Više od žrtve (Robert Schreiter, teolog - intervju u Svjetlu riječi)

8/3/2019 Vie od rtve (Robert Schreiter, teolog - intervju u Svjetlu rijei)

1/8

1

rtve moraju zapoeti pronalaziti naine da se iscijele. Jer, ak i ako se zloinacnikada ne pokaje, a to se esto dogaa, ja se osobno ne elim nalaziti u njegovu

zatoenitvu do kraja svog ivota. Dakle, kada govorimo o obnavljanju ljudskosti toznai da ono to ja jesam nije odreeno onime to mi se dogodilo. Dakle, ja sam vie od

onoga to je ostalo nakon to sam sve to doivio, nakon to su mi spalili selo, ubili obitelj

Razgovarao i snimio: Zoran GROZDANOV

Robert Schreiter je sveenik, lan Drube misionara Krvi Kristove. Predaje teologiju na Sveuili-tu u Chicagu. Tijekom mnogih godina posebno se istakao knjigama i praktinim djelovanjemu slubi pomirenja. Vrlo je korisna njegova mala knjiga o pomirenju prevedena i na hrvatski

jezik (Pomirenje. Poslanje i sluba pomirenja u preobrazbi drutvenog poretka, Druba misionara Krvi

Kristove, Zagreb, 1994.) U mnogim zemljama je radio na pomirenju kao teoloki savjetnik. Nekolikoje puta dolazio i u Hrvatsku, radio s izbjeglicama i crkvama u prevladavanju sukoba i izgradnji pomi-renja. S Robertom Schreiterom razgovarali smo u Dublinu o naravi sukoba, mogunostima pomirenjai ulozi Crkve u sukobima.

Robert SCHREITERRazgovor

Vie od rtve

teolog


2/8

2

Gospodine Schreiter, bili ste ukljueni u procese pomirenja, ne samo u smislu pisanja knjiga natu temu nego i praktino, u Ruandi, Filipinima, Hrvatskoj itd. Jesu li Vas te konkretne situacijeosobno promijenile?

Mnogo su me promijenile. Mislim da ljudi ponekad, kada izvana gledaju, imaju poprilino nejasnupredodbu o tome kako se dolazi do pomirenja. Vrlo esto misle da je to linearni, neposredni proces,dok je on, u stvarnosti najee, uglavnom puno sloeniji. U tom procesu, vam se dogodi da ostvarite

neki napredak, onda nazadujete, pa zatim opet krenete dalje. Dakle, to se tie samoga procesa, pro-mijenio me.

Druga stvar koja mi je mnogo znaila jest saznanje da je jako vano da ljudi u sebi izgrade duhovnoutoite kako bi, prije svega, izdrali u tom procesu u kojem je nada esto osujeena te kako bi moglipomoi sebi i drugima da se oslobode. Drugim rijeima, narav sukoba je takva da nas stjera u kut, ne

vidimo izlaz i ne uspijevamo uvidjeti mogunosti koje nam se pruaju.

No, tree to elim rei, to sam mnogo nauio, jest da nas taj spoj rana iz prolosti i straha kojise nalazi u sri sukoba umanjuje kao ljudska bia, zbog ega ponekad nismo u stanju da djelujemoslijedei svoje najplemenitije nagone, nego smo zapravo primorani da zauzmemo obrambeni stav, ato vodi u stvarno umanjivanje onoga to jesmo i to bismo mi zaista eljeli biti u takvim situacijama.Dakle, ta potpuna duhovna dimenzija koja, prema mom uvjerenju, mora postojati ukoliko elimo dastrateko planiranje bude uinkovito, je izuzetno vana.

Jedan od najveih problema u procesu pomirenja tie se pitanja: Kako se pomiriti s nekim tkone misli da je uinio ikakvo zlo, a vi znate da je to zlo uinjeno?

To je sloeno pitanje s dva aspekta. Dopustite da zaponem s ljudima koji su pretrpjeli bol, sa r-tvama. Ono to se izmeu ostaloga dogaa kada ljudi zanijeu da su uinili zlo ili to tumae na takavnain da ne moraju preuzeti odgovornost, a kamoli da uu u bilo kakav odnos sa rtvama, jest dase tada, rtva ili rtve, vie nego ikada, izoliraju. I tada se postavlja pitanje kako se osloboditi toga? I

jedan od kljunih problema nastupa onda kad se ljudi nau u takvim situacijama, gdje osoba koja imje nanijela zlo ili skupina koja im je nanijela zlo ili to i dalje ini ili odbija priznati da se ita dogodilo.U takvim situacijama, a to rtva ponekad ne shvaa, ona na neki nain postaje talac toga iskustva.Drugim rijeima, zloinac nastavlja odreivati tko su oni, govori im da su bezvrijedna ljudska bia ilida su oni sami zloinci i prijestupnici ili da ne zasluuju da ive. I ako na neki nain ponete napadatizloinca, a on ne obraa pozornost na to, na neki nain vas dri tamo gdje eli da budete. Dakle, izlaziz ove situacije jest da usprkos zloincu, rtva pronae izvor odakle e crpiti energiju i snagu, milosti nadu kako bi se oslobodila. A to znai da mora imati veu irinu od zloinca. Razlog zbog kojega touniavanje ljudi postaje uinkovito jest zato to se veina sukoba esto ne odnosi samo na jedan in,nego na itav niz dogaaja iz prolosti. A kada ljudi internaliziraju ono to im se dogodilo u prolosti,

stave sebe u poloaj rtve, zbog pria koje govore o tome to im se dogodilo. Da bi rane rtava zaci-jelile, taj proces treba obrnuti. Naravno, to jo uvijek ne rjeava problem zloinca koji ne priznaje daje ita uinio. Ono to sam uvidio da je najuinkovitije za skupine ljudi koji se pokuavaju oslobodititoga, jest da kada spoznaju da su ljudi uinili zlo, ponu zamiljati na koji nain bi mogli stvoriti pro-stor koji bi omoguio zloincu da stvarno prizna ono to je uinio.

Jer jedan od razloga zbog kojeg zloinac ne eli priznati to je uinio razlozi su obino sloeni jest taj to se boji to e mu se dogoditi, to e neizbjeno promijeniti njihove prie o njima samima,tj. da se nisu bavili pravdom, ili ponekad da su se osveivali za prola zla za koja vjeruju da su se dogo-dila. I oni e morati promijeniti itavu svoju priu. A boje se da e morati sve to izgubiti zarad neeganepoznatoga, odlaska u nekom drugom smjeru. A da bi se rtve iscijelile, moraju smoi snage da se

suoe s prolou na takav nain da budu u stanju ispriati drugaiju priu o samima sebi. Da ta priane bude samo pria o porazu, nego o nainu na koji su odrali svoju ljudskost u tim jako nehumanimuvjetima. Usta su uvijek puna oprotenja. A ne moete poeti s rijeima ako elite oprostiti. Oprote-nje je proces, a ne in. Krani esto ishitreno govore o opratanju,govore kako mi trebamo oprostiti ili


3/8

3

oni trebaju oprostiti No, ako se pogleda iz kranske perspektive, iscjeljenje zapravo znai vraanjeljudskosti rtvama, spoznaja da su oni bia stvorena na Boju sliku i priliku te da mogu djelovati crpei

snagu iz tog izvora a ne samo iz onoga to im se dogodilo.

No, tu jo uvijek imamo problem potpunog pomirenja.Tono. Postoji ideal pomirenja. No, esto se mora promijeniti itav niz raznih povijesnih okol-

nosti koje nadilaze rtve, a ponekad i zloince. A ponekad je prvi korak k tome stvaranje tog iregpodruja. Recimo, ako za primjer uzmemo povijest Bosne i Hercegovine u posljednjih dvadesetgodina, uviamo da su na tu dravu djelovale razne skupine ljudi, a da njima samima esto nijeostavljeno dovoljno prostora da djeluju. Upravo se to mora promijeniti, potrebno je osvjeiti tuunutarnju snagu da mogu djelovati, rei ne, da pronau izvore otpora, tj. moe li se pronai ono to

e im pomoi da nastave dalje. Za veinu su glavni izvor toga stare prie o njima samima, njihovapovijest, nain na koji je tumai.

Evo nas ovdje u Irskoj. Upravo je to bilo glavno pitanje u Sjevernoj Irskoj, s katolikim odnosnorepublikanskim strankama kako se prie koje govore o neprestanim porazima mogu protumaitina drugaiji nain, ti trenuci herojskog otpora koji su im ulijevali snagu. To isto mislim i za Bosnu nakoju su u posljednjih nekoliko stoljea utjecale razne strane, potrebno je da ljudi pronau nove prieo samima sebi, a to je prvi korak koji vodi u tom smjeru.

No, ovdje imate problem prijenosa mrnje. Vi esto govorite da je sljedea generacija ta koja

moe neto promijeniti, donijeti pomirenje. No, to s injenicom da nekoliko stoljea imate mr-nju koja stvara sukobe. Kako izai iz tog zatvorenog kruga?Cijela jedna disciplina je nastala oko tog problema. Recimo Vamik D. Volkan, porijeklom s Cipra,

cijeli se ivot posvetio tom problemu. Tu pojavu je nazvao prijenos traume.


4/8

4

Drugim rijeima, opisao je kako jedna generacija prenosi rane drugoj generaciji. Kada, kao djeca,te prie ujemo od naih roditelja, iz odanosti prema roditeljima i blinjima, te prie pripisujemo isebi. No, te prie same po sebi nam ne doputaju da budemo neto drugo i ve sam vidio vie primjerageneracija koje su promijenile druge.

Evo jednog primjera. Radio sam s kubanskom izbjeglikom zajednicom na Floridi. Ti su ljudi po-bjegli nakon smjene Batiste. Mislili su da e Castro biti osloboditelj, no ispostavilo se drugaije. I takosu od 1960-ih Kubanci zajedno sa svojom djecom poeli odlaziti u SAD. Dakle, to je bilo prije pedesetgodina. Njihova zajednica jo uvijek postoji u Miamiju. Naravno ti ljudi koji su bili jako mladi kadsu doli, sada su u poodmakloj ivotnoj dobi i misle da ne mogu nita uiniti dok Castro ne umre.No, njihova djeca govore: Jednog dana Castro e umrijeti, jedino to znamo jest odupirati se, i boritiprotiv toga. A to emo uraditi kad budemo imali priliku da neto promijenimo? Mlaa generacija,od kojih su najstariji oni koji su u SAD doli kao djeca s pet-est godina, drugaije gleda na te stvari.Bio sam na jednom sastanku na kojem su bili stariji ljudi, u prosjeku ezdeset-sedamdeset godina, nodvoje mladih ljudi, s nepunih trideset godina, su vodili sastanak. Naravno, sastanak se odvijao samona panjolskom jeziku i bilo je jasno da ga ti mladi ljudi nisu ba najbolje govorili. pravili su pogreke,no svi su ih sluali. I upitao sam to se dogaa? Rekli su mi da su to djeca jednog vrlo uglednog para

iz ove zajednice, i da su shvatili da su postali zarobljenici vlastitih pria koje neprestano priaju na istinain i ne mogu se osloboditi toga. Moramo sada njih sasluati, njih koji su nam potpuno odani, alisu odrasli i iskusili su druge stvari, da nam pokau kako da ponemo razmiljati na drugaiji nain. Izato je ta mlaa, nova generacija toliko vana. No, mlaa generacija to nee moi uiniti ako su jedinosredstvo koje imaju prie koje su im predane od roditelja. Mora postojati neto drugo da im da poti-caja da stvari ponu sagledavati na drugaiji nain.

Kao na primjer?Kao to su prie drugih ljudi. Sasluati druge koji su se suoavali s tim.

Recimo primjer Kubanaca i Vijetnamaca, jer imamo i vijetnamske izbjeglice, izmeu kojih samuspostavio meusobnu povezanost. Dakle, to je jedan izvor. Drugi izvor jest sve ono kroz to prolazeljudi koji su preivjeli ratne strahote. Ispoetka e nastojati da ne govore o tome tako da ne zamarajudjecu s tim. Ali naravno, to uvijek nekako ispliva na povrinu. Kada ti ljudi ostare, ele se s tim nekakosuoiti ali ne znaju kako. I upravo je to kljuni trenutak da ih djeca iskreno posluaju, da im obeajuda nee zaboraviti ono to se dogodilo njihovim roditeljima, ali takoer i da e pokuati uiniti netobolje za njihove unuke. Na tridesetu obljetnicu pada Sajgona, 2005, doli su mi vijetnamski studentii rekli da nekako ele obiljeiti tu obljetnicu, ali da ne znaju kako jer obljetnice obino otvaraju starerane. Objasnio sam im na sljedei nain: Vai oevi vjerojatno imaju ezdeset pet do sedamdeset petgodina. Potjeete iz konfucijevske tradicije u kojoj je prvi zadatak odraslog mukarca zatititi obitelj.

injenica da ste morali pobjei znai da va otac nije mogao zatititi svoju obitelj. Pretpostavljam daivi gajei u sebi bijes prema samom sebi, prema komunistikom reimu i to se vjerojatno manifestirau obitelji. Rekao sam: Va otac ne eli razgovarati s vaom majkom o tome, no vi sinovi ete postatisveenici, dakle, uivate jako visok status. Vi ste jedini koji biste moda mogli doi ocu i razgovarati snjim o tome, ak i ako je moda prije odbijao da govori o tome.

Nastao je pravi amor u prostoriji gdje se odravao sastanak. Svi su imali prie o svojim oevima.A zatim su otili u zajednicu i razgovarali s drugim ljudima svoje dobi i ponekad im pomagali kaosjemenitarci, s obzirom na njihov visoki status, potiui ih da razgovaraju sa starijim mukarcima,kako bi mogli dosei bar neki oblik spokoja. Na taj nain dolazimo do osnove na kojoj se mogu priatidrugaije prie svojim unucima. Na izvjestan nain sam im pomagao. Jer ipak su radili s nekim koje

je znao jako puno o tome kako se priaju prie. Ovdje su prie klju svega, jer nije poenta samo da segovori o osjeajima ve i o onome to se dogodilo, i kako to tumaiti na drugaiji nain. To su uinilii zatim su zakljuili da trebaju drugima, s kojima studiraju, rei to im se dogodilo jer su gotovo sviti mladii imali prie o bijegu. Dakle, najavili su da e imati tu komemoraciju i da svi mogu doi. I


5/8

5

oko 125 drugih studenata se pojavilo te su razgovarali. Nekoliko njih je ustalo i isprialo priu o svombijegu. I neke prie je bilo jako teko ispriati, jer su govorili kako su njihove brodove napadali gusari,lanove obitelji su ubijali pred njihovim oima. Ja sam i prije uo te prie, ali njihove kolege drugistudenti su po prvi put uli te prie i stali se pitati kako je mogue da su ti studenti sjedili do njih punedvije godine nosei sve to u sebi.

Sposobnost da ispriaju te prie je zapravo oslobodila te mlade Vijetnamce da ih u budunosti pri-aju na drugaiji nain. I to je kljuni trenutak kako se mogu mijenjati prie, kako ljudi mogu ispriatisvoja iskustva svojim obiteljima, ali i bliskim prijateljima, i shvatiti da ih, usprkos i zbog svega to im

je uinjeno kao ljudskim biima, drugi ljudi nee odbaciti. Jer ponekad kada nosite loe vijesti, ljudivas ele zaobii kao da nosite zarazu. Kad su shvatili da su u stanju to uraditi, odjednom su shvatili dapriu mogu sagledati iz druge perspektive jer u stvari sutina svega ovoga nije zaboravljanje, jer zabo-raviti ne treba, ve sjeanje na drugaiji nain. Sjeati se na nain tako da pria vie ne truje tvoje bie,tvoju sposobnost da vjeruje, da voli, da daruje ljubav drugima. I to je osnova od koje treba poeti.Jer time, vremenom, tvoj neprijatelj poprima ljudskiji oblik, shvaajui da ljudi koji su nam nanijelizlo, iako esto ne znamo zato, a ni oni to nekada ne znaju, ponekad to ine isto da se solidarizirajusa skupinom koja to ini. Ljudi u takvim situacijama ine sve da ostanu dio te skupine. I upravo iz

te pobude su se izrodila mnoga neovjena djela. Naposljetku nam to omoguuje da razmiljamo oneprijatelju na drugaiji nain. A to je ogroman skok. Jer ako ponem gledati na drugaiji nain svojeneprijatelje, to e o meni misliti moja skupina? Razbijam li solidarnost nae skupine? No, ako uopene postoji nain da se to promijeni, onda moemo samo poveati animozitet na obje strane sve dokopet ne izbije sukob.

Je li pomirenje stvar pronalaenja najbolje strategije za pomirenje ili je ono neto vie?Mislim da uvijek pronalazimo strategije koje e pomoi u ovom procesu, a i ja ovdje predlaem

neke, no ona puno vanija postavka koja naposljetku omoguuje pomirenje jest sposobnost da razmi-

ljamo o sebi na drugaiji nain, kao o nekome tko je vie od rtve, kao o nekome kome su nanijeli zlo,te da razmiljamo o onima koji su nam nanijeli zlo, kao o ljudima koji predstavljaju vie od onoga tosu uinili. Ne kako bi opravdali ono to su uinili jer ono to su uinili je zlo, ve shvatili da iza togastoje ljudi, a ponekad ti su ljudi u stanju poiniti zloin zbog zla koje je njima naneseno. I tako doemodo dugotrajnog sukoba, u kojem se jedna skupina osveuje drugoj, tako da svi postanu zloinci, prem-da mi se ini da ponekad suvie olako shvaamo ovo etikete. Ljudi postanu zarobljeni u tom stanju i

jedini nain da se izae iz toga jest da razumijemo to znai biti rtva i shvatiti da smo mi svi u nekomodreenom trenutku slaba ljudska bia, iako se time zloinac ne smije oslobaati odgovornosti nitiopravdavati njegovi postupci i da ta slabost ne znai da smo manje ljudska bia, ve da to moe bitipristup neemu drugaijemu.

Tko zapoinje proces pomirenja?To se vee na vae prijanje pitanje, kako se pomiriti s nekim tko ne misli da je ita zlo uinio.

Dijelom to znai da ne moete ekati da zloinac zapone proces. Vjerojatno to nee uiniti. Raz-motrimo primjer nasilja u obitelji. Ako odrastate u obitelji u kojoj otac previe pije, pa kad se napije,postane agresivan i tue vas i majku. Kao dijete, ne znate kako se nositi s tim, pokuavate zatiti sebe,svoju majku. To postaje obiteljska tajna jer ako drugi saznaju, to e misliti o nama? I obino tek kadodrastemo u stanju smo da se suoimo s tim, kad ponemo gledati nae roditelje kao odrasle osobe,a ne tek kao roditelje. No, ponekad do tog trenutka roditelja vie nema, moda su umrli, otili, dakle,tko e se pomiriti s vama? Zato vjerujem da, to se tie ovih procesa, kada imate ovakvu prepreku,

rtve moraju zapoeti pronalaziti naine da se iscijele. Jer, ak i ako se zloinci nikada ne pokaju, ato se esto dogaa zapravo se ee dogaa da se nikad ne pokaju ja se osobno ne elim nalaziti unjegovu zatoenitvu do kraja svog ivota. Dakle, kada govorimo o vraanju ljudskosti to znai da onoto ja jesam nije odreeno onime to mi se dogodilo. Dakle, ja sam vie od onoga to je ostalo nakon


6/8

6

to sam sve to doivio, nakon to su mi spalili selo, ubili obitelj. Ja sam vie od toga. Ono tko ja jesamne moe biti time odreeno. I tu sposobnost da se djeluje, to sam vidio kad su se formirale Komisijeza istinu, govorili su da nema problema, ljudi e doi i rei to im se dogodilo, no jako je teko javnogovoriti o onome to im se dogodilo? Za to je potrebna hrabrost i snaga i obino netko tko e biti uznjih. Upravo na tom procesu treba raditi da budemo dovoljno snani da ispriamo tu priu na nainda se ne svedemo samo na nju, jer mi smo vie od toga. I to nam daje snagu da napravim prostor da

moda zloinac doe i pokaje se.Za nas kao krane, temeljna je ideja da je Bog taj koji djeluje kroz nas. Da to ovisi samo o nama,

vjerojatno se ne bi dogodilo. Kljuni ulomak za mene je 2 Kor 5: Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvori zatim: A sve je od Boga, a u poglavlju prije Pavao govori: To pak blago imamo u glinenim posuda-ma obarani smo, ali ne i oboreni. Progonjeni smo ali ne i poraeni. Jer vjerujemo da je Bog s nama,da je potrebno neto vie od nas samih. Bog zaista zauzima nau stranu, stranu rtve. I to nas Pismoui. Proroci kau na koga Bog posebno pazi? Na udovice, dakle one koje su izgubile svoje mueve,siroad, koja su izgubila obitelji, strance, osobe kojima se govori da ne pripadaju neemu, zatvorenike,kada niste krivi tu Bog poinje i u tom poetku se nalazi pronalaenje vlastitoga glasa, da ne budetetek odjek onoga to vam se dogodilo. Da imate snage rei, to mi se dogodilo, pa neka i svijet zna, to me

nee uniziti. Zbog srama zato to si pretrpio veliko zlo. Ljudi misle da si zbog toga oteena roba.

Govorili smo o osobnoj dimenziji pomirenja. to je s ulogom Crkve u procesu pomirenja, po-sebno u podrujima u kojima su Crkve bile ukljuene u sukobe?

Rijetko se dogaalo da je Crk va sva-ki put bila na pravoj strani. Obino, kaddoe do problema u drutvu, crte razdva-

janja idu ravno kroz Crkve. U posljednjihgodina je traeno od mene da se vie po-

svetim pitanjima kako pomoi crkvenimvoama da rjeavaju te teke situacije jerih njihovo obrazovanje nije pripremilo zatakve situacije. Mi volimo govoriti o za-

jednitvu, jedinstvu, meutim u tim situ-acijama se dogaa neto suprotno. Takoda ljudi ne znaju kako rjeavati te proble-me. Crkva ponekad i nije od pomoi. Biosam na mnogim mjestima gdje je Crkvadio problema. Pod Crk vom mislim crk-

veno vodstvo, kler. Ponekad su bespo-moni jer ne znaju to uiniti. Ili reagi-raju ne izlazei iz svojih suenih okvira.Ili svoj identitet, umjesto uz kranstvo,

veu uz pripadnost datoj skupini. Dakle,Crkva esto treba proi proces ozdravlje-nja. No, ako se pozovemo na ono najboljeto nam nudi Sveto pismo, Krist je tu danam pomogne da uinimo neto, i zatosam citirao ulomke iz sv. Pavla. esto secrkvene voe trebaju pokajati, a to ne eleuiniti jer misle da e izgubiti autoritet, a

vjerojatno bi ga u velikoj mjeri i izgubili,no nee ga ni zadrati nepokajanjem.


7/8

7

Ono to Crkve mogu najvie uiniti jest da kada izbije sukob, spase i zatite ljude. Ono to se morauraditi, u idealnim sluajevima prije sukoba, jest podsjetiti nas da kada uemo u sukob, naa se per-spektiva neizbjeno suava, jer elimo preivjeti, u tim trenutcima moramo biti u stanju da se sjetimo iprizovemo vie ciljeve, izvore. Ako netko puca na mene, ili me dri na nianu, nee mi mnogo pomoireenica da trebam voljeti svoga neprijatelja. U toj situaciji mi je bolje da pronaem mjesto gdje use skloniti. No, ako jedino to moemo uiniti jest to da se osveujemo, time samo ovjekovjeujemo

nasilje. Osjeat emo se dobro nekoliko minuta, ali time samo ostavljamo rtvi mogunost da nam seprvom prilikom osveti.

Kako postupiti kada je Crkva usko povezana s nacionalnim identitetom, a nacionalni identitet,voen politikom, ima svoj interes, koji nije interes Crkve; to bi trebalo biti pomirenje? Kako Crk-va treba na to odgovoriti? Ne samo Crkva ve i vjerska zajednica?

Crkva bi trebala biti tu da zatiti interese svoga naroda ali postoji problem jer ona mora djelovatidrugaije. Od Crkve se oekuje da bude herojska no esto ona to nije. Kada se Crkva do te mjere po-istovjeti s nacionalizmom, obino postoji razlog zato se to dogodilo. Opet se vraamo na prie. Kojapria ih je spojila? Recimo ako uzmemo na primjer Poljsku gdje je vrlo uska veza izmeu nacionaliz-ma i Crkve i gdje je Crkva bila nositelj nacionalnog karaktera 250 godina, dok nije bilo Poljske. S jednestrane to je prednost, no ako se nacionalizam otme kontroli, onda postane prava prepreka. U datomtrenutku se ne ini da se moe puno toga uraditi, no kasnije, kad pogledamo unatrag, pitanje je kakoemo ispriati duu priu?

Imamo recimo primjere kad je Katolika crkva intervenirala da odri hrvatski identitet ili kad jePravoslavna crkva to uinila za Srbe. I Srbi mogu takoer priati svoju priu o ugnjetavanju u vrijemeOtomanskog Carstva. I to je stvarno. No, u Bosni imamo tri zajednice, koje bi trebale uzeti u obzir pri-e onih drugih, ne samo svoje. Dat u vam jedan primjer kransko-muslimanskih odnosa iz potpunodrugaijeg okruenja Ruande. U Ruandi ivi 85% krana, od toga 65% rimokatolika te oko 20%

protestanata. Postoji i mala muslimanska zajednica. Ono to se dogodilo u vrijeme genocida jest to damuslimani nisu bili optuivani da su sudjelovali u genocidu. Oni su zapravo ljudima pruali utoite,nikada ne doputajui onima koji su inili genocid da im se priblie, to su recimo nekada radili sve-enici, i katoliki i protestantski. Ovo je na izvjestan nain, jedan besprijekoran primjer.

Kada se priaju prie, postoje etiri razine istine. Prva je ono to inae mislimo da je istina, i to jestvarno istina a zove se objektivna istina. Tko je to uinio i kad se to dogodilo i gdje? Druga vrstaistine je osobna istina, a odgovara na pitanje: zato se to dogodilo? Obino u situacijama gdje postojepodjele, imamo neslaganje kad je u pitanju ovo zato, ali vano ga je istai i rei to mi mislimo zatose to dogodilo. Trea razina koja se ponekad naziva drutvena istina je najtea. Moemo li pronainain da ispriamo itavu priu tako da se obje strane u njoj prepoznaju? To je vrlo teko konstruirati

i obino zahtijeva stav da ne postoje samo dvije strane nego i trea. Dakle u Ruandi imamo dvije suko-bljene strane, Hutu protiv Tutsija. No, puno ozbiljniji problem predstavlja ono to su uinili koloniza-tori. Prije dolaska kolonizatora, ti su ljudi 400 godina zajedno ivjeli, mada ne uvijek u miru, Ako nitadrugo, to nam bar daje mogunost da sagledamo sve to na drugaiji nain. No, etvrtu vrstu istinezovemo moralnom istinom odnosno, to moemo nauiti o onome to se dogodilo i to moemopoduzeti da se to opet ne ponovi? To je na neki nain poenta prie. A to je ono to nam u konanicimora biti cilj. No, to se ne moe uiniti dok se ljudima ne prui prilika da objasne, da iznesu ono tose dogodilo, da se uhvate u kotac s pitanjem zato i da bar ponu priati priu koja e pokazati da

jedna strana nije bila potpuno u pravu i da druga nije bila potpuno u krivu. Moda je gledajui krozpovijest u odreenim okolnostima jedna strana bila u pravu a druga u krivu, ali kad se uzme u obzirdui vremenski okvir, to postaje puno sloenije pitanje.

Potrebno je, dakle da izvuku moralne pouke iz te prie i da se prema tim moralnim poukama obli-kuju svoje ponaanje, budue odnose izmeu zajednica. Ovo je na neki nain idealiziran model. I do-nekle je on i postignut u nekim mjestima. Da navedem Ukrajinu kao unutarkranski primjer. Tamo je


8/8

8

Staljin ukinuo Grkokatoliku crkvu i 1944. godine svu njihovu svojinu dao Ruskoj pravoslavnoj crkvi.No, 1990. Godine, nakon to je Ukrajina proglasila nezavisnost, ta se stara borba vratila. I u gradu gdjese to dogodilo, jedan moj student je elio da ode tamo i da radi na pomirenju. On je bio iz susjedneSlovake. Teno je govorio ukrajinski jer mu je otac bio voza kamiona i esto je iao u Ukrajinu. I bio

je rimokatolik. Grkokatolici su ga primili i ispriali su mu priu o svojoj borbi i kako su sluili misuispred crkve koja je nekada bila njihova a koju im sada Pravoslavna crkva ne eli vratiti. I svi su se do-

slovno potukli. Kad je rekao da e otii i razgovarati s pravoslavcima, svi su ga odvraali i rekli da e gaubiti. Mislili su ozbiljno. Kako je bio veoma krupan, mislio je da e se moi obraniti. Otiao je onamoi vidio da imaju novog sveenika koji je imao 29 godina. Dakle, bio je dijete kad se sve to promijenilo.Doao je i radio sa svojim upljanima, pogotovo svojim vrnjacima i govorio: Nai neprijatelji nisugrkokatolici nego Staljin. Govorili su mu da je, u izvjesnom smislu u pravu. I postigli su pomirenje,nain da kau to se dogodilo. Staljin im je to uradio upravo da ih zavadi. Danas se dobro slau, dodu-e ne potpuno, ali ne sukobljavaju se.

U svojoj knjizi o pomirenju govorite o kredibilitetu Crkve da pokrene proces pomirenja. Nemoe svaka Crkva to uiniti. Kakva Crkva to moe?

Trenutno puno radim s crkvenim voama. Zapravo u kolovozu idem u Mindanao, na jugu Filipina,raditi s biskupima gdje se odvijaju sukobi izmeu muslimana i krana. Biskupi su ondje pokuavaliuspostaviti dijalog s imamima. I oko 15 godina je to funkcioniralo. No, sad je podruje opet postalonestabilno i tee je odrati mir. Dakle, Crkva se mora potruditi kako bi postala vjerodostojna u takvojsituaciji. A to znai da moraju biti dobro upueni u biblijske izvore s obzirom na sve te situacije te na-uiti kako raditi s ljudima u Crkvi, kao prvo, pripremiti ih ako je sukob neizbjean, tako da se moguna neto osloniti usred sukoba.

A to ako to ne uine?

Nakon sukoba, Crkva e po svoj prilici imati vrlo malo kredibiliteta. I Crkva e se morati pokajati,no ovo je stvarno teak zadatak. Biskupi ili voe ne mogu rei: Sad u se pokajati, jer dio cjelokupnogkranskog shvaanja grijeha je da znamo da smo zgrijeili no ne moemo u potpunosti shvatiti po-sljedice, odnosno to smo uinili drugim ljudima. Mora postojati proces u kojem e prijestupnici utito je bilo. I upravo to Komisija za istinu eli uraditi u politikoj sferi. Neto slino se moe provestii u Crkvi. Ve sam vidio sline procese, u kojima se prua mogunost onima kojima je naneseno zloda progovore na nekom sigurnom mjestu gdje im se nitko nee osvetiti. I prijestupnici, koji bi u tomsluaju bili crkvene voe, bi morali to uti. I iz toga proizlazi obrazac pokajanja. Jer nije samo dovoljnorei da se kajete, nego morate pokazati da vam se ivot promijenio. Mi ipak ivimo u tijelima, nismobestjelesne due, i zato moramo djelovati, moramo pokazati kajanje na neki nain. Samo na taj nain

vodstvo moe povratiti kredibilitet. Ponekad se kredibilitet do te mjere sroza da ga voe vie ne moguponovo zadobiti. Kad se to dogodi, moraju se povui i prepustiti drugom da preuzme vodstvo. A voeu bilo kojoj sferi, ne samo u Crkvi, uvijek se odupiru silasku s vlasti. A esto se upravo to mora dogo-diti. Na neki nain, moraju dopustiti da budu voeni rtvama. Zato je vano da uvijek neko bude uzrtve. Jer ako si mi ti uinio naao, gledat u svaku priliku da te ponizim. To mora takoer biti situacijau kojoj e se pruiti prilika prijestupniku da se iscijeli. Zbog toga je vana vanjska pratnja.

Uz pomo humanitarnih organizacija, pomogao sam biskupima, u ovom sluaju se radi o kato-likim biskupima, da uvide koji je pravi pristup tom problemu, kako da pomognu ljudima da se pri-preme za situacije kada izbije sukob i nakon sukoba, ako nije bilo pripreme, kako postaviti modele zapokajanje, da ljudi osjete da su sasluani, da zlo koje su pretrpjeli drugi shvate ozbiljno. Jer temeljno

pitanje jest kako vratiti izgubljeno povjerenje. Jednako vai i za brakove, i za crkvene zajednice, i sveljude. Kako vratiti povjerenje?

Documents

Više od žrtve (Robert Schreiter, teolog - intervju u Svjetlu riječi)