FILOZOFSKI FAKULTET STUDIJ POVIJESTI

VIJETNAMSKI RAT

Seminarski rad

SADRŽAJ

Uvod………………………………………...………………………………..………….3

1. Francuska Indokina……………………………..……………………………...……4

2. Vladavina Ngo Dinh Diema…………………...……………………...……………..5

3. Ulazak Sjedinjenih Američkih Država u rat……..………...………………..………8

4. Tet ofenziva……………………………………….………………………………..10

5. Vijetnaminizacija…………………………………………………………………..11

6. Kraj rata…………………………………………………....……………………….13

Pad Saigona……………...…………………………………………………….13

7. Posljedice………………..…………………………………………………………15

Popis skraćenica………….…………………..………...………………………………16

Zaključak……….………...…………………………………………………………….17

Literatura……….……………...……………………………………………………….18

2

UVOD

Pojam "Vijetnamski rat" obuhvaća dva rata: prvi (Prvi Indokineski rat) koji je Viet

Minh vodio protiv francuskih kolonijalnih vlasti i drugi (Drugi Indokineski rat) koji je bio

sukob između Demokratske Republike Vijetnam (Sjeverni Vijetnam), u savezu sa Viet

Kongom, i Republike Vijetnam (Južni Vijetnam), u savezu sa SAD. Vijetnamski rat se

smatra "zastupničkim ratom", jednim od nekoliko koji su se dogodili tijekom Hladnog rata

između SAD i njenih zapadnih saveznika sa jedne strane, i Sovjetskog Saveza i Narodne

Republike Kine (još jedan sličan rat se vodio u Koreji).

Sjeverno-vijetnamski saveznici su bili Narodnooslobodilačka fronta za oslobođenje

Južnog Vijetnama, Sovjetski Savez i Narodna Republika Kina. Glavni saveznici Južnog

Vijetnama su bili SAD, Australija, Novi Zeland i Južna Koreja. Veliki broj civilnih žrtava

je posljedica rata koji se završio 30. travnja 1975. kapitulacijom Južnog Vijetnama.

Ovaj rad će detaljnom analizom povijesnih događaja nastojati približiti tragediju u

Vijetnamu koja je trajala od 1955.- 1975. Rad pokazuje tijek i trajanje, intenzitet i

dimenzije, pouke i tendencije, dileme i različite perspektive Vijetnamskog rata te kako i

zašto je Vijetnam postao pozornica apsurda.

3

1. FRANCUSKA INDOKINA

U razdoblju kolonijalne ekspanzije u drugoj polovini 19. stoljeća Francuska je

zauzela Indokinu, što vijetnamski narod nije primio s oduševljenjem. Borba za nacionalno

oslobođenje odvijala se za cijelo vrijeme francuske kolonijalne vladavine, a poslije Prvog

svjetskog rata vodeću ulogu polako su preuzimali komunisti povezani sa Sovjetskim

Savezom na čelu s Ho Chi Minhom. Krajem Drugog svjetskog rata, oslobodilački pokret je

nakon kapitulacije Japana prerastao u općenarodni ustanak protiv kolonijalnih vlasti, poznat

kao "kolovoška revolucija". Nakon Drugog svjetskog rata Hoov pokret Viet Minh (Liga za

neovisnost Vijetnama) proglasio je neovisnost, ali Francuska nije namjeravala odstupiti. U

Hanoiu je 2. rujna 1945. proglašena Demokratska Republika Vijetnam, a za predsjednika je

proglašen Ho Chi Minh. To je izazvalo intervenciju kineskih snaga Kuomintanga u

sjevernom, te britanskih i francuskih u južnom Vijetnamu. Da bi uništili novo-

uspostavljenu državu Francuzi su od 1945. do 1954. vodili borbe protiv vijetnamske vojske.

Bitka kod baze Dien Bien Phua označila je kraj vlasti Francuske u Indokini. Zapovjednik

Viet Minha Vo Nguyen Giap zadao je Francuzima zaprepašćujući vojni poraz. Nakon što je

Francuska "bila odbila ponudu Amerikanaca da nuklearnim oružjem unište vijetnamske

posade"1, 7. svibnja 1954. deset tisuća francuskih vojnika odvedeno je u zarobljeništvo, a

svaki drugi se vratio. Ovaj poraz proizveo je povlačenje francuske vojske iz Indokine.

Francuska je pristupila mirovnim pregovorima koji su okončani na konferenciji u

Ženevi u srpnju 1954. Tada su zaraćene strane potpisale akt o prekidu vatre, a Francuska je

priznala Demokratsku Republiku Vijetnam. Neovisnost su dobile Kambodža, Laos i

Vijetnam. Odredbama ženevskog sporazuma iz 1954. teritorij Vijetnama je po 17. paraleli

privremeno podijeljen na sjeverni (Demokratska Republika Vijetnam) i južni dio

(Republika Vijetnam). U južnom dijelu države, nekadašnja marioneta Francuza i Japanaca,

car Bao Dai je osnovao nekomunističku državu a za njenog premijera je postavio Ngo Dinh

Diema. Ženevskim sporazumom predviđeno je u roku od dvije godine održavanje općih

slobodnih izbora na kojima su građani trebali odlučiti o ujedinjenju. Posljednji francuski

vojnici napustili su Vijetnam u travnju 1956. godine.2

1 http://www.fpif.org, Nuklearna oružja, (7.10.2008.).2 STANLEY KARNOW, Vijetnam: Povijest, Penguin Books, New York, 1997., str. 27.

4

2. VLADAVINA NGO DINH DIEMA

Kad su se Francuzi povukli iz Vijetnama, na sjeveru je stvorena Demokratska

Republika Vijetnam čiji je predsjednik bio stari i prekaljeni revolucionarni vođa Ho Chi

Minh, a na jugu je formirana Carevina Vijetnam. "Car Bao Dai bio je kockar i ženskar.

Godinu dana kasnije, na temelju plebiscita, u Južnom Vijetnamu je ukinuta monarhija i na

čelo Republike je došao Ngo Dinh Diem."3 Na konferencije u Ženevi je bilo naglašeno da

je podjela Vijetnama trebala biti samo privremena i da je bilo samo potrebno čekati državne

izbore koji su bili predviđeni za 20. srpnja 1956. Sjedinjene Američke Države "su odbile

potpisati Ženevski ugovor"4. Predsjednik Južnog Vijetnama, Ngo Dinh Diem, je odbio

održati izbore tvrdeći da vlast na sjeveru nikada neće dozvoliti održavanje pravednih izbora

jer je sjever puno brojniji (dva milijuna stanovnika više nego jug). Neodržavanje izbora je

dovelo u pitanje spremnost SAD-a na demokraciju u regiji, ali i valjanost izbora

sprovedenih samo u komunističkom Vijetnamu. Predsjednik Dwight D. Eisenhower je

izrazio svoje strahove kad je napisao, 1954. godine, "osamdeset posto populacije bi

glasovalo za komunističkoga Ho Chi Minha, a ne za cara Bao Daia."5 Eisenhower nije uzeo

u obzir da je ovaj statistički podatak bio istinit prije nego što je Ho Chi Minh sproveo svoj

katastrofalni program reforme zemlje i prije nego što je buna u Minhovom rodnom mjestu

bila krvavo ugušena. U američkoj vanjskoj politici je prevladala doktrina "teorije domina"

prema kojoj ako je Južni Vijetnam popustio pred komunističkim silama, tada bi cijela

jugoistočna Azija. Neki su čak tvrdili kad bi se komunizam proširio, prvo bi zahvatio

Havaje a potom i zapadnu obalu Sjedinjenih Američkih Država. Zato je bilo bolje boriti se

protiv komunizma na tlu Azije nego u Americi.

Ngo Dinh Diem je bio izabran da vodi Južni Vijetnam. Bio je rimokatolik,

antikomunista i nije bio nikako vezan za Francuze. Povjesničar Luu Doan Huynh priopćava

"Diem je predstavljao ekstremni nacionalizam pojačan s autokracijom i nepotizmom."6 U

travnju i lipnju 1955. Diem je (protivno savjetu SAD-a) izveo nekoliko vojnih operacija

3 LUCIANO DODDOLI - MANLIO MARADEI, Svijet poslije II .svjetskog rata, Marjan tisak, Split, 2005., str. 51.

4 ROBERT S. McNAMARA, Rasprava bez kraja – u potrazi za odgovorima vijetnamske tragedije, Perseus Book Group, New York, 1999., str. 60.

5 DWIGHT D. EISENHOWER, Mandate for Change, Doubleday & Company, New York, 1963., str. 372.

6 R. S. McNAMARA, Rasprava bez kraja…, str. 84.

5

protiv vjerske sekte Cao Dai, budista Hoa Hoa i bande kriminalaca Binh Xuyen. Diem ih je

optužio da dovode komunističke tajne agente i skrivaju ih. Na početku ljeta 1955. proveo je

kampanju "Osudi komuniste" tijekom koje komunisti i svi koji su se protivili njegovoj vladi

su uhićeni, zatvoreni, mučeni ili pogubljeni. U ovom periodu veliki broj izbjeglica se selio

u oba smjera. Oko 52.000 Vijetnamaca se preselilo s juga na sjever. Ali 800.000 ljudi je

prešlo sjeverni Vijetnam da bi stigli na jug, ponajviše u brodovima i zrakoplovima koje su

osigurali Francuzi i SAD.7 Propaganda CIA je bila da još više poveća taj broj a poticali su

sloganima kao što je: "I Djevica Marija ide prema Jugu"8. Sjeverne izbjeglice trebale su

Diemu stvoriti jaki antikomunistički birački krug. Na referendumu o budućnosti monarhije,

Diem je podvalio broj glasova na biračkome mjestu koje je nadgledao njegov brat Ngo

Dinh Nhu i tako je dobio 98.2 % glasova, uključujući i 133 % u Saigonu.9 Njegovi američki

savjetnici su mu preporučili skromniji rezultat od nekih 60 - 70% glasova ali je Diem

gledao na glasovanje kao jedan test autoriteta. Diem je proglasio novu Republiku Vijetnam

i sebe za predsjednika 26. listopada 1955. Republika Vijetnam je nastala ponajviše kao

želja Eisenhowerove administracije da se stvori antikomunistička država u regiji. Kao

bogati katolik, Diem je smatran dijelom stare elita koja je pomagala Francuzima da vladaju

Vijetnamom. Većina Vijetnamaca su bili budisti, pa njegovi napadi na budističke zajednice

su samo povećavali nepovjerenje. U svibnju je Diem napravio deseto-dnevnu posjetu

Sjedinjenim Američkim Državama i predsjedniku Eisenhoweru koji je potvrdio svoju

podršku Diemu. Parada kroz New York je bila održana u čast Diemu i iako je bio javno

hvaljen, smatralo se da je on bio odabran jer jednostavno nije bilo drugog, boljeg izbora.10

Krajem 50-tih godina počinje pobuna u nekim ruralnim oblastima. Dijelovi

seoskoga stanovništva se pridružuju komunističkoj gerili Viet Kongu i bore se protiv vlade

u Saigonu. Već 1959. u Hanoiu je donesena odluka da se krene u oštriju borbu protiv Juga,

ali posredstvom Viet Konga koji je imao izvjesnu podršku u logistici i ljudstvu. Ho Chi

Minh je izjavio: "Nemojte ulaziti u vojne operacije, to će nas poraziti. Ne uzimajte zemlju

od seljaka. Istaknite nacionalizam više nego komunizam. Nemojte napadati ako to možete

izbjeći. Budite izbirljivi u svome nasilju. Ako se ubojstvo mora dogoditi, koristite nož a ne

7 R. S. McNAMARA, Rasprava bez kraja…, str. 88.8 S. KARNOW, Vijetnam: Povijest, str. 238.9 R. S. McNAMARA, Rasprava bez kraja…, str. 97.10 S. KARNOW, Vijetnam: Povijest, str. 162.

6

granatu. Ako dođe do ubojstva, osigurajte se da objasnite zašto je do toga došlo."11 To se

nazivalo naoružana propaganda. Gledajući povećavanje nepopularnosti Diemovog režima,

2. prosinca 1960. stvorena je Nacionalna Oslobodilačka Fronta (National Liberation Front-

NLF), kao fronta Viet Konga. Sjedinjene Američke Države pomno su pratile situaciju i

kovale plan intervencije. Kad je na predsjedničkim izborima 1960. John F. Kennedy

pobijedio, usprkos Eisenhowerovim napomenama da su to sve veliki zalogaji, Kennedy je

ambiciozno izjavio da će "platiti bilo koju cijenu, nositi bilo koji teret, suočiti se s bilo

kojom nevoljom, poduprijeti svakog prijatelja a suprotstaviti se svakome neprijatelju da

svima osigura život, uspjeh i slobodu." Kennedyjeva administracija je preuzela politiku

Hladnog rata koju je vodila i Trumanova i Eisenhowerova administracija. SAD su 1961.

imale 50.000 postrojbi u Koreji, a Kennedy se morao suočiti sa tri krize – neuspjehom

invazije kod Bay of Pigs, gradnjom Berlinskoga zida i dogovorom između zapadnjački

nastrojene vlade Laosa i komunističkoga pokreta Pathet Lao.12 To sve je nagnalo

Kennedyja da vjeruje da još jedan neuspjeh bi u potpunosti uništio reputaciju SAD-a pa je

izjavio: "Imamo problem u iskazivanju vlastite moći i potrebno nam je pokazati svoju

snagu kao postojanu, a Vijetnam zvuči kao savršeno mjesto za to."13 Kennedy je povećao

broj vojnika u Vijetnam sa 800 na 16.300. U svibnju 1961. potpredsjednik Lyndon B.

Johnson je podsjetio Saigon i entuzijastički izjavio da je Diem "Winston Churchill Azije."

Upitan zašto to govori, izjavio je: "Diem je jedini dečko kojeg imamo tamo." 14 Za sigurnost

se brinula armija Južnog Vijetnama nazvana Army of the Republic of Vietnam (ARVN).

No, loše vodstvo, korupcija i politička miješanja sve više blate nekomunistički Vijetnam.

U svibnju 1963. dolazi do problema kad je budistički svećenik Tri Kuang održao

govor o vjerskoj diskriminaciji u Južnom Vijetnamu povodom Budinog rođendana koji se

proslavljao u sjevernom gradu Južnog Vijetnama Hue. Revoltirana govorom, vlada Južnog

Vijetnama je zabranila reprizu govora na radio stanici što je izazvalo revolt budista koji su

izašli da demonstriraju. Demonstracije je suzavcem ugušila policija, a bilo je devet mrtvih i

mnogo povrijeđenih. Kriza je pogoršana kada je predsjednik Diem nazvao budističku

delegaciju "idiotima" jer su tražili vjerske slobode koje su već imali zagarantirane ustavom. 11 S. KARNOW, Vijetnam: Povijest, str. 179.-180.12 S. KARNOW, Vijetnam : Povijest, str. 265.13 ROBERT MANN, Velika iluzija: Dolazak Amerikanca u Vijetnam, Basic Books, New York, 2002.,

str. 67.14 S. KARNOW, Vijetnam: Povijest, str. 267.

7

Zahvaljujući katastrofalnim potezima vlade, protesti budista su se raširili po cijeloj zemlji, a

pridružili su im se i studenti. Osam budista je izvršilo samoubojstvo javnim spaljivanjem

što je šokiralo javnost. Pentagon i CIA su shvatili da je Diem nesposoban za funkciju koju

izvršava i da nikada neće moći postići dogovor sa komunistima. Zato su planirali njegovo

uklanjanje. Drugog studenoga 1963. Diem i njegov mlađi brat Ngo Dinh Nhu su bili

svrgnuti s vlasti i ubijeni. Kad je ta vijest bila priopćena predsjedniku Kennedyju, on je

ostao u šoku jer o tome nitko nije njega niti pitao, niti nagovijestio. Veleposlanik Lodge mu

je tad samo rekao : "Sada napokon imamo predispozicije za kraći rat."15 Tri tjedna nakon

smrti Diema, Kennedy je ubijen. Kennedy je uveo helikoptere u rat i stvorio južno-

vijetnamske zračne snage. Zamijenio ga je njegov potpredsjednik Lyndon B. Johnson koji

je potvrdio podršku SAD-a Južnom Vijetnamu.

3. ULAZAK SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA U RAT

1964. godine američke snage po prvi put dobivaju mandat da njihovi vojnici uđu u

sukob do čega je doveo navodni incident u Tonkinskom zaljevu. Oko ponoći 30. srpnja

1964.godine šest patrolnih čamaca Južnog Vijetnama (kojeg su SAD izdašno vojno

pomagale) napalo je sjeverno-vijetnamske instalacije na otocima Hon Me i Hon Ngu u

zaljevu Tonkin. Za vrijeme napada sve su komunikacije nadgledane s američkog razarača

USS Maddox koji je bio udaljen 120 nautičkih milja. Sjeverni Vijetnam odgovorio je na

provokaciju 2. kolovoza kada je poslao tri patrolna čamca na Maddoxa. Tog je dana, oko 15

sati, kapetan Maddoxa John Herrick naredio otvaranje vatre na tri patrolna čamca

Sjevernog Vijetnama čim se približe na deset kilometara, a od nosača zrakoplova

Ticonderoga zatražio je zračnu potporu. Sjeverni Vijetnamci ispalili su tri torpeda na

američki brod. Dva su promašila cilj, a treći nije eksplodirao. Amerikanci su odgovorili i

potopili jedan, a oštetili dva patrolna čamca. Razarač Maddox pogođen je jednom. Žrtava

nije bilo, a šteta je bila mala. SAD su poslale i prvu diplomatsku poruku uopće sjeverno-

vijetnamskoj vladi u Hanoi kojom su zaprijetile da će, bude li ponovo napada na američke

brodove koji će biti na otvorenom moru, poduzeti napad koji će imati velike posljedice.16

Četvrtoga kolovoza oko osam sati navečer američki razarači Maddox i Turner Joy presreli

15 S. KARNOW, Vijetnam: Povijest, str. 327.16 R. S. McNAMARA, Rasprava bez kraja…, str. 224.

8

su sjeverno-vijetnamsku poruku. Kapetan Herrick stekao je dojam da se planira napad na

američke brodove i oko deset sati navečer mladi i neiskusni operater izvijestio je da se

Maddoxu približava torpedo. Razarači su počeli izvoditi manevre za izbjegavanje i zapucali

po onome što su mislili da su sjeverno-vijetnamski brodovi. Tri dana nakon navodnog

incidenta u zaljevu Tonkin, 7. kolovoza 1964. godine, u Kongresu je usvojen je zakon

nazvan Tonkinška rezolucija kojom se predsjednik SAD-a ovlašćuje da poduzme akcije

koje smatra potrebnima da bi obranio jugoistočnu Aziju „uključujući i upotrebu oružane

sile“ U Predstavničkom domu za rezoluciju je glasalo 416 kongresmena. Protiv nije bio

nitko. Tonkinška rezolucija temeljena na nikad dokazanom i vjerojatno nikad postojećem

incidentu poslužila je kao pravni temelj za američku intervenciju u Vijetnamu.17

U međuvremenu, na vlast dolazi premijer Nguyen Cao Ky. Američka "Bijela

knjiga", objavljena 27. veljače 1965. u izdanju State Departmenta, definira rat u Vijetnamu

kao rat potpuno drukčiji od onih koji su vođeni npr. u Maleziji i na Filipinima. To je, po

Amerikancima, rat sličan korejskom ratu: socijalistička država sa sjevera nastoji da osvoji

neosocijalističku državu na jugu. "Bijela knjiga", čije su "argumente" u Hanoiu, Pekingu i

Moskvi odbili, ocijenjena je i u samoj Americi kao "sir sa mnogo rupa". Jer, tvrdnja da je

Hanoi prekršio Ženevske sporazume bila je samo izgovor za napade koje je američka

avijacija poduzimala protiv baza Sjevernog Vijetnama. I dok je američka "Bijela knjiga"

mukotrpno pokušavala da dokaže neko pravo SAD-a u toj "intervenciji", pojavljuje se

iznenada zapanjujuća izjava američkog veleposlanika u Saigonu, Cabota Lodgea: "U ovom

poslu pitanje prava je sasvim sekundarno."18

Od 1965. do 1971. na snazi je tzv. "operacija pomirenje" za vrijeme koje je trebalo uvjeriti

Vijetnamce da su Amerikanci oslobodioci, ali najveći broj najstrašnijih zločina američke

vojske dogodili su se upravo u tom razdoblju. U ožujku 1965., nakon napada na marinu

SAD u Pleiku, operacija Flaming Dart, Operacija Rolling Thunder i operacija Arc Light su

započele. Između ožujka 1965. i studenoga 1968. "Rolling Thunder" je ispustila milijune

raketa i bomba na sjever Vijetnama. Kao što je šef zrakoplovnih snaga SAD rekao:

"Bombardirat ćemo ih sve dok ih ne vratimo u kameno doba."19 Za to vrijeme premijer Ky

pokušava da smijeni komandanta Thieu koji ima jaku podršku u Da Nangu i Hueu. Thieu je

17 L. DODDOLI - M. MARADEI, Svijet poslije II. svjetskog rata, str. 53.18 L. DODDOLI - M. MARADEI, Svijet poslije II. svjetskog rata, str. 54.19 S. KARNOW, Vijetnam: Povijest, str.406.

9

odbio da napusti svoje mjesto i u tome su ga podržali budisti iz Da Nanga. Iznerviran

razvojem situacije premijer naređuje armiji da ga nasilno razriješi dužnosti. Postojao je

strah da će budisti tražiti pomoć od komunista, ali se to nije dogodilo čime je raspršen mit

bivšeg pokojnog predsjednika Diema da su budisti povezani sa komunistima. Vladina

akcija je rezultirala smrću preko 800 civila nakon čega se utjecaj militantnih budista

drastično smanjio. Nešto kasnije te godine održani su izbori za ustavotvornu skupštinu.

Viet Kong je pokušao da spriječi izbore tvrdeći da svako tko glasa daje podršku vladi.

Registriralo se 5.2 milijuna od mogućih 8 milijuna, a prema službenim podatcima odaziv je

bio 80% . Cijelo vrijeme ARVN sa Amerikancima izvodi takozvane "traži i uništi"

operacije po džunglama Južnog Vijetnama.

U svibnju 1965. ARVN je zadobila velike poraze u bitci kod Binh Gia. Ponovno su

poraženi u bitci kod Dong Xoaia. General William Westmoreland izražava želju "ratovati

samo sa američkom postrojbom jer mu se čini da je ARVN nesposoban".20 Amerikanci sada

počinju djelovati samostalno dok ARVN ima zadatak da održava red u zemlji. Amerikanci

pokreću velike operacije, a da bi spriječili ove operacije armija Sjevernog Vijetnama po

prvi put direktno sa 60.000 ljudi prelazi granicu i ulazi u Južni Vijetnam, odvlačeći time

veliki dio američkih vojnika na Sjever i efikasno zaustavljajući operacije. Na

konferenciji za tisak 22. ožujka 1966. za vrijeme proširenja rata i povećavanja žrtava u

Vijetnamu, predsjednik SAD-a Lyndon B. Johnson je, između ostalog, rekao: "Ako sam

potišten kada čitam kako ovdje u Americi sve ide loše, ja samo zatražim pisma iz

Vijetnama tako da mogu da se razvedrim."21 Upitane od strane jednog čitaoca da li je istina

da za svakoga ubijenog vojnika u Vijetnamu Sjedinjene Američke Države ubijaju šest

civila, novine u Chicagu su objavile, nije istina "mi ubijamo samo četiri civila na svakoga

vojnika."22 Otpor ratu sve više raste u SAD, pa tako u listopadu 1967. organizirao se "Marš

na Pentagon". Demonstracije su bile pune plakata i omladine koja je vikala: "Ho, Ho, Ho

Chi Minh! The NLF is going to win!" ( Ho Chi Minh, Nacionalna Fronta za oslobođenje će

pobijediti) i "Hey, hey, LBJ, how many boys did you kill today?"23 ( Hej, Lyndon B.

Johnson, koliko si dječaka danas pobio?).

20 R. S. McNAMARA, Rasprava bez kraja ..., str. 353.21 HOWARD ZINN, Vijetnam-logika povlačenja, Beacon Press, Boston, 1968., str.4.22 H. ZINN, Vijetnam-logika povlačenja, str.5.23 R. S. McNAMARA, Rasprava bez kraja…, str. 363-365.

10

4. TET OFENZIVA

Krajem siječnja 1968. godine, 50% vojnika ARVN-a je bilo na odsustvu da bi s

obitelji proslavili novu godinu. Bilo je obostrano proglašeno privremeno primirje za Tet,

Vijetnamsku novu godinu koja je padala 31. siječnja. Snage Sjevernog Vijetnama su to

iskoristile da izvedu operacije protiv velikih gradova Južnog Vijetnama. U ponoć 30.

siječnja kada su komunističke snage (Viet Kong i Armija Sjevernog Vijetnama) napali

skoro istovremeno Kui Non i Na Trang, mnogi ARVN i američki vojnici uopće nisu

reagirali misleći da se radi o proslavi. U roku od nekoliko sati komunističke trupe su ušle u

centar Da Nanga, Hoi Ana, Kontuma, Pleikua i Ban Me Touta. Tijekom jutra 31. siječnja

komunistički samoubilački odred se infiltrirao u centar Saigona u kamionu sa cvijećem,

izvršavajući napad na američku ambasadu koji je trajao 6 sati. Ostatak je u grad ušao

pješice, gradskim prijevozom i volovskim zapregama dok su im oružje na skrivenim

mjestima ostavile unutrašnje pristalice. Policijski čas koji bi spriječio ovo je bio

suspendiran zbog Nove Godine. Rezultat je bio totalni kaos u kome su se komunisti borili

sa policijom, ARVN-om i Amerikancima po čitavom gradu. Viet Kong je uspostavio

kontrolu nad nekim predgrađima Saigona gdje je ubijao ljude koji imaju bilo kakve veze sa

policijom ili vladom. Policija se svetila ubijanjem zarobljenih komunista na licu mjesta.

ARVN i američki avioni su bombardirali dijelove predgrađa Saigona u pokušaju da

kontroliraju situaciju. Sukobi su u Saigonu trajali do kraja ožujka, 1.250 civila je izginulo, a

100.000 je ostalo bez krova nad glavom stvarajući ogroman ekonomski udar na već podugu

listu izbjeglica koje je trebalo izdržavati.24

Najgore je prošao grad Hue koji su komunisti u potpunosti osvojili i držali 4

nedjelje. Armija od 3.000 komunista je držala grad. Grad je pao nakon užasnih bitaka koje

su se vodile za svaku kuću. Prema strategiji Sjevernog Vijetnama cilj je bio da se totalnim

napadom izazove revolucija koja bi srušila Južnu Vladu. To se međutim nije desilo.

Operacija je u stvari bila kontraproduktivna, jer su i ljudi koji nisu bili naklonjeni vladi

počeli da je podržavaju nakon što su vidjeli strahote Huea.25

24 R. S. McNAMARA, Rasprava bez kraja ..., str. 367.

25 S. KARNOW, Vijetnam: Povijest, str.412.

11

5. VIJETNAMINIZACIJA

Poslije Johnsona, za predsjednika je izabran Richard M. Nixon. Prvi i najvažniji

zadatak koji je Nixon sebi postavio pri dolasku u Bijelu kuću bilo je okončati vijetnamski

rat na način koji ne bi bio protumačen kao američki poraz. U tu je svrhu Nixonov najbliži

suradnik-savjetnik za nacionalnu sigurnost, a kasnije državni sekretar - Henry Kissinger

formulirao strategiju temeljenu na tzv. realnoj politici lišenoj ideoloških i hladnoratnih

predrasuda, ali isto tako i bilo kakvih moralnih skrupula. Na terenu se ta strategija temeljila

na tzv. "vijetnamizaciji"26 vijetnamskoj rata, odnosno postepenom povlačenju američkih

snaga iz Južnog Vijetnama, čiju obranu bi trebale preuzeti od SAD izdašno financirane,

obučene i opremljene domaće snage. Da bi se za tu operaciju kupilo vrijeme, Nixon je

odobrio eskalaciju rata putem bombardiranja, odnosno upada u susjednu Kambodžu i Laos

gdje su sjeverno-vijetnamske i vijetkongovske snage imale sigurno sklonište. Te ofenzive

su izvedene tajno, bez formalnog odobrenja Kongresa ili objave. Međutim, u američkoj

javnosti, pogotovo među radikalnim ljevičarskim studentima, ta je odluka izazvala masovne

demonstracije. Nixon se uvijek oslanjao na tzv. "tihu većinu" - konzervativne Amerikance

koji, za razliku od radikalizirane ljevičarske omladine, nisu svoje stavove javno iznosili na

uličnim demonstracijama. Ali ispadi kao što je masakr kod My Laia, gdje su vojne sile

SAD-a pobile građane, pa i žene i djecu, nisu nikoga mogle ostaviti ravnodušnim.27

U rujnu 1969., Ho

Chi Minh je umro u sedamdeset i devetoj godini života. SAD su se ponadale da će to

okončati rat, ali Ho Chi Minh je jasno poručio testamentom da se rat mora nastaviti do

pobjede nad okupatorom. Princ Norodom Sihanouk je proglasio Kambodžu neutralnom od

1955., ali su komunisti koristili njihovo tlo kao bazu što je Sihanouk tolerirao jer je htio

izbjeći bilo kakav konflikt. Pod pritiskom iz Washingtona promijenio je ovu politiku 1969.

i komunisti više nisu bili dobrodošli. Richard Nixon je osobno pisao princu Sihanouk

osiguravajući Kraljevstvu od Kambodže sigurnost, ali u roku od četrnaest mjeseci preko

2.750.000 tona bombi je bačeno u tom području, što se nastojalo sakriti od američke

javnosti. No invazija na Kambodžu je potakla američku mladež da masovno demonstriraju

26 L. DODDOLI - M. MARADEI, Svijet poslije II. Svjetskog rata, str. 57.27 R. S. McNAMARA, Rasprava bez kraja ..., str. 369.

12

što je imalo i kobne posljedice kao ono od 1970. godine kada je ubijeno četvoro studenata

na Sveučilištu Kent.28 Operacija Lam

Son 719 je izvršena 8. veljače 1971. godine. ARVN i američka avijacija upadaju u

Demokratsku Narodnu Republiku Laos da bi zaustavili infiltracije iz Sjevernog Vijetnama.

Laos je dugo bila scena za tajni rat. U početku su napravili solidan napredak i uspjeli da

zauzmu Tchepone početkom ožujka. Međutim, odlučnošću Viet Kongovih vojnika i

greškama u obavještajnom radu (ARVN nije znao da snage Viet Konga i Sjevernog

Vijetnama posjeduju tenkove) ofenziva je zaustavljena, a ARVN je bio prinuđen na

povlačenje.29 Ova bitka je dokaz neuspjeha vijetnamizacije. U ožujku 1972. dolazi do

invazije Sjevernog Vijetnama. Oko 15.000 sjeverno-vijetnamskih vojnika se uspjelo probiti

preko granice sa Sjeverom. U strahovitom naletu Sjevernjaci su tenkovima i borbenim

vozilima pregazili zapanjenu treću diviziju južnjačke vojske. Za manje od tjedan dana pola

provincije Quang Tri je pod kontrolom komunista. Iz Kambodže i Laosa kreću dvije nove

ofenzive prema Binh Longu i Kontumu. Ofenziva je zaustavljena u svibnju, ali je glavni

grad Quang Tri provincije također došao pod komunističku upravu. Ovo je bio prvi put da

je jedan glavni grad provincije bio pod komunističkom kontrolom. Postalo je jasno da bez

Amerikanaca, antikomunisti ne mogu ništa, pa su i ovaj put došli s operacijom Linebacker

da spase situaciju. Rat je bila glavna tema predsjedničkih izbora 1972. Nixonov savjetnik

za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger se sastao 8. listopada 1972. sa sjeverno-

vijetnamskim Le Duc Thom u Parizu. Tu su raspravljali o novim prijedlozima, nadajući se

da doći do nekoga sporazuma za ovaj desetljetni konflikt. Tho je predstavio novi plan

Sjevernog Vijetnama koji je uključivao uvjete za postizanje mira, povlačenje američkih sila

i razmjena taoca. Kad su se 17. listopada opet sastali, došlo je do nekih promjena, no

Sjevernom Vijetnamu se žurilo da Nixon to potpiše prije predsjedničkih izbora, pa je

Kissinger javio Nixonu da je to riješeno. Završni sporazum je trebao biti zaključen 31.

listopada. Južno-vijetnamski premijer Thieu nije bio zadovoljan ni sporazumom ni

Kissengerom za kojega je smatrao da ga je izdao. Kad su 26. listopada objavljene vijesti da

se Sjeverni Vijetnam nagodio sa SAD-om, Kissinger je izjavio: "vjerujemo da nam se mir

bliži."30 Mnogi su vjerovali da ove objavljene vijesti su osramotile Nixona, prikazavši ga

28 S. KARNOW, Vijetnam: Povijest, str.416.29 S. KARNOW, Vijetnam: Povijest, str.429.30 S. KARNOW, Vijetnam: Povijest, str. 651.

13

kao slabašnog predsjednika, pa je zato on 22. studenoga uveo četrdeset i četiri promjene u

dogovor, što Sjeverni Vijetnam nije prihvatio. Tada je Nixon naredio operaciju Linebacker

II, prema kojoj je 18. prosinca 1972. počelo jedanaestodnevno masovno bombardiranje

Hanoia i Haiphonga. Ta operacija je još poznata kao božićno bombardiranje a izazvala je

novi val antiratnih demonstracija. Bombardiranje prestaje 29. prosinca 1972. godine.31

27. siječnja 1973. potpisan je Pariški mirovni sporazum kojim prestaje upletenost

SAD u Vijetnam. Američke sile dobile su šest dana da se pokupe iz Vijetnama. Taj

sporazum je trebao okončati i Vijetnamski rat. Obje strane su se odrekle nečega. Sjeverni

Vijetnam je obećao prekid vatre na Jugu. Za uzvrat je dobio obećanje da će biti raspisani

izbori, u čijem pripremanju će moći sudjelovati Viet Kong, i najvažnije dozvoljeno je

komunistima da ostanu u područjima koje su zauzeli prethodne godine, drastično slabeći

položaj Južnog Vijetnama. U ožujku 1973. predsjednik Nixon je obećao Južnom Vijetnamu

da će im priskočiti i pomoći u ratu ukoliko se Sjever ne bude držao dogovora. No Nixon je

ubrzo podnio ostavku zbog Watergate afere, a Gerald Ford postaje predsjednik SAD-a 9.

kolovoza 1974.

6. KRAJ RATA

Krajem prosinca 1974. vojska Sjevernog Vijetnama sprema akciju invazije na Jug.

13. prosinca sjeverno-vijetnamske sile napadaju Phouc Long, glavni grad provincije, koji

pada 6. siječnja 1975. Bez pomoći SAD-a, južno-vijetnamske sile su bile izgubljene.

Desetog ožujka 1975. general Dunch je pokrenuo kampanju 275 čiji je cilj bio osvajanje

Ban Me Thouta, u Daklak provinciji. ARVN su još jednom se pokazali kao nesposobni

oduprijeti se napadu. Predsjednik Thieu je ubrzo zaključio da je najvažnije čuvati treći

najveći vijetnamski grad – Hue, no to im također nije pošlo za rukom, pa je Hue, poslije

trodnevne bitke, pao 31. ožujka. Nakon toga su se Sjeverne sile počele okretati prema

Saigonu.32 Sedmog travnja napali su Xuan Loc koji je šezdeset kilometara udaljen od

Saigona. Do 21.travnja iscrpljene postrojbe ARVN-a su se predale. Predsjednik Thieu je

dao ostavku isti dan, izjavljujući da je SAD prevario Južni Vijetnam obećavši im pomoć

31 R. S. McNAMARA, Rasprava bez kraja ..., str. 372.32 R. S. McNAMARA, Rasprava bez kraja ..., str. 378.

14

koja nije nikada stigla. On je otišao za Taiwan ostavivši svoju vladu u rukama generala

Duonga Van Minha. Do kraja travnja ARVN je kolabirala na svim svojim frontama.

6.1. Pad Saigona

Panika, nemir i kaos su vrvjeli dok su južni Vijetnamci pokušavali pobjeći iz

Saigona. Proglašen je prijeki sud. Američki helikopteri su počeli evakuirati južne

Vijetnamce, Amerikance i strane državljane. Operacija "Frequent Wind" je odgođena do

zadnjeg trenutka jer je veleposlanik SAD-a Graham Martin vjerovao da se sve može riješiti

mirnim putem. Ova operacija je najduža evakuacija helikopterom u povijesti, a počela je

29. travnja 1975. U SAD-u Južni Vijetnam se smatrao prokletim a predsjednik Gerald Ford

je 23. travnja putem televizijskih prijamnika objavio kraj Vijetnamskog rata i bilo kakve

američke pomoći. Tridesetog travnja 1975. u 11:30 sati sile Sjevernog Vijetnama su srušile

vrata predsjedničke palače u Saigonu, a Duong Van Minh je naredio južno-vijetnamskoj

postrojbi da odloži oružje. Sljedeći dan, 1. svibnja 1975. Saigon je kršten imenom Ho Chi

Minh gradom, a 7. svibnja 1975. održana je parada pobjede čime je rat okončan nakon

trideset godina. 1977. je proglašena Socijalistička Republika Vijetnam.33

7. POSLJEDICE

Brojke i podatci o angažiranim vojnicima u vijetnamskom ratu i troškovima toga

rata je "lišće koje zaklanja šumu"34. Žrtve rata su bile ogromne. Sa Vijetnamske strane one

su bile oko 1.000.000 komunista, 183.000 mrtvih ARVN, 500.000 ranjenih ARVN. 33 S. KARNOW, Vijetnam: Povijest, str. 660.34 ANDRO GABELIĆ, Vijetnamski rat, Sedma sila, Beograd, 1967., str.56.

15

Najmanje milijun civila na jugu je izginulo, a procjenjuje se da je 935.000 ranjeno, ali se

točan broj ne zna.35 U Americi podaci su konfuzni. Službeno se tvrdi da je poginulo oko

58.000 vojnika, dok drugi vojni izvori tvrde da je prosječno mjesečno ginulo po 1000

američkih vojnika što znači 12.000 godišnje, pomnoženo sa 11 godina prisustva u

Vijetnamu izlazi duplo više od službenog podatka, a u ovu cifru se ne računaju oni koji su

pali u zarobljeništvo i o kojima se ni danas ništa ne zna. Poginuo je i 501 Australac, 5.000

Južnih Korejanca, 38 NovoZelanđana i 351 Tajlanđanin. Tijekom rata američka vojska je

Vijetnam koristila kao poligon za isprobavanje najnovijih vrsta oružja, otrova i kemikalija

od kojih je najpoznatiji "Agent Orange". Ta kemikalija uzrokuje opadanje lišća s drveća a

posipana je po vijetnamskim džunglama. Kasnija istraživanja su pokazala da je upravo

"Agent Orange" izazvao rak kod brojnih američkih vojnika.36

Nakon ujedinjenja oko 2.000.000 ljudi je napustilo Južni Vijetnam, uglavnom

čamcima. Tako su i dobili ime "Ljudi iz čamaca". Nakon završetka rata, dosta ljudi koji su

imali veze sa vladom Južnog Vijetnama i armijom koji je činilo oko 1.000.000 ljudi je

poslano u logore za takozvano priupitivanje, gdje su bili politički indoktrinirani i

maltretirani. Njihova djeca su također žigosana i otežan im je pristup javnim službama.

Ovakav tretman je natjerao neke od njih da napuste zemlju.37

Vodstvo nove Socijalističke Republike Vijetnam je 1986. donijelo odluku da počne

reforme pošto čist komunizam nije dao rezultate. Reforme pod nazivom Doi Moi

(ekonomsko renoviranje) su otvorile Vijetnam kapitalizmu. Nakon propasti Sovjetskog

Saveza morali su još više ići u ovom pravcu zbližavajući se ekonomski sa Japanom i SAD-

om. Odnosi Vijetnama i SAD normalizirani su 1995. godine kada je Washington ukinuo

trgovinski embargo, a 2001. normalizirana je trgovina sa Vijetnamom.

POPIS SKRAĆENICA

NLF – Fronta nacionalnog oslobođenja Južnog Vijetnama

35 S. KARNOW, Vijetnam: Povijest, str. 668.36 S. McNAMARA, Rasprava bez kraja ..., str. 382.37 R. S. McNAMARA, Rasprava bez kraja ..., str. 384.

16

ARVN – Armija Republike Vijetnam

SAD – Sjedinjene Američke Države

LBJ – Lyndon B. Jonhson

ZAKLJUČAK

U ovom radu nastojalo se prikazati sudbonosno razdoblje Vijetnamske tragedije. U

moderno doba skoro sve velike sile su sudjelovale u sprječavanju razvoja vijetnamske

17

nezavisnosti: Francuska, Sjedinjene Američke Države, SSSR. Preko trideset godina teške

zbilje i neizvjesne budućnosti jedne male zemlje azijskog jugoistoka dokazuje činjenicu da

nije moguće probuđene narode "urazumiti" agresivnim ratom i povijest "zaustaviti"

oružanom silom. Vijetnam je zemlja koja je služila Sjedinjenim Američkim Državama kao

poligon gdje su se isprobavale ratne opreme, oružja i otrovi, te predstavlja ratno divljanje

jedne supersile protiv malog naroda. Pa čak i robusnu i arogantnu Ameriku zbunjivala je

činjenica da rat protiv oslobodilačkih snaga jedne zemlje, čije površina iznosi svega

170.231 km2, a broj stanovnika samo 15 milijuna–zauzima jednu trećinu njenih vojnih

efektiva. Sve to ne samo da je zbunjivalo, već kao materijalna istina je djelovalo i na

"američki duh". Američka politika nikada nije imala jasno definiran cilj zašto je zapravo

ratuje, a vlada koju su pomagali nije uspjela zadobiti poštovanje svoga vlastitoga naroda.

Ne treba napominjati da su Amerikanci trebali poslušati vlastiti savjet koji su bili

uputili Francuzima, da napuste rat koji nije njihov, da je to jedna azijska politika i da svatko

treba da brine o svojim problemima. Danas rat u Vijetnamu predstavlja jednu od mnogih

civilizacijskih sramota Sjedinjenih Američkih Država. No, nažalost, ne i posljednju.

Iako je Vijetnam zemlja koja grabi naprijed provodeći reforme kineskog tipa,

svojim je ratom postala pozornica apsurda i kao takva neće biti progutana zaboravom.

LITERATURA

DODDOLI, LUCIANO – MARADEI, MANLIO, Svijet poslije II. svjetskog rata, Marjan tisak,

Split, 2005.

18

EISENHOWER, DWIGHT D., Mandate for Change, Doubleday & Company, New York,

1963.

GABELIĆ, ANDRO, Vijetnamski rat, Sedma sila, Beograd, 1967.

KARNOW, STANLEY, Vijetnam: Povijest, Penguin Books, New York, 1997.

MANN, ROBERT, Velika iluzija: dolazak Amerikanca u Vijetnam, Basic Books, New York,

2002.

McNAMARA, ROBERT S., Rasprava bez kraja – u potrazi za odgovorima vijetnamske

tragedije, Perseus Book Group, New York, 1999.

ZINN, HOWARD, Vijetnam-logika povlačenja, Beacon Press, Boston,1968.

http://www.fpif.org, Nuklearna oružja, (7.10.2008.).

19