USTAVPREMA ISPITNIM PITANJIMA

2015. Princeps, Maestro

GLAVA I

1. PREDMET USTAVNOG PRAVA

-Za određenje pojma UP-a relevantan nam je pojam samo jedne posebne politike – DRŽAVNE POLITIKEDržavnu politiku shvatamo kao SISTEM INSTITUCIJA, kroz koje se oblikuje i ostvaruje politička vlast u određenoj državi.-Predmet UP-a su: Politika – kao DRŽAVNA POLITIKA; i Političke institucije – kao INSTITUCIJE DRŽAVNE POLITIKETo dvoje (PREDMET UP-a) čine:

1. INSTITUCIJE DRŽAVNOG USTROJSTVA (Izbor/imenovanje nositelja vlasti, njihov djelokrug i način donošenja odluka, te nj međusobnih odnosa)

2. INSTITUCIJE DJELOVANJA GRAĐANA u odnosu na državnu vlast (kroz nj prava i sloboda - ličnih i kolektivnih - i dužnosti)

3. SISTEM INSTITUCIJA (koji određuje obilježja i sastav svih odluka tijela državne vlasti – Pravnih propisa i polotičkih odluka)

-Ove institucije (drušvene skupine i pojedinci) čine – kao pol. subjekti – temeljni sadržaj državne politike, kao stalnog političkog procesa. To su: društvene, etničke i interesne skupine, te vodeće pol. osobe.

-Dakle Političke institucije (kao predmet UP-a) su svi državni i nedržavni pol. subj. i složen sis. nj povratnih međusobnih odnosa, kroz koje se kao kontinuirani proces u sklopu područja države oblikuje i ostvaruje državna politika/državna pol. vlast.

-Državna politika se razlikuje od ostalih posebnih politika po MONOPOLU LEGALNE FIZIČKE PRISILE, kao krajnjem sredstvu za ostvarenje odluke vlasti.

2. Metodi UP-a

-KLAS. NAUKA UP-a (razvijena u VB i Fr. u vrijeme pobjede liberalnog kapitalizma i ideje pol. demokratije nad apsolutističkom feudalnom mon.) se temeljila vrlo dugo (do '46.) na metodi normativističkog naučnog pristupa.

1. - NORMATIVISTIČKI METOD je kao glavna sredstva koristio JEZIČKO TUMAČENJE i LOGIKU. -> Proučavanje i analiza UP-nih normi, tumačenje namjere ustavotvorca, ispitivanje da li su se mogla naći bolja pravno-tehnička rješenja, potraga za prazninama i nelogičnostima u ustavnim i zakonskim tekstovima, te tumačenju njihova sadržaja. Na osnovu svega toga stvarani su zaključci i razvijane pravne teo. o svrhovitosti i potrebi izmjene, te donošenju novih pravnih propisa iz određenog područja UP-a.

-NE vodi računa o stvarnosti (faktičnom izvođenju UP-nih normi)

-Bitan UP-oj nauci zbog 1. koraka u istraživanju UP-nih institucija

2. – UPOREDNI/KOMPARATIVNI METOD

-NORMATIVISTIČKA VARIJANTA – proučava propise UP-a koji uređuju iste/sl. odnose u raznim drž. Korištena u klas. UP-u.

-NENORMATIVISTIČKA VARIJANTA – upoređuje PI od nj začetka (pol. ideja -> Ppropis -> zbilja, ostvarenje) povezano u nj ukupnosti sis., prateći ih u nj evoluciji (kad god je to moguće)Temeljitiji od normativističkog: daje punu sliku, ali oduzima ogromno vrijeme. Spaja UP i pol. nauke. Korišten u savremenoj nauci UP-a.

3. – HISTORIJSKI METOD

-NORMATIVISTIČKA VARIJANTA – može biti prihvaćena i nj se mjeri samo razvojni put i mijenjanje Ppropisa u određenoj PI

-NENORMATIVISTIČKA VARIJANTA – upoređuje PI od nj začetka (pol. ideja -> Ppropis -> zbilja, ostvarenje); praktikovana danas pri promatranju i izučavanju his. Razvoja PI-e; oduzima ogromno vrijeme; spaja UP i pol. nauke.

4. – OSTALE METODE

-vode porijeklo iz pol. nauka (preuzete iz soc. i soc. psi.)

-kvantitativne i empirijske (naučni pristup i obrada stvarnih dinamičkih pol. snaga i odnosa)

-POSREDNO i NEPOSREDNO PROMATRANJE, PROMATRANJE i SUDJELOVANJE i EKSPERIMENTALNA METODA. + Pomoćne metode: matičke, grafičke (između ostalog).

-UP je nedvojbeno ambivalentno kao n. Disc. Istovremeno je P i politološka disc. Velikim dijelom ima isti naučni predmet kao i pol. nauke; jednim dijelom koristi i istovrsne metode naučnog istraživanja. Za razl. od pol. nauka (u punom smislju riječi) nastoji u prvom redu odgovoriti na pitanje „Kakav je odnos između onoga što bi prema ustavnim propisima TREBALO biti?“, dok se politologija naučno u prvom redu bavi s javom. Pol. nauke su nužno više okrenute empirijskim izučavanjima.

3. SARŽAJ UP

-UP obuhvata sve PN kojima se uređuju PI (bez obzira u kojim se općim pravnim aktima nalaze)

-3 veće grupe:

1. Kojima se uređuju MEĐUSOBNI ODNOSI ČiG <-> DRŽ.

-PN-e kojima se uređuju slob., P i dužnosti ČiG

-važna za UP, jer se nj ostvaruje temeljna ideja ustava i ustavnosti (ograničenje drž. i nj vlasti vladavinom P -> u cilju garancije slob. I P jednakosti ČiG)

-nj se oblikuju okvir i temeljna načela cjeline P: sis. I poretka (države) – što se razrađuje kroz 2. grane P

2. Kojima se uređuje USTROJSTVO DRŽ. VLASTI

-na osnovu nj se oblikuje cjelovita struktura DV, te PN koje određuju djelovanje svih organa (tijela) DV

-zapravo PN kojima se utvrđuju temeljna načela iz kojih se izvodi i oblikuje ustrojstvo DV:1. NARODNOG SUVERENITETA

2. DIOBE VLASTI

3. VLADAVINE PRAVA -> zaštita ustavnosti i zakonitosti

4. PREDSTAVNIČKE VLADAVINE -> temelj demokratskog pluralističkog sis.

5. LOKALNE SAMOUPRAVE -> određen stepen decentralizacije drž. tijela

+PN kojima se:

1.UTVRĐUJE koja su TEMELJNA DRŽ. TIJELA

2.UREĐUJE nj NAČIN IMENOVANJA (eventualno i ODGOVORNOST)

3.UREĐUJE nj NADLEŽNOST (P i DUŽNOSTI/DJELOKRUG)

4. UTVRĐUJU nj MEĐUSOBNE ODNOSE: HORIZONTALNO I VERTIKALNO (sa fukncionalnog i organizacijskog aspekta)

5. UREĐUJE nj NAČIN RADA i ODLUČIVANJA

3. Kojima se uređuje kompleksna veza ODNOSA između NEDRŽVNIH POL. SUJBEKATA (poput interesnih skupina) i DRŽAVNIH ORGANA (tijela)

4. ODNOS UP I 2. GRANA P SIS.

-UP se višestruko razlikuje od 2. grana P sis. UPN određuju cjeline P sis. države i osnovi okvir nj sadržaja. (2. grane se mogu prostirati koliko to UP dozvoli)-PN u UP su za nj i početna i završna N (po pravilu se u nj pobliže ne razrađuju); u 2. granama su samo početne/osnovne N, prema kojima se razradom izvodi i oblikuje niz pos. N-i koje su uvjet nj primjene.-UPN su (kod svih krutih ustava) uglavnom po P snazi iznad N 2. grana P-postoje i UPN koje dodiruju samo UP (npr.: koje uređuju način izbora, djelokrug i međusobne odnose domova predstavničkog tijela...)Odnosi: KP

-KP omogućava implementaciju UP, koje je nj oslonac (ralzog postojanja)-Načelo legaliteta: u UP se ne razrađuje, ali služi kao okvir za razradu u KZ i nj N. Postoji u

obje grane, ali je različita položaja.Upravno Pravo

-Sl. odnos: „Svi pojedinačni akti i mjere koje poduzimaju drž. org. i institucije koje vrše povjerena javna ovlaštenja, prema građanima i 2. subj. Moraju biti utemeljeni na zakonu i 2. Zakonito donesenim aktima...“Upravno P je uslov za realizaciju ovog pravila i VP.

MP-pos. odnos, različit od prethodnih:-MONISTIČKO SHVATANJE odnosa – polazi od povezanosti i jedinstvenosti ovih P

poredaka, pri čemu MP ima primat. Temeljna obilježja odnosa su određena u savremenim ustavima. -MEĐUNARODNI UGOVORI/KONVENCIJE – po P snazi iznad zakona. Nj se

uvjeti/odredbe mogu mijenjati isključivo na način u nj predviđenim ili po općim pravilima MP.-UP: poveznica 2. grana P drž. i MP-Posebna povezanost MP i UP od sredine prošloga vijeka (zaštitom LJPiS)-EKZLJPiS ('48.) – obavezuje sve zemlje članice VE (u vidu IUP)

5. IZVORI UP

-IUP su svi akti koji sadržavaju UPN1. USTAV – temeljni IUP, koji sadrži pretežit broj UPN-što je ustav opsežniji sadržavati će veći broj UPN, a manji broj će biti obuhvaćen u zakonima i podzakonskim aktima, i obratno (Nemoguće je da obuhvata SVE UPN)-obuhvata i: A) OBLIKE DOPUNJAVANJA (anex, amandman...)

B) USTAVE FEDERATIVNIH REP. (kod složenih drž.) C) STATUTI GRADOVA I OPĆINA

2. USTAVNI ZAKONI – jednaki samom ustavu po P snazi i donose se po istoj prceduri, naziv im je definisan u ustavu-zapravo su NAČIN IZMJENE USTAVA3. ORGANSKI ZAKONI – jači su po P snazi od zakona, ali slabiji od ustava (i UZ), donose se KVALIFICIRANOM VEĆINOM-teo. naziv-koriste se u malome broju zemalja (Šp., Fr., Hr....) i u nj su IUP, a u nj zakoni imaju malo funkcije kao IUP -> u drž. gdje ih nema zakoni regulišu SVU relevantnu ustavnu materiju koju bi oni regulisali-nj se NE SMIJU uvoditi nove institucije niti ukidati postojeće, ali smiju razrađivati i implementirati ustavokreirane institucije4. ZAKONI USVOJENI NA REFERENDUMU – izabrani direktno od naroda, a ne od parlamenta-nj se MOGU mijenjati ustavotvorne institucije, bez ikakvih sankcija5. ZAKONI – koji reguliraju ustavnu materiju (LJP, ustrojstvo DV, odnos vlasti i subj., izborni sis.)+ODLUKE koje donose predstavnička tijela u okviru lokalne samouprave+MVP – Visoki predstavnik je ustavni faktor, civilni tumač i primjenjivač DS, dopunski zakonodavac i ustavotvorac na osnovu svojih BONSKIH OVLASTI-zakoni koje on iznosi/nameće kao privremene mjere su također ustavna materija. Nj Parlamentarna Skupština može prihvatiti isključivo NEIZMIJENJENE (kao što ih je VP predložio), tek ih naknano može mijenjati6. PODZAKONSKI AKTI – opći akti donešeni od strane egzekutive, primjer takvog akta je UREDBA (najčešće donesena od vlade ili šefa drž.)A) POSLOVNICI –su akti sui generis, koji nisu podzakonski akti niti IUP; oni do u detalje uređuju organizaciju drž. organa (poput parlamenta), ALI imaju INTERNO DEJSTVO, dok je dejstvo uredbi VANJSKO.Parlament u 2. razvojnoj fazi parlamentarizma (ORLEANSKOJ – izrazito dualistička) stiče organizacionu samostalnost; organizuje se dijelom propisima iz ustava i dijelom iz poslovnika.B) Kao samostalan IUP od svih vrsti uredaba možemo susresti UREDBE IZ NUŽDE, koje se donose kada je onemogućeno normalno djelovanje DV (ratno ili stanje neposredne ugroženosti neovisnosti ili integriteta drž.)-Propisuje ih većina savremenih ustava, ovlašćujući egzekutivu da za vrijeme nj trajanja svojim urdbama reguliše odnose kakve van takvog stanja uređuju predstavnička tijela zakonima (ili organskim zakonima)-UIN predstavljaju prirodu P drž. – da prevazilazi ili ublažava vanredne situacije-Po završetku vanrednog stanja idu na ratifikaciju od strane Skupštine ili se poništavaju sa dejstvom ex nunc.-Nj se čak može promijeniti i ustavom definisana procedura promjene zakona-Ako je u ustavu navedeno da mogu mijenjati ili obustavljati primjenu odrerbi ustava, onda su samostalan IUP sa P snagom samog ustava.-BiH: prema DS nije autorizovan nijedan organ donošenje UIN, međutim mogu se donositi na entitetskom nivou; FBiH: Vlada Federacije (čl. IV B4 VII – koji ne reguliše nj trajanje); RS: Predsjednik Republike

-One ne smiju, prema Paktu o ličnim i pol. P , '65., ni u ratnom stanju suspendovati princip legaliteta, P na život, ustavnu zabranu torture, mučenja, nečovječnog pon. ili kažnjavanja, slob. misli, savjesti i vjeroispovijesti. Ovoj zabrani treba dodati i zabranu diskriminacije, koja se ne nalazi u paktu. – GRANICA KORIŠTENJA PiS7. SUDSKA PRAKSAA) KONKRETNI tip kontrole ustavnosti zakona (Am)-NEGATIVNI USTAVOTVORCI – otkrivaju ono što je već učitano u sam ustavni tekst (pravo značenje ustavne norme)-Sudovi ocjenjuju ustavnost zak. AKCESORNIM (POMOĆNIM) DEJSTVOM – glavno pitanje: rj. konkretnog sluč.Sud se nikada ne upušta suo sponte (ex officio) u pitanje ustavnosti, nego na prijedlog stranke-Sud može KONSTATOVATI neustavnost zak. -> Može odbiti primjenu na konkretan sluč. (IZNIMKA NEUSTAVNOSTI) -> rj. sluč. Neposrednom primjenom iz neposredno višeg opštog P akta (ustava), ŠIROKIM TUMAČENJEM-PRESUDA ne dira u opstrojnost zakona, samo se primjenjuje INTER PARTES. Formalni precedent ne postoji.B) APSTRAKTNA kontrola ustavnosti zakona-POZITIVNI USTAVOTVORCI-USTAVNI SUDOVI nisu el. sudskog sis., nego pos. drž. org.-obezbjeđuju da se svi niži akti primjenjuju u duhu ustava-ocjena ustanosti zakona se vrši kao glavno pitanje-U nekim drž. sudovi suo sponte se sami upuštaju u ocjenjivanje zakonitosti, u 2. Postoje ovlašteni subj. koji to mogu predlagati, a postoji i mješoviti tip-Svako može predložiti ocjenu (INICIJATIVA), ali sudovi su obavezni pokrenuti postupak samo za inicijativu ovlaštenih subj.-Ukoliko sud ustanovi neustavnost, može je ukinuti sa dejstvom ex nunc ili poništiti sa dejstvom ex tunc.-dejstvo PRESUDA je ERGA OMNES (zakon se izbacuje i to važi prema svima) i ravna je samom ustavu po P snazi-Ustavni sudovi od '63. Su imali značajnu edukacionu funkciju o nužnosti zakonodavčeva funkcionisanja inter constitutiones8. USTAVNI OBIČAJI – nepisani izvor-još manje korišteni nego u drugim granama P – skoro zanemarivi-KUMULATIVNI UVJETI ZA NASTANAK: 1. Dugotrajnost primjene običajnog P

2. Učestalost ponavljanja (običaja)3. Postojanje opće saglasnosti (opinio communis) da je OP ispravno i da odgovara interesima većine, koja ih dobrovoljno prihvata

-Nj se ne mogu mijenjati pisani IUP

-Mogu se mijenjati odjednom ili postepeno, kao i ostali IUP

Koriste se u 2 situacije:

A) Popunjavanje P praznina

B) Kada je institucija regulisana, kao pojam, ali ne i nj način primjene

-Jača od pisanih ustavnih odredbi kada: se odredba ne primjenjuje na način propisan ustavom (contra constitutionem); se odredbe uopšte ne primjenjuju

-Formalni ustav se ne može pozivati na običaje

6. POJAM USTAVA (MAT., FORM.)

-USTAV – temeljni IUP, akt kojim se uspostavlja P i pol. poredak zemlje

1. Ustav – SAD 1789; 1. U Evropi – Poljske, 3.5.1791.

2 temeljna pristupa pojmu ustava:

A) MATERIJALNI smisao – SVI IUP -> izjednačava se sa pojmom P IUP

-stariji pojam, vezan za nastanak drž.

-za nj je bitna sadržina

-svaka drž. ima ustav u mat. smislu

-MEKANI ustavi su A) po sadržini

B) FORMALNI smisao – Najviši opšti pisani P akt, sa nazivom „ustav“. Jedinstven P Akt koji sadrži temeljne i najveći broj drugih PN koje uređuju ustavnu materiju. – zbog toga se izjednačava sa pojmom KODIFICIRANOG USTAVA.

-pojavljuje se krajem 18. i početkom 19. st.

-za nj su bitni formalni el.: ORGAN za donošenje i NAZIV „ustav“

-prof. dr. Hamdija Čemerlić: mješovita definicija:

Svečani P akt, temeljni zakon države, koji utvrđuje P načela organizacije vlasti, osnov društvenih snaga i položaj građana.

-1. ustavi su bili običajni i kod nj je bilo dovoljno da se odredi vladajuća dinastija i način prihvatanja iste. Vremenom, pisani dio je postajao sve veći. Došlo je do jakih zahtjeva za pisanim ustavom. Učenjem prirodne škole P rezultirala je teorija društvenog ugovora, koja je zajedno sa školom PP bila temelj političke ideologije građanstva (koja je shvatala prirodna LJP kao granicu zakonodavstva). Ova ideologija je bila razlog zahtjeva za pisanim ustavima, i na nj je rušen feudalizam. NJ zahtjevi su bili: priznavanje prirodnih P i nj oblikovanje u pisanom smislu; propisivanje unaprijed P i dužnosti za sve pa i najviša drž. tijela (monarha) (OGRANIČENJE MOĆI); u najvišim P aktima

7. PISANI I NEPISANI USTAV

-Kriterij podjele: kodifikovani pisani tekst ustav

-Značaj podjele: lakše se iščitava i saznaje ustav, te uočavaju praznine i nelogičnosti...

-Pisani ustav je temeljni oblik u kojem se u raznim vrstama općih pravnih akata nalaze norme UP

-Nepisani je sinonim za sistem UO koji postoje u određenoj državi. Termin se koristi uporedo s terminom REALNI ustav, kao oznaka za cjelinu zbilje ustrojstva državne vlasti, nasuprot onome što bi prema N ustavnog sadržaja trebalo biti

-Ovi termini se često isprepleću, pa i miješaju sa pojmovima materijalnog i formalnog ustava u teoriji. Tako mnogi tvrde da VB nema pisani ustav, a ona ustvari samo nema ustav u form. smislu

8. PODJELA (FORM.) USTAVA PREMA NAČINU DONOŠENJA

-Dioba iz tradicionalnog UP prema načinu donošenja ustava, koja je odgovarala ustavnopravnoj i –političkoj javi u vrijeme donošenja prvih formalnih ustava, pa i do kraja 19. i početka 20. st.

1. USTAVNE POVELJE / OKTROIRANI USTAVI

-formalno ustavnopravno jednostrani akt monarha, kojim on samoograničava svoju vlast donoseći ustav, kojom je dijeli između sebe i predstavničkog tijela (naroda)

-ANEX 4, OKTROIRANI USTAV '31., KRALJEVSKE POVELJE (Eng), LUIS XVIII – 1814.

2. USTAVNI PAKTOVI/UGOVORI

-formalno ustavnopravno dvostrani akt monarha i naroda, koji u nj donošenju sudjeluje preko predstavničkog tijela

-VIDOVDANSKI USTAV

3. UNILATERALNI USTAVNI UGOVORI / NARODNI USTAVI

-od kraja 19. i početka 20. stoljeća u razvijenim evropskim parl. dem. jedini ustanorealni način donošenja

-jednostrani akt naroda

-U svim drž. rep. formalni ustav je ustavnopravno uvijek jednostrani akt naroda, koji ga donosi i mijenja neposredno (UR) ili posredno, putem predstavničkih tijela

-izraz narodne volje, prema kojoj se kreira drž.

9. KRUTI I MEKI USTAV

-Podjela obzirom na P snagu ustava -> kriterij: postupak pristupanja promjeni ustava

-KRUTI ustavi se mogu mijenjati (revidirati) na način koji se razlikuje od donošenja i mijenjanja zakona, propisan u samom ustavu. -> PN iz krutog ustava imaju zbog toga nadzakonsku P snagu, što uvjetuje nj djelovanje inter constitutiones

-MEKI ustavi se mogu revidirati na način kao i zakoni -> svaki zakon može mijenjati bilo koju N formalnog mekog ustava

-i meki ustav je ustav u formalnom smislu

-Posljedice podjele: izuzetnost mekih ustava; nadzakonska snaga ustava; zahtjev za ustavnosti zakona

-u drž., poput VB, koje imaju samo ustav u mat. smislu, zakon je pravno najviši IUP, kojim se mogu mijenjati N svih ostalih IUP. -> iako u VB nije formalno meki ustav, ustavno je uređenje u mekom smislu

10. RAZLOZI KRUTOSTI USTAVA

-2 su temeljna razloga:1. Da bi prirodna prava, koja su prvim ustavima originalno nastojala biti zaštićena, bila svima unaprijed poznaza i obvezatna, morala bi biti utvrđena i sadržana u jedinstvenom aktu (ustavu), koji mora biti iznad zakona i svih 2. propisa u drž. prema P snazi-mnogi P teoretičari (polazeći od temeljnih shvatanja škole prirodnog P) su smatrali da jednom donešeni ustavi trebaju biti apsolutno nepromijenjivi – jer su u stvari prirodno P (koje je nepromjenjivo i vječno)u kodificiranom, pisanom obliku2. Ustav je temeljni akt, kojim se određuju P i dužnosti svih pa i najviših drž. tijela (monarha), čime se također ograničava nj moć, a preko nj i sistem drž. vlasti u cijelini – dejstvo ustava kao zakona za zakonodavca, što je uvjetovano nj nadzakonskom snagom-Bitno je naglasiti da NE POSTOJI AUTOMATIZAM između krutosti ustava i nj nepromijenjenosti. -> Ako ustav ne odgovara temeljnim interesima vladajuće političke skupine biti će srušen nasilno ili će ustavnopravna java biti pretežno ili u potpunosti protivna nj odredbama. Ako neka institucionalna rješenja (N) ne odgovaraju, u pol. i P prihvatljivom ustavu za vladajuću pol. skupinu, one će biti promijenjene prema propisanome postupku – a ni tada krutost neće uticati na učestalost promjena-Iz više P snage proizilazi ZAHTJEV USTAVNOSTI ZAKONA čime se širi i jača VP i P se ograničava drž. vlast

11. STEPENOVANJE KRUTOSTI USTAVA

1. ZABRANA SVAKE PROMJENE – najviši teorijski mogući stepen krutosti ustava, koji sadrži opću zabranu svog mijenjanja-škola prirodnog P je tražila takve, ali nijedan ustavotvorac se nije upustio u propisivanje tako nerealne, apsolutne zabrane-u praksi neprovodiv: P gen. na samoodređenje svojih P; faktička derogacija2. PRIVREMENA ZABRANA PROMJENE – najviši stepen krutosti u praksi, zabrana promjene cjelovitog sadržaja, ali na određeno vrijeme-koristan za ustave koji prave diskontinuitet sa prethodnim režimom, te ostavljaju prostora novim institucijama da zažive, kada bi se moglo pristupiti reviziji3. TRAJNA ZABRANA PROMJENE POJEDINIH ODREDBI – zabrana mijenjanja nekih u sebi izričito određenih odredaba (zabrane se najčešće odnose na promjenu ustavom propisanog oblika vladavine)-sam ustav pravi diskriminaciju među svojim odredbama -> asimetričnost ustava-P gledano: ta zabrana veže svakog buduće ustavotvorca; Ustavnopolitički gledano: ta zabrana je samo želja ustavotvorca, koja ipak politički otežava neke pol. akcije i inicijative (jer je za nj u pravilu potrebno pokrenuti postupak ustavne revizije pojedinih odredbi, koje se smatraju temeljnim za ustavni poredak) -> dakle P PRIRODA zabrane je POLITIČKA – obavezuje ustavotvorca (i to ne ustavnopravno, nego politički) samo dokle on to dozvoljava-BiH – ANEX 4, čl. 2 (LJPiS), reg. Čl. 10, st. 2 (amandmanska proc.)

4. USTAVNA REVIZIJA U POSEBNOM POSTUPKU – dozvoljava svoju promjenu u potpunosti ili postepeno, ali prema ustavom predviđenom procedurom (koja se nužno razlikuje od načina donošenja/izmjene zakona – zahtjevnija je)-ovaj stepen se može dalje stepenovati unutar sebe

12. NAČINI MIJENJANJA KRUTOG USTAVA

A) FAKTIČKA – promjena ustava bez promjene tekstam donošenjem kasnijih akata nižeg ranga: 1. UO 2. Sudka praksa 3. Zakonima (i 2. opštim aktima) 4. MVP (BiH)B) FORMALNA – 1. potpuna i 2. Parcijalna

2 velike skupine revizijskih sis.:1) Revizijski sistem koji zahtjeva NEPOSREDNO sudjelovanje biračkog tijela (naroda), putem USTAVOTVORNIH REFERENDUMA1. AOUR – referendum se mora raspisati za svaku promjenu ustava2. ROUR – referendum se mora raspisati za promjenu određenih, u ustavu prethodno propisanih, odredaba3. FUR – raspisivanje referenduma ovisi od volje predstavničkog tijela (parlamenta), može se raspisati za promjenu bilo koje odredbe, ali ne mora-ako se ne raspiše, revizija s vrši u skupštini2) Revizijski sis. kod kojih narod odlučuje POSREDNO, putem PREDSTAVNIČKOG TIJELA

1.Pos. predstavničko tijelo – USTAVOTVORNA SKUPŠTINA/KONVENT/KONSTITUANTA – bira se isključivo u svrhu donošenja/izmjene ustava, po čemu mu mandat prestaje (raspušta se) ili se preobražava u redovno zakonodavno tijelo

-Ovdje građani putem tzv. PRIKRIVENOG REFERENDUMA utiču na sadržaj ustavne revizije, glasajući za kandidate, koji će u stvari sastavljati tekst ustava (dakle građani ne glasaju direktno za sam kontekst, nego one koji će ga stvoriti)

2. Redovno zakonodavno predstavničko tijelo – PARLAMENT – koji donosi i zakone -> u ovom sistemu krutost ne uvjetuje org. donošenja nego različitost uvjeta i postupka promjene ustava (od zak.), te je kao takav najniži stepen krutosti ustava. Njemu je donošenje i mijenjanje ustava dodatni (mogući zadatak).

a) UVJETI I POSTUPAK: Obezbjeđenje krutosti se postiže otežavanjem mijenjanja ustava u odnosu na mijenjanje zakona, neki ustavi propisuju da se RPT po pokretanju i načelno razmotrenoj reviziji raspušta a konačnu odluku donosi novoizabrano predstavničko tijelo ili se prije konačne odluke čeka da istek mandata PT. Većina ustava traži samo otežan ili kvalificiran kvorum i kvalificiranu većinu. Neki otežavaju inicijativu neki traže posebno načelno odlučivanje i ponovljeno glasanje sa smanjenjem na apsolutnu većinu.U FBiH: za iniciativu je ovlaštena: vlada federacije, većina poslanika u predstavničkom domu, većina kostitutivnih naroda u domu naroda i predsjednik usaglašen sa podpredsjednicima. Predloženi amamndman se usvaja u DN uključujući većinu svih delegatskih skupina. U predstavničkom domu dovoljna je kvalificirana većina svih čanova. Promjena ustava kantona: neophodna kvalificirana većina jednodomne kantonalne skupštine. RS: za iniciativu su ovlašteni predsjednik republike, vlada i minimalno 30 poslanika narodne skupštine. Odlučuje se u NS većinom glasova narodnih poslanika od ukupnog broja istih. Nacrt utvrđuje njih 83 pri čemu se stavlja na javnu raspravu, nakon nje ustavna komisija utvrđuje prijedlog o kojem odlučuje narodna skupština i vijeće naroda. (nije opštenedležni

organ kao Dom Naroda nego zaštitnik vitalnih interesa – intervencija OHR-a amandman 89). Promjene su usvojene ako glasa min. 2/3 od ukupnog broja zastupnika u NS.b) TEHNIKE PROMJENE USTAVA:

1. Ustavni zakon – ustavni zakoni su samostalni akti čija sudbina ne zavisi od sudbine ustava, oni su prikladniji u slučaju većeg broja izmjena. Ustavni zakon ima 3 uloge (ima ih više): a) mogu biti donošeni simultano ili naknadno (naspram osnovnog ustavnog teksta), čine cjelinu sami po sebi čija pravna sudbina ne mora biti vezana za ustavni tekst, po pravilu regulirajući ustavnu materiju koju ustav uopšte nije regulirao (ustavna praznina) b) Ukida se željeni član/odjeljak/dio i na njegovo mjesti stavlja se novi tekst – inkorporacija c) Zakon se donosi istovremeno sa osnovnim ustavnim tekstom a funkcija je omogućenje primjene ustava. – zakonodavac preuzima inventuru zatečenih zakona, navodi listu zakona koji prestaju da veže, popisuje zakone koje treba donijeti (ubavezujući skupštinu) i sl.

2. Amandmani: ustavni amandmani su prikladniji kada se ustav samo dopunjuje dodavanjem novih odredbi na već postojeće pri čemu se ne mijenja prvobitni ustavni tekst. Nevažno da li se mijenjaju postojeće ili dodaju nove odredbe.

Ima 5 uloga:

a) regulisanje neregulisane ustavne materije – izvorno regulisanje ustavne materije koja nije regulisana u osnovnom tekstu;

b) 1.na izričit način se ukidaju određene odredbe ustava 2. Izričito se mijenjaju (ABROGACIJA). Obje slabe homogeost i arhitekturu ustava;

c) Bez izričitog pozivanja na prvobitni ustavni tekst, naknadnim amandmanima se mijenjaju određene odredbe (DEROGAIJA) – može biti konfuzna jer se ponekad ne zna na koji dio (izvornog) teksta se odnosi;

d) ustavni amandman uz pomoć generalne klauzule može uticati na tumačenje i primjeni onih odredaba izvornog teksta na koje se neposredno ne odnose ustavni amandmani. Najporaznija uloga ustavnih amandmana jer zanemaruje principe na kojima je donesen ustav (želje ustavotvorca)

e) Ustavni amandmani također mogu biti dopunjeni, promijenjeni ili ukinuti.

13. STRUKTURA I TEMELJNA OBILJEŽJA USTAVA1. PREAMBULA/PROSLOV/POČETNE ODREDBE – jasno odvojena od

normativnog dijela. U pravilu prvo naznačava ko donosi ustav, a zatim upućuje na volju onoga u čije se ime prihvata (narod). Često se izlažu his. temelji ustava i drž. koja ga donosi (primarno formmiranja i razvoja državnosti i osn. institucija dem.-nije nomotehnički obrađen tekst, nego narativni (IZUZETAK: Fr. ustav – sadrži Deklaraciju o P koja je nomotehnički obrađen tekst)

-P priroda preambule - 2 škole:

1. vjeruje da ona ne obavezuje formalno-P

2. Vjeruje da je obavezujuća, ali na specifičan način: P dejstvo se upoznaje kroz sadržinuSadržina/suština prembule:

A)CILJEVI (donošenja ustava) – dok postoje, ona je proklamatsko-deklarativnog kar.

B)PRINCIPI – načela po kojim djeluje

Preambula je VODIČ za: zakonodavca, vladu, ministarstva, naročito – ustavne sudove

2. NORMATIVNI DIO – sadržajno obuhvata sve temeljne UPN (TLJPiS +

odredbe o drž. ustrojstvu; kod složenih drž. – politika federalnih jedinic i nj odnos prema saveznoj drž.; u savremenim ustavima i pozicija lokalne samouprave)odredbe -> članovi -> dijelovi -> pododjeljci -> odjeljci -> glave

-najčešće moderni ustavi imaju 100-200čl.

3. PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE – u nj se primarno rješava složeno P i

faktičko pitanje usklađivanja, prije ustava važećih, PN sa ustavom-NE POSTOJI vremenski sukob novog i starog ustava (IZUZETAK: par. čl. u Vajmarskom ustavu) -> stari prestaje da važi

-Vremenski sukob međutim može postojati između ustava i zatečenih zakona: što se uglavnom rješava davanjem obaveze zakonodavcu da ih riješi; također je moguće simultano s ustavom donijeti UZ o tome (kao u ex-yu)

4. SASTAVNI OBLICI DOPUNJAVANJA – u sastav ustava ulaze također i nj

dodaci ako postoje: UA, koji su nakdando donešeni; U anexi

GLAVA II

1. USTAV I USTAVNA VLADAVINA:

- Su uzajamno vezani

- Konstitutio – određeni značajniji vladarski propisi glede državnog ustrojstva i ovlasti pojedinih državnih dužnosnika

1. Demokratski ustav:

Ustav je najviši temeljni zakon države, akt kojim se uspostavlja politički i pravni poredak za koji moraju biti usaglašeni svi akti i postupanja javne vlasti i građana. Nadzakonska pravna snaga mu je zasnovana na posebnom postupku donošenje i mijenjanja.

Tradicionalno je u prvom redu politički, a tek u drugom pravni dokument –> bit ozbiljenja ustavne vladavine je da ustav u prvom redu bude pravni dokument.

Ustav i zakoni moraju omogućiti uspostavljanje efikasne javne vlasti i istovremeno je ograničiti (sprječavanje zloupotrebe) – bit ustava jeste ograničenje vlasti. Zato je potrebno uspostaviti ravnotežu između proturječnih zahtjeva za ograničenom, efikasnom vlašću, što je izuzetno važno za svaku demokratsku državu. Samo demokratski ustav zaslužuje naziv ustav.

Konstitucionalisti: ustav može imenom biti samo u državnom obliku gdje su ljudi slobodni jer njima vladaju zakoni (a ne drugi ljudi).

Cilj i svrha donošenja ustava su uspostavljanje demokratskog ustavnog poretka u današnjem svijetu prihvaćenog kao sistem koji je uz sve nedostatke najbolji sistem upravljanja u ljudskoj historiji.

Ustavna vladavina:

Oblik uređenja političke zajednice u kojoj je svaka vlast ograničena ustavom i pravom.

Ideja odražava stari demokratski ideal „non sub homine sed sub lege“. –> obuhvaćena i u modernoj teoriji vladavine, koja nastoji utvrditi stvarne puteve donošenja političkih odluka i korištenja političkog uticaja u političkoj zajednici.

Koncept: utemeljen na idejama vladavine prava i konstitucionalizmu.

2. KONSTITUCIONALIZAM:

Obuhvata:

1. SKUP POLITIČKIH TEORIJA – koja polazeći od načela narodnog suvereniteta zahtjevaju da javna vlast poštuje ograničenja i pravne postupke (uređene ustavom i zakonima), te djeluje u interesu pojedinaca, članova političke zajednice

2. SISTEM PI – usmjerenih na ostvarenje ustavne vladavine, putem sistema „check and balance“ (primjenom načela diobe vlasti, neovisnosti sudske vlasti, decentralizacije i lokalne samouprave; te ustavnim garancijama zaštite temeljnih LJPIS)

3. STVARNI DEMOKRATSKI POLITIČKI SISTEM/REALNI – ŽIVI – USTAV: pretežno djeluje skladno s ovim načelima i u okviru iz njih izvedenih institucionalnih rješenja. Vlast je utemeljena na povjerenju birača (izraženom na izborima) i odgovorna pred narodom odnosno od njega izabranim predstavničkim tijelom. UP i stvarna građanska mogućnost

mirne smjene vlasti na opštim izborima – minimalni uslov da država bude demokratska. Važan dodatni uslov – dobra vladavima.

Zakoni su podvrgnuti nadzoru ustavnosti, kršenje ustava od najviših nostielja vlasti se sprečajaju putem „checks and balances“ (uzajamni nadzor – mogućnost djelovanja jedni na druge). Garancija TLJPIS su podržana efikasnim sistemom P zaštite i sankcije za njihovo kršenje (ubi jus ibi remedium).

Državna tijela izražavaju državni suverenitet prema drugim državama i međunarodnim organima, ali nositelji suvereniteta u državi je narod.

3. PODJELA USTAVA PREMA STEPENU OSTVARENJA (ONTOLOŠKI ILI SUŠTINSKI KRITERIJI PREMA KARLU LEVENSTEIN-U)

K.L. je uveo podjelu ustava prema njihovom ostvarenju i odnosu prema ustavnoj vladavini.

1. NORMATIVNI: Je izuzetno visok stepen ostvarenja ustava (c.a. 100%). Karakterističan tj. blizak za zapadne ustavne demokratije. Zadovoljava zahtveje ustavne vladavine. Stvarno je primjenjen i poštovan u svakodnevnom životu. Društveni odnosi su konzervirani, ukočeni ustavnim tekstom. Ovaj oblik više predstavlja ideal tip i pretenciozno i naučno netačno je tvrditi da ih pojedini politički sistemi u potpunosti ostvaruju.

2. NOMINALNI: Visok stepen nepodudarnosti normi i stvarnosti (život puno kaska za normama). Karakterističan za post kolonialne zemlje.

Zadovoljava normativne zahtjeve sa stajališta načela ustavne vladavine, ŽELI ga provesti ali nije u cjelini realiziran u životu. U principu predstavlja „spisak želja“ ili „inventuru ciljeva“.

Veliki broj odredaba je programatsko – deklarativnog karaktera (što se nastoji postići u budućnosti ali je trenutno objektivno nemoguće) te ideološko političkog karaktera.

3. SEMANTIČKI: Nije uopšte primijenjen u životu glede bitnih pitanja ustavne vlasti, služi isključivo prikrivanju stvarnih odnosa i procesa u političkoj vlasti. Ustavotvorac njima nastoji prikriti stvarne društvene odnose, a relani ustav su zapravo odluke vođa (diktatora) ili organa jednopartijskih sistema (Centralnih Komiteta). Njega semantički ustav treba pokriti, on je samo maska, propagandno sredstvo kroz koje se ostvaruje lojalnost građana. Ustavi autokratija služe u prvom redu legitimisanju demokratskih političkih poredaka.

Brian Loveman naziva takav ustav „Ustavom Tiranije“ (contradictio in adiecto).

4. KONFEDERACIJA

Po donošenju deklaracije nezavisnosti kongres je pristupio izradi nacrta, temeljnog akta konfederacije, usvojen još u toku rata Novembar 1777, zatražena je ratifikacija. Članci o konfederaciji i trajnoj uniji stupili su na snagu 1781 – međunarodni ugovor o prijateljskom savezu suverenih država. Zajedničko tijelo saveza je konfederalni kongres – svaka država šalje svoju delegaciju i ima po 1 glas (neovisno o veličini i broju stanovnika). One su vezane imperativnim mandatom (ne mogu donositi odluke u svoje ime, nego rade isključivo po uputstvima države). Države same uređuju položaj zastupnika, način njegovog izbora, broj čanova, opoziv itd. Konges bira odbor države (1 zastupnik iz svake države) koji obavlja poslove kad kongres nije u zasjedanju. O najvažnijim pitanjima kongres je odlučivao dvotrećinskom većinom glasova svih država, odluke obavezuju države ali ne i njihove građane.

Savez i svaka država ima pravo istupati u međunarodnim odnosima. Članci o konfederaciji su usvojeni i mogli su se mjenjati samo jednoglasnom odlukom svih država članica. Države imaju pravo istupiti iz konfederacije.

5. IZVORI USTAVNOG PRAVA U VELIKOJ BRITANIJI

- Razvoj ustavnosti Velike Britanije je evolutivan. Parlament nije ničim vezan jer formalnopravno ništa nije pravno jače od njega. On može dati i oduzeti prava autonomije.

Dicey je podijelio izvore ustavnog prava na 2 gupe:

1. Pravna pravila – pravo ustava (law of the constitution). Dispozicija koja ih sadrži se može provoditi i protiv volje.

2. Izvori koji nisu pravna pravila – ustavne konvencije (conventions of the constitution).

– Iza njih ne stoji prinudni aparat države (MFP) –> tužba se odbija od suda ali snosi moralno političke sankcije.

– Određuju odnose između nosilaca vlasti (krune i parlamenta, krune i vlade).

Pravna pravila čine 4 grupe izvora:

(a) Kraljevske konstitucije – I dan danas u dobroj mjeri pozitivno pravo (ali obsolirano). – Kralj ih oktoira (pojedino pravnoj osobi, gradu, grupi ljudi) i jednostrano ih obavezuje. – Npr. Marija Terezija je dala status slobodnog grada Neoplanti (Novi Sad) – One su plod pritiska izvana (ljudske potražnje za određenim slobodama: autonomijom i sl.). – Primaoc privilegija bi imao pravo na legitimnu pobunu (samoodbranu) (ovo je sankcija povelje), ako bi kralj pogazio svoju riječ.

(b) Zakoni britanskog parlamenta (statute law) – veliki broj akata parlamenta koju u cjelosti ili djelimice uređuju područje ustavnog prava. Ver ih definiše kao sistem državnih tijela i njihove međusobne odnose, no također uređuju i odnose državnih tijela i građana. Po pravnoj snazi su jednaki zakonima. Najznačajniji su, Habeas Corpus Acti 1679. – sprečavanje tjelesnog kažnjavanja, Zakon o EZ 1972., Zakon o privremenom uređenju Sjeverne Irske 1972., te Zakon o javnom redu 1936, Act of Settlement 1701. – o nasljeđu krune, Bill of Rights 1689., Zakoni o izbornim reformama proglašeno opšte biračko pravo, Ugovor o uniji sa škotskom 1706., zakon o parlamentu 1911., Westminsterski statut, Zakon o ministrima krune, Zakon za Perlove, Zakon o pravosuđu.

(c) Sudska praksa/jurisprudencija sudova – u Velikoj Britaniji je zastupljen sistem precedentnog prava i njihove sudske presude su formalno pravno obavezujuće. Imaju case law studije u kojima se izučavaju određeni slučajevi.

(d) Izvori čija je baza običano pravo (common law) – oni su najjačeg karaktera jer iza njih stoji prisilni aparat države – kogentne pravne norme. Danas je aktuelno njihovo mijenjanje zakonskim odredbama (ne mijenja se sadržaj običaja nego uloga). Njima su ustanovljene prerogative krune (monarha), suverenitet pralamenta, niz osnovnih ljudskih prava (naročito političkih), politička odgovornost ministara (prije svega

pred građanima i parlamentom), neovisnost sudova i njihova obaveza da primjenjuju zakone parlamenta, formalni pojam zakona, pravila o postupcima parlamenta (poslovnička prava) , obaveze i imuniteti zastupnika, pravo porote, žalbe protiv zloupotrebe državne službe itd.

Ustavne konvencije: Karakteristika Britanskog ustavnog prava, pravila ponašanja ustavnih dužnosnika utvrđena dugotrajnim postupanjem koje se smatra obavezujućim, ali ne uživa sudsku zaštitu niti zaštitu dužnosnika u domovima parlamenta (nisu formalnopravno obavezni – iza njih ne stoji monopol legalne fizičke prinude); imaju moralno političke sankcije.

Radi se o pravilima čije se poštivanje temelji na shvatanju njihovoj obvezatnosti od strane onih na koje se ta pravila i odnose iako nema pravnih sankcija.

Primjer: predsjednica vlade Margaret Thatcher je imenovala Lorda Carrington za ministra vanjskih poslova 1979. a donji dom ga je izabrao, iako je konvencionalno pravilo nalagalo da lordovi ne mogu biti ministri.

Primjer 2: 1970. Desetak laburističkih zastupnika iz Škotske nije moglo doletjeti u London zbog magle pa je vlada ostala u manjini pri glasanju vrlo važnog pitanja, premijer James Calagahn je obdio zahtjeve za ostankom vlade, konstatujuči da konvencija o ministarskoj odgovornosti uvažava vis maior na osnovu čega je konvencija dopunjena novim izuzetkom jer je donji dom prihvatio takvo tumačenje.

Možemo kao izvorima ustavnog prava u Britaniji dodati i radove priznatih autoriteta za ustavno pravo – koji sistematiziraju tu golemu nepreglednu građu, a naročito su značajni prilikom nesuglasica o tumačenju ustavnih konvencija. Autoriteti 19st. Bagehot i Dicey, 20st. Wheare, Sir Ivor Jennings, Harold Laski i Hood-Phillips, čija se tumačenja često bitno razlikuju.

Philip Norton je svoj udžbenik ustavnog prava iz 1990. naslovio tekući ustav. Ipak je taj fluidni i složeni ustavni sistem, upravo zbog svoje prilagodljivosti možda i najstabilniji na svijetu jer se oslanja na uspostavljenu političku kulturu utemeljenu na tradiciji.

6.USTAVNOST U FRANCUSKOJ

1789. Revolucionarno događaji počevši sa FBR su uslovili razne učestale izmjene do 70ih idućeg vijeka. Svi režimi su nastojali cjelovitim ustavnim dokumentima, stabilizirati prilike u državi.

Nakon revolucije – ustav ogračničene monarhije 1791.

Rušenje monarhije – Montagnartski ustav 1793. (1. Republika)

Pad Jakobinaca – Direktorijalni ustav 1795.

Pad Napoleona – 1815. Ustav.

Julska revolucija – 1830 Ustav parlamentarne (orleanske) monarhije

Druga Republika – 1848 – 1852.

Drugo carstvo 1852 – 1871.

Ustavnim zakonima iz 1875. Je uspostavljen relativno stabilan parlamentarni režim (treća rep.).

4. Republika – 1946 – 1958.

– Ustavom iz 1958 (Degol) uspješno stabilizirano djelovanje političkih institucija. Na položaju predsjednika, čelu i sastavu vlade, smjenjuju se ličnosti različite stranačke pripadnosti, čak i u novijim uslovima kohabitacije, predsjedništvo drži pripadnik drugačije predstavničke stranke od vlade.

Na razvitak ustavnih institucija uticali su brojni, historijski, društveni i politički faktori. Maurice Duverger – ustavni razvitak Francuske dijeli u 2 izrazito vremenski nejednaka razdoblja:

1. Razdoblje revolucionarnog udara 1789 – 1799 – ubrzano se nastoje pronaći i uspostavitio nove institucije (koje bi trebale značiti potpun prekid sa tradicijom pravnog sistema i starim režimom)

2. Razdoblje traženja kompromisa 1799 – 1958 – gradi se novi stabilizirani ustavnopravni sistem, prema njemu (MD) konačan kompromis je ustav pete republike (1958.), koji je pomirio zahtjeve za demokratskim nadzorom vlasti, sa potrebom očuvanja stabilnosti ustavnog poretka.

7. BARŠUNASTE REVOLUCIJE

U razvitku svih socijalističkih zemalja, ustav i ustavnost su predstavljali u 1. redu sredstva za prikrivanje jednopartijske vladavine ili diktature komunističkih partija i vođa. Ustavi su se stvarali radi privida donošenja nove, „narodne“ demokratije.

NAČELO DIOBE VLASTI – zamijenjeno teo. o demokratskom jedinstvu vlasti (koncentrirane u narodnim skupštinama/sovjetima)

NAČELO NARODNE SUVERENOSTI – zamijenjeno deklaracijom dr. i pol. dominacije radničke klase

VIŠESTRANAČKI IZBORI (temelj uspostave predstavničke vlade) – formalnim izjašnjavanjem u prilog kandidata koju ističe jedna pol. stranka

NAČELO VLADAVINE P – teo. o socijalističkom zakonodavstvu

SOC.-EK. P – mrtvo slovo na papiru

Nametnuta MARKSISTIČKA IDEOLOGIJA – školski primjer Levenštajnovih semantičkih ustava

Primjer: „Staljinski ustav“ SSSR, '36. – garantovao široka P građana i izvorištem vlasti proglasio Sovjete -> služio kao zastor i pokriće strahovite diktature pojedinca s osloncem na represivni drž. aparat

Zajedničke kar. režima kom. zemalja: 1. oblik KOLEKTIVNOG VL. nad sredstvima za proizvodnju (drž. dr. zadružno) 2. ZABRANA POL. OPOZICIJE 3. NEPOSTOJANJE djelotvorne SUDSKE ZAŠTITE nad ustavom zajamčenim PiS

Pol. krize i sovjetske oružane intervencije radi gušenja slobodarskih pokreta (Mađarska, E Njem. – '56.; Čehoslovačka, '68.), nemiri u Poljskoj (ugušeni od domaćeg represivnog aparata, pod nadzorom sovjetskih gospodara '70., '81.) – su pokazali kako je u zemljama E i srednje Ev. socijalistički poredak nametnut' dejstvima vanjske oružane sile, moguće držati samo dok ta sila djeluje.

Gorbačo je prvi priznao da je Sovjetski Savez izgubio u trci u naoružanju (hladni rat) i da je na rubu ek. propasti koju bi mogle spriječiti jedino hitne i radikalne reforme. -> Međutim, nije shvatio da iste mogo proizvesti samo nove pol. snage i da je cijena opstanka kompletno napuštanje socijalističkog sis.

Nj metode „glasnosti“, „prerestoike“ i napuštanje doktrine „ograničenog suvereniteta zemalja socijalističke zajednice“ (opravanje za vojne intervencije) – pokazali su nemogućnost održavanja soc. drž. u nj institucionalnim okvirima.

Mađarska i Poljska su prednjačile u reformiranju sis., no procesi su djelovali u svim zemljama, pa i tamo gdje su se najviše prikrivali (E Njem., Rumunija).

U jesen i zimu '89., procesi su se drastično ubrzali i komunistički, naizgled snažni represivni, režimi su se krenuli urušavati: E Njem., Čehoslovačka, Rumunija, Mađarska, Poljska, Bugarska, Albanija. (IZUZETAK: spektakularnog, ali slabog, oružanog sukoba u Bukureštu) Na primjeru Čehoslovačke je skrojen pojam „baršunasta revolucija“.

Nakon Gorbačova neuspješna pokušaja vojnog puča, '91., donesena je odluka o raspuštanju Saveza i napuštanju kom. sis., uz ZABRANU djelovanja komunističke partije.

USTAVNA REVOLUCIJA – htijenje, da se ustavnim promjenama izvedu temeljne i potpune promjene cjelokupnog dr. sis.

ZADACI ustavotvoraca novih demokratija:

Kontrolirana planska ek. -> tržišna ekonomija

Jednopartijska vladavina -> višestranačka demokratija

Sis. arbitrarne, neograničene vlasti -> ustavna vladavina, P drž.

PROBLEMI uspostave novog dr. i ustavnog poretka: pitanje primjenjivog IS u drž. bez demokratske tradicije; odabir sis. ustrojstva vlasti (umjesto utopijske teo. – vladavine skupštine); garancije i efikasne zaštite PiS građana; pravedne restitucije ili kompenzacije za oduzeto vl.; privatizacije golemih i neefikasnih drž./dr. ek. preduzeća; raspodjele dr. imovine u uslovima velike nezaposlenosti i soc. ugroženosti širokih slojeva stanovništva.

Propast višenacionalnih fed. (SSSR, Čehoslovačka, Juga) -> nastanak i priznavanje nezavisnosti vel. broja novih država, na osnovu međunarodno priznatog prava naroda na samoodređenje, ali i otvorila pitanjezaštite P nac. manjina na jednakost s većinskim narodima u novostvorenim državama.

U Španiji, Portugalu i nekim latinoameričkim državama, su imale olakšan prelaz iz jednostranačke diktature u višestranački demokratski režim (ustavni sis.), jer su se u njima (za vrijeme diktature) u određenom obliku održala tržišna ekonomija.

Nasuprot nj, bivše kom. drž. su se suočavale sa problemom preobražaja kompletne dr., ek. i P strukture. U početku se smatralo da će taj preobražaj moći da se obavi za 3-5g. Kasnije se opreznije računa: ovisno od kar. zemalja 15-25g.

Od '91. do '97. je najveći broj novih evropskih demokratija donijeo svoje nove ustave.

Svi novi ustavi nastoje na optimalan način pomiriti tradiciju ustavnosti iz predkom. razdoblja, sa zahtjevima dr. transformacije u teškim prilikama (nepostojanje tradicije konstitucionalizma). -> niz kar. naročito u odnosima prema nacionalnim i etničkim manjinama , koje neki potpuno negiraju pol. oporbi, DU i sl.

Geore Burdeau – '50-ih sličnost savremenih ustava uvjetovana je istovršnošću problema s kojima se susreću moderne države. Pri izradi post-soc. drž. to je još više naglašeno – tendencija praćenja

primjera zrelih demokratija Zapada, pri izradi ustavnih tekstova, ponegdje i direktnim sudjelovanje evropskih/američkih stučnjaka.

2 temeljna pitanja pol. uređenja novih dem. sis. – ustrojstvo vlasti i IS -> preovladavaju parlamentarni sis. u polupredsjedničkoj inačici.

Posljednjih godina je sve učestalija primjena nekog oblika, mješovitog većisnko-razmjernog IS-a, koji nastoji pomiriti i naglasiti povoljne učinke jednog i drugog IS.

8. SPORAZUM CVETKOVIĆ-MAČEK

Drugi od 3 značajna događaja u trećem periodu ustavnog razvoja, „Versajske“ Jugoslavije, monarho-fašističkoj diktaturi. (Druga dva: Oktroirani ustav i Državni puč).

Pred početak drugog svjetskog rata, u cilju rješavanja sukoba sa Hrvatima Dragiša Cvetković predsjednik jugoslovenske kraljevske vlade, zaključuje sporazum sa doktorom Vlatkom Mačekom 26.08.1939. sa dvije ključne tačke: formiranje koaliciona vlade Cvetković – Maček i osnivanju banovine Hrvatske pri čemu su u sastav banovine Hrvatske ušle dotadašnja Savska i Primorska banovina te 9 kotara. (13 prostranih kotara iz BiH), a paralelno tome, velikosrpski krugovi su odmah istupili sa idejom da se nasuprot Banovini Hrvatskoj formira srpska banovina: „Srpske Zemlje“ u čiji bi sastav ušle teritorija vrbaske, drinske, zetske, dunavske, moravske i vardarske banovine sa sjedištem u Skopju, a čime bi dravska banovina postala Slavska.

Još jedan pokušaj rješenja nacionalnog pitanja u Jugoslaviji. Stvaranje autonomne banovine Hrvatske izmijenilo je državno uređenje postavljeno oktroisanim ustavom, što je izvršeno protivustavnim putem jednostranim aktom kravljevskog namjesnika koji je promijenio ustav bez sudjelovanja narodnog predstavništva u bilo kom vidu. Sporazum nije doveo do sređivanja odnosa u zemlji. U stvarnosti je predstavljao nagodbu vladajućeg režima sa šefom HSSa o podjeli vlasti u zemlji između srpske i hrvatske buržoazije.

Sporazum je posebno pogodio BiH i njen narod muslimanske vjeroispovjesti. Naravno, ulaskom Jugoslavije u pakt sa trećim rajhom, 25. 03. 1941. što je 2 dana kasnije rezultovalo državnim pučem i obaranjem namjesništva i vlade, masovnim demonstracijama protiv pakta i sistema vladavine (KPJ), kapitulacijom vojske, bjegstvom kralja iz zemlje, okupacijom Jugloslavije i njenom podjelom između okupatora, stvaranjem paradržavnih tvorevina (NDH, Nedićeva Srbija), kao i besprimjernim

nasiljem i genocidom, dovelo je do nuliranja ugovora C-M.

9. ODLUKE II ZASJEDANJA AVNOJA

Večer 26-27 Novembra 43 Jajce donesene razne odluke pri kojima su definirane tekovine NOB-a prisustvovale sve zemlje pripadnice Jugoslavije osim Makedonije, doneseni pravni i politički akti koji su bez ikakve sumnje istakli prekid kontinuiteta sa starom tj. Versajskom jugoslavijom.

Među tim dokumentima, najznačajnija ja deklaracija drugog zasjedanja avnoja koja eksplicitno prekida kontinuitet i postavlja osnove za izdradnju nove, narodne države.

Glavne odluke:

1. Odabir AVNOJA za vrhovno zakonodavno i izvršno narodno predstavničko tijelo JUG

2. Oduzaminje prava zakonitoj izbjegličkoj vladi u Londonu + zabrana povrata u zemlju kralju Petru II Karađorđeviću.

3. Izbor federativnog principa za izgradnju buduće Jugoslavije.

Ove odluke su imale konst. Karakter jer su imale ulogu privremenog ustava ove zemlje. Bitno je naglasiti da one nisu stvorile novu državu u J. Nego jednostavno uobličile dotadašnji tok pol. događaja i dale mu pravnu formu. Radi ratnog stanja, zbog čega se Vijeće nije moglo stalno sastajati ono je istovremeno formiralo i predsjedništvo (AVNOJ) koje bi odgovaralo vijeću. U toku ovog zasjedanja, oni su već održali prvu sjednicu u kojem su donijeli neke odluke od kojih su najbitnije:

i. Priključenje Jugoslaviji svih nacionalnih teritorija koji su bili u sastavu Italije

ii. O imenovanju nacionalnih komiteta

Na osnovu odluka zasjedanja AVNOJ-a primarno o izgradnji jugoslavije na federativnom principu, ZAV sva održavaju svoja kostitutivna zasjedanja i odlučuju o organizaciji federalnih jedinica. Sve unutar 1944.

10. DRUGO ZASJEDANJE ZAVNOBIH-A

Sanski Most 1944. 30 Juni i 1-2 Juli. Odlukama je utvrđen osnov Državnosti BiH, odluke su ustavnopravnog karaktera jer su u njima postavljena načela državne organizacije federalno BiH. Najznačajnije odluke:

1. O konstituisanju ZAVNOBIH-a u najviše zakonodavno i izvršno političko tijelo BiH.2. O ustrojstvu i radu NOO-a i Narodno Oslobodilačku Skup. U BiH3. Deklaracija o pravima građana u BiH4. Poslovnik za rad ZAVNOBIH-a5. O odobrenju rada Bosansko-Hercegovačke Delegacije na drugom zasjedanju AVNOJA

Alija Izetbegović veli da je ZAVNOBIH potvrdio državnost republike Bosne i Hercigovine kao i njenu cjelovitost i odnos sa drugim državama EXYU. Voljom 3 naroda je potvrđeno da je BiH država1, sa svojom teritorijom, granicama i organima koji su nosioci državnog suvereniteta zajednička za sve narode (3) i druge građane. Konstitutivni narodi su jednakopravni i imaju političku volju da žive u rep. BiH. NIJE VIŠE ALIJA

Prvim zasjedanjem je obnovljena državnost BiH šti je bio poraz za Hrv. I Srp. Nacionalističke aspiracije, a na drugom zasjedanju je legalizirana rezolucija da je Bosna i Hrv. I Srp. I Musli. Te da je to slobodna država sa ravnopravnim narodima.

11. SPORAZUM TITO – SUBAŠIĆ

Drugim zasjedanjem AVNOJA i njegovim odlukama nisu riješena sva pitanja Jugoslavije, primarno što se tiče međunarodnih odnosa, zbog vlade u izbjeglištvu. AVNOJ je oduzeo pravo predstavljanja Jugoslavije ovoj vladi što nije realizirano samom tom odlukom. Obzirom da je ona i dalje bila u Londonu i održavala odnos sa saveznicima.

Dolazi do sporazuma Tite i Subašića koji treba dovesti do operacionalizacije ove odluke AVNOJA. Sporazum čine dva sporazuma:

1 CKIZJ NA JEZERU

1. 16.06.1944. – Potpisan na otoku Vis. Njime je izbjeglička vlada priznala odluke AVNOJ-a, a pristanak su dobili od nocionalnog komiteta AVNOJ-a čiji je predsjednik Tito, na obrazovanje nove izbjegličke vlade od umjerenih ljudi iz kruga Jugoslovenske emigracije.

2. 01.11.1944. Potpisan u beogradu, između Tite i Subašića. Jugoslavija se obavezala da namjesniku kralja prepuste sve kraljeve funkcije

Dolazi do konferencije na Krimu u Jalti – Staljin – Churchill – Rosevelt, ranog feburuara 1945. Pri kojoj oni priznaju promjene u Jugoslaviji. Također je preporučeno da se AVNOJ proširi poslanicima posljednje predratne narodne skupštine.

02.03. Neposredno nakon konferencije imenovano je namjesništvo a 07.03. imenovana je jedinstvena vlada nove Jugoslavije.

12. ARBITRAŽNA KOMISIJA

-Komisija o Jugoslaviji je oformila Arbitražno povjerenstvo (komisiju) od 5 predsjednika ustavnih vijeća, sa Rober Badinterom na čelu (predsjednikom UV Fr.)

-3 značajnija zaključka:

1. SFRJ –> disolucija: Unatoč protivljenju Srbije i CG. Priznanja drugih država su deklaratorne prirode.

2. Republike trebaju riješiti probleme sukcesije, u skladu s međunarodno pravnim načelima i pravilima s pos. pažnjom oko LJPiS + prava naroda i manjina

3. Rep. mogu zajedno raditi na stvaranju nove asocijacije, s dem. institucijama po nj izborima

Vijeće ministara EZ, 16.12.1991. – „Smjernice za priznanje novih država u E Ev. i SSSR-u“, s posebnim osvrtom na LJP, nepromjenjivost (nasilnu) granica, miroljubive politike, kao kriterijima. Rok za prijavu je bio 23. 12. – Sve članice Juge izuzev Srb i CG su se prijavile.

BiH je komisija vratila prijavu, zbog 3 plebiscita srpskog naroda o ostanku u Jugoslaviji, te je apelovala na provođenje referenduma (bez ograničenja, pod narodnom kontrolom) po tom pitanju

Skupština RBiH je 25.01.'92. donijela Odluku o referendumu, prije čega su članovi SDS napustili skupštinu –> referendum je održan 29.02. i 01.03. '92. Sa izlaznošću stanovnika od 64,31%, od kojih je za nezavisnu i suverenu BiH glasalo 99,44% (63,8% od ukupnog broja glasača (oko 5000 je bilo protiv))

-22.05. BiH je primljena u OUN u svojstvu punopravne članice

-06.04. ju je EZ priznala i na isti dan je započela agresija na BiH

Dezintegracija:

03.12.1991. Komisija je objavila mišljenje u vezi s pravnim pitanjima statusa SFRJ. „Srbija drži da su republike koje su se proglasile, ili namjeravaju proglasiti, nezavnisnim i suverenim izvršile, ili namjeravaju izvršiti, odcjepljenje od SFRJ koja bi inače nastavila postojati. Ostale republike smatraju da se radi o dezintegraciji/raspadu SFRJ (ne odcjepljenju) – posljedice zajedničke volje nekoliko republika.“ -> dio pisma Carrington-a Arbitražnoj komisiji od koje traži da razmotri ovaj problem te formulira mišljenje ili preporuku koju smatra korisnom po ovo pitanje.

Komisija smatra:

- da je postojanju ili nestanak države pitanje činjenica, a učinci priznanja drugih država su deklaratorne prirode.

- Država se uobičajeno definira – zajednica s teritorijem i populacijom pod organiziranom političkom vlasti (karakterisana suverenitetom)

- Postojanje države predpostavlja da federalni organi predstavljaju komponente federacije i imaju efektivnu vlast.

- Fenomen nasljeđivanja države je regulisan principima međunarodnog prava (inspirisana bečkom konvencijom) – u skladu sa ovim načelima ishod nasljeđivanja bi bio pravičan i država bi se smatrala slobodnom da ugovorom utvrdi rokove i uslove.

A.K. je konstatirala:

a) Republike su izrazile želju za nezavisnošću:

-Slovenija – referendum decembra 1990. + Deklaracija o nezavisnosti 25.06.1991.

-Hrvatska – referendum održan u Maju 1991. + Deklaracija o nezavisnosti također 25.06.1991.

-Makedonija – referendum u Septembru 1991.

-Bosna i Hercegovina – rezolucija o suverenosti prihvaćenoj od strane parlamenta 14.10.1991. čiju valjanost osporava srpska zajednica u BiH.

b) Sastav i djelovanje bitnih organa federacije ne zadovoljavaju kriterije sudjelovanja i predstavljanja sadržanih u biti federalne države.

c) Pribjegavanje sili dovelo je do oružanog sukoba među različitim dijelovima federacije.

Mišljenje AK je sljedeće:

-SFRJ je u procesu dezintegracije;

-Na republikama je da razrješe probleme sukcesije, u skladu s međunarodno pravnim načelima i pravilima s pos. pažnjom oko LJPiS + prava naroda i manjina

-Rep. mogu zajedno raditi na stvaranju nove asocijacije, s dem. institucijama po nj izborima

Prema mišljenju AK uslovi za priznanje suverenosti BiH mogli bi biti ispunjeni tek nakon referenduma na koji bi bili pozvani da učestvuju svi građani SRBiH bez razlike i pod međunarodnom kontrolom.

Odlukom od 08.01.1992. vlada SR BIH prihvata i obavezuje se da prihvata povelju UN, završni akt iz Helsinkija, Parišku povelju, Univerzalna deklaracija i pravima čovjeka i građanina, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i sve druge međunarodne akte koji garantuju prava čovjeka i slobode i da poštuje ranije preduzete obaveze SFRJ na planu razoružavanja i kontrole naoružanja. Ustav SRBiH garantuje jednaka prava „narodima BiH“ te poštovanje prava čovjeka –> te su vlasti BiH komisiji dostavile listu važećih zakona kojima se ti principi potvrđuju, također garantujući da će novi ustav u pripremi također u potpunosti garantovati LJPIS. Vlasti su pružile i uvjeravanje da republika nema teritorijalnih pretenzija prema susjednim zemljama te da je spremna da bude garant njihovog teritorijalnog integriteta.

Plebiscit:

21.12.1991. Skupština srpskog naroda u BiH izglasale je rezoluciju koja teži formiranju Srpske republike BiH u okviru Savezne Države Jugoslavije ukoliko ostatak BiH odluči promijeniti stav. 09.01.1992 Skupština je proglasila nezavisnost srpske republike BiH.

Arbitražna komisija smatra da se izražavanje volje stanovništva BiH, da se SRBiH kostituiše kao suverena i nezavisna država, ne može smatrati potpuno osnovanim.

Ta ocjena bi mogla biti promjenjena ukoliko bi u tom pogledu garancije pružila republika koja je formulisala zahtvjev za priznanje eventualno putem referenduma na koji bi bili pozvani da učestvuju svi građani SRBiH bez razlike i pod međunarodnom kontrolom.