Vinko Sudar - Palotinci - Fragmenti o Svetom Vinku Pallotti i Palotincima

Izdavač: Družba katoličkoga apostolata, Vinkovci

Urednik: Vinko Sudar

Autori tekstova: Vinko Sudar, John S. Gaynor, Martin Juritsch, Erich Legler, Benno Biehler, Bernhard Weis, Monika Mijaković, Željko Mijaković, Jozo Ivić, Dragan Trajer, Danica Kvas, Ljiljana Ulman, Tomislava Radić, Tihomila Viljetić, Mirjana Marijanović, Marija Mira Bošnjak, Tomislav Smital, Marija Tolušić, Mijo Šibonjić, Sandra Crnica, Zrinka Jonjić, Hela Jurnečka, Lordan Ljubenkov, Mirko Marić, Sunčica Vargek, Maja Pavić, Sanja Jurić, Ivica Drašković, Silvija Lagundžija, Ljiljana Grgić.

Lektura: Anđa Jakovljević

Korektura: Anđa Jakovljević

Grafička priprema: Goran Obrovac

Tisak: Maba-com d.o.o., Sveta Nedjelja

Naklada: 2000

Vinko Sudar (ur.)

PalotinciFragmenti o sv. Vinku Pallottiju i palotincima

Vinkovci, Božić 2009.

Knjiga pohranjena u Gradskoj knjižnici i čitaonici Vinkovci.

Kontakt za narudžbu:

PalotinciTrg. sv. Vinka Pallottija 1HR-32100 VinkovciTel: +385 32 354 080Email: [email protected]

PalotinciTrg dr. Franje Tuđmana 10HR-10290 ZaprešićTel: +385 1 3312 633Email: [email protected]

5

Vinko Pallotti – utemeljitelj Družbe katoličkoga apostolata

Sveti svećenik Vinko Pallotti bio je na-dahnut uzvišenim i plemenitim idealom oživljavanja i promicanja vjere i djela

milosrđa među katolicima diljem svijeta. Ži-veći u središtu Crkve te svojim mnogobrojnim apostolskim aktivnostima uvidio je svu težinu problema s kojima se kršćanstvo suočavalo u doba velikih promjena. Intuitivnom je vizi-jom shvatio kako ti problemi mogu biti rije-šeni samo onda kada svaki kršćanin postane svjestan svoje vjerničke odgovornosti i počne surađivati u apostolatu Crkve. To ga je dovelo do utemeljenja jedne zajednice koju je nazvao Družba katoličkoga apostolata, kojoj na jednak način pripadaju i svećenici i redovnici i laici. Kasnije je na toj jezgri osnovao dvije zajedni-ce, jednu za muškarce, a drugu za žene. Bio je to predivan ideal, veoma potreban u vrijeme njegova življenja. No, on je još potrebniji danas kada su vjera i djela milosrđa suočeni s još ve-ćim preprekama od onih nastalih nakon Fran-cuske revolucije.

Pogledajmo povijesni kontekst njegova vre-mena. Vinko Pallotti je rođen u Rimu 1795. u vrlo nemirno doba za taj grad i svijet. Tko god proučava posljednje desetljeće 18. stolje-ća uočit će neobičnu sličnost s današnjim vre-menom. Bilo je to vrijeme ratova, revolucija i pohoda velikih vojska. Stare države propadaju,

nastaju novi vladalački oblici i javljaju se nova društvena gibanja.

Tisuću je godina središnjim dijelom Italije vladao vrhovni crkveni poglavar koji je ujed-no bio i gospodar papinske države. Zajedničko naslijeđe svih vladavina papa bili su sreća i bla-gostanje sve do Francuske revolucije. Tada su nezadovoljnici željni promjena, koji su stano-vali s druge strane Alpa, ubrzo stupili u zavjeru s vođama revolucije.


Vinko Pallotti

6

Palotinci

Kada se ukazao za to pogodan trenutak čla-novi su pariškoga vodstva poslali u Italiju voj-sku pod zapovjedništvom Napoleona Bona-partea. Papa Pio VI. bio je primoran potpisati dva prijateljska ugovora s revolucionarima koji su mu oduzeli dio zemlje i zahtijevali isplatu velike svote novca.

Naravno, nisu bili zadovoljni tim djelomič-nim ustupcima. Uskoro su pronašli izgovor da okupiraju cijelu papinsku državu, svrgnu i prognaju papu te proglase Rimsku Republiku posvema uređenu po uzoru na Francusku. U ovako burnu svijetu rođen je Vinko Pallotti, treće od desetero djece, od kojih je samo če-tvero doživjelo zrelu dob. Njegovi su roditelji bili iznimno pobožni te je stoga njihova glav-na briga bila odgojiti djecu u ljubavi i strahu Božjemu. Bezvjernički zahtjevi i način živo-ta onoga vremena nisu uspjeli zahvatiti dom Pallottijevih.

Poziv

Vinko je još od djetinjstva osjećao jaku te-žnju k svećeništvu, a kada je svojim roditeljima rekao da je to njegov poziv silno su se obrado-vali njegovu izboru. Neko je vrijeme razmišljao o tome treba li postati dijecezanski svećenik ili se pridružiti nekomu redu. Na koncu su ga njegovi savjetnici uvjerili da će najbolje služiti Bogu kao dijecezanski svećenik.

Studij filozofije započeo je u Rimskome ko-legiju, a 1811., kao šesnaestogodišnjak, primio je kleričku tonzuru. Zlokobni politički uvje-ti, koji su se poput sjena nadvili nad rani dio Vinkova života, nisu imali pozitivna pomaka ni tijekom njegova studija. Naprotiv, postajali su sve ozbiljniji. Napoleon Bonaparte, tada već okrunjen za cara Francuske, proglasio je 1809. potpuno ukinuće papinske države, a papu je nazvao samo gostom francuske vlasti u Rimu.

Vinko Pallotti

7


Protiv ovoga kršenja papinskih prava Pio VII. izdao je bulu »Quum memoranda« kojom je izopćio uzurpatore iz Crkve. Napoleon je bio jako ozlojeđen na Papu i zatvorio ga u Fonta-inebleau.

Kada je Vinko Pallotti studirao na Rimsko-me sveučilištu papinska je država bila prezre-na i izrugivana čak i u samome Rimu. Sve-ćenici nisu nosili kleričku odjeću na ulicama zbog straha od uvreda koje su nanosili vojni-ci i svjetina. Bogoslovije i sjemeništa u gradu bili su zatvoreni. Nekolicina svećeničkih kan-didata bila je prisiljena živjeti u roditeljskim kućama. Na sreću, Rimsko je sveučilište, gdje su bogoslovi mogli imati filozofsko-teološko obrazovanje, bilo još uvijek otvoreno.

Mladi je svećenik Vinko, živeći kod kuće, uspio nadići čak i strogost samostansko-ga života. Naviknuo se spavati na podu; bio je discipliniran do te mjere da su rodite-lji obavijestili njegova ispovjednika moleći ga da on utječe na smanjenje tih trapljenja. No, ispovjednik je odgovorio da je Vinkovo mrtvljenje božanskoga izvora. »Prst Božji je na djelu«, kazao je.

Na kraju redovnoga studija Vinko je zare-đen za svećenika 1818. Njegovo je visoko ško-lovanje bilo izvrsno i okrunjeno doktoratom iz filozofije i teologije. Njegov je završni ispit bio toliko izvrstan da je dobio stipendiju u svrhu daljnjega školovanja. Postao je član Te-ološke akademije na sveučilištu, a nakon deset godina po završetku studija postao je voditelj njezinih sjednica.

Vinkovo oduševljenje nije moglo biti za-dovoljeno samo intelektualnim postignući-ma. Gorljiva želja da pridobije duše za Krista izrastala je iz dubine njegova duhovnoga ži-vota tako da je, unatoč svojim profesorskim dužnostima, vršio aktivan apostolat među svojim učenicima i prijateljima. Nekoliko je godina bio predsjednik bratovštine mladića, a kasnije je preuzeo brigu o jednoj ubožnici. Također je bio usrdan promicatelj Pobožno-ga instituta za prvu pričest, značajne institu-cije koja i danas postoji u Vječnomu gradu.

U tome institutu zatvorena tipa djeca se pri-pravljaju za prvu pričest.

Revnost i apostolska aktivnost oca Vinka privukli su pozornost nadređenih koji su dobili njegovu potporu u obnovi rimskih bratovština i ustanova koje se brinu za siromašne. Mno-go je njihovih članova bilo maknuto s dota-dašnjih položaja tijekom francuske vladavine, a preostali članovi bili su okuženi liberalnim vjerskim stavovima. Takvo je bilo i Zanatsko sveučilište u kojemu su obućari, izrađivači ko-čija, pekari i ostali zanatlije bili ujedinjeni radi dobrotvornih i vjerskih ciljeva. Svako je »sve-učilište« imalo svoju crkvu u kojoj je, po sta-romu običaju, zajednica bila duhovno vođena i jednom godišnje obavljala duhovne vježbe. Mnogo su godina, nažalost, duhovne vježbe bile bezuspješne sve dok crkveni poglavari u Rimu nisu pronašli oca Pallottija, instrument Providnosti, kao obnovitelja izvornih ciljeva tih »sveučilišta«.

Otac Pallotti je reorganizirao vijeća »sveu-čilišta«, postavio nove upravitelje, vodio du-hovne vježbe i u kratko vrijeme vratio ovim uglednim institucijama, baštini iz doba vjere, izvorni sjaj.

Istaknut ćemo jednu bratovštinu čija je svrha bila duhovno pomagati onim zločincima koji su bili osuđeni na smrt. Ta je bratovština imala vlastitu crkvu posvećenu sv. Ivanu Krstitelju. Mnogo joj je godina otac Pallotti služio, a dio njegove dužnosti bio je ostati sa zatvorenikom i dati mu duhovnu pomoć tijekom posljednjih nekoliko sati života te ga dopratiti do vješa-la. Neki su rezignirali pred svojom sudbinom dok drugi nisu. Pallotti je mnoge nesretnike, čija srca drugi svećenici nisu uspjeli omekšati, uspio izmiriti s Bogom in extremis. Njegova je ljubav prema ovomu teškom apostolatu posta-la toliko velika da je čak nekoliko puta izrazio želju da jednoga dana bude pokopan u društvu onih čije je spasenje, kao i »dobromu razbojni-ku« Dizmi, bilo obećano u posljednjemu trenu.

Njegovi su mu nadređeni povjerili službu duhovnika u nekim rimskim bogoslovijama i samostanima. Pozivi da bude ispovjednik i

8

Palotinci

propovjednik dolazili su iz tolikih izvora da je smatrao potrebnim dati ostavku na mjesto pro-fesora Rimskoga sveučilišta kako bi se potpuno posvetio aktivnu apostolatu.

Među rimskim bogoslovijama bilo je i neko-liko vrlo poznatih, drevnih ustanova od kojih je najpoznatiji Kolegij propaganda. Upravitelji i studenti tih ustanova običavali su dolaziti ocu Pallottiju po savjet, utjehu i duhovno usmje-renje. Kako su godine prolazile ti su studenti završavali studij i odlazili kao misionari diljem svijeta. Nosili su sa sobom uspomenu na sve-toga svećenika koji je usmjeravao njihove prve korake prema Kristovoj službi. Neki su od njih kasnije postali i biskupi te su rado svjedočili po svojim sjećanjima o Pallottijevoj svetosti kada bi se za to ukazala prilika. Molbe za njegovu beatifikaciju pristizale su od njih posebno tije-kom zasjedanja I. vatikanskog sabora. Bio je to znak Božje providnosti da je ovaj apostol pro-glašen svetim početkom II. vatikanskog sabora kada su oči cijeloga svijeta bile uprte u Rim.

Otac Pallotti je veoma jasno uvidio da se svetost prije svega sastoji u izvršavanju Bož-je volje koja se očituje u volji nadređenih. Poznatomu profesoru Svetoga pisma, koji se zaželio umirovljenja i kontemplativnoga živo-ta, napisao je sljedeće:

»Bog ne traži od Vas da postanete svetac u tiši-ni i strogosti La Trappea, Charterhousea ili pak Hermitagea (klauzurnih samostana, op. prev.). Bog traži od Vas da postanete svetac u svijetu, svakodnevnom životu, tijekom Vašeg odmora i ugodnih trenutaka. Svetost se sastoji u vršenju Božje volje. Možete koristiti razgovor kao put k svetosti. Započnite razgovor o nekoj temi koja zanima Vašeg sugovornika, ali ga dovršite s te-mom koja zanima Vas. Možete postati svetac jednako lako tijekom kakove književne raspra-ve, znanstvene akademije, za katedrom među obrazovanima, kao i među bludnicima i grešni-cima. U svijetu možete biti svetac postajući sve svima, kako biste svakoga pridobili za Krista.«

Crkveni su poglavari u potpunosti shvatili vrijednost Pallottijeva djelovanja i njegovih ve-likih darova. Za nagradu i kao poticaj ponudili

su mu mjesto kanonika koje je s poštovanjem odbio. Nakon kratka vremena ponudili su mu svećeničku službu u velikoj i bogatoj župi sv. Marka. Ponovno je odbio.

Početkom 1835. napisao je u svoj duhovni dnevnik: »Moj Bože, još uvijek nisi izlio svo-je milosrđe na mene, no vjerujem da ćeš sada započeti. Za prvi pokaz tvoga milosrđa molim da me neko tvoje stvorenje, s tvojim odobre-njem, prezre, kazni, povrijedi i ponizi kako bi zauzdao moje zle strasti, a pogotovo moj po-nos. Neka se sva stvorenja okome na mene i na moju neodlučnost. To neka bude na moju štetu i poniženje...«

U prošlosti je crkva Duha Svetoga bila ne-marno vođena pa je rektorstvo bilo ponuđeno Pallottiju 1834. godine u nadi da će je oživjeti. Ovoga je puta pristao s puno nadanja, ali se jad prijašnjih upravitelja mogao osjetiti na odre-đene načine. Perfidno su organizirali progon, zanemarivali su ga u razgovoru i ignorirali ga u susretima, a to se nastavilo sljedećih deset go-dina, no Vinko je to podnosio ne mrmljajući i s milosrđem do začuđujućih i zadivljujućih razmjera. Tako su smatrali svi oni koji su po-znavali okolnosti. Ali sam Vinko Pallotti nije bio začuđen, bilo je to ono za što je i molio.

Osnivač

U vršenju svoga apostolskog služenja otac Pallotti je okupio oko sebe priličnu skupinu pobožnih duša iscrtanu svim životnim pozivi-ma. Bili su to svećenici, redovnici i bogoslovi koji su pod Pallottijevim vodstvom običavali propovijedati, ispovijedati i poučavati nauk Crkve u zanemarenim dijelovima Rima i nje-govim predgrađima. Pobožni su mu laici po-magali i novčanim prilozima i konkretnim slu-ženjem. Redovnice su u tišini svojih samostana i pobožnih zajednica upućivale molitve Bogu za pomoć u žetvi.

Otac Pallotti je bio zahvalan Bogu za toliko mnoštvo revnih i velikodušnih suradnika, ali je ipak jedna stvar manjkala da njegova radost

9


bude potpuna. Njegovi su suradnici služili samo kratkoročno i nisu bili s njime vezani trajnom svezom. Promišljao je o tome kako ujediniti te volontere u jedno i trajno tkivo sve dok se nije zbio jedan »događaj« koji nije previ-še značio drugima, ali je za njega bio prst Božji.

Pri kraju 1834. otac Pallotti, na prijedlog Arapske katoličke misije, odlučuje tiskati iz-danje »Vječnih maksima« sv. Alfonza na arap-skome jeziku. Budući da nije imao novca za izdavanje obratio se svome prijatelju i pokor-niku Giacomu Salvatiju i zamolio ga da skupi potrebnu svotu.

Skupiti novac nije nikada bio ugodan zada-tak. Giacomo Salvati je bio poslovan čovjek s malo slobodnoga vremena na raspolaganju. Osim toga, bio je bojažljiva osoba i imao malo povjerenja u svoje sposobnosti za ovaj zadatak.

»Ljudi će me odbijati sa svojih pragova, a da mi ne daju priliku za objašnjenje«, rekao je ocu Pallottiju. No, on nije obraćao pozornost na te molbe te je na kraju Salvati odlučio dati sve od sebe. »Barem mi daj potvrdu s tvojim potpisom koja će me očuvati in bona fide.« Čudnovato! Otac Pallotti je odbio ovaj, naizgled, veoma razuman zahtjev i kazao: »Idi u ime Isusa ras-petoga!«

Može se jasno zamisliti kako je bilo Giaco-mu Salvatiju započeti zadatak s veoma pomi-ješanim osjećajima. Kako će ga ljudi primati i što će im reći? Bio je jako iznenađen što mu je prva osoba kojoj je prišao, neki mesar, dao bez oklijevanja stotinu rimskih kruna. Drugi, jedan pekar, dao mu je podjednaku svotu. Na kraju prvoga dana sakupio je 550 kruna, a na kraju je prikupljena svota novca pokazala jako dobru uspješnost akcije.

Nakon što je tiskanje bilo plaćeno, uviđeno je da je preostala pozamašna svota novca. Očito je Božja providnost upućivala na to da treba osnovati neku zajednicu koja bi trajno osigu-ravala karitativno djelovanje.

Na listovima papira svoga duhovnog dnev-nika, nađenima nakon njegove smrti, dokaza velike duhovne dubine, nastojao je Pallotti zabilježiti najintimnije odnose svoje duše s

njezinim Stvoriteljem. Započinje s uputama svoga duhovnika, zatim sadrži njegove reflek-sije, odluke i opis pojedinih milosti koje mu je Bog davao s vremena na vrijeme. Zanimljivo je zapaziti kako je kratko nakon tek zapisanoga »događaja« Pallotti opisao veliku i jedinstvenu milost dobivenu od Boga nakon što je odslužio misu drugoga petka u siječnju 1835. godine:

»Moj najmilosrdniji Bože, ti si mi darovao zadatak pokretanja i osnivanja sljedećega na sigurnim temeljima, promičući, usavršujući i ovjekovječujući posljednju želju tvoga Presve-tog Srca:1. sveopćega apostolata među katolicima za

promicanje vjere i Kristovih načela među nekatolicima i nevjernicima

2. apostolata za oživljavanje, očuvanje i pove-ćanje vjere u samih katolika

3. instituciju sveopćega milosrđa koja se treba uvježbavati u duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa tako da bi ti, koji si beskrajno mi-losrđe, mogao biti znan cijelomu svijetu na sve načine.«

Bio je to Božji poziv koji je Pallotti morao izvršiti. Nakon savjetovanja s duhovnikom odlučio se za put koji mu je Bog pokazivao.

Statua u terakoti, Zimska kapelica u Vinkovcima

10

Palotinci

Zatražio je crkveno odobrenje za zajednicu laika, svećenika i redovnika koji su već djelo-vali pod njegovim vodstvom, s prijedlogom da nova družba nosi naziv Družba katoličko-ga apostolata pod patronatom Marije, Kralji-ce apostola. Kardinal vikar Rimske biskupije odmah je dao odobrenje novoj družbi. Bilo je to 4. travnja 1835., a tri je mjeseca kasnije Nje-gova Svetost Grgur XVI. poslao blagoslov ocu Pallottiju i njegovoj Družbu napisavši:

»Neizmjerno mnogo blagoslova Družbi ka-toličkoga apostolata te pobožnu i predanu radu koji će izvršavati.«

Družba katoličkoga apostolata

Narav i ustroj Družbe katoličkoga apostola-ta opisao je sam Vinko Pallotti na sljedeći na-čin: »Družba katoličkoga apostolata, osim što treba doprinijeti širenju vjere u nevjerničkim zemljama, treba oživljavati i očuvati vjeru u kršćanskim zemljama te surađivati sa svim već postojećim vjerskim zajednicama. Koristan je i dobrovoljan rad njezinih članova u vlastitoj pro-fesiji, na radnomu mjestu, u industriji, jednako kao i u molitvi i žrtvi. Družba, dakle, nije ogra-ničena samo za određenu skupinu ljudi. Mogu joj pripadati svi vjernici, bili oni laici ili klerici, muškarci ili žene, obrazovani ili neobrazovani, bogati ili siromašni, plemeniti ili ubogi, pozvani ili slučajno pridošli. Oni koji nisu klerici mogu surađivati u ovoj apostolskoj zadaći radeći u svojoj profesiji, na radnomu mjestu, u umjetno-sti ili pak kroz svoje žrtve, isto kao što i svi mogu pomoći molitvom.«

Prema tome, članstvo Družbe katoličkoga apostolata može biti iscrtano svim društvenim slojevima, a sama je Družba bila stavljena pod hijerarhijsku vlast Crkve.

To je, dakle, prvi primjer katoličke akcije u novije vrijeme, kao što je naznačio Pio XI., u sudjelovanju laika u hijerarhijskome apostolatu Crkve.

»Kada je Vinko Pallotti«, kazao je Pio XI., »utemeljio Družbu katoličkoga apostolata,

prorekao je ne samo naziv, nego i narav mo-derne katoličke akcije, njezinu bît u apostolatu laika pod hijerarhijskom upravom. Lijepa li nauma Družbe! U njemu prepoznajemo ruku i srce samoga Boga, uvijek pripravna u ostva-renju dobrih djela. Gdje god katolička akcija činila dobro, ona neće zaboraviti na trenutke zahvale Bogu za mogućnost djelovanja i za do-bru priliku. I urodit će dobrim plodom od svo-ga, tako lijepa i vrijedna nauka svoga preteče.«

U namjeri za usmjeravanjem djelovanja Družbe otac Pallotti je okupio oko sebe, u svojoj rezidenciji pored crkve Duha Svetoga, skupinu svećenika koji su sačinjavali jezgru Družbe.

Družba katoličkoga apostolata odmah je započela s velikim djelovanjem u Crkvi. Stotine tisuća knjiga, listića i brošura tiskano je i poslano u mnoge zemlje; mnoštvo je medalji-ca, škapulara, ružarija i ostalih vjerskih pred-meta bilo darovano. Misionari su, posjećujući Rim, običavali namirivati potrebe svojih misija obraćajući se Družbinu uredu. Po povratku u misionarske krajeve širili su glas o dobrotvor-noj zajednici kojoj je misionarski rad veoma drag tako da su Družbu preplavljivale molbe za brevijarima, misalima, misnim ruhom i novča-nom pomoći iz najudaljenijih dijelova svijeta – Amerike, Australije i Azije.

U Rimu su članovi Družbe pomagali ocu Pallottiju u vođenju večernjih škola i sirotišta, o čemu će kasnije biti više riječi. Bilo im je, ta-kođer, povjereno skupljanje novca namijenje-na Udruzi za promicanje vjere.

Družba je rasla, a njezin je ugled rastao kao i broj suradnika. Otac Pallotti je gorljivo čeznuo za danom kada će moći osnovati velik misi-onarski kolegij u Rimu. No, uslijedio je težak udarac njemu i Družbi, udarac za koji je bio i molio. Družba se suočavala s velikim neprija-teljstvom koje je dolazilo iz dva smjera. Naziv Družba katoličkoga apostolata činio se nekim pojedincima preuveličanim, prezirući činjeni-cu da je otac Pallotti dobio crkveno odobrenje za nj. Nakon Pallottijeve smrti izborili su se za promjenu naziva Pallottijeve Družbe, koja je

11


postala poznata kao Pobožna misijska družba, i to je ime nosila gotovo stotinu godina. Sveta je Stolica 1947. odgovorila na molbe Pallottijeve duhovne djece i dopustila vraćanje izvornoga naziva ustanove.

No puno ozbiljniji izvor protivljenja dolazio je od nekih članova iz Udruge za promicanje vjere, izvanrednoga misionarskog društva koje je osnovala Pauline Jaricot. Ovo se društvo proširilo po cijelome svijetu, počevši od četvr-ti u Lyonu. No, kada su odlučili rasprostrani-ti svoju aktivnost u Rim shvatili su da je otac Pallotti već osnovao zajednicu koja pokriva slično polje rada u Vječnome gradu. Lionsko je društvo osjetilo kako bi najbolja metoda u provođenju njihovih ciljeva bila izboriti se za ukinuće Družbe.

Predložili su i uvjerili kardinala-prefekta Propagande da sastavi dekret o njezinu uki-nuću. Sve je bilo obavljeno u tajnosti i sve što je još trebalo napraviti bilo je priopćiti izrijek osnivaču Družbe.

Jednoga je dana otac Pallotti imao sastanak s nekolicinom svećeničkih suradnika Družbe u župnomu dvoru koji je bio tik uz crkvu sv. Krše-vana. Dok su se bavili pitanjima apostolata bila im je najavljena vizitacija. Bio je to tajnik Pro-pagande koji je dostavio pismo kardinala-pre-fekta. Otac Pallotti je otvorio pismo i pročitao smrtnu presudu Družbi katoličkoga apostolata. »I tada, čitajući to pismo,«, piše njegov prvi bi-ograf, »Vinko nije bio uznemiren ili oneraspo-ložen. Nije se jadao i žalio. Jedino je podigao oči prema nebu kako bi zahvalio Gospodinu, a potom ih je spustio prema zemlji, poštujući najslađu mu volju. Bez prekidanja započetoga posla nastavio je sastanak s jednakom nepoko-lebljivošću i mirnoćom.«

General Reda sv. Kamila, koji je prisustvo-vao ovomu događaju, ovako je prokomentirao: »Već sam prije mislio da je Vinko Pallotti sve-tac, a sada sam potpuno siguran u to.«

Slijedeći savjete svojih prijatelja, otac Pallotti je dogovorio audijenciju kod Svetoga Oca na kojoj je s velikom poniznošću razložio cijeli slučaj i pravu svrhu svoje Družbe. Papa Grgur

XVI. je već bio svjestan Pallottijevih vrlina i rev-nosti te je pozorno slušao njegovo razlaganje.

»Nismo bili primjereno obaviješteni o ono-mu što se događalo«, kazao je. Ishod je bio očuvanje Družbe katoličkoga apostolata od ukinuća.

Ne smije se ni pomisliti da je otac Pallotti imao ikakav neprijateljski osjećaj prema Udru-zi za promicanje vjere. Naprotiv, počeo je su-djelovati u njezinu radu u Rimu i predao im popis potpisnika Foreign Missionsa koji su dotada surađivali s Družbom katoličkoga apo-stolata.

Apostolske aktivnosti

Ustanovljenje Družbe omogućilo je ocu Pallottiju ostvarenje jedne od njegovih najdra-žih zamisli: proslavu osmine Bogojavljenja. Ta velika svetkovina ima sveopće liturgijsko značenje koje, nažalost, nije do kraja shvaće-no. To je očitavanje našega Gospodina nevjer-nicima, poziv na obraćenje koji je Krist uputio poganskomu svijetu. Gdje bi ovaj poziv mo-gao biti prikladniji nego u Rimu? Obraćenje Rima bio je najveći uspjeh apostola. Rim je središte Crkve. On je težišna točka svih euha-ristijskih obreda u cijelomu kršćanstvu.

Jedna od glavnih Pallottijevih dužnosti na-kon ustanovljenja Družbe bila je organizacija veličanstvene proslave osmine Bogojavljenja.

Prva proslava, koja je zapravo imala misij-ski zadatak, održana je u crkvi Duha Svetoga 1836. godine, a sadržavala je svečane liturgi-je grčkoga, kaldejskoga, etiopijskoga, arme-nijskoga, staroruskoga i sirijskoga obreda. Propovijedi su držane na glavnim europskim jezicima, a svake su večeri svečanomu zavr-šetku prisustvovali i kardinali.

Sada se u Rimu osmina Bogojavljenja slavi više od jednoga stoljeća i to točno po uputa-ma i nacrtu koje je dao otac Pallotti. Ovo je jedan od većih crkvenih događaja u godini, a prostrana crkva sv. Andrije svakodnev-no je ispunjena mnoštvom ljudi koji revno

12

Palotinci

obavljaju duhovne vježbe i obogaćuju se slu-šajući besjede.

Nedaće koje je donijelo doba industrije, dugo radno vrijeme u nehigijenskim uvjeti-ma, honorarni ugovori i učestalost rada djece osjećale su se kako u Rimu, tako i u svim ve-legradovima diljem svijeta. Uvečer je Pallotti odlazio u apostolske dužnosti po Rimu te susretao mladiće i dječake koji su se vraća-li iz tvornica i radionica. Ti su mladi ljudi u potpunosti bili zanemarili obrazovanje jer se nastava održavala istodobno kada je bilo i nji-hovo radno vrijeme. Što se moglo učiniti za njih?

Njegovo je rješenje bila večernja škola. Godinama kasnije jedan je drugi talijanski svećenik iz Torina, Ivan don Bosco, u sličnim uvjetima iznašao slično rješenje. Otac Pallotti je osnovao nekoliko večernjih škola u Rimu i angažirao nastavnike koji su bili aktivni u radu Družbe. No i prije otvorenja škole uči-onice su bile prepune učenika, njih čak pet stotina.

Godine 1837. Rimom je harala smrtonosna epidemija kolere, jedno od posljednjih većih pustošenja u Europi. Smrću roditelja mnoga su djeca ostala siročad koja su lutala i prosila po gradu. Postojeće su dobrotvorne ustanove bile preopterećene tako da je otac Vinko ku-pio jednu veliku kuću, poznatu pod nazivom Pia casa della Carità, koja još i danas postoji, a koju je trebalo osposobiti te je zamolio svo-je prijatelje za pomoć u nabavi hrane, odjeće, namještaja i novca. Nakon kratka vremena otvorio je i drugo sirotište, Dom Presvetoga Srca, za čija su se vremenita dobra brinula dva člana bogatih rimskih obitelji, a na područje duhovnosti pazila je Družba katoličkoga apo-stolata.

Nije bilo lako pronaći prikladne odgojite-lje za ove i mnoge druge ustanove s kojima je Pallotti surađivao. Poseban je problem bio pronaći odgojitelje koji bi stanovali u Pia casa della Carità, a što je bilo prijeko potrebno. Otac Pallotti je odlučio osnovati Družbu sestara koja bi imala pravila Družbe katoličkoga apostola-

ta i koja bi se posvetila sličnu polju rada. Dok je razmišljao kako to ostvariti, jedna se djevoj-ka, kojoj je on bio duhovnik dugi niz godina, nadahnuta time, ponudila za pomoć. Otac Pallotti je vidio u tome Božji prst te je 30. ožujka 1884. Benedetta Gabrielli, kako joj je bilo ime, primila habit Družbe katoličkoga apostolata iz Pallottijevih ruku. Ona je bila prva sestra palotinka. Tri su joj se mjeseca kasnije pridružile još četiri djevojke. Danas su palotinske sestre raširene po čitavu svijetu. Indijski ogranak sestara palotinki je Svjetovni institut sa središtem u pokrajini Raipur, a na-zivaju ih službenicama Kristovim.

Godine političkih previranja

Godina 1846. bila je važna u životu oca Pallottija, obilježena Papinim dodjeljivanjem Družbi katoličkoga apostolata crkve i reziden-cije u Rimu San Salvatore in Onda, drevna zdanja gotovo na samoj obali Tibera u koje-mu je nekoć stanovao poznati Siksto V. prije nego što je postao papa. Na taj je način bilo riješeno pitanje Družbina sjedišta koje je prije bilo podosta udaljeno od crkve Duha Svetoga. Broj novih članova Družbe je rastao, prvi su misionari već bili otišli u Englesku i konačno je bio omogućen cjelovit i uređen život zajed-nice koji je osnivatelj i priželjkivao.

Drugi je velik događaj bila smrt pape Grgura XVI. i izbor Pija IX. Prethodni je vladao čvr-stom rukom tako da su politički protivnici i tajna društva bili potisnuti policijskim i voj-nim snagama. No, snaga tajnih društava nije se slomila. Dapače, mnogi misle da je Grgur upravo svojom surovom politikom doprinio njihovu jačanju. Pio IX. se pokušao suočiti s njima na drukčiji način. Pokušao ih je razo-ružati svojom politikom provođenja liberal-nih reforma u načinu vladanja papinskom državom.

Politički ustupci, koje je usvojio Pio IX., nisu imali dobre učinke koje je dobronamjerni Papa s povjerenjem očekivao. U osobnim su-

13


sretima s ljudima otac Pallotti je postao svjestan huškanja te je u nekoliko prigoda iskazao svoju zabrinutost Papi koji ga je iskreno i duboko cije-nio. Upozorenja svetoga svećenika imala su jak utjecaj na Papu.

Sveti je svećenik navukao na sebe mržnju liberala i revolucionara. Optužili su ga da je nazadni konzervativac čiji utjecaj na Papu ško-di njihovim namjerama te su učinili sve kako bi spriječili pristup Pallottija Svetomu Ocu. No, Pio IX. je bio svjestan njegovih vrsnoća te je odlučio službeno posvjedočiti o Vinkovoj privrženosti i pohvaliti ga. Godine 1847. Druž-ba katoličkoga apostolata organizirala je zaista krasnu proslavu osmine Bogojavljenja. Pričesti-lo se šest tisuća ljudi, a dvaput je sudjelovao i Papa predvodeći misno slavlje s kojim je bila i njegova dvorska pratnja. Bila je to tako rijetka privilegija da je u crkvi sv. Andrije čak podignu-ta mramorna spomen-ploča na ovako rijedak događaj. Na kraju proslave Papa je pozvao oca Pallottija i šaljivo mu kazao: »Dakle, don Vin-

ko, jeste li konačno zadovoljni?« Otac Pallotti je blagonaklono odgovorio: »Vaša Svetosti, još uvijek ima mnogo toga što treba učiniti, pred nama je dug put.«

Političke su tenzije rasle. Sveti je Otac po-kušao smiriti mnoštvo donoseći demokratski ustav papinske države. Bila je to taktička greška. Papin je ustupak protumačen kao slabost pa su se bune povećavale i postale učestalijima. Sela i gradovi oko Rima postali su žarištima revolucije te su Crkva i njezine institucije postale metom teških napada, a tradicionalna vjera seljaka bila je u velikoj krizi. Otac Pallotti i njegova Družba dali su svoj doprinos u sprečavanju otpada od vjere.

U proljeće 1848. održao je pet tečajeva duhov-nih vježba u malim gradovima po brežuljcima oko Rima te su njegov primjer slijedili i mnogi drugi svećenici tako da je opasnost u tim mje-stima bila uklonjena. U gradu se situacija samo pogoršavala. Sveti je Otac imenovao prvim mi-nistrom novoosnovane države grofa de Rossija,

Vinko Pallotti

14

Palotinci

slavnoga državnika i dičnoga katolika. No, Ro-ssija su mrzila tajna društva i odlučila su riješiti ga se.

Prilika koju su odabrali za to bilo je prvo zasjedanje sabora kada je ubojica odjeven kao stražar zadao de Rossiju smrtnu ranu dok je išao na zasjedanje. Moć je prešla u ruke urotnika, Papa se zatvorio u palaču Quirinal i nakon ne-koga vremena pobjegao u svećeničkoj reverendi te potražio utočište u Napuljskome kraljevstvu.

Nakon Papina bijega grad Rim je pao u po-bjedničke ruke neprijatelja koji su progonili sve pristaše papinske politike, a posebno su tragali za onim svećenicima koji su imali velik ugled u narodu. Prema ocu Pallottiju su se odnosili s osobitom surovošću. Naredili su mu da se u potpunosti povuče iz vojne bolnice gdje je, za-jedno sa subraćom svećenicima, proveo dugi niz godina nesebično služeći bolesnim i umirućim vojnicima. Prolazeći posljednji put kroz vrata velike vojne bolnice, pokazao je nenavezanost duha, iskreno zahvaljujući svemogućemu Bogu na nanesenu poniženju.

Jedne večeri, dok je revolucija bila na vrhun-cu, prolazio je trgom Quirinal. Okupljene su ga skitnice na velikome trgu prepoznale i po-čele vrijeđati. Jedan je vojnik na dužnosti po-digao svoju pušku i pucao prema ocu Vinku. Njegovi su pratitetlji smatrali da ga je u toj pri-godi samo čudo spasilo od smrti.

Pallottijeva su se subraća bojala za njegov život i konačno ga nagovorili da se povuče iz javnoga djelovanja. Sklonio se u Irskome kole-giju gdje je živio nekoliko mjeseci tijekom naj-gorega razdoblja revolucije. Jednoga su dana vojnici pretražili kolegij, kako se pretpostavlja, s namjerom da uhvate bilo koga tko je tamo našao utočište. Otac Pallotti je sjedio za sto-lom i pisao, ali ga oni nisu mogli vidjeti i kazali su njegovoj subraći kako u sobi nema nikoga. Što se zbilo? Ne znamo, ali su njegovi drugovi smatrali da je to bilo još jedno čudo.

U lipnju 1849. francuske su trupe obnovile red u Vječnome gradu i istjerale revolucionare. Tako se otac Pallotti mogao vratiti u kuću San Salvatore.

Posljednji dani života

Sjene smrti nadvile su se nad časnoga sveće-nika. Jednom ga je posjetio stari prijatelj, otac Bernard Clausi iz Reda manje braće sv. Franje, također svet čovjek. Opraštajući se jedan od drugoga, otac Clausi je rekao: »Vinko, za ne-koliko mjeseci srest ćemo se u nebu.«

Posjetio je samostan Trinità dei Monti se-stara Presvetoga Srca. Opraštajući se s časnom majkom, kazao je: »Neću ponovno doći.« Razgovarajući sa svećenicima Družbe dao je jasno naslutiti kako ga više neće biti i s nje-mu svojstvenom poniznošću nadodao: »Rad dolazi od Boga. Moji grijesi i moj nehaj stajali su mu na putu, no napredovat će nakon moga odlaska.«

Obično je otac Pallotti sve sam pripremao za proslavu Bogojavljenja. Bilo je tako sve do 1850. godine kada su njegova subraća uvidjela da je ovoga puta odabrao drugoga svećenika za organizaciju. Kada su ga upitali za objašnje-nje otvoreno im je kazao: »Dogodine ćete ima-ti proslavu osmine bez mene.« Kao i obično proveo je mnoge sate ispovijedajući tijekom osmine. Jedan od njegovih penitenata bio je slabo odjeven i drhtao od hladnoće pa je otac Pallotti skinuo svoj plašt, koji su nosili svi rim-ski klerici tijekom zime, i dao ga njemu. Toga je dana bilo iznimno hladno, a i sam Pallotti je bio slabo odjeven. Jako se prehladio i trebao je odmirovati barem jedan dan, ali je idućega dana ponovno otišao ispovijedati. Njegova se prehlada pogoršala i pretvorila u upalu pluća.

Subraća su pozvala liječnika koji ih je upo-zorio da je slučaj vrlo ozbiljan. Superior je kuće smatrao svojom dužnošću priopćiti Pallottiju stanje stvari i nadodao: »Moli za svoje ozdrav-ljenje.«, a Pallotti je odgovorio: »Ne, sluga sam beskorisni! Moja će smrt bit blagodat Družbi.«

Nakon što se Pallotti pričestio Družbini su se svećenici okupili i kleknuli oko njegova le-žaja. Bila je nedjelja. Ležeći na samrti, Pallotti se sjetio da u crkvi puno ljudi čeka na ispo-vijed. Posljednji titraj apostolskoga plamena, kojim je izgarao čitava života, obasjao je nje-

15


govo umiruće lice. »Ljudi čekaju, a ja ne mogu k njima. Idite vi i ispovjedite ih«, kazao je.

Te je večeri primio bolesničko pomazanje. Jedan je od svećenika gorko zaplakao i rekao: »Oče, što će se dogoditi s Družbom?« Pallotti je odgovorio: »Živjet će i bit će blagoslovljena od Boga.« Više od stotinu godina postojanja palotinaca to i dokazuje.

Te je večeri otac Vaccari, najdraži mu uče-nik, ostao s njime te shrvan emocijama i tugom zbog pomisli o skoru odlasku njegova duhov-noga oca kazao: »Moli, oče, da te Bog ostavi malo duže s nama.« Pallotti je odgovorio: »Pu-stite me da odem kada me Bog pozove.« Pre-minuo je u noći 22. siječnja 1850.

Silno se mnoštvo ljudi došlo pomoliti kraj njegova lijesa koji je bio izložen tri dana. Ti-suće su djelića odjeće ovoga blagog, svetog i poniznog svećenika, kojega su ljudi još za ži-vota štovali kao sveca, odnesene kao relikvije. Ubrzo su započeti kanonski procesi za bea-tifikaciju te uspješno završeni točno na stotu obljetnicu njegove smrti, 22. siječnja 1950. Po-stupak je konačno dovršen, kako je već spome-nuto, na početku II. vatikanskog sabora kada je papa Ivan XXIII., dana 20. siječnja 1963., svečano i službeno proglasio Vinka Pallottija svetim.

John S. Gaynor, SAC

Citati iz Pallottijeva duhovnoga dnevnika

»Prava se savršenost ne sastoji u velikim ide-jama i svetim željama, nego u postojanu vjež-banju u svetu životu.«

»Po sebi ne mogu ništa. S Bogom mogu sve. Iz ljubavi prema Bogu sve ću činiti. Bogu sla-va!«

»Po duhu vjere, nade i ljubavi... mora Bog, od koga dolazi svako dobro i prema kojemu

je sve usmjereno, postati cilj svih misli, riječi i djela.«

»Prije nego što bilo koje djelo počnemo, a i u svakomu pojedinačnom djelu te u različitim situacijama u danu trebamo razmišljati o tomu kako bi naš Gospodin Isus Krist mislio ili go-vorio ili postupio.«

»Imamo sveto evanđelje. Što hoćete bolje? Ako pazimo na pravila evanđelja, to je dovolj-no.«

»Svakako se potrudi da se sa svima ophodiš ponizno, blago i dobrohotno, kako bi postao sličan Isusu Kristu.«

»Duhovno djelo ne može napredovati bez materijalnih i zemaljskih pomoćnih sredstava budući da apostol i misionar prije svega drugo-ga trebaju ljudsku podršku.«

»Bože moj... dan i noć, bio ja budan ili spa-vao, mislio na tebe ili ne mislio... ti uvijek mi-sliš na mene s neizmjernom ljubavi, ljubiš me i naklonjen si mi.«

»Ah, Bože moj! Tko će mi dati suza! Htio bih plakati nad mojom crnom i užasnom ne-zahvalnosti naprama tvojoj beskrajnoj ljubavi i tvojemu beskrajnom milosrđu!«

»Sjeti se sebe i zaboravi mene. Sjeti se Preblažene Djevice Marije i zaboravi mene. Sjeti se svih anđela i svetaca i zaboravi mene. Sjeti se svih duša u čistilištu i zaboravi mene. Sjeti se svih pravednika i zaboravi mene. Sjeti se svih grešnika i svih nevjernika na zemlji i zaboravi mene. Sjeti se sebe i svojih djela i zaboravi mene.«

»Ako hoćete činiti velike napretke u kreposti, molite često svojega Oca na nebu da vas vodi izravnim i ljudskim očima skrivenim putem.

16

Palotinci

Brinite se za to da plamen božanske ljubavi u vama uvijek jača.«

»S milošću Božjom htio bih iz duhovnoga či-tanja izvući toliko koristi kao što bi činio netko tko se iz smrti vratio u život.«

»Svaku od mojih radnja, pa i najmanju, sma-trat ću vrlo važnom i htio bih je obaviti s be-skrajnom savršenosti.«

»Želim iskoristiti sve, pa i najmanje prilike, da činim dobro.«

»Bože moj! Ne razum, nego Bog. Ne volja, nego Bog. Ne duša, nego Bog. Ne vid, nego Bog. Ne sluh, nego Bog. Ne miris, nego Bog. Ne okus i govor, nego Bog. Ne disanje, nego Bog. Ne osjećanje, nego Bog. Ne srce, nego Bog. Ne tijelo, nego Bog. Ne zrak, nego Bog. Ne jelo i piće, nego Bog.Ne odjeća, nego Bog. Ne vremenite stvari, nego Bog. Ne bogatstvo, nego Bog. Ne počasti, nego Bog. Ne svjetovna odlikovanja, nego Bog. Ne časti, nego Bog. Ne napredovanje – u službi – nego Bog. Bog u svemu i uvijek!«

»Koliko dobra sam propustio ne promičući ga! Koliko zla nisam spriječio! te dapače ga svojom hladnoćom pospješivao! Bože moj, popravi to u svojoj beskonačnoj moći i milo-srđu!«

»Molim od Boga milost da u svim mojim radnjama zasja velika svetost i savršenost.«

»Ne budi škrt prema Bogu, nego velikodu-šan.«

»Naslov ‘katolički apostolat’... mora svako-mu, svejedno kojega je staleža i ranga, uliti žarku želju da učini sve što je u njegovoj moći kako bi promicao sve što doprinosi spasenju duša na veću slavu Božju. To je, naime, pravi katolički apostolat.«

»Obnovi, o Bože, u svakomu trenutku čudo svojega milosrđa. Razori me posvema sa svim mojim djelima. I djeluj ti u meni i u svima svo-jom milošću.«

»Svatko tko teži za time da stekne zaslugu apostolata, može svoju braću u Isusu Kristu poticati da mole za širenje svete vjere kako bi uskoro bilo jedno jedino stado i jedan jedini pastir.«

»Bog želi spas duša. Da bi ih otkupio, Sin je Božji postao poslušan do smrti na križu. Bog ne propušta brinuti se za potrebne stvari, posebno ako ga za to molimo... Molimo, dakle, i to bez prestanka, puni poniznosti, pouzdanja i ustraj-nosti!«

»Bit apostolata zahtijeva da u vinogradu Gospodinovu uložimo sve što doprinosi većoj slavi Božjoj i spasenju duša.«

»Bog je u svojoj blagosti i milosrđu zadovo-ljan ako činimo ono što možemo. I ne zahtijeva da postignemo nekakav cilj do kojega nikada ne možemo stići.«

»Premda je naš Otkupitelj predvidio da će broj njegovih pristaša biti malen, usmjerio je djelo otkupljenja na spasenje cijeloga ljudskog roda.«

»Više od talenta i sposobnosti propovjedni-ka molitva čini propovijedanje evanđelja plod-nim.«

17


»Predragi moj Isuse, ti si se udostojao iz lju-bavi prema nama podnositi beskrajnu porugu i neshvatljiva poniženja; utisni duboko u naša srca da cijenimo vrijednost toga i ljubav prema poniženjima i žarku težnju da te nasljeduje-mo.«

»Molit ćemo da spoznamo i u srce usadimo beskrajnu ljubav i beskrajno milosrđe Oca, Sina i Duha Svetoga. Razum i iskustvo dokazuju da je obično ono dobro koje se čini pojedinačno, jadno, nesigurno i kratka trajanja te da ni najve-likodušniji napori pojedinaca ne vode ničemu velikom, pa ni u vjerskome i moralnom područ-ju, ako nisu sjedinjeni i usmjereni na zajednički cilj.«

»Kao sluga Božji nikako ne vjeruj sebi ni svo-jim silama i stavi sve svoje pouzdanje u neogra-ničenu moć božanske milosti.«

»O moj Bože, ...podaj mi, molim te, sasvim duboku spoznaju moje bijede, siromaštva i udaljenosti od tebe... Utisni u moj duh zauvijek posve duboko spoznanje moje bijede... kako bih u svoj iskrenosti upoznao sebe kakav stvarno jesam.«

»Bog je spreman dati nam daleko više no što mi možemo željeti. Pa ipak je njegova volja da mi činimo sve što možemo i na što smo obve-zani.«

»Posvuda traži da upoznaš volju Božju i da je činiš.«

»Pazimo brižno na sebe da bismo po milo-srđu našega Boga i milosti našega Gospodina Isusa Krista u svemu očuvali vjernost, kako to Bog hoće.«

»Ne budimo tromi, ni pospani, ni oklijevala, ni odani zavodljivostima svijeta. Nego hodimo u povjerenju u Krista kao gazela i mlad jelen žurno svim stazama pravednosti.«

»Ne prema množini uspjeha, već prema ve-ličini žrtve odmjerit će se svakomu vječna pla-ća.«

»Daj mi, o Gospodine, čistu revnost i neuga-sivu žeđ da spašavam duše i proslavljam tebe.«

»Bože moj, u svemu i uvijek budi tvoja volja. Izjavljujem sada i zauvijek da je u tvojoj svetoj volji sadržano sve dobro.«

»Oznaka ‘katolički apostolat’ želi probuditi vjerski smisao za katoličke istine i smisao za kršćansko oblikovanje života kako bi se u svim slojevima naroda pobudilo zalaganje za vječni spas bližnjega.«

»Onaj tko svojim talentima, svojim veza-ma, svojim pozivom, svojim riječima, svojim posjedom i svojim zemaljskim dobrima, a u pomanjkanju drugih sredstava, makar svojim pobožnim molitvama čini koliko može za šire-nje vjere u Isusa Krista u cijelomu svijetu, steći će zaslugu apostolata.«

»Svi, veliki i mali, plemenitaši i građani, nadređeni i podređeni, učeni i neobrazo-vani, bogati i siromašni, svećenici i laici, svjetovni svećenici i redovnici, živeći bilo u zajednici ili u osamljenosti, mogu u svo-jemu položaju ili u svojemu staležu u koji ih je Bog stavio, na bilo koji način, no uvi-jek s punom zaslugom vršiti apostolat Isusa Krista.«

»Djelo širenja vjere nije tek puka pobožna želja za stvarima koje čovjeku nisu moguće, nego težnja za takvima koje su mu moguće i koje je Bog položio u ruke čovjekove.«

»Kako katolik može biti vjeran sebi ako je, doduše, religiozno zagrijan, ali inače ravno-dušno čeka trenutak koji je Krist pretkazao kada će u cijelomu svijetu biti jedno jedino stado koje će pasti jedan jedini pastir?«

18

Palotinci

»Ako ne molimo ili ako ne molimo pravo, podižemo nasip pred Božjom dobrotom koja nas želi preplaviti.«

»Svatko je dužan spriječiti vječnu smrt bližnjega tako da se svim sredstvima brine za njegov spas.«

»O, moj Bože, ti si hrana moje duše! Otac je, dakle, hrana moje duše; Sin je hrana moje duše; Duh Sveti je hrana moje duše i čitavo je boštvo hrana moje duše.«

»Dakle, Bože moj, tvoja beskrajna moć hra-na je moje duše; tvoja beskrajna mudrost hrana je moje duše; tvoja beskrajna dobrota, ljubav, milosrđe, pravednost hrana su moje duše. Tvo-ja čistoća po biti, tvoja svetost, tvoja beskrajna savršenost hrana su moje duše.«

»Sva tvoja beskrajna svojstva i sve tvoje beskrajne savršenosti hrana su moje duše. Ti sav, o moj vječni, beskonačni, neizmjerni, ne-shvatljivi Bože, hrana si duše! Ti si to uvijek, danom i noću, u svim trenutcima ti želiš da sve više otvaramo usta naše duše kako bi nas sve više hranio.«

»Htio bih biti kruh, da nasitim gladne; htio bih biti odjeća, da odjenem gole; htio bih biti pilo, da napojim žedne; htio bih biti ljekovit napitak, da ojačam želudac slabih; htio bih biti meka postelja, da se odmore umorni udovi izmorenih; htio bih biti lijek i zdravlje, da bih liječio slabo-sti bolesnih, ranjenih, gluhih i nijemih; htio bih biti svjetlo, da rasvijetlim duhovno i tjelesno slijepe; htio bih biti život, da bih sve mrtve stvorove probudio na život milosti.Ah, moj BOŽE! moj BOŽE! Neka se u meni i u svima i uvijek događa sve po tvojoj presvetoj volji.«

Propovijedi o blagdanu sv. Vinka Pallottija

Na beskrajnu slavu Božju – za spas dušaU drami »Đavolji general« Carla Zuck-

mayera razgovara general Harras s mladim Hartmannom iz Pokreta otpora. Mladi pilot časnik pita generala: »Vjerujete li u Boga?« Nakon duge stanke general odgovara: »Ne znam. Nisam ga nikada sreo. Ali razlog je u meni. Ja ga nisam želio sresti. On bi me bio sta-vio pred odluke koje sam ja htio izbjeći.« »Ja ga nisam želio sresti!« Nalazi li se u ovoj rečenici obilježje naše generacije? Ona juri i srlja, ruje zemlju, rastapa jezgre atoma, izbacuje satelite u Zemljinu orbitu, osvojila je Mjesec, proizvodi sve većom brzinom. Gladuje za radošću i živo-tom, a zaboravlja Boga. U našoj književnosti On se javlja rijetko, i ako ga spominju, tada ga optužuju. Zar ga naš naraštaj ne želi sresti? Sliči li možda starozavjetnome narodu što ple-še oko zlatnoga teleta dok se Mojsije sam bori s Bogom na brdu?

Zidna tapiserija, Vinkovci

19


Sveci sliče Mojsiju na brdu, koji jedini stoji pred Bogom. Jer je izdržao da bude sam pred Bogom, Mojsije pred licem Božjim postaje ono što on jest.

Nije li bilo slično i u životu Vinka Pallotti-ja? Njegovi dnevnici govore samo o Bogu. Ljudi i svijet izgledaju potpuno zaboravljeni. Sav je unutranji Pallottijev život bio ispunjen čežnjom koja je vladala njime da beskrajno ljubi Boga. Svaka stranica kruži oko besko-načnoga Boga, koji je Ljubav. »Sav Bog, sav u Bogu! Moj Bože, htio bih uzvratiti tvoju beskrajnu ljubav. Moje nebo neka bude be-skrajno, neizmjerno, vječno slavljenje Boga!«

Pallottijevi su sljedbenici znali za tu žarku svečevu želju da Boga ljubi uvijek i nepresta-no. Ta je čežnja tako snažno izbijala iz sredi-šta njegove osobnosti da mu se u svim uspje-sima i neuspjesima ništa nije činilo važnijim. Pri tome se sve jasnije očituje njegova iskrena čežnja za Bogom koja nikada nije prestajala.

Htio je sebe posve istrošiti i razdati samo da Bog bude slavljen. Ovako on moli:

»Moj Bože, ne razum, nego Bog, ne volja, nego Bog, ne život, nego Bog, ne govor, nego Bog, ne srce, nego Bog.«

I što se događa s čovjekom kada je u njemu sam Bog, u svemu i uvijek?

Pallotti je iskusio kako Božja blizina otvara čovjeku oči dok motri sebe. Što se više pribli-žava Bogu, to jače i bolnije otkriva sebe kao grešno biće. Stoga on o sebi govori da je »NI-ŠTA I GRIJEH«. Moli Isusa i Mariju: »Pomo-zite mi da ne očajavam, ne mogu vas ljubiti kako bih trebao!« Tu dolazi do izražaja slabost ljudskoga duha da razvije beskrajne sile u uz-vraćanju ljubavi. Koliko god čovjek bio nese-bičan, koliko god se odlučno obraćao Bogu, uvijek će zaostajati za onime za čime teži. Da, svjetlo Božje će mu sasvim jasno osvi-jetliti njegovu nemoć. Stoga su oni najžešći religiozni duhovi najnezadovoljniji sa sobom i smatraju se grešnicima. Tko je manje reli-giozan i ne postavlja svoja očekivanja tako visoko da bi se tako često mogao razočarati u sebi.

Svijet tako duboko ulazi u naš religiozni život i molitvu da često uopće ne nalazimo Boga: svakodnevne brige, rastresenost, naši planovi kojima se bavimo. Neprestano govo-rimo Bogu o onome što nas zanima. Često tražimo sami sebe, svoju radost, svoju utjehu. Stoga ne nalazimo Boga utjehe uopće ili tek kasno. U molitvi i životu našega sveca radi se o Bogu, samo o Bogu. Je li on zaboravio nevolje svijeta ili je stalno bježao od svijeta? Nikako! Vjerujem da mu je tek njegova uro-njenost u Boga omogućila da pravo ljubi ljude i svijet! Ljubav Božja iznutra tjera toga revnog učenika. Onaj tko želi druge zahvatiti i voditi ih k vjeri, mora i sam biti zahvaćen. »Tako i u Vinka Pallottija apostolski rad nije čudesna dopuna njegove čežnje i ljubavi za Bogom, nego razumljiva posljedica njegove religiozne zahvaćenosti!«

»Žarkom žeđi žeđam za spasenjem duša.«On jasno spoznaje da je iskaz njegove ljuba-

vi prema Isusu spašavanje duša. »Uništi stoga sve što me priječi da s punim predanjem ra-dim na spasenju duša!«

Stvarno je i svečeva molitva uvijek bila usmjerena prema apostolatu. To se vidi u nje-govoj želji da svi ljudi kao stvorenja nepresta-no štuju Boga. Htio je da sva bića svu svoju snagu koncentriraju na to da slave Boga. To je poziv na univerzalan apostolat.

Ljubav prema Bogu tjerala je Vinka Pallotti-ja k ljudima. S osobitom ljubavlju birao je ta-kve djelatnosti koje bi mu donosile što više osobnoga kontakta s ljudima. Tako je bilo dok se brinuo za mladež u St. Maria del Pianto, kao repetitor na Sveučilištu Sapienza, gdje je više no profesori mogao voditi osobne razgovore sa studentima, kao voditelj duhovnih vježba. Na početku svakoga tečaja razgovarao bi sa svakim pojedinim sudionikom da bi bolje upoznao njegova očekivanja i njegovu osobnu životnu povijest.

Osim toga, Pallotti je velik dio vremena provodio u ispovjedaonici; to je možda bila njegova najomiljenija djelatnost: biti posve otvoren za ljude i njihove nevolje, njihove

20

Palotinci

brige i tjeskobe. Znamo da su ga tražili ljudi iz cijeloga grada otkada je dobio stalnu ispo-vjedaonicu u crkvi S. Spirito. Silno mu je bilo stalo da progovori ljudima u njihovu nutrinu i da ih uzdigne: siromašne i bolesne, sužnje i osuđene, bogate i one koji su zaboravili Boga.

Malo je svetaca koji su u svojemu životu njegovali toliku raznolikost odnosa ljudske i dušobrižničke vrste. A ono što je poseb-no u svemu tome odlikovalo našega sveca bili su njegova iskrena ljudskost, srdačnost i nesebično zalaganje. U svojemu dnevniku Pallotti piše: »Kada mislim na velike i bez-brojne nevolje svake vrste kojih ima u svije-tu, osjećam da si mi ulio živu težnju da idem po svem svijetu i pohitim k svim ljudima da bih bio uz njih u njihovim nevoljama i po-mogao im!!!«

Koliko li samo nije točno da ljubav prema Bogu odvlači od brige za ljude! Ta ih ljubav sili da se posve suobliče Isusu kako bi on djelovao u nama i živio. A Sin Čovječji »uistinu razjaš-njava tajnu čovjeka«, »otkriva najviši poziv čovjekov« i uči ljubiti čovjeka tako kako ga Bog ljubi: bez pridržaja i bez mjere.

Sveci kojima se priključujemo nisu samo naši zagovornici: oni nas obvezuju da idemo njihovim putem k Bogu i k ljudima.

p. dr. Martin Juritsch, SAC

Što je mene dirnulo?

Morao bih se silno varati... Vi znate tko je po-bijedio u igri pijetlova, znate tko je svjetski pr-vak u nogometu, znate koga volite kao zvijezdu u zabavnoj glazbi, tko vam je najdraži glumac ili glumica... Dobro! Ne želim vas izazivati!

I naša bi Crkva mogla ponuditi uzore. Zanimljive. Možda ne baš kakve sportske aso-ve, umjetnike u nogometu i kostolome, ne pje-vače srcedrapajućih pjesama i junake s film-skoga platna.

Nego ponešto zahtjevnije, vrednije, duhovi-tije uzore: svoje svece.

Ne, ne one visokostilizirane, tako visoko na oltaru da ih se ne može doseći...

Ne slatkasto-pobožne – one što su prikazani tako – koji nam ne leže i nisu nam baš po uku-su... Ne nekakve koji su otprve besprijekorni, koji gotovo nemaju osjećaja i ne poznaju nika-kve napasti...

Svece dakle – koji su ljudi kao i mi, dohvatlji-vi, shvatljivi, prihvatljivi. Pa ipak malo drukčiji od nas: malo su ispred nas – u zrelosti, u svojoj plemenitoj ljudskosti, u odlučnosti da budu kr-šćani, u svojoj ljubavi bez mjere. A ona jedina odlučuje o čovjeku, samo ona.

Htio bih da znamo za takve svece, one koji su već stigli na cilj i one koji žive među nama. Svece, grešnike koje je dosegla milost, koje je Bog zahvatio, koje je On dodirnuo, obratio, očarao, koji nisu više mogli pobjeći od njega, svjedoke, ispovjedaoce, one koji su razdali sebe. Suvremenici koji su doživjeli takve lju-de, koji su ih susreli, nisu ih mogli zaboraviti. Bog sam nije dao da se zaborave. Sveci žive i djeluju tek i pravo nakon svoje smrti, nakon svojega prelaska u veliku zajednicu svetaca, spašenih. Oni su nekako kao Krist danas u na-šemu svijetu, nositelji svjetla, glasnici njegove Riječi, posrednici njegova života; njegove ruke koje daruju; njegove noge koje idu k onima koji su otpisani i deklasirani; njegovo srce u koje-mu ima mjesta za sve; nada i obećanje da smo i mi pozvani da budemo zemljan sud za Božje spasenje.

Vinko Pallotti pripada u takve svece. Do sada sam ga poznavao samo površno. Pozabavio sam se njime. Njegov je život opisan bezbroj puta. Možemo ga čitati. Preporučujem zani-mljivo napisanu knjigu Karla Stelzera »Vinko Pallotti – svetac za danas«.

Evo sada onoga što je mene dirnulo:Mora da je Bog Vinka Pallottija još mlada, a

zatim sve dublje i svjesnije – dotakao svojom ljubavlju. Ljubav je događaj, dar. Ona se sru-čava na nas ljude. Često ne znamo kako. U naš život ulazi nešto novo: neki čovjek, neka osoba. Očarava nas, mijenja, usrećuje nas. Nov život ulazi u naš život. Toga se više ne možemo oslo-

21


boditi. Netko nas je pogledao, pomislio na nas, prihvatio nas. Na to mi moramo odgovoriti. Sili nas da i mi ljubimo: Da, ti si ono što sam tražio. Ti si moje blago, moje sve!

Mora da je tako ili slično doživio Vin-ko Pallotti. Tako je sreo Boga koji je ljubav. A njegova je reakcija bila: »Bože, htio bih uz-vratiti tvoju beskrajnu ljubav«, piše on u svojim bilješkama. I sebi za geslo izabire sljedeću riječ vodilju : »Ad infinitam Dei gloriam!« / »Na be-skrajnu slavu Božju!«

Kao opsjednut time piše kraticu AIDG na pisma i zapise. Uvijek i sve na beskrajnu slavu Božju: njegova molitva, njegovo slušanje riječi Božje, njegovo djelovanje, njegovo neumorno zalaganje, njegovo trpljenje, njegov život, nje-gova ljubav. Sve na beskrajnu slavu Božju!

To nije neka parola za jedan dan, slama koja će brzo izgorjeti, jeftina uzrečica. To je Pallotti-jeva posveta života i predaja svoga života nje-govu Bogu. Bog ga je dotaknuo. On ga mora ljubiti i posvema pripadati njemu. Otada je to njegova nutarnja snaga, njegov elan, njegovo uvjerenje – koje hoće biti uvjerljivo i posvjedo-čeno: Bog, samo Bog, Bog jedini!

Za toga živoga Boga zauzima se Pallotti, njemu se stavlja na raspolaganje, njemu hoće služiti, samo njemu. Na dan svojega svećenič-kog ređenja – tada ima 23 godine – nalazimo formuliranu ovu nakanu: »Molim Boga da me učini neumornim radnikom.«

Ne traži bogatu župu u Rimu ni počasne titule. Zavjetom se osigurava protiv toga. Pozna on ljudsku slabost i taštinu; klerici nisu izuzeti od toga.

Pallottiju ništa nije previše: rad s mladima i briga za studente, danima i noćima sluša is-povijedi, drži predavanja i duhovne vježbe, sabire krug prijatelja oko sebe, propovijeda, siromasima ne poklanja samo svoj krevet, već svoje srce. U teškim vježbama pokore čisti sebe kako bi u stezi i čistoći pripadao Gospodinu. Podnosi udarce, čak intrige i klevete od subra-će svećenika, što ga je zacijelo najviše boljelo jer s te strane nije očekivao ništa zlo. No, onaj tko se ponudi Bogu ulazi na uzak put Sina

Čovječjega, put kamenit, strm, uzak, put koji vodi k cilju.

Svim time može biti da su se odlikovali i dru-gi veliki sveci. Ono odlučujuće drugo, novo, bitan preokret u povijesti Crkve Bog donosi preko Vinka Pallottija u iznašašću Djela ka-toličkoga apostolata: »Svi su ljudi pozvani da budu apostoli.«

To, baš to, bilo je ono što pali u nauku i ži-votu Pallottija. Ne da na jednoj strani stoji Crkva klerika koja zna, koja poučava, koja vodi, a tamo na drugoj strani Crkva laika koja ne zna, koja sluša, koja je poslušna. Ne, svaki krštenik, svaki član u zajednici Isusovoj jest Crkva, nosi Crkvu, suodgovoran je za Crkvu. Svaki ima poslanje i zadatak da pridobije lju-de za Isusa i njegovo djelo. Svaki treba donijeti Bogu uz sebe još nekoga drugog! Nikada nismo kršćani samo za sebe. Kršćani smo uvijek za druge! Drugim riječima, to znači da svaki koji vjeruje u kraljevstvo Božje treba da se založi, da se poistovjeti s njime, da postane nemiran za Božje djelo i ljudsku svrhu. Svaki koji je osvje-dočen u vjeri treba drugima dalje posvjedočiti i dati tu istinu o Bogu. Svatko kojega je zgrabila ljubav prema Bogu i bližnjemu, mora ljubiti sve više; sve drugo nije vjerodostojno! Svaki koji je našao svjetlo, prosvjetljenje, smisao za svoj život, mora gorjeti da bi i drugi vidjeli i spoznali i došli do smisla i reda koji ih može podržati.

Mi ne možemo – sami spašeni – pustiti dru-ge pored nas da propadnu duhom ili tijelom jer svaki je naš brat čovjek, naša sestra, jer u njima susrećemo Krista. Pallotti stoga uporno opominje: »Obvezni smo brinuti se za spasenje bližnjega kao za sebe same.«

Na to se misli kada se govori o apostolatu: umjesto Isusa osloboditi danas porobljene i sužnje, gladne i žedne, one bez smisla, one koji nisu uspjeli, nahraniti kruhom života i na-pojiti čašom spasenja; gole, opljačkane i obe-ščašćene zaogrnuti plaštem milosrdnosti; one što su iznutra rastrgani i nemirni privesti miru Kristovu; onima koji osjećaju krivnju posredo-vati pomirenje u Bogu.

22

Palotinci

Sreo sam Vinka Pallottija. Sada ga razumi-jem bolje nego prije. Molim za sebe, za vas da po njegovoj ideji, po njegovu poticaju, po uzo-ru njegova života dopustimo da budemo posla-ni opet novi, svjesniji, vjerniji – kao apostoli, kao glasnici Isusovi, koji ga danas mogu učiniti prisutnim među ljudima.

Kakav poziv! Morao bih se silno varati ako ova ponuda ne bi zahvatila neke od vas da se upuste u ljudsku i božansku avanturu!

Erich Legler

Svetac naših dana

Čini se da sveci danas nisu zanimljivi! Ne trči se doduše sa sjekirom i čekićem u crkve da bi se razbijali svetački kipovi, ali se mnoge slike svetaca potiho uklanjaju, a u novim be-tonskim crkvama za njih ionako nema mjesta. Još je gore što njihova imena padaju u zaborav jer današnji kršćani kao da ne znaju više što bi s njima. Oni, kako reče neki mlad svećenik, spadaju u »staro gvožđe«.

Zašto sveci sve više odlaze u tamu zaborava? Neki tvrde kako su sveci sakrili najhitnije sre-dište naše vjere, Isusa Krista. Zato treba ubrzati taj odlazak svetaca sa scene. Mi kršćani treba-li bismo se sabirati oko središta, usredotočiti se na bitnu jezgru naše vjere: kao ne bi nam trebali ti silni posrednici i zagovornici na putu k Bogu. Isus Krist neka samo bude naš zago-vornik, On je dovoljan. Može biti da su takva razmišljanja jedan od razloga zaborava svetaca.

Prema tomu bi naša Crkva trebala biti s više vjere nego ranije. A to je teško ustvrditi ako promatramo jaku nesigurnost u vjeri u našim redovima. S nestankom svetaca na čudan način nestaje i Bog iz svakidašnjice mnogih kršćana. On postaje daleki Bog, koji više ne zalazi u ljudski život, u naš život. Upravo je život sve-taca svjedočanstvo za to da možemo iskusiti Boga, da On djeluje u našemu životu.

Stoga privrženost svecima nikako ne po-tiskuje Boga. Štovanje je svetaca jedan put k

Bogu u zajednici s tim velikim kršćanima. To obogaćuje naš život kada štujemo svece i s njima idemo putem prema Bogu.

Danas je pred nama jedan svetac za kojega vjerujem da je čovjek naših dana, sv. Vinko Pallotti, osnivač Družbe katoličkoga aposto-lata, kojoj pripadaju oci koji rade u ovoj župi.

Vinko Pallotti, čovjek koji je tražio Boga. (Pretpostavljam da poznajete njegov život: bio je svećenik u Rimu, umro je 1850. godine, osnovao je zajednicu palotinaca i zajednicu sestara kako bi umnožio svoju djelatnost.)

Sveci nikako nisu ljudi koji kao da gledaju Bogu preko ramena pa uvijek znaju što On hoće i što čini. Nikako! Oni su vjernici na putu, pritisnuti traženjem i pitanjima. Vjero-vati – to uključuju u sebi napetosti – neriješe-na pitanja, dakle, koje treba izdržati. O tome svjedoči dnevnik što ga je za sobom ostavio Vinko Pallotti. Potresna je ta njegova borba s beskrajnim Bogom. Sama sebe doživljava kao ništa, a to ništa bolno osjeća vlastitu nemoć, napetost između onoga što bi htio i onoga što ostvaruje. Koliko li toga što on poduzima propada, crkvene vlasti čak to potiskuju. Ali on ne gubi hrabrost. Prihvatio je proturječja i okrutnosti, pomirio se s time da je grešnik i s nedostatcima. Znao se doduše i braniti pa je jednom čak rekao kako papa ima »vrata od sjenika« pred očima, tj. da slabo vidi stvari.

No, snaga njegova života bila je vjera da Bog u svojim rukama drži njegov život. Ako vanjski, vidljivi uspjeh i nije bio velik, on je ipak imao nepobjedivo pouzdanje. Svojim je sljedbenicima rekao da će Družba biti blago-slovljena.

Ne može li i u našoj situaciji biti pomoćni-kom takav svetac koji se neumoljivo borio za Boga? Sveci mijenjaju život onih koji ih sluša-ju. Oni su likovi koji pomažu i duhovna snaga!

Moglo bi se naravno reći da se u našemu vremenu ide za važnijim problemima. Mnogi se danas muče s pitanjem ima li Boga ili ne.

Ne čini li se bavljenje svecima sporednim?Ljudi koji tako pitaju nemaju vlastita isku-

stva Boga.

23


Ne bi li im pomoglo to da se povežu s onima koji su duboko iskusili Boga u svojemu živo-tu pa stoga mogu biti vodiči k njemu? Doista je tako! Sveci nas, kao naša starija braća, vode Kristu, svojim nam životom pokazuju kako se trebaju shvaćati Sveto pismo i poziv Isusa Krista.

Bliskost s ljudima

Život Vinka Pallottija pripadao je braći lju-dima. Danas se bez kraja i konca govori o braći ljudima. Mnogi dapače misle kako bismo mi kršćani trebali više brige posvećivati bližnjima i ne gubiti toliko vremena na molitvu. Činje-nica je da Crkva danas djeluje karitativno kao nikada ranije. Sjetimo se velikih karitativnih ustanova za pomoć starijim osobama, za po-moć zemljama u razvoju itd. Unatoč tomu, današnji čovjek postaje sve osamljenijim. Već i naslovi knjiga ukazuju na to: »Osamljena masa« (Riesmann D.), »O osamljenosti čovjeka u modernom društvu« (Oberndoerfer). Nije li tu neko protuslovlje? Što se više okrećemo čo-vjeku, on postaje, čini se – sve osamljeniji!

Možda nam sveci – a posebno sv. Vinko Pallotti – pokažu put. On je držao mnoge te-čajeve. No, prije svakoga tečaja posjećivao je sudionike u njihovim sobama pitajući za nji-hove želje, pitanja, gdje su i kako su. Htio im se obraćati sasvim osobno u tim predavanjima.

Išao je bezbroj puta u posjet ljudima u kuću, ne radi zadovoljstva ili da bi ga pozvali na jelo, nego da bi pomogao tim ljudima. Mnogobrojni su njegovi posjeti siromasima, bolesnima i za-tvorenicima! Odlikovao se nutarnjom sućuti i brigom za te ljude s kojima je stupao u kontakt. Njegov je životni program bio jednostavan: biti tu za ljude. Ljudi su to osjećali i dolazili k njemu. »Uz jaku, pobožnu ličnost, može se ra-njen, rastrgan čovjek pribrati, u nekoj mjeri se iscijeliti ako mu se blisko priključi srcem koje ljubi: ne da joj postane rob, već dok pod njego-vom blagotvornom snagom nastoji biti sabran i čvrst kao i ona«, piše Reinhold Schneider.

Vinko Pallotti je bio usko povezan s ljudima i privlačio ih je k sebi jer je duboko živio u Bogu. To nije protuslovlje, nego krajnje i zadnje is-punjenje kršćanskoga života. Već u Ivanovu Evanđelju stoji pisano: »Ljubljeni, ljubimo je-dan drugoga, jer ljubav dolazi od Boga, i tko ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav« (1 Iv 4,7).

Vinkovo zalaganje za čovjeka može se obja-sniti samo time što je bio obuzet ljubavlju pre-ma Bogu. Njegova topla ljudska sućut i ljubav imale su dvije osobine:1. protezale su se bez iznimke na sve s kojima

se susretao2. spremne na zalaganje do krajnjih mogućnosti.

Nije nikakvo čudo da i danas ljudi imaju veli-ko povjerenje. Stalno dobivamo dopise od ljudi koji nas mole da u našemu časopisu »Katolički apostolat« objavimo zahvale za pomoć po za-govoru Vinka Pallottija. Neki bi na to možda uvrnuli nosom. Takve izjave smatraju pobož-nim praznovjerjem. A zaboravljaju da sveci stoljećima i desetljećima čine ono što su živjeli. Tako i Vinko Pallotti, premda ga više ne vidimo živa među nama, živi tu bliskost prema ljudima snagom Božjom te ostaje otvoren za sve ljude, tako ljudski bliz i spreman pomoći.

Čežnja za živom Crkvom

Čitav svoj život bio je Vinko Pallotti obuzet vizijom žive Crkve. Stalno je budio savjest kr-šćana kako bi svi bili spremni nastaviti poslanje Isusa Krista u ovome svijetu. Stoga je želio:a) zatrpati jaz između duhovnih osoba i laika.

Tadašnja je Crkva dijelila vjernike na one koji poučavaju i one koji slušaju. Svećenici su bili aktivni, a laici su trebali samo slušati. Pallotti je spoznao da se svi, i duhovna lica i laici, moraju zalagati za djelo Isusa Krista.

b) Svi krštenici, svejedno jesu li svećenici, laici, sestre, oženjeni ili neoženjeni ljudi, svi su pozvani nastaviti spasenjsko poslanje Isusa Krista na svoj način.

24

Palotinci

Pallottijevu ću misao izraziti jednom slikom: u crkvi St. Ludgera u Muensteru nalazi se raspelo bez ruku. Na poprečnoj gredi piše: »Nemam ruku doli vaših.«Pallotti je vidio da su potrebne mnoge ruke, ruke svih krštenih, kako bi Isusova djela živjela dalje, kako bi živjela njegova poruka među lju-dima. Htio je stoga aktivirati sve kako bi Crkva u živu i djelatnu očekivanju išla prema Isusovu dolasku. Pritom je njegova nada bila posebno usmjerena na laike. Spoznao je već tada da Crkva u novomu vremenu bez njih ne može zračiti niti biti uvjerljiva.

c) Prauzor žive Crkve u kojoj svećenici i laici, muževi i žene, oženjeni i neoženjeni u jakoj vjeri dalje žive život Isusov, Pallotti je vidio u župnoj zajednici. Čitava njegova života očaravala ga je prava kršćanska zajednica u Jeruzalemu. Živjeli su zajedno kao braća, dijelili svoja dobra siromasima, zračili su živom vjerom. Članovi su bili obljubljeni kod svih ljudi, dijelili su radost i mir dajući snažno svjedočanstvo o Isusovu uskrsnuću. Pomaga-li su jedni drugima, nitko nije trpio u bijedi tako da su ljudi zadivljeni govorili: »Gledajte kako se ljube!«Pallotti je neprestano ukazivao na tu sliku i

zaklinjao svoje suradnike da tako žive i obno-ve Crkvu da nastane nov duhovski preporod. Štovao je Mariju kao »Kraljicu apostola« jer je među apostolima i u prvoj zajednici najja-če bila ispunjena Isusovim duhom. Svojoj je zajednici dao Mariju za zagovornicu i zaštitnicu.

Zaključak

Tako je Vinko Pallotti uistinu svetac naših dana: po svojemu traženju Boga, po svojoj bli-skosti s ljudima i po svojoj jakoj čežnji za živom i životnom Crkvom.

Ljude koji razdaju svoj život zahvaća ova tro-struka strast dok – slično kao i on – ne potroše svoj život za Boga, za bližnjega i za Crkvu.


Život za Boga

Braćo kršćani!Svi mi znamo da ima pitanja koja sežu da-

lje no što mogu odgovoriti naše enciklopedije. To su životna pitanja. Ona bude glad za smi-slom i vrijednošću vlastitoga i zajedničkoga ži-vota. Na životna pitanja mogu odgovoriti samo oni ljudi koji uzorno žive ili su uzorno živjeli. Mi kršćani takve ljude zovemo svecima. Među njima ima nekih koji su u svoje vrijeme živjeli odgovore koje tek danas spoznajemo u njiho-voj punoj vrijednosti. U takve ubrajamo Vinka Pallottija. Njegov je život bio življeni odgovor.

Pape su ga zvali pionirom i jurišnikom, nisu štedjeli najvećih priznanja za njegovo djelova-nje. Subraća svećenici njegova vremena bijahu zlobni prema njemu; zadavahu mu male, ali zlobno smišljene ubode. Narod ga je zvao sve-cem ili santo. Tko je, dakle, taj Vinko Pallotti koji je u svoje vrijeme živio odgovor koji tek danas dolazi u puno svjetlo? Po njegovu imenu sluti se da je iz Italije, iz Rima je. I odmah se pi-tamo da li je bio drugi čovjek u Vatikanu, kakav kardinal, nadbiskup ili makar biskup? Uzalud ćemo ga tražiti među takvim renomiranim oso-bama. Sebi i svojoj subraći kasnije postavio je zakon da ne teže za crkvenim častima i službama te da ih bez izričite papine volje ne prihvaćaju. Vinko Pallotti je zaređen za svećenika u dobi od 23 godine. Roditeljska baština osiguravala mu je ekonomsku podlogu za život. U Rimu je u to doba bio višak svećenika. Nisu ga tre-bali ni kao kapelana, a ni kasnije kao župnika. No, razočarat ćete se ako mislite kako vam pre-dočavam mlada bogata i bezbrižna baštinika. Taj je dvadesettrogodišnjak bio pun zamisli pa je budio inicijative koje su se u Rimu smatrale gotovo buntovnima; imao je oštro oko da vidi gdje treba buditi zaspale duhove. Nakon 25 go-dina rada, i bez titula i počasnih služba, ubraja se u najpoznatije ličnosti u gradu Rimu. Jedan ga suvremenik opisuje kao čovjeka omalena stasa i malo pognuta, živahna u ponašanju, ali bez užurbanosti. Svaka od njegovih kretnja kao da je govorila da život smatra prekratkim i da

25


ne želi izgubiti nijedan trenutak. Crte njegova lica bijahu pravilne i fine, njegove tamne oči imahu dubok izraz u kojemu se očitovao stav krajnje dobrote. Ta dobrota koju je zračio nije pak djelo njegovih razmišljanja i napora. Ona je djelo Božje u čovjeku i dar Božji ljudima. Za njega nisu bili odlučujući njegova volja, nje-gov razum, njegove želje, nego Bog, u svemu i uvijek samo Bog. Za njega je učinio sebe pra-znim od sebe i spremnim za njega. Ne radi se o njegovanju slike o sebi i prestižu, ne radi se o strahu da bi u životu ostao kratkih rukava, da ga javnost ne bi ni zamijetila. Vinko Pallotti je bio čovjek kojega je Bog ganuo, uzbudio i očarao. Bez pridržaja je vraćao život svoj Bogu i bez pri-držaja se posvećivao ljudima. Bog ga je uvijek iznova poticao i bodrio da se posvema osloni na njega. O sebi je Vinko Pallotti govorio: htio bih biti hranom da nasitim gladne; svjetlom da rasvijetlim duhovno i tjelesno slijepe; svojim životom želim navješćivati ljubav i veličanstve-na djela Božja, na slavu mojega Boga, mojega Oca, mojega Stvoritelja, mojega Dobra, koji je jedino i sve moje! Draga braćo kršćani! Tko se na toga Boga oslanja, njemu svoj život uzvraća, toga zahvaća duh Božji. On jednostavno živi u dobroti koja nikada ne zlorabi čovjeka jer si ni-kada ne prisvaja pravo na konačan sud. Njegov je sud u najboljemu slučaju dobrota koja opet potresa te druge ljude.

Takvi ljudi ne mogu ostati sakriveni, pa čak ni kada bi to htjeli; na njima se obistinjuje Isusova riječ: »Vi ste svjetlo svijeta. Ne može se sakriti grad sazidan na gori.« Nisu ga uči-nile poznatim u gradu konferencije za štam-pu, duhovita predavanja i elegantni prijemi. Padre Pallotti je živio jednostavno bez pridr-žaja za beskrajnoga Boga puna ljubavi i znao je da ga u radosti i boli podupire i nosi taj be-skrajni Bog. Tako je dao iskreno svjedočanstvo o Bogu, prijatelju ljudi. Nikakvo čudo što 22. siječnja 1850. godine pored njegova lijesa nije stajala samo šačica njegovih suradnika i surad-nica, u tišini i ganuću.

Mnogi su se ljudi u tome velegradu osjećali pogođenima, mislili su kako im je smrt, eto,

oduzela jednu nadu. Ona je postojala s tim čo-vjekom koji je bez pridržaja za Boga i s beskraj-nim Bogom. Možda su žaleći mislili kako 55 godina nije nikakva starost! Padre Pallotti je još mogao dobrano poživjeti među nama.

No, upravo taj padre Pallotti ne bi prihva-tio takve i slične misli i želje. Za njega su se u umiranju očitovali volja i zahtjev Božji, kao i u kardinalu koji se želio ispovjediti i u siromahu koji je molio bon za namirnice ili koji je molio da mu se nađe posao.

Život je za mene Krist, a smrt dobitak!Čovjek komu bi se moglo pozavidjeti? Čovjek

kojega bi se moglo preporučiti za uzor? Vjerujem da te mjere više ne odgovaraju. Mno-go više mislim na to kako onaj tko je sposoban isprazniti se posvema od sebe i sav svoj život podložiti Božjim zahtjevima – daje odgovor. Vinko Pallotti živi odgovor na pitanje: tko je Bog? Vinko Pallotti nam svojim životom pokazuje da je Bog Beskrajni. On je neizreciv, ali ne takav da budi strah, da se na nj ne može osloniti. Ovaj naš svijet pun je mogućnosti da se približimo Bogu beskonačnome. Vinko prekida s onom predodžbom što je stoljećima vladala u Crkvi da su samostani i redovničke zajednice tako reći zajamčena mjesta u koji-ma se primjerno može živjeti u Isusovu duhu. Za Pallottija je svaki kršćanin sposoban, sna-gom krštenja, primjerno živjeti za mnoge u duhu Isusovu. Istodobno on postavlja pitanje Crkvi: kada će konačno život neke majke, ne-koga oca, nekoga radnika ili poduzetnika biti proglašen primjernim u duhu Isusovu? Pa i civilni svijet traži uzore koji su se potvrdili u civilnomu životu, a ne samo u zaštićenu pro-storu samostana i redovničkih pravila.

Kao čovjek Crkve već je prije stotinu go-dina raskinuo s takvim shvaćanjem Crkve po kojemu su papa, biskupi i svećenici jedi-ni odgovorni u stvarima vjere i svjedočenja. On im ne želi oduzeti kruh. On im samo želi vratiti ono mjesto kako ga je Isus opisao kada je Petru dao zapovijed: »A ti učvrsti braću svoju.« Za Pallottija u prvomu planu Crkve stoje ljudi koji se potpuno i sasvim predaju riječi Božjoj,

26

Palotinci

koji svoj život vraćaju njemu u ruke, ljudi koji zajedno vjeruju, zajedno mole i zajedno se na-daju i daju svjedočanstvo.

U prvomu planu za njega stoji zajednica suodgovornih ljudi koja daje svjedočanstvo o jednomu stadu i jednomu pastiru.

Nijedan čovjek i nijedna sposobnost nisu za to premaleni. Ne radi se o moći, nego jedino o služenju jedan drugome i o svjedočanstvu je-dan za drugoga. Cijelo čovječanstvo treba po našemu svjedočenju vjere životom moći doži-vjeti da beskonačni Bog svim srcem ljubi nas konačne ljude! Je li Vinko Pallotti bio sanjar ili genij? Fantast ili pionir? Mislim da i ovdje ove ocjene ne odgovaraju! Smijemo ga nazvati karizmatikom koji je svojim životom dao svje-dočanstvo o Božjoj ljubavi. A to životno svje-dočanstvo ostaje izazov nama!

p. Benno Biehler, SAC

Vinko Pallotti i jedinstvo kršćana

Draga braćo i sestre!U jednomu muzeju izložene su jedne stare

božićne jaslice. Posebne su to jaslice. Pored dje-teta Isusa, Marije i Josipa, vola i magarca, stoje umjesto trojice mudraca trojica župnika, ras-poznaju se po svojoj odjeći: katolički župnik, evangelički župnik i pravoslavni pop. Sva tro-jica složno i jedan pored drugoga idu prema jaslicama, da se poklone NJEMU, jedinomu Gospodinu. Svi oni vjeruju u njega, traže nje-ga i nalaze ga s Marijom, njegovom Majkom. Veličanstvena i dojmljiva je to slika za eku-menizam, trud oko ponovnoga ujedinjenja Crkve, za jedinstvo kršćana. Netko možda misli: »Da, da, o ekumenizmu se već dugo go-vori, a gotovo ništa se ne miče s mjesta među vjerama. Poznato je općenito ljudsko isku-stvo da nitko tko je uvjeren u sebe nimalo ne odstupa od svojega položaja! Nitko ne želi izgubiti svoj obraz! A to se još više odražava u instituciji Crkvi!« Mislim da se o tome ne može razmišljati tako pojednostavljeno. Kr-

šćaninu ne pristoji da rezignirano odmahuje rukom kada se radi o istini i jedinstvu u vjeri. Tako bismo lijepo izdali Krista! Jer on želi da među sobom i u njemu budemo jedno. To on sam veli u velikosvećeničkoj molitvi Ocu na Posljednjoj večeri: »Da svi budu jedno: kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, tako da i oni budu u nama, da svijet vjeruje da si me ti po-slao.« Radi se, dakle, o tome da se, što je mo-guće prije, nađe jedinstvo kršćana da bi svijet vjerovao; moramo uvidjeti kako je važna su-radnja svih kršćana da bi se evanđelje moglo navijestiti svim ljudima.

Nije li u mnogostrukim raskolima unutar Crkve razlog što svijet u mnogo čemu daje sliku nevjere? Možemo li doista vjerodostojno navješćivati ljudima evanđelje ako im dajemo sliku nutarnje i vanjske rascijepljenosti? Barem izvana to tako izgleda. Ne možemo imati mira dok se opet ne postigne jedinstvo u vjeri koje Bog želi. Radi se, dakle, o nečemu središnjem što ne smijemo izgubiti iz vida, premda se ponekomu čini da to jedinstvo kršćana još čami u nedostižnoj daljini.

Vinko Pallotti uvidio je to već prije 150 go-dina. O jedinstvu je kršćana rekao: »Bog hoće da molimo za dolazak njegova kraljevstva. Naša dobra djela, usrdne molbe pravedni-ka i zagovor Blažene Djevice Marije trebaju prizvati dolazak kraljevstva Božjega. Na isti način nadamo se da će Bog i po našoj žar-koj molitvi prije privesti i onaj dan na koji će cijeli svijet biti kao jedno stado pod jednim pastirom.«

Pallotti se zapravo prihvatio one čežnje za jedinstvom i umnažanjem vjere koja je bila vlastita prvim kršćanima, prvoj Crkvi – jer je od toga vremena uvijek bilo kriza i ras-cjepa – te je o blagdanu Bogojavljenja uveo osmodnevnu molitvu za jedinstvo Crkve. Prvi takav blagdan Bogojavljenja slavio je Pallotti od 6. do 13. siječnja 1836. godine. Vodila ga je misao: »Jedinstvo se može po-stići samo ako se svaka opravdana osobitost s ljubavlju njeguje.« To je prakticirao na taj način što se služba Božja slavila na latin-

27


skome jeziku i u mnogim istočnim obre-dima. Do izražaja je dolazila raznolikost jezika – propovijed je svakoga dana bila na nekomu od glavnih jezika zapadnoga svijeta; tako se očitovala i raznolikost rasa i naroda. Uostalom, za Pallottija je sporazumijevanje među narodima bilo kršćanski i crkveni zada-tak koji je nastojao promicati slavljem bogo-javljenske molitvene osmine. Nadalje, trudio se oko suradnje između svjetovnoga i redov-ničkoga klera, između svećenika i laika; svaki apostolski zadatak poput misija ili bilo kakve sitne karitativne djelatnosti koristila mu je za širenje vjere i za jedinstvo kojemu se nadao.

Pallotti je tada učinio mnogo za istočnu Crkvu i ponovno sjedinjenje odijeljenih istočnih Crkava s Rimom. Na pameti su mu bili i protestanti. No, sav trud i rad činio mu se bez svrhe ako ne bi istodobno među samim katolicima oživjela vjera i nanovo se zapali-la ljubav! To je bila njegova osnovna misao. Nije li ona i danas sasvim aktualna? II. vati-kanski sabor u Dekretu o ekumenizmu veli: »Istina, premda je Katoličkoj crkvi dano sve blago Bogom objavljene istine i sva sredstva milosti, ipak njezini članovi ne žive od toga svim onim žarom koji bi pristajao. Stoga lice Crkve manje blista pred braćom od nas ra-stavljenom i pred svim svijetom, a porast je kraljevstva Božjega usporen. Zato je svim ka-tolicima težiti za kršćanskim savršenstvom; svaki će se od njih iz svoga stanja truditi da se Crkva, noseći na svome tijelu poniženje i smrtne patnje Isusove, danomice čisti i ob-navlja, sve dok je Krist sebi ne privede sjajnu bez ljage i bez bore.«

Jednu drugu ekumensku inicijativu zapo-čeo je anglikanac Wattson godine 1908., kada je prvi put u Sjedinjenim Američkim Drža-vama započeo molitvenu osminu za ponovno sjedinjenje Crkava. Kasnije je prešao na kato-ličku vjeru i uskoro nakon toga papa Pio X. odobrio je molitvenu osminu i ona se brzo proširila. Danas se crkveni život više ne može zamisliti bez Svjetske molitvene osmine koja je svake godine od 18. do 25. siječnja.

Ako je Katolička crkva ranijih desetljeća – uostalom kao i Vinko Pallotti – mislila kako je sjedinjenje moguće samo »povratkom«, tj. ponovnim učlanjivanjem drugih konfesija u Katoličku crkvu, njezin se stav promijenio s II. vatikanskim koncilom. Papa Ivan XXIII. postavio je ekumenizam zadatkom najvišega crkvenog vodstva. Nastao je nov stav prema drugim konfesijama. Sada nije cilj bezuvjetno učlanjenje, nego promicanje jedinstva u dija-logu s drugim Crkvama. U Dekretu o ekume-nizmu odrazio se taj novi način razmišljanja kao npr.:• priznaje katoličku sukrivnju u crkvenome

raskolu• raste uviđanje da se Crkva mora stalno

obnavljati• kršćanske zajednice koje su izvan Katolič-

ke crkve Koncil priznaje Crkvama• poboljšava se praktična suradnja s drugim

kršćanima u liturgiji, naviještanju i na so-cijalnome području, da navedemo samo ponešto.

Da su nakon II. vatikanskog sabora mnoge reforme uzete ozbiljno, vidi se iz sljedećega:• došlo je do jače spoznaje o vrijednosti Biblije• u sv. je misu uveden narodni jezik umje-

sto prijašnjega latinskog jezika pa je čitava zajednica aktivan sudionik

• došlo je do reforme u pokorničkome bogo-služju, propisima o postu te do preispitiva-nja oblika štovanja Marijina

• Koncil je također nastojao ograničiti rimski centralizam, naglašavajući značenje mje-snih Crkava te nacionalnih i kontinental-nih biskupskih konferencija.

Ove promjene jasno očituju volju naše Crkve za reformom koja time ozbiljno shvaća važan zahtjev koji postavljaju nekatolički kršćani.

Ne bi, dakle, tako olako trebalo tvrditi kako se ništa nije maklo s mjesta. Postoje naravno još zamašnije teološke sporne točke kao npr.: različit osnovni stav koji se tiče razumijevanja Crkve, pa time i shvaćanja službe. Po katoličko-me nauku, euharistijskome slavlju može pred-sjedati samo zaređeni, tj. za svećeničku službu

28

Palotinci

posvećeni svećenik. A Evangelička crkva ne poznaje to posebno, sakramentalno svećeniš-tvo. Zbog toga, po katoličkome shvaćanju, do sada nije moguća ekumenska zajednica u slav-lju Posljednje večere, euharistijskome slavlju. Kada je papa Ivan Pavao II. prije 20-ak godina bio u Njemačkoj susreo se u Mainzu s pred-stavnicima Evangeličke crkve. Pritom je bi-skup Lohse, kao predsjednik EKD-a, govorio o tri stvari: zamolio je Papu da se i u katolič-kim crkvama evangelički kršćani pripuste na euharistiju, kako je to moguće u evangeličkim crkvama, da, osim toga, ni širokoj javnosti ni Evangeličkoj crkvi nije shvatljivo da su eku-menske Božje službe dopuštene samo u radne dane, a ne na nedjelje i blagdane, osim toga, govorio je o tešku položaju brakova različitih vjeroispovijesti.

Papa je odgovorio: »Ništa ne smijemo ostavi-ti nepokušanim. Moramo činiti ono što sjedi-njuje. Dugujemo to Bogu i svijetu.« Kao kon-kretan rezultat toga razgovora između Pape i predstavnika Evangeličke crkve zaključeno je da se oformi zajednička komisija u kojoj se dalje treba nastaviti ekumenska rasprava. Papa je uz to pozvao da se razgovori što prije nastave te da se pitanja koja nas razdvajaju brže no do sada razrade.

Draga braćo i sestre!Nije li to ohrabrenje? Ipak se nešto kreće.

No, ne kreće se samo na vrhu, već prije sve-ga dolje u bazi, u zajednicama. Zamolio sam svojega subrata župnika Kunza da mi kaže svoje mišljenje o ekumenizmu. Čujte što on piše: »Ekumenizam – ta riječ izaziva razli-čite reakcije. U nekih se javlja razočaranje, ljutnja i nestrpljivost. Sve se miče tako po-lako naprijed. Zašto se odgovorni ne zalo-že odlučnije za tu stvar? U drugih se javlja strah, nesigurnost i nepovjerenje. Nećemo li izdati tako našu staru baštinjenu vjeru? Ne prilagođavamo li se previše? U trećih – a među njih bih i sebe ubrojio – ta riječ budi pouzdanje i nadu. Kao Izraelci na putu u obećanu zemlju, tako i mi hodimo ka cilju. Mislim kako uzor ‘Crkve koja je na putu’

ne može biti nekakav grad u kojemu se žali za možda boljim, prošlim vremeni-ma i gdje se ide samo za tim da se nešto sačuva i obrani, nego smo na putu pre-ma cilju. Bog u Isusu Kristu jest taj cilj. A njegov Duh djeluje u kršćanstvu, oživljava, pokreće nas i tako može djelovati protiv ukru-ćenosti. To zajedničko, biti na putu, dolazi do izražaja za mene u ekumenskim službama Božjim koje ovdje u Friedbergu uvijek iznova slavimo, kao i u zajedničkim razgovorima o Bibliji, ali – i tu posebno – u osobnim susreti-ma u kojima raste povjerenje te ‘drug na putu’ (brat i sestra u Gospodinu) bolje shvaćaju i razumiju.«

Dragi kršćani! Nestrpljivost razara, strah koči, nada pak djeluje oslobodilački kada zajedno i neumorno molimo za jedinstvo u vjeri od Duha Božjega, dok sudjelujemo u ekumenskim susretima. Tako smo svi pozva-ni da sudjelujemo u ekumenskome jedinstvu.

p. Bernhard Weis, SAC

Pallotti kao uzor

Glasoviti slikar Oskar Kokoschka portreti-rao je mnoge ljude. Osobito su se ličnosti iz jav-noga života osjećale počašćenima da ih naslika taj u cijelomu svijetu poznat umjetnik. No, ne-rijetko bi se zaprepastili nad svojim izgledom. Nikada nisu pomislili da su iznutra tako ružni, rastrgani i nesređeni.

Nijedno im ogledalo nije pružilo sličnu sliku kao što ih je vidjelo nepodmitljivo oko ovoga velikog poznavatelja ljudi i slikara.

Kokoschka je prije mnogo godina – nakon duga opiranja – naslikao sliku Vinka Pallottija. Nakon što je proradio više Pallottijevih životo-pisa, konačno je pristao. Pallotti je bio malen stasom, pognut prema naprijed, dobroćudan, blag. Kokoschka je naprotiv naslikao Pallottija koji juriša naprijed, uspravna Pallottija, čovje-ka velike vizije, novoga gledanja na Crkvu, čo-vjeka misionarskoga žara za cijeli svijet kojega

29


pokreće obećanje Pisma da će uskoro biti »jed-no stado i jedan pastir«.

Kokoschka dakle slika herojski uzor, junaka, daleko od običnoga malog života? Ne. On slika vrlo istinito, ali u gledanju u koje se tek tre-bamo uživjeti. I Crkva časti svece, a da ih ne uklanja iz stvarnoga života.

Slike su svetaca doduše pocrnjele od dima svijeća tako da više ne vidimo njihovo pravo lice. Ako pak pogledamo u njihov život, vidi-mo njihovu pravu veličinu.

Pokušajmo pogledati život Vinka Pallottija. U iskrenu uvjerenju on sebe optužuje kao naj-većega grešnika, da je »samo grijeh«. Bio je sil-no svjestan da bi mogao pasti, da bi se mogao spotaknuti o svaki kamen i pasti kada ga Bog ne bi držao. Osjećao je svoju ograničenost i nemoć, svoju razdvojenost i grijeh. Bilo mu je posvema strano da sebe gleda kao kakav savr-šen uzor.

Onaj tko pred Bogom ispituje svoj život, mož-da će i sam doživjeti to Pallottijevo iskustvo. U »Dnevniku seoskoga župnika«, koji je na-pisao Georges Bernanos, čitamo: »Kada mi se dogodi da imam neku dobru ideju... tada nastojim da je predočim Gospodinu Bogu... Iznenađujuće je kako ona onda drukčije izgle-da. Često se više ne može prepoznati...« Što od-

lučnije živimo pred Bogom, to jasnije spozna-jemo tamne odaje naše duše, kamo ne želimo pustiti nikoga unutra, pa ni Boga. Živa vjera u Pallottija izoštrila je toliko njegov pogled da je u sebi i drugima sigurno mogao razlikovati iz-među onoga »što je dobro i što je podlo, onoga što je lijepo i što je ružno«.

Takva duboka spoznaja sama sebe obarala ga je na koljena da uzdigne pogled Onomu u za-jednici s kojim je stajao: Isusu Kristu, raspeto-me i uskrslome Gospodinu. Od njega se nadao promjeni svojega života i izmolio je. Stoga on moli: »…ne razum, nego Bog; ne volja, nego Bog; ne život, nego Bog...« Tako Pallotti postaje putokazom koji pokazuje dalje od sebe.

U Isusu Kristu, iz kojega živi, mogao je iz-držati napetosti života: slutio je naime kako je velik, svet i ljubavi vrijedan Bog, a znao je da je on grješnik koji zaostaje u svojemu zalaganju, u osobnoj vjeri i ljubavi prema Bogu. Što je bivao stariji, to je postajao sve nezadovoljniji sobom. Što ga je Bog više zahvaćao, to je više trpio zbog vlastite nesavršenosti.

Ne odražava li se napetost ovoga žestokog sveca u životu svakoga kršćanina? Vjerujemo da smo otkupljeni, a u svakidašnjici ne do-življavamo tu otkupljenost dovoljno duboko. Kažemo da bismo ljubili Isusa Krista, a osjeća-mo kako nas je još malo zahvatio.

Pallotti je izdržao tu napetost, ne zato što je bio heroj, nego jer se posvema izručio Isusu Kristu. Tako nam on biva uzorom.

Sveci ne mogu biti uzorom zato što su bili nadljudi, nego zato što su se posvema prepu-stili Bogu i stoga što je ON postao središtem njihova života. To središte mijenja i njihov od-nos prema braći ljudima. Da bismo to jasno vidjeli, pogledajmo najprije Isusa. Ono što nas se doima kod njega jest činjenica da je uvijek bio spremam i otvoren za ljude. Bio je miran čovjek, imao je središte, centar koji je bio iz-dignut iznad slučajnosti svijeta. Stoga nije bio u žurbi i jurnjavi, imao je vremena za ljude s kojima je upravo bio: za vijećnika koji ga je posjetio noću, za stotnika kojemu je sluga na umoru, za umrloga što ga htjedoše pokopati.

Ivan Križanac: Vinko Pallotti

30

Palotinci

Imao je vremena za osamljene i zapuštene, za izbačene i odbačene.

I svatko tko ga je ozbiljno slušao, odlazio je od njega s novim smislom života i s novom hra-brosti za život. Nitko mu nije bio nepoželjan. Sličan su dojam imali i ljudi koji su susretali Vinka Pallottija. Bio je prijatelj siromaha. Pro-sio je od knezova, grofova i bogatih građana da bi mogao pomoći siromasima. Preuzimao je dušobrižničku službu u zatvorima i vojnim bolnicama jer se drugi nisu tomu posvećivali. Nastojao je izliječiti najgoru ljudsku bolest. A to je, kako veli Majka Terezija, u iskustvu da si nepoželjan. »Ta najgora bolest, biti ne-poželjan, ne može se, vjerujem, nikada izlije-čiti osim po spremnim rukama, koje služe, i srcem, koje ljubi.«

Imati vremena, biti tu za druge ljude, dati da osjete da su poželjni – od toga je Vinko Pallotti umro. Hladne zime godine 1850., dok je studen vjetar puhao ulicama Rima, dao je svoj kaput nekomu siromahu. Tako je navu-kao gripu od koje je nakon deset dana umro.

Odnos prema bližnjemu najoštrija je kuš-nja našega kršćanstva. Nije li tu naša slika često izobličena? Dati ljudima da osjete da su poželjni i dobrodošli, da imamo snage i vremena možemo samo ako crpimo s Isusova vrela.

Vinko Pallotti je htio umnožiti svoje napo-re za Boga i ljude. Pritom je otkrio da briga za Crkvu i otklanjanje socijalne bijede nije samo stvar pape i biskupa, nego svih krštenika. Oni ne mogu biti ravnodušni prema sudbi-ni ljudi i Crkve. Gospodin veli: »Što god ste učinili najmanjem od moje braće, meni ste učinili« (Mt 25,40).

No, ne radi se samo o ukidanju socijalne bi-jede, koliko god se ta zadaća nikada ne može zanemariti. Vjera sama, njezino širenje i rast, povjereni su svim krštenicima, a ne samo Papi, biskupima i svećenicima. Pred Pallottijevim očima stajala je Crkva koju nose svi kršća-ni, svećenici i svi krštenici, baštinici Kristova naloga: »Idite po svem svijetu i učite sve na-rode!« (Mt 28,19).

Iz njegove je čežnje izrasla istinski misio-narska Crkva koja živi od duhovskoga ognja. Za nju je živio, propovijedao, trošio se i za nju umro.

Sveci imaju osjećaj za ono što boli ljude u nji-hovu vremenu. Pallotti je posve jasno spoznao da Crkvu budućnosti moraju nositi svi kršte-nici ako ona hoće postati blagoslovom za cijelo čovječanstvo.

Je li nam on ipak uzor? Da, ako njegov ži-vot shvaćamo kao poticaj, impuls da iziđemo iz uskoće svojega života da bismo se brinuli s drugima za Crkvu i Isusovu poruku u ovomu vremenu i ako smo spremni tako prihvaćati bližnjega kako je to činio ovaj svetac, a prije njega Isus na tako nenadmašiv način.


Pallottijev san

Martin Luther King, poznati crnački vođa u SAD-u, borac za građanska prava, za miran suživot bijelaca i crnaca u Sjevernoj Americi, borio se – nenasiljem. Godine 1964. dobio je Nobelovu nagradu za mir. Malo prije nego što je ubijen godine 1968., izrekao je u svojemu glasovitom govoru svoj životni san:

»Moji prijatelji, u ovim danima naše muke i razočaranja usnuo sam jedan san koji je utkan u veliki američki san: sanjam kako će ova naci-ja jednoga dana naći sebe kako bi ostvarila isti-niti duh vjere: ‘Priznajemo po sebi razumljivu istinu da su svi ljudi stvoreni s jednakim pravi-ma.’ Sanjam kako će jednoga dana na crvenim brežuljcima Georgije sinovi nekadašnjih robo-va i nekadašnjih robovlasnika bratski sjedinje-ni sjediti za zajedničkim stolom. Sanjam da će se država Alabama, gdje danas guverner izdaje nepravedne zapovijedi i naredbe, preobraziti tako da onda mali crni dječaci i crne djevojčice mogu pružiti ruke bijelim dječacima i bijelim djevojčicama kako bi kao braća i sestre zajed-no kročili putem u budućnost. Ja danas imam jedan san. Sanjam da će se jednoga dana svaka

31


dolina izravnati i svaki brežuljak... sleći... i da će se slava Gospodnja očitovati i postati vidlji-vom svakomu čovjeku... To je naša nada. To je vjera s kojom se vraćam na Jug. I s tom vjerom ćemo iz brda očajanja isklesati kamen nade. S tom vjerom ćemo moći pretvoriti kreštave disonance naše nacije u čudesan bratski pjev. S tom ćemo vjerom imati snage da zajedno molimo, da se zajedno borimo, da zajedno ide-mo u zatvor i da zajedno ustanemo za slobodu koja će jednoga dana ispuniti naš život.«

Svi veliki muškarci i žene žive od velike za-gledanosti u budućnost, od neke vizije. I Vin-ko Pallotti je sanjao san, koji je obasjavao nje-gov život i tjerao ga naprijed. On čak navodi vrijeme i sat kada mu je darovan taj povod: u svojemu dnevniku zapisuje u petak 9. siječnja 1835., nakon svete mise: »Ti mi, Bože, jamčiš da ja na poseban način iniciram, zasnujem, pripremim i oblikujem... opći apostolat svih katolika za proširenje vjere...« Suhe rečeni-ce! Za Vinka su Pallottija pak bile ispunjene svjetlom i sigurnošću, što su ga nosili cijeloga života.

Toga 9. siječnja zasjalo je rasvjetljenje o nje-govoj zadaći kao munja u njegov život. Sada je imao jasnu spoznaju o tome što Bog od njega želi. Ne tako kao da bi od sada jasno unaprijed znao svoj životni put i sve pojedinačne korake. Ali bio je siguran da će ga Bog trebati i gdje, shvatio je također u kojemu smjeru treba ići. Od toga dana prosvjetljenja Vinko je Pallotti neumorno i bez zbunjenosti išao svojim pu-tem. Sigurno, isprobavao je mnoga sredstva; od časa do časa pravio je nacrte, mijenjao ih i poboljšavao. Kušao je ovaj pa onaj korak, mo-rao se snaći u otporima i udarcima. Njegovo je djelo povremeno čak bilo i zabranjeno. Papa Grgur XVI. ga je ukinuo. No, svetac se nije predavao. Uzbudljiva i uzgibana drama njegova života ostala je prožeta snažnim snom koji je Bog upisao u njegovu dušu. Stoga nije rezignirao, nije se mirio s trenutnim stanjem, nego je izdržao sve te tamne dane i mračne sate. Cijeloga je svojega života bio uvjeren da će se ispuniti san koji mu je Bog darovao.

Kakve krive, bijedne i jadne slike imamo o svecima! Mislimo kako su bljutavi, dosad-ni ljudi, koji nemaju pojma o životu i svijetu! Kakva zabluda! Život svakoga sveca jest ne-čuveno hrvanje, borba, da se svijet oblikuje, da mu se utisne pečat dobrote, da se svjetlo Kristovo u njemu rasplamsa.

Do čega je bilo stalo Vinku Pallottiju? Čuli smo njegove riječi: on će na poseban način voditi, osnovati, pripraviti i oblikovati opći apostolat svih katolika. On to neće učiniti zato što misli da je nadčovjek, nego zato što je 9. siječnja 1835. iskusio da to Bog od njega želi. Što znače riječi sveca koje smo upravo čuli? Objasnit ću ih jednim primjerom.

»Židovski rabin pita vjernika židova: ‘Kada noć izmiče pred danom? Po čemu se to pozna-je?’ Ovaj pokuša odgovoriti: ‘Možda kada se na nebu ugleda prvi bljesak svjetla? Ili onda kada se može razlikovati grm od čovjeka?’ ‘Ne,’ reče učitelj, ‘noć bježi pred danom kada čovjek u licu drugoga prepozna brata i sestru. Dok toga nema, još je noć u nama.’«

U licu drugoga prepoznati brata i sestru! Taj nam zadatak ne pada lako! Mi radije velimo: samo da se ja probijem! Svatko neka gleda kako će se snaći! Svatko je sam sebi bližnji! Dok živimo tako sebično i samo za sebe, brutalno se nastavlja borba svih protiv svih u ovomu svijetu. Hvala Bogu da ipak nije tako! Tako su se o Novoj godini 1982./83. sabralo u Rimu s priorom iz Taizea i s Papom 25.000 mladih kako bi započeli »Hodočašće pomirenja«. Brat Roger Schutz apelirao je na mlade ljude da budu »kvasac u tijestu« Crkve i da se založe u svojim zajednicama. Papa je ohrabrio mlade Europljane da unesu sebe u crkve, da srca ljudi priprave za mir, da drže budnom glad za prav-dom i da dopuste da ih Krist zahvati.

Sjećam se ovoga časa i Siegfrieda Beckera iz Haibacha, mladoga majstora u industriji, koji je godine 1981. ostavio svoje vrhunsko radno mjesto da bi dvije godine radio u našoj misiji u Urugvaju s mjesečnom plaćom od – brojkom i slovom – 50 maraka. Mogao bih nabrojiti još mnogo drugih muževa i žena.

32

Palotinci

Za takvim zamahom čeznuo je i sanjao Vinko Pallotti i radio za to: da se oslobodimo sebe i budemo spremni zauzeti se za druge. Kako je bijedan čovjek koji se vrti samo oko sebe, u kojemu nema zanosa i oduševljenja da se zauzme za druge!

Onaj tko znade samo za ja, mene, meni i moje, ne pokreće ni jedan jedini kotačić u ovo-me svijetu. Ne pokreće čak ni sama sebe! Biti »kvasac u tijestu«, veli Roger Schutz. Bez kvas-ca nema kruha, bez snage kvasca u tijestu nema promjene. U pečenu kruhu kvasac je nestao, ali je stvorio nešto novo.

Druga jedna riječ osvjetljuje tu snažnu viziju Vinka Pallottija: »Bog te treba, pa ako ti sada i nije zgodno.«

Dag Hammerskjoeld, dugogodišnji gene-ralni tajnik Ujedinjenih naroda, zapisao je tu riječ. Učinio je UN silom koja stvara mir, zbog čega je 1961. dobio Nobelovu nagradu za mir. »Bog te treba, pa makar ti trenutno i ne

odgovara. On te treba kao kršćanina u Crkvi«, veli Vinko Pallotti. Nemoj odvratiti da je to zadaća župnika ili onih koji obnašaju kakvu crkvenu službu. Svetac odgovara: »Ti si kršten i krizman. U tebi živi duh i dinamika Isusa Kri-sta. Stoga te on treba. U tebi djeluje sila za vje-rovanje, poticaj na dobro. To iskustvo ne smiješ zadržati za sebe.

Moraš zaraziti druge svojom vjerom i svo-jom snagom za dobro. Ne pojedinačni elitni kršćani, nego svi – ti i ja i svi – oni koji se hr-vaju, bore, traže, svi su pozvani na to.«

Tako Vinko Pallotti vidi Crkvu budućnosti. U njoj će živjeti spremnost da se brine o drugima. Jer kršćani će spoznati da je »put pre-ma Bogu odgovornost za bližnjega« (W. Sol-ger). Nitko ne smije sam doći k Bogu. Mora dovesti sa sobom još jednoga ili više njih.

Je li ovaj svetac bio sanjar što lebdi na obla-cima? Nikako! Kada je Vinko Pallotti 22. siječ-nja 1850. bio na umoru, a njegovi sljedbenici kukali i plakali što će sada biti od njegova djela, odgovorio im je čvrstim glasom: »Vidjet ćete, Bog će blagosloviti djelo. To vam ne kažem zato što imam pouzdanja, nego zato što sam siguran u to!«

Dragi kršćani, radujmo se da ima takvih lju-di na ovome svijetu, i da ih je bilo. Ne štede sebe. Ne vode miran život. Troše se jer ih je zahvatio Isus Krist. Za njih vrijedi ona Isusova: »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!« (Lk 12,49) Amen.


Pallottijev život – Inicijativa ljubavi

Draga braćo!Papa Ivan XXIII. prilikom proglašenja sve-

tim našega osnivača Vinka Pallottija slavio je sveca kao »sliku žive dobrote«, kao »čovjeka vjere«, kao »ponizna svećenika«. Na mnogo načina oslikavan je njegov život svetosti. Imena koja su mu davana nisu bila tek puki na-

Vinko Pallotti

33


slovi iz počasti, nego su pogađala u biće i dje-lovanje našega sv. osnivača. Znamo: Pallotti je bio dobroćudan, čovjek vjere i ponizan. S pravom ga je papa Ivan predočio rimsko-me kleru kao uzor u svojoj homiliji prilikom proglašenja svetim i u svojemu nagovoru u S. Andrea della Valle. Kreposti nekoga sveca ne stoje pak u njegovu životu bez međusobne povezanosti i kao jedna pored druge, nego su izrazi osnovnoga stava koji je vlastit svecu. Cvjetovi na drvetu izrastaju iz životne snage stabla, oni otkrivaju ono što je skriveno u nje-govu nutarnjemu biću. Slično tome se zbiva i s krepostima nekoga čovjeka: one se razvijaju iz nadnaravne životne sile što je u njemu.

Možemo li zahvatiti tu svetu životnu snagu u našega svetog osnivača, u kojoj se ukorje-njuju njegove kreposti? U čemu je njegova posebna svetost? Što je od te svetosti ušlo u njegovu zajednicu?

Možda bismo mogli reći kako je naš sv. osnivač u svojemu djelovanju i ponašanju posebno bio ispunjen ljubavlju. U svojoj biti njegov je život bio inicijativa ljubavi.

Znamo što je inicijativa: kada netko sam od sebe, iz vlastitoga poriva, svladava neku nevo-lju, neku lošu situaciju mijenja u bolju – tada velimo da ima inicijativu. Ne treba mu da ga netko pogura ili potakne: učini to ili ono, gle-daj ovo ili ono; ne, on sam dolazi na to što tre-ba činiti. To može biti npr. i bravar u tvornici. Vidi da neki dio proizvodnje teče neracional-no; troši se mnogo materijala i rasipa vrijeme. On ne veli tada: to se mene ne tiče. Ne, on sam od sebe daje prijedloge kako da to poboljša. Nitko ga ne sili na to. A nitko ga i ne sprečava da to učini. On ima inicijativu.

O poznatomu »špek-patru« pripovijeda se kako je u poratnim godinama slušao o bije-di izbjeglica. Na licu mjesta vidio je nevolju tih ljudi: njihovu glad, očaj, ogorčenje. Tada je rekao: ovim se ljudima mora pomoći. Pro-lazio je zemljom uzduž i poprijeko, najprije u Belgiji, zatim u Nizozemskoj. No, kako su ljudi u to vrijeme imali malo novca, skupljao je od seljaka slaninu, »špek«. Slaninu je pro-

davao, razašiljao kako bi pomogao onima u najvećoj nevolji. Što je patra natjeralo na to? Nikakva prisila ni zapovijed, nego njegovo dobro srce. Htio je pomoći, htio je usrećiti ljude, izmamiti smiješak na njihovim ustima, poučiti ih da opet uzvjeruju u Božju dobrotu. To je prava inicijativa ljubavi koja izrasta iz velika i jaka srca.

Pallottijev je život u punini bio takva jaka inicijativa ljubavi. Njegovo karakteristično zalaganje za gladne, poučavanje onih koji ne znaju, pažnja prema onima koji su zalutali, njegova neprestana spremnost da dan i noć bude tu za ljude, pa i osnivanje zajednice, izraz su te inicijative. Kako se često u njego-vim spisima vraća riječ: »Vatra se ne pali mo-krim drvetom, toplina se ne da izbiti iz ledena bloka. Zapaliti ljubav može samo onaj tko sam nosi njezin oganj u sebi, onaj tko taj oganj ne-prestano potpiruje kako bi se drugi zapalili na njemu.«

Našega osnivača rado nazivamo apostolom beskrajne ljubavi, pa i tekst je mise usmje-ren sasvim na tu temu. Molitva veli: Vin-ko je Pallotti zapaljivao ljubav i širio vjeru. Poslanica uzima temu iz Pjesme nad pjesma-ma i pjeva o ljubavi koja sve podnosi, sve vje-ruje, svemu se nada, sve trpi. Sve u svemu se podrazumijeva kako je svetac bio ispunjen takvom ljubavi.

Možemo razlikovati dva pravca u kojima se razvijala Pallottijeva inicijativa u sve većemu zamahu: u ljubavi prema Bogu i ljubavi prema ljudima.

I ljubav prema Bogu poznaje stupnjeve sa-vršenosti.

Ako netko ljubi Boga da bi jednom bio na-građen, ne možemo ga osuditi, no savršeniji je onaj koji ljubi Boga jednostavno zato što je on dobar, svet i pravedan. A najviše ljubi Boga onaj tko živi za sve veću slavu Božju da bi se Bog častio i hvalio. Vinko je Pallotti uvijek bio na tome putu ljubavi. Nije mirovao dok ga nije zahvatila takva ljubav. »U svemu tražiti samo Boga«, zapisao je u svoj dnevnik. I doista, kako je domišljata bila njegova ini-

34

Palotinci

cijativa u traženju ljubavi Božje, u traženju koje je više djelo milosti nego vlastiti doseg. I na kraju se njegova ljubav posvema izgubila u beskonačnome Bogu te je mogao moliti: Ne razum, nego Bog; ne volja, ne duša, ne život, ne sluh, ne jelo i pilo, ne bogatstva, ne čast, ne odličja – nego Bog, Bog u svemu i uvijek! (Frank, II 14)

Ako bi put u ljubav Božju nekome sa stra-ne većinom ostao nezamjetnim, inicijativa ljubavi koja se trudi oko bližnjega uvijek je dohvatljiva i vidljiva.

Svi znamo kakvim je nemirom bio ispunjen Vinko Pallotti.

Jedna inicijativa nadovezivala se na drugu. Na svaku nevolju koju je vidio ili doživio odgovarao je novim zamahom svoje ljubavi. Briga za mladež, za zatvorenike, vojnike, vjer-nike, nevjernike, tjerala ga je stalno u nove inicijative. Gladnima dati kruha, beskućnici-ma priskrbiti krov, ukratko: svaka je ljudska tjeskoba pobuđivala u njegovu srcu odgovor.

Njegova ljubav prema Bogu može se opisati riječima iz dnevnika: »U svemu tražiti samo Boga – Boga u svemu i uvijek.« A ljubav pre-ma čovjeku, koja je ispunjala našega osnivača, može se opisati drugim riječima što često do-laze u njegovim dnevnicima: »Spasiti ljude.« Zato se on zaputio među njih, htio je biti siro-mašan sa siromašnima, gladovati s gladnima, plakati s onima koji plaču, kako bi im mogao opet dati vjeru u dobrotu, vjeru u ljubav Isusa Krista.

Na kraju, njegov je život bio inicijativa lju-bavi: dao je siromahu svoj kaput kao znak pre-danja svojega života u ljubavi.

Nijedan svetac nije od početka bio savršen. Svi su morali tražiti svoj put, pipati ga, okli-jevajući, boreći se. Svi su bili veliki realisti i nisu se predavali iluzijama o svojoj snazi. Da, njihova je veličina i u tome »što su već rano upoznali vlastite slabosti te sa svom odlučno-šću i pročišćenom voljom radili na tome da ih nadvladaju«.

I Pallottijeva se svetost razvijala, iako ga je Bog već zarana izdvojio i vodio putem sve-

tosti. Dvije mane su mu bile teške, bilo da ih spominju njegovi sljedbenici, bilo da se on sam žali na njih u svojim dnevnicima: šted-ljivost i ponos.

Analiza njegova rukopisa dolazi do rezultata da je Pallotti bio štedljiv čovjek koji je naginjao škrtosti. Nije to čudno. Bio je sin trgovca te mu je čuvanje novca kao sigurnosti ležalo u krvi. Čudnovato se stoga doimaju pripovijedanja o njegovoj rasipnosti prema siromašnima već u ranoj mladosti, posebice onomu tko ne pozna njegovu manu prevelike štedljivosti. Tu šted-ljivost, osiguravanje sebe, nadilazi trajna rasi-pnost u ljubavi. A Pallotti ide tim putem: ne tražiti ništa za sebe, ne stjecati i ne zadržavati ništa za sebe, nego sve za druge. Iznutra postaje posve siromašan, posve jadan, napušta sigurno tlo štedljivosti i tako nalazi put k bezgraničnoj, rasipnoj inicijativi ljubavi.

Vrlo često Pallotti optužuje sebe zbog pono-sa. Nikakvo čudo. Bio je nadaren čovjek, imao je samostalan sud i stoga ga nije poštedilo iskušenje ponosa. Izvještaj njegove subraće ne proturječi tomu dok stalno spominju njegovu bezgraničnu poniznost. Prava će svetost uvijek biti realistična. Tako je i naš osnivač počinjao borbu na onim mjestima gdje je bio slab. Oho-lost je način pretjerana samopotvrđivanja, po-niznost je neke vrste predanje sama sebe, u vezi je dakle s ljubavlju.

Tako i u našega osnivača poniznost raste u onoj mjeri u kojoj ulazi u sve veću ljubav, kada napušta sebe i živi samo za druge. U mjeri u ko-joj njegov život postaje velika inicijativa ljubavi rastući do punine.

Svaka zajednica ima udjela u odnosnoj posebnoj svetosti svojega osnivača. Ne tako kao da bi imala kakav posjed koji se ne može izgubiti, u kojemu bi mogla mirno odmarati. Sudjeluje u toj posebnoj svetosti naime kao u daru i u zadatku. Tako je i naša zajednica već od početka posebnu svetost našega osnivača shvatila kao zadatak. Ona označava osnovni stav zajednice i pojedinih članova kao veliko-dušnost koja nije ništa drugo doli inicijativa ljubavi.

35


Na blagdan našega svetog osnivača treba nam ta spoznaja ponovno postati izazovom i zadatkom. Vidjeli smo s kakvom se ozbiljnosti i realizmom Pallotti borio za taj osnovni stav te kako je na vrhuncu svojega života ostva-rio tu inicijativu ljubavi u njemu primjerenu obliku.

To nam treba biti poticaj da se borimo za velikodušnost ljubavi kako bi se ispunilo u zajednici ono za što svakoga dana molimo: da bude ispunjena duhom i ljubavlju svoga osnivača.


Himna sv. Vinku Pallottiju

Kao župljani središnje vinkovačke župe svetih Euzebija i Poliona, početkom osamde-setih godina prošloga stoljeća, tadašnji kape-lan, Petar Ćorluka, poslije župnik župe svetih Ćirila i Metoda, upoznao nas je s obitelji Je-lice i Željka Piperkovića. Kao vrlo nadareni glazbenici htjeli su taj svoj dar iskoristiti svi-rajući i pjevajući kod misnih slavlja u svojoj župi, gdje su živjeli kao podstanari. Poznava-jući isto tako moju i Monikinu ljubav prema duhovnoj šansoni koju smo zavoljeli još počet-kom sedamdesetih godina za vrijeme studija u Zagrebu, pohađajući i živeći u studentskoj vjeronaučnoj zajednici p. Tadeja Vojnovića, franjevca, kapelan Ćorluka nas je tada zamo-lio da se zajedno s njima aktiviramo u svojoj župnoj zajednici mladih obitelji koje su se kod njega sastajale svakoga četvrtka. Tako su gitara i duhovna šansona ušle u crkvene pro-store našega grada. Župa sv. Vinka Pallottija već je tada bila osnovana. Tri mlade obitelji iz zajednice kapelana Ćorluke započinju grad-nju svojih kuća uz crkvu sv. Vinka. Uz obitelj Piperković, to su još bile obitelji Hijacinte i Mate Čeka te Marije i Ilije Božića. I to su za njih, uz gradnju kuće, bili i počeci odrastanja u novoj župnoj zajednici koju su tada vodili p. Marin i p. Franjo. Oko njih se okupilo još nekoliko mladih obitelji iz grada, gdje smo i mi dolazili subotom na večernju misu uz gi-tare i duhovnu šansonu.

Eto, to je bio prostor i ozračje gdje je i kada nastala ova pjesma posvećena zaštitniku župe sv. Vinku. Monika je, uz svoje svakodnevne dužnosti supruge i majke velike obitelji, pro-našla vrijeme i za knjigu, posebno za duhovno štivo koje je rado čitala još kao djevojka. Tako je, dolazeći k palotincima, a ne poznavajući zaštitnika župe sv. Vinka, uzela čitati njegov životopis te iako je knjižica bila manjega for-mata, dugo je čitala. Imala je još od gimna-zijskih dana sklonost za pisanje stihova te je u ove četiri strofe pokušala sažeti bitne ka-rakteristike iz života ovoga sveca. Moja glaz-

Vinko Pallotti

36

Palotinci

bena naobrazba nije osobita te iako sam kao dječak svirao harmoniku i znao prepoznati note, svoj doprinos ovome zajedničkom svira-nju na gitari zahvaljujem isključivo sluhu koji mi je darovan. Uz kućne obveze i igru s dje-com, dok su mi ruke bile »zauzete«, znao sam uzeti usnu harmoniku sa stalkom na vratu i tako za dušu nešto zasvirati. Vidjevši Monikin tekst o sv. Vinku, zasvirao sam neke taktove, melodiju koja je popratila riječi, ne misleći da je to nešto posebno, što je i istina, budu-ći da ja nikada do tada i nikada poslije ništa nisam uglazbio. Pjesmu/himnu čuli su Jelica i

Željko, prihvatili su i sami svjesni da glazba nije nešto, ali, eto, od te davne 1984., kada smo na blagdan sv. Vinka prvi put zasvirali i zapjevali ovu pjesmu, svake godine na ovaj blagdan čuje se na misama toga dana. Možda je baš taj uradak nas laika bio i blagoslovljen od sv. Vinka jer je nastao kao plod našega zajedničkog druženja s braćom palotincima, u župi kojoj je on zaštitnik i u duhu njegova općega apostolata da svi sudjelujemo i sura-đujemo.

Sastavili: Monika i Željko Mijaković

37


Povijest i ustroj palotinaca

Kada je Pallotti umro, ni cjelokupno djelo ni Središnji pokretački dio1 nisu bili do kraja organizirani. Za djelo, koje je planirano da se raširi po cijelome svijetu, a koje je imalo vrlo labave veze i organizaciju u sebi, trebalo je stvoriti jaku zajednicu koja bi vodila.

Pallotti je trošio napore svojih posljednjih godina na ustroj svećeničke kongregacije, koja je organizirala i koordinirala sve pothvate. O vođenju i upravljanju Družbe katoličkoga apostolata postojale su samo nedovršene skice. Taj su posao svećenici kongregacije morali pri-vesti kraju. Još prije svoje smrti opomenuo je Pallotti subraću: »Brinite se za Družbu koliko god možete, kao što su se svi sveti osnivači i osnivačice brinuli za osnutak, širenje i uzdrža-vanje svojih različitih zaklada. Još više: brinite se za Družbu kako su se naš Gospodin Isus Krist, njegova sveta Majka, sv. Josip, apostoli i učenici Gospodinovi brinuli za osnutak i šire-nje katoličke i apostolske rimske Crkve.«

Članovi Družbe nakon Pallotijeve smrti nisu bili jedinstveni ni glede broja obećanja ni glede karaktera njihova obvezivanja. A bilo je protiv-nika Pallottijeve zamisli i u drugim crkvenim

1 Pars centralis et motrix

krugovima, koji su papi Piju IX. iznijeli svo-je zamjerke zbog imena Družba katoličkoga apostolata. Sveta Stolica mijenja ime kongrega-cije u Pia Societas Missionum2. S promjenom

2 Pobožna misijska družba

Pročelje crkve San Salvatore in onda


38

Palotinci

imena Papa nije htio pogoditi bit Družbe. Stoga je uredio da sadržajno novi naslov tre-ba biti jednak staromu. Ime Pia Societas Missionum ostaje do 1947. kada se Družbi vraća izvorni naziv.

Pedesete su godine 19. stoljeća za mladu Družbu bile vrijeme kušnje kada joj je javni utjecaj oslabio, neki od prvih članova odlaze, a mlada zajednica stoji pred utrnućem. Jedino što je drži jesu riječi utemeljitelja koje je izgo-vorio na samrti: »Ova će zajednica biti blago-slovljena od Boga.«

Šezdesetih godina u Družbi traje proces tra-ženja i profiliranja; Družba dobiva nova pravila koja su pomogla da se u njoj razviju duh je-dinstva i nove vizije. Izrazito talentiran sveće-nik duboke duhovnosti, Faa di Bruno, staje na čelo zajednice. Posebnu je važnost kao general davao izboru i pravomu odgoju podmlatka. U Rimu se nije našlo pogodno mjesto za ško-lovanje i formaciju svećeničkih kandidata pa je Faa di Bruno novcem od svojega imutka izgra-dio u svojemu zavičaju Masio prostran kolegij. Broj pitomaca u kolegiju je iz godine u godinu rastao, a na isti način i broj članova Družbe.

Družba je od početka bila internacionalna i djelovala je u Engleskoj i Francuskoj, Brazilu (od 1886.), Njemačkoj (od 1892.), Australiji (od 1901.), Poljskoj (od 1907.) i dr.

Družba je rasla i širila se te je zbog lakšega upravljanja bilo nužno podijeliti je u provinci-je. Generalni kapitul Družbe 1909. raspodijelio ju je na četiri provincije: Talijansko-američku, Njemačku, Irsku i Američku, koja je ubrzo preimenovana u Južno-njemačku provinciju. U dvadesetim godinama 20. st. u južnoj Njemačkoj Družba se snažno razvija i otva-raju se mnoge filijale: Bruchsal, Konstanz, Untermerzbach, Schwäbisch-Gmünd i dr.

Rim je crkveni i kulturni centar svijeta, ali su već za Pallottijeva života palotinci pastoralno djelovali u Londonu i drugim europskim gra-dovima. Postupno se palotinska prisutnost proširila na svim kontinentima. Već je u 19. stoljeću Družba katoličkoga apostolata otvorila prve kuće u Sjedinjenim Državama, Argentini, Njemačkoj, Brazilu, Urugvaju i Čileu. Danas ih možemo pronaći u većini zemalja Europe te u Sjevernoj i Južnoj Americi. Aktivna je i u Africi, Aziji i Australiji. Načini širenja palotin-

Najveći broj palotinaca je u Indiji

39


ske Družbe katkada su bili nepredvidivi i izne-nađujući, a katkada dobro isplanirani i sustavni. Potrebe mjesnih crkava, politički nemiri, ratni vihori i vlastiti afiniteti pojedine subraće – sve je to utjecalo na današnje stanje palotinske rasprostranjenosti po svijetu. Broj palotinaca u pojedinim dijelovima svijeta mijenjao se

ovisno o broju duhovnih zvanja među lokal-nim katolicima i broju pristiglih misionara. Trenutno palotinci djeluju u više od 40 zemalja. Brojčano najveće zajednice nalaze se u Poljskoj, Njemačkoj, Indiji i u afričkim zemljama.

Palotinci u Africi

Palotinci u Aziji i AustralijiPalotinci u Americi

Palotinci u Europi

40

Palotinci

Struktura zajednice

Družba katoličkoga apostolata pripada među zajednice apostolskoga života i ima trostupnu hijerarhijsku strukturu. Najviše upravno tijelo je Generalat sa sjedištem u Rimu, zatim slijede pro-vincije ili regije. To su neovisne organizacijske je-dinice koje imaju određen broj članova. Vodstvo provincija ili regija koordinira život i djelovanje pojedinih provincija, odlučuje o premještajima i brine za duhovni i zajednički život subraće. Cijela je Družba podijeljena u 12 provincija i 8 regija. Na najnižemu organizacijskom stupnju su lokalne zajednice u kojima palotinci žive i rade. Ukupno u svijetu ima preko 300 lokalnih zajed-nica, a u Hrvatskoj zasada samo dvije: u Vin-kovcima i Zaprešiću. Neke su lokalne zajednice malobrojne i sastoje se od 3 do 4 člana dok ima i onih kuća u kojima živi i djeluje preko 50 subraće.

Provincije:

1. Talijanska provincija Kraljice apostola2. Njemačko-austrijska provincija Srca Isusova3. Irska provincija4. Poljska provincija Krista Kralja5. Brazilska provincija Santa Maria6. Švicarska provincija svetoga Klausa7. Američka provincija Majke Božje8. Brazilska provincija svetoga Pavla9. Američka provincija Bezgrješnoga začeća10. Indijska provincija Prikazanja Gospodinova11. Poljska provincija Navještenja Gospodinova12. Indijska provincija Marijina uznesenja

Regije:

1. Urugvajska regija sv. Vinka Pallottija2. Francuska regija Božjega milosrđa3. Argentinska regija 4. Australska regija Kraljice svijeta5. Ruando-kongoška regija Svete obitelji6. Indijska regija Svjetla Kristova7. Brazilska regija Majke milosrđa

Karizma

Cilj Družbe katoličkoga apostolata

Kao i svaka institucija u Katoličkoj crkvi tako i Družba katoličkoga apostolata ima specifičan cilj koji joj je zadao utemeljitelj i zbog kojega je nastala. Tijekom 170 godina postojanja Druž-be izvorni su se ciljevi prilagođavali potrebama Crkve i tako odgovarali znakovima vremena. Nakon II. vatikanskog koncila Družba si je dala zadaću da redefinira ciljeve pri čemu je trebalo jako paziti na izvornu zamisao utemeljitelja, povijesni razvoj i aktualne potrebe Crkve.

Nije lako jednostavnim rječnikom u neko-liko rečenica predstaviti ciljeve koje Družba katoličkoga apostolata želi ostvariti. Glavni razlog postojanja Družbe u skladu je s Kri-stovim poslanjem »kod svih članova naroda Božjega oživjeti vjeru i razgoriti ljubav, kako bi se širenjem vjere i ljubavi što skorije cijelo čovječanstvo našlo u jednomu Kristovu stadu«.

Ovaj cilj za kojim teži cijela Crkva u Družbi se na poseban način vidi u nazivu »katolički, tj. univerzalni apostolat«. Ovaj naziv pretpo-stavlja da su svi kršteni opunomoćeni i dužni vršiti apostolsku službu, svatko prema svojemu staležu i mogućnostima. Općenito se može reći da je cilj Družbe jačanje suradnje svih članova Crkve: svećenika, redovnika i laika. No, naše se djelovanje najčešće odvija u župama. U svijetu palotinci vode 329 župa.

Palotinska misija u Nairobiju

41


Palotinska duhovnost

Palotinska se duhovnost temelji na duhov-nosti utemeljitelja sv. Vinka Pallottija koja se zrcali u njegovim duhovnim dnevnicima. Pallottija su često nazivali apostolom i misti-kom što znači da se njegova duhovnost teme-lji na uskoj povezanosti kontemplativnoga i aktivnoga života.

Svaka se duhovnost opisuje nizom karak-terističnih pojmova, određenim poimanjem odnosa Boga i čovjeka, sustavu vrijednosti i načinom života. A do izražaja dolazi u službe-nim molitvama i liturgijskim slavljima. Bitni elementi palotinske duhovnosti koncentrira-ju se oko ideje »katoličkoga, tj. univerzalnoga apostolata«. Sažet prikaz palotinske duhovno-sti nalazimo u Zakonu Družbe:

»Duh po kojemu žive svi članovi naše Druž-be neka se uvijek iznova nadahnjuje ljubavlju što ju je Krist donio na zemlju. Kao apostol vječnoga Oca On je objavio svijetu da je Bog beskonačna ljubav. Stvorivši prvotno čovjeka kao Božju sliku i iznova ga Kristovom smrću pozvavši na milost, zahtijevao je da se preda-mo Bogu bez suzdržavanja i da sudjelujemo u spasenju svijeta. Rastući vjerski problemi Crkve onoga vremena i množina navjestitelj-skih zadataka u misijama uvjerili su Vinka Pallottija u to koliko je važno među katoli-cima pobuđivati vjeru, razbuktavati njiho-

vu ljubav i pridobiti sve ljude za kršćansku vjeru. Stoga je utemeljio Družbu katoličkoga apostolata. Postavio joj je zadatak da dovodi katolike do dubljega uvjerenja u njihov apo-stolski poziv i da njihovu ljubav razbukti tako da oni svoj poziv odista i ostvaruju.«

Palotinska obitelj – Zajednica katoličkoga apostolata

Pallottijeva je zajednica imala zapanjujuću i dirljivu povijest. Taj je novi oblik zajednice 1835. dobio odobrenje kompetentnih crkvenih vlasti.

To je zajednica koja ujedinjuje svećenike, vjernike i laike pod imenom katolički aposto-lat. Njezini su početci svjedočili mnogim ini-cijativama odgovarajući na mnogostruke po-trebe Crkve (strane misije, popularne misije) i potrebe u gradu Rimu (večernje škole, puč-ke kuhinje, sirotište – Pia Casa di Carita itd.). Međutim, neki su uskoro počeli sumnjati u nove ideje, mnogi ih ljudi nisu mogli razumje-ti, a Pallotti je uvijek iznova branio svoju viziju i Družbu. Nakon njegove smrti ime Družbe je promijenjeno u Društvo pobožne misije i u njemu je ostala samo zajednica svećenika i braće te zajednica sestara. No, članovi tih za-jednica nikada nisu zaboravili da je Pallottijeva ideja nadilazila ono što je u tome trenutku bilo ostvareno.

Kuća duhovnih vježba - Hersebrg Immenstaad

Mladi iz Hrvatske u gostima u Pallotti-Kollegu u Rheinbachu

42

Palotinci

Članovi

Braća laici – časna braća

Braća nisu manje važna za zajednicu i Crkvu. Onaj tko govori o redovničkim zajedni-cama i nehotice misli na svećenike, nema pra-vo. Njima isto tako pripadaju i braća. Svećenici i braća tvore zajednicu. Redovnika ne čini sve-ćeničko posvećenje ni učenost, već polaganje zavjeta, predavanje sebe Bogu u toj zajednici. Svećenici i braća uzajamno su povezani istim zavjetima, istim načinom života i istim nasto-janjem prema svetosti. Oni su suputnici na istome putu.

Strašan je nesporazum ako se na braću gleda kao na »poslužitelje braće svećenika, proletere samostana, izrabljivanu radnu snagu i jeftine pomagače«. Samo doba klasnoga društvenog poretka, klasna taština unesena u redovničke zajednice izvana i precjenjivanje intelektualne naobrazbe mogli bi poziv brata shvatiti na tako kriv način i o njemu stvoriti takvu sliku. Po-gledamo li pravi život, pratimo li povijest cr-kvenih institucija, vidjet ćemo kako su braća u služenju Kristu i zajednici uvijek ostvarivala

izvanredne uspjehe. Svakako, moramo sa za-hvalnošću priznati: bez časne braće Njemačka provincija ne bi nikada izrasla prema vani i u sebi, nikada ne bi stvorila svoja djela. Braća su upravljala vrlo velikim brojem školskih radio-nica koje su postale mjesta za najbolju izobraz-bu naučnika. Misija u Kamerunu i mukotrpno apostolsko djelovanje u drugim zemljama bez braće ne bi se bili mogli razviti. A odnos izme-đu »otaca« i braće? Početak i povijest provinci-je svjedoči o tome: mi smo se slagali i slažemo se kao subraća, zbog toga smo sretni.

Vatikanski koncil govori o odnosu svećenika i laika, koji je odnos između svećenika i laika nanovo definirao. I jedni i drugi postali su kr-štenjem i krizmom jednako vrijedni pripad-nici Božjega naroda, ali su im različito zvanje, osposobljenost i poslanje da služe zadatku Crkve. Bratski povezani kao suradnici oni, sva-ki na svoj način, trebaju ispunjavati poslanje Crkve.

To se, svjesno i produbljeno, odnosi posebno na redovničku zajednicu: jedni su pozvani u službu svećeništva, a drugi za službu laika; svi su oni svojim zavjetom suputnici na istome putu, svi su nositelji istoga zadatka, no svatko prema vrsti svoga poziva: kao svećenik ili kao laik. Položena obećanja daju jednaka prava Časni brat Richard Kley

Časni brat Maiko Seibert

43


i jednake dužnosti izuzevši one koje proizlaze iz različitosti zadataka za svećenike i laike u zajednici.

Biti brat znači nasljedovati Krista kao laik u religioznoj zajednici. Njemu je Bog putnik, a njegov poziv jest zadaća oko Božjega kra-ljevstva. On je obrtnik, inženjer, liječnik, so-cijalni radnik, učitelj, trgovac, foto-reporter – sve ono što bi mogao biti i kao svjetovnjak. Ljestvica mogućnosti ide od skromne, neupad-ljive službe unutar zajednice pa sve do odgovor-na vođenja velikih pogona. On ispunjava svoje apostolsko poslanje tamo gdje mu je mjesto u zvanju i u zajednici: primjerom svoga života, svjedočanstvom svoje riječi i time što isprav-nim oblikovanjem prolaznih stvari mijenja svijet u odnosu na Krista. Jedan je brat nedavno to izrazio ovako: »Opći zadatci što ih mi braća kao laici imamo zbog naše pripadnosti Družbi katoličkoga apostolata dobivaju posebnu boju. Crkva obvezuje apostolske zajednice da djeluju po milosti što im je dana. To za nas znači da pri svakoj djelatnosti mora biti prisutna namjera da druge potičemo na nasljedovanje u apostolatu te da se odabiru takva djela apostolata koja jam-če za veću djelotvornost svjedočenja.« Brat se, dakle, nalazi pokraj »oca« i zajedno s »ocem« u vinogradu Gospodnjemu: moleći, radeći i po-uzdavajući se u blagoslov Gospodnji. Svećenik i brat jednako su vrijedni sudrugovi i suradnici. U našim školskim radionicama u Limbur-gu (Njemačka) mladići u tzv. aspiratu nakon školovanja izučavaju određeno zvanje. Nakon naukovanja njima se pridružuju mnogi mladi ljudi s nekim izučenim zvanjem i započinju vrijeme novicijata, škole duhovnoga života. To traje dvije godine. Slijede prvi zavjeti. U narednim se godinama produbljuju poziv i način života. A usporedo s tim teče stručna izobrazba i usavršavanje u zvanju. Polaganjem vječnih zavjeta primaju se u zajednicu konač-no. Bog postaje jedino mjerilo.

U pozivu svakoga brata općemu bogatstvu kršćanskoga života pridružuje se bogatstvo posvećenja Bogu. Život brata često je neupad-ljiv, tiha služba. Taj život rijetko kada nailazi

na odjek među ljudima, kako to možda može pasti u udio patru. Tako brat na osobit način nosi na sebi tajnu Božju. Da bi čovjek shvatio svoj poziv, mora shvatiti i ljubiti Boga.

Svakoga brata zajednica potiče i štiti. Brat živi od rizika ljubavi s Bogom. Ponekad je put težak. Ali, postoji zajednica subraće – a to je za-vičaj i snaga. Postoji služenje za spasenje ljudi i svijeta – a to je radost. Postoji i Božja ljubav – i to je ono najveće.

Formacija – kako se postaje članom Družbe?

Postulatura

Postulat je prvo razdoblje obrazovanja i opredjeljenja za naš život. U tome razdoblju kandidat upoznaje naš život, a zajednica sa svoje strane upoznaje kandidata da može ras-poznati njegovo zvanje.

U postulaturu dolaze mladići koji su završili neku srednju školu, a moguće je da su i stariji ili su možda već zaposleni, a kod kojih se je

Braća palotinci

44

Palotinci

javila želja za duhovnim pozivom, koji može biti svećenički ili redovnički.

Ovo razdoblje uvođenja u redovnički život započinje kada kandidat osjeti da ga Gospodin zove na nasljedovanje u Družbi katoličkoga apostolata. Za vrijeme ovoga razdoblja forma-cije, koje traje između jednoga i šest mjeseci, kandidat u uskoj vezi s lokalnom palotinskom zajednicom upoznaje naš način života i rada, a zajednica upoznaje kandidata da može otkriti i dati pravi odgovor na njegovu molbu.

To je i vrijeme u kojemu kandidat intenziv-nije otkriva svoje zvanje, upoznaje i otkriva naš palotinski način života te time stječe prva isku-stva zajednice.

Postulatura je ujedno i vrijeme približavanja palotinskim izvorima naše duhovnosti, kao i načina života i rada. S početkom postulature postulant počinje aktivno sudjelovati u brat-skome životu.

Novicijat

Novicijat je, po vrijedećemu Zakoniku kanonskoga prava, početno razdoblje života u redovničkoj zajednici: od pripuštanja u ustano-vu do prvih zavjeta, gdje novaci bolje upoznaju Božji poziv vlastit ustanovi, i to u kući koja je za to propisno određena, s trajanjem najmanje dvanaest mjeseci, a najviše dvije godine pod

vodstvom učitelja te, ako potrebe zahtijevaju, i suradnika (usp. Kan. 646–653).

Novicijat je u Družbi katoličkoga aposto-lata prisutan od početka. Radi obrazovanja i formacije prvih palotinaca koji su se spremali za misije po cijelome svijetu osnovane su kuće u kojima se provodio novicijat.

Novicijat, kojim započinje život u Družbi, jest vrijeme intenzivnije formacije, a usmjere-no je tome da novaci upoznaju Pallottijev život te duhovnost i karizmu vlastitu palotincima, kako bi u palotinskome duhu dublje oblikovali svoj razum i srce i na taj način bolje procijenili vlastito zvanje u Gospodinu i potvrdili svoju odluku i prikladnost.

U novicijatu se novaci pod magistrovim vodstvom poučavaju u Sv. pismu. Proučavaju Pallottijev život, ideju i duhovnost te produ-bljuju svoj odnos s Bogom meditacijom, sva-kodnevnom euharistijom, sakramentalnim životom, osobnom i zajedničkom molitvom.

Novicijat u Družbi katoličkoga apostolata u pravilu traje dvije godine, od kojih je prva institucionalna, koja se provodi u kući novi-cijata, a u drugu godinu novicijata novaci se uključuju u apostolat na raznim područjima: bolnice, župe, starački domovi i slično ili već započinju filozofsko-teološki studij.

Kuća postulata Olpe-Njemačka

Bivša kuća novicijata u Untermerzbachu

45


Privremeno zavjetovanje

Crkva svečano prima i blagoslivlja odluku muških odnosno ženskih osoba koje se odluče za redovnički život i tu svoju odluku izgovore u obredu polaganja redovničkih zavjeta. I to je posvećenje ljudskoga života kojim se pojedinci jače vežu uz Isusa, posebno zavjetima siromaš-tva, poslušnosti i čistoće.

U apostolskoj pobudnici »Vita consecra-ta« Ivan Pavao II. primjećuje: »U tradiciji Crkve redovničko se zavjetovanje smatra je-dinstvenim i plodnim produbljenjem krsnoga posvećenja ukoliko se, njime tijesno sjedinje-nje s Kristom, započeto već s krštenjem, razvija u daru savršenije izraženoga i ostvarenoga suo-bličenja, po zavjetovanju evanđeoskih savjeta.«

Članom Družbe katoličkoga apostolata postaje se polaganjem zavjeta. Odmah nakon novicijata kandidati polažu prve privreme-ne zavjete u kojima se na vrijeme od godinu dana obvezuju živjeti u skladu s karizmom i pravilima Družbe. Evo kako glasi tekst zavje-tovanja:

Na veću slavu Božju, Blažene Djevice Marije, Kraljice apostola i svih anđela i svetih, na veće posvećenje moje duše i mo-jih bližnjih, pomoću Božjom i zagovorom Blažene Djevice Marije, blaženoga našeg oca Vinka i svih svetih; ja, N. N., predajem se, da-rujem i posvećujem posvema svemogućemu Bogu nasljedujući Gospodina našega Isusa

Krista u Družbi katoličkoga apostolata. Sto-ga, ovoj istoj Družbi i njezinim poglavarima, prema pravilima Družbe, obećajem godinu dana / doživotno živjeti u čistoći, siromaštvu, poslušnosti, ustrajnosti, zajedništvu dobara i nesebičnu služenju u ljubavi Kristovoj.

Studij teologije

Nakon završenoga novicijata, tijekom kojega se novak upoznaje s poviješću Crkve i Družbe, duhovnošću i drugim bitnim sastavnicama re-dovničkoga i palotinskoga zvanja te polaganja prvih redovničkih zavjeta, slijedi, za one koji žele biti i svećenici u našoj Družbi, tijekom pet godina studij teologije i filozofije na nekomu od teoloških učilišta.

Za vrijeme filozofsko-teološkoga studija stu-dent – bogoslov živi pod privremenim zavjeti-ma, a u kojima se pripravlja za doživotne, tzv. »vječne zavjete« po kojima postaje punopravni član Družbe i provincije. U toj duhovnoj i te-ološkoj izgradnji svakome studentu pomaže i samostanska zajednica u kojoj se nalazi, prven-stveno da se što bolje duhovno izgradi i provje-ri u zvanju i sposobnostima.

Osim intenzivne priprave za svećeništvo, studenti se na poseban način pripravljaju i za življenje karizme vlastite našoj Družbi i posla-nju. Tijekom vremena teološke izobrazbe svaki

Zavjetovanje: Polaganje doživotnih zavjeta

Palotisnki Filozofsko-teološki fakultet u Vallendaru

46

Palotinci

se student uključuje u samostansku i provincij-sku zajednicu cijelim svojim životom, znanjem i radom. Nakon završene teološke izobrazbe kandidat polaže doživotne zavjete i biva ređen za đakona, a poslije i za svećenika.

Drugi, danas sve češći način pristupanja Družbi katoličkoga apostolata jest da kandidati dolaze nakon završene srednje škole. Sve češće smo svjedoci da se za Družbu nerijetko zainte-resiraju i oni koji su već započeli ili završili neki fakultet ili koji već imaju nekakvo zanimanje u svijetu.

Kao i kod prvoga, i kod drugoga načina stu-panja u Družbu slijede najprije postulatura i novicijat (koji su svojevrsna priprava i provjera da se vidi hoće li zamisao, želja i odluka osobe da se posveti redovništvu i/ili svećeništvu biti konačna ili ne), a nakon toga filozofsko-teološ-ki studij.

Trenutno imamo trojicu studenata od kojih dvojica studiraju kod isusovaca u Zagrebu, a jedan na palotinskome Filozofsko-teološkom fakultetu u Vallendaru u Njemačkoj.

Đakonska pastoralna godina i pastoralni tečaj

Mladi se palotinci nakon doživotnih zavjeta i đakonskoga ređenja uključuju u pastoral jedne župe gdje stječu svoja prva dušobrižnička isku-stva. Vrijeme đakonata traje do godinu dana. U tome se vremenu đakoni uključuju u pro-gram »Đakonske pastoralne godine«, na pasto-ralnome institutu.

Đakonska pastoralna godina sastoji se od đakonskoga župnog ili pastoralnog praktiku-ma te studijskoga programa. Polaznici đakon-ske pastoralne godine u organiziranim tjed-nima sudjeluju u životu i radu bogoslovnoga sjemeništa aktivno pohađajući predavanja, vježbe, tribine i rasprave, dok ostali dio pasto-ralne godine provode na određenoj župi pod vodstvom župnika mentora.

Đakoni se na intenzivan i praktičan način pripravljaju za svećeničku službu, ponajpri-je propovijedajući, krsteći, slaveći sakrament ženidbe i surađujući sa župom u pastoralu.

Palotinci u Friedbergu imaju vlastiti institut za pastoralnu izobrazbu đakona i mladih sve-ćenika. Taj institut pohađaju mladi svećenici i đakoni svih redova s područja južne Njemač-ke. Gotovo su svi hrvatski palotinci pohađali pastoralni tečaj u Friedbergu.

Različiti profili palotinaca

Od mnoštva profila, zanimanja i polja dje-lovanja članova Družbe katoličkoga apostola-ta donosimo samo nekoliko kako biste dobili dojam o šarolikosti palotinskoga angažmana.

Psihoterapeut Jörg Müller, SAC, rođen je 1943. u Bernkastel-Kuesu. Maturirao je u biskupskome sjeme-ništu u Prümu 1966. Godine 1969. uteme-ljio je radio pod ime-nom Radio Piccolo u Trieru, Saarburgu i Hermeskeilu. Godi-

ne 1971. diplomirao je teologiju i filozofiju u Trieru i Innsbrucku. Godine 1975. doktorira psihologiju i psihopatologiju u Salzburgu pri čemu se dodatno obrazuje na području grafo-logije, postupaka opuštanja i skupne dinamike. Nakon toga radi kao asistent na Teološkome

Palotinski pastoralno-teološki institut u Friedbergu-Njemačka

47


fakultetu u Salzburgu. Stručni ispit polaže iz pedagogije i psihologije. Nakon toga radi kao profesor religije i psihologije u Salzburgu i Tamswegu, a u Trieru, Saarburgu i Bernkastel--Kuesu je viši profesor. Od 1976. radi kao kli-nički psiholog i terapeut. Godine 1989. stupa u Družbu katoličkoga apostolata (palotinci) te 1994. biva zaređen za svećenika u Freisingu. Godine 1995. utemeljio je terapeutsku zajed-nicu u okviru palotinaca.

Biskup Seamus Freeman, SAC, naj-starije je od osmero djece Jamesa i Brid-get Freeman. Rođen je 23. veljače 1994. u Clonlahiju/Irska. Nakon srednje škole ulazi u Družbu ka-toličkoga apostolata (palotinci) u Thur-

lesu, gdje daje prve zavjete 1965. Studirao je filozofiju u Dublinu, a teologiju na St. Patrick’s College u Thurlesu. Zaređen je za svećenika 12. lipnja 1971.

Nakon ređenja poslan je na isusovačko sveu-čilište u Detroitu kako bi nastavio studij psiho-logije, no nedugo nakon toga pozvan je u Rim kako bi bio osobni tajnik generalnoga rekto-ra. Dvije godine kasnije vraća se u SAD kako bi završio studij na katoličkome sveučilištu u Washingtonu DC.

Godine 1975. postao je rektor crkve San Sil-vestro u Rimu, koju je papa Leon XIII. (1885.) odredio kao mjesto pastorala i brige za posje-titelje i stanovnike Rima koji govore engleski. Godine 1981. vraća se u Irsku kako bi postao rektor i voditelj formacije na palotinskoj vi-sokoj školi u Thurlesu. Kada je kao delegat sudjelovao na Općoj skupštini Družbe 1983., otac Freeman je izabran za člana Generalnoga vijeća palotinaca na razdoblje od šest godina u Rimu. Godine 1989. izabran je za glavnoga vi-kara Družbe. Nakon tri godine, 1992., izabran je za generalnoga rektora. Na kraju drugoga

mandata kao generalni rektor Družbe katolič-koga apostolata otac Freeman je proveo godinu dana s irskom palotinskom zajednicom u San Silvestru u Rimu. Nakon toga je 7. listopada 2004. postao župnik župe sv. Vinka Pallottija u Rimu. Ujesen 2007. imenovan je biskupom biskupije Ossory/Irska. Tamo i danas služi Cr-kvi brinući se za povjereno mu stado od 77.000 vjernika, koji žive u 42 župe.

Werner Bock, aero-dromski dušobrižnik

Zračna luka Fran-kfurt jedna je od naj-prometnijih u svijetu. Kroz nju prođe više od 50 milijuna put-nika godišnje. Za to mnoštvo putnika bri-ne se više od 70.000 zaposlenih. A duhov-

nu brigu za sve putnike i zaposlene vodi paloti-nac p. Werner Bock. Aerodromski dušobrižnik većinu svojih »župljana« vidi samo jednom. Na redovita bogoslužja u aerodromskoj kapeli ne pozivaju crkvena zvona, nego aerodromski razglas. Tiha kapelica je prava oaza mira i sa-branosti usred vreve u kojoj mnogi putnici tra-že Božju blizinu prije putovanja. Šezdesetdeve-togodišnji p. Werner je potpora mnogima koji se nađu u teškoćama, a takvih je u zračnoj luci puno: nevažeći papiri, neuspješno presjedanje, obiteljske tragedije itd. Dakle, p. Werner nije samo dušobrižnik, nego se trudi pomoći ljudi-ma u svakome aspektu njihova života.

Heinzpeter Schönig, cirkuski paterNjegov župni ured, ispovjedaonica, soba za

razgovore, soba za primanje, župni stan – sve je to bilo na kotačima i u pokretu. Davno je pater Heinzpeter postao župnik mnogobrojnih umjetnika i artista po zabavljalištima velikih gradova i tisuća zabavljača i zvijezda blještavih revija na ledu. Godišnje je prevaljivao udalje-nost jednaku krugu oko Zemlje. Uvijek je, na svim mjestima, bio rado viđen gost, dapače,

48

Palotinci

rado pozdravljen prijatelj svojih župljana rasu-tih po Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji, Danskoj i Švedskoj.

Palotinac pater Heinzpeter pedesetih godi-na odlučio se posvetiti dušobrižništvu velikih međunarodnih cirkuskih trupa. Godine 1956. papa Pio XII. ga imenuje prvim dušobrižnikom cirkusanata i umjetnika za područje Njemač-ke, Švicarske i Austrije. Euharistijsko slavlje u krugu za predstave vrhunac je svakoga njegova posjeta cirkusu. Blagoslivlja brakove umjetni-ka, pripravlja djecu za primanje sakramenata, drži pouku za obraćenike – svakomu stoji na usluzi: artistima svjetskoga glasa, ali i nepo-znatu mladiću u staji. Osim toga, p. Schönig bio je zadužen i za dušobrižništvo ugostitelja u Augzburškoj biskupiji. Obilazio bi hotele i zauzimao se za svakodnevne nevolje hotelsko-ga osoblja, sve do naučnika. Svi oni mu uvijek iznova zahvaljuju za dušobrižničko vodstvo i skrb. Pater Heinzpeter umro je 2003. i nije se našao ni jedan pater slične karizme da nastavi ovu dušobrižničku službu.

Palotinci blaženici

Crkva nas uči da je svatko tko je kršten po-zvan na svetost i stoga vodi procese beatifi-kacije i kanonizacije onih vjernika koji su se odazvali pozivu na svetost kako bi oni ljudima svoga vremena pokazali kako je poziv na sve-tost ostvariv. Palotinci trenutno vode proces proglašenja svetima za dvojicu subraće, a pro-ces za proglašenje blaženim za njih šesnaest. Kauza proglašenja svetima vodi se za bl. Joze-fa Jankowskoga i bl. Josepha Staneka, koji su 1999. proglašeni blaženima.

Blaženi Jozef Jankowsky (1910.–1941.) ro-đen je u pokrajini Pomeraniji (Mecklenburg-Vorpom mern) filozofsko-teološki studij je za-vršio u sjemeništu Oltarzew te je 1936. zaređen za svećenika. Nakon toga je bio kapelan škola u Oltarzewu i okolici te je bio duhovnik euha-ristijskoga pokreta i kandidata koji su se pri-premali za ulazak u Družbu. U prvim danima Drugoga svjetskog rata, u rujnu 1939., postao je vojni kapelan i kapelan lokalnoga stanovništva. U vrijeme nacističke okupacije bio je upravitelj sjemeništa. Dana 16. svibnja 1941. Gestapo ga je uhitio te je odveden u koncentracioni logor

Oktoberfest je bila jedna od najvećih zadaća p. Heinzpetera Schöniga

Blaženi Jozef Jankowsky

49


Auschwitz. Iscrpljen prisilnim radom i glađu te na kraju pretučen na smrt od strane čuvara, preminuo je 16. listopada 1941.

Blaženi Jozef Stanek (1916.–1944.) rođen je u području Krakowa. Nakon završnih is-pita ušao je u Družbu te nakon što je završio obrazovanje, biva zaređen za svećenika 1941. Nakon ređenja započinje specijalistički studij na Institutu za sociologiju – u to vrijeme u taj-nosti – na Sveučilištu u Varšavi. Na dan kada je izbio ustanak u Varšavi, 1. kolovoza 1944., bio je kapelan u jednoj od varšavskih bolnica. U drugoj polovici kolovoza 1944., po odredbi nadređenih, postaje vojni kapelan. Dana 23. rujna uhitile su ga jedinice SS-a i objesile.

Palotinci Njemačke provincije kandidati za blaženike

Sluga Božji, biskup Heinrich Vieter, SAC, rođen je 13. veljače 1853. u Cappenbergu. Izučio je zanat stolara te kao šegrt obilazi mnoge njemačke, austrijske i švicarske gradove. U Kölnu dolazi u doticaj s udrugom Kolping s kojom ostaje povezan čitava života.

U Bernu su mu skrenuli pozornost na Rim. Tu upoznaje palotince i njegova dugogodišnja želja se ostvaruje: nakon novicijata u talijan-skome Masiju i studija u Rimu 8. svibnja 1887. biva zaređen za svećenika. U Masiju posta-je rektor, 1889. postaje šef palotinskih misija u Brazilu, a nakon toga dobiva premještaj u Kamerun. Dana 8. prosinca 1890. posvećuje zemlju Kraljici apostola. Unatoč problemima i usprkos bolesti i stalnu nedostatku novca i ljudi, utemeljuje sa subraćom i palotinkama stalno nove misije kako bi ljudima u Kame-runu stalno navješćivao Isusa Krista i kako bi

tamo udomaćio Crkvu. Palotince se do dana današnjega u Kamerunu s pravom naziva »ocima vjere«. Duša i pokretač projekta bio je otac Heinrich Vieter koji je 22. siječnja 1905. postao prvi biskup Kameruna. Ni nakon toga se nije štedio stolarskoga rada pri izgradnji novih misija. O njegovoj pastoralnoj daleko-vidnosti svjedoči Sinoda koja je održana u rujnu 1905. u gradu Douala. Istrošen radom, putovanjima na potvrde i prikupljanjem novca po Njemačkoj te u velikoj brizi za budućnost misija u vrijeme Prvoga svjetskog rata, umire 7. studenog 1914. u Yaoundeu. Grob mu se

Blaženi Jozef Stanek

biskup Heinrich Vieter

50

Palotinci

časti do danas. Sto godina nakon biskupskoga ređenja sadašnji biskup Yaoundea, Simon Vic-tor Tonye, pokrenuo je proces proglašenja sve-tim/blaženim biskupa Heinricha Vietera.

Sluga Božji, otac Richard Henkes, SACRichard Henkes rođen je 26. svibnja 1900. u

Ruppachu. Godine 1912. iz škole koju je poha-đao prelazi u novoizgrađeni studentski dom/školu palotinaca u Vallendaru. Želio je postati misionar. Marljivo je sudjelovao u životu Ma-rijine kongregacije koju je utemeljio duhovnik doma, otac Josef Kentenich. Nakon mature 1919. ulazi u novicijat zajednice u Limburgu, gdje biva zaređen za svećenika nakon završet-ka studija 1925. Nakon toga je kao talentiran svećenik radio na mjestu učitelja u palotin-skim školama, a od 1913. radi u Katscheru i Frankensteinu u Gornjoj Šleskoj. Nakon 1933. njegov novi poziv postaje vjerska borba s nacionalsocijalizmom. Otac Henkes je mu-dro, javno zastupao kršćanske vrijednosti u školi, u dobro posjećenim duhovnim vježba-ma i u svojim propovijedima. Već 1937. op-tužen je nakon propovijedi u vrijeme odmora kod kuće u Ruppachu. Zbog izjave o Führe-ru izveden je pred sud u Wroclawu/Breslau.

Nakon 1938. radio je isključivo kao dušobriž-nik mladih, voditelj duhovnih vježba i pro-povjednik. Naviještao je vjeru pred tisućama slušatelja u čitavoj Gornjoj Šleskoj i u vrijeme velikih muških hodočašća u Annaberg. Godi-ne 1941. postaje župnik u Strandorfu u Hultsc-hiner Ländchen (dio Češke) gdje je pokušavao smiriti tenzije između Nijemaca i Čeha. Dana 8. travnja 1943. oca Henkesa je uhitio Gesta-po zbog kritičke propovijedi prema režimu, koju je održao u Branitzu u današnjoj Poljskoj. Dana 10. srpnja doveden je u koncentracioni logor Dachau. Tamo je, kao i svi ostali, poslan na prisilan rad. Od svećenika Josefa Berana, kasnije kardinala u Pragu, koji je tamo tako-đer bio zatvoren, učio je češki kako bi nakon rata još kvalitetnije radio kao dušobrižnik u njemačko-češkome pograničnom području. Na kraju 1944. u Dachau je izbila druga veli-ka epidemija tifusa. Svjestan smrtne prijetnje, otac Henkes se brinuo za zatvorenike oboljele od tifusa u bloku 17. Nakon otprilike osam tje-dana dušobrižništva i njege zarazio se i umro 22. veljače 1945. Plaćeno je mito kako bi se nje-govo tijelo samo spalilo i pepeo sakrio. Sahra-njen je 7. lipnja 1945. na palotinskome groblju u Limburgu. Tamo ga se časti kao mučenika ljubavi za bližnje i kao osobu koja je radila na izmirenju Nijemaca i Čeha. Češka je biskup-ska konferencija snažno podupirala njemačke palotince i biskupiju Limburg u provođenju postupka za proglašenje blaženim oca Richar-da Henkesa. Zanimanje za njega je sve veće i u Gornjoj Šleskoj. U siječnju 2007. svečano je završen biskupijski dio postupka proglašenja blaženim u palotinskoj crkvi St. Marien. Do-kumenti su predani Kongregaciji za kanoniza-ciju u Rimu.

Sluga Božji, p. Franz Reinisch, SACFranz Reinisch je rođen kao drugo dijete 1.

veljače 1903. u austrijskoj činovničkoj obitelji u Feldkirchu. Pohađao je franjevačku školu. Najprije je studirao pravo u Innsbrucku te sudsku medicinu u Kielu. U Kielu je odlučio postati svećenik. Godine 1923. započeo je

P. Richard Henkes

51


studij teologije i filozofije. Dvije godine kasni-je ulazi u sjemenište u Brixienu. Tamo se brzo sprijateljio s palotincem Richardom Weikgena-nntom, SAC. Preko njega je nakon svećeničko-ga ređenja 1928. došao do palotinaca. Dana 3. studenog 1928. ulazi u novicijat u Untermerz-bachu. Bio je rektor filozofije u Untermerzba-chu i odgoja mladih/formacije u Augsburgu. Tamo upoznaje pokret Schönstatt, njihovo toplo čašćenje Marije i njihov misionarski za-mah koji je vukao korijene od Vinka Pallottija. Oca Reinischa je privuklo sve ono što je sa-znao iz tekstova i sve što je doživio pri prvome posjetu Schönstattu. S dolaskom na vlast na-cionalsocijalista u njegov život kao čovjeka i svećenika došao je nov izazov. Zauzeo je jasno stajalište protiv te ideologije koja je prezirala ljude i ljudskost te se u propovijedima i pre-davanjima suprotstavljao vlasti. Godine 1940. Gestapo mu je zbog toga zabranio propovije-danje i držanje govora na području pod nje-mačkom vlašću. Kada je 7. travnja 1942. pri-mio poziv za vojsku, čvrsto je odlučio da neće polagati zakletvu pred Adolfom Hitlerom. Na-mjerno se javio kasnije, nije htio dati zakletvu te je bio zatvoren i završio pred vojnim sudom. Zbog »degradacije vojske« osuđen je na smrt

te mu je 21. kolovoza 1942. odrubljena glava. Bio je čovjek koji je uvijek išao do kraja kao što je, smijući se, priznao vojnome svećeniku u zatvoru. U borbi za vjeru i u borbi protiv na-cionalsocijalističke vladavine nepravde bio je spreman prihvatiti i vlastitu smrt. Proces bea-tifikacije i kanonizacije se priprema.

Palotinci i Schönstattski pokret

Schönstatt je oznaka za istočno područ-je Vallendara. Ondje je u 12. stoljeću nastao samostan s velikom bazilikom posvećenoj »Našoj dragoj Gospi«3. Nadbiskup Albero iz Triera u jednomu dokumentu iz 1143. naziva ovo mjesto »eyne schöne Stat«. Ta oznaka živi u današnjemu imenu Schönstatt.

Samostan i mjesto su tijekom stoljeća do-življavali procvate i pustošenja. Godine 1901. počela je nova povijest Schönstatta. Palotinci su kupili zemljište i podigli školu za podmla-dak i novi dom za studij.

Za vjerski i ćudoredni odgoj školaraca i studenata uspostavljena je služba duhovnika

3 Unserer lieben Frau

P. Franz Reinisch

P. Josef Kentenich

52

Palotinci

koju je obavljao p. Josef Kentenich, koji je znao među učenicima probuditi veliko odu-ševljenje za ideal prosvijetljena, suvremena samoodgoja da bi ih učinio sposobnima za »suradnju u vjersko-ćudorednoj obnovi svi-jeta«. Najbolje sredstvo za taj cilj vidio je u slobodnoj zajednici, najprije u obliku Misij-skoga udruženja, a kasnije u Marijinoj kon-gregaciji.

Učenici okupljeni oko svoga duhovnika počinju se okupljati na molitvu u kapelici, gdje im je p. Kentenich često držao duhovne nagovore. U jednomu predavanju učenicima iznio je sljedeći plan:

»da našu Gospodaricu i Zapovjednicu potaknemo da ovdje na poseban način po-stavi svoje prijestolje, da dijeli svoja blaga i čini čudesa milosti. Vi slutite na što ja ci-ljam, htio bih rado učiniti ovo mjesto sveti-štem, mjestom milosti za našu kuću i za cijelu Njemačku provinciju – možda još i više od toga. Svi koji ovamo dolaze da bi molili tre-baju iskusiti Marijine divote i priznati: dobro je ovdje biti. Ovdje ćemo sagraditi sjenice. Ovdje treba biti naše omiljeno mjestaš-ce. Tako za nas ova kapelica treba postati kolijevkom svetosti. I ta će svetost našoj Majci činiti blagu prisilu i privlačiti je k nama do-lje...«

Ovo se predavanje smatra osnivanjem Schönstatta (tzv. Povelja o osnutku). Sklapa se savez s Majkom Božjom. Razlog svetišta Schönstatt nisu ni čuda ni viđenja, nego sa-vez, ugovor i velikodušno nastojanje oko kreposti. Marijina kongregacija toga doma za studij bila je nosilac toga saveza s Maj-kom Božjom. Pored zadatka da se posvete, da se ljudi odgoje, uvijek je postojala i apo-stolska usmjerenost. Iz te je kapelice trebala proizlaziti ćudoredna i vjerska obnova do-movine. Kasnije to glasi ovako: marijansko oblikovanje Kristova lika u svijetu polazeći iz Schönstatta.

U predavanju 18. listopada 1914. pozvao je p. Kentenich učenike da ispunjavanjem duž-nosti, žarkom molitvom i duhom žrtve pri-

vole Mariju da ondje postavi svoje prijestolje, da dijeli svoja blaga i da čini čudesa milosti.

Učenici su za vrijeme rata svojim načinom oduševili druge drugove za ovu svoju stvar i iz toga je kruga nakon 1919. godine nastao apostolski pokret iz Schönstatta.

Sljedećih godina djelo raste i osnivaju se ra-zne grupe: savez »Zajednica Marijinih sestara katoličkoga apostolata«, udruženje »Gospođa iz Schönstatta«, zajednica »Marijine braće«, zajednica Schönstattskih svećenika, »Obitelj-sko djelo« Schönstatta i drugi.

Od početka je schönstattsko djelo bilo vre-menu prilagođeno ostvarenje Pallottijeve ide-je. Izraslo iz Družbe, uvijek je promatrano u jedinstvu i povezanosti s njom, pa i od strane Crkve. No, tijekom godina dolaze prve poteš-koće: pokret teži za sve većom samostalnosti. Izgleda kao da se p. Kentenich drukčije izraža-vao pred različitim krugovima slušatelja: pred predstavnicima palotinske Družbe govorio je drukčije nego pred pripadnicima pokreta iz Schönstatta.

Schönstattska milosna kapelica

53


Nakon II. svjetskog rata izrasta u schönsta-ttskome pokretu sve više misao da Schönstatt treba shvatiti kao jednu »novu zajednicu«, a ne kao dio palotinaca. P. Kentenich više se ne promatra u ovisnosti o Družbi, nego sve više kao »otac i osnivač« Schönstatta4.

P. Kentenich piše generalu palotinaca Turowskomu da bi Družbu trebalo preobli-kovati u »duhu Schönstatta«, cijeli palotinski odgoj i strukturu Družbe trebalo bi nanovo preoblikovati po načelima Schönstatta i pre-dodžbama p. Kentenicha.

U pokretu se javljaju razne nepravilnosti glede štovanja osnivača p. Kentenicha te je, nakon vizitacije iz Rima, dekretom Sv. oficija p. Kentenich odvojen od schönstattskoga dje-la i živio je u Milwaukeeu.

4 Dok. str. 102–120/121.

Vodstvo schönstattskoga djela razvijalo je sve odbojniji stav i učinilo suradnju s palotin-cima od 1956. praktično nemogućom. Nakon što praktična suradnja s Družbom više nije bila moguća, pokret je sve više težio i za prav-nim odvajanjem te je 6. listopada 1964. dekre-tom Sv. Stolice schönstattsko djelo odijeljeno od palotinaca i dobilo vlastiti pravni položaj. Koncem 1965. p. Kentenich se na misteriozan način vratio iz Amerike. Slijede oštra suprot-stavljanja oko pravnih pozicija u Schönstattu. Neki su palotinci napustili Družbu i priklju-čili se pokretu. Te su godine na Sjevernonje-mačkoj palotinskoj provinciji ostavile težak ožiljak. Danas, nakon gotovo 50 godina od razdvajanja, suradnja i približavanje dostižu znatnije pomake.

55

Povijest hrvatskih palotinaca

Prvi pokušaji tridesetih godina

Početci pokušaja presađivanja Družbe u tkivo Crkve u Hrvata sežu u razdoblje izme-đu dva svjetska rata u 20. stoljeću, a vezani su uz provinciju Srca Isusova iz Friedberga u Njemačkoj5. Dana 25. listopada 1939. p. Erwin Helmle, SAC (1910.–1987.), po nalogu on-dašnjega provincijala Wilhelma Rahmache-ra, SAC (1883.–1964.), iz Friedberga odlazi u Beograd, glavni grad Kraljevine Jugoslavije, sa zadatkom da nađe područje djelovanja gdje bi se Družba katoličkoga apostolata (SAC) na poseban način mogla angažirati. Kako je bio švicarski državljanin, unatoč činjenici da je rat započeo 1. rujna 1939., nalazio se u nešto boljoj situaciji od njemačkih državljana. O važnosti ovoga pothvata govori i vrlo brz posjet gene-ralnoga rektora Družbe iz Rima, p. Adalberta Turowskoga, SAC, 3. studenog 1939. u pratnji p. Ansgara Fallera, SAC (1910.–1992.). (Nap. autora: Piscu ovih redaka je, za vrijeme bo-ravka u Rimu u razdoblju od 1981. do 1983. p. Faller vrlo rado zborio o svome putovanju i boravku u Beogradu.) U razgovoru između

5 Die seelsorgliche Lage der Deutschen in Jugoslawien von Fr. Bernhard Sieber SAC, Bericht einer jugoslawischen Studienreise.

p. Turowskoga i beogradskoga nadbiskupa, mons. Ujčića, zaključeno je da Družba može osnovati vlastiti konvikt (dječačko sjemeni-šte). U kolovozu 1940. otvara se malo dječačko sjemenište u Ulici Miloša Poćerca 21 na tre-ćemu katu. Zapravo je iznajmljen kat na koje-mu se nalazilo šest soba, kuhinja, kupaonica, a iznajmljen je i podrum. Imali su, najviše, 20 pitomaca, i to većinom iz Bačke i Banata, među kojima su bili i pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti. Budući da je bijesnio rat, bilo je to vrlo teško razdoblje. P. Hemle je napustio Beograd u jesen 1943. te je time ovaj projekt


Beograd

56

Palotinci

okončan neuspješno6. Iz te skupine pitoma-ca nijedan nije postao ni svećenik, a kamoli palotinac. Ratni je vihor jednostavno izbri-sao taj pionirski pothvat. Jedini uspjeh posti-gao je p. Bernhard Sieber, SAC (1913.–1993.). Za vrijeme svoga studijskog putovanja 1939. iz Beograda je putovao u Bačku u mjesto Filipsdorf (Filipovo); danas je to Bački Gračac. Tu je susreo dvojicu veselih dječaka koji su izrazili želju da postanu svećenicima. Bili su to p. Martin Juritsch, SAC (1928.–1999.), i p. Se-bastian Mueller, SAC (1928.–1991.), kojima se pridružio i p. Josef Milla, SAC, iz Tomašanaca, župa Gorjani, čiji su roditelji bili podrijetlom iz Filipova. Sva su trojica postali svećenici pa-lotinci, a p. Juritsch je postao i generalni rektor (1983.–1992.).

Kraj rata 1945. i blokovska podjela Europe donijeli su sa sobom nova zla. Na svim je stra-nama bilo važno preživjeti. Međusobna komu-nikacija ljudi unutar blokovske podjele bila je svedena tek na onu najnužniju. Tek tamo 60--ih godina dolazi do intenzivnijih kontakata. Tako i komunikacija s tadašnjom Jugoslavijom biva intenzivnija, a posebnu je ulogu u svemu odigrao turizam. Trojica palotinaca koji su bili inkardinirani u provinciju Srca Isusova u Friedbergu nisu zaboravili stari zavičaj. Rođeni brat p. Mille bio je župnik u Stuttgartu i vrlo je često dolazio u Jugoslaviju. P. Anton Zeller, SAC (1914.–2000.), tražio je sestre u ondašnjoj Jugoslaviji. P. Fehringer, SAC, i p. Klaus Walter, SAC, za vrijeme svoga boravka u Jugoslaviji posjetili su tadašnjega biskupa đakovačko-ga Bajerleina, razgovarajući s njime o stanju Crkve u Hrvata s posebnim naglaskom na sta-nje duhovnih zvanja. Za vrijeme ovoga posjeta upoznali su župnika, mons. Dragu Kolesara,

6 Meine Arbeit in Jugoslawien 1939–1943 von P. Erwin Helmle; u Rundbrief der Herz-Jesu-Provinz der Pallotti-ner, 2. svezak br. 4, siječanj 1947. Ovo je izvješće jedan od najdragocjenijih izvora o početcima Družbe u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. P. Helmle nakon bombardiranja Be-ograda, 6. travnja 1941., raspušta konvikt i živi pune dvije godine kao »vuk samotnjak«.

koji je bio župnik u Gundincima. Iz razgovora se zaključilo kako u ondašnjoj Jugoslaviji ima i previše zvanja te da su sjemeništa prepuna; činilo se kao da više nema mjesta za daljnje novačenje. Osim toga, i austrijska je regija pokušavala upravo iz tadašnje Jugoslavije za sebe naći pokoje zvanje. Pokušaji su se izja-lovili jer su primali uglavnom one kandidate koji su bili otpušteni iz raznih odgojnih usta-nova i kao takvi već su, u startu, bili osuđeni na neuspjeh.

Dolazak p. Joa de Branta

Na temelju prvih veza koje su bile uspostav-ljene u Jugoslaviji zanimanje za zvanja unutar provincije Srca Isusova iz Friedberga bivalo je sve veće. Godine 1962. p. Franz-Josef Volk, SAC (1910.–1985.), postaje provincijal, a vice-provincijal postaje p. Josef Milla, SAC. Apetiti za novim zvanjima rasli su iz dana u dan. Nova uprava provincije odlučila je opet započeti iznova. U tu svrhu u svibnju 1968. ponovno dolaze u tadašnju Jugoslaviju p. Dieter Speidel, SAC, i p. Jo de Brant (1939.–2002.). Namjera im je ponovno stupiti u vezu s mjerodavnim crkvenim vlastima te započeti presađivanje Družbe na hrvatsko tlo. S njih dvojicom dolazi i jedan Hrvat koji u Limburgu, kod naše braće, uči bravarski zanat. Ovoga puta odmah traže mlade kandidate koji su završili osnovnu školu (osmogodišnju) kako bi ih poslali u malo sje-menište. U početku se razmišljalo o tome da se pitomce pošalje u Hofstetten gdje bi se za njih osnovala posebna škola. No, ipak je prevladala opcija da ih se pošalje u Hersberg u Immensta-adu. U jesen, dakle, 1968. 21 kandidat odlazi u internat sv. Josipa u Hersbergu na Bodenskom jezeru dok su trojica iste godine ostala u Zagre-bu na Šalati u Dječačkome sjemeništu (među njima je i p. Mijo Šibonjić, SAC). Kandidati su bili većinom iz župa Ivankovo, Retkovci, Gundinci, Komletinci i Otok. S njima je iste jeseni otišao i župnik, vlč. Drago Kolesar iz Gundinaca, kako bi dečkima olakšao pro-

57


mjenu koja je nastala u njihovu životu. Za to vrijeme župom upravlja p. Jo de Brant, SAC. Povratkom vlč. Kolesara u župu p. Jo se, u studenome iste godine, upisuje na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu kako bi nau-čio hrvatski jezik. Boravi u Bogoslovnome sjemeništu na Kaptolu u Zagrebu i podučava bogoslove engleski, njemački i francuski jezik. Pitomci koji su u Hersbergu bivaju strpani u jedan razred, neovisno o funkcioniranju ško-le. Kao njihov voditelj tu je p. Dieter Speidel, SAC. Znanje njemačkoga jezika kod kandidata je bilo vrlo oskudno. Zato i ne čudi da je od njih 21 samo jedan (Josip Grubeša iz Ivanko-va) položio privatnu maturu, a drugi (Zvonko Pinjušić iz Ivankova) u Zagrebu državnu. No, nitko od njih nije postao palotinac.

Ivankovo i Gundinci

U spomenicu župe Ivankovo 1969. župnik je napisao: »U župi pomaže p. Jo de Brant, SAC, flamanski svećenik koji je donedavno bio mi-sionar u Indiji, a sada je poslan u našu zemlju da pripremi osnivanje palotinske zajednice u Hrvatskoj. P. Jo je učio hrvatski jezik na Sveuči-lištu u Zagrebu kroz jedan semestar i predavao

je engleski jezik na Teološkom fakultetu u Za-grebu7.« U ljeto 1971. p. Jo de Brant organizira ferijalni rad belgijske mladeži u župi Ivankovo. Od srpnja 1971. više radnih skupina iz Belgije dolazi u Ivankovo raditi na izgradnji vjeronauč-nih dvorana. P. Jo često mijenja ivankovačkoga župnika kada je ovaj, zbog obveza, odsutan. A u župnoj spomenici Ivankova tadašnji župnik, vlč. Ivan Šešo, na više mjesta spominje p. Joa de Branta kao velika dobrotvora ivankovačke župe. Još jedna velika povezanost Ivankova i palotinaca jest mlada misa p. Marina Pluma, prvoga hrvatskog palotinca, koja je bila 24. ožujka 1974. u Ivankovu. Početkom listopada 1974. Ivankovo, prvi put u povijesti župe, do-biva kapelana: p. Marina Pluma, SAC, koji vlč. Vladimiru Mikrutu pomaže u dušobrižništvu8. P. Jo de Brant je 1975. bio glavni organizator obnove krovišta i unutrašnjosti crkve sv. Ivana Krstitelja u Ivankovu9. P. Marin Plum, nakon trogodišnje kapelanske službe, u ljeto 1977. po-staje župnik u novoosnovanoj župi sv. Vinka Pallottija u Vinkovcima. Pastoralni rad paloti-naca u Ivankovu oduševio je mnoge mladiće koji su odlučili krenuti Pallottijevim stopama od kojih su trojica postali svećenici palotinci: p. Đuro Međed te braća p. Ilija i p. Vinko Sudar.

7 Spomenica župe Ivankovo, 1969.8 Spomenica župe Ivankovo, 1974.9 Spomenica župe Ivankovo, 1975.

P. Jo s majkom kod ivankovačkog župnika Vlade Mikruta, svibanj 1978.

Belgijski bauorden gradio je vjeronaučnu dvoranu u Ivankovu

58

Palotinci

Za vrijeme boravka u Gundincima i u Ivan-kovu kod Vinkovaca p. Jo svuda traži nove kandidate za sjemenište. Međutim, ovoga ih puta ne šalje u Njemačku već u Interdi-jecezansko sjemenište na Šalatu u Zagreb. Uprava provincije bavila se mišlju da u Hr-vatskoj otvori vlastito sjemenište. Zanimljivo je da su se spominjali Valpovo ili Osijek kao potencijalna mjesta za to sjemenište. Budući da je samo p. Jo bio na raspolaganju, od te se za-misli odustalo. Od velika broja sjemeništaraca kandidata koji su bili na Šalati samo su dvojica stigla do oltara: p. Mijo Šibonjić, SAC, i p. Jozo Ivić, SAC. Bogoslovi koji su bili otpušteni iz ve-likih sjemeništa javljali su se kao kandidati za novicijat u Družbi. Slalo ih se u Untermerzba-ch. Od svih njih samo je p. Marin Plum, SAC, slavio mladu misu 1974. u Marincima, župa Nuštar. Cijelo je to vrijeme p. Jo živio između Hersberga i Ivankova. Traži kandidate, stupa u vezu s gotovo svim župnicima u đakovačkoj biskupiji, pomaže im pri obnovi starih crkava, dvorana za vjeronauk, svjestan da iz župa dola-ze zvanja. Za daljnji je razvoj Družbe bila vrlo važna odluka Provincijalnoga kapitula u Eista-ettu 1974. gdje je zaključeno da budući hrvat-ski bogoslovi palotinci studiraju u domovini. Kao mjesto studija izabran je grad Zagreb. Kao razlozi koji idu u prilog takvoj odluci navedeno je da je njemačka teologija, ipak, »drukčija« od one u domovini, kao što je i situacija Crkve u Njemačkoj drukčija, zatim prednost studiranja s ostalim redovničkim i dijecezanskim kan-

didatima jer će kasnije, kao palotinci, trebati s njima surađivati; znatne su i razlike u život-nome standardu, običajima itd. Tako su te iste, 1974., godine stigla trojica bogoslova u grko-katoličko eparhijsko sjemenište na Gornjemu gradu u Zagrebu. Tu su stanovali, a predavanja su pohađali na Teološkome fakultetu. No, ni tu se nisu dobro snašli.

Kuća u Subotičkoj ulici

U jesen 1974. godine, kao pojačanje i desna ruka p. Jou de Brantu, SAC, dolazi p. Ladislav Kasstner, SAC. I on prvo upisuje tečaj hrvat-skoga jezika kako bi mogao nesmetano komu-nicirati. Stanuje u župnoj kući bl. Marka Kri-ževčanina na Selskoj cesti te preuzima brigu za naše bogoslove u eparhijskome sjemeništu i za sjemeništarce koji su na Šalati. Jednom u tjednu svi se okupljaju kod p. Ladislava, slave liturgiju i komuniciraju. Osjeća se potreba za vlastitom kućom ili nekim sličnim prostorom. Zato je p. Ladislav krenuo u potragu za od-

Do kraja života p. Jo je ostao povezan s Ivankovom

Ivankovo

59


govarajućim prostorom. Tadašnji nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić, zajedno sa župni-kom župe bl. Marka Križevčanina vlč. Franjom Jurakom, ponudio je filijalnu kapelu bl. Leo-polda Bogdana Mandića u Subotičkoj ulici 15 na Ljubljanici s prostorom za stanovanje. Tako smo 5. travnja 1975. dobili i kanonsku dozvolu utemeljenja vlastite kuće. Ugovor o najmu potpisan je na tri godine. Kuća u Subotičkoj toga ljeta malo je preuređena i prilagođena potrebama naših bogoslova. Prvi rektor bio je p. Ladislav Kasstner, SAC. U jesen 1975. na otvorenje je došao i p. Vinzenz Vollmer, SAC, koji je bio tadašnji savjetnik u provincijalnoj upravi i rektor u Hresbergu. Držao je bogoslovima duhovne vježbe. Nova akademska 1975./76. započela je sa šestoricom bogoslova od kojih su samo dvojica apsolvira-la novicijat. Od njih šestorice ostat će, konač-no, samo jedan: p. Đuro Međed, SAC, iz župe Ivankovo.

U veljači 1976. p. Ladislav Kasstner, SAC, napušta Zagreb, vraća se u Njemačku, odlazi u Freising za dušobrižnika u tamošnjoj bolnici. Na njegovo mjesto, za rektora kuće, dolazi iz Ivankova p. Jo de Brant. Da bi dobio dozvolu boravka u Jugoslaviji, p. Jo upisuje magisterij na Teološkome fakultetu u Zagrebu. Život u Subotičkoj 15, zajedno s narodom, nije se po-kazao najpovoljnijim za bogoslove. Osobito je ometan studij bogoslova dolaskom i odlaskom ljudi; zajednički je život bio nekako ukočen ili

opet ometan od strane ljudi koji su rado dola-zili i komunicirali s bogoslovima. Sve je više i više rasla svijest o kupnji nove kuće negdje u Zagrebu.

Osnivanje župe u Vinkovcima

Za jednu je zajednicu od presudne važno-sti i ekonomski čimbenik. Tako je došlo i do razmišljanja o preuzimanju župe u đakovačkoj biskupiji. P. provincijal, dr. Martin Juritsch, SAC, inzistirao je da to bude gradska župa, što se kasnije pokazalo kao pogodak u sridu. Biralo se između Osijeka i Vinkovaca. Prevla-dala je struja koja je favorizirala Vinkovce. Tako je 15. travnja 1977. đakovački biskup mons. Ćiril Kos utemeljio župu sv. Vinka Pallottija i povjerio je Družbi. Više o toj župi kasnije, u zasebnu poglavlju.

Petrovaradin i Srijemska Kamenica

Prvi redovnici koji su došli u Petrovaradin, nakon oslobađanja od Turaka, bili su isusov-ci 1693. Isusovci su u vremenu od 1701. do 1714. sagradili samostansku crkvu sv. Jurja, a rezidenciju nekoliko godina kasnije (od 1719. do 1734.). U samostanskoj je crkvi kršten i Josip Jelačić koji je kasnije postao hrvatski ban.

Palotinska kuća u Subotičkoj

Kao župni stan služila je trošna obiteljska kuća

60

Palotinci

Dokidanjem Družbe Isusove 1773. rezidencija i župna crkva prešli su u vlasništvo biskupije.

Za vrijeme studija u Innsbrucku p. Jerko Matoš, SAC, kao bivši đakovački bogoslov, vrlo je često kontaktirao s biskupom Ćirilom Kosom. Kao dobar poznavatelj povijesti vidio je u rezidenciji veliko kulturno dobro Hrvata koje propada. Rezidencija je bila zapuštena budući da gotovo dva stoljeća u nju nije ništa uloženo. Posljedica je bila da je izgledala kao velika ruševina. P. Matoš je toliko bio zagri-jan za Petrovaradin da je naposljetku upravi provincije rekao: »…ili idem u Petrovaradin ili napuštam Družbu…« Za jednu malu za-jednicu koja je bila još u povojima ovo je bio prevelik zalogaj, što će kasnija zbivanja i po-tvrditi. Pitanje koje se uvijek nametalo bilo je: čemu tako velika kuća za tako malu zajednicu? Samostanska je župa sv. Jurja brojila između

100 i 150 vjernika. P. provincijal, dr. Martin Juritsch, SAC, zajedno je sa svojim Vijećem zaključio da bi rezidencija mogla služiti kao mjesto okupljanja svećenika, redovnika, redov-nica, laika i mladih iz Srijema, Bačke, Banata i Slavonije i kako za početak treba obnoviti samo ono najnužnije za njezino funkcioniranje. Prvi radovi započeli su 27. lipnja 1979. pod vod-stvom p. Jerka Matoša, SAC, i fr. Franje Spajića, SAC. Prvo je na redu bio krov.

Između provincije i ordinarijata sklopljen je ugovor 1. siječnja 1980. po kojemu biskupija đakovačka predaje na upravljanje Družbi rezi-denciju i crkvu zajedno s čitavom imovinom in perpetuam i nutum S. Sedis. U travnju iste godine p. Jerko Matoš, SAC, imenovan je žu-pnim upraviteljem. Najveći događaj te 1980. godine bilo je svećeničko ređenje u crkvi sv. Jurja trojice palotinaca: p. Josipa Babajića, SAC (1954.–2007.), p. Mije Šibonjića, SAC, i p. Franje Spajića, SAC. S mnogo žrtve i odricanja p. Matoš je obnavljao rezidenciju. No, njegov karakter, a posebno tvrdoglava narav, doveli su ga do odluke da napusti Družbu. Nakon odla-ska p. Matoša, SAC, iz Petrovaradina i Družbe 1. lipnja 1983. za rektora rezidencije i župno-ga upravitelja imenovan je p. Mijo Šibonjić, SAC. Svim žarom srca svoga dao se na posao oko obnavljanja rezidencije i crkve sv. Jurja. Najprije je morao riješiti financijski kaos, koji mu je ostavio njegov prethodnik. Tijekom tri godine, do 1. studenog 1985., uspio je obnoviti

Samostan sv. Jurja palotinci su zatekli u ruševnu stanju

Obnova samostana sv. Jurja

61


i staviti u funkciju cijelu rezidenciju. Budući da je župa sv. Jurja u Petrovaradinu brojčano bila mala (100–150 vjernika), kao financijski izvor za uzdržavanje rezidencije Biskupski ordinarijat u Đakovu stavio je Družbi na ras-polaganje župu u Srijemskoj Kamenici koja je bila tek nekoliko kilometara udaljena od Petrovaradina. Prvi palotinac, upravitelj župe (imenovan 9. kolovoza 1981.), bio je p. Đuro Međed, SAC, a vikar p. Mijo Šibonjić, SAC. Posebno treba istaknuti rad p. Đure Međeda, SAC, s neokatekumenskim pokretom koji je bio prisutan kako u Novome Sadu, tako i u nekim župama na srijemskoj strani Dunava. Nakon p. Đure, koji biva imenovan rektorom i upraviteljem župe sv. Jurja u Petrovaradinu (1. studenog 1985.), u Srijemsku Kamenicu dola-zi, iz Vinkovaca, p. Marin Plum, SAC. P. Ma-rin stanuje u rezidenciji i svakoga dana odlazi u Srijemsku Kamenicu. P. Đuro nastavlja s ra-dovima na obnovi crkve sv. Jurja, a rezidencija polako postaje mjesto okupljanja kako za sve-ćenike, redovnike i redovnice, tako i za laike. Održavaju se redovite duhovne vježbe za svećenike koje drže poznati i iskusni teolozi poput dr. Tomislava Ivančića, dr. Alda Starića iz Zagreba te don Živka Kustića. Osim po-nuda za kler, razvija se i rad s mladima koji dolaze iz raznih krajeva: Vinkovaca (župa sv. Vinko Pallotti), Tordinaca, zatim iz Selenča u Bačkoj itd.

Dolaskom p. Josipa Babajića, SAC, organi-ziraju se redovite tjedne tribine u obliku vje-ronaučne kateheze za srednjoškolce i studente iz Novoga Sada. Sve su ove aktivnosti trajale do jeseni 1991. (do raspada bivše Jugoslavije). U svibnju 1991. (pokoljem u Borovu Selu) poči-nje Domovinski rat koji će jednostavno ugasiti sve aktivnosti. P. Babajić odlazi iz Petrovaradina u Njemačku, p. Spajić se u jesen 1991. više nije mogao vratiti u Petrovaradin tako da su ostali samo rektor p. Đuro Međed, SAC, i p. Marin Plum, SAC. Slom svih aktivnosti u Petrovara-dinu i Srijemskoj Kamenici dosegnut će svoj vrhunac u trenutku pogibije p. Đure Međeda u prometnoj nesreći 1992. Te iste godine zajed-nicu napušta i p. Marin Plum, SAC, koji odlazi u Austriju, u biskupiju Eisenstadt. Može se reći da smo zapravo iz Petrovaradina otišli 1992. Budući da je bilo vrijeme rata, nitko od pata-ra koji su bili na raspolaganju u delegaturi nije mogao ići u Petrovaradin i nastaviti tamo gdje je stao pokojni p. Đuro Međed, SAC. Stoga je do-govorom između provincijalne uprave, vodstva delegature i biskupskoga ordinarijata u Đakovu obnovljena rezidencija i župna crkva sv. Jurja u Petrovaradinu vraćena biskupiji. Tijekom dva-naest godina jedna je mala šačica ljudi uspjela ruševinu pretvoriti u pravu, istinsku rezidenciju i smatram da smo, kao zajednica, upravo tim pothvatom ostavili svoj neizbrisiv trag u Petro-varadinu i Srijemskoj Kamenici.

Pogled na crkvu i samostan s Petrovaradinske tvrđave

Svećeničko ređenje trojice palotinaca u Petrovaradinu

62

Palotinci

Kuća u Remetama i uspostava delegature

Vrlo važan događaj u povijesti delegature vezan je uz 11. siječanj 1978. Toga dana usta-novljena je Hrvatska delegatura. Dokument o osnivanju potpisali su p. dr. Martin Juritsch, SAC, provincijal, i p. Klemens Fischer, SAC, viceprovincijal. Dopisom biskupskoga ordi-narijata u Zagrebu od 8. srpnja 1978. dana je dozvola da zajednica može na teritoriju zagrebačke nadbiskupije kupiti kuću za svo-je potrebe. I zaista, naišli smo na kuću u Re-metskome kamenjaku 24 u Remetama te je 20. kolovoza 1978. potpisan kupoprodajni ugovor s vlasnikom Vladimirom Grgurićem. Odmah je počelo preseljenje iz Subotičke 15 na Ljubljanici. Kuća je predviđena kao sjedište delegature, dom za bogoslove i sjemeništarce, ako ih bude. U jesen 1978. na Remetskome kamenjaku 24 u Remetama nalazi se p. Jo de Brant, SAC, rektor, te trojica bogoslova: fr. Mijo Šibonjić, SAC, fr. Franjo Spajić, SAC, i fr. Jozo Ivić, SAC. Kuća u Remetama punih je 20 godina služila ne samo kao sjedište Hrvat-ske delegature palotinaca i dom za bogoslove, već je to bila kuća susreta mnogih palotinskih prijatelja i gostiju, mjesto prevođenja i izdava-nja knjiga, sklonište za izbjegle i prognane u ratu te karitativna ustanova. O tome detaljnije u poglavljima koja slijede.

Izdavačka djelatnost

Sveti je Vinko Pallotti već prije gotovo dvje-sto godina vidio prijeku potrebu za promi-canjem katoličkoga izdavaštva. Sa skupinom suradnika 1834. organizirao je prevođenje i ti-skanje arapske verzije »Vječnih maksima« sve-toga Alfonsa. Ubrzo je na stotine tisuća knjiga, letaka i brošura bilo tiskano i distribuirano u mnogim zemljama.

Slijedeći primjer svoga utemeljitelja, palo-tinci su već u prvim godinama djelovanja u Hrvatskoj pokrenuli izdavačku djelatnost. Krajem sedamdesetih i početkom osamdese-tih godina dvadesetog stoljeća na hrvatskome govornom području osjećao se velik nedosta-tak teološke literature. Mladi palotinci, patri i studenti teologije, marljivo su prevodili i pri-premali za tisak tekstove najeminentnijih teo-loga onoga vremena. Najviše je knjiga preveo palotinski kandidat Sead I. Muhamedagić, no kao prevoditelji uključili su se i mnogi drugi katolički intelektualci poput Marina Srakića, Ivana Šeše, Adalberta Rebića, Vjekoslava Baj-sića i mnogih drugih. Cilj je bio hrvatskim či-tateljima približiti katoličku teologiju i učiniti je popularnom među vjernicima. Knjige su tiskane kao džepna izdanja na papiru slabije kvalitete, što je uvelike snizilo troškove tiska pa je time pisana riječ bila dostupnija većemu broju čitatelja.

Od izdanja u palotinskoj nakladi ističe se niz knjiga pod nazivom »Teološke meditacije« u kojima se donose teološka promišljanja aktual-nih tema najizvrsnijih teologa onoga vremena: 1. Hans Küng: »Bog i patnja«, 1979.2. Duda – Kalajdžić: »Jesmo li sami na putu?«3. Heinz Zahrnt: »Potječe li Bog od čovjeka?«4. Kasper – Moltmann: »Krist da – Crkva ne?«,

1980.5. Hans Küng: »Sloboda u svijetu«6. Herbert Haag: »Bog i čovjek u psalmima«7. Josef Imbach: »Živjeti u strahu«8. Gotthold Hasenhütl: »Nepoznati Bog?«9. Pinchas Lapide: »Židovi i kršćani«10. Alojz Šuštar: »Sloboda savjesti«Kuća u Remetama

63


11. Alojz Šuštar: »Odgoj savjesti«, 1983.12. Tiemo Rainer Peters: »Smrti više neće biti«13. Jürgen Moltmann: »Tko je ‘čovjek’?«14. E. V. Barabanov: »Sudbina kršćanske kulture«15. John Wright: »Savjest i autoritet«16. Franz Bökle: »Umrijeti dostojno čovjeka«,

1985.Uz niz »Teološke meditacije«, namijenjen

zahtjevnijim čitateljima, valja spomenuti i niz »Knjiga – čestitka«, namijenjen širemu krugu čitatelja u kojemu su objavljena djela manjega opsega i zahtjevnosti. »Knjiga – čestitka«, kao što sam naziv kaže, jest manja knjiga u obliku čestitke. Iz podužega niza »Knjiga – čestitka« ističemo nekoliko djela: C. S. Lewis: »Pisma starijeg đavla mlađem«; Herbert Geisler: »Vin-ko Pallotti – Rimski apostol«; Karl Rahner: »O svagdašnjim stvarima« i Ivan Golub: »Ususret dolasku«.

Krajem osamdesetih usporava se tempo iz-davanja novih knjiga, a početkom Domovin-skoga rata palotinsko se izdavaštvo potpuno

gasi. U kući na Remetskome kamenjaku u Zagrebu počinje novi vid djelovanja – karita-tivna skrb za prognanike i izbjeglice.

Humanitarna pomoć u ratnim godinama

U rujnu 1991. zbog žestokih artiljerijskih napada na Vinkovce mnogi građani bježe pre-ma zapadu. Dobar dio Vinkovčana dolazi u Zagreb, a naša je kuća u Remetskome kame-njaku već nakon prvoga dana napada bila puna izbjeglica. Ponekad je u kući bilo i do 40 lju-di. Neki su od njih išli po pomoć u Caritas i u Crveni križ, no vraćali su se s polupraznim vre-ćicama. Tada su palotinci uvidjeli da se moraju karitativno angažirati kako bi pomogli izbje-glicama i prognanicima. Počeli su organizirati prikupljanje i raspodjelu humanitarne pomoći.

»Naš je cilj potaknuti što više ljudi da čine dobro. Radimo po sistemu multiplikatora, i to

Nakladnička djelatnost

64

Palotinci

jako dobro funkcionira«, jednom je prilikom rekao p. Jo de Brant, rektor kuće palotinaca u Remetama.

P. Jo de Brant, p. Franjo Sapjić i Đuro Ivić (brat p. Joze), zajedno s četiri zaposlenice Caritasa i tridesetak volontera, organizirali su dovoz, istovar i podjelu hrane, odjeće i kućnih potrepština za najugroženije.

Zahvaljujući poznanstvima koja je p. Jo ste-kao u djetinjstvu i za vrijeme studija u Belgiji, Njemačkoj i Švicarskoj, bilo je moguće orga-nizirati vjernike i ljude dobre volje iz tih ze-malja da prikupljaju hranu, odjeću i novac. Pomoć je stizala iz naših palotinskih zajednica u Njemačkoj i Austriji. U studenome 1992., na upit koliko je pomoći do tada stiglo u Caritas Druž-be katoličkoga apostolata, p. Jo je odgovorio: »Ne znam koliko je šlepera do sada stiglo jer sam kod 50. prestao brojati. Znam da je preko 100 šlepera stiglo izravno iz Belgije od flamansko- hrvatskog prijateljstva.«

Zahvaljujući prijateljima p. Joa, ovaj je projekt imao podupiratelje u belgijskome parlamentu i belgijskome tisku.

S vremenom je rastao broj kamiona koji su dovozili hranu i odjeću u Remetski ka-menjak 24, ali i broj potrebitih koji su u re-dovima čekali pomoć. Uska prilazna ulica i neadekvatne prostorije primorale su nas da nađemo primjereniji prostor. Palotinski je Caritas dobio od Područnoga ureda Maksimir staru napuštenu pekaru u Mandovićevoj ulici 3. U to je vrijeme Caritas dnevno opskrbljivao

hranom oko 800 obitelji, što je značilo petnae-stak tona podijeljene hrane dnevno. U izvještaju vodstva provincije za 1993. p. Jo piše da je te go-dine za kupnju hrane na račun Caritasa iz ino-zemstva stiglo više od dva milijuna njemačkih maraka, da je stiglo hrane u vrijednosti preko šest milijuna njemačkih maraka, a ukupna vri-jednost podijeljene odjeće, namještaja i hrane procjenjivala se na stotinjak milijuna maraka10.

Iz prostora u Mandovićevoj ulici smo, nakon nekoga vremena, morali hitno izaći. Intenzivno se pregovaralo s gradom oko novoga prosto-ra, no ni nakon 40 pregovora ploda nije bilo. Bili smo primorani sami iznajmiti prostor koji smo našli na adresi Fakultetsko dobro 6. U kolo-vozu 1994., po savjetu poglavara, prestaje podje-la hrane i odjeće u našemu Caritasu, no i dalje palotinci organiziraju sakupljanje i slanje hrane i odjeće u ona mjesta u kojima je to bilo potrebno.

Karitativna je aktivnost palotinaca u Zagrebu trajala do 1995. kada je zbog smanjenja broja izbjeglica i prognanih, po odluci poglavara iz Njemačke, ova djelatnost obustavljena. P. Jo de Brant, upravitelj Caritasa, odlazi na službu žu-pnika u Vinkovce.

Jozo Ivić i Vinko Sudar

10 Rundbrief 1993., str. 337–339.

Caritas Zagreb

P. Jo organizira podjelu hrane

65

Župa Vinkovci

Povijest župe

Rastom broja stanovnika u Vinkovcima se sve više postavljalo pitanje osnivanja novih župa. Ta potreba osnivanja novih župa uvijek se iznova nametala zbog neprestana širenja grada. Zahtijevala je promišljanja na koji na-čin i gdje je najpotrebnije osnivanje župa da se dostatno udovolji duhovnim potrebama vjernika. Nakon osnivanja župa sv. Nikole biskupa (1967.) i Bezgrješnoga Srca Mariji-na (1971.) pastoralne potrebe još uvijek nisu bile zadovoljene pa se pristupilo osnivanju i četvrte župe u Vinkovcima koja se prostire dijelom grada južno od Bosuta. Župa sv. Vinka Pallottija dekretom biskupa Ćirila Kosa osnovana je 15. travnja 1977.

Nakon izdavanja dekreta odmah se poči-nje tražiti kuća koja bi služila za pastoralne potrebe do izgradnje crkve i pastoralnoga centra. Između više različitih opcija kao najbolja pokazala se kuća s okućnicom u Ulici maršala Tita 69 (H. D. Genschera). Uz tu trošnu kuću u dvorištu nalazila se i kamionska garaža. Nakon nekoliko mjeseci adaptiranja i preuređenja kuća je bila spre-mna za stanovanje svećenika i održavanje vjeronauka, a kamionska je garaža pretvo-rena u kapelicu.

Blagoslovom kapelice 28. svibnja 1978. zapo-činje redovit župni pastoral. Župljani su pola-ko počeli dolaziti i upoznavati se. Među prvim obiteljima koje su nam se pridružile bile su Kelave, Mesići, Rajkovići, Boškovići, Previšići, Tustonjići, Šlezakovi, Vidinovići...

Godine 1980. osniva se veliki župni zbor koji vodi s. Hijacinta Hoblaj. Prvi broj župnoga lista izišao je 28. studenog 1982. Bio je to listić na

Župa Vinkovci

Župna crkva sv. Vinka Pallottija

66

Palotinci

dvije stranice umnožen ciklostilom. Sastojao se od uvodne riječi, izvješća s roditeljskih sa-stanaka, rasporeda liturgijskih događanja, ru-brike mladih, rubrike starih, a donosio je i no-vosti iz župe. Naziv župnoga lista je »Vinko«.

Godine 1983. dolazi mladi i ambiciozni ka-pelan p. Jozo Ivić, SAC, s poslijediplomskoga studija u Rimu te pokreće i vodi biblijsku sku-pinu, vjeronauk za mlade i instrukcije stranih jezika: talijanskoga, francuskoga, njemačkoga i engleskoga.

Pastoralne aktivnosti napreduju zadivljuju-ćom brzinom i velikim uspjehom, ali, na ža-lost, tim tempom ne napreduje gradnja crkve i samostana. Nakon mnogo peripetija i godina borbe s komunističkom birokracijom konač-no je 5. veljače 1985. Komitet za urbanizam i komunalne djelatnosti izdao građevinsku do-

zvolu za crkvu. Mjesec dana kasnije potpisan je ugovor o gradnji između župe sv. Vinko Pallotti i IGP »Graditelj«, a 10. travnja 1985. započinje gradnja crkve prema projektu arhi-tekta Srećka Lovrinčevića. Za Božić 1986. u ne-tom dovršenoj crkvi na misi polnoćki okupilo se veliko mnoštvo vjernika. Ubrzo je završena i gradnja samostana koji je useljen 1987. Crkvu je posvetio biskup Ćiril Kos 24. rujna 1989.

Kamionska garaža preuređena u kapelicu

Župni stan i vjeronaučne dvorane

Zbor mladih

Blagoslov crkve

67

Župa Vinkovci

Župa je u Domovinskome ratu pretrpjela više oštećenja. Dana 15. rujna 1991. topovska granata pogodila je s istočne strane našu crkvu. U noći 15. travnja 1992. Srbi su, iz sela Mirkovci, gađajući crkvu, pogodili obiteljsku kuću susje-da Jerka Grubišića s tri rakete »orkan«. Jedna je tenkovska granata pogodila toranj crkve.

Po završetku rata crkva je obnovljena, a umjetničko uređenje crkve izrađuje župlja-nin g. Branko Bazina. Okoliš crkve godinama se pomno uređuje pa je 2003. u sklopu akcije »Zeleni cvijet« Ministarstva turizma našoj župi dodijeljena diploma sa srebrnim znakom za najuređeniju župu i župni dvor.

Vinko Sudar

Župnici, kapelani, časne sestre i sakristani

Župnici:

• p. Marin Plum, SAC, od početka do 15. 11. 1984.

• p. Jozo Ivić, SAC, od 15. 11. 1984. do 28. 8. 1995.

• p. Franjo Spajić, SAC, od 28. 8. 1995. do 28. 1. 1996.

• p. Jo de Brant, SAC, od 28. 1. 1996. do 1. 8. 2000.

• p. Ilija Sudar, SAC, od 1. 8. 2000.

Kapelani:

• p. Đuro Međed, SAC, od 9. 9. 1979. do 1. 8. 1981.

• p. Franjo Spajić, SAC, od 1. 8. 1981. do 23. 5. 1983.


• p. Mijo Šibonjić, SAC, od 15. 11. 1984. do 28. 8. 1995.

• p. Ilija Sudar, SAC, od 1. 7. 1996. do 1. 8. 2000.


• p. Željako Lemaić, SAC, od 1. 5. 2004.• p. Vinko Sudar, SAC, od 1. 9. 2008 do

30. 6. 2009.

Časne sestre:

• s. Robertina Zorić, od 10. 9. 1977. do 1. 10. 1980.

• s. Hijacinta Hoblaj, od 1. 10. 1980. do 16. 9. 1984.

• s. Bernardeta Mihaljević, od 16. 9. 1984. do 10. 9. 1995.

• s. Jelena Kovačević, od 10. 9. 1995. do 1. 9. 2000.

• s. Deodata Kočonda, od 1. 9. 2000. do 1. 9. 2001.

• s. Karolina Pitinac, od 1. 9. 2005. do 1. 9. 2006.

• s. Monika Hančić, od 1. 9. 2008.

Sakristani:

• g. Ilija Tomašević, od 1978. do 20. 9. 1998.• g. Mato Čeko, od 20. 9. 1998. do 2. 3. 2007.• g. Miroslav Puharić, od 2. 3. 2007.

Okoliš crkve

68

Palotinci

Zborovi i bendovi

Zbor mladih

Zbor mladih osnovao je p. Ilija Sudar 1997. Prvi je put uljepšao svetu misu na uskrsnoj večernjoj misi. U to je vrijeme zbor vodila s. Jelena. Te se uskrsne nedjelje zbor sastojao od nekoliko pjevačica, među kojima su bile legendarne Kristina i Mirela Ančić. Klavijatu-re (synthesizer) je tada svirala s. Jelena, a zbor je imao i dvije akustične gitare koje su svirali Mario Pajić i Dražen Valentak. Zboru se, na na-govor s. Jelene, priključio i autor ovoga teksta. Tijekom te godine broj pjevačica se povećavao da bi, konačno, dobio dovoljan broj članica. Uz konstantne izmjene pjevačica i u instru-mentalnome je dijelu bilo nekih manjih pro-mjena u smislu promjene svirača gitara te broja gitara, kao i kratkotrajnih priključenja nekih drugih instrumenata (flauta i tambura). Međutim, ono što je revolucioniralo zbor mla-dih bilo je uvođenje bubnjeva 1999. koje je svirao

Dražen Valentak. Bubnjevi su dali zboru jedan sasvim drugi izgled i zvuk te su, na neki način, olakšali posao ostalim sviračima. Godine 2000. s. Jelena odlazi iz župe, a vodstvo zbora preuzi-ma s. Deodata. Sljedeće godine vodstvo zbora preuzima Darko Domaćinović, profesor glaz-bene kulture. Godine 2002. bubnjeve preuzima Hrvoje Bujadinović, a dolaze i Antun Šuma-novac i Ivan Bekavac koji sviraju električnu, odnosno bas gitaru. Nešto kasnije pridružuje se i Emil Tustanovski. Darko Domaćinović po-četkom 2005. prepušta položaj voditelja zbora Draganu Trajeru, a on ga, više nego rado, pre-pušta Hrvoju Bujadinoviću u travnju iste godi-ne. Gitaristi koji su sudjelovali u radu zbora bili su Zvonko Valentak, Damir Marošević, Mirja-na Pajić, Ivan Bundić, Danijel Mandić, Katari-na Romić i Miljenko Rimac. Godine 2007. zbor dobiva dvije violine koje sviraju Žaneta Stević i Martina Huntić.

Zbor trenutno vodi Hrvoje Bujadinović, koji je ujedno i bubnjar. On, dakle, saziva i vodi probe, organizira gostovanja u drugim župama

Zbor mladih župe sv. Vinka Pallottija, Božić 2008.

69

Župa Vinkovci

te potiče na učenje novih pjesama. Pri tome je otvoren, ali ne i vezan prijedlozima članova zbora. Hrvoje se, ujedno, brine za održavanje reda na probama te motivira pjevačice.

Unatoč hijerarhijski najvišemu položaju u zboru, Hrvoje je primjer za poniznost i služe-nje. Svake nedjelje poslije podne sam sastav-lja čitav sustav razglasa za misu (mikrofone, zvučnike, instrumente), a i posprema ih nakon mise, najvećim dijelom sam.

Njegov second-in-command je Dragan pl. Trajer koji još od 1997. svira klavijaturu te u zboru nosi titulu »umjetničkoga voditelja«, koju mu je dodijelio Hrvoje. Osim primarne uloge pritiskanja crnih i bijelih tipki, dužnosti su mu i učenje zbora novim pjesmama, upjeva-vanje zbora te zapisivanje teksta i nota pjesama za koje zbor ne uspije nabaviti note.

Estetski najbolji dio zbora čine pjevačice koje se dijele na sopran i alt. Broj pjevačica alta veći je od broja pjevačica soprana. Zanimljivo je da je nekoć bilo obratno. Do pojave s. Deo-date pojam muških članova zbora bio je posve nepoznat. U njezino doba zbor je brojio najviše muških glasova. Iako je zbor otvoren primanju muških glasova, na žalost već godinama nema zainteresiranih. Tijekom povijesti zbora bilo je nekoliko solista. Trenutno solira Ivana Zovak.

Količina samopouzdanja pjevačica defi-nitivno ovisi o njihovu brojčanome stanju. Broj pjevačica na misi utječe na glasnoću, smje-lost pjevačica te općenitu kvalitetu pjevanja. Od osnutka zbora anđeoske glasove pjevačica pojačavali su mikrofoni, ali je njihova važnost 2001. smanjena, a 2002. su ukinuti. Nepostoja-nje mikrofona imalo je za posljedicu pojačanu konverzaciju među pjevačicama tijekom mise. Stoga Hrvoje Bujadinović ponovno uvodi mi-krofone i time masakrira zborsku konverzaciju tijekom mise.

Instrumentalni se dio sastoji od (navedeno abecednim redom kako bi se izbjegla sugestija važnosti): bubnjeva, gitara, klavijature (synthe-sizera) i violina.

Primarna je uloga svirača da pomognu pje-vačicama prilikom pjevanja. No, uloga instru-

menata nije samo u pomaganju vokalnome di-jelu, nego i u davanju ljepote zboru kao cjelini. Činjenica da pjevačice dobro čuju instrumente presudna je za preciznost, ali i potpuniji zvuk pjevanja.

Legendarni synthesizer Roland E-38, koji je u upotrebi od osnutka zbora do 2002., na misama je svirao zvukom crkvenih orgulja. U lipnju iste godine uvodi se zvuk klavira. Na tu su odluku dosta utjecale pjevačice, manje-više, dobronamjernim komentarima. Osobno sam bio pomalo neodlučan u pro-vođenju te odluke jer se zbog kratkotrajnosti zvuka klavira tražila promjena načina pratnje glavne melodije koja je trebala biti dinamični-ja. Zanimljivo je da se kasnije pokazalo kako je ta promjena instrumenta u suprotnosti sa zakonom o crkvenoj glazbi s početka prošloga stoljeća koji je još uvijek na snazi. Novi je syn-thesizer nabavljen 2006. Trenutno svira kom-binacijom zvuka klavira i gudača u pozadini.

Proba zbora započinje subotom u 16.30, i to molitvom koju priprema Vlatka Markić. Vodi se evidencija dolaska na probe. Na probi se uglavnom uče nove pjesme i obvezno se pje-vaju pjesme za nedjeljnu misu. Sastavlja se po-pis pjesama. Note se nabavljaju iz pjesmarica ili Dragan zapisuje note i riječi slušajući audio snimku neke pjesme (posebno to čini prilikom priprema za božićni nastup).

Zbor ima dodatnu probu pola sata prije ne-djeljne svete mise.

Zbor mladih u Međugorju 2006.

70

Palotinci

Tijekom pjesme i između pjesama komuni-kacija između instrumentalnoga i vokalnoga dijela odvija se pomoću, manje-više, poželj-nih i diskretnih radnji kao što su pokazivanje broja kitica pomoću prstiju (u slučaju broja tri izbjegavaju se prva tri prsta), davanje znaka za ponavljanje ili prestanak pjesme, tiho dovi-kivanje, čak se koriste i izrazi lica. Potonje se posebno odnosi na kvalitetu izvedbe, a tiče se i vokalnoga i instrumentalnoga dijela s napo-menom da svirači uživaju određenu nedodir-ljivost, a koja se sastoji u nedopustivosti nega-tivnih kritika od strane pjevačica.

Zbog nedovoljna ili čak nepostojećega po-znavanja glazbene teorije većine pjevačica često se moraju oslanjati na moje pokušaje da im prenesem kada trebaju »upasti«. U slučaju da tehnička zahtjevnost pjesme nadilazi gla-sovne sposobnosti pjevačica (a to je u posljed-nje vrijeme redovito), u smislu visine tonova, pjesma se »spušta« tako da ja na synthesize-ru aktiviram transpozer, i to za stupanj niže. Ta procedura zahtijeva adaptaciju gitara koje se moraju prilagoditi klavijaturi. U suprotno-mu dolazi do katastrofalne kakofonije. Drugi način prilagodbe gitara jest transponiranje pje-sme od strane gitarista on the fly, što zna biti nezgodno. U posljednje su vrijeme sve pjesme transponirane, samo neke od njih izvode se u tonalitetu u kojemu su napisane. To nisu tražile samo pjevačice nego i puk na misi kojemu je većina pjesama previsoka za pjevanje.

Neke od pjesama bubnjevi i gitare ne izvode zbog slobodna i nepravilna ritma ili zbog ne-prikladnosti pratnje. Također, za vrijeme ko-rizme bubnjevi, gitare i violine šute.

Voditeljima na probama pomaže Dinka Fi-lipov. Za pripremu folija koje se projiciraju preko grafoskopa brine se Martina Tomašević.

Zbor mladih već deset godina uljepšava slav-ljenje nedjeljne večernje euharistije. Dvaput je inspirirao autora teksta da se likovno izrazi na njegovu temu (i račun). On privlači ne samo mlade nego i mnoge starije župljane. Dolaze, također, ljudi iz drugih župa. Postojanje zbo-ra mladih pruža priliku mladima da iskoriste

i unaprijede svoje darove i talente te im pruža priliku da služe Bogu. Kao što jedan moj likov-ni prikaz zbora kazuje, nije potrebna osobita nadarenost za sudjelovanje u našemu zboru. Zato pozivam što više mladih: dođite, priklju-čite se i slavite Gospodina glazbom!

Dragan Trajer

Dječji zbor župe sv. Vinka Pallottija

Iako su članovi dječjega zbora vrlo mla-di, ipak je dječji zbor najstariji zbor u župi. Oni stariji će se sjetiti da su časne sestre od-mah po osnutku župe osnovale i vodile dječji zbor. Ovaj zbor već godinama čini dječju misu bogatijom i djeca se lijepo osjećaju kada mogu sama pjevati i kada im misa nije »dosadna« i nerazumljiva.

Dječji zbor čine djevojčice i dječaci osnovne škole. Naravno, među članovima našega zbora ima onih koji su itekako talentirani za pjevanje, a ima i onih koji moraju mnogo truda i napo-ra uložiti da njihovo pjevanje bude što ljepše i točnije. Međutim, dragomu Isusu sigurno nije važno je li svaka nota najbolje izvedena, je li svaka pjesma bila vrhunski otpjevana. Isusu je najvažnije da naše srce pjeva i kliče: »Aleluja!«, »Hosana!«, »Blagoslovljen!«.

Dječji zbor župe sv. Vinka Pallottija, Božić 2008.

71

Župa Vinkovci

Prvotni zadatak maloga dječjeg zbora, kao uostalom i svih crkvenih zborova, jest pred-voditi pjevanje kod nedjeljne svete mise. Osim toga, zbor često sudjeluje na susretima dječjih zborova Đakovačko-osječke nadbisku-pije. Tako smo od početka redovito sudjelovali na Zlatnoj harfi. Instrumentalna pratnja zbo-ra trenutno su samo orgulje na kojima sviraju Silvija Kasić i Karla Kelava.

Probe zbora su subotom u 14.00 sati. Djeca pjevaju na nedjeljnoj misi u 11.30.

Voditeljice zbora: Silvija Kasić i Silvija Mikulić.

Vinko Sudar

Mješoviti zbor župe sv. Vinka Pallottija

Osnivanjem župe sv. Vinka Pallottija za ži-telje ovoga kraja, a pogotovo za nas vjernike, nastaje novo razdoblje. Sve treba početi ispo-četka. Postoji jednostavna skromna kuća za žu-pnika p. Marina Pluma uz još neke prostorije. Kapelica za bogoslužje uređuje se preu-ređenjem jedne stare kamionske garaže. Ljudi pomažu svim srcem. Završetkom kapeli-ce i početkom prvoga bogoslužja započinje se pjesmom slaviti Boga. Župa dobiva prvu časnu sestru družbe Sv. križa, s. Robertinu. U početku smo pjevali bez sviranja jer nismo imali na čemu svirati. Uglavnom je to bilo pučko pjeva-nje, a uz sestru su bila okupljena djeca, mladi i oni ne baš tako mladi.

Dolaskom s. Hijacinte 1980. nastaje prvi mje-šoviti zbor pod nazivom Zbor sv. Vinka Pallotti-ja. Dobili smo harmonij, svakako ne novi, ali veselju nije bilo kraja. Polako smo se skupili u lijepu broju. Zbor je bio jedan, a članovi razli-čite dobi. U tome razumijevanju i skromnosti postali smo jedna duša i jedno srce. S. Hija-cinta bila je duša župe, u potpunosti predana svima. Pjevali smo dvoglasno, a na probe se dolazilo redovito. Zbor je postajao sve upjeva-niji, brojniji i bolji. Sve je više vjernika dolazi-lo na nedjeljnu misu tako da je mala kapelica često bila pretijesna. Dolazi travanj 1985. kada započinje gradnja nove crkve. Članovima zbo-ra iskazana je velika čast time što su njihova imena bila zapisana u povelju koja je polože-na u temelje nove crkve. Blagopokojni biskup Ćiril Kos, koji je došao blagosloviti kamen te-meljac i položiti povelju, još nas je više ohrabrio.

Odlazak voditeljice s. Hijacinte bio je više nego bolan; novu sestru Bernardetu dočekali smo s kiselim osmijehom, ali »ljubav« je bila obostrana. No, već nakon nekoliko dana pri-hvatili smo i zavoljeli novu voditeljicu zbora s. Bernardetu, koja je obrazovana za zborovođu, a povrh toga se ističe jednostavnošću i skro-mnošću. S. Bernardeta je imala vrlo prisan od-nos sa župljanima i njezini posjeti obiteljima rezultirali su povećanjem članova zbora.

Članovi zbora se mijenjaju, jedni odla-ze, drugi dolaze, dolaze i nove časne sestre. Dolaskom sestre Branke zbor napreduje i dobi-Mješoviti zbor u Salzburgu 2006.

Mješoviti zbor župe sv. Vinka Pallottija, Božić 2007.

72

Palotinci

va pojačanje u orguljašici dr. Verici Gačić. Ve-lik zalet zboru dala je posveta crkve i preselje-nje u nove župne prostorije. No, ubrzo nakon toga dolazi rat. Zbor se osipa, grad je pust, tek nekolicina ostaje braniti grad, malo stado uz kapelana p. Miju Šibonjića okuplja se na bogo-služje i molitvu u prostorijama župne kuće. Sve nas je pogodila smrt Ivana Mišića, dugogodiš-njega člana zbora, koji je ubijen na Ovčari kod Vukovara. Nakon rata zbor se teško obnavlja, nema više onoga poleta, elana, živosti… Dolazi s. Ana koja daje sve od sebe, ali obnova zbora ide jako sporo i mučno.

Godine 1995. dolazi novi župnik, p. Jo de Brant, te nova voditeljica zbora s. Jelena. U župi se osjeća nov zalet, zbor raste, vježba i napreduje.

Danica Kvas i Dragan Trajer

Bend »Marijine zvijezde«

Početkom 2004. u župi sv. Vinka Pallottija u Vinkovcima, na poticaj p. Željka Lemajića (koji je predložio da Prijatelji presvetoga ol-tarskog sakramenta svakoga četvrtka imaju klanjanje za svećenička i redovnička zvanja), okupila se grupica osoba koja je to s ljubavlju prihvatila i počela vježbati. Skupina je brojila šest članova: Damir Marošević, Vladimir Kr-stić, Dragan Trajer, Marija Šarić, Ivana Doma-ćinović i Ljiljana Ulman.

Na svetim misama i klanjanjima Isusu u pre-svetome oltarskom sakramentu glazbom su i pjesmom, uz višeglasno pjevanje, poticali lju-de na dublje razmišljanje o rastu u duhovno-sti, ljubavi i molitvi za svećenike. Pripremali su i dočeke nove godine u duhovnome i me-ditativnome ozračju klanjanja uz pjesmu i glazbu koji su odisali duhom radosti i mira s Isusom i Marijom.

Nakon dvije godine došlo je do promjene sastava u grupi. Osim klanjanja četvrtkom, uvedena je i prva subota u čast Bezgrješnome Srcu Marijinu.

Novi sastav grupe činili su: Pamela Štefec, Neven Jurčić, Dubravka Kelić, Branka Štefec, Ljiljana Ulman i Tena Uzelac, koja je obogatila snimanje CD-a sviranjem violine.

Grupa započinje svoj rad početkom 2006. i uzima ime VIS »Marijine zvijezde«.

Žele djelovati aktivnije pa se odlučuju na sviranje i pjevanje i u drugim župama u koje bivaju pozivani ili se osobno najavljuju kao gosti. Neke od njih bile su: župa sv. Jakova u Međugorju, crkva Gospe od Brze Pomoći u Slavonskome Brodu, crkva sv. Antuna Pado-vanskoga u Otoku, crkva sv. Ćirila i Metoda u Vinkovcima, crkva Presvetoga Srca Isusova u Vinkovcima, crkva sv. Arkanđela Mihaela u Cerni, crkva sv. Andrije u Andrijevcima, crkva sv. Ilije Proroka u Velikoj Kopanici, cr-kva sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima, cr-kva sv. Ivana Krstitelja u Ivankovu, crkva Srca Marijina u Vinkovačkome Novom Selu i druge.

Uslijedili su pozivi za sviranje i pjevanje na vjenčanjima, kojima se ansambl rado odazi-vao.

Nizale su se sv. mise, klanjanja i vjenčanja koja je VIS »Marijine zvijezde« animirao svo-jom pjesmom i glazbom.

Posebno treba izdvojiti nastupe u Međugor-ju u listopadu 2006. i u srpnju 2007. na kojima su zahvaljivali Gospi za sve milosti koje su po njezinu zagovoru zadobili.

Izdvaja se i nastup u Hotelu »Slavonija« u Vin-kovcima u organizaciji građanskoga društva

»Marijine zvijezde«

73

Župa Vinkovci

»Moji Vinkovci« pod nazivom »Uskrsno srce – Uskrsnom pjesmom za nezbrinutu djecu«, koji je održan 15. travnja 2007.

Ljiljana Ulman

Bend »Panika u avionu«

Bio je rujan 2007. Sjedila sam u student-skoj kantini Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu kada mi je prišao p. Vinko s plakatom koji je najavljivao njegovo skoro đakonsko ređenje u Zaprešiću. »Približilo ti se?« prokomentirala sam, oboje smo se na-smijali i nastavili razgovarati o njegovu pozi-vu, đakonskome, a onda i svećeničkome ređe-nju. Usred priče Vinku je sinula ideja kako bi bilo dobro da se nas nekoliko župljana okupi, osnuje bend i svira na njegovoj mladoj misi.

Ideja uopće nije bila loša, a imali smo i ljude za sviranje svih potrebnih instrumenata.

Mario, kojega sam prvog nazvala, odmah je pristao te predložio da on dovede svoga pri-jatelja basistu Tomislava koji jedini nije bio iz naše župe već iz župe sv. Ćirila i Metoda.

U siječnju 2008. bend, tada još bez imena, održao je svoju prvu probu. S malim izmje-nama određenih članova svoju stalnu postavu dobili smo krajem veljače:• Mario Pajić, akustična gitara, vokal• Tomislav Jovanić, bas gitara• Emil Tustanovski, električna gitara• Hrvoje Bujadinović, bubnjevi• Silvija Kasić, klavijature• Tomislava Radić, vokal.

Kako je vrijeme teklo, a i probe postajale sve konstruktivnije, broj pjesama je rastao.

Bilo je lakših i težih trenutaka, previ-sokih i predubokih dionica, ali nas je sve tješio Mario kada bi u mikrofon zagrmio: »Nemojte samo stvarati paniku u ovom avionu!« (s neizbježnim dalmatinskim nagla-skom).

Mjesta panici nije bilo, ali smo mi odabrali svoje ime – »Panika u avionu«.

Vrijeme je postajalo sve toplije, mjesec lipanj se opasno približavao, a Đurina je dvorana ne-rijetko bila mjesto okupljanja nekolicine najva-trenijih obožavatelja »Panike« i malih sponta-nih koncerata.

Konačno je osvanuo 8. lipanj, dan mla-de mise p. Vinka Sudara, kada smo probili led pjesmom »Odlučio sam slijediti Krista«. Uslijedio je set duhovnih, zatim zabavnih pje-sama, a bodrilo nas je oko 1000 uzvanika.

Nakon mlade mise bend PUA nastavio je sa svojim okupljanjem i uvježbavanjem no-vih pjesama. Svirali smo na imendan našega župnika, p. Ilije Sudara, na susretu zajednice »Vjera i svjetlo«.

Okupljamo se svaka dva tjedna, uvježbava-mo nove pjesme i družimo se. Zahvalni smo Bogu što nas je spojio i održao zajedno.

Tomislava Radić

VIS »Vinko«

Početkom osamdesetih dvije-tri glazbeno nadarene obitelji osnovale su vokalno-instru-mentalni sastav »Agape«, koji je animirao mise za mlade, organizirao humanitarne akcije i go-stovao na duhovnim obnovama u drugim žu-pama. Zbog rata i drugih stvari VIS »Agape« se pomalo gasi. No, u župi se i dalje osjećala po-treba za vokalno-instrumentalnim sastavom

»Panika u avionu«

74

Palotinci

koji je na suvremeniji način izvodio duhovne pjesme i šansone. Gospođa Jelica Piperković, koja je bila član nekadašnjega sastava »Agape«, 1993. okuplja i vodi novi vokalno-instumental-ni sastav »Vinko«. Članovi VIS-a »Vinko« bili su osnovnoškolci:1. Leon Piperković – klavijature (danas dipl.

oec.)2. Miljenko Rimac – gitara (danas dipl. oec.)3. Emil Tustanovski – prim (danas student

ekonomije)4. Tomislava Radić – vokal (danas profesorica

filozofije i religijskih znanosti)5. Katarina Romić – vokal (danas studentica

likovne umjetnosti)6. Dijana Romić – vokal (danas doktorica me-

dicine)7. Ivana Novokmet – vokal (završila gimnazi-

ju, udana i živi na Korčuli).Sastav je vježbao dvaput tjedno, a u crkvi

su animirali nedjeljne i blagdanske sv. mise.

Nisu bila rijetka ni gostovanja u drugim župa-ma. Trud, rad i vježba rodili su plodom. Sastav je 1995. snimio kasetu. Autori glazbe i tekstova bili su: Ž. Piperković, J. Piperković, I. Mihali-nec, P. Mikić i drugi. Materijal je snimljen u studiju Prljavoga kazališta CBS Zagreb, a glav-ni producent bio je Fedor Boić, član grupe »Prljavo kazalište«. Izdavač kasete bila je »Croatia records«.

VIS »Vinko« redovito je svirao na misama do 1997. kada na nedjeljnim misama počinje svira-

ti zbor mladih. Većina članova sastava prešla je u zbor mladih, a neki još i danas, nakon 15 go-dina, aktivno sviraju i pjevaju u zboru mladih.

Vinko Sudar

Skupine u župi sv. Vinka Pallottija

Molitveni vijenac Kraljice obitelji

Molitva je uzdignuće srca i duha, životnoga pogleda Bogu, spremnost da se njemu otvori-mo, svjesnost da naš život ovisi o Božjoj mi-losti, našoj poniznosti i poslušnosti; ljubav i služenje za vlastito posvećenje i posvećenje drugih, pouzdanje u Božju ljubav i milosrđe, Božja prisutnost u nama. Vijenac je nepresta-no svagdanje prožimanje, prelijevanje molita-va, euharistije, odricanja i žrtve članova obite-lji, svećenika i redovničkih zajednica MVKO tijekom trideset jednoga dana u mjesecu. Kraljica obitelji je Blažena Djevica Marija. Ona je početak svakoga našeg blagoslova. Njoj povjeravamo svoje obitelji, svećenike i redovničku zajednicu. Takvim se međusob-nim povezivanjem iz dana u dan stvara moćna duhovna snaga, banka duhovnoga i za životnu opstojnost presudna dobra.

U svakome molitvenom vijencu nalazi se 31 obitelj (ili pojedinac) koji se povezuju moli-

VIS »Vinko«

Članovi MVKO-a u Mariji Bistrici 2007.

75

Župa Vinkovci

tvom, postom i euharistijom, i to na sljedeći način:

Svaki član odabere jedan dan u mjesecu koji će biti njegov dan za molitvu, post i sv. misu tako da svakoga dana u mjesecu moli po jed-na obitelj. Svaki molitveni vijenac ima svoga duhovnog voditelja – svećenika, koji jedanput mjesečno, u dogovoreni dan, služi sv. misu na iste nakane, a posebno za sve žive i preminu-le članove obitelji svoga molitvenog vijenca. Toj svetoj misi prisustvuju, po mogućnosti, svi molitelji toga vijenca, a to je ujedno i prilika za međusobni susret i druženje.

U svaki molitveni vijenac, uz molitelja i sve-ćenika, uključena je i jedna redovnička zajed-nica koja u određeni dan moli ili posti na naše nakane.

Prvi je molitveni vijenac osnovan u lipnju 2000., a p. Josip Stepan postaje mu duhovni voditelj. Dva tjedna kasnije osnovan je i dru-gi molitveni vijenac. Krug molitelja počeo se širiti.

Nedugo nakon osnutka prvih vjenčića Kra-ljice obitelji gospođa Ana Blažević iz Zagreba dolazi u Vinkovce predstaviti nam MVKO. U župi sv. Vinka Pallottija obitelji se uključu-ju u molitveni vijenac, a već 21. veljače 2001. slavljena je prva misa molitvenoga vijenca koji broji 31 obitelj i dvije redovničke zajednice: se-stre Sv. križa i Družbu katoličkoga apostolata.

Vinko Sudar

»Vjera i svjetlo«

»Vjera i svjetlo« međunarodni je duhovni pokret zajednica koji danas povezuje 1500 za-jednica u 77 zemalja na šest kontinenta. Zajed-nice su obično ukorijenjene u svoje župe i život svoje Crkve.

Svaka zajednica »Vjere i svjetla« okuplja 15 do 50 članova, a čine je osobe s mentalnim po-teškoćama, njihove obitelji i prijatelji.

Svi se redovito nalaze, barem jednom mje-sečno, na susretu prijateljstva i dijeljenja,

slavlja, svetkovanja i molitve, a prijateljstvo članova pojedinih zajednica, kao i s drugim zajednicama »Vjere i svjetla« iz čitave zemlje i svijeta gradi se susretima u međusobnu dru-ženju, posjetima, zajedničkim ljetovanjima, hodočašćima, duhovnim obnovama, rođenda-nima i slično.

Pokret »Vjera i svjetlo« nastao je na Uskrs 1971. kada je na poticaj Jeana Vaniera i Marie- -Hélène Mathieu na hodočašću u Lurd oku-pljeno 12.000 hodočasnika iz 15 zemalja od kojih je 4.000 bilo osoba s mentalnim poteško-ćama, a pratili su ih roditelji i prijatelji. Rođen je iz želje da se doživljeno iskustvo zajedništva nastavi i da se pomogne osobama s mentalnim poteškoćama, njihovim roditeljima i obiteljima pronaći svoje mjesto u društvu i Crkvi. To je ujedno i glavno poslanje »Vjere i svjetla«.

»Vjera i svjetlo« ima svoje poslanje u zajed-nici, u obiteljima, župama, u srcu Crkve te na putu ekumenizma. To je zajednica prijateljstva i ljubavi u kojoj je svaka osoba iznimno vrijed-na i sa svojim talentima koji su joj darovani ima svoju ulogu.

Osobi s mentalnim poteškoćama »Vjera i svjetlo« otkriva da je pozvana dati sva bogat-stva svoga srca, svoju nježnost, svoju vjernost i daje sigurnost da nikada nije sama i besko-risna.

Igrokaz »Rođenje Isusovo« izvode članovi Vjere i svjetla

76

Palotinci

Obiteljima donosi potporu i pomoć u teško-ćama, pomaže im bolje uočiti unutarnju ljepo-tu njihova djeteta.

Prijateljima »Vjera i svjetlo« otvara nove pu-tove prijateljstva kroz koje otkrivaju nove vidi-ke te prisutnost živoga Isusa.

»Vjera i svjetlo« vjeruje da je svaka osoba, pa i najsiromašnija, tijelom i duhom potpuna oso-ba s pravom da bude poštovana i voljena i da je pozvana produbiti svoj život u Isusu, primiti sakramente i postati izvorom milosti i mira za Crkvu i čovječanstvo.

U današnjemu svijetu u kojemu vlada kult razuma i sposobnosti, koji želi pogaziti slabe, »Vjera i svjetlo« svjedoči da su ljubav i pri-hvaćanje mogući, da razlike među ljudima nisu nevolja nego blagoslov te da slabost može biti izvorom radosti, mira, života i jedinstva u Crkvi i u svijetu.

»Vjera i svjetlo« želi okupiti kršćane iz razli-čitih zajednica i odgovoriti na Isusovu molitvu: »Oče, neka budu jedno.«

Ideja o osnivanju zajednice »Vjera i svjetlo« u Vinkovcima nastala je kada su Ružica Ančić Mišić i ja, Tihomila Viljetić, kao animatori za pastoral osoba s invaliditetom sudjelovali na formativnome vikendu »Vjere i svjetla«. Način rada s osobama s posebnim potrebama odu-ševio nas je te smo se nakon razgovora s vlč. Alojzom Kovačekom, biskupijskim povje-renikom za pastoral osoba s invaliditetom,

odlučili na prve korake. Rekli smo svome žu-pniku, p. Iliji Sudaru, kako smo oduševljene i da uz njegovu pomoć i potporu želimo poku-šati osnovati zajednicu u našoj župi. On je to, naravno, prihvatio i podupro nas, na čemu smo mu danas vrlo zahvalni.

Dana 21. prosinca 2003. u 15.00 sati u Đurinoj dvorani naše župe održan je prvi su-sret Zajednice »Vjera i svjetlo«. Odazvalo se 30 osoba od kojih je bilo: sedam osoba s mental-nim poteškoćama, sedam roditelja te dva člana obitelji, petnaest prijatelja. Među prijateljima bili su župnik p. Ilija Sudar i dvije časne sestre koji su nam, na tome prvom susretu, bili po-sebna i važna potpora, te naš prvi duhovnik p. Željko Lemaić. Na prvome susretu upozna-li smo sve nazočne s time što je to Zajednica »Vjera i svjetlo«, koji su nam ciljevi i želje.

Od tada je ova velika obitelj iz mjeseca u mje-sec rasla i nakon godinu i pol došlo je vrijeme da se podijelimo. Na svetkovinu Duhova 2005. osnovana je naša bratska zajednica u župi sv. Ćirila i Metoda. Nedugo nakon dijeljenja 15. listopada 2005., nakon nepune dvije godine rada, obje su naše zajednice međunarodno priznate.

Našoj smo zajednici nadjenuli ime »Srce sv. Vinka Pallottija«. Mi smo zajednica siromaha, malenih i slabih, a upravo je patron župe u ko-joj djelujemo, sv. Vinko, bio proglašen ocem siromaha. Tako smo odlučili uzeti njega i za svoga zaštitnika.

Logo zajednice »Vjera i svjetlo«, Meb, 1971.

Vjera i svjetlo ima svoje susrete u Đurinoj dvorani

77

Župa Vinkovci

Dana 21. prosinca 2008. proslavili smo svoj peti rođendan. Za ovih pet godina kao zajed-nica dosta smo rasli i napredovali, ali najveći uspjeh ove zajednice jest to što smo se uspjeli uklopiti u našu župnu zajednicu i što smo do-bro prihvaćeni. U crkvi su članovi dobili svo-je mjesto koje im i pripada jer je »siromah u srcu Crkve«. Misna su slavlja radosna jer naša braća i sestre s mentalnim poteškoćama slave Gospodina na svoj način pokretima tijela, gestama i pljeskanjem. Misna slavlja animira »Orkestar ljubavi« koji čine: Dragan Trajer, Jelica Piperković, s. Marija Bajić, a tu je i zbor mladih naše župe pod vodstvom Hrvoja Bujadinovića.

Od velike nam je važnosti Koordinacijski tim koji priprema susrete, a to su Marija Fer-bežar, Alen Ferbežar, Ana Ferbežar, Darinka, Katarina i Sara Đukić, Milka Bošković, Zlata Tustanovski, Mario Alilović, p. Vinko Sudar, Tihomila Viljetić i s. Mirjam Bulić.

U početku nam je novčano pomagala žu-pna zajednica, no uglavnom smo se finan-cirali donacijama i prodajom rukotvorina naših kreativnih radionica.

Slabe i malene Bog je, na poseban način, odabrao pa ako trpljenjem, krhkošću i sta-rošću postajemo siromasi, na taj način po-stajemo sve bliže Bogu, pa tako i naš život postaje molitva.

Mi prijatelji u Zajednici »Vjera i svje-tlo« pronalazimo smisao duboke patnje. Ne možemo razumjeti uskrsnuće ako ni-smo okusili patnju, ranjivost, malenost, si-

romaštvo. Slabi, maleni, odnosno siroma-si vape za prijateljstvom i ljubavlju. Svi se mi, ponekad, pitamo kako dalje, ne mogu više, često se i bojimo, ali kada se umori-mo, Isus nam uvijek šalje novu snagu, Duha Svetoga koji nam pritječe u pomoć u našoj slabosti. Ako se i nakon toga bojimo biti prijatelji malenih i ako se bojimo odgovor-nosti, onda moramo bolje upoznati Isusa. Zaista je velika radost družiti se s našom braćom i sestrama s mentalnim i tjelesnim poteškoćama i Bogu smo zato zahvalni, a on nam govori: Budite moje noge, moje ruke, moje lice i pokazujte me braći svojoj.

Tihomila Viljetić

KUD »Vinko Pallotti«

Na području mjesne zajednice Lenije, koje je istovjetno području župe sv. Vinka Pallottija, krajem osamdesetih nije posto-jalo nikakvo kulturno-umjetničko druš-tvo koje bi njegovalo tradicijsku kulturu. Nekolicina vjernika župe sv. Vinka Pallottija u druženju s patrom Mijom Šibonjićem došla je na ideju o osnivanju KUD-a u našoj župi. Među prvim su angažiranim vjernicima bili Ivan (Janika) Nađ, Jasminka i Stipo Toma-šević, Adela Colarić i Dinka Dujić. Osni-vačka skupština KUD-a »Vinko Pallotti« bila je 3. 10. 1990. u župnim prostorijama. Nakon osnivanja članovi KUD-a intenzivno rade na prikupljanju i proizvodnji nošnja te na učenju tradicionalnih pjesama i plesova. KUD »Vinko Pallotti« prvi se put predstavio javnosti na blagdan Tijelova i Dan državno-sti 30. 5. 1991. Taj je dan mnogima ostao u duboku sjećanju jer je tijelovska procesija prvi put nakon II. svjetskog rata prošla ulica-ma grada. Nakon mise i tijelovske procesije u dvorištu crkve slavlje je nastavljeno narod-nim veseljem uz pjesmu i ples novoosnova-noga KUD-a te njihovih gostiju: Ansambla »Lipa« i KUD-a »Bosut« iz Podgrađa.

Božićna misa Vjere i svjetla

78

Palotinci

Godina 1991. bila je godina učenja i orga-niziranja članova po sekcijama koje su osno-vane. Probe su održavane u župnim prosto-rijama. Kao novoosnovano društvo je imalo priliku promovirati se na folklornim večeri-ma manifestacije »Vinkovačke jeseni«.

Tijekom 1992. godine članovi društva ofor-mili su skupinu za nabavku i samostalnu izradu narodnih nošnja i dijelova narodnih nošnja.

Nabavljene su nošnje Slavonije za dvanaest parova plesača i osam tamburaša. Program je proširen na plesove Baranje, bunjevačke ple-sove, plesove sisačke Posavine. Kako su uigra-vane igre i plesovi, tako su se prikupljala sred-stva i donacije te je za svaku od spomenutih koreografija nabavljena odjeća i obuća.

Kako je uspostavljen kontakt s KUD-om iz Pakova Sela, uslijedilo je i gostovanje na manifestaciji povodom dana općine, a surad-nja je nastavljena te je stručni voditelj prija-teljskoga društva te ujedno i voditelj KUD-a »Filip Dević« iz Splita, gosp. Ljubić, postavio koreografiju starosplitskih plesova za koju je vrlo brzo izrađena odjeća i nabavljena obuća uz donaciju tvornica »Kvalitet« i »Đuro Salaj« iz Vinkovaca.

Gostovalo se i u prognaničkim naselji-ma Blace i Gašinci te je upriličen i program u Zelengaju za branitelje u Hrvatskoj vojsci. U Zagrebu je društvo nastupilo u košarkaškoj dvorani i sudjelovalo na Smotri folklora.

Program se proširio na plesove mađarske manjine i ubrzo potom izrađene su i nošnje u vlastitoj organizaciji.

Od gostovanja u Hrvatskoj vrijedno je spo-menuti turneju po makarskoj rivijeri, gostova-nje u gradu Puli, nastup u gradovima uvršte-nim u auto karavanu »Vinkovačkih jeseni« te nastupe po gradovima Slavonije.

Dana 18. 3. 1993. godine društvo je izvelo program kao predgrupa na koncertu Miroslava Škore. Izvan granica Hrvatske ostvareni su na-stupi uglavnom u Austriji, i to u Beču, Singenu i još nekim gradovima pri Hrvatskim katolič-kim misijama.

Svaki je nastup pratila tamburaška sekcija koja je bila opremljena potrebnom tehnikom. Nastupi su bili upotpunjeni i nastupom dječje folklorne sekcije, koja je brojila i po tridesetero djece.

Da bi program bio bogatiji i da bi se oču-vao jedan od običaja okupiranoga područja, društvo je vježbalo »dožeonicu«, narodni obi-

KUD »Vinko Pallotti«

79

Župa Vinkovci

čaj završetka žetve s područja sadašnje općine Nijemci. Voditelji sekcija cijelo su vrijeme po-stojanja društva ostajali uglavnom isti: Zlatko Juranović, Željko Omrčan, Mirjana Marijano-vić, Jela Muženjak te mlađi članovi.

Članovi društva su za vrijeme manifestaci-je »Vinkovačke jeseni« ugošćivali gostujuća društva iz Hrvatske.

Godine 1994. članovi KUD-a organizirali su koncert u dvorani hotela »Slavonija« u Vinkov-cima gdje je prikazan cjelovečernji program društva u trajanju od 80 minuta.

Kako je oprema postajala sve brojnija, uve-dena je i posebna evidencija te je svaki komad opreme dobio i evidencijsku karticu, a nabav-ljeni su i putni kovčezi za prenošenje opreme za nastup.

Tijekom rada društvo je mijenjalo i pred-sjednike. Prvi je predsjednik bio Ivan Nađ i ostao je do kraja počasnim članom.

Odlaskom patra Mije Šibonjića društvo je iz-gubilo jednoga od glavnih pokretača. Ujedno je jedan dio mladih otišao na daljnje školovanje, što je doprinijelo prestanku djelovanja društva. Od 1995. do 1998. KUD-u »Sv. Vinko Pallotti« opada broj članova i nastupa te slabe veze sa župnom zajednicom. Župno pastoralno vijeće na sjednici 16. veljače 1998. KUD-u oduzima pravo korištenja imena »Sv. Vinko Pallotti« i župnih prostorija. Tim je činom KUD »Sv. Vinko Pallotti« ugašeno, a rekviziti i nošnje su djelomično sačuvani, a djelomično prepušteni KUD-u »Zvonko Ban« iz Jarmine.

Mirjana Marijanović

Župni Caritas

Od osnivanja župe, odnosno od početka ak-tivnoga djelovanja 1978., naši su nas duhovni pastiri, oci palotinci (p. Marin Plum, Franjo Spajić i Jozo Ivić), poticali na suosjećanje s po-trebitima i karitativnu osjetljivost. U župnoj spomenici stoji zapisano da je 2. prosinca 1979. ponovno pokrenuta akcija skupljanja za siro-

mahe, a ono što se skupilo podijeljeno je siro-masima za Božić11. Od prvih većih karitativnih akcija u župi istaknula bih prikupljanje sredsta-va za kupnju medicinskoga kombija za potrebe misijske župe u Kasempi, u Zambiji, gdje je kao misionarka djelovala naša sugrađanka, gospo-đa Dragica Pekić. Sredstva smo prikupljali za-jedno sa župom sv. Nikole u Vinkovcima, i to u prvoj polovici osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Potom smo u suradnji sa Zagrebačkim ca-ritasom i tadašnjom ravnateljicom, gospođom Jelenom Brajša, organizirali prihvat i »ljeto-vanje« djece iz njihova Caritasa kod obitelji u našoj župi. Bilo je tu dosta djece s posebnim potrebama što je, uvjerena sam, pridonijelo današnjemu razumijevanju i prihvaćanju takve djece u Zajednici »Vjera i svjetlo«.

Krajem osamdesetih godina, u vrijeme poli-tičke i humanitarne krize na Kosovu, prikuplja-li smo hranu i sredstva za pomoć tamošnjemu stanovništvu. Konvoj kamiona s pomoći vodio je osobno naš tadašnji župnik, p. Jozo Ivić.

Početkom devedesetih godina i sami smo prošli kroz strahote rata, a kada se situacija malo smirila, u naš grad i župu, kao i u pri-gradsko prognaničko naselje Blace, doselili su mnogi prognanici iz okupiranih sela naše žu-panije. Godine 1995. dolazi nam za župnika p.

11 Župna spomenica

Župni Caritas Vinkovci

80

Palotinci

Jo de Brant i vidjevši velike potrebe i nevolje naših prognanika, osniva Caritas u našoj župi.

U to vrijeme Caritas se skrbio uglavnom za prognanike, a materijalna su sredstva pristizala najvećim dijelom iz inozemstva.

S vremenom je inozemna pomoć jenjavala, a naši su se prognanici postupno vraćali svo-jim domovima pa je djelatnost Caritasa u župi pomalo zamrla.

Nakon što je upravljanje župom preuzeo p. Ilija Sudar, obilazeći župljane u njihovim do-movima, uvidio je velike potrebe naših župlja-na i ponovno aktivirao rad župnoga Caritasa. Kada je pozvao župljane da se uključe u kari-tativnu grupu, odazvalo se dvadesetak, uglav-nom mladih ljudi, što je bilo vrlo ohrabrujuće.

U današnjemu obliku Caritas djeluje od 2002. Prostorije župnoga Caritasa nalaze se u potkrovlju samostanske zgrade u kojima aktiv-no rade četiri gospođe volonterke, a po potrebi se uključuju i drugi članovi karitativne grupe koju čini dvadesetak župljana. Caritas poma-že potrebitima u našoj župi podjelom paketa s hranom i bonovima za besplatan kruh, a odje-ća, obuća i ostale kućne potrepštine dostupni su i građanima iz drugih župa.

Sredstva za kupovinu svega potrebitog pri-kupljaju se u našoj župi svake treće nedjelje u mjesecu; tu nedjelju zovemo nedjeljom župno-ga Caritasa. Novčana sredstva prikupljaju se na svim misama toga dana, a djeca na svoju misu u 11.30 donose priloge od nepokvarljive hrane. Tako se odmalena uče odvajati za siromašne.

Imamo, također, kod kipa sv. Antuna kutiju za »kruh svetoga Ante«.

Belgijska udruga SPES iz Aalsta pomaže na-šemu župnom Caritas. Ova je udruga osno-vana s ciljem da pomaže projekte Katoličke crkve u srednjoj i istočnoj Europi.

Za vrijeme Domovinskoga rata našoj je domovini bila potrebna velika pomoć. Preko pokojnoga p. Joa de Branta članovi udruge su počeli slati i donositi nemalu pomoć u hrani i novcu. Nakon rata pomaganje je nastavlje-no, a nastavljeno je i poslije patrove smrti. Na temelju naših izvještaja o radu župnoga Caritasa i potrebama ljudi udruga organizi-ra posebne akcije. Godine 2008. dobili smo 4.000,00 €. Novac se utroši za bonove za kruh i za nabavku hrane koju dijelimo nekoliko puta godišnje.

Župljani su se vrlo dobro odazvali pozivu i donosili odjeću, obuću, kućne potrepštine itd. Za tu svrhu župnik nam je ustupio tavanski prostor samostanske kuće. Bio je to stvarno tavan – prazan prostor s krovnim letvama i pokrovom od crijepa umjesto stropa. Ljeti nam je bilo neizdrživo vruće, a zimi hladno. Snalazili smo se. Robu smo vješali na krovne letve i slagali po višku namještaja koji bismo pronašli u župnoj kući. Hranu smo sami ku-povali u trgovini, pakirali i razvozili osobnim automobilima. Bili smo puni entuzijazma i ništa nam nije bilo teško.

Kako su pristizala materijalna sredstva, tako je nastavljen rad na uređenju tavana. Danas imamo pregrađen prostor s četiri prostorije: središnji radni prostor, prostorije za odjeću, obuću i sobu za držanje hrane. Sve je toplinski izolirano, obloženo gipsanim pločama, a prije dvije godine ugrađen je i radijator u središnjoj prostoriji te možemo normalno raditi tijekom cijele godine.

Iako je ovo župni Caritas, osnovan za po-trebe župljana, ubrzo su nam počeli pristizati ljudi iz cijeloga grada, pa i okolnih sela. Kako imamo dosta stvari, dajemo svima koji dođu, bez obzira iz kojega su mjesta i župe ili koje su vjere.

Župni Caritas Vinkovci

81

Župa Vinkovci

Imamo oko 85 korisnika (neku godinu više, neku malo manje), od toga je 27 korisnika iz naše župe koji redovito dobivaju pomoć u hra-ni i bonove za kruh.

Bonove sami izrađujemo: 1 bon = 1 kruh.U početku smo djelovanja, uglavnom, skrbili

za stare i usamljene župljane, a danas sve više pomažemo obiteljima s četvero i više djece. Potrebitih je mnogo, ljudi se razbolijevaju ili ostaju bez posla. Mnogi žive samo od socijalne pomoći i dječjega doplatka.

Nastojimo da barem nekoliko osoba iz na-šega Caritasa prisustvuje duhovnim semina-rima za karitativne djelatnike i voditelje Cari-tasa koje za Otočki, Vinkovački i Vukovarski dekanat organizira Nadbiskupijski Caritas iz Đakova. Imali smo čast da nas 2006. posjeti delegacija Međunarodnoga caritasa i upozna se s našim radom.

Tako uz svestranu pomoć našega župnika, p. Ilije Sudara, i Božji blagoslov nastojimo služiti bližnjemu u potrebi, na slavu Božju, a sve po znanoj nam rečenici: »Blaženije je davati nego primati.«

Marija Mira Bošnjak

Župna knjižnica

Svaka bi župa trebala imati župnu knjižnicu. Naputak o vođenju župnih knjižnica iz 1981. kaže: »Posebna je dužnost svakoga župnika da uredi župnu knjižnicu i župni arhiv12.« Knjiž-nica naše župe počela je s radom 13. ožujka 1983. Na početku je brojala tek 300-ak knjiga, uglavnom duhovnoga sadržaja. Knjižnicu je u početku vodila Maja Šlezak13. Antun Šlezak je župi darovao svoju osobnu knjižnicu čiji je knjižni fond uvelike obogatio župnu knjižni-cu. Preseljenjem u novu župnu kuću knjižnica dobiva bolji prostor i uvjete za rad. A kada je knjižni fond prešao tri tisuće naslova, prostor

12 Obavijesti, u: SVNZ, 68./1981., br. 2, str. 46.13 Spomenica župe sv. Vinka Pallottija

je knjižnice postao tijesan te je probijanjem zida knjižnica 2003. proširena na još jednu sobu. Trenutno knjižnica broji gotovo 4000 naslova, a knjižni se fond stalno proširuje na-bavom novih izdanja.

Među stare vrijedne knjige spadaju »Latin-sko-njemački rječnik« iz 1759. i »Proroci« iz 1705.

Literatura teološke i religiozne tematike sa-drži djela iz sljedećih područja: prirodne reli-gije, teodiceje, racionalne teologije i religiozne filozofije, Biblije, dogmatske teologije, pasto-ralne teologije, propovijedanja, povijesti Cr-kve, kršćanske pripadnosti, sekta, nekršćanske religije, država i Crkva, crkvene politike, crkve-noga prava, crkvene glazbe, biografije svetaca.

Knjižnica ima svu lektiru za osnovnu i sred-nju školu te niz Pet stoljeća hrvatske književ-nosti u 168 svezaka. Imamo i povijesnih, dječ-jih, knjiga za mlade, enciklopedija i rječnika. Odnedavno knjižnica posjeduje i poveću ko-lekciju filmova religiozne i biblijske tematike na DVD-u. Od literature na stranim jezicima najzastupljenija je ona na njemačkome dok je nešto manje ima i na ostalim jezicima.

Pristup knjižnici imaju svi župljani, a blago-datima se biblioteke koristi oko 10% župljana. Sav knjižni fond možete pretraživati na inter-netskoj stranici župe: www.vinko-pallotti.org.

Vinko Sudar

Knjižnica župe sv. Vinka Pallottija

82

Palotinci

Župna kateheza svih životnih dobi

Nakon uvođenja vjeronauka u osnovne i srednje škole (šk. god. 1991./92.) došlo je do stanovita zapostavljanja, ponegdje i potpu-na napuštanja župne kateheze. Godine 2000. Hrvatska biskupska konferencija i Nacionalni katehetski ured objavili su Plan i program žu-pne kateheze koji nastoji, s jedne strane, stvori-ti kvalitetniji suodnos između župne kateheze i školskoga vjeronauka i, s druge strane, pota-knuti uspostavljanje redovite i kvalitetne žu-pne kateheze. Zamiranje župne kateheze vodi prema udaljavanju djece i mladih od župne zajednice jer nedostaje »uranjanje u globalno iskustvo vjere« koje se može dogoditi jedino u župnoj zajednici. Stoga su nužna župna oku-pljanja u raznim oblicima kateheze.

U župi sv. Vinka Pallottija od jeseni 2008. uveli smo župnu katehezu za vjernike svih životnih dobi koja seže od ranoga djetinjstva, preko burne faze puberteta, adolescencije i mladosti, zrelosti odrasle i srednje dobi do jeseni života – starosti. Dobne se skupine do sakramenta potvrde u 2. razredu srednje škole dijele po razredima, a nakon toga vjernici se priključuju pojedinim katehetskim grupama, ovisno o interesima i afinitetima.

Kao voditelji župne kateheze, uz svećenike i diplomirane teologe, uključeni su i drugi vjer-nici laici koji nisu završili cjeloviti teološko-pa-

storalni studij, a koji pokazuju želju za takvim angažmanom. Za njih se organiziraju stručni seminari na razini nadbiskupije i dekanata.

Župna kateheza ide za time da kršćane dove-de do dubljega sjedinjenja s Kristom, do življe prisutnosti s Duhom Svetim, s njegovim dje-lom, darovima i pozivima kako bismo mogli bolje preuzeti apostolske odgovornosti kršćan-skoga života. Nužno je da se u sakramentalnoj katehezi teži za tim da se u mlada vjernika pro-budi smisao pripadnosti Crkvi Isusa Krista i to kako sveopćoj Crkvi, tako i župnoj zajednici.

Župni katehetski tim čine p. Ilija, p. Vinko, s. Monika, Kristina Ančić, Ivana i Nenad Zovak, Ria Kelić, Tomislava Radić i Tomislav Smital.

Susreti za studente i radnike

Kada malo promislim, ovi naši susreti i ne-maju neko ime, neki pastoralni okvir. P. Vinko je radnu verziju ovoga teksta naslovio »Smi-talovi mladi«. Ne zvuči baš nešto. Možda bi životni uspjeh bio da se zovem recimo Mirza i da imam svoje jato, kako sami sebe nekada nazivamo u šali.

Jeste li gledali seriju »Dear John«? Da si ne lažemo, tako je to otprilike. Ekipa sjedi u krugu oko stola, tu je nešto ića i pića i krene priča. Nemam stigme i ne nosim urednu bradicu, metalik bijelu odjeću. Nisam preplanuo tip, ne pričam engleski s hindu naglaskom, nema ču-

Katehetski tečaj priprave za brak

Katehistica Kristina Ančić vodi katehezu drugom razredu

83

Župa Vinkovci

dotvornih izlječenja. To je spektakl bez gužve, možeš ući normalno kroz vrata bez razvaljiva-nja krova.

Generacijski, od studenata pa naviše, ima i penzića, ali tu su, uglavnom, mladi hrvatski branitelji. U Vinkovcima, kao i u mnogim ma-lim gradovima, na meniju crkvenoga pastorala, osim pjevanja u zboru, za odrasle nema gotovo ničega. Pokušavamo popuniti tu prazninu.

I koji je sad naš đir, što mi tamo radimo, je l’ se molimo, ispovijedamo međusobno k’o u klubu alkoholičara, ajd’ da probam objasniti… Idemo redom.

Druženje u live verziji već je velika stvar, po-gotovo među ljudima koji nisu familija ni ko-lege. Suluda je ta priča preko maila, facebooka, silne elektronike, a čovjek tu pored tebe. Imaš strašne frendove na Galapagosu ili u Patagoni-ji, nikada ih nećeš vidjeti, nema veze... Ovako fino na kraju tjedna, bez obveza, u suton dana sjedneš među poznate face, opustiš se, popri-čaš... Druženje je s kršćanskim predznakom, ljudi su, dakle, vrlo susretljivi, međusobno kompatibilni... Ispričano životno iskustvo ili iskreno mišljenje u pravilu je puno korisnije od kakva »priručnika za život«.

Kakvi se likovi tu okupljaju?

I sada biste rekli: joj, to je ona dosadna eki-pa što stalno vrti po molitvenicima, vječno su na nekim duhovnim obnovama ili planiraju hodočašća. Papci, stalno tapkaju pred župnim uredima, pred sakristijama, za svaku glupost trče velečasnom koji kao zna sve odgovore... Spika im je sterilna, nema veze sa životom, stal-no su on-line s nekim duhovnikom. Priznajem, ima toga u Crkvi, puno ljudi je teško ranjeno ili razočarano, bježe od života u vjeru. Ne nalaze pravi način kako da im vjera postane gorivo za život. Iako poteškoća često nije u duhovnosti nego psihologiji.

Da se razumijemo, oni koji se boje takvih stigmi i zato izbjegavaju crkvena dvorišta nisu automatski krasne, zrele osobe. Ti IN-tipo-vi uglavnom su glumci. Koji lik glume? Val-

jda neku mangu opakog garda, trendy, handy man... Cure te hoće, punice vrte glavom: »Je l’, ćeri, je l’ to taj...« Nosi se sve što se nosi, »svaki isto izgleda i priča i traže žensku da im pegla, da im kuha…« U rječniku tri fraze, hrpa, znači, sezonskih, ovaj znači, totalno, poštapalica.

Osobna formacija – oblikovanje

Dakle, naša duhovnost jest geografski iz-među Crkve i svijeta, vjere i života, ali ne na način da fali po jedna polovina. Cilj je imati najbolje od svega. Moram spomenuti p. Luku Rađu, legendarnoga duhovnika mladih, koji se proslavio u Palmi u Zagrebu. P. Luka je dao onu finu nit spajanja kršćanske duhovnosti i real-noga života, molitve i rada, Crkve i društva... Čini mi se da je u tome oblikovanju glavni alat nešto što se zove »psihologija duhovnoga živo-ta«. Nastojimo upoznati sebe upoznajući dru-ge. Uvidjeti što mi to šteka, kako to popraviti da bih živio puninom i u Crkvi i u društvu. »Crkva nije muzej svetaca, nego laboratorij grešnika.« Želimo da živa Crkva bude mjesto zalječenja onih teških životnih rana, mjesto korekcije ne-kih poteškoća nastalih u odrastanju i odgoju... U ovoj transformaciji nema neke posebne teh-nike, obično se radi o jednostavnu uvodnome izlaganju, slijedi razgovor i razmjena mišljenja, iskustava.

»Ne mjeri se svetost po tome kako netko pri-ča o nebu nego o zemlji.« Radi se, dakle, o vrlo konkretnim životnim temama, nema tu nekih

»Smitalovi mladi«

84

Palotinci

karizmatičkih đireva, neke velike teologije. Nešto psihologije, antropologije, kulture i, na-ravno, razložene i prosječnu čovjeku shvatljive kršćanske duhovnosti.

Kako bi trebao izgledati lik proizašao iz naše radionice? Neki to nazivaju duhovno zdravom zrelom osobom. To je ona koja kada prima ili čini neku pobožnost zna zašto to radi, razložno i trezveno živi svoju vjeru i u njoj nalazi konač-ni mir i životnu potporu. U isto vrijeme ostaje komunikativna, pristojna, prosječno šarman-tna osoba koja funkcionira sa životnim pro-blemima i ima jasnu razinu etičkih vrednota. Amen.

Neke naše teme: životne radosti; moj životni put; muškarac i žena – sličnosti i razlike; kom-pleksi; teologija tijela; od čega se sastoji ljud-sko biće; neverbalna komunikacija, posljednje stvari, hrabrost i samopouzdanje itd.

Evo mišljenja nekolicine sudionika:

Hrvojka Čolaković, odvjetnica

»Bio je dovoljan samo jedan poziv za susret kod palotina-ca u subotu 3. ožujka 2007., moja zateče-nost i prijateljski glas koji mi je rekao: ‘Ma dođi i gotovo…’ Ov-dje je počeo moj Put,

Istina i Ljubav.«

Igor Slavić, trgovac, bas gitara zbora mla-dih velike crkve

»Osobno s velikom radošću iščekujem sv-aki naš susret jer se uistinu čovjek može pronaći i podijeliti ne-što svoje, bilo na du-hovnom, moralnom ili kulturnom područ-

ju. Sve se to odvija u jednom temeljnom pri-jateljskom okružju što čovjeku daje sigurnost pripadnosti nekoj zajednici koja ga kao takva nosi u novi dan.«

Marija Beljo, liječnica»Ovi su susreti prilika da jedni s drugima

dijelimo iskustva i razmišljanja, preispitujemo svoje stavove, a sve kroz promišljanja uz Sveto pismo te kritički osvrt na svakodnevne teme i situacije.«

Za kraj velika hvala na potpori i gostoprim-stvu koje su nam prijateljski i iskreno pružili oci palotinci. Susreti su namijenjeni svima tako da dolaze ljudi iz cijeloga grada.

Tomislav Smital

Vinkovačka bolnica i dom za stare i nemoćne

Župa Vinka Pallottija ima svoj teritorij, no svećenici koji vode ovu župu već godinama rade i na polju nadžupnoga pastorala. Naime, patri palotinci obnašaju dužnost dušobriž-nika u staračkome domu Vinkovci i u Općoj bolnici Vinkovci.

P. Jo de Brant bio je prvi koji se brinuo za starije i nemoćne, za one koji su ležali u bol-nici, pa i za one koji su primali bolesničku po-mast. Nakon što je p. Jo preminuo, p. Željko Lemaić je od svoga dolaska preuzeo ulogu dušobrižnika u ovim dvjema ustanovama. Kako saznajemo od njega, ovo mu je jako važ-na uloga jer je briga za starije ono što osjeća kao svoj poziv i što mu ispunja život. U domu za starije i nemoćne misa se održava nedjelja-ma, svakoga petka te blagdanima, iako je p. Željko, po potrebi, i češće u domu budući da tamo ima i nepokretnih te teško bolesnih, koji su smješteni u stacionaru, a nerijetko se dijeli i posljednja ispovijed i bolesničko pomazanje. Osim tih interventnih situacija, jednom tjed-no je prilika za svetu ispovijed. Za održavanje

85

Župa Vinkovci

kapelice brine se jedna od baka koje predmole krunicu i križni put tijekom tjedna. Kapelica je posvećena Presvetomu Srcu Isusovu i Ma-rijinu. Ispovijed se, uglavnom, svodi na razgo-vor s korisnicima doma čiji je najveći problem osjećaj napuštenosti pa, stoga, pater ima težak zadatak poslušati, kako sam kaže, neke priče i po nekoliko puta, ali to mnogima znači puno jer se osjećaju kao da ih nitko više ne treba.

Dom funkcionira odlično i na licima tih staraca osjeća se neka toplina jer znaju da ipak nisu u potpunosti zaboravljeni. Korisni-ci imaju jako puno aktivnosti u koje se mogu uključiti: od sportskih do dramskih, likovnih, čak se i sami brinu za uređivanje interijera i okoliša, imaju i biblioteku koja je prilagođena njihovoj dobi. Često idu na izlete i tako skra-ćuju dane i uveseljavaju se. Časne su sestre i volonteri također važni za psihoterapiju i iako ih je malo, njihova je uloga bitna.

Kako je u domu oko 200 korisnika, to je za socijalnoga radnika i svećenika puno ljudi te se nekada ne mogu u potpunosti posvetiti svi-ma tako da im dobro dođe bilo kakva pomoć. Njima nije potreban novac već lijepa riječ, koju vrlo često ne mogu dobiti od svoje obite-lji, već su im potrebni ljudi dobra srca koji će imati razumijevanja za napuštene i usamljene. Ima 90% katolika, ali i nekatolici imaju izvr-stan odnos prema dušobrižniku i pastoralnim aktivnostima. Mnogi nekatolici, osobito pra-

voslavci, dolaze na misu i imaju potrebu za ispovijed i molitvu jer nema pravoslavnoga svećenika.

U bolnici je malo drukčija situacija. Teško je održavati tako dobro, redovito i često mise kao u domu zbog toga što ne postoji prostor koji bi bio preuređen u kapelicu. Održava se misa nedjeljom, a sakramenti ispovijedi i bo-lesničkoga pomazanja dijele se prema potrebi i na poziv. Osim bolesnika, misu pohađaju i liječnici koji traže duhovnu pomoć u sakra-mentu ispovijedi i u duhovnim razgovorima.

Danas se kod nas trebaju razbiti predrasu-de o domovima kao ustanovama gdje se samo čeka na smrt. To nije tako kada se s ljudima razgovara i uključuje ih se u svakodnevni ži-vot i funkcioniranje doma. Teško je uskladiti toliko osoba na jednome mjestu, ali zbog toga se treba uzdati u Boga i predati se ljudima koji će znati kako takvima prenijeti smisao života u toj, trećoj dobi. Moralni autoritet u obliku svećenika po bolnicama i u staračkim domo-vima treba biti oslonac koji nam pokušava udijeliti ono svjetlo koje je potrebno kako bi život imao smisao. Dužnost je biti raspoloživ i sposoban udijeliti lijepu riječ jer osobe u tre-ćoj životnoj dobi samo traže mir u sebi, jer onaj koji nema mira u sebi, ne može ga pružiti ni ljudima oko sebe, a to je vrlo važno kada si u suživotu s drugima.

Marija Tolušić

Frizerski salon u domu pretvoren u sakristiju

Dom za starije i nemoćne

87

Župa Marije, Kraljice apostola, u Zaprešiću

Osnutak župe

Župa Blažene Djevice Marije, Kraljice apo-stola, u Zaprešiću osnovana je u ljeto 1995. di-jeljenjem župe sv. Petra apostola na dva dijela. Sjeverni dio grada Zaprešića, od nogometnoga stadiona kluba »Inter« i Ulice Ljudevita Gaja, pripao je novoosnovanoj župi koja je u trenut-ku osnivanja imala točno 20 ulica, a danas, na-kon 13 i pol godina postojanja, ima 33 ulice.

U internome dogovoru poglavara Družbe palotinaca i tadašnjega zagrebačkog nadbisku-pa i kardinala dr. Franje Kuharića preuzima-nje župe dogovoreno je u srpnju 1995. kada je dogovoren i titular župe: Marija, Kraljica apo-stola, a dekret o osnivanju od Nadbiskupskoga duhovnog stola izdaje se tek 3. studenog 1995., dva dana prije nego što je župa zaživjela.

Za prvoga upravitelja novoosnovane župe imenovan je p. Mijo Šibonjić, SAC, koji u Zaprešić dolazi 1. rujna 1995. u pratnji delegata p. Joze Ivića, SAC. Oni se javljaju tadašnjemu župniku župe sv. Petra apostola, vlč. Ivanu Boš-njaku, koji upravitelja nove župe, p. Miju, upo-znaje s vjernicima na sv. misi u nedjelju 3. rujna 1995. i čita obavijest Nadbiskupskoga duhov-nog stola o osnivanju nove župe u Zaprešiću.

Od toga dana p. Mijo počinje upoznavati svo-je nove župljane i s njima tražiti odgovarajući

prostor za liturgijska okupljanja vjernika i sebi mjesto za stanovanje. Potraga je trajala gotovo cijeli mjesec jer na području nove župe nema nekakvih industrijskih pogona koji bi imali veću halu za ustupanje župi. Službenici tadaš-nje općine Zaprešić su župniku, p. Miji, predlo-žili nekorišteni prostor jednoga velikog atom-skog skloništa koji se nalazi 4,7 metara ispod


U blizini župne crkve su Jelačićevi dvori

88

Palotinci

zemlje. Sklonište ima veliku dvoranu od 100 m2, jednu manju dvoranu od 30 m2, još jednu manju od 8 m2 i dva spremišta. Iako taj prostor nije bio najprikladniji za liturgijska slavlja, bu-dući da nije imao prozore, a budući da nismo imali ništa bolje, u listopadu smo, s upravom zagrebačke policije, u čijoj su nadležnosti tada bila sva skloništa u Zagrebu i okolici, sklopili ugovor o korištenju toga prostora. Ugovor je prvo sklopljen na dvije godine, a kasnije smo ga produžavali u dva navrata tako da smo pu-nih pet godina ostali u njemu.

Slijedilo je uređenje skloništa: čišćenje, kre-čenje zidova, stavljanje linoleuma na betonski pod, nabavka odgovarajućega namještaja koji se sastojao od 100 stolica, drvenoga oltara, ambona, stalaka za svetohranište i dva kipa: sv. Antuna Padovanskoga i Gospe Lurdske te oltarne slike koja predstavlja Mariju okruženu apostolima prilikom silaska Duha Svetoga na Pedesetnicu. Manju prostoriju od 8 m2 ure-dili smo kao sakristiju i nabavili tri prikladna ormara s jednim radnim stolom. Na ulazu u sklonište s velikoga parkirališta nalazi se ma-nja prostorija od 12 m2 s telefonskom linijom koju smo, također, dobili na raspolaganje tako da smo od prvoga radnog dana imali uređeni prostor s namještajem za župni ured sa svim potrebnim knjigama i formularima u kojemu je sjedila gospođica Slavica Hiršberger, naša umirovljena župljanka, koja se uz malu nov-čanu naknadu stavila na raspolaganje župlja-

nima četiri sata na dan, dva sata prije i dva sata poslije podne. Župnik je početkom listopada unajmio jedan stan od 75 m2, koji se nalazio blizu skloništa, na trećemu katu u Ulici Ferde Livadića 5/111, gdje je živio punih pet godina.

Uređenje atomskoga skloništa za liturgijski prostor bilo je završeno prije kraja listopada 1995. tako da se moglo početi s liturgijskim slavljima. No, čekali smo da stigne dekret o osnivanju župe koji smo i dobili 3. studenog 1995. U nedjelju 5. studenog 1995. ujutro u 8 sati služena je prva sveta misa. Sklonište je bilo puno vjernika koji su putem prvoga župnog lista bili upoznati s osnutkom župe, s novim župnikom i terminima u kojima će se služiti sv. mise u tome prostoru. Na drugu sv. misu u 10 sati došao je i delegat palotinaca, p. Jozo Ivić, SAC, koji je sa župnikom, p. Mijom, koncele-brirao, a o čemu postoje fotografije. Iznenađe-nje je došlo nakon te sv. mise kada je nekoli-ko muškaraca došlo župniku i požalilo se da od mnoštva vjernika nisu mogli prići ni blizu skloništu, a kamoli prisustvovati sv. misi te su odmah zatražili od župnika da se ova župna sv. misa pro populo mora organizirati u predvorju Osnovne škole »Ljudevit Gaj«, koja se nalazi na području župe. Tako je i bilo. Idućih dana jedna je delegacija odraslih muškaraca sa žu-pnikom otišla tadašnjemu ravnatelju škole i zamolila ga da koristimo sportsku dvoranu u liturgijske svrhe. Nakon što smo razgledali dvoranu, prihvatili smo prijedlog ravnatelja i prionuli nabavci potrebnoga namještaja za ovaj drugi liturgijski prostor. Ubrzo smo dali nači-niti još jedan prijenosni oltar i ambon, kao i dva ormara za malu sakristiju u školi, a za sje-denje smo koristili izvlačene tribine u dvora-ni i plastično-metalne stolice koje smo svake subote navečer iznosili iz skladišta i poredali za sjedenje, a nakon sv. mise morali smo ih vra-ćati u skladište. Za taj se posao odmah javila skupina umirovljenih župljana koji su revno i redovito subotom u večernjim satima uređivali dvoranu za nedjeljnu sv. misu u 10 sati. U njoj smo slavili i veće blagdane kao Božić, Uskrs, slavlja prve sv. pričesti i krizme. Nakon godine

Kapelica u atomskom skloništu

89


dana morali smo se preseliti u predvorje škole gdje smo ostali još pune četiri godine sve dok se nismo uselili u prostorije našega novog žu-pnog centra.

U prostorima atomskoga skloništa i pred-vorja škole ubrzo se okupila cijela župna za-jednica koja je s oduševljenjem prihvatila osnivanje nove župe u Zaprešiću koji, zapravo, i nije imao ni jednu »pravu« izgrađenu crkvu i prikladan prostor za liturgijska slavlja, iako je tada brojio 20-ak tisuća vjernika. Naime, župa sv. Petra apostola u Zaprešiću bila je u proce-su izgradnje prave velike župne crkve i tek je za Uskrs 1995. počela koristiti veći prostor u kripti crkve koja je, također, bila u izgradnji, ali još ne dovršena, a sastojala se samo od betona i bila je bez prozora, bez grijanja. Župljani su, naime, ubrzo i sami shvatili potrebu za podje-lom sada već grada Zaprešića na dvije župe, kao i potrebu za gradnjom još jedne župne cr-kve. Stoga su se rado odazvali pozivu župnika da je uz osnivanje nove župe i gradnju nove cr-kve potrebno pokrenuti i još jednu živu crkvu u Zaprešiću, a to je značilo uključiti se, od naj-mlađih do najstarijih, u aktivnosti koje jednu župnu zajednicu čine vidljivom i prepoznatlji-vom u nekom mjestu. Nakon prvih sv. misa 5. studenog 1995., datum koji se ujedno smatra danom rođenja ove župe, župljani su se počeli okupljati u župni zbor što ga je preuzela gđa Ivančica Mohović, profesorica glazbe, uz po-moć gđe Janje Čorušić, liječnice, koja je svirala orgulje. Javili su se i mladi koji su osnovali pje-vački zbor mladih koji će nešto kasnije dobiti ime »Apostoli«, a koji su pjesmom i svirkom pratili nedjeljnu misu u večernjim satima. Ubr-zo nastaje i dječji pjevački zbor pod vodstvom časne sestre Smilje Čirko, članice Družbe kćeri Božje ljubavi, koje djeluju u Zaprešiću od 1994. Već iduće nedjelje za oltarom su bili prisutni i prvi ministranti – dječaci i djevojčice od 3. do 8. razreda osnovne škole. Iako još nisu imali ministrantske haljinice, ministrirali su u civil-nome odijelu sve dok, ubrzo, nisu bile sašivene nove duge bijele haljine s pojasom u boji. Na-kon što je župnik upoznao znatan broj župlja-

na, neke je odabrao i pozvao za bliže suradnike u Župnome pastoralnom vijeću, koje od počet-ka broji 20-ak članova od kojih će neki, nakon godinu dana, biti članovi Građevinskoga vijeća koje će sa župnikom početi pripremanje župne zajednice za gradnju nove župne crkve i žu-pnoga centra.

Gradnja crkve i župnoga centra

Za gradnju nove župne crkve u sjevernome dijelu Zaprešića zemljište je određeno još 1986. GUP-om grada Zagreba budući da je Zaprešić tada još pripadao Zagrebu. Zemljište od 5400 m2 nalazi se u Ulici Dragutina Domjanića i smješteno je točno u sredini područja koje zahvaća nova župa Blažene Djevice Marije, Kraljice apostola. Zemljište, međutim, nije bilo u vlasništvu Crkve, a bilo je podijeljeno na tri dijela i imalo je tri vlasnika: grad Zaprešić, Državni ured za javne površine RH (bivši SIZ za ceste) i Fond za privatizaciju RH. Trebalo je ujediniti ove parcele u jednu i riješiti vlasniš-tvo zemljišta što nam je, nakon dvogodišnjih napora, uspjelo, ali i pregovora s državnim in-stitucijama koje nisu bile »voljne« predmetno zemljište darovati župi. Stoga smo ga u dogo-voru s Nadbiskupijom zagrebačkom pretvorili u zamjensko zemljište kao obeštećenje dugo-vanja Republike Hrvatske prema Katoličkoj

Gradnja pastoralnoga centra

90

Palotinci

crkvi. Već 1996. župnik, p. Mijo, počinje na papir stavljati idejne skice buduće crkve i žu-pnoga centra u želji da budući prostori odgo-varaju novijim zahtjevima pastoralnih potreba svih slojeva župne zajednice. Međutim, taj prvi idejni plan bio je odbačen od većine članova Hrvatske delegature palotinaca, a zbog toga i od uprave Njemačke provincije u Friedbergu, kojoj pripada Hrvatska delegatura, s obrazlo-ženjem da je projekt prevelik i da predložimo neki manji, privremeni. Tada smo načinili idej-ni plan jedne veće dvorane s malim stanom za župnika. Međutim, i taj je »privremeni« projekt odbijen na Provincijalnoj skupštini u Freisingu u siječnju 1997. te je zatraženo novo, treće rje-šenje koje je bilo napravljeno u proljeće 1997. i, konačno, prihvaćeno od svih članova Hrvatske delegature i provincijalne konzulte.

Taj smo idejni projekt povjerili projektnome birou L. T. iz Zagreba, a nositelj projekta bila je arhitektica gđa Lea Bošnjak-Horak iz Zagreba. Ubrzo je načinjen glavni projekt uz pomoć ko-jega smo tražili sve potrebne suglasnosti koje su bile ishođene u proljeće 1999. Valjalo je još srediti imovinsko-pravne odnose s nosioci-ma vlasništva zemljišta na kojemu je trebalo graditi crkvu i centar što nam je, konačno, i uspjelo početkom srpnja 1999. Sa svom po-trebnom dokumentacijom za gradnju predali smo zahtjev za izdavanje građevinske dozvole koju smo imali u rukama točno 23. kolovoza 1999. U međuvremenu su načinjeni i izvedbeni

projekti pa smo mogli raspisati natječaj za gradnju crkve i župnoga centra. Od sedam ve-likih građevinskih tvrtki u Hrvatskoj na natje-čaju je pobijedila tvrtka »Tempo« iz Zagreba, čija je ponuda bila najpovoljnija.

Ugovor o gradnji bio je sačinjen za oba objekta: crkvu i centar.

Međutim, na sastanku Hrvatske delegature i uprave Provincije 8. i 9. listopada 1999. odlu-čeno je da se razdvoji izgradnja ova dva objekta zbog financiranja koje tih dana još nije u pot-punosti moglo biti točno definirano. Na inzi-stiranje župnika, p. Mije, odlučilo se za gradnju župnoga centra, a nakon toga gradnju župne crkve, što je, uz protivljenje nekoliko članova Hrvatske delegature, na kraju prihvaćeno jer smo se time riješili skloništa, predvorja škole i unajmljenoga stana za svećenike. Ugovor o gradnji centra potpisan je 11. listopada 1999., a s gradnjom se započelo 18. listopada 1999. Sam tijek izgradnje tekao je bez većih poteš-koća, osim što je tvrtka »Tempo« kasnila s rokovima izgradnje 1. etape (rohbau) tako da smo neke završne radove morali raditi paralel-no, što nije u skladu sa zakonima gradnje, no termin završetka izgradnje i otvorenje centra bili su definirani za kraj svibnja 2000. Bilo je radosno gledati kako iz zemlje »niče« zgrada župnoga centra koji u podrumu ima pet što manjih, što većih dvorana za razne aktivnosti djece, mladih i odraslih župljana. U prizemlju je velika župna dvorana od 216 m2 u koju stane

Gradnja crkve

Za manje od godinu dana sagrađen je pastoralni centar

91


više od 200 stolica i ima malu binu za razne na-mjene. Tu je pored glavnoga ulaza u župni cen-tar prostrani župni ured sa svom potrebnom opremom. Pored njega je manja prostorija za biblioteku i dvije prostorije za kreativne radi-onice s dva spremišta i sanitarnim čvorovima. Na katu i u potkrovlju iznad ovoga dijela centra su sobe za svećenike i njihove goste s dnevnim boravkom i kuhinjom.

Ovdje bi bilo zanimljivo spomenuti razli-čite reakcije župljana kada su vidjeli zgradu župnoga centra, koja im se u prvi mah učinila »prevelikom« i čak nepotrebnom. Zašto? Zato što vjernici u našoj domaćoj Crkvi nemaju predodžbu o župnome centru. Taj im je pojam posve nov. Njima je pred očima uvijek samo župnikova kuća ili »farof«, kako se to u ovome kraju kaže, u kojoj žive župnik i njegov kape-lan, jedna prostorija za župni ured te dnevni boravak i kuhinja u koju za vjernike nema pristupa. Da i oni imaju svoje prostorije kamo mogu doći i družiti se u dogovoreno vrijeme, to im se činilo gotovo nemogućim. Stoga su i najveći »skeptici« ubrzo prihvatili ovaj župni centar kao svoj »drugi dom« u koji mogu slo-bodno doći i djeca i mladi i odrasli te provodi-ti slobodno vrijeme u raznim igraonicama kao što su mali sportovi ili razni oblici gimnastike, folklora i plesa ili kreativnim radionicama te obiteljskim svečanostima prilikom slavlja ro-đendana, prve pričesti i krizme, pa čak orga-nizirati i karmine nakon sprovoda. Naravno, tu se okupljaju i razne molitvene grupe (poput neokatekumena i karizmatika), organiziraju se veći susreti mladeži na razini dekanata ili arhi-đakonata; razne izložbe i prezentacije, sajmovi za Uskrs i Božić itd. Danas su prostorije centra u punom pogonu svakoga dana, i to osobito u večernjim satima na radost i zadovoljstvo svih koji u njih navraćaju.

Posebnu radost doživjela je župa 28. listopa-da 2000. kada je uz mnoštvo vjernika i uzvani-ka pomoćni zagrebački biskup, mons. dr. Vlado Košić blagoslovio dovršeni župni centar u ko-jemu su se odvijale sve aktivnosti. Dobili smo prekrasnu veliku župnu dvoranu u kojoj je slu-

žena sv. misa i sva druga liturgijska događanja; dvije skromno opremljene učionice za župni vjeronauk s 30 i 40 sjedećih mjesta; dvoranu za mlade u koju i danas rado navraćaju i druže se u večernjim satima; veliku dvoranu s kuhinjom za druženja za 40-ak osoba; prostoriju za probe župnih zborova s orguljama te nekoliko spre-mišta za hranu i piće s potrebnim sanitarnim čvorovima. S pravom se može reći da je otvore-njem ovoga župnog centra župa doživjela nov zamah u svojemu poslanju, što su osjetili i gosti koji su prisustvovali činu posvete, a na pose-ban način je to izrazio provincijal palotinaca, p. Fritz Kretz, SAC, koji nije mogao sakriti svoje sumnje kada smo mu godinu ranije obećali da će centar biti dovršen krajem 2000.

Kako je vodstvo Provincije palotinaca bilo

zadovoljno s izgradnjom župnoga centra, na redovitome jesenskom susretu Hrvatske de-legature i uprave Provincije odlučeno je da se idućega proljeća može početi i s gradnjom žu-pne crkve, budući da su planovi i dozvole za taj objekt bile gotove. Trebalo je samo provesti novi natječaj i naći novoga izvođača radova jer je Građevinsko vijeće sa župnikom odlučilo da izgradnju crkve povjeri drugome izvođaču, a ne tvrtki »Tempo« iz Zagreba. Ovoga puta smo se odlučili za privatne tvrtke i pozvali na natječaj pet poznatijih tvrtki iz Zagreba i oko-lice. Na natječaju je izabrana privatna tvrtka »Kamgrad« iz Zagreba, vlasništvo g. Draguti-na Kamenskoga, s kojim smo 5. ožujka 2001.

Blagoslov pastoralnog centra

92

Palotinci

potpisali ugovor o izgradnji crkve. Radovi na izgradnji započeli su 1. travnja iste godine. Ugovorena je samo prva faza izgradnje (rohbau), a unutarnje uređenje, sve instalaci-je, podovi, obloge zidova i namještaj ugovarali smo pojedinačno s manjim privatnim tvrtka-ma koje su svoj posao obavljale na vrijeme i savjesno tako da je crkva bila dovršena krajem ožujka 2004.

U njoj se nalazio najnužniji namještaj. Kamen-temeljac posvetio je i položio zagre-bački pomoćni biskup, mons. Josip Mrzljak 14. svibnja 2001. na svečanoj večernjoj sv. misi na gradilištu nove crkve.

Veliku su radost doživjeli župljani kada su

na Cvjetnicu 4. travnja 2004. iz velike dvorane župnoga centra mogli u procesiji s maslinovim grančicama u rukama ući u novu, prostranu, župnu crkvu koja je odisala lijepom jednostav-nošću i s puno svjetla i topline koju joj daje drvena obloga zidova u boji bijeloga javora. Nakon pune tri godine među nama je opet po-moćni zagrebački biskup mons. Josip Mrzljak koji na svečanoj sv. misi u nedjelju, 23. svibnja 2004., blagoslivlja novu crkvu i svu muku i vi-šegodišnje odricanje vjernika i drugih donato-ra koje su u nju ugrađene. Nakon toga župljani se ne predaju. Ovo slavlje daje im još više od-lučnosti da dovrše i ono što još nedostaje novoj crkvi. Odlučuju skupljati dobrovoljne priloge kako bi na tornju nove crkve što prije zazvoni-la prava, klasična zvona. U tu svrhu sakupljaju

u ljeto 2004. točno 20.000 € nakon čega naru-čujemo zvona u Zagrebu u ljevaonici »Tržec«. Zvona su bila postavljena u dogovoreno vrije-me, a na blagdan sv. Lucije 13. prosinca 2004. zvona su počela zvoniti.

Već početkom lipnja iste godine g. Jure Žaja iz Zaprešića postavlja na prozor prvi vitraj s li-

kom Duha Svetoga kao osobni dar povodom primanja sakramenta sv. potvrde njegove kćeri Marije. Nakon njega mnoge se obitelji iz župe dobrovoljno javljaju i daruju po jedan vitraj tako da crkva već u proljeće 2005. ima svih 28 vitraja koji krase unutrašnjost crkve i daju poseban ugođaj svetoga prostora. Još u jesen 2004. obitelj Ljube Puljića iz Zaprešića daruje crkvi veliku oltarnu sliku – ulje na platnu od 10 m2 koja prikazuje Mariju koja lebdi iznad župne crkve ispred koje su prikazani ljudi, vjernici svih uzrasta i zvanja koji predstavljaju Isusove učenike i apostole. Želimo u ovoj župi kod svih župljana razviti tu svijest da su i oni, po krštenju, Isusovi apostoli koji moraju živjeti svoje poslanje i drugima ga naviještati i svje-dočiti. Iste godine, pred Božić, uspjeli smo u crkvi napraviti 12 dugačkih klupa s klecalima, a pred Uskrs 2008. dovršene su i ostale klupe, njih ukupno 16, tako da u crkvi ima oko 500 sjedećih mjesta.

Kako je crkva u velikoj mjeri bila dovršena, mogli smo, kao velika vjernička obitelj, po-

Nedjeljna misa

Blagoslov novih zvona

93


zvati našega uzoritog kardinala i nadbiskupa, mons. Josipa Bozanića da nam je posveti, što je i učinjeno 7. svibnja 2005. na svečanoj sv. misi. Toga su dana župljani bili posebno radosni i ponosni na svoju novu župnu crkvu koja ostaje mnogim generacijama iza nas kao dokaz da je i u ovo vrijeme, početkom novoga tisućljeća, u Zaprešiću bilo dovoljno ljudi koji su iz svoje vjere i ljubavi prema Bogu smogli snage napra-viti ovakvu crkvu.

Mijo Šibonjić

Zborovi

Veliki mješoviti zbor župe Marije, Kraljice apostola

Župni zbor župe Marija, Kraljica apostola, formirao se od osnutka župe 1995. Radilo se u ne baš najboljim uvjetima, ali se uz pomoć i potporu župnika, p. Mije Šibonjića, i časne sestre Smilje Čirko zbor održao, brojčano po-većavao i ustrajao u radu te sada broji oko 25 članova. Izmjenjivali su se voditelji: profesorica glazbe Ivančica Mohović, uz glazbenu pratnju liječnice Janje Corušić, profesor Josip Marku-šić i njegova supruga profesorica Tatjana Mar-kušić te profesorica Maja Maričić. Trenutno zbor vodi profesor Drago Bubica, a za liturgij-ski izbor pjesama zadužen je g. Josip Crnica. Zbor izvodi uglavnom četveroglasne skladbe, i to redovito na nedjeljnoj župnoj misi u 10 sati.

On iza sebe ima niz gostovanja. Da nabrojimo samo neka: Zagreb – smotra zborova, Ilok, Me-đugorje, Imotski, Mihovljan, Rijeka, Sukošan, Murter, Šibenik, posjet Kaknju i Kupresu u BiH te brojni nastupi na području grada Zapreši-ća. Zbor je, također, bio i više puta domaćin drugim zborovima: posjet zbora iz Mihovljana, Rijeke, Kaknja, organiziranje božićnih kon-cerata. Posebno želimo istaknuti da je došlo do uspješne suradnje s tamburaškim zborom »Gaj« iz Zaprešića koji je pod vodstvom Da-nijela Rožankovića, čiji orkestar već nekoliko godina prati župni zbor na misi polnoćki i božićnim koncertima te je to zaista poseban doživljaj, kako pjevačima, tako, nadamo se, i puku.

Bogu hvala, sada su uvjeti za rad znatno bolji u prostorijama novosagrađenoga pastoralnog

centra gdje se zboraši zaista osjećaju kao u svo-me domu, a čemu svjedoče brojna zajednička druženja, proslave rođendana, raznih obitelj-skih obljetnica, nove godine, Martinja, orga-niziranje radnih akcija čišćenja pastoralnoga centra i njegova okoliša. Sve to uvelike prido-nosi zbližavanju članova zbora i njihovih obite-lji, kako jednih s drugima, tako i bolju suradnju s p. Mijom, p. Jozom i s. Helom koji su najviše zaslužni za okupljanja ne samo zboraša, već i svih župljana u crkvi i pastoralnome centru. P. Mijo često kaže kako crkva nije građevina, Crkva smo svi mi. Ova župa zaista tako živi.

Posveta crkve

Mješoviti zbor

94

Palotinci

Ponosni smo što smo njezin dio te kao župni zbor pridonosimo tome zajedništvu i rastu župe.

Sandra Crnica

Zbor mladih »Apostoli«

Zbor mladih »Apostoli« počeo je povreme-no djelovati nekoliko mjeseci nakon osnutka župe, a kao stalna formacija djeluje od 1999. godine. Prve probe održavane su nakon žu-pne, nedjeljne svete mise u auli Osnovne škole Ljudevita Gaja, koja je svoje prostorije rado ustupala za razne župne aktivnosti. Zbor se sastojao od klavijaturista, gitarista, bubnjara te nekolicine pjevača, a svirali su na svetoj misi za djecu i mlade koja se održavala jed-nom mjesečno.

Godine 1999. zbor postaje stalna formacija, probe se premještaju u prostorije atomskoga skloništa, a Župno pastoralno vijeće uviđa po-trebu za misom za mlade. Na sastanku Vije-ća odlučeno je da večernja sveta misa postaje misa za mlade. Od tada zbor mladih pjesmom sudjeluje na svakoj nedjeljnoj večernjoj svetoj misi. U tome trenutku zbor se sastoji od kla-vijaturista, dvoje gitarista, bubnjara, flautista i petnaestak pjevača. Ubrzo zbor preuzima pro-fesor Josip Markušić. Pod njegovim vodstvom zbor napreduje, uvodi višeglasno pjevanje te prilikom otvorenja i blagoslova pastoralnoga centra, 2000. godine, pjeva svečanu sv. misu za mlade na kojoj sudjeluje mnoštvo mladih Za-grebačke nadbiskupije. Iste godine, u adventu, zbor gostuje u vinkovačkoj župi sv. Vinka Pa-lottija. Prilikom odlaska dobiva ime »Aposto-li«. Osim u zboru, mladi žive i druge stvarnosti u Crkvi: planinarski križni putovi, hodočašća za mlade, nacionalni i međunarodni susreti za mlade.

Nedugo nakon toga profesor Josip Markušić preuzima župni zbor, a zbor mladih preuzima Zrinka Jonjić, koja istodobno svira flautu. Rad u zboru se marljivo nastavlja tako da zbor

počinje redovito uljepšavati vjenčanja u župi, gostuje u nekoliko zagrebačkih župa i pjeva na križnome putu za mlade u župi sv. Franje Ksa-verskoga. Također, 27. 10. 2001. godine, zajed-no s jednim mladim glazbenikom, organizira dobrotvorni koncert za župu. U međuvremenu u zbor se uvodi tamburica, a 2003. godine još jedna flauta pa voditeljica preuzima »dirigent-sku palicu«. U subotu navečer, uoči Cvjetnice, 3. travnja 2004. godine, zbor mladih ima čast prvi pjevati sv. misu u novoj, tek izgrađenoj župnoj crkvi. Te jeseni broj svirača se povećava za jednu violinu, a zbor počinje spremati svoj prvi samostalni koncert. Cijela pastoralna go-dina ispunjena je probama za koncert koji sli-jedi. Napokon, dolazi i taj dan. Prvi samostal-ni koncert zbora mladih »Apostoli« održan je 30. svibnja 2005. godine. Prije toga, 7. svibnja 2005. godine, zbor aktivno, s ostalim župnim zborovima, sudjeluje u svečanoj euharistiji prilikom posvećenja novoizgrađene crkve. U rujnu iste godine zbor preuzima na sebe od-govornost pjevanja na većini događaja tijekom tradicionalnoga hodočašća mladih u marijan-sko svetište Marija Bistrica (pjevanje na misi, klanjanje, doček kardinala Josipa Bozanića), a početkom listopada pjeva na misi s ostalim žu-pnim zborovima koju prenosi HRT. Dana 22. listopada održan je drugi samostalni koncert zbora. Pastoralna godina 2005./06. postaje ispunjena mnogim gostovanjima na misama za mlade, koncertima i susretima od kojih posebno vrijedi istaknuti nastup na koncertu u župi svetoga Blaža u Zagrebu. Tijekom ove pastoralne godine zboru se pridružuje i jedan kontrabasist te još dvojica mladih gitarista, a nakon ženidbe prijašnjega dolazi i novi bub-njar.

Ne zaboravimo i aktivno sudjelovanje na Ta-izé susretu u Zagrebu 2006. godine kada mla-di, uz ostale župljane, otvaraju vrata svojih do-mova za Taizé hodočasnike. Svojim pjevanjem zajedno sa susjednom župom svetoga Petra apostola uveličavaju novogodišnje bdjenje.

Nakon gostovanja na Božićnome koncer-tu 2007. godine, u susjednoj župi, voditeljica

95


Zrinka Jonjić prepušta zbor »mladim snaga-ma«. Voditelj zbora postaje Petar Šimunić, a suvoditeljica Mirta Šimunić. Danas se u zboru sviraju klavijature, violina, tri gitare (akustič-na, električna i bas gitara), bubnjevi i čini ga dvadesetak pjevača.

Zbor i dalje redovito uveličava večernje ne-djeljne svete mise i vjenčanja. Redovito je su-dionik župnih, sada već tradicionalnih božić-nih koncerata. Mladi dolaze i odlaze, ali uvijek ostaju sjećanja na brojna druženja, izlete, za-bave, dobrotvorne koncerte, posjete drugim župama, planinarske križne putove.

Zrinka Jonjić

Dječji zbor »Mali apostoli«

Dječji zbor »Mali apostoli« djeluje u župi Marije, Kraljice apostola, u Zaprešiću od osni-vanja župe 1995. Zbor vode sestre reda Kćeri Božje ljubavi. Sestra Smilja Čirko prva je po-čela okupljati djecu u zbor, a vodila je zbor pet godina. Sestra Emila Landek nastavila je s ra-dom daljnjih pet godina, a od 2005. zbor vodi s. Hela Jurnečka.

Danas u zboru pjeva oko pedesetero djece. Svi rado dolaze na probe i aktivno sudjeluju u pripremi liturgije na kojoj sudjeluju pjevanjem, sviranjem i čitanjem.

Klavijature svira Dora Šimunić, gitare Mari-jan Borić i Josip Šuker, violinu Ema Tufekčić, a bubnjeve Jura Markač.

Zbor svake godine sudjeluje na smotrama dječjih crkvenih zborova kao što su Zlatna lira i Zlatna harfa. Ove je godine zbor imao čast biti domaćin i organizator Zlatne harfe, na kojoj je sudjelovalo 14 zborova s više od 500 djece.

s. Hela Jurnečka

Skupine i aktivnosti župe Marije, Kraljice apostola

Molitvena zajednica »Gorušičino zrno«

Molitvena zajednica »Gorušičino zrno« dje-luje u okrilju redovnika palotinaca u župi Ma-rija, Kraljica apostola, Zaprešić II. Zajednica je i dio karizmatske obnove u Duhu Svetome Zagrebačke nadbiskupije.

Okuplja oko 100 članova iz obje župe u Zaprešiću i okolnih mjesta. Uz palotince kao duhovnik zajednicu prati u duhovnome rastu i radu p. Mihovil Filipović, montfortanac.

Svi članovi su nakon jednogodišnje pri-preme na molitvenim susretima sudjelovali u seminaru Novoga života u Duhu Svetome. Seminar u 14 tema poukom i molitvama za predanje Bogu članove usmjerava ka snažnije-mu življenju u skladu s vjerovanjem i naukom Katoličke crkve.

Zajednica se okuplja svake srijede odmah nakon župne mise. Započinje deseticom kru-nice, nastavlja s nekoliko pjesama slavljenja, poukom u skladu s liturgijom i aktualnostima u društvu, meditacijom i molitvom na nakane teme i pitanja.

Neke od tema su: duhovne rane i sakramenti Crkve kao lijek; kako nas Bog oslobađa oholo-sti?; što je poniznost?; što je moja, a što Božja volja?; koje je moje poslanje?; snaga molitve i sl.

Zajednica »Gorušičino zrno« prijateljuje s katoličkim molitvenim zajednicama i vjerskim Dječji zbor »Mali apostoli«

96

Palotinci

udrugama iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine te sudjeluje u osnivanju drugih molitvenih za-jednica. Često se organiziraju razna hodočašća i seminari.

Članovi se raduju dolasku novih vjernika na susrete zajednice i nastoje u svemu biti na po-moć u svojim župama te redovnicima palotin-cima u župi Marije, Kraljice apostola, koji su ih s ljubavlju prihvatili.

Kako članovi svjedoče na susretima, zajed-nica im pomoću snažne molitve daje snagu i obnavlja ih da mogu svjedočiti o Božjemu mi-losrđu i druge otvarati za ljubav prema Bogu i Katoličkoj crkvi.

Osim apostolata pojedinačne i zajedničke evangelizacije i raznih projekata u društvu, najveća težnja članova je postići ono što se ogleda i u ovome citatu iz Biblije: »Pošto ste pokoravanjem istini očistili svoje duše da po-stignete bratsku ljubav, čistim srcem ljubite žarko jedan drugoga, jer ste ponovo rođeni, ne iz raspadljiva, nego iz neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnoga Boga« (1 Pt 1,22–23).

Lordan Ljubenkov

Zajednica »Treće srce«

»Treće srce« je zajednica vjernika na župnoj razini koja djeluje u koordinaciji Centra za ne-rođeni život. Članovi zajednice »Treće srce«

okupljaju se jedanput tjedno na molitvu, kla-njanje i po potrebi na bdjenje kako bi »moli-tvom i žrtvom spasili život nerođenome«.

U Zaprešiću u župi Marije, Kraljice apostola, zajednica »Treće srce« djeluje od 3. studenog 2004. Donedavno su tjedni sureti bili srije-dom, a od prosinca 2008. zajednica se sastaje na molitvu svakoga četvrtka nakon večernje svete mise.

Zajednica pomaže, prije svega, u duhovno-me smislu moleći i žrtvujući se za nerođene i za roditelje koji su pred odlukom za pobačaj svojega djeteta. Pomažemo, dakle, sakramen-talno: upućujemo žene i djevojke koje se nađu pred takvom odlukom na svećenika. Osobama, pak, koje su počinile takav čin, kao i ostalim članovima njihovih obitelji koji trebaju prona-ći mir i pomirenje s Bogom i povratak u Cr-kvu, članovi molitvene zajednice »Treće srce« pomažu razgovorima, savjetima i prije svega molitvom i žrtvom, zajedno sa Srcem Isuso-vim i Srcem Marijinim po kojima, darujući svoje srce, čine »Treće srce«, što znači – molim i radim za nerođene. Ove molitvene zajedni-ce milošću Božjom već djeluju diljem Lijepe naše gotovo u svim biskupijama i gradovima. Ako je potrebno, pomažemo i materijalno koliko je to moguće. Naša glavna nebeska za-štitnica Majka Tereza naš je uzor: »Ne možeš nahraniti sve gladne svijeta. Ali sigurno možeš barem jednoga!«

Molitvena zajednica »Gorušičino zrno«

Molitvena zajednica »Treće srce«

97


Veliko i nesagledivo zlo pobačaja pustoši naše gradove i sela. Zajednica »Treće srce« bori se za život nerođene djece na razne načine. Tiskaju materijale, dijele humanitarnu pomoć koja po-maže rodiljama koje su se odlučile za život, a koja se sastoji od paketa stvari za novorođenče. Koliko dugo je potrebno, majka i dijete se op-skrljuju pelenama. Za područje djelovanja ove zajednice odgovoran je biskup mons. Valentin Pozaić, veliki borac za najmanje. Budno prati naša nastojanja i podupire tiskanje letaka, no-vih brošura koje se dijele na primjerenim mje-stima, na stolićima u crkvama, kolodvorima i bolnicama, ako je to izvedivo. Svake godine naši centri u Karlovcu i Sv. Petru u Šumi nude zajednička okupljanja i događanja. To je lijepa prilika da se ranjeni ranom pobačaja odazovu i dožive izlječenje.

Koordinator zajednice »Treće srce« u župi Marije, Kraljice apostola, jest g. Mirko Marić, a duhovnik i voditelj »Trećeg srca« za cijelu Hrvatsku je pavlin o. Marko K. Glogović iz Kamenskoga kod Karlovca.

Mirko Marić

Neokatekumenski put

Papa Ivan Pavao II. 30. kolovoza 1990. pri-znaje Neokatekumenski put kao »itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena« i žarko želi da »braća u

episkopatu vrednuju i pomažu – zajedno sa svojim prezbiterima – ovo djelo nove evangeli-zacije kako bi se ostvarilo prema smjernicama predloženim od njegovih inicijatora, u duhu služenja mjesnom ordinariju i zajedništva s njime te u kontekstu jedinstva mjesne Crkve sa sveopćom Crkvom«.

Od početaka, dakle od stvaranja svijeta, kada je Bog iz čiste ljubavi stvorio čovjeka pa do da-našnjih dana, nedvojbeno je da je on uvijek u ulozi inicijatora koji poziva čovjeka na obra-ćenje. On odašilje poziv i čeka. Daje čovjeku pravo da po vlastitoj volji odluči hoće li ga sli-jediti s potpunim povjerenjem ili će se oglušiti i nastaviti po svom.

Svjedoci smo da i danas, kada živimo u vre-menu modernoga ateizma, Bog djeluje. Neo-katekumenski put to jasno potvrđuje. Naime, ovaj put započeo je, rekli bismo, davne 1964. u Madridu među barakama Palomerasa Al-tasa. Njegovi su začetnici gospodin Francisco (Kiko) Arguello i gospođica Carmen Hernan-dez. I sami su živjeli među siromasima kojima su započeli naviještati evanđelje Isusa Krista. Kiko i Carmen su, s vremenom, uvidjeli da Riječ nalazi odjeka u srcima ovih siromaha i da ta Riječ čini promjenu. S vremenom se ova kerygma konkretizirala u katehetsku sintezu utemeljenu na tronogu »riječ Božja – liturgija – zajednica«, koja nastoji voditi osobe do brat-skoga zajedništva i zrele vjere.

Moramo se zauzimati za najslabije

Francisco (Kiko) Arguella

98

Palotinci

Tadašnji madridski nadbiskup mons. Casimir Morcilla ohrabrio je inicijatore Puta da ovo katehetsko iskustvo rašire u župama koje su to tražile. Iskustvo evangelizacije po-stupno se raširilo u Madridskoj nadbiskupiji i u drugim španjolskim biskupijama. Godine 1968. začetnici Puta dolaze u Rim te dopušte-njem kardinala Angela Dell’Acque započinje prva kateheza u župi Naše Gospe od Presve-toga sakramenta i Svetih kanadskih mučenika. Od tada se Put počeo širiti diljem svijeta.

Kod nas, u Hrvatskoj, Put je započet prije 30 godina dolaskom talijanskih katehista Giaco-ma Rainerija i Lucie Toso. Od tada do danas iznikle su brojne neokatekumenske zajednice na ovome području. Neokatekumenski put stavlja se u službu biskupa i župnika kao itine-rarij ponovnoga otkrivanja krštenja i perma-nentna odgoja u vjeri. Nudi se vjernicima koji, obavljajući ovaj put obraćenja i kateheze, žele u sebi oživjeti bogatstvo kršćanske inicijacije.

U svojih više od trideset godina Neokateku-menski je put prihvaćen i cijenjen u mnogim mjesnim Crkvama. Njegova praksa donijela je brojne duhovne plodove za novu evangeliza-ciju.

Članovi međunarodne ekipe odgovornih Neokatekumenskoga puta, g. Francisco Ar-guello, gđica Carmen Hernandez i don Mario Pezzi, 5. travnja 2002. podnose zamolbu za odobrenje Statuta Neokatekumenskoga puta. Papinsko vijeće za laike tada, 29. lipnja 2002., donosi dekret odobrenja ad experimentum na razdoblje od pet godina u uvjerenju da će ove statutarne odredbe sačinajvati čvrste i sigurne smjernice za život Puta i da će biti važna pot-pora pastirima u njihovu očinskome i budnu praćenju neokatekumenskih zajednica. Danas živimo činjenicu da je Sveta Stolica, po odredbi pape Benedikta XVI., dala konačno odobrenje Dekretom Papinskoga vijeća za laike od 11. svibnja 2008.

U Zaprešiću, gradu koji je u posljed-njih desetak godina uvelike izmijenio svoje lice ekspanzijom građenja, kao i doseljava-njem stanovništva, dvije su župne zajednice.

Uz postojeću župu sv. Petra 1995. rodila se nova župa na sjeveru grada – župa Marije, Kraljice apostola. Samo četiri godine kasnije u prostorijama gradskoga skloništa gdje se, tada, održavala sva pastoralna služba ove nove župne zajednice, jer crkve kao građevine još nije bilo, dolaze katehisti iz Zagreba i predlažu patrima održavanje kateheza. Danas zahvalju-jemo Bogu na njegovoj providnosti da su tada patri palotinci imali sluha i s puno žara podu-prli ovu ideju te odobrili održavanje kateheza.

P. Mijo Šibonjić i p. Željko Lemaić imali su tada vrlo teško razdoblje svojega službovanja u župi jer su uvjeti u kojima je trebalo razgrana-ti župnu službu bili vrlo oskudni. Spomenimo samo to da je »župni dvor« bio stan od neko-liko kvadrata, da je »crkva« bilo atomsko sklo-nište nekoliko metara ispod zemlje, a »župni ured« mala sobica na ulazu u sklonište. No, pa-tri su otvorili vrata svojih srca i vrata skloništa. Katehisti na misama jedne nedjelje naviještaju održavanje kateheze i pozivaju sve one koji su »umorni i opterećeni«, sve one koji traže odgo-vore na pitanja o svojoj situaciji, a ne nalaze ih.

Na poziv se javlja nekolicina odvažnih žu-pljana. Neki su navratili tražeći malo duhovne hrane, a neki tek iz puke radoznalosti.

Vjernici dolaze poslušati što to naviješta osmero laika. Kakvu vrstu pomoći nude na putu do dobivanja odgovora na pitanja svako-ga vjernika pojedinačno. Čvrsto oslonjeni na Gospodina, koji ih šalje ovim ljudima, u prat-nji dodijeljenoga prezbitera, oni naviještaju

Neokatekumeni

99


Radosnu vijest. Navještaj je to kerigme koji po-ziva na obraćenje; radosna vijest smrti i uskr-suća našega Gospodina Isusa Krista. »Doista… svidjelo se Bogu ludošću kerigme spasiti one koji povjeruju« (1 Kor 1,21). Ta »Riječ spase-nja« poziva na obraćenje i vjeru. Zove ljude da se priznaju grešnicima, da prihvate oproštenje i besplatnu ljubav Božju i krenu na put pre-ma vlastitome preobraženju u Krista po snazi Duha.

Neki vjernici su se tada prvi put suočili s či-njenicom da je Biblija knjiga života i da je slu-šanje i razumijevanje Svetoga pisma nužno za preživljavanje te da će se od sada hraniti s toga stola, živoga izvora kateheze. Rađa se spoznaja da je u Isusu Kristu ispunjeno Pismo i da nam knjiga života, dakle Biblija, daje odgovore na sva pitanja vezana uz događaje vlastite povijesti svakoga vjernika. Biblija je napisana nadahnu-ćem Duha Svetoga i dok je netko čita, Duh u njemu nastavlja djelovati. Ona je riznica bez-brojnih Božjih blagoslova.

Duh Sveti okupio je tada u Zaprešiću muš-karce i žene različite dobi, mentaliteta, kulture i socijalnih uvjeta da započnu itinerarij obra-ćenja utemeljen na postupnu otkrivanju »go-lemih i izvanrednih bogatstava i odgovornosti primljenoga krštenja« kako bi se u njima odvi-jali postupan rast i sazrijevanje u vjeri i kršćan-skome životu. S onima koji su prihvatili poziv da obavljaju pokrsni katekumenat formirana je

Prva neokatekumenska zajednica župe Marije, Kraljice apostola, koja je povjerena pastoralnoj brizi patara palotinaca. U toj zadaći posebno se istaknuo p. Željko Lemaić koji je svesrdno pra-tio djelatnost zajednice, iako nije bio službeno proglašen prezbiter koji zajedno s braćom čini Put. Zajednica je glasovanjem izabrala brata Ivana Birta za odgovornoga te je on, zajedno sa suprugom Ružom, sada već pokojnom, i neko-licinom suodgovornih surađivao s p. Željkom kako bi osigurali da zajednica obavlja itinerarij Neokatekumenskoga puta, u skladu s onime što je naznačeno u Statutu, te svakako brinuli oko organizacije. Zajednica u župi nastavlja ži-vjeti svoju vlastitu povijest. Naime, ekipa kate-hista predaje ekipi odgovornih i suodgovornih način na koji će činiti Put, što podrazumijeva pripremanje slavlja Riječi i euharistije te odvi-janja mjesečnih konvivencija. Na tronogu zva-nom »Riječ – liturgija – zajednica« braća »ne-osi«, kako su se i sami prozvali (skraćeno od riječi neokatekumeni), ustrajali su na Putu sve do danas kada njihova zajednica ulazi u devetu godinu. Nanizalo se mnogo priprema za službu Riječi; obrađeno je na desetke biblijskih tema potkrijepljenih čitanjima iz Svetoga pisma na službi Riječi; radosnih susreta u iskrenu pomi-renju s Bogom u pokorničkim bogoslužjima; nebrojeno euharistija obogaćenih homilija-ma naših patara palotinaca i drugih koji su se odazivali na ispomoć kada je trebalo. Posebno mjesto zauzimaju »agape« kada braća u rado-snu zajedništvu blaguju hranu pokazujući tako iskrenu ljubav i zauzimanje jednih za druge; tu su odjeci na Božju riječ i spontane molitve ili molitve srca, obredi Velikoga tjedna, uskrsna bdjenja…

Teško je nabrojiti sve divote koje Bog čini u ovoj župi u Zaprešiću, ali nakon ne tako malo godina radosni smo da počinjemo uviđati plo-dove ovoga Puta i to nas podupire u spozna-ji koja kaže da »Bogu ništa nije nemoguće«. Svjedočimo da je tijekom proteklih godina za-jednica doživjela vjenčanja, krštenja, rađanja djece, tj. otvorenost životu, pozive za zvanja, pozive braće na kršćansko zaručništvo, život u

Papa Ivan Pavao II i Kiko

100

Palotinci

predbračnoj čistoći. Iz redova Prve zajednice formirala se ekipa katehista čija je katehizacija urodila osnivanjem nove zajednice (Druga ne-okatekumenska zajednica župe Marija, Kralji-ca apostola). Braća su nadahnuta Duhom Sve-tim primila snagu za evagelizaciju u korizmi 2007. te u vremenu od Uskrsa do Duhova 2008. Izašli su na ulice Zaprešića i naviještali u ime Isusa Krista Radosnu vijest svima koji su imali »uho da čuju«.

Još jednom je Bog dokazao da se mogu do-gađati čuda u njegovo ime, iako je 21. stoljeće, iako je Zaprešić više grad poganih nego vjer-nih. Na primjeru zaprešićkih »neosa« pokaza-lo se da njegova Riječ nalazi plodno tlo kada se tome malo tko nada. Ova se braća nisu dala smesti kada su ih prozivali »sektašima«. Uporno su se okupljali na Službu Riječi i euha-ristiju, iako se na njih upiralo prstom i gledalo s prezirom kada su odlazili na konvivencije. Danas oni stoje postojani, čvrsto oslonjeni na Gospodina. Osvjedočili su se da samo Bog njihov život čini dostojnim njih samih, da su prihvaćeni od Rima kao novost koja aktivno sudjeluje u životu i poslanju Crkve te je aktivno uključena u pastoral župne zajednice kako bi davala znakove ljubavi i jedinstva koji pozivaju suvremenoga čovjeka k vjeri.

Model neokatekumenske zajednice je sveta nazaretska obitelj, povijesno mjesto gdje je Ri-ječ Božja, postavši čovjekom, rasla napreduju-ći »u mudrosti, dobi i milosti«, u podložnosti Josipu i Mariji. Neokatekumeni u zajednici, podložni Crkvi, odrastaju u vjeri, rastući u po-niznosti, jednostavnosti i zahvaljivanju.

»Neosi« u Zaprešiću, potpomognuti zalaga-njem otaca palotinaca, p. Mije Šibonjića i p. Joze Ivića, nastavljaju svoj Put dalje nastojeći svakoga čovjeka oduševiti za Božju riječ i ži-vot s Bogom. Braća »neosi« nisu pasivni pro-matrači onoga što se u njihovoj župi događa. Naprotiv, oni igraju aktivnu ulogu u svim žu-pnim djelatnostima, druženjima, obnovama, slavljima itd.

Vlastitim životom svjedoče za Krista jer iskusili su da »oni koji rastu u Duhu slavit će

Boga za sve što je za njih učinio, čak će i u vri-jeme patnje podići svoje duše u slavljenju, zna-jući da onima koji Boga ljube on sve okreće na dobro« (Rim 8,28).

Ljubav u dimenziji križa, dakle, rast u ljubavi prema Bogu i prema bližnjima, utemeljena na riječi Božjoj, preplavljena silom Duha Svetoga, dovodi do vrhunca kada Bog u potpunosti za-hvaća u život čovjeka i tada on može reći: »Ne živim više ja, nego Krist u meni živi.« To je, uostalom, svrha Neokatekumenskoga puta.

Sunčica Vargek

Pilates

U dvorani pastoralnoga centra župe Marije, Kraljice apostola u Zaprešiću župljanke imaju mogućnost vježbati pilates. To je vrsta tjelo-vježbe koju je razvio njemački trener Joseph H. Pilates 20-ih godina prošloga stoljeća. Na prvi pogled pilates i yoga djeluju vrlo slično. Narav-no, ako se oslonimo na vizualni i gimnastički aspekt koji u sebe uključuje disanje u skladu s pokretima tijela, mehaniku tijela, ravnotežu, ko-

Marijanska pobožnost igra ključnu ulogu u neokatekumenskom pokretu

101


ordinaciju, pravilno pozicioniranje tijela, svijest o prostoru, snagu i fleksibilnost. No, za razliku od yoge, pilates je samo tjelovježba i u sebi ne uključuje nikave istočnjačke filozofsko-religio-zne elemente. Sve se vježbe izvode vrlo lagano, bez naglih pokreta ili pocupkivanja u mjestu, što ih ne čini lakšim za izvedbu od drugih po-pularnih oblika tjelovježbe budući da se radi o izometričnim vježbama koje traže izdržljivost. Treba naglasiti da se kod takva vježbanja mišićni volumen ne pojačava već postaje elastičan, vre-tenast i gibak. Pri vježbanju pilatesa kralježnica i zglobovi se vrlo dobro tretiraju.

Fitness pilates namijenjen je ljudima koji žele poboljšati neki aspekt vlastite tjelesne forme kao što su zdravlje, sportske pripreme ili potreba da se ispravi neki dio posture tijela (npr. loše i pogrbljeno držanje i sl.).

U župi Marije, Kraljice apostola, pilates se odvija u dvije skupine koje vode trenerice sportske rekreacije: Helena Gleđe i Kosjenka Rendulić. Svaka skupina vježba dvaput tjedno po 60 minuta.

Maja Pavić

Plesna igraonica

Plesna igraonica započela je s radom 2006. U njezinu radu sudjeluju djeca predškolske dobi od 4 do 6 godina i djeca školske dobi od 1. do 4. razreda.

Zadatak plesne igraonice je osposobljavanje djece da pokretom izraze svoje misli i osjeća-je te poticanje dječjega stvaralaštva. Radom u grupi razvija se kod djece pripadnost zajednici.

Na igraonici djeca rade vježbe za razgibava-nje dijelova tijela, za pravilno držanje, za osje-ćaj ravnoteže i vrtnje. Upoznaju se s mjerom i ritmom u glazbi kroz brojalice, ritmičke igre i pjesmice. Realiziraju se male plesne improvi-zacije i koreografije uz muziku.

Plesna je igraonica sudjelovala na dječjoj priredbi prije male ponoćke 2006. s plesom »Zvijezde«. Iste godine za Dan mama nastupili su na misi s plesom uz pjesmu »Moja mama« i za Dan tata s plesom na pjesmu »Čemu služe roditelji«. Godine 2007. nastupili su na Božić-nome koncertu i na Badnjak s plesom »Pahulji-ce« i Bokerinijevim menuetom. Za Dan mama nastupili su s plesom na pjesmu »Mi smo anđe-li«. I 2008. pripremaju točke za priredbu prije male ponoćke. Na kraju svake školske godine pozovemo roditelje i goste na našu završnu pri-redbu na kojoj izvedemo sve ono što smo radili tijekom tekuće školske godine.

Igraonica se održava u dvorani pastoralno-ga centra subotom od 10 do 11.30. Na svakoj igraonici započinje se s vježbama razgibavanja, a nastavlja se s plesom uz glazbu i završava s plesnim igrama.

U radu igraonice svake godine sudjeluje dva-desetak djece predškolske i školske dobi naše župe, ali i susjednih nam župa. Zadovoljstvo

Pilates

Plesna igraonica

102

Palotinci

djece i roditelja s radom i rezultatima plesne igraonice rezultira nastavkom rada te igraonice.

Plesna se igraonica odvija pod stručnim vodstvom plesne pedagoginje Sanje Jurić koja stanuje na području župe. Završila je Školu za balet i ritmiku u Zagrebu i Školu za odgajatelje 1982. Od tada profesionalno pleše u plesnim grupama Zagreba i podučava djecu plesu i ritmici pri centrima za kulturu u Zagrebu i Zaprešiću te u vrtićima i osnovnim školama. Godine 2006. započinje s radom u plesnoj igraonici pri crkvi Marija, Kraljica apostola. Svoje znanje i ljubav prema djeci i plesnome izrazu želi podijeliti i s malenima dotične župe. Uz veselje i ples brzo prolaze sati našega druže-nja na plesnim igraonicama.

Sanja Jurić

Šahovski klub »Zaprešić«

Unutar pastoralnoga centra župe Marija, Kraljica apostola, od 2006. djeluje Šahovski klub »Zaprešić« koji danom svoga osnivanja uzima 10. lipanj 2006. kada je održana prva konstituirajuća Skupština kluba s 12 članova osnivača.

Dobrohotnošću p. Mije Šibonjića te uz do-naciju Poglavarstva grada Zaprešića osiguran je i uređen potkrovni prostor iznad dvorišne zgrade s garažama.

Premda smješten u potkrovlju, prostor je dostatan za postavljanje 10 stolova za igranje

šaha, a uz malu čajnu kuhinju u niši te sanitar-nim čvorom u potpunosti zadovoljava potrebe današnjega šahovskog kluba čiji su članovi ma-hom intelektualci starijih godišta, ozbiljni ljudi koji u miru crkve i pastoralnoga centra nalaze zadovoljstvo druženja uz igranje ove drevne igre. Šahovski klub je od početnih 12 članova narastao na danas 18 punopravnih članova, dva simpatizera kluba te dvojicu dječaka u dobi od deset godina. »Mladi« klub po stažu članstvo čine većinom umirovljenici, iskusni šahisti, pristigli iz raznih klubova zagrebačke županije s mjestom boravka u Zaprešiću i bližoj okolici. Očito veselo druženje, ozbiljnost rada, ozrač-je crkvenoga okružja koje budi smiraj u duši i nudi, već ulaskom u prostor pastoralnoga cen-tra, promišljanje o tome kako smo svi sluge Bož-ji i nazočni na ovome svijetu po njegovoj volji, pruža spoznaju svakome od igrača da se lakše miri s krizom kada mu na redovitu treningu »iz-makne« jedno od prva tri mjesta.

Po strukturi članstva – od inženjera preko pravnika do profesora te marljivih zanatlija – vidljiv je razlog dolaska novih članova u klub. U društvu »gdje svatko svakoga može pobije-diti«, što daje posebnu draž igri i okupljanju, mogu se razmjenjivati bogata iskustva i ide-je. Članovi utorkom i četvrtkom od 18 do 22 ulaze u mečeve s neviđenim entuzijazmom. Rezultat toga je i razmjerno pristojan plasman u V. zagrebačkoj ligi Centar gdje je ove godine klub zauzeo sredinu tablice između 17 klubo-va. Velik napredak klub je ostvario promjenom rukovodstva kada je na mjesto predsjednika kluba jednoglasno izabran g. Ivica Drašković, magistar pravnih znanosti s dugotrajnim rad-nim vijekom u međunarodnim institucijama od Ujedinjenih naroda do EU i NATO saveza. Transparentnim načinom vođenja financijsko-ga poslovanja, gdje je svakodnevno svim čla-novima jasno vidljivo stanje riznice, te najmo-dernijom tehničkom i tehnološkom podrškom predsjednik je ovaj mali klub dignuo na razinu poslovanja kakvom bi se ponosili i znatno veći i poznatiji klubovi u Lijepoj našoj. Cijeneći prostor unutar pastoralnoga centra, koji se Šahovski klub »Zaprešić«

103


dijeli s još nekim korisnicima po odobrenome rasporedu »patra Mije«, šahisti su, nažalost, morali, promjenom Statuta, upravu kluba pri-vremeno smjestiti u kuću predsjednika kluba s obzirom da je dosadašnja dokumentacija s pi-smohranom zauzela već desetak registratora, uz računalnu opremu te ostala tehnička pomagala pa bi prostor meč-dvorane uskoro bio »biro-kratski« zatrpan. Ipak, prostor u pastoralnome centru poslužio je ne samo ligaškim utakmica-ma, nego i međunarodnim susretima na inici-jativu Predsjedništva kluba pa je tako za župni god odigran turnir sa sudionicima i iz Slovenije, a suradnja se namjerava nastaviti i sa šahistima iz BiH.

Na godišnjoj Skupštini, kojoj je nazočio i p. Mijo Šibonjić, još je jednom naglašena zasluga Crkve u pronalaženju adekvatna prostora za šahovsku meč-dvoranu u vremenu kada struk-ture gradske vlasti nisu imale sluha, budući da se nije radilo o mladima nego o ljudima »tre-će životne dobi«. Začuđuje da se na Skupštini dosta čulo i o individualnim uspjesima poje-dinih članova pa očito ambicije nisu nestale ulaskom u 50. godine života ili »treću dob«. Očito je Bog htio da pojedinci iz Kluba ostvare ono što u drugim šahovskim klubovima traje puno godina pa tako danas, nakon samo dvije godine, imamo čak šest igrača s međunarod-nim rejtingom, koji se stječe sudjelovanjem i postignutim dobrim rezultatima na turniri-ma koje organizira Hrvatski šahovski savez. Dvogodišnjom edukacijom predsjednik je ostvario status klupskoga, a onda i višega župa-nijskog šahovskog suca. Donacijom sredstava za edukaciju članovi su pokazali zajedništvo u promišljanjima boljitka za klub i okružje, ne že-leći koristiti skromna sredstva iz članarine od 20 kuna mjesečno. Budući da klub nema izravna sponzora, nego se radi iskonski i amaterski, vid-ljiv je napredak koji bez pomoći vjere i ufanja u ono što se radi ne bi bio moguć. Hvala Bogu da se šahovski klub »Zaprešić« može ponositi po-štenjem i časnim ponašanjem svih pojedinaca.

Ivica Drašković

Makapo

Povodom odlaska na Svjetski susret mladih s papom u Köln 2005. godine, mladi naše župe dolaze u kontakt s mladima iz palotinske župe St. Jakob u Friedbergu. Po uzoru na njihov, dobivaju ideju za osnivanjem kluba mladih. Svrha kluba jest okupljanje svih župnih aktiv-nosti (zbor mladih, prigodne radionice, dječje igraonice, organizacija planinarskih križnih putova, odlazak na razne nacionalne i me-đunarodne susrete) u kojima sudjeluju mladi župe. Po povratku iz Kölna svoju ideju iznose p. Miji Šibonjiću koji je s oduševljenjem pri-hvaća. Naime, još od osnutka župe njegova je želja bila da se osnuje takva grupa. Nakon kraćega dogovora mladi se dogovaraju oko imena pa tako skraćivanjem imena župe (Ma-rija, Kraljica apostola), dolaze do imena Maka-po. Uređuju prostore, a klub polako oživljuje. Mladi se gotovo svakodnevno počinju okuplja-ti u prostorijama kluba.

Krajem 2007. godine javlja se ideja o službe-nome osnivanju udruge Makapo. Zahvaljujući zalaganju Matije Žnidareca i Petra Šimunića, 5. kolovoza 2008. godine, održana je Osnivač-ka skupštine Udruge mladih Makapo Zaprešić (skraćeno: Makapo). Na Skupštini je donesena odluka o osnivanju, Statut udruge, izabrani su članovi tijela upravljanja, donesena je odluka o davanju ovlaštenja za zastupanje te odluka o

Makapo

104

Palotinci

pokretanju postupka za upis u registar udru-ga. Također, odabran je i službeni izgled peča-ta udruge. Makapo ima pečat okrugla oblika promjera 30 mm unutar kojega se nalazi slika Blažene Djevice Marije koju okružuje dvanaest (12) zvijezda. Uz obod pečata nalazi se tekst: Udruga mladih »Makapo« Zaprešić.

Dana 10. listopada 2008. udruga je upisana u Registar udruga Republike Hrvatske te na taj način postaje neprofitna pravna osoba. Ciljevi Makapa su zauzimanje za humanitarne, kul-turne i sportske interese te za vjerska uvjerenja, a svrha Makapa je putem zbora, kao unutar-nje organizacijske jedinice koja nema pravnu osobnost, čuvati i njegovati te promicati cr-kveno pjevanje, a putem ostalih grupa pomoći mladim ljudima da se afirmiraju u zrele i od-govorne osobe.

Ubrzo udruga započinje svoju djelatnost, a to je: organiziranje i provođenje redovitih pro-ba članova zbora radi priprema za nastupe; or-ganiziranje i izvođenje koncerata; sudjelovanje na smotrama i natjecanjima sakralnih i inih zborova. Svaki član Makapa dužan je poštivati opća kršćanska i moralna načela i vrijednosti i u skladu s njima ponašati se u svakoj prigodi kada nastupa ili djeluje u ime Makapa. Svaki član Makapa djeluje dobrovoljno.

Rad udruge još uvijek je u povojima, no uz Božji blagoslov i malo vremena vjerujemo da će i zalaganje članova uroditi plodom.

Zrinka Jonjić

Župni Caritas

Caritas (lat. ljubav) označava kršćansku djelotvornu ljubav prema Bogu i prema bli-žnjemu; to je jedna od bogoslovnih kreposti; dobrotvornost. Caritas je odjek evanđelja u našim srcima. To je živa riječ, srž Crkve koja živi. Sjetimo se druge zapovijedi ljubavi: »Lju-bi bližnjega svoga kao samoga sebe« ili Hva-lospjeva ljubavi u kojemu piše da možemo znati sve jezike, imati moć proricanja, vjeru za

premještanje brda, ali bez ljubavi – ništa smo. Ne možemo ljubiti Boga kojega ne vidimo ako ne ljubimo bližnjega kojega vidimo, a Bog ga je stvorio na svoju sliku.

Projekt »Župni caritasi – promicanje volon-terstva« započet je pod vodstvom mons. Vlade Košića, pomoćnoga biskupa Zagrebačke nad-biskupije. U našoj župi Caritas djeluje već duže vrijeme, ali se tek nedavno po Pravilniku žu-pnih caritasa Zagrebačke nadbiskupije i prav-no formirao. Pravilnik se sastoji od 20 članaka, a stupio je na snagu 11. prosinca 2002.

Svake druge nedjelje u mjesecu otvara se tjedan župnoga Caritasa kada djeca na misu u 11.30 donose svoj prilog u hrani. Na taj način odgajamo djecu da razvijaju osjećaj solidar-nosti i ljubavi prema drugima. Te se nedjelje, nakon svake mise, prikupljaju i novčani prilozi od kojih se kupuje hrana. Ona se obično pakira u petak navečer, a razvozi u subotu župljanima koji su u potrebi. U našoj župi pomoć Caritasa prima 20-ak obitelji s 55 članova.

Za vrijeme došašća i korizme uvedene su nove akcije sakupljanja dodatne pomoći po

Župni Caritas

105


trgovinama jer prikupljena sredstva, nažalost, ne zadovoljavaju potrebe naših bližnjih. Takve trgovine obilježene su znakom našega župnog Caritasa.

Trgovine u kojima su se nalazile košare s pla-katom župnoga Caritasa, u vremenu došašća i korizme, jesu: Trgocentar, market »Krka«, Ro-štan i Idm-Bigor. Svima koji su poduprli našu akciju od srca zahvaljujemo.

Na izlazu iz trgovina nalaze se košare u koje možemo ubaciti svoj prilog u hrani za naše-ga susjeda koji nema dovoljno. Nemojmo biti suci, nego radije budimo veseli darivatelji jer nas naš nebeski Otac takve želi. Neka nam ne zna desnica što daje ljevica jer mjerom kojom mjerimo i nama će biti mjereno (usp. Mt 6,3 i Mt 7,2).

Takav sustav prikupljanja hrane po trgovi-nama ima mnogo prednosti, a neke od njih su: nahranit će se mnogo više ljudi, mnogim je ljudima praktičnije svoj dar dati u dućanu, volonteri župnoga Caritasa žive i praktično produbljuju svoju vjeru, potiče kod svih osoba milosrđe i ljubav prema bližnjemu, širi se po-jam o djelotvornoj ljubavi prema bližnjemu…

Slika Isusa koji nam pokazuje i pruža svoje Srce trebala bi nas opomenuti da naša srca isto tako mi darujemo bližnjima. Zbog toga slika župnoga Caritasa ima oblik križa u čijemu je središtu SRCE. To je naše srce ako svojim kri-žem pomaže bližnjemu i na kraju svoga puta uskrsne s Isusom.

Caritas treba uvijek nove volontere koji do-premaju hranu iz trgovina, sakupljaju novac, slažu pakete, raznose pakete potrebitim obi-teljima. Svaka bi osoba trebala moći izdvojiti jedan do dva sata mjesečno za Caritas. Post u korizmi ne znači samo odricanje od cigareta, alkohola, slatkiša ili TV-a, jer takve stvari ra-dimo zbog sebe. Pravi post podrazumijeva po-moći bližnjemu i tek smo onda plaćeni nebe-skom plaćom. Isus je rekao: »Hajdete i proučite što znači: milosrđe mi je milo, a ne žrtva« (Mt 9,13). Neka naša dobra djela budu brojnija od negativnih koja se događaju kada ništa ne ra-dimo. Nismo stvoreni da besposličarimo. Ako

je netko zainteresiran da se pridruži našemu timu Caritasa, neka se javi p. Miji Šibonjiću ili nekomu od aktivista župnoga Caritasa.

Bog, koji je Ljubav, neka obilno blagoslovi naše župne caritase i zalaganje vjernika naše nadbiskupije u djelatnoj bratskoj ljubavi! Od-važimo se Duhom Snage, koji nam je Bogom podaren (2 Tim 1,7), iskoračiti iz svakodnevice problema i zakoračiti u život s ljubavlju kako bismo jednoga dana uskrsnuli poput našega Spasitelja Isusa Krista.

Silvija Lagundžija

Samostan časnih sestara u Lužnici

Prolaznost je pojam o kojemu tako malo raz-mišljamo, a gotovo sve nas nosi i na kraju daje puninu smislu našega postojanja u vječnosti. Ona je nositeljica Božjih darova očitih očima srca. I zato, želim vam progovoriti o jednome datumu koji nam oduzima jedan lijep dar i istodobno nam daje drugi.

Bilo je to 26. siječnja 2004. Naš vlč. Matija Vlakovec hitno je prevezen u bolnicu Sveti Duh u Zagrebu. Sestre su se našle u neprilici. Naime, vlč. Matek bio je jedan od rijetkih dobroćudnih i molitvenih duša. Bio je naš svakodnevni mi-snik, ispovjednik i duhovnik. Po prirodi blag i

Samostan Lužnica

106

Palotinci

uvijek radostan. Svakodnevno je i kao starček šetao oko dvorca i pjevušio. Zanimljivo je bilo čuti zvuk pjesme kada bi vlč. Matek naišao po-red prozora. Kada ste ga promatrali, činilo se kao da šeta s najboljim prijateljem. I nije bio sam. U srcu je nosio Krista i ljubav za svakoga čovjeka. Otuda je proizlazila njegova vedrina. Jednostavno rečeno: vlč. Matek bio je dobri duh Lužnice. Sestre su se navikle na njega i jednostavno su bile zabrinute za njega, ali i za okončanje ove priče.

Tadašnja predstojnica u Lužnici, s. M. Gracija Kovačić, obraća se zajednici palotinaca u Zaprešiću i p. Jozu Ivića moli da nam privre-meno, dok se ne snađemo, služi svetu misu. Sljedećega jutra na oltaru se pojavio p. Jozo. U svojoj jednostavnosti dao je do znanja kako je on samo zamjena. Tako je naoko i izgledalo, ali 10. veljače 2004., kada je vlč. Matek smješten u Svećenički dom na Kaptolu, svima je bilo ja-sno da smo opet pred jednim novim početkom.

Pomalo smo strahovali hoćemo li biti pri-hvaćene. Prolazili su dani i tako sve do danas, a p. Jozo postao je pratitelj sestara. I ono što je najljepše: nosi naziv »naš p. Jozo«. Prihvaćanje je bilo uzajamno. Redovito, svako jutro u 6.15, dolazi najprije u dvorac, a sada u novu kuću služiti svetu misu. Nisam uzalud spomenula riječ »redovito«. Za njega kao da ne postoje vremenske ili fizičke prepreke. Često se zimi dogodi da se sve zaledi i ne može se nikamo, pogotovo ne autom. Ipak, naš p. Jozo pješači i stiže na vrijeme. I nije u pitanju samo jutarnja misa. Bilo koja dušobrižnička potreba nikada ne ostane u neizvjesnosti. S vremenom smo shvatile kako nam je Bog dao drugi dar. P. Jozo

je postao dar našoj zajednici po svakodnevno-me svećeničkom služenju, ali i po čovječnosti.

Nekada je u dvorcu bio starački dom za naše sestre, a danas je dvorac otvoren za javnost kao Duhovno-obrazovni centar Marijin dvor, Luž-nica, te djeluje u domeni obrazovanja odraslih edukativnim seminarima, duhovnim obnova-ma, kulturnim programima i kreativnim radi-onicama. S obzirom da smo, u Hrvatskoj, prvi takav registrirani centar, stazu utiremo i mi i naši posjetitelji. U sklopu centra nalazi se i sa-mostan koji je molitvena potpora ovomu Bož-jem djelu. Kako djelo raste, tako raste i surad-nja s p. Jozom. Revnost koju pokazuje rezultat je predanosti Božjemu pozivu i otvorenosti srca za ljude. Iskreno mislim da je on lik sve-ćenika u koji se možemo svi ugledati. Osobito mladi. Zna slušati, pomoći i prenijeti znanje. Lijepo je što uvijek možete prići tome Božjem službeniku s osjećajem da je tu upravo za vas.

s. M. Ljiljana Grgić, milosrdnica

Lužnica, blagoslov kapelice

107

Članovi Hrvatske delagature palotinaca

P. Jozo Ivić

P. Jozo Ivić rođen je 29. rujna 1954. u Donjoj Tramošnici (BiH). Osnovnu je školu pohađao u rodnome mjestu. Prve vijesti o palotincima čuo je u ljeto 1969. gledajući dijapozitive o životu i radu sv. Vinka Pallottija. Tom je prilikom su-sreo p. Joa de Branta, koji ga je ohrabrio da se odazove Božjemu pozivu u svećenički stalež. U jesen 1970. otišao je na Šalatu u Dječačko sjemenište. Novicijat i filozofske studije poha-đao je u Vallendaru u Njemačkoj, a teologiju na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Za-grebu. Za svećenika je zaređen 28. lipnja 1981. Kao mladomisnik odlazi na poslijediplomski stu-dij u Rim, gdje je dvije godine kasnije magistrirao fundamentalnu teologiju na Papinskome sveuči-lištu Gregoriana. Potom se vratio u Vinkovce i do 1995. bio župnik. Nakon toga slijedi odlazak u Zagreb gdje je bio delegat Družbe i vodio duhov-ne vježbe redovnicima i redovnicama te pučke misije. Od 1999. do 2003. vršio je službu učitelja novaka i župnoga kapelana u Vinkovcima. Sada tu istu službu vrši u Zaprešiću.

P. Mijo Šibonjić

U Dropušićima, župa Breške kod Tuzle (BiH), 4. travnja 1954. rodio se p. Mijo Šibonjić, SAC.

Kao dijete s obitelji se doselio u Otok kod Vin-kovaca gdje je pohađao osnovnu školu. Još u četvrtome razredu osnovne škole u njemu se probudila želja za svećeničkim pozivom. Za pa-lotince je saznao o Božiću 1968. Prvoga palo-tinca susreo je 1969. i prijavio se kao kandidat. Pripravu za svećeništvo započeo je u sjemeništu na Šalati u Zagrebu. Nakon mature 1973. odlazi u Njemačku u novicijat. Po završetku dvogo-dišnjega novicijata vraća se u Zagreb studirati teologiju. Doživotne zavjete polaže 1979., a za svećenika je zaređen u crkvi sv. Jurja u Petro-varadinu 6. srpnja 1980. Bio je župnik u Sri-jemskoj Kamenici, potom odgajatelj bogoslova u Remetama u Zagrebu. Od 1. lipnja 1983. do 31. svibnja 1985. bio je župnik u Pertovaradi-nu, gdje se brinuo o obnovi trošnoga samostana i crkve. Dana 1. studenog 1985. odlazi u Vin-kovce na službu župnoga vikara, gdje ostaje do 1995. kada preuzima službu župnoga upravitelja novoosnovane župe Marije, Kraljice apostola, u Zaprešiću.

P. Željko Lemaić

P. Željko Lemaić rođen je u Starigradu na otoku Hvaru ratne 1943. Nakon osnovne škole, koju je pohađao u Jelsi na Hvaru, upisuje se u gimnaziju u Splitu. Nakon mature odlazi na Defektološki fa-

Članovi Hrvatske delegature palotinaca

108

Palotinci

kultet u Zagreb. Već kao apsolvent, 1967., dobiva radno mjesto u Novome Sadu u Specijalnoj školi za lakše mentalno hendikepiranu djecu. Radio je i na odjelu psihijatrije s autističnom djecom. Bio je na jednomjesečnoj specijalizaciji u Moskvi, a zatim i četiri mjeseca u Chicagu. Godine 1979. upisuje poslijediplomski studij iz filozofije zna-nosti, koji uspješno završava 1982. s titulom ma-gistra znanosti. Godine 1985. događa se preokret. Sasvim slučajno mu je došlo da posjeti povijesni samostan u Petrovaradinu. Kroz samostan ga je proveo mladi svećenik p. Mijo Šibonjić koji mu je, u opuštenoj atmosferi, pokazao prostor u koji su nekoliko godina ranije doselili patri palotinci. Nije ostalo samo na tome posjetu. U suretima s palotincima upoznaje Družbu i sv. Vinka Pallotti-ja. Svidjela mu se ideja sv. Vinka da su svi kršteni pozvani biti apostoli. Zato se aktivno uključuje u život župne zajednice. Ubrzo je u njemu oživjela želja da postane svećenikom. S 44 godine, koliko je tada imao, mislio je da to nije moguće. Duhov-nik, p. Đuro Međed, SAC, pomogao mu je da dođe do toga cilja. U novicijat, u Untermerzbach u Njemačku, odlazi 1989. Nakon dvogodišnjega novicijata u Zagrebu započinje studij teologije. Po završetku studija biva zaređen za đakona i đakonsku praksu obavlja u župi sv. Petra u Za-grebu. Za svećenika je zaređen u Jelsi na Hva-ru 8. srpnja 1995. po rukama svoga prijatelja iz predškolskih dana, mons. Slobodana Štambuka, hvarsko-viško-bračkoga biskupa. Nakon ređenja biva postavljen za župnoga vikara u župi sv. Petra u Zagrebu, a u kolovozu 1996. dolazi na službu župnoga vikara u novoosnovanu župu Marije, Kraljice apostola. Godine 2003. odlazi u Vinkov-ce gdje preuzima službu župnoga vikara, a 2004. postavljen je za dušobrižnika bolnice i doma za starije i nemoćne. Aktivno se uključuje i u rad s osobama s posebnim potrebama u sklopu Centra za rehabilitaciju »Mala Terezija« i zajednice »Vje-ra i svjetlo«.

P. Ilija Sudar

P. Ilija Sudar rođen je 14. studenog 1967. u Barama, općina Konjic, BiH. Kao četverogo-

dišnjak se s obitelji doseljava u Ivankovo gdje pohađa osnovnu školu. Još je kao osnovnoš-kolac osjetio poziv u svećenički stalež. Jed-nom je prilikom izjavio: »Za moju odluku da postanem svećenik nije bio presudan odre-đeni trenutak. Možda, ipak, propovijed jed-noga svećenika o potrebi svećeničkih zvanja. Najvažnija je u tome bila moja kršćanska obitelj u kojoj se redovito molilo i primalo sakramente. Uzor mi je bio stric svećenik. Palotinac sam po-stao jer sam pred dvojicom palotinaca rekao da ću biti svećenik. Oni, ne budi lijeni, prijaviše me u palotince.« Nakon osnovne škole odlazi u sjemenište na Šalatu u Zagrebu. Nakon ma-ture i služenja vojnoga roka odlazi u novici-jat u Njemačku. Teološki studij pohađao je u Vallendaru u Njemačkoj. Za đakona je zaređen u listopadu 1995. u Friedbergu, a za svećenika je zaređen po rukama vlastitoga strica, mons. Pere Sudara u svibnju 1996. Kao mladomisnik postaje kapelan u Vinkovcima i tu službu obav-lja do 2000. kada postaje župnik u istoj župi.

P. Vinko Sudar

Vinko Sudar rođen je 24. travnja 1982. go-dine u Ivankovu kraj Vinkovaca kao deveto od dvanaestero djece. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu. Pri završetku osnov-ne škole osjetio je želju postati svećenik. Želju je povjerio svome župniku koji ga je uputio u Nadbiskupsko dječačko sjemenište na Šalati u Zagreb. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, kao sjemeništarac Đakovačke i srijemske biskupije, pohađao je četiri godine. U trećemu razredu gimnazije počeo je raz-mišljati o tome da postane redovnik. Želja je sazrijevala do mature nakon koje je, 2000., ušao u novicijat palotinaca u Vinkovcima. Po završetku novicijata položio je prve privre-mene zavjete i započeo dvogodišnji studij filo-zofije na Filozofskome fakultetu Družbe Isuso-ve u Zagrebu gdje je diplomirao 2003. Nakon studija filozofije uslijedio je četverogodišnji studij teologije. Prvu od četiri godine teološ-koga studija studirao je na palotinskoj Visokoj

109


teološkoj školi u Vallendaru, Njemačka, a ostale tri u Zagrebu na Filozofsko-teološkome insti-tutu Družbe Isusove, gdje je i diplomirao 2007. U rujnu iste godine u Zaprešiću je zaređen za đakona. U Zaprešiću pohađa đakonski pasto-ralni praktikum. Po rukama biskupa mons. Pere Sudara 7. lipnja 2008. p. Vinko zaređen je za svećenika. Prvu pastoralnu službu obavlja kao župni vikar u Vinkovcima. Na jesen 2009. odlazi na poslijediplomski studij iz psihologije i duhovnosti na Papinsko sveučilište Gregori-ana u Rimu.

Fr. Ivan Kuterovac

Fr. Ivan Kuterovac rođen je 6. svibnja 1982. u Vinkovcima. Osnovnu školu pohađao je u rodnim Vinkovcima. Nakon osnovne ško-le upisuje ugostiteljsku školu, smjer konobar. No, već nakon nekoliko mjeseci osjeća da to nije za njega. Osjeća poziv da ljudima služi ne hranu raspadljivu, nego hranu za život vječni. Želi postati svećenik. Prekida započetu školu i sljedeće školske godine upisuje Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Usprkos mar-ljivu učenju i svesrdnu zalaganju, zbog manj-kava znanja koje je stekao u osnovnoj školi, nije uspijevao svladati zahtjevan gimnazijski program. Vraća se, stoga, u Vinkovce gdje s izvrsnim uspjehom završava srednju školu i stječe zvanje stolara. Tijekom godina aktiv-na sudjelovanja u životu rodne župe, sv. Vin-ka Pallottija, osjetio je Božji poziv u duhovni stalež. Nakon završetka srednje škole dolazi u novicijat, vrijeme dvogodišnje inicijacije u za-jednicu. Novicijat započinje 2. listopada. 2002. pod vodstvom p. Joze Ivića. Sljedeće godine novicijat seli u Zaprešić. Palotinski habit pri-mio je i obukao na svečanome misnom slavlju u rodnoj župi 5. listopada 2003. Po završetku novicijata položio je prve privremene zavjete, također u župi Sv. Vinka Pallottija, 3. listopa-da 2004. Nakon položenih zavjeta djelovao je kao časni brat u župi Marije, Kraljice apostola, obavljajući razne službe prema potrebama za-jednice. Istodobno je pohađao ljetne tečajeve

njemačkoga jezika u Augsburgu, u Njemačkoj. Pohađao je praktikume na raznim područjima pastorala. Od rujna 2004. do prosinca 2006. vikendom je pohađao školu za župne surad-nike na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Dana 1. listopada 2007. započeo je studij na palotinskome Teološkom fakultetu u Vallendaru u Njemačkoj. U jesen 2009. plani-ra položiti doživotne zavjete. Završetak studija teologije i đakonsko ređenje uslijedilo bi 2012. godine. Hrvatska zajednica palotinaca željno iščekuje njegovo pridruživanje u radu u vino-gradu Gospodnjemu.

Fr. Ante Jonjić

Fr. Ante Jonjić rođen je 1987. godine u Za-grebu. Osnovnu školu polazi u Zaprešiću, gdje i stanuje, a gimnaziju završava u Zagrebu. S palotincima se upoznaje 1995. Tada je upravu novoosnovane župe preuzeo p. Mijo Šibonjić. Još kao dvanaestogodišnjak osjeća svećenički poziv te aktivno sudjeluje u životu i radu župe. U novicijat Družbe katoličkoga apostolata ula-zi 2006. godine, a filozofski studij upisuje 2007. na Filozofskome fakultetu Družbe Isusove. Iste godine oblači habit, a 2008. polaže prve zavjete. U slobodno vrijeme svira violinu i usavršava znanje stranih jezika. Predviđeni završetak filozofsko-teoloških studija bio bi 2013., nakon čega slijede doživotni zavjeti te đakonsko i svećeničko ređenje.

Fr. Goran Živković

Rođen je 15. kolovoza 1983. godine. Odra-stao je u Županji, u peteročlanoj, vjerničkoj obitelji te je tako od malena bio aktivan član župne zajednice. Osnovnu je školu završio u Županji, a srednju je započeo u Istri u Pazin-skome kolegiju – klasičnoj gimnaziji, a završio kod isusovaca u Osijeku. Nakon srednje škole upisuje Teologiju u Đakovu kao student laik. Na drugoj godini studija počinje razmišljati o svećeničkome zvanju. Za palotince je saznao posve slučajno preko interneta. Svidjela mu

110

Palotinci

se Pallottijeva ideja da su svi vjernici, svaki na svoj način, pozvani sudjelovati u aposto-latu Crkve. Tako je 2006. godine s još jednim subratom ušao u novicijat. Trenutno se nalazi na drugoj godini studija teologije na FTIDI u Zagrebu. Za dvije godine planira završiti studij i zarediti se za svećenika.

In memoriam –pokojni hrvatski palotinci

P. Đuro Međed

P. Đuro Međed rođen je 22. travnja 1950. u Ivankovu od roditelja Ive i Bare Međed. U Ivankovu je pohađao osnovnu školu. Sred-nju je školu završio 1969. u Vinkovcima sa zva-njem građevinski tehničar. Nakon srednje ško-le odlazi na dvogodišnje služenje vojnoga roka.

P. Đuro je osjetio Božji poziv u duhovni sta-lež te se 1972. priključuje zajednici palotinaca s nakanom da postane svećenik. Nakon tečaja njemačkoga jezika u kolovozu 1972. odlazi u novicijat u Njemačku gdje nakon dvogodiš-njega vremena kušnje polaže prve privremene zavjete.

Teologiju je studirao i diplomirao u Zagre-bu na Katoličkome bogoslovnom fakultetu, a za svećenika je zaređen u Đakovu 1978. Mladu misu služi u rodnome Ivankovu, a prvu pasto-ralnu službu obavlja kao kapelan u novoosno-vanoj župi sv. Vinka Pallottija u Vinkovcima.

Uskoro odlazi za župnoga upravitelja u Sri-jemsku Kamenicu. Pokazuje se kao vrlo spo-soban i angažiran dušobrižnik te ga poglavari šalju u palotinsku župu sv. Grgura u Petrova-radinu, u početku za duhovnika da bi, kasnije, postao rektor. Akademske godine 1990./91. pohađa tečaj duhovnosti na The Institute of St Anselm u Londonu. Nakon boravka u Engle-skoj vraća se u Petrovaradin.

Dana 3. studenog 1992. vozio je iz Petrovara-dina u Ivankovo želeći posjetiti grob svoga oca. Iz Ivankova, vozeći prema Zagrebu, u blizini Bjelovara doživljava tešku prometnu nesreću. S

teškim ozljedama glave dopremljen je u Vojnu bolnicu u Zagrebu gdje se više nije probudio iz kome. U poslijepodnevnim satima 9. studenog 1992. Gospodin je p. Đuru uzeo k sebi. Grob p. Đure nalazi se u blizini središnjega križa na ivankovačkom groblju.

P. Đuro je bio svećenik uvijek odan Crkvi i zajednici palotinaca, vjeran i u teškim vreme-nima. Njegov je život bio obilježen dubokom duhovnošću i spremnošću za askezu i žrtvu. Bio je čovjek molitve koji je i druge oduševlja-vao za Boga i Crkvu.

P. Josef Karel de Brant

U jednome malom belgijskom gradiću, po imenu Sint-Niklaas-Waas, dana 13. prosinca 1939. rodio se Jozef Karel Leonia de Brant, svi-ma nama poznat kao p. Jo. Pohađao je osnovnu i srednju školu u rodnome gradu odrastajući u deveteročlanoj obitelji. Jo je, kao i sva nje-gova braća i sestre, bio vrlo aktivan u raznim katoličkom pokretima poput Katoličke akcije, Bauordena, Ostpriesterhilfe i drugih. U njemu je polako sazrijevala želja da se aktivno uklju-či u pomaganje kršćana u istočnim zemljama. Preko prijatelja je upoznao palotince i odu-ševio se palotinskim angažmanom u Indiji. Godine 1959. započinje novicijat u Untermerz-bachu u Njemačkoj. Filozofsko-teološke studi-je pohađao je u Untermerzbachu i Vallendaru u Njemačkoj, a za svećenika je zaređen u Au-gsburgu 18. srpnja 1965. Kao student iskazao se marljivošću i nadarenošću pa ga poglavari šalju na poslijediplomski studij iz filozofije u Fribourg u Švicarsku. Već nakon godinu dana studiranja prekida studij jer nije osjećao poziv znanstvenika i profesora, već je htio u pasto-ralu praktično pomagati ljudima. Najveća po-treba za svećenicima bila je u Indiji. U stude-nome 1966. odlazi u Indiju gdje je djelovao, u početku, kao duhovni pomoćnik, a kasnije kao ravnatelj Holy Cross School u Riapuru. Nakon samo godine i pol dana indijske vlasti odbijaju mu produženje vize te je p. Jo primoran vratiti se u Njemačku.

111


Godine 1968. počinje njegova prava misija: ukorjenjivanje palotinske zajednice u Hrvat-skoj. U Zagrebu uči hrvatski jezik i predaje en-gleski na Bogoslovnome fakultetu, putuje po Hrvatskoj promovirajući palotince i sv. Vinka Pallottija. Okuplja kandidate i osniva zajedni-cu palotinaca u Zagrebu. Od 1968. do 1995. bio je delegat Hrvatske delegature palotinaca. U tome se vremenu angažirao gdje je god tre-balo: od izdavaštva do pomoći izbjeglicama i prognanicima. Od 1995. do 2000. župnik je u Vinkovcima, a nakon toga je bio dušobrižnik bolnice i doma za starije i nemoćne u Vinkov-cima. Na godišnjemu odmoru u Brdu pored Kranja, u Sloveniji, za vrijeme šetnje nakon doručka p. Jo je, zbog iznenadna zatajenja srca, umro. Iako je rođenjem bio Flamanac, srcem je bio Hrvat. Volio je Hrvatsku, živio je i radio za hrvatski narod. U Hrvatskoj, točnije u Vin-kovcima, našao je svoje posljednje počivalište. Neka mu je laka hrvatska zemlja.

P. Josip Babaić

Pater Josip Babaić rođen je 29. lipnja 1954. u Blatu na Cetini. Osnovnu je školu završio u rodnome Blatu, a sjemenišnu gimnaziju i studij filozofije u Splitu. Za vrijeme studija filozofije profesori primjećuju njegovu nadarenost i velik potencijal te 1974. biva poslan na studij teolo-gije na Lateransko sveučilište u Rimu. U Rimu p. Josip upoznaje tadašnjega palotinca p. Jerka Matoša i palotinsku zajednicu. Nedugo nakon toga primjećuje i piše provincijalu palotinaca da je »u duhovnosti sv. Vinka Pallottija prona-šao svoj put i da bi ga svakome preporučio« te se odlučuje postati palotinac. Njemački je jezik vrlo brzo svladao. Novicijat započinje 1976. u Untermerzbachu, Njemačka. Prve zavjete po-laže na svoj 24. rođendan u Rimu, a doživotne zavjete dvije godine kasnije, na grobu sv. Vin-ka Pallottija. Za svećenika je zaređen 1980. u Petrovaradinu. Kao mlad svećenik postavljen je za kapelana župe St. Georg u Haunstettenu u Njemačkoj. Za vrijeme kapelanske službe pohađao je palotinski Pastoralno-teološki in-

stitut u Friedbergu. U ljeto 1983. magistrirao je u Rimu te nastavlja s doktorskim studijem iz filozofije u Münchenu. Za vrijeme doktorskoga studija bio je duhovni pomoćnik u Bogenhau-senu i kapelan u Augsburgu. Od 1986. do 1988. ponovno studira u Rimu. Nakon studija u Rimu odlazi za dušobrižnika u Olpe u Njemač-ku. Godine 1990. vraća se u Jugoslaviju i posta-je rektor u Petrovaradinu. Na početku rata opet odlazi u Njemačku i tamo pastoralno djeluje na više mjesta. U to vrijeme mu se pogoršava zdravstveno stanje. Uz probleme s vidom 1999. dijagnosticiran mu je rijedak tip Parkinsonove bolesti. Bolest je strpljivo podnosio i uz pomoć snažnih lijekova i još snažnije volje za životom. Od 2000. bio je duhovnik časnih sestara i doma za starije i nemoćne osobe u Meringu kod Au-gsburga. Za vrijeme godišnjega odmora, 22. kolovoza 2007., iznenada umire u roditeljskoj kući u Blatu na Cetini.

Iako je većinu života proveo u Njemačkoj i Italiji, uvijek je bio snažno povezan s Hrvat-skom i sa svojim Blatom na Cetini, gdje je i pokopan.

Ex palotinci

U prvim godina djelovanja palotinaca u Hrvatskoj pater Jo je s velikim optimizmom i idealizmom tražio hrvatske mladiće koji bi se priključili zajednici. U silnoj želji da zajednica što prije izraste na status delegature i provin-cije, primao je u sjemenište i slao u novicijat i mnoge bivše bogoslove drugih redovničkih zajednica i biskupija, koji su napustili bogoslo-viju ili su ih njihovi poglavari otpustili kao ne-primjerene za svećeničko zvanje. Njihova ne-prikladnost za život u zajednici bi se vrlo brzo pokazala te je velik dio njih napustio zajednicu već nakon nekoliko mjeseci, a većina nije došla do polaganja doživotnih zavjeta. Bilo bi teško napraviti popis nekoliko desetaka palotinskih sjemeništaraca i bogoslova koji su napustili zajednicu prije polaganja doživotnih zavjeta, stoga ću ovdje spomenuti samo one koji su u

112

Palotinci

zajednici postali punopravni članovi i kao pa-lotinci bili zaređeni za đakona ili svećenika te nakon toga, zbog objektivnih i subjektivnih poteškoća, napustili zajednicu.

Vlč. Marin Plum

Prvi hrvatski palotinac, Marin Plum, rođen je 7. svibnja 1947. u Marincima, župa Nuštar pokraj Vinkovaca. Nakon osnovne škole odla-zi u sjemenište u Zagreb, a zadnja dva razreda gimnazije završava u Đakovu te upisuje bo-gosloviju u Đakovu, kao svećenički kandidat Đakovačke i srijemske biskupije. Na četvrtoj godini prekida studij te nakon nekoga vre-mena dolazi k palotincima. Novicijat je imao u Untermerzbachu u Njemačkoj od 1971. do 1972. Studij teologije nakon novicijata završio je u Vallendaru (Njemačka), kao đakon djelo-vao je u župi Dvanaest apostola u Augsburgu, a za svećenika je zaređen 17. ožujka 1974. u Augsburgu. Kao mlad svećenik 1974. dolazi u Ivankovo za kapelana, a nakon tri godine po-staje prvi župnik novoosnovane župe sv. Vin-ka Pallottija u Vinkovcima. U studenome 1984. odlazi u Petrovaradin na službu župnika u Srijemskoj Kamenici, od 1987. vrši službu žu-pnika u Petrovaradinu. Izbijanjem rata Hrva-tima katolicima život u Petrovaradinu postaje sve teži te pater Marin odlazi u Austriju, gdje obavlja službu župnika župe Deutschkalte-nbrunn. Podnosi zahtjev generalnome rekto-ru u Rimu da mu podijeli oprost od zavjeta. Oprost mu je podijeljen 25. kolovoza 1992., a 1995. inkardinacijom u biskupiju Eisenstadt prestaje biti palotinac. Kao svjetovni svećenik predano je vršio župničku službu u Deutsch-kaltenbrunnu sve do svoga umirovljenja 2007.

Vlč. Jerko Matoš

Jerko Matoš je rođen 22. kolovoza 1947. u Trešnjevici (BiH). Osnovnu je školu pohađao u Ivankovu kod Vinkovaca. Gimnaziju je zapo-čeo u Vinkovcima, a maturirao je u sjemeništu u Đakovu 1966. Nakon mature služi vojni rok

od 1966. do 1968. Po odsluženju vojnoga roka odlazi studirati u Innsbruck na Internacional-nome teološkom kolegiju Canisianum gdje 1973. završava studij tologije. Dolazi u kontakt s palotincima i ulazi u postulaturu u siječnju 1973. Ujesen iste godine ulazi u novicijat i oblači palotinski habit. Prve je zavjete položio 13. listopada 1974. Od 1974. do 1976. pohađa magistarski studij u Rimu. Doživotne zavjete polaže 6. siječnja 1976. u Rimu. Svećeničko ređenje imao je 27. lipnja 1976. u Ivanko-vu. Kao mladomisnik odlazi na doktorat u Innsbruck gdje ostaje četiri godine, ali ne po-stiže doktorsku titulu. U travnju 1980. dolazi u Petrovaradin za župnika, gdje poduzima op-sežne građevinske radove na sanaciji povijesne rezidencije i crkve sv. Jurja. Zbog svojeglavih odluka oko sanacije crkve i nedopuštena zadu-živanja uprava Provincije ga 1983. smjenjuje s mjesta rektora crkve te ga premješta u Beč. Početkom 1984. napušta Družbu. Ostaje u sve-ćeničkome staležu službujući u Bečkoj, Križe-vačkoj, Subotičkoj i Dubrovačkoj biskupiji.

Franjo Spajić

Franjo Spajić rođen je 1. rujna 1952. u Papratnici kod Žepča. Prva četiri razreda osnovne škole pohađao je u Žepču, a posljed-nja četiri u Voćinu. Nakon osnovne škole od-lazi u malo sjemenište na Šalati gdje je 1971. maturirao. Nakon mature upisuje bogosloviju. Godine 1973. napušta bogosloviju i odlazi na odsluženje vojnoga roka. Nakon vojske radio je šest mjeseci u pilani. U listopadu 1976. do-lazi k palotincima u Zagreb, odakle pohađa 3. godinu teološkoga studija. Ujesen 1977. odla-zi u novicijat u Untermerzbach (Njemačka), gdje godinu dana kasnije polaže prve zavjete. Za đakona je zaređen 27. siječnja 1980., a sveće-ničko je ređenje bilo u Petrovaradinu 6. srpnja 1980. Kao mladomisnik dolazi za kapelana u Vinkovce, gdje ostaje do svibnja 1983. Od 1983. do 1987. obavljao je službu rektora i odgajatelja u Zagrebu. U travnju 1987. odlazi u Petrovaradin gdje ostaje do 1991., kada odla-

113


zi u Schwäbisch Gmünd (Njemačka). Dana 1. rujna 1995. postaje župnikom župe sv. Vinka Pallottija u Vinkovcima. No već nakon neko-liko mjeseci župničke službe odlazi, napušta službu i prekida kontakte s Družbom katolič-koga apostolata. Službeno je otpušten iz Druž-be dekretom od 14. srpnja 1998.

Tomica Matošević

Tomica Matošević rođen je 29. svibnja u Vo-đincima kod Vinkovaca. Osnovnu je školu za-vršio u Vođincima. Prve dvije godine gimnazije

u sjemeništu u Zagrebu, a posljednje dvije u Đakovu. Nakon prve godine bogoslovnih stu-dija u Đakovu odlazi na odsluženje vojnoga roka. Nakon vojske nastavlja studij u Zagrebu do ljeta 1981. Ujesen 1981. ulazi u novicijat u Untermerzbachu, gdje ostaje dvije godine. Nakon novicijata dovršava teološki studij u Zagrebu. U rujnu 1986. polaže doživotne za-vjete i biva zaređen za đakona. Već nekoliko mjeseci nakon đakonskoga ređenja napušta klerički stalež i palotinsku Družbu te sklapa civilni brak.

115

Naše internetske stranice

U proljeće 2002., za vrijeme studija u Zagrebu, p. Vinko otkriva mogućnosti navještaja Radosne riječi putem interne-ta. Zajedno sa studentskim kolegom, vlč. Goranom Vilovom, postavlja prvu palo-tinsku internetsku stranicu. U početku je stranica bila prilično jednostavna, ali se s vremenom mijenjao dizajn, a sadržaj se obo-gaćivao. U svibnju 2006. stranica prelazi na novi server i dobiva vlastitu domenu www.palotinci.hr. Uz novu domenu izrađuje se i nov dizajn stranice te nov sustav upravljanja sadržajem stranice (CMS). Zbog mnoštva zanimljiva sadržaja i redovita osvježavanja stranica mami sve više posjetitelja. U nekim je mjesecima znalo biti i do 15 tisuća posje-titelja stranice. Zbog rasta broja posjetitelja i količine sadržaja postaje sve teže upravljati stranicom pa se 2008. odlučujemo prijeći na nov i stabilniji profesionalni sustav koji je izradila tvrtka Endora d.o.o. Prelaskom na novi sustav mnogi su, nostalgično, žalili za starom internetskom stranicom koja je imala preko 2000 članaka. Stoga smo se odlučili za-držati i staru stranicu, ali na drugoj domeni: www.vinko-pallotti.org. Na staroj stranici možete čitati sve arhivske članke dok se novi članci koji se na nju stavljaju tiču, isključivo, župe sv. Vinka Pallottija u Vinkovcima.

Uz stranicu www.palotinci.hr i stranicu župe u Vinkovcima, www.vinko-pallotti.org, postoji i vrlo zanimljiva župna stranica župe Marije, Kraljice apostola, u Zaprešiću koja se nalazi na adresi www.mka.hr te stranica za-jednice »Vjera i svjetlo« www.vjera-svjetlo.org.

Palotinske internetske stranice još su je-dan vrijedan iskorak u traženju novih oblika evangelizacije i dijaloga sa suvremenim svi-jetom.

Naše internetske stranice

www.palotinci.hr

117

Sadržaj

Vinko Pallotti – utemeljitelj Družbe katoličkoga apostolata ............................................................5Poziv ...................................................................................................................................................6Osnivač ..............................................................................................................................................8Družba katoličkoga apostolata .....................................................................................................10Apostolske aktivnosti .....................................................................................................................11Godine političkih previranja ........................................................................................................12Posljednji dani života .....................................................................................................................14Citati iz Pallottijeva duhovnoga dnevnika ..................................................................................15Propovijedi o blagdanu sv. Vinka Pallottija ................................................................................18Što je mene dirnulo? ......................................................................................................................20Svetac naših dana ...........................................................................................................................22Bliskost s ljudima ............................................................................................................................23Čežnja za živom Crkvom ..............................................................................................................23Zaključak .........................................................................................................................................24Život za Boga ..................................................................................................................................24Vinko Pallotti i jedinstvo kršćana ................................................................................................26Pallotti kao uzor .............................................................................................................................28Pallottijev san .................................................................................................................................30Pallottijev život – Inicijativa ljubavi .............................................................................................32Himna sv. Vinku Pallottiju ............................................................................................................35

Družba katoličkoga apostolata............................................................................................................37Povijest i ustroj palotinaca ............................................................................................................37Struktura zajednice ........................................................................................................................40Provincije: ........................................................................................................................................40Regije:...............................................................................................................................................40Karizma ..........................................................................................................................................40Cilj Družbe katoličkoga apostolata ..............................................................................................40Palotinska duhovnost ....................................................................................................................41Palotinska obitelj – Zajednica katoličkoga apostolata ...............................................................41

Sadržaj

118

Palotinci

Članovi .............................................................................................................................................42Braća laici – časna braća ................................................................................................................42Formacija – kako se postaje članom Družbe? ............................................................................43Postulatura ......................................................................................................................................43Novicijat ..........................................................................................................................................44Privremeno zavjetovanje ...............................................................................................................45Studij teologije ................................................................................................................................45Đakonska pastoralna godina i pastoralni tečaj ...........................................................................46Različiti profili palotinaca .............................................................................................................46Palotinci blaženici ..........................................................................................................................48Palotinci Njemačke provincije kandidati za blaženike ..............................................................49Palotinci i Schönstattski pokret ....................................................................................................51Povijest hrvatskih palotinaca ........................................................................................................55Prvi pokušaji tridesetih godina ....................................................................................................55Dolazak p. Joa de Branta ...............................................................................................................56Ivankovo i Gundinci ......................................................................................................................57Kuća u Subotičkoj ulici ..................................................................................................................58Osnivanje župe u Vinkovcima ......................................................................................................59Petrovaradin i Srijemska Kamenica .............................................................................................59Kuća u Remetama i uspostava delegature ...................................................................................62Izdavačka djelatnost .......................................................................................................................62Humanitarna pomoć u ratnim godinama...................................................................................63

Župa Vinkovci .......................................................................................................................................65Povijest župe ...................................................................................................................................65Župnici, kapelani, časne sestre i sakristani ................................................................................67Župnici .............................................................................................................................................67Kapelani ...........................................................................................................................................67Časne sestre .....................................................................................................................................67Sakristani .........................................................................................................................................67Zborovi i bendovi ...........................................................................................................................68Zbor mladih ....................................................................................................................................68Dječji zbor župe sv. Vinka Pallottija ............................................................................................70Mješoviti zbor župe sv. Vinka Pallottija ......................................................................................71Bend »Marijine zvijezde« ..............................................................................................................72Bend »Panika u avionu« ................................................................................................................73VIS »Vinko« ....................................................................................................................................73Skupine u župi sv. Vinka Pallottija ...............................................................................................74Molitveni vijenac Kraljice obitelji ................................................................................................74»Vjera i svjetlo« ..............................................................................................................................75KUD »Vinko Pallotti« ....................................................................................................................77Župni Caritas ..................................................................................................................................79Župna knjižnica ..............................................................................................................................81Župna kateheza svih životnih dobi ..............................................................................................82Susreti za studente i radnike .........................................................................................................82Kakvi se likovi tu okupljaju? .........................................................................................................83Osobna formacija – oblikovanje ...................................................................................................83

119

Sadržaj

Vinkovačka bolnica i dom za stare i nemoćne ...........................................................................84Župa Marije, Kraljice apostola, u Zaprešiću .....................................................................................87

Osnutak župe .................................................................................................................................87Gradnja crkve i župnoga centra ...................................................................................................89Zborovi ............................................................................................................................................93Veliki mješoviti zbor župe Marije, Kraljice apostola .................................................................93Zbor mladih »Apostoli« ................................................................................................................94Dječji zbor »Mali apostoli« ...........................................................................................................95Skupine i aktivnosti župe Marije, Kraljice apostola ...................................................................95Molitvena zajednica »Gorušičino zrno« .....................................................................................95Zajednica »Treće srce« ...................................................................................................................96Neokatekumenski put ....................................................................................................................97Pilates .............................................................................................................................................100Plesna igraonica ............................................................................................................................101Šahovski klub »Zaprešić« ............................................................................................................102Makapo ..........................................................................................................................................103Župni Caritas ................................................................................................................................104Samostan časnih sestara u Lužnici .............................................................................................105

Članovi Hrvatske delegature palotinaca ..........................................................................................107P. Jozo Ivić .....................................................................................................................................107P. Mijo Šibonjić .............................................................................................................................107P. Željko Lemaić ............................................................................................................................107P. Ilija Sudar ..................................................................................................................................108P. Vinko Sudar ..............................................................................................................................108Fr. Ivan Kuterovac ........................................................................................................................109Fr. Ante Jonjić ...............................................................................................................................109Fr. Goran Živković .......................................................................................................................109In memoriam – pokojni hrvatski palotinci ..............................................................................110P. Đuro Međed ..............................................................................................................................110P. Josef Karel de Brant ..................................................................................................................110P. Josip Babaić ...............................................................................................................................111Ex palotinci ...................................................................................................................................111Vlč. Marin Plum ...........................................................................................................................112Vlč. Jerko Matoš ...........................................................................................................................112Franjo Spajić..................................................................................................................................112Tomica Matošević ........................................................................................................................113

Naše internetske stranice ...................................................................................................................115

Documents

Vinko Sudar - Palotinci - Fragmenti o Svetom Vinku Pallotti i Palotincima