VIJESTI SINDIKATA PROMETNIKA VLAKOVA HRVATSKE NA PER …spvh.hr/wp-content/uploads/2019/12/NA-PERONU-95.pdf · MIROSLAV ĆIRO BLAŽEVIĆ ČESTIT BOŽIĆ I SRETNA NOVA GODINA TREBA

NA PERONU

BROJ 95 prosinac 2019.

1

POZNATA LICA I ŽELJEZNICAPOZNATA LICA I ŽELJEZNICAMIROSLAV ĆIRO BLAŽEVIĆMIROSLAV ĆIRO BLAŽEVIĆ

ČESTIT BOŽIĆ ČESTIT BOŽIĆ I SRETNA NOVA GODINAI SRETNA NOVA GODINA

TREBA NAM VIŠE VJERETREBA NAM VIŠE VJEREZLATKO PRANIĆZLATKO PRANIĆ

JOŠ NIJE SVE IZGUBLJENOJOŠ NIJE SVE IZGUBLJENOdr. sc. SREĆKO KREČdr. sc. SREĆKO KREČ

PERPER NUNUVIJESTI SINDIKATA PROMETNIKA VLAKOVA HRVATSKEVIJESTI SINDIKATA PROMETNIKA VLAKOVA HRVATSKE

PRO

SIN

AC

201

9. •

BR

OJ

95 •

ISS

N 1

132

- 773

9

NA

NA

PROSINAC 2019.PROSINAC 2019.

NA PERONU NA PERONU

BROJ 95 prosinac 2019. BROJ 95 prosinac 2019.

2 3

O VLASTI

Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična.

Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvaćaju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i nitko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i

vežući vlast uz Boga, učvršćuju svoju moć. I nitko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.

... A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukčije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez kruha narod može ostati, bez vlasti neće.

Iz romana „Tvrđava“, Meša Selimović

IMPRESUM

Glavni urednik Anto Iličić

Novinari Ante Kunčić, Branko Bašić,

Branko Marijanović, Dinko Alilović,Dražen Drčić, Dražen Koščak,Dražen Lihtar, Ilija Arambašić,Ilija Grlić, Ivica Stojak,Jakov Rašić, Josip Tirić,Luka Serajlić, Mario Grbešić,Nebojša Gojković, Nenad Katanić,Srećo Stjepić, Tomislav Tonković.

Fotografije SPVH Naslovnica: Vlado Bošnjak, skretničar postavničar u kol. Osijek DG

Više Vam „leže“ vijesti bez „uljepšavanja”, bez komentara? Želite li da i Vaša vijest ili priča bude objavljena? Kako bi vijest što bolje dočarala atmosferu u vašem kolodvoru, možete uz tekst poslati i fotografije u .jpg ili .tif formatu, minimalne veličine 3000x2200 piksela.

“Na peronu” je prava adresa. Pišite nam na: [email protected]

FOTO

: Neb

ojša

Goj

ković

FOTO

: Neb

ojša

Goj

ković

NA PERONU NA PERONU


4 5

FOTO: Nebojša GojkovićPIŠE: Nebojša Gojković

Prije otprilike 2 mjeseca, točni-je 21. listopada, u neposrednoj blizini gradskog trga u Belom Manastiru, na unaprijed priprem-ljeni plato s ugrađenim tračni-cama postavljena je obnovljena kompozicija belomanastirskog Ćire; lokomotiva i 3 vagona. Bio je to svojevrstan povratak ovog vlaka u mjesto iz kojeg je prije nešto više od 3 godine „ispraćen“ u Slavonski Brod, u tvrtku Remont i proizvodnja željezničkih vozila ( RPV ) koja je, usput da spomene-mo, u vlasništvu HŽ Carga. Naime, kompozicija spomenutog vlaka godinama je kao izložbeni prim-jerak bila smještena na prosto-ru nekadašnje beljske Šećerane.

Kako je riječ o prostoru koji je uglavnom bio nečuvan i bez stal-nog nadzora, tako je i popularni Ćiro bio prepušten devastaciji od strane sakupljača sekundarnih sirovina, koji su praktički uništava-li sve ono što zub vremena još nije stigao uništiti. Bitno je napome-nuti da je ovaj vlak upisan u reg-istar zaštićenih kulturnih dobara Ministarstva kulture Republike Hr-vatske kao vlak-parna lokomotiva Đuro Đaković, pod brojem Z-6029. Ujedno, to je i jedini sačuvani dio nekadašnjeg voznog parka bel-jske uskotračne željeznice koja je povezivala sve poljoprivredne uprave s tvornicama za preradu poljoprivrednih sirovina. Parna

lokomotiva izrađena je 1952. go-dine u slavonskobrodskom Đuri Đakoviću, dok su vagoni još stariji, odnosno izrađeni su između 1910. i 1920. godine prošlog stoljeća. Ispočetka su to bili teretni vagoni, da bi kasnije za potrebe Belja bili adaptirani u putničke vagone, što ovu kompoziciju čini iznimnom i rijetkom. Da bi se jedna tako je-dinstvena pokretnina sačuvala od daljnjeg propadanja i devastacije, grad Beli Manastir tada u surad-nji s Upravom za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture Re-publike Hrvatske pokreće projekt njene rekonstrukcije i konzer-viranja, a za što se angažira već spomenuta tvrtka u Slavonskom

ĆIRO SE VRATIO KUĆI

Brodu. Posebnu poteškoću tijekom obnove predstavljali su dijelovi koji su otuđeni, kao što su bili dimnjak i odbojnik s lokomotive. Na svu sreću, u Đuri Đakoviću pronađeni su izvorni nacrti dimnjaka, pa je u tvorničkoj ljevaonici izliven potpu-no novi dimnjak. Osim toga, cjelok-upna drvenarija potpuno je izmi-jenjena, dok je čelična konstrukcija sanirana i konzervirana. Tako je ovaj već pomalo zaboravljeni vlak, a na-kon nekoliko desetljeća propadanja, prošlog mjeseca konačno zablistao u punom sjaju, na zadovoljstvo ve-likog broja kako mještana Belog Manastira, tako i svih zaljubljenika u željeznicu i njezinu povijest. Ova Ćirina kompozicija od sada će biti sastavni dio gradske vizure, budući da će uskoro iznad nje biti izgrađe-na i odgovarajuća nadstrešnica, te uređen pripadajući okoliš. Gradske vlasti nadaju se da će Ćiro postati važan dio Belog Manastira i posluži-ti za razne tematske radionice i druge prigodne sadržaje, kao i da će vremenom izrasti u posebnu tur-ističku atrakciju budući da je riječ o jedinom sačuvanom primjerku uskotračne željezničke kompozici-je. I dok jedno izvjesno vrijeme ovu našu, „pravu“ željeznicu, što bi rekao A. G. Matoš: „guta već dalji-na“, ona nekadašnja, uskotračna, a zahvaljujući kojoj se veliki broj gra-dova i naselja ovog dijela Slavonije izgradio i razvio, nakon Belišća, Ora-hovice, Đurđenovca, te odnedavno i Belog Manastira, konačno dobiva svoje zasluženo mjesto u današn-jem životu tih istih gradova i nasel-ja, odnosno njihovih stanovnika. Naravno, ne više kao pokretač razvo-ja i napretka, već kao podsjetnik na jedno prošlo vrijeme, a samim tim i na mnoge naše kolege koje su bile nezaobilazni dio tog vremena.

NA PERONU NA PERONU


6 7

foto

: Vje

kosl

av S

uton

Marko Ukić, prometnik vlakova u kol. Gračac

Čestit Božić i sretna Nova Godina svim kolegama i

kolegicama.

Sandra Rasetina, prometnica vl. u kol. Kosovo

Sretan i blagoslovljen Božić i puno zdravlja, sreće u novoj 2020.

godini svim željezničarima i ljudima dobre volje.

Mirko Vukorepa, šef kolodvora Split Predgrađe

Sretan Božić i sve najbolje u novoj 2020. godini

želim svim željezničarima.

Predrag Barišić, skretničar kolodvor Ražine:

Sritan i blagoslovljen Božić i sritna Nova!

Senko Slobođanac, prometnik vlakova u

kolodvoru Gračac

Neka mir bude vaš dar na Božić i vaš blagoslov tijekom cijele godine!

FOTO: Branimir ButkovićPIŠE: Branimir Butković

MALO PO ENGLEŠKI -I MALO PO HRVAŠKIPriču o čudnim nazivima nećemo započeti s našim željezničarskim, već ćemo se nakratko uputiti u Rijeku gdje se kako znate gradi novi konte-jnerski terminal. Terminal u se gradi u blizini glavne željezničke stanice na području teretnog dijela kolodvora Mlaka. Izgrađena je nova obala i sada se gradilište preselilo na područje željezničkog kolodvora. Uskoro će se odlučivati o novom koncesionaru i započet će se s gradnjom spojne ceste luke i riječke obilaznica. No ono što je ovdje zanimljivo i tema je ove priče je povijest naziva nove luke.Prvo ime novog terminala bilo je „Za-grebačka obala“ da bi se to promijeni-lo u „Zagrebačko pristanište“. OK, ali ni to nije bilo dovoljno za naše kreativce pa su treći put terminalu nadjenuli ime „Zagreb Deep Sea kontejerski

terminal“. I sad fućkaš ti hrvatski kn-jiževni jezik pošto ne znam po kojem je to pravopisu takva hrvatsko – engle-ska kombinacija dozvoljena. Zanimlji-vo je kako bi bilo vidjeti prijevod ovog naziva na engleski jezik. Valjda bi to bilo: „Zagreb duboko more container terminal“. No dobro vratimo se našim dobrim željezničarima.Slično kao i u prethodnom primjeru u nazive naših projekata pokušava se „ugurati“ sve ono što prema razmišl-janjima kreativaca podrobno opisuje kakav 100 milijuna kuna vrijedan posao. I pazi se da ništa ne nedostaje.„Razvoj multimodalne platforme u Luci Rijeka i povezivanje s kontejner-skim terminalom Jadranska vrata (POR2CORE – AGCT) – Rekonstrukcija željezničkog kolodvora Rijeka Brajdica i izgradnje intermodalnog kontejner-

skog terminala Brajdica“ puni je naziv zahvata u luci Brajdica i na susjednom prostoru željezničkog kolodvora. Ako ste pažljivo pročitali, i niste shvatili o čemu se ovdje radi, a vjerojatno niste – pročitajte još jednom. Nakon dva či-tanja pokušajte reproducirati makar dio naziva ili postavite si pitanje da li ste razumjeli naziv projekta. Teško čini mi se.I dok jezični stručnjaci pokušavaju u što većoj mjeri razvijati hrvatski jezik pa smo bili svjedoci svakojakih inovacija od kojih mi prve na pamet padaju riječi „uvrtnjak“ i „zrakomlat“ iste te stručnjake ni malo ne smeta kombinacija hrvatskog i engleskog jezika u nazivu ili potpuno nesuvisao naziv aktivnosti na Brajdici.

NA PERONU NA PERONU


8 9

dr. sc. SREĆKO KREČdr. sc. SREĆKO KREČsamostalni konzultant za željeznicusamostalni konzultant za željeznicu

Za one rijetke koji ne znaju tko je dr. sc. Srećko Kreč, recimo najskromnije kako je on stručnjak za tehnologiju prometa i transporta i kako je danas samostalni konzultant za željeznicu.Radno iskustvo:• Hrvatske željeznice (ŽTP INVEST Zagreb, HŽ, HŽI) - 22 godine,• Željezničko projektno društvo (ZTP Projekt d.o.o., ŽPD d.d.) - 14 godina• Institut prometa i veza (IPV) - 1 godina. Radno iskustvo koje nije evidentirano kod HZMO (ugovori o djelu i autorski ugovori):• viši znanstveni suradnik u Zavodu za promet HAZU - 1 godina• samostalni konzultant za željeznicu (samozaposlenje) - 4 godine• Koordinator na realizaciji projekta izgradnje 2. kolosijeka Dugo Selo - Križevci

Kako je On jedan od rijetkih, a cijenjenijih stručnjaka za željeznicu zamolili smo ga za razgovor.

Na početku bih Vam zahvalio na pozivu za razgovor o željezničkim temama. U razgovoru ću iznositi svoje osobno mišljenje i saznanja. Napominjem da sam u mirovini već 6 godina i da neke činjenice novijeg datuma mogu biti nepotpune. Sve činjenice iz ranijih razdoblja koje ću iznositi mogu dokumentirati i voljan sam ih detaljnije obrazložiti svakom tko pokaže interes. Prihvaćam samo argumentiranu i stručnu diskusiju i na to ću se odazvati. Željeznički sustav u Hrvatskoj organizacijski se prilagodio sustavu željeznice u EU još 2007. godine. Od tada do danas nije

napravljena ni jedna ozbiljna analiza te prilagodbe. Možete li se za uvod osvrnuti na stanje na željeznici u RH?Nije mi poznato da li je netko radio ozbiljnu analizu prilagodbe pa to ne mogu komentirati. Međutim kad se ide na tako ozbiljan korak kao što je privatizacija državne tvrtke i njeno bacanje na tržište, tada to poduzeće treba pripremiti za tržišnu utakmicu. Treba pomoći tvrtki da obnovi stari vozni park i opremu. U putničkom prometu treba stvoriti uvjete za njegu i održavanje vozila (izgraditi tehnički putnički kolodvor) i te kapacitete dati na korištenje prijevozniku. Također bi trebalo pomoći prijevozniku da sanira financijske probleme iz ranijih razdoblja ako ih je bilo. Tako pripremljeni prijevoznik može se uključiti u tržišnu utakmicu sa

JOŠ NIJE SVE IZGUBLJENORAZGOVARAO: Anto IličićFOTO: Anto Iličić

AK

TUA

LNO

NA PERONU NA PERONU


10 11

strancima ili drugim prijevoznicima iz Hrvatske. Poznato mi je da je bilo pokušaja da se privatizacija u teretnom prometu riješi na način da se teretni prijevoznik (HŽ Cargo) proda strancima, ali koliko znam ti pokušaji nisu urodili plodom.Da bi željeznička infrastruktura bila sposobna za tržišnu utakmicu mora se pripremiti na dva načina. Prvi je da bude konkurentna uslugom najvećem konkurentu na državnoj razini a to je cestovni promet. Također se mora pripremiti na tržišnu utakmicu sa drugim željezničkim koridorima koji su konkurentni a nalaze se u susjednim državama.Da bi putnički promet željeznicom na jedno kolosiječnim prugama bio konkurentan cestovnom prometu tada se treba omogućiti konkurentna brzina prometovanja vlakova i dovoljan kapacitet pruge, te prugu opremiti u skladu s EU preporukama i normama. Za konkurenciji željezničkog putničkog prometa cestovnom prometu na cestama koje nisu autoceste, brzina putovanja vlakova (komercijalna brzina) treba biti 60-70 km/h na lokalnom i regionalnom prometu i 90 km/h na daljinskim linijama. Da bi željeznica bila konkurentna autocesti, tada se treba izgraditi dvokolosiječna pruga, s 160 km/h najvećom brzinom, odnosno komercijalnom vrzinom 100-110 km/h. Uz to pruga mora biti elektrificirana i opremljena suvremenom SS i TK tehnikom. Kapaciteti pruga trebaju biti takvi da omogućuju potrebni broj i frekvenciju vlakova i uredno održavanje izvršenja voznog reda.To su osnovne smjernice EU prometne politike da bi se u potpunosti stvorili identični tržišni uvjeti za nadmetanje između cestovnog i željezničkog prometa. Vidite i sami da ti preduvjeti nisu ostvareni i da se na tržištu prometnih usluga u ovom trenutku ne mogu odvijati fer i ne diskriminirajući uvjeti između ceste i željeznice.U uvjetima kad je željeznička infrastruktura u relativno lošem stanju, a prijevoznici imaju problema

s nedovoljnim brojem i kvalitetom prijevoznih sredstvima i njihovim održavanjem, tada korisnik željezničke usluge željeznicu ne doživljava kao atraktivnom i poželjnim sredstvom prijevoza. U tim uvjetima čak ni razina cijene prijevozne usluge ne može učiniti značajan pomak u atraktivnosti željezničkog prijevoza. Izlaz iz takve situacije je u dugoročnom ulaganju dok se navedeni preduvjeti ne ostvare. Do tada željeznički putnički promet treba preživjeti. Putnički prijevoznik krenuo je ispravnim smjerom, obnavlja prijevozni park i uglavnom se orijentirao na motorne vlakove koji su atraktivni i fleksibilni u eksploataciji. Pri tomu je nabavka vlakova od domeće industrije što se povoljno odražava na tvrtke koje sudjeluju u izradit tih vlakova. Koliko imam informaciju takva politika se nastavlja i to je za svaku pohvalu. Na takav način putnički prijevoznik može biti ozbiljan takmac na budućem liberaliziranom tržištu. Putnički prijevoznik mora poraditi na poboljšanju organizacije poslovanja i smanjiti troškove poslovanja, kako bi bio efikasniji i spremniji za tržišnu utakmicu s potencijalnim konkurentima na tržištu.Veliki problem za putničkog prijevoznika je nepostojanje kapaciteta za njegu, održavanje i popravke vlakova, tzv. tehničkih - putničkih kolodvora. Prama saznanjima koja imam izgradnja takvog kapaciteta stajala bi 40-50 milijuna EUR-a, a to putnički prijevoznik vjerojatno nije u stanju sam realizirati. Izlaz bi mogao biti na način da se osmisli projekt i prijavi EU, pa da se vidi da li bi mogla povući sredstva za tu namjenu iz EU fondova. Svojedobno je Svjetska banka odobrila kredit ŽTP-u Zagreb (mislim da je to bila 1986. godina) u iznosu oko 40 milijuna USD, napravljena je dokumentacija za lokaciju Borongaj, ishođena je građevinska dozvola koja je čak 2 puta produljivana, ali do realizacije nije došlo iz meni nepoznatih razloga.Koliko je meni poznato, u teretnom prijevozniku se nije prišlo na način

da obnovi vozni park vjerojatno je izostala pomoć države, pa se sada nalazi u nezavidnoj situaciji. Koliko znam novi prijevoznici koji su na tržištu su dijelovi velikih prijevoznih kompanija u susjedstvu i s te strane imaju značajnu pomoć i potporu. Posluju vrlo racionalno i na suvremen način i među njima će se razviti oštra konkurencija na prijevoznom tržištu.Ovaj opis djelomično oslikava stanje, međutim detaljnije podatke imaju prijevoznici.

Željeznicu su zapostavljale sve dosadašnje vlade iako bi RH od razvoja željezničkog prometa imala višestruke gospodarske i društvene koristi. Molimo komentar kovanice s nedavnog skupa “Željeznica, generator rasta - da ili ne?”Upoznat sam sa održavanjem konferencije „Željeznica – generator rasta? Da ili ne?“ koja je održana na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu 9. svibnja 2019. Bio sam spriječen i na samoj konferenciji nisam sudjelovao. Prema informacijama o diskusijama i zaključcima s Konferencije mogu kazati da su dobro detektirani problemi i da su predložene dobre sugestije za dalje aktivnosti.

Kada bi domaća industrija, izvođači i dobavljači cjelokupne opreme za željeznicu (infrastrukturu i prijevoznike) mogla osigurati preko 90 % svega potrebnog i kada bi ina dobila sve radove i opremu, kako je to bilo u razdoblju 1980.-1990., tada bi moj odgovor na to pitanje bio da bi izgradnja i obnova željeznice mogla biti veliki generator rasta u Hrvatskoj. Stanje danas na tom području nije takvo kakvo je bilo u navedenom razdoblju, a znatno su se promijenile i okolnosti, Hrvatska je dio EU, i EU postaje glavni izvor financija za izgradnju i obnovu željeznice, ali sve se odigrava po pravilima EU. Što se prije prilagodimo tim uvjetima, tada će se moći povući veći dio novca za tu

namjenu, a Hrvatska bi iz toga mogla imati značajan impuls razvoju.

Željeznica je mogla biti generator rasta, a mišljenja sam da to još i može biti, ali glavna prilika je propuštena. Kako je netko na Konferenciji koju spominjete napomenuo da se u ceste intenzivno ulagalo, dok se željeznica održavala na minimalnim životnim funkcijama, to i po mojim saznanjima odgovara stvarnom odvijanju događaja. Kada se ulazilo u projekt izgradnje i obnove prometne infrastrukture dalekih 1990.-tih godina (još u vrijeme trajanja Domovinskog rata), vodilo se s smjernicama Europske zajednice (mada Hrvatska nije bila punopravni član te zajednice) da u prometnu infrastrukturu u zemljama kandidatima za EU treba ulagati do 2 % BDP-a. Prava ekspanzija ulaganja u prometnu infrastrukturu (uglavnom ceste) uslijedila je kod nas nakon 1997. godine.

Pri tomu su dolazile ozbiljne preporuke iz Europske zajednice da se u infrastrukturu treba ulagati izbalansirano i što je moguće više uravnoteženo, kako bi se izbjegla loša iskustva iz bogatih zemalja Europe da se u neke grane previše ulagalo (naročito ceste) i da tako uloženi kapital ostaje zarobljen duže vrijeme dok promet ne dosegne te veće kapacitete.

Te preporuke su usvojili stvaraoci Strategije prometnog razvitka u Hrvatskoj (osobno sam bio uključen u te aktivnosti kao direktor razvoja na HŽ, zajedno sa oko 30 stručnjaka sa željeznice, a na Strategiji je radio tim iskusnih stručnjaka svih struka i Znanstveni savjet za promet HAZU). Strategija je izrađena krajem 1997., usvojena u Vladi RH i Saboru RH (12. 11.1999.), te javno objavljena (NN 139, 16.12.1999.). Zašto se Strategija proučavala 2 godine i onda usvojena neposredno prije izbora u neizmijenjenom obliku osobno ne

AK

TUA

LNO

AK

TUA

LNO

NA PERONU NA PERONU


12 13A

KTU

ALN

OA

KTU

ALN

Omogu dokučiti i shvatiti.

Upravo vodeći se željom ostvarenja održivog razvitka prometne infrastrukture, u Strategiji je predloženo da se od planiranih ulaganja od 19,9 milijardi USD u razdoblju 1998. - 2010. godina u ceste uloži 40 %, željeznicu 25 %, pomorski i riječni promet 20 %, zračni promet 5 % i suvremene transportne tehnologije 10 %. Kumulativno izdvajanje iz BDP-a za promet prosječno je predviđeno oko 5 % godišnje u tom razdoblju.

Hrvatska je u više od 12 godina ulagala blizu 5 % BDP-a (projekcija rasta BDP-a u tom razdoblju bila optimistična i iznosila je 6 %), a od toga je više od 80 % ulagano u

cestovnu infrastrukturu. Izgrađeno je oko 1.000 km autocesta i brzih cesta.

Prema tomu zaključci u smislu da nismo imali strategiju, da nije bilo novaca, da je netko “zločesti” ulagao samo u ceste i da “mi” ništa nismo mogli itd. nisu istiniti ili onaj koji to govori ne zna činjenice.Samo bih naveo jednu mogućnost koja nije iskorištena, koju sam kao direktor razvoja predlagao jer nije bilo novaca za izradu dokumentacije za razvoj i obnovu željezničke infrastrukture i prijevoznih sredstava. Prijedlog je bio da se npr. program izgradnje autocesta malo usporio i da se npr. nije izgradilo 15 - 20 km autocesta, novac se mogao preusmjeriti u željeznicu i to u izgradnju teretnih vagona i putničkih garnitura, lokomotiva i dijelova

opreme za pruge (ono što smo mogli proizvoditi domaćom industrijom), tehničkog putničkog kolodvora, te u izradu dokumentacije za izgradnju željezničke infrastrukture. Rezultat bi bio da bismo u potpunosti obnovili i upotpunili prijevozne kapacitete putničkog i teretnog prijevoznika i pripremili ih za privatizaciju, a u isto vrijeme bi maksimalno zaposlili domaću industriju koja bi u to bila uključena, a s druge strane pripremili bi projekte za izgradnju željezničke infrastrukture i iste unijeli u prostorne planove. U infrastrukturu željeznice nije se ozbiljno ulagalo jer nije bilo pripremljene dokumentacije. Tada bismo iza 2010. godine spremno dočekali izazove koji su proizašli iz našeg ulaska u EU. To sam govorio iz iskustva u radu na infrastrukturi

željeznice u samom početku moga rada na željeznici. Tada je željeznica u proračun Hrvatske vraćala velika sredstva prve 3-4 godine nakon početka ciklusa ulaganja, jer nije bila pripremljena za nagli val investicija. Ubrzo se takvo stanje popravila i radovi su krenuli punim intenzitetom.

Znači netko tko je trebao nadzirati trošenje novca na državnoj razini u razdoblju 1997.-2010. i kasnije trebao je reagirati i usuditi se kazati, “čekajte malo, imamo prometnu strategiju a mi ju uporno godinama kršimo”. Ja takav glas nisam čuo u to vrijeme, a mijenjale su se razne političke opcije na vlasti. Osobno sam izdao nekoliko članaka na tu temu na raznim znanstvenim skupovima i konferencijama, ali bez ikakvog rezultata i odjeka.

Kada govorimo o željeznici kao generatoru rasta, moram spomenuti činjenicu kako se to radilo kada sam ja došao na željeznicu kao pripravnik (1977. godine) do 1990. godine. Odmah sam se zaposlio u specijaliziranoj organizaciji za vođenje investicija na željeznici. U tom poduzeću radilo je i do 100 stručnjaka raznih struka (uglavnom visoke stručne spreme), koji su vodili kompletni proces od pisanja projektnih zadataka za projekte do izgradnje objekata, nadzora i njihove predaje tadašnjom upravi ŽTP-a Zagreb. Svi zaposlenici su se plaćali iz prihoda koji se stečeni realizacijom investicija (nisu bili na državnom proračunu). Tadašnji program realizacije željeznice bio je značajan, a za željeznicu je domaća industrija proizvodila preko 90 % opreme i materijala. Od vagona, lokomotiva, opreme za pruge (SS, TK, KM, EVP), tračnica, pragova, šljunka, tucanika i dr., odnosno svih komponenti za željeznicu. U tom razdoblju ulaganja u željeznicu su bila značajan generator razvitka države. Sve su izvodile hrvatske tvrtke a sve potrebno naručivano je od poduzeća unutar tadašnje države.

Da li to stanje danas možemo preslikati u sadašnju stvarnost? Nažalost ne možemo. Međutim možemo učiniti druge stvari, koje nije moguće ukratko opisati, pa bi tu temu trebalo detaljnije obraditi ako postoji zanimanje od više autora. Za to bi trebalo odvojiti vremena za neku drugu priliku.

Svejedno nismo daleko od istine kad konstatiramo kako su željeznice tvrtke u RH su izrazito neučinkovite. Primarni uzrok neučinkovitosti temelji se na malim brzinama zbog zastarjele infrastrukture. Ima li istine u tom jedinom uzroku ili ih ima i drugih jednako značajnih?Brzina prijevoza ima mnogo veći utjecaj u putničkom prometu. U teretnom prometu vladaju drugačije zakonitosti. Brzine sam prokomentirao i prethodnoj točci, a cijelu temu bi trebalo detaljnije proanalizirati.Izravni odgovor bi bio da su male brzine dijelom uzrokom neučinkovitosti i atraktivnosti u putničkom prometu. Međutim atraktivnost neke usluge čine i drugi čimbenici kao što su: komfor i čistoća vlakova, frekvencija polazaka (broj vlakova na nekoj liniji), točnost prometa (održavanje voznog reda), tako da analiza tih čimbenika mogla dati odgovor na pitanje o atraktivnosti i učinkovitosti.U teretnom prometu brzina ima utjecaj i ona mora biti u rasponu 60-100 km/h. Kod teretnog prometa značajniji je kapacitet pruge, razvijenost logistike, snažni izvori prometa i mogućnost preusmjeravanja tranzitnog prometa, a to je jedna opsežna tema.

Zbog neprikladnosti, dotrajalosti, zastarjelosti i dugogodišnje zapuštenosti željezničke infrastrukture, za dostizanje navedenih ciljeva potrebna su velika financijska sredstva, a za neke i veliki graditeljski zahvati. O kakvim se iznosima radi i može li ih RH uopće osigurati?To pitanje je jako kompleksno. Trebalo bi napraviti analizu potreba,

cijene izgradnje i mogućnosti države. Prema sadašnjim saznanjima radi se o iznosima preko deset milijardi EUR-a. Hrvatska je za sada prihvatila način koji nudi EU, a to je da za glavne pruge na EU TEN-T mreži koje su ušle u planove razvoja infrastrukture EU, EU daje 85 % nepovratnih sredstava, a domicilna država daje 15 %. Ostali EU fondovi su za povećanje mobilnosti i regionalne povezanosti, te fonda koji podupire konkurentnost i koheziju tu možda mogu ući i ostale pruge koje nisu na mreži glavnih TEN-T koridora.Sada će se raditi na razini program za slijedećih 7 godina, koji će pokrivati glavne investicije u infrastrukturu u do 2030. godine. Tko uđe u program može se nadati da će sredstva doći u razdoblju do 2030. godine. Preduvjet za bilo kakvo financiranje od EU je izrađena i prihvaćena dokumentacija na svim razinama i njeno prihvaćanje od države. Tada slijedi unos u prostorne planove i zemljišne knjige. Ako to nemate pripremljeno ne možete nominirati neki projekt vezan uz željeznicu za EU financiranje. Dotična pruga treba biti unesena u mrežu EU. To su preduvjeti.Pa ako i sami kao država želite nešto financirati i graditi bez udjela EU fondova moramo imati dokumentaciju i unesene objekte i pruge u prostorne planove. To što radite također mora biti usuglašeno s EU prometnom mrežom i parametrima za njihovu izgradnju. Sve ostalo su želje i prazne priče i ne treba se čuditi zašto nešto nije urađeno, a nisu odrađeni osnovni elementi. Najlakše je za neuspjeh i neučinkovitost kriviti nekog drugog ne navodeći tko je to i zašto.

RH se još 1999. strateški odredila prema ulaganjima u pojedine prometne grane. Kroz to vrijeme cestovna mreža se pretvorila u izvrsnu, a željeznička u jako lošu i neodržavanu. Vidite li u narednom vremenu bolje prilike za modernizacije željezničke mreže?Tu temu smo obradili ranije što se tiče neusklađenosti ulaganja u prometne grane do sad u Hrvatskoj. Prilike postoje. Tu opet trebamo

NA PERONU NA PERONU


14 15

krenuti od strategije prometnog razvitka prometa u Hrvatskoj. Obnovljena verzija tog dokumenta izrađena je i prihvaćena 2017. godine (za razdoblje 2017.-2030.) u Saboru RH, a dobila je potporu EU preko Jaspersa. U strategiju je preslikana mreža paneuropskih koridora-PE (koja je prihvaćena 1997. godine) i implementirana na dio TEN-T (Transeuropean Network-Transport) mreže u RH. Način na koji bi se mogao dalje mogla razvijati TEN-T mreža glavnih koridora u Hrvatskoj i susjednim zemljama prikazana je na slici 6. Ta karta izašla je na službenoj stranici EU, i to u odjelu koji se bavi razvojem mreže (TEN-tec). Ta karta je ubrzo nestala s internet domene, ali ja sam ju uspio skinuti. Ona je vjerojatno rađena na temelju naših zahtjeva o mogućem proširenju TEN-T glavne mreže koridora, a da su u tu mrežu ubaci i bivši X. koridor PE mreže i Jadransko-

jonski koridor. Iz HŽI smo predlagali (dok sam ja bio zaposlen) da se ubaci i X.a koridor (Zagreb-Krapina-Graz), ali taj prijedlog nije usvojen, vjerojatno zbog snažnog protivljenja Slovenije. Autor je te koridore prikazao kao moguće proširenje mediteranskog koridora, jer se vjerojatno ne predviđa proširenje mreže u smislu ubacivanja novih TEN-T koridora. Međutim i to rješenje je za nas potpuno prihvatljivo (trebalo bi se potruditi da se još ubaci X.a i veza Rijeka-Trst, jer bi to ujedno bio početak Jadransko-Jonske pruge, koji bez toga dijela počinje u Rijeci, pa otpadaju vrlo važne zemlje na tom koridoru kao što su Slovenija i Italija). Važno je da vam je koridor ucrtan u mrežu glavnih koridora, jer to vam je preduvjet da se uopće pojavite s zahtjevom za financiranje. Sada kada će RH predsjedati EU, bilo bi vrlo važno da se ta karta s proširenjem koridora u Hrvatskoj usvoji kao službena karta EU TEN-T mreže glavnih koridora.

Hrvatskoj je u interesu da se u EU mrežu TEN-T glavnih prometnih koridora uključe tri kompleksna infrastrukturna projekta koji su prikazani na slici 7. Već za slijedeći broj najavljujemo nastavak razgovora o nekim specifičnim željezničkim temama (razvoj željezničkog čvora Zagreb), a do tad umjesto zaključka molimo da našim čitateljima uputite prigodnu božićnu i novogodišnju poruku.Svim čitateljima želim zdravlje i mnogo osobne sreće i da u slijedećoj godini ostvare barem dio planova i potreba koje su naumili i zaželjeli.

Slika 7.: Tri kompleksna infrastrukturna projekta u Hrvatskoj

Ovo nije scena iz foršpana najnovijeg nastavka serijala o James Bondu mada svaki njegov film počinje sličnom scenom, nego okom kamere kroz famoznu i ružnu rupu u kontejneru, budućem radnom mjestu skretničara na A strani. Zabilježena reakcija našeg skretničara Mileta koji se po tko zna koji put zapitao kako će provoditi smjene u takvoj ruševini od kontejnera... Našao se naš Mile u starom narodnjačkom hitu “Ide Mile Lajkovačkom prugom” i ne silaze mu od tada stihovi te pjesme sa usana, sam sebe tješi... Složili smo se u jednom, uvijek može biti gore, nažalost.Sjećate li se priče o kontejneru za prometno osoblje u kolodvoru u izgradnji Sveti Ivan Žabno koji je

prokišnjavao itd., e ovaj konetjner ga je nadmašio u svakom pogledu, lošem naravno. Ne može kamera nažalost zabilježiti smrad po vlazi i ustajalosti, ne vidi se koliko je oplata napuhnuta, natopljena vlagom, ali skretničari će imati čast biti smješteni upravo u takvom kontejneru, ni krivi ni dužni...Ne bi to tako strašno djelovalo da u sklopu istog projekta noćni čuvari izvođača radova nisu dobili uz svesrdno zalaganje naših nadređenih za boravak noću blok kućicu ll kolodvora Križevci, malu građevinu gdje su dobili i našu grijalicu koja bi sad trebala zagrijati nekoliko puta veći, vlažniji i smrdljiviji kontejner. I to su dobili popraćeno prigodnim dopisom - da im uručimo svaku večer ključ

itd. Bit će zanimljivo vidjeti kad dođe dan da skretničari započnu službu u tom kontejneru hoće li itko uložiti truda da taj prostor i prilaz njemu budu dostojni ljudi koji će tamo raditi...Da, ljudi, jer naši su skretničari prije svega ljudi, a ovakav kakav je taj kontejner nije dostojan da u njemu netko boravi i radi.A dotada naš Mile i dalje pjevuši svoju pjesmicu, a budući da je dobio na rad pod nadzorom kolegu koji će biti kod nas na zamjeni skretničara i slijedeći stih dobrog starog narodnjaka “drži vodu”, kaže: “.. ide Mile sa još jednim drugom... “

IDE MILE...FOTO: Marinko SirovecPIŠE:Marinko Sirovec

AK

TUA

LNO

NA PERONU NA PERONU


16 17

Domagoj, reci nam nešto o sebi.Zovem se Domagoj Jozinović, rođen sam 24. 2. 1993.g u Vinkovcima. Živim u Otoku s obitelji. Osnovnu školu završio sam u Otoku, a srednju Željezničko-tehničku školu u Moravicama, smjer “Tehničar za željeznički promet“.

Od kuda ti ideja, odnosno želja za pozivom prometnika vlakova?Mislim da ideja o upisivanju željezničke škole nije došla onako slučajno, moja povezanost sa željeznicom kreće još iz ranog djetinjstava. Obiteljska kuća u kojoj živim nalazi se svega nekoliko metara od željezničke pruge. Kao klinac sam

svakodnevno promatrao vlakove koji bi jurili pored kuće, a osim toga na neki način nastavljam i obiteljsku tradiciju, otac mi je zaposlen na HŽ-u, a isto tako bio je i ujak koji je nedavno otišao u mirovinu.

Koliko znam, po završetku školovanja nisi odmah došao na željeznicu, je li ovo tvoje prvo zaposlenje ili si već imao radnih iskustava?Srednju školu sam završio 2011.g., nakon dugog čekanja i neizvjesnosti ove godine mi se ostvarila želja da se zaposlim kao prometnik vlakova, što sam oduvijek i želio. Nakon srednje škole pa sve do ove godine radio sam

nekoliko poslova: 4 godine sezonski posao na moru, nakon toga rad u drvnoj industriji, da bih 2018. godine počeo raditi kao pomoćni pružni radnik u Pružnim građevinama. U tih godinu dana završio sam prekvalifikaciju za strojovođu i tu sam ostao raditi sve dok se nije pojavio natječaj za prometnika vlakova. Kada su objavljeni rezultati natječaja, sreći nije bilo kraja i sada radim ono što volim i želim.

Sada odrađuješ pripravnički staž, kakvi su tvoji prvi dojmovi, budući da je prošlo neko vrijeme nakon završetka školovanja?Pripravnički staž za prometnika vlakova počeo je 15. 7. 2019.g u kolodvoru Spačva. Od početka staža pa do sada prošlo je nepunih 4 mjeseca, ali sa sigurnošću mogu reći da ovaj posao želim raditi zauvijek. Dojmovi su više nego dobri. Budući je od završetka škole prošlo osam godina, još uvijek nisam sve zaboravio, ali sam svjestan da treba još puno truda i vremena da bi sve sjelo na svoje mjesto.

Jesi li zadovoljan svojim mentorom?Za mentora sam dobio gosp. Zvonka Ažića te sam iznimno zadovoljan trudom koji on ulaže u mene i moje buduće znanje. Kako se ono kaže - budnim okom prati svaki moj korak. Nemam nikakvih primjedbi, kao ni za ostale zaposlenike kolodvora, svi su voljni pomoći i pokazati kada nešto zaškripi.

Imaš li kakva očekivanja u budućnosti kao prometnik vlakova?Nadam se da ću nakon završenog stažiranja dobiti stalno zaposlenje na HŽ-u kao prometnik vlakova te da ću svoj posao odrađivati odgovorno i još dugi niz godina.

Ukoliko ste ljubitelj serije „Seinfeld“ svakako Vam je poznat George Constanza. Njegovo razmišljanje o sadržaju serije svodi se da je to „priča o ničemu“. No svakome tko je gledao seriju jasno je da ovdje ima puno jednostavnog sadržaja o uobičajenim životnim situacijama i apsurdima koji svakodnevno otežavaju život glavnim junacima.Slično razmišlja naš sugovornik u ovom broju Jure Rašić. Na prvi dojam čini se kako osim posla i nema previše sadržaja u njegovom životu, a onda kada se malo zapričate s čovjekom, vrlo brzo shvatite da je to priča s itekako puno sadržaja.Cijeli radni vijek, rukovaoc manevre Jure Rašić, radi a kakvih sedam osam godina s obitelji je i živio na ranžirnom kolodvoru. Već na samom početku karijere, od starijih kolega dobio je jedan savjet:- „Na ranžirnom kolodvoru sam os 5. ožujka 1985. Prikupio sam 39 godina radnog staža, a s beneficijom čak 46

godina. Imao sam 21 godinu kada sam počeo raditi i stariji su mi kolege, vidjevši kako ja trčim da sve što prije završim, savjetovali da stanem i sve radim polako jer inače neću dočekati mirovinu na željeznici. I doista je tako pogotovo sada kada me stišću bolesti vidim koliko su dečki bili u pravu – samo lagano i sigurno i sve se stigne napraviti. Tu sam lekciju savladao za godinu dana i još mi svega 21 mjesec nedostaje do pune mirovine.Na ranžirnom kolodvoru nema radnika mlađih od 45 godina, a ovi stariji itekako moraju paziti da ne izgube zdravstvenu grupu:- „Posla ima puno, noćas dečki nisu sjeli do 3 sata u noći. RCC i PPD rade sve više i više, pa treba vuči, prevući i pratiti strojovođu na lokomotivi i pješice natrag… Vlakovi se prerađuju, obrađuju, vagoni se „skidaju“ i nije lako. No tko te pita? Jer ako izgubiš zdravstvenu grupu - nema porte - ideš čistiti skretnice…Uz to ljudi je premalo, a ne očekujemo da ćemo

dobiti nove radnike.Danas obitelj Rašić živi nedaleko od Palače pravde i od restorana „Trnjanka“ ( op.a.orijentir za naše direktore vjerne čitatelje časopisa). No premda će za sebe reći kako je jedan od rijetkih Posavaca koji nije zidar, ipak je 1989. u rodnim Mišincima napravio kuću. I kada je u travnju 1992. imao zakazanu svadbu, rat je sve preokrenuo. - „Izbjegli smo u ožujku 1992. Kupili smo zemljište u Dugom Selu, digli etažu i ubrzo sve prodali. Bili smo podstanari, a sedam osam godina živjeli smo u barakama na ranžirnom kolodvoru. Bilo je dobro, a neki susjedi govorili su kako im je život u barakama bio jedan od boljih perioda u životu.“Općepoznata je činjenica kako većina radnika na ranžirni kolodvor putuje izdaleka. Jure Rašić je u to vrijeme doslovno živio na radnom mjestu. Od kuće u Mišincima nije ostalo ništa:- „Kuća je doslovno sravnjena sa zemljom i sve je prekrila trava. Kada sam nakon dvadeset godina vidio mjesto na kojem je nekada bila kuća, zapitao sam se kome sam se tako jako zamjerio. Bilo kako bilo, 2002. godine kupili smo ovaj stan, a kada smo se uspjeli riješiti kredita stekli smo i kuću u Lupoglavu iza Dugog Sela. Ta će kuća kada tad dobro doći.“Svi članovi obitelji rade. Supruga Iva radi kao šefica kuhinje, a djeca Marina i Stefan rade i studiraju, uz napomenu da Stefan radi kao kondukter u HŽ Putničkom prijevozu. Tu je i maltezer Don.- „Još malo pa će doći umirovljenički dani. Malo ću šetat i lagano ću se igrati s unukom, a ako Bog da bit će ih još. S društvom volim zapjevati naše izvorne narodne pjesme. I što ćeš moraš biti zadovoljan.“

OVO ŽELIM RADITI ZAUVIJEK KUHAN I PEČEN NA RANŽIRNOM KOLODVORURAZGOVARAO: Dinko AlilovićFOTO: Dinko Alilović

PIŠE: Branimir ButkovićFOTO: Branimir Butković

NA PERONU NA PERONU


18 19

Žarko Bančić, skretničar Varaždin:

Članovima SPVH, njihovim obiteljima , puno radosti i zdravlja u Novoj Godini i sretne i mirne blagdane.

Zlatko Rister, prometnik vlakova u kol. Zdenci-Orahovica

Svim svojim kolegicama i kolegama, kao i svim

zaposlenicima HŽ Infrastrukture, želim svako dobro povodom božićnih i novogodišnjih blagdana!

Zoran Bakšaj, nadzorni skretničar Varaždin

Sretan Božić i Nova godina sa željom da nam

bude bolja od ove na izmaku

Đuro Đerfi, prometnik vl. u kolodvoru Vukovar

Svim djelatnicima HŽ Infre želim blagoslovljen Božić i sretnu novo 2020.

godinu!

Ivan Hrbak, skretničar u kol. Čačinci

Sretnu i uspješnu 2020. godinu te blagoslovljen Božić želim svim svojim kolegicama i kolegama i

njihovim obiteljima!

Stjepan Crnjak, prometnik vlakova u kolodvoru Vinkovci

Sretan Božić i sretnu novu 2020. želim svim

kolegicama i kolegama!

Miro Flegar, prometnik Varaždin

Članovima SPVH u Novoj godini želim puno

zdravlja, sreće i ostvarenje svih snova.

Miroslav Ažić, prometnik vlakova u kolodvoru Vinkovci

Blagoslovljen Božić i sretnu novu 2020. godinu

želim svim djelatnicima HŽI-a!

Tomo Hamaček, prometnik vlakova u kol. Slatina

Svim kolegicama i kolegama čestitam Božić

i želim puno uspjeha u novoj 2020. godini!

Niko Dogančić, prometnik vlakova u

kolodvoru Spačva

Sretan Božić i uspješna 2020. godina!

Ivica Skokić, nadzorni skretničar u kol. Osijek

Povodom Božića, božićnih i novogodišnjih blagdana,

svim djelatnicima HŽ Infrastrukture želim puno

zdravlja i sreće!

Krešimir Belak, školski instruktor u kolo. Knin

Svim kolegicama i kolegama svako dobro

povodom Božića, božićnih i novogodišnjih blagdana.

Mario Marčun, prometnik Varaždin

Sve najbolje za Božić i Novu godinu, puno

zdravlja, radosti i mira.

Zoran Main, prometnik vl. u kol. Cabuna

Svim vrijednim djelatnicama i

djelatnicima HŽI želim čestit Božić te sretnu i blagoslovljenu novu

2020. godinu!

Stjepan Županić, portir Varaždin

Sve najbolje za Božić i Novu godinu, puno

zdravlja i radosti

Mario Perković, prometnik vl. u kolodvoru Vinkovci

Sretan Božić i sve najbolje u 2020. godini svim

djelatnicima HŽI!

Savo Ilić, skretničar u kol. Erdut

Svim željezničarima želim sretan Božić i novu 2020.

godinu!

Željko Mrčela, nadzornik skretnica u

kolodvoru Knin

Sretan Božić i Nova Godina svim radnicima HŽ

Infrastrukture.

ČESTIT BOŽIĆ I NOVA GODINA

NA PERONU NA PERONU


20 21

ZLATKO PRANIĆZLATKO PRANIĆprometnik vlakova u kolodvoru Unešićprometnik vlakova u kolodvoru Unešić

Kolega Zlatko zahvaljujemo Vam se što se odazvali na ovaj razgovor. Molimo Vaš osvrt na činjenicu biti željezničar. Sjećate li se najvažnijeg poticaja za vaše opredjeljenje i dolazak na željeznicu?Potječem iz obitelji željezničara, na željeznici su mi bili zaposleni otac, stric, brat, stričevi i dobar dio rodbine.

Od malena sam se divio prometnicima vlakova, njihovoj uniformi, važnosti posla i ulozi prometnika. Kako sam zavolio to zanimanje još u osnovnoj školi tako sam odlučio da ću biti prometnik vlakova.

Svima nama ti željeznički počeci su ostali u sjećanju. Što najviše

pamtite iz tog vremena?Iz te početne faze mog željezničkog puta sjećam se da je bilo neusporedivo više posla nego danas. U kolodvoru Solin u kojem sam stažirao bilo je posla preko glave, radnika je bilo puno više nego danas. U ono vrijeme većina kopnenog prijevoza je išla željeznicom, što danas nije slučaj.

RAZGOVARAO: Ivica StojakFOTO: Ivica Stojak

ZLATKO PRANIĆprometnik vlakova u kolodvoru Unešić

TREBA NAM VIŠE VJEREZlatko Pranić rođen je 29. rujna 1971. godine u Drnišu, odrastao je i živi u Unešiću gdje je završio osnovnu školu. Nakon završene osnovne škole 1986. godine upisuje se kao stipendist u tadašnji Željeznički obrazovni centar u Zagrebu za zanimanje Tehničar za željeznički promet i transport koje uspješno završava 1990. godine. Nakon završene škole Zlatko se zapošljava kao pripravnik u kolodvoru Unešić te se vrlo brzo prebacuje u kolodvor Solin koji je u to vrijeme imao veliki obrt vagona što je danas nepojmljivo. Tada se vodilo računa da se mladi ljudi uče u najvećim kolodvorima. Nakon autorizacije raspoređen je u kolodvor Unešić gdje je dočekao početak Domovinskog rata. Kao dragovoljac u studenom 1991. godine javlja se u obranu Domovine. Ž

ELJ

EZ

NIČ

AR

I SU

STV

AR

ALI

LIJ

EP

U N

AŠU

ŽE

LJE

ZN

IČA

RI S

U S

TVA

RA

LI L

IJE

PU

NA

ŠU

NA PERONU NA PERONU


22 23Ž

ELJE

ZN

IČA

RI SU

STVA

RA

LI LIJEP

U N

AŠU

ŽE

LJEZ

NIČ

AR

I SU STV

AR

ALI LIJE

PU

NA

ŠUŽ

ELJ

EZ

NIČ

AR

I SU

STV

AR

ALI

LIJ

EP

U N

AŠU

ŽE

LJE

ZN

IČA

RI S

U S

TVA

RA

LI L

IJE

PU

NA

ŠUKamionski prijevoz je uzeo većinu tereta i željeznica danas ima sporednu ulogu u odnosu na prijeratno vrijeme.

Sudionik ste Domovinskog rata. Kad ste se uključili?U Domovinski rat se uključujem kao dragovoljac u studenom 1991. godine u 113. Šibensku brigadu. Nakon dva mjeseca sudjelovanja u obrani zapovjedništvo brigade donijelo je odluku da se razvojače svi branitelji koji nisu odslužili vojni rok i da se najprije upute na služenje vojnog roka. Povod toj odluci je bila pogibija kolege koji nije odslužio redovnu vojsku. Nakon razvojačenja vraćam se na HŽ te nakon kraćeg rada odlazim na služenje vojnog roka u veljači 1993. godine. Nakon odsluženja vojnog roka u prosincu 1993. godine vraćam se na radno mjesto prometnika u kolodvor Unešić do travnja 1994. godine kada se ponovno dobrovoljno javljam u HV tada u 142. brigadu HV u kojoj ostajem do kraja 1995. godine.

Nešto je poslužilo kao poticaj, odnosno razlog za vaše uključenje. Što je Vas potaklo?Potaknu vas slike razaranja Hrvatske, pad Drniša, izbjeglice koje nemaju više svojih domova, razrušeni snovi, propuštena mladost i još sto drugih razloga. Unešić je u vrijeme najžešće agresije bio zadnja linija obrane, nije bilo vremena za čekanje a i nije nas imao tko braniti osim sami sebe i to su bili dovoljni motivi.

Obično se svi sjećamo prvih dana, tako vjerojatno i Vi čuvate sjećanja na te prve ratne dane.Iz tih prvih ratnih dana sjećam se zanosa i vjere koju smo imali. Hrvatska vojska je bila u nastajanju i nije raspolagala s velikim količinama oružja ali to je nadoknadilo veliko srce hrvatskog vojnika. Samo hrabrost i odlučnost spriječila je kompletnu okupaciju Hrvatske na samim početcima rata. To je bilo kada nismo razmišljali o budućnosti već smo živjeli dan za dan. Žao mi je jedino sto smo

NA PERONU NA PERONU


24 25

najbolje vrijeme za život tj. pet godina potrošili na rat, ali kad je rezultat toga dobivena nezavisna hrvatska država onda je sve puno lakše. Ponos i sreća nakon što je oslobođen Knin ne može se sa ničim usporedit. To je bilo vrijeme kada smo živjeli svi kao jedan, nije bilo ljubomore i zavisti.

Divim se i podržavam braniteljsko jedinstvo. Kakvi su Vaši odnosi s ljudima s kojima ste bili u ratu, jesu li se stvorene neke posebne veze sa suborcima, jesu li te veze drugačije od onih prijateljstava prije rata? Prijateljstva koja su sklopljena u ratnim vremenima su posebna prijateljstva koja su i dan danas neraskidiva. Kada ste s nekim na prvoj liniji i znate da vam on može spasiti život onda to prijateljstvo ima posebnu nit.

Osim dobrih stvari jasno je kako postoje i problemi koji opterećuju branitelje. Imate li ideju ili poruku kako bi se njih moglo rješavati?Danas mi smeta ova podijeljenost i netrpeljivost, kao da nam treba nešto loše da se desi pa da opet počnemo živjeti zajedno.

Nakon rata vratili ste se odmah na željeznicu?Na kraju 1995. godine nakon završetka svih ratnih operacija vraćam se na svoje radno mjesto u kolodvor Unešić i polako se uključujem u normalan svakodnevni život.

Nove generacije sve manje znaju o Domovinskom ratu i o braniteljima. Što biste im poručili?Tu moramo svi zajedno nastojati prenositi vrijednosti Domovinskog rata mlađim generacijama. Ja imam dva prekrasna sina kojima pokušavam usaditi vrijednosti Domovinskog rata jer je to dio hrvatske povijesti koji se nikada ne smije zaboraviti. Drago mi je što svaka generacija u osnovnoj školi jednom odlazi u posjet Vukovaru gdje se upoznaju sa strahotama rata i vremenom koje se nikada više ne bi trebalo desiti.

Bojite li se danas, sada nečega na poslu?Sada kada bi svi skupa trebali ljepše živjeti i uživati na poslu, nas svakodnevno bombardiraju o novim ukidanjima, uvođenju prekida službe,

a o povećanju plaće ne smijemo ni sanjati. Nadam se da će ovi novi Kolektivni ugovor biti bolji, barem u tarifnom djelu.

Aktivni ste u sindikatu?Trudim se doprinijeti kroz sindikalni rad u prvom redu na poboljšanju prava radnika. Kroz dužnost dopredsjednika podružnice Split nastojim pomoći radu SPVH u regiji Jug.

Kako ispunjate slobodno vrijeme?Slobodno vrijeme većinom provodim vodeći sina Duju svakodnevno na treninge u Split. Duje trenira u mlađim uzrastima nogometnog kluba Hajduk i pokazuje veliki talent. Ako se pronađe malo više vremena volim zaigrati nogomet koji sam aktivno igrao do 2006. godine u NK Zagora Unešić.

Poruka za kraj ovog razgovora?Za kraj mogu svima zaželjeti da budu živi i zdravi i da imamo što manje stresa kako u životu tako i na poslu.

ŽE

LJE

ZN

IČA

RI S

U S

TVA

RA

LI L

IJE

PU

NA

ŠUŽ

ELJ

EZ

NIČ

AR

I SU

STV

AR

ALI

LIJ

EP

U N

AŠU

Notorna je činjenica kako su praktični svi natječaji za zaposlenje namješteni „za nekoga“. I OK, to je tako i nitko se oko toga ne bi trebao previše uz-buđivati. Odmah ću reći da sam i sam davno zaposlen „preko veze“, tako da i ja imam „putra na glavi“. Ipak razlika je u tome da su se nekada mladi ljudi zapošljavali na niže pozicionirana rad-na mjesta, pa polako naprijed. Danas pak, kroz posao nedoka-zani kadrovi, dolaze „na koefici-jente“ i misle da nekaj kuže. Prije možda godinu dana u medijima je osvanuo članak kao je još prije završetka natječaja za posao u HŽ Infrastrukturi jedan mladac objavio na svom facebook profilu kako je dobio posao. Zanimljivo mi je bilo i kada je smijenjena peričičeva uprava. Žutom se kućom pronio glas kako na mjesto ravnateljice Ureda uprave dolazi „žena iz Sinja“. Hebote, kako znate? U to vrijeme u Korporativnim komunikacijama bili su raspisani natječaji za dva radna mjesta. Jadno s većom lovom i jedno sa sitnijom lovom. I da sve bude po propisima, i nara-vno kvalitetno odrađeno, leg-endarna Predsjednica osobno je ispitivala kandidate. Kvalitetan suradnik „Željezničara“ mag-istar novinarstva, sa dvadeset godina radnog staža u „Večernjem lis-tu“, poslom na HTV, znanjem par jezi-ka i da ne nabrajam dalje, hrabro se prijavio na natječaj i to za oba radna mjesta. Zanimljivo, nije niti pozvan na razgovor. Kada sam se zaposlio, običaj je bio da pripravnik prođe više odjela prije nego što se trajno udomi. Da-našnji Sektor za upravljanje ljud-skim potencijalima, nekada se zvao Kadrovski, opći i pravni poslovi i tu sam obilazio odjele. Sjedio sam tako u prizemlju s dvije drage pravnice,

Tatjanom Nikolić i Mirom Fudurić. U to vrijeme bio je raspisan natječaj za voditelja mikrofilmskog laboratorija koji se upravo bio instalirao u podru-mu Mihanovićeve. Prijavila su se i dva vrlo obrazovana kandidata, magistar elektrotehnike i magistar građevine. Naš građevinac, stariji čovjek sitnije građe, svako bi malo provirio kroz

vrata i plaho upitao: „Još ništa…“ I kako to obično biva niti jedan kandi-dat nije udovoljio uvjetima natječaja. Pobijedila je kanditatkinja s višom stručnom spremom, supruga dru-ga... Taj događaj mi se trajno urezao u sjećanje. No vratimo sa u sadašnjost. Prije možda pola godine „ispraznilo“ rad-no mjesto ravnatelja Hrvatskog žel-jezničkog muzeja. Oglas za popunja-vanje radnog mjesta po propisima je objavljen u Službenom vjesniku, u najboljoj vjeri da to nitko neće primi-

jetiti. No OZNA, sve dozna. I tako sam, želeći vidjeti kako ti natječaji zapra-vo u praksi izgledaju, ispunio molbu nalijepio marku i predao je Sektor za upravljanje ljudskim potencijalima. Kako bi konkurencija bila malo jača, o tome sam obavijestio i kolegu, diplomiranog arheologa pa se i on kandidirao. Prošlo je dosta vremena

i konačno smo kolega i ja poz-vani na intervju kako to proce-dura nalaže.Bez puno očekivanja došao sam u sobu na trećem katu. Očekivao sam mlade stručn-jake iz kadrovskih poslova. No dočekale su me tri moje vršn-jakinje, stare rokerice. Jedna radi dolje u prizemlju u Potenci-jalima, a dvije članice komisije bile su, hebote, moja bivša nadređena i moja sadašnja na-dređena službenica. To mi se čini malo uvrnuto, a uz to treba spomenutu da se mi uzajamno baš i ne volimo previše. One smatraju da sam ja blago reče-no jebivjetar, a ja pak mislim da su one zapravo netalentirane i blokiraju kreativni dio posla. No dobro, moram pošteno priznati da je razgovor bio vrlo ugodan. Nedostajala je možda, njima kava i cigareta, a ja bih bio pop-io nešto ljuto. Nakon mene u sobu je „pripušten“ kolega koji

mi je kasnije rekao da se i on ugodno družio. Neuobičajeno brzo dobili smo re-zultate. Lako predvidljivo, kolega i ja smo „popušili“. „Kandidatkinja“ je procijenjena kao bolje rješenje. Istina, „kandidatkinja“ je zapravo dobro rješenje, puno bolje od bivše ravnateljice. Uz to ona je meni draga osoba, jedna od rijetkih u okvirima moje službe, te joj stoga želim svu sreću. No da li je ona najbolje rješen-je, nisam posve siguran…

OSMIJEH NA LICU ULJEPŠAVA ULICUPIŠE: Branimir ButkovićFOTO: Branimir Butković

NA PERONU NA PERONU


26 27

On je najveća živuća legenda hrvatskog nogometa. Trenirao je sve veće hrvatske klubove, a najveći trag ostavio je u NK „Dinamu“ s kojim je osvojio najvažniji naslov u njegovoj povijesti. Kao izbornik udario je temelje hrvatske reprezentacije kakvu danas znamo, odvevši je u sam svjetski vrh, a gdje su je opet uglavnom njegovi učenici zadržali sve ove godine. Kao kruna svih njegovih uspjeha, prije nešto više od 2 desetljeća, od strane struke proglašen je najboljim trenerom svijeta. U svojoj pola stoljeća dugoj karijeri ostavio je trag kakav teško da će skoro biti nadmašen, obilježivši svojim radom jedno vrijeme u kojem je nogomet prije svega bio sport, za razliku od danas kada je prije svega biznis. U koju god sredinu da je dolazio, donosio je sa sobom jedan sportski zanos i rijetko pozitivnu energiju, tako da bi i relativno malim i financijski inferiornim klubovima, nakon njegovog dolaska naglo porasle ambicije. Zahvaljujući svom autentičnom pristupu svakom čovjeku, a prije svega svojoj otvorenosti i neposrednosti, bio je i ostao omiljen kako kod nogometne publike, tako i kod novinara. Za svaku emisiju ili događaj u kojima je on sudjelovao, unaprijed se znalo da će biti uspješni i gledani. Umjesto svega ovog naprijed navedenog, mogao sam samo napisati da je on „trener svih trenera“ i svi bi odmah znali o kome je riječ. On je Miroslav Ćiro Blažević i naš je novi sugovornik u rubrici „POZNATA LICA I ŽELJEZNICA“. Kada smo odlučivali koga ćemo ugostiti povodom 8 godina izlaženja našeg glasila, dvojbe gotova da nije bilo. Na naš poziv odazvao se bez puno kalkulacija, ustvrdivši kako je to njegova moralna dužnost prema željeznici koja je odigrala bitnu ulogu u njegovom životu. Moram priznati da ona sintagma „ĆIRO LEGENDA“ apsolutno ima svoje pokriće u realnom

životu, jer dok smo se kretali prema prostorijama našeg sindikata gdje smo obavili ovaj razgovor, doslovno nije bilo čovjeka koji mu se nije javio i s kojim on nije razmijenio nekoliko srdačnih riječi. Svi su htjeli i fotografiju s njim, a što je on spremno prihvaćao odnoseći se prema tim ljudima kao prema nekom svom najrođenijem. Što reći; iako već u poznim godinama, legenda ostaje legenda! A sam razgovor tekao je otprilike ovako…

Poštovani gosp. Blažević, hvala Vam što ste se odazvali našem pozivu i pristali na ovaj razgovor. Prije nego počnemo s njegovim formalnim dijelom, da Vas upitam ono najvažnije: kako ste?Rodio sam se, nažalost sada već daleke 1935. godine, tako da danas imam 84 godine. Nemam pravo da se tužim na momentalnu formu, jer se osjećam dobro. Istina je da sam kroz ovaj dugački vijek imao i dosta poteškoća; imao sam karcinom prostate, melanom, probleme s kičmom… Na sreću, sve sam to „prebrodio“ i danas sam dobro. Odazvao sam se mojim željezničarima na ovaj razgovor, jer sam ja vezan za željeznicu i toliko sam sretan da željeznica ponovo uzima ono mjesto koje je nekad imala, a to je da bude najvažnija.

Da krenemo onda od nekih Vaših životnih početaka; što je to po čemu najviše pamtite djetinjstvo? Djetinjstvo je jedno razdoblje života kojeg se ljudi najradije sjećaju i ne mislim da sam ja tu iznimka. Svatko kad želi da probudi emocije iz prošlosti, onda se sjeti djetinjstva. Moje djetinjstvo u Travniku je bilo jako teško, ali je u isto vrijeme bilo i jako lijepo; škola, igranje, druženje… Onda sam došao u jednu fazu kada sam počeo razmišljati o budućnosti, a ja sam po prirodi odgovoran čovjek,

jer sam došao iz sirotinje i želio sam po svaku cijenu da to pobijedim. Ako ti kažem da sam se 50 godina bavio poslom koji sam volio, sad sam u penziji, ali još uvijek pomno pratim sve ono što se zbiva s nogometom, jer njemu u stvari sve dugujem.

Koliko Vas je ta zavičajna pripadnost i vrijeme provedeno u Travniku kasnije odredilo u daljnjem životu i karijeri? Ja sam bio na suprotnoj strani, tako da sam ja za vrijeme bivše Jugoslavije imao velikih problema, jer smo mi bili okarakterizirani kao klerofašisti. Ipak, ja najviše dugujem sportu, jer mi je on pomogao da izađem iz svih tih poteškoća i da stanem na svoje noge.

Kao vrlo mladi odlučili ste se da ćete svoju budućnost temeljiti na nogometu. Koliko je to u to vrijeme bila smiona odluka i jeste li imali kakvih drugih opcija? Ja nisam bio tako privilegiran da sam mogao birati. Netko me je tada uvjerio da imam nadarenosti za to, pa sam se onda opredijelio ka tome. Bilo bi sigurno bolje da sam završio neki pravni fakultet ili za nekakvog inženjera; to bi bilo manje stresno i bilo bi mi sigurno lakše. Hvala Bogu, ja se danas kada je sve to iza mene, duboko klanjam mom poslu jer njemu dugujem to što sam izašao iz bijede.Možete li nam reći ukratko kako je tekla Vaša igračka karijera? Počeo sam u Travniku, u klubu koji se tada zvao NK „Bratstvo“. Nakon toga, 1954. godine prelazim u NK „Dinamo“, da bih godinu dana kasnije prešao u NK „Lokomotivu“. Odatle se vraćam u Bosnu, točnije u FK „Sarajevo“ gdje ostajem slijedeće 3 godine, nakon čega prelazim u NK „Rijeka“. Za „Rijeku“ sam igrao do 1961. godine, kada sam otišao u inozemstvo, u švicarski FC „Sion“. Tu sam i završio svoju igračku

AK

TUA

LNO

MIROSLAV ĆIRO BLAŽEVIĆMIROSLAV ĆIRO BLAŽEVIĆnogometni trenernogometni trener

ŽELJEZNICA NUDI SUSRETEPIŠE: Nebojša GojkovićFOTO: Nebojša Gojković

NA PERONU NA PERONU


28 29

karijeru.

Na odluku da prestanete s aktivnim igranjem i pređete u trenerske vode umnogome je utjecala i povreda koja Vas je zadesila… Da, ja sam već s 24 godine shvatio da koljeno koje sam povrijedio više ne može biti 100% funkcionalno i obzirom da sam nosio u sebi taj nogometni „virus“ i želio i dalje ostati u nogometu, odmah sam se opredijelio za to da budem trener. Tako sam već s 27 godina otišao u Švicarsku i tamo počeo trenerski posao.

Trenersku karijeru počeli ste u niželigašu „FC Vevey“. Kako je to teklo dalje, mislim na onaj dio prije dolaska u NK „Dinamo“? Da, u „Veveyu“ sam počeo 1963.

godine kao glavni trener i tu sam ostao do 1967. godine kada preuzimam FC „Sion“ u kojem sam prije bio i kao igrač. Njih sam vodio sve do 1972. godine, da bih onda preuzeo FC „Lausanne-Sports“. U Hrvatsku se vraćam 1979. godine i preuzimam „Rijeku“, da bih već slijedeće godine dobio ponudu da počnem trenirati „Dinamo“, koji je tada prolazio kroz jedan veoma težak period, kako rezultatski, tako i organizacijski. Naravno da sam prihvatio, tko to tada ne bi prihvatio, i onda je krenulo…

I onda dolazi ono što je na mnoge načine obilježilo Vašu karijeru, a to je 1982. godina i naslov prvaka bivše države s „Dinamom“. Tko god kao trener u nogometu osvoji naslov prvaka, sasvim sigurno ulazi

u povijest, a tada je taj Vaš uspjeh imao i jednu svoju drugu dimenziju. Koliko ste Vi osobno tada bili svjesni da ste postali nezaobilazan dio povijesti, ne samo one sportske? Da, 1982. godina je za mene povijesna godina. To je bila više politička nego sportska pobjeda. Ja sam cijelog svog života i mladosti, pa i dan danas, vezan za svoju majku, a ona je bila velika „dinamovka“ i žao mi je što ona nažalost, nije to doživjela. Ona je bila moj stalni poticaj i ja sam kroz nogomet gradio identitet Hrvatske. Tako je i ta 1982. godina moja najdraža godina.

Druga bitna godina koja je obilježila Vašu karijeru, bila je 1998. i Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. Tada ste kao izbornik odveli našu reprezentaciju do osvojenog 3. mjesto na svijetu. Utisak je da nije bilo one 1982. godine, da ne bi bilo ni te 1998. godine… 100%! 100%! U to vrijeme predsjednik Tuđman odlučivao je o svemu, pa tako i o tome tko će biti izbornik. On je 1982. godine kradom dolazio na Dinamove utakmice, gdje je doživio mene kao pravog trenera i nakon hrvatskog osamostaljenja odlučio je da ja budem izbornik hrvatske reprezentacije.

Činilo se kako taj Vaš uspjeh s reprezentacijom još dugo vremena nitko neće dostići, no onda se desila Rusija 2018. godine i Vaš učenik Dalić. Čini se kako Vi ne bi imali ništa protiv kada bi taj Vaš uspjeh još puno puta bio nadmašen? Pa, da. Ponekad čovjek kad dođe u dob u kojoj ja jesam, onda samo sanja o tome da ga njegov učenik prevaziđe, a Dalić je to napravio u jednom velikom stilu i u pravom političkom momentu. Kad smo svi sumnjali što će biti sa zemljom, onda se on vrati s osvojenim 2. mjestom na svijetu i vidiš milijun mladosti kako izađe da ga pozdravi, očitujući tako svoj patriotizam.

Iako Vi o tome niste puno govorili, pretpostavljam da ste te 1998. godine kada ste proglašeni

najboljim trenerom svijeta imali veliki broj ponuda i od raznih svjetskih klubova i od reprezentacija. Možete li nam danas reći neku posebno zanimljivu? Imao sam ponudu iz Seula u Južnoj Koreji, u to vrijeme to su bili ogromni novci. Nisam otišao, jer predsjednik Tuđman nije dao da tada napustim reprezentaciju. Često je znao reći: „Ajde, koga? Tko da te zamjeni?“ Nema nezamjenjivih, ali ja sam tada bio pod njegovim velikim utjecajem i shvatio sam da treba tu da ostanem.

U koju god ste sredinu dolazili, pratila Vas je jedna jedinstvena i pozitivna euforija. Što je to što ste Vi u te sredine donosili sa sobom i koliko to ima veze s onim Vašim počecima u Travniku? Ja jako volim ljude i ako si čovjek publike, ne možeš očekivati da te publika voli, ako ti nju ne voliš. Stvorio sam jedan odnos s publikom kroz jedno normalno ponašanje; nikad nikog

nisam odbio za dijalog, pomogao sam kome sam god mogao, tako da i danas s puno ponosa konstatiram da me ljudi vole, jer i ja njih volim.

Trenirali ste sve najveće hrvatske klubove, trenirali ste i dosta stranih klubova, trenirali ste i 5 reprezentacija; ostaje li žal za nekim klubom ili reprezentacijom koje niste trenirali, a imali ste želju? Sve sam sine svoje želje ispunio. Ne želim da griješim dušu Bogu i da kažem ovo ili ono. Ja imam jednu 50-godišnju karijeru, 50 godina sam trener i to je jedan posao za koji sam shvatio da je više avantura nego posao. Da bi egzistirao u tom poslu, trebaš imati svijest da moraš biti jako „naoružan“ znanjem koje od trenera traže oni koji su predodređeni da te slijede. Neće te oni slijediti ako vide da od tebe nemaju što naučiti. Zato, koju kvantitetu znanja ti kao trener imaš, toliko ćeš i trajati, a ja sam hvala Bogu, u mnogim klubovima bio dugo,

uostalom i u nogometu sam bio dugo.

U bivšoj državi bili ste prvak i osvajač kupa s Dinamom, isto to ponovili ste više puta i u samostalnoj Hrvatskoj, s Hajdukom ste osvojili Superkup, bili ste prvak Švicarske s „Grasshopperom“, s reprezentacijom osvojili 3. mjesto na svijetu, proglašeni najboljim trenerom svijeta; što bi Vi od svega toga označili kao svoj najveći uspjeh? Opet ona 1982. godina, bez konkurencije. Vjeruj mi sine, bez konkurencije. Kad je 50000 ljudi na stadionu i to redovito, onda je to potvrda da je najveći uspjeh bila upravo ta 1982. godina.

Često ste bili najglasniji kritičar stanja u hrvatskom nogometu, posebno u Hrvatskom nogometnom savezu. Kako danas ocjenjujete situaciju na tom polju? Ja sam uvijek bio protiv činjenice da

NA PERONU NA PERONU


30 31

je Zdravko Mamić 20 godina vladao nogometom i da mu nitko ništa nije mogao, a on je povlačio tako pogubne poteze da je to bilo nevjerojatno kako se uspio održati tolike godine. I danas on vlada. Kako? Je.. ga, veliki je trgovac, a nogometna neznalica; to ja najbolje znam. On nogomet ne vidi, a što je najgore, kao i svi ljudi koji plaćaju, koji imaju moć, misli da sve zna. „Klinac“ bi Bjelica to sad napravio da je Mamić bio tu; on bi mu upadao u svlačionicu, govorio: „Moraš ovoga, moraš onoga…“, niti bi Dalić ikad bio 2. na svijetu da je Mamić bio tu.

Da se sad malo posvetimo i našoj osnovnoj temi, a to je željeznica. Vaša prva iskustva vezana za željeznicu datiraju još iz vremena uskotračne pruge; što posebno pamtite iz tog vremena? Pa, u to vrijeme je željeznica bila „pojam“. Mi smo tamo u Travniku, u

„zapećku“, imali uskotračnu prugu, a u Lašvi je bio prijelaz na standardni kolosijek. Tako da ako si išao u Zagreb, od Travnika do Lašve si išao „Ćirom“, a onda si od Lašve do Zagreba išao pravom prugom. Željeznica je u to vrijeme bila naša veza sa svijetom i svi smo u njoj gledali nekakvu bolju budućnost. Onaj tko je tada samo jedanput doživio vožnju vlakom, on se time „inficirao“, jer to je bio i ostao jedan osobiti način prelaženja iz jedne regije u drugu.

Mnogi i danas misle da je Vaš nadimak vezan uz vlak iz tog vremena. Priča je ipak potpuno drukčija… Je, je, potpuno drukčija. Moj otac je u Travniku držao „Hrvatski dom“ i tamo je onaj što govori „iz stomaka“ imao predstavu, a lutka mu se zvala Ćiro. Kada je on otišao, netko se sjetio da sam ja Ćiro i tako sam ja sve do danas

ostao Ćiro.

Što mislite o ideji koja se u tom dijelu Bosne i Hercegovine može čuti već jedno duže vrijeme, a to je da se spomenuta pruga obnovi u turističke svrhe? E, to bi bilo interesantno! Ja bih prvi išao provozati se tom prugom kako bih evocirao uspomene. Ideja je odlična i nadam se da će se ostvariti.

Za željeznicu su Vas nešto kasnije, točnije po dolasku u Zagreb, vezale i neke rodbinske veze… Da, slučaj je htio da sada već pokojni, a meni vrlo dragi čovjek oženi moju sestru. On je bio iz jedne željezničke obitelji, jer su mu i djed i otac bili željezničari, pa je onda i on postao željezničar. Radio je na Zapadnom kolodvoru kao računovođa, a stanovao u željezničkim „kolonama“, odmah tu blizu vaših prostorija, na broju 9. Tako

sam ja po dolasku u Zagreb 1954. godine prvi smještaj imao kod svoje sestre i zeta, a zbog čega sam i rekao kad smo dogovarali ovaj razgovor, da imam moralnu obavezu prema željeznici da se odazovem na vaš poziv.

Tijekom igračke i trenerske karijere imali ste priliku putovati raznim europskim i svjetskim željeznicama. Koje od njih su Vas se posebno dojmile i zbog čega? Čuješ, kad dođeš u Kinu, prvo hoćeš da vidiš taj brzi vlak i kako je moguće da ide tako velikom brzinom. Kinezi su me oduševili; 2 godine sam bio u Šangaju, vozio se često vlakovima i svaku minutu sam se čudio kako je to moguće. Onda sam shvatio da je željeznica budućnost i jako sam sretan da takvu svijest ima i postojeća hrvatska Vlada, te da će uskoro uspostaviti najavljenu komunikaciju Zagreba s Rijekom, odnosno nizinsku prugu.

Gdje su tu danas naše željeznice? Ja imam nostalgiju za željeznicom. Ja sam išao s pokojnim predsjednikom Tuđmanom u onom vlaku do Knina i uživao sam. Sad, kako je život obilježen jednom dinamikom, „hvatanjem“ vremena na sve strane, veseli me ova činjenica da ćemo od Zagreba do Rijeke doći za nekakvih sat i po vremena, a prije smo trebali cijelu noć. Ja sam s mojom sestrom nekada putovao iz Zagreba za Rijeku i navečer smo bili sjeli u vlak, a ujutro smo stigli u Rijeku. To će biti jedna brza poveznica s morem i kako sam već rekao, u željeznici je budućnost.

Tijekom 70-ih, a posebno 80-ih godina, sastavni dio nogometnih natjecanja bili su i oni legendarni navijački vlakovi. Mnogi učesnici tih i takvih putovanja opisuju to kao najljepši dio svog navijačkog iskustva. Kako Vi gledate na taj dio naše nogometne povijesti? Ma, to je bilo neopisivo! Gledaj, kako god okreneš, sve je temeljeno na vlaku i na željeznici. Takav ambijent, takvo druženje, takav komoditet; da se

prošetaš, da ideš od kupea do kupea, to imaš samo na željeznici. A ono kad sjedneš u auto, pa kad nakon nekoliko sati izađeš iz njega, sav si bolestan, nikakav… Željeznica je zakon!

Zahvaljujući uspješnoj karijeri i iznimno dinamičnom životu kojim ste živjeli, imali ste priliku i privilegiju putovati i raznim vrstama prijevoza, ponekad i onim vrlo luksuznim. Gdje biste tu svrstali željeznicu? Na 1. mjesto sine moj, na 1. mjesto! I to nije iz kurtoazije i nije samo moje mišljenje, već je to i mišljenje ljudi koji su kompetentni da „dijagnosticiraju“ stvar. Svi oni kažu da je željeznica najbolja vrsta prijevoza i svi se trude da uspostave što bolju željezničku povezanost, osim primitivnih naroda koji misle da je željeznica valjda, da samo balvane voze po šumi… Sretan sam da ovaj ministar Butković ima savršeno saznanje o činjenici da je željeznica solucija koja je neminovna za ovaj automobilski kaos koji danas imamo u svim većim sredinama.

Prije 3 godine aktivno ste sudjelovali u preventivno – edukativnoj akciji HŽ Infrastrukture „Vlak je uvijek brži“. Kako je uopće došlo do jedne takve suradnje? Pa, čim su me pozvali iz HŽ Infrastrukture ja sam se odmah odazvao, jer to je za mene intrigantno i ja sam nekako vezan za željeznicu. Ja sam se svaki put tako veselio kada sam putovao vlakom, rekao sam već za one vožnje u Kini. Znao sam se po cijeli dan voziti vlakom, obično bi to bila nedjelja, jer subotom su se igrale utakmice, pa smo nedjeljom bili slobodni. Kada mi budemo postigli tu vrstu tehnike, da nam vlak ide 200 km/h, onda će nam naša Hrvatska biti mala.Zanimljivo je da su ovi „naši“ iz HŽ Infre za mjesto na kojem ćete Vi sudjelovati u spomenutoj akciji izabrali željezničko – cestovni prijelaz u Remetincu. Slučajnost ili nešto drugo? Ma kakva slučajnost sine moj!? Netko

je htio da me malo zaj..e!

Da li biste se odazvali kada bi Vas danas netko pozvao da promovirate vožnju željeznicom? Ma, s puno ljubavi, odgovornosti i ponosa! Već sam to ranije rekao, svaka aktivnost vezana uz željeznicu meni predstavlja i moralnu obavezu i ja ću se svaki put s veseljem odazvati svakom takvom pozivu.

Iz svega onoga što se o Vama zna, evidentno je da niste netko tko bi dugo vremena mogao mirovati. Pretpostavljam da se to još uvijek nije promijenilo. Čime se danas bavite? Uvijek imam neke zanimacije, nije mi dosadno. Sretan sam da je tako, jer je period „jeseni“ života izuzetno težak svakom čovjeku koji je živio u jednoj dinamici posla. Tako se i ja silom prilika privikavam na to.

Ima li kakve šanse da se ponovo aktivirate u nogometu; pretpostavljam da bi Vas još uvijek mnogi rado vidjeli u svojim klubovima? Nema ljubavi moja, nema. Čovjek mora biti svjestan svoje dobi, a ona je takva da ne smiješ imati nikakve bolesne ambicije. Poštovani gosp. Blažević, hvala Vam još jednom što ste odvojili dio svog slobodnog vremena za nas i ovaj naš razgovor. Želimo Vam puno uspjeha u daljnjem životu, a prije svega želimo Vam da Vas posluži zdravlje. Ujedno koristimo priliku da Vam zaželimo sretne Božićne i Novogodišnje blagdane! Hvala sine moj! I ja isto tako svim vašim poštovanim čitaocima želim svako dobro povodom nadolazećih blagdana, a osim toga i puno osobnog i poslovnog uspjeha. Nadam se da ima još puno ljudi koji su poput mene nostalgični za željeznicom, jer željeznica je, kako sam već rekao, najljepši oblik prijevoza i putovanja i u prometnom smislu nesumnjivo naš najbolji zalog za budućnost…

NA PERONU NA PERONU


32 33

Priča o “soboslikaru” Franku Sheeranu, znanom kao Irac, i njegovoj karijeri mafijaškog ubojice, koja je kulminirala i danas nerazjašnjenim ubojstvom moćnog, ali korumpiranog sindikalnog vođe, Jimmyja Hoffe.Neovisno o tome kada on te filmove radio, Martin Scorsese je redatelj staroga kova. Način na koji on pristupa filmu je holivudski artizam 70-ih i 80-ih godina i gotovo svi njegovi filmovi (kao izuzetak mi na pamet pada čarobni Hugo) i to je nešto čega danas više nema. Ili uglavnom nema (Phillipsov Joker je rijetka iznimka rađena u stilu koji je odumro prije 40-ak godina). Međutim, nije to nipošto loša stvar – film se treba razvijati, u to nema sumnje – i baš

je zbog toga lijepo u 2019. godini vidjeti jedan film koji podsjeća na jedno razdoblje koje je bilo mnogo realističnije i mnogo više umjetnički sofisticirano nego što je ovo danas. The Irishman je film koji, stilski, odgovara 70-ima i 80-ima, ali je unatoč tomu potpuno prikladan za suvremenu publiku i još jedno remek-djelo iz redateljske palice Martina Scorseseja.Tehnički besprijekoran i uz savršeno kompoziciju scenarija, Scorsesejev novi film, koji je godinama bio u “razvojnom paklu”, ispunio je sva očekivanja i pokazao kako su stari majstori – kako iza, tako i ispred kamere – taj status stekli s razlogom. Pacino, De Niro i Pesci predvode prilično jaku

glumačku postavu i demonstriraju svu čaroliju svojih glumačkih umijeća, koja su se tako perfektno uklopila u Martyjevu jedinstvenu viziju filma.I dok The Irishman nije subverzivan i revolucionaran kao neka ovogodišnja ostvarenja (npr. Joker, Us), činjenica je da je svojom “povijesnošću” (u stilsko-umjetničkom smislu) pravo osvježenje i izvanredan katalizator nostalgije, koji će vas bez ikakve sumnje podsjetiti na neka od najboljih ostvarenja u povijesti, ali koji će isto tako bez imalo sumnje završiti na top listi najboljih filmova 2019. godine, godine u kojoj je film nastao, ali kojoj definitivno ne pripada.

IZVOR RECENZIJE:https://svijetfilma.eu/recenzi-ja-the-irishman-irac-2019/FOTO: https://www.imdb.com

IRAC (2019)

Režija: Martin ScorseseGlumačka postava: Robert De Niro (Frank Sheeran), Al Pacino (James Hoffa), Joe Pesci (Russell Bufalino), Ray Romano (Bill Bufalino), Bobby Cannavale (Felix DiTullio), Anna Paquin (Peggy Sheeran), Harvey Keitel (Angelo Bruno), Jack Huston (Robert F. Kennedy)

I tako… došla jesen, zima je na pragu, poučavanje za smjernice snjego borbe za ovu zimu smo prošli, kao i uvijek, svi učenici su bez imalo problema sav-ladali gradivo uz neizostavno pitanje „Tko se usudio izbaciti stavku o rumu u toplom napitku koji se dijeli radnicima na snjego borbi kod temperatura is-pod famoznih minus pet stupnjeva?“ Sve nam je jasno i sve vrlo kvalitetno obrađeno. Znači tri ili četiri radnika čiste, jedan je zaštitni radnik, naravno on ima nadzornog radnika a sve njih nadzire prometnik. Ljudi moji savrše-no kao i svake godine do sada! Nara-vno onda se pojavi onaj željezničarski ali kao i svaki put. Ali radnika na čišćen-ju za sad nema. Mislim si ja da će naša najdraža plava lopata kupljena vlasti-tim sredstvima prometnika u kolodvo-ru (moram priznati da je kolegica izd-vojila veći dio od ostalih) ponovo biti zamjena za kemijsku olovku u dugim

zimskim snježnim noćima. To ti je tako prijatelju moj, tri čistača, zaštitni rad-nik, nadzorni radnik i prometnik vla-kova u jednom. Naravno umjesto šest plaća dobije samo jednu i poslodavac zadovoljan, prometniku nije dosadno i ne padaju mu gluposti na pamet nego je koristan jer peroni su vrlo bitni kad snijeg pada. Naravno mi smo tu da se borimo kako naš dragi kolodvorski predstavnik poslodavca organizira. Jedino što nam se lopata malo „po-trošila“ prošle zime pa moramo pono-vo u akciju nabavke kvalitetnog stroja za čišćenje perona. Poslodavac se po-brinuo da dobijemo nova prijevozna sredstva za noćne smjene (čitaj metle) tako da smo po tom pitanju osigurani. Kolodvorski dugouhi skakavci neće još dugo skakutati po kolodvoru jer smo dobili zavidne količine soli, pa iako mu je rep mali- naletit će i dobit će soli na rep.

No pređimo mi na ozbiljnije stvari. Evo pruge se rade na sve strane, operateri svih vrsta prometuju našom dragom infrastrukturom a mi paćenici čekamo novi kolektivni ugovor. Imao sam i ja neke prijedloge ali me kolege kao i uvijek nisu ozbiljno shvatili pa je to vjerojatno palo u neki drugi ili treći plan. Pošto imamo puno posla i naše radno mjesto se svakim novim voznim redom širi, predložio samo nabavku pletenih košara za potrebe prometni-ka vlakova. Zašto pletena košara? Pa zar mi nismo jedine crvenkapice le-gitimne u RH? Svaka crvenkapica koja imalo drži do sebe mora imati košaricu a nama bi jako dobro došla da ponese-mo svu potrebnu opremu kad već izlaz-imo iz prometnog ureda na uviđaje i razne okolokolodvorske izvanredne događaje. Treba tu uređaj za dolaja-vanje, mica-maca, brava za ambulantu, ključevi raznih vrsta, kurble raznih vrs-ta, 20 dkg jelovine ako se nešto usput otprema, Naravno crvena kapa, davač jakozvučnog zvižduka, pa uvijek je do-bro imati i bočicu s nekom tekućinom za nikad se ne zna, a onda valja i neki sendvičak ponijeti jer tko zna kad će uviđaj izvanrednog događanja završi-ti! Sve u svemu košarica postaje neo-phodna za nas crvenkapice. Dobro ima i još nekoliko stvarčica koje bi moja kolegica najdraža željela da joj olakša djelovanje u radno vrijeme ali to ćemo tražiti nekim od slijedećih aneksa kolektivnog ugovora.Eto jednostavno želim da i ova zima prođe bez obilnih padalina s oborina-ma i da mi ipak ne poderemo još jednu lopatu i da sretno šetamo košarice do 69. godine ili kako već odluče oni koji sjede u toploj udobnoj stolici na kojoj se svi kotačići okreću normalno. I nar-avno do idućeg kolektivnog ugovora ćemo i pruge obnoviti i onda nam više neće trebati stimulacija jer će vlakići ići sami i bez košarice!

IDE ZIMA A KOŠARE NEMA!PIŠE: Darko VurdeljaFOTO: Darko Vurdelja

NA PERONU NA PERONU


34 35

BLACK FRIDAYu skretanje by nenad katanich

OSJETIM KAKO BI HLADAN VJETAR

GODI NA SVJEŽE, NA

BRZINU, OBRIJANU

LICU.

Podnevne vijesti uvijek pratim s mojim dragim prijateljima – penzićima željošima. Ne mogu odbiti ponuđeni čokanjčić rakije u lokalnom ilegalnom bircu koju poštuje tradiciju. Iako riskiram kada dođem u noćnu da dobijem otkaz zbog alkohola. Starčići zdušno navijaju za naše učitelje i francuske željezničare u štrajku. Uz uzvike „Tako treba!“ starčići ispiju čokanje rakije i zaboravljaju da svako naglo skakanje sa stolice može izazvati iskakanje kuka. Žar starih proletera u očima koje ne mogu razabrati žlicu i vilicu bez naočala. Uz svu moju učtivost i pokušaj držanja neutralnosti, ne mogu izbjeći neugodna pitanja pripitih starčića:- A susjed, što kažeš, tako se bori za svoja prava. Što vi?- Što „što mi“?- Pa kada ćete vi dobiti više? kada će biti više vlakova u Osijeku? Kada će biti elektrifikacija pruge, peroni….Pošto je vrijeme poodmaklo, diskretno se izvlačim iz birca da moram u noćnu. Da se izvučem na vrijeme dok starci nisu digli proletersku revoluciju. Prvi snijeg osjeti se u zraku. Rakijica koju sam popio ugodno grije, ali i izaziva strah od početka smjene s alkotestom. Zato kod kuće udaram po švargli i luku da smanjim koncentraciju alkohola u krvi.Supruga sjedi u dnevnoj sobi s hrpom reklama kojima je samo jedno zajedničko - naslov: „Black Friday“. Također TV radi i redaju se intervjui učiteljskih sindikalaca na prosvjedu i

učitelja s podignutim pesnicom u zraku.„A što ćete vi dobiti?“ Zagrcnuh se s komadom masne švagle u grlu. Sasuo sam pola litre mineralne da dođem k sebi. - Kako misliš „što ćemo dobiti ?“ - Pa kolektivni su pregovor kod vas, valjda znaš o čemu je riječ?- Kao bih ja znao, pa koja sam ja faca da se meni netko ispovijeda?- Pa imate sindikalce.- Pregovori su tajni.- Sigurno ćete nešto dobiti. Pa bio bi red. Osim toga ova tvoja uniforma, osim što je demode, više nije za ništa – (moroga dok pokušava od istrošene košulje izvući ravne crte peglom i parom…)- Pa ne daju doktorima i učiteljima (plačljivo konstatiram pokazujući ljuto rukom prema TV-u) a nama će dati….Daljnje komentare nisam niti slušao. Pobjegao sam što sam prije mogao, da se ne moram objašnjavati sa suprugom. Osjetim kako bi hladan vjetar godi na svježe, na brzinu, obrijanu licu. U silnoj želji da što prije odem od kuće i kvarta i izbjegnem frustrirajuća pitanja supruge i susjeda, zaboravio sam ponijeti ostatak švargle i luk- salate za jauznu. Nije problem, na putu do kolodvora imam nekoliko pekara. Ima i ona na kolodvoru i odlučujem se za nju. To mi je bila greška. Ušavši u nju na brzinu sam pregledao vitrinu i razmišljao da li podgrijavati burek ili pizzu.

U pekari je bilo neobično puno ljudi, i to podosta namrgođenih. Moju neodlučnost što da uzmem i popravljanje kravate na uniformi i napomenu da radim cijelu noć, komentirali su ovako:Jedna starica - pa da, ima se pa se može birati…Druga starica – dok pošteni ljudi ne mogu do kruha ovi uhljebi ne znaju što bi…Jedan sredovječni brko – ovi sa željeznice gori su uhljebi i neradnici od onih na naplatnim kućicama HAC-a…Jedan ćelavi brko – svima njima bi ja otkaz, pa kod privatnika pa da vide kao se radi, a ne ovako…Bježim glavom bez obzira i na pada mina pamet čekati kusur. Hitam kroz vestibil i shvaćam zašto se puno ljudi grije u pekari – na displeju piše da vlak iz Zagreba kasni sat i pol, a petak je dolaze „Ivice Kičmanovići“ kući. Kolega na peronu puši i gleda u smjeru kada će mene uočiti i da se više makne s kolodvora jer upravo prolazeći kraj njega jedan čovjek dobacuje: „Samo stoje i puše, a vlakovi im kasne!“. Više mi je svejedno što sam hladni burek od jutros platio duplo i da li će me na početku smjene dočekati alkotest. A za kolektivni, što bi rekli – „ Kar bo pa bo!“* možda i mi dobijemo „black friday“.

* na slovenskom: „ što bude biti će“

NA PERONU

BROJ 95 prosinac 2019.

36foto: Vjekoslav Suton

Documents

VIJESTI SINDIKATA PROMETNIKA VLAKOVA HRVATSKE NA PER …spvh.hr/wp-content/uploads/2019/12/NA-PERONU-95.pdf · MIROSLAV ĆIRO BLAŽEVIĆ ČESTIT BOŽIĆ I SRETNA NOVA GODINA TREBA