POVRATNICI U PRIRODU

ad moram spremiti pokoseno sijeno. Ako to ne napravim prije kise, ostat ce mi zivotinje bez hrane za zimu, kaze mi nakon raz-

i govora Hela Liveric, mlada zena cijom svakodnevicom upravljaju potrebe zivotinja kojima je okruzena i meteoroloski uvjeti. Hela nije ostala na selu kako bi nastavila obiteljsku tradiciju ili zato sto nije imala drugog izbora. Naprotiv. Koze, a to su uglavnom zivotinje koje spominje - mada se na njezinu istarskom imanju slobodnu secu i konji, kobila, istarska goveda, patuljasta svinja, kokosi te psi - bile su njezin izbor. Hela je iz Rijeke, gradsko dijete iz gradanske familije. Radila je u me-dicinskoj struci i nije imala pojma o kozama do prije tri godine. Tad se odlucila preseliti u selo Sumber pokraj Labina, prodala je stan u Rijeci i pocela novi zivot s 25 koza. Prve je dane gledala u koze ne znajuci sto bi s njima, a koze u nju, ocekujuci da se nesto dogodi. Onda su se polako poceli upoznavati. Danas ih ima 75, svaki dan je s njima u ispasi i muze ih, radi izvrstan sir i skutu, sagradila je veliku stalu, obraduje zemlju - zob, jecam, djetelina... Ono sto vec zivotinjama treba.

- Pocela sam od sikare, od nule. Imala sam potporu obitelji i prijatelja, ali oni nisu mali nikakva konkretna znanja koja bi mi olaksala posao. Tako da sam se ucila radeci, sve sam sama svladavala - kaze o pocecima svoje farme koza koju je nazvala po mitskim sumskim vilama Driadama. Upra-vo je to velika razlika u usporedbi s gradskim zivotom, objasnjava Hela, jer u gradu uvijek racunas na gotova rjesenja: imas ducan pored stana, prijevoz do posla, gotovu hranu na poslu, majstore za svaki popravak... - Grad nas cini komotnima i nesposobnima za samostalan zivot - kaze. S vremenom joj potreba za gradom sve vise kopni. Ispocetka ju je umirivala spoznaja da joj je Rijeka blizu i da uvijek moze skociti vidjeti prijatelje, otici u kino ili kazaliste. Danas joj se nervoza povecava kako se priblizava gradu kad mora nesto poslom obaviti. ^^^^^^m - Odmah me uhvati nekakav stres, pocinjem gristi usne ^ ^ B ^ ^ ^ H i nikako mi se ne ide u tu guzvu, iako sam zapravo vrlo drustveni tip. Al i draze mi je kad ljudi dolaze k meni. S prijateljima se nikad nisam bolje druzila i imala kvalitetnije razgovore nego kad zajedno idemo u ispasu koza i sve se oko nas smiri. Helina odluka nije dosla bas tako iznenada i impulzivno. Kaze da je jos odmalena sanjala da jase sarenu kobilu liva-dama, a danas upravo to radi - uz pet konja, na imanju je i jedna kobila koju ucijahati. Iako ce red da joj nista ne moze zamijeniti veselje kad je ujutro sve koze u glas pozdrave ili da nema ljepseg od mirisa pokosenog sijena i osjecaja da zaspes sasvim iscrpljen od rada, Hela ne romantizira svoj zivot. Priznaje da je to, prvenstveno fizicki, tezak posao, za koji je potrebna velika doza discipline i upornosti. Iza nje su zime u cija je hladna jutra rukama nosila hektolitre vode koja bi se prolijevala po njoj i ledila, dvije godine u kojima je paralelno radila na tudim farmama kako bi mogla ulagati u svoju, duge samotne veceri u zaselku sa samo desetak stanovnika. - Nisam bila sama nego sa zivotinjama - ispravlja se Hela i nabraja imena. - Ovo je emotivna farma - smije se i tesko joj je ne po-vjerovati. Hela Liveric jedna je od onih poduzetnih i hrabrih ljudi koji su odlucili ne zaliti se unedogled na nezadovoljstvo svojim zivotom i mastati o radikalnoj promjeni nego su to i napravili. Neovisno o tome koliko to bilo izvan uobicajenih standarda gradanskog zivota i ma koliko im drugi govorili da su ludi. Bila to farma koza, a da o kozama ne znate nista, potpuna promjena profesije ili neki drugi novi pocetak, ljudi poput Hele uzeli su zivot u svoje ruke i pokusali ga oblikovati sto blize onome kako zele. U takve se ubraja i Daria Metelko. Odrasla je u Zagrebu gdje je imala siguran i pristojno placen knjigovodstveni posao, ali joj to ni izbliza nije bilo dovoljno. - Grad me poceo ogranicavati, izazivati u meni nemir. Nisam vise htjela vrijeme dijeliti na slobodno i radno te cekati vikende da radim sto zelim. Htjela sam zivjeti svaki dan u tjednu - objasnjava svoju motivaciju.

V

Zeljeli smo zivot bez gradskog stresa Mojca Cortoloman objasnjava razloge zbog kojih je grad zamijenila selom: - Negdje u zajednickoj potrazi smo se sreli. Muz je uvijek sanjao eko imanje, zivot s puno rascupane djece u planini,

u miru i bez gradskog stresa, a ja sam se ukljucila u njegov san, dodala u sliku malo turizma, psa, macku i nescaffe

ujutro - romanticno se prisjeca pocetaka.

V

A ono sto je htjela podrazumijevalo je da bude okruzena prirodom jer joj je to pruzalo osjecaj spokoja. Svojoj zelji pomalo se priblizavala nakon sto je dala otkaz u Zagrebu i odselila se u gradove na obali. Onda je u ljeto prije pet godina zajedno s dvije prijateljice i cimerice otkazala stan u Rijeci te su otisle put Braca u potrazi za mjestom na kojem bi mogle zivjeti. Odlucile su uci u avanturu preh'aranja stare kamene kuce bez krova, vode i struje te sa zaraslim, makadamskim prilazom u svoj dom. Bilo je to u uvali Stipanska blizu Sutivana na Bracu. Divljina uz more. Prve su mjesece zivjele u satoru i osposobljavale kucicu od samo dvadesetak kvadrata za zivot. - Bilo je to potpuno robinzonski, ali nas je jako drzao entuzijazam i zajednistvo - opisuje Daria pocetke.

52 | HAK | rujan2011.

Hela Liveric i djevojke na Bracu dokaz su da zivot na selu zahtijeva mnogo rada, ali i da donosi brojne prednosti, kao sto je man-jak stresa i opterecenja zestokim dnevnim rit-mom, poslovodama...

Kuhale su na otvorenoj vatri, uz pomoc prijatelja obavile nuzne gradevinske radove i p r v u z i m u ipak docekale p o d k r o v o m . Danas imaju povrtnjak, ukopani spremnik vode i solarne panele dovoljne za rasyjetu i m u z i k u , a nekad uspiju i pogledati film na laptopu. - Sunce nam je struja, a kisa voda - kaze Daria . Ci l j i m je da njihova mala zajednica bude sto vise samoodrziva - da imaju svu svoju hranu, mada je to tesko izvedivo na mjestu na kojem nema do-voljno vode. Tako da se u buducnosti nadaju da ce kupit i neki svoj komad zemlje na kojem ce imati uvjete za uzgoj hrane. Svoje materijalne potrebe su minimal iz irale , ali ipak ne m o g u bez novca pa povremeno rade neke se-zonske poslove. Ljeti zongliraju i prodaju zonglerske rekvizite koje izraduju, a u jesen beru masline, ciste maslinike i l i ureduju vrtove.

- U pocetku su lokalni l judi bil i sumnjicavi prema nama, zvali su nas A m a z o n k a m a i kako sve ne, ali su ubrzo shvatili da je s nama sve u redu i da smo voljne raditi pa smo se utrkivali tko ce brze obrati masline. Danas smo sa svima u dobr im odnosima - smije se. Dar ia vise ne moze sebe vidjeti u gradu. Kaze da je presla granicu nakon koje se uvjerila kol iko joj zivot moze drugacije izgledati i vise ne bi mogla nazad. A k o joj nesto ipak nedostaje, to su koncerti , ali kad na neki koncert bas zele ic i , onda skupe novce i otputuju. Usa-mljenost i m svakako nije problem. Otkako su na Bracu, sad vec pet godina, posjecivali su ih brojni prijatelji i znatizeljnici koji su cul i za malu bracku zajednicu. M n o g i su i m pomagali u uredivanju okolisa, neki su neplanirano ostali neko vrijeme, a vecina ih se ponovno vraca. A k o nesto jest povremeno tesko, onda je to neprestani zivot u zajednici, k tome u malom prostoru gdje se tesko izolirati od drugih.

- U ovih pet godina prosla sam intenzivan tecaj tolerancije, k o m u n i -kacije i suocavanja s vlastitim demonima - kaze Daria, ali i naglasava da joj je vjera u ljude, zajednistvo, prijateljstvo i solidarnost sad veca nego sto je bila na pocetku. A i onda je bila vr lo velika jer se inace ne bi n i upustila u zivot u zajednici. Kao idealnu projekciju buduc­nosti v i d i kako na tr i do cetiri hektara zemlje zivi do desetero l judi , kako bi ih bilo dovoljno da mogu obavljati sve poslove. A l i tako da svatko ima svoj mal i zivotni prostor, a da dijele zajednicke prostorije za druzenje i kuhanje te zajedno obraduju zemlju. K a d su uspjele u popri l icno obeshrabrujucim uvjetima na pocetku bracke avanture, nema razloga sumnjati da ce ostvariti ono sto zele.

- Znala sam da ce m i zivot u p r i r o d i dati neopisiv osjecaj slobode i zato m i nije bilo tesko riskirati - zakljucuje Daria . Priroda je u sredistu price o promjeni zivotnog stiia i Mojce Corto lo-man te njezine velike obitelji. Mojca i Jugoslav Cor to loman osnovali su eko imanje D h a r m a prije cetiri godine. N a pet hektara zemljista u planinama oko Saborskog, mjesta na samom rubu Nacionalnog parka Plitvice, bave se proizvodnjom ekoloske hrane, pcelarstvom, p r i p r e m o m dzemova, v o c n i h sokova i z imnice , uzgojem i prera-d o m planinske lavande te proizvodnjom vegetarijanskih namirnica. N j i h o v i proizvodi imaju ljubitelje u n i z u hrvatskih gradova gdje ih redovito dostavljaju. U korijenu i njihove price lezi san o drugacijem zivotu. Mojca je kao ekonomistkinja dugo radila u tur izmu, a onda se pocela osjecati izgubljeno ganjajuci karijeru i radeci za kredite. Istodobno su i njezina, tad buduceg, supruga, pilota po zanimanju, muci la pitanja kako da uredi svoj zivot. I san i m se ostvario. Imaju cetvero djece i zive u Lickoj Jesenici, prekrasnom selu u d o l i n i rijeke Zelenke,. Pomogao i m je drzavni program poticaja, a nesto i roditelji.

- Bilo je tesko i josje tesko. Zivot na selu zahtijeva rad od ranogjutra do kraja dana, ali stalno ucimo, sve smo izdrzljivij i i na nasem je tanjuru sve vise ruckova koje smo u potpunosti sami uzgojili i pr ipremil i . Z i m e su ostre, a ljeta i z n i m n o blaga i plodna. Jos se cudimo kako sve u planini uspije narasti u samo nekoliko mjeseci - kaze Mojca . Bez obzira na hladnocu z i m i , povremene osamljenosti, besparice pa i krize, Mojca u sali kaze kako je jedini nedostatak takvog zivota u usporedbi s gradskim sto nema gdje obuci stikle. A prednosti lako nabraja: cisti okolis , jednostavnost, smanjeni stres, zdrava hrana, vitalnost, djeca koja odrastaju u pr i rodi , upoznavanje samih sebe u tisini planine i , konacno, to sto su kao obitelj povezaniji . A k o je takav omjer prednosti i nedostataka, zbog cega onda ima relativno malo primjera poput Cortolomanovih, cura na Bracu ili Hele Liveric u Istri? Je l i to strah, inercija, kombinaci ja toga ili nesto cetvrto?

- M i s l i m da je strah o d nesigurne egzistencije na prvome mjestu. Zat im strah od samoce, rada, gubitka svih mogucih cuda gradske kulture . . . Vr lo malo l judi ce dati otkaz kako bi pokrenul i nesto pot-puno novo i najcesce to rade zbog bolesti i l i kad ostanu bez svega pa vise nemaju sto izgubiti . S druge strane, nije n i lako zivjeti na selu. N e m a mladih l judi, sve je zapusteno - i l judi i ceste i administracija. Potrebno je puno entuzijazma, vjere u sebe, u vrijednost svojih r u k u , puno ljubavi prema pr i rodi i spremnosti na izazove. I jedna doza ludosti , svakako. Tako da vas nije nimalo briga sto ce v a m svi r e d da niste normalni - zakljucuje Mojca Corto loman. X

r u j a n 2 0 U . | HAK \3