Nada Iveljić

UMIRUĆI SANJAT ĆU DA RAĐAM

(pjesme izabrala Ana Horvat)

Ljerka Žingerlin: SANJARICA

Nada Iveljić / UMIRUĆI SANJAT ĆU DA RAĐAM

HRVATSKA LJUBAVNA LIRIKA u izboru Ane Horvat

nakladnikVERGL

za nakladnikaZvonko Novosel

urednicaAna Horvat

2009.

Nada Iveljić

UMIRUĆI SANJAT ĆU DA RAĐAM

(pjesme izabrala Ana Horvat)

Ljerka Žingerlin: SANJARICA

�

ŽENSKA PJESMA

Otac se nehajno nagnuo nad kolijevku: curica! Čupali su curici kečke, prljali tintom pregače, a poslije, kada su se htjeli sa mnom igrati, morala sam čuvati svoju stidljivost. Stajala sam dugo po strani sudjelujući samo u odricanju, nepozvana na gozbe a zvana na opijela radi svoje nježnosti, mekih ruku i glasa. Netko me učinio svojom, ali ništa nije bilo u tom uzimanju. Tada sam učinila nešto strašno veliko za svoj život postala sam dvoje i postala sam troje i mogla bih još štošta da uradim za svoju sigurnost da se ne bojim velike sreće. I zaboravljam batine zbog poderanih haljina čičke u kečkicama svoj strah da me tko u ljubavi ne ostavi. Ovi me ne će ostaviti. Ja ću njih ostaviti iako to po svom srcu nikad ne bih učinila. Tako ću i umrijeti uvjerena u ljubav pobjednik u ljubavi ja, curica, koju ste gađali kamenjem na putu od škole do kuće.

�

PŠENICA

Stao je preda me sakrivajući srp iza leđa i pružio divnu mušku ruku Oborila sam glavu nešto iz stida a i zbog tog da pokažem oblinu zatiljka Prihvaćajući me nježno ispod brade pogledao me u vjerne oči i upitao — za bijeli kruh — na domaćem ognjištu Odgovorila sam šaptom i zajedno s tisućama vršnjakinja pala u velikom bolu posječena nešto iznad gležanja kao i sve one druge samo da bi svaki sijač i žetelac bio zadovoljan samo da bi neka mala bosa djeca jela

�

AKO JE ON MOJ ČOVJEK

Ako je on moj čovjek onda kiša nije kiša ni sunce pravo sunce ni život život Jer ako je on uistinu moj onda je on kiša onda je on sunce i život života, sve Mi oboje nismo što jesmo Jutro poljupcem budi noć Noć poljupcem budi jutro Oboje čine dan

10

TAJNA

I bilo je tako da si me slijep dodirivao nazivajući me svojom. Ali tajnu svog postojanja ponijet ću duboko u osamu groba. Stavio si između svog i mog tijela sedam vela. Ne razumijem te, jer sam gola pod jabukom rođena. Oskvrnuo si me očima, a ipak me slijep dotičeš. Što možeš o meni znati ti, koji ne znaš za boli rađanja?

11

***

Umirući sanjat ću da rađam Ta mi se misao javlja u večerima kasnoga ljeta kad zatvorenih očiju pokušavam razlikovati miris ruža od mirisa dječjih obraza

12

U MJESECU STUDENOM

Hladni me srsi podilaze. Otkuda ti u tami? Zebem još uvijek čekajući. Odakle, odakle tvoje ruke u vjetru? Umorila sam se, stojeći u zapuštenom vrtu. Trave su prerasle jedna drugu. Korov i cvijeće. Zadirkuju me, što sam dala da podižeš ogradu. Beskućnik. Lutalica. Hladni me srsi prolaze. Odakle ti u tami? Osjećam studenu groznicu. Otkuda misao o tebi u najtanjoj vlati u busenu?

13

KAKVA OPOJNOST TRENUTKA

O kakva opjonost trenutka Zbog nje dugo neću uopće živjeti Ptica okamenjena od sreće sunovrati se vidjevši drugo nebo

14

DOČEK

Na stolu stoji tvoj tanjur. Ne diraj ga, prazan je. U sobi spavaju djeca. Ne budi ih, odvikla su se od tebe. U ormaru su složeni bijeli ručnici. Ne tari u njih ruke, njima brišem dječja lica. Ne otvaraj kovčeg, nemoj vaditi košulje. Nemam više snage da perem tvoje prljavo rublje. To nije kuća za tvoja nepotpuna vraćanja.

15

SELIDBA

Tuđi će ljudi useliti u sobu koju napuštam Tužna je seoba: stvari bez zidova zjape bijedom Na kolima već se ljulja dječji krevetić Oni će ponovo okrečiti zidove i nestat će prva slova koja su djeca po njima bojom pisala Nastojat će izbrisati svaki trag Kao da ionako ne nestaje gotovo potpuno sjećanje na jadno jednosobno ognjište koje održavah s malo novaca i puno ljubavi kao sretna nevjesta a sada ga napuštam napuštena, s djecom na rukama Ova je seoba korak bliže zadnjoj postaji Požurimo, djeco, da ne odvezu bez nas naše lutke i psiće, naš tipizirani namještaj Da znamo kuda to selimo Da nam se ne bi učinilo kako hodamo za kolima i ne stajemo što će zapravo i biti ali samo kao osjećaj umora, priviđenje

16

SRCE JABUKE

Jabuka pokazuje svijetu svoju koru Cvijet se zaklapa Zbija klas Čovjek postaje u zatvorenoj opni Samo sunce se razlijeva i rijeka koju kradu oblaci Pa tko sam ja onda da nemam svojih međa nego prema svijetu okrećem krvavi dlan zbog ljubavi neke zbog ljubavi koja će se prometnuti u ružičasti krvavi oblak

1�

KAO DA ZNAM

Kao da znam da sam sama i da me pokrit neće nijedno muško tijelo ni djeca ispiti posvema; Nema vala koji bi podlokao tu stijenu Ni požara u kom bi izgorjela Znam da ću sama sebi preostati kao nož što je zarezao sve do dlana Morat ću poživjeti dana i dana sa sobom samcata sama U vrevi svijeta i gomili mesa A tako svi - oduvijek isti Uzimajući se kojekako a strani do nebesa

1�

OBOGAĆENA SNAGA

Nitko osim mene nije mogao da odrazi tvoju snagu Uzalud si potvrdu tražio u krugu prokletih, u odricanju, bludu kajanju, naporu Samo je moja put zrcalo tvoje snage i uzimam je zato da je obogaćenu vratim Lijepi svoj Narcisu morat ćeš se ogledati

1�

GLASNIK, NAZLOBRZ

One noći pred zoru Dok mi je dragi šaptao Nikad te neću napustiti Odnekud se javio pijetao U klinici izvan središta Okruženoj prigradskim naseljima Kroz membranu sedativa Ponovno sam čula pijetla Treći put Nije ni trebao zapjevati Znala sam Da me se moj čovjek odrekao

20

SAMO U SNU

Izdaleka – čini se: ožiljak Dobro srastao do zgloba i zaborava Izbliza: rana jasna kao krv Jedino u snu: rascvala je ruža pijana od boja i mirisa

21

OPUŠTENIH RUKU U KRILU

Kada su me prestali voljeti, kada su otišli bez isprike i objašnjenja Možda dok sam prostirala stol ili postelju iz dana u dan ružnija, starija da na kraju smrtno umorna zastanem s toplim kruhom u jednoj ruci i nožem u drugoj ne znajući što ću s prvim i bojeći se što bih s drugim Opuštenih ruku u krilu, oborene glave dok me samoća opkoljavala crnim krugom pitam se tko zna koji put kada, zašto i kamo su otišli U čemu su, u čemu sam pogriješila Gdje smo se to mimoišli bez pozdrava i oproštaja Na kojem vilenjačkom križopuću ureknuti

22

NEKA NITKO NE OTARE PRAG

Kad umrem neka nitko ne tare prag pred kućom. Neka svi vide kako su bez mene nečisti otisci tvojih stopa pred vratima kroz koja svaki dan ulaziš.

23

NADA

Mora da postoji nečija ruka u svijetu. Nečija čista ruka. ili prst za ranu. Ne da ne boli. Toliko da krv ne isteče.

24

Nada Iveljić Pjesnikinja i prozna spisateljica, rođena 1931. – umrla 2009. u Zagrebu Završila je klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet. Osim poezije objavljivala je

novele, romane i niz knjiga, slikovnica i igrokaza za djecu i mladež. Dobitnica nekoliko važnih književnih nagrada. Radila je kao profesorica hrvatskoga jezika i književnosti.

Objavljena pjesnička djela

Knjiga sedmorice, Zagreb, 1957., Drvo orlova, Zagreb, 1961., Tako čisto nebo, Zagreb, 1964., Pragovi i stijene, Zagreb, 1965., Proboj samoće, Zagreb, 1966., Brana, Kruševac, 1966.,

Bilješka o pjesnikinji

25

Nastrijeljena vrana, Zagreb, 1977. i Noćna smjena, Zagreb, 2004.

2�

Kazalo

ŽENSKA PJESMA �PŠENICA �AKO JE ON MOJ ČOVJEK �TAJNA 10***(Umirući sanjat ću da rađam...) 11U MJESECU STUDENOM 12KAKVA OPOJNOST TRENUTKA 13DOČEK 14SELIDBA 15SRCE JABUKE 16KAO DA ZNAM 1�OBOGAĆENA SNAGA 1�GLASNIK, NAZLOBRZ 1�SAMO U SNU 20OPUŠTENIH RUKU U KRILU 21NEKA NITKO NE OTARE PRAG 22NADA 23

Bilješka o pjesnikinji 24

Nada IveljićUMIRUĆI SANJAT ĆU DA RAĐAM

(pjesme izabrala Ana Horvat)

www.pjesnici-ane-horvat.net HRVATSKA LJUBAVNA LIRIKA

nakladnikVERGL d.o.o.

Zagreb, Trpimirova 7

za nakladnikaZvonko Novosel

urednicaAna Horvat

vinjeta Ljerka Žingerlin

tehnički urednikAleksandar Dragosavljević

korekturaAsja Petrović

e-mailanahorvat16@gmail.com

copyright ©Ana Horvat i Ljerka Žingerlin