VIJESTI SINDIKATA PROMETNIKA VLAKOVA HRVATSKE NA …

NA PERONU

BROJ 111 travanj 2021.

1

PERPER NUNUTR

AVA

NJ

202

1.

TRAV

AN

J 2

021.

• • B

RO

J 11

1 B

RO

J 11

1 • •

ISSN

113

2 - 7

739

ISSN

113

2 - 7

739

NA

NA

TRAVANJ 2021.TRAVANJ 2021.

POGLED PREKO “GRANE”POGLED PREKO “GRANE”STRANO, A TAKO POZNATOSTRANO, A TAKO POZNATO

NAKON KOLEKTIVNIH U HŽINAKON KOLEKTIVNIH U HŽIŠTO NISMO NAPRAVILI?ŠTO NISMO NAPRAVILI?

DA SE NIKAD VIŠE NE PONOVIDA SE NIKAD VIŠE NE PONOVIDARKO BISTROVIĆDARKO BISTROVIĆ

VIJESTI SINDIKATA PROMETNIKA VLAKOVA HRVATSKEVIJESTI SINDIKATA PROMETNIKA VLAKOVA HRVATSKE

POZNATA LICA I ŽELJEZNICAPOZNATA LICA I ŽELJEZNICAMIRO GAVRANMIRO GAVRAN

NA PERONU NA PERONU

BROJ 111 travanj 2021. BROJ 111 travanj 2021.

2 3

BIDEN: SINDIKATI DAJU MOĆ RADNICIMA,PODRŽAVAM PRAVO NA KOLEKTIVNO PREGOVARANJEPredsjednik Sjedinjenih Američkih Država uputio je snažnu poruku podrške radnicima i njihovom pravu na sindikalno udruživanje kakva nije viđena još od vremena Franklina Delano Roosevelta

U hrvatskom javnom prostoru već duže vrijeme traje kontinuirana kampanja protiv radnika i njihovog prava na udruživanje u sindikate. Posebno je to vidljivo kad se govori o sindikatima u javnom sektoru, jer su oni objektivno organiziraniji i jači i kao takvi predstavljaju stalnu ugrozu partikularnim interesima određenih društvenih skupina, ali antisindikalni sentiment nesumnjivo je prisutan i u privatnom sektoru, gdje je poštivanje radnog zakonodavstva i radničkih prava znatno niže nego tamo gdje je poslodavac država. Sindikati su opasni jer radnicima omogućavaju da se njihov glas čuje jače, jer stvaraju protutežu poslodavcima koji su prirodno u povoljnijem položaju u odnosu na radnike i prečesto taj položaj zlorabljuju.

Ali šire od zaštite radničkih prava i ostvarivanja boljih materijalnih uvjeta rada, sindikati u društvu nastupaju kao zaštitnici javnog interesa. Oni predstavljaju glas one tihe većine građana u cijelom nizu društveno presudnih pitanja poput prava na besplatno zdravstvo i obrazovanje te javnih ulaganja u znanost, zatim dostojanstvenih i primjerenih

socijalnih i mirovinskih programa, kao i promicanja odgovornog poslovanja koje u fokus stavlja čovjeka, a ne profit. Sindikati udruženo djeluju kako bi podigli opći životni standard nacije te zaštitili i unaprijedili civilizacijske dosege koji su sadržani u našem zakonodavstvu i svakodnevnoj praksi; u tome su sindikati vitalan i nezamjenjiv partner vlasti.

Nažalost, vlast to prečesto ili ne shvaća ili nema snage oduprijeti se pritiscima koji sindikate guraju na marginu društva u nastojanjima da ograničene javne resurse što svim građanima stoje na raspolaganju raspodijele drugačije, tj. povoljnije za sebe i svoje.

Zato je od posebne važnosti ova poruka koju je predsjednik SAD-a Biden uputio radnicima u Americi, u kojoj iznosi izrazito snažnu podršku pravu radnika na sindikalno organiziranje i kolektivno pregovaranje. Ovako čvrsta i jasna deklaracija s vrha političke moći u Americi u korist sindikata i radnika nije viđena još od doba Franklina Delano Roosevelta, a moguće i šire.

video možete pogledati na: https://youtu.be/JraZ0OA7At8

izvor: www.nsz.hr

IMPRESUM

Glavni urednik: Anto Iličić

Novinari: Ante Kunčić, Andrija Vranešić,

Dražen Lihtar, Ivica Stojak,Josip Tirić, Nebojša Gojković, Nenad Katanić,Anto Iličić.

Naslovnica: Davor Galović, prometnik vlakova u kol. Kloštar foto: Anto Iličić

Više Vam „leže“ vijesti bez „uljepšavanja”, bez komentara? Želite li da i Vaša vijest ili priča bude objavljena? Kako bi vijest što bolje dočarala atmosferu u vašem kolodvoru, možete uz tekst poslati i fotografije u .jpg ili .tif formatu, minimalne veličine 3000x2200 piksela.

“Na peronu” je prava adresa. Pišite nam na: [email protected]

FOTO: Andrija Vranešić

FOTO: Nebojša Gojković

FOTO: Andrija Vranešić

PROLJEĆE NA ŽELJEZNICI

NA PERONU NA PERONU


4 5A

KTU

ALN

OA

KTU

ALN

O

PIŠE: Anto IličićFOTO: SPVH

NAKON KOLEKTIVNIH PREGOVORA U HŽ INFRI

I ovi kolektivni pregovori dobrano su se otegli. Umjesto kompromisa prije isteka kolektivnog ugovora ni nakon sedam sas-tanka pregovaračkih odbora poslodavca i sindikata nije postignut dogovor koji bi doveo do sklapanja novog KU. Prekinuli smo pregovore te najavili štrajk. Što je prethodilo ovakvoj najavi?Unatoč okolnosti da cijene sata radni-ka u HŽI nisu rasle od 2007. godine reprezentativni sindikati su, uvažavajući gospodarske okolnosti uzrokovane epi-demiološkom situacijom i potresima u RH, izrazili spremnost da se o cijenama sata rada pregovaramo u posljednjem kvartalu 2021. godine. Naše zahtjeve sveli smo isključivo na ugradnju neo-porezivih dodataka u kolektivni ugovor. U tim okolnostima poslodavac je ponudio rast od 1400,00 kn godišnje kroz regres i uskrsnicu. Podijelimo li navedeni iznos

na 12 mjeseci dolazimo do sramotnih i omalovažavajućih 116,66 kn mjesečno, odnosno rast od 1,67%! Nakon 14 godina bez rasta plaća!Jasno je kako je ova ponuda poslodavca daleko je od minimuma za postizanje kompromisa, za sklapanje novog kolek-tivnog ugovora i očuvanja socijalnog mira u HŽI.I krenuli smo u zakoniti postupak pro-vođenja štrajka. 23. ožujka 2021. godine okončan je postupak mirenja između reprezentativnih sindikata i uprave HŽI, postignut je sporazumom. Novi KU zakl-jučen je na vrijeme od 1. travnja 2021. do 30. lipnja 2022. (15 mjeseci). U njega su ugrađena sljedeća materijalna prava:• Uskrsnica u iznosu od 500,00 kn• Regres u iznosu od 1.300,00 kn• Božićnica u iznosu od 1.200,00 kn• neoporezivi dodatak na plaću u iznosu od 416,00 kn (mjesečno).

• od 1. siječnja 2022. dodatak za topli obrok u iznosu od 1,30 kn po efektivnom satu radaOstale odredbe KU ostaju nepromijen-jene. Tako nismo riješili osobito teške prob-leme koji godinama opterećuju radnike HŽI, napose:1. naknada za prijevoz danas u HŽI nije riješena pravično za sve radnike. Dio rad-nika dobiva naknadu koja pokriva iznos mjesečne karte za javni prijevoz. Među-tim, znatan dio radnika sadašnjim rješen-jem prisiljen je plaćati si veći dio prijevo-za na posao i prijevoz s posla.Prolistamo li Direktivu Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi okvira za jednak tretman na području zapošljavanja i odabira zvanja (SL L 303, 2. 12. 2000.), Zakon o suzbijanju diskrim-inacije, a svakako i potpisani KU svi oni zabranjuju izravnu ili neizravnu diskrim-

inaciju na području rada. Vrlo je upitno je li održiva odredba kojom su radnici u nejednakom položaju po pitanju troškova prijevoza na posao i s posla.2. U slučaju više sile, izvanrednog pov-ećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe poslodavac može uvesti preraspodjelu sati rada. Ovo je posebno osjetljivo područje u kojem poslodavac, unatoč prilično jas-nim ograničenjima provodi „otimanje“ zarađenih kuna. Igre s rasporedom rada toliko su fingirane da nam ne preostaje drugo nego zalagati se za ukidanje pre-raspodjele sati rada. 3. Privremeni raspored svakako je pod-ručje u kojem poslodavac igra mutnu igru i nanosi štetu radnicima. Jasno je kako poslodavac odredbe o privremenom ra-sporedu radnik koristi u slučajevima kad je svojim odlukama proizveo smanjenje broja izvršitelja, iako posla ne nedostaje. Ovo je čest slučaj u Prometnom sektoru, ali i u drugim organizacijskim jedinica-ma. Odredbe o privremenom rasporedu su neprecizne u mjeri da radnik u svakom slučaju kad obavlja privremeni raspored mora za njega biti i plaćen. U punom iz-

nosu.4. Godišnji odmor od famoznog KU iz 2016. smanjen je za dva dana i to ograničenje posebno pogađa radnike kojima su izmijenjeni uvjeti po kojima ostvaruju pravo na staž s uvećanim tra-janjem (zbog promijenjenih okolnosti) ali jednako tako i svim drugim radnicima te to ograničenje treba ukloniti.5. Službeni put radnika na privremen-om rasporedu danas je ne dobro riješen. Primjena odredbe stavka 1., čl. 176. takva je da se izvršni radnici Prometnog sektora upućeni na privremeni raspored u drugi kolodvor tretiraju kao radnici koji nisu obuhvaćeni tim stavkom, što proizvodi zakidanje u isplati pravične naknade.6. Najniža plaća radnika na pojedinom radnom mjestu je zadatak koji je sam po sebi već trebao biti riješen. Tako nam se ne bi posljedično, zbog ukidanja rada u turnusu, događalo da neki izvršni radni-ci ostanu na plaći manjoj od minimalne plaće u RH koja je za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2021. godine utvrđena u bruto iznosu od 4.250,00 kuna, odnosno u neto iznosu od 3.400,00 kuna. Ili tu negdje oko nje. Najniža plaća

ne obuhvaća povećanja plaće s osnove prekovremenog rada, noćnog rada i rada nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.7. Cijene sata rada. Ovaj dio ne treba dodatno pojašnjavati. Nadamo se i vje-rujemo kako će se ekonomske prilike u RH toliko popraviti da možemo ozbiljno zakoračiti u povećanje cijena sata rada u slijedećim pregovorima.Pred nama je godina u kojoj je potrebno s kolegama iz drugih reprezentativnih sindikata uskladiti traženja kako bi ih što više ugradili u novi KU.

Zašto 1,30 kn po satu za gablec?Prema Pravilniku o porezu na do-hodak godišnji neoporezivi iznos za tu namjenu je 5000,00 kn. Polovica je 2500,00 kn, mjesečno 208,00 kn. Dakle, jedan mjesec ima prosječno 160 efektivnih sata rada i tako dođemo do 1,30 kn/efektivnom satu rada.

NA PERONU NA PERONU


6 7A

KTU

ALN

OA

KTU

ALN

O

PIŠE: Anto IličićFOTO: Nebojša Gojković

OSTALI ĆE ŠAPTOM PASTI...

Nula je jedini realni broj koji nije ni pozitivan ni negativan. Naziv joj dolazi od latinske riječi nullus što u prijevodu znači “niti jedan”, “ništa”. I bez latinskog svi znamo da je nula broj bez neke veličine, osim kad opisuje čovjeka. Tada može biti velik. Da čovjek može biti nula, tj. nečovjek i da ne bira način kako da dođe do cilja i da tu opstane i to je poznato i zabilježeno.Svima koji ovo čitaju korisno je postaviti vrlo pragmatično pitanje: ako je 70 % radnika nezadovoljno svojim rukovoditeljem (direktorom) zašto uprave (sadašnja i bivše) redovito instaliraju i uporno zadržavaju nekompetentne ljude na rukovodećim pozicijama? Ili, što sprječava upravu da mijenja dokazano nesposobne rukovoditelje i na njihovo mjesto postave kompetentne i talentirane, one koji će potaknuti efikasnost, produktivnost, zadovoljstvo i timski duh u bilo kojem dijelu firme?

Jednako tako svjedoci smo kako sve dosadašnje uprave nisu željele nikakvu kritiku, osim ako nije pozitivna. Pače, čim SPVH ima drugačije mišljenje etiketira nas se neargumentirano i opisuje „rušitelji uprave“.Tako smo kroz nekoliko desetljeća svjedočili kako su za stanje u HŽ Infri odgovorni manevristi, skretničari, prometnici…I SPVH. Svi, samo ne direktori. Kada uprskaju stvari, direktori i drugi rukovoditelji odu na rezervni položaj, a izvršni radnici pognu glave i nastavljaju trpjeti zbog sve neizvjesnije budućnosti.Ovaj uvod oslanja se na sve prisutnu zločestoću ugrađenu u davni materijal te kontinuirano nastojanje implementacije famozne studije za potrebe koje je obavljeno snimanje kolodvora (2011. godine). Za one koji su zaboravili podsjećamo

kako je uprava HŽI, imajući u vidu “mogućnost racionalizacije” Prometnog podsustava, pokrenula izradu studije koja je imala za cilj, bez velikih investicijskih ulaganja, definirati moguća smanjenja broja radnika. Uglavnom izvršnih radnika. Studija nikad nije prošla stručnu recenziju kako bi se sagledala metodologija i provjerila vjerodostojnost podataka kojima barata. Jasno je kako je stručna recenzija stručan posao i nema veze s javnom raspravom. Zašto nikad nije učinjena takva recenzija, treba li uopće pitati? Sadašnja uprava Prometni sektor gleda isključivo kroz smanjivanje troškova, a nikako i kroz povećanje prihoda. Jedna od najvažnijih karika u izradi tog materijala na čelu je Prometnog sektora. Koja slučajnost da se nigdje drugdje ne događa racionalizacija osim kod nas…Potpuno je zaboravljeno da u HŽ Infri

imamo nadležne službe i ljude u njima kojima je uloga marketing i prodaja, dakle povećanje prihoda. Zato nas sve češće bode u oči pitanje na koje nitko iz vrha HŽI ne daje odgovor: kako to da se troškovi trebaju rezati samo na radnicima izvršne službe Prometnog sektora dok se menadžment stalno povećava, a koeficijenti podobnima dijele šakom i kapom? Zar zatvorenost kolodvora ni malo ne utječe na druge sektore?Nama je neprihvatljiva izdvojena racionalizacija rada izvršnih radnika Prometnog sektora ako u mjere racionalizacije neće biti uključeni i ostali poslovi HŽ Infrastrukture d.o.o. Čini se mogućim da bi i George Orwell prethodno opisano, gradeći priču o ovoj farmi, zapisao:Čim se svjetlo ugasi, u zgradama farme započelo je komešanje, te su svi izvršni radnici otišli u veliku čekaonicu da čuju starog Majora. Prvo su stigla tri skretničara, a posljednje su došle vlakovođe. Jedini koji nije došao bio je Moses, nadzorni skretničar. Major je, prije nego li je ispričao san, održao govor u kojemu je rekao da ne smatra da će još dugo živjeti, te da stoga mora prenijeti svoju mudrost ostalima.Govorio je o jadu života izvršnih radnika u Engleskoj i o uzroku tog jada – direktoru, o tome kako direktor troši, a ne proizvodi, što od njih uzima, o tome kako zbog njega nitko od njih ne doživljava svoj cijeli životni vijek. Njegova je poruka bila da trebaju raditi na pobuni i svrgavanju direktora, i da u toj borbi ne smiju popuštati, niti se pokolebati, sve dok ne uspiju. Poziva i na slogu i zajedništvo među svim izvršnim radnicima.Sažeo je ono što im je rekao u jednostavnu filozofiju: “Tko god je imenovan naš je neprijatelj. Tko god ima ugovor o radu na neodređeno ili na određeno vrijeme naš je prijatelj.”Posebno je naglasio da u toj borbi protiv direktora ne smiju postati slični njemu ili ga oponašati, i da moraju zapamtiti da su svi izvršni radnici jednaki i da nikada ne smije niti jedan izvršni radnik tlačiti svoju vrstu.Nakon toga su otpjevali „Lijepu našu“ sedam puta , a onda su prespavali noć…

No, vratimo se sadašnjosti, našem menadžeru iz uvoda ovog teksta. Priznajem, sreo sam mnoge “krute” menadžere na željeznici čija su poduzeća tj. organizacijske cjeline izgledale dobro, čak pobjednički, dok su njihovi ljudi gubili. Ta vrsta menadžera često se opisuje kao autokratski menadžer - njegova je uvijek zadnja i jedina. Iznad svega zainteresirani su za profit.A znamo: kad na željeznicu uguraju profit na prvo mjesto, nestaje sigurnost, stradaju ljudi. Za sad samo izvršni radnici Prometnog sektora, no tako to krene… ostali će šaptom pasti.I da, nulu s početka ovog teksta, čini mi se, lako će svaki od nas s nekim povezati?

NA PERONU NA PERONU


8 9

RAZGOVARAO: Anto IličićFOTO:Anto Iličić

NEMAM STRAHOVA

DAVOR GALOVIĆDAVOR GALOVIĆprometnik vlakova u kolodvoru Kloštarprometnik vlakova u kolodvoru Kloštar

Molim te da se predstaviš našim či-tateljima.Rođen sam 3. studenog 1972. godine u Virju, a živim u Đurđevcu. Oženjen sam i otac četvoro djece; dvije kćeri i dva sina. Sinovi su već odrasli, 24 i 21 godina, dok su kćeri 15 i 8 godina. Uskoro će biti 30 godina kako sam na željeznici, a počeo sam raditi sada već davne 1991. godine s nepunih 19 go-dina života.

Sjećaš li se najvažnijeg poticaja i razloga zbog kojeg si došao na žel-jeznicu? Otac mi je radio kao željezničar, odnosno bio je skretničar u Bjelovaru i u to mi je vrijeme sugerirao da dođem na željeznicu. Sve je to bilo samo na nivou savjeta i nije bilo nikakvog posebnog inzistiranja da krenem tim putem. S očeve strane nitko osim nje-ga nije bio željezničar, dok je s druge strane mamin djed bio prometnik, jedan ujak isto je bio prometnik, dok je drugi ujak bio desetar.

Tko je iz tog željezničkog svijeta na-jviše utjecao na tvoju karijeru i tvoj razvoj kao prometnika vlakova?Sirovu Katalenu u kojoj sam živio na-zivali su „selom željezničara“. Kroz selo je prolazila pruga čije je ukidanje počelo 1964. godine, a koja je potpu-no ukinuta 1968. godine. Ljudi su u to vrijeme pružali otpor tom ukidanju, čak su jednom prilikom iz sela istjerali i pristigle policajce. Svo vrijeme na-kon toga imali su tu neku nostalgiju za tom prugom i stjecajem okolnosti došlo je do njenog ponovnog otvaran-ja i uspostave prometa. Dana 5. listo-pada 1995. godine imao sam tu čast da kao mlad prometnik pustim 1. vlak po tada svečano otvorenoj dionici. Na svečanosti je bio prisutan i tadašnji ministar prometa Ivica Mudrinić. Od ljudi koji su najviše utjecali na mene, moram spomenuti da sam na samom

početku imao sjajnog mentora Jakova Presečana, a koji je isto bio naš član. Tu bih još istaknuo i tadašnjeg šefa Đuku Hobalja, fenomenalnog čovjeka koji mi je od prvog dana mog dolaska na željeznicu dao nekakvu viziju tog posla rekavši mi: „Osjećaj se kao kod kuće, a sve ostalo će ići lako“. Zahvalan sam mu i na tome što me nije odmah slao raditi u kolodvor kao prometnik, već me poslao u Koprivnicu da tamo obiđem sva radna mjesta. To mi je pos-lije bila velika pomoć jer sam znao što radim i kome se obraćam.

Da li ti je u sjećanju ostao neki pose-ban događaj iz tog vremena?Nemam baš nekakvih posebnih događaja. U početku mi je bio prob-lem priviknuti se na noćni rad i onaj dio poslije noćne smjene. Trebalo je u stvari promijeniti vlastiti bioritam. I naravno, priviknuti se na ono sanjanje vlakova. Mislim da nema prometnika koji to nije prošao.

Kako se nosiš s promjenama na žel-jeznici?Prihvaćam sve nove dobro došle izazove i sve ono što ide u pravcu nekakvog boljitka željeznice. Isto tako, pozdravljam svaku pozitivnu i dobronamjernu inicijativu. Idemo u pravcu liberalizacije svega, pa tako i željeznice. Mislim da bi prijevoznici trebali modernizirati vlakove i da bi se vozni red više trebao prilagoditi kra-jnjim korisnicima. Zna se tko su naši najbrojniji putnici; đaci, studenti i umirovljenici. Trenutno nemamo vlak za Rijeku niti za Split. Mislim da kada bi se taj vozni red uskladio i vlakovi malo modernizirali, da bi se i ljudi vrlo rado vratili željeznici. Negativne promjene ne bih želio komentirati.

Iz tvoje dosadašnje priče stječe se utisak da te ovaj posao ispunjava i čini sretnim…

Posao me ispunjava i sigurno ne bih ostao ovdje toliko godina da u tome ne nalazim nekakvo zadovoljstvo. U samim počecima, kada je još bio rat i kada smo radili za neku mizernu „plaćicu“, odnosno nekakvih tadašn-jih 150 njemačkih maraka, moj otac je rekao da ću to zaraditi na „zidariji“ gdje su dnevnice bile nekakvih 50 DM. Međutim, kasnije su došle godine kada se i taj dio željeznice popravio.

Ima li stvari na željeznici koje bi da možeš promijenio? Težio bih ka tome da opet budemo jedna cjelina, jer ovo razdvajanje nije se pokazalo kao dobro. Počelo je s ukidanjem onih ekspresnih pošiljaka, a završilo sa svim ovim što se desilo HŽ „Cargu“. Mi smo tamo negdje pot-kraj stoljeća u Kloštru tovarili dnevno oko 64 vagona; šljunak, pijesak, drvo i još je radila „Biljana“. I danas postoji interes za tim, ali znate i sami kakva je situacija. Bilo je upita kako preves-ti nekakav stroj ili vozilo, onda ih mi spojimo s „Cargom“ i kad čuju koliko to košta i koliko je komplicirano, ljudi se odluče za cestovni prijevoz.

Kako surađujete s kolegama iz dru-gih poduzeća koja su nastala podje-lom željeznice? Naravno da nastojim da ta suradnja bude dobra i da sve to prođe nor-malno i bez većih problema. Uvijek pokušavam da se ta podijeljenost što manje osjeti u našoj komunikaciji.Rekao si u početku, bilo se teško pri-viknuti na noćni rad, na taj ritam koji je bitno drugačiji od ovoga civilnog. Utječe li takav smjenski rad na tvoje zdravlje?Utječe, svakako da utječe. Sa godi-nama stekne čovjek neke navike ali mislim da svakako utječe, nije to jed-nostavno.Kakvi su uvjeti rada, čini mi se da su puno bolji nego u vremenima kada

NA PERONU NA PERONU


10 11

si počinjao raditi na željeznici?Ja sam imao tu sreću da dođem u kolodvor Kloštar, radio sam u svi okolnim kolodvorima na zamjenama ali baza je uvijek bio Kloštar a već tada kad sam ja došao kolodvor je imao postavni-cu, na cijeloj pruzi od Virovitice do Koprivnice tako da poznam taj uređaj i njegove nedostatke. Znači već tada je Kloštar bio kao moderniji i uređeniji.

Sada je osjetno manje pos-la nego u vremenima kada si počinjao raditi na željeznici. Dolaziš li na posao sa grčem u trbuhu ili je ugodno odraditi smjenu?Nisam nikada dolazio sa grčem, ni kada je bilo posla niti kad ga nema. Dolazim sa stavom da ovd-je moram provesti 12 sati i da da-jem svoj maksimum i da odradim posao kvalitetno.

Kada pričamo o poslu da spome-nemo i plaću za taj posao. Kakvo je tvoje mišljenje o tome i imaš li kakva očekivanja s obzirom na trenutnu situaciju?Pa, plaća je solidna, ali kako se veli… između minimalne i do-statne plaće je velika razlika. Do-statno je, prema nekim zadnjim izračunima 1377 eura. U ovo doba epidemije ljudi koji rade i dobija-ju plaću mogu biti zadovoljni da imaju egzistenciju jer je loše oni-ma koji ne rade.

Oko nas je cijelo vrijeme prob-lem nezaposlenosti, a na žel-jeznici se stalno spominju re-organizacije, otkazi, smanjenje broja radnika. Kako to utječe na tebe i obavljanje posla, imaš li kakvih strahova po tom pitan-ju?Nemam strahova što se tiče toga, kad bi se toga bojao onda bi se bojao i života, ako bi ostao bez posla sigurno bi se snašao na neki drugi način, živjeti se mora i dal-je. U željeznicu se ulaže pa mislim da je to neki pokazatelj da je žel-jeznica i dalje bitna u segmenti-

ma transporta i prijevoza, pogot-ovo koridori koji su interesantni, sada spominju Rijeku koja još od Austro-Ugarske je poznata a tako i sada, Europa ne ulaže bez veze.

Na željeznici imamo čest slučaj, čovjek se zaposli na jednom radnom mjestu i cijeli život odradi na tom mjestu, kao da nije imao priliku za napredo-vanje u poslu, kao da nije imao mogućnosti za razvoj karijere. Kako se tebi čini to područje? Slažem se sa tim, od samih poče-taka imao sam neku viziju upisati višu školu, s obzirom da sam se oženio 1996. godine, imao sam tada neko turbulentno razdo-blje u životu i tada je bila neka prekretnica, nakon 5 godina staža imao sam ponudu da odem u Aus-traliju ali ipak je prevladalo da ostanemo ovdje i nastavimo svoju karijeru.

Željezničari imaju i slobodnog vremena, imaš li kakav hobi, čime se baviš?Osim šta radim hobi mi je obitelj, oko toga je svakodnevna briga, najmlađa curica mi ima 8 godina, ide u drugi razred, pa se svi još školujemo, osim toga bavim se i vinogradarstvom.

Imaš li neki san ili neispunjenu želju koja još čeka da se ostvari?Na željeznici sa 30 godina staža više nemam nekih očekivanja, u Australiju nismo otišli, djeca su bila još mala, trebalo je ići na-jmanje na mjesec dana, put traje skoro 24 sata pa smo to propustili.

Imaš li neku poruku za kraj razgovora našim kolegicama, kolegama, željezničarima?Svi oni koji su trenutno zaposleni odnosno koji imaju tu sreću da rade neka svaki dan dolaze sa os-mjehom na posao ma koliko bilo teško u ovoj situaciji i da taj posao vole.

Kako bi se najkraće opisao ?Rekao bi da sam dobar i nikome ne želim loše stvari.

Procjenjuješ li dobro ljude na prvu?Rekao bi da.

Smatraš li se uspješnim u životu?Na neki način, da.

Šta najviše cijeniš kod ljudi?Poštenje i dobrotu.

Koja mana te najviše smeta?Neiskrenost.

Što drugi na tebi prvo zapaze?Vjerojatno stas.

Navijaš za…Reprezentaciju Hrvatske.

Kućni ljubimac?Djeca imaju psa.

Facebook, Instagram, Twitter, Internet aktivnosti?Da, od samog početka.

Vrijedi li za tebe izreka strpljen - spašen?Da, naravno.

Davore, hvala ti za ovaj razgovor.Hvala i tebi.

NA PERONU NA PERONU


12 13

MIRO GAVRANMIRO GAVRANknjiževnikknjiževnik

On je dramatičar, romanopisac, pripovjedač i pisac za mlade. Uspjesi koje je na spomenutim poljima do sada postigao, takvi su da izgledaju gotovo nadrealno i trebalo bi nam nekoliko kartica teksta da ih sve pobrojimo. Iz tog razloga ćemo za ovu prigodu spomenuti tek nekoliko najbitnijih brojki i činjenica koje svaka za sebe, najbolje govore o genijalnosti samog autora, kao i o veličini njegova stvaralaštva. On je bez konkurencije najizvođeniji hrvatski dramski pisac. Njegova djela prevedena su na više od 40 jezika. Njegove knjige imale su više od 250 izdanja u zemlji i inozemstvu. Po njegovim dramama i komedijama nastalo je više od 400 kazališnih premijera širom svijeta, a pogledalo ih je više od 4 milijuna ljudi. Jedini je živući dramatičar na svijetu koji ima kazališni festival posvećen samo njemu, a izvan zemlje u kojoj je rođen i na kojem se igraju isključivo predstave po njegovim tekstovima. Član je suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, član je Ruske akademije književnosti u Moskvi, te član Slavenske akademije književnosti i umjetnosti u Varni. Dobitnik je više od 30 književnih i kazališnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu. Zajedno sa svojom suprugom osnovao je vlastiti teatar koji uspješno egzistira već skoro 2 desetljeća. Nama je posebno zanimljiv zbog njegove povezanosti sa željeznicom, kako one u stvarnom životu, tako i one u njegovim brojnim djelima. On je Miro Gavran i naš je novi sugovornik u serijalu „POZNATA LICA I ŽELJEZNICA“. Poziv na razgovor uputili smo mu još potkraj prošle godine, no zbog obaveza koje je tada imao, realizaciju istog obećao nam je početkom proljeća. I kako to već priliči velikim ljudima i umjetnicima, na spomenuto obećanje nismo ga trebali podsjećati. Javio nam se s prvim danima proljeća i darovao nam dio svoje „čarolije“ po kojoj je već odavno prepoznat na svim meridijanima. A sam razgovor izgledao je otprilike ovako…

RAZGOVARAO: Nebojša GojkovićFOTO: Nebojša Gojković

SLIJEDITI ISTINU SVOG SRCA

Poštovani gosp. Gavran, prije svega hvala Vam što ste se odazvali našem pozivu i pristali na ovaj razgovor. Za sam početak krenut ćemo od Vašeg djetinjstva. Kako je bilo odrastati na selu, u obitelji u kojoj su i otac i majka bili učitelji; što su bile prednosti, a što mane? Odrastanje na selu za dijete ima velike prednosti; djetinjstvo je bogatije i dinamičnije, a i mora se puno raditi što je dobro za formiranje budućeg čovjeka... A to kada te roditelji uče ima prednosti utoliko što si kao učenik pod nadzorom, ali je velika mana što ne možeš doći doma i reći da nemaš ništa za domaću zadaću, kada ti se ne da pisati domaću zadaću. Uglavnom, bilo je to zanimljivo djetinjstvo, idealan ambijent za budućeg književnika.

Već od nekog početnog pubertetskog

doba, znali ste što želite raditi u budućem životu. Što je bilo to što je tada presudno utjecalo na Vas i Vašu odluku da se u životu želite baviti pisanjem?Vjerojatno to što sam puno čitao, puno maštao i imao neki unutarnji poriv za pričanjem priča. Moja 11 godina starija sestra je studirala književnost, majka i stariji brat su isto voljeli čitati, sve to zajedno je bilo poticajno za ono što će se potom sa mnom dogoditi .

Na Akademiji za kazalište, film i televiziju diplomirali ste dramaturgiju, a za Vaš debitantski rad, odnosno dramu „Kreontova Antigona“, moglo bi se reći: „prvo pa muško“. To ostvarenje bilo Vam je svojevrsna „odskočna daska“ zahvaljujući kojoj su Vam se tada mnoga vrata u kazališnom svijetu

otvorila…Točno. Imao sam samo 22 godine kada mi je Kazalište „Gavella“ izvelo prvu dramu. Taj odličan start u svijet umjetnosti otvarao mi je vrata u mladim danima i u drugim teatrima i u izdavačkim kućama, a što je najvažnije, „Kreontova Antigona“ je ostala „živom“ dramom do danas i imala je 15-ak premijernih izvedbi diljem svijeta.

Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina radili ste kao dramaturg i ravnatelj „Teatra ITD“, što znači da ste na neki način bili institucionalno zbrinuti ili kako se to zna reći: „pod zlatnim kišobranom“. Koliko je tada s Vaše strane bilo smiono sve to napustiti i započeti potpuno samostalnu karijeru, za koju nikada ne postoje garancije da će biti uspješna?

NA PERONU NA PERONU


14 15

Gotovo da ne znam kazališnog ravnatelja koji je godinu dana prije isteka mandata svojevoljno ostavio svoje radno mjesto i bukvalno otišao na ulicu, u „slobodnjake“. Ja sam imao nevjerojatno veliku želju da se bavim isključivo i samo pisanjem, da mi je to dalo hrabrost da ostavim sve i otisnem se u nesigurne „slobodnjačke vode“ sa suprugom koja je također bila „slobodnjak“ i četverogodišnjim sinom. To se mnogim mojim prijateljima tada činilo kao avanturizam i nepromišljenost. Kasnije se pokazalo da je to bila najmudrija moja životna odluka i da doista Bog voli hrabre. Da to tada nisam učinio u 32. godini života, kasnije ne bih imao hrabrosti i vjerojatno ne bih napisao ni trećinu tekstova koje sam ispisao do sada.

Početkom stoljeća, točnije 2002. godine, pravite još jedan, pokazat će se kasnije, vizionarski korak u toj samostalnosti. Tada ste skupa sa svojom suprugom koja je kazališna, filmska i televizijska glumica, osnovali svoj vlastiti „Teatar GAVRAN“. Kako se rodila jedna takva ideja, pomalo neuobičajena za ove naše prostore u kojima kultura baš i nije nešto za što se ljudi „otimaju“?I moja supruga i ja voljeli smo onaj nomadski dio u kazališnom pozivu, radovalo nas je svako gostovanje i radost koju smo donosili ljudima u manjim mjestima. Stoga je odluka da osnujemo svoje putujuće kazalište bila više nego logična. Ali uz te putujuće predstave mi smo i čvrsto vezani uz našu publiku u Zagrebu, tako da od stotinjak repriznih izvedbi godišnje, trećinu izvedemo u Zagrebu, a nekoliko i diljem Europe. Kao vlasnici svoga teatra možemo birati ponajbolje kazališne djelatnike i umjetnike s kojima ćemo surađivati. Volimo u procesu rada na novoj predstavi biti okruženi istinskim zaljubljenicima u teatar i pozitivnim ljudima. To je presudno za uspjeh predstave i njezin kasniji „život“, a i za naše psihičko zdravlje.

Osim što ste član suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, izabrani ste i za člana

Ruske akademije književnosti u Moskvi, kao i Slavenske akademije književnosti i umjetnosti u Varni. Kako je uopće došlo do tih Vaših članstava i znate li možda koliko se Vaših kolega s ovih prostora mogu pohvaliti nečim sličnim? Kada su u pitanju Rusija i Bugarska, ja sam u tim zemljama doista puno izvođen, a i objavljivali su moje tekstove. U Bugarskoj sam imao 10-ak premijera i objavili su mi 6 knjiga, u Rusiji sam imao 14 premijera, objavili su mi roman „Judita“ u 3 različita izdanja, tako da me ondje doživljavaju na izrazito pozitivan način. Ima i mojih kolega koji su rado viđeni i „čašćeni“ gosti u tim dvjema zemljama u kojima je umjetnost, a napose književnost na visokoj cijeni.

Je li Vam možda ipak najveća nagrada i priznanje za Vaš rad to što ste jedini živući dramatičar u svijetu koji ima kazališni festival posvećen njemu, a izvan njegove matične zemlje, na kojem se igraju isključivo predstave nastale prema Vašim tekstovima? To što mi je u čak 5 zemalja priređen „Gavran Fest“ vjerojatno je najveća moguća „nagrada“ koju jedan kazališni pisac može dobiti. Zahvaljujući tim festivalima dogodile su se i brojne premijere i za mene se saznalo i u zemljama koje me nisu do tog trenutka izvodile.

Brojke koje se vezuju uz Vas i Vaš rad izazivaju strahopoštovanje. Po Vama, što je to čime ste zainteresirali publiku u različitim dijelovima svijeta, u različitim kulturama, običajima, pogledima na život, odnosno što je to univerzalno u Vašim djelima na što milioni različitih ljudi gotovo jednako reagiraju? Teško mi je samoga sebe analizirati i dati odgovor na to pitanje. Ja kada pišem novi roman ili novu dramu ili komediju, uvijek mislim na moje čitatelje i gledatelje. Nastojim ispričati zanimljivu priču i u nju unijeti što više emocija i humora. Obično pišem o ljudima kakve sam u životu susreo i upoznao i ako u tim „lokalnim“ pričama bude životne uvjerljivosti, one

zadobivaju i univerzalnost. Rekao bih da su čitatelji i kazališni gledatelji svuda po svijetu, bez obzira na kulturni bazen u kome žive, više slični nego različiti.

Godine 1989. objavili ste svojevrsno remek djelo, roman „Zaboravljeni sin“ koji je nakon toga doživio još 10 izdanja i preveden je na sve značajnije svjetske jezike. U njemu progovarate o uvijek aktualnoj temi, a to je odnos društva prema onima koji su drukčiji. Kako danas, više od 3 desetljeća kasnije, ocjenjujete taj isti odnos; jesmo li po tom pitanju napredovali ili još uvijek nastojimo sakriti, kako od javnosti, tako i od sebe samih, neke naše „zaboravljene sinove“? Taj roman o mentalno uskraćenom mladiću od 20 godina, koji ima svijest desetogodišnjeg djeteta ispisao sam iz srca, pokušao sam ući u njegovu psihologiju, ali i u psihologiju njegovih roditelja, brata i sestre. Nastao je nježan, topao roman koga su prigrlili čitatelji u Hrvatskoj, ali i diljem svijeta u prijevodima od Santiaga de Chilea do Beča. Mislim da smo u proteklih 30-ak godina ipak malo napredovali u prihvaćanju osoba i njihovih obitelji koji imaju takve poteškoće. Možda su i književnost i film uspjeli senzibilizirati ljude za one koji su drugačiji od većine.

Karijeru ste započeli u jednom, a nastavili u drugom društvenom uređenju. Je li za jednog pisca i autora inspirativniji jedan totalitarni sistem u kojem progovarati o nekim stvarima i pojavama povlači sa sobom i opasnost od mogućeg progona ili je inspirativniji sistem u kojem je sloboda izražavanja potpuna? Stajališta mnogih poznatih autora po tom pitanju su potpuno oprečna… Zanimljivo pitanje. O tome se puno govorilo proteklih desetljeća, čak i na simpozijima posvećenim književnosti. Naime, paradoksalno je da su nakon pada Berlinskog zida mnogi cijenjeni tzv. „disidentski“ pisci izgubili na svojoj privlačnosti. Pokazalo se da nije dovoljno da je neka drama ili roman društveno kritičan, nego moraju biti i kvalitetno napisani da bi poživjeli duže od jednoga trenutka. Ali, budimo iskreni, i u književnosti i u umjetnosti imamo ono što se zove „biti u trendu“ ili „biti u modi“.

Mislim da je za pisce dugoročno opasno ako slijede trendove, najbolje je kada slijede istinu svoga srca, ne obazirući se ni na cenzuru ni na autocenzuru, a ni na trenutnu modu koja se često znade prometnuti u obično pomodarstvo. Ali da do kraja odgovorim na vaše pitanje; meni osobno podjednako su bili inspirativnima i socijalizam i ovaj tranzicijski liberalno kapitalistički period koji živimo. Sloboda izražavanja je poželjna i običnim ljudima i piscima, ali ona sama po sebi ne garantira istinsku kreativnost, pa čak ni istinsku osobnu slobodu autora.

Godine 2011. objavili ste roman „Kafkin prijatelj“ u kojem na svoj način interpretirate život pisca Franza Kafke. Jedno od djela koja su obilježila njegovu karijeru jest i „Preobražaj“. Nadovezujući se na prethodno pitanje, recite nam kako gledate na „preobražaj“ nekih Vaših kolega umjetnika, ne mislim tu samo na pisce i dramaturge već i na glumce, režisere, glazbenike, koji su bili miljenici onog bivšeg sistema, a vraćali su mu to tako što su ga kroz svoj rad i djelovanje promovirali, da bi onda gotovo preko noći postali miljenici novog sistema vraćajući mu to tako što ga promoviraju i pljuju na sve ono što je bilo prije? To nije ništa novo, događalo se to i nakon Građanske revolucije u Francuskoj i nakon Drugog svjetskog rata u mnogim bivšim socijalističkim državama, a i nakon pada Berlinskog zida u većini tih istih država. Na žalost, i među piscima kao i među drugim profesijama imate ljudi koji nisu dosljedni, a imate ih i koji su jednostavno nedovoljno hrabri za istjerati svoj film. Na koncu, kada neki od pisaca ode s ovoga svijeta, kao najvažnije pitanje se nameće da li je ostavio iza sebe neki tekst koji nosi umjetničku uvjerljivost, a sve drugo pada u drugi plan. A moj „Kafkin prijatelj“ je jednim dijelom biografski roman, a jednim djelom literarno poigravanje na temu „što bi bilo da je bilo“. Odnos Maxa Broda i Franza Kafke, dvaju pisaca i prijatelja, te žena koje su ih sudbinski odredile, za mene je bio izrazito poticajan za neobičnu literarnu avanturu. Sretan sam što je taj roman do sada preveden već na 10 jezika, te što su ga odlično primili i

NA PERONU NA PERONU


16 17

naši kritičari i čitatelji. To je roman o ljudima kojima je književnost važna koliko i sam život.

U svojim djelima često inspiraciju nalazite u „Bibliji“, pokušavajući tako čitatelje podsjetiti na neke ljudske geste i poruke humanosti koje zbog tempa i obaveza koje nam život svakodnevno nameće često zaboravljamo. Iako se u velikoj mjeri deklariramo kao društvo vjernika, mahom kršćana, koliko po Vama uistinu živimo tu vjeru? Ja sam u mojoj biblijskoj trilogiji koju sačinjavaju romani „Judita“, „Krstitelj“ i „Poncije Pilat“, doista pokušao progovoriti o svim bitnim egzistencijalnim pitanjima među koja ulazi i vjera, nevjera, odnos prema Bogu, ali i prijateljstvo, ljubav, politička manipulacija, te obiteljske teme s naglaskom odnosa oca i sina. Dakle, sve ono što je sastavni dio našega života. Pet godina sam se intenzivno družio s tim starozavjetnim i novozavjetnim junacima s Biblijom, koju smatram knjigom nad knjigama, i u tih 5 godina koliko je trajalo ispisivanje tih romana osjećao sam da se bavim nečim

uzvišenim, nečim što je ipak za nijansu važnije od same književnosti. Smatrao sam da mi pisci trebamo ispočetka ispripovijedati biblijske priče na način da ih učinimo literarno atraktivnima našim suvremenicima. Teško mi je odgovoriti na pitanje koliko danas ljudi uistinu žive vjeru. Poznajem doista jako puno istinskih vjernika, a poznajem i one koji na površan način žive tu vjeru, ali svaki čovjek je specifična jedinka, svaki od nas ima neku svoju povijest, uspone i padove, te emotivne, poslovne i zdravstvene krize koje neke približe vjeri, a druge udalje. Ja sam među onima koji smatraju da su vjera i milost stvar naše osobne odluke, ali i sve druge okolnosti od obrazovnih do obiteljskih na to utječu.

Da kažemo sad koju riječ i o našoj osnovnoj temi, odnosno željeznici. Vi ste netko tko je kroz čitav svoj život na ovaj ili onaj način vezan uz željeznicu i vlakove. Možete li se prisjetiti kada i gdje je ta veza počela? Veza počinje na kolodvoru u Novoj Gradiški, kada imam 6 ili 7 godina, kada me ondje roditelji dovode na

sladoled. Sjećam se svih mirisa i željezničke zgrade, sjećam se tog sladoleda koji sam pojeo, sjećam se dječjeg uzbuđenja u trenutku kada taj veliki vlak viđen mojim malim očima ulazi u stanicu, sjećam se željezničara s palicom u predivnoj uniformi, putnika koji silaze s vlaka, putnika koji ulaze u vlak, rođaka i prijatelja koji dočekuju putnike koji su netom pristigli u Gradišku...

Vaša putovanja vlakovima intenzivirala su se tijekom pohađanja srednje škole, a niste bili učenik putnik. Koji je onda bio razlog za Vaša tada redovna putovanja? Sa 17 godina sam se počeo pripremati za polaganje prijemnog na studiju dramaturgije na Akademiji za kazalište, film i televiziju, a da bi kandidat mogao pristupiti prijemnom bilo je nužno da vidi većinu predstava s repertoara zagrebačkih kazališta. Pa bih dvaput mjesečno išao vlakom u Zagreb na predstave, a negdje oko jedan i pol iza ponoći bi me na stanici dočekao otac s „Fićom“ i odvezao u selo Trnavu, 7 kilometara dalje, gdje smo živjeli.

Nakon završene srednje škole, slijedi Vaš odlazak na studij u Zagreb, a i tu je željeznica bila nezaobilazan dio tog studiranja… Studentski dani i većina odlazaka i povrataka iz Zagreba bili su vezani uz putovanje željeznicom. To je bila prigoda i za susresti djevojke koje su također studirale u Zagrebu pa su također išle vlakom na studij, ili doma preko vikenda. Neka lijepa prijateljstva su se također začinjala ili nastavljala zahvaljujući tim putovanjima. Nisu to bila obična putovanja, bio je to oblik intenzivnog društvenog života. Svako putovanje je bilo poput male avanture, donijelo bi neko novo iskustvo, neko novo poznanstvo.

Vaša druženja sa željeznicom nastavljaju se i tijekom Vaše dalje karijere. Naime, i dalje ste vrlo često kao način prijevoza birali željeznicu, a imali ste priliku putovati i nekim europskim željeznicama. Kakva su Vam tu iskustva? Moj odlazak kod sestre i šogora u Munster na sjeveru Njemačke, koji je s presjedanjima trajao 21 sat, a dogodio se 1983. godine, bio je za mene fascinantan jer sam iz vlaka doživio Njemačku kao uređenu i lijepu zemlju, a njihove vlakove i željeznicu kao vrhunski organizirane, što je ostalo i do danas tako. Proteklih 20-ak godina moja duža inozemna putovanja češće su se odvijala avionima, ali s ovom

pandemijom uvjeren sam da će vlak opet zauzeti primat kao prijevozno sredstvo.

Uz Vaše ime najčešće se veže pridjev suvremeni pisac. Koliko je u današnjem vremenu jednom suvremenom piscu željeznica inspirativna kao motiv za neka njegova djela?Uz željeznicu se veže kretanje, susretanje novih ljudi, svojevrsna neizvjesnost i dinamika. A sve to je bitno i za dobru literaturu.

Željeznica je nezaobilazan dio mnogih Vaših djela; od romana, drama i komedija, pa sve do igrokaza. Možda najbolji primjer za to je Vaš roman „Nekoliko ptica i jedno nebo“ koji je već doživio nekoliko izdanja, gdje 2 paralelne priče iz 2 vremenska razdoblja, a na kojima se roman temelji, počinju upravo u vlaku… Taj roman na naslovnici ima starinski vlak, kakav je vozio prije stotinjak godina. Radnja u tome romanu počinje 1917. godine u vrijeme Prvoga svjetskoga rata, u doba velike suše koja je poharala Hercegovinu i trajala 2 godine. Mnogi su uslijed toga umirali, pa je veliki humanist i prosvjetitelj fra Didak Buntić organizirao spašavanje djece, te je vlakovima prevezao oko 17000 izgladnjele djece u bogatu Slavoniju i u Srijem. Ja pišem o jednoj trinaestogodišnjoj djevojci i četrnaestogodišnjem mladiću koji se susreću u tome vlaku, ali pripovijedam i o mladiću koji 1986. godine na kolodvoru u Novoj Gradiški ulazi u vlak u kome će susresti dvije lijepe djevojke od kojih će mu jedna postati supruga. Vlak je u tom mome romanu ne samo mjesto radnje, nego i sudbinsko susretište mojih junaka, gotovo romaneskno lice.

Zanimljivo je da se na predstavljanjima ove knjige pojavljuju osobe čiji su rođaci bili putnici u nekom od takvih vlakova…To je bilo najsmješnije i najdirljivije na nekim predstavljanjima u Vinkovcima, Osijeku i Zagrebu kada su mi pristupili ljudi koji su unučad i praunučad one djece koju je fra Didak spasio

NA PERONU NA PERONU


18 19

prije stotinjak godina, pa kada su mi počeli govoriti o svojim saznanjima i obiteljskim sjećanjima na taj povijesni i humanitarni događaj, čak i pokazivati obiteljska pisma iz davnih vremena...

Tu je i jedna od Vaših najizvođenijih komedija „Muž moje žene“, u kojoj okosnicu priče čini jedna željezničarka… Tu je u pitanju čista „otkačena“ komedija, igrana diljem svijeta od Los Angelesa pa do Moskve i Mumbaia, a u toj komediji jedna atraktivna vrckava domaćica u vlaku ima 2 muža, jednoga u Ljubljani, drugoga u Splitu. Oni naravno, ne znaju jedan za drugoga, sve dok Slovenac u postavi zimskog kaputa svoje žene ne pronađe vjenčani list i shvati da je njegova supruga već 5 godina u braku s još jednim muškarcem. Susret te dvojice muževa iste žene kod publike izazove salve smjeha. Da, i tu je vlak velika važna poveznica.

Vlakovi, odnosno njihove fotografije poslužile su kao dio osnovne scenografije u Vašoj predstavi „Lutka“. Što ste njihovim

postavljanjem u predstavi htjeli postići? Za scenografiju je odgovorna scenografkinja Jasmina Pacek i redateljica predstave, moja supruga Mladena Gavran. Hm, pitanje bi trebalo uputiti njima dvjema, jer u samom tekstu se ne spominje željeznica, ali prikaz tog ambijenta simbolički sugerira da smo često, poput junaka te komedije, na nekim raskrižjima kada moramo donijeti sudbonosnu odluku u „koji ćemo se vlak ukrcati“ za nastavak putovanja, za nastavak života.

Željeznica se pojavljuje i u Vašoj drami „Kad umire glumac“, u romanu „Zaljubljen do ušiju“, kao i u još nekoliko Vaših djela. Utisak je da ona već spomenuta veza Vas i željeznice još uvijek traje…Da nije tako ne bi bilo ovoga intervjua. Za mene je podsjećanje na željeznicu uvijek nosilo sa sobom izobilje pozitivnih i snažnih sjećanja i emocija. Ljudi koji su radili na željeznici bili su svojevrsna aristokracija, dolazak željeznice u neki grad ili malo mjesto značio je i gospodarski procvat, ali i civilizacijski iskorak. U vrijeme

domovinskog rata naša željeznica je doživjela veliku devastaciju, ali slutim da smo upravo sada pred fazom koja će donijeti razdoblje revitalizacije željezničkog života, novi zamah, novi iskorak. I ponovno podvlačim da ova događanja s epidemijom koja su pokazala krhkost i ranjivost zračnog prometa, mogu značiti povratak primata vlaka nad svim drugim prometalima.

Poštovani gosp. Gavran, zahvaljujem Vam se još jednom u ime naših čitatelja što ste pristali da dio svog vremena odvojite za ovaj razgovor. Želimo Vam puno uspjeha u daljnjem životu i karijeri, i naravno, da i u Vašim budućim djelima željeznica bude barem jednako zastupljena kao i u ovim dosadašnjim!I ja vama zahvaljujem na poticajnim pitanjima i prigodi da dadem intervju za glasilo posvećeno našoj željeznici, koja je sudbinski odredila i moj život.

PIŠE: Dražen LihtarFOTO: Nebojša Gojković

OBVEZE POSLODAVCA IZ ZAŠTITE NA RADU - II. DIO

U nastavku su pobrojane osnovne obveze koje se dijelom mogu razlikovati, ovisno o djelatnosti koja se obavlja i broju zaposlenih osoba a od značajnijih obveza su:- izrada procjene rizika, izrada programa osposobljavanja, osposobljavanje radnika za rad na siguran način, izrada Plana evakuacije i spašavanja, provođenje praktične vježbe evakuacije i spašavanja, osnivanje odbora za zaštitu na radu, ugovaranje usluga medicine rada, osposobljavanje dovoljnog broja radnika za pružanje prve pomoći, ispitivanje električnih, plinskih instalacije i drugih instalacija, ispitivanje čimbenika u radnom okolišu (mikroklime, buke, osvijetljenosti), ispitivanje radne opreme, postavljanje dovoljnog broja vatrogasnih aparata u prostor namijenjen za rad, označavanje prostora oznakama za evakuaciju i drugim oznakama (znakovima za uzbunjivanje, oznakama za evakuaciju i dr. oznakama).Obveze poslodavaca kod kojih netko od radnika (pri radu) aktivno koristi računalo sa zaslonom ukupno 4 ili više sati tijekom radnog dana je izrada procjene rizika pri radu s računalom, uređenje mjesta rada na kojem se koristi računalo, upućivanje radnika na obavljanje preventivnih pregleda vida (prethodnih i periodičnih). Kod radnika koji obavljaju poslove s posebnim uvjetima rada

poslodavac je u obvezi upućivanja radnika na obavljanje zdravstvenih/liječničkih pregleda, prethodnih i periodičnih, te po potrebi kontrolnih i izvanrednih. Poslodavac ne smije dopustiti obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada radniku koji ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom za te poslove. Radnik koji obavlja poslove s posebnim uvjetima rada, osim općih uvjeta za zasnivanje radnog odnosa, mora ispunjavati i posebne uvjete koji se odnose na dob (najčešće radnik mora biti stariji od 18 godina), stručnu sposobnost, zdravstveno stanje, psihičku sposobnost.Poslodavac ima mogućnost provođenje zaštite na radu prenijeti na svojeg ovlaštenika! Ovlaštenik zaštite na radu je osoba koju poslodavac pisanim putem ovlašćuje provoditi odnosno brinuti se o zaštiti na radu u svom djelokrugu rada. Provođenje zaštite na radu putem ovlaštenika, poslodavac može odabrati zbog same organizacije poslovanja, rada na različitim lokacijama, rada u smjenama i sl. Procjena rizika na radu i obveze poslodavca Poslodavci su na temelju čl. 18. Zakona o zaštiti na radu a u skladu s Pravilnikom o izradi procjene rizika obvezni procjenjivati rizike za život i zdravlje radnika odnosno moraju imati procjenu rizika koja mora odgovarati

postojećim rizicima prilikom obavljanja poslova, a koja će biti dostupna radnicima na mjestu rada. U formalnom smislu, zaštita na radu započinje procjenom rizika. Riječ je o temeljnom dokumentu iz područja zaštite na radu i zahtijeva temeljitost, kompetentnost i iskustvo osoba koje sudjeluju u izradi. Pritom valja imati na umu da procjena rizika mora biti izrađena u pisanom ili elektroničkom obliku, mora odgovarati postojećim rizicima na radu i u vezi s radom, mora biti dostupna radniku na mjestu rada te da radnici i njihovi predstavnici moraju biti uključeni u postupak njene izrade.Osposobljavanje radnika za rad na siguran način i obveze poslodavca Neovisno o broju zaposlenih i djelatnosti koju obavljaju, poslodavci su obvezni provoditi osposobljavanje radnika za rad na siguran način a radniku koji prethodno nije osposobljen, poslodavac ne smije dozvoliti samostalno obavljanje poslova. Osposobljavanje za rad na siguran način provodi se u slučajevima prije početka rada, kod promjena u radnom postupku, kod uvođenja nove radne opreme ili njezine promjene, kod uvođenja nove tehnologije, kod upućivanja radnika na novi posao, odnosno na novo mjesto rada. Pritom valja imati na umu da se osposobljavanje radnika za sigurno obavljanje poslova provodi prema programu osposobljavanja koji se mora temeljiti na prethodno izrađenoj procjeni rizika te mora obuhvatiti sve opasnosti, štetnosti i napore utvrđene procjenom rizika kao i načine njihova otklanjanja. Osposobljavanje radnika je potrebno provoditi tijekom radnog vremena, isključivo o trošku poslodavca. Osposobljavanje za rad na siguran način ili „polaganje zaštite na radu“, kako se kolokvijalno ova obveza naziva, odnosi se na sve radnike. Radniku koji nije osposobljen za rad na siguran način poslodavac je obvezan osigurati rad pod neposrednim nadzorom radnika osposobljenog za rad na siguran način, ali ne dulje od 60 dana . U pravilu, riječ je razdoblju u kojem bi se svakako trebalo obaviti osposobljavanje za rad na siguran način tj. osposobljavanje osobe za samostalno obavljanje poslova na siguran način.U sljedećem broju osvrnut ćemo se na obveze radnika i sudjelovanje radnika u organizaciji i provođenju zaštite na radu.

NA PERONU NA PERONU


20 21

RAZGOVARAO: Dražen LihtarFOTO: Dražen Lihtar

DA SE NIKAD VIŠE NE PONOVI

Molim da se predstavite našim čitateljima. Kažite nam nešto o vašem željezničkom putu.Željeznički obrazovni centar u Zagrebu završio sam 1990. godine a prvi radni dan mi je bio 16. srpnja 1990., dakle odmah po završetku škole, u kolodvoru Varaždin. Moji prvi mentori su bili gosp. Dražen Lihtar i Nenad Radošević a na telegrafu gosp. Damir Šimek. Nakon rata dobivam mjesto prometnika u kolodvoru Golubovec, a 1995. godine, sa nepune četiri godine radnog staža, postajem najmlađi šef kolodvora sa dežurstvom na HŽ-u, kako me tada na sastanku šefova kolodvora predstavio gosp. Stjepan Gorski šef tadašnjeg područja željezničkog prijevoza Varaždin. Oženjen sam i otac dvojice punoljetnih sinova.

Sjećate li se najvažnijeg poticaja za vaše opredjeljenje za dolazak na željeznicu? Živim u neposrednoj blizini kolodvora Golubovec. Kao dijete znao sam promatrati radnike koji su radili u kolodvoru i vlakove kako su dolazili i odlazili iz kolodvora. Bili su putnički klasične garniture, plavi motorni ili šinobusi. Sjećam se i kad su povremenu dolazile parne lokomotive a strojovođe

su nas, djecu, znali pozdravljati parnom zviždaljkom lokomotive a nama je to bilo veselje. Nekad je bilo daleko više utovara kamena u golubovečkim kamenolomima pa su dnevno dolazila i po tri teretna vlaka sa dizel lokomotivama koje su me svojom pojavom, veličinom, brujanjem, vibracijama fascinirale. Također mi je u sjećanju ostao događaj kad su u kolodvoru snimali dramsku seriju Putovanje u Vučjak. Bio je snijeg i snimali su dolazak vlaka u kolodvor. Glumci, kamere, osvjetljenje….baš je bilo zabavno gledati. Ali ipak najviše od svega navedenog me dojmila crvena kapa i zato sam krenuo tim putem.

Svima nama željezničarima ti počeci su ostali u sjećanju. Što vi najviše pamtite iz tog vremena? Pamtim puno vlakova i posla, a najviše jedan prolazeći teretni vlak kroz kolodvor Varaždin davne 1990. godine. Zbog specifičnosti kolodvora Varaždin kao rasporednog kolodvora rijetko se dogodilo da bi teretni vlak imao prolaz. Taj dan sve se poklopilo da tovareni teretni vlak iz Čakovca za Koprivnicu ima izuzetan prolazak. Vozna lokomotiva bila je tkz. „kenedijevka“ serije 661 pod čijom se

grmljavinom treslo tlo i kolodvorska zgrada.

Sudionik ste Domovinskog rata. Kad ste se uključili? U ožujku 1991. godine otišao sam na odsluženje vojnog roka u tadašnju JNA u Kraljevo gdje je bila obuka za vojnu policiju. Nakon obuke premješten sam u Maribor da bi kasnije nakon kratkotrajnih ratnih sukoba između slovenske vojske i JNA, i njezinim povlačenjem sa teritorija Slovenije, bio premješten u Bosanski Brod na čuvanje rafinerije. Bilo je to teško vrijeme pogotovo za roditelje čiji su sinovi bili na odsluženju u JNA, koja se tada pokazala okupatorska a ne narodna vojska. Cijelo to vrijeme imao sam namjeru napustiti JNA a prilika mi se ukazala u listopadu 1991. godine Tada sam uz pomoć ljudi iz Slavonskog Broda jedne večeri prešao preko mosta na Savi gdje su me čekali otac i tetak. Po dolasku kući javio sam se u MUP te sam mobiliziran u postrojbe specijalne policije “BARUNI”.

Znamo da su dragovoljci Domovinskog rata dragovoljno su stali o obranu Lijepe naše 1991. i 1992. prije međunarodnog priznavanja Hrvatske države. Nešto im je

ŽE

LJEZ

NIČ

AR

I SU STV

AR

ALI LIJE

PU

NA

ŠUŽ

ELJE

ZN

IČA

RI SU

STVA

RA

LI LIJEP

U N

AŠU

DARKO BISTROVIĆDARKO BISTROVIĆprometnik vlakova u kolodvoru Golubovecprometnik vlakova u kolodvoru Golubovec

NA PERONU NA PERONU


22 23

poslužilo kao poticaj. Što je razlog Vašeg uključenje, što je Vas potaklo?Mobilizirala me je specijalna policija i priznajem da mi nije bilo lako. Bilo je straha ali bio sam mlad. Bilo je i prijatelja i poznanika iz ovih naših krajeva. Mogu reći da je ovaj kraj, golubovečko - veternički kao dio Hrvatskog zagorja, dalo puno branitelja i to u 104. brigadi, 7. gardijskoj brigadi „Pume“, 4. gardijskoj brigadi. Ja sam kao i svi koji smo sudjelovali u tim događanjima na neki način ponosan što sam sudjelovao u obrani naše domovine.

Što se najdublje urezalo u Vaša ratna sjećanja?Specijalna jedinica policije u čijem sam sastavu bio mobiliziran bila je u sastavu pola aktivnih i polovica pripadnika iz rezervnog sastava. Smjene su nam trajale po četrnaest dana. Bili smo na području Velebita gdje nismo bili direktno po borbenim djelovanjem već smo osiguravali područje odmora ratnih postrojba. Pri svakoj smjeni smo išli pješke iz Starigrada Paklenice na Velebit. To je bilo nekih četiri sata hoda utabanim stazama uz prolome oblaka, snijeg, vjetar, vrućinu. Bilo je zaista naporno uz svu opremu koju smo nosili. Ništa nam nije bilo teško i najdublji su osjećaji prema hrabrosti i odvažnosti nas mladih ljudi.

Imate li neku ratnu anegdotu?Bazu su nam na Velebitu opskrbljivali helikopterima. Kad je bilo loše vrijeme zbog magle, što je znalo biti vrlo često, potrepštine za bazu su nam slali konjima. To su bili konji teške pasmine, čvrste građe, poslušni, upravo za takve poslove. Inače prilikom dostave konjima nije bilo vodiča već su konji natovareni i sami poslani stazom koja je vodila do baze. Prilikom jedne takve dostave dobili smo dojavu da je poslano šest konja ali je u bazu stiglo pet. Kako se izgubio konj koji nam je nosio hranu išli smo ga tražiti. Na sreću, našli smo ga živog i zdravog jedimo što je upao u jednu vrtaču, prevrnuo se a zbog tereta se nije mogao podići. Kad smo ga rasteretili dignuo se i vratio niz stazu a mi smo morali njegov teret odnijeti do baze.

Koja ste sve ratišta prošli?Obzirom da smo bili u osiguranju područja i nismo direktno sudjelovali u borbenim akcijama naše je kretanje bilo na Velebitu - Vaganski vrh, Mala Kapela i izvor Marasovac te smo jedno kraće vrijeme boravili na području Dubrovnika – Prevlake.Kako ste provodili vrijeme kada nisu bile trenuci borbe?Kad smo bili na Velebitu nije bilo slobodnog vremena. Rušili smo drva i cijepali ih jer se trebalo grijati u barakama tijekom zime. Isto

tako popravljali smo drvene nastambe kako bi bile u funkciji pogotovo za zimskih dana kada je bilo hladno i kad se trebalo skloniti od nevremena. Kada smo bili u Cavtatu znali smo za slobodnog vremena odigrati nogomet ili popit pivo u Taverni.

Divimo se i podržavamo braniteljsko jedinstvo. Kakvi su Vaši odnosi s ljudima s kojima ste bili u ratu, jesu li se stvorile neke posebne veze sa suborcima, jesu li te veze drugačije od onih prijateljstava prije rata?Imamo Udrugu specijalne policije “ BARUNI” koja ima sjedište u Donjoj Stubici i mogu reći da aktivno djeluje. Udruga broji 98 članova i organiziramo godišnja druženja, obljetnice ratnih događanja, posjećujemo mjesta na kojima smo bili ratnih godina.

Naša djeca ne znaju nabrojiti ni pet heroja Domovinskog rata. Zašto je to tako?Mislim da i mi u tome snosimo dio krivice. Premalo se u obiteljima priča o tim teškim ratnim vremenima i događanjima. Očekujemo da će to odraditi neko drugi, putem škole, ali svakako se djeca nedovoljno poučavaju o domovinskom ratu.

Vukovar je mjesto na čiji spomen nijedan Hrvat ne ostaje ravnodušan. Mjesto velike kalvarije hrvatskog naroda, koje je 1991. godine naprasno prestalo živjeti. Što spomen Vukovara u vama budi?Vukovar je posebno mjesto pogotovo što imam i rodbinu u Vukovaru koji su izbjegli od ratnih strahota. Posjeto sam mjesta stradavanja Ovčaru, Mitnicu, Borovo naselje, trpinjska cesta i stvarno svakog čovjeka to mora posebno pogodit. U Vukovaru se izgubila humanost i ljudskost.

Vidi li se u Lijepoj našoj briga o ulozi i značaju onih koji su bili prvi kad je trebalo, tj. kako se gleda na hrvatske branitelje?Za pojedine da za neke zaslužne nažalost ne. Mislim da lovorike skupljaju neki koji ne bi trebali i koji ih ne zaslužuju. Najglasniji su oni koji su bili u uredima a neki iz ratnih postrojbi koji su bili na prvim crtama bojišta ne ostvaruju prava jer se ne žele eksponirati. Vratili su se svojim obiteljima rade i privređuju kao i većina naših sugrađana. Branitelji su opterećeni svojim problemima i većinu toga drže zaključano duboko u sebi.

Jesu li i na tom planu prepušteni samima sebi?Mislim da je većina prepuštena sebi samima i s problemima ali isto tako ima i pomaka na tom planu. Danas imamo organizirane i

oformljene veteranske bolnice gdje se može dobiti kvalitetna i pravovremena zdravstvena i psihološka pomoć. Međutim, problem je u tome da većinu potrebitih treba motivirati da se jave s problemima. Kao društvo, kao prijatelji, kao suborci moramo biti aktivniji prema takvim braniteljima.

Nakon rata vratili ste se odmah na željeznicu ili …?Da, početkom 1994. godine dobio sam ratni raspored na HŽ-u. Demobiliziran sam i otpušten iz postrojbe specijalne jedinice policije.

Je li bilo teško uključiti se i živjeti običan život?Za mene i nije bilo teško. Tijekom rata nisam bio izložen većim strahotama rata i stradanjima. Jest da smo bili ponekad izloženi granatiranju ali nisam bio u situaciji vidjeti što bi mi uzrokovalo noćne more ili pak psihološke probleme.

Nove generacije sve manje znaju o Domovinskom ratu i o braniteljima. Što biste im poručili?Nove generacije nemaju dovoljno saznanja o onome što se dešavalo što želim promijeniti u svojoj obitelji. Moji se sinovi čude i blijedo gledaju kada im pričam kako sam pobjegao iz JNA i što je zapravo bila ta narodna armija. A u ono vrijeme ja za taj poduhvat trebalo imati hrabrosti i naravno sreće. Domovina je jedna i nju treba čuvati, graditi i poštivati.

Bojite li se danas, sada, nečega na poslu? A kako se ne bi bojao kad samo “režu” i smanjuju nam rad. Kad sam počeo raditi u Golubovcu radili smo tkz. normalan turnus. Nakon nekoliko godina počeo se uvađati prekid rada prometne službe u nekim kolodvorima. Danas na toj pruzi svi kolodvori i gotovo sve pruge na varaždinskom području imaju prekid. Ne može biti dobro dok poslodavac vidi radnika samo preko troška a ne kao partnera u poslu. Oduvijek sam volio vlakove i željeznicu, ali se ovome danas nisam nadao..

Razmišljate li o mirovini? Sada imam 31 godinu radnog staža i imam još dosta za raditi. Samo neka je zdravlja a zdravlje će na ovaj način rada u uvjetima prekida rada kolodvora biti teško očuvati. Kad svaki dan počinjete i završavate u drugačijem terminu ili u ranim jutarnjim satima ili pak navečer kasno mora ostaviti traga na zdravlju.

Poruka za kraj ovog razgovora?Zahvaljujem se na razgovoru, pozdrav svim željezničarima osobito mojoj generaciji u nadi da možda sve krene na bolje.

ŽE

LJEZ

NIČ

AR

I SU STV

AR

ALI LIJE

PU

NA

ŠUŽ

ELJE

ZN

IČA

RI SU

STVA

RA

LI LIJEP

U N

AŠU

ŽE

LJE

ZN

IČA

RI S

U S

TVA

RA

LI L

IJE

PU

NA

ŠUŽ

ELJ

EZ

NIČ

AR

I SU

STV

AR

ALI

LIJ

EP

U N

AŠU

NA PERONU NA PERONU


24 25

PIŠE: Nebojša GojkovićFOTO: Nebojša Gojković

POGLED PREKO „GRANE“

Već dugi niz godina, da ne kažem desetljeća, traje orkestrirana medijska kampanja usmjerena protiv željeznice, a samim tim i protiv željezničara. Nije to ništa novo i ne dešava se samo kod nas. Uvijek kada se vlast odluči u nekoj tvrtki provesti reforme, što u pravilu znači smanjiti broj zaposlenih, a sretnicima koji ostanu raditi smanjiti do tada stečena prava, ona preko medija pod svojom kontrolom kreće u senzibiliziranje javnosti u namjeri da bez previše otpora provede te, u većini društava nepopularne mjere. Posebno intenzivne medijske kampanje vode se protiv tvrtki koje

poput željeznice, imaju mogućnost da brojnošću i aktivnostima svojih zaposlenika pruže otpor takvim namjerama od strane vlasti, a čime potencijalno mogu negativno utjecati na normalno funkcioniranje države. Tako se iz godine u godinu, u gotovo pravilnim vremenskim intervalima i u različitim novinama, mogu pročitati angažirani tekstovi koji s neprikrivenom negativnošću govore o dešavanjima na željeznici. Ista situacija je i s raznim televizijama čiji prilozi na krajnje negativan i senzacionalistički način prikazuju željeznicu i željezničare. Tako često možete čuti ili pročitati kako razni mediokriteti progovaraju

o tome kako je vlak „naletio“ na nekog nesretnika koji je svojim vozilom uredno prelazio prugu, a neodgovorni strojovođa nije poštovao pravilo „desne strane“. Željezničare se u pravilu prikazuje kao neobrazovane primitivce sklone alkoholu, odnosno kao likove kojima škola baš nije „išla“ pa su iz tog razloga završili na željeznici (tu nas često miješaju s policajcima). Na to se odlično nadovezuju priče o politici i političkom kadroviranju koje je identično gotovo u svim državnim tvrtkama. U slučajevima kada se od strane sindikata najave moguće industrijske akcije, onda se u stilu nekih diktatorskih režima

negativna kampanja personalizira, što znači da se udara izravno na osobe koje te akcije organiziraju; pod upitnik se stavljaju njihovi motivi i kompetencije, izvlače se podaci iz njihovih privatnih života, kao i podaci o njihovim novčanim primanjima (vidjeli smo to prilikom posljednjeg štrajka prosvjetnih radnika). I kako to obično biva, 100 puta ponovljena laž postaje istina i danas smo svjedoci da je percepcija javnosti naspram željeznice i željezničara krajnje negativna. Da je tome tako, najbolje svjedoče komentari na raznim portalima i društvenim mrežama, a koji se odnose na vijesti vezane uz željeznicu. Kako kaže ona izreka: „Tko nas kleo, nije dangubio“. Gore od svega spomenutog jeste činjenica da i mnogi željezničari pod negativnim utjecajem medija, nerijetko i sami počnu negativno

doživljavati svoju tvrtku i sve ono što se u njoj dešava. Često razmišljamo o tome kako nigdje nije tako loše kao kod nas i da smo mi vjerojatno najgora željeznica koja postoji. Takvo razmišljanje velikim dijelom uvjetovano je i činjenicom da malo tko od nas pouzdano zna kakvo je stanje u onim nekim drugim željeznicama. A kada bismo samo malo zavirili i u njihovo „dvorište“, vidjeli bismo da ni njima na tom planu ne „cvatu ruže“. Igrom slučaja, u jednoj nama susjednoj željeznici već nekoliko godina imam dobrog prijatelja i kolegu s kojim se povremeno čujem i tada između ostalog, razmjenjujemo iskustva vezana za tvrtke u kojima radimo i pojave koje su specifične za svaku od njih. Tako sam od njega čuo i priče koje ovaj put želim podijeliti sa svima Vama, a kako bih Vam na

taj način zorno predočio kako i od lošeg uvijek postoji još gore. Počet ćemo s onom najmanje stresnom i gotovo satiričnom pričom. Naime, i kod njih kao i kod nas, a kad su u pitanju pripreme za snjegoborbu, većina toga temelji se na obezbjeđivanju dovoljnih količina soli koje se onda dostavljaju svim zaposjednutim kolodvorima. Te količine određuju se na osnovu pretpostavke da će snježne padaline i zimski uvjeti potrajati maksimalan broj dana, odnosno računajući od samog početka, pa do kraja zimske sezone. Kako su zime posljednjih godina iznimno blage i bez puno padalina, tako nakon završetka zimskog perioda većina te soli ostane neiskorištena. To onda samo po sebi, ostavlja prostor mogućim uštedama. Upravo zbog toga, šefovi kolodvora po završetku predviđenog perioda snjegoborbe

NA PERONU NA PERONU


26 27

obavještavaju svoje nadređene o količini soli koja je preostala, tako da se početkom slijedeće zimske sezone ne bi bespotrebno kupovale i u kolodvore dostavljale dodatne količine. Međutim, takve i slične okolnosti predstavljaju pogodno tlo za razne kokošare i mutikaše koji u takvim situacijama uvijek vide priliku za ostvarivanje nekakvih svojih sitnih dobitaka i interesa. Tako je nekakav njihov lokalni „šefić“ ili kako oni to kažu: „pomoćni šef“, inače pasionirani zaljubljenik u lov, došao na ideju da nakon svake zime svu preostalu sol predviđenu za snjegoborbu iz njemu podređenih kolodvora, uz pomoć svoje „ekipe za svadbe i sahrane“, pokupi i razveze po njemu zanimljivim lovištima kao dodatak prehrani divljači. Naravno, nadređene uredno izvijesti o tome kako je cjelokupna količina soli tijekom zime upotrijebljena

u predviđene svrhe. Poznati njemački fizičar Albert Einstein svojevremeno je izjavio slijedeće: „Ljudska glupost i svemir su beskonačni, ali za ovo drugo nisam siguran“. Koliko god mi smatrali kako su u našoj tvrtki poremećene neke vrijednosti i kako se ponekad potkradu i neka loša kadrovska rješenja, sa zadovoljstvom mogu ustvrditi kako mi ovakvih budala na šefovskim mjestima ipak nemamo. Spomenuti lik te „egzibicije“ sa solju opetovano čini posljednjih nekoliko godina, tako da se količina koju je na taj način otuđio, a čime je njihovoj željeznici nanio izravnu financijsku štetu, doslovno broji u tonama. Najzanimljivije je to što tamo svi nadređeni znaju za te njegove sulude aktivnosti i nitko od njih ništa ne poduzima. Komentirajući jednu ovakvu po svemu neobičnu pojavu, rekoh tom svom kolegi da

kad bi se nešto slično dogodilo kod nas, da bi dotični istog trena dobio izvanredni otkaz ugovora o radu, na što mi je on odgovorio: „Ma kakav otkaz?! Pa lik je u međuvremenu unapređen!“ Je.. te! A mi smo mislili da kod nas neke stvari ne valjaju. E, zato smo mi u Europskoj uniji, a oni nisu, niti će uskoro biti. Ali čekajte da čujete slijedeću priču! Jedan njihov zaposlenik zajedno s nekoliko svojih intimusa, došao je na ideju da osnuje nekakvo „Društvo za njegovanje tradicionalnih vrijednosti“, a čije se aktivnosti svode na to da se o većim blagdanima sastanu, te onda guslaju, bacaju „kamena s ramena“, igraju „lanca probijanca“ i ostale autohtone narodne igre. Naravno, treba li uopće reći da se uz sve to još dobro najedu i napiju? Budući im je za djelovanje jednog takvog društva bio neophodan prostor, a njihova tvrtka, kao uostalom i

naša, ima toga napretek, dodijeljen im je jedan takav na iznimno atraktivnoj lokaciji. Kako članovi spomenutog društva taj prostor ne koriste često, a i kad ga koriste čine to obično radnim danima, što znači da vikendom zjapi prazan, tako je onaj njihov „junak“, inače neki poduzetan lik, brzo „zbrojio 2 i 2“ te je uredno počeo taj prostor iznajmljivati trećim osobama. Tako se u tom prostoru već godinama održavaju svadbe, krštenja, proslave rođendana, karmine i slični događaji. Cijena? Prava sitnica! U stvari, „koliko se dvojica dogovore“. Naravno, „lova na ruke“, bez suvišnih papira, žigova i ostalih malograđanskih odvratnosti. I za ovo znaju svi njihovi nadređeni i svi već godinama ćute. Kaže kolega kako se vjerojatno svi „uštipnu“ za dio „kolača“, pa neće da kvare posao. I na ovom primjeru može

se zorno vidjeti kako izgleda jedna posve neuređena tvrtka, a samim tim i država, u kojoj „odabrani i podobni“ mogu raditi što žele i to bez bojazni da će imati bilo kakvih težih posljedica. Da se nešto slično dešava kod nas, vjerojatno bi dotični „tradicionalista“ već odavno bio na burzi rada, a i institucije bi odradile svoj dio posla. E, ako Vas ove dvije priče nisu dovoljno uvjerile koliko smo mi svjetlosnih godina ispred ovih naših susjeda, u nastavku donosimo poslasticu. Svima Vama poznato je kako je HŽ Infrastruktura tvrtka u kojoj važi pravilo o nultoj toleranciji na alkohol. Da bi to pravilo zaživjelo i u praksi, provode se bezbrojne kontrole izvršnih radnika na prisutnost alkohola u organizmu. Otprilike tako je i kod naših kolega u susjedstvu; i tamo se provode

brojne i temeljite kontrole, odnosno alkotestiranja, a onaj kod koga se utvrdi prisustvo alkohola u organizmu, može komotno da se „pozdravi“ s poslom. Prilikom jedne od takvih rutinskih kontrola, utvrđena je prisutnost alkohola ni manje ni više, već kod jednog od šefova. I to kakva prisutnost! Kaže kolega da se radnici koji su se zatekli u kolodvoru u kojem je kontrola obavljena, kunu da ih je „veseli“ šef neposredno prije dolaska kontrole uvjeravao kako je na nebu iznad kolodvora upravo vidio „dvoglavog Arapina kako jaše na zmaju“. Nakon utvrđenog pijanstva, jedan od kontrolora postupio je onako kako to pravila struke i nalažu; na licu mjesta sastavio je zapisnik i prijavu, koje je onda proslijedio na više instance. Međutim, jedan detalj mu je promakao. Naime, šef je član stranke (vladajuće, naravno),

NA PERONU NA PERONU


28 29

FOTO: Nenad Katanić

a kod njih važi jedan nepisani zakon, ujedno i jedini takav koji se nije mijenjao bez obzira na različite sisteme i društvena uređenja kroz koja su prolazili; „Svatko tko je član stranke, nevin je i kad mu se dokaže krivica“ (zato još dugo neće u Europu). Tako je taj „drug član“ odmah po odlasku kontrolora nazvao nekakvog lokalnog tajkuna, inače svog jako dobrog prijatelja i ispričao mu što mu se upravo desilo. Na to se ovaj samo šeretski nasmijao i upitao ga: „I ti se zbog toga sekiraš?“ Tajkun je onda odmah nazvao svog prijatelja političara (iz stranke), a čiju je kampanju više puta uredno sponzorirao. Ovaj je opet nazvao one „gore“, a oni od „gore“ nazvali su direktora željeznice. I bilo je onako kako uvijek biva kad su članovi stranke u pitanju, odnosno nije bilo ništa („pojeo vuk magare“). Sve to samo po sebi i nije toliko zanimljivo, jer budimo realni, ovakve stvari vjerojatno bi se mogle pronaći i kod nas, ali ono što je više nego zanimljivo i što

bez sumnje podliježe pod rubriku „vjerovali ili ne“, jeste razlog koji je naveden kako bi se „drug član“ spasio od mogućih posljedica svog pijanstva. Ovo sad čitajte pažljivo: „Detaljnom analizom predmetnog slučaja, utvrđeno je da šef stanice (kolodvora) ne snosi nikakvu odgovornost jer navedenog dana nije ni bio u službi.“ Auuu je.. te!!! Ave Cezare!!! Nema što, kapa do poda! Majstori ostaju majstori! Što bi rekao Đuro Čvorović u filmu „Balkanski špijun“: „E Ilija, nije što si mi brat, ali si stvarno genije!“ Taman kad pomislite kako ste u životu sve čuli i vidjeli i da nema više ničeg što bi vas moglo iznenaditi, do vas dođe jedna ovakva nadrealna priča. Ako me sjećanje ne vara, zadnji put sam na jedan ovakav idiotizam naišao kada je nekakav lik koji je nadimak dobio po tome što je motrio i cinkao svoje kolege, zbog takvih svojih aktivnosti unaprijeđen na mjesto na koje shodno vlastitim sposobnostima ne bi došao ni kada bi konkurs za to radno mjesto

bio raspisan u „Muppet showu“. Upravo zbog toga moram i ja ovako javno pohvaliti autore spomenutog obrazloženja i konstatirati kako su ona njemačka braća Grimm za njih obična „krpa od nafte“! To što je šef tog dana za koji je utvrđeno da mu je bio neradan, u cik zore došao na svoje radno mjesto u radnoj odori i što je radio sve ono što inače u službi radi, od strane „majstora opsjene“ protumačeno je samo kao dokaz o kakvom savjesnom i altruističnom radniku je riječ. Kaže mi kolega kako je samo „mrvica“ falila pa da dotični šef bude i novčano nagrađen zbog rijetko viđene radne etike i nadasve profesionalnog odnosa prema poslu koji obavlja. Što reći, a ostati na duhovnoj visini opisanog? Najbolje od svega je to što tu nije kraj! Kako sam u prethodnom dijelu teksta napisao da od lošeg uvijek ima gore, tako ćete sada čuti kako i od luđeg ima još luđe, jer slijedi bez konkurencije najluđa stvar koju sam čuo u 47 godina života. Kaže mi kolega kako tamo kod njih postoji nekakav

željeznički parazit, lik niskih pobuda i još niže inteligencije, čije su radne navike na razini ranjenog zrikavca, a koga je njihov poslodavac godinama koristio kao „vaspitnu palicu“ za provođenje represije nad radnicima. To je naročito bilo izraženo za vrijeme organiziranih štrajkova kada je dotični bio glavni štrajkolomac u srezu, služeći se metodama koje su se nekada primjenjivale od strane nekih bivših tajnih službi. Upravo taj i takav lik, doslovno preko noći postao je ni manje ni više, nego sindikalista!!! E, od ovoga nema dalje!!! Kraj, konec, the end! Kad čujete jednu ovakvu priču, najradije biste da vas netko probudi i shvatite kako je sve ovo bio samo ružan san. Kod ljubitelja računalnih igara postoji izraz za nešto ovakvo, a kojim bi se možda i ponajbolje definirala ova nesvakidašnja situacija. U skladu s tim, bez ikakve sumnje mogu zaključiti kako su

naše kolege s druge strane granice ovim slučajem doslovno „okrenule igricu“. To bi mu došlo kao nekakva njihova verzija Stevensonovog „Dr. Jekulla i g. Hydea“ s tom razlikom što je ovdje glavni lik i prije i poslije preobražaja „g. Hyde“. Naravno, prema koleginom objašnjenu, iza svega je stajao poslodavac koji je „hibridnom“ sindikalcu pružio potrebnu logistiku i sve ostalo što je trebalo kako bi ovaj uspio, a ovaj mu to uredno vraća pomažući mu da „provuče“ neke odluke koje bi inače teško prošle normalnim putem, jer su u pravilu uvijek na štetu radnika. Moram priznati da sam u one prve 3 priče odmah povjerovao, doduše s određenom dozom sumnje, ali u ovu posljednju priču nikako nisam mogao. Mislim da jedan ovakav slučaj dosad nije zabilježen u povijesti sindikata i sindikalnog djelovanja, a sklon sam vjerovati da bi čak i u jednoj Sjevernoj Koreji izazvao nevjericu.

Tek nakon koleginih višekratnih uvjeravanja, prihvatio sam da nešto ovakvo stvarno može postojati negdje u realnom svijetu. Je.. ga, kada vas život dovede u situaciju da počnete vjerovati kako su ovakve priče i događaji mogući i da se uistinu nekome dešavaju, prvo što pomislite jeste pitanje: Bože, kuda ovaj svijet ide? Iako je svima nama puno lakše vjerovati kako je tamo negdje sve ljepše i bolje i kako je tuđa livada uvijek zelenija, nažalost, realnost je najčešće posve drukčija. Nadam se da ćete svi Vi koji ste do sada imali loše mišljenje o našoj tvrtki, nakon što ste pročitali kako to izgleda na jednoj nama susjednoj željeznici, barem djelomično to svoje mišljenje promijeniti nabolje. Vjerujem da ni sami nismo svjesni koliko smo sretni što se ovakve i slične stvari kod nas nikada ne bi mogle dogoditi…

NA PERONU NA PERONU


30 31

LOŠE DANAS ZA BOLJE SUTRAu skretanje by nenad katanich

MI SMO UNIŠTILI TRADICIJU PA NAM LAGANO

PROPADA I SELO. OTIŠLI SMO

TOLIKO DALEKO DA OSIM ŠTO

JE DRUŠTVENO NEPRIHVATLJIVO

POSTALO JE ČAK I PREZIRNO

SPOMINJATI ČASNE

ŽELJEZNIČARE IZ PROŠLOSTI, KOJI SU BILI

SPREMNI BORITI SE BOLJITAK

DRUŠTVA.

FOTO: Nebojša Gojković

Dobro je da sam na lanjskom godišnjem. I dobro je da je travanj tako hladan i kišovit. Manje ću izlaziti iz kuće što će negativno utjecati na moje mršavljenje. Ali će mi koristiti u društvenom odnosu s penzićima-željošima. U tome mi pomaže i ova pandemija, jer je starcima ograničena sloboda kretanja. Inače ti starci, čije me društvo uvijek veseli i hrabri, u travnju mi bude osjećaj da bih trebao osjećati krivicu. Njihovi tužni, blijedi pogledi, koji samo što se nisu ugasili kao da me tuku po srcu: „Odrekao si se nas, oca i predaka, sram te bilo!“Naravno promatrač sa strane to ne bi primijetio. Supruga bi mi prigovorila da što mi je, zašto izbjegavam ljude…A ja praveći se da kao vježbam sviranje gitare, pjevam od „Hladnog piva“ – „ Firma“. Jedna izreka kaže: „ Bolje da propadne selo nego tradicija.“ Mi smo uništili tradiciju pa nam lagano propada i selo. Otišli smo toliko daleko da osim što je društveno neprihvatljivo postalo je čak i prezirno spominjati časne željezničare iz prošlosti, koji su bili spremni boriti se boljitak društva. Mnogi bezimeni karakterni ljudi koji su puno pretrpjeli da bi nama bilo bolje. I naivnost dobrohotnih ljudi koji su se odricali svoje dobrobiti za društvenu korist. Sjećam se kao

dijete kada je mama prekinula „diplomatske odnose“ s tatom. Ne, nije bio razlog kocka, alkohol, žene ili ne daj Bože zlostavljanje. Razlog je bio , tzv. samodoprinos. Naime vizionarstvom tadašnjeg rukovodstva ŽTP-a dilema za čvor Osijek koja je bila – da li izgraditi perone, postavnicu, osiguranje i teretni kolodvor ili dići standard željezničara tzv. vozaraca. Naravno, tko još na željeznici živi od tračnica, skretnica i signala. Bitno je da vozarci koji dolaze u Osijek imaju gdje prespavati i što pojesti. Ipak je radni čovjek i njegova dobrobit najvažniji, kako se tada govorilo. A peroni, postavnica i ranžiranje izvan centra grada kad bude. Ali kvaka je bila ta da su svi željoši tzv. samodoprinosom trebali su osigurati sredstva. I tako zbog dugogodišnjeg samodoprinosa i manje plaće kod doziđivanja kuće ja ostadoh bez svoje sobe. Jer, navodno zbog vozaraca, trebalo je sagraditi velebni hotel na skoro dvadeset etaža. Kasnije sam čuo tračeve od željoša da su taj hotel izgradili „drugovi odozgo“ za razne svoje nemoralne potrebe. Kako god bilo, ne moram naglašavati da je sve napušteno i prepušteno zaboravu. A ako bi i netko spomenuo nešto kao npr. da su kod privatizacije željoši htjeli preuzeti dionice i upravljanje

jer ga je prethodna generacija otplatila – naravno da je to bilo nemoguće. I dugoročno nakon uništenja tradicije (čak je „bogohulno“ spominjati 15. travnja) propada i selo. Svedeni smo na gomilu uhljeba (hrvatski ukruha) koji naravno, ništa ne rade imamo velike plaće a vlakovi nam kasne. Teško da bi danas javnost povezala zanimanje željezničara s pridjevom „časno“. Neće nas nitko drugi uvažavati ako mi sami sebe ne uvažavamo.A cijelo zaposleničko djelovanje i cijela sindikalna scena podsjeća me na skeč „Studentski protesti“ od ekipe „Top lista nadrealista“. A pisanje o željezničkoj tradiciji i potrebi valorizacije uzornih i primjernih pojedinaca bar kroz sindikalnu platformu podsjeća me na Ristu Podvožnjaka iz navedenog skeča.Iako danas nema više šarenih laži tipa „Lošije danas za bolje sutra“ sami pristajemo na minoriziranje, kako ja smatram, časnog željezničkog zvanja.Zato na đitri sa „Firme“ prelazim na „ Nema više“ od „ Zabranjenog pušenja“ i ne izlazim u travnju van da ne sretnem željoše penziće ova put pod izlikom „korone“…

NA PERONU

BROJ 111 travanj 2021.

32 FOTO: Nebojša Gojković

Documents

VIJESTI SINDIKATA PROMETNIKA VLAKOVA HRVATSKE NA …