svoja prava koliko bi mogli biti. Kako razmišljanje utječe na generalizirani anksiozni poremećaj? Čini se da ljudi s ovim poremećajem većinu vremena brinu da će se loše stvari dogoditi. Oni predviñaju da će se strašne stvari dogoditi i ondje gdje je mala vjerojatnost da bi se one mogle desiti. Smatraju da činjenica da se osjećaju tjeskobni znači da će se nešto loše dogoditi, odnosno koriste svoje emocije kao dokaz da je u toj situaciji nešto opasno. Mnogi ljudi koji brinu, vjeruju da njihova pretjerana briga može djelovati zaštitno i čuvati ih od iznenañenja ili da ih briga može pripremiti na najgori mogući ishod. Ako kronično brinete, vjerojatno ćete primijetiti da često govorite «da, no što ako….?». Ove «što ako» riječi pripremaju vas na brojne mogućnosti loših ishoda i nema kraja stvarima o kojima vi možete brinuti. Zapravo, i kad je sve u redu, možete reći sami sebi :»Pa dobro, no to nije garancija da se to ne može dogoditi u budućnosti!». Osim što brinete o stvarima koje se mogu dogoditi «izvan vas», možete se brinuti i da vas briga može izludjeti ili da ćete se od toga razboljeti. Ako imate ovaj poremećaj, možete biti zarobljeni u konfliktu izmeñu straha da ne možete kontrolirati brige i uvjerenja da vas brige štite. Kako može pomoći kognitivno-bihevioralna terapija? Ova psihoterapija može vam pomoći u identifikaciji vlastitih vjerovanja o tome koliko se isplati brinuti te pokazati vam kako prepoznati razliku izmeñu produktivne i neprodukrivne brige. Vaš će vam terapeut pomoći izvesti eksperimente kako da «pustite brigu da proñe», odnosno odgodite briženje, a naučit ćete i kako prevladati izbjegavanje aktivnosti ili misli oko kojih brinete. Terapeut će vas naučiti i neke tehnike opuštanja, vježbe disanja, tretman nesanice, kako bi smanjio stupanj pobuñenosti. Druge intervencije



136

mogu uključivati razradu vašeg uvjerenja da vas previše briga može izludjeti ili vam naštetiti, vaše tendencije da odmah stvorite zaključak da se mogu dogoditi strašne stvari i pomoći vam da naučite razliku izmeñu tjeskobe i stvarnih činjenica. I na kraju, s obzirom na to da brinete cijeli dan, terapeut vam može pomoći ograničiti brige na «vrijeme za brige» i pomoći vam pratiti različite teme briga. Neka istraživanja pokazala su da ova vrsta terapije može pomoći u znatnoj mjeri, posebno ako se kombinira s uzimanjem lijekova. Takoñer se i nakon liječenja pacijenti dulje vremena dobro osjećaju. Čak 50% pacijenata nakon liječenja ovom vrstom psihoterapije pokaže poboljšanje. Jesu li lijekovi korisni? Lijekovi će brže smanjiti razinu tjeskobe i poboljšati spavanje tako da, što prije i što efikasnije, možete u terapiji raditi na svojim mislima i problemima. Što se od vas kao od pacijenta očekuje? Zbog toga što možda cijeli život brinete, možete biti pesimistični i nemati povjerenja u mogućnost da vam se u ovom može pomoći. Istina je da vam neće biti bolje preko noći i da ćete stalno morati raditi na svojim brigama i tjeskobi. Vaš će terapeut tražiti da dolazite na seanse svaki tjedan, da pratite svoje brige, radite dnevnik, svakodnevno radite vježbe disanja i opuštanja svakodnevno. Terapeut će vam pomoći u identificiranju briga i sagledate stvari realnije. Da biste u tome uspjeli, tražit će od vas da zapisujete stvari oko kojih brinete, da radite zadaće i tehnike samopomoći te da ispitujete svoja negativna razmišljanja. Takoñer, može od vas tražiti da radite na problem-solvingu djelotvornije i učite kako se ponašati s ljudima na produktivniji način te kako se zauzeti za sebe.

Specifične fobije Termin fobija odnosi se na grupu simptoma prouzrokovanih odreñenim objektima ili situacijama. Specifična fobija, nekada zvana jednostavna fobija, trajan je, bezrazložan strah uzrokovan prisutnošću ili zamišljanjem specifičnog objekta ili situacije koja ne predstavlja realnu opasnost. Izloženost objektu ili situaciji dovodi do trenutne reakcije u smislu visokog stupanja anksioznosti ili, pak, do pokušaja izbjegavanja objekta ili situacije. Simptomi povezani s fobijom ili model izbjegavajućeg ponašanja vezanog za odreñene objekte ili situacije, može u značajnijoj mjeri utjecati na sposobnost svakodnevnog funkcioniranja.



137

Odrasli sa specifičnom fobijom prepoznaju da je strah pretjeran i bezrazložan, ali, usprkos tome, ne mogu mu se oduprijeti. Postoji više vrsta specifičnih fobija koje se temelje na strahu od različitih objekata ili situacija: FOBIJE OD ŽIVOTINJA: primjerice, strah od psa, zmije, insekata ili miševa. To je najučestalija specifična fobija. SITUACIJSKE FOBIJE: uključuju strah od specifične situacije, npr. strah od letenja avionom, vožnje automobilom, strah od liftova, strah od zatvorenog prostora. FOBIJE OD PRIRODNOG OKOLIŠA: strah od visine, oluje, vode. FOBIJE OD KRVI – INJEKCIJA - OZLJEDA: obuhvaćaju strah i od medicinskih zahvata. OSTALE FOBIJE: strah od padanja, glasnih zvukova, strah od zamaskiranih osoba (npr. klaunova kod djece). Osoba može imati više od jedne specifične fobije. Koji su simptomi specifičnih fobija ? - Pretjeran ili iracionalni strah od specifičnih objekata ili situacija. - Izbjegavajuće ponašanje vezano za objekt ili situaciju. - Fizički simptomi anksioznosti ili panične atake kao što su lupanje srca, mučnina, dijarea, znojenje, drhtanje, zujanje u ušima, problemi vezani s disanjem, subjektivni osjećaj nedostatka zraka, vrtoglavica. - Anticipirajuća anksioznost koja obuhvaća napetost i strepnju od mogućeg susreta sa specifičnim objektom ili situacijom. U kojoj dobi ljudi najčešće obolijevaju ? Fobije se uobičajeno po prvi put javljaju u adolescenciji i mlañoj odrasloj dobi, ali se, isto tako, mogu pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi, češće u žena. Specifične fobije u odraslih, u najčešćem postotku slučajeva, počinju iznenada i traju duže vremensko razdoblje nego fobije u djece. Specifične fobije u djece često spontano nestaju, što je u odraslih zamjetno samo u 20% oboljelih. Što je uzrok specifičnih fobija ? Točan uzrok specifičnih fobija nije poznat, ali čini se da postoji veza s traumatskim iskustvom ili naučenom reakcijom. Npr. osoba koja je doživjela ugriz psa može razviti specifičnu fobiju vezanu za psa. Fobiju može razviti i osoba koja je bila prisutna kod traumatskog iskustva druge osobe, a koja je bila ozlijeñena ili izložena ekstremnom strahu. Strah se, isto tako, može preuzeti kao model ponašanja, npr. djeca čiji



138

roditelji reagiraju strahom prema odreñenom objektu ili situaciji, najvjerojatnije će reagirati na sličan način prema istim objektima ili situacijama. Kako se dijagnosticiraju specifične fobije ? Ako su simptomi prisutni, liječnik na temelju kliničke slike, anamneze te fizikalnog pregleda postavlja dijagnozu. S obzirom na to da ne postoje laboratorijski testovi za specifično dijagnosticiranje fobija, liječnici ostalim dijagnostičkim pretragama isključuju organsku etiologiju simptoma fobije. Isključivanjem organskog supstrata bolesnik se mora obratiti psihijatru koji, na temelju simptoma, dijagnosticira o kojoj je specifičnoj fobiji riječ te procjenjuje u kojoj mjeri bolest narušava svakodnevno radno, obiteljsko i socijalno funkcioniranje. Kako se liječe specifične fobije ? Kombinacijom farmakoterapije i kognitivno bihevioralne terapije, uz tehnike relaksacije. Tijekom kognitivno-bihevioralne terapije kao metoda primjenjuje se desenzitizacija ili izlaganje, u kojoj se bolesnik postupno izlaže onome što ga plaši, dok se navedeni strah ne počne smanjivati. Od medikamenata primjenjuju se anksiolitici. Tehnike relaksacije dovode do redukcije anksioznosti. Koja je prognoza specifične fobije ? Kod većine bolesnika specifična fobija može se uspješno liječiti kognitivno bihevioralnom terapijom, a u nekih oboljelih i medikamentno. Može li se specifična fobija prevenirati ? Iako se specifična fobija ne može prevenirati, r i liječenje nakon traumatskog dogañaj, kao npr. napada psa, može prevenirati razvoj ozbiljne anksioznosti. .



139

Psihosomatske bolesti* Psihosomatske bolesti možemo definirati kao bolesti izazvane stresom uz trajna oštećenja tjelesnih sustava i organa, a psihosomatiku kao disciplinu koja proučava utjecaj stresa na organizam. Ipak, pogrešno bi bilo zaključiti da jedino stres uvjetuje nastanak i pogoršanje tih bolesti. Pored stresa, značajnu ulogu imaju nasljedni i čimbenici okoliša, koji odreñeni organski sustav čine osjetljivijim na djelovanje stresa. Istraživanja su pokazala da izbor primjerenih strategija suočavanja sa stresom značajno produžuje život oboljelih od malignih bolesti i skraćuje razdoblje oporavka kod težih bolesti i ozljeda. Psihosomatske bolesti, prema Američkom psihijatrijskom udruženju, su: 1. kožne bolesti: akne, urtikarija (koprivnjača), neurodermitis (kronične kožne promjene s neugodnim svrbežom) i angioneurotski edem (otok kapaka, usana, jezika...); 2. bolesti probavnog sustava: grč mišića izmeñu jednjaka i želuca te želuca i dvanaesnika, želučani čir (vrijed) i čir dvanaesnika, kronični zatvor, ulcerozni kolitis, kronična upala tankog crijeva (Chronova (Kronova) bolest); 3. bolesti dišnog sustava: bronhijalna astma i tuberkuloza; 4. bolesti srca i krvnih žila: zakrečenje krvnih žila srca - angina pektoris i infarkt, visoki krvni tlak, aritmije; 5. bolesti žlijezda s unutarnjim lučenjem: šećerna bolest, nizak šećer u krvi (hiperinzulinizam i hipoglikemija), pojačan rad štitne žlijezde; 6. reumatske bolesti: reumatska upala zglobova, kronična bol u križima; 7. ginekološke bolesti: bolne menstruacije, spontani pobačaji; 8. ostalo: debljina, alergijske reakcije, migrene i druge glavobolje, kronični svrbeži, tumori... O svakoj od navedenih bolesti, kako o njezinu značenju, tako i o liječenju, moglo bi se posebno govoriti. Treba naglasiti da psihosomatski poremećaji zahtijevaju dugotrajno liječenje. Zbog sprege emocija i evidentnog tjelesnog oštećenja, bitno je kombinirati medikamentnu terapiju i psihoterapiju što znači da, osim liječnika koji nam pomaže ublažiti bol i ukloniti druge simptome bolesti, ne bi trebalo zaobići psihijatra čiji savjet i podrška mogu pomoći u ublažavanju tegoba.

* tekst je preuzet sa Interneta



140

Poremećaji prehrane*

Anoreksija nervoza je bolest koju karakterizira izrazit poremećaj prehrane (engl. “eating disorder”) kao i odreñene psihičke promjene. U najvećem postotku od anoreksije obolijevaju tinejdžeri, uglavnom djevojčice (oko 95%), dok muškarci mnogo rjeñe. Anoreksična osoba opsjednuta je idejom vitkosti i uporno i dosljedno izbjegava obroke, a kada mora jesti, pojest će samo salatu, malo kuhanog povrća ili samo voće. Obično je veoma dobro informirana o kalorijskoj vrijednosti svake namirnice, a posebno je zanima sadržaj masnoće u hrani. Njezin glavni životni cilj postaje istopiti što više vlastite masnoće u tijelu, zbog čega troši puno vremena i energije na razmišljanje o hrani i tjelesnoj težini. Bitno je naglasiti da ovdje ne govorimo o normalnoj želji za vitkim i lijepim tijelom, već o prisutnosti bolesne opsjednutosti strahom od debljine i neumjerene težnje za stalnim mršavljenjem. Anoreksična djevojka gubi sposobnost objektivnog promatranja svojega tijela, pa sebe “vidi” debelom čak i onda kada postane samo “kostur prekriven kožom” i kada joj je, zbog mršavosti, život najozbiljnije ugrožen. Ovu bolest treba uvijek shvatiti vrlo ozbiljno, jer najnovije svjetske statistike govore da svaka peta oboljela djevojka umire u stanju krajnje pothranjenosti. Bulimija nervoza je takoñer poremećaj prehrane i ima dosta sličnosti s anoreksijom. Obolijevaju uglavnom ženske osobe, od puberteta pa sve do tridesetih godina života. Glavna sličnost s anoreksijom je zajednički strah od debljine i opsesivna težnja za vitkošću, a glavna različitost je u načinu prehrane i blažim psihičkim poremećajima. Dok anoreksičarka odbija hranu ili jede izrazito malo, bulimičarka ima tipične napadaje prežderavanja, kada u kratkom vremenskom razdoblju pojede ogromnu količinu hrane (od 3000 do 10 000 kcal. u jednom obroku), koju zatim izbacuje iz tijela namjerno izazvanim povraćanjem, ponekad stalnom upotrebom laksativa (sredstava za čišćenje crijeva) ili opsesivnim vježbanjem. Kod prejedanja uzima uvijek debljajuću hranu koje se inače najviše boji, hranu s puno ugljikohidrata (šećera i brašna) i masnoća. S vremenom postaje “ovisna” o toj hrani, kao što je alkoholičar ovisan o alkoholu, i gubi svaku samokontrolu kada ju jednom počne jesti. Iza napadaja prejedanja nastaje uvijek jak osjećaj krivice zbog gubitka kontrole nad obrokom, zbog čega slijedi preskakanje narednih obroka i duže ili kraće gladovanje kao oblik samokažnjavanja. Kada pregladni, ponovno se javlja jaka (“vučja”) glad i dolazi do sljedećeg napadaja prejedanja. Kod bulimije je tipičan ovaj obrazac. _______ * tekst je preuzet s Interneta



141

POZNATI PJESNICI KOJI SU BOLOVALI OD DEPRESIJE Antonin Artaud Konstantin Batyushkov Charles Baudelaire Thomas L. Beddoes John Berryman William Blake Aleksandr Blok Barcroft Boake Louis Bogan Rupert Brooke Robert Burns Lord Byron Thomas Campbell Paul Celan Thomas Chatterton John Clare Harley Coleridge Samuel Taylor Coleridge William Collins William Cowper Hart Crane George Darley

John Davidson Emily Dickinson Ernest Dowson T.S. Eliot Sergey Esenin Robert Fergusson Afanasy Fet Anne Finch John Gould Fletcher Gustaf Froding Oliver Goldsmith Adam L. Gordon Thomas Gray Nikolai Gumilyov Robert Stephen Hawker Holderlin Randal Jarrell Samuel Johnson John Keats Henry Kendall Velimir Khlebnikov Walter Savage Landor

Nikolaus Lenau J.M.R. Lenz Mikhail Lermontov Vachel Lindsay James Russell Lowell Robert Lowell Hugh MacDiarmid Louis MacNeice Osip Mandelstam James Clarence Mangan Vladimir Mayakovsky E.St. Vincent Millay Alfred de Musset Gerard de Nerval Boris Pasternak Cesare Pavese Sylvia Plath Edgar Allan Poe

POZNATI SLIKARI KOJI SU BOLOVALI OD DUŠEVNE BOLESTI Ralph Barton Francesco Bassano Ralph Blakelock David Bomberg Francesco Borromini John Sell Cotman Richard Dadd Edward Dayes Thomas Eakins

Paul Gauguin Theodore Gericault Hugo van der Goes Vincent van Gogh Arshile Gorky Philip Guston Benjamin Haydon Carl Hill Ernst Josephson

George Innes Ernst L. Kirchner Edwin Landseer Wilhelm Lehmbruck John Martin Charles Meryon Michelangelo Adolphe Monticelli Eduard Meunch



142

Savjeti za obitelj duševnog bolesnika Izvor: Edukacijski centar za pacijente i obitelji na web stranici Hrvatskog psihijatrijskog društva (www.hpd.hr) Kako živjeti sa psihijatrijskim bolesnikom? ŠTO NAM JE ČINITI KADA SAZNAMO DA JE ČLAN NAŠE OBITELJI BOLESTAN? Teško je živjeti sa psihijatrijskim bolesnikom jer mnogi ljudi ne shvaćaju da je doista posrijedi bolest. Zapamtite, bolesniku ne možete pomoći ako krivite njega ili sebe za njegovu bolest. Umjesto toga, pokušajte što više saznati o bolesti i o tome kako se ona liječi jer tada ćete moći pomoći bolesniku i cijeloj obitelji da se osjeća bolje i da vam život bude kvalitetniji. Dobar početak za to jest i čitanje ovih savjeta. ŠTO UZROKUJE DUŠEVNU BOLEST? Brojni su čimbenici, uključujući biokemijske procese u mozgu, genetske faktore i okolinske utjecaje, koji mogu pridonijeti razvoju duševne bolesti. Narušava se ravnoteža izmeñu pojedinih kemijskih spojeva u mozgu (neurotransmitera) što je odgovorno za promjenu ponašanja koju ste zamijetili. Jedno je uvijek sigurno - problem je velik i zahtijeva medicinsku pomoć. Mogućnosti liječenja uvelike su se poboljšale tijekom prethodnih nekoliko desetljeća. Otkriće novih lijekova i načina liječenja mnogima su omogućili povratak u normalan život. Uz vašu pomoć, mnogo toga postaje moguće. ŠTO TREBAM UČINITI KAKO BIH POMOGAO DUŠEVNOM BOLESNIKU? Prirodno je da se u početku osjećate zbunjeno i nespretno, no pokušajte zamisliti da ste na bolesnikovu mjestu. Kako biste željeli da se drugi odnose prema vama? Ponašajte se i razgovarajte onako kako biste to i inače činili i nemojte se bojati da ćete pogriješiti. Ako ste s bolesnikom bili jako bliski prije pojave bolesti, nemojte se bojati i dalje biti s njim takvi. Ako je obitelj ranije bila suzdržana, nemojte ga odjednom opteretiti njemu nepoznatom navalom osjećaja i brige. To bi ga moglo zbuniti i moglo bi mu biti neugodno. Budite samo ono što jeste i tako ćete bolesniku najbolje pomoći ponovno osjetiti sebe.



143

KAKO RIJEŠITI NESPORAZUME? Nesporazumi se dogañaju u svim obiteljima. Suočenje s nesuglasicama, ali strpljivo i s razumijevanjem, pomoći će u pronalaženju rješenja prije negoli problemi izmaknu kontroli. Duševna bolest u obitelji dodatni je stres, pa je potreban i dodatni napor da se napetost umanji. Jedanput tjedno svi se zajedno sastanite i neka svatko kaže što ga muči. Pokušajte uvidjeti gdje nastaju problemi i načinite popis mogućih rješenja. Radeći zajedno nećete samo lakše rješavati svoje probleme, već ćete se i zbližiti. KAKO MOGU POMOĆI U LIJEČENJU? Provedba terapije bitan je činitelj za dobre rezultate liječenja. Nažalost, većina se bolesnika ne pridržava preporuka za uzimanje lijeka. Zbog bolesti njihovo je mišljenje promijenjeno i oni problem shvaćaju ovako (naopako): "Kad uzimam lijek, znači da sam bolestan, stoga ga neću uzimati". Uz pomoć liječnika i obitelji to se razmišljanje treba promijeniti u sljedeće: "Uzimam lijek da bih bio zdrav". Cijela obitelj ima izrazito važnu ulogu u tome da bolesnik točno uzima prepisanu terapiju. Prijateljsko podsjećanje i ohrabrenje pomoći će mu da uzme lijek u točno odreñeno vrijeme i u točnoj dozi, zatim pri pravilnoj prehrani, redovitoj tjelovježbi, redovitom spavanju i odlasku na liječničke kontrole. Zapamtite: nikakav se učinak ne postiže prisilom i prijetnjama, zato dobro razmislite što ćete reći prije negoli progovorite. NA ŠTO MORATE PRIPAZITI 1. Izolacija Nakon što se utvrdi da su bolesni, "novi" bolesnici, a i njihove obitelji, osjećaju potrebu za osamljivanjem. Neugodno im je zbog bolesti i strah ih je što će reći prijatelji i roñaci. Činjenica je, meñutim, da se stigma duševnih bolesti brzo smanjuje u odgovarajućem okružju. Živimo u mnogo svjetlijem vremenu i ljudi o toj temi govore više no ikad prije. To je za bolesnika presudno jer ostati u dodiru s vanjskim svijetom najdjelotvorniji je način da bolesnik vrati ono što je izgubio. Ohrabrite, stoga, cijelu obitelj za nastavak svih društvenih aktivnosti. 2. Nuspojave lijekova Kao i svi lijekovi, tako i oni koji se upotrebljavaju u liječenju duševnih bolesti, izazivaju neka nepoželjna djelovanja ili nuspojave. Veliki ih dio prolazi sam od sebe. Katkada će liječnik morati promijeniti dozu ili čak i lijek da bi umanjio ili sasvim uklonio neželjenu reakciju. Svakako, pobrinite se da bolesnik uzima lijek točno onako kako ga je liječnik prepisao. Samo liječnik može promijeniti način uzimanja lijeka.



144

Nazovite liječnika ako bolesnik pokazuje ili se žali na bilo koji od ovih znakova: - nemir, nemogućnost mirnog sjedenja - stalne pokrete kao da žvače ili mljacka - pospanost - tresavicu - ukočenost vrata ili stalno neželjeno okretanje nekog dijela tijela na jednu stranu - opstipaciju - suhoću usta - osjetljivost na svjetlo ili zamućen vid.3. Ponovno pojavljivanje simptoma bolesti Povremeno možete zamijetiti ponovno pojavljivanje simptoma koji su bili prisutni kada se bolest pojavila. Ponekad ih bolesnik zamijeti prije vas, ali ih skriva. Oboje morate znati kako vraćanje nekih simptoma NIJE uvijek znak vraćanja bolesti. Promatrajte kako se bolesnik ponaša i razgovarajte s njim o tome. Ako bilo tko od vas misli kako se nešto loše dogaña, javite se liječniku i ispričajte mu sve što ste primijetili. On će tada odlučiti što je najbolje učiniti. 4. Poboljšanje To je nešto najljepše što treba očekivati. Kao što već znate, daleko se dospjelo u razumijevanju duševne bolesti, stoga ima razloga za optimizam glede ishoda liječenja. Budite optimistični, pomozite bolesniku da i on bude optimist pa će, ako tako razmišljate, i rezultati liječenja biti bolji. 5. Kako se suočiti s bolešću Teret duševne bolesti težak je svakome, ne samo bolesniku. Osjećaj krivnje, odbijanje, bijes, potresenost mogu vas spopasti bilo kada. Bitno je odmah uhvatiti se u koštac s osjećajima, a ne pokušati ih skriti. To je posve normalna pojava pri napetosti koju proživljavate. Nemojte oklijevati, ako treba, javite se liječniku za pomoć. Vaš obiteljski liječnik može vam u tim trenucima biti od velike pomoći. Postoje i grupe za pružanje potpore bolesniku i njegovoj obitelji na koje će vas uputiti liječnik. Ne morate kroz sve to prolaziti sami. I naposlijetku, kada vam bude teško, podsjetite se na dvije činjenice: 1. Ja, kao pojedinac, ne mogu upravljati bolesnikom i njegovom bolešću. Mogu samo dati najbolje od sebe, biti spreman pomoći, dati potporu i iskazati strpljenje. 2. Ja sam samo pojedinac i samo čovjek. Nitko, čak ni bolesnik, ne može očekivati više od mojih mogućnosti. Budite pametni, budite realni. Ne možete se brinuti o bolesniku ako se ne brinete o sebi.



145

Sudionici edukacije udomitelja, Vrbovec, prosinac 2006. - veljača 2007. godine

JURJAK STJEPAN I BOŽICA, Rakovec, Šelovec 37c „U udomiteljskoj obitelji Jurjak žive Stjepan i Božica, djeca Marina, Mirjana, Štefica i Božidar. Uvidjevši trenutnu situaciju u selu Šelovec, Općina Preseka, odlučili smo se brinuti o starijim, nemoćnim i bolesnim osobama, preko Centra za socijalnu skrb u Vrbovcu. Mi smo udomitelji srednjih godina, pa mislimo da bismo mogli više pridonijeti ovom društvu, brigom o njezi bolesnih, nemoćnih i starijih osoba s povećanim potrebama. Naša obitelj brine se za petoricu korisnika iz različitih centara za socijalnu skrb. Svaki korisnik je specifičan po različitosti bolesti. U slobodno vrijeme, kada je lijep dan, zajedno se bavimo uljepšavanjem seoskog dvorišta. Zajedno u istoj kući živimo lijepo, dobro i skladno kao prava seoska obitelj.“

DANICA GALIĆ, Vrbovec, Gaj 23 „Zovem se Danica Galić, završila sam srednju školu za ugostiteljstvo i turizam. Suprug Stjepan po struci je kv tokar. Udomiteljstvom se bavimo 5 godina, imamo smješteno pet korisnica ženske populacije, starije i nemoćne osobe. Meñusobno se dobro slažu i dobro se osjećaju u našoj obitelji. Neke od korisnica su kod nas više od dvije godine, puno se družimo i bavimo kućanskim radovima te imamo radionicu ručnih radova. Bavimo se i cvjećarstvom i ljeti povrtlarstvom što nam čini veliko zadovoljstvo. Korisnice nagrañujemo raznim izletima, kao što su posjeti svetištima, druženje s nama bliskim korisnicima u našem okruženju, posjeti sajmovima, kontakti i posjete našim obiteljima, tako da se osjećaju kao dio obitelji. Veoma su zadovoljne, sretne i opuštene, zbog čega se i mi osjećamo sretni i zadovoljni.“

NEVENKA VUJICA, Bolč, Bolč 123 „Zovem se Nevenka Vujica. Živim sa suprugom Zdravkom i sinom Krešimirom. Udomiteljstvom se bavim od 2004. godine. Imam mlañe duševno bolesne osobe, muške i ženske. Kroz to vrijeme doživjela sam ugodnih i neugodnih doživljaja. Redovito ih vodim na liječničke kontrole i nastojim da ne ostaju u bolnici predugo jer se kod nas bolje osjećaju. Iskustva koja sam s korisnicima doživjela naučila su me brinuti se o bolesnim i nezbrinutim osobama jer oni nas zavole kao svoju obitelj. Nastojim što više vremena provesti sa svojim korisnicima jer onda su i oni najzadovoljniji.“

ZDENKA LEVATIĆ, Ivančani, Ivančani 7 „Udomiteljica sam 8 godina. Imam 5 štićenika, starih i nepokretnih osoba. Većinom imaju moždani udar, šećernu bolest i epilepsiju. Privikavanje na



146

ovaj oblik rada nikada nije bilo lako, ali uz snahu, medicinsku sestru, ubrzo sam shvatila kako se treba brinuti oko nepokretnih osoba. S mlañom populacijom korisnika nisam se dobro snalazila, stoga sam se odlučila udomljavati stare i nemoćne osobe. U tome sam uspješna, iako je to težak, zahtjevan i odgovoran posao.“

LJERKA ČEGEC, Bolč, Bolč 119 „Zovem se Ljerka Čegec. Završila sam srednju ekonomsku školu u Bjelovaru 1977. godine i radila u struci 27 godina. Sa suprugom Milivojem, koji je po struci trgovac, bavim se udomiteljstvom godinu dana. Udomljavamo stare i nemoćne osobe. Trenutno imamo 5 korisnika, gotovo iz svih krajeva Hrvatske (Imotski, Zadar, Osijek, Zrmanja, Sesvete). Imamo jednu osobu s amputiranim nogama, jednu s amputiranom jednom nogom, gluhonijemu osobu, osobu s teškim moždanim udarom i privremeno smještenu osobu s alkoholnom demencijom. Ovaj seminar željela sam polaziti bez obzira na to što nemam psihički bolesne štićenike. Naučila sam kako poboljšati boravak i prilagodbu (klimatsku, socijalnu) svojih štićenika.“ BOŽA JURAS, Bolč, Bolč 117 „Zovem se Boža Juras. Živim sa suprugom Stevom. Bavimo se udomiteljstvom od 2006. godine. Imamo dozvolu za stare i nemoćne osobe. Udomila sam pet ženskih osoba (nepokretnih, slijepih, polupokretnih). Sada zajednica funkcionira dobro, iako sam na samom početku imala loše iskustvo s jednom štićenicom. Iz tog lošeg iskustva naučila sam mnogo poučnih stvari u tom poslu. Ovaj seminar pohañala sam dobrovoljno jer težim kvalitetnijem radu. I na kraju, mogu reći da je i svako loše iskustvo, u stvari, dobro iskustvo.“

TOMISLAV VUJICA, Bolč, Bolč 123 „Bavim se udomiteljstvom već godinu i pol dana. Živim i radim sa suprugom i djecom. Brinemo o tri psihički bolesne mlañe osobe. Uz redovne kontrole oni se osjećaju dobro. Dva štićenika su iz Slunja, a jedan iz Delnica. Moji štićenici se dobro meñusobno slažu i pomažu mi u nekim lakšim poslovima, što njih čini sretnima, a kad su oni dobro i zdravi, onda se i ja dobro osjećam. Sretan sam što mogu pomoći tim ljudima i omogućiti im normalan život“.

STJEPAN MARKOVIĆ, Celine, Celine 215 Udomiteljstvo Stjepana Markovića obuhvaća tri mlañe psihički bolesne osobe. Korisnici su, zajedno s udomiteljima, uključeni u svakodnevne poslove seoskog poljoprivrednog domaćinstva.



147

Osobitosti psihosocijalne pomoći i potpore osobama sa psihičkim poteškoćama smještenim u

udomiteljskim obiteljima

Mr. sc. Daša Poredoš Lavor, dipl. soc. radnica*, Domagoj Kronstein, dipl. soc. radnik*

Socijalnik radnik je, kao član stručnog tima, uključen u cjelokupan tijek liječenja i rehabilitacije psihičkog bolesnika, a naročito u pripremi za otpust iz bolnice. Svrha liječenja je što brži oporavak i povratak psihijatrijskih bolesnika u socijalnu sredinu, odgovarajuće socijalno funkcioniranje, poboljšanje kvalitete života i pozitivna promjena stava uže i šire okoline prema bolesniku. Nekoliko je mogućih rješenja prilikom otpusta bolesnika iz bolnice. Najprihvatljivije je oboljelog vratiti u njegovu vlastitu obitelj, ukoliko je ona funkcionalna, odnosno ukoliko njegov povratak bitno ne remeti funkcioniranje cjelokupne obitelji. Ukoliko nije moguće osigurati preduvjete za prihvat bolesnika u primarnoj obitelji, obično slijede učestale hospitalizacije, pa je potrebno omogućiti zbrinjavanje izvan vlastite obitelji. Razlozi za smještaj bolesnika izvan vlastite obitelji su sljedeći: neadekvatne stambene i metarijalne prilike, samci kojima je pri svakodnevnom funkcioniranju uslijed psihičke bolesti potrebna pomoć druge osobe, nedostatak emotivno podupiruće okoline, trajno poremećeni obiteljski odnosi u primarnoj obitelji, suživot u obitelji s više psihički bolesnih osoba i sl. Oblici skrbi izvan vlastite obitelji su smještaj u obitelj udomitelja i dom za psihički bolesne odrasle osobe. Za smještaj u obitelj udomitelja potrebni su sljedeći uvjeti: suglasnost bolesnika ili skrbnika, odgovarajuća socijalna i medicinska indikacija te odgovarajuća obitelj udomitelja. Prepreke za takav oblik skrbi su: bolesnikovo neprihvaćanje smještaja, suicidalnost, sklonost lutanju i bijegu, agresivnost i iznimno zahtjevna medicinska skrb. Navedene su prepreke ujedno i indikacija za institucionalni oblik smještaja. Dom za psihički bolesne odrasle osobe moguć je oblik smještaja za one bolesnike koji nisu sposobni za obiteljsko zbrinjavanje. Vrlo često su to pacijenti koji se ubrzo nakon otpusta vraćaju u bolnicu, a u njihovu slučaju udomiteljstvo ne bi bilo adekvatno rješenje. Prepreke takvom obliku smještaja su prekapacitiranost ustanova, duge liste čekanja na smještaj, nedostatak pravne regulative vezane uz smještanje u privatne ustanove, nemogućnost da bolesnik plati uslugu i slično. _______ * Neuropsihijatrijska bolnica „Dr.I.Barbot“ Popovača ** Centar za socijalnu skrb Vrbovec



148

U zadnje vrijeme prisutni su sve veći problemi posthospitalnog zbrinavanja sljedećih kategorija bolesnika: psihijatrijskih bolesnika u kombinaciji s bolestima ovisnosti, učestalo recidivirajućih ovisnika, beskućnika, psihički bolesnih osoba bez prebivališta i državljanstva, psihijatrijskih bolesnika nakon izdržavanja kazne i drugih. Učestalost prijama takvih bolesnika sve je veća. Oni uglavnom ne zadovoljavaju postojeće kriterije niti za jedan oblik posthospitalnog zbrinjavanja, a vlastite obitelji nemaju uvjete za prihvat bolesnika ili primarna obitelj uopće više ne postoji. To najčešće i jest razlog njihovih učestalih povrataka u bolnicu, koja ih nakon saniranja hitne medicinske simptomatike po pravilu treba otpustiti, ali nema kamo. Ukoliko se ne riješi problem zbrinjavanja takvih bolesnika, oni će i nadalje puniti bolničke kapacitete što je za društvo najskuplja varijanta. Često idealiziramo primarnu obitelj iz koje pacijenti ponekad bježe, koliko god ih pokušavali u nju vratiti. Mnogi nikada nisu doživjeli iskustvo i osjećaj doma i obiteljskog okruženja. Nekada ne pomažu niti razne intervencije u obiteljskom miljeu sa svrhom poboljšanja prilika života i obiteljskih odnosa. U takvim okolnostima, na žalost, pacijenti doživljavaju bolnicu kao vlastiti dom, odnosno obitelj. Institucija bolnice često postaje ustanova najpogodnijeg oblika zbrinjavanja, što nije njezina primarna najmjena. Ako želimo skratiti boravak pacijenata u psihijatrijskim bolnicama, pomoć koju društvo nudi treba biti brza, dostupna i realna. Udomiteljske obitelji predstavljaju model zbrinjavanja osoba sa psihičkim poteškoćama koje zadržavaju mnoge osobine primarne (prirodne) obitelji: višebrojnost članova, zajednički život, briga, meñusobno uvažavanje i poštivanje. Pritom su od iznimne važnosti komunikacijske vještine, tolerancija, razumijevanje kao i osobna educiranost udomitelja o stanjima zdravlja i bolesti, načinima reagiranja i funkcioniranja u zajednici sa psihički bolesnim osobama. Tako je na prijedlog, inicijativu i poziv Centra za socijalnu skrb Vrbovec te Caritasovog doma za stare i nemoćne osobe iz Vrbovca, došlo do suradnje s Bolnicom Popovača i Udrugom „Sretna obitelj“. Dana 11. studenog 2006. godine održano je psihoedukacijsko predavanje za udomitelje s područja nadležnosti CZSS Vrbovec. Ističemo, to je CZSS koji na području Hrvatske ima najbrojnije i najkvalitetnije obitelji udomitelja. Iz psihoedukacijske radionice izdvajamo neke od sadržaja: Teško je živjeti sa psihijatrijskim bolesnikom jer mnogi ljudi ne shvaćaju da je doista posrijedi bolest. Potrebno je pokušati što više saznati o bolesti svojih korisnika i kako se ona liječi jer se time pomaže bolesniku i obitelji udomitelja



149

da se osjećaju bolje i da svima u zajednici život bude kvalitetniji. Potrebno je zadržati pozitivan stav i korektne meñuljudske odnose. Zanemarivanje, zapuštanje i uskraćivanje podmirenja osnovnih ljudskih potreba nikako nije dopušteno, ali, isto tako, pretjerano i prezasićeno podmirivanje nikako nisu korisni. Potrebno je prepoznati i iznaći onu kvalitetnu sredinu koja podmiruje potrebe korisnika u skladu s propisanim normama udomiteljstva. Emocije su potrebne i neophodne za život i primjereno održavanje remisije (poboljšanja bolesti). Cijela obitelj ima izrazito važnu ulogu u tome da bolesnik točno uzima prepisanu terapiju. Prijateljsko podsjećanje i ohrabrenje pomoći će mu da uzme lijek u točno odreñeno vrijeme i u točnoj dozi, zatim pri pravilnoj prehrani, redovitoj tjelovježbi, redovitom spavanju i odlasku na liječničke kontrole. Zapamtite: nikakav se učinak ne postiže prisilom i prijetnjama, zato dobro razmislite što ćete reći prije negoli progovorite. Povremeno možete primijetiti ponovno pojavljivanje simptoma koji su bili prisutni kada se bolest pojavila. Ponekad ih bolesnik primijeti prije vas, ali ih skriva. Oboje morate znati kako vraćanje nekih simptoma nije uvijek znak vraćanja bolesti. Promatrajte kako se bolesnik ponaša i razgovarajte s njim o tome. Ako bilo tko od vas misli da se nešto loše dogaña, javite se liječniku i ispričajte mu sve što ste primijetili. On će tada odlučiti što je najbolje učiniti. Teret duševne bolesti težak je svakome, ne samo bolesniku. Osjećaj krivnje, odbijanje, bijes, potresenost, mogu vas spopasti bilo kada. Bitno je odmah uhvatiti se u koštac s osjećajima, a ne pokušati ih skriti. To je posve normalna pojava pri napetosti koju proživljavate. Nemojte oklijevati, ako treba, javite se liječniku za pomoć. Vaš obiteljski liječnik može vam u tim trenutcima biti od velike pomoći. Postoje i grupe za pružanje podrške bolesniku i njegovoj obitelji na koje će vas uputiti liječnik. Ne morate kroza sve to prolaziti sami. Učinkovita upotreba šutnje takoñer je vještina koju se može naučiti. Iako ponekad šutnja u interakciji može biti vrlo neugodna, ona se može upotrijebiti i vrlo konstruktivno. Vještina šutnje sastoji su u dobroj procjeni kako dugo ona treba trajati. Upotreba dodira u komunikaciji je u velikoj mjeri odreñena kulturom, ali i individualnim razlikama. Ukoliko sami zaziremo od dodira i s bliskim osobama, ne moramo se osjećati krivima što ga malo upotrebljavamo u komunikaciji s drugim ljudima ili pacijentima (korisnicima). Da bismo mogli uspješno komunicirati sa psihički bolesnom osobom, potrebno je, prije svega, procijeniti opću razinu funkcioniranja osobe. Funkcionalna sposobnost je znatno bolji pokazatelj stanja oboljele osobe nego kronološka dob.



150

TRIBINA „PRINCIPI PSIHIJATRIJE U ZAJEDNICI U HRVATSKOJ“ Popovača, 2007.

Centar za rehabilitaciju osoba s dijagnozom

psihotičnog poremećaja u zajednici

Doc. dr. sc. Slañana Štrkalj Ivezić, dr. med.* Uvod Centar za rehabilitaciju osoba sa psihotičnim poremećajima organiziran je u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče uz potporu i preporuku Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, u svrhu poticanja izvanbolničkih programa liječenja osoba koje boluju od psihotičnih poremećaja. Program ima uporište u smjernicama dogovorenim u sklopu projekta koji potiče razvoj psihijatrije u zajednici, Svjetske zdravstvene organizacije i Europske unije, a u sklopu programa Pakta stabilnosti. Namjera Centra je razvijati ogledni model rehabilitacije za Hrvatsku. U sklopu programa Pakta o stabilnosti, dogovoren je program rehabilitacije za skupinu pacijenata s dijagnozom psihotičnog poremećaja koji se učestalo bolnički liječe, kao prioritet. Pretpostavka je da će program rehabilitacije omogućiti liječenje u zajednici i da će doći do pada korištenja bolničkog liječenja osoba koji se nalaze u programu. Program će biti povezan s bolničkim sustavom i izvanbolničkim službama bitnima za ostvarenje ovog programa, kao što su liječnici obiteljske medicine, centri za socijalnu skrb, službe za zapošljavanje i udruge korisnika usluga. Prema preporukama SZO, služba za mentalno zdravlje se organizira po principima psihijatrije u zajednici, što znači da se veliki broj aktivnosti vezanih za liječenje treba provoditi kroz službe izvanbolničkog liječenja u zajednici. Bolničko liječenje treba biti što kraće, i provoditi se u psihijatrijskim odjelima u općim bolnicama. Predlaže se program deinstitucionalizacije, što znači da velike centralizirane psihijatrijske institucije, postupnom reformom, treba zamijeniti prikladnijim službama u zajednici. Psihijatrijska bolnica Vrapče, u namjeri da slijedi stručne preporuke (SZO, WPA), uvodi program rehabilitacije u zajednici. Prema SZO: «Službe za mentalno zdravlje u zajednici uključuju _______ * spec. psihijatar, šefica Dnevne bolnice PB Vrapče, Voditeljica tima za liječenje duševnih bolesti u zajednici, Centra za rehabilitaciju



151

programe rehabilitacije u zajednici, različite hospitalne programe, mobilne krizne timove, programe smještaja s različitim terapijskim programima i različitim razinama supervizije stručnog rada, pomoć u kući i posebne službe za specijalne populacije kao što su djeca, adolescenti, žrtve traume i starije osobe.» Službe u zajednici nisu u bolnici, ali usko surañuju s bolnicom, s primarnom zaštitom i neformalnim grupama /nevladinim organizacijama koje rade u zajednici. Neformalne grupe ne mogu zamijeniti formalne službe, ali mogu biti komplementarne u pružanju pomoći. Prednosti ovog pristupa omogućuju život pacijenta u zajednici, reduciraju stigmu i smanjuju potencijalnu mogućnost kršenja ljudskih prava. Veći broj pacijenata zahtijevat će kratkotrajno bolničko liječenje, dok će manji dio njih trebati duže hospitalno liječenje, zbog čega je potrebno da postoje hospitalne službe koje nude mogućnost dužeg liječenja. Službe za mentalno zdravlje u zajednici usko su povezane s primarnom zdravstvenom zaštitom, sekundarnim i tercijarnim službama u bolnici. Najnovija istraživanja pokazuju da otvaranje službi u zajednici ne predstavlja veliku financijsku uštedu u odnosu na postojeći sustav, iako se ušteda može pokazati nakon duljeg vremena. Meñutim, danas je općeprihvaćeno da je ovaj sustav više usklañen s potrebama pacijenata i daje bolje rezultate liječenja, stoga je prihvaćen kao sustav koji treba uspostaviti u zemljama u kojima nije uspostavljen. Prema SZO, službe za mentalno zdravlje jedne države mogu se kategorizirati kao: 1 integrirane u opći sustav zdravstva 2.službe organizirane u zajednici 3. službe provoñene od psihijatrijskih bolnica. Prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, Hrvatska se odredila prema sustavu prisutnosti službi za mentalno zdravlje u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i u zajednici, što znači da specijalistička služba za mentalno zdravlje ima veliku ulogu u organiziranju službe za mentalno zdravlje koje se oslanja na specijalističke službe u primarnoj medicini. Stoga je potrebno napraviti povezan, dobrofunkcionirajući sustav službe za mentalno zdravlje dobro povezan i koordiniran na primarnom, sekundarnom i tercijarnom nivou. Pojednostavljeno rečeno, treba napraviti vezu izmeñu liječnika opće /obiteljske medicine, službi koje u zajednici uključuju centre za mentalno zdravlje, dnevne centre, rehabilitaciju u zajednici, udruge korisnika usluga te službi za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje. Bitno je da sustav bude povezan i da su putevi komunikacije vrlo transparentni. Centar za rehabilitaciju osoba sa psihotičnim poremećajem je jedan od ključnih dijelova službe za liječenje osoba sa psihotičnim poremećajima a namijenjen je



152

posebnoj populaciji pacijenata sa psihotičnim poremećajem koji trebaju rehabilitaciju osposobljavanja za svakodnevni život i rad. Ciljana skupina Ciljana skupina Centra za rehabilitaciju su osobe s dijagnozom psihotičnog poremećaja s učestalim recidivima, učestalim hospitalizacijama i oštećenjem socijalnog i radnog funkcioniranja, kojima je potrebna rehabilitacija u smislu smanjenja negativnih utjecaja bolesti na kvalitetu života, što uključuje osposobljavanje za svakodnevni život i rad Uključeni su pacijenti sa sljedećim dijagnozama: shizofrenija, bipolarni poremećaj, depresija sa psihozom, paranoidna psihoza. Ciljevi programa Cilj rehabilitacijskog programa je realističan oporavak koji pacijentu dopušta život u zajednici u kojoj ostvaruje zadovoljavajuće socijalne veze s prijateljima i obitelji, kada god je moguće da se školuje, radi, prekvalificira se za posao, a kada je nesposoban za posao, da se nalazi u dijelu sustava koji mu omogućava bolju kvalitetu života u odnosu na njegov kapacitet. Za pacijente kod kojih je smještaj rizični faktor pogoršanja bolest, potrebno je naći zadovoljavajuća smještajna rješenja. Očekuje se da će razvijeni sustav rehabilitacije smanjiti česte bolničke hospitalizacije. Bolničko liječenje će se primijeniti uvijek kada je to u interesu pacijenta. Važni preduvjeti uspjeha programa Da bi program bio učinkovit potrebno je, paralelno s otvaranjem programa, uspostaviti suradnju i potaknuti inicijativu za otvaranje mogućnosti zapošljavanja/okupacije osoba sa smanjenom radnom sposobnošću ili radno nesposobnih, što je odgovornost drugih sektora društva, koje je nužno potaknuti na akciju korištenjem već postojećih zakonskih odredaba Zakona o socijalnoj skrbi, zapošljavanju i rehabilitaciji osoba s invaliditetom te nekih drugih zakona. Potrebno je surañivati s drugim strukama, npr. s medicinom rada, u stvaranju protokola za procjenu radne sposobnosti oboljelih i njihove profesionalne rehabilitacije, sa službama socijalne skrbi na programima smještaja i osposobljavanja za samostalan život. Broj pacijenata u programu rehabilitacije Broj osoba u programu rehabilitacije povezan je s brojem članova rehabilitacijskog tima i s potrebom intenziteta individualnog kontakta, a kreće se, za intenzivnije liječenje koje uključuje dva do tri kontakta s koordinatorom slučaja, u omjeru od 1 koordinatora u punom radnom vremenu na 15 pacijenata. Za manje intenzivne kontakte, u omjeru 1 na 25. Ova brojka,



153

dobivena u konzultaciji sa sustavima razvijenog case managmenta u Engleskoj i Australiji, treba biti testirana u praksi i po potrebi korigirana. Trajanje rehabilitacije Trajanje rehabilitacije je individualno, a ovisi o početnoj procjeni razine oštećenja socijalnog i radnog funkcioniranja i kapaciteta za rehabilitaciju, napredovanja u programu rehabilitacije i nekih drugih faktora te o evaluaciji potreba tijekom rehabilitacije. Ovisno o individualnim potrebama, u program rehabilitacije pacijenti će biti uključeni s različitom vremenskom učestalošću. Nakon završetka programa, dogovorit će se način daljnjeg praćenja pacijenta. Upućivanje u program izvanbolničke rehabilitacije Pacijente upućuju njihovi psihijatri. Inicijativa za upućivanje u Centar može takoñer biti potaknuta i od drugih stručnjaka, samih korisnika i članova njihove obitelji. Mjesto održavanja programa i terapijski tim Program rehabilitacijskog centra trenutno se održava u prostorima Psihijatrijske bolnice Vrapče u vremenu od 8 do 16 h. Pretpostavlja se da će se program u skorijoj budućnosti održavati izvan Bolnice Vrapče. Dio programa održavat će se u kući pacijenta i u gradu kao dio treninga socijalnih vještina. Osoblje Multidisciplinarni tim uključuje psihijatra-voditelja i supervizora rehabilitacijskog programa, psihijatra, liječnika na specijalizaciji, višu medicinsku sestru, socijalnog radnika, radnog terapeuta i psihologa i, po potrebi, druge stručnjake. Rad se provodi timski. Članovi tima imaju jasan opis poslova. Rad u timu uključuje case management principe imenovanja osobnog koordinatora programa, koji pomaže pacijentu u postizanju dogovorenih terapijskih ciljeva. Članovi tima sudjeluju u terapijskim aktivnostima u skladu s njihovom edukacijom. Tim održava redovite sastanke vezane za procjenu stanja, planiranje i evaluaciju liječenja za odreñenog bolesnika te izrañuje individualni terapijski plan za svakog pacijenta i redovito ima superviziju. Članovi tima komuniciraju s bolničkim sustavom, socijalnom službom, zavodima za zapošljavanje, domovima umirovljenika, policijom , nevladinim udrugama i drugima. Procjena terapijskih potreba , evaluacija i otpust



154

Procjena terapijskih potreba odreñuje se na sastanku tima, pacijenta i članova njegove obitelji, ako je to potrebno. Intervju se vodi na temelju strukturiranog upitnka koji pokriva sva područja bitna za procjenu i uključuje stanje bolesti i utjecaj bolesti na radno i socijalno funkcioniranje. Cilj procjene je izraditi plan terapijskih aktivnosti koji bi mogao pomoći pacijentu u povećanju vlastite sposobnosti, a u smanjenju nesposobnosti. Jedan od ciljeva je i izraditi plan prevencije ponovljene epizode bolesti. Svi sudionici programa procjenjivani su na njegovu početku i na kraju, kako bi se mogao procijeniti ishod rehabilitacije. Procjenjuje se stanje psihopatologije, kognitivno i socijalno funkcioniranje, zadovoljstvo programom, broj hospitalizacija i drugo. Bazična procjena odnosi se, ulaskom u program rehabilitacije, na dijagnostičku procjenu, procjenu rezultata dosadašnjeg liječenja, rehabilitacijsku procjenu i rehabilitacijski plan. Procjena se odnosi na biološke, psihološke i socijalne potrebe, uključujući duhovne i kulturne potrebe. Biološke potrebe uključuju procjenu cjelokupnog zdravstvenog stanja pacijenta i plan medikamentnog liječenja. Kliničko stanje pacijenta, u smislu procjene psihičkog statusa, uključuje dijagnostičku procjenu postojećih simptoma bolesti, procjenu rizika agresivnog i suicidalnog ponašanja i procjenu socijalnog i radnog funkcioniranja. Medikamentno liječenje (sadašnje i ranije) uključuje procjenu suradljivosti, učinkovitosti, nuspojava i, kada je potrebno, modifikaciju medikamentnog plana liječenja u skladu s internacionalno prihvaćenim standardima liječenja. Psihološke i socijalne potrebe uključuju procjenu potrebe za psihoterapijom i psihosocijalnim postupcima. Psihoterapija uključuje grupnu i individualnu te minimalni suportivni psihodinamski okvir razumijevanja odnosa terapeut – pacijent i druge psihoterapijske intervencije kao što je, npr. kognitivno-bihevioralna psihoterapija za psihotične pacijente, a nakon završene edukacije iz ove tehnike, uključuje i obiteljsku psihoterapiju. Psihosocijalni postupci uključuju niz psihosocijalnih postupaka koje treba primijeniti u postupku rehabilitacije pojedinačnog pacijenta. Postupci uključuju: edukaciju o bolesti, plan sprječavanja recidiva bolesti, edukaciju iz socijalnih vještina, rad s obitelji, radnu terapiju (obavezno), likovnu terapiju i glazbenu terapiju (kada su na raspolaganju). Socijalni postupci uključuju: nužne intervencije potrebne za ostvarivanje prava pacijenta povezanih sa psihičkom bolešću prema zakonu, procjenu potrebe za smještajem i pronalaženjem radnog mjesta, stvaranje socijalne mreže podrške, upućivanje u udruge korisnika usluga. Sudjelovanje obitelji bitno je dogovoriti s pacijentom jer ono mora biti provedeno jedino uz njegov pristanak. Potrebe pacijenta procjenjuju se u individualnim razgovorima s



155

članovima tima i na zajedničkom razgovoru na kojem se donosi plan rehabilitacije.

Plan rehabilitacije Nakon prikaza rezultata procjene stanja pacijenta, na timskom sastanku potrebno je pažljivo izraditi plan rehabilitacije i odrediti odgovorne osobe za svaki dio rehabilitacijskog plana. Koordinator za pojedinačnog pacijenta zadužen je za praćenje izvoñenja plana i za organizaciju timskog sastanka za evaluaciju postojećeg stanja te za promjenu rehabilitacijskog plana kad god je potrebno. Rehabilitacijski plan je dogovoreni plan rehabilitacije izmeñu rehabilitacijskog tima, pacijenta i, po potrebi, članova obitelji. Pisani primjerak plana rehabilitacije pacijent takoñer dobiva. Pacijent je nazočan na sastanku tima na kojem se donosi plan rehabilitacije. Ukoliko je liječnik obiteljske medicine uključen u rehabilitacijski plan, takoñer dobiva primjerak rehabilitacijskog plana. Kada je u plan rehabilitacije uključen član obitelji, potrebno je učiniti neovisnu procjenu potreba člana obitelji, u smislu planiranja rada s obitelji i procjene njegovih individualnih potreba. Plan rehabilitacije radi se timski temeljem sinteze procjena pojedinačnih članova tima i prema specifičnom protokolu kojega pojedini članovi tima koriste za samostalnu procjenu, pa postoji protokol psihijatra/liječnika, socijalnog radnika, psihologa, radnog terapeuta i medicinske sestre. Procjena se, u pravilu, obavlja u rehabilitacijskom centru, a kada je potrebno, obavlja se u kući pacijenta uz pristanak obitelji.

Suradnja s udrugama korisnika usluga Suradnja s nevladinim udrugama koje organiziraju programe za osobe koje boluju od psihotičnog poremećaja, u skladu je sa stručnim programom osnaživanja pozicije pacijenta i aktivnog sudjelovanja u liječenju. Centar za rehabilitaciju u zajednici surañivati će s udrugama korisnika usluga koje uključuju i neke druge udruge (npr. udrugu roditelja i dr.) koje pružaju različite programe komplementarne sistemskim Vladinim programima. Upućivanje u programe udruge bit će korišteno kad god je to primjereno za pacijente koji su uključeni u program rehabilitacijskog centra. U dogovoru s udrugom ''Svitanje'', pacijenti će moći biti uključeni u grupe samopomoći nakon završenog programa rehabilitacije, kada procijene da bi im takva aktivnost pomagala u održavanju vlastita zdravlja. Standardi liječenja Standardi liječenja uključuju, uz standarde dobre prakse u zajednicama s razvijenim sustavima psihijatrije, i case managment principe ( koordinatora



156

liječenja) te pravo pacijenata na potporu u kući, kada su procijenjeni da ne predstavljaju visok rizik za agresivno ili suicidalno ponašanje. Koordinator liječenja je član tima zadužen za koordiniranje aktivnosti koje su dogovorene u okviru tima temeljem procjene svih potreba pacijenta koje su u svrhu liječenja. Koordinator liječenja je najčešće socijalni radnik, psiholog, radni terapeut, liječnik, a može biti i psihijatar.

Suradnja s drugim službama Neophodno je imati jasnu komunikaciju izmeñu različitih službi u kojima se liječi isti pacijent. Kada se radi o pacijentu koji se otpušta iz bolnice, bitan je sastanak koordinatora, psihijatra ili cijelog tima sa psihijatrom koji je liječio pacijenta, ovisno o pojedinom bolesniku. Informacije o liječenju od neprocjenjive su važnosti za nastavak liječenja samog pacijenta. Bitna je suradnja sa psihijatrom koji ambulantno vodi pacijenta, socijalnom službom i radnom sredinom izvan bolnice.

Program liječenja Program liječenja uključuje različite terapijske aktivnosti: stabilizaciju psihofarmakološke terapije s obzirom na učinkovitost i nuspojave (u dogovoru sa psihijatrom koji propisuje lijekove), edukaciju o bolesti, antistigma program, trening socijalnih vještina, ovisno o specifičnosti deficita, s naglaskom na osamostaljivanje, raspolaganje novcem, komunikaciju, zapošljavanje, organizaciju slobodnog vremena, rad s obitelji u grupi; individualno uključujući i kućni posjet, grupe zdravih stilova življenja, kreativne radionice u sklopu radne terapije. Program uključuje i različite mogućnosti voñenja odreñenih aktivnosti ili suvoditeljstva, vezanih uz sposobnosti pacijenta, kao što su kuharska, kompjutorska, plesna i druge radionice. Zaključak Centar za rehabilitaciju u zajednici bitna je organizacijska jedinica psihijatrije u zajednici koja primjenjuje individualizirani pristup te posvećuje jednaku pozornost sposobnostima koje potiče i nesposobnostima koje nastoji smanjiti. Terapijski program orijentitran je na optimalan oporavak od bolesti sa svrhom minimalizacije negativnih posljedica bolesti na život pacijenta.



157

Pogled na koncept „Case manager“-a u Hrvatskoj prema teorijama menadžerskih sustava

Mr. sc. Ema N. Gruber, dr. med.*

Cilj: Opisati menadžment hrvatskog zdravstvenog sustava, sektora mentalnog zdravlja, kroz princip „Case manager“-a za osobe koje boluju od psihotičnog poremećaja kao što su shizofenijja i bipolarni poremećaj gdje se očekuje da će bolesnik duže vrijeme korisititi zdravstveni sustav i druge sustave jer u velikog broja oboljelih bolest pokazuje dugotrajan tijek . Zbog toga ćemo, kroz prikaz pacijenta XXX, prikazati razliku izmeñu uobičajenog sustava i sustava case managementa. Polazne činjenice: Koncept „Case manager“-a za duševne bolesnike, negdje nazivan i princip care coordinatora ili Assertive outreach treatment, u našoj je zemlji nov i trenutno se nigdje ne provodi, osim u novonastalom Centru za rehabilitaciju duševnih bolesnika PB Vrapče te u Udruzi „Sretna obitelj“ Popovača. Centar za rehabilitaciju duševnih bolesnika u PB Vrapče službeno je otvoren 26. veljače 2007. godine. „Case manager“ je osoba koja povezuje zdravstveni sustav sa svim sektorima, podsustavima, podsustave s duševnim bolesnikom koji je u središtu zbivanja i drugim sustavima i podsustavima koji nisu zdravstveni sustav, ali potrebno je njihovo uključivanje. „Case manager“ nije samo osoba koja organizira bolesnikove potrebe koje se odnose na zdravlje, već, „Case manager“ kao osoba, može povezati i bihevioralni pristup s pristupom otvorenog sustava oko duševnog bolesnika jer stavlja bolesnika, odnosno njegove potrebe, u središte zbivanja. Ne samo da promatra i odgovara na to kako se bolesnik ponaša u sustavu i kako se svi članovi različitih podsustava ponašaju prema njemu, već te činjenice povezuje s bolesnikom u odnosu na mjesto njegova življenja, prostorni smještaj na razini grada, županije, Hrvatske i EU. Podsustavi zdravstvenog sustava su davatelji usluga (primarna i sekundarna zaštita), farmaceutski sektor, ekonomika i financiranje, upravljačke funkcije i obrazovanje. Kako se ponašaju pojedini elementi ovih podsustava prema bolesniku, a kako on prema njima? _______________ * Meñunarodni poslijediplomski studij menadžmenta u zdravstvu (LMHS) Tim za liječenje duševnih bolesti u zajednici, Centar za rehabilitaciju



158

U hrvatskom zdravstvenom sustavu, sektoru mentalnog zdravlja, prema bihevioralnom pristupu menadžmentu sustava, ponašanje ljudi ključno je za produktivnost. Što je menadžer svjesniji njihovih potreba, učinkovitiji je u svojem radu i cilju da ih učini što produktivnijim. Kada je riječ o bolesniku koji boluje od kronične duševne bolesti (psihotičnih poremećaja, shizofrenije), u odreñenom broju bolesnika potrebna mu je daljnja pomoć i nakon hospitalizacije, kako bi svoje ponašanje uskladio s ponašanjem ostalih članova podsustava. U tablici su, KROZ PRIKAZ «TIPČNOG PACIJENTA» koji je višekratno hospitaliziran u psihijatrijskoj bolnicu unazad dvije godine, prikazane razlike u odnosu, liječenju i ishodu osoba koje boluju od shizofrenije te svih drugih aktera podsustava u zdravstvu, u odnosu na sustav u kojem postoji case manager i klasični sustav bez case managera. Razlike proizlaze iz različitog pristupa rješavanju problema koji se pojavljuju tijekom liječenja, a povezane su s većom učestalošću neke pojave. Tablica: Razlike izmeñu case managementa i klasičnog sustava Ponašanje podsustava u sustavu

Sustav sa „Case manager''-om Sustav bez „Case manager“-a

Kako se bolesnik ponaša?

Bolje se snalazi u sustavu, osjeća se sigurnije, ima doživljaj da može utjecati na svoj život, lakše ostvaruje svoja prava. Lakše se nosi s pogoršanjima bolesti i ranije se javlja na liječenje. Manje je stigme, ima više nade i vidi mogućnost oporavka. Sustav osnažuje poziciju pacijenta.

Nesiguran u sustav, misli da će ga svako pogoršanje dovesti u bolnicu. Manji uvid u bolest, negiranje i odbijanje pomoći, manja suradljivost. Veća vjerojatnost relapsa bolesti, učestale hospitalizacije. Veća mogućnost zloupotrebe i neostvarivanja prava i više stigme. Sustav potiče pasivnost i povećava beznadežnost.

Kako se ponašaju članovi njegove obitelji?

Dobivaju potporu, stječu vještine koje mogu dovesti do smanjenja relapsa, postupka u kriznoj situaciji. Podjela odgovornosti, prevencija sagorijevanja i smanjenje rizika za obolijevanje člana

Pretjerano zaštitnički ili kritizirajući stavovi doživljavaju se kao kontrola, a ne kao suradnici, ili kao krivci za bolest. Nesigurni su kako postupiti u trenutku krize.



159

obitelji. Kako se ponašaju psihijatri?

Na pogoršanje gledaju kao na kriznu situaciju i pažljivo se sagledavaju različiti doprinosi psihosocijalnih faktora. Intevenira se istodobno na biološkoj i psihosocijalnoj razini. Dio su multidisciplinaranog tima koji dijeli odgovornost s drugim članovima tima. Kontinuriano se radi procjena suicidalnog i agresivnog rizika. Psihijatri koji surañuju sa sustavom case managmenta imajuj pozitivan stav, drugi su ambivalentni ili nezainteresirani. Postoji mogućnost pogoršanja kod liječenja u kući.

Najčešće pogoršanje vide kao neefikasnost psihofarmakoterapije, a zanemaruju se drugi faktori. Obično se farmakoterapija mijenja, a bolesnik se hospitalizira.

Kako se ponaša uprava psihijatrijske bolnice?

Bolnica surañuje s case managerom, a procjena potrebe za case managerom radi se za vrijeme boravka u bolnici.

Uprava bolnice je ambivalnenta jer je opterećena trenutnim konfliktom interesa jer svoju financijsku uspješnost gleda kroz popunjenost kreveta. Porast propisivanja atipičnih antipsihotika vidi kao porast troškova.

Kako se ponaša njegov liječnik PZZ?

Bolje surañuje jer u slučaju krize ima osobu koju može nazvati. Drugačije gleda na bolesnika, stigma se smanjuje.

Piše uputnice za hospitalizaciju, većinom i bez da vidi bolesnika. Stigma je izražena.

Kako se ponaša medicinsko osoblje koje nije u sustavu case managmenta?

Sumnja da je takvo nešto uopće moguće, uvidjevši kasnije prednosti tog modela.

Pretjerano zaštitničiki, s gubitkom nade u poboljšanje. Smanjen je interes za osobnu sudbinu bolesnika jer je već sve poznato i nema se što promijeniti. Pasivan stav može potaknuti razvoj hospitalizma.

Kako se ponašaju studenti

Pristup se uklapa u svjetske smjernice za poučavanje iz područja mentalnog zdravlja,

Bolesnik nije zanimljiv jer je sve «poznato», ima debelu povijest bolesti, dobar je za



160

medicine i drugih struka, institucije obrazovanja?

s naglaskom na rješavanju problema. Više su zainteresirani za osobnu sudbinu pacijenta. Dobivaju cjelovitiji pristup razumijevanja bolesti, plana liječenja i ishoda liječenja. Smanjuje se stigma neizlječivosti.

prikaz psihopatologije studentima, te se podržava mit o neizlječivosti.

Kako se ponaša socijalni radnik i centar za socijalnu skrb?

Uspostavlja se partnerski odnos, «problem» stimulira socijalnog radnika da radi više terapijskih intervencija iz njegovog djelokruga.

Rješavaju se prava iz socijalne skrbi, pokreće se zahtjev za skrbništvo, za procjenju spsosobnosti te za samostalan život i prije nego što je rehabilitacija pokušana.

Kako se ponašaju članovi udruge bolesnika?

Prihvaćaju bolesnika, aktivno surañuju s „Case managerom“ u rehabilitaciji.

Prihvaćaju bolesnika kad sam doñe, ne uključuju se u poticanje ponovnih dolazaka ili upućivanje na traženje pomoći kada je to potrebno ako pacijent izostane.

Kako se ponaša djelatnik zavoda za javno zdravstvo?

Uviña veći broj statističkih podataka koji mogu poslužiti boljem planiranju i donošenju mjera iz njihova djelokruga, a otvara se i mogućnost suradnje.

Bolnička statistika radi se po sili zakona, a manje služi za planiranje promjena u sustavu.

Kako se ponaša HZZO?

Prema HZZO-u upućen je prijedlog da se case managment program prihvati kao program i na taj način financira.

Priznaje usluge koje se mogu provesti kao dnevne usluge od kojih značajan broj nedostaje, kao što je, npr. intevencija tima na terenu, vrednovanje rada mulitidisciplinarnog tima koji nije liječnik

Kako se ponašaju nadležna ministarstva, voditelji ureda službi za zdravstvo, rad i socijalnu skrb u gradu?

Ministarstvo je potaknulo razvoj case managementa, ali još uvijek pasivno i bez dovoljno konkretne podrške. Grad je podržao djelovanje Centra za mentalno zdravlje Zapad koji trenutno nije u sustavu case managmenta.

Podrška samo na verbalnoj razini koja nikoga ne obavezuje. Investiraju u bolnički sustav, ne razvijaju psihijatriju u zajednici, nema politike mentalnog zdravlja niti strategije razvoja psihijatrije u zajednici.



161

Kako se ponašaju grañani grada?

Manje stigmatizirajućih stavova.

Stigma opasnosti, nesposobnosti i neodgovornosti.

Kako se ponaša predsjednik države?

Zalaže se za ulazak Hrvatske u EU, što znači i korak prema psihijatriji u zajednici.

Na kavi s predsjednikom 2006. godine, predsjednik je pristao biti pokrovitelj borbe protiv stigme duševne bolesti.

Kako se ponašaju političari?

Veća je mogućnost razvoja programa koje je država dužna omogućiti vulnerabilnim skupinama. Manji je strah od psihički bolesnih.

Govore o važnosti mentalnog zdravlja kada je to prikladno, bez dovoljno zalaganja za konkretne pomake na tom području i definiranje problema.

Kako se ponašaju ljudi u Europi?

Case manager stimulira pacijenta na društvenu aktivnost. Pacijent je važan subjekt u donošenju odluka koje se tiču sustava liječenja, uključen je u različita tijela koja donose odluke, „Case manager“ i pacijenti na različitim sastancima ravnopravno komuniciraju, smanjuje se izolacija pacijenta, ima mogućnosti internet komunikacije, smanjuje se stigma.

Povećava se broj udruga u mentalnom zdravlju koje nemaju dovoljno financijske potpore za svoj rad i koje nedovoljno surañuju sa sustavom liječenja.

Kako se ponaša politika i EU?

Investiraju novac u liječenje po principu case managementa, podupiru princip psihijatrije u zajednici.

Uvjereni da se duševnim bolesnicima u Hrvatskoj krše prava, nezadovoljni velikim psihijatrijskim bolnicama i dugotrajnim hospitalizacijama traže da se Hrvatska uskladi s trendovima organizacije psihijatrijske službe u zajednici.

Uspjeh ovisi o predanim i vještim ljudima, odnosno o njihovoj sposobnosti snalaženja u sustavu i podsustavima koji ih okružuju. U tome im pomaže njihov „Case manager“, osoba koja jača njihove vještine, motivira ih na uspjeh i komunikaciju i pomaže im da ustraju u rehabilitaciji, da prate,



162

zajedno s bolesnikom, ponašanje elemenata podsustava i svojim ponašanjem integriraju se meñu njih. Prema teoriji otvorenog sustava menadžmenta sustava, svaki sustav je podsustav onog iznad sebe. Identifikacija sustava na različitim razinama pomaže apstraktnu teoriju spustiti na razinu konkretne primjene. Svrha je da duševni bolesnik, kao sustav, postane što bliži otvorenom sustavu, a ne samodostatna jedinka. Budući da, da bi preživio ovisi o okolini, treba ga otvoriti da s njom stvori mreže komunikacije. Umjesto da živi prema teoriji kaosa, da vlastiti život živi prema pravilima baziranima na bolesti, zaokupljen svojom bolešću, krećući se u zatovrenom krugu krivih pretpostavki, dezorganizirano od danas do sutra, u zatvorenom sustavu s malo komunikacija i interakcija izvana, pomaže mu se da razvije kompleksni adaptivni sustav potpomognut organizacijom (Centrom za rehabilitaciju i Timom za liječenje duševnih bolesti u zajednici) koja je takoñer otvoreni sustav za sebe te dio podsustava kao i bolesnik sam. Time je duševni bolesnik, po geografskoj osnovi, dio svoje obitelji, stanar u zgradi stanova, vlasnik dijela zgrade u svojoj ulici, u svom kvartu, grañanin svojega grada, svoje županije, državljanin države Hrvatske koja je članica država Europe i svijeta, a nalazi se na 45 49N 16 02E geografskoj dužini i širini. Dio je, takoñer, i grupe, populacije ljudi koji boluju od duševne bolesti, bolesnik koji pripada svojoj bolnici, dio je populacije svojeg liječnika PZZ, dio je tima svog centra za rehabilitaciju, štićenik je svojeg centra za socijalnu skrb i populacijska jedinka svojeg zavoda za javno zdravstvo, svojeg ministarstva zdravstva, dio populacije svjetske zdravstvene organizacije. Na kraju Možemo li preporučiti da se model case managementa, odnosno mreža povezivanja podsustava i voñenja bolesnika kroz sustav, provodi u cijeloj Hrvatskoj? Prema Universall process approach, univerzalnom pristupu menadžmentu sustava, možemo li preporučiti ovakvu organizaciju, odnosno voñenje duševnog bolesnika kroz sustav i podsustave, kao pristup i metodu bez obzira na okolinu odnosno županiju i uvjete u Hrvatskoj? Nažalost, to je samo djelomično dobro rješenje jer svaki sektor ima svoje posebnosti. Možemo preporučiti 80% ključnih pravila, procesa i pristupa, no, na primjer, Bolnica u Popovači može ovaj model primijeniti samo na dio svojih hospitaliziranih bolesnika nakon završetka liječenja. Naime, u bolnici se liječi samo dio bolesnika iz Sisačko-moslavačke županije, pa je model voñenja bolesnika odnosno psihijatrija u zajednici moguća. Ostali bolesnici dolaze na produženo višemjesečno liječenje iz istočne i središnje Hrvatske. Model za



163

njih trebao bi se napraviti u njihovim županijama koje su drugačije po specifičnostima, potrebama, planovima. Možemo li algoritmima, shemama, guidelines-ima, odnosno znanstveno utvrñenim postupcima i činjenicama, osigurati dobar menadžment, odnosno vodstvo i organizaciju psihijatrije u zajednici u Hrvatskoj kao podsustava sektora mentalnog zdravlja? Prema Operational approach, operativnom pristupu menadžmentu sustava, bez znanstvenog aspekta nema dobrog menadžmenta. Budući da kod nas nema znanstveno utemeljenih činjenica o području psihijatrije u zajednici, morali bismo ih uvesti iz drugih europskih zemalja. No, znanstveni aspekt, odnosno primjena modela drugih zemalja ili čak primjena modela naše vlastite zemlje u različitim sektorima nije dovoljna. Ključne odluke donose ljudi, „Case manager“-i na terenu, a znanstvena analiza i podaci koje su prikupili samo su jedan od faktora koji im pomaže donijeti odluku za pojedinog bolesnika. 90% je u implementaciji tih znanstvenih postupaka, analiza činjenica, a 10% u samoj strategiji ili planu. Bilo bi dobro ojačati „Case managere“ kao osobe, kontinuirano im omogućavati grupnu potporu, superviziju i kontinuiranu edukaciju, no prevelika kontrola svega što rade, zatrpanost administracijom i analizama te inzistiranje na korištenju algoritama svih postupaka može postati izvor opterećenja, stoga je vrlo važno tome odrediti pravu mjeru. Možemo li ovakvom menadžmentu pristupiti principom kontrole kvalitete? Koliko na kvalitetu rada utječe zadovoljstvo pojedinog duševnog bolesnika kojeg vode? To je osnovno. Glavni indikator koji pokazuje kakva je kvaliteta skrbi prema duševnom bolesniku u sustavu je relaps bolesti, odnosno hospitalizacija. Kako bi izgledao dijagram riblje kosti za problem duševnog bolesnika u našem zdravstvenom sustavu? Pitanje koje se postavlja: Zašto neki kronični duševni bolesnici imaju visoku stopu relapsa bolesti i ponovnih hospitalizacija?



164

RELAPS BOLESTI

PONOVNA

HOSPITALIZACIJA

Podsustav obitelj Problemi u obitelji

Podsustav

financije i

ekonomika

Problemi sa

financijam

Podsustav društvo Problemi u društvu i zajednici, socijalni

Podsustav farmaceutski sektor Problemi u uzimanju lijekova

Podsustav

pružatelja usluga

Medicinsko

osoblje, problemi

s pružateljima

usluga

Podsustav organizacija vodstvo

sustava

Problem- neorganiziranost,

nesnalaženje u sustavu, loša

organizacija sustava

Kumulacija stresa, loše sučeljavanje sa stresom

STIGMA DUŠEVNE BOLESTI

Nedostatak psihosocijalnih iintevencija

EE faktor: povećana protektivnost i povćeana kritičnost

Loš socijalni status, loši životni uvjeti

Nezaposlenost, gubitak posla

Stresni životni dogañaji, rat

Nedosstatak psihijatrije u zjednici

Stigma u društvu

Nuspojave lijekova

Lijek nije na recept

participacija

nesuradljivost

Nesosobnost zapošljavanja, honorarnog posla

Nema zdravstvenog osiguranja

Ne oslobañanje od participacije

Nesposobnost ostvarivanja prava na uzdržavanje

Loše psihičko stanje Kršenje prava

Stigma

Nema kontinuiteta liječenja

Nejasan postupak u kriznim situacijama

Prisilna hospitalizacija invaliditet

Nemogućnost zapošljavanja, Siromaštvo države

Siromaštvo obitelji

RELAPS BOLESTI

PONOVNA

HOSPITALIZACIJ

A



165

Case report, IV. hrvatski psihijatrijski dani, Opatija 2007.

Od kad imam svog „case managera”, vratila sam se u život….

E. N. Gruber*, S. Ivezić - Štrkalj**, S. Martić Biočina***, M.

Agius****, S. Gotovac******, Z.Cazi Gotovac****** Uvod: Autori prikazuju primjer bolesnice rehabilitirane po principu „case managementa“ od strane „case managera“, člana Tima za liječenje duševnih bolesti u zajednici (Community Mental Health Team). Principi „case managementa“ bazirani su na preporukama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO 2004.) i IRIS preporukama (NBMH Trust,1999.), uzimajući u obzir osnovne standarde za menadžment bolesnika s teškom duševnom bolešću (Basic standards for management of patients with serious mental illness in the community, Agius 2005.). U prikazanom slučaju upotrijebljen je Asertivni model liječenja u zajednici (Assertive outreach treatment, Burns 1995, Scot 1995., Wolfsan 1990.). Za bolesnicu čiji slučaj prikazujemo, kao i za neke kronične duševne bolesnike oboljele od psihotičnih poremećaja koji se učestalo hospitaliziraju u psihijatrijskim ustanovama, potrebe liječenja i rehabilitacije razlikuju se od potreba ostalih duševnih bolesnika. Naime, program rehabilitacije u njihovu je slučaju kombiniran i intenzivan, odnosno prilagoñen svakom bolesniku posebno, zbog čega i postoji tzv. „case manager“, odnosno menadžer bolesnikova slučaja, osoba koja za bolesnika odreñuje program i ciljeve, procjenjuje njegove potrebe, što mu pomaže da se snañe u rascjepkanom sustavu ponude različitih sadržaja i posebnostima svojih potreba nakon otpusta iz bolnice, te ga na taj način sprječava da ponovno završava na čestim bolničkim liječenjima (Gruber 2007.). __________________ * Neuropsihijatrijska bolnica «Dr.I.Barbot», Popovača, Poslijediplomski studij Menadžmenta u zdravstvu (LMHS) Zagreb, Tim za liječenje duševnih bolesti u zajednici (Community Mental Health Team), Centar za rehabilitaciju ** Psihijatrijska bolnica Vrapče, Tim za liječenje duševnih bolesti u zajednici (Community Mental Health Team), Centar za rehabilitaciju ***Psihijatrijska bolnica Vrapče, **** Bedfordshire Centre for Mental Health Research in Association with University of Cambridge, Luton trust, London, England ****** Udruga „Duga“, Centar za rehabilitaciju



166

„Case manager“ takoñer procjenjuje i potrebe članova obitelji bolesnice kako bi ih, prema potrebi, takoñer uključio u tretman (Gruber 2006.), kao i procjenu rizika kojima je bolesnik izložen, uključujući i rizik od samoozljeñivanja. Prikaz slučaja: Bolesnica S.G, 1976.god., nezaposlena, srednje stručne spreme, neudana, bez djece, živi s majkom, liječi se pod dg. F 20.1 od svoje 19-te godine, unatrag 10 godina. Od tog vremena hospitalizirana je 8 puta u dvije psihijatrijske bolnice. Zadnja hospitalizacija bila je prije godinu dana. Redovito se ambulantno kontrolira jednom mjesečno, od lijekova uzima Leponex (klozapin) 100mg 3x1 tbl, Rispolept (risperidon) 3mg 2x1 tbl, ne navodi nuspojave lijekova. Uključena je u program „case managementa“ Tima za liječenje duševnih bolesti u zajednici, Centra za rehabilitaciju PB Vrapče od prosinca 2006. do ožujka 2007. godine. Metode: Sastavljen je individualni plan, program i ciljevi rehabilitacije, prema procijenjenim potrebama bolesnice. Plan je napravljen zajedno s bolesnicom, obitelji, „case managerom“ i Timom za liječenje duševnih bolesnika u zajednici. Plan je u tri navrata tijekom provoñenja programa procijenjen i nadopunjen te prilagoñen bolesnici u dogovoru s njom. U radu su rabljene individualne i grupne kognitivno-bihevioralne intervencije. Rañena je psihoedukacija, anti-stigma program, welness program, učenje socijalnih vještina, radno-okupaciona terapija i prepoznavanje ranih znakova relapsa bolesti metodom karata. Kako bi se na svakom susretu s „case managerom“ procijenile potrebe bolesnice i zabilježili ishod i rezultati za preglednije praćenje, „case manager“ je sastavio poseban oblik dnevnika praćenja, prikazan na Tablici 1. Rezultati: Bolesnica se 20 puta sastala sa svojim “case managerom”. U njezinu slučaju “case manager” je bila specijalizantica psihijatrije, član Tima za liječenje duševnih bolesnika u zajednici. Case management iskustvo pokazalo se kao dobro za „case managera“, budući da je mogao vidjeti bolesnicu izvan bolnice kao osobu koja radi svakodnevne poslove, osobu iza simptoma kao i različite perspektive njezine bolesti. Dnevnik “case managera” s razlozima susreta s “case managerom”, dogovorima, procjenama potrebe, postavljenim i zajednički dogovorenim



167

ciljevima, procjenom potrebe obitelji i primjenom dijagnostičkih skala prikazan je na tablici 1. Tijekom četiri mjeseca rada, “case manager” je 4 puta bio u kućnoj posjeti kod bolesnice, u tri navrata zajedno su otišli na izlet u mjesta izvan Zagreba, a u 11 navrata zajedno su sudjelovali na društvenom dogañaju. Ostale aktivnosti opisane u dnevniku bolesnica je obavljala sama. Bolesnica je kontinuirano, kod kuće i na kreativnoj radionici za odrasle u Centru za zapošljavanje, angažirana radno-okupacionom terapijom, izrañivanjem nakita “Tiffany” tehnikom, izradom “Vitrage” u staklu i staklenih predmeta “Fuzija” tehnikom. Uloga „case managera“ u ovom slučaju bila je: procjena potreba, kontinuirana potpora, promatranje i usklañivanje bolesničinih potreba i interesa sa službama i sadržajima u zajednici, zajednički rad s bolesnicom oko ostvarivanja dogovorenih ciljeva, rad i komunikacija s ostalim članovima tima i s obitelji bolesnice. Završnom procjenom individualnog plana bolesnice pokazalo se da je bolesnica ispunila ciljeve i potrebe dogovorene na početku programa. Povećala je broj socijalnih kontakata, počela se koristiti računalom i Internetom, poboljšala je znanje računalnih programa, u stanju je izraditi poster/plakat, poboljšala je znanje o svojoj bolesti i prepoznavanje ranih znakova relapsa, samostalno kod kuće kuha za sebe i za majku, odlazi u nabavku hrane, frizeru, na svoje tečajeve kao i na grupne aktivnosti u Centar za rehabilitaciju. Naučila je osnovne principe zdrave ishrane, zdravog životnog stila i navika, izradom nakita koji prodaje zarañuje za svoj džeparac. Evaluacija rada: Na početku i kraju liječenja primijenjena je Threshold assesment grid (TAG) procjenska skala koja obuhvaća 7 domena, a služi za procjenu tjelesne mase problema bolesnika vezanih za mentalno zdravlje. Domene pokrivaju područja sigurnosti, rizika, potreba i nesposobnosti od razine minimalne do teške oštećenosti (www.iop.kcl.ac.uk/prism/tag). Procjena rizika (za sebe, za okolinu, za relaps bolesti), učinjena je na početku i kraju programa, pokazala je da je rizik bio minimalan, a bolesnica nije bila opasna niti za sebe niti za okolinu (domena 1,2,3,4). Procjena problema u vještinama samostalnog preživljavanja (domena 5), koje se odnose na probleme sa stanovanjem, grijanjem, osobnom higijenom, sposobnošću samostalne brige za dom, održavanjem čistoće, kupovinom hrane i odjeće, privreñivanjem dovoljno novca za život, sposobnošću samostalne upotrebe javnog prijevoza i sposobnošću da se nosi sa



168

somatskim zdravstvenim poteškoćama, na početku programa bila je umjereno zastupljena, a na kraju programa blago zastupljena. Psihološka procjena problema, koja se odnosi na pretjerano i neadekvatno ponašanje, probleme s halucinacijama, kognitivne probleme s pamćenjem, razumijevanjem i orijentacijom, probleme raspoloženja, probleme s čitanjem i pisanjem, manjak coping strategija nošenja sa životnim problemima, stav prema problemima, osjećaj otuñenosti (domena 6), na početku programa bila je umjereno zastupljena, a na kraju programa blago zastupljena. Socijalna procjena problema u odnosima s drugima i aktivnostima, kao što su smanjena sposobnost stjecanja prijatelja, manjak podržavajućih odnosa s okolinom, manjak intimnih veza, problemi u seksualnim odnosima, problemi u komunikaciji s okolinom, nemogućnost savladavanja svakodnevnih malih stresnih odnosa, problemi u nalaženju posla, putovanju, obrazovanju (domena 7), na početku programa bila je umjereno zastupljena, a na kraju programa blago zastupljena. Primijenjena je i Beckova skala depresivnosti (Beck A.T. 1966.), anksioznosti (Beck A.T. 1988.) i beznadnosti (Beck A.J. 1988.). Rezultati su bili BDI: 23, BAI: 16 i BHS: 2. Prema rezultatima skala, bolesnica je imala blage promjene u raspoloženju u smislu sniženog raspoloženja ispod kliničke važnosti, bila je blago anksiozna i minimalnog suicidalnog rizika. Ipak, dojam je „case manager“-a da bolesnica disimulira pri ispunjavanju samoprocjenskih skala u sklopu nedovoljne kritičnosti prema svojoj bolesti, te tu činjenicu treba uzeti u obzir. Upitnici stigme koje je bolesnica ispunila pokazali su: Upitnik stigme J, Ritsher, V.A. Palo Alto Health Care System (scor 52), Upitnik stigme E, Rogers, 1997. (scor 43), upitnik stigme B. Link, 1999. (scor 33). Bolesnica u sklopu specifičnosti svoje bolesti nije potpuno kritična prema svojem stanju, teško prepoznaje rane znakove relapsa svoje bolesti kao i svoje simptome te u sklopu toga treba promatrati i rezultate njezinih stigma upitnika. Kad se ova činjenica ne bi uzela u obzir, prema ovim bi se rezultatima zaključilo da je bolesnica vrlo malo stigmatizirana svojom bolešću. Klinički status bolesnice tijekom programa ostao je nepromijenjen. Učinjena je procjena tjelesnog zdravlja i zaključeno je da je bolesnica preteška sa BMI 36, no osim tjelesne mase, njezino tjelesno zdravlje bilo je u redu. Prepisana je dijeta i bolesnica je uključena u welness grupu koju je redovito pohañala. Rasprava: Specifičnosti „case management“-a koji se provodi u Centru za rehabilitaciju PB Vrapče od strane Tima za liječenje duševnih bolesnika u zajednici



169

uključuje elemente Kliničkog „case management“-a (Clinical case management, Muser 1998.), Asertivnog modela liječenja u zajednici (Assertive outreach treatment, Burns 1995., Scot 1995., Wolfsan 1990.), Modela osobnog jačanja (The personal strength model, Rapp 1988.) i Rehabilitacijskog modela (Rehabilitation model, Anthony 1993.). Kombinacija navedenih modela, odnosno specifičnosti „case management“-a koji se provodi u Centru za rehabilitaciju PB Vrapče, sastoje se u tome da se potrebe bolesnika procjenjuju na inicijalnom intervjuu, odnosno sastanku bolesnika s multidisciplinarnim timom, koji i provodi preporučeni program psihosocijalnih intervencija, a veći dio intervencija se provodi u grupi. Grupa je medij u kojem pacijent stječe znanja o svojoj bolesti, uključujući psihološki odnos prema bolesti, uči životne, radne i komunikacijske vještine. „Case manager“ stvara povjerljiv odnos s pacijentom, njeguje pozitivan transfer i pomaže mu u ispunjenu plana liječenja. Cilj liječenja je poboljšanje sposobnosti i smanjenje nesposobnosti za suočavanje sa životom. Naglasak je na obnovi nade, sposobnosti, ojačavanju bolesnika (empowerment), aktivnom stavu prema okolini i oporavku te uključenju u društvo (social inclusion). “Case manager” pomaže bolesnici da ostvari dogovoreni plan s cijelim timom koji sudjeluju u liječenju. „Case manager“ koji je vodio prikazanu bolesnicu koristio se pristupom Asertivnog modela liječenja u zajednici (Assertive outreach treatment, Burns 1995., Scot 1995., Wolfsan 1990.). Cilj “case managera” je razumjeti potrebe bolesnika, voditi bolesnika kroz ostvarivanje planiranog programa, uključujući i komunikaciju sa službama iz zajednice. Postoji 7 ključnih faktora na koje se “case manager” usredotočava kada razgovara s bolesnikom: 1. znati tko je bolesnik, 2. znati što bolesnik želi (na taj način može mjeriti bolesnikove sposobnosti i kapacitete da komunicira o svojim mislima, otkriti na koji način bolesnik najbolje uči ili kako iskustvo prolaska kroz program za bolesnika što ugodnijim i zanimljivijim, može pitati koje sposobnosti i vještine je bolesnik naučio, što ga zanima, je li njima zadovoljan, koliko je bolesnik fokusiran na traženje zapošljavanja i koliko su realistične njegove trenutne vještine i prošla iskustva u nalaženju zapošljavanja te koliko je to zaista potrebno), 3. pomoći bolesniku u postavljanju realističnih ciljeva (nije vjerojatno odmah dobiti visoko plaćeni posao na početku zapošljavanja, potreba za doškolavanjem, tečajevima, pokazati bolesniku što je realistično, a što nije), 4. usredotočiti bolesnikove napore na postizanje tih ciljeva, 5. pomoći re-formulirati bolesnikove negativne komentare o sebi u pozitivne, 6. obnoviti nadu, 7. pomoći u smanjenju utjecaja stigme na njegov život.



170

Da bi to bio u stanju, „case manager“ mora svoje predrasude i moralna gledišta ostaviti postrani i mora vjerovati u boljitak i mogućnost poboljšanja bolesnika. Predrasude imaju negativan učinak i smanjuju mogućnost zadobivanja bolesnikova povjerenja, što je vrlo važno. Nadalje, „case manager“ mora biti predan želji da pomogne svojem bolesniku. On tome mora posvetiti vrijeme i pažnju, integrirati ovih 7 faktora u način na koji razgovara s bolesnikom, što ponekad zahtijeva pravo umijeće. Neki bolesnici trebaju re-formulirati svoja vjerovanja o sebi, a neki se trebaju usredotočiti na postizanje povjerenja prema okolini itd. Pristup je individualan. Nadalje, „case manager“ mora prihvatiti da, ako pomogne bolesniku da postigne ono što su zajedno dogovorili na početku, onda to jest uspjeh i vodi do zadovoljstva bolesnika, iako ti dogovoreni ciljevi ponekad i nisu ono što je „case manager“ zamislio kao idealno rješenje iz njegovog medicinskog, javnozdravstvenog ili osobnog kuta gledanja. Nadalje, vezano za evaluaciju „case management“ programa, dokazano je da se malo može dobiti ako se usporeñuje „case management“ s tradicionalnim bolničkim uslugama, na načine i metodama kako se te standardne bolničke usluge i njihov učinak evaluiraju. Evaluacija se treba pomaknuti prema individualnom konceptu i kompleksnim intervencijama, treba se evaluirati kvaliteta života, mreža socijalnih kontakata, ispunjenje potreba bolesnika, zadovoljstvo bolesnika tijekom i na kraju programa, pa tako i socijalne posljedice moderne psihijatrije u zajednici, kao što su nasilje, poremećaji ponašanja i stigma koji takoñer trebaju biti mjereni i evaluirani ako se usporeñuju zdravstvene usluge (Burns T., 2001.). Ovakvi evaluacijski instrumenti u Hrvatskoj su tek u razvoju. Model korištenja tablice dnevnika „case managera“, sastavljen u svrhu lakšeg praćenja rada, procjena potreba i rezultata, pokazao se korisnim u ovom slučaju, no to nije standardna procedura korištena od strane tima. Model je baziran na Access data base računalnom programu i olakšao bi daljnje praćenje većeg broja bolesnika kao i jedinstvenu evaluaciju. Od početka prezentacije ovakvog oblika praćenja primljeni su upiti od strane Timova za psihijatriju u zajednici iz Engleske koji bi željeli koristiti takav dnevnik. Za sada je problem u činjenici da „case manageri“ tima za liječenje duševnih bolesti u zajednici Centra za regabilitaciju, u Centru rade manje od pola svojega radnog vremena, nisu plaćeni za prekovremeni rad niti za terenske intervencije, što ima utjecaja na njihovu motivaciju i dugoročno zadovoljstvo obavljenim poslom. U nastavku programa planira se s bolesnicom dogovoriti i postaviti nove ciljeve koji bi pratili njezine potrebe, a koji bi mogli uključivati nošenje



171

naočala, vožnju biciklom kao i druge oblike fizičke aktivnosti te druženje s vršnjacima, uključivanje najbolje prijateljice, takoñer bolesnice u „case management“ program, te njihovo zajedničko pohañanje programa i „peer“ motivacija za uspjeh, plan honorarnog zapošljavanja i Internet prodaje radova. Zaključak: Program “case managementa” prikazan u ovom radu nudi holističku procjenu bolesnikovih individualnih potreba s naglaskom na dobrobit bolesnika i uključenje u društvo. Procijenjene potrebe bolesnika realizirane su tijekom četveromjesečnog programa, a zajednički postavljeni ciljevi su ispunjeni. Bolesnica je poboljšala svoje socijalno funkcioniranje, aktivnije se uključila u život, unaprijedila svoje vještine suočavanja sa životnim sadržajima, što je dovelo do poboljšanja kvalitete njezina života i života njezine obitelji. Preporučamo daljnje razvijanje programa „case managementa“ s individualnim pristupom i grupnim intervencijama, kao i razvoj službi Timova za liječenje duševnih poremećaja u zajednici u drugim mjestima u Hrvatskoj. Ovaj pristup je zahtjevniji od dosadašnjeg pružanja zdravstvenih usluga i intervencija u području mentalnog zdravlja jer s bolesnikom uključuje odnos „jedan na jedan“, što smanjuje broj bolesnika kojima se pojedini terapeut u isto vrijeme „bavi“. Pristup zahtijeva kućne posjete bolesniku, terenski rad i stalnu interakciju s različitim službama u društvu, razvoj pojedinih službi u društvu i reorganizaciju postojećih, no, kao što je u ovom primjeru prikazano, uvelike pomaže u uspješnoj rehabilitaciji bolesnika, smanjuje broj ponovnih hospitalizacija te podiže kvalitetu života i bolesnika i njegove obitelji, što ga u konačnici čini isplativijim za društvo. Literatura: WHO: Mental Health Declaration and action plan for Europe, 2004. IRIS Guidelines: North Birmingham Mental Health Trust, 1999. Agius M., Martic- Biocina S., Alptekin K., Rotstein V., Morselli P & Persaud A: Basic Standards for Management of Patients with Serious Mental Illness in the Community Psychiatrija Danubina, 2005.; 17 (1-2): 42-57 .

Mueser: Models of Comunity care for Severe Mental Ilness: a review of research on Case Managment Schizophrenia Bulletin, 1998.; 24: 37-74. Burns T., Santos A.B.: Assertive Community Treatment: an update of randomised controlled trials. Psychiatric Services, 1995.; 46: 669-75. Scott J.E.: Assertive Community Treatment and „case management“ for Schizophrenia. Schizophrenia Bulletin, 1995.; 21: 657-67. Wolfsan M.: Assertive Community Treatment: an evaluation of the experimental evidence. Hospital & Community Psychiatry, 1990.; 41: 634-41. Rapp C.A.: The strengths perspectives of case menagment with patients suffering from severe mental disorder, NIMH University of Cansas, 1988.



172

Antohony W.A.: Rehabilitation oriented Case Managment in M Harris and H Bergman (eds) Case Managment for mentally ill ptients Theory and Practice Chur, Switzerland, Harwood Academic,1993. Gruber E.N., Ivezić-Štrkalj S., Agius M., ðorñević V.: Since I have my case manager, I am back to life. European Psychiatry Journal,200.7, vol 22, Suppl 1, 101-220. Gruber E.N., Kajević M., Agius M. & Martić-Biočina S.: Group psychotherapy for parents of patients with schizophrenia. International Journal of Social Psychiatry, 2006.; 52(6): 487-501. www.iop.kcl.ac.uk/prism/tag. Beck A.T., Steer R.A., Brown G.K:. Manual for the BDI-II. San Antonio, TX, The Psychological corporation, 1966. Beck A.T., Epstein N., Brown G. & Steer R.A.: An inventory for measuring clinical anxiety: Psychometric properties. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 1988.; 56(6): 893-897. Beck A.J., Steer R.A.: Manual for the Beck hopelessness scale. San Antonio, TX, The psychological corporation, 1988. Ritsher B.J., Otilingam P.G., Grajales M.: Internalized stigma of mental illness: psychometric properties of a new measure. Psychiatry Research, 2003.; 121: 31–49. Rogers E.S., Chamberlin J., Ellison M.L., & Crean T.: A consumer-constructed scale to measure empowerment among users of mental health services. Psychiatr. Serv.,1997.; 48, 1042-1047. Burns T., Fioritt A., Holloway F., Malm U. & Rossler W.: „Case management“ and Assertive Community Treatment in Europe. Psychiatric Services, 2001.; 52:631–636. Zahvala Timu za liječenje duševnih bolesti u zajednici iz Bedforda, Engleska (Acknowledgment to 'Bedford East CMHT', UK) Tablica 1. Dnevnik „Case manager“-a

Redni broj s

usreta

Razlog susreta s „case manager“-om. Dogovori i specifične intervencije učinjene.

Procjena potreba. Trenutne potrebe zajednički procijenjene.

Izrada plana, postavljanje i dogovaranje kratkotrajnih ciljeva, usklañivanje s dugoročnim ciljevima i potrebama.

Procjena potreba obitelji. Intervencije u obitelj, aktivnosti obitelji.

Evaluacija

1 Početni intervju s timom Procjena potreba, postavljanje kratkoročnih i dugoročnih ciljeva, dijagnostika, procjena težine problema.

Povećanje socijalnih kontakata, korištenje računala, nastavak radno-okupacione terapije, nošenje naočala, psihoedukacija, pravovremeno prepoznavanje

Druženje, otvaranje Internet adrese i komunikacija preko Interneta s „case managerom“, surfanje Internetom, nastavak izrade staklenog nakita „Tiffani“ tehnikom,

Razgovor s majkom, uzimanje anamnestičkih podataka, procjena potreba, predstavljanje i objašnjenje programa „case managementa“

Threshold assesment grid (TAG) Scor: 6 /domene 5,6,7 umjereno/, kognitivno bihevioral



173

prvih znakova relapsa bolesti.

predstavljanje programa „case managementa“, dogovaranje o sudjelovanju u programu.

na procjena.

2 Šetnja igralištem, ručak, kućna posjeta.

Pokazivanje kulinarskog umijeća i svojih radova u staklu, druženje.

Kuhanje makrobiotičkih specijaliteta.

Pomoć oko kuhanja ručka, podržavajuće ponašanje.

BDI scor:23 Hypomania self rating scale (HSRS) neg. BAI scor: 16 BHS scor: 2

3 Zajednički odlazak na bazen.

Druženje, fizička aktivnost.

Plivanje, druženje s ljudima, igre loptom.

4 Prisustvovanje godišnjoj skupštini partnerske udruge, zajednički izlet u Popovaču.

Druženje, psihoedukacija, destigmatizacija.

Druženje, komuniciranje sa sudionicima, sudjelovanje na okruglom stolu udruga bolesnika i obitelji.

Druženje na skupštini, aktivno sudjelovanje na okruglom stolu.

5 Zajedničko sudjelovanje na volonterskoj konferenciji.

Druženje, edukacija, destigmatizacija.

Dolazak na konferenciju, slušanje predavanja, razgovor s ljudima

6 Sastanak s timom, zajednička procjena dosadašnjeg plana, prilagodba daljnjeg rada.

Procjena dosadašnjeg plana, ispunjenja ciljeva, zadovoljstva bolesnice, prilagodba daljnjeg rada.

Razgovor s članovima tima, iznošenje svojih potreba i problema.

7 Zajednički odlazak na dane

Druženje, edukacija, destigmatizacija

Druženje, komuniciranje sa sudionicima



174

udruga. . 8 Zajednički

dogovor o uključenju u grupu samopomoći duševnih bolesnika

Druženje, uzajamna pomoć i podrška

Sudjelovanje u grupnom radu, svaki četvrtak u 13.30h.

9 Psihoedukacija grupna, zajednički izlet u Vrbovec.

Psihoedukacija, druženje.

Sudjelovanje u grupnom radu, slušanje predavanja o simptomima bolesti i uzimanju lijekova, nuspojavama lijekova, prepoznavanje ranih znakova relapsa bolest.i

Pomoć u grupi psihoedukacije, suport ostalim članovima obitelji iz grupe.

10 Razgovor o stigmi, razgovor o daljnjem tečaju obrade stakla tehnikom „Fuzije“.

Rad na samopoštovanju rad na kognitivnim distrozijama, stavovima prema sebi, destigmatizacija

Nastavak radno okupacione terapije, izrada nakita, „Fuzija“ tečaj, zapisivanje misli, ideja, osjećaja, zapisivanje dnevnog plana aktivnosti.

Financijska pomoć u odlasku na tečaj.

Ispunjavanje upitnika o stigmi i samo-stigmatizaciji.

11 Proslava roñendana, kućni posjet.

Druženje, makrobiotski ručak, puhanje svjećica na torti.

Kuhanje svečanog ručka od makrobiotičkih specijaliteta.

Minimalna pomoć u kuhanju svečanog ručka.

12 Sastanak sa timom, procjena dosadašnjeg provoñenja plana, potreba, ciljeva.

Upoznavanje drugih korisnika programa, zajednički dogovor o svečanom otvorenju Centra za rehabilitaciju.

Predstavljanje svojih radova na otvorenju, donošenje radova u staklu.

13 Dogovor o uključenju u

Zdrava prehrana i

Sudjelovanje u grupi welnessa,



175

welness grupu.

fizička aktivnost, smanjenje tjelesne mase.

učenje principa, zdrave prehrane, svaki utorak u 11.30h.

14 Dogovor o izradi plakata s grafitima, pregled dnevnika, izrada plana aktivnostii

Želja i potreba za aktivnim sudjelovanjem u otvorenju Centra, potreba za pokazivanjem svojih grafita javnosti.

Izrada plakata s grafitima, voñenje dnevnika aktivnosti.

Financijska pomoć bolesnici u izradi plakata.

15 Odlazak na otvorenje Centra za rehabilitaciju Sastanak sa timom.

Sudjelovanje u javnoj manifestaciji, pokazivanje svojih radova.

Pokazivanje svojih radova, druženje, komunikacija s članovima tima i korisnicima programa.

16 Zajednički dogovor oko nastavka welness grupe, telefonski.

Dogovor o mogućnosti kuhanja u sklopu grupe.

17 Zajednički dogovor o izradi postera, prezentacije slučaja za kongres, dogovor o uključivanju prijateljice u program, kućni posjet, procjena provoñenja plana i programa.

Potreba za pokazivanjem svojih radova, izražavanjem kreativnosti, pokazivanje novog fotoaparata, potreba za uključivanjem prijateljice u program.

Izrada dva postera kompjuterski, s grafitima, fotografijama, tekstom. Pitati prijateljicu želi li se uključiti u program „case management“ pa da zajedno idu na aktivnosti.

Razgovor o rezultatima tromjesečnog sudjelovanja u programu „case management“a, kupovina foto aparata bolesnici, poticanje fotografiranja.



176

18 Dogovor o zajedničkom odlasku na kongres u Opatiju, šetnja parkom, kućni posjet.

Druženje, pokazivanje svojih radova.

Odlazak i prisustvovanje kongresu, prikaz svoje bolesti, postavljanje svog postera.

Dogovor o odlasku na kongres i sudjelovanju na prikazu bolesti

Threshold assesment grid (TAG) Scor: 4 /domene 5,6,7 blago/

19 Kontinuirano dopisivanje internetom frekvencije od 1x tjedno do 1xmjesečno

Komunikacija s prijateljima i svijetom.

Dopisivanje i korištenje kompjutera i interneta.

Dopisivanje internetom, kupovina laptopa bolesnici i omogućavanje Internet pristupa.

20 Prisustvovanje kongresu prikaza slučajeva, izlet u Opatiju

Komunikacija sa svijetom, druženje, psihoedukacija.

Prikaz svog slučaja, postavljanje svog postera.

Sudjelovanje na kongresu.

„Tako dobar slučaj“ Ime mi je S.G. Imam 30 godina. Bolujem od shizofrenije već deset godina. Liječena sam u dvije psihijatrijske bolnice. Zbog bolesti sam izgubila tlo pod nogama, prekinula sam studij dizajna na prvoj godini. Dugo vremena slabo sam funkcionirala, dugo mi je trebalo da prihvatim svoje promijenjeno stanje i počnem sudjelovati u svojem liječenju. Cijelo vrijeme moje bolesti, imala sam veliku potporu psihijatara, sestara i tehničara, radnih terapeuta, dnevne bolnice, psihologa i moje mame. Povremeno imam krize, više puta sam bila hospitalizirana, jer sam prestajala uzimati lijekove. Kako vrijeme prolazi, sve se bolje nosim s kriznim stanjima. Kad sam upoznala svog „case managera“ moj oporavak se ubrzao. „Case managerica“ me uspjela motivirati da budem aktivnija tijekom dana. Dani su mi ispunjeniji, manje spavam. Kuham po vegeterijanskoj kuharici, pospremam, idem na tržnicu. Po prvi puta u životu dopisujem se preko Interneta s „case managerom“. „Case managerica“ me šalje na različite skupove udruga volontera, meñu kojima je i skup udruge ''Sretna obitelj''. Izrañujem nakit tifany tehnikom, idem na tečaj fuzije gdje izrañujem predmete od stakla. Ponovno se bavim fotografijom. Izradila sam plakat za Centar za rehabilitaciju sa svojim grafitima i dva plakata o case managementu za dva stručna skupa. Na jednom od njih sam i ja sudjelovala. Kako sam ja taj Case nisam mogla vjerovati da sam tako dobar slučaj.

S.G



177

Bedford East Community Mental Health Team*

Mark Agius, Maria Guest, Jason Plummer, Allison Bass, Muriel Moore, Sue Harry, Anne Walshe, Sarah Lapworth, Barbara Nash, Catherine Louise Murphy, Alpha Win, Rashid Zaman

Bedford East Community Mental Health Team works with a population of 60,000 persons, and covers one third of the town of Bedford, England, and the Surrounding Countryside. Its task is to work with persons with moderate to severe mental health problems which may be time limited, or which are not so severe as to require more intensive input such as might need a more intensive type team , such as an assertive outreach team. In practice, this means that the types of patient who we deal with will suffer from schizophrenia, serious or recurrent depression, bipolar affective disorder [manic depressive illness], anxiety disorders, obsessive compulsive disorder, post traumatic stress disorder, and some personality problems, as well as a few patients with early dementia. The patients with schizophrenia which the team looks after are those whose mental state is relatively stable, and the depressed patients who the team looks after are those who cannot be effectively dealt with by primary care. There are at present four doctors in the team, and the team also includes four social workers, five community psychiatric nurses, an occupational therapist, a psychologist, a drama therapist, and four support workers. About 456 patients are worked with by the team at any one time. Of these, about 200 patients receive support from the nurses and social workers in the team, who work with them as case managers. The case managers write a care plan which is agreed with the patient, his family, and the doctors. They then ensure that the plan is carried out. The rest of the patients are treated by the doctors alone. The doctors see all the patients regularly in the outpatient’s clinic. Members of staff regularly visit the patients in their homes. The doctors also carry out home visits, usually accompanied by a member of staff. Both the doctors and the rest of the team do their best to work collaboratively with primary care staff, including GPs, in order to ensure that all the patient’s needs are provided for and that appropriate patients are referred to the Community Mental Health Team by Primary Care. This includes educational __________ * Op. Uredništva: Tekst na engleskom jeziku o Timu za liječenje duševnih bolesti u zajednici iz istočnog Bedforda, Engleska



178

sessions being offered to General Practitioners and their staff. About eight referrals of new patients are received by the team every week. Referrals are made by the General Practitioner writing to the team with details of the patient and his /her problems. The referrals are first discussed in a team meeting, and then a decision is made about what action to take. Most, but not all referrals lead to an outpatient appointment. Some referrals may be initially dealt with by a visit to the patient’s home. Sometimes, the referrals turn out to be simply for social problems, and may be dealt with by a social worker or nurse without involving the medical staff. Once the new patients have been assessed, a care plan is developed, and this may include prescription of medication, while psychological interventions may be offered by the Psychologist, Drama Therapist, or Occupational Therapist. The Nurses and Social Workers in the team also can offer simpler psychological interventions, known as psycho-social interventions, to the patients. The team has access to the home treatment team, which will treat patients who are in a crisis at home, and also to a number of beds in the only acute psychiatric ward in Bedford. This ward contains 24 beds, so it is clear that we aim to treat most of our patients outside of hospital. Teams such as this one are the standard way in which secondary psychiatric care is delivered in England.

Mogućnosti uporabe metode slaganja kartica u dijagnostici i edukaciji pacijenata oboljelih od

psihoze

Mr. sc. Sanja Martić Biočina, dr. med*

Metoda slaganja kartica nastala je kao pokušaj uvježbavanja pacijenata u prepoznavanju ranih simptoma bolesti, s ciljem prevencije sljedećih epizoda bolesti, a naročito ponovnih hospitalizacija. Metoda se razvijala postepeno - prethodili su joj znanstveni radovi kojima je dokazano da je veliki udio pacijenata ( izmeñu 50 i 75 % ) sposobno prepoznati rane znakove pogoršanja psihoze, kao i depresivnih i maničnih epizoda bolesti i nekoliko tjedana prije dolaska u bolnicu, zatim da se ti simptomi najčešće javljaju kao tzv. nespecifični simptomi - problemi sa spavanjem, smanjena koncentracija, promijenjeni apetit, i osjećaj depresije ________ * spec. psihijatar, Odjel za liječenje prvih psihoza, PB Vrapče



179

/Hertz, 1980./ ili kao male promjene u sadržaju misli, neobični senzorni doživljaji, depresija, preokupacija tijelom, krivnja, hostilnost ili grandioznost (Breier, 1983.). Studijama se, takoñer, došlo do činjenica da postoji nekoliko načina pomoći pacijentima kojima se ukažu prodromalni simptomi pogoršanja, kako bi se zaustavio razvoj relapsa, a to su povišenje doze medikacije, smanjenje aktivnosti, te neke terapijske tehnike - kao kognitivno-bihevioralna terapija za stres, stres management tehnika, ventilacijski razgovor. Lam je 1999. god. našao slijed razvoja simptoma kod oboljelih od manije, a Birchwood je 2000. godine opisao 58 simptoma kod oboljelih od psihoze. Smith je u svojem objavljenom predavanju naglasio i važnost tzv. osobnih simptoma koji se ne mogu naći ni na jednom popisu. Na temelju svih tih zapažanja nastala je metoda slaganja kartica koja ujedinjuje sva navedena zapažanja i otkrića, a rabi se kod oboljelih od bipolarnog afektivnog poremećaja, shizofrenije i shizoafektivne psihoze. TEHNIKA S pacijentom se u fazi remisije bolesti (ponekad se vježba radi i s obitelji) prvo porazgovara o zadnjoj epizodi bolesti (kod bipolarnih pacijenata se vježba izvodi posebno za depresivnu i za maničnu epizodu). Zatim se zajednički izaberu s kupa psihotičnih simptoma one kartice sa simptomima koje je pacijent imao tijekom pogoršanja bolesti (postoji 55 kartica sa psihotičnim simptomima, 37 s maničnim simptomima, 21 s depresivnim simptomima). Na prazne se kartice upisuju osobni simptomi. Kartice se slažu prema vremenu pojavljivanja i tako se dobiva jasna shema razvoja pojedine epizode bolesti. Pacijent i obitelj stečeno znanje koriste za ranije prepoznavanje pogoršanja bolesti te za pravovremeno poduzimanje dogovorenih mjera. Metoda se može koristiti i na način da pacijent kod dolaska u bolnicu dobije liste simptoma na kojima će sam zaokruži simptome koje je imao u prošlosti, te koje trenutno kod sebe zapaža. Kasnije se s pacijentom o tome razgovara. U ovom je slučaju metoda dodatno dijagnostičko sredstvo uz psihijatrijski intervju i ponekad predstavlja važnu dopunu koja pomaže u dijagnosticiranju bolesti.



180

LISTA SIMPTOMA ZA PREVENCIJU RELAPSA

(Prema dolje navedenim simptomima izrañuju se kartice, na način da se na svaku karticu napiše jedan simptom). Simptomi psihoze

• S1 misli mi bježe • S2 osjetila su mi izoštrenija • S3 mislim da imam posebne moći • S4 mislim da mogu čitati misli drugih ljudi • S5 mislim da drugi ljudi mogu čitati moje misli • S6 primam osobne poruke s TV-a ili radija • S7 imam poteškoća u donošenju odluka • S8 doživljavam čudne senzacije • S9 preokupiran sam jednom ili dvjema mislima • S10 mislim da sam možda netko drugi • S11 vidim pojave ili stvari koje drugi ljudi ne vide • S12 mislim kako drugi ljudi govore o meni • S13 mislim kako su drugi ljudi protiv mene • S14 imam više noćnih mora • S15 imam poteškoća s koncentracijom • S16 razmišljam o bizarnim sadržajima • S17 mislim kako moje misli kontroliraju • S18 čujem glasove • S19 mislim kako se jednom dijelu mene promijenio oblik • S20 osjećam se bespomoćno ili beskorisno • S21 pribojavam se da ću poludjeti • S22 osjećam se tužno ili potišteno • S23 osjećam se tjeskobno i nemirno • S24 osjećam pojačanu religioznost • S25 osjećam kao da me gledaju • S26 osjećam se samotno • S27 osjećam se umorno ili u nedostatku energije • S28 osjećam se smeteno ili zbunjeno • S29 osjećam se zaboravljivo ili odsutno • S30 osjećam se kao u nekom drugom svijetu • S31 osjećam se snažno i moćno • S32 osjećam kako se ne uspijevam nositi sa svakodnevnim zadacima • S33 osjećam se kao kažnjenik • S34 osjećam kako ne mogu vjerovati drugim ljudima • S35 osjećam se razdražljivo • S36 osjećam kako mi san nije potreban • S37 osjećam krivnju



181

• S38 imam poteškoća sa spavanjem • S39 moj govor ispada ispremješan i čudan • S40 govorim ili se smijem sam sebi • S41 ponašam se sumnjičavo kao da me promatraju • S42 ponašam se bezrazložno neobično • S43 vrijeme provodim u samoći • S44 zanemarujem svoj izgled • S45 ponašam se kao da sam netko drugi • S46 ne družim se s drugim ljudima • S47 ne jedem • S48 ne napuštam svoj dom • S49 ponašam se poput djeteta • S50 odbijam učiniti i jednostavne zadatke • S51 pojačano pijem • S52 pojačano pušim • S53 moji pokreti su usporeni • S54 ne mogu duže sjediti na jednom mjestu • S55 ponašam se agresivno.

Simptomi manije

• M1 radim sve više i više poslova • M2 trošim previše novca • M3 navire mi brdo dobrih ideja • M4 osjećam se vrlo kreativno • M5 osjećam da pucam od energije • M6 osjećam se uznemireno, uzbuñeno • M7 moja obitelj kazuje kako imam kratak fitilj (stijenj) • M8 učas se zavadim (svadim) s obitelji • M9 mnogo vježbam • M10 kritičan sam prema obitelji • M11 previše pričam • M12 pretjerano sam druželjubiv • M13 razgovaram s ljudima na neumjesan način • M14 vrlo sam aktivna • M15 igram se riječima i rimom • M16 ubrzano pričam • M17 prijateljima telefoniram u bilo koje doba dana ili noći • M18 obraćam se nepoznatim ljudima • M19 pojačano kockam • M20 jedem više ili različitije • M21 proces mišljenja mi je ubrzan, često skačem s teme na temu • M22 naviru mi bujice ideja



182

• M23 slabije prosuñujem (činim nerealne planove) • M24 donosim brzoplete odluke • M25 osjećam se vrlo samopouzdano • M26 šaljivog sam raspoloženja (željan šala i pošalica) • M27 osjećam se uzbuñeno • M28 osjećam se nestrpljivo • M29 osjećam iskonsko blagostanje • M30 osjećam povišeno čuvstveno raspoloženje • M31 osjetila su mi izoštrenija • M32 pričljiviji sam no inače • M33 osjećam pojačan interes za seks • M34 ne mogu usnuti • M35 vrlo sam aktivan • M36 opakog sam i neobuzdanog ponašanja • M37 osjećam se vrlo važan.

Simptomi depresije

• D1 općenito sam sniženog raspoloženja • D2 razmišljam o samoubojstvu • D3 razmišljam o umiranju ili smrti • D4 osjećam besmisao svega • D5 malodušan sam prema budućnosti • D6 pogrešno identificiram ljude • D7 pun sam negativnih misli • D8 budim se vrlo rano • D9 ljudi oko mene čine se neprijateljski raspoloženi • D10 imam poremećen obrazac (ritam) spavanja • D11 na poslu sam usporen • D12 sve je postalo sivo i negativno • D13 primjećujem iziritiranost svojih suradnika • D14 spavam više no inače • D15 imam slab apetit • D16 imam nisko samopouzdanje • D17 jako sam zabrinut • D18 jutrom ne mogu ustati iz kreveta • D19 sve me boli • D20 osjećam smanjen interes za seks • D21 ništa me ne veseli • D22 zanemarujem osobnu higijenu.



183

Alkoholizam i komorbiditetni (usporedo postojeći) psihički poremećaji

Prim. mr. sc. Vesna Golik Gruber, dr. med.*

Alkoholizam je jedan od najznačajnijih javnozdravstvenih problema budući da zahvaća pojedinca, obitelj i društvenu zajednicu. U komorbiditetu s drugim psihičkim poremećajima, nastali problemi su mnogostruko teži, stoga je dijagnosticiranje i integrirano liječenje bolesnika s komorbiditetnim poremećajima izuzetno bitno. Kod ovisnika o alkoholu često su prisutni duševni poremećaji, ili obratno, kod osoba s duševnim poremećajima često je prisutan problem prekomjernog pijenja ili ovisnosti o alkoholu. Prethodno postojanje psihičkog poremećaja rizični je čimbenik za razvoj alkoholne ovisnosti, a kad se ona razvije, supostojanje psihičkog poremećaja pogoršava tijek i otežava liječenje, kako same ovisnosti, tako i supostojećih psihičkih poremećaja. O tome svakako moramo brinuti budući da odvojeni terapijski zahvati i liječenje samo jednog od poremećaja, bilo da je riječ o primarnom (prethodnom), komorbiditetnom (usporedo postojećem) ili sekundarnom (posljedičnom) poremećaju, neće dati dugotrajne rezultate. U pristupu ovoj problematici postoje velike razlike izmeñu stručnjaka koji se primarno bave liječenjem alkoholizma i onih koji se bave liječenjem drugih psihičkih poremećaja. Sukladno tome, i prikazi podataka mogu biti različiti. Primjerice, vrlo se često duševnim bolesnicima kao drugu dijagnozu izostavlja upisati zlouporaba alkohola ili alkoholizam ili alkoholičarima dijagnozu drugih psihičkih poremećaja, kao da će ih to dodatno stigmatizirati. Postavljanje druge dijagnoze neobično je bitno jer daje jasne smjernice o potrebi istodobnog zahvata u obje bolesti, što je svakako teže. Takav je zahvat puno kompleksniji pa je lakše minorizirati druge poremećaje, negoli se njima ozbiljnije pozabaviti. I sam bolesnik, a i njegova obitelj, pružaju otpor kompleksnom zahvatu, pogotovo kada se radi o uključivanju u postupak liječenja alkoholizma kod osoba oboljelom od duševnih poremećaja. Tada je otpor i osjećaj stigmatizacije jače izražen nego u obrnutom slučaju. Alkoholizam se, naime, radije skriva pod krinkom duševnog poremećaja. Zaboravlja se da je i simptomatska ovisnost isto tako ovisnost i simptomatski alkoholičar jednako tako alkoholičar i da zadržava bolesnu neotpornost prema alkoholu. ______ * spec. psihijatar, Klinika za psihijatriju KB „Sestre milosrdnice“, Zagreb



184

Kako bi ozbiljnije shvatili važnost obraćanja komorbiditetnim poremećajima, osvrnut ću se na epidemiološke podatke koji jasno pokazuju njihovu visoku učestalost. Osobe ovisne o alkoholu pate u 37% slučajeva od supostojećih duševnih poremećaja, od čega je anksioznost prisutna u 19,4%, asocijalni poremećaji osobnosti u 14,3%, poremećaji raspoloženja u 13,4% i shizofrenija u 3,8% slučajeva. Vjerojatnost da tijekom života obole od kakvog drugog psihičkog poremećaja, u alkoholičara je dvostruko veća nego meñu onima koji nisu alkoholičari i iznosi 36,6%. Meñu najtežom skupinom alkoholičara, disfunkcionalnim alkoholičarima, oko 86 % disfunkcionalnih alkoholičara i 78 % alkoholičarki tijekom njihova dugogodišnjeg alkoholizma pati i od nekog drugog psihijatrijskog poremećaja. Osobe sa psihičkim poremećajima piju u bitno većoj mjeri od psihički zdravih ljudi, te su u dvostruko većem riziku od skretanja k problemskom pijenju, u usporedbi s dijelom pučanstva koji nema psihičkih poremećaja. Oko 28% osoba sa psihičkim poremećajima tijekom života ima i problema sa zlouporabom ili ovisnošću o alkoholu i/ili drogama. Meñu osobama koje boluju od shizofrenije, 22,1% ima neki od alkoholom izazvanih poremećaja, a u osoba oboljelih od psihoze, 31,6% pokazuje jedan od alkoholnih poremećaja. U posljednjih nekoliko godina bilježimo porast broja bolesnika s komorbiditetom alkoholizma i drugih psihičkih poremećaja, što tumačimo povećanjem osjetljivosti na ovu problematiku, odnosno potrebom istodobnog liječenja alkoholizma i komobiditetnih poremećaja. Dio pacijenata koji su se prije liječili na drugim psihijatrijskim odjelima sve se češće upućuje i na liječenje ovisnosti o alkoholu. Takoñer, veća se pozornost posvećuje liječenju komorbiditetnih poremećaja u ovisnika o alkoholu. Bez obzira na postavljene dijagnoze, osoba koja je u fazi prekomjernog pijenja upadno poremećenog psihičkog i socijalnog funkcioniranja, već mjesec ili dva nakon provedenog liječenja i uspostave apstinencije postaje u socijalnom pogledu bitno adaptiranija, a u psihološkom smislu bitno uravnoteženija osoba. Najučinkovitija je integracija psihosocijalnih i farmakoloških tehnika. Nakon toga neophodno je nastaviti daljnje dugotrajno liječenje i rehabilitaciju, budući da se u suprotnom ponavlja razorni model bolesti. Dugotrajni tretman treba biti usmjeren na suzbijanje simptoma, poboljšanje socijalnog i obiteljskog funkcioniranja i prevenciju recidiva. Klubovi liječenih alkoholičara sinonim su za rehabilitaciju u alkoholizmu. Organizirani su kao udruge grañana na principima samopomoći i uzajamne pomoći. To je najkvalitetniji i najracionalniji vid rehabilitacije jer se provodi u



185

ekološkom okruženju u kojem se alkoholizam razvio i jer je, s ekonomske strane, najprihvatljiviji. Svaki drugi vid rehabilitacije alkoholičara i njegove obitelji, s obzirom na neophodnu dugotrajnost postupka, zahtijevao bi ogromna financijska sredstva koja je nemoguće osigurati u sustavu zdravstvene i socijalne zaštite. Provoñenje obiteljskog postupka u klubovima i prisutnost stručnih djelatnika te uključivanje u programe zaštite zdravlja i suzbijanje problema vezanih uz pijenje i alkoholizam u lokalnoj zajednici i šire, razlikuje klubove liječenih alkoholičara od Anonimnih alkoholičara. U Hrvatskoj sada djeluje mreža od 177 klubova liječenih alkoholičara, različite gustoće, vezana uz veća gradska ili županijska središta. Ustanove koje se bave liječenjem alkoholičara usko surañuju s klubovima i podupiru ih u radu. Klubovi liječenih alkoholičara od nezaobilaznog su značaja u liječenju i rehabilitaciji alkoholičara i predstavljaju golem terapijski i društveni potencijal.

DRUŠTVENE VEČERI U BARBOTOVIM DVORIMA 1.1. - 31.3.2007. godine, Popovača

Moja opažanja na druženjima za pacijente u

Barbotovim dvorima

Sr. Hermina Beronić* Moj zadatak kao domaćice činio mi se ispočetka dosta služben. Nabavka i podjela grickalica, soka i kave za prisutne pacijente te glazba. Nemalo sam se iznenadila već nakon prvog druženja. Pacijenti su me dobro prihvatili, ispitivali, željeli što više saznati o temi, o svojoj bolesti, o predavačima koji su dolazili u goste, o tome tko im sve to financira… Bili su ugodno iznenañeni i zadovoljni ponuñenim programom. Pozorno su slušali predavače, aktivno ______ * Dnevna bolnica, Neuropsihijatrijska bolnica „Dr.I.Barbot“, Popovača

Sponzor Društvenih večeri: Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva. Grañanska inicijativa, Naš doprinos zajednici 2006.



186

sudjelovali u diskusiji i dolazili do zajedničkih zaključaka. Posebno me se dojmilo kako se ti ljudi vole opustiti uz glazbu i ples. Pjevalo se i plesalo bez sustezanja i srama, mogao se osjetiti val pozitivne energije. I ja nisam bila otporna, pa sam s njima plesala i pjevala na obostrano zadovoljstvo. Posebnu radost pacijentima je učinilo slikanje. Ispočetka su bili malo skeptični i sakrivali lica, kasnije su molili da ih slikam s novonastalim prijateljima iz sobe, kako bi sliku ponijeli kući. Drago mi je što sam bila dio toga, što smo, barem na trenutke, iz misli odagnali bolest i svakodnevne probleme. Od malena nas uče da treba uživati u malim stvarima, pa tako, naizgled jedna mala stvar, nekome je jako pomogla. „Da nije bilo vas, ja danas ne bih bila živa“- komentar je jedne pacijentice.

Moj doživljaj

Paula Beronić, vms.* Za vrijeme mojega dugogodišnjeg rada uvijek sam bila uključena u aktivnosti za poboljšanje kvalitete življenja naših bolesnika, a nadasve za njihovu dobru rehabilitaciju iza otpusta. Kada je osnovana udruga „Sretna obitelj“ i uključeno područje Banovine (Petrinja, Glina, Kostajnica, Novska), obavijestila sam sve naše bivše bolesnice i uputila ih na predavanja i druženje u spomenuta mjesta. Kako dolaze na kontrole u našu ustanovu, u razgovoru s njima saznajem da su na grupama vrlo zadovoljne, a moje je zapažanje da manje dolaze na bolničko liječenje od kada su uključene u aktivnosti. Početkom ove godine, u projektu „Društvene večeri u Barbotovim dvorima“, bila sam 2 puta domaćica druženja kao i dva predavanja. Prvo predavanje bilo je vezano za Dan bolesnika, pa je u svezi s tim bila i tema koju je predavao vlč. Nikola Sanjković. Bolesnici su poslije predavanja imali bezbroj pitanja i komentara. Iza predavanja bolesnici su se ostali družiti uz domjenak. Drugo predavanje odnosilo se na pripremu za nadolazeće blagdane. Vrijeme je proteklo u ugodnom čavrljanju uz glazbu i pjesmu. ______ * Neuropsihijatrijska bolnica „Dr.I.Barbot“, Popovača



187

Duhovna priprava za blagdane

Vlč. Nikola Sanjković*

Čudesno je biće zvano čovjek. Dobiva život koji nije tražio. Sam život je čudesna stvar. Bez svojega pristanka nalazimo se tu zajedno s drugima. Jednom roñeni ne možemo više ne postojati. Mi moramo živjeti. Mi to čak i želimo. Ali, čovjek nekako brzo umire. Može li čovjek znati odakle dolazi, kamo ide i što ga čeka? Čovjek neće imati mira ni sreće dokle god ne nañe odgovor na ova goruća pitanja. Ne bismo smjeli zaboraviti da je život dar Božji i da mi, zapravo, od Boga dolazimo. Bog nas je u svojem promislu imao od vječnosti. Htio je da se baš mi rodimo i da njega u ovom kratkom zemaljskom životu upoznamo, uzljubimo i pokušamo tako živjeti kako ćemo jednom k njemu doći. Živimo u vremenu koje proživljava ozbiljnu krizu koja najviše pogaña čovjeka. Današnji čovjek zapao je u veliki škripac, vrtlog. Zato nema mira, sreće, duševnog zadovoljstva. Postao je previše tjeskoban, muče ga različiti problemi, nerijetko zapada u razne depresije (potištenosti), neuroze. Osjeća neku krivnju na sebi, ali pokušava je svaliti na drugoga. Ponekad mu sve ide na živce. Nezadovoljan je samim sobom i drugima. Jedna starija gospoña opisala je život u svojoj kući ovako: „Nemaju, sinko, vremena ni za što. Ni da se prekriže, ni da čestito pojedu, ni da spavaju. Uvijek nekuda žure i uvijek se boje da će zakasniti. I uvijek im nešto manjka. Kuće pune svega, a opet im malo. Nemaju blagoslova. I ne traže ga. I nikad nisu svi zajedno. Kao da su izgubili ono što ih povezuje. Ujutro čim ustanu, svira im i govori radio. A uvečer zaspu gledajući slike na televiziji. Svejedno kakve su. Nije ni čudo što su im noći nemirne i što se ne mogu čestito naspavati. Nije im ni na kraj pameti da promisle što su sve taj dan radili i da zahvale Onom koji im dariva zdravlje, snagu da mogu živjeti i raditi“. Netko je ne tako davno pisao: „Bogatiji smo od naših djedova. Živimo u boljim kućama i ljepšim stanovima. Hranimo se daleko bolje nego što su se oni hranili. Više smo toga vidjeli, više pročitali, pa prema tome više toga i znamo nego što su oni znali. Zdraviji smo, dulje živimo i ljepše se odijevamo. Jesmo li sretniji od naših djedova? Tu, nažalost, ne možemo potvrdno odgovoriti, jer plačemo i kukamo više nego što su to činili naši stari. Tužimo se i nezadovoljni smo od njih bar pet puta“. Danas imamo daleko više samoubojica nego ih je ranije bilo, a to sigurno nije znak veće sreće. Svake 80. sekunde dogaña se jedno samoubojstvo, ____ * župnik, Katolička crkva, Župni ured Sv. Alojzija, Popovača



188

godišnje oko 400 000. Danas imamo više nezadovoljnih muževa i žena, više prevarenih i ojañenih bračnih drugova, više rastavljenih, svaki treći brak se rastaje, a ponegdje i svaki drugi, više napuštenih starih roditelja, sve više djece prepuštene ulici (oko 80 milijuna), više ovisnika o drogama (preko 100 milijuna). Treba li dalje nabrajati? Treba li to dokazivati? Ne čitamo li svakodnevno o tome? Ne gledamo li na televiziji nasilje i filmove koji nas potiču na zlo? Pitamo se, odakle taj nesklad? S jedne strane veće blagostanje u našim kućama, a s druge strane manje zadovoljstva u našim dušama? Tko je kriv da su se razišle te dvije sreće? Ima li lijeka tom neskladu? Znamo da je čovjek kruna svega stvorenoga. Stvoren je iz ljubavi kao razumno i slobodno biće. Obdaren je izvanrednim darovima. Izgleda nam kao da je čovjek to zaboravio. Svi smo, naprotiv, svjedoci da je današnji čovjek upao u vrtlog koji mu ne da ni trenutka mira i ne ostavlja mu vremena da misli na neprolazne duhovne vrednote. Današnji čovjek kao da nema vremena misliti: tko je on, odakle dolazi, zašto je kratko na ovoj suznoj dolini i kamo će poći poslije smrti? Danas se više misli na štedne knjižice, račune u bankama, različita uživanja, moderne stanove i koješta drugo, negoli na spas duše. Čovjek je već obolio i izgubio strpljivost tražeći izlaz iz ovoga stanja u koje je upao. Stručnjaci govore da je današnje čovječanstvo oboljelo od modernih bolesti: osamljenosti, dosade, potištenosti, tjeskobe, nezadovoljstva i duhovne praznine. Ljudi danas gladuju u duhovnom pogledu. Takoreći, svega imaju, unatoč tome gladuju. Sve posjeduju, a ipak jadikuju i tuže se na ovaj život od kojega ništa nemaju. Oni čeznu za onim pravim životom. Stotinu najboljih američkih stručnjaka: odgojitelja, sudaca, pravnika, profesora, liječnika, psihologa, sociologa, sastalo se da istraže uzroke ovoj nevolji i krizi u kojoj se čovječanstvo nalazi. Oni su rekli da krivica leži na novinama, knjigama, filmovima, kazalištima, odgojiteljima, školama, ulici, tvornicama… Nije ostala i jedna od tih modernih tekovina da je nisu stavili na optuženičku klupu. Predložili su da se sve nabrojene tekovine što prije poprave. A kako? To oni ne znaju! Oni to i ne mogu znati. U njihovoj „ljekarni“ nema toga lijeka. Oni su ljudi i mogu dati samo nekoliko novih ljudskih zakona i zabrana. A ljudski su zakoni takvi, ne mogu promijeniti čovjeka, pa mijenjaju sebe. Zakoni se gomilaju, a zlo se povećava. Nema druge! Lijek treba tražiti od Boga. Trebalo bi što prije vratiti Božje zapovijedi, ta Božja pravila ponašanja, tamo odakle su izbačena: u obitelj, domove, knjige, filmove, škole, kazališta. Rane će brzo biti izliječene.



189

Potrebno je ovo shvatiti sasvim ozbiljno i živjeti svaku zapovijed kako to Bog od nas traži. Ove zapovijedi Bog je darovao svim ljudima, svim narodima, svim staležima, svakoj dobi za sva vremena i za svaku klimu. Tih deset blagoslovljenih rečenica sposobne su svakoga od nas učiniti djetetom Božjim, poslušnim sinom svojih roditelja, svoje domovine, svojega naroda i čitavog čovječanstva, a iznad svega, još i pravim bratom svakom čovjeku, junakom i gospodarom svega u nama i oko nas. Nitko nema pravo šaliti se na račun Božjih zapovijedi. Nitko nema pravo igrati se sa životom! Ni svojim ni tuñim. Život je Božji dar. Životom trebamo Boga proslaviti! Tijelo je naše hram Duha Svetoga. Dušom i tijelom Boga ćemo vječno gledati! Brak je svetinja. Obitelj je crkva u malom. Koliko je danas rastava? Kolike obitelji su uništene? Sve što posjedujemo, novac, kruh, ruho, trebalo bi nam pomoći da lakše doñemo u raj! Vrijeme je dar Božji. Posvetimo što više trenutaka svojem Stvoritelju, Otkupitelju i Spasitelju! Ne zaboravimo, ovaj trenutak je najvažniji trenutak našega života! Pretvorimo ga u trenutak spasenja za sebe, za svoju braću i sestre! Tko nema vremena za Boga i za svoju dušu, tj. tko ne moli, tko ne čita Sveto pismo i ne hrani se milostima svete mise, taj ne može odoljeti životnim burama i olujama. On neće imati strpljivosti sve podnijeti. On se ne može snaći. Ne želim nikoga plašiti. Vjera je Božji dar, milost. Ona donosi radost i mir, oslobaña čovjeka straha i očaja. Ali moramo je čuvati, hraniti i po njoj živjeti. Kako? Da biste što bolje mogli proživjeti svaki trenutak života, mogu vam pomoći primjeri iz života svetaca. Oni su prošli ovaj život koji mi živimo sada i njihov nam je primjer dobra pouka, poruka, pomoć i opomena, poticaj i pravo ohrabrenje na životnom putu. Potrebno je učiti na iskustvu drugih.

Papina poruka povodom Svjetskog dana bolesnika, Vatikan, 6.1.2007.

„Draga braćo i drage sestre, 11. veljače 2007., na dan kad Crkva slavi liturgijski spomen Blažene Djevice Marije Lurdske, u Seoulu u Južnoj Koreji proslavit će se petnaesti Svjetski dan bolesnika. Održat će se više susreta, predavanja, pastoralnih skupova i liturgijskih slavlja s predstavnicima Crkve u Koreji, sa zdravstvenim osobljem, bolesnicima i njihovim obiteljima. Još jednom Crkva promatra sve koji trpe te obraća pozornost na neizlječive bolesnike, od kojih mnogi umiru zbog bolesti koje su već u krajnjoj fazi.



190

Takvih bolesnika ima na svim kontinentima, no posebice u krajevima u kojima siromaštvo i druge poteškoće uzrokuju bijedu i veliku bol. Svjestan tih patnji, duhovno ću biti prisutan na Svjetskom danu bolesnika, sjedinjen s onima koji će se okupiti da bi raspravljali o zlu neizlječivih bolesti u našem svijetu i da bi ohrabrili napore kršćanskih zajednica u njihovu svjedočenju Gospodinove nježnosti i milosrña. Stanje bolesti sa sobom neizbježno donosi trenutke krize i ozbiljno suočavanje s vlastitom situacijom. Napredak u medicinskim znanostima često nudi potrebna sredstva za suočavanje s tim izazovom, barem u odnosu na njegov fizički vid. Ljudski život, ipak, ima svoja ograničenja te, prije ili kasnije, završava smrću. To je iskustvo na koje je pozvano svako ljudsko biće i za koje svatko mora biti spreman. Bez obzira na napredak znanosti, nije moguće naći lijek za svaku bolest, pa se u bolnicama, utočištima i domovima po cijelom svijetu susrećemo s patnjom tolike naše braće i sestara s neizlječivim bolestima i često u završnom stadiju tih bolesti. Usto, mnogi milijuni osoba u svijetu žive još uvijek u nezdravim uvjetima te nemaju pristup potrebnim medicinskim pomagalima, često čak ni onim najosnovnijim, zbog čega je broj osoba za koje se misli da su „neizlječive" uvelike porastao. Crkva želi podržati neizlječive bolesnike i one u krajnjem stadiju bolesti, pozivajući na ujednačenu socijalnu politiku koja će moći pridonijeti uklanjanju uzroka mnogih bolesti i osobitom ustrajnošću tražeći bolju zdravstvenu pomoć za sve koji umiru i koji ne mogu računati više ni na kakvu vrstu medicinske kure. Potrebno je promicati politiku koja će biti u stanju stvoriti uvjete u kojima će ljudska bića na dostojanstven način moći podnijeti neizlječive bolesti te se suočiti sa smrću. U tom je smislu neophodno još jednom istaknuti potrebu za većim brojem centara za palijativnu skrb, koji će nuditi cjelovitu pomoć, pružajući bolesnicima humanu pomoć i duhovnu pratnju koja im je potrebna. To je pravo koje pripada svakom ljudskom biću i koje svi moramo zauzeto braniti. Želim ohrabriti napore svih koji svakodnevno djeluju kako bi zajamčili neizlječivim bolesnicima, kao i onima koji se nalaze u završnoj fazi bolesti, te njihovim obiteljima, prikladnu i ljubavlju ispunjenu pomoć. Crkva je, slijedeći primjer dobrog Samarijanca, uvijek pokazivala osobitu skrb za bolesne. Djelovanjem pojedinaca i crkvenih ustanova, ona i dalje ostaje u blizini bolesnima i umirućima, nastojeći očuvati njihovo dostojanstvo u tim značajnim trenucima ljudskoga postojanja. Mnogi meñu tim pojedincima, meñu zdravstvenim osobljem, pastoralnim djelatnicima i volonterima te ustanovama u cijelome svijetu, neumorno služe bolesnicima po bolnicama i jedinicama palijativne skrbi, po gradskim ulicama i u sklopu projekata kućne pomoći ili u sklopu župa.



191

Sada se obraćam vama, draga braćo i drage sestre, koji trpite zbog neizlječivih bolesti i koji se nalazite u krajnjem stadiju bolesti. Ohrabrujem vas da motrite patnje raspetoga Krista te se, združeni s njime, obratite Ocu uz puno uvjerenje da je čitav život, a ponaosob i vaš, u njegovim rukama. Znajte da će se vaše patnje, združene s Kristovima, pokazati plodnima u korist potreba Crkve i svijeta. Molim Gospodina da osnaži vašu vjeru u njegovu ljubav, osobito u ovim kušnjama kroz koje prolazite. Nadam se da ćete, gdje god bili, uvijek naći ohrabrenje i duhovnu snagu kojom će vaša vjera rasti i koja će vas voditi još bliže Ocu života. Po svojim svećenicima i po svojim pastoralnim suradnicima, Crkva vam želi pružiti potporu i biti uz vas, pomažući vam u trenucima potrebe, uprisutnjujući tako Kristovo milosrñe puno ljubavi prema svima koji trpe. Na kraju, tražim od svih crkvenih zajednica u cijelome svijetu, a osobito od onih koje se posvećuju služenju bolesnicima, da nastave uz pomoć Marije, koja je Salus infirmorum - Zdravlje bolesnih, davati učinkovito svjedočanstvo milosrdne skrbi Boga, našeg Oca. Neka Blažena Djevica, naša Majka, utješi sve koji su bolesni i podrži one koji su svoj život posvetili, poput dobrih Samarijanaca, liječenju fizičkih i duhovnih rana onih koji trpe. S vama sjedinjen mišlju i molitvom, od srca podjeljujem svoj apostolski blagoslov kao zalog Gospodnje snage i mira.!“ Povodom Svjetskog dana bolesnika, 11. veljače 2007. godine

Bolest kao prilika za promjenu života

Vlč. Nikola Sanjković* Većina ljudi složiti će se u mišljenju da je zdravlje najveće vremenito dobro, dok se bolest i patnja oduvijek smatraju najvećim nesrećama koja pogañaju čovjekov zemaljski život i stavljaju ga na kušnju. U bolesti čovjek doživljava nemoć, ograničenost i prolaznost, a često nazire i smrt. Teško je kada je čovjek bolestan, ali je jednako teško, a često i teže, kada je bolestan bližnji. Omalovažiti bolest i sve patnje i teškoće koje bolest sa sobom donosi značilo bi zatvoriti oči pred ljudskom stvarnošću. Isus Krist, za kršćane pravi Bog i pravi čovjek, ali i za mnoge nekršćane najsvjetlija osoba ljudske povijesti, bio je duboko svjestan činjenice da je bolest jedno od najvećih zala koje pogaña ljudsko biće u njegovu zemaljskom životu. O tome svjedoči činjenica da je jedan od najvažnijih ____ * župnik, Katolička crkva, Župni ured Sv. Alojzija, Popovača



192

aspekata Kristova djelovanja, uz naučavanje, bilo upravo ozdravljenje bolesnika. Otvorimo li bilo koje od četiri evanñelja u kojima su opisani dogañaji iz Isusova života, naći ćemo brojne prizore u kojima bolesni, slijepi, hromi, oduzeti, gubavci, ozdravljaju pri susretu s Isusom. Ono što nam ne bi smjelo promaknuti jest činjenica da se pri tom susretu dogaña više od tjelesnog ozdravljenja. Čudo koje se čovjeku dogaña u susretu s Isusom daleko nadilazi čudo tjelesnoga ozdravljenja, to je promjena u srcu izliječene osobe i, nerijetko, u srcima ljudi iz njegove ili njezine okoline. To je ono po čemu je Isusov princip bolesnicima poseban. On liječi čovjekov duh i tijelo, liječeći i naš narušeni odnos prema Bogu, prema bližnjima i samima sebi, darujući nam ljubav koja se razlijeva u našim srcima i pomirujući nas na te tri razine koje bitno odreñuju čovjekov život. Ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, biće je u istovremeno tjelesno i duhovno. Ta neraskidiva veza izmeñu čovjekova duha i tijela u suvremenom svijetu je često zaboravljena. Veza izmeñu tjelesnog i duhovnog zdravlja bila je očita još starozavjetnom čovjeku. U Starom Zavjetu nalazimo mnoge prizore u kojima čovjek moli ozdravljenje od Boga, gospodara života i smrti. Čovjekova bolest postaje put obraćenja, a Božje oproštenje početak je ozdravljenja, kao u ovim recima psalama: Zbog svojih bezakonja bolovahu oni, Ispaštajući svoje opačine (…) Tada zavapiše Jahvi u svojoj tjeskobi I onih istrže iz svih nevolja. (Ps 107,17.19) Izraelci su vjerovali, što je njihovo iskustvo potvrñivalo, da je bolest posljedica grijeha i zla, a da vjernost Bogu vraća život: „Ja sam Gospodin koji dajem zdravlje“ (Izl 15,26). Prorok Izaija ide korak dalje i naslućuje da trpljenje može imati otkupiteljsku vrijednost i za grijehe drugih (Iz 53,11). On, nadalje, naviješta da će nastupiti vrijeme kada će Gospodin oprostiti svaku krivnju i izliječiti svaku bolest (IZ 33,24). U Novome Zavjetu, Isus suosjeća s bolesnima do te mjere da se s njima poistovjećuje: „Oboljeh i pohodili ste me“ (Mt 25,36), a njihove nevolje uzima na se: „On slabosti naše uze i boli ponese“ (Mt 8,17). Njegova iscjeljenja najrazličitijih bolesnika znak su da se približilo kraljevstvo Božje. No, Isus ima vlast, ne samo liječiti, već i grijeh opraštati (Mk 2,5-12), „on je došao izliječiti čitavoga čovjeka, duh i tijelo''. Isus je na križ ponio sve breme našega zla te oduzeo „grijeh svijeta“ (Iv 1,29), u kojemu je bolest posljedica. Osim toga, Isus je svojom mukom i smrću na križu dao patnji novi smisao, koji je nagovijestio porok Izaija: patnja nas odsada može suoblikovati njemu i sjedinjavati s njegovom otkupiteljskom mukom. Tako podnošenje patnji



193

može biti osmišljeno time što „u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, Crkvu“ (Kol. 1,25). Iako vjerujemo da je bolest kao takva ušla u čovjekov život s istočnim (prvim) grijehom, a nerijetko je i posljedica osobnih grijeha, Isus upozorava učenike da ne donose prebrze zaključke u konkretnim situacijama. U dogañaju ozdravljenja slijepa od roñenja, na pitanje učenika: „Tko li je sagriješio, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?“ Isus odgovara: „Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja“ (Iv 9,2-3). Zato bolest ne treba promatrati kao Božju kaznu za grijehe, nego, prvenstveno, kao poziv na obraćanje i promjenu srca. U biblijskom je smislu srce „dubina bića“, gdje se osoba odlučuje za ili protiv Boga. Onaj tko se iz dubine bića opredijeli za Boga, za svjetlost, za dobro, ne mora se više bojati bolesti, pa ni same smrti jer Isus govori ovako: „Tko je od Boga, riječi Božje sluša“, a „ako tko očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka“ (Iv 8,47.51). U bolesti, kao i u svim drugim životnim situacijama, Bog čovjeku daje potpunu slobodu izbora: možemo se opredijeliti za njega i tražiti pomoć od njega, ili se možemo ponašati kao da ga nema ili čak opredijeliti protiv njega i tražiti pomoć na drugoj strani. Bolest nas može dovesti do tjeskobe, do zatvaranja u sebe, pa i do očaja i pobune protiv Boga. Možemo postati ogorčeni, malodušni, bezvoljni, možemo se ljutiti i pitati zašto se to baš meni moralo dogoditi. Ako vam doñu takve negativne misli, nemojte ih potiskivati. Nemojte stisnuti zube i čekati da to kraće ili dulje razdoblje bolesti proñe da biste mogli nastaviti „normalan život“. Nemojte se praviti kao da se to ne dogaña vama. Suočite se s gorčinom, strahom, očajem, ali ne ostanite na tome. Priznajte sebi i Bogu da se bojite, da vam je teško, čak i da ste bijesni, zatim pustite te osjećaje od sebe, predajte ih Bogu. Ili još bolje rečeno, dopustite Bogu da ih uzme od vas i daruje vam snagu i mir. Mnogi ljudi, suočeni s teškom bolešću i imajući odjednom vremena za razmišljanje o svojem životu, dolaze do spoznaje da su prije nego što su se razboljeli bili duboko nesretni, nezadovoljni svojim životom. Oni se više ne žele vratiti u takav život. Čak i sama želja za životom i ozdravljenjem pomućena je tim osjećajem: „Ako je to život, ne želim ga“. Možda se to odnosi i na vas. Znak je to da vaše srce žeña za promjenom života. Radujte se, jer to je dobar znak. Bog vas upravo kroz to nezadovoljstvo poziva da se okrenete njemu, otkrijete svoj novi život, da počnete od početka na novi način. Dopustite Bogu da vam se približi u bolesti. Ako ga još ne poznajete, iskoristite ovu priliku za susret s njime. Ako ste već Kristovi učenici, produbite svoju vjeru na najautentičniji kršćanski način, u znaku križa. Bilo da vas je bolest zatekla daleko od Boga ili u hodu s njime, možete patnju i trpljenje okrenuti u svoju duhovnu korist. Budete li bolest promatrali kao



194

priliku za duhovni rast, ovi teški trenuci koje proživljavate dobit će smisao. Ove tjedne ili mjesece bolesti poželjet ćete provesti u blizini Isusa Krista, nebeskog liječnika, kako biste uz njegovu pomoć postali novi, bolji, potpuniji ljudi. Tako će vas bolest dovesti do veće zrelosti, pomoći vam da u svojem životu razlučite ono što nije bitno te se okrenete onome što je bitno. Postat ćete bolja, snažnija i duhovno zdravija osoba, prijatelj Božji.

Pružanje psihosocijalne pomoći socijalno ugroženim osobama s kroničnim duševnim smetnjama u Sisačko-

moslavačkoj županiji, s težištem na područja od posebne državne skrbi

Od 8.12.2005. do 8.12.2006. Udruga je, sponzorirana LOTO 2005. sredstvima Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, provela ovaj projekt. Područje provedbe projekta: Projekt će se provoditi u Sisačko-moslavačkoj županiji, i to u Popovači, Petrinji, Glini, Novskoj i Topuskom. U svim tim mjestima imat ćemo grupe za potporu i povremeno goste. Voditeljica projekta: Mr. sc. Ema N. Gruber, dr. med., specijalizant psihijatrije za NPB «Dr.I. Barbot», Popovača. Izvoditelji projekta (stručni djelatnici): Mr. sc. Daša Poredoš - Lavor, dipl. soc. radnica Snježana Lončarić, prof. defektolog - soc. pedagog Ivanka Mihalić, viša medicinska sestra Helena Blečić, dr. med., specijalizant psihijatrije za OB «Dr.I.Pedišić» Sisak Saša Radić, viši radni terapeut, asistent na Zdravstvenom veleučilištu Zagreb Kratak sadržaj projekta: Potrebe duševnih bolesnika i njihovih obitelji su mnogostruke te variraju i prema stadiju bolesti kao i brojnim drugim socio-ekonomskim faktorima, stoga je potreban širok spektar pomoći uz institucionalno liječenje. Posebno socijalno ugroženi duševni bolesnici, i to oni s područja posebne državne skrbi, trebaju dodatnu psihosocijalnu pomoć i psihoedukaciju te potporu u stvaranju pozitivne emocionalne klime obiteljskog okružja, kao i uklapanje u lokalnu zajednicu, što dokazano smanjuje relaps duševne bolesti. Aktivnosti projekta sastojat će se u psihoedukacijskim predavanjima stručnjaka



195

različitih profila te radionicama za suport duševnih bolesnika uz vježbanje socijalnih vještina, komunikacije te problema solving tehnika - rješavanja egzistencijalnih problema kao i kontrole emocija, uz uključivanje duševnih bolesnika u sam projekt, edukaciju volontera i članova tima, opskrbu edukativnim materijalom te evaluaciju rada, s ciljem stvaranja terapijskog saveza duševnog bolesnika s njegovom obitelji i širom zajednicom. Kao rezultat očekujemo unapreñenje duševnog zdravlja, podizanje kvalitete života i bolje funkcioniranje socijalno ugroženih duševnih bolesnika na području Sisačko-moslavačke županije, te posljedično tome, kvalitetniji život njihove obitelji uz povećanje znanja o duševnoj bolesti, kvalitetniji odnos i bolje uklapanje u lokalnu zajednicu te pozitivan utjecaj na tijek psihičke bolesti u smislu redukcije relapsa i bolje suradljivosti duševnog bolesnika. Budući da je u tijeku reorganizacija psihijatrijskog djelovanja, ovaj je projekt dio deinstitucionalizacije koja je sukladna s nacrtom nacionalne strategije razvoja i brige za mentalno zdravlje. Da bi se ovaj projekt počeo provoditi na vrijeme, odnosno da bi naši korisnici mogli dobiti pravilnu informaciju o tome kada se, koje i kakve aktivnosti održavaju, posebno se zahvaljujemo ravnateljici, dr. Marini Kovač, i osoblju Neuropsihijatrijske bolnice «Dr.I.Barbot» iz Popovače, posebno višim medicinskim sestrama Pauli Beronić, Ani Manhard, Adeli Matušin i medicinskoj sestri Božici Štibrić.

Mr. sc. dr. Ema N. Gruber Suradnja s medijima Naš rad redovito su pratila razna sredstva javnog priopćavanja: tiskovine, radio, televizija. Želimo istaknuti osobito polodonosnu suradnju sa sljedećim medijima i njihovim predstavnicima: • Sisak Press d.o.o. za novinarsko-nakladničku djelatnost „NOVI SISAČKI TJEDNIK“ - glavna urednica Sonja Waltl • RADIO MOSLAVIMA i MOSLAVAČKI LIST iz Kutine - urednici i novinari: Gordana Pelin i Goran Holberger te Vlatko Putar • RADIO BANOVINA iz Gline – glavni urednik Nikola Maričković • NET – NEZAVISNA TELEVIZIJA iz Kutine • JUTARNJI LIST – Predstavništvo Sisak • VEČERNJI LIST – Predstavništvo Sisak I ubuduće ćemo poticati zajedničku suradnju i djelovanje u društvenoj zajednici.



196

GRUPE U PETRINJI

Radno-terapijska intervencija kroz trening vještina življenja kod osoba s mentalnim oboljenjima

Saša Radić*, Andreja Marković** Aktivno sudjelovanje osobe u dnevnim aktivnostima (samozbrinjavanje, produktivnost i razonoda) esencijalno je za mentalno zdravlje pojedinca. Da bi osoba kvalitetno i zadovoljavajuće te, ne zaboravimo, neovisno funkcionirala u svim aspektima svakodnevnog življenja, uz zdravo fizičko tijelo, funkcionalni mozak i očuvan duh, potrebne su vještine koje joj osiguravaju uspješno zadovoljavanje svakodnevnih potraživanja životnih uloga i adaptaciju na svijet ispunjen socijalnim normama, pravilima i ograničenjima.

Samozbrinjavanje Produktivnost Razonoda

Poremećaji mentalnog zdravlja vrlo često uzrokuju značajne probleme u svakodnevnom funkcioniranju osobe. Kao kratkoročna posljedica navedene problematike pojavljuje se narušena, nepotpuna ili čak potpuno izostala provedba svakodnevnih okupacija, okupacijske izolacije i alijenacije te dugoročne nemogućnosti zadovoljenja životnih uloga pojedinca.

Neki od problema s kojima se suočava osoba s poremećajima mentalnog zdravlja: � Manjak motivacije i volje za provedbom aktivnosti samozbrinjavanja i razonode. � Nemogućnost zadovoljenja zahtjeva aktivnosti. � Manjak sposobnosti rješavanja svakodnevnih problema. � Nedostatak socijalnih vještina. � Smanjen uvid u vlastito stanje. � Stigma same bolesti.

*viši radni terapeut, ** apsolventica Studija radne terapije, Zdravstveno veleučilište Zagreb



197

Cilj djelovanja radnog terapeuta jest usvajanje „vještina življenja“ u svrhu postizanja maksimuma u izvedbi svakodnevnih aktivnosti, dobrobiti i kvaliteti života pojedinca. Radno- terapijske intervencije u sklopu rehabilitacije mentalnih poremećaja potiču aktivno sudjelovanje u svakodnevnim okupacijama, čime se osoba osnažuje za sposobnost odabira, organiziranja i zadovoljavajućeg izvoñenja sebi značajnih aktivnost koje su kulturološki definirane i starosno prilagoñene u svrhu brige o sebi, uživanja u životu i doprinošenja, kako socijalnom, tako i ekonomskom aspektu zajednice. Vještine življenja definiramo kao vještine i sposobnosti koje su potrebne za samostalan i neovisan život u odabranom okružju. Njihovo usvajanje, održavanje ili rehabilitacija elementaran je čimbenik za provedbu aktivnosti dnevnog života u skladu sa zahtjevima socijalnog okruženja u kojem osoba djeluje. Trening je prilagoñen osobnim sposobnostima, ograničenjima i potrebama korisnika. Rabeći korisniku značajne i smislene aktivnosti dnevnog života, radni terapeut, kroz Model Humane Okupacije, osposobljava korisnika za aktivno sudjelovanje u okupacijskom izvoñenju, potiče ga na zadovoljavanje prohtjeva specifičnih životnih uloga te osigurava nadilaženje barijera koje kontekst okružja uzrokuje. Sam model prakse naglašava djelovanje na tri meñusobno povezane komponente osobe: ☺ VOLJU (motivacija koja je esencijalan segment u provedbi svakodnevnih aktivnosti) ☺ NAVIKU (koja osigurava djelotvornost zbog kontinuiranosti provedbe) ☺ OKUPACIJSKO IZVOðENJE (izvedba aktivnosti koje su segment tri područja svakodnevnih okupacija: samozbrinjavanja, produktivnosti i razonode).



198

Radno-terapijskom intervencijom djeluje se na okupacijsku disfunkciju korisnika kroz uporabu korisniku smislenih aktivnosti (holistički pristup). Terapeut odabire strategiju intervencije prema potrebama, poteškoćama, sposobnostima, vještinama i interesima pojedinca (korisniku usmjeren pristup). Intervencija djeluje na probleme koje mentalna bolest uzrokuje u životu pojedinca (individualan pristup). Radionice vještina življenja provode se kroz grupne aktivnosti koje su usmjerene na razvijanje specifične vještine. Grupe ne moraju biti homogene, no svaki korisnik ima zasebno postavljene radno-terapijske ciljeve u skladu s opaženim tijekom RT procjene. Time radni terapeut ima sudionike u grupi kod kojih je specifična vještina razvijena te oni mogu djelovati kao motivator i model drugima (peer motivation and peer modeling).

Radionica traje jedan sat i sastoji se od zagrijavanja (relaksacije i/ili igre), najave vještine, demonstracije vještine, poučavanja, igranja uloga, projektivnih tehnika, evaluacije i domaće zadaće. Domaća zadaća je vrlo bitan dio jer osigurava transfer novonaučenih vještina na radionici s korištenjem vještina u svakodnevnom životu, što je u biti krajnji cilj radno- terapijske intervencije. Djelujući na specifične vještine, njihovo usvajanje, održavanje ili ponovnu rehabilitaciju, radni terapeut djeluje na okupacijsku izvedbu u cijelosti te na povećanje neovisnosti u svakodnevnu životu. Radno-terapijskom intervencijom treninga vještina življenja kroz aktivnosti dnevnog života djeluje se na negativne utjecaje koje mentalna



199

bolest može imati na okupacijsko izvoñenje pojedinca. Uspješna radno-terapijska intervencija potiče prilagodbu pojedinca u skladu sa zahtjevima koje okružje na njega postavlja, dovodi do bolje socijalne integracije osobe s mentalnom bolešću i osposobljava korisnika za aktivno i neometano djelovanje i sudjelovanje u životu obitelji, zajednice i društva.

Da bi se ovaj projekt počeo provoditi u gradu Petrinji, veliki doprinos i potporu dala je gospoña Ana Malović, ravnateljica Crvenog križa Petrinja, koja nam je ustupila prostoriju za rad.

Udruga „Sretna obitelj“ u Petrinji - značajna karika u rehabilitaciji duševnih bolesnika

Helena Blečić, dr. med.*

U prvom mjesecu 2006. god. u Petrinji je započeo rad psihoedukacijsko-suportivne radionice Udruge „Sretna obitelj“. Želja nam je u njezin rad uključiti što više bolesnika sa shizofrenijom, depresijom i bipolarnim afektivnim poremećajem, a takoñer i njihove obitelji, srodnike i prijatelje. Znamo da se duševni bolesnik, zbog svoje bolesti, susreće s mnogim teškoćama, kao i njegova obitelj i okolina. Neznanje o bolesti, njezinu tijeku i mogućnostima liječenja stvara strah, nerazumijevanje i zaziranje okoline od osoba s teškim duševnim poremećajima. Cilj i velika želja naše udruge je ponuditi bolesniku još jednu dimenziju u njegovu liječenju i prihvaćanju vlastite bolesti te boljem obiteljskom, radnom i socijalnom funkcioniranju. Zasada, takvi bolesnici u našem gradu dobivaju zdravstvenu skrb u jednoj psihijatrijskoj ambulanti koja djeluje u sklopu OB „Dr. Ivo Pedišić“, Sisak i u ambulantama liječnika obiteljske medicine, dok se hospitalno liječenje provodi uglavnom u NPB „Dr. Ivan Barbot“ u Popovači. Mišljenja smo da je, uz dobro organiziranu zdravstvenu skrb, nedostajao upravo ovakav oblik pomoći težim duševnim bolesnicima, što će biti jedna od karika koja će upotpuniti lanac rehabilitacije, zaštite i bolje integracije u njihovu obitelj i širu zajednicu. Radionice će biti organizirane po principima rada terapijske zajednice u kojima će bolesnicima i njihovim obiteljima biti ponuñena psihoedukacija, emocionalni suport, stručno savjetovanje uz primjenu ostalih kognitivno-bihevioralnih tehnika. Radom u grupi takoñer će se dobiti sveobuhvatniji uvid u probleme s kojima se susreće duševni bolesnik i njegova obitelj, a posebna pozornost posvetiti će se i borbi protiv stigme i diskriminacije takvih bolesnika.

* specijalizantica psihijatrije za Opću bolnicu «Dr.I.Pedišić», Sisak



200

Program rada Wellness grupe

Ivanka Mihalić, vms.* Program uključuje rad u grupama 1x tjedno tijekom cijele godine (osim srpnja i kolovoza). Ukupno će biti održano 45 sastanaka, svaki u trajanju od 60 minuta. Nakon ciklusa od 6 tjedana, zadane teme se ponavljaju kako bi se mogli uključiti novopridošli bolesnici. Grupa će se održavati u obliku radionica u kojima će se razgovarati i savjetovati o zdravoj prehrani i tjelesnoj aktivnosti. Osnovana je za bolesnike oboljele od shizofrenije i ostalih duševnih bolesti koji dolaze iz Sisačko-moslavačke županije s područja od posebne državne skrbi, a liječe se u Neuropsihijatrijskoj bolnici «Dr.I.Barbot» u Popovači. Nakon završetka liječenja dobit će upute za nastavljanje tretmana u najbližoj grupi na terenu. Osnovne aktivnosti grupe su: • meñusobno upoznavanje; • tehnikama terapijske komunikacije razgovarati o bolesti i problemima

koji se javljaju vezano za bolest; • procjena kvalitete života s posebnim osvrtom na prehranu i zdrav način

života, te tjelovježbu i dobru kondiciju; • evaluacija i povratna informacija polaznicima grupe. Svrha je, za vrijeme liječenja u bolnici psihosocijalnim tretmanom, stvoriti uvjete za povećanje kvalitete života oboljelih od shizofrenije i drugih psihičkih poremećaja, a nakon otpusta uputiti bolesnika na nastavak tretmana u najbližu grupu na terenu. Prehrana i zdrav način života Ciljevi su:

• evidentirati stvarnu tjelesnu težinu i visinu na mjernom listu; • izraditi poster piramida zdrave prehrane; • naučiti hranjive tvari i važnost uzimanja tekućine; • naučiti kontrolirati omjer unesene i potrošene energije; • izraditi listu ciljeva s planom djelovanja; • test znanja.

Tjelovježba i dobra kondicija. Ciljevi su:

*viša medicinska sestra, samostalni grupni psihoterapeut



201

• naučiti izmjeriti brzinu otkucaja srca; • procijeniti vlastitu tjelesnu kondiciju; • odabrati vrstu tjelovježbe i ustrajati u provoñenju; • naučiti prepreke u provoñenju tjelovježbe; • organizirati šetnju za lijepog vremena; • test znanja.

Osnivanju grupe pripomogli su: u osiguravanju prostora Marina Kovač, dr. med., spec. psihijatar, ravnateljica bolnice Adela Matušin, vms., glavna sestra bolnice; u upućivanju bolesnika u grupu (prema abecedi) Mirjana Bjedov, dr. med., spec. psihijatar, rukovoditelj V. odjela bolnice Ljiljana Karapetrić - Bolfan, dr. med., spec. psihijatar, rukovoditelj VIII.a odjela bolnice Tonka Matas, dr. med., spec. psihijatar, rukovoditelj VI. odjela bolnice Igor Molnar, dr. med., spec. psihijatar, rukoviditelj II. b odjela bolnice Erna Novy - Radonić, dr. med., spec. psihijatar, rukovoditelj IX. odjela bolnice. Osnovna ideja: Mr. sc. dr. Ema N. Gruber, predsjednica udruge «Sretna obitelj». Administrativna podrška: Tereza Zohar, tajnica bolnice. Volonter u grupi: Iva Kravčuk, med. sestra VIII.b odjela. Voditelj grupe: Ivanka MIhalić, vms., samostalni grupni psihoterapeut. Podrška pisanim materijalima: Irena Stastny, dipl. ing. med. biokemije, stručni suradnik Eli Lilly (Suisse) S.A. Predstavništvo u Hrvatskoj i dr. Aleksandra Magić, stručni suradnik Eli Lilly (Suisse) S.A. Predstavništvo u Hrvatskoj.



202

Grupa u Novskoj

Snježana Lončarić, prof. defektolog - soc. pedagog* U okviru projekta «Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude» s radom je u gradu Novskoj počela grupa psihosocijalne pomoći osobama koje boluju od kroničnih duševnih smetnji. Prva grupa održana je 31. 01. 2006. u Domu obrtnika, gdje će se i ubuduće održavati. Pozivima koji su poslani uime udruge «Sretna obitelj» odazvao se zadovoljavajući broj pacijenata i obitelji iz tog područja. Prvi sastanak je prošao u upoznavanju članova s programom Udruge, te planovima predviñenima uz ovaj projekt. Članovi su se predstavili jedni drugima i svatko je naglasio trenutni problem svoje bolesti ili problem nekog od članova obitelji. Kako je komunikacija tekla, postajalo je jasno da su neki problemi (neznanje, neshvaćanje okoline, osjećaj srama, bespomoćnosti…) vrlo visoko rangirani kod većine prisutnih. Zaključak je bio da ovakvi sastanci mogu pridonijeti rješavanju nekih njihovih problema ili verbalizacijom istih mogu postati manje nerješivi, a istovremeno smanjiti tenziju člana koji problem iznese. Sastanci, u trajanju od 90 minuta, predviñeni su za svaki posljednji utorak u mjesecu tijekom cijele godine. Predviñeno je da se na svakom sastanku obradi jedna od tema vezana uz kroničnu bolest, nakon koje će se raditi na slobodnoj diskusiji te razmjenama informacija. Paralelno s tim, terapeut će raditi na pružanju podrške, kako oboljelima, tako i obiteljima, ali će ih nastojati i usmjeravati da nauče meñusobno se podržavati i pomagati, s obzirom na to da su svi iz manjeg mjesta i žive nedaleko jedni od drugih. Cijeli program ima svrhu, kroz metode komunikacije, suport i psihoedukaciju, približiti članovima kronične duševne bolesti kroz činjenice. Istovremeno bi se smanjile ili uklonile emocije kao što su sram, strah, osjećaj manje vrijednosti, krivnje…uvelike prisutne kod oboljelih i njihovih obitelji, a vezane uz stigmu koja iz neznanja prati ove bolesti. Da bi se ovaj projekt počeo provoditi u gradu Novskoj, veliki doprinos i potporu dala je ravnateljica Centra za soc. skrb, gospoña Ljiljanka Žunić, koja je aktivno sudjelovala u svim aktivnostima oko pokretanja projekta, te socijalne radnice Centra, gospoña Ankica Filipović i gospoña Jadranka Gašparović, koje su nazočile prvom sastanku ponudivši svoju pomoć i ubuduće. ______________ * Neuropsihijatrijska bolnica „Dr.I.Barbot“ Popovača



203

Teme predavanja, radionica i grupa za potporu u Glini i Topuskom

Mr. sc. Daša Poredoš Lavor*

Glina Mjesto održavanja predavanja, radionica i grupa su prostorije Hrvatskog crvenog križa - Gradsko društvo Glina, Frankopanska 1, Glina, zahvaljujući suradnji s ravnateljem, gosp. Matom Sučecom. Vrijeme održavanja je svaka zadnja srijeda u mjesecu, u 17 sati. Psihoedukacijska predavanja, radionice i grupe za potporu u trajanju do 90 minuta namijenjene su grañanstvu s navedenog područja, osobito socijalno ugroženim osobama sa psihičkim smetnjama/poteškoćama i članovima njihovih obitelji. Za svaku od navedenih tema, u skladu s potrebama i interesom članova grupe, moguće je održati radionicu i diskusionu grupu: - osnove komunikacijskih vještina; - značaj komunikacije za razvoj samopoštovanja; - prevencija negativnih stavova prema psihičkoj bolesti; - savjeti za obitelji duševnih bolesnika; - stres i „mobbing“ – psihičko zlostavljanje na radnom mjestu; - prevencija dekompenzacija; - osobitosti posttraumatskog stresnog poremećaja; - društveni aspekti depresije; - nenasilno rješavanje sukoba; - problemi ovisnosti o alkoholu; - problemi ovisnosti o nikotinu; - samostalno kreiranje slobodnog vremena. U skladu s vremenskim prilikama grupni susreti bit će organizirani i u prirodi. Teme je moguće i mijenjati u skladu s potrebama i interesima sudionika susreta. Topusko Mjesto održavanja je Kino dvorana Topusko, zahvaljujući suradnji s predstojnikom Podružnice Centra za socijalnu skrb Glina – Topusko, gosp. Nikolom Abramovićem. Vrijeme održavanja je tijekom travnja i rujna 2006. god. Teme radionica su: - komunikacija u svakodnevnom životu; - tolerancija i prihvaćanje različitosti. _____________ *dipl. soc. radnica, stalni sudski vještak, NPB „Dr.I.Barbot“ Popovača



204

Iz rada grupe

RAZMIŠLJANJE

PRIJE POČETKA VREMENA DOŠLO JE DO STVARANJA ČOVJEKA I VREMENA, SA DAROVIMA SUZA; SA TUGOM, KRHKOM KAO STAKLO; SA BOLOM PROŽETIM UŽITCIMA SA UVELIM CVJETOVIMA U LJETO SA SJEĆANJEM NA PAD IZ RAJA I NA NASTAJUĆE LUDILO PAKLA NA SNAGU BEZ RUKE ZA UDARAC I NA LJUBAV KRATKOG DAHA NA NOĆ, KOJA JE SJENKA LUCI, NA ŽIVOT, SJENKU SMRTI

I VRHUNSKA BOŽANSTVA UZEŠE U RUKE

OGANJ, I SUZNE KAPI PADAJUĆE I NEŠTO ISTEKLOG PIJESKA POD NOGAMA VREMENA I TOK I MORSKU PJENU I PLODNE ZEMLJE MAGLU

I TIJELA STVARI KOJA ĆE TEK BITI U KUĆAMA ROðENA I SMRTI

I NAPRAVIŠE SMIJUĆI SE I PLAČUĆI I IZRADIŠE S LJUBAVLJU PO VOLJI SA ŽIVOTOM PRIJE I POSLIJE I SMRĆU ISPOD I IZNAD, ZA DAN I NOĆ I ZA JUTRO

DA BI NJEGOVA MOĆ RAZMAK IZDRŽALA PATNJU I ŽALOST VELIKU. SVETI DUH ČOVJEKA

SA SJEVERNE I JUŽNE STRANE SAKUPIŠE SE KAO ZA BOJ

DAHNUŠE NA NJEGOVA USTA I NAPUNIŠE MU TIJELO ŽIVOTOM DODIJELIŠE MU VID I SLUH

ZA VELOVE DUŠE, VRIJEME ZA RAD I RAZMIŠLJANJE, VRIJEME ZA GRIJEH I ZA SLUŽENJE

DODIJELIŠE MU SVJETLO NA NJEGOVE PUTEVE, I LJUBAV, I PROSTOR ZA UŽITKE,

I LJEPOTU I DUG ŽIVOT,



205

I NOĆ, I SAN U NOĆI.

NJEGOV JE GOVOR OGANJ PLAMTEĆI; NA USNAMA TRUDOVE IMA U SRCU MU SLIJEPA ŽUDNJA U OČIMA ZNANJE O SMRTI:

ON PLOVI, RUGLOM POKRIVENIM; ON SIJE, A NEĆE POŽNJETI:

NJEGOV ŽIVOT JE BDIJENJE ILI VIZIJA IZMEðU SNA I SNA....

....nijedna vatra

i nikakav ugalj ne mogu tako jako gorjeti kao tajna

ljubav o kojoj nitko ništa ne zna...

B. Š.

Alzheimerova bolest i obitelj


Danas je poznato više od 50 bolesti koje mogu uzrokovati demenciju, od kojih je najčešća Alzeimerova bolest. Na Alzheimerovu bolest otpada oko 2/3 svih demencija. To je progresivna neurodegenerativna bolest od koje uglavnom obolijevaju ljudi starije životne dobi, iako se ponekad javlja i kod mlañih osoba. Bolest je dobila ime po njemačkom neurologu Aloisu Alzheimeru. Godišnje se prosječno, kod ljudi mlañih od 60 godina, dijagnosticiraju 3 novooboljela na 100 000 osoba, dok se u dobi iznad 60 godina taj broj povećava na 125 novooboljelih. Pojavnost Alzheimerove bolesti je podjednaka meñu spolovima, dok je prevalencija značajno više u žena, što je vjerojatno posljedica njihova nešto duljeg prosječnog životnog vijeka. U Hrvatskoj nema popisa oboljelih od Alzheimerove bolesti niti statističke procjene o broju bolesnika. S obzirom na to da smo populacijski stara zemlja, realna je procjena da kod nas od te bolesti boluje oko 60 000 stanovnika. Obitelj Obitelj je moguće definirati kao živi sustav koji predstavlja organiziranu, _________ *dipl. soc. radnica, stalni sudski vještak, NPB „Dr.I.Barbot“ Popovača



206

relativno trajnu, reproduktivnu društvenu cjelinu s ograničeno promjenjivim obrascima ponašanja vezanima za uloge, strukturu i način djelovanja. Obitelj nije samo zbroj članova, podsustava, već djeluje kao zasebni entitet sa svojim pravilima funkcioniranja kroz relativno dugo vrijeme, od trenutka nastanka do završetka ustaljeng ciklusa. Otvoreni je sustav onaj koji je u stalnoj interakciji s paralelnim sustavima i nadsustavima čiji su članovi te podsustavima u stalnoj meñusobnoj komunikaciji na različitim razinama i u različitim socijalnim situacijama. Da bi se održao, svaki sustav (obitelj) koristi svoje mehanizme kontrole za rješavanje kriznih situacija, suočavanja sa stresnim dogañajima (npr. bolest ili smrt članova) i stalno se mijenja da bi se prilagodio novim uvjetima. PROMJENE OBOLJELE OSOBE I PRILAGODBA OBITELJI U čovjeku se tijekom života i godina dogañaju odreñene promjene. U mentalnom području one su nešto izraženije i značajno utječu na promjene u psihi starijih osoba. Npr. poznata je «staračka krutost» kod koje se ponašanje ne mijenja unatoč njegovoj očitoj nesvrsishodnosti. Povećava se sklonost prema otežanom testiranju realiteta i paranoidnim idejama, osobito ako je starijoj osobi oslabio sluh, pa joj se čini da joj ljudi nešto šapuću iza leña i sl. Opažanje gubitka mentalnih i fizičkih sposobnosti te gubitci bliskih osoba koji sasvim sigurno rastu s dobi, pogoduju razvoju patoloških promjena u starijih osoba. Simptomi Alzheimerove bolesti nastupaju postupno, gotovo neprimjetno, pa oboljeli i njegova obitelj ne mogu odrediti točan početak bolesti. U ranoj fazi bolesti, bolesnik počinje zaboravljati svakodnevne relativno nebitne činjenice (npr. rijetko spominjana imena ljudi, rijetko upotrebljavane riječi i sl.), no ubrzo zaboravlja dogovore i obveze te važne aktivnosti iz svakodnevnog života (npr. isključiti plinsko kuhalo, isključiti struju, zatvoriti slavinu i sl.). Tako postupno postaju ovisni o manjem ili većem stupnju tuñe pomoći. Uobičajno je govoriti da bolesnik najprije gubi sposobnost zapamćivanja novonaučenih sadržaja, dok ona ranije naučena ostaju dugo sačuvana. Oboljeli je na početku bolesti najčešće svjestan svoje nemoći, bez mogućnosti adekvatnog iskazivanja tog užasa bilo govorom ili pisanjem, što kod njega izaziva strah, depresivnost, uznemirenost, a često i agresiju. U početku više pati pojedinac, a u kasnijim fazama, kada mentalna kontrola oslabi i bolest okupira osobu, smatra se da više pati obitelj odnosno član obitelji koji se brine o oboljelom. U uznapredovalom stadiju bolesti bolesnik se ne sjeća imena roñaka i bliskih osoba, ne prepoznaje ih i ne oučava ili razumije rodbinske i prijateljske relacije, njihova zanimanja i funkcije u društvu; zaboravlja vlastito ime, te praznine u sjećanju nadomješta



207

komfabulacijama. Kada smetnje pamćenja postanu sve izraženije, nastaju i drugi poremećaji kognitivnih sposobnosti. Bolesnikov govor postaje usporen zbog nedostatka pronalaženja odgovarajućih riječi, a slično se dogaña i prilikom pisanja. Ukupni vokabular biva znatno smanjen, a govor postaje stereotipan i siromašan. Bolesnik ponavlja postavljeno pitanje prije nego na njega odgovori, a kasnije ponavlja svaku izgovorenu riječ (echolalia). Ubrzo biva narušena sposobnost pisanja te računanja (dyscalculalia), pa oboljeli nije sposoban izvesti najjednostavnije matematičke zadatke. Snalaženje u prostoru postaje otežano zbog čega oboljeli, primjerice, nije sposoban samostalno pronaći i odrediti put prema kući, ne može upravljati osobnim vozilom niti slijediti upute kako pronaći cilj. Kada bolest uznapreduje oboljeli više ne zna upotrebljavati svakodnevne predmete u kući (pri jelu, održavanju osobne higijene, kuhanju, pranju i sl.) te samo osnovne, prividno automatske radnje ostaju kako-tako očuvane. Usporedno s gubitkom opisanih kognitivnih sposobnosti (amnesia, dysphasia, dyscalculalia, agnosia, apraxia), vidljivi su poremećaji prosuñivanja i ponašanja. Nerijetko nerazumne odluke u poslu, osobito u poslovima s novcem, mogu biti prvi znak bolesti i razlog posjeta liječniku. U kasnijem tijeku bolesti oboljeli može postati apatičan i nezainteresiran ili agitiran i nemiran. Ubrzo počinje zanemarivati svoj izgled i počinje se neadekvatno odijevati, postaje paranoidan, poremećen mu je ritam sna i budnosti, a javljaju se i obmane osjetila i halucinacije. Konfuzna stanja javljaju se više noću kada psihomotorni nemir i buka koju izazivaju remete mir ukućana i bližih susjeda. Za razliku od noći kada je nemiran, oboljeli preko dana spava i odmara se. Bolesnik postaje egocentričan, zajedljiv, sumnjičav prema članovima obitelji, dok, s druge strane, ostaje potpuno indiferentan na dogañaje koji u zdravih osoba pobuñuju osjećaje. Stabilni brakovi često propadaju zbog bolesnikove zaluñenosti mlañom osobom, dok seksualna indiskrecija sablažnjava okolinu. Bolesnik ima poremećen odnos prema hrani što dovodi do gubitka tjelesne mase ili obilnom konzumiranju hrane i pretilosti. Mogu se pojaviti hipohondrijske ideje i samooptuživanja. Ova depresivna stanja često su popraćena strahom, negativizmom, agitacijom i pojavom suicidalnih misli. Suprotno od depresivnih stanja, mogu se javiti i manični poremećaji. U ovim slučajevima kod oboljelih se javlja pojačana potreba za radom (nesvrsishodnim pospremanjem), svadljivost, agresivnost i sl., a sve to uz euforično stanje. Postaju prkosni, mogu činiti sitne krañe, male prevare i laži u svakodnevnom životu. Počinju se prostački izražavati i, zbog pojačane seksualnosti, mogu izraziti ekshibicionističko ponašanje i druge seksualne poremećaje. Često se javlja i tremor prstiju i ruku (stalno u rukama moraju nešto imati i premetati), usporenost pokreta i slabije izražene mišićne reakcije. U uznapredovalom stadiju bolesti dolazi i do gubitka kontrole sfinktera i gubitka posturalnih



208

reflekasa te bolesnik postaje potpuno nepokretan. Tijek ove tragične bolesti je progresivan i može potrajati i više od 10 godina. Dijagnoza Alzheimerove bolesti ima mnoge socijalne i emotivne implikacije pa ih, kada smo sasvim sigurni u njihovo postojanje, treba reći bolesniku i njegovoj obitelji. Budući da sigurnu i točnu dijagnozu nije moguće postaviti za života, već jedino obdukcijom putem patohistološkog nalaza, razvijeno je nekoliko kriterija za dijagnozu vjerojatne bolesti, čime je dijagnostička procedura standardizirana u svim zemljama. U stručnom timu za dijagnostiku nalaze se specijalisti neurolozi, psihijatri, psiholozi i drugi stručnjaci koji, na osnovi svojih specifičnih dijagnostičkih postupaka i testova, isključuju postojanja drugih oboljenja i procjenjuju da se radi o Alzheimerovoj bolesti. U svakodnevnoj tretmanskoj praksi do danas je liječenje Alzheimerove bolesti ograničeno samo na ublažavanje pojedinih popratnih simptoma (nesanice, akutne i kronične psihičke i motoričke uznemirenosti, depresivnosti i sl.), dok su svi pokušaji da se pronañu supstancije koje bi mogle prevenirati, usporiti ili izliječiti bolest za sada bez rezultata. Razumljivo je da u ovom dosta obeshrabrujućem znanstvenom i farmakoterapijskom okruženju, postoji mnoštvo različitih supstancija koje se nude i prodaju putem različitih medija. Obitelji, u nadi da će pomoći svojem oboljelom članu, čine sve i kupuju neprovjerene pripravke. Nužno je prije kupovine nečega takvog konzultirati se sa stručnjacima. Nepromišljeno dobronamjerno kupovanje pripravaka, članovima obitelji stvara lažnu nadu, s vremenom ih emotivno i materijalno iscrpljuje, čineći ih manje sposobnima na sve veće zahtjeve oboljelog. Pomoć obitelji Oboljelom i članovima njegove obitelji potrebno je pomoći edukacijom, savjetima i konkretnim akcijama. Obitelj i oboljeli ubrzo ostaju sami i napušteni od prijatelja i šire obitelji. Od oboljelog se distanciraju kolege i bivši suradnici, stoga obitelj treba biti pripravna na promjene u životu u smislu reorganiziranja dosadašnjih aktivnosti i uloga. Član obitelji koji preuzima vodeću ulogu u brzi o oboljelom treba biti pripravan u potpunosti promijeniti način života i podrediti ga potrebama oboljelog. Uobičava se reći da od Alzheimerove bolesti ne obolijeva samo bolesnik, već, na neki način, i cijela obitelj. Potrebne su mnoge promjene i prilagodbe. Potrebno je prilagoditi uvjete stanovanja. Pokretljivost oboljelog je promijenjena, stoga su nužne prostorne prilagodbe i uklanjanje arhitektonskih interijernih prepreka, ugradnja lifta ili preseljenje u prizemlje.



209

Treba nastojati oboljelog izolirati od buke te brinuti o njegovoj budućoj nepokretnosti. Uz pomoć stučnjaka, treba prilagoditi način života oboljelog i to tako da se zaposlenima smanje radne aktivnosti, da se organiziraju pripreme za mirovinu, da oboljeli prestane upravljati motornim vozilom te da se donesu sve pravne odluke dok je još sposoban samostalno odlučivati (oporuka i sl.). Potrebno je i rješavanje eventualnih ostalih oboljenja (npr. operacije) kao i izbjegavanje putovanja ili odlazaka u udaljena mjesta bez pratnje. Moramo biti svjestni da oboljeli ima velike probleme sa snalaženjem u prostoru, kretanjem, govorom i sl., poput ulaženja i izlaženja iz javnog prijevoza, prelaženja ulice i sl. Svako požurivanje oboljelog intenzivira problem i izaziva strah i paniku. Očuvan vanjski izgled oboljelog («fasada») nerijetko zavarava neupućene i povećava društvenu netolerantnost prema usporenosti i nesigurnosti oboljelog. Svaka nepredvidiva situacija u prostoru i okruženju ili u komunikaciji može izazvati još veću zbunjenost, a strah i panika dovode do novih nepredvidivih situacija. Obitelj postaje sve više iscrpljena i potrebno im je savjetovalište i pomoć stručnjaka: psihologa, socijalnog radnika, psihijatra, pravnika. Obitelji ili jednom članu obitelji neophodno je osigurati sustav psihosocijalne podrške, s obzirom na to da oni ostaju s oboljelim, ne samo 24 sata dnevno nekoliko dana, već nekoliko godina. Potrebno je beskrajno strpljenje i razumijevanje. Bitno je nastojati zadržati meñusobno topao emocionalni odnos s oboljelim, čemu pomažu razgovori uz primjenu jednostavnih razgovjetnih rečenica o ostalim članovima obitelji, o poznanicima, kućnim obvezama, pročitanom u novinama, o viñenom na televiziji i sl. Pomažuće je i poticanje na jednostavne radne obveze. Dokle god psihofizičko stanje oboljelog dopušta, preporučljivi su:

- zajednički odlasci u kupovinu; - vježbanje čitanja, pisanja i brojanja; - svakodnevne zajedničke šetnje u poznatim dijelovima grada; - posjećivanje ili pozivanje bliskih prijatelja i srodnika; - održavanje dostojanstva ličnosti urednim i primjerenim odijevanjem; - prisutnošću oboljelog kod svakog dolaska nepoznate ili poznate osobe u kuću, predstaviti mu osobu ili ga podsjetiti tko je poznata osoba; - omogućiti oboljelom da, dok god to može svojom fizičkom pokretljivošću, bude prisutan kod stola prilikom objeda na njegovu uobičajnom mjestu, bilo da je u kući društvo ili ne; - poticati oboljelog da što duže sam konzumira hranu uz eventualne manje pripomoći; - osigurati primjerenu ishranu; osigurati dovoljno tekućine (više tekućine u



210

prvom dijelu dana, a manje u drugom zbog mogućih poremećaja kontrole mokrenja); - posjećivati mjesta i dogañaje koje je oboljeli tijekom zdravog dijela života volio: izleti, koncerti, izložbe i sl.; - zadržati ili nabaviti kućnog ljubimca i omogućiti oboljelom česte kontakte s njime.

Poželjno je, i za oboljelog najprirodnije, što duže ga zadržati u obiteljskom okruženju uz primjerenu skrb i njegu. Kako je Alzheimerova bolest karakteristična za osobe starije životne dobi, o oboljelom se načešće brine bračni partner – takoñer osoba starije životne dobi koja može imati odreñenih zdravstvenih poteškoća i psihofizički sve teže samostalno funkcionirati. Tada se može dogoditi da obiteljska solidarnost s vremenom postaje nedovoljna, pa se pojavljuje potreba za odgovarajućim institucionalnim smještajem. Od velike pomoći su tzv. dnevni boravci ili dnevne bolnice gdje oboljeli tijekom dana imaju odgovarajuću njegu, tretmanske aktivnosti i druženja, a za to vrijeme član obitelji može obavljati druge poslove ili jednostavno odmoriti se. Dnevni boravci dolaze u obzir samo u početnoj fazi bolesti dok je još moguć transport oboljelog i primjerene terapijske aktivnosti. U uznapredovaloj fazi bolesti oboljeli ostaje u kućnoj njezi ili biva hospitaliziran. Poznato je da su promjene mjesta življenja u starijoj životnoj dobi vrlo teška i značajna promjena, no ponekad ne postoji drugo rješenje. PSIHOSOCIJALNE I DRUŠTVENE INTERVENCIJE USMJERENE ODRŽAVANJU FUNKCIONALNE SPOSOBNOSTI OBOLJELIH I PRIHVATLJIVE KVALITETE ŽIVOTA Kako u procesu starenja postoje značajne individualne razlike, nema općih pravila za postupak sa starijim osobama, osim jednoga, a to je da starenje, kao i svaki drugi životni proces, treba uključivati aktivno savladavanje postojeće situacije od strane pojedinca. Stoga svaki oblik pomoći i brige za starije treba sadržavati poticaje na samoaktivnost i prihvaćanje životne situacije sa svim njezinim mogućnostima i ograničenjima. Pitanja zdravlja i bolesti, a time i kvalitete života, imaju veliku ulogu za pojedinca, obitelj i cjelokupnu društvenu zajednicu. Socijalno-medicinske intervencije usmjerene unapreñivanju zdravstvene zaštite starijih ljudi obuhvaćaju pravovremene kontrole zdravstvenog stanja starijih, osiguravanje potrebnih uvjeta za unapreñivanje prevencije, dijagnostike, liječenja i rehabilitacije oboljelog, kao i pitanja organizacije slobodnog



211

vremena i izvanobiteljske skrbi za oboljelog, pri čemu uža lokalna zajednica ima iznimno značenje. Potrebno je prihvatiti činjenicu da je bolest prisutna i zasada neizlječiva te nastojati izbjeći nepotrebne troškove oko nabave novih i neispitanih lijekova (pripravaka). O davanju lijekova obavezno se treba konzultirati s liječnikom specijalistom kojemu je uže područje specijalnosti Alzheimerova bolest. Kod oboljelih od Alzheimerove bolesti vrlo je bitna fizikalna terapija, s obzirom na to da bolest u svojem tijeku nosi i gubitak tjelesnih sposobnosti, snage i pokretljivosti. Rehabilitacija treba biti prilagoñena potrebama i mogućnostima bolesnika u mjeri u kojoj ju je moguće provesti. Bitno je vježbanje pamćenja, pri čemu je rješavanje križaljki vrlo pomažuće. Nedavno je s uspjehom razvijena i provjerena tzv. SRT tehnika (trening s rasporeñenim ponavljanjem). Evo opisa primjene SRT tehnike: Kći pacijentice koja je preuzela ulogu njegovateljice priča: Vozim majku u Alzheimerov centar svaki radni dan. Vozimo se pedesetak minuta. Svaki tren me pita: «Kuda idemo?». Odgovaram: «U školu.» i tako u nedogled. Sutradan sam odlučila pokušati sa SRT tehnikom. Još prije polaska rekla sam joj: «Mama, sad idemo u školu.». Nakon kraćeg vremena pitala sam ju kamo idemo. Odgovorila je: «Rekla si, u školu.». Nakon nekoliko minuta ponovno sam ju pitala kamo idemo. Odgovor je: «Pa ti si rekla da idemo u školu!» i začuñeno me gledala. Nakon nekoliko minuta ponovo ponavljam pitanje i dobivam točan odgovor. Kad god nekud krećemo dajemo joj preciznu informaciju o cilju kretanja, ona na pitanje daje pozitivan odgovor i s time više nemamo problema. Ovo je bio tipičan primjer, iako je moguće osmisliti slične primjere i za ostale dnevne aktivnosti oboljelih. Najčešće se koriste sljedeći razmaci: 20 – 40 - 60 – 90 – 120 – 150 - 180 sekundi, a zatim nekoliko minuta itd. Naravno, raspored tih ponavljanja prilagoñava se težini smetnji u pamćenju. Ako osoba ne zna odgovor, sve se otpočetka ponavlja. Prezni intervali koriste se za različite socijalne aktivnosti. Riječ je o vrlo značajnoj proaktivnom djelovanju obitelji i oboljelog, što sve pozitivno utječe na opću dobrobit oboljelog i obitelji. Evo primjera kako se može poboljšati kvaliteta života oboljelih: Tzv. Living room (dnevni boravak) su male zajednice (20 - 30 osoba) ureñene tako da oboljeli imaju što veći osjećaj povezanosti s vlastitom prošlošću i drugim ljudima. Zidovi su obojeni živim bojama, prostorije ukrašene cvijećem, knjigama i drugim predmetima iz svakodnevnog života. Čuje se lagana glazba. Na zidovima su slike i suveniri iz mlañih dana oboljelih. Pretpostavka je da sve što aktivira pamćenje može djelovati na što sporiji mentalni pad i zadržavanje subjektivnog dobrog osjećaja. Naime,



212

oboljeli često odustaju od druženja zbog straha od socijalnih kontakata. Ako postoje zajedničke teme, smanjuje se osjećaj izoliranosti i odbačenosti. Demencija može potaknuti kreativnost. Bolest koja ljude lišava osobnosti može potaknuti njihovu kreativnost, pokazuje istraživanje francuskog znanstvenika iz bolnice u St. Etienneu. Vizualne vještine mogu se izoštriti kada su uništene govorne i druge funkcije, stoga svaki oblik umjetničkog izražavanja treba prepoznati i poticati. Pritom su izuzetno bitne odgovarajuće radno-okupacijske aktivnosti koje oboljeli može provoditi za vrijeme boravka u dnevnom boravku ili centru, kao i kod kuće. Psihoterapija psihičkih poremećaja u starijoj životnoj dobi zasniva se na spoznajama psihodinamskih mehanizama kojima se tumače psihološke promjene i psihički poremećaji u starijoj dobi. Psihoterapija je samo jedan od niza terapijskih postupaka koji se koristi u starijih osoba, i to u onim slučajevima kada su intrapersonalni i interpersonalni činitelji odgovorni za psihičke poremećaje koji su uzrok maladaptacije. Standardne psihoterapijske tenhike manje su uspješne u starijih osoba, pa se trebaju učiniti znatne modifikacije kako bi odgovarale posebnim potrebama i ograničenjima starijih osoba. Modifikacije se sastoje u većoj aktivnosti terapeuta, simboličnom davanju unutar terapijskog odnosa, specifičnim ili ograničenim ciljevima terapije, povećanoj svjesnosti o razlikama prijenosa i protuprijenosa emocija, empatijskom razumijevanju starijih bolesnika i sl. Terapeut treba preuzeti inicijativu dajući smjer u razjašnjavanju prirode psihičkog problema što znači mnogo aktivniju ulogu u spoznaji emocionalnog stanja bolesnika, racionalnih i iracionalnih činitelja koji su razlog emocionalnim poremećajima i mogućim konfliktima. Primjena suportivne psihoterapije podjednako je značajna i pomažuća i za oboljelog i za članove njegove obitelji. Socioterapija je sastavni dio cjelovitog somatskog, psihološkog i socijalnog postupka koji se sve više primjenjuje u svrhu ublaživanja i smanjivanja brojnih socijalnih problema iz kojih nastaju i psihološke reakcije, sve s ciljem što uspješnijeg socijaliziranja starije osobe u novonastalu situaciju koja je stvorena godinama života, a oblikovana vanjskim činiteljima. Tri su važna fenomena koja prate osobu starije životne dobi: socijalna izolacija, povećana ovisnost o drugima te pojačani zahtjevi za adaptacijom na novonastale okolnosti. Osnovne sociopsihološke potrebe starijih (kao i mlañih) trebaju biti ispunjene, a one su: odreñen i osiguran položaj u društvu, potreba da bude voljen i da voli druge, da sebi stvori društvo i da u tom društvu nešto znači te da razvija samopouzdanje i samopoštovanje.



213

Pri prevenciji, bitno je omogućiti ljudima koji ulaze u stariju dob da ostanu što duže aktivni, osobito u intelektualnom, emocionalnom i socijalnom smislu, uz nastojanje za očuvanjem uobičajenog ritma života u obitelji, spolnom životu, socijalnim odnosima, održavanju profesionalnih i drugih aktivnosti. U tome je potrebna organizirana pomoć obitelji, a u slučaju potrebe, i kućno liječenje. Potrebno je što više izbjegavati klasične hospitalizacije te djelovati u stvaranju psihogerijatrije u zajednici. Prevencija socijalne dekompenzacije složen je postupak i zahtijeva multidisciplinarni pristup. Posebno bitnom se smatra prevencija klasične hospitalizacije starijih osoba. Pritom se misli na hospitalizaciju koja započinje iz «banalnih» razloga, ali koja negativno djeluje na preostale psihičke i druge sposobnosti starije osobe, smanjujući njezinu sposobnost za samostalan život u zajednici. Hospitalizacija u starijih osoba ima smisla samo onda kada ima preventivni karakter i kada može spasiti životno ugroženu osobu. Prevencija hospitalizacije moguća je jedino u uvjetima potpune integracije svih stupnjeva i pružanja pomoći starijoj osobi te kad su gerijatrijske ustanove dio opće zdravstvene i socijalne službe, uz podrazumijevanje kontinuiranog procesa priprema i edukacije starijih osoba te onih kojima trebaju pomoći. Starenje se još i danas često doživljava kao socijalni problem. Hoće li ili neće starija osoba biti socijalni problem ne ovisi o njezinoj dobi, nego o društvenom stajalištu da joj se omogući dostojanstvena starost. Sasvim je identična situacija i s odnosom prema oboljelima od Alzheimerove bolesti. (Poredoš D. Alzheimerova bolest i obitelj. Ljetopis studijskog centra socijalnog rada 10 (2003)2; 243-255)

Bolan osjećaj osamljenosti može ublažiti

cvrkut ptice


Kao mala djevojčica, imala sam papigu tigricu. Zvao se Lilly. Najviše vremena i ugodnih trenutaka provodila sam s bakom i Lillyjem. Lilly je bio zelene boje i bio je poput člana obitelji. Sjećam se mnogih zanimljivosti i dogañanja kojima je Lilly bio glavni pokretač: slobodno je letio po kući veći dio dana, dok bi baka kuhala, sjedio bi joj na ramenu, znao bi izvlačiti pramenčiće bakine kose ispod marame ___________ *dipl. soc. radnica, stalni sudski vještak, NPB „Dr.I.Barbot“ Popovača



214

kojom bi često pokrivala glavu, jednom prilikom zabavljajući se s tetkovim uhom izvukao je komadić zaostalog kiruškog konca iz operativnih šavova, zbog krive procjene ateriranja jednom je umjesto u zdjeli sa salatom koja je bila na stolu završio u tanjuru punom juhe i sl. Lilly je jednostavno bio legenda. Moja baka naučila ga je govoriti. Znao je reći “ pusu, pusu; volim Dašu; jooooj, Bože, što ću; Ružica“ i još nekolicinu riječi. Doživio je 11 godina života. Još i danas, u vrtu uz kuću moje bake, postoji njegov mali grob. I kasnije tijekom života često sam imala tigrice. Bili su to Grga I., Grga II., Njofrica, Spunch, Bucko i Kiki. S ptičem imena Spunch imala sam specifična iskustva. Ubrzo nakon njegova roñenja uginula mu je majka Njofrica. Otac Grga II. dosljedno je brinuo o još dva jajeta koja su bila neizležena, a mali Spunch je bio moja briga. Hranila sam ga na način da je jeo iz moga nokta (mislim da ga je moj nokat asocirao na majčin kljun), usitnjavala sam mu kuhana jaja i suhe kekse, te ih stavljala u nokat iz kojega je pomalo uzimao hranu. Spunch je odrastao i razvio se u prekrasnu pticu. Stoga ovaj tekst posvećujem mojoj vječnoj baki Mariji, svim mojim ptičicama i suprugu Tihomiru. Osamljenost je prava patnja koja često tjera na plač, koja, ako potraje duže, može izazvati želju za smrću i/ili pokušajem suicida. Osamljenost je težak intenzivni osjećaj patnje koji je osobito poznat onima koji su je doživjeli. Mnogi ljudi su osamljeni, ali mnogi ne razumiju da to stanje nije isto što i samoća, odnosno objektivna okolnost odsutnosti društva. Samoća je sama po sebi neutralna, nekima donosi i ugodu, iako često pogoduje razvoju osamljenosti. Osamljenost je neugodan osjećaj i bolno raspoloženje koje ne proizlazi nužno iz odreñenih vanjskih okolnosti. Postoje načini kojima se osamljenost može ublažiti ili otkloniti, a što će biti djelotvorno u odreñenom slučaju ovisi o pojedincu i tipu osamljenosti. Razlikujemo nekoliko tipova osamljenosti: Situacijska osamljenost Najblaža osamljenost izazvana je privremenim odvajanjem od bliskih osoba, primjerice, zbog trenutnog putovanja, ružnog vremena, bolesti ili sl. Ako uobičajeno ne patite od osamljenosti i poremećaja raspoloženja, nego vas je osjećaj osamljenosti preplavio samo zato što trenutačno ne možete biti u blizini dragih osoba, vaše stanje nije mentalno-zdravstveni problem i vjerojatno će se poboljšati s promjenom nastalih okolnosti. Potraje li odvojenost od dragih osoba duže vremena, privremena osamljenost može se pretvoriti u kroničnu, ali ne kod svih ljudi jer otpornost na samoću razlikuje se od pojedinca do pojedinca. Pritome su nam često iznimno važne tzv. kompenzatorne sposobnosti koje obuhvaćaju načine kojima smo se ranije u životu rješavali osjećaja osamljenosti, koji su nam bili učinkovit način njezine



215

eliminacije i životno iskustvo koje možemo sada korisno upotrijebiti da bismo se izvukli iz opasnosti razvoja kronične osamljenosti. Kronična osamljenost znatno je ozbiljniji problem od privremene osamljenosti, bez obzira na vanjske okolnosti. Kad osoba i ima društvo, ali joj ono ne pomaže da se osjeća ugodno ili kad ne može ostvariti zadovoljavajuće društvene odnose, moguće je rastuće prisustvo kronične osamljenosti. Osamljenost bez samoće Pati li osoba od osamljenosti unatoč tome što je okružena ljudima, vjerojatno ima depresiju, a osamljenost je samo simptom pa treba zatražiti stručnu pomoć. Treba podsjetiti da je tuga osjećaj, a depresija stanje. Ako osjećaj tuge potraje duže, može se razviti depresija. Depresija je bolest živčanog sustava koja izaziva duševne boli i emotivne patnje, a osamljenost je jedan od najčešćih oblika kroz koje se ona očituje. Podvrsta osamljenosti bez samoće jest ona koja se javlja kod osoba koje bližnji (bračni partner, djeca, roditelji, prijatelji, suradnici i drugi) zapostavljaju, zanemaruju te društveno i emotivno izoliraju. Osamljenost uz samoću Ako je posrijedi osamljenost kao posljedica nesposobnosti ostvarivanja kvalitetnih meñuljudskih kontakata, osoba treba pomoć u učenju vještine ophoñenja s ljudima, posebno upoznavanja i pristupa drugima za početno ostvarenje kontakta, izgradnje i očuvanja odnosa - prijateljskih, suradničkih, ljubavnih i sl. Rijetko se susreće osoba koja pati od kronične osamljenosti samo zato što je nevješta u ophoñenju s ljudima i kojoj bi poduka o društvenim i komunikacijskim vještinama pribavila prijatelje i izliječila osamljenost. Ako je osoba osamljena zato što, unatoč nastojanjima, ne uspijeva pronaći prikladno društvo iz razloga što je npr. izbjegavaju, otvoreno ismijavaju ili odbijaju, neće joj pomoći savladavanje socijalnih vještina jer one u ovom slučaju nisu relevantne za osamljenost. Takva osoba, ustvari, pati od smanjene otpornosti na stres, emocionalno je preosjetljiva i pojačano ranjiva na stresne podražaje. Neki ljudi su osjetljiviji upravo na stresove u društvenim situacijama, stoga češće i intenzivnije trpe emotivnu patnju kada ih drugi vrijeñaju, ismijavaju, odbijaju ili izlažu ponižavanju. Povrijeñenost je posljedica stresne reakcije u živčanom sustavu i ne može se ukloniti prikrivanjem ili glumom da je sve u redu. Najčešće je osamljenost posljedica osjetljivosti (ranjivosti) živčanog sustava na društvene uvrede. Takve se osobe, unatoč stalnom trpljenju boli zbog tuñe neobazrivosti, uzaludno pokušavaju zbližiti s drugima, ali ih oni uporno ignoriraju i čak otvoreno odbijaju ili se nakon nagomilana stresa povlače iz društva, svjesni da ih okolina ne prihvaća, a da im daljnji pokušaji mogu donijeti samo ponavljanje boli.



216

Kako se boriti protiv osamljenosti? Neupućena će osoba nekom tko pati od osamljenosti najvjerojatnije dati jednostavan i nedjelotvoran savjet: „Idi van i druži se!“ ili još gore: „Počni već jednom normalno živjeti!“. Takva najčešća reakcija otkriva vrlo rašireno nerazumijevanje pojma i biti osamljenosti. Naime, netko može biti osamljen i ako ima društvo (obitelj, prijatelje, srodnike), pa mu izlaženje i druženje neće donijeti nikakvo poboljšanje. S druge strane, osamljena osoba zaista može biti doslovce sama, ali joj pokušaj druženja, odnosno upoznavanja ljudi i društvene interakcije, neće pomoći jer dio ljudi zbog pojačane osjetljivosti nema mogućnost ostvarivanja prisnih društvenih kontakata. U oba navedena slučaja savjet „Idi van i druži se!“ može zvučati zločesto i bezosjećajno. Pri osamljenosti treba svakako izbjegavati zamke prejedanja, opijanja ili potrage za neprirodnim uzbuñenjima jer postoje druge valjane i djelotvorne životne metode i terapije za ublažavanje i sprječavanje osjećaja osamljenosti. Pristup tretmanu protiv osamljenosti treba uzeti u obzir konkretne čimbenike koji kod pojedinca uzrokuju osamljemost. Imajte na umu da su sasvim pogrešni pristupi: prepuštanje tuzi i potištenosti, prejedanje ili uzimanje štetnih tvari, potraga za uzbuñenjima i opasnostima. Kako prepoznati osamljenost? Blaža osamljenost uključuje dosadu, bezvoljnost, letargiju, nemir i sl. Teža osamljenost uključuje potištenost, dugotrajnu tugu i žalovanje, očaj, beznañe, plačljivost, osjećaj bezvrijednosti, napuštenosti i suvišnosti. Prepuštanje osamljenosti, odnosno tuzi, potištenosti i bespomoćnosti isto je što i ne činiti ništa. Takvo pasivno stanje zahvaća mnoge osamljene osobe, a izgledi da će osamljenost proći sama od sebe vrlo su mali, osim kod osamljenosti koja je vezana uz privremenu situaciju. Ako nemate nikakvih drugih rješenja, a javlja vam se plač, slobodno se isplačite jer se kroz suze rješavate nagomilane boli, patnje, stresa i nezadovoljstva. Priličan broj ljudi u stanju osamljenosti konzumira više hrane – osobito slatkiša jer oni brzo donose porast energije i raspoloženja. Mnoge osamljene osobe opisivale su da im je prijalo ispijanje alkohola te da su si time pokušavali olakšati različite duševnie boli. Alkohol umrtvljuje moždane centre za duševnu bol pa se čovjek prividno osjeća lakše. Dugoročno, alkohol ne liječi, uzrokuje pogoršanje osnovne bolesti/poremećaja i razvija ovisnost. Loš učinak imaju i narkotici kojima je dio osamljenih takoñer sklon. Neki tipovi osamljenika (i osoba s depresivnim poremećajem) osjećaju se bolje kada poñu u kupnju ili se prepuste kockanju, klañenju, brzoj vožnji i drugim rizičnim i uzbudljivim aktivnostima. Za prevenciju i ublažavanje osjećaja samoće preporučujemo:



217

• bavljenje korisnim i ugodnim aktivnostima; • uspostavljanje ili produbljivanje društvenih kontakata; • kretanje i bivanje u prirodi; • kontakt sa životinjama i njegovanje kućnih ljubimaca. U složenijim situacijama preporučujemo: * psihološko savjetovanje i psihoterapiju; * odgovarajuće lijekove s učinkom na živčani sustav prema uputama liječnika. Jedna od mogućnosti koje vam stoje na raspolaganju je kreativno korištenje samoće, primjerice: bavljenje stvaralaštvom (slikanjem, pisanjem), sportom, učenjem i nadogradnjom znanja, cvijećem i kućnim ljubimcima. Kućni ljubimci u mnogo su se slučaja pokazali kao izvanredno društvo i djelotvoran društveno-emotivan korektiv osamljenosti. Dopustite si da tijekom šetnji prirodom čujete, doživite i osjetite cvrkute različitih prica koje žive u prirodi. Njihovo veselo cvrkutanje djeluje na poboljšanje raspoloženja, vedrije misli i pozitivnu akciju. Pratite pogledom ptice koje lete na visinama i u mašti si dozvolite da se i sami vinete u besprijekorne visine slobode i neograničenog zadovoljstva. Cvrkut ptice ublažava mučnu tišinu koja često okružuje osamljene u njihovu domu. Briga za pticu u vidu redovitog hranjenja, čišćenja kaveza, potiče aktivnost i osobnu odgovornost za život i preživljenje drugog živog bića. Potrebno je omogućiti ptici i let po dobro zatvorenoj prostoriji jer na taj način pomažete joj da održi svoju fizičku kondiciju i razvije krila. Ptica će vam biti zahvalna slijetanjem u vašu blizinu, na vaše rame i životnim pjevom raspršivat će tugu u vašoj duši. Pričajte ptici svoje osjećaje, zajednički se počastite svježom jabukom ili mrkvom. Ako ste dovoljno ustrajni, a pritome iznimno nježni i bliski sa svojom pticom, možda će ptica naučiti izgovarati nekoliko riječi. To je dar vašoj meñusobnoj odanosti i povezanosti. Poštujte osobnost i odluke svoje ptice. Ptica prepoznaje svoje potrebe i mogućnosti, stoga ju ni na što ne prisiljavajte. Zasigurno nećete pogriješiti ako joj ne činite ništa od onoga što ne biste željeli da netko drugi vama čini. Budite prijatelji, budite saveznički tim. Dopustite ptici da vas ujutro budi svojim pjevom u svitanje dana. Kada vas nema kod kuće, ostavite laganu glazbu na radiju – dokazano je da ptice znaju doživjeti i uživati u ugodnim zvucima glazbe. Danas je sve češća pojava da u domovima za starije osobe, dječjim i predškolskim igraonicama postoji kućni ljubimac i to najčešće ribice u akvariju i kućne ptičice (papige, tigrice, kanarinci i sl.). Na taj se način kod djece stvara osjećaj brige, pažnje i poštivanja života drugoga (u ovom slučaju ptice) te ih se suočava s prvim životnim gubitcima (kad ljubimac ugine), što stvara podlogu za daljnji razvoj osjećaja i suočavanja s kasnijim (složenijim i bolnijim) životnim gubitcima. Starije osobe dosta vremena



218

provode promatrajući aktivnosti, skakutanje ptice te ostvaruju osjećaj zadovoljstva, slobodu maštanja, psihičke smirenosti i sl. Organizirani uzgoj ptica pomoći će vam da ostvarite strukturu vremena koju ste tijekom života izgubili jer uzgoj ptica zahtijeva točno odreñene radnje u odreñeno doba dana, mjeseca ili godišnjeg doba. Svjedoci smo da su se mnogi hrvatski branitelji oboljeli od posttraumatskog stresnog poremećaja, odlučili upravo na uzgoj ptica, neovisno koje vrste, u svrhu hobija i pokušaja ostvarenja dodatnog prihoda. Briga za pticu opušta, vraća osjećaj korisnosti i uspješnosti (osobito kada se uspije dobiti novo leglo ili postigne odreñeni uspjeh na natjecanjima), potiče na tjelesnu aktivnost i bivanje u prirodi, prevenira razvoj otuñenosti i ovisnosti, daje pozitivnu životnu snagu i jamči dugovječnost pozitivnog mišljenja. Dopustite sebi da vam ptica bude prijatelji i član vaše obitelji. (Poredoš D. Uzgoj ptica kao dio terapije u cilju poboljšanja liječenja psihičkih poremećaja kod ljudi. U: Josipović M. Priručnik za uzgoj kanarinaca. Leo commerce, 2006; 137-144)

Sedamdeset godina

NPB „Dr. Ivan Barbot“ u Popovači

Marina Kovač, dr. med.* U jednom od najljepših predjela Moslavine, na nekadašnjem vlastelinskom imanju grofova Erdödyja, 1934. godine Beogradska državna bolnica za duševne bolesti osnovala je Odjeljenje u Moslavini - Popovači. Na temeljima tog odjeljenja tzv. depandanse, razvila se Neuropsihijatrijska bolnica „Dr. Ivan Barbot“ u Popovači, koja u znak priznanja od 1974. godine nosi ime svojeg osnivača, prim. dr. Ivana Barbota, čovjeka koji je najveći dio života i rada vezao za ovu ustanovu i koja je njegovo životno djelo. Povijest bolnice slijedi konceptualni i vremenski razvoj psihijatrijske znanosti u Europi. Roñen 1882. godine u Krapini, Ivan Barbot medicinu je studirao u Grazu. Kao liječnik radio je u Općoj bolnici Milosrdne braće, a 1919. premješten je u Zavod za umobolne u Stenjevcu (Psihijatrijska bolnica Vrapče) gdje stječe naziv primarijusa psihijatrije. Nakon što je dvije godine bio administrativni ravnatelj, 29.12.1923. godine imenovan je ravnateljem bolnice. Poboljšavajući životne uvjete bolesnika dolazio je u sukob s tadašnjom vlasti. Dekretom Ministarstva za zdravlje, 1930. godine, premješten je za _______ *spec. psihijatar, ravnateljica bolnice, tekst sa Internet stranica bolnice www.npbp.hr



219

ravnatelja Psihijatrijske bolnice u Beogradu. Prim. dr. Barbot zastupao je koncepciju o potrebi aktivnog uključivanja bolesnika u sustav privreñivanja unutar psihijatrijskih institucija. U tu svrhu, dok je bio u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, organizirao je gospodarstva u Jankomiru i Kalinovici gdje je i smjestio bolesnike koji su se mogli uključiti u gospodarske poslove. Veliku pozornost posvećivao je poboljšanju osnovnih uvjeta života i rada u psihijatrijskoj bolnici. Slijedeći tadašnja najsuvremenija svjetska shvaćanja o terapiji radom, smatrao je da je za adekvatan smještaj duševnih bolesnika najprikladnije adaptirati prostore nekadašnjih vlastelinskih dvoraca na kojima postoji mogućnost razvoja poljoprivredne proizvodnje. Nakon što je ukinut Centralni dom invalida u Moslavini, uspijeva krajem 1993. godine preuzeti dio bivšeg vlastelinstva. Prvi bolesnici iz Psihijatrijske bolnice u Beogradu, u tzv. Veliki dvorac, dolaze već 1.XI.1933. godine, a 1934. godine dolazi grupa oko 140 bolesnika s medicinskim, tehničkim i administrativnim osobljem. Depadansa u Moslavini idućih godina proširuje se kupnjom tzv. Lovačkog dvorca gdje se formira ženski odjel, a zatim i kupnjom tzv. Srednjeg dvorca. Odjeljenje u Moslavini - Popovači 1940. godine odvaja se od matične bolnice i postaje samostalno pod nazivom Bolnica za umobolne u Moslavini. Prim. dr. Barbot napušta Beograd, seli se u prostore tzv. Velikog dvorca te postaje prvi ravnatelj Bolnice. Prvo vrijeme postojanja Bolnica je bila pretežito azilnog tipa i u nju su se upućivali uglavnom kronični psihijatrijski bolesnici. Prosječno trajanje liječenja bilo je dugo, a smještala je i liječila nekoliko stotina psihijatrijskih bolesnika godišnje. Primjenjivane su tada važeće metode liječenja s dominantnom ulogom terapije radom kao rehabilitacijskim postupkom i načinom liječenja. Istovremeno se na taj način osiguravala i hrana za prehranu hoispitaliziranih bolesnika. Uz terapiju radom, u koju je bila uključena većina bolesnika, koristili su se i drugi tada priznati postupci (inzulinske kome, elektrokonvulzivna terapija). Nakon što je otkriven i u terapiju psihijatrijskih bolesnika uveden prvi neuroleptik klorpromazin, vrlo brzo postao je sastavni dio liječenja shizofrenih bolesnika i u bolnici Popovača. U Bolnici se grade novi objekti za smještaj bolesnika, te potrebna infrastruktura. Pedesetih godina u Bolnici se liječi preko 500 bolesnika. Jedini stalni liječnik je dr. Barbot, a povremeno u Bolnicu kao pomoć dolaze liječnici iz Vrapča. Nakon odlaska prim. dr. Barbota u mirovinu, 1. XI. 1962. godine, ravnatelj Bolnice postaje prim. dr. sc. Petar Draganov. Slijedi razdoblje funkcionalnog restrukturiranja bolničkih odjela i službi te značajan pomak u okupljanju stručnih kadrova što se odražava i na kvaliteti stručnoga rada. Prvi počeci forenzičkog odjela vežu se uz 1963. godinu kada je prvi ''sudski pacijent'' smješten u tzv. ''paviljon za nemirne osobe sklone bijegu''. Iste godine postignuto je da svaki odjel ima po jednu medicinsku sestru ili



220

tehničara. 1967. godine osnovan je elektroencefalografski laboratorij, a zatim slijedi i formiranje neurološkog odjela. Kao samostalna jedinica, 1969. godine, osniva se odjel s psihodinamskom orijentacijom u liječenju neurotičnih bolesnika. Sustavnije liječenje alkoholičara započinje 1972. godine otvaranjem odjela za alkoholizam. Razvoj psihijatrijske, neurološke i druge somatske obrade i terapije rezultirao je formiranjem dijagnostičko-terapijskog trakta. Cijeli prizemni dio zgrade najmanjeg dvorca preureñen je u dijagnostičko-terapijski odjel. Uz laboratorij, ljekarnu, stomatološku ambulantu, adaptiran je i prostor za rendgen, kabinet s fotolaboratorijem te kabinet za fizikalnu terapiju. Broj bolesnika sve se više povećava, a Bolnica gotovo u potpunosti pruža psihijatrijsku i neurološku zaštitu za područje Moslavine, Središnje Hrvatske, Posavine i Banovine, te dijela Slavonije. Istovremeno raste i stručna afirmacija Bolnice. Njezini liječnici aktivno sudjeluju na brojim kongresima, simpozijima, objavljuju stručne radove, posebice iz područja socijalne psihijatrije. Prim. dr. sc. Ivan Kerepčić imenovan je 1973. godine za ravnatelja. Pod njegovim vodstvom nastavlja se daljnja stručna diferencijacija odjela uz prostorno, tehničko i medicinsko unapreñenje Bolnice. Na svakom odjelu Bolnice radi specijalist neuropsihijatar uz jednog specijalizanta. Uz bolničko liječenje, sve više se razvija i ambulantno, kojega provode liječnici prema svojem užem afinitetu. Prosječan broj pacijenata u Bolnici dnevno iznosi 830. Glavne metode liječenja su: psihofarmakoterapija, elektrokonvulzivna terapija, radna i rekreacijska, a u začetku je i individualna psihoterapija i rad u terapijskim zajednicama. Iduće, 1974. godine, s radom počinje internist kojega je školovala Bolnica. Bolnica je bila ustanova koja je preuzimala na sebe i specijalne zadatke u sklopu cjelokupne psihijatrijske službe u Republici Hrvatskoj. Godine 1977. ravnateljem je imenovan prim. dr. sc. Jovan Bamburač. Slijedi razdoblje vrlo dinamičnog razvoja Bolnice. Počinje se s ostvarivanjem ideje o izgradnji Zavoda za liječenje i čuvanje psihički abnormnih delinkvenata, čija je prva faza završena 1982. godine. Zavod je kapaciteta 200 forenzičkih pacijenata. Iako do danas nije u potpunosti završen, funkcionira kao najveći i najznačajniji čimbenik u procesu liječenja, rehabilitacije i resocijalizacije neubrojivih osoba. U okviru Zavoda izgrañen je i prostor radno-okupacijske terapije, tako da socioterapijski oblik liječenja sve više nalazi svoje mjesto u suvremenom pristupu forenzičkom bolesniku. Izgrañen je tzv. višenamjenski objekt u kojemu su smješteni interni i neurološki odjel s pratećim dijagnostičkim službama i laboratorijem. Izgrañena je i nova kuhinja s restoranom. Kontinuirano se ureñuju prostori starih dvoraca kako bi što bolje odgovorili zahtjevima koje uvjetuje razvoj suvremene psihijatrije. Poboljšanju stručnoga rada, razvoju i usavršavanju kadrova Bolnice pridonose stručni suradnici - edukatori iz zagrebačkih



221

klinika. Tako je, npr. 1978. godine, organizirana sustavna edukacija iz područja alkohologije koju je vodio doc. dr. Branko Lang te sustavna psihodinamnska edukacija pod vodstvom prof. dr. Eduarda Klaina. U edukaciju su uz liječnike uključeni i različiti drugi stručnjaci: psiholozi, socijalni radnici, ali i medicinske sestre i tehničari te njegovatelji. Od 1986. do 1990. godine na čelu ustanove ponovno je prim. dr. sc. Ivan Kerepčić, a kraće vrijeme tijekom 1990. godine Bolnicu je vodio prim. dr. sc. Mladen Stracenski. Razdoblje je to intenzivnih stručnih i znanstvenih veza Bolnice s drugim ustanovama, poput Psihijatrijske klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu, Centra za mentalno zdravlje KBC Zagreb, Kliničke bolnice ''Sestara milosrdnica'', Instituta Ruñer Bošković u Zagrebu. Dr. Josip Vuletin ravnatelj je Bolnice od 1991. do 1995. godine, te od 1999. do 2002. godine. U Domovinskom ratu Bolnica, iako nije izravno zahvaćena ratnim operacijama, radi pod uzbunama, odlascima u sklonište, zamračenjima te detonacijama koje dopiru s područja Banovine i Zapadne Slavonije. Djelatnici Bolnice aktivno su se uključili u obranu Domovine, neki kao vojnici u redovima Hrvatske vojske, a drugi kao pripadnici sanitetskih službi (kao potpora vojnim postrojbama na području Hrvatske Dubice, Jasenovca, Novske, Kutine...). Tijekom Domovinskog rata, uz rad sa psihijatrijskim bolesnicima, stručni rad bio je usmjeren na prevenciju i liječenje psihičkih reakcija u izvanrednim uvjetima te na rad s prognanim i izbjeglim osobama, koji se provodio u bolnici, ali i izvan nje, u prognaničkim naseljima, ustanovama u kojima su liječeni i rehabilitirani ranjenici. Odjel za neuroze i granična stanja postaje odjel za prihvat i liječenje osoba s posttraumatskim stresnim poremećajem. Naglasak liječenja ratnih veterana, uz psihofarmakološko i socioterapijsko, stavlja se na psihoterapijski pristup kroz različite oblike individualne i grupne psihoterapije Na odjelu je, od početka Domovinskog rata, liječeno preko 3000 branitelja oboljelih od PTSP-a. Nakon evakuacije psihijatrijskih ustanova izravno zahvaćenih ratnim operacijama (Pakrac, Zemunik, Petrinja, Jakeš, Mostar), dio njihovih bolesnika (oko 200) smješta se u Bolnicu. Za tridesetak teških psihičkih, ali i tjelesno životno ugroženih bolesnika iz Jakeša (BIH), u Bolnici se organizira tzv. Izolacija, kako u prvo vrijeme intenzivnih infekcija probavnog trakta i dišnog sustava ne bi ugrozili zdravlje drugih bolesnika. S bolesnicima iz pakračke bolnice u Popovaču je došla i skupina liječnika (psihijatara, internista, neurologa) koji se uključuju u rad, pa slijedi jačanje internističke i neurološke službe u Bolnici. Izmeñu 1995. i 1999. godine ravnateljica Bolnice je dr. Nevenka Sunara-Trgovčević. Poslijeratno razdoblje karakterizira reforma zdravstva u Republici Hrvatskoj koju prati reorganizacija Službe za zaštitu mentalnog zdravlja. Sukladno suvremenim kretanjima u psihijatriji, sve više je stavljan



222

naglasak na zaštitu mentalnog zdravlja u zajednici (psihijatrija u zajednici). Suvremena psihijatrijska služba potiče razvoj izvanbolničke psihijatrijske djelatnosti, a uspjesi njezine organizacije ocjenjuju se prema rezultatu liječenja psihičkih poremećaja, promjeni ponašanja, subjektivnog osjećanja i stupnja resocijalizacije oboljelih. Potrebno je pomoći oboljeloj osobi da se ponovno uključi u zajednicu te da se spriječi njezina društvena izolacija. Takvim modelom Bolnica se otvara prema vanjskoj sredini, radi se na preventivi, psihosocijalnoj rehabilitaciji, osnivaju se psihijatrijske ambulante na mjestima lako dostupnima populaciji koja treba pomoć (Sisak, Križ, Ivanić Grad). Kronični bolesnici smještaju se u tzv. udomiteljske obitelji ili u različite sociomedicinske ustanove, a timovi stručnjaka Bolnice ih posjećuju i provode različite edukacijske i preventivne aktivnosti, kako samih bolesnika, tako i osoba koje brinu o njima i njihovu psihičkom zdravlju u vanbolničkoj sredini. Posebno mjesto u liječenju različitih psihijatrijskih poremećaja dobivaju dnevne bolnice. One predstavljaju povezivanje šire društvene zajednice i tradicionalne institucionalne psihijatrije. U radu dnevne bolnice pomažuća /ljekovita/ je svaka interakcija i komunikacija izmeñu pacijenata/klijenata i osoblja. Smisao dnevne bolnice je život u realitetu. Pacijenti/klijenti često traže savjete za realne probleme. Rješavajući njihove realne i svakidašnje probleme, utječe se i na intrapsihičku dinamiku. U bolnici Popovača, unazad dvije godine, rade dnevne bolnice za osobe oboljele od alkoholizma, posttraumatskog stresnog poremećaja te psihoza i drugih poremećaja. Propisivanjem tzv. Mreže zdravstvene zaštite, Bolnici je od Ministarstva zdravstva odreñen broj akutnih i kroničnih psihijatrijskih postelja kao i kapaciteti dnevne bolnice. Zbog nemogućnosti funkcioniranja internog i neurološkog odjela na dotadašnjem modelu zbrinjavanja izvanbolničkih pacijenata, bilo je početkom 2003. godine nužno učiniti reorganizaciju odjela i službi, uz zadržavanje istog broja djelatnika. Jačanjem internističke i neurološke polikliničko-konzilijarne službe te dijagnostike, osigurana je za grañane Moslavine, ali i cijele Sisačko-moslavačke županije pa i šire, cjelovitija, efikasnija, kvalitetnija i dostupnija zdravstvena zaštita. Trenutno je u tijeku daljnja reorganizacija psihijatrijskih odjela, posebice Odjela urgentne psihijatrije i Odjela prvih psihoza. Danas Neuropsihijatrijska bolnica „Dr. Ivan Barbot“ zauzima značajno mjesto u sustavu zdravstvene zaštite Republike Hrvatske. Iako ima status županijske bolnice, zbrinjava bolesnike sa širokog područja, od ruba zagrebačkog prstena do istočne granice Hrvatske, ali i iz Zagreba i drugih krajeva Hrvatske. U Zavodu za forenzičku psihijatriju liječe se forenzični bolesnici iz cijele Hrvatske. Bolnica raspolaže kapacitetima od 44 akutna, 655 kroničnih, 200 forenzičnih kreveta te 50 u dnevnoj bolnici. Stručno-medicinski rad obavlja se u okviru bolničkih odjela, ambulanti, dijagnostike,



223

radno-okupacijskih i ostalih djelatnosti. Prema Statutu, a sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, Bolnica obavlja sljedeće zdravstvene djelatnosti: bolničku djelatnost za psihijatriju, forenzičku psihijatriju, palijativnu skrb te specijalističko-konzilijarno liječenje psihijatrijskih, forenzičko–psihijatrijskih, internističkih i neuroloških bolesti. Stacionarni dio organiziran je kroz 19 psihijatrijskih odjela, meñu kojima je izvršena podjela rada s obzirom na pojedine kategorije bolesnika, pa tako postoje: Odjel za urgentnu, Odjel za akutnu i subakutnu psihijatriju, Odjel za produljeno liječenje, Odjel za alkoholizam i druge ovisnosti, Psihogerijatrijski odjel, Odjel za neuroze i granična stanja, Odjel za detoksikaciju i liječenje somatskih bolesti te Zavod za forenzičku psihijatriju. Ambulantno-poliklinički rad prate i službe za radiološku, elektroencefalografsku, elektrokardiografsku, endoskopsku i ultrazvučnu obradu, laboratorij, jedinica za fizikalnu terapiju, ljekarna, stomatološka ambulanta te niz psihijatrijskih, internističkih i neuroloških ambulanti, kao i ambulante za dječju i adolescentnu psihijatriju, u kojima rade educirani stručnjaci odreñenih specijalizacija. Hitna psihijatrijska služba radi 24 sata. U ukupnom broju zaposlenih od 601 djelatnika, 54 su liječnika u širokom rasponu stečene izobrazbe, od liječnika pripravnika do specijalista, magistara i doktora medicinskih znanosti te značajan broj stručnih suradnika (psihologa, defektologa, socijalnih radnika, radnih terapeuta). Budućnost Neuropsihijatrijske bolnice „Dr. Ivan Barbot“ vezana je uz više različitih čimbenika, a nalazi se u slijeñenju dosadašnjeg višedimenzionalnog socijalnopsihijatrijski orijentiranog razvoja psihijatrije s naglaskom na psihijatriju u zajednici.

MEðUNARODNA SURADNJA*

GAMIAN-Europe

(Global Alliance of Mental Illness Advocacy Networks) is an international, non-profit, federation comprising users and consumers, family members, careers, health care professionals, representatives of government bodies and agencies, and other concerned parties who support or are interested in issues affecting those who suffer from a mental illness. The purpose of GAMIAN-Europe is to encourage and promote information, education and awareness on current knowledge of the treatment and support available to _______ * Op. uredništva: Tekstovi na engleskom jeziku o meñunarodnim udrugama GAMIAN Europe i European patient forum čiji je udruga „Sretna obitelj“ član.



224

those affected by mental illness having regard to the latest evidence based material. GAMIAN-Europe will actively support and engage in research projects pertaining to mental illness and the dissemination of the results of such research. It will also offer assistance to member organisations where required and practical to develop support and training mechanisms for their members and to generally be involved in all areas of activity within the fields of mental health. Essential to the mission of GAMIAN is the promotion of the understanding of mental illness, fight to stigma and encouragement of appropriate scientific research.

Merits of joining Gamian-Europe

Rodney Elgie, dipl. iur.*

GAMIAN-Europe stands for Global Alliance of Mental Illness Advocacy Networks. As the name suggests, we are a patient driven federation of national organisations across Europe supporting people affected by a mental illness. Within the federation we cover the whole spectrum of psychaitric conditions as well as offering support to carers and other family members. Currently, there are over seventy members of GAMIAN-Europe from thirty-two European countries, stretching from Iceland in the West to Russia in the East, and from Finland in the North to Malta in the South. We also have associate members from other continents. Some of the national organisations are disease specific, for example, they focus solely on depression, bipolar disorder or anxiety, whilst others are umbrella organisations in their own country covering the whole range of psychiatric conditions. GAMIAN-Europe is governed by a constitution with supporting bylaws. We were originally registered in Zug, Switzerland in July, 1998, but are now registered in Brussels and operate under Belgian law. We view this as a ___________ *Rodney Elgie, past president of Gamian-Europe organisation (Global Alliance of Mental Illness Advocacy Networks). Email: [email protected] President of The European Patients' Forum, Vice President of the European Men's Health Forum, a member of the Boards of The European Brain Council, The International Society of Bipolar Disorders and Chairman of its Physician-Patient Outreach Committee, EPPOSI (European Platform for Patients' Organisations, Science and Industry), The Health Coalition Initiative, The UK's General Medical Council Patient Reference Group and Institut des Sciences de la Sante, a member of the Faculty of The Lundbeck Institute and of 45 person EU Health Policy Forum operated jointly by DG Enterprise and DG SANCO, a



225

member of DG SANCO's Working Group looking at Mental Health Challenges in Europe, the EFPIA Think Tank and the patient representative on the High Level Group of the European Commission examining "Patient Mobility" in the EU.

sensible step, given the European Union's enlargement programme and the fact that Switzerland is unlikely to join the European Union in the foreseeable future. In addition to the constitution and bylaws, we also have a set of "Operating Procedures and Regulations" defining, for example, how our organisation should conduct itself when dealing with third parties and developing relationships with commercial companies. Our objectives may be summarised as follows:- 1. To raise the profile of mental health at a national and European level, having regard to the incidence and prevalence rates of mental illnesses across Europe, the economic and social burdens created by such illnesses, the increasing level of co-morbidity between physical illnesses and depression, and the current mortality rates associated with mental illnesses. 2. To provide information, advice and support to member organisations to enable them to offer their own members the services most needed and most appropriate to them. This may include the holding of educational conventions, training sessions on advocacy, self-management courses and the development of training manuals and patient information booklets. 3. To collaborate with academic bodies, health professionals, relevant areas of industry and commerce, NGOs, national governments, pan-European organisations and other like-minded bodies, to develop research into the causes of, and appropriate treatments for, mental illnesses, coupled with the dissemination of the results of such research. 4. To collaborate with other interested parties to reduce the incidence of prejudice, stigma and misunderstanding currently associated with mental illnesses. 5. To work with like-minded bodies to enhance the level of social inclusion and employment opportunities for all those affected by a mental illness within their respective communities. 6. To advoacte on behalf of those suffering from a mental illness to assume as much control over their lives as they may wish, including the right to develop an appropriate treatment regime in partnership with their health professional. 7. To continue to work towards expanding the membership of GAMIAN-Europe, recognising that every organisation has something to offer and that



226

by sharing examples of good practice, the best outcomes for patients and their carers will be achieved in the most economical manner. What does membership of GAMIAN-Europe offer? 1. A quarterly newsletter providing useful and up to date information on treatments, activities of the organisation and its members, activities of governmental and other bodies operating within Europe and miscellaneous items pertaining to mental health. 2. The opportunity to attend our annual convention where we are able to sponsor the whole travel and hotel costs of at least one delegate from each member organisation. 3. The opportunity to participate in pan-European surveys on various aspects of mental health where the focus and emphasis is very much on the quality of life and other issues specifically aimed at patients. 4. The opportunity to network with like-minded organisations throughout Europe, either in a specific disease area, or more generally across the psychiatric spectrum, in order to share experiences and gain a greater insight into the illness and the treatments available, whether pharmacological, psychological or complementary. 5. The opportunity to participate in training programmes of particular relevance to patient organisations working within the mental health field. 6. The ability to influence the thinking of national and European politicians and civil servants within the mental health field and to raise awareness of the problems experienced by people with a psychiatric condition. 7. The opportunity to be part of a novel and exciting movement specifically for those affected in whatever way by a mental illness, recognising the value of strength in numbers where the sum of the parts is greater than the whole. Membership of GAMIAN-Europe is currently 125 Euros a year although a concessionary rate may be agreed initially for those smaller organisations where payment of such a subscription would prove a real barrier to entertaining membership.

Opaska uredništva

X GAMIAN Europe konferencija održati će se u Hrvatskoj, u listopadu 2007. godine u Tuheljskim toplicama. Više o datumu održavanja te programu konferencije na:

www.gamian-europe.org




227

European patient forum

The Patient scene in Europe

Rodney Elgie, dipl.iur*

In Western Europe a number of patient organisations came into being during the 1970s covering a variety of chronic conditions. Most of those organisations were local or regional, underfunded and run by motivated patients or family members. Their aims and objectives were often unclear and there was little contact with health professionals or other stakeholders. During the 1980s a number of these organisations operating within the same disease merged to become a national body with a stronger voice and greater recognition politically. Paid staff were engaged and a business plan prepared. Organisations became more professional and realised the advantages of collaborating with health professionals. The next stage of the patient organisation evolution took place in the 1990s when national groups started to come together on a pan-European basis. This was, to some extent, in response to the growth in influence of the European Parliament and the European Commission as more countries joined the European Union. Additionally, patients started to react more like consumers in debating pieces of legislation relating to health issues and the fact that there was not a level playing field within the European Union as regards the delivery of health care. It became evident that the Commission was focussing on certain disease areas without explaining why and national ___________ *Rodney Elgie, past president of Gamian-Europe organisation (Global Alliance of Mental Illness Advocacy Networks). Email: [email protected] President of The European Patients' Forum, Vice President of the European Men's Health Forum, a member of the Boards of The European Brain Council, The International Society of Bipolar Disorders and Chairman of its Physician-Patient Outreach Committee, EPPOSI (European Platform for Patients' Organisations, Science and Industry), The Health Coalition Initiative, The UK's General Medical Council Patient Reference Group and Institut des Sciences de la Sante, a member of the Faculty of The Lundbeck Institute and of 45 person EU Health Policy Forum operated jointly by DG Enterprise and DG SANCO, a member of DG SANCO's Working Group looking at Mental Health Challenges in Europe, the EFPIA Think Tank and the patient representative on the High Level Group of the European Commission examining "Patient Mobility" in the EU.



228

patient groups could not be heard on the grounds of subsidiarity and competence. Although there are the four basic freedoms in the European Union relating to the free movement of people, goods, finance and services, no such co-operation currently exists within the area of health. Yet it could be argued that health is the single most important aspect of living so far as we are all concerned. In essence, the Member States of the European Union maintain that they should each be in charge of the delivery of health care within their respective countries and free from any form of external interference. This status quo has been jealously guarded for almost 50 years as a consequence of which the European Commission has no legal right or competence to interfere with the delivery of health care in Member States. Patient groups appreciate that a particular medical condition is the same throughout Europe. For example, the symptoms for unipolar depression are no different simply because the patient lives in Sweden as opposed to Spain, or Italy instead if Ireland. Additionally, treatments are, or should be, the same. When we hold our annual educational conventions, members of GAMIAN-Europe come together to discuss and learn more about mental illnesses on a European, not a national, basis. The same is true for health professionals and the congresses they hold. To create artificial geographical barriers is devoid of logic, save for the fact that Member States can better control health expenditure and choose to prioritise certain disease areas for political reasons. Experience tells us that no one country or organisation possesses all the answers and, invariably, we can all learn from one another. Much of the work of DG SANCO rightly focuses on the sharing of good practice throughout the Euopean Union which, in turn, avoids wastage of scarce resourses through constant wheel reinvention. In the 1990s patients began to recognise these facts more and more and there was a growing appreciation of the hindrance of geographical barriers to the value of sharing ideas and experiences. In this respect, GAMIAN-Europe was no exception. One of our key aims is to assist the newer national organisations to get to where they want to be in the shortest time possible. This can only happen with effective collaboration. As we entered the 21st century, pan-European patient groups realised that there was another stage to negotiate in the evolutionary progress towards maturity. That involved the bringing together of such groups from a variety of disease areas to create The European Patients Forum. The incentive for this was probably the selection by the Commission of a professional researcher to represent patients in the High Level G 10 process that was created to examine the development of innovatory medicines combined with the EU obtaining value for money from pharmaceutical companies. In effect, there



229

was no meaningful consultation with patients on this subject and a spokesperson was nominated to speak on our behalf in a somewhat dictatorial fashion. However, at the same time, patient groups appreciated how difficult it was for any section of the European Commission to nominate a "patient representative" as this would invariably give rise to criticism from other groups who were not consulted. In effect, the Commission could not win. With the creation of the European Patients Forum, both the Commission and the Parliament have an automatic first point of reference on any issue relating to health that affects patients. Within the past few months the effectiveness of this arrangement has already become apparent. Firstly, we provided a representative to serve on the Working Group looking at future mental health challenges in Europe. Subsequently, our nomination was accepted by the Commission to serve on the High Level Reflection Process that is currently considering the issue of "Patient Mobility". This is examing, amongst other things the possibility of cross border co-operation, the issue of an EU medical card for citizens within the EU and the creation of centres of excellence in Europe. Such centres would be for rare diseases, advanced surgical techniques, advanced medical devices and research. The Commission and the Parliament are conscious of the recent decisions of the European Court of Justice which have supported the notion that a patient should be free to travel to another EU Member State for treatment if that treament is not available in their own country within a reasonable period time. Other court cases expanding on this theme are pending so it is not surprising to see the Commission and Member States reacting positively. Clearly, judges are more accurately relecting the mood of EU citizens even though the Commission may complain that they are unelected and unaccountable. The European Patients Forum has 16 pan-European patient organisations as its initial members covering a variety of disease areas. Other groups will undoubtedly join during the course of this year. A funding application is being made to DG SANCO to provide financial resources to facilitate the exchange of information between the patient groups to promote a better understanding of different disease areas and the impact of co-morbidity. A further application will be made to DG Research to undertake an in depth survey across a variety of disease areas in Europe to establish, with some authority, precisely what information patients require about their illness, the various treatment options and where they would like to obtain this material. The Forum will also be working closely with the major European bodies representing GPs and nurses as well as well as with representatives from the pharmaceutical industry.



230

We all appreciate that the level of resources that may be devoted to health is finite. What we must strive for is to do more with those same resources. This can best be achieved through patient education, information and empowerment that will, in turn, reduce current levels of waste as a consequence of improved diagnostic and compliance rates. Patients should be at the centre of health care delivery. The creation of the European Patients Forum will ensure that the voice of the patient is not only heard, but respected and acted upon at a European level.

„RADITI PROAKTIVNO“, PRIKAZ RADA UDRUGE

PROGRAM PRVE MEðUNARODNE KONFERENCIJE UDRUGE

„SRETNA OBITELJ“ 1. GODIŠNJE SKUPŠTINE UDRUGE

1. OKRUGLOG STOLA UDRUGA ZA ZAŠTITU MENTALNOG ZDRAVLJA HRVATSKE, Popovača ,2005. godine

15.12.2005. 9 - 11 sati: Obilazak Neuropsihijatrijske bolnice „Dr.I.Barbot“ i druženje dr. Agiusa s kolegama Dolazak ostalih gostiju u Popovaču. 11.00 - 12.00: Sastanak Upravnog odbora Udruge „Sretna obitelj“ 12.00 sati: Svečano otvaranje Prve meñunarodne konferencije Udruge „Sretna obitelj“ Predavanja:

• Mark Agius: Basic GAMIAN standards for management of patients with serious mental illness in community. (Uz simultani prijevod predavanja)

• Slañana Ivezić - Štrkalj: Predstavljanje Wellness programa • Sanja Martić - Biočina: Rane intervencije u liječenju prvih psihoza.

13.30 - 14.00: Prva godišnja skupština Udruge „Sretna obitelj“ • Pozdravni govor: ravnateljica bolnice „Dr.I.Barbot“, dr. Marina Kovač • Izvještaj članova Upravnog odbora • Predstavljanje godišnjeg biltena i I. izdanja psihoedukacijske knjige

Udruge „Sretna obitelj“ 14.00 - 15.00: Domjenak Prodajna izložba radova Udruge za rehabilitaciju i resocijalizaciju duševnog bolesnika NPB „Dr.I.Barbot“- radne terapije bolnice



231

15.00 - 16.00: Okrugli stol članova Udruge „Svitanje“, Udruge „Duga“, Udruge „Nada“, Udruge „Stijena“ i Udruge „Sjaj“ iz Zagreba, Udruge „Marimo“ iz Osijeka, Udruge „Sretna obitelj“ i Udruge za rehabilitaciju i resocijalizaciju duševnog bolesnika NPB „Dr.I.Barbot“- radne terapije bolnice iz Popovače, Udruge „Mobing“, Hrvatskog saveza KLA, Centra za rane intervencije u liječenju prvih psihoza iz Lutona i Centra za mentalno zdravlje Zagrebačke županije. Tema sastanka: Budućnost neprofitnih vladinih organizacija za zaštitu mentalnog zdravlja u Hrvatskoj. Prisustvovanje skupu je bodovano od strane Liječničke komore.

PROGRAM SIMPOZIJA «PRIHVATIMO RAZLIČITOSTI, ODBACIMO PREDRASUDE»,

2. GODIŠNJE SKUPŠTINE UDRUGE I 3. OKRUGLOG STOLA

UDRUGA ZA ZAŠTITU MENTALNOG ZDRAVLJA HRVATSKE, Popovača, 2006. godine

11.00: Otvaranje Simpozija „Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude“ Predsjedava Upravni odbor Udruge: mr. sc. dr. Ema N. Gruber, mr. sc. Daša Poredoš - Lavor, Snježana Lončarić, prof.,Vesna Cerančević, oec., Ivona Pleše - Majnerić Pozdravni govor: ravnateljica bolnice „Dr.I.Barbot“, dr. Marina Kovač Predavanja: Doc. dr. sc. Slañana Ivezić - Štrkalj: Program destigmatizacije i program zapošljavanja osoba sa psihičkim poremećajem. Psihička bolest: vodič kroz vaša prava, predstavljanje projekta i priručnika Prim. dr. sc. Tija Žarković - Palijan: Naša iskustva s udomljavanjem osoba s duševnim smetnjama te provoñenjem Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama i njihovih prava. 12.15 - 12.25: Pauza, razgledanje poster sekcije, Izložba radova Udruge za rehabilitaciju i resocijalizaciju bolesnika Predavanja: Mr. sc. dr. Elvira Koić: Važnost komunikacije u terapiji duševnih poremećaja Mr. sc. Petra Videmšek, Sveučilište u Ljubljani, Fakultet za socijalni rad, Upravni odbor Global Alliance of Mentall Illness Advocacy Networks Europe (GAMIAN- Europe): Community services on the field of mental health in Slovenia (predavanje na hrvatskom jeziku)



232

13.00 - 13.15: Pauza, razgledanje poster sekcije, Izložba radova Udruge za rehabilitaciju i resocijalizaciju bolesnika 13.15 - 14.00: Druga godišnja skupština Udruge „Sretna obitelj“ Izvještaj članova Upravnog odbora, predstavljanje tekućih projekata, dosadašnjih aktivnosti, budućih programa. Dodjela zahvalnica i priznanja sudionicima projekta i sponzorima te suradnicima. Izvještaj voditeljica podružnica Udruge o projektu koji se provodi u Glini, Novskoj i Petrinji. 14.00 - 15.00: Domjenak, razgledanje poster sekcije 15.00 - 16.00: Treći okrugli stol udruga za zaštitu mentalnog zdravlja Hrvatske: članova Udruge „Svitanje“, Udruge „Duga“, Udruge „Nada“, Udruge „Marimo“ iz Osijeka, Udruge „Sretna obitelj“ i Udruge za rehabilitaciju i resocijalizaciju duševnog bolesnika NPB „Dr.I.Barbot“- radne terapije bolnice iz Popovače, Udruge „Punktum“ Zagreb. Tema sastanka: Koordinacija neprofitnih vladinih organizacija za zaštitu mentalnog zdravlja u Hrvatskoj. Prisustvovanje skupu je bodovano od strane Liječničke komore.

PROGRAM TRIBINE „PRINCIPI PSIHIJATRIJE U ZAJEDNICI U HRVATSKOJ“, 3. GODIŠNJE SKUPŠTINE UDRUGE I PREDSTAVLJANJA PSIHOEDUKACIJSKE KNJIGE, Popovača, 2007. godina 12.00: Predavanje doc. dr. sc. Slañane Ivezić - Štrkalj: Principi psihijtarije u zajednici u Hrvatskoj, case management, Centar za rehabilitaciju 12.30: Predavanje doc. dr. sc. Mate Mihanović: "Rana intervencija kod prvih epizoda psihotičnih poremećaja" 12.45: Predavanje dr. Marine Kovač 13.15: Pauza 13.30: III. godišnja skupština Udruge 14.00: Predstavljanje i podjela psihoedukacijske knjige Udruge projekta „Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude“ 14.30: Domjenak Prisustvovanje skupu je bodovano od strane Liječničke komore.



233

Izvještaj rada Udruge u 2005., 2006. i 2007. godini

(priredila mr. sc. dr. Ema N. Gruber, predsjednica Udruge) Udruga «Sretna obitelj» osnovana je 08.12.2004 godine te registrirana 14.12.2004. godine. Njezini stručni djelatnici većinom su zaposleni u Neuropsihijatrijskoj bolnici «Dr. I. Barbot» kao zdravstveni radnici i socijalni radnici, koji se svakodnevno u svojem radu susreću s problemima duševnih bolesti. Aktivnosti Udruge imaju znatan utjecaj u zajednici u smislu podizanja razine znanja o duševnim bolestima, borbom protiv stigme i predrasuda te podrškom toj marginaliziranoj populaciji naše županije. Aktivnosti Udruge karika su izmeñu lokalne zajednice i bolničkog liječenja. Udruga ima sjedište, veliku potporu i partnerstvo s Neuropsihijatrijskom bolnicom „Dr. I. Barbot“, te surañuje s brojnim domaćim i stranim organizacijama, partnerskim udrugama kao i eminentnim stručnjacima iz polja psihijatrije u zajednici. Financiranje i sponzoriranje rada Udruge: Udruga ima sjedište, veliku potporu i partnerstvo s Neuropsihijatrijskom bolnicom „Dr. I. Barbot“ te pokrivanje dijela indirektnih troškova Udruge kao i posudbu informatičke opreme. Osnivanje Udruge financijski je sponzorirala farmaceutska kuća Eli Lilly (Suisse) S.A Predstavništvo u Hrvatskoj. Rad Udruge u 2005. godini financiran je dijelom iz sredstava Državnog proračuna (Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi), a dijelom sredstvima županijskog proračuna Sisačko-moslavačke županije, sredstvima farmaceutskih kuća Eli Lilly (Suisse) S.A, Solvaypharmaceuticals d.o.o i Pliva d.d. te sredstvima Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Ovom se prigodom zahvaljujemo svim donatorima i partnerima. Ubuduće, na ovaj način očekujemo i uključivanje jedinica lokalne samouprave u rad Udruge. Aktivnosti Udruge u 2005., 2006. i 2007. godini, suradnja s domaćim i stranim organizacijama • Udruga je prisustvovala domaćim i meñunarodnim skupovima i

dogañajima tematski vezanim za program i ciljeve Udruge, surañujući s vrhunskim hrvatskim stručnjacima koji se bave socijalnom psihijatrijom i psihijatrijom u zajednici, Hrvatskim psihijatrijskim društvom, kao i s partnerskom ustanovom NPB „Dr. I. Barbot.“



234

• Osnovana je e-mail adresa i web stranica za informacije i edukaciju koja se ažurira redovito dva puta mjesečno te češće prema potrebi novih informacija i obavijesti.

• Umnožen je i napravljen promidžbeni materijal kao i psihoedukacijski materijal koji je za korisnike besplatan kao i sve aktivnosti programa Udruge.

• Udruga je kupila službeni faks i sekretaricu za korespodenciju i informacije korisnicima i stručnjacima te službeni mobitel i prijenosno računalo.

• Od samog osnutka, Udruga je članica meñunarodne organizacije GAMIAN - International Organisation of Patient Advocacy Groups in Europe, kao njezin aktivni član. Udruga je aktivno, poster-prezentacijom, u svojem dosadašnjem radu sudjelovala na Osmoj GAMIAN konvenciji u Bukureštu, Rumunjska i IX. Gamian konferenciji Bruselles, Belgija.

• Udruga je aktivno surañivala s Timom za rane intervencije u liječenju psihoza iz Lutona, Engleska, sudjelujući u izradi osnovnih europskih standarda za skrb o duševnim bolesnicima i članovima njihovih obitelji te aktivno, usmenom prezentacijom svojega rada i projekata, sudjelovala je na Godišnjoj konferenciji o mentalnom zdravlju, liječenju psihoza i stigmi duševne bolesti koju je predvodio dr. Norman Sartorius u Camebridgeu u Engleskoj.

• Udruga je, sponzorirana prihodima tiskare „Cicero“, 2005. god., izdala psihoedukacijsku knjižicu za korisnike kao i godišnji bilten. U prosincu 2005. godine održana je Prva godišnja skupština Udruge uz predstavljanje izdanja, kao i Prva meñunarodna konferencija Udruge sa stručnim prilozima i supervizijskim radionicama.

• Drugo izdanje psihoedukacijske knjige Udruga je izdala sponzorirana sredstvima Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, početkom 2006. godine.

• Udruga aktivno radi i na suradnji s ostalim udrugama iz Hrvatske koje rade na unapreñenju mentalnog zdravlja. U prosincu smo u našem sjedištu u Popovači organizirali Okrugli stol udruga za unapreñenje mentalnog zdravlja Hrvatske, koji je po prvi puta održan u Hrvatskoj. Bilo je 30 sudionika iz 8 različitih udruga iz Hrvatske, a doneseni zaključci objavljeni su u eminentnim časopisima.

• U prosincu 2006. godine održana je II. godišnja skupština Udruge uz predstavljanje izdanja, kao i simpozij Udruge, „Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude“, sa stručnim prilozima i supervizijskim radionicama i 200 sudionika skupa.



235

• U 2007. godini Udruga je provela projekt „Drušvene večeri u Barbotovim dvorima“, sponzorirana sredstvima Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva.

• Udruga je, sponzorirana sredstvima MZSS, državni proračun 2006 god., izdala psihoedukacijsku knjižigu za korisnike, izdanje 2007.

• U lipnju 2007. godine održana je III. godišnja skupština Udruge • U lipnju 2007. godine Udruga je organizirala Javnu tribinu „Principi

psihijatrije u zajednici u Hrvatskoj“. Evaluacija godišnjeg rada Udruge i publikacije • Tijekom tri godine, Udruga je ostvarila većinu aktivnosti predviñenih

godišnjim planom i programom. Trenutno Udruga broji 350 članova. • Svaka aktivnost medijski je popraćena te dokumentirana. • Javni rad Udruge višekratno je prepoznat kao pozitivan, o čemu svjedoči

i povjerenje sponzora, kao i usmena i pismena priznanja eminentnih stručnjaka.

• Evaluacija rada projekata upotrebom anketa korisnika rañena je kontinuirano. Prvi rezultati obrade podataka pokazuju da su korisnici zadovoljni projektom i radom Udruge. Unutrašnja evaluacija timskog rada Udruge pokazuje da su članovi tima zadovoljni radom Udruge, načinom rukovoñenja i timskim radom.

PRIJEDLOG PROGRAMA RADA UDRUGE "SRETNA

OBITELJ" ZA 2007. U RH trenutno je u tijeku reforma psihijatrije. Nacrt nacionalne strategije razvoja ide prema psihijatriji u zajednici, odnosno razvoju vaninstitucionalne brige o mentalnom zdravlju. Kada se pojavi bolest, članovi obitelji i okolina duševnog bolesnika, kao i sam duševni bolesnik, prolaze kroz različite faze prihvaćanja bolesti. Postoji ogromna potreba u cjelokupnoj zajednici za što boljim razumijevanjem duševne bolesti te načina ophoñenja prema duševnom bolesniku. Sam duševni bolesnik ima potrebu što više saznati o svojoj bolesti i stanju, svojim mogućnostima, pravima i obvezama. Obitelj duševnog bolesnika može biti od neprocjenjive važnosti u liječenju pa je bitno stvaranje terapijskog saveza s obitelji. Naglasak stavljamo na suradnju i otvorenost. Raspravlja se o bolesti, ciljevima, prioritetima i zadacima. Na obitelj gledamo kao na one koji trebaju, ali i imaju snage za traženje rješenja i postizanje zadanih ciljeva. Cilj nam je poboljšanje ozračja u obitelji, poboljšanje načina nošenja s bolešću, smanjenje distresa koji se javlja kod onih koji se brinu o oboljelima.



236

Udruga ima sjedište u prostorijama NPB "Dr. I. Barbot" Popovača, s kojom usko surañuje, kao i sa svim ostalim organizacijama i pojedincima koji žele pomoći i unaprijediti rad Udruge. Cilj Udruge je, prema Statutu, briga za ljudska i grañanska prava osoba s duševnim smetnjama ili osoba koje imaju potrebe slične osobama s takvim stanjem te članova njihove obitelji. Udruga radi na podizanju kvalitete života obitelji duševnih bolesnika te unapreñenju duševnog zdravlja kroz različite vidove aktivnosti kao što su psihoedukacija i antistigma programi te senzibilizacija i edukacija zdravstvenih djelatnika i šire javnosti kroz javna predavanja, tribine i promidžbeni materijal. Iz toga proizlaze sljedeće programske aktivnosti: 1. otvaranje radionica za osposobljavanje osoba narušenog duševnog

zdravlja i članova njihovih obitelji, dnevnih centara, različitih oblika druženja, savjetovališta, grupa samopomoći i sl.;

2. pridonošenje ostvarenju prava osoba narušenog zdravlja i članova njihovih obitelji na ravnopravnost u društvu, rad, stanovanje i druga ljudska prava;

3. pridonošenje ostvarenju odgovarajuće zdravstvene i socijalne zaštite osoba s duševnim smetnjama ili osoba koje imaju potrebe slične osobama s takvim stanjem;

4. poduzimanje svih drugih aktivnosti koje pridonose unapreñenju duševnog zdravlja i kvalitete života;

5. djelovanje na prosvjećenje pučanstva o duševnim oboljenjima pomoću medija, tribina i slično;

6. borba protiv stigme osoba s duševnim smetnjama; 7. pomoć u procesu socijalizacije i adaptacije osoba s duševnim

smetnjama kao i osoba koje imaju slične probleme; 8. obavljanje drugih poslova koji pridonose ostvarivanju ciljeva osnivanja

utvrñenih Statutom i 9. provoñenje stalne evaluacije rada. U središtu djelovanja naše Udruge u 2007. godini je: • pomaganje obitelji duševnih bolesnika kroz rad s članovima obitelji

duševnih bolesnika, kroz psihoedukaciju i pružanje suporta u obliku suportivno-edukativnih radionica za obitelji;

• pomoć duševnim bolesnicima kroz rad s njima, kako tijekom liječenja, tako i po otpustu iz bolnice i to kroz psihoedukaciju, učenje socijalnih vještina i ostalih kognitivno-bihevioralnih tehnika osposobljavanja za samostalan život, program učenja zdravog načina života, prehrane i aktivnosti, antistigma program u obliku radionica i savjetovališta te



237

raznim oblicima dnevnog druženja osmišljenog sadržaja, povremenim tiskanjem brošura i prireñivanjem priredbi;

• edukacija djelatnika Udruge u obliku predavanja i mini-seminara gostiju-predavača, kao i samih djelatnika;

• edukacija zdravstvenih djelatnika s ciljem senzibilizacije prema duševnim poremećajima i destigmatizacije u obliku radionica i savjetovališta;

• organiziranje tribina i okruglih stolova u školama i radnim organizacijama s ciljem senzibilizacije i destigmatizacije;

• tiskanje promidžbenih materijala s ciljem destigmatizacije psihičke bolesti, namijenjenih javnosti te izrada web stranica , godišnjeg biltena i psihoedukacijske knjižice;

• sudjelovanje na stručnim skupovima te na skupovima udruga u zemlji i inozemstvu;

• suradnja s udrugama i organizacijama u zemlji i inozemstvu. Ciljevi koje ćemo postići su:

1. poboljšan tijek i ishod kronične duševne bolesti (smanjenje relapsa, bolja suradljivost);

2. bolje funkcioniranje obitelji; 3. bolja kvaliteta života duševnog bolesnika i njegove obitelji; 4. borba protiv stigme psihičke bolesti; 5. veće znanje o duševnoj bolesti, prosvjećivanje; 6. partnerstvo na relaciji pacijent – institucija – obitelj; 7. unapreñenje duševnog zdravlja.

Mjerenje ostvarenja ciljeva izvodi se pomoću: 1. anketiranja javnosti o stavovima o psihičkoj bolesti; 2. upotrebe skala; 3. neposrednog praćenja pacijenata i obitelji.



238

EVALUACIJA RADA UDRUGE

Evaluacija projekta „Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude“,

2006.

Josipa Topolko*, mr. sc. Daša Poredoš Lavor** Rezultati anonimne ankete 96 ispitanika (42% muškaraca i 58% žena). Profesionalni status Obilježje apsolutno relativno zaposlen/a 29 30,22 nezaposlen/a 32 33,33 umirovljenik/ca 27 28,12 socijalno ugrožena osoba 7 7,29

ostalo (student) 1 1,04 ukupno 96 100 Tablica 3. Bračni status Obilježje apsolutno relativno oženjeni/udani 50 52,09 neoženjeni/neudani 36 37,50 rastavljeni i udovci 10 10,41 Ukupno 96 100 Tablica 4.Raspoloženje prije grupe Obilježje apsolutno relativno jako loše 2 2,08 loše 7 7,29 ni loše ni dobro 45 46,88 vrlo dobro 34 35,42 odlično 8 8,33 ukupno 96 100 _______________ * Studentica II. godine Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. ** dipl. soc. radnica, Neuropsihijatrijska bolnica „Dr.I.Barbot“ Popovača



239

Tablica 5. Raspoloženje nakon grupe Obilježje apsolutno relativno

jako loše 0 0,00

loše 2 2,08

ni loše ni dobro 16 16,68

vrlo dobro 56 58,33

odlično 22 22,91

ukupno 96 100

Tablica 6. Nove spoznaje Obilježje apsolutno relativno ništa novo 2 2,08 gotovo ništa novo 1 1,04 osrednje 13 13,55 mnogo 52 54,16 vrlo mnogo 28 29,17 ukupno 96 100 Tablica 7. Zadovoljstvo osobnim sudjelovanjem Obilježje apsolutno relativno vrlo nezadovoljan 1 1,04 nezadovoljan 2 2,08 ni nezadovoljan ni zadovoljan 15 15,62

zadovoljan 38 39,59 vrlo zadovoljan 40 41,67 ukupno 96 100 Tablica 8.Vrijeme za izražavanje vlastitog mišljenja Obilježje apsolutno relativno vrlo malo vremena 1 1,04 malo vremena 0 0,00 ni malo ni puno 11 11,45 dovoljno vremena 41 42,71



240

puno vremena 43 44,80 ukupno 96 100 Tablica 9. Zadovoljstvo voditeljem grupe Obilježje apsolutno relativno vrlo nezadovoljan 0 0,00 nezadovoljan 0 0,00 ni nezadovoljan ni zadovoljan

2 2,08

zadovoljan 26 27,08 vrlo zadovoljan 68 70,84 ukupno 96 100 Tablica 10. Zadovoljstvo ostalim članovima grupe Obilježje apsolutno relativno vrlo nezadovoljan 0 0,00 nezadovoljan 1 1,04 ni nezadovoljan ni zadovoljan

12 12,50

zadovoljan 40 41,66 vrlo zadovoljan 43 44,80 ukupno 96 100 Tablica 11. Korist i zadovoljstvo od današnjeg sudjelovanja u grupi Obilježje apsolutno relativno vrlo nezadovoljan 0 0,00 nezadovoljan 1 1,04 ni nezadovoljan ni zadovoljan

3 3,12

zadovoljan 37 38,54 vrlo zadovoljan 55 57,30 ukupno 96 100



241

Evaluacija II. izdanja psihoedukacijske knjige, 2006.

Josipa Topolko*, mr. sc. Daša Poredoš Lavor** Rezultati anonimne ankete 82 ispitanika, 45% muškaraca i 55% žena. Tablica 2. Profesionalni status Obilježje apsolutno relativno zaposlen/a 39 47,56 nezaposlen/a 29 35,36 umirovljenik/ca 13 15,86 socijalno ugrožena osoba 0 0,00

ostalo (student) 1 1,22 ukupno 82 100 Tablica 3. Bračni status Obilježje apsolutno raltivno

oženjeni/udani 48 58,54

neoženjeni/neudani 31 37,80

rastavljeni i udovci 3 3,66

Ukupno 82 100

Tablica 4.Općenito sviñanje knjige Obilježje apsolutno relativno uopće ne sviña 1 1,22 uglavnom ne sviña 0 0,00 ni ne sviña ni sviña 1 1,22 uglavnom sviña 18 21,95 vrlo sviña 62 75,61 ukupno 82 100 ______________ * Studentica II. godine Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. ** dipl. soc. radnica, Neuropsihijatrijska bolnica „Dr.I.Barbot“ Popovača



242

Tablica 5. Dizajn, izgled, format i oblik knjige Obilježje apsolutno relativno uopće ne sviña 1 1,22 uglavnom ne sviña 1 1,22 ni nesviña ni sviña 4 4,88 uglavnom sviña 18 21,95 vrlo sviña 58 70,73 ukupno 82 100 Tablica 6. Nove spoznaje ostvarene čitanjem ove knjige Obilježje apsolutno relativno

ništa novo 2 2,44

uglavnom ništa novo 0 0,00

osrednje 2 2,44

mnogo 21 25,61

vrlo mnogo 57 69,51

ukupno 82 100

Tablica 7. Zadovoljstvo vlastitm sudjelovanjem u sadržaju knjige Obilježje apsolutno relativno vrlo nezadovoljan 4 4,88 nezadovoljan 1 1,22 ni nezadovoljan ni zadovoljan 9 10,97 zadovoljan 17 20,73 vrlo zadovoljan 46 56,10 bez odgovora 5 6,10 ukupno 82 100 Tablica 8. Prilagoñenost knjige namijenjenima Obilježje apsolutno relativno nimalo 2 2,44 malo 1 1,22



243

ni malo ni mnogo 5 6,10 mnogo 22 26,83 vrlo mnogo 52 63,41 ukupno 82 100 Tablica 9. Zadovoljstvo dostupnošću knjige Obilježje apsolutno relativno vrlo nezadovoljan 0 0,00 nezadovoljan 2 2,44 ni nezadovoljan ni zadovoljan 7 10,97


Tablica 10. Zadovoljstvo različitim oblicima knjige (tisak, CD, Internet) Obilježje apsolutno relativno vrlo nezadovoljan 1 1,22 nezadovoljan 1 1,22 ni nezadovoljan ni zadovoljan 4 4,88


Tablica 11. Korist i zadovoljstvo od današnjeg sudjelovanja u grupi Obilježje apsolutno relativno vrlo nezadovoljan 0 0,00 nezadovoljan 1 1,22 ni nezadovoljan ni zadovoljan 3 3,66




244

Evaluacija psihoedukacijskih predavanja Udruge u 2007. godini

Na predavanjima je sudjelovalo ukupno 600 sudionika. Anketirano je 168 sudionika anonimnom dobrovoljnom anketom. Anketa je dijeljena na kraju svakog predavanja. Na svakom predavanju bilo je od 30 do 50 sudionika, a na nekim predavanjima i 150 sudionika. Prema spolu anketiranih sudionika, na večerima je sudjelovalo 60 muškaraca i 108 žena. 31 sudionik bio je od 23 do 35 godina starosti, 42 sudionika od 36 do 43 godina starosti, 71 sudionik od 44 do 55 godina starosti, 24 sudionika od 56 do 65 godina starosti. Prema dijagnozama anketiranih sudionika, bilo je 48 sudionika s depresijom, 14 sa psihotičnim poremećajem, 7 sa shizoafektivnim poremećajem, 2 poremećaja ličnosti, 21 PTSP i 76 sudionika sa shizofrenijom. Od anketiranih sudionika, 44 sudionika je predavanjima prisustvovalo jedanput, 20 dva puta, 25 tri puta, 22 četiri puta, 32 sudjelovalo je 5 - 8 puta i 25 sudionika sudjelovalo je od 9 do 12 puta. Sudionici su većinom zadovoljni naučenim znanjem i dobivenim informacijama. Ocjene zadovoljstvom predavača bile su sljedeće: 137 sudionika predavača ocjenjuje kao odličnog, 15 kao vrlo dobrog, 6 kao dobrog, 2 kao dovoljnog, 1 kao nedovoljno dobrog. Ocjene organizacijom predavanja bile su sljedeće: 141 sudionik organizaciju ocjenjuje kao odličnu, 10 kao vrlo dobru, 18 kao dobru, 2 kao dovoljnu. Zaključak: Većina sudionika predavanja ocjenjuje predavanja i organizaciju odličnom.

V.C.



245

Evaluacija „Društvenih večeri u Barbotovim dvorima“, Popovača, 2007.

U 3 mjeseca trajanja, večeri su se održavale 4 puta mjesečno. Ukupno je održano 12 večeri. Na večerima je sudjelovalo ukupno 400 sudionika. Anketirano je 168 sudionika anonimnom dobrovoljnom anketom. Anketa je dijeljena na kraju svakog dogañaja. Na svakom susretu bilo je od 30 do 50 sudionika, a na nekim susretima i 100. Prema spolu anketiranih sudionika, na večerima je sudjelovalo 60 muškaraca i 108 žena. 31 sudionik bio je od 23 do 35 godina starosti, 42 sudionika od 36 do 43 godina starosti, 71 sudionik od 44 do 55 godina starosti, 24 sudionika od 56 do 65 godina starosti. Prema dijagnozama anketiranih sudionika, bilo je 48 sudionika s depresijom, 14 sa psihotičnim poremećajem, 7 sa shizoafektivnim poremećajem, 2 poremećaja ličnosti, 21 PTSP i 76 sudionika sa shizofrenijom. Od anketiranih sudionika, 44 sudionika je večerima prisustvovalo jedanput, 20 dva puta, 25 tri puta, 22 četiri puta, 32 sudjelovalo je 5 - 8 puta i 25 sudionika sudjelovalo je od 9 do 12 puta. Obično su sudionici očekivali druženje, dobre stvari, veselje, glazbu, ples, spoznaje, saznanja te su većinom zadovoljni ostvarenim. Ocjena pojedinačne večeri bila je sljedeća: 22 sudionika ocjenjuju večer i druženje dobrim, 18 vrlo dobrim, a 128 ocjenjuje večer odličnom. Ocjena domaćice na večeri bila je sljedeća: 12 sudionika domaćicu ocjenjuje dobrom, 27 vrlo dobrom, a 129 odličnom. Ocjena vlastitog sudjelovanja na večeri bila je sljedeća: 16 sudionika smatra svoje sudjelovanje nezadovoljavajućim; 18 sudionika smatra svoje sudjelovanje dobrim; 134 svoje sudjelovanje smatra vrlo dobrim i odličnim. Sudionici većinom ne žele ništa popraviti, osim da se večeri i dalje održavaju, da duže traju i bude više ljudi.

V.C.

.



246

Najčešća pitanja vezana za članstvo u Udruzi, aktivnosti, program, projekte i financiranje (odgovara predsjednica udruge, mr. sc. E.Gruber, dr. med.) Kako se učlaniti u Udrugu? Potrebno je popuniti pristupnicu koju možete dobiti od članova tima Udruge, naći na web stranici Udruge, na zadnjim stranicama ove knjige ili pak napisati svoje podatke te izjavu da se želite učlaniti u Udrugu i poslati na adresu Udruge ili dati tajnici Udruge. Kolika je cijena učlanjenja? Članstvo u Udruzi je besplatno. Što ako me ne prime u Udrugu? Glavni uvjet za neprimanje člana u Udrugu ili isključenje iz Udruge je kršenje Statuta Udruge ili akutno psihotično stanje, kod kojeg se članstvo zamrzava do poboljšanja psihičkog stanja. Statut Udruge dostupan je na upit ili na web stranici Udruge kao i ostali dokumenti u kojima se može naći program i aktivnosti Udruge i ostale informacije. Što kao član Udruge mogu raditi? Udruga je dobrovoljna grupa grañana koji, ako se učlane u Udrugu, imaju želju i volju volonterskim radom pomoći ostvarenju ciljeva i svrhe Udruge. Svatko pomaže na način na koji umije. O tome tko će što u Udruzi raditi odlučuje Upravni odbor Udruge u dogovoru s novim članom. Može li se u Udruzi raditi i za to biti plaćen? Volonterski rad u Udruzi može se honorirati (platiti honorarom preko ugovora o djelu), no samo ako Udruga ima za to predviñen novac (rad treba biti u skladu s tekućim projektima koje Udruga provodi, a za tu vrstu volonterskog rada prema proračunu projekta treba biti predviñen, odobren i od strane sponzora i donatora uplaćen novac na računu Udruge). Odakle Udruzi novac za rad? Udruga se stalno javlja na javne natječaje u kojima donatori dodjeljuju novčana sredstva za provoñenje projekata. U projektu koji Udruga predlaže, detaljno se navode aktivnosti koje će Udruga izvoditi, program i plan te troškovnik za odreñenu aktivnost. Ukoliko je na natječaju projekt odobren, Udruga dobiva novac za provoñenje tog projekta uz obavezu podnošenja detaljnog pismenog i financijskog izvješća sponzoru i donatoru koji novac dodjeljuje. Nije lako napisati projekt niti dobiti novac za rad.



247

PREDSTAVLJAMO PARTNERSKE ORGANIZACIJE

Neuropsihijatrijska bolnica „Dr. I. Barbot“ Popovača Dežurni liječnik za prijam pacijenata: 044 669-120 Neuropsihijatrijska bolnica – centrala: 044 669-100 Faks bolnice: 044 679-005 E-mail adresa: [email protected] Web stranica: www.npbp.hr, www.psihijatrija.com/popovaca/ Ravnateljica: dr. Marina Kovač, tajnica bolnice: gña. Tereza Zohar Udruga za rehabilitaciju i resocijalizaciju duševnih bolesnika pri NPB “Dr. Ivan Barbot” Popovača Jelengradska 1, 44317 Popovača. Tel. 044 669 100 (147), Faks. 044 679 005 Predsjednik: prof. Jadranka Trojanović, tajnik: Marijo Moštak Udruga “Duga” Udruga roditelja i članova obitelji duševnih bolesnika, predsjednica: Zora Cazi Gotovac, adresa: Ksaver 200, Zagreb Mârimo - udruga za promociju duševnog zdravlja i kvalitete života, Osijek NAŠA ADRESA: Jegerova 7, 31 000 Osijek TELEFON: 031/213-225, 098/134-8838, gña. Mirjana Valašek, predsjednica udruge, http://www.cwwpp.org/Marimo.htm Udruga „Stijena“ Zvonimirova 68 i Kosirnikova 76, Zagreb Gña. Elza Tadej, tel: 098 1919236 Stijena je udruga osnovana s ciljem da pomogne ljudima čiji su životi pod kontrolom raznih ovisnosti. Udruga «Nada», www.hope.hr Udruga za pomoć oboljelima od poremećaja u prehrani. Ksaver 200, Zagreb,Tel 01 467 8426. Udruga radi srijedom od 19 - 21 sat. Udruga «Svitanje», www.svitanje.hr Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja. Sjedište: Dnevna bolnica, PB Vrapče, Zagreb.



248

GAMIAN- Europe www. gamian-europe. org Udruga „Sjaj“, www.udruga-sjaj.com Udruga „Mobbing“, www. mobbing.hr Udruga „Punctum“, udruga za djecu i obitelji djece sa posebnim potrebama, Zagreb Udruga udomitelja „Lastavica“ Predsjednica udruge: Danica Galić, Vrbovec Kontakt telefon 091 7368208 www. psihijatrija.com, www.suicidi.info, www.kockanje.info Op. uredništva: Kockanje - Prvi hrvatski interdisciplinarni simpozij s meñunarodnim sudjelovanjem održati će se 23. studenog 2007. u Virovitici u 9 sati.

INFORMACIJE O UDRUZI „SRETNA OBITELJ“ Sjedište Udruge: Neuropsihijatrijska bolnica "Dr. I. Barbot" Popovača, P.P. 31 Tel: 091 522 4058, Fax: 01 6148 605 e-mail: [email protected], [email protected] web stranica Udruge: www.geocities.com/sretnaobitelj2004/baza.html Udruga je osnovana 2004. godine i registrirana u Uredu državne uprave u Sisačko-moslavačkoj županiji, Služba za opću upravu Sisak, pod reg. brojem 03001110. Matični broj udruge je 1891596. Broj žiro računa Udruge i naziv banke: OTP banka d.d, žiro račun: 2407000-1100140431 Cilj osnivanja Udruge sukladno Statutu: Briga za ljudska i grañanska prava osoba s duševnim smetnjama ili osoba koje imaju potrebe slične osobama s takvim stanjem i članova njihovih obitelji. Svrha i područje djelovanja Udruge je psihoedukacija, potpora i psihosocijalna pomoć duševnim bolesnicima, psihoedukacija i potpora članovima obitelji duševnih bolesnika, destigmatizacija.



249

INFORMATIONS ABOUT „HAPPY FAMILY“ ASSOCIATION* Society for improvement of mental health and quality of life of mentally ill person and his family “Happy family”, Croatia Year of foundation: 2004. Partner organization: Neuropsychiatry hospital “Dr.I. Barbot” Popovača, Croatia. Number of members: currently 200 Registration number in Croatia: 03001110, by State Department in Sisačko-moslavačka županija. Number of Department for statistics: 1891596 Number of bank: OTP banka d.d, number: 2407000-1100140431 Aim: Care for human and civil wrights of people affected by a mental illness, their careers and other family members. Activities: - Psycho-education and support for people affected by a mental illness, their careers and other family members. - Fight against stigma of mental illness. - Public lectures for local community about mental illness in order to fight against stigma of mental illness and publicity in the local media in order to begin a process of social partnerships with such bodies as the police, lawyers, the judiciary, the emergency services of the local hospitals and social services in an effort to gain better and more humane services for its mentally ill persons and family members. In association with Neuropsychiatry hospital “Dr.I.Barbot” ,Popovača, Croatia (phone 00385 669 102), association for family of mentally ill persons “Sjaj”, “Duga” and “Svitanje” Zagreb, Croatia, “Marimo” Osijek and Early Intervention in Psychosis team, Luton, Bedforshire, England, dr. Mark Agius (phone 01582 707327) ______________ * Op. uredništva: Tekst na engleskom jeziku, osnovne informacije o udruzi

Contact Information for Happy family Adress: PP 31, NPB „Dr. I. Barbot“, 44317 Popovača, Croatia Telephone: 00385 91 522 4058 (fax) +385 1 6148 605, 00385 44 669 102 e-mail: [email protected], www.geocities.com/sretnaobitelj2004/baza.html President: Ema N. Gruber, MD Telephone 00385 91 522 4058 E-mail: [email protected]



250

Udruga „Sretna obitelj“- publikacije

1. E. N. Gruber, M. Bjedov, M. Kajević, LJ. Karapetrić - Bolfan; Grupna psihoterapija roditelja uz usporednu grupnu psihoterapiju psihotičnih bolesnica, njihovih kćeri. Knjiga sažetaka. I. Hrvatski kongres socijalne psihijatrije. Split, 2004.

2. E. N. Gruber, M. Bjedov, M. Kajević, LJ. Karapetrić – Bolfan; Working on both sides (Group psychotherapy for parents of patients with schizophrenia and group psychotherapy of patients). Abstract. 5 th Luton International Mental Health Conference. Luton, England, 2004.

3. E. N. Gruber, M. Kajević, M. Bjedov, M. Agius; Combination of psychodynamic, supportive and psycho-educational approaches in groups of parents of patients with schizophrenia. Soc. psihijatrija Vol. 33 Br./No. 1 Str./pp. 3 - 7. 2005.

4. M. Agius, R. Zaman, S. Singh, O. Gallagher, P. B. Jones, P. McGuire, P. Power, T. Craig, S. Bahn, A. Grech, C. Casha, C. Pace, D. Cassar, M. Blinc - Pesek, B. Avgustin, E. N. Gruber, S. M. Biocina, J. Andelic, R. Dinolova, J. van Os, and M. Lambert; Psychiatry in Europe. Br. J. Psychiatry 2005. 187: 92.

5. E. N. Gruber, M. Kajević, V.Cerančević; Body and soul of the "HAPPY FAMILY” association. Case report of a “Mother of courage”. Book of abstract. Eight GAMIAN-Europe Annual Educational Convention, Bucharest, Romania, 2005.

6. E. N. Gruber, M. Kajević, J.Anñelić, V.Cerančević, S. Martić - Biočina, Elza, S Franić; 'Body and soul of the "HAPPY FAMILY" association - all things we have done and all support we got. Book of abstract. 6 th Bedfordshire International Mental Health Conference. Camebridge, England, 2005.

7. E. N. Gruber, D. Poredoš, S. Lončarić, I. Sarajlić - Vuković, M. Živković, M. Kajević, A. Matošin, D. Drobec, V. Cerančević, S. Ivezić – Štrkalj, E. Koić, S. Nañ, M. Agius, R. Elgie; Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude - živjeti s duševnom bolešću. Psihoedukacijska predavanja i radionice podrške i samopomoći udruge „Sretna obitelj“. Tiskara „Cicero“. Popovača, 2005./2006.

8. E. N. Gruber, M. Kajević, V. Cerančević; „Mother courage“, body and soul of Happy family NGO. Gamian-Europe newsletter, year 7, no 20, Dec. 2005.

9. E. N. Gruber, M. Kajević, M. Agius, S. Martić – Biočina; Group psychotherapy for parents of patients with schizophrenia. International Journal of Social Psychiatry, issue 52(5), 2006.



251

10. D. Poredoš, E. N. Gruber; Život se ne cijeni po dužini, već po sadržini. Knjiga sažetaka. Hrvatski gerontološki kongres. Liječnički vjesnik 128, suplement 1. 2006.

11. D. Poredoš, L. Vučinić, S. Lončarić, E. N. Gruber; Psihosocijalna pomoć psihički bolesnim osobama i članovima njihovih obitelji. Ljetopis Studijskog centra socijalnog rada. Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Svezak 12, broj 1, 2005.

12. E. N. Gruber; I. meñunarodna konferencija udruge Sretna obitelj. Liječničke novine 46. 2006.

13. D. Vodopivec; I. meñunarodna konferencija Udruge, I. godišnja skupština Udruge. Alkohološki glasnik XII, broj 1, 127. 2006.

14. E. N. Gruber; International conference of the Happy family NGO. Dec.2005. Gamian-Europe newletter, year 8, no 21.2006.

15. Gruber E.N. Okrugli stol udruga za zaštitu mentalnog zdravlja Hrvatske. Alkohološki glasnik XII, broj 2, 128. 2006.

16. E. N. Gruber i sur.; Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude - živjeti s duševnom bolešću. Psihoedukacijska predavanja i radionice podrške i samopomoći udruge „Sretna obitelj“. Vemako tisak. Popovača, 2006.

17. www.geocities.com/sretnaobitelj2004/knjiga06.pdf 18. E. N. Gruber, D. Poredoš, S. Lončarić, V. Cerančević; Prihvatimo

različitosti, odbacimo predrasude. IV. Hrvatski psihijatrijski kongres, Zbornik sažetaka. Cavtat, 2006.

19. E. N. Gruber, D. Poredoš, S. Lončarić, V. Cerančević; Accept the differences, defeat the prejudices! Close to peoples homes, building branches of Happy family association. Book of abstracts. IX. Gamian- Europe Annual Educationa Convention. Belgium, 2006.

20. D. Poredoš, M. Sučec; Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude. Hrvatski crveni križ, glasilo. Broj 3. 2006.

21. http://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=777 22. Poredoš D. Prikaz knjige-Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude.

Ljetopis Studijskog centra socijalnog rada. Vol 13. No 2.2006 http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=11624

23. E. N. Gruber, D. Poredoš, V. Cerančević, E. Koić; Mather of courage. European Psychiatry Journal, 2007., vol 22, Suppl 1, 101 - 220.

24. E. N. Gruber, S. Ivezić - Štrkalj, M. Agius, V. ðorñević ; Since I have my case manager, I am back to life. European Psychiatry Journal,2007., vol 22, Suppl 1, 101 - 220.

25. E. N. Gruber; Predstavljanje udruge Sretna obitelj. Medunarodni kongres studenata rehabilitacije Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – «ZAJEDNO», 2007.

26. www.geocities.com/sreobit07/knjiga07.pdf



252

DODATAK, OTVORENA PISMA I PRIJEDLOZI

Nema zdravlja bez mentalnog zdravlja: Povodom 10. listopada – Dana mentalnog zdravlja,

2006.

/zjava za tisak nevladinih udruga: „Svitanje“ (udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja), „Mobbing“ (udruga za pomoć i edukaciju žrtava

mobbinga); “Sretna obitelj“ (udruga za psihoedukaciju i potporu članovima obitelji duševno bolesnih) povodom obilježavanja Dana mentalnog zdravlja.

Dan mentalnog zdravlja prilika je da se podsjetimo važnosti mentalnog zdravlja za cjelokupno čovječanstvo. Mentalno zdravlje čovjeku omogućava korištenje maksimalnih kapaciteta za svoju i društvenu korist i dobrobit. Biološki, psihološki i socijalni čimbenici, koji su u meñusobnoj interakciji, utječu na mentalno zdravlje i kvalitetu života te mogu povećati ili smanjiti kvalitetu života, kako pojedinca, tako i zajednice. Danas nas rezultati genetskih istraživanja uče da nema mentalnog poremećaja bez interakcije s okolinom u kojoj osoba živi. Politika zaštite razvoja i provoñenja zaštite mentalnog zdravlja ne smije biti ugrožena raširenošću stigme prema mentalnim bolestima, koja je usko povezana uz ovo područje zdravlja što često dovodi do diskriminacije. Poznato je da je stigma, koja se odnosi na negativno obilježavanje osoba zato što imaju psihički poremećaj, prepreka u liječenju i ranom otkrivanju mentalnih poremećaja. Nepravedno i ničim osnovano, neki ljudi vjeruju da je sramota oboljeti i liječiti se od psihičke bolesti. Oboljeli od psihičkih poremećaja laka su meta diskriminacije jer se kao vulnerabilna skupina slabo brane. Takva diskriminacija zakonski je kažnjiva, no ukazuje da je potrebno organizirati nacionalni program borbe protiv stigme psihičke bolesti, kako bi se velikoj skupini grañana omogućilo liječenje. Procjenjuje se da jedna četvrtina stanovnika našeg planeta tijekom svog života pati od najmanje jednog psihičkog poremećaja. Predviña se da će 2020. depresija postati druga po redu na listi vodećih bolesti. Stoga je, 10. listopada - Dan mentalnog zdravlja, prilika da istaknemo značaj preporuke Svjetske zdravstvene organizacije da mentalno zdravlje mora postati prioritet u nacionalnim programima zdravlja zbog čega je potrebno donijeti politiku mentalnog zdravlja koja će potaknuti razvoj službe za mentalno zdravlje prema konceptu psihijatrije u zajednici. Ovaj model organizacije službe za mentalno zdravlje uključuje različite terapijske sredine. U koncepciji psihijatrije u zajednici takoñer je važna suradnja s



253

udrugama korisnika usluga koje mogu pokriti neke važne aspekte pomoći oboljelima. Ujedno, suradnjom sa sustavom zaštite mentalnog zdravlja, moguće je značajno poboljšati kvalitetu ove pomoći. Zato su se: „Svitanje“ - udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja; „Mobbing“ - udruga za pomoć i edukaciju žrtava mobbinga iz Zagreba te “Sretna obitelj“ - udruga za psihoedukaciju i potporu članovima obitelji duševnih bolesti iz Popovače, prilikom ovogodišnjeg obilježavanja Dana mentalnog zdravlja, obvezale posvetiti punu pažnju projektima baziranim na europskom modelu zaštite mentalnog zdravlja, a koji potiču osnivanje i razvoj lokalnih i nacionalnih servisa na nivou zajednice, za koji nam je potrebna šira podrška. Koordinacija gore navedenih udruga postigla je tijekom IV. hrvatskog psihijatrijskog kongresa (održanog od 04. do 08. listopada 2006. u Cavtatu) sporazum o zajedničkom djelovanju na području zaštite mentalnog zdravlja te o koordinaciji komplementarnih programa udruga. Osobe s mentalnim poremećajima izuzetno su ranjiva skupina unutar populacije te zaslužuju potrebnu pažnju, kako državnih struktura, tako i civilnog društva. Svim grañanima čestitamo Dan mentalnog zdravlja jer je mentalno zdravlje važno za sve.

Jadranka Apostolovski Predsjednica Udruge „Mobbing“

Mr. sc. dr. Ema N. Gruber

Predsjednica Udruge „Sretna obitelj“

Lea Bauman Predsjednica Udruge „Svitanje“

U Cavtatu, listopad 2006.



254

KOALICIJA UDRUGA U MENTALNOM ZDRAVLJU Prijedlog osnivanja koalicije udruga u mentalnom zdravlju Prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije Europskog plana djelovanja na mentalno zdravlje u zajednici, Svjetskog psihijatrijskog društva i mnogih ranijih dokumentata, udruge korisnika usluga u mentalnom zdravlju imaju značajnu ulogu u pružanju usluga iz njihova djelokruga rada koje ne mogu biti pokrivene državnim zdravstvenim sustavom skrbi za mentalno zdravlje, kao i u sudjelovanju u donošenju odluka o planiranju i poboljšanju usluga vezanih za mentalno zdravlje i kontrolu kvalitete usluga. Članovi udruga sudjeluju u radu upravljačkih tijela centara za mentalno zdravlje, članovi su različitih povjerenstava Ministarstva zdravstva i provode različite programe koji pridonose poboljšanju mentalnog zdravlja, smanjenju negativnih posljedica bolesti i poboljšanju uspjeha liječenja. Kako bi udruge mogle obaviti svoju ulogu, potrebna im je suradnja s Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi, kao i sa svim drugim ministarstvima i službama koje u opisu svojega rada imaju rad s osobama sa psihičkom bolesti. Udrugama je, takoñer, potrebno redovito financiranje. Udruge korisnika usluga u mentalnom zdravlju još su uvijek malobrojne i nedovoljno snažne, različitih interesa i programa, stoga bi udruživanje u neformalnu koaliciju moglo pomoći osnaživanu pozicija udruga i poboljšanju njihova rada. Koalicija udruga mogla bi pomoći:

1. Osvještavanju važnosti udruga iz područja mentalnog zdravlja i jačanju njihove pozicije u društvu.

2. Poboljšanju stručnoga rada kroz izmjenu iskustva i donošenja zajedničkih smjernica za rad udruga.

3. Poboljšanju financiranja udruga u traženju stalnih izvora financiranja. 4. Prijedlozima za poboljšanje liječenja kroz suradnju, lobiranje i

sudjelovanje u radu tijela koje donose odluke. ad 1. Sudjelovanje u medijima, stručnim sastancima i kongresima povezanima s temama mentalnog zdravlja. ad 2. Zajedničke smjernice rada udruga koje proizlaze iz značajnih aktivnosti važnih za poboljšanje zdravlja članova, kao što su grupe samopomoći, rad s obitelji, program borbe protiv stigme psihičke bolesti, aktivnosti usmjerene poboljšanju kvalitete života, kao što su planiranje rekreativnih aktivnosti, klubova korisnika i sl. ad 3. Lobiranje za kontinuirano financiranje.



255

ad 4. Imenovanje predstavnika iz redova korisnika usluga u rad tijela Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi koja donose odluke za poboljšanje liječenja i nadzor kvalitete ustanova u kojima se provodi liječenje. Preporuča se da koaliciju udruga čini po jedan predstavnik iz svake udruge koji će biti kontakt osoba. Koalicija treba imati koordinatora koalicije koji bi po potrebi zastupao interese koalicije nakon prethodnog dogovora s predstavnicima udruga koje čine koaliciju.

Zagreb, 15. 12. 2006. Doc dr. sc. Slañana Štrkalj - Ivezić

REPUBLIKA HRVATSKA MINISTARSTVO ZDRAVSTVA I SOCIJALNE SKRBI Ksaver 200a 10000 Zagreb Ministar Doc. dr. sc. Neven Ljubičić Zagreb, 19. ožujka 2007. Predmet: Uloga udruga u zaštiti mentalnog zdravlja. Poštovani gospodine Ministre, Prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije Europskog plana djelovanja za mentalno zdravlje u zajednici, Svjetskog psihijatrijskog društva i mnogih drugih ranijih dokumenata, Udruge korisnika usluga u mentalnom zdravlju imaju značajnu ulogu u pružanju usluga iz njihova djelokruga rada koje ne mogu biti pokrivene državnim zdravstvenim sustavom skrbi za mentalno zdravlje, kao i u sudjelovanju u donošenju odluka o planiranju i poboljšanju usluga vezanih za mentalno zdravlje i kontrolu kvalitete usluga. Stoga članovi udruga, svugdje u svijetu, sudjeluju u radu upravljačkih tijela centara za mentalno zdravlje, članovi su različitih povjerenstava Ministarstva zdravstva i provode različite programe koji pridonose poboljšanju mentalnog zdravlja, smanjenju negativnih posljedica bolesti i poboljšanju uspjeha liječenja. Kako bi udruge mogle obavititi svoju ulogu, potrebna im je suradnja s Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi. Udruge korisnika usluga u mentalnom zdravlju u Hrvatskoj su još uvijek malobrojne, nesigurnog i nedostatnog financiranja , bez sudjelovanja u tijelima Ministarstva zdravstva koja odlučuju o standardima liječenja u psihijatriji. Ministarstvo zdravstva moglo bi pomoći poboljšanju statusa udruga i obavljaju zadataka koji su u skladu s njihovom ulogom u sustavu liječenja osoba sa psihičkom bolesti.



256

Poznato je da je psihijatrija u zajednici preporučen model za liječenje oboljelih od psihičke bolesti i da u Europi postoji od 1960. godine što, nažalost, kod nas nije slučaj. Ako bismo govorili jezikom somatske medicine, tada bismo rekli da bi se svi čudili kada ne bismo imali ultrazvuk u medicini, a da se, nažalost, nitko ne čudi što nemamo psihijatriju u zajednici, koja je standard psihijatrijskog liječenja. Udruge su nezadovoljne organizacijom psihijatrijske službe u Hrvatskoj koja nije krenula prema organizaciji psihijatrije u zajednici, što umanjuje mogućnosti ljudi za oporavak od psihičke bolesti. Nezadovoljne su i neprovoñenjem nacionalnog programa borbe protiv stigme, koji bi smanjio negativne posljedice stigme na rano započinjanje liječenja, omogućio nastavak liječenja i smanjio izolaciju i patnju oboljelih. Kao što smo ranije naveli, udruge imaju važnu ulogu u zaštiti mentalnog zdravlje i spremne su preuzeti odgovornost. Udruge su na zajedničkom sastanku zaključile da je o ovim pitanjima neophodno potrebno početi dijalog s Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi , stoga Vas molimo, gospodine Ministre, da primite članove koordinacije udruga kako bismo vas informirali o našem radu i dogovorili načine suradnje. Predlažemo:

1. Formiranje nacionalnog tijela za reformu službe za mentalno zdravlje u kojem bi član svakako bio jedan od predstavnika udruga.

2. Smjernice za kontinuirano financiranje programa udruga koje su neophodne za održavanje mentalnog zdravlja iz njihovih kompetencija i uloga.

3. Imenovanje predstavnika udruga u Državnom povjerenstvu za zaštitu osoba s duševnim smetnjama.

4. Potporu u primjeni zakona iz područja socijalne skrbi, rada, zapošljavanja invalida i profesionalne rehabilitacije koji se u bitnim dijelovima, koji se odnose na osobe sa psihičkim teškoćama, ne provodi.

Za koordinaciju udruga: Predsjednica Udruge za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja ,,Svitanje'' Lea Bauman Voditeljica stručnog programa Udruge ,,Svitanje'' Doc. dr. sc. Slañana Štrkalj - Ivezić



257

Poštovani stručnjaci volonteri Udruge „Sretna obitelj“, Priznanja i zahvalnice dolje navedene su način da vam Udruga „Sretna obitelj“ kaže hvala za vaš otisak srca ove godine. Uručena priznanja nisu samo zasluge koje smo do sada napravili, za učinjeni posao i volonterski trud, već su i predujam za posao koji ćemo tek zajedno učiniti u budućnosti.

ZAHVALNICE STRUČNJACIMA VOLONTERIMA I POČASNIM ČLANOVIMA za 2005. godinu

Zahvale za suradnju i pomoć u radu Udruge u 2005. godini dobili su: Agius Mark, Anñelić Jelena, Anñelić Marija, Bertović Jadranka, Bjedov Mirjana, Cahunek Marija, Elgie Rodney, Golik Gruber Vesna, Hotujac Ljubomir, Ivezić Štrkalj Slañana, Jednaček Zlatko, Klain Eduard, Kovač Marina, Magić Aleksandra, Martić Biočina Sanja, Pavlić T, Puratić Vesna, Rajković Milan, Spehnjak Ivica, Zohar Tereza i stručno osoblje Neuropsihijatrijske bolnice „Dr. I. Barbot“.

DODJELA PRIZNANJA NA II. GODIŠNJOJ SKUPŠTINI

UDRUGE STRUČNJACIMA VOLONTERIMA za 2006. godinu Za projekt «Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude», podružnice Udruge u županiji: Voditeljici projekta Emi Gruber, za uspješno voñenje projekta i Udruge u ovoj godini i voditeljicama podružnica Daši Poredoš Lavor za Glinu, Saši Radić i Andreji Marković te Heleni Blečić za podružnicu u Petrinji, Snježani Lončarić za podružnicu u Novskoj i Ivanki Mihalić, uz pomoć mlade volonterke Ive Kravčuk, za provoñenje welness programa u Popovači, a za opsežan blagajnički rad u ovom velikom projektu, Vesni Cerančević i mladoj volonterki Sari Vučković. Za sudjelovanje u projektu, priznanja su takoñer dobili stručnjaci: Mate Sučec, Ljiljanka Žunić, Ankica Filipović, Jadranka Gašparović, Ana Malović, Danijela Bundalo, Paula Beronić, Ana Manhard, Božica Štibrić, Mirjana Bjedov, Karapetrić Bolfan Ljiljana, Tonka Matas, Erna Novy Radonić, Adela Matušin, Gorana Bolić.



258

Za psihoedukacijska predavanja koja su se održavala u bolnici: partnerskoj ustanovi NPB „Dr. I. Barbot“ i ravnateljici, dr. Marini Kovač, te za informiranje i slanje obavijesti o predavanjima Terezi Zohar, za tehničku potporu pri svakom predavanju Ivoni Pleše Majnerić, za organizaciju restorana Toniju Plešu. Za održavanje psihoedukacijskih predavanja ove godine Branki Aukst - Margetić, Igoru Molnaru, Biserki Landekić, Zvjezdani Furjan, Tiji Žarković Palijan, Ani Magerle, Nikoli Sanjkoviću. Za novčanu pomoć u organizaciji skupštine Elli Lilly (Suisse) S.A Predstavništvo u RH te za pomoć u organizaciji Welness grupa i posebno Lidiji Pehak. Za novčanu pomoć u organizaciji simpozija Solvay pharmaceuticals. Za sponzoriranje izrade i tiskanja II. izdanja knjige Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva Hrvatske. Za sredstva za rad: MZSS, SM županija. Za superviziju projekata i suradnju te za sudjelovanje na ovom simpoziju Slañani Štrkalj - Ivezić, Elviri Koić, Petri Videmšek. Za meñunarodnu suradnju Marku Agiusu, Rodney Elgiu te GAMIAN Europe-u.

DODJELA PRIZNANJA NA III. GODIŠNJOJ SKUPŠTINI

UDRUGE STRUČNJACIMA VOLONTERIMA za 2007. godinu Za projekt «Društvene večeri u Barbotovim dvorima» Voditeljici projekta Emi N. Gruber Hermini Beronić, Pauli Beronić, Ivoni Pleše Majnerić za uloge domaćica i tehničku potporu. Harmonikašima Svilkoviću Ivanu, Pejakoviću Vinku i Kljajiću Zdenku, šefu restorana Toniju Plešu. Za održana psihoedukacijska predavanja u 2007. godini priznanja su dobile: Jadranka Hübler, Željka Knezović, Valentina Vrabec Barta, Biserka Landekić, Mira Soldo, Branka Aukst Margetić, Zvjezdana Furjan, Nikola Sanjković, Gorana Bolić, Ljiljana Karapetrić Bolfan. Partnerskoj ustanovi NPB „Dr. I. Barbot“ i ravnateljici, dr. Marini Kovač, za prostor i informatičku opremu te za informiranje i slanje obavijesti o predavanjima gñi. Terezi Zohar. Za sredstva za rad: MZSS, SM županija.



259

Za održavanje grupa u podružnicama Udruge i za 2007. godinu: Daši Poredoš - Lavor za Glinu, Heleni Blečić i Saši Radić uz Andreju Marković za Petrinju. Za evaluaciju projekta udruge, mladoj volonterki Josipi Topolko. Za rad blagajnice i računovodstvo Udruge u 2007., gñi. Vesni Cerančević. Svim autorima i volonterima koji su pomagali u izradi III. izdanja knjige Udruga „Sretna obitelj“ se zahvaljuje primjerkom knjige. Posebna zahvala recenzentima knjige, prof. dr. sc. Draženu Begiću, doc. dr. sc. Mati Mihanoviću, dr. Darku Laburi i dr. Tatjani Nemeth Blažić, autorici vanjskog dizajna knjige, Sari Vučković, tiskari „Vemako Tisak“ Lučko i lektorici knjige Danijeli Mesar.



260

FOTOALBUM DOGAðAJA I AKTIVNOSTI

Upravni odbor Udruge Sretna obitelj, 2006. (s lijeva na desno, Daša Poredoš Lavor, Ema N. Gruber, Snježana Lončarić,

Vesna Cerančević, Ivona Pleše-Majnerić)




261

Timski rad

Korisnici udruge, fotografija sa predavanja



262

II godišnja skupština udruge, Simpozij „Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude“

Popovača, 15.12.2006.



263

III okrugli stol Udruga za zaštitu mentalnog zdravlja Hrvatske Osnivanje koalicije Udruga u mentalnom zdravlju



264

Saša Radić, viši radni terapeut (lijevo), dr. Helena Blečić, Podružnica Udruge u Petrinji

Vms. Ivanka Mihalić (u sredini), vms. Paula Beronić (desno)



265

Podružnica udruge u Glini

Voditeljica: mr. sc. Daša Poredoš Lavor, dipl. soc. radnica



266



267

Edukacija udomitelja, Vrbovec, 2006/2007.



268

Psihoedukacijska predavanja 2007. godine.



269

Psihoedukacijska predavanja 2007. godine.



270

Društvene večeri u Barbotovim dvorima, Popovača 2007.



271



272



273

Društvene večeri u Barbotovim dvorima, Popovača 2007. Duhovne pripreme za blagdane, Popovača 2006/2007.

Povodom Svjetskog dana bolesnika

Vlč. Nikola Sanjković



274

„Case management“, Centar za rehabilitaciju, Prvi hrvatski Tim za liječenje duševnih bolesti u zajednici

IV Hrvatski psihijatrijski dani, Opatija 2007 „Od kad imam svog case managera, vratila sam se u život…“



275

LMHS- Uspješno upravljanje zdravstvenim sustavima, 2006. godina

www. psihijatrija.com www.kockanje.info www.suicidi.info



276

3. nacionalna konferencija o volonterstvu: Volonterstvo i mladi, Zagreb 2006.

I i II izdanje psihoedukacijske knjige Udruge, 2005. i 2006. godina



277

IV Hrvatski psihijatrijski kongres, Cavtat 2006.

European Patient Forum Seminar, EU Parlament, Belgija, 2006.



278

KAZALO AUTORA I SURADNIKA Agius M……………….…..165,177 Aukst Margetić B…..32,36,43,102 Bass A…………………….…...177 Begić D………………….…….….4 Beronić P………………….…..186 Beronić H………………..…….185 Blečić H…………………….…..199 Bolić G…………………….……..81 Cazi Gotovac Z………….…….165 Cerančević V…….……….244,245 Elgie R…………….………224,227 Furjan Z…………………….43,102 Golik Gruber V……………..….183 Gotovac S …………………..…165 Gruber E.N…...113,119,125,157,165,233 Guest M…………………….….177 Harry S…………………………177 Hübler Ž………………………....48 Ivezić Štrkalj S…...93,97,150,165 Karapetrić Bolfan Lj….…….… 16 Knezović Ž…………………...…75 Kolarić B…………………………67 Kovač M……………………….218 Labura D………………….………6 Landekić B……….……………..19 Lapworth S………………….…177

Lončarić S………….……….….202 Louise Murphy C………………177 Magerle A………………………..22 Marković Andreja………...……196 Martić Biočina S…………165, 178 Mesar D……………………….….2 Mihalić I………………………..200 Mihanović M………….…….…….5 Moore M………………….…....177 Nash B…………………..…..…177 Nemeth Blažić T…………...…6,67 Plummer J……………….…….177 Poredoš Lavor D....105,148,203,205,213,238,241 Radić S………………….……..196 Sanjković N………..……..187,191 Soldo M……………………….. 13 Topolko J…………….……238,241 Videmšek P……………….…….87 Vrabec Barta V……………….…52 Vučković S………………………..2 Walshe A…………………..…..177 Win A……………….………..…177 Zaman R……………………….177 Žarković Palijan T………………83 Živković M……………….………40



279

Documents

Udruga za unapreñenje duševnog zdravlja i „Sretna obitelj“ … · 2008-04-22 · potrebna pažnja, ljubav i pomoć. Ova knjiga u potpunosti opravdava naziv psihijatrija, što