Upload
silvio-soda
View
432
Download
27
Embed Size (px)
Citation preview
1
Zouga Ballantyne i njegova sestra Robyn, prepuni snova i nade, upuštaju se u
potragu Afrikom za svojim tajanstveno nestalim ocem. Dospijevši u koloniju na
samom jugu Afrike nezaustavljivo kreću različitim putevima sudbine.
Robyn, vođena snažnim misionarskim idejama odlučna je u borbi protiv
ropstva dok Zouga beskrupulozno pronalazi tragove izgubljenog grada
Monomotapa i njegovih čuvenih rudnika zlata.
Avantura se nastavlja avanturom, otkrića se nastavljaju čudima uz uvijek
prisutan prizvuk nepredvidljive i magične Afrike. Zemlje bez pravila, bogate
prošlošću i neizvjesne budućnosti, zemlje koja ljude opčinjava, voli, mijenja ih,
ali i gubi...
2
1860.
Afrika je čučila nisko na obzorju, poput lava u lovu, tamna i zlatna na
ranim sunčevim zrakama, oblivena hladnoćom Benguelske struje.
Robyn Ballantyne gledala ju je naslonjena na brodsku ogradu. Stajala
je tako otprije svanuća, prije no što je kopno postalo vidljivo. Znala je
da je tamo, osjećajući u tami njenu nepreglednu tajanstvenu
prisutnost i njen dah, topao i mirisno suh, jači od hladnih isparenja
struje kojom je plovio veliki brod. Uzviknula je prije osmatrača na
jarbolu, potaknuvši kapetana Munga St Johna da dojuri iz svoje
kabine na krmi dok se ostatak posade okupio uz ogradu, zureći u
mrak i ţamoreći. Mungo St John gledao je prema kopnu nekoliko
trenutaka, a zatim dubokim, prodornim glasom koji je stizao do svih
kutova broda, izda zapovijedi svojim ljudima. Časnik Tippoo rasporedi
posadu na duţnosti. Protekla dva tjedna divlji vjetrovi i sumorno
oblačno nebo uskraćivali su im pogled na sunce, mjesec i ostala
nebeska tijela pomoću kojih bi mogli utvrditi svoj poloţaj. Prema
procjenama, kliper je trebao biti stotinu nautičkih milja zapadnije,
daleko od ove izdajničke obale prepune neobiljeţenih opasnosti.
Kapetan se netom probudio, tamne zamršene kose koja je lepršala na
vjetru; njegovi obrazi bili su crveni od sna, ljutnje i uzbuđenja. Ali,
njegove oči bile su bistre. Još jednom, čak i u ovom trenutku zbrke,
Robyn se divila fizičkoj pojavi toga čovjeka - opasnoj, uznemirujućoj
kvaliteti koja ju je istovremeno snaţno odbijala i privlačila. Njegova
bijela platnena košulja bila je na brzinu ugurana u hlače,
nezakopčana. Koţa na njegovim grudima bila je tamna i glatka kao da
je nauljena, a dlake su bile oštre i crne, tjerajući je na crvenilo dok se
prisjećala jutra na početku putovanja - prvog jutra kad su uplovili u
tople plave vode Atlantika ispod 35 stupnjeva geografske širine, jutra
koje je za nju bilo izvor mnogih kasnijih muka i nemirnih molitvi. Toga
jutra čula je pljuskanje vode na palubi iznad sebe i rad brodske
pumpe. Ustala je od stola u svojoj maloj kabini za kojim je pisala
dnevnik, prebacila šal preko ramena i popela se na osunčanu palubu,
a zatim zastala u šoku. Dva mornara ţustro su pokretala pumpu iz
koje je špricala čista morska voda. Mungo St John stajao je nag ispod
nje, podignutih ruku na licu, a voda je priljubila njegovu crnu kosu uz
lice i vrat, a dlake uz grudni koš i mišićavi trbuh. Stajala je i buljila,
potpuno ukočena, nesposobna da odvrati oči od prizora. Dva mornara
okrenula su se i nacerila, ne prekidajući pumpanje. Naravno da je i
prije vidjela nago muško tijelo, na stolu za seciranje, meko bijelo meso
3
na kostima, otvorenog trbuha iz kojega su kuljali unutarnji organi, ili
na bolničkim posteljama, znojno, smrdljivo, izobličeno grčevima
dolazeće smrti - ali nikada ovako, zdravo, ţivotno i fascinantno. Bila je
to čudesna ravnoteţa i simetrija trupa i dugih moćnih nogu, širokih
ramena i uskog struka. Koţa je sijala, čak i na mjestima gdje ju nije
dodirivalo sunce. Ovo nije bila zbrkana masa muških organa,
sakrivena šumom grubih dlaka, sramotna i blago odbojna. Ovo je bila
muškost na vrhuncu, i ona je bila pogođena iznenadnim uvidom u
Evin grijeh, zmije i jabuke, stavljene ponovno pred nju. Čuo ju je i
maknuo se ispod vodenog mlaza, maknuvši kosu s očiju pokretom
glave. Vidio ju je kako stoji, nesposobna odvratiti oči ili se maknuti, i
nasmiješio se izazovno, ne pokušavajući se pokriti dok je voda curila
niz njegovo tijelo poput blještavih dijamanata. «Dobro jutro, doktorice
Ballantyne», promrmljao je. «Moţda ću biti ispitanik u nekoj od vaših
znanstvenih studija? » Tek tada je uspjela razbiti čaroliju, okrenuti se i
odjuriti natrag u svoju smrdljivu kabinu. Bacajući se na svoj uski
krevet, mislila je da će biti potpuno smetena, preplavljena osjećajem
grijeha i stida, ali to se nije dogodilo. Umjesto toga, bila je zbunjena
stiskanjem u grudima koje ju je ostavilo bez daha, toplinom obraza i
vrata, peckanjem finih tamnih vlasi na njegovom rubu, te istom
toplinom u drugim dijelovima svojeg tijela koja ju je toliko uznemirila
da je brzo skočila s leţaja i pala na koljena kako bi molila zbog
ispravnog osjećaja vlastite bezvrijednosti i za pravo razumijevanje svoje
suštinske prizemnosti i nepopravljive zloće. Taj je postupak ponavljala
na tisuće puta u svoje dvadeset i tri godine, ali rijetko s tako malo
uspjeha. Sljedećih trideset osam dana putovanja pokušavala je
izbjegavati njegove neobične oči ţućkasto pjegavih zjenica i lijeni
izazovni smiješak, te većinu svojih obroka jela u svojoj kabini, čak i na
strašnim ekvatorskim vrućinama, dok joj je pomisao na kantu za
nuţdu iza paravana ubijala apetit. Tek kad bi saznala da će ga loše
vrijeme zadrţati na palubi, pridruţila bi se svojem bratu i drugima u
brodskom salonu. Gledajući ga sada kako okreće brod od opasne
obale, ponovno je osjetila nemir i brzo okrenula pogled prema kopnu.
Jarboli su škripali i pucketali, a jedra lamatala na vjetru dok se nisu
ponovno napunila uz prasak poput topovskog hica. Pogled na kopno
gotovo joj je odvratio misli od sjećanja i ispunio je takvim osjećajem
strahopoštovanja da se pitala moţe li stvarno rodna zemlja tako jasno i
neporecivo zvati krv svoje djece. Činilo joj se nemoguće da je prošlo čak
devetnaest godina od trenutka kada je kao četverogodišnja djevojčica,
4
drţeći se za skute svoje majke, zadnji put gledala kako iza obzorja
polako nestaje ta velika planina ravnog vrha što je čuvala juţni vrh
kontinenta. Bilo je to jedno od njenih rijetkih jasnih sjećanja na ovu
zemlju. Još je mogla osjetiti grubo jeftino platno koje su morale nositi
ţene misionara i čuti prigušene jecaje koji su tresli majčine noge ispod
suknje. Ţivo se sjećala straha i zbunjenosti male djevojčice zbog
majčinog nemira, koja je dječjom intuicijom shvaćala da im se ţivoti
mijenjaju, znajući jedino da više nema visokog lika koji je do sada bio
središte njenog malog postojanja. «Ne plači, dijete», šapnula je njena
majka. «Uskoro ćemo ponovno vidjeti tatu. Ne plači, malena moja. » Ali,
te riječi samo su je navele da posumnja da će ikad više vidjeti oca, i
gurnula je glavu dublje u haljinu, već tada previše ponosna da pokaţe
drugima kako plače. Kao i uvijek, utješio ju je njen brat Morris, mali
sedmogodišnji dječak rođen poput nje u Africi na obalama divlje rijeke
egzotičnog imena, Zouga, po kojoj je dobio srednje ime. Morris Zouga
Ballantyne - najviše joj se sviđalo Zouga, i uvijek je koristila to ime, jer
podsjećalo ju je na Afriku. Okrenula se k palubi, i on je bio tu, visok,
ali ne kao Mungo St John s kojim je uzbuđeno razgovarao
gestikulirajući prema zemlji boje lava. Crte koje je naslijedio od oca bile
su grube, ali snaţne -koščati kljunasti nos i jasna, gruba linija usta.
Podigao je dalekozor i proučavao nisku obalu s paţnjom koja je
karakterizirala sve njegove aktivnosti, a zatim ga vratio kapetanu. Tiho
su razgovarali. Između dva čovjeka razvio se neobičan odnos
obostranog poštovanja za dobre strane i postignuća onog drugog. Ali,
zapravo je Zouga bio taj koji je razvijao takav odnos. Ţeleći profitirati u
svakoj prilici, muzao je iz Munga St Johna njegova znanja i iskustva.
Radio je to neprimjetno, ali od polaska iz bristolske luke izvukao je iz
kapetana većinu stvari koje je ovaj naučio u godinama trgovanja i
putovanja obalama golemog divljeg kontinenta, te sve zapisao u jedan
od svojih dnevnika, pohranjujući znanja. Uz to, kapetan je
samoinicijativno počeo uvoditi Zougu u tajne i umjetnost astronomske
navigacije. Svakoga dana podne bi ih zaticalo sa sekstantima na
sunčanoj strani palube kako čekaju da se vatrena kugla pojavi iza
oblaka; ili, kad je nebo bilo čisto, kako gledaju sunce i nastoje ga
zadrţati u vidokrugu leće dok bi je spuštali prema obzorju. U drugim
prilikama, razbijali bi monotoniju putovanja obarajući ruke, ili
gađajući prazne začepljene boce bacane s krme parom pištolja za
dvoboj koje bi Mungo St John donio u baršunastoj kutiji iz svoje
kabine. Pucali bi smijući se i čestitali jedan drugom kad bi se boca
5
rasprsnula u zraku u eksploziji svjetlucavih komadića što su sijali na
suncu. Ponekad bi Zouga donio novu pušku Sharps (preciznost),
poklon od jednog od sponzora ekspedicije koju je veliki dnevni časopis
Standard nazvao «Ballantyneova afrička ekspedicija». Puška Sharps
bila je veličanstveno oruţje, točna do nevjerojatne udaljenosti od 800
jarda; mogla je oboriti bizona na tisuću. Ljudi koji su istrebljivali tom
puškom velika stada bizona iz američke prerije dobili su naziv «precizni
strijelci«. Mungo St John zavezao je bačvu na kraj uţeta dugog 800
jarda, pa su je gađali kladeći se u šiling po pogotku. Zouga je bio
izvrstan strijelac, najbolji u svojoj regimenti, ali Mungo St John već mu
je odnio više od pet gvineja. Amerikanci su proizvodili najbolje vatreno
oruţje na svijetu (John Browning je već patentirao repetirajuću pušku
koju je Winchester razvio u najbolje oruţje poznato čovjeku) i
istovremeno bili najbolji strijelci. Razlog je tome bila razlika između
tradicije pionira s dugim puškama i masovnog britanskog pucanja
kratkim mušketama u jasno definiranim formacijama. Mungo St John,
Amerikanac, rukovao je pištoljima i puškom kao da su produţeni
dijelovi njegova tijela. Robyn se okrenula od dvojice ljudi, pogledala
prema kopnu i s nezadovoljstvom primijetila kako ponovno nestaje u
hladnom zelenom moru. Čeznula je za njime u tihom očaju, još od
davnog dana odlaska. Cijeli njen ţivot je u međuvremenu bio poput
pripreme za ovaj trenutak. Pobijedila je toliko prepreka, golemih zbog
činjenice da je bila ţena; toliko puta se borila protiv iskušenja da
odustane od svega, što su drugi vidjeli kao taštinu, tvrdoglavost i
neskromnost. Obrazovala se uz mnogo muke pomoću knjiţnice svojeg
ujaka Williama, unatoč njegovim pokušajima obeshrabrivanja. «Previše
čitanja knjiga će ti samo smetati, draga moja. Ţene se ne bi trebale
opterećivati nekim stvarima. Bilo bi bolje da pomaţeš majci u kuhinji i
učiš šivati i vesti. » «To već znam, ujače William. » Kasnije, njegova
neodlučna i gunđajuća pomoć polako se pretvorila u aktivnu podršku,
kad je shvatio jačinu njene inteligencije i odlučnosti. Ujak William bio
je majčin najstariji brat i prihvatio je obitelj kad su se vratili bez ičega
iz divlje zemlje. Imali su jedino očevu stipendiju od Londonskog
misionarskog društva, 50 funta godišnje, a William Moffat nije bio
bogat čovjek, liječnik u Kings Lynnu s malom praksom, jedva
dovoljnom za novostečenu obitelj. Naravno, kasnije - mnogo godina
kasnije - novac je došao, mnogo novca, moţda i tri tisuće funta od
knjiga Robyninog oca, ali ujak William uzdrţavao ih je i štitio u teškim
vremenima. William je nekako pronašao novac kako bi Zouga mogao
6
pristupiti svojoj regimenti, prodavši svoja dva vrijedna lovačka psa i
otišavši na poniţavajući put zelenašima u Cheapside. Njegov novac nije
mogao «kupiti» neku viđeniju regimentu, čak niti redovnu vojsku, već
samo 13. regimentu Domorodačkog pješaštva Madrasa koja je
pripadala Postrojbi Istočne Indije. Ujak William podučavao je Robyn
dok ga nije dostigla. Zatim joj je pomogao u velikoj prevari koje se ona
nikako nije uspjela zastidjeti. Godine 1854. niti jedna medicinska
škola u cijeloj Engleskoj ne bi primila ţenskog studenta. Uz ujakovu
pomoć i sponzorstvo, upisala se u školu bolnice St Matthew u
istočnom dijelu Londona, izdajući se za njegovog nećaka. Pomoglo joj je
to što je ime trebalo promijeniti iz Robyn u Robin, što je bila visoka i
malih grudi, što je njen glas imao dubinu i hrapavost koje je mogla
potencirati. Gustu, tamnu kosu šišala je kratko i naučila nositi hlače
tako da su je kasnije iritirale haljine i krinoline. Uprava bolnice otkrila
je da je ţena tek nakon što je dobila svoju liječničku diplomu na
Kraljevskom kirurškom koledţu u dvadeset prvoj godini. Odmah su
traţili od koledţa da povuče njene kvalifikacije, i skandal je protresao
Englesku, tim zanimljiviji što je ona bila kći doktora Fullera
Ballantynea, slavnog istraţivača Afrike, putnika, liječnika-misionara i
pisca. Na kraju, vlasti bolnice morale su se povući, jer su Robyn
Ballantyne i njen ujak pronašli pomoć u maloj, okrugloj osobi Olivera
Wicksa, izdavača časopisa Standard. Pravim okom novinara, Wicks je
prepoznao dobru vijest i u oštroj riječi urednika pozvao na staru
britansku tradiciju poštene igre, ismijavši mračne tračeve o
seksualnim orgijama u kirurškim salama i istaknuo značajna
postignuća ove bistre i osjetljive djevojke, unatoč naizgled
nepremostivim preprekama. Međutim, kad su joj kvalifikacije konačno
priznate, to je za nju bio samo mali korak na putu do Afrike,
započetom još davno. Časni direktori Londonskog misionarskog
društva vrlo su se uznemirili na ponudu njenih usluga. Ţene
misionara bile su normalne, vrlo poţeljna zaštita svojih muţeva od
iskušenja pred neodjevenim poganima, ali ţena misionar - to je bilo
nešto posve drukčije. Prijava doktorice Ballantyne imala je još jedan
problem. Njen otac bio je Fuller Ballantyne, koji je šest godina prije
nestanka u unutrašnjosti Afrike dao ostavku u Društvu; u njihovim
očima, bio je potpuno diskreditiran. Bilo im je jasno da ga mnogo više
zanima istraţivanje i vlastita slava nego dovođenje nevjernika u zagrljaj
Krista. Zapravo, koliko su oni znali, Fuller Ballantyne stvorio je samo
jednog preobraćenika, svojeg osobnog oruţara. Činilo se da je krenuo u
7
rat protiv trgovine robljem, umjesto da bude Kristov poslanik. Svoju
prvu misiju u Africi brzo je promijenio u sklonište za odbjegle robove.
Misija u Kolobergu bila je na juţnom rubu velike pustinje Kalahari,
mala oaza u divljini uz snaţan izvor koji je kuljao iz zemlje, a za nju su
potrošena golema sredstva Društva. Kad ju je Fuller pretvorio u
sklonište za robove, dogodilo se neizbjeţno. Buri iz malih nezavisnih
drţavica koje su okruţivale misiju s juga bili su vlasnici odbjeglih
robova. Pozvali su «komandose», posrednike putem kojih su provodili
brzu pravdu. Stotinu tamnih, brzih konjanika, odjevenih u grubo
sukno, bradatih i opaljenih suncem, stiglo je do Koloberga sat prije
zore. Bljeskovi njihovih topova proparali su zoru, a zatim je jutro bilo
osvijetljeno plamenom gorućih zgrada Ballantyneove misije. Vezali su
pobjegle robove zajedno sa sluţbenicima misije i otjerali ih na jug,
ostavljajući usred zgarišta Fullera Ballantynea sa svojom obitelji kraj
nekoliko stvari koje su uspjeli spasiti od vatre. Događaj je u njemu
pojačao mrţnju prema ropstvu i pruţio mu izgovor da se odazove
pozivu goleme puste zemlje na sjeveru. Njegova ţena i dvoje male djece
poslani su natrag u Englesku, noseći pismo direktorima Londonskog
misionarskog društva. Bog je jasno obznanio svoju volju Fulleru
Ballantyneu. Pozvan je na putovanje na sjever, da prenosi boţju riječ
diljem Afrike, nevezano za jednu misiju; cijela Afrika postat će njegova
ţupa. Direktori su bili pogođeni gubitkom misije, ali još više im je
smetala mogućnost slanja skupe ekspedicije u područje koje je bilo
golema pustinja bez ljudi i vode, uţareni pijesak sve do Mediterana
četiri tisuće milja sjeverno. Brzo su odgovorili Fulleru Ballantyneu, ne
znajući točno gdje bi poslali pismo, osjećajući potrebu da se odreknu
svih odgovornosti i izraze duboku zabrinutost; završili su odlukom da
će njegove izrazito neregularne aktivnosti biti financirane samo
stipendijom od 50 funta godišnje. Nisu trebali trošiti energiju i emocije,
jer Fuller Ballantyne je otputovao. Nestao je sa šačicom nosača, svojim
oruţarom, Colt revolverom, puškom repetirkom, dva sanduka lijekova,
dnevnicima i navigacijskim instrumentima. Pojavio se osam godina
kasnije kraj rijeke Zambezi, kraj portugalskog naselja blizu ušća, na
veliko nezadovoljstvo naseljenika koji nakon 200 godina nisu stigli
dalje od sto milja uzvodno. Fuller Ballantyne vratio se u Englesku i
njegova knjiga Misionarstvo u najtamnijoj Africi bila je golema
senzacija. To je bio čovjek koji je prešao kontinent sa zapadne do
istočne obale, koji je tamo gdje je trebala biti pustinja vidio velika
jezera i rijeke, ugodne svjeţe travnate visoravni, velika stada stoke i
8
neobičnih ljudi - ali ponajviše je bio svjedokom strašnim posljedicama
lova na robove. Njegova otkrića pojačala su antirobovlasničko
raspoloţenje Wilberforcea u srcima britanskih ljudi. Londonsko
misionarsko društvo bilo je posramljeno slavom svojeg odbjeglog sina i
poţurili su ispraviti grešku. Ballantyne je odabrao mjesta za buduće
misije u unutrašnjosti i uz cijenu od mnogo tisuća funta skupili su
grupe posvećenih muškaraca i ţena i poslali ih na odabrane lokacije.
Britanska vlada, osvojena Ballantyneovim opisom rijeke Zambezi kao
širokog puta do bogate unutrašnjosti Afrike proglasila ga je konzulom
Njenog Veličanstva i financirala ekspediciju za otvaranje te arterije
trgovine i civilizacije. Fuller se vratio u Englesku da napiše knjigu, ali
tijekom razdoblja koje je bio s obitelji vidjeli su ga tako rijetko kao da
je još uvijek u Africi. Kad nije bio zaključan u radnoj sobi ujaka
Williama pišući o svojim putovanjima, bio je u Londonu u Ministarstvu
vanjskih poslova ili u Londonskom misionarskom društvu. Kad je od
njih dobio potrebna sredstva za povratak u Afriku, počeo je putovati
Engleskom, predavajući u Oxfordu i propovijedajući u Canterburyjskoj
katedrali. Zatim je ponovno naglo nestao, povevši i svoju ţenu. Robyn
će se uvijek sjećati bockanja njegovih brkova kad se sagnuo da je
poljubi na odlasku. U njenom umu, otac i Bog nekako su bili ista
osoba, svemoćna, pravedna, prema kojoj je osjećala slijepo oboţavanje.
Godinama kasnije, kad se pokazalo da su lokacije misija koje je Fuller
odabrao zapravo smrtonosne zamke, kad su se rijetki misionari koji su
preţivjeli bolesti, glad, napade divljih ţivotinja i ljudi koje su htjeli
preobratiti konačno vratili u civilizaciju, njegova zvijezda je počela
tamnjeti. Ekspedicija Ministarstva vanjskih poslova na rijeku Zambezi
koju je vodio Ballantyne propala je na strašnim brzicama i visokim
vodopadima klisure Kaborra-Bassa, gdje se rijeka spuštala tisuću
stopa za dvadeset milja. Ljudi su se pitali kako Ballantyne, koji je
tvrdio da je plovio Zambezijem od izvora do ušća nije znao za tako
velike prepreke njegovim snovima. Počeli su dovoditi u pitanje i druge
njegove tvrdnje, a Ministarstvo vanjskih poslova, ozlojeđeno gubitkom
sredstava, povuklo je titulu konzula. Londonsko misionarsko društvo
napisalo je još jedno dugo pismo Ballantyneu, traţeći da ubuduće
ograniči svoje aktivnosti na preobraćivanje nevjernika i širenje Boţje
riječi. Fuller Ballantyne odgovorio je otkazom, uštedjevši društvu 50
funta godišnje. Istovremeno je napisao pismo ohrabrenja svojoj djeci,
traţeći da pokaţu snagu i vjeru, te poslao izdavaču svoj rukopis u
kojem je objasnio svoje vođenje ekspedicije. Tada je uzeo nekoliko
9
gvineja koje su preostale od prodaje njegovih knjiga i ponovno nestao u
unutrašnjosti Afrike. Bilo je to prije osam godina, i od tada nitko više
nije čuo za njega. Sada je ovdje bila njegova kći, zloglasna gotovo poput
njega, traţeći status aktivnog misionara. Još jednom, ujak William
pomogao je Robyn, dragi nespretni ujak William sa svojim debelim
naočalama i sijedom neukrotivom kosom. Otišao je s njom pred odbor
direktora i podsjetio ih da je Robynin djed, Robert Moffat, bio jedan od
najuspješnijih afričkih misionara, s deset tisuća preobraćenja. Starac
je zapravo još uvijek radio u Kurumanu i nedavno objavio svoj rječnik
Sechuana jezika. Robyn je bila posvećena misionarstvu, posjedujući
medicinsku obuku i solidno znanje afričkih jezika koje je dobila od
sada već pokojne majke. Zbog dostojanstvenosti zbog koje je Robert
Moffat bio cijenjen čak i od najratobornijeg afričkog kralja, Mzilikazija
iz plemena Ndebele ili Matabele, kako su ih neki zvali, njegova unuka
odmah će biti prihvaćena u plemenima. Direktori su ih okamenjeno
slušali. Zatim je ujak William naglasio da bi Oliver Wicks, urednik
Standarda, koji je pomogao djevojci da zadrţi svoju diplomu, bio
zainteresiran za razloge njenog odbijanja u misionarskom društvu.
Direktori su sjeli i paţljivo saslušali, posavjetovali se tiho i prihvatili
Robyninu prijavu. Zatim su je dodijelili drugom misionarskom pokretu
koji ju je poslao u industrijske slamove sjeverne Engleske. Njen brat
Zouga bio je taj koji je ponovno pronašao način da stignu u Afriku.
Vratio se iz Indije na dopust postigavši značajne uspjehe kao bojnik u
Indijskoj vojsci; promociju je zaradio na bojnom polju reputacijom
mladog vojnika i vojnog administratora koji mnogo obećava. Unatoč
tome, Zouga je bio nezadovoljan svojim poloţajem kao i Robyn. Poput
oca, oboje su bili usamljeni vukovi, nenavikli na autoritet. Unatoč
obećavajućem početku, Zouga je shvatio da je u Indiji već stekao
moćne neprijatelje i počeo sumnjati da njegova budućnost leţi u tom
kontinentu. Bio je tragač poput Robyn i njih dvoje pozdravili su se
nakon toliko godina s toplinom koju su rijetko pokazivali tijekom
djetinjstva. Zouga ju je odveo na večeru kod Zlatnog Vepra. Bila je to
takva promjena u odnosu na njenu svakodnevnicu da je prihvatila i
drugu čašu klareta, postavši vesela i ţivahna. «Tako mi Boga, sestrice,
stvarno si lijepa, znaš», rekao joj je na kraju. U vojsci je naučio psovati;
to ju je u početku šokiralo, ali se brzo navikla. U slamovima u kojima
je radila čula je i mnogo gore. «Predobra si da provedeš ţivot među tim
uţasnim babama. » Njihovo raspoloţenje odmah se promijenilo; ona se
konačno naslonila uz svojeg brata i izlila sve frustracije. Slušao ju je
10
suosjećajno, drţeći njenu ruku preko stola, pa je nastavila tiho i posve
odlučno. «Zouga, moram se vratiti u Afriku. Umrijet ću ako ne odem.
Znam to. Uvenut ću i umrijeti. « «Dragi Boţe, seko, zašto Afrika? » «Jer
sam tamo rođena, tamo je moja sudbina - i zato što je tamo negdje
tata. » «I ja sam rođen tamo. » Zouga se nasmiješio, što je ublaţilo
krute linije njegovih usta. «Ali nisam siguran za svoju sudbinu. Rado
bih se vratio zbog lova, naravno, ali po oca - ne misliš li da je njegova
glavna briga oduvijek bila samo Fuller Ballantyne? Ne mogu zamisliti
da još uvijek gajiš ljubav prema njemu. » «On je drukčiji od ostalih
ljudi, Zouga, ne moţeš mu suditi prema uobičajenim mjerilima.»
«Mnogi bi se sloţili s time», promrmljao je Zouga suho. «U
Misionarskom udruţenju i Ministarstvu vanjskih poslova. » «Volim ga!»
rekla je buntovno. «Nakon Boga, volim ga najviše. « «Ubio je majku,
znaš. » Zougina usta ponovno su se ukrutila. «Odveo ju je na Zambezi
u sezoni groznica i ubio je kao da joj je stavio pištolj na čelo. » Nakon
kratke stanke, Robyn se sloţi s bratom: «Nikada nije bio otac niti
suprug - nego vizionar, bakljonoša, pionir. » Zouga se nasmijao i
stisnuo joj ruku. «Ma daj, seko! » «Čitala sam njegove knjige, sva
njegova pisma, sve što nam je ikad napisao i znam da mi je tamo
mjesto. U Africi, s tatom. » Zouga je pustio njenu ruku i počešao se po
gustim brkovima. «Uvijek si me znala uzbuditi. » Zatim je naizgled
promijenio temu: «Jesi li čula da su na rijeci Orange pronašli
dijamante? « Pogledao je čašu i paţljivo promatrao njeno dno. «Toliko
smo različiti, ti i ja, a ipak tako slični. » Natočio je sebi još vina i
nastavo nehajno: «U dugovima sam, seko. » To ju je u trenutku
ohladilo. Od djetinjstva je slušala o strahotama dugovanja. «Koliko?»,
pitala je tiho. «Dvije stotine funta. » Slegnuo je ramenima. «Toliko!»,
izletjelo joj je. «Nisi valjda kockao, Zouga? » To je bila druga strašna
riječ u njenom rječniku. «Nisi kockao? », ponovila je. «Zapravo jesam»,
nasmijao se Zouga. «Hvala Bogu. Bez toga bih imao tisuću gvineja
manje. » «Misliš, kockao si - i pobijedio? « Njen uţas malo je splasnuo,
oslabljen fascinacijom. «Ne uvijek, ali uglavnom. « Paţljivo ga je
proučila, moţda prvi put. Imao je samo dvadeset i šest godina, ali
činilo se da je deset godina stariji. Već je bio čvrst, profesionalni vojnik,
prekaljen u borbama na afganistanskoj granici gdje je njegova
regimenta provela četiri godine. Ona je znala da je bilo okrutnih
sukoba s ţestokim planinskim plemenima, i da se Zouga istaknuo.
Njegova brza promocija bila je dokaz. «Kako to da si onda u dugovima?
«, upitala je. «Većina moje časničke braće, čak i niţih činom od mene,
11
ima svoja privatna bogatstva. Sada sam bojnik, moram se tako i
ponašati. Idemo u lov, pucamo, gostimo se, igramo polo. » Ponovno je
slegnuo. «Hoćeš li ikad moći vratiti dug? » «Mogu se bogato oţeniti«,
nasmiješio se, «ili naći dijamante. « Srknuo je vino, spustio se u stolac
ne gledajući je i tiho nastavio. «Čitao sam knjigu Cornwallisa Harrisa -
sjećaš li se velike lovine koju smo vidjeli kad smo ţivjeli kod Koloberga?
» Zavrtjela je glavom. «Ne, bila si beba. Ali ja se sjećam. Sjećam se krda
gazela i gnuova na putu do Capea. Jedne noći pojavio se lav, jasno
sam ga vidio na svjetlu logorske vatre. Harris je u svojoj knjizi opisao
svoje lovačke ekspedicije sve do Limpopa - nitko nije bio dalje od toga,
osim tate, naravno. Bilo je to bolje od lova na fazane ili antilope u
Indiji. Jesi li znala da je Harris svojom knjigom zaradio gotovo pet
tisuća funta? » Zouga je odgurnuo čašu, ispravio se na stolcu i izvadio
cigaru iz srebrene tabakere. Mrštio se zamišljeno pripremajući se da je
zapali. «Ti ţeliš ići u Afriku iz duhovnih razloga. I ja vjerojatno moram
u Afriku, iz mnogo boljih razloga, radi krvi i novca. Predlaţem ti
Ekspediciju Ballantyne! » Podigao je čašu. Ona se nesigurno nasmijala
misleći da se šali, ali ipak podigne čašu koja je bila gotovo puna.
«Slaţem se. Ali, kako? Zouga, kako ćemo stići tamo? » «Kako se zvao
onaj izdavač novina? », upita Zouga. «Wicks», reče ona. «Oliver Wicks.
Ali, zašto bi nam on pomogao? » «Naći ću dobar razlog. » Robyn se
sjetila kako je još u djetinjstvu bio dobar u uvjeravanju i pregovaranju.
«Znaš, čini mi se da bi mogao. » Popili su vino, i kad je spustila čašu
bila je sretnija nego ikad u svojem ţivotu. Zougu je ponovno vidjela
nakon šest tjedana, na London Bridge Stationu. Svojom visinom
isticao se u gomili, s visokim šeširom i ogrtačem na ramenima. «Seko!
», pozvao ju je smijući se i podigao je uvis. «Idemo -stvarno idemo! »
Ušli su u kočiju koja ih je čekala i vozač je potjerao konje. «Londonsko
misionarsko društvo je beskorisno«, rekao joj je, još uvijek je grleći dok
se kočija kotrljala kaldrumom. «Traţio sam od njih petsto gvineja i
gotovo su dobili apopleksiju. Imam osjećaj Gradska knjiţnica da bi
radije platili taj novac da tata ostane u Africi. » «Otišao si direktorima?
», pitala je. «Prvo sam išao tamo gdje su izgledi bili najmanji«,
nasmiješio se. «Sljedeći je bio Whitehall - uspio sam stići do prvog
sekretara. Bio je prokleto ljubazan, odveo me na ručak u Travellers i
bilo mu je stvarno ţao što mi ne mogu dati financijsku pomoć. Previše
dobro su se sjećali tatinog fijaska, ali dao mi je pisma - tucet pisama
za sve vaţne osobe - za guvernera Capea, za admirala Kempa u Cape
Townu, i sve druge. » «Pisma nas neće odvesti daleko. » «Zatim sam
12
otišao kod tvojeg prijatelja u novinama. Izuzetan mali čovjek. Vraški
pronicljiv. Rekao sam mu da idemo u Afriku pronaći tatu - i skočio je
poput djeteta. « Zouga čvršće zagrli Robyn. «Iskreno, besramno sam se
koristio tvojim imenom - i upalilo je. Imat će prava na objavljivanje
naših dnevnika i obje knjige. » «Obje knjige? », Robyn se odmakne i
pogleda ga u lice. «Obje», nacerio se. «Tvoje i moje. » «Napisat ću
knjigu? » «Sigurno. Ţenski pogled na ekspediciju. Već sam potpisao
ugovor za tebe. » Nasmijala se kiselo. «Ideš predaleko, i prebrzo. » «Mali
Wicks je dao pet stotina, a sljedeće na popisu bilo je Društvo za
ukidanje trgovine robljem - to je bilo lako. Njegova Kraljevska Visost je
pokrovitelj Društva, i pročitao je tatine knjige. Moramo izvijestiti o
stanju trgovine u unutrašnjosti kontinenta sjeverno od Jarčeve
obratnice, i dali su nam sljedećih pet stotina gvineja. «Zouga, ti si
čarobnjak! » «Slijedilo je Londonsko trgovačko udruţenje za Afriku.
Zadnjih pet stotina godina ograničili su sve svoje aktivnosti na
zapadnu obalu, i uvjerio sam ih da trebaju imati uvid u istočnu.
Proglasili su me njihovih agentom, s uputama da ispitam trţište
palminog ulja, kaučuka, bakra i slonovače. Oni su dali zadnjih 500
gvineja - i pušku Sharps». «Tisuću petsto gvineja! », uzdahne Robyn, a
Zouga potvrdi. «Vraćamo se kući sa stilom. » «Kada? » «Platio sam
kabine na američkom trgovačkom kliperu. Krećemo iz Bristola za šest
tjedana, za Dobru Nadu i Quelimane u Mozambiku. Traţio sam od
regimente dopust od dvije godine - i ti ćeš morati traţiti dopust od
Misionara. Nakon toga, sve se zbivalo kao u snu. Direktori
Misionarskog društva, vjerojatno sretni što nisu morali plaćati
troškove ili premjestiti Robyn u afričku unutrašnjost, širokogrudno su
odlučili nastaviti plaćati joj stipendiju dok je nema i obećali da će joj
čuvati mjesto. Ako se pokaţe sposobnom, dobit će stalno mjesto u
Africi. Bilo je to mnogo više no što je očekivala, i bacila se svim srcem
na pripreme za odlazak. Bilo je toliko toga da je šest tjedana jedva bilo
dovoljno i činilo joj se da je do trenutka kad je oprema utovarena u
potpalublje gracioznog baltimorskog klipera prošlo svega nekoliko
dana. Huron je bio brz kao što je i izgledao, pokazavši se još jednim
mudrim potezom Zouge Ballantynea. Uz vještu navigaciju Munga St
Johna odmaknuo je daleko na zapad prije pokušaja prelaska pojasa
vjetrova na najuţem mjestu. Niti jedan dan nisu bili bez vjetra; prešli
su 29 stupnjeva na zapad i Mungo je odmah usmjerio brod prema
jugoistočnim trgovačkim putovima. Huron je plovio prema jugu pokraj
jata leteći riba, nošen vjetrovima sve dok ih se nije oslobodio u blizini
13
Uha da Trinidade. Zatim ih je prihvatio sjeverozapadnjak, noseći kliper
pod oblačnim nebom dok se nisu gotovo razbili na obale zapadne
Afrike, dvije stotine milja sjeverno od svojeg cilja - Rta Dobre Nade.
«Gospodine časniče! », vikne Mungo svojim jasnim glasom dok je
Huron hvatao vjetar, odmičući se od kopna. «Kapetane! », urlikne
Tippoo koji je stajao ispod glavnog jarbola. «Saznaj kako se zove straţar
na jarbolu! » Tippoo podigne svoju glavu golemu poput topovske kugle i
pogleda gore, suzivši oči. «Još dvadeset minuta i bili bismo nasukani«,
kapetanov glas bio je hladan. «Prije kraja dana ćemo mu oderati koţu s
leđa! » Tippoo nesvjesno obliţe svoje debele usne, a Robyn osjeti kako
joj se diţe ţeludac. Na ovom putovanju već su izvršena tri bičevanja i
znala je što moţe očekivati. Tippoo je bio polu-Arapin, polu-Afrikanac,
koţe boje meda, obrijane glave pokrivene mnoštvom blijedih oţiljaka iz
tisuća sukoba. Nosio je komotnu tuniku visokog ovratnika koja je
skrivala njegovo golemo tijelo, a podlaktice koje su izlazile iz širokih
rukava bile su debele poput ţenskih butina. Robyn se brzo okrene
Zougi. «Dobro smo pogledali kopno, seko. Prvi put poslije Uha da
Trinidade točno znamo gdje smo. Ako se ovaj vjetar odrţi, za nekoliko
dana bit ćemo u Table Bayu. » «Zouga, ne moţeš li razgovarati s
kapetanom? «, reče ona, a Zouga je zbunjeno pogleda. «Bičevat će tog
jadnog vraga. » «Prokleto točno», zareţi Zouga. «Čovjek nas je gotovo
nasukao na stijene. » «Ne moţeš li ga zaustaviti? « «I ne sanjam da se
miješam u njegovo rukovođenje ovim brodom - niti ću to tebi dozvoliti.
« «Nemaš li nimalo čovječnosti? «, upita ona hladno svojeg brata, ali na
obrazima su joj se mogle vidjeti crvene pjege od ljutnje. «I sebe nazivaš
kršćaninom. « «Kad se i smatram, ne pričam glasno o tome. » Zouga je
znao da će je ovaj odgovor najviše iznervirati. «I ne spominjem to u
svakom razgovoru. « Njihove svađe bile su iznenadne poput ljetnih
oluja u afričkoj ravnici, i podjednako spektakularne. Mungo St John
naslonio se na ogradu palube, dok mu je duga havanska cigara od
grubog crnog duhana stršila između zuba. Izazivao ju je svojim ţutim
očima, ljuteći je još više, dok njen glas nije prerastao u vrisak, a bijes
se okrenuo prema njemu. «Čovjek kojeg ste izbičevali prošlog tjedna
moţe ostati doţivotni bogalj! « viknula je. «Doktorice Ballantyne, biste li
voljeli da vas Tippoo odnese dolje i zaključa u kabinu? «, upita Mungo.
«Dok vam se ne vrate vaši maniri? « «Ne moţete to učiniti! », planula je.
«Mogu, vjerujte mi - i mnogo više. » «U pravu je», uvjeravao ju je Zouga
blago. «Na ovom brodu moţe učiniti gotovo sve što ţeli. » Stavio je ruku
na njenu nadlakticu. «Smiri se, seko. Momak će biti sretan ako prođe s
14
malo bičevanja. » Robyn shvati da se zadihala od bijesa i osjećaja
bespomoćnosti. «Ako ste osjetljivi, doktorice, ne morate gledati
izvršenje kazne», zadirkivao ju je Mungo. «Moramo prihvatiti činjenicu
da ste ţena. » «Nikada nisam traţila da se sa mnom zbog toga postupa
drukčije, nikada u ţivotu. » Pokušala je kontrolirati svoj bijes,
okrenuvši se od dvojice muškaraca. Ukočeno je krenula prema krmi,
pokušavajući zadrţati dostojanstvo, ali brod se njihao i prokleta
haljina motala joj se oko nogu. Shvatila je da mora opsovati, i da će
kasnije traţiti oprost - ali ne sada. «Proklet bio, Mungo St John, završio
u paklu! » Stajala je na krmi dok joj je vjetar bacao raskuštranu kosu
u lice. Bila je to gusta svilena tamna kosa njene majke, prošarana
kestenjastim nijansama; kad je blijeda sunčeva zraka konačno probila
oblake, kosa se pretvorila u sjajnu aureolu oko njene male lijepe glave.
Ljutito je zurila pred sebe, ne primjećujući paklensku ljepotu prizora.
Hladna, zelena voda, prošarana pramenovima magle, otvarala je i
zatvarala oko broda biserne zavjese. Magla se provlačila kroz jedra i
jarbole kao da je na brodu poţar. Na pojedinim mjestima površina
mora je ključala i tamnila, jer ove su vode bile bogate mikroskopskim
ţivotom koji je uzdrţavao golema jata sardina što su se podizala do
površine da bi se hranila ili bila pojedena od jata ptica. Brod je uplovio
u gušći oblak magle, tako da je Robyn jedva razaznavala obrise
kapetana i svoga brata kad se okrenula natrag. Zatim su opet izišli na
otvoreno more i sunce. Oblaci koji su se nadvijali iznad njih sve te
tjedne otišli su prema jugu dok je vjetar ojačao i okrenuo prema
istoku, otpuhujući pjenu s valova. Istog trenutka, Robyn ugleda drugi
brod. Bio je uznemirujuće blizu i ona otvori usta da vikne - ali tucet
glasova je pretekne. «Jedro! » «Jedro s prednje lijeve strane! » Bila je
dovoljno blizu da vidi tanki, visoki dimnjak između središnjeg i
prednjeg jarbola. Trup broda bio je crn s crvenom linijom ispod otvora
za topove; pet topova sa svake strane. Crni trup bio je zlokoban, a
jedra nisu bila sjajnobijela poput Huronovih, već prljavosiva od dima
koji je izlazio iz dimnjaka. Mungo St John brzo je teleskopom pregledao
brod. Njegovi parni kotlovi bili su ugašeni, nije bilo ni trunke topline
na otvorima dimnjaka. Plovio je pomoću jedara. «Tippoo», pozove tiho,
a časnikovo tijelo u trenutku se stvori kraj njega. «Jesi li ga već vidio? »
Tippoo progunđa i pljune preko ograde. «Englez», reče. «Zadnji put sam
ga vidio u Table Bayu prije osam godina. Zove se Crna šala. » «Cape
Squadron? » Tippoo ponovno progunđa, a brod se u tom trenutku
naglo okrene, i boje se pojave na glavnom jarbolu. Bijela i grimizna
15
boja njegovih oznaka izazivale su; bio je to izazov koji je cijeli svijet
naučio poštovati, i to brzo. Samo brodovi jedne nacije nisu se trebali
povući istog trenutka. Huron je bio imun, trebao je samo izvjesiti
američku zastavu koju je čak i ovaj predstavnik Kraljevske mornarice
morao poštivati. Ali, Mungo St John razmišljao je brzo. Šest dana prije
no što je isplovio iz baltimorske luke, u svibnju 1860. Abraham Lincoln
je nominiran za predsjedničkog kandidata Sjedinjenih Američkih
Drţava. Ako bude izabran, što se činilo vjerojatnim, bit će inauguriran
na početku nove godine, a zatim će jedna od njegovih prvih odluka biti
davanje Velikoj Britaniji privilegija dogovorenih Briselskim ugovorom -
to je uključivalo i prava pretraţivanja američkih brodova na otvorenom
moru koje su prethodni američki predsjednici uporno poricali. Uskoro,
moţda i prije no što očekuje, Mungo St John moţda će se morati
sukobiti s jednim od brodova Cape Squadrona. Ovo je bila odlična
prilika da isproba svoj brod i promatra sposobnosti drugoga. Još
jednom je pregledao čitavu situaciju - more, linije pjene nastale
djelovanjem vjetra, bijele piramide od jedara iznad sebe i zloslutni crni
trup engleskog broda; lako je donio odluku, a vjetar je donio pucanj
topa i dugi pramen dima izišao je iz jedne od cijevi. Mungo se nasmije.
«Prokleto kopile! », reče Tippoou. «Malo ćemo ga isprobati u jedrenju»,
te stane izdavati zapovijedi posadi. Dok je Huron počinjao bijeg od
prijetećeg broda, njegov kapetan je vikao: «Podignite sva jedra, boga
mu, pokazat ćemo tom malom ţderaču ugljena kakvi se brodovi grade
u Baltimoreu! » Iako bijesna na njega, Robyn se divila načinu na koji je
Mungo upravljao svojim brodom. Dok je posada jurila na svoja mjesta,
sva jedra su se širila u svoj svojoj punoći, blještavo bijela na suncu,
visoko gore, sve do neba. Dugi, graciozni trup odmah je reagirao na
nove pritiske. «Boga mu, plovi poput morske vještice«, vikne Zouga,
smijući se od uzbuđenja. Povukao je sestru od ograde prije no što su
prvi mlazovi vode zalili palubu. Otvaralo se sve više i više jedara, i
debeli jarboli počeli su se svijati poput napetih lukova pod neizdrţivim
pritiskom tisuća kvadratnih stopa raširenih jedara. Sada se činilo da
Huron leti, polijećući s vrha svakog vala i uranjajući u sljedeći uz
udare koji su tresli njegovu drvenu gradu i zube posade. «Koja brzina,
gospodine časniče», pozove Mungo St John, a kad je Tippoo odgovorio
«Malo više od šesnaest čvorova, Kapetane! », glasno se nasmijao i
krenuo prema krmenoj ogradi. Topovnjača je zaostala kao da stoji,
iako su sva njena siva jedra bila raširena. Huron je bio gotovo izvan
dometa topova. Na njenim crnim bokovima ponovno se pojavio kratki
16
oblak dima, i činilo se da ovaj puta hitac nije samo upozorenje, jer
Mungo je vidio udarac kugle u vodu. Udarila je u krestu vala nedaleko
od Huronove desne strane i odskakutala preko vode prije no što je
nestala ispod površine gotovo u ravnini Hurona. «Kapetane, ugroţavate
ţivote svoje posade i putnika. » Glas ga je zaustavio i St John se okrene
visokoj mladoj ţeni koja je stajala kraj njega. «To je britanski ratni
brod, gospodine, a mi se ponašamo poput kriminalaca. Sada nas
gađaju. Morate samo stati, ili barem pokazati svoje zastave. « «Mislim
da je moja sestra u pravu, kapetane», Zouga stane kraj nje. «Ni ja ne
razumijem vaše ponašanje. » Huron divlje posrne na jednom velikom
valu, gonjen snaţnim pritiskom jedara, a Robyn izgubi ravnoteţu i
padne na kapetanove grudi, ali se odmah uspravi, crvenih obraza.
«Ovo je afrička obala, bojniče Ballantyne. Ništa nije onako kako se čini.
Ovdje bi samo budala prihvatila zdravo za gotovo strani naoruţani
brod. Ako me vi i dobra liječnica ispričate, imam obveza. » Krenuo je
preko palube kako bi procijenio raspoloţenje svoje posade nakon
bijega. Otkvačio je kolut s ključevima s pojasa i bacio ga Tippoou.
«Sanduk s oruţjem, gospodine časniće, par pištolja za vas i drugog
časnika. Ustrijelite bilo koga tko pokuša spustiti jedra. " Prepoznao je
strah koji je uhvatio posadu. Većina nikada nije vidjela da brod tako
juri i netko bi mogao pokušati skratiti jedra. U tom trenutku Huron je
preplavio golem val. Jedan od ljudi nije se stigao skloniti i voda ga
ponese niz palubu, dok se nije razbio u ogradu, leţeći poput hrpe
iščupanih algi na obali poslije oluje. Dvojica mornara pokušali su stići
do njega, ali sljedeći val ih je bacio natrag, a kad je prošao, nesretnog
mornara više nije bilo na palubi. «Gospodine Tippoo, pogledajte ona
gornja jedra, ne vuku kako bi trebala. » St John se okrene prema
krmenom jarbolu, ignorirajući uţasnut, optuţujući pogled Robyn
Ballantyne. Britanska topovnjača je već daleko zaostala i njena jedra
bila su jedva vidljiva među visokim valovima, ali Mungo iznenada
primijeti da se nešto mijenja i posegne za teleskopom. Iznad stošca
engleskih jedara pojavila se tanka crna linija, poput poteza indijskim
tušem. «Dim! Konačno je naloţio parne strojeve«, zareţi. Tippoo se
pojavi iza njega s pištoljima za pojasom. «Jedan propeler. Neće nas
stići. » Tippoo klimne svojom obrijanom glavom. «Ne niz ovaj vjetar»,
sloţi se Mungo. «Ali, htio bih ga isprobati uz vjetar. Ţelim vidjeti
moţemo li se okrenuti prema vjetru i zaobići topovnjaču izvan dometa
topova. » Neočekivani manevar potpuno je zatekao kapetana
topovnjače kojemu je trebalo nekoliko minuta da promijeni kurs kako
17
bi presjekao put Huronu. Kliper je prošao kraj engleskog broda samim
rubom dometa topova. Engleski kapetan pokušao ga je slijediti uz
vjetar, ali odmah su došli do izraţaja nedostaci u dizajnu i konstrukciji
njegovog broda. Kako bi se ugradio teški parni stroj i mašinerija za
tjeranje velikog brončanog vijka morali su se napraviti ozbiljni
kompromisi u dizajnu jarbola i količini jedara. Nakon pet milja postalo
je jasno da uz sva jedra i motore koji su se dimili Crna šala ne moţe
ploviti uz vjetar tako brzo kao visoki brod ispred nje. Iako razlika u
brzinama nije bila tako velika, Huron je stalno povećavao udaljenost.
Zapovjednik topovnjače činio je sve da stigne kliper, ali uz sva raširena
jedra to nije bilo moguće. U bijesu frustracije, spustio je sva jedra,
oslanjajući se samo na parni stroj i krenuo direktno u vjetar, mnogo
više no što je to mogao Huron. Ali, brzina topovnjače smanjila se kad je
propeler ostao bez podrške jedara. Iako su jarboli bili ogoljeni, oluja je
zavijala i urlala među njima, usporavajući topovnjaču i Huron je
napredovao. Mungo St John promatrao je borbu topovnjače s punom
pozornošću, prosuđujući njene sposobnosti u svakoj točki vjetra.
«Igramo se s njom. Sve dok ima i daška vjetra, nemaju nikakve šanse.»
Zapovjednik topovnjače odustao je od pokušaja stizanja klipera samo
parnim strojevima i ponovno razvio jedra, te uporno pratio Huron - do
trenutka kad je, bez ikakvog upozorenja, kliper uplovio u duboku
zavjetrinu. Linija vjetra jasno se vidjela na površini mora. S jedne
strane, voda je bila tamna i naborana pandţama vjetra, a s druge su
breţuljci velikih valova bili baršunasto sjajni. Kad je Huron prošao tu
liniju, buka vjetra koja im je tjednima mučila uši pretvorila se u jezivu,
neprirodnu tišinu i brod se iz ţivog, jurećeg morskog bića pretvorio u
mrtvo plutajuće truplo. Jedra su se opustila i počela splašnjavati.
Daleko iza, crna topovnjača brzo je napredovala, počevši smanjivati
razdaljinu, a crni stup dima uzdizao se ravno u zrak; izgledala je
zlokobno, slavodobitno. Mungo St John dotrči do prednje ograde i
pogleda preko. Vidio je kako vjetar dvije-tri milje ispred grebe more i
boji ga u indigo, ali ispred njega bila je samo uljasta mirna površina.
Okrenuo se natrag i vidio da se topovnjača pribliţila, tako sigurna u
sebe da su otvori topova bili otvoreni, a iz njih su virile široke prijeteće
cijevi. Bez mogućnosti kretanja, kormilar nije mogao postaviti novi
kurs i kliper je postrance čekao ratni brod koji je jurio ravno kroz
valove. Već su mogli vidjeli likove trojice časnika na mostu topovnjače.
Prednji top je ponovno opalio, i kugla je podigla visoki stup vode pokraj
Huronovog pramca koji je završio na palubi i iscijedio se kroz ogradu.
18
Mungo je zadnji put očajnički osmotrio obzorje, traţeći najmanje
tragove vjetra, i kapitulirao. «Izvjesite zastavu, gospodine Tippoo! »,
vikne. Dok je komad platna šireći se padao s glavnog jarbola, kroz
teleskop je gledao konsternaciju na mostu topovnjače. Bila je to zadnja
zastava koju su ţeljeli vidjeti. Sada su bili dovoljno blizu da vide
pojedinačne izraze ozlojeđenosti i neodlučnosti časnika. «Nećete dobiti
nagradu - ne ovaj put», mrmljao je Mungo St John zadovoljno,
sklopivši teleskop. Topovnjača se okrenula bočno prema Huronu,
pokazujući zlokobna usta dugih topova. Najviši časnik na brodu činio
se i najstarijim, jer njegova sijeda kosa sijala je na suncu. Prišao je
ogradi topovnjače i podigao megafon. «Koji brod? » «Huron, iz
Baltimorea i Bristola», odvrati Mungo St John. «S teretom za Rt Dobre
Nade i Quelimane! » «Zašto niste odmah poslušali, gospodine? » «Zato,
gospodine, što ne priznajem vaše pravo da zaustavljate na otvorenom
moru brodove Sjedinjenih Američkih Drţava. » Oba kapetana znala su
kako je ovo delikatan i kontroverzan odgovor. Ali Englez je oklijevao
samo trenutak. «Priznajete li, gospodine, moje pravo da utvrdim vašu
nacionalnost i luku vašeg broda? » «Čim uvučete topove, moţete doći
na palubu i obaviti svoj posao, kapetane. Ali, nemojte poslati mladog
časnika. » Mungo je suptilno ponizio kapetana Crne šale, ali u sebi je
bjesnio zbog prestanka vjetra i vremena koje je dozvolilo Englezu da ga
stigne. Crna šala poslala je čamac preko velikih valova pokazavši
savršenu moreplovačku vještinu, i on je brzo pristao uz Huronov bok.
Dok se kapetan penjao uz ljestve od uţadi, posada se povukla i
naslonila na vesla. Mornarički časnik skočio je na palubu tako ţivahno
i vješto da je Mungo shvatio kako to ipak nije starac. Zavela ga je
njegova svijetloplava kosa - očigledno je imao manje od trideset godina.
Nije nosio odoru, jer njegov brod nije bio na duţnosti; bio je odjeven u
jednostavnu bijelu platnenu košulju, hlače i meke čizme. Za pojasom
je nosio par pištolja i mornaričku sablju u koricama. «Kapetan
Codrington s pomoćne krstarice Njenog Veličanstva Crna šala»,
predstavio se ukočeno. Njegova kosa bila je izbijeljena od soli i sunca, s
tamnijim prugama ispod površine. Bila je vezana u rep koţnom
vrpcom. Lice mu je bilo medenozlatne boje, opaljeno suncem, pa su
blijedoplave oči činile snaţan kontrast. «Kapetan St John, vlasnik i
gospodar ovog broda. » Niti jedan od njih nije pokušao rukovati se s
drugim, i činilo se da se odmjeravaju poput dva vuka koji se sreću prvi
put. «Nadam se da me ne namjeravate zadrţavati dulje no što je
potrebno. Moţete biti sigurni da će moja vlada biti detaljno upoznata s
19
ovim incidentom. «Mogu li provjeriti vaše dokumente, kapetane? »
Mladi mornarički časnik ignorirao je prijetnju i krenuo za St Johnom
na zadnju palubu. Tamo je prvi put zastao, primijetivši Robyn i njenog
brata za ogradom, ali odmah se sabrao, lagano naklonio i obratio punu
pozornost na dokumente koje je Mungo pripremio na svojem stolu.
Nagnuo se nad stol, pregledavajući brzo hrpu papira dok ga šok
otkrića nije ispravio. «Nek sam proklet - Mungo St John - vaša
reputacija ide ispred vas, gospodine. « Englezovo lice odavalo je snaţne
emocije. «I kako je samo plemenita. « U njegovom glasu bio je gorki
ţalac. «Prvi trgovac koji je ikad prevezao više od tri tisuće duša preko
srednjeg prolaza za samo dvanaest mjeseci - nije čudno da si moţete
priuštiti tako odličan brod. » «Krećete se opasnim tlom, gospodine«,
Mungo ga upozori lijenim, izazovnim osmijehom. «Potpuno sam
svjestan kako daleko su časnici vaše sluţbe spremni ići za nekoliko
gvineja nagrade. » «Gdje ćete pokupiti svoj sljedeći tovar ljudske bijede,
kapetane St John? » Englez ga oštro prekine. «Takav brod mogao bi
primiti i dvije tisuće. « Poblijedio je od iskrenog bijesa, polako drhteći.
«Ako ste završili svoju istragu. «, smiješak nije silazio s lica St Johna,
ali časnik je nastavio govoriti. «Sada smo zapadnu obalu učinili malo
prevrućom za vas, zar ne? Čak i kad se sakrijete iza tog lijepog komada
svile«, časnik pogleda prema zastavi. «Sada ćete raditi na istočnoj obali,
gospodine? Kaţu mi da vrhunske robove moţete dobiti za dva dolara -
dva roba za mušketu od deset šilinga. « «Moram vas zamoliti da sada
odete. « St John mu uzme dokumente, a Englez obriše ruke o hlače
nakon što su im se ruke dodirnule, kao da ih ţeli očistiti. «Dao bih
petogodišnju plaću kad bih vas mogao spriječiti«, reče gorko, zureći
svojim blijedim oštrim očima u Munga. «Kapetane Codrington! «, Zouga
Ballantyne stane pred njih. «Ja sam britanski podanik i časnik u vojsci
Njenog Veličanstva. Uvjeravam vas da na ovom brodu nema robova»,
reče oštro. «Ako ste Englez, trebali biste se sramiti što putujete u
ovakvom društvu», Codrington pogleda iza Zouge. «A to se odnosi i na
vas, gospođo! » «Pretjerujete, gospodine», reče mu Zouga mrko. «Već
sam vam rekao da nema robova. » Codringtonov pogled se vrati na
Robyn. Njena neugoda je bila vidljiva, iskrena. Optuţba ju je pogodila,
kći Fullera Ballantynea, velikog branitelja slobode i zakletog
neprijatelja ropstva - ona, ovlašteni agent Društva za iskorjenjivanje
trgovine robljem, putuje sa zloglasnim trgovcem robljem. Bila je
blijeda, a njene zelene oči bile su velike i vlaţne od šoka. «Kapetane
Codrington», njen glas je bio promukao i dubok, «moj brat je u pravu. I
20
ja vas uvjeravam da na ovom brodu nema robova. » Englezov izraz se
ublaţio; ona nije bila lijepa ţena, ali bila je puna neke svjeţine i
cjelovitosti kojoj je bilo teško odoljeti. »Prihvaćam vašu riječ, gospođo. »
Nagne glavu. «Zaista, jedino luđak bi nosio crnu slonovaču prema
Africi, ali», njegov glas ponovno otvrdne, «kad bih samo mogao ući u
teretne prostore, našao bih dolje dovoljno da privedem brod u Table
Bay i osudim kapetana na sljedećem sastanku Savjeta mješovite
komisije. Codrington se ponovno okrene prema Mungu. «O, da, znam
da su vaše palube za robove očišćene da napravite prostor za teret, ali
rezervne grede su na brodu i trebat će vam dan da ih ponovno
postavite», Codrington gotovo zareţi, «i kladim se da su pod ovim
poklopcima otvorene rešetke», pokaţe prema glavnoj palubi, ne
skidajući pogled s lica Munga St Johna, «a da u donjim palubama
krijete okove. » «Kapetane Codrington, vaše društvo je naporno«, reče
Mungo suho. «Imate šezdeset sekunda da napustite brod, prije no što
vam moj prvi časnik pomogne da preletite preko ograde. » Tippoo
korakne naprijed, glatke koţe poput goleme ţabe, i stane stopu iza
Codringtonovog lijevog ramena. Uz vidljivi napor, engleski kapetan se
suzdrţi. «Dao bog da se ponovno sretnemo, kapetane. » Okrene leđa
Robyn i kratko je pozdravi. «Ţelim vam ugodan nastavak putovanja,
gospođo. » «Kapetane Codrington, mislim da griješite«, gotovo ga je
molila. Nije odgovorio, već je promotri još jedan trenutak
uznemirujućim blijedim očima - očima proroka ili fanatika - a zatim se
okrene i dječačkim korakom ode s palube Hurona.
Tippoo je skinuo svoju tuniku i nauljio gornji dio tijela tako da je sijalo
na suncu poput nekog egzotičnog reptila. Stajao je čvrsto na bosim
nogama, prilagođavajući se bez problema ljuljanju Hurona, s bičem u
rukama. Rešetka je bila pričvršćena na ogradu broda, a na njoj je bio
razapet mornar koji nije na vrijeme ugledao obalu. Nespretno je
okretao glavu da vidi časnika; lice mu je bilo bijelo od uţasa. «Ne
morate gledati kaţnjavanje, doktorice Ballantyne», reče joj Mungo tiho.
«Osjećam duţnost da i sama izdrţim ovaj barbarski. « «Kako ţelite»,
prekine je klimnuvši glavom i okrene se. «Dvadeset, gosp. Tippoo. »
»Dvadeset, kapetane. Bez ikakvog izraza, Tippoo je stao iza čovjeka, te
prstom poderao njegovu košulju do pojasa. Čovjekova leđa bila su
bijela poput sira, puna debelih purpurnih prišteva, mornarske bolesti
uzrokovane slanom vlaţnom odjećom i nezdravom prehranom. Tippoo
se odmaknuo i zamahnuo bičem tako da se izravnao palubom u punoj
duljini. «Brodska posado! », vikne Mungo St John. «Optuţba je
21
nemarnost na duţnosti i ugroţavanje sigurnosti broda. » Nitko se nije
usudio pogledati ga. «Kazna je dvadeset udaraca. « Čovjek na rešetki
okrenuo je lice i čvrsto zatvorio oči, stisnuvši ramena. «Počnite, gosp.
Tippoo», reče St John i ovaj paţljivo promotri bijelu golu koţu kroz koju
su se jasno vidjeli kralješci. Uzmakne, visoko podigne mišićavu ruku i
zamahne prema naprijed, a bič zašišti poput kobre i sijevne. Čovjek na
rešetki vrisne, a tijelo mu se zgrči dok mu se koţa sa zglobova gulila u
dodiru s grubom uţadi kojom je bio vezan. Bijela koţa raspukne se u
svijetlocrvenu liniju, preko cijelih rebara, dok je jedan od prišteva
eksplodirao ţutim gnojem koji se cijedio niz bijelu koţu i natopio hlače.
«Jedan», reče Mungo i čovjek na rešetki poče tiho jecati. Tippoo
ponovno uzmakne, paţljivo protrese bičem i zastenja zadajući sljedeći
udarac. «Dva», reče Mungo St John. Robyn osjeti kako joj ţuč raste u
grlu. Potisne mučninu i prisili se da gleda. Nije mu htjela dozvoliti da
vidi njenu slabost. Pri desetom udarcu, tijelo se iznenada opustilo,
glava nagnula na stranu, a šake otvorile tako polako da je mogla vidjeti
male krvave polumjesece na mjestima gdje su se nokti zabili u dlanove.
Tijekom ostatka kazne više nije pokazivao znakove ţivota. Nakon
dvadesetog udarca, bacila se na čovjeka i počela traţiti bilo prije no što
su ga skinuli s rešetke. «Slava Bogu», šapnula je osjetivši otkucaje
srca, a zatim se okrenula mornarima koji su ga spuštali: «Polako! »
Vidjela je da je Mungu ostvarena njegova ţelja, jer bijeli porculanski
grebeni provirivali su kroz razrezano meso leđnih mišića. Već je prije
pripremila pamučni zavoj; stavila ga je preko razrovanih leđa kad su
ga poloţili na hrastovu dasku i ponijeli prema mornarskim odajama. U
uskom, napučenom prostoru ispunjenom dimom jeftinog duhana za
lulu i gustim smradom ljudskih tijela i vlaţne odjeće i trule hrane,
poloţili su čovjeka na stol i ona je prionula na posao. Zašila mu je
trake razderanog mesa nitima od konjske dlake, a zatim sve isprala
slabom otopinom fenola; bio je to tretman protiv zagađenja rana koji je
nedavno otkrio Joseph Lister. Čovjek je došao svijesti i ponovno počeo
jecati. Dala mu je nekoliko kapi laudanuma i obećala mu da će ga
posjetiti sutradan da mu zamijeni zavoje. Kad je spremila instrumente
u svoju crnu torbu, jedan član posade, mali prištavi vođa palube
imenom Nathaniel, podigao ju je i rekao, kad mu je klimnula u znak
zahvale: «Zahvalni smo vam, gospođice. « Posadi je trebalo vremena da
prihvati njenu brigu. U početku je to bilo samo bušenje prišteva,
liječenje prehlada i gripa, ali kasnije, nakon nekoliko uspješnih
tretmana koji su uključivali slomljenu kost nadlaktice, probušen
22
bubnjić i uklanjanje osipa prouzročenog spolnim bolestima pomoću
ţive, postala je omiljena među ljudima, a njeni pregledi postali su dio
brodskog ţivota. Vođa palube se popeo uz stube iza nje noseći torbu,
ali prije no što su stigli na palubu, sine joj ideja i ona se okrene,
stavivši mu ruku na rame. «Nathaniele», reče brzo i tiho, «postoji li
način da se uđe u unutrašnjost broda bez podizanja poklopaca na
glavnoj palubi? » Čovjek je izgledao smeteno, i grubo zatrese
ramenima. «Postoji li? », bila je uporna. «Da, gospojo, postoji. « «Gdje?
Kako? » «Kroz lazaret, ispod časničkog salona - postoji prolaz u
prednjem dijelu. » «Je li zaključan? » «Da, gospojo, jest - a kapetan drţi
ključ za svojim pojasom. » «Nikom nemoj reći da sam te to pitala»,
naredi mu i poţuri gore. U podnoţju glavnog jarbola Tippoo je prao bič
u kanti morske vode koja je već bila blijedoruţičasta; pogledao ju je,
otirući vodu s koţe svojim debelim prstima i nacerio se dok je prolazila.
Oko pojasa je nosio samo krpu, a okrugla glava na bikovskom vratu
okretala se za njom. Uhvatila se kako dašće od straha i odvratnosti i
povukla je haljinu dok je prolazila kraj njega. Pred vratima svoje
kabine uzela je torbu od Nathaniela i zahvalila mu, a zatim ušla u
svoju kabinu. Njene misli i emocije bile su uzburkane, jer još se nije
oporavila od nagle lavine događaja koji su prekinuli mirni tok
putovanja. Dolazak kapetana Codringtona iz Kraljevske mornarice
zasjenio je čak i njenu ljutnju zbog bičevanja i radost zbog prvog
pogleda na Afriku nakon dvadeset godina - njegove optuţbe
uznemirivale su je. Nakon nekoliko minuta odmaranja, podigla je
poklopac svojeg putnog kovčega koji je ispunjavao većinu prostora u
kabini i jedva u njemu pronašla pamflete društva protiv ropstva kojima
se naoruţala u Londonu prije odlaska. Sjela je da ih još jednom prouči,
povijest borbe protiv ropstva sve do današnjeg dana. Čitajući, njena
ljutnja i frustracija ponovno se probudila zbog neprovedivih
međunarodnih dogovora prepunih rupa: zakona koji su učinili činom
piratstva trgovinu sjeverno od ekvatora i dozvoljavali da nekontrolirano
cvjeta na jugu; ugovori koje su potpisale sve nacije, osim onih najviše
uključenih u trgovinu, Portugala, Brazila, Španjolske. Francuska je
koristila trgovinu robljem u pregovorima sa svojim tradicionalnim
protivnikom, Velikom Britanijom, besramno iskorištavajući njenu
borbu za ukidanje ropstva, mijenjajući političku prednost za nejasna
obećanja podrške. Bila je tu i Amerika, potpisnica Briselskog ugovora,
koja je pristala na ukidanje trgovine, ali ne i na ukidanje samog
ropstva. Amerika se sloţila da je transport ljudskih duša čin jednak
23
piratstvu, i da brodovi koji se bave time podlijeţu sudu Admiraliteta ili
Mješovite komisije. Sloţila se i s klauzulom o opremi, koja je
zahtijevala isti postupak prema brodovima što prevoze samo opremu
za transport robova. Amerika je pristala na sve to - a zatim porekla
ratnim brodovima Kraljevske mornarice pravo pretraţivanja. Najviše
što je dozvolila bilo je da se britanski časnici uvjere u legalnost
pripadnosti američkoj drţavi, i ako se pokazala ispravnom, bilo je
zabranjeno dalje pretraţivati, čak i ako bi smrad robova prodirao iz
skladišta sve do neba, a poluljudski krikovi dopirali kroz palube.
Robyn stavi pamflet natrag u kovčeg i odabere drugu publikaciju
Društva. Stavka: prethodne godine, 1859. procjenjuje se daje 169. 000
robova transportirano iz Afrike u brazilske rudnike i kubanske
plantaţe, te u juţne drţave Amerike. Stavka: trgovina robovima Omani
Arapa iz Zanzibara ne moţe se procijeniti osim promatranjem brojeva
na trţnicama tog otoka. Unatoč Britanskom ugovoru sa Sultanom iz
1822. britanski konzul u Zanzibaru nabrojio je gotovo 200. 000 robova
u prethodnom dvanaestomjesečnom razdoblju. Leševi nisu dovezeni do
otoka, niti bolesni i umirući, jer zanzibarske carinske pristojbe plaćale
su se Sultanu po glavi, bili robovi ţivi ili mrtvi. Mrtvi ili toliko slabi i
bolesni da nisu imali izgleda da preţive bacani su preko palube, na
rubovima koraljnih grebena. Tamo je stalna kolonija golemih morskih
pasa ljudoţdera danonoćno krstarila područjem. Nekoliko minuta
nakon što bi prvo tijelo, ţivo ili mrtvo, palo u vodu, površina bi
zakuhala od napada velikih riba. Britanski konzul je procijenio da je
stopa smrtnosti na kratkom putovanju od kontinenta do otoka
četrdeset posto. Robyn pusti pamflet i razmisli prije no što će uzeti
drugi o mnoštvima uvučenim u ovaj odvratni posao. «Pet milijuna od
početka stoljeća», šapne, «pet milijuna duša. Nije čudno da je to najveći
zločin prema ljudskosti u povijesti svijeta. » Otvori sljedeći pamflet i
brzo prijeđe brojkama koje su prikazivale profite uspješnih trgovaca. U
unutrašnjosti Afrike, blizu zemlje jezera gdje je bilo malo bijelih ljudi,
Fuller Ballantyne je otkrio - tiskano ime njenog oca izazove u njoj ubod
ponosa i melankolije - da dobar rob promijeni vlasnika za šaku
porculanskih kuglica, a dva roba za zastarjelu mušketu Tower koja u
Londonu košta trinaest šilinga, ili Brown Bess - dva dolara u New
Yorku. Na obali je isti rob koštao deset dolara, a na trţnici robova u
Brazilu pet stotina. Ali, sjeverno od ekvatora, rizici trgovaca su rasli,
kao i cijena - tisuću dolara na Kubi, tisuću petsto u Louisiani. Robyn
spusti papir i brzo razmisli. Engleski kapetan je ustvrdio da Huron
24
moţe prevoziti 2000 robova. Po dolasku u Ameriku bili bi vrijedni
nevjerojatnih tri milijuna dolara, za koje bi se moglo kupiti petnaest
ovakvih brodova. Jedno putovanje obogatilo bi čovjeka više no što bi
mogao sanjati, i svi rizici bili su prihvatljivi. Ali, jesu li Codringtonove
optuţbe bile zaista opravdane? Robyn je znala za kontra-optuţbe koje
su govorile da su časnici Kraljevske mornarice pohlepni za novcem od
nagrada mnogo više no što mrze robovlasništvo i vole ljudskost. Da su
svako jedro skloni smatrati za trgovinu robljem i tumačiti Klauzulu o
opremi na najluđe moguće načine. Robyn potraţi pamflet koji je
detaljno opisivao tu klauzulu i pronađe ga u hrpi papira ispred sebe.
Da bi se brod mogao zarobiti kao trgovački robljem, pod klauzulom,
trebao je zadovoljiti samo jedan od predviđenih uvjeta. Mogao je biti
zarobljen ako su skladišni prostori imali otvorene rešetke za
ventilaciju; ako je u utrobi bilo razdjelnih pregrada koje olakšavaju
ugrađivanje paluba za robove; ako je bilo rezervnih dasaka koje bi
posluţile za postavljanje paluba za robove; ako bi prevozio okove za
ruke i noge; ako bi imao previše posuda za vodu u odnosu na broj
posade i putnika; ako bi imao neproporcionalno velik broj posuda za
hranu ili su kotlovi za kuhanje riţe bili preveliki; ako bi nosio prevelike
količine riţe ili brašna. Čak i ako bi prenosio domorodačke leţajeve koji
bi mogli posluţiti kao kreveti za robove, brod je morao biti zarobljen.
Bile su to velike ovlasti za ljude koji mogu profitirati od toga. Je li
kapetan Codrington bio jedan od njih, jesu li blijede fanatične oči bile
samo maska koja je skrivala pohlepu i ţelju za osobnom dobiti? Robyn
se nadala da je tako, ili da je barem griješio u slučaju Hurona. Ali,
zašto je onda kapetan St John pokušao pobjeći čim je vidio britansku
topovnjaču? Robyn je bila zbunjena i jadna, opterećena krivnjom.
Trebala je utjehu i prebacila je čipku svojeg Stuart ogrtača preko glave
i ramena prije no što će ponovno izići na palubu, gdje je vjetar ponovno
prerastao u ledenu oluju. Zouga je bio u svojoj kabini, odjeven u
košulju; pušio je cigaru radeći na popisu opreme koju će morati
nabaviti kad stignu do Rta Dobre Nade. Pozvao ju je unutra kad je
zakucala, i ustao da je dočeka uz osmijeh. «Seko, jesi li dobro? Bio je to
vraški neugodan posao, iako neizbjeţan. Nadam se da te nije previše
uznemirio. «Čovjek će se oporaviti», reče ona, a Zouga promijeni temu
posjevši je na svoj leţaj. «Ponekad mislim da bi bilo bolje da smo
potrošili manje novca za ovu ekspediciju. Tata je stigao do Transversea
sa svega pet nosača, a mi trebamo najmanje stotinu, a svaki nosi
osamdeset funta. » «Zouga, moram govoriti s tobom. Ovo je prava
25
prilika. « Izraz gađenja prijeđe njegovim snaţnim, grubim crtama kao
da je osjetio što će reći. Prije no što ju je mogao zaustaviti, ona reče «Je
li ovaj brod trgovac robljem, Zouga? » Zouga izvadi cigaru iz usta i
paţljivo promotri njen vrh. «Seko, transportera robova moţeš
namirisati pedeset liga niz vjetar, a čak i nakon što se robovi uklone,
nema tog vapna koje će uništiti smrad. Huron nema taj smrad. » «Ovaj
brod je na prvom putovanju pod novim vlasnikom«, podsjeti ga Robyn
tiho. «Codrington je optuţio kapetana da je kupio brod od prethodnih
zarada. Zato je Huron još čist. » «Mungo St John je gospodin. « Zougin
ton dobio je nijansu nestrpljivosti. «Uvjeren sam u to. » »Vlasnici
plantaţa iz Kube i Louisiane spadaju u najelegantniju gospodu koju
moţeš pronaći izvan suda St Jamesa», podsjeti ga ona. «Spreman sam
prihvatiti njegovu riječ», obrecne se Zouga. «Nisi li malo previše
spreman, Zouga? », upita ga laţnom blagošću, ali njene oči su
svjetlucale poput smaragda. «Ne bi li činjenica da se nalaziš na brodu
trgovca robljem ozbiljno ugrozila tvoje planove? » «Nek sam proklet,
ţeno, imam njegovu riječ. » Zouga se počeo ozbiljno ljutiti. «St John je
pošteni trgovac. Ţeli trgovati slonovačom i palminim uljem. » «Jesi li
zahtijevao da vidiš unutrašnjost broda? » «Dao mi je riječ. » «Hoćeš li ga
traţiti da otvori teretne prostore? « Oklijevao je trenutak, a zatim
donese odluku. «Ne, neću», reče glatko. «Bila bi to uvreda za njega i
odbio bi to. » «A kad bismo pronašli ono čega se bojiš, to bi
diskreditiralo ciljeve naše ekspedicije. « «Kao vođa ove misije, odlučio
sam. » «Ni tata ne bi dozvolio da mu išta stane na put, čak niti mama
ili obitelj. « «Seko, ako još budeš osjećala tako kad stignemo do Rta,
pronaći ćemo drugi brod za Quelimane. Hoće li te to zadovoljiti? » Nije
odgovorila, već nastavi zuriti u njega optuţujućim pogledom. «Kad
bismo pronašli dokaze», mahne on uzbuđeno rukom, «što bismo mogli
učiniti? « «Mogli bismo ga prijaviti Admiralitetu u Cape Townu. »
«Seko», uzdahne on umorno, «zar ne razumiješ? Ako izazovem St
Johna, ništa nećemo postići. Ako je optuţba neosnovana, stavili bismo
se u prokleto neugodan poloţaj, a u malo vjerojatnom slučaju da je
brod zaista opremljen za trgovinu robljem, bili bismo u velikoj
opasnosti. Ne podcjenjuj tu opasnost, Robyn. St John je odlučan
čovjek. » Stao je i odlučno zatresao glavom. «Neću te ugroziti, niti sebe -
niti cijelu ekspediciju. « Nakon duge pauze, Robyn polako spusti
pogled i ispreplete prste. «Vrlo dobro, Zouga. » Njegovo olakšanje bilo je
vidljivo. «Zahvalan sam ti što se slaţeš, draga moja. » Nagne se nad nju
i poljubi ju u čelo. «Dozvoli da te otpratim na večeru. » Htjela je odbiti,
26
reći mu da je umorna i da će ponovno večerati u svojoj kabini, a zatim
joj sine ideja. «Hvala, Zouga», reče mu i pogleda ga uz jedan od svojih
iznenadnih briljantnih osmijeha koji su imali moć da ga potpuno
razoruţaju. «Sretna sam što imam tako zgodno društvu za večeru. »
Sjedila je između Munga St Johna i svojeg brata, i da je Zouga nije
bolje poznavao, mislio bi da besramno koketira s kapetanom. Bila je
puna osmijeha i iskrica, naginjući se prema njemu i paţljivo slušajući
kad god bi progovorio, puneći njegovu čašu kad god bi se vino u njoj
spustilo ispod polovice, oduševljeno se smijući na njegove suhe šale.
Zouga je bio iznenađen i pomalo alarmiran ovom transformacijom, a St
John nikada je nije vidio takvu. Sakrio je svoje početno iznenađenje
zadovoljnim poluosmijehom. Robyn Ballantyne je u ovom raspoloţenju
bila privlačno društvo. Njeno tvrdoglavo, prilično oštro lice ublaţilo se
gotovo do granica ljepote, dok su njene najbolje značajke, kosa,
savršena koţa, oči i lijepi bijeli zubi sijali i bljeskali na svjetlu
svjetiljke. Mungo se oraspoloţio, smijao se sve češće i jasno pokazivao
svoj interes. Pio je više nego ikad na ovom putovanju, a nakon što je
posluţitelj servirao puding od šljive, naručio je bocu brendija. I Zouga
je bio zaraţen čudnom, vedrom atmosferom večere; protestirao je
zajedno s kapetanom kad je Robyn iznenada izjavila da je iscrpljena i
krenula u svoju kabinu. U svojoj kabini još je uvijek mogla čuti
povremene provale smijeha iz salona, nastavivši tiho sa svojom
pripremom. Zaključa vrata da osigura privatnost. Zatim klekne pokraj
kovčega i probije se do njegove dubine, iz koje izvuče par muških
koţnih hlača, flanelnu košulju i kravatu, te jaknu i iznošene
polučizme. Bila je to njena odora i maska u vrijeme studiranja u
bolnici St Matthewa. Sada se skinula i na trenutak uţivala u slobodi
osjećaja uţivajući toliko da se usudila pogledati svoju nagost. Nije bila
sigurna je li grijeh uţivati u vlastitom tijelu, ali sumnjala je da jest.
Ipak je nastavila. Njene noge bile su ravne i snaţne, bokovi graciozno
zakrivljeni i naglo suţeni prema struku; njen trbuh je bio gotovo ravan
s malom izbočinom ispod pupka. Ovdje je sigurno bilo grješno
područje - tu nije bilo sumnje. Ali, ipak nije mogla odoljeti iskušenju
da još trenutak gleda. Potpuno je shvaćala tehničku svrhu i fizičko
funkcioniranje komplicirane mašinerije njenog tijela, vidljive i skrivene.
Zbunjivale su je i brinule jedino emocije koje su izlazile iz tih izvora, jer
o njima je nisu ništa učili. Brzo je prešla na sigurnije područje,
podigavši ruke da skupi svoje uvojke na vrh glave i uvuče ih pod meku
platnenu kapu. Njene grudi bile su okrugle i lijepe poput zrelih jabuka,
27
toliko čvrste da nisu mijenjale oblik dok je pomicala ruke. Sličnost s
voćem joj se sviđala i potrošila je nekoliko trenutaka više drţeći ruke u
zraku i promatrajući svoje grudi. Ali, samozadovoljstvo je imalo granice
i ona navuče flanelnu košulju preko glave, uvuče se u hlače - bio je to
dobar osjećaj nakon toliko vremena u nespretnim haljinama - i zatim,
sjedeći na leţaju, navuče polučizme te zakopča vezice hlača ispod
stopala, prije no što će ustati da pričvrsti pojas. Otvorila je svoju crnu
torbu, izvadila kirurške instrumente i odabrala jedan od čvršćih
skalpela, rasklopila oštricu i testirala je palcem. Bio je bolno oštar.
Zatvori oštricu i gurne je u dţep. Bilo je to jedino oruţje koje je imala.
Spremivši se tako, pokrije svjetiljku poklopcem zamračivši kabinu i
legne potpuno odjevena na svoj leţaj, povukavši pokrivač do brade.
Smijeh iz salona bio je sve rjeđi i pretpostavila je da je boca brendija
okrutno stradala. Uskoro je čula teške, nejednake korake svojeg brata
na putu pokraj kabine, a zatim samo škripanje brodske drvenarije na
vjetru, te lupkanje nekog nepričvršćenog komada opreme. Bila je toliko
prepuna straha i očekivanja da nije bilo šanse da zaspe. Ipak, vrijeme
je prolazilo zamornom sporošću. Svaki put kad bi otvorila poklopac
svjetiljke da provjeri svoj dţepni sat, činilo joj se da se kazaljke nisu
niti pomakle. A tada, konačno je bilo dva sata poslije ponoći, vrijeme
kad su ljudsko tijelo i duh najmanje budni. Tiho je ustala s leţaja,
uzela zamračenu lampu i krenula prema vratima kabine. Brava glasno
škljocne i otvori se te ona prođe kroz vrata. Uljna lampa je još gorjela u
salonu, bacajući nemirne sjene po drvenim zidovima, a prazna boca
brendija pala je na pod, kotrljajući se naprijed-natrag. Robyn se
sagnula da skine čizme i uđe naprijed bosih nogu te prešavši salon
uđe u prolaz koji je vodio do krmenih dijelova. Zadihala se kao da je
trčala, i zastane da podigne poklopac svjetiljke i osvijetli tamu pred
sobom. Vrata Mungove kabine bila su zatvorena. Došuljala se do njih,
zgrabivši bravu. «Dragi Boţe», šapne i bolno sporo okrene kvaku. Lako
se okrenula, a vrata se otvore dovoljno da moţe proviriti u kabinu. Bilo
je dovoljno svjetla, jer je strop kabine bio probušen kako bi kapetan
mogao vidjeti kompas što se nalazio na palubi. Kompas je bio
osvijetljen ţutim sjajem kormilareve lanterne i Robyn je mogla
razaznati obrise u kabini. Leţaj je bio zaklonjen tamnom zavjesom, a
ostatak namještaja bio je jednostavan. S lijeve strane zaključana vrata
ormara s oruţjem i red kuka na kojima je visio veliki brodski ogrtač i
St Johnova odjeća koju je nosio za večerom. Nasuprot vrata bio je
solidan stol od tikovine s pričvršćenim navigacijskim uređajima -
28
sekstantom, ravnalom i parom kompasa. Iznad je bio pričvršćen
barometar i brodski kronometar. Kapetan je očito ispraznio dţepove na
stol prije no što se skinuo. Među kartama i papirima leţao je noţ na
sklapanje, srebrena tabakera, mali pozlaćeni dţepni pištolj kakvog su
preferirali profesionalni kockari, par otrcanih kocaka od slonovače -
Zouga i St John vjerojatno su kockali nakon što ih je napustila - i
najvaţnije, ono što se nadala naći, sveţanj brodskih ključeva koje je St
John obično nosio na lancu vezanom o pojas. Malo po malo, Robyn
otvori vrata, gledajući mračno udubljenje na desnoj strani kabine.
Zavjese su se lagano nadimale svakim pokretom broda, i ona se zgrči,
zamišljajući da je iza čovjek spreman na skok. Kad su vrata bila
dovoljno otvorena, trebala joj je golema snaga volje da načini prvi
korak. Na pola puta kroz kabinu, ukoči se; bila je na svega nekoliko
inča od leţaja. Proviri kroz uski otvor u zavjesi i ugleda sjaj golog mesa,
čuvši duboko pravilno disanje zaspalog čovjeka. To je umiri i ona
nastavi prema stolu. Nije mogla znati koji ključevi odgovaraju lazaretu
i bravi glavnog skladišnog prostora. Morala je uzeti cijeli sveţanj i
vratiti ga poslije. Nije znala hoće li imati dovoljno hrabrosti za to i ruka
joj se zatrese podigavši sveţanj, tako da je glasno zazvonio. Stisnula ih
je na grudi i prestrašeno pogledala prema udubini. Iza zavjesa se ništa
nije micalo i ona klizne natrag prema vratima. Tek kad su se vrata
ponovno zatvorila, zavjesa se otvorila i Mungo St John podigao se na
lakat. Zastane trenutak i spusti noge na pod, te ustane. Priđe stolu u
dva brza koraka i prijeđe pogledom preko njegove površine. «Ključevi! »
sikne i posegne za hlačama, brzo ih navlačeći te otvori jednu od ladica
stola. Podigne poklopac kutije od ruţina drveta i izvadi par dugih
pištolja, gurne ih za pojas i izjuri iz kabine. Robyn u trećem pokušaju
pronađe ključ lazareta i vrata se polako otvore, uz zvuk koji je za nju
bio poput zova trube. Ponovno je zaključala vrata za sobom, osjetivši
olakšanje znajući da je nitko ne moţe pratiti. Otvori poklopac lampe i
pogleda oko sebe. Lazaret je zapravo bio veliki ormar za privatnu
opremu časnika. Komadi sušene šunke i mesa visjeli su s kuka, na
policama su bili koturi sira, kutije metalnih potrepština, crne boce s
voštanim čepovima, vreće brašna i riţe, te nasuprot Robyn drugi otvor
zaključan lokotom veličine njene stisnute šake. Ključ je bio podjednako
masivan, debeo poput njenog srednjeg prsta, a poklopac otvora tako
teţak da joj je trebala sva snaga da ga makne. Jedva je prošla kroz
otvor u podu. Iza nje, Mungo St John čuo je grebanje drveta o drvo i
tiho se spustio niz stube do vrata lazareta. Sa zapetim pištoljem u
29
jednoj ruci stavi uho na hrastove daske da oslušne na tren prije no što
će uhvatiti ručku vrata. «Boga mu!», promrmlja ljutito ustanovivši da
su zaključana, a zatim se okrene i pojuri natrag prema kabini svojeg
prvog časnika. Tippoo se trenutačno probudio na prvi dodir, sjajnih
očiju poput divlje ţivotinje. «Netko je provalio u skladište», sikne St
John, a Tippoo, golema mračna prilika, skoči s leţaja. «Naći ćemo ga»,
zastenja, veţući krpu oko struka. «Zatim nahraniti ribe. » Glavni
skladišni prostor bio je golem poput katedrale. Zrake svjetlosti iz
svjetiljke nisu mogle doprijeti do njegovih dubina, a velika gomila
tereta bila je na nekim mjestima visoka sve do glavne palube, petnaest
stopa iznad nje. Odmah je vidjela da je teret natovaren tako da je
mogao biti istovaren komad po komad, da je svaka stvar mogla biti
identificirana i izbačena kroz otvore bez istovarivanja cijelog tereta. To
je, naravno, nuţno ako brod trguje iz luke u luku. Vidjela je i da je
roba paţljivo zapakirana i jasno označena. Tu su bili i sanduci opreme
za njihovo putovanje; na njima je pisalo «Afrička ekspedicija
Ballantyne», crnim slovima na sirovom, bijelom drvetu. Popela se uza
zid od sanduka i bala, balansirajući na vrhu, okrenuvši svjetiljku
prema četvrtastom otvoru na stropu da vidi ima li otvorenih rešetaka;
međutim, preko otvora je bilo prebačeno bijelo platno. Pokuša se
uspraviti da dodirne otvor, ne bi li napipala rešetke, ali bila je
preniska. Iznenadna divlja kretnja broda baci je natrag među gomile
tereta. Uspjela je zadrţati svjetiljku, ali vruće ulje iz njenog spremnika
prolilo joj se po ruci, stvarajući plikove na koţi. Ponovno se popela uz
planinu robe, traţeći dokaze za koje je ţeljela da ih ne bude. U
teretnom prostoru nije bilo pregrada, ali glavni jarbol prolazio je kroz
palubu i počivao na poprečnoj gredi, a u debeli stup od norveškog bora
bili su zabijeni klinovi. Moţda su sluţili za postavljanje paluba za
robove. Robyn klekne pokraj jarbola i pogleda prema vanjskoj
zakrivljenoj strani broda. U ravnini s klinovima na jarbolu bile su teške
drvene izbočine, poput plitkih polica, i ona pomisli da bi to mogli biti
potpornji za vanjske rubove paluba za robove. Procijeni da su izbočine
razmaknute dvije i pol do tri stope, što je bio prosječan razmak između
takvih paluba. Pokuša zamisliti kako bi teretni prostor izgledao s
postavljenim palubama, redovi niskih galerija jedva dovoljnih za
puzanje. Prebrojivši police, utvrdi da ih je pet - pet slojeva paluba,
svaki sa svojim slojem nagih crnih ljudi poslaganih poput sardina,
naguranih jedan kraj drugoga, koji leţe u vlastitoj prljavštini i
prljavštini onih iznad njih koja curi kroz spojeve dasaka. Pokuša
30
zamisliti vrućinu u srednjem prolazu kad bi brod mirno leţao na
pučini, dvije tisuće ljudi kako povraća od morske bolesti dok bi se brod
valjao olujnim morima, gdje mozambička struja zapljuskuje obalu
Agulhas. Pokuša zamisliti epidemiju kolere ili malih boginja u toj
gomili bijede, ali njena mašta nije bila dovoljno jaka, te potisne strašne
slike i otpuţe preko tereta, osvjetljujući svjetiljkom svaki kut, traţeći
čvršće dokaze od uskih izbočina. Ako na brodu postoje grede, sigurno
leţe na samom podu, ispod tereta, i Robyn nije mogla do njih. Ispred je
vidjela tucet golemih bačava pričvršćenih za prednju pregradu. To bi
mogle biti bačve za vodu, ili bi mogle biti pune ruma za prodaju, li bi
pak rum mogao biti zamijenjen vodom kad se ukrcaju robovi. Nije bilo
načina da provjeri njihov sadrţaj, ali kucnula je po hrastovim drškom
skalpela, a tupi zvuk uvjerio ju je da su pune nečega. Čučnula je na
jednu od bala i razrezala šavove skalpelom, gurnuvši ruku u otvor da
zahvati njen sadrţaj. Perle za trgovanje, čitavi nizovi nanizani na
pamučne niti; bitil perla bio je dug poput razmaka između vrha prsta i
zapešća, a četiri hitila činili su khete. Te su perle bile načinjene od
grimiznog porculana, i to najvrjednije inačice zvane sam sam.
Afrikanac iz nekog od primitivnijih plemena prodao bi svoju sestru za
khete, a brata za dva khetea. Robyn nastavi puzati, ispitujući sanduke
i bale - zamotuljci pamučne tkanine iz mlinova Salema, u Africi zvanih
merkani, što je bilo iskrivljenje riječi Amerikanac, i karirana tkanina iz
Manchestera zvana kaniki. Bili su tu i dugi drveni sanduci označeni
jednostavno kao «pet komada», i ona pretpostavi da sadrţe muškete.
Međutim, vatreno oruţje bilo je uobičajena roba na obali - loš dokaz
trgovine robljem; mogle su se jednostavno upotrijebiti za kupovinu
slonovače ili kaučuka. Umorila se od penjanja i lutanja naslagama
robe, te od napetosti. Zastane da se na trenutak odmori, naslonivši se
na jednu balu merkani tkanine i nešto se bolno zabode u njena leđa,
prisilivši je da promijeni poloţaj. Shvati da tkanina ne bi trebala biti
tvrda. Okrene se i ponovno zareţe pokrivku bale. Iz presavijenih slojeva
tkanine virilo je nešto hladno i crno. Izvuče stvar i vidje da se radi o
teškim okovima spojenim lancima, zvanim «narukvice smrti». To je
konačno bio dokaz, siguran i neporeciv, jer ovi čelični okovi s laganim
lancima bili su jasan znak trgovine robljem. Robyn otvori balu širom i
pronađe stotine okova skrivenih u slojevima tkanine. Čak i kad bi bila
moguća, površna pretraga vjerojatno ne bi otkrila zlokobni teret.
Odabere par okova koje će pokazati bratu i krene natrag prema
lazaretu, iznenada ispunjena ţeljom da iziđe iz ove tamne špilje pune
31
zlokobnih sjena i vrati se u sigurnost svoje kabine. Gotovo je stigla do
ulaza u lazaret kad iznenada začuje glasno grebanje s gornje palube i
ukoči se. Kad se zvuk ponovio, bila je dovoljno prisebna da ugasi
svjetiljku, a zatim odmah zaţalila, jer tama se obrušila na nju teţinom
koja je gušila; osjeti kako je hvata panika. Poklopac glavnog otvora se
podigne uz glasan udarac i ona vidje bijele točkice zvijezda omeđene
njegovim rubovima. Zatim kroz njega uđe golem taman oblik,
doskočivši lagano na bale, a otvor se istog trena zatvori, blokirajući
zvjezdanu svjetlost. Potpuni strah obuze Robyn. Netko je bio u
skladištu s njom i ta ju je spoznaja drţala ukočenom neko vrijeme,
prije no što je ponovno uspjela krenuti prema otvoru lazareta,
potiskujući vrisak koji joj je gušio vrat. Lik koji je vidjela bio je dobro
poznat. Znala je da je s njom Tippoo, i to je prestravi. Mogla je zamisliti
veliku priliku kako joj se primiče u tami, odvratnom reptilskom
brzinom, ruţičasti jezik koji palaca kroz debele okrutne usne, i počne
juriti. Izgubi u tami tlo pod nogama i teško padne, otkotrljavši se
natrag u jedan od prolaza između gomila tereta, udarivši glavom u
drveni sanduk. Udarac ju je omamio tako da je ispustila i izgubila
svjetiljku. Kad je ustala na koljena, izgubila je osjećaj za smjerove u
tami. Znala je da je njena najbolja obrana da ostane mirna i tiha dok
ne uspije vidjeti čovjeka koji ju je lovio i čučne u pukotinu između dva
sanduka. Bilo joj je tuklo u ušima poput bubnja, zaglušujući je, a srce
se, činilo joj se, zaglavilo u vratu, pa se morala boriti za svaki dah.
Trebalo joj je mnogo minuta i sva odlučnost da se dovede pod kontrolu
i ponovno počne misliti. Pokuša odrediti u kojem je smjeru otvor
lazareta, njen jedini izlaz, ali znala je da ga moţe pronaći samo ako
uspije stići do boka broda i pratiti ga. Pomisao na to, s grotesknom
kreaturom koja je lovi u tami, bila je neprivlačna. Stisne se što je više
mogla u uski prostor i poče slušati. Prostor je bio pun sitnih zvukova
koje prije nije primijetila, njihanja i škripe brodskih greda, trenja tereta
o uţad i mreţe - a tada začuje zvuk ţivog bića iza sebe i priguši krik
uţasa prije no što se uspio probiti do njenih usana, dok je podizala
ruku da zaštiti glavu. Ukočena, čekala je udarac koji nikada nije pao.
Umjesto toga, začuje iza sebe drugi pokret, tih zvuk, ali toliko strašan
da je osjetila kako joj sposobnost kretanja nestaje iz nogu. Bio je ovdje,
vrlo blizu u tami, igrajući se s njom okrutan poput mačke. Namirisao
ju je. Nekom vrstom ţivotinjskog osjetila, Tippoo ju je nepogrješivo
pronašao u tami i sada se nagnuo nad nju spreman na udarac; mogla
je samo čekati. Nešto dodirne njeno rame i, prije no što je mogla
32
uzmaknuti, dodirne joj lice. Baci se natrag i vrisne, zamahnuvši divlje
čeličnim lancem i okovima koje je još drţala u desnoj ruci. Stvar je bila
dlakava i brza i oštro cikne, poput ljutitog praseta. Zatim nestane i ona
začuje sitne noţice kako jure preko grubog drveta sanduka. Shvati da
je to bio samo jedan od brodskih štakora, velik poput mačke. Zadrhti
zgađeno, ali osjeti i kratkotrajno olakšanje. Bljesne zraka svjetla, tako
neočekivano da ju je gotovo oslijepila, i prošara teretnim prostorom u
jednom brzom potezu, a zatim se ponovno ugasi, pa je tama bila još
dublja nego prije. Lovac je čuo njen vrisak i usmjerio svjetlo u njenom
smjeru, vjerojatno je ugledavši, jer je izišla iza svojeg skrovišta između
sanduka. Sad je bar znala u kojem se smjeru kretati-, gdje se nalazi
otvor. Baci se na gomilu mekih bala, grabeći prema otvoru, a zatim
zastane da razmisli. Tippoo je sigurno znao kako je ona ušla i da će
pokušati pobjeći istim pravcem. Mora se kretati paţljivo, spremna za
ponovno osvjetljavanje, pazeći da ne uleti u zamku koju joj je on
zacijelo postavio. Bolje uhvati lanac, shvativši da drţi potencijalno
oruţje, bolje od kratkog skalpela u njenom dţepu. Oruţje! Prvi put
mislila je kako se obraniti, a ne sakrivati poput pileta pred sokolom.
«Robbie je uvijek bila hrabra», gotovo je čula majčin glas, uznemiren,
ali ponosan što se uspješno obranila od seoskih grubijana, ili kad se
pridruţila bratu u jednoj od njegovih avantura; shvati da će joj sad
trebati ta hrabrost. Zgrabivši lanac desnom rukom, krene kradom
prema otvoru puţući na trbuhu, zastajkujući svakih nekoliko sekunda
da oslušne. Činilo se da je prošla vječnost prije no što su njeni prsti
dotakli čvrste grede prednje pregrade. Bila je na stopu od otvora, a
tamo ju je on čekao. Sagne se, leđa oslonjenih na grede i sačeka da joj
se srce smiri kako bi mogla oslušnuti, ali zvukovi njenog lovca bili su
prigušeni škripom, pucketanjem, stenjanjem trupa broda, te šištanjem
i udarcima kad bi Huron udario u val. Zatim onjuši novi miris koji je
nadjačavao mirise skladišta. Bio je to miris vrućeg ulja u svjetiljci.
Mora da je blizu, vrlo blizu, čuva otvor, spreman osvijetliti je u
trenutku kad točno odredi gdje je. Sporošću razlivenog ulja ona ustane
okrenuta prema tami u kojoj se nalazio Tippoo, uzme skalpel u lijevu
ruku i povuče natrag svoju desnu ruku s lancem, spremna na udarac.
Zatim baci skalpel kratkim zamahom, procjenjujući da će pasti
dovoljno blizu njega da ga prisili da se pomakne, ali dovoljno daleko da
se odmakne od nje. Mali projektil prigušeno udari u nešto meko,
gotovo nečujno među drugim zvukovima, ali zatim klizne polako niz
pod, i svjetlo u trenutku bljesne u tami. Tippoov čudovišni oblik iskoči
33
iz tame, golem, zlokoban, nevjerojatno blizu. Drţao je svjetiljku visoko
u lijevoj ruci tako da je svjetlo sijalo po njegovoj goloj ţutoj lubanji,
leđima i mišićima koji su se napinjali dok je zamahivao teškom
toljagom u desnici, glave pogrbljene na debelom vratu. Bio je okrenut
od nje, ali samo na trenutak. Shvativši da ispred njega nema nikoga,
reagirao je ţivotinjskom brzinom, okrenuvši glavu na debelom vratu,
ponovno zamahnuvši toljagom. Pomakla se potpuno instinktivno.
Zamahnula je teškim okovom na lancu. Zabrujao je u svjetlu lampe i
pogodio Tippooa u tjeme uz prasak kao da se grana lomi na vjetru.
Tanki sloj ţutog skalpa otvorio se poput usta torbe s purpurnom
baršunastom postavom. Tippoo se pijano zanjiše na nogama koje su
počele popuštati. Ona potegne lanac natrag i ponovno zamahne,
potaknuta strahom. Nova crvena rana se pojavi na poliranoj kugli
njegove glave i on polako padne na koljena, kao da se klanja na zadnjoj
palubi prema Meki, kao što je često činio. Sada je njegovo čelo
dodirnulo pod, ali ovaj put ispod njega se pojavila lokva krvi. Svjetiljka
se prevrnula na pod, još uvijek upaljena, a Tippoo se teško otkotrljao
na stranu dok su mu se oči prevrnule prema gore, sablasno bijele, a
debele noge grčile. Robyn je buljila u ispruţenog diva, uţasnuta time
što je učinila, osjećajući potrebu da ga počne liječiti, ali to je trajalo
svega sekundu, jer su se Tippoove oči ponovno vratile, a zjenice počele
fokusirati. Ţuto tijelo se napelo, a pokreti udova postali koordiniraniji i
odlučniji; glava se podigla, gledajući oko sebe. Čovjek se nevjerojatno
oporavio od dva snaţna udarca. Za nekoliko sekunda će biti potpuno
svjestan i opasniji nego ikad. Robyn s uzdahom pojuri prema otvoru
lazareta. Dok je prolazila kraj njega, okrutni prsti joj se zakvačiše za
članak, potegnuvši ju tako da je gotovo pala prije no što se oslobodila i
projurila kroz otvor. Tippoo je bio na rukama i koljenima na svjetlu
lampe puţući prema njoj dok se bacala prema izlazu. Zatvorivši vrata,
stavila je rezu na svoje mjesto u trenutku kad je Tippoovo rame udarilo
o njih snagom koja je protresla drveni okvir. Njeni drhtavi prsti bili su
tako nespretni da je tek iz trećeg pokušaja zaključala lokot. Tek je tada
skliznula na pod i isplakala svoj strah dok joj olakšanje nije dalo novu
snagu. Kad se podigla na noge, osjetila se lagano, opijeno čudnim
oduševljenjem kakvo nikada prije nije doţivjela. Znala je da potiče iz
činjenice da se spasila opasnosti, iz neobičnog iskustva nanošenja
povreda neprijatelju kojeg je mrzila; znala je da će kasnije osjećati
krivnju, ali ne sada. Ključevi su još bili u vratima između lazareta i
salona gdje ih je ostavila. Brzo je gurnula vrata i na ulazu malo zastala
34
u oprezu. Imala je samo trenutak prije no što će shvatiti da je netko
podrezao stijenj salonske svjetiljke, a zatim ju je netko zgrabio za ruku
i zavinuo je, gurnuvši ju na pod. «Budi miran, proklet bio - ili ću ti
otrgnuti glavu s ramena. » Glas Munga St Johna bio je dubok i oštar.
Ruka u kojoj je drţala lanac bila je ispod nje, a čovjek ju je pritisnuo
koljenom u slabine, tako da je jedva zadrţaka krik bola. «Tippoo te brzo
istjerao», promrmlja St John zadovoljno. «Da vidimo tko si - prije no što
te razapnemo na rešetku. » Posegne rukom i povuče kapu s njene
glave; ona začuje uzdah iznenađenja kad joj se sjajna kosa rasula po
ramenima. Njegov stisak popusti, a koljeno se malo podigne s njenih
leđa. Uhvati je grubo za rame kako bi ju okrenuo na leđa. Ona se
okrene prema njemu i zamahne lancem kad joj se ruka oslobodila. On
podigne obje ruke kako bi se obranio od udarca, a ona se izmigolji
ispod njega poput jegulje i potrči prema vratima do salona. Bio je brz,
brţi od nje, a njegovi prsti bili su od čelika. Zgrabio je tanki flanel
njene košulje i razderao ga. Okrenula se i ponovno zamahnula lancem,
ali sad je on bio spreman i uhvatio njeno zapešće. Divlje je zamahnula
nogom u njegovu potkoljenicu, te uspjela zakvačiti njegov članak. Pali
su na drveni pod i Robyn osjeti kako je obuzima ludilo. Siktala je i
reţala poput mačke grebući noktima njegove oči, praveći krvave linije
niz njegov vrat. Komadi njene košulje letjeli su joj oko struka, a
njegova gruba dlaka grebala je njeţna mjesta na njenim golim
grudima, pa je negdje u dubini uma shvatila da ima samo hlače. Miris
muškog tijela ispunio joj je nosnice dok se pokušavala oduprijeti.
Posegne prema njemu otvorenih usta, pokušavajući zabiti zube u to
muţevno lice, ali on uhvati pramen njene kose na tjemenu i potegne.
Bol poteče njenim tijelom i eksplodira u podnoţju trbuha u toplom
blagom grču koji joj oduzme dah. Osjećala je kako je snaga napušta i
pogleda u njegovo lice s takvim čuđenjem kao da ga nikada prije nije
vidjela. Vidjela je da su njegovi zubi vrlo bijeli, usne zategnute u
grimasu emocija, a oštre ţute oči nefokusirane i zamagljene sličnim
ludilom kao i njene. Učini još jedan slab napor da ga odgurne,
podigavši koljeno, pokušavajući pogoditi njegovo medunoţje, ali on je
zarobi između svojih stegana i nadvije se nad nju, gledajući njeno
ogoljeno poprsje. «Majko boţja! » prostenja on, a ona spazi kako se
tetive zateţu u njegovom vratu, a ţuta vatra eksplodira u njegovim
očima. Nije se mogla micati, čak niti kad joj je pustio kosu i povukao
ruke polako niz njeno tijelo, uhvativši dlanovima njene male grudi.
Ona osjeti kako je njegov dodir nestao, iako je ostalo sjećanje na njega.
35
Zatim su mu prsti bili iza, pokušavajući joj skinuti hlače. Zatvorila je
oči i odbila prihvatiti to što se trebalo dogoditi. Znala je da ne moţe
pobjeći i vrisne tiho čudnim ushićenjem mučenika. Ali, njen krik je,
čini se, dodirnuo nešto duboko u njemu, zamagljene ţute oči za tren
su se fokusirale, grabeţljivi izraz na licu postao je nesiguran, a zatim
ispunjen uţasom dok je gledao niz njeno tijelo. Brzo se otkotrlja s nje.
«Pokrij se! », reče grubo, a nju preplavi hladna lavina gubitka,
popraćena velikom navalom srama i krivnje. Podigne se na koljena,
skupljajući odjeću, drhteći, ali ne od hladnoće. «Nisi se trebala
odupirati», reče on, a glas mu se tresao poput njenog iako je to
pokušavao sakriti. «Mrzim te! », šapne ona glupo, i to postane istina.
Mrzila ga je zbog toga što je probudio u njoj, zbog bola i krivnje koji su
slijedili i zbog osjećaja gubitka koji joj je ostavio. «Trebao bih te ubiti»,
promrmlja on, ne gledajući je. «Trebao bih dati Tippoou da te ubije. »
Nije osjetila strah zbog ove prijetnje. Sredila je svoju odjeću što je bolje
mogla, klečeći nasuprot njemu. «Idi! », on gotovo vikne. «Vrati se u
kabinu! » Ona polako ustane, oklijevajući trenutak, a zatim krene
prema izlazu. »Doktorice Ballantyne! », zaustavi je on, i ona se okrene.
Ustao je i stajao kraj vrata lazareta s ključevima u jednoj ruci, lancem
s okovima u drugoj. «Bilo bi najbolje da ne kaţete bratu što ste noćas
otkrili. » Njegov je glas bio kontroliran, hladan i dubok. «Ne bih bio
tako dobar prema njemu. Bit ćemo u Cape Townu za četiri dana»,
nastavi on. «Nakon toga, moţete raditi što hoćete. Do tada me više
nećete izazivati. Jednom je previše. » Gledala ga je bez riječi, osjećajući
se malom i bespomoćnom. «Laku noć, doktorice Ballantyne. » Imala je
tek toliko vremena da spakira hlače i poredanu košulju na dno
kovčega, pregleda i premaţe povrede ljekovitom masti, navuče
spavaćicu i uskoči na uski leţaj prije no što je netko zakucao na vrata.
«Tko je? », oglasi se promuklo i bez daha, još uvijek pod utjecajem
noćne avanture. «Seko, ja sam! », začuje Zougin glas. «Netko je razbio
Tippoovu lubanju. Krvari po cijeloj palubi - moţeš li doći? » Robyn
osjeti oštru iskru poganskog zadovoljstva koju je bilo teško potisnuti.
«Dolazim. » U salonu su bila trojica ljudi, Zouga, drugi časnik i Tippoo.
St Johna nije bilo. Tippoo je sjedio na stolcu pod uljnom lampom,
pokriven jedino krpom oko slabina, a niz vrat i ramena mu se cijedila
tamna krv. Drugi časnik drţao je pamučnu krpu pritisnutu na njegovu
glavu i kad ju je Robyn maknula, krv je počela teći. «Brendi», reče i
opere ruke i instrumente u alkoholu -vjerovala je učenjima Jennera i
Listera - prije no što će dodirnuti ranu. Uhvatila je ţile i zatvorila ih.
36
Tippoo se nije maknuo, njegov izraz nije se promijenio - a ona je još
bila pod utjecajem poganskog raspoloţenja koje se suprotstavljalo
Hipokratovoj zakletvi koju je dala. «Moram očistiti rane», reče mu brzo,
prije no što ju je savjest mogla spriječiti, nalije brendi na rane. Tippoo
je sjedio mirno poput statue hinduskog demona, ne pokazujući
nikakve znake bola. Robyn zašije ţile svilenim koncem, ostavivši da
kraj visi iz rana, a zatim zatvori rubove rana, radeći precizne šavove i
stišćući ih čvrsto, tako da je na glatkom skalpu nastala mala brazda
od mesa. «Izvući ću nit kad ţile zarastu», reče mu. «Šavovi će se
raspasti za tjedan dana. » Nije htjela trošiti svoju zalihu laudanuma,
jer čovjek je očito bio neosjetljiv na bol, a ona je još bila obuzeta
nekršćanskim raspoloţenjem. Tippoo podigne okruglu glavu. «Ti dobar
liječnik», reče joj ozbiljno i ona nauči lekciju koja će trajati cijeli ţivot -
što je lijek jači i neukusniji, a operacija radikalnija, afrički pacijenti će
biti impresioniraniji vještinom liječnika. «Da», Tippoo ozbiljno klimne,
«ti prokleto dobar liječnik. « I otvori jednu od svojih golemih ručerdi. Na
dlanu mu je leţao skalpel koji je izgubila u skladištu. Bezizraţajno ga
je stavio u njenu ruku i jezivom brzinom nestao iz salona, ostavivši je
da zuri za njim.
Huron je plovio prema jugu, reţući bezbriţno velike valove Juţnog
Atlantika, gurajući ih u stranu svojim ramenima i ostavljajući ih iza
sebe. Sada su ih pratile morske ptice ţutih vratova s crnima
dijamantima oko očiju. Dolazile su s istoka i lebdjele iznad broda,
kričeći i zalijećući se prema ostacima hrane koje su ljudi bacali preko
ograde. Bilo je i tuljana koji su podizali svoja brkata lica visoko iznad
površine da bi radoznalo gledali kliper u prolazu. Preko briljantno
plave vode bili su razasuti dugi zmijoliki tragovi morskog bambusa,
otrgnutog od obale olujama i vjetrovima ovog nemirnog mora. Sve su to
bili vjesnici kopna koje je uvijek bilo ispod istočnog obzorja, i Robyn je
provodila mnoge sate gledajući preko ograde, čeznući da još jednom
vidi obalu, mirišući suhoću i arome trave i biljaka na vjetru. Ali, Afrika
je još uvijek bila izvan njenog vidokruga. Kad bi se Mungo St John
pojavio na palubi, Robyn bi odjurila u svoju kabinu ne gledajući ga i
zaključala se, sjedeći u samoći, tako da je njen brat osjetio da nešto
nije u redu. Pokušao je nekoliko puta doznati što se događa, ali svaki
put ga je odbila, ne ţeleći mu otvoriti kabinu. «U redu sam, Zouga,
samo ţelim biti sama. » A kad bi joj se pokušao pridruţiti na njenim
usamljenim straţama kraj ograde broda, bila je šutljiva i kruta,
frustrirajući ga toliko da je naposljetku odustao i pustio je na miru.
37
Bojala se govoriti s njime, da će izlanuti svoje otkriće opreme za robove
i staviti ga u smrtnu opasnost. Poznavala je svojeg brata dovoljno
dobro da ne vjeruje njegovom temperamentu i da ne sumnja u njegovu
hrabrost. Nije sumnjala u upozorenje Munga St Johna. Ubio bi Zougu
da zaštiti sebe - mogao je to sam učiniti, vidjela je kako rukuje
pištoljem, ili je mogao poslati Tippooa da obavi posao u noći. Morala je
zaštititi Zougu dok ne stignu u Cape Town, ili dok ne učini ono što
mora. «Osveta je moja, reče Gospod. » Pronašla je taj odlomak u Bibliji
i paţljivo ga proučavala, a zatim molila za savjet koji nije stigao - i
ostala je zbunjenija nego kad je počela. Molila je ponovno kleknuvši na
pod pokraj leţaja dok je koljena nisu zaboljela, i polako joj postane
jasno što mora učiniti. Tri tisuće duša prodane u ropstvo u jednoj
godini - za to ga je optuţio kapetan Kraljevske mornarice. Koliko tisuća
prije toga, a koliko u godinama koje slijede ako Huron i njegov kapetan
nastave sa svojim poslom, ako ga nitko ne spriječi u pljačkanju istočne
obale Afrike, njene zemlje, njenih ljudi, ljudi koje se zaklela štititi i
dovesti u naručje Spasitelja. Njen otac, Fuller Ballantyne, bio je jedan
od velikih branitelja slobode, neumorni neprijatelj ove odvratne
trgovine. Zvao ju je otvorenom ranom na savjesti civiliziranog svijeta
koja se mora izliječiti svim mogućim sredstvima. Ona je bila kćer
svojeg oca, dala je zakletvu pred Bogom. Ovaj čovjek, to čudovište, bio
je otjelovljenje zla i monstruozne okrutnosti čitavog prljavog posla.
«Molim te, pokaţi mi što moram učiniti, Gospode», molila je, i tu je
uvijek bio njen vlastiti sram i krivnja. Sram što su njegove oči vidjele
njeno polugolo tijelo, što su je dodirivale njegove ruke, sram što ju je
nastavio poniţavati skidajući vlastitu odjeću. Brzo je potisnula sliku,
bila je previše jasna, previše snaţna. «Pomozi mi da budem jaka»,
molila je brzo. Bio je tu sram, i krivnja, strašna razarajuća krivnja zbog
činjenice da njegov pogled i dodir, njegovo tijelo, nije izazvalo kod nje
odvratnost, već je ispunilo grješnim zadovoljstvom. Dovodio ju je u
iskušenje. Prvi put u svoje dvadeset i tri godine susrela se s pravim
grijehom i nije bila dovoljno jaka. Mrzila ga je zbog toga. «Pokaţi mi
moju duţnost, Gospode», molila je glasno i ukočeno ustala kako bi
sjela na rub leţaja. S Biblijom u krilu šapne ponovno: «Molim te,
usmjeri svojeg vjernog slugu. » Pusti da se knjiga otvori i zatvorenih
očiju stavi kaţiprst na tekst. Kad je ponovno otvorila oči, prene se od
iznenađenja. Savjeti koje je obično dobivala od tog svog malog rituala
obično nisu bili tako jednoznačni. Odabrala je Knjigu brojeva, 35, 19.
«Osvetnik će sam ubiti ubojicu: kad ga sretne, pogubit će ga.»
38
Robyn nije imala iluzije o teškoći zadatka koji je pred nju stavio Bog;
znala je kako se uloge lako mogu preokrenuti, a ona postati ţrtva.
Čovjek je bio opasan i okrutan, a vrijeme je radilo protiv nje. Zougina
točna procjena sunca govorila je da je brod na sto pedeset milja od
Table Baya, a vjetar je bio jak i stalan. U zoru sljedećeg dana vidjet će
veliku planinu ravnog vrha kako se izdiţe iznad mora. Nije imala
vremena za komplicirano planiranje. Što god učini, morat će biti brzo i
izravno. U njenoj torbi bilo je šest boca čiji bi sadrţaj dobro posluţio -
ali ne, otrov je bio najodvratniji način ubojstva čovjeka. Vidjela je kako
čovjek umire od strihnina u bolnici St Matthews. Nikada neće
zaboraviti savijenu kičmu a leđni mišići su se grčili dok čovjek nije
stajao na glavi i stopalima poput napetog luka. Mora postojati neki
drugi način, bio je tu veliki mornarički Colt revolver koji je Zouga drţao
u kabini. Naučio ju je kako se puni i prazni, a bila je tu i puška
Sharps, ali oba oruţja pripadala su njenom bratu. Nije htjela da on visi
s vješala na trgu ispod dvorca u Cape Townu. Što je plan manje
kompliciran i izravan, imat će više izgleda za uspjeh, zaključila je, i
tada shvatila kako se to mora obaviti. Netko je ljubazno pokucao na
njena vrata, i ona poskoči. «Tko je? » «Jackson, doktorice«, bio je to
kapetanov posilni. «Večera je posluţena u salonu. » Nije shvatila koliko
je kasno. «Neću večerati noćas. » «Morate biti jaki, gospođo», reče
Jackson kroz zatvorena vrata. «Jeste li vi doktor? », upita ona hladno,
a on ode niz stube. Nije jela od doručka, ali nije bila gladna. Leţala je
neko vrijeme na svojem krevetu, prikupljajući odlučnost, a zatim
ustane, odabere jednu od najstarijih haljina od tamne teške vune. Bit
će to najmanja šteta za njenu garderobu, a tamna boja bit će manje
sumnjiva u sjenama. Napusti kabinu i tiho ode na palubu. Nije bilo
nikoga osim kormilara na zadnjoj palubi, čije je lice bilo slabo
osvijetljeno lampom. Tiho se došuljala do otvora na stropu salona i
pogledala dolje. Mungo St John sjedio je na čelu stola s tanjurom
vruće slane govedine ispred sebe. Rezao je tanke komade mesa, smijao
se Zouginim šalama. Jedan brz pogled bio je dovoljan. Ako se nešto
nepredviđeno ne dogodi, St John se neće micati otuda još barem pola
sata. Robyn siđe niz ljestve pokraj svoje kabine i niz stube u
potpalublje. Stigne do Mungovih vrata i lagano ih otvori. Uđe u kabinu
i ponovno zatvori vrata. Trebalo joj je svega nekoliko trenutaka da
pronađe sanduk s pištoljima u ladici stola od tikovine. Otvori ga i
izvadi jedan od lijepih pištolja. Cijevi od čelika iz Damaska bile su
pozlaćene svijetlim zlatom, prikazujući scenu iz lova s konjima i psima.
39
Robyn sjedne na rub leţaja, stavi oruţje između koljena i odvine
srebrenu bočicu za barut, te ispe mjericu u čašu. Znala je kako se to
radi, jer ju je Zouga bio naučio. Nagura barut niz dugu, elegantnu
cijev, a zatim odabere savršenu olovnu kuglu i ugura je na vrh
barutnog punjenja. Zatim okrene pištolj, usmjerivši ga u pod dok ga je
zapinjala, te ga stavi na leţaj pokraj sebe. Isto učini s drugim
pištoljem, a zatim ih stavi na rub stola, spremne za trenutačnu
upotrebu. Ustane i u sredini kabine podigne haljinu oko struka i
olabavi vezice steznika. Pusti da padnu na pod. Zrak je bio hladan i
ona osjeti kako joj se jeţi koţa na butinama. Skine haljinu i podigne
pamučno donje rublje. Podere ga na pola i baci preko kabine, a zatim
podere gornji dio haljine gotovo do struka. Pogleda se u poliranom
metalnom ogledalu na zidu pokraj vrata. Njene zelene oči bile su sjajne
a obrazi crveni. Prvi put u ţivotu pomisli kako je lijepa - ne lijepa,
ispravi se, već ponosna, divlja i snaţna, poput prave osvetnice. Bila je
zadovoljna što će je on vidjeti takvu prije no što umre, i podigne jednu
ruku da popravi kosu koja joj je probijala kroz vrpcu. Sjedne natrag na
leţaj i uzme oba pištolja, nacilja bravu na vratima, a zatim ih ponovno
spusti u krilo i počne čekati. Ostavila je svoj sat u kabini, pa nije znala
koliko dugo je čekala. Glasovi i smijeh iz salona bili su potpuno
prigušeni zatvorenim vratima, ali svaki put kad bi zaškripala neka
daska ili lupnuo neki dio brodske opreme, poskočila bi i podigla
pištolje. Zatim iznenada začuje korake koje nije moga zamijeniti s
ičijim drugim na brodu. Podsjećali su je na korake leoparda u kavezu,
brzi, laki i oprezni. Bio je na palubi iznad nje, ali koraci su se činili
tako blizu da je izgledalo kao da je u kabini. Pogleda gore, prateći zvuk
s jednog kraja palube na drugi. Znala je što on radi, gledala ga je već
mnogo puta. Prvo će tiho razgovarati s kormilarom, a zatim provjeriti
kurs broda prije no što krene pogledati trag na moru iza krme. Zatim
će zapaliti jednu od svojih dugih havanskih cigara i početi hodati
palubom, ruku prekriţenih na leđima, gledajući jedra, studirajući
zvijezde i oblake radi uočavanja promjena u vremenu, zastajkujući da
oslušne zvuke broda pod sobom. Iznenada koraci stanu, a Robyn se
ukoči; trenutak je došao. Zastao je kako bi bacio opušak cigare preko
ograde, gledajući kako svijetli u tami. Još uvijek je stigla pobjeći, i
osjeti kako njena odlučnost popušta. Pridigne se s kreveta. Ako krene,
još uvijek moţe stići do svoje kabine, ali noge ju nisu slušale. Zatim je
čula kako se koraci počinju spuštati. Bilo je prekasno. Gušeći se
vlastitim dahom, utone natrag u leţaj i podigne pištolje. Nesigurno su
40
se njihali i ona shvati da joj se ruke tresu. Umiri ih velikim naporom
volje. Vrata se otvore i Mungo uđe u kabinu, te stane vidjevši tamni lik
i prijeteće cijevi pištolja. »Napunjeni su i napeti», reče ona promuklo. «I
neću oklijevati. « «Tako», on se polako uspravi, pa mu se tamna glava
očešala o strop. «Zatvori vrata», reče ona i on ih gurne nogom, ruku
prekriţenih na grudima, smiješeći se izazivački. Zaboravila je paţljivo
isplaniran govor te zamuca, naljutivši se na sebe. «Ti si trgovac
robljem», reče, a on nagne glavu, još uvijek se smiješeći. «I moram te
zaustaviti. » «Kako ćeš to učiniti? », upita on s ljubaznim interesom.
«Ubit ću te.» «To bi bilo dovoljno«, prizna on i nasmiješi se, a zubi mu
zasvijetliše u mraku. «Naţalost, vjerojatno bi te objesili zbog toga, ako
te moja posada prije ne rastrga na komade. » «Napao si me», reče ona.
Pogleda razderanu odjeću kraj nogu i gurne je nogom. »Silovanje,
zaboga! » On se nasmije i ona pocrveni na tu riječ. «To nije za smijanje,
kapetane St John. Prodao si tisuće ljudskih duša u najgore
zatočeništvo. On polako zakorači prema njoj i ona se uspaničeno
pridigne. «Ne miči se! Upozoravam te! » On načini još jedan korak i ona
ispruţi oba pištolja prema njemu. «Pucat ću! » Smiješak nije sišao s
njegovih usana dok je činio još jedan korak. Njegove ţute oči fiksirale
su njene. «Imaš najljepše zelene oči koje sam ikad vidio», reče, i pištolji
zadrhte u njenoj ruci. «Hajde», reče blago, «daj mi ih. » Uzeo je cijevi
dva pištolja jednom rukom i okrenuo ih prema gore, u palubu. Drugom
rukom polako je otvorio njene prste i maknuo ih od drške i okidača.
«Nisi zato došla ovdje», reče on a njeni prsti se opuste. Uzme joj pištolje
iz ruku i otpusti oroze prije no što će ih staviti natrag u kutiju. Njegov
smiješak više nije bio zadirkujući, a glas je postao blag, gotovo njeţan
dok ju je podizao na noge. «Drago mi je što si došla. » Ona pokuša
okrenuti glavu, ali on uhvati prstima njenu bradu i podigne je. Kad je
spustio svoja usta na njena, vidjela je kako mu se usne otvaraju; topli,
vlaţni dodir bio je fizički šok. Usta su mu bila pomalo slana, mirišući
na dim cigare. Pokušala je drţati usta zatvorenima, ali pritisak
njegovih usana blago ih je otvorio i njegov jezik uđe u nutra. Prsti su
mu još bili na licu, milujući joj obraz, uklanjajući kosu sa sljepoočnica,
dodirujući zatvorene očne kapke - i ona podigne lice da dočeka njegov
dodir. Čak i kad je polako otkopčao i zadnje kukice na njenoj haljini i
spustio ih niz ramena, osjetila je jedino kako joj snaga ističe iz butina,
pa se morala nasloniti na sanduk radi oslonca. Zatim on podigne svoja
usta s njenih, ostavljajući ih praznima i ona otvori oči. S osjećajem
nevjerice, vidje da se njegova glava pribliţava njenim grudima. Znala je
41
da sada mora stati, prije no što on učini to što joj se činilo
nevjerojatnim. Pokuša protestirati, ali iz njenog grla iziđe samo jecaj.
Htjela mu je zgrabiti glavu i odgurnuti je, ali prsti joj se zapletoše u
oštre uvojke i umjesto da ga odgurne, ona mu privuče glavu i povije
leđa, tako da su joj se grudi podigle prema njemu. Nije bila spremna za
dodir njegovih usta. Činilo se da će joj isisati dušu kroz natekle, bolne
bradavice. Bilo je to prejako, pokušala je ostati tiha, sjetivši se da je
zadnji put krikom prekinula čaroliju -ali nije mogla izdrţati. Bio je to
jecajući prigušeni krik, i noge su joj konačno popustile. Još uvijek
drţeći njegovu glavu, spusti se leđima na nizak leţaj, a on klekne ne
podiţući usta s njenog tijela. Ona savije leđa i podigne butine s leţaja
na njegov dodir i dozvoli mu da joj potpuno skine ostatke haljine i baci
ih na pod. Iznenada, on se povuče i ona gotovo vrisne da se vrati, ali
on ode do vrata i zaključa ih. Kad se vraćao, njegova odjeća skliznula
je s njega i ona se podigne kako bi ga vidjela. Nikada nije vidjela nešto
tako lijepo, mislila je. «I Sotona je lijep», mali unutarnji glas pokuša ju
upozoriti, ali bio je tako daleko da ga je ignorirala. Osim toga, bilo je
prekasno za upozorenja - on je već bio na njoj. Očekivala je bol, a ne
duboko razdiruće prodiranje. Njena glava se zabacila, a oči ispunile
suzama. Ali, čak i u toj agoniji, nije pomislila da spriječi ovu razdiruću
invaziju i uhvatila ga je s obje ruke oko vrata. Činilo se da pati s njom,
jer, osim tog jednog dubokog udarca nije se micao, pokušavajući
smanjiti njenu agoniju svojom mirnoćom; njegovo tijelo bilo je poput
njenog, mogla je osjetiti kako se mišići napinju do granice pucanja.
Zatim je iznenada ponovno mogla disati, te udahne zrak uz veliki
uzdah, a bol poče mijenjati oblik, postajući nešto što nije mogla
opisati. Počelo je kao iskra vrućine, duboko u njoj, i rasplamsavalo se
polako, tako da je morala započeti s polaganim, poţudnim pokretima
bokova. Činilo joj se da se oslobodila zemlje i uzdigla se kroz
plamenove koji su blistali kroz njene zatvorene vjeđe. Postojala je samo
jedna stvarnost - čvrsto tijelo koje se kretalo iznad nje. Vrućina ju je
ispunjavala dok više nije mogla izdrţati. Zatim, u trenutku kad je
pomislila da će umrijeti, eksplodira u njoj - i ona osjeti kako pada,
poput lista, dolje, dolje, do tvrdog uskog leţaja u polutamnoj kabini
broda tjeranog vjetrovima po nemirnom moru. Kad je ponovno otvorila
oči, njegovo lice bilo je blizu njenom. Gledao ju je sa zamišljenim,
ozbiljnim izrazom. Pokušala se nasmiješiti, ali neuvjerljivo. «Molim te,
ne gledaj me tako», njen je glas bio dublji, promukliji nego inače.
«Mislim da te nikada prije i nisam vidio», šapne on i vrhom prsta
42
prijeđe linijom njenih usana. «Tako si drukčija. » «Drukčija od čega? »
«Od drugih ţena. » Odgovor je zaboli. On se prvi odmakne od nje, ali
ona ga nije htjela pustiti, bojeći se da će ga već izgubiti. «Imat ćemo
samo ovu noć», reče mu, a on ne odgovori. Podigne jednu obrvu,
čekajući da ona ponovno progovori. «Ne poričeš to», izazove ga ona. Na
njegovim ustima ponovno se pojavio uvredljivi mali smiješak i to joj
zasmeta. «Ne, bio sam u krivu, ti si poput drugih ţena», reče on.
«Moraš govoriti, uvijek moraš govoriti. « Pustila ga je da ga kazni za te
riječi, ali kad se odmaknuo, osjeti strašnu prazninu i oštro zaţali,
mrzeći ga zbog toga. «Nemaš Boga», optuţi ga. «Nije li to čudno», blago
ju je zadirkivao, «da su najgori zločini u ljudskoj povijesti počinjeni u
ime Boga. » Ta je istina na trenutak pokoleba, i ona sjedne. «Ti si
trgovac robljem. » «Ne ţelim se prepirati s tobom, znaš. » Ali ona to nije
ţeljela prihvatiti. «Kupuješ i prodaješ ljudska bića. » «Što mi pokušavaš
dokazati? », nasmije se, što je još više naljuti. «Kaţem ti da između nas
postoji provalija koja se ne moţe prijeći. » «Upravo smo to učinili,
prilično uvjerljivo. « Ona pocrveni niz vrat sve do grudi. «Zaklela sam se
da ću posvetiti svoj ţivot da uništim sve što ti predstavljaš«, reče oštro,
unijevši mu se u lice. «Ţeno, previše pričaš», reče joj lijeno i pokrije
njena usta svojima, drţeći je tako dok se otimala. Njeni protesti bili su
prigušeni i nerazumljivi. Zatim je lako gurne na leţaj i ponovno se
nadvije nad nju. Ujutro kad se probudila, nije ga bilo, ali jastuk je bio
udubljen od njegove glave. Pritisnula je lice u njega i osjeti miris
njegove kose i koţe, iako je toplina nestala i platno je bilo hladno. Brod
je bio ispunjen snaţnim uzbuđenjem. Mogla je čuti glasove s palube
dok je jurila praznim hodnikom do svoje kabine, uţasavajući se
susreta s nekim mornarom, a posebno s bratom. Kako bi objasnila
svoje stanje, razderanu odjeću? Uspjela je za dlaku, jer u trenutku kad
je zaključala svoja vrata začuje Zougino kucanje. «Robyn, probudi se!
Obuci se. Kopno na vidiku. Dođi vidjeti! » Brzo se obrisala krpom
umočenom u kantu morske vode. Bila je osjetljiva i natekla, a na krpi
je ostao trag krvi. «Trag srama», reče sama sebi oštro, ali bilo je teško
odrţati tu emociju. Umjesto toga osjeti fizičko blagostanje - i glad.
Korak joj je bio lagan, gotovo poskakujući dok se penjala na palubu, a
vjetar joj je potezao haljinu. Prvo je potraţila pogledom čovjeka. Stajao
je na ogradi u košulji; odmah je napadne oluja konfliktnih osjećaja i
misli, a glavna je bila da je on tako vitak i taman i da bi trebao biti
zatvoren u kavezu jer je opasnost za čitav ţenski rod. On spusti svoj
teleskop, okrene se i ugleda je, lagano se naklonivši. Ona lagano
43
klimne glavom u odgovor, vrlo hladan i ponosan. Zatim je dočeka
Zouga, nasmiješen i uzbuđen, uzme je za ruku i dovede do ograde.
Planina se nadnosila nad čeličnozeleni Atlantik, velika siva gromada
čvrste stijene, izderana dubokim usjecima i kanjonima zagušenim
tamnim zelenilom. Nije se sjećala da je tako golema, da naizgled
ispunjava cijelo obzorje i penje se do nebesa. Njen vrh bio je pokriven
debelom masom bijelih oblaka. Oblaci su se kotrljali beskrajno preko
ruba planine poput pjene kipućeg mlijeka koja teče preko ruba lonca i
nestajali čudesno na niţim padinama planine. Podnoţje je bilo jasno i
blisko, svaki detalj stijena jasno se ocrtavao na horizontu. Sitne zgrade
na dnu bile su bijele poput krila galeba što su letjeli iznad klipera.
«Noćas ćemo večerati u Cape Townu! », vikne Zouga kroz vjetar, a
pomisao na hranu napuni Robynina usta slinom. Jackson, posilni, dao
je razapeti zaštitno platno da se napravi zavjetrina i doručkovali su
ispod njega, na suncu. Obrok je bio bogat, Mungo je zatraţio
šampanjac i nazdravili su uspješnom putovanju. Zatim je okončao
doručak «Vjetar prolazi ovuda, niz pukotinu u planini. »Pokaţe naprijed
i oni vidješe namreškanu površinu na ulazu u zaljev. «Mnogi brodovi
su ostali bez jarbola na tom mjestu. Skratit ćemo jedra za nekoliko
minuta. » Signalizira Jacksonu da odnesu ostatke doručka, ispriča se
uz naklon i ode na straţnju palubu. Robyn je gledala kako prilagođava
jedra da bi Huron bio spreman za nalet vjetra i krenuo prema Table
Bayu, zaobišavši otok Robben. Kad je brod bio na novom kursu, Robyn
se popne do kapetana. «Moram govoriti s vama», reče mu. St John
podigne obrvu. «Niste mogli odabrati bolje vrijeme. », značajnim
pokretom ruku pokaţe joj vjetar i struju, te opasnu obalu. «Ovo je
zadnja prilika«, reče mu brzo. «Moj brat i ja ćemo napustiti brod čim
spustite sidro u Table Bayu. » Smiješak polako nestane s njegova lica.
«Ako ste odlučili, čini se da si nemamo što reći. » «Ţelim znati zašto. »
«Ja znam zašto», reče on, «ali sumnjam da vi znate. » Gledala ga je, ali
on se okrene da izda zapovijedi kormilaru i krupnoj prilici u podnoţju
glavnog jarbola. Zatim se vrati do nje ne gledajući je, pogleda
usmjerenog na prilike posade koje su se penjale jarbolima. «Jeste li
ikad vidjeli šesnaest tisuća ari pamuka spremnog za branje? » upita
tiho. «Jeste li vidjeli kako bale putuju niz rijeku do mlinova? » Nije
odgovorila, i on nastavi. «Ja sam vidio oboje, doktorice Ballantyne, i
nitko mi se ne usuđuje reći da se ljudi koji rade na mojim poljima
tretiraju poput stoke. » «Imate plantaţe pamuka? » «Imam, a nakon
ovog putovanja imat ću plantaţu šećera na Kubi - pola mog tereta
44
isplatit će zemlju, a druga polovica će raditi. » «Gori ste no što sam
mislila«, šapne ona. «Mislila sam da ste samo jedan od vraţjih
podanika. Sada znam da ste sam vrag. » «Idete u unutrašnjost. «St
John je pogleda. «Kad stignete tamo, ako stignete, vidjet ćete što je
prava ljudska bijeda. Vidjet ćete okrutnosti o kojima ne sanja niti
jedan američki robovlasnik. Vidjet ćete pokolje ljudskih bića u ratu i
epidemijama i divlje zvijeri koje će pokolebati vašu vjeru u raj. Pored
tog divljaštva, barake za robove su raj na zemlji.» «Usuđujete li se
tvrditi da zapravo činite uslugu tim jadnim stvorenjima? «Jeste li ikad
posjetili plantaţu u Louisiani, doktorice? », odmah odgovori na svoje
pitanje. «Ne, naravno da niste. Pozivam vas da vidite. Dođite mi
jednoga dana u Bannerfield u goste - i tada usporedite stanje mojih
robova s divljim crncima koje ćete vidjeti u Africi ili jadnim dušama
koje rade u slamovima vašeg lijepog malog zelenog otoka. " Sjeti se
bijednih, beznadnih ljudskih stvorenja s kojima je radila u bolnici
misije. Ostala je bez riječi. Njegov osmijeh ponovno postane okrutan.
«Mislite o tome kao o prisilnom prosvjetljenju nevjernika. Ja ih izvodim
iz tame na boţji put i u civilizaciju - baš kao i vi - ali moje metode su
djelotvornije. « «Nepopravljivi ste, gospodine. « «Ne, gospojo. Ja sam
kapetan broda i plantaţer. Također sam trgovac i trgujem i robljem - i
borit ću se do smrti za svoje pravo da budem sve to. » «O kojem to
pravu pričate? », bila je uporna. «Pravo mačke nad mišem, snaţnog
nad slabim, doktorice Ballantyne. Prirodni zakon opstanka. » «Tada
mogu samo ponoviti, kapetane St John, da ću napustiti brod prvom
prilikom. » «Ţao mi je što ste to odlučili. « Oštar pogled ţutih očiju malo
se ublaţi. «Ţelio bih da je drukčije. » «Posvetit ću svoj ţivot borbi protiv
ljudi poput vas. » «Šteta za tako lijepu ţenu», zavrti glavom sa
ţaljenjem. «Ali, vaša odlučnost nam onda daje priliku da se ponovno
sretnemo -nadam se da će biti tako.» «Zadnja riječ, kapetane St John:
nikada si neću oprostiti prošlu noć.» «A ja je, doktorice Ballantyne,
nikada neću zaboraviti.
«Zouga Ballantyne provjeri svojeg konja pokraj ceste, prije no što će
prijeći usko grlo između planine Table i Signal Hilla, jednog od
satelitskih uzvišenja. Siđe iz sedla da odmori konja, jer od grada su se
naporno penjali strmom padinom. Bacio je uzde Hotentotu koji ga je
pratio na drugom konju. Zouga se lagano znojio, a oči su mu bile
pomalo tupe od vina koje je popio prošle noći, veličanstvenog slatkog
vina Constantie, jednog od najboljih svjetskih vinograda. Bilo je
izvrsno, ali jako poput jeftinog groga koji su prodavali u lučkim
45
barovima. U pet dana nakon iskrcavanja, prijaznost građana Cape
Colonyja ga je preplavila. Samo prve noći prespavali su u javnoj
gostionici u Ulici Buitengracht, a zatim se Zouga javio jednom od boljih
trgovaca Cape Colonyja, gospodinu Cartwrightu. Dao mu je pisma
preporuke od direktora londonskog trgovačkog udruţenja za Afriku i
Cartwright je odmah svojim gostima dao bungalov smješten u vrtu
njegove velike graciozne kuće na padini iznad starih vrtova
Istočnoindijske kompanije. Svaka sljedeća večer bila je prepuna zabave
i plesa. Da Robyn i Zouga nisu htjeli drukčije, dani bi bili podjednako
frivolni - piknici, jedrenje i ribolov, jahanje šumama, dugi, lijeni
ručkovi na livadama pod širokim hrastovima koji su ga toliko
podsjećali na Englesku. Međutim, Zouga je izbjegao ta ometanja i
uspio obaviti većinu posla za ekspediciju. Prvo je trebalo nadzirati
iskrcavanje opreme s Hurona - bio je to velik posao, jer je sanduke
trebalo izvaditi iz skladišta i staviti u pomoćne čamce prije opasnog
veslanja do obale u zaljevu Rogger. Zatim je morao pronaći privremeni
smještaj za teret. U tome mu je pomogao gospodin Cartwright. Zouga
se ipak opirao inzistiranju svoje sestre zbog kojeg je trebalo obaviti sav
taj posao. «Nek sam proklet, seko, čak i tata je putovao u društvu
arapskih trgovaca robljem kad je morao. Ako je St John trgovac, bilo bi
dobro da od njega naučimo sve što moţemo - njegove metode i izvore
opskrbe. Nitko drugi ne moţe nam dati bolje informacije za izvještaj
Društvu. » Njegovi argumenti nisu bili dovoljni, i tek kad je Robyn
zaprijetila da će pisati direktorima Društva u London i otvoreno
porazgovarati s izdavačem Cape Timesa, Zouga je popustio njenim
zahtjevima. Sada je čeznutljivo gledao prema Huronu koji je leţao
daleko od obale. Iako su jarboli bili goli, činio se da je spreman brzo
pobjeći. Zouga pretpostavi da će St John isploviti za nekoliko dana,
ostavivši ih da čekaju sljedeći brod koji bi mogao ići do arapskih i
portugalskih obala. Zouga je već dao svoje pismo preporuke od
Ministarstva vanjskih poslova admiralu Kraljevske mornarice i
obećana mu je pomoć. Bez obzira na to, proveo je mnogo sati svakog
jutra posjećujući agente i brodovlasnike u luci, nadajući se što brţem
odlasku. «Prokleta bila glupa cura», mrmljao je glasno, misleći na svoju
sestru i njene mušice. «Mogla bi nas koštati tjedne, čak i mjesece.»
Vrijeme je, naravno, bilo od ključne vaţnosti. Morali su se maknuti od
obale prepune epidemija prije monsuna kad je rizik od malarije
postajao smrtonosan. U tom trenutku začuje pucanj topa s brda iznad
njega, i podigavši pogled spazi kako se dim uzdiţe od osmatračnice na
46
Signal Hillu. Pucanj ih je trebao upozoriti da u Table Bay ulazi brod i
Zouga zasjeni oči kapom kad je lađa ušla u vidokrug. Nije bio mornar,
ali odmah prepozna ruţnu siluetu i trag dima s topovnjače Kraljevske
mornarice koja je progonila Huron. Je li to stvarno bilo prije samo dva
tjedna, čudio se; vrijeme prolazi tako brzo. Parni kotlovi Crne šale su
radili i tanka zastava dima nestajala je niz vjetar dok je brod ulazio u
zaljev. Prošao je na pola milje od mjesta gdje je bio usidren Huron.
Blizina dva broda pruţala je zanimljive mogućnosti da se obnovi
neprijateljstvo između dva kapetana, shvati Zouga, ali osjetio je snaţno
razočaranje. Nadao se da je taj brod trgovac s kojim bi mogli nastaviti
putovanje uz istočnu obalu. Naglo se okrenuo, uzeo uzde od konjušara
i skočio u sedlo. «Kojim putem? », upita slugu, a mali momak ţute koţe
u Cartwrightovoj livreji boje šljive pokaţe lijevi krak puta koji se račvao
preko uzvisine i spuštao prema obali oceana na drugoj strani brda.
Bilo je to još dva sata jahanja; zadnjih dvadeset minuta kretali su se
kolnim tragom, te stigli do zgrade skrivene u jednoj od udolina u
padini planine iza šumarka mliječnog drveća. Padine iza zgrade bile su
prekrivene grmljem protea u punom cvatu punom dugorepih šećernih
ptica koje su bučno letjele iznad cvijeća. Na jednoj strani vodopad se
spuštao s visoke stijene i tvorio duboki zeleni bazen s cijelom flotom
pataka. Zgrada je bila ruševna, zidovi su trebali izbjeljivanje, a crijep je
visio u nepravilnim hrpama s krova. Pod drvećem su bili razbacani
komadi drevne opreme - kola bez kotača, gotovo trule drvenarije,
hrđavi komad metala na kojem je crvena kokoš napravila gnijezdo,
trula jahačka oprema i uţad što su visjeli s grana drveća. Kad je Zouga
sišao s konja, pola tuceta pasa izjuri iz prednjih vrata, reţeći i lajući
oko njegovih nogu tako da ih je morao potjerati bičem i čizmama. «Tko
si, do vraga, i što ţeliš? », glas je nadjačao buku, a Zouga još jednom
zamahne prema velikom čupavom goniču s grebenom grube dlake
uspravljene između ramena, zahvativši ga po gubici i prisilivši da
uzmakne reţeći, iskeţenih zubi. Zatim pogleda čovjeka na trijemu. Pod
pazuhom je nosio nabijenu dvocijevku zategnutih oroza. Bio je tako
visok da se morao saginjati pod krovom, ali mršav poput drveta plavog
kaučukovca, kao da mu je deset tisuća tropskih sunaca istopilo meso i
mast. «Imam li čast govoriti s gospodinom Thomasom Harknessom? »,
Zougin glas nadjača laveţ pasa. «Ja ovdje postavljam pitanja», odvrati
mršavi div. Njegova brada bila je bijela oblaka u ljetnom danu, duga do
pojasa. Kosa iste boje pokrivala je glavu, spuštajući se do ovratnika
koţne jakne. Njegovo lice i ruke bili su boje duhana, prošarani
47
pjegama i madeţima na mjestima gdje je snaţno afričko sunce uništilo
gornje slojeve koţe. Zjenice njegovih očiju bile su crne i sjajne poput
kapljica katrana, a bjeloočnice ţućkaste, što je bila boja malarične
groznice i bolesti Afrike. «Kako se zoveš, dečko? » Glas je bio snaţan i
dubok. Bez brade, mogao je imati pedesetak godina, ali Zouga je znao
da ih ima čak sedamdeset i tri. Jedno rame mu je bilo podignuto, a
ruka je visjela pod čudnim kutom. Zouga je znao da mu je lav
progrizao rame do kosti prije no što je Harkness uspio posegnuti
drugom rukom za noţem i ubosti ga između prednjih nogu, u srce. Bilo
je to prije četrdeset godina i povreda je postala Harknessov zaštitni
znak. «Ballantyne, gospodine, vikne Zouga. «Morris Zouga Ballantyne.»
Starac zazviţdi jednom i zvuk umiri pse koji se vrate do njegovih nogu.
Nije spuštao dvocijevku, namrštivši se. «Od Fullera Ballantynea, ne?»
«Točno, gospodine. « «Boga mu, svaki sin Fullera Ballantynea je
zavrijedio porciju moje sačme u straţnjicu. Ne izazivaj me kad siđeš s
konja, lako podlijeţem iskušenjima. « «Jahao sam dugo da bih vas
vidio, gosp. Harkness», nasmiješi se Zouga svojim otvorenim,
osvajačkim smiješkom, sjahavši na tlo. «Jedan sam od vašim najvećih
oboţavatelja. Pročitao sam sve što je o vama napisano i sve što ste
sami napisali. « «Sumnjam», zareţi Harkness, «spalili su većinu mojih
rukopisa. Prejako za njihova njeţna jetra. « Ali, neprijateljski pogled se
ublaţio dok je naginjao glavu da bolje vidi mladića pred sobom. «Ne
sumnjam da si arogantni neznalica poput svojeg oca, ali bolje govoriš.»
Pogleda vrhove Zouginih čizama. «Svećenik», upita, «kao i otac? » «Ne,
gospodine, vojnik. » «Regimenta?» «13. Madraska, pješaštvo.» «Rang?»
«Bojnik.» Svakim odgovorom Harknessov izraz se ublaţavao. Pogleda
mladića u oči. «Protivnik alkohola, kao otac? » «Ne daj Boţe! », uvjeri ga
Zouga ţustro i Harkness se prvi put nasmiješi, spustivši sačmaricu.
Povuče se za bradu i donese odluku. «Dođi», klimne glavom i uvede ga
u kuću. Unutra je bila jedna velika prostorija. Strop od sušene trske
štitio ju je od vrućine; bila je polumračna zbog uskih prozora. Pod je
bio načinjen od stvrdnute mješavine blata, kravlje balege i školjaka, a
zidovi debeli tri stope. Zouga zastane na pragu i s iznenađenjem spazi
kolekciju čudnih predmeta koji su pokrivali zidove, stolove i stolce, te
police u tamnim kutovima. Bile su tamo knjige, tisuće knjiga, uvezenih
u platno i koţu, pamfleta i ţurnala, atlasa i enciklopedija. Bilo je i
oruţja, assegai iz plemena Zulu, štit Matabelea, luk Bušmana s
tobolcem otrovnih strijela, i naravno, pištolji - tuceti pištolja u stalcima
ili jednostavno pričvršćenih na zidove. Bilo je tu lovačkih trofeja - lijepa
48
prugasta zebrina koţa, tamni grm lavlje grive, elegantni zakrivljeni rog
Harrisove antilope, zubi vodenih konja i bradavičastih svinja, dugi ţuti
luk slonovače deblji od ţenskog stegna i viši od čovjeka. Bilo je
kamenja koje je sijalo, purpurnih i zelenih kristala, metalnih čvorova,
prirodnog bakra crvenijeg od zlata, sirovog azbesta - sve pod finim
slojem prašine, neuredno razbacano. Soba je mirisala na koţe, pse i
vlagu, ustajali brendi i svjeţi terpentin. Nova slikarska platna bila su
razapeta na okvirima. Druga su već bila na stalcima, sa skicama u
ugljenu, ili djelomično prekrivena bojom. Na zidovima su visjele gotove
slike. Zouga se pribliţi jednoj dok je starac puhao u naočale i brisao ih
rubom košulje. «Što misliš o mojim lavovima? », upita dok je mladić
proučavao golemo platno nazvano «Lov na lavove na rijeci Gariep.
Veljača, 1846». Zouga ispusti zvuk odobravanja u dnu grla. I sam je
skicirao pomalo, ali smatrao je da je točna reprodukcija predmeta
duţnost slikara; ove slike imale su gotovo dječačko veselje u svakoj
primitivnoj liniji. I boje su bile vesele i nisu pokušavale imitirati
prirodu, dok su perspektive bile neproporcionalne. Bradati lik na
konju u pozadini dominirao je čoporom lavova u prednjem dijelu slike.
Ipak, Zouga je znao da ove čudne kreacije imaju veliku vrijednost.
Cartwright je platio deset gvineja za jedan pejsaţ. «Kaţu da moji lavovi
izgledaju poput engleskih ovčara. » Harkness ga pogleda. «Što ti misliš,
Ballantyne? » «Moţda», poče Zouga i primijeti kako se starčev izraz
mijenja. «Ali, strašno opasni ovčari! », doda brzo, a Harkness se prvi
put glasno nasmije. «Boga mu, bit ćeš ti u redu! » Zavrti glavom dok je
punio čaše tamnim lokalnim brendijem, strašnim «Cape Smoke», te
doda čašu Zougi. «Volim ljude koji kaţu što misle. Nek trunu hipokriti!
»Podigne svoju čašu u zdravicu. «Posebno licemjerni propovjednici koji
ne brinu o Bogu, istini ili ljudima oko sebe.» Zougi se učini da je
prepoznao taj opis, ali podigne čašu. «Nek trunu! », sloţi se i uspije
potisnuti uzdah kad mu je alkohol eksplodirao u grlu i zasuzio oči.
«Dobro», reče promuklo, a Harkness obriše srebrene brkove palcem
prije no što će nastaviti. «Zašto si došao? » «Ţelim pronaći svojeg oca, i
mislim da biste mi vi mogli reći gdje da počnem traţiti. » «Pronaći ga?»,
reče starac. «Trebao bi biti zahvalan što se izgubio i moliti svaki dan da
ostane tako. » «Shvaćam kako se osjećate, gospodine, klimne Zouga.
«Pročitao sam knjigu koja je objavljena nakon ekspedicije na Zambezi.
»Harkness je pratio Fullera Ballantynea u toj zlosretnoj ekspediciji, kao
njegov zamjenik, menadţer ekspedicije i slikar. Bio je uvučen u svađe i
okrivljavanja koja su pratila ekspediciju od početka. Ballantyne ga je
49
otpustio, optuţivši ga za krađu robe, trgovanje za vlastiti račun,
umjetničku nekompetentnost, zanemarivanje duţnosti u lovu na
slonovaču i potpuno nepoznavanje zemlje - putova, plemena i njihovih
običaja. Neuspjeh ekspedicije pokušavao je prebaciti na nejednaka
ramena Thomasa Harknessa. «Prvi put sam prešao Limpopo u godini
kad je Fuller Ballantyne rođen. Nacrtao sam mapu kojom je stigao do
jezera Ngami. » Harkness zastane i odmahne rukom. «Mogao sam se
isto tako prepirati s pavijanima. «Bolje pogleda Zougu. «Što znaš o
Fulleru? Koliko često si ga vidio otkada te poslao kući, u Englesku?
Koliko si vremena proveo u njegovom društvu? » «Jednom je došao
kući. » «Koliko vremena je proveo s tobom i tvojom majkom? » «Nekoliko
mjeseci - ali uvijek je bio u radnoj sobi ujaka Williama, pišući, ili u
Londonu, Oxfordu i Birminghamu, na predavanjima.» «Ali ti svejedno
voliš slavljenog i oboţavanog oca? » Zouga zavrti glavom. «Mrzio sam
ga», reče tiho. «Jedva sam dočekao da ponovno ode. » Harkness nagne
glavu u stranu, iznenađen, bez riječi, a Zouga popije zadnje kapi iz
čaše. «Nikad to nisam nikome rekao. » I on je bio zbunjen. «Jedva sam
to priznavao i samom sebi. Mrzio sam ga zbog toga što nam je učinio,
meni i sestri, a posebno majci. » Harkness uzme praznu čašu iz
njegove ruke, napuni je i pruţi. Tiho progovori: «I ja ću reći tebi nešto
što još nikome nisam. Sreo sam tvoju majku kod Kurumana, Boţe,
tako davno. Imala je šesnaest ili sedamnaest godina, a ja gotovo
četrdeset. Bila je tako lijepa, srameţljiva a puna neke posebne radosne
kvalitete. Zaprosio sam je. Bila je jedina ţena koju sam to pitao.»
Harkness zastane, okrene se prema svojoj slici i pogleda je: «Prokleti
ovčari! », obrecne se i reče Zougi ne okrećući se: «Zašto ţeliš pronaći
svojeg oca? Zašto si došao u Afriku?» «Iz dva razloga«, reče mu ovaj.
«Oba su dobra. Da stvorim reputaciju i bogatstvo. » Harkness se
okrene prema njemu. «Nek sam proklet, ti znaš biti izravan. » U
njegovom izrazu bio je tračak poštovanja. «Kako misliš postići te
ciljeve? » Zouga mu brzo objasni - sponzorstvo novina te podrška od
Društva za iskorjenjivanje trgovine robljem. «Naći ćeš dovoljno ţita za
svoj mlin», prekine ga Harkness. «Obala je puna trgovine, unatoč
onome što se priča u Londonu. » «Ja sam i agent Londonskog
udruţenja trgovaca za Afriku, ali imam vlastitu robu i 5000 naboja za
svoju pušku Sharps.» Harkness stane pred jednom od golemih
slonovskih kljova na zidu. Bila je tako stara i teška da se nije previše
suţavala prema vrhu, a špica joj je bila tupa i zaobljena. Trećina njene
duljine bila je glatka i čista, boje maslaca - dio iz samih čeljusti, dok je
50
ostatak bio taman od biljnih sokova i izbrazdan starošću i brojnim
borbama. «Ova teţi stotinu šezdeset funta - u Londonu vrijedi šest
šilinga po funti. » pljusne je otvorenim dlanom. «Vani još ima ovakvih
muţjaka, na tisuće. Ali, primi savjet od starog psa - zaboravi svoje
lijepe puške Sharps, i upotrebljavaj pušku za slonove. One izbacuju
zrna koja teţe četvrt funte i, mada udaraju poput samog vraga,
probijaju bolje od tih novih puškica. » U njegovim očima probudila se
iskra. «Još jedan savjet - pribliţi se. Na četrdeset koraka, i gađaj srce.
Zaboravi što si čuo o gađanju u glavu, ciljaj srce. » Iznenada prekine,
zavrtjevši glavom. «Boga mu, ovo je dovoljno da čovjek ponovno poţeli
biti mlad! » Vrati se i pogleda Zougu; iznenada mu se pojavi misao koja
ga pogodi gotovo poput fizičkog udarca, pa je gotovo izgovorio: «Da mi
je Helen dala drukčiji odgovor, ti bi bio moj sin. » Ali, umjesto toga reče
samo: «Kako ti mogu pomoći?» «Moţete mi reći gdje da počnem traţiti
Fullera Ballantynea. » «Harkness ispruţi ruke okrenutih dlanova.
«Zemlja je golema - moţeš njome putovati cijeli ţivot.» «Zato sam i
došao k vama. » Harkness ode do dugog stola od ţutog drveta koji je
ispunjavao sobu gotovo cijelom duljinom i oštećenom rukom napravi
čist prostor između knjiga, papira i zdjelica za boju. «Donesi stolac»,
naredi, i kad su sjedili jedan nasuprot drugom napuni čaše, a bocu
stavi između njih. «Gdje je otišao Fuller Ballantyne? » upita Harkness i
poče prstom uvijati bradu. Kaţiprst mu je bio dug i koščat, pokriven
debelim grebenom starog oţiljka od vatrenog oruţja. «Gdje je otišao
Fuller Ballantyne? » ponovi, ali Zouga shvati da je pitanje retoričko i ne
reče ništa. «Nakon ekspedicije na Zambezi, njegovo bogatstvo bilo je
potrošeno, a reputacija uništena - a za čovjeka poput njega, to je bilo
nepodnošljivo. Njegov cijeli ţivot bio je beskrajan lov na slavu. Niti
jedan rizik, niti jedna ţrtva nije bila prevelika, vlastita ili tuđa. Ukrao
bi i lagao - čak i ubio za to. » Zouga ga oštro pogleda, izazivajući.
«Ubio», klimne Harkness. «Bilo koga tko mu je na putu. Vidio sam ga,
ali to je druga priča. Sada ţelimo saznati gdje je otišao. « Harkness se
protegne i uzme svitak sa stola, brzo ga provjeri i zagunđa zadovoljno,
šireći ga među njima. Bila je to mapa Centralne Afrike, od istočne do
zapadne obale, do Limpopa na jugu, i sjeverno do jezera. Rubovi su bili
oslikani Harknessovim karakterističnim likovima i ţivotinjama. Zouga
je u trenutku poţeli svom dušom. Osjetio je sve Harknessove optuţbe
u srcu. Morao ju je imati, čak i ako je bude morao ukrasti ili - ubiti.
Morao ju je imati. Mapa je bila golema - barem pet kvadratnih stopa - i
rukom naslikana na najboljem papiru podstavljenom platnom. Bila je
51
jedinstvena, nevjerojatno detaljna; bilješke su bile brojne, ali kratke,
opservacije iz prve ruke, detalji precizni, napisani sitnim elegantnim
rukopisom koji je zahtijevao povećalo. «Ovdje koncentracija krda
slonova tijekom lipnja do rujna», «Ovdje narod Gutus kopa bakar»,
«Ovdje konvoji robova kreću prema obali u lipnju». Bilo je doslovno na
stotine takvih primjedaba, svaka u uredno označenom okviru koji je
odgovarao točnoj lokaciji na mapi. Harkness je lukavo promatrao
Zougino lice, a zatim mu doda povećalo. Zougi je trebalo nekoliko
minuta da shvati da su ruţičasta područja na mapi «koridori muha» na
visokom afričkom platou -sigurna područja kojima se mogla
transportirati stoka bez opasnosti od muha ce-ce. Strašna bolest
Ngana koju je prenosila muha mogla je desetkovati krda. Znanje o tim
koridorima afrička su plemena skupljala stotinama godina, a Thomas
Harkness ih je zabiljeţio na svojoj mapi čija je vrijednost bila
neprocjenjiva. «Ovdje Mzilikazijevi impiji (ratnici) ubijaju sve putnike»,
«Ovdje nema vode između svibnja i listopada, «Ovdje su opasne
malarične pare tijekom listopada i prosinca«. Najopasnija područja bila
su označena, a poznati putovi u unutrašnjost jasno ucrtani, iako ih je
bilo malo. Bili su označeni i gradovi afričkih kraljeva, kao i lokacije
njihovih vojski, područja njihovih utjecaja i imena podaničkih
poglavica. «Ovdje se dozvola za lov na slonove mora traţiti od poglavice
Mafe. On je nepouzdan. » Harkenss je gledao kako mladić upija
neprocjenjivi dokument. Njegov izraz bio je gotovo ljubazan, i klimne
glavom kad mu sjećanje prođe umom poput sjene. Konačno, progovori.
«Tvoj otac bi pokušao u jednom potezu vratiti svoju reputaciju«,
razmišljao je na glas. Morao bi nahraniti svoj nezasitni ego. Dva
područja mi padaju na pamet. Ovdje! » Stavi otvoreni dlan preko
golemog područja sjeverozapadno od jezera Marawi. Na tom su mjestu
autoritarne bilješke bile zamijenjene šturim, oklijevajućim
opservacijama dobivenim putem glasina ili legenda. «Šeik Asab od
Omani Arapa kaţe da rijeka Lualaba teče prema sjeverozapadu. Moţda
utječe u jezero Tanganjiku. »Rijeke su prikazane isprekidanim crtama
umjesto u jasnim detaljima. «Pemba, poglavica Marakana izvješćuje o
golemom jezeru u obliku leptira na dvadeset pet dana od Khoto Khote.
Zove se Lomani. Mogući izvor Luapule i Herodotove fontane. » Jezero je
bilo skicirano. «Pitanje: je li jezero Tanganjika povezano s Alberovim
jezerom i s jezerom Lomani? Ako jest, je li Lomani pravi izvor Nila? »
Harkness prstom dodirne dva upitnika. «Ovdje», reče. «Veliki upitnici.
Rijeka Nil. To bi privuklo Fullera. Često je govorio o tome. » Zakikoće.
52
«Uvijek uz iste uvodne riječi, naravno, slava mi ništa ne znači. » Starac
zatrese srebrenom glavom. «Ne više od zraka koji je udisao. Da, izvor
Nila i slava koju bi to donijelo onome tko ga otrije - to bi ga fasciniralo.
«Dugo je gledao prazna mjesta, moţda sanjareči, dok su mu se vizije
budile iza svijetlih crnih očiju. Konačno se trgne. «Postoji još nešto što
bi privuklo njegovu paţnju. » Spusti dlan prema jugu do druge velike
praznine u mreţi planina i rijeka. «Ovdje», reče blago. «Zabranjeno
kraljevstvo Monomatapa. » Samo to ime imalo je neku jezivu kvalitetu.
Monomatapa. Zvuk tog imena najeţi dlake na Zouginom vratu. «Čuo si
za to? », upita Harkness. «Da», klimne Zouga. «Kaţu da je to Biblijski
Ofir, gdje je kraljica Sheba kopala svoje zlato. Jeste li bili tamo? »
Harkness zavrti glavom. «Dva puta sam krenuo», slegne. «Niti jedan
bijeli čovjek nije putovao tako daleko. Čak niti Mzilikazijevi ljudi nisu
jahali tako daleko na istok. » Portugalci su pokušali stići do cara
Monomatape. Bilo je to 1569. Ekspedicija je izbrisana, i nije bilo
preţivjelih. « Harkness načini zvuk prijezira. «Kao što se moţe i
očekivati od Portugalaca, više nikada nisu pokušali stići tamo.
Sljedećih dvije stotine godina zadovoljili su se sjedenjem u Tetei i
Quelimaneu, uzgajajući meleze i skupljajući robove i slonovaču u
unutrašnjosti. « «Ali, još uvijek postoje legende o Monomatapi. Čuo
sam ih od oca. Zlato i golemi ograđeni gradovi. » Harkness ustane od
stola gracioznošću upola mlađeg čovjeka i ode do kovčega okovanog u
ţeljezo koji je stajao uza zid iza njegovog stolca. Nije bio zaključan, ali
jedva je podigao teški poklopac. Vratio se s vrećom od fino stavljene
koţe. Bila je teška, jer nosio ju je objema rukama. Otvori je i istrese
sadrţaj na mapu. Lijepi ţuti metal imao je sjajnu privlačnost koja je
očaravala čovječanstvo tisućama godina. Zouga posegne rukom i
dodirne ga. Dragocjeni metal bio je iskovan u teške okrugle perle
veličine gornjeg dijela Zouginog malog prsta i nanizan na ţivotinjsku
tetivu u ogrlicu. «Pedeset osam unca», reče mu Harkness, «a metal je
neobično čist. Dao sam ga na procjenu. » Starac stavi ogrlicu oko
vrata. Tek tada Zouga primijeti na njoj i privjesak. Bio je oblika ptice,
stilizirani sokol sklopljenih krila. Stajao je na okruglom postolju
ukrašenom trokutastim dizajnom, poput reda zuba morskog psa.
Figura je bila veličine ljudskog palca. Zlato je bilo ispolirano dodirom
ljudske koţe tijekom vjekova, pa su se neki detalji izgubili. Oči ptice
bile su staklenaste zelene krhotine. «Poklon od Mzlikazija. Nije trebao
zlato, niti smaragde - da, oči su smaragdne», klimne Harkenss. «Jedan
od Mzilikazijevih ratnika ubio je staru ţenu u Spaljenoj Zemlji. Na
53
njenom tijelu našli su koţnu vrećicu.» «Gdje je Spaljena Zemlja?»,
upita Zouga. «Ţao mi je.» Harkness se igrao s malom zlatnom pticom. i
«Trebao sam objasniti. Vojnici kralja Mzilikazija opustošili su zemlju
uzduţ svojih granica, u širini i do stotinu milja na nekim mjestima.
Pobili su sve koji su tamo ţivjeli i odrţavaju je kao tampon zonu protiv
mogućih neprijatelja. Posebno protiv burskih komandosa na jugu.
Mzilikazi to zove Spaljena Zemlja. Na njenom istočnom dijelu impiji su
ubili staricu. Opisali su je kao vrlo čudnu staricu, iz nepoznatog
plemena, koja je govorila neki nerazumljivi jezik.» Harkness skine
ogrlicu s vrata i vrati je u vrećicu. Zouga je htio još osjećati punu
teţinu i teksturu metala i osjeti se uskraćeno. Harkness nastavi tiho:
«Naravno, čuo si priče o zlatu i utvrđenim gradovima, kao i svi drugi.
Ali, ovo je najjača potvrda koju sam ja vidio. » «Je li moj otac znao za
ogrlicu? » upita Zouga, a Harkness klimne. «Fuller ju je htio kupiti,
ponudio mi je njenu dvostruku vrijednost u zlatu. » Šutjeli su neko
vrijeme, izgubljeni u mislima, dok se Zouga ne pomakne. «Kako bi
čovjek poput mog oca stigao do Monomatape?» «Ne s juga ili zapada.
Mzilikazi, kralj Matabelea ne pušta nikoga kroz Spaljenu Zemlju.
Osjećam da gaji neko duboko praznovjerje prema zemlji iza istočne
granice. Ne ide tamo, niti dozvoljava drugima da idu. » Harkness zavrti
glavom. «Ne, Fuller bi pokušao s istoka, s portugalske obale, iz jednog
od njihovih naselja. » Poče pokazivati moguće pristupe na karti. «Ovdje
su visoke planine. Vidio sam ih iz daljine, i čine se priličnom
preprekom. » Vani je već pala noć i Harkness reče Zougi: «Reci svojem
konjušaru da skine sedla s konja i odvede ih u štalu. Kasno je za
povratak. Morat ćeš ostati. » Kad se Zouga vratio, malajski sluga
navukao je zavjese, upalio svjetiljke i posluţio obrok od ţute riţe i
piletine u curryju, a Harkness otvori novu bocu Cape brendija. Nastavi
govoriti kao da nije bilo prekida. Pojeli su večeru i odgurnuli emajlirane
tanjure, te se vratili mapi. Sati su neprimjetno protjecali. Na ţutom
svjetlu svjetiljke, osjećaj drame i uzbuđenja koji ih je obuzeo bio je
pojačan brendijem. Svako malo, Harkness bi ustao da donese neki
suvenir sa svojih putovanja kako bi potvrdio svoju priču, uzorak
kvarcne stijene u kojem se jasno vide tragovi zlata. «Ako ima vidljivog
zlata, znači da ga ima mnogo», reče Zougi. «Zašto nikad niste
iskopavali nalazišta koje ste pronašli? » «Nikada nisam ostao predugo
na jednom mjestu», naceri se Harkness. «Uvijek je trebalo prijeći još
jednu rijeku, stići do planinskog lanca ili jezera - ili sam pratio stada
slonova. Nikad nije bilo vremena za kopanje, građenje kuće, uzgajanje
54
stoke.» Pred zoru, Zouga iznenada izjavi: «Pođite sa mnom. Idemo naći
Monomatapu! » Harkness se nasmije. «Mislio sam da ţeliš naći svoga
oca.» «Znate vi da nije samo to! » I Zouga se nasmije. Osjećao se
ugodno kraj starca, kao da ga poznaje cijeli ţivot. «Moţete li zamisliti
izraz mojeg oca kad ga vi dođete spasiti?» «Bilo bi to vrijedno vidjeti»,
prizna Harkness i prestane se smijati, a na licu mu se pojavi izraz
velikog ţaljenja, takve tuge da je Zouga osjetio poriv da mu stavi ruku
na iskrivljeno rame. Harkness se povuče. Predugo je ţivio sam. Nikada
više neće moći primiti utjehu od drugog čovjeka. «Pođite sa mnom»,
ponovi Zouga, pustivši da mu ruka padne na stol. «Već sam putovao
zadnji put u unutrašnjost«, reče Harkness bezizraţajno. «Sada mi
ostaju samo slike i sjećanja. « Podigne oči prema svojim šarenim
platnima. «Još ste jaki, vitalni», inzistirao je Zouga. «Um vam je tako
bistar. » «Dosta! » Harknessov glas bio je grub, gorak. «Umoran sam.
Moraš ići. Sada, odmah. » Zouga osjeti kako ga ljutnja obuzima zbog te
iznenadne promjene raspoloţenja i brzo ustane. Nekoliko sekunda
gledao je starca. «Idi! », reče Harkness ponovno. Zouga klimne. «Vrlo
dobro. » Oči mu se spuste na mapu. Znao je da je mora imati po svaku
cijenu, iako je osjećao da je Harkness neće dati. Morat će smisliti
način, ali mora je imati. Okrene se i pođe do vrata, a psi ustadoše i
krenuše za njim. «Garniet! », vikne Zouga ljutito. «Dovedi konje.» Stajao
je na vratima njišući se nestrpljivo na stopalima, ruku sklopljenih iza
leđa, ukočenih ramena, ne gledajući mršavi lik koji je sjedio za stolom.
Konjušar dovede konje, a Zouga reče grubo, bez okretanja: «Do viđenja,
gosp. Harkness. » Odgovor koji je stigao bio je izrečen staračkim
glasom kojeg je jedva razumio. «Vrati se. Imamo još razgovarati. Vrati
se - za dva dana. » Ukočenost napusti Zougu. Krene natrag, ali starac
odmahne ţustrim gestom i Zouga skoči na konja, potjeravši ga u galop
uz uski put. Harkness je sjedio za stolom dok udarci kopita nisu
polako nestali. Čudno kako se bol povukla duboko u njegovu
podsvijest tijekom sati koje je proveo s mladićem. Osjetio se mladim i
snaţnim, kao da se nahranio njegovom mladošću i ţivotnošću. Zatim
se sve vratilo Zouginim pozivom, kao da ga podsjeća da njegov ţivot
više nije njegov, da je već u čeljustima hijene koja je ţivjela duboko u
njegovom trbuhu, svakoga dana postajući sve veća, jača, dok se
hranila njegovom energijom. Kad je zatvorio oči, mogao ju je zamisliti,
onako kako ju je vidio mnogo puta na svjetlu tisuća logorskih vatra -
tamo u čarobnoj zemlji koju više nikada neće vidjeti. Mogao je u svom
grlu osjetiti prljavi dah zvijeri u njemu. Uzdahnuo je kad se bol vratila
55
u punoj snazi, a zvijer zabila svoje ralje u njegov ţeludac. Sruši stolac,
ţureći do dragocjene bočice u pozadini ormara i proguta gutljaj čiste
tekućine. Uzeo je previše, znao je, ali svakoga dana trebalo mu je sve
više da odrţi hijenu na razmaku, a olakšanje je dolazilo sve sporije.
Uhvati se za kut ormara. «Molim», šapne, «molim da se sve brzo završi.
» Kad se Zouga vratio na Cartwrightovo imanje, čekalo ga je pola tuceta
poruka, ali ona koja ga je najviše uzbudila bila je od Admiraliteta,
ljubazna molba da se javi časnom Ernestu Kempu, kontra-admiralu,
zapovjedniku eskadrona Cape. Obrijao se i promijenio odjeću,
odabravši svoj najbolji kaput za tu priliku, iako je do zgrade
Admiraliteta bilo dosta prašnjavog jahanja. Unatoč neprospavanoj
noći, osjećao se budno i vitalno. Admiralov sekretar pustio ga je da
čeka svega nekoliko minuta prije no što će ga odvesti do admirala
Kempa koji ga je prijazno pozdravio. Ime Fullera Ballantynea još je bilo
cijenjeno u Africi. «Imam za vas novosti koje će vam se sviđati, bojniče
Ballantyne. Ali, prvo čašu Madeire? » Zouga je morao zauzdati svoju
radoznalost dok je admiral točio gusto vino. Njegova radna soba bila je
bogato ukrašena, s baršunastim namještajem i modernim
ornamentima, malim kipovima, tričarijama, punjenim pticama u
staklenim ormarima, obiteljskim portretima u raskošnim okvirima i
lijepom keramikom, te biljkama u teglama i slikama kakve je Zouga
cijenio. Admiral je bio visok ali pogrbljen, kao da nastoji prilagoditi
svoju visinu ograničenom prostoru između paluba na brodovima
Njenog Veličanstva. Činio se star za odgovornu duţnost koju je imao -
čuvanje ţile kucavice Carstva do Indije i Istoka, ali starenje je
vjerojatnije bilo uzrokovano bolešću, a ne godinama. Ispod njegovih
očiju bili su tamni podočnjaci i drugi znaci bolesti, dok su mu šake bile
prošarane plavim ţilama. «U vaše zdravlje, bojniče Ballantyne. » Nakon
što je probao vlastito vino, reče: «Mislim da imam prijevoz za vas. Brod
iz mojeg eskadrona jučer se usidrio u Table Bayu, i čim nadoknadi
zalihe ugljena i namirnice poslat ću ga na slobodnu duţnost u
Mozambički kanal. » Iz svojih susreta s direktorima Udruţenja za
iskorjenjivanje trgovine robljem, Zouga je znao da je jedna dio
admiralovih zapovijedi glasila: «Od vas se traţi da raspoređujete
brodove iz svojeg eskadrona na takav način da najučinkovitije
sprječavaju brodove svih kršćanskih nacija u sudjelovanju u trgovini
robljem na obalama afričkog kontinenta juţno od ekvatora. « Kemp je
očito namjeravao pomesti istočno more brodovima iz svojeg eskadrona
i Zouga osjeti oduševljenje dok je admiral nastavljao: «Mojem brodu
56
neće biti problem pristati u Qualimaneu te iskrcati vas i vašu
skupinu.» «Ne mogu vam dovoljno zahvaliti, admirale. »Njegovo
zadovoljstvo bilo je očito i admiral se nasmiješi sa simpatijom. Ponudio
je ovaj put više no što bi to inače činio, jer mladić je bio privlačan i
drag, zasluţujući ohrabrenje, ali sada su ga čekale i druge stvari, te on
nastavi: «Trebali biste biti spremni za isplovljavanje za pet dana.»
Skrene pogled na ukrase na svojem kaputu. «Nadam se da ću vas
vidjeti u petak? Moj sekretar vam je poslao pozivnicu, zar ne? Nadam
se da će i vaša sestra biti s vama. » «Jest, gospodine», Zouga je stajao
čekajući otpust. «I oboje smo počašćeni pozivom. « Robyn je zapravo
rekla: «Ne trošim svoje večeri, Zouga, i nemam namjeru trpjeti društvo
sirovih mornara niti njihovih ţena. » Ţene Capea bile su zgroţene
prisutnošću zloglasne Robyn Ballantyne koja je imitirala muškarca i
uspješno uzurpirala njihova prava. Polovina ţena bile su šokirane, a
druga polovina joj se divila. Međutim Zouga je bio siguran da će ona
platiti svoj dio cijene za put do Quelimanea. «Vrlo dobro, tad», klimne
admiral Kemp. «Hvala što ste me posjetili. A zatim, kad je Zouga
krenuo prema vratima: «O, usput, Ballantyne, brod je Crna šala, pod
zapovjedništvom kapetana Codringtona. Moj sekretar će vam dati
pismo za njega, i predlaţem da ga posjetite prije isplovljenja. » Ime je
bilo šok, i Zouga brzo krene, razmišljajući o komplikacijama koje bi
mogao donijeti izbor ovog broda. Smetala mu je svaka prijetnja
ekspediciji, a Codrington mu se učinio tvrdoglavim, gotovo fanatičnim
čovjekom. Vidio ga je u društvu s kapetanom osumnjičenim za
trgovinu robljem. Nije znao što bi mogao učiniti. Bila je to delikatna
odluka: prihvatiti ponudu i riskirati da ga Codrington raskrinka, ili
odbiti ponudu i čekati mjesecima u Cape Townu dok ne stigne drugi
brod. Ako budu morali čekati tako dugo, mogli bi propustiti hladniji i
suši period između monsuna, a morali bi proći obalne nizine pune
groznice u najopasnijoj sezoni. Zouga donese odluku. «Hvala, admirale
Kemp. Javit ću se kapetanu Codringtonu čim stignem.
»Thomas Harkness htio je da se Zouga vrati sljedećeg dana, a mapa je
bila vaţnija čak i od brzog puta do Quelimanea. Poslao je Garnieta,
Cartwrightovog konjušara niz obalu sa zapečaćenim pismom
adresiranim na kapetana Codringtona s uputama da se jednim od
čamaca preveze do Crne šale i osobno ga isporuči kapetanu. Bilo je to
upozorenje, uvijeno u najljubaznije izraze, da će ga on i Robyn posjetiti
sljedećeg jutra. Zouga je postao svjestan da je njegova sestra imala
utjecaj na ljude neproporcionalan s njenim fizičkim izgledom - čak i
57
admiral Kemp je traţio da dođe kod njega -i nije oklijevao upotrijebiti
to da oraspoloţi Codringtona. Morat će je upozoriti da upotrijebi svoj
šarm, ali sada je imao vaţnijeg posla. Zajahao je veliku Cartwrightovu
kobilu i odjahao na pola šljunčanog puta omeđenog hrastovima, kad
se sjeti nečeg i okrene kobilu natrag. Mornarički Colt revolver bio je na
vrhu njegovog kovčega, napunjen i spreman za pucanje. Stavio ga je
pod kaput dok nije stigao do kobile, a zatim ga stavi u torbu za
sedlom. Znao je da mora dobiti Harknessovu mapu po bilo koju cijenu,
ali nije ţelio misliti kakva bi ta cijena mogla zaista biti. Doveo je kobilu
na vrh brda, i dao joj samo koju minutu odmora prije no što će krenuti
niz padinu. Atmosfera propadanja oko zgrade bila je još očitija. Činila
se potpuno napuštenom. Sjaše i baci uzde preko jedne grane. Otvori
torbu i stavi Colt za pojas, sakrivši ga kaputom. Kad je krenuo prema
kući, veliki gonič ustane iz sjene i krene prema njemu. Ţivotinja je bila
pokorna, a rep i uši spustiše joj se kad je prepoznala došljaka. On
zakuca na vrata, čuvši kako udarci odjekuju u nutra. Pas pokraj njega
nagne glavu, gledajući ga paţljivo, ali zgrada je bila tiha. Još dva puta
Zouga zakuca na vrata, prije no što će pritisnuti kvaku. Vrata su bila
zaključana. Proba ih gurnuti ramenom, ali bila su od čvrste tikovine u
jakom okviru. Zouga obiđe oko kuće, ali prozori su bili zatvoreni. Izvan
dvorišta bili su stari prostori za robove, koje je sada koristio
Harknessov sluga i Zouga ga glasno pozove, ali njegova je soba bila
također napuštena, a pepeo hladan na ognjištu. Vrati se natrag do
kuće i stane kraj zaključanih kuhinjskih vrata. Znao je da bi se trebao
vratiti, ali trebao je mapu, makar samo da je kopira. Harkness nije bio
tu, a za tri dana, ili manje, on će isploviti iz Table Baya. U kutu trijema
bila je gomila starog alata. Zouga odabere ručnu kosu i proba paţljivo
ugurati metalnu oštricu između vrata i okvira. Brava je bila stara i
istrošena, i lako je popustila pod pritiskom oštrice. Još nije bilo
prekasno. Stajao je na vratima prilično dugo, a zatim duboko udahne i
uđe u sobu. Prema prednjoj sobi vodio je dugi hodnik s više vrata.
Zouga krene njime, otvarajući jedna po jedna vrata dok je prolazio. U
jednoj sobi bio je golemi krevet s razbacanom posteljinom i
spavaćicama. Zouga brzo dođe do glavne sobe. Bila je u polutami i on
zastane da mu se oči prilagode, te odmah postane svjestan dubokog
zvuka. Činilo se da zujanje košnice ispunjava sobu. Bio je to
uznemirujući, zlokoban zvuk, i Zouga osjeti kako mu se koţa jeţi.
«Gospodine Harkness! », pozove promuklo, a zujanje postane glasno.
Nešto se probudilo na njegovom obrazu i počelo puzati koţom. Udari se
58
po licu s odvratnošću i odjuri do najbliţeg prozora. Njegovi prsti
nespretno su otvarali prozorske kapke. Kad mu je konačno uspjelo,
zraka sunca prodre u sobu. Thomas Harkness sjedio je u jednoj od
fotelja s druge strane stola i zurio u Zougu. Oko njega su plazile muhe,
velike metalnoplave i zelene muhe koje su se presijavale na suncu.
Rojile su se s očitim zadovoljstvom oko duboke tamne rane u sredini
njegovih grudi. Snjeţna brada bila je crna od krvi a iza stolca je bila
zgrušana mlaka. Zouga je dugo stajao šokiran, a zatim neodlučno
zakorači naprijed. Starac je zakvačio jednu od svojih velikih pušaka za
slonove za nogu stola, tako da se cijev uprla u njegove grudi, a ruke su
još bile stisnute oko nje. «Zašto ste to učinili? », upita Zouga glupo na
glas, dok ga je Harkness gledao. Starac je skinuo čizmu sa svoje desne
noge i pritisnuo okidač palcem. Snaţan udarac teške olovne kugle
gurnuo je fotelju i čovjeka na zid, ali njegov stisak je ostao. «To je bilo
glupo. » Zouga izvadi cigaru iz svoje tabakere i zapali je. Smrad smrti
bio je u sobi, uvlačeći mu se u usta. Duboko udahne duhanski dim.
Nije bilo razloga za ţaljenje. Starca je poznavao tek jedan dan i noć.
Došao je ovdje iz jednog jedinog razloga - da uzme mapu kako god zna.
Bilo je smiješno osjećati ţalost koja mu je pretvarala noge u olovo i
bockala oči. Je li ţalio za prolaskom jednog razdoblja, a ne za
čovjekom? Harkness i legende o Africi bili su isprepleteni. Čovjek je bio
dio povijesti. Zouga se polako pribliţi prilici na fotelji, te mu zatvori
očne kapke, prešavši rukom po licu iskrivljenom od boli. Starac je tako
izgledao mirniji. Zouga stavi jednu nogu preko kuta natrpanog stola i
polako poče pušiti. Zatim baci opušak u veliku bakrenu posudu za
pljuvanje pokraj fotelje i ode u spavaću sobu. Uzme jedan od pokrivača
i donese ga natrag. Potjera muhe i stavi pokrivač preko leša. Prebacivši
ga preko glave, promrmlja tiho: «Pribliţi se, starče, i ciljaj srce. » I
Okrene se prema stolu i poče preturati listove papira i platna, a
njegovo nestrpljenje preraste u alarm - i zatim u paniku dok je
uzaludno traţio mapu. Kad se konačno uspravio i pogledao pokrivenu
priliku, dahtao je. «Znao si da dolazim po nju, je li? » Ode od stola i
priđe kovčegu, te podigne njegov poklopac. Koţna vrećica sa zlatom
također je nestala. Pretraţi cijeli kovčeg do dna, ali nije je bilo. Zatim
stane pretraţivati cijelu sobu. Nakon jednog sata, vrati se natrag do
stola. «Proklet bio, lukavi stari gade», reče tiho. Još jednom polako
pregleda sobu, uvjerivši se da ništa nije previdio. Nije bilo niti slike
lova na lavove. Iznenada shvati humorističnost situacije i raspoloţenje
mu se popravi, te se počne smijati. «Izveo si svoju zadnju šalu s
59
Ballantynima, zar ne? Boga mu, uvijek si radio stvari po svojem, Tom
Harkness, to ti priznajem. » Ustane polako i stavi ruku na pokriveno
rame. «Pobijedio si, starče. Odnesi svoje tajne sa sobom. » Mogao je
osjetiti iskrivljene kosti; blago ga protrese i vrati se brzo do svoje
kobile. Trebao mu je ostatak dana da se vrati preko brda i stigne do
magistrata, a zatim natrag s pogrebnikom i njegovim pomoćnicima. Tu
večer zakopali su Thomasa Harknessa, omotanog u pokrivač, jer
vrućina je bila strašna i nisu mogli čekati da se iz grada doveze lijes.
Zouga je ostavio da pogrebnik vodi brigu o imanju, da popiše opremu i
stoku u dvorištu i zapečati vrata stare kuće dok se sadrţaj ne bude
mogao odnijeti. Vratio se kući u zlatnom sumraku Capea, prašnjavih
čizama i znojne košulje. Bio je iscrpljen, potišten, pritisnut ţaljenjem
zbog starca, i ljut zbog njegove zadnje igre. Konjušar uzme njegovu
kobilu ispred kolibe. «Jesi li odnio pismo kapetanu Codringtonu? »,
upita i ne čekajući odgovor ode u kuću. Trebao je piće, i dok je točio
viski u kristalnu čašu njegova sestra uđe u sobu te ga površno poljubi
u obraz, namrštivši se zbog brkova i smrada znoja. «Presvuci se. Noćas
večeramo s Cartwrightovima», reče mu Robyn. «Nisam to mogla izbjeći.
» A zatim se sjeti: «O, Zouga, obojeni sluga donio ti je nešto jutros, baš
nakon što si otišao. Stavila sam to u radnu sobu. » «Od koga? » Robyn
slegne ramenima. «Sluga je govorio samo kuhinjski nizozemski i
izgledao je prestrašeno. Pobjegao je prije no to sam ga stigla išta pitati.
» S čašom viskija u ruci, Zouga uđe u radnu sobu i naglo stane. Njegov
se izraz promijeni. Nakon nekoliko trenutaka, Robyn začuje njegov
trijumfalni smijeh i radoznalo uđe u sobu. Zouga je stajao pokraj
teškog rezbarenog stola. Na stolu je leţala vreća od stavljene koţe iz
koje je izvirivala ogrlica od sjajnog zlata; pokraj nje je bila
veličanstveno ilustrirana mapa. Zouga je u ruci drţao uljanu sliku u
velikom okviru koja je prikazivala lik na konju iza čopora divljih
ţivotinja. Dok je gledala, Zouga okrene sliku. U drveni okvir bila je
urezana poruka: Za Zougu Ballantynea. Da pronađeš put do svih
svojih Monomatapa - ţelio bih da mogu ići s tobom. Tom Harkness.
Zouga se još smijao, ali zvuk je bio nekako čudan, a kad se okrenuo,
ona shvati da su mu oči pune suza. Zouga obriše mrvice s usana
ubrusom i naceri se dok je podizao novine i otvarao ih na drugoj
strani. «Nek sam proklet, seko, nisam te trebao ostaviti samu. » Nastavi
čitati i na glas se nasmije.
«Jesi li mu to stvarno rekla? Stvarno? » «Ne mogu se sjetiti točnih
riječi», reče mu Robyn ponosno, «bilo je to u svađi. » Sjedili su na terasi
60
kolibe pod vinovom lozom dok je rano sunce bacalo zlatne novčiće
svjetla na stol. Prethodnog dana urednik Cape Timea, računajući da će
zaraditi na zloglasnosti Robyn Ballantyne, pozvao ju je na razgledanje
vojne bolnice kod Opservatorija, a ona je naivno pomislila da poziv
dolazi od uprave kolonije te prihvatila priliku za proširivanje svojeg
profesionalnog iskustva. Posjet je uspio izvan svih urednikovih
očekivanja, jer glavni kirurg kolonije istog je dana odrţao svoju vizitu,
ušavši u pratnji osoblja u salu za operacije baš kad je Robyn
razgovarala o spuţvama s glavnom sestrom. Kirurške spuţve bile su
čuvane u kantama čiste vode iz galvaniziranih spremnika za kišnicu.
Stajale su pod operacijskim stolom, gdje ih je kirurg mogao lako
dohvatiti, a nakon brisanja krvi i gnoja bacane su u sabirnu posudu,
da bi kasnije bile oprane i vraćene u prvobitne kante. «Uvjeravam vas,
doktorice, da moje sestre vrlo temeljito peru spuţve. » Glavna sestra
bila je velika osoba s izrazom buldoga i istim agresivnim izbočenjem
čeljusti. Sagnula se, umočila ruku u kantu i odabrala jednu od
spuţava, pruţivši je Robyn. «Moţete i sami vidjeti kako su meke i
bijele. » «Baš kao i meke, bijele klice koje se roje u njima. » Robyn je
bila ljuta, a na licu joj se pojaviše crvene točkice. «Zar nikad niste čule
za Josepha Listera? » Glavni kirurg odgovori joj s vrata. «Odgovor na to
pitanje, doktorice Ballantyne je - ne, nikada nismo čuli za tu osobu,
tko god to bio. Nemamo vremena baviti se mišljenjima svake budale ili
oponašatelja muškaraca, ako baš hoćete. » Kirurg je vrlo dobro znao
tko je mlada ţena pred njim. Slušao je glasine koje su bile glavna
zabava kolonije i nije se slagao s Robyn. S druge strane, Robyn nije
imala pojma tko je postariji gospodin s gustim sivim brčićima i
čupavim obrvama, iako je po krvavim mrljama na njegovom kaputu
pretpostavila da je kirurg stare škole, kakvi su radili u običnoj odjeći i
dozvoljavali da mrlje reklamiraju profesiju. To je bio mnogo bolji
neprijatelj od glavne sestre i ona mu priđe dok su joj oči borbeno
sjajile. «Tada sam, gospodine, zaprepaštena što tako spremno
priznajete svoje neznanje i licemjerje. » Kirurg pokuša doći do daha i
smisliti odgovor. «Zaboga, gospođo, ne očekujete valjda da traţim
opasne otrove u svakoj mrlji prašine, svakoj kapljici vode, na vlastitim
rukama? » Podigne ih i zatrese prema Robyninom licu. Pod noktima su
bili tragovi sasušene krvi, jer toga je jutra imao operaciju. Unese joj se
u lice, a ona se povuče. «Da, gospodine», reče mu glasno. «Traţite ih
tamo, i u svakom svojem dahu, i na toj prljavoj odjeći. » Urednik je
oduševljeno pisao u svoju knjiţicu dok je izmjena postajala sve
61
nasilnija i uvredljivija. Nije očekivao ništa tako spektakularno, ali
vrhunac je došao kad je razljućeni kirurg sočno opsovao. «Vaš izbor
riječi je prljav kao i te vaše spuţve», reče mu ona i baci mu spuţvu u
lice, zamahnuvši svom snagom, tako da mu se voda slijevala niz
prednji dio kaputa dok je ona izlazila iz operacijske sale. «Udarila si
ga? », Zouga spusti novine i pogleda svoju sestru. «Stvarno, seko,
ponekad baš i nisi dama. » «Istina», sloţi se Robyn bez kajanja. «Ali, to
ti već znaš. Osim toga, nisam znala da je glavni kirurg. » Zouga zatrese
glavom s laţnim neodobravanjem i pročita joj: «Njegovo mišljenje o tebi,
kako je rekao uredniku, je da si mlada doktorica sumnjivih
kvalifikacija nedavno dobivenih u sumnjivoj medicinskoj školi još
sumnjivijim sredstvima. «Oh, rječito! », Robyn pljeske rukama. «Bolji je
govornik nego kirurg. » «Kaţe da će se obratiti zakonu da dobije
zadovoljštinu. » «Za napad spuţvom! », Robyn se veselo nasmije
ustajući od stola. «Eto mu figa, ali mi moramo poţuriti ako ne ţelimo
zakasniti na sastanak s kapetanom Codringtonom. » Dok je stajala sa
Zougom u čamcu za prijevoz vode u podnoţju topovnjače, još uvijek je
bila vesela. Jugoistočni vjetar izrovao je površinu Table Baya u
pamučno polje s bijelim cvatovima i raširio debeli bijeli stolnjak od
oblaka preko planine ravnog vrha. Ljudi iz kolonije zvali su taj vjetar
«liječnik Capea», jer bez njega bi ljeta bila teška i razdraţujuća.
Međutim, predstavljao je stalnu opasnost za moreplovce i dno zaljeva
bilo je puno olupina. Kad je čamac pristao uz brod, s njega su
spuštena platnena crijeva i tucet ljudi na pumpama počelo je
ispumpavati vodu u kotlove topovnjače prije no što su i pokušali
primiti posjetitelje. Kad se Robyn popela na glavnu palubu, odmah
pogleda straţnji dio broda. Codrington je bio u košulji, za glavu viši od
skupine časnika oko njega, a izbijeljena plava kosa sijala mu je na
suncu. Skupina je promatrala čamac s ugljenom na desnoj strani
broda. «Stavite platna preko kanta s ugljenom», vikao je Codrington,
«inače ćemo izgledati kao druţina dimnjačara. « Palubom je vladala
organizirana strka; svatko je radio svoj posao, i Robyn se probije kroz
guţvu, dok ju je Zouga pratio. Codrington se okrene od ograde i ugleda
ih. Činio se mlađim no što je Robyn zapamtila, jer je njegov izraz bio
opušten, a maniri nehajni. U odnosu na mornare oko sebe djelovao je
gotovo poput dječaka, ali iluzija je nestala čim je prepoznao posjetitelje.
Iznenada, njegove crte postanu stroge, a linija usta se promijeni, dok
su oči bile hladne poput safira. «Kapetane Codrington», Zouga
upotrijebi svoj najprofinjeniji šarm. «Ja sam bojnik Ballantyne.» «Već
62
smo se sreli, gospodine«, prizna Codrington, ne uzvraćajući smiješak.
Zouga nastavi: «Mogu li predstaviti svoju sestru, doktoricu Ballantyne?
»Codrington pogleda Robyn. «Vaš sam sluga, gospođo. « Bilo je to više
klimanje nego poklon. «Čitao sam ponešto o vašim novih avanturama
otkako smo se zadnji put sreli, u jutrošnjim novinama. » Grubi izraz za
trenutak nestane i zamijeni ga vragolast pogled plavih očiju. «Imate
čvrste nazore, gospođo, i još čvršću desnicu. « Okrene se Zougi.
«Admiral Kemp mi je zapovijedio da vas prebacim do Quelimanea.
Nesumnjivo će vam naše društvo biti dosadno, nakon vaših prethodnih
suputnika. « Codrington se namjerno okrene i pogleda Huron koji je
leţao na udaljenosti od pola imilje. Zouga osjeti neugodu prateći pogled
kapetanovih očiju. Ovaj nastavi: «Kako bilo, bio bih zahvalan kad biste
se pojavili na brodu prekosutra prije podneva, kad očekujemo plimu.
Sada me morate ispričati. Moram upravljati brodom. « Codrington se
okrene klimnuvši, bez drugih pokušaja ljubaznosti i ode prema svojim
časnicima, a Zougin šarm nestane. Lice mu potamni od ljutnje zbog
takvog naglog otpusta. «Momak ima obraza», zareţi oštro prema Robyn.
Trenutak je oklijevao, a zatim reče: «Hajde, idemo. » Okrene se, prijeđe
palubu i siđe natrag u čamac za vodu, ali Robyn se nije micala. Čekala
je tiho dok Codrington nije završio razgovor sa svojim časnikom i
ponovno pogledao gore, iznenađen što je ona još tu. «Kapetane
Codrington, napustili smo Huron na moje inzistiranje. Zbog toga sada
traţimo drugi prijevoz. « Govorila je dubokim promuklim glasom, ali
njen način bio je tako snaţan, da se njegov izraz pokoleba. «Bili ste u
pravu. Brod prevozi robove, a njegov je vlasnik trgovac robljem.
Dokazala sam to. » «Kako? », upita on, promijenivši stav. «Ne mogu
sada govoriti. Moj brat. », pogleda natrag prema ulazu na palubu,
očekujući da se Zouga pojavi svakog trenutka. Dao joj je jasne upute
kako se ponašati s Codringtonom. «Bit ću u pristaništu u Rogger Bayu
ovog poslijepodneva», reče ona brzo. «Kada? » «Tri sata», reče ona i
okrene se. Podigne haljinu iznad gleţnjeva i poţuri prema izlazu.
Admiral Kemp sjedio je nestrpljivo u golemoj rezbarenoj fotelji koju su
njegovi mladi časnici nazivali «tron». Njena veličina naglašavala je
starčevu mršavost. Činilo se da su mu ramena previše uska da bi
izdrţala gomilu zlatnih ukrasa na njegovoj odori. Stiskao je naslon
kako se ne bi vrpoljio, jer ovaj mladi časnik izazivao je u njemu nemir.
Clinton Codrington nagnuo se naprijed i govorio brzo i uvjerljivo,
rukama naglašavajući svoje misli. Toliko energije i entuzijazma bili su
zamarajući za admirala. Preferirao je ljude manje ţivahnog
63
temperamenta, koji će doslovno izvršiti zapovijedi bez uznemirujućih
improvizacija. Časnike s reputacijom briljantnosti promatrao je s
najvećim oprezom. Kao mlad nikada nije imao takvu reputaciju,
zapravo je njegov nadimak bio Teški Kemp, i vjerovao je da je riječ
briljantnost sinonim za nestabilnost. Priroda duţnosti na ovom mjestu
činila je nuţnim da mladi ljudi poput Codringtona mjesecima budu
odvojeni na slobodnim zadacima umjesto da neprestano budu pod
nadzorom starijih časnika spremnih da reagiraju na svako pokazivanje
tvrdoglavosti. Kemp je imao neugodan osjećaj da će ga ovaj časnik
ozbiljno osramotiti prije no što se završi njegov zadatak zapovjednika
eskadrona Cape, nakon kojeg se nadao tituli viteza i povlačenju u svoj
mirni dom u Surreyju. Činjenica da mladi Codrington već nije
upropastio njegove planove za budućnost bila je stvar puke sreće, i
jedva bi ostajao hladnokrvan kad bi se sjetio afere Calabash.
Codrington je naletio na robovske barake kod Calabasha jednog vedrog
lipanjskog jutra tako da je pet argentinskih brodova primijetilo njegova
jedra na udaljenosti od trideset milja i odmah počelo iskrcavati svoj
robovski teret na obalu. Kad je Crna šala stigla, pet kapetana se
lukavo smijuljilo, jer njihovi brodovi bili su prazni, a gotovo dvije tisuće
bijednih robova sjedilo je na obali u dugim redovima. Da bi stvar bila
još gora, bili su na dobrih dvadeset nautičkih milja juţno od ekvatora,
i time izvan jurisdikcije Kraljevske mornarice. Barake su bile
smještene na Calabash baš zato da bi se iskoristila ta rupa u
zakonima. Mirnoća trgovaca robljem pretvorila se u prijezir kad je Crna
šala pokazala topove i poslala naoruţane mornare na njihove brodove.
Španjolski gospodari pod argentinskim zastavama protestirali su zbog
prisutnosti naoruţanih skupina na njihovim plovilima. «Mi nismo
naoruţana skupina«, objasnio je Codrington kapetanu. «Mi smo
naoruţani savjetnici, a naš savjet je da počnete ponovno ukrcavati svoj
teret, i to brzo. » Španjolac je nastavio protestirati dok pucanj topa s
Crne šale nije svratio njegovu paţnju na pet omča koje su se njihale s
jednog jarbola topovnjače. Španjolac je bio siguran da omče ne mogu
biti upotrijebljene u svrhu kojoj su očito bile namijenjene, a zatim još
jednom pogledao u oči mladoga plavokosog engleskog časnika i odlučio
ne riskirati. Kad su robovi bili ponovno ukrcani, samozvani savjetnik
dao im je novi savjet - da podignu sidra i krenu kursom koji će ih pet
sati kasnije dovesti do linije ekvatora. Tu je kapetan Codrington
napravio vrlo preciznu procjenu visine sunca, konzultirao svoj
almanah i pozvao španjolskog kapetana da provjeri njegove nalaze da
64
su sada na 0 stupnjeva i pet minuta sjeverne geografske širine. Zatim
ga je Englez odmah uhitio i zarobio pet brodova; naoruţani savjetnici
promijenili su svoj status, bez vidljive neugode, u lovce na nagrade.
Kad je Codrington doveo svojih pet nagrada u Table Bay, admiral
Kemp s uţasom je saslušao detalje uhićenja, a zatim odmah otišao u
krevet s grčevima u crijevima i migrenom. Iz zatamnjene spavaće sobe
prvo je izdao zapovijed kojom je pritvorio Codringtona na njegov brod,
a brod zadrţao u luci, a zatim uţasnuto izdiktirao izvješće Prvom lordu
Admiraliteta. Ova epizoda, koje je mogla završiti vojnim sudom za
Codringtona i izbacivanjem iz mornarice te prekidom Kempovog
napredovanja prema viteštvu i mirovini, zapravo je obojici donijela
bogatstvo i napredovanje. Jedrenjak koji je nosio Kempovu poruku za
Prvog lorda prošao je kraj drugog broda koji je nosio poruke za njega,
ne samo od Prvog lorda, nego i od Ministarstva vanjskih poslova. Od
Kempa se traţilo da ubuduće primjenjuje klauzulu o opremi na
brodove svih kršćanskih nacija - izuzev Sjedinjenih Američkih Drţava -
na svim širinama - sjeverno i juţno od linije ekvatora. Poruke su
poslane četiri dana prije Codringtonovog napada na barake za robove u
Calabashu, što je njegovu akciju učinilo legalnom i opravdanom.
Admiral Kemp vraćen je sa samog ruba profesionalne katastrofe, s
osiguranim viteštvom i velikom svotom novca od nagrade na svojem
računu. Pet Španjolaca osuđeno je na sljedećem sastanku Mješovite
komisije u Cape Townu. Kempov dio novca iznosio je nekoliko tisuća
funta, Codringtonov gotovo dvostruko više, i obojica su dobili osobna
pisma preporuke od Prvog lorda. Ipak, ništa od toga nije povećalo
Kempovo povjerenje u ovog mladića, i sada je s rastućim uţasom
slušao njegov prijedlog da se pretraţi američki trgovački kliper koji je
trenutačno uţivao u gostoprimstvu luke. Nekoliko bolnih trenutaka
Kemp je razmatrao svoje mjesto u povijesti kao časnika koji je
uzrokovao drugi rat s bivšim američkim kolonijama. Američke vlasti
nisu dovodile u pitanje nedodirljivost svojih brodova, i Kemp je imao
posebne zapovijedi koje su pokrivale tu temu. «Admirale Kemp»,
Codrington je gorio od entuzijazma, «apsolutno je izvan sumnje da je
Huron brod za prijevoz robova i opremljen je za trgovinu. Više nije na
otvorenom moru, već unutar britanskih teritorijalnih voda. Mogu biti
na njemu za dva sata s neutralnim svjedocima, čak i sa Vrhovnim
sudom. » Kemp glasno pročisti grlo. Zapravo je pokušao govoriti, ali
riječi mu nisu stigle do usana. Codrington shvati to kao ohrabrenje.
«Taj čovjek, St John, je jedan od najozloglašenijih trgovaca robljem
65
modernih vremena. Njegovo je ime legenda na obali. Kaţu da je jedne
godine prevezao više od 3000 robova kroz središnji prolaz. To nam je
zlatna prilika. » Kempu se konačno vrati sposobnost govora. «U srijedu
sam večerao u kući Vlade. Gosp. St John bio je tamo kao osobni gost
njegove Ekscelencije. Smatram da je on gospodin i znam da ima
značajan utjecaj u vlastitoj zemlji», reče ravnodušno, bez tragova
emocija u glasu. Njegova samokontrola i samog ga je iznenadila. «On je
trgovac robljem. » Robyn Ballantyne progovori prvi put otkako je sjela
kraj prozora u admiralovoj radnoj sobi. Dvojica ljudi zaboravili su da je
tu, ali sad se obojica okrenuše prema njoj. «Bila sam u Huronovom
skladištu i ono je puno opreme za prijevoz robova», reče ona, tiho, ali
jasno i Kemp osjeti kako se u njemu bude gorki osjećaji. Čudio se kako
je u početku mislio da je ova mlada ţena očaravajuća. Volio je djevojke
i osobno je naredio sekretaru da pošalje poziv Ballantynima, bratu i
sestri, ali sad mu je bilo ţao. Naravno, mogao je vidjeti da je ono što je
smatrao duhom bila zločestoća rođene izazivačice nevolja i da zapravo
uopće nije lijepa, velikog nosa i snaţne čeljusti. Smatrao je da je
osvjeţavajuće drukčija od kikotavih mladih dama kolonije - i shvatio
da to nije bilo mudro. Pitao se moţe li narediti sekretaru da povuče
poziv. «Čini mi se, admirale Kemp, da je vaša duţnost bila da pošaljete
odred koji će pretraţiti Huron», reče mu Robyn, a on utone u fotelju i
teško uzdahne. Prošlo je dosta godina otkako mu se netko, kao
admiralu, usudio isticati njegove duţnosti. Njegova samokontrola poče
popuštati. Pogleda mladu ţenu. Je li primijetio poseban otrov u
njenom glasu, pitao se. Bila je putnik na Huronu. Napustila je brod
čim su stigli u Table Bay. Nema sumnje da je ţena «brza», a kapetan St
John zgodan čovjek. Ima tu neka dobra priča, zaključi admiral Kemp
dok je suho pitao: «Je li istina, gospođice Ballantyne, da ste napali
glavnog kirurga u naletu neobuzdanog bijesa? » Robyn je zurila na
trenutak u njega, promjena teme izbacila ju je iz ravnoteţe. Prije no što
će odgovoriti, on nastavi: «Očito ste vrlo emocionalna mlada dama.
Morao bih vrlo paţljivo razmisliti hoću li počiniti neprijateljski čin
prema građaninu prijateljske nacije na osnovi vaših neprovjerenih
optuţbi. Izvadi zlatni sat iz dţepa i paţljivo ga pogleda. «Hvala što ste
me posjetili, gospođice Ballantyne. » Ponovno nije upotrijebio njenu
profesionalnu titulu. «Jedva čekamo da vas vidimo sutra navečer.
Moţda biste mi dozvolili da razgovaram u četiri oka s kapetanom
Codringtonom? » Robynini obrazi gorjeli su dok je ustajala sa stolca.
«Hvala, admirale, bili ste vrlo ljubazni i strpljivi«, reče ukočeno i iziđe iz
66
sobe. Kemp nije bio tako blag prema Codringtonu. Dok je mladi
kapetan stajao pred njime, nagnuo se naprijed sa svojeg trona, a ţile
na šakama su mu iskočile poput plavih uţadi kad je zgrabio naslone
stolca. «Pogriješili ste dovevši ovu osobu ovdje da diskutira o
mornaričkim poslovima», otrese se. «Gospodine, trebao sam vas
uvjeriti. « «Dosta, Codringtone. Čuo sam sve što ste imali reći. Sada vi
slušajte mene. » «Da, gospodine. « «Naivni ste ako ne uzimate u obzir
promijenjene okolnosti u američkoj administraciji. Niste li svjesni da će
gosp. Lincoln vjerojatno postati i predsjednik? « «Jesam, gospodine. «
«Tada ste moţda i nejasno svjesni da se spremaju vrlo velike promjene.
Ministarstvo vanjskih poslova je sigurno da će nova vlast imati
značajno drukčiji stav prema trgovini. « «Gospodine! », sloţi se
Codrington ukočeno. «Moţete li zamisliti što bi značilo za nas da
imamo puno pravo pretraţivati američke brodove na otvorenim
morima? « «Gospodine! » «Imat ćemo ga - kad gosp. Lincoln poloţi
zakletvu, ako niti jedan mladi časnik ove sluţbe ne poduzme neovisnu
akciju i ne prejudicira stavove Amerikanaca. « »Gospodine!« Codrington
je bio vrlo ukočen, gledajući iznad admiralove glave u sliku Venere pod
velovima. «Codrington«, progovori Kemp zlokobno, «bilo je prilično
gusto kod Calabasha. Kunem vam se, ako popustite svojoj divljoj
prirodi još jednom, potjerat ću vas iz sluţbe. « «Gospodine! » «Imate
najstroţu zabranu pribliţavanja trgovačkom kliperu Huronu, a ako ga
ponovno sretnete na moru, iskazat ćete mu počast i široko ga zaobići.
Nije li to dovoljno jasno? « «Gospodine! » Jedino Codringtonove usne su
se micale, te admiral dva puta duboko udahne prije no što će nastaviti.
«Kada ćete isploviti za Mozambički kanal? «, upita mirnije. «Zapovijedili
ste da krenem s plimom u subotu, gospodine. « «Moţete li krenuti
ranije? « «Da, gospodine, ali to bi značilo otići bez punih skladišta -
očekujemo brod s barutom u zoru u subotu. « Kemp zavrti glavom i
uzdahne. «Osjećao bih se bolje kad biste bili na moru«, promrmlja.
«Dobro onda, ţelim da u subotu ujutro izvjesite Plavog Petra. « (plava
zastava s kvadratom u sredini i slovom P koja je označavala brzi
odlazak broda iz luke - op. prev).
Robyn Ballantyne ga je čekala u Cartwrightovoj kočiji ispred zgrade
Admiraliteta. Codrington siđe niz stube sa kapom pod rukom i popne
se u koţno sjedalo pokraj nje. Hotentotski kočijaš ošine bičem sjajne
konjske sapi i kočija krene niz drvored. Progovorili su tek kad je kočija
napustila zemljište Admiraliteta i krenula nizbrdo do mosta Liesbeck,
dok je kočijaš lagano kočio. «Što ćemo sad? », upita Robyn. «Ništa»,
67
reče Clinton Codrington. Nakon dvadeset minuta zaobišli su padinu
planine i gledali zaljev gdje je leţao Huron. Robyn ponovno progovori.
«Ne moţete li smisliti nešto da zaustavite to čudovište? » «A vi? », upita
on oštro, i tada su ponovno zašutjeli do kraja puta. U luci su bili
ribarski brodovi, s ulovom prostrtim po pijesku, sjajnom srebrenom i
rubinski crvenom gomilom oko koje su se okupile kućanice i njihove
sluge, cjenjkajući se s tamnoputim bosonogim ribarima, dok su
ribarski rogovi trubili kako bi privukli više kupaca na obalu. Dvoje
ljudi u kočiji promatrali su meteţ s neprirodnom pozornošću,
izbjegavajući međusobne poglede. «Bit ćete na balu sutra navečer?
Teški Kemp je rekao tako? » «Ne», Robyn oštro zavrti glavom. «Ne
podnosim frivolno brbljanje i glupo ponašanje takvih okupljanja, a
posebno ne ţelim biti gost toga čovjeka. » Codrington joj se okrene prvi
put otkako su stigli. Bila je pristala ţena, mislio je, s tom čistom koţom
i zamišljenim tamnim očima pod zakrivljenim obrvama. Sviđala mu se
visoka jaka ţena, a upoznao je dovoljno njenog duha da je nauči
poštivati, što se lako moglo pretvoriti u fascinaciju. «Ne bih li vas
mogao nagovoriti da promijenite mišljenje? », upita on tiho, a ona ga
uznemireno pogleda. «Rado bih imao trijeznu sugovornicu i
dostojanstvenu partnericu za ples. » «Ne plešem, kapetane. » «To je
veliko olakšanje«, prizna on. «Niti ja, kad god mogu birati. » Nasmiješi
se. Nije se mogla sjetiti da je prije vidjela njegov smiješak. Potpuno ga
je promijenio. Hladnoća je nestala iz blijedih plavih očiju, dok su se
dvije duboke linije smijeha formirale u kutovima usana, dotičući uski,
ravni nos. «Teški Kemp ima odličnog kuhara. Odlična hrana i ozbiljan
razgovor. » Zubi su mu bili porculanski bijeli i vrlo pravilni. Osjetila je
kako se i njene usne razvlače u osmijeh, a on primijeti tu promjenu i
nastavi ohrabreno: «Imam nove vijesti, drugi plan za Huron o kojem
bih ţelio razgovarati s vama. » «Tada ne mogu odbiti. » Konačno se
nasmijala naglas s iznenađujuće spontanim veseljem, tako da se
nekoliko prolaznika okrenulo prema njoj i nasmiješilo sa simpatijom.
«Zvat ću vas. Gdje? Kada? » On nije primijetio koliko je Robyn
privlačna dok se nije nasmijala. «Ne. » Ona stavi dlan na njegovu ruku.
«Pratit će me moj brat, ali ako budete tamo, jedva čekam naš razgovor.
«Ponovno osjeti vraga u sebi i stisne mu ruku, nalazeći zadovoljstvo u
njegovom trenutačnom odgovoru, načinu na koji su mu se mišići
stegnuli pod njenim prstima. «Čekajte», reče kočijašu, gledajući kako
visoka vitka prilika silazi do obale gdje je čamac s Crne šale čekao na
nju. Za posjetu admiralu nosio je svoju svečanu odoru. Zlatne epolete
68
naglašavale su širinu njegovih ramena; pojas za mač stezao mu je
struk. Odjednom se upitala jesu li i njegove tjelesne dlake tako plave
kao i kosa na vratu - a zatim je ta misao šokira. Prije joj takve misli
nikada ne bi pale na pamet. Prije čega? - upita se, a odgovor je bio
jasan: prije noći na Huronu. Mungo St John morao je odgovarati za
mnogo toga. Vrativši krivicu tamo gdje je pripadala, odvrati oči od
figure Clintona Codringtona i nagne se prema kočijašu, «Kući, molim.»
Neće otići na bal, odlučila je i počela tiho recitirati kršćanske molitve.
Međutim, Zouga je bio previše uporan. Njih su dvoje dijelili otvorenu
kočiju s najstarijom, neudanom Cartwrightovom kćeri, jer noć je bila
blaga. Cartwright i njegova ţena slijedili su ih u zatvorenoj kočiji,
ozbiljno razgovarajući. «Sigurna sam da je opčinjen Alettom», reče
gospođa Cartwright. «Draga moja, momak nema nikakve imovine.»
«Očekivanja», reče mu ţena dobroćudno. «Koliko sam shvatila, ova
ekspedicija bi ga trebala obogatiti. On je jedan od mladih ljudi koji će
uspjeti u ţivotu, u to sam sigurna. » «Više volim novac u banci, draga.»
«Izazvao je priličnu pometnju, uvjeravam te - takav ozbiljan i osjetljiv
mladić, i tako privlačan. Bilo bi to lijepo pero na Alettinom šeširu, a ti
ga moţeš zaposliti u tvrtci. » Sve svjetiljke u zgradi Admiraliteta bile su
zapaljene, dočekujući goste. Po okolnom drveću visjele su obojene
lanterne, osvjetljujući vrt. Mornarički orkestar u grimizu i zlatu bio je
smješten u otvorenoj sjenici, a na otvorenom plesnom podiju već je bilo
prvih plesača koji su pozdravljali goste u kolima što su pristizala na
putu do glavnog ulaza. Sluga s perikom u kućnoj odori sa svilenim
hlačama i cipelama na kopče postavio je stubu i pomagao damama da
siđu s kočija na crveni tepih dobrodošlice. Na vrhu stuba, majordom je
dubokim grlenim glasom oglašavao svaku pristiglu skupinu. «Bojnik i
doktorica Ballantyne. Gospođica Cartwright. » Robyn se nije u
potpunosti navikla na ţamor ţenskog interesa koji je pratio njen
dolazak na svako javno okupljanje ovdje u koloniji. Brza izmjena
pogleda, klimanje i ţamor iza lepeza. To joj je još uvijek ubrzavalo bilo i
stvaralo osjećaj prijezira za sve njih. «Jesi li ponijela spuţvu, seko?
Očekuju da nekoga pogodiš njome», mrmljao je Zouga, a ona zatrese
rukom da ga utiša, ali on nastavi: «Ili da skineš haljinu i potrčiš
stubama u hlačama. » «Okrutan si. » Osjeti kako joj napetost popušta i
zahvalno mu se nasmiješi dok su ulazili u gomilu odora i zlatnih čipki
na mornarički plavim ili grimiznim haljinama, s ponekom crnom
večernjom haljinom. Ţenske haljine bile su od tafta ili svile na
piramidalnim suknjama. Međutim, zaostajale su za londonskom
69
modom barem dvije godine, jer samo najhrabrije dame su ogolile
ramena i napudrale ih bijelim puderom. Robynina haljina nije bila
moderna, jer bila je stara godinama, jedina njena haljina koja je
donekle odgovarala prilici. Bila je od vune, uska, neukrašenog gornjeg
dijela. U njenoj kosi nije bilo nojevog perja niti dijamanata. Trebala je
biti neugledna, ali zapravo je bila primjetno različita. Codringtonu je
rekla da ne pleše jer do sada nije imala prilike za ples, i zaţalila je to
gledajući Zougu i Alettu Cartwright kako se vrte na podiju u
gracioznim pokretima valcera. Znala je da ju nitko neće pozvati na
ples, a ako je netko i pozove, bila bi nespretna. Brzo se okrenula,
traţeći neko poznato ili prijateljsko lice. Nije ţeljela ostati sama u
gomili. Počne gorko ţaliti što je popustila i došla ovamo. Njeno
olakšanje bilo je takvo da mu se htjela baciti oko vrata. Umjesto toga,
reče mirno: «Ah, kapetane Codrington. Dobra večer. » Bio je jedan od
pristalijih muškaraca u sobi, mislila je. Mogla je osjetiti nezadovoljstvo
nekolicine mladih ţena, pa namjerno obuhvati njegovu ponuđenu
ruku. Iznenadila se kad ju je odmah odveo u vrt. «On je ovdje», reče
tiho kad ih nitko nije mogao čuti. Nije morala pitati tko i osjeti lagani
šok. «Vidjeli ste ga? » Stigao je nekoliko minuta prije vas - u
guvernerovoj kočiji. » «Gdje je sada? » «Otišao je u Kempovu radnu
sobu - s guvernerom. » Clintonovo lice bilo je tvrdo. «Momak se šepiri.»
Priđe im sluga sa šampanjcem. Robyn zavrti glavom, ali Clinton uzme
čašu i ispije ju u dva gutljaja. «Najgore je to što ga nitko ne moţe
dodirnuti«, ljutio se. Kad je postalo prohladno, mornarički orkestar
preselio se na balkon iznad sale za ples i započeo plesne melodije u
ţivahnom vojničkom duhu koje su potaknule plesače na ţustro
skakutanje i okretanje. Jedan plesač bio je iznad drugih, ne samo zbog
fizičke visine. Dok su ostali skakutali jedva nalazeći dah, Mungo St
John je klizio podijem s mirnom gracioznošću, iako je okruţio salu
brţe od ostalih plesača. U njegovom naručju uvijek je bila neka od
najljepših ţena u sali, smijući se s njime, crvenih obraza od
uzbuđenja, dok su ih tuceti drugih promatrali preko ramena svojih
partnera sa skrivenom zavišću. Clinton i Robyn također su ga gledali s
balkona koji je okruţivao plesnu salu. Stajali su u malom krugu
Clintonovih časnika i njihovih ţena, ne pokušavajući pridonijeti
veselom razgovoru oko sebe. Robyn se nadala da će je St John vidjeti,
kako bi pogledom mogla prenijeti svoju mrţnju; ali, on niti jednom nije
pogledao prema njoj. Čak je htjela predloţiti Codringtonu ples, unatoč
ranijim protestima. Ali brzo je odustala od toga. Znala je da
70
mornarički! kapetan nije dorastao kao plesač elegantnom Amerikancu.
Ušavši s Clintonom u salu za večeru, vidje ispred sebe St Johna. Za
ruku ga je drţala plavuša, najljepša, najbogatija i najpohlepnija
udovica. Nosila je elaboriranu kreaciju od dijamanata i nojevog perja,
ramena su joj bila ogoljena, a dekolte je više pokazivao nego što je
skrivao. Mungo St John nosio je jednostavno crno-bijelo večernje
odijelo s više dostojanstva od najelaboriranijih vojnih odora oko njega.
Robyn je gledala kako ţena dodiruje njegovo rame lepezom da mu
privuče paţnju i šapće mu u uho, popevši se na prste. St John je
paţljivo slušao. «Ţena je obična kurva», sikne Robyn a Clinton se
začudi njenim izborom riječi, te klimne. «A on je sam Sotona. » Činilo
se da ih je St John čuo, jer pogleda gore i vidje ih kako ga gledaju s
druge strane sale. Nakloni se i nasmiješi Robyn. Bio je to tako intiman
osmijeh da je osjetila kako je ponovno skida, te je obuzme isti osjećaj
bespomoćnosti. S velikim naporom uspije se okrenuti, ali Clinton ju je
promatrao. Nije ga mogla pogledati u oči, osjećala je da bi je lako
pročitao. Dva sata poslije ponoći, orkestar je svirao manje naporne
melodije za ljubavnike i romantičare koji su još kruţili salom, ali
većina društva povukla se u sobe za kartanje na prvom katu, da
kartaju i gledaju igru. U najvećoj sobi igrao se vist, a igrači su bili
Teški Kemp i stariji gosti. U drugoj sobi, mladi igrači igrali su chemin
defer, i Zouga se nasmiješi Robyn dok je prolazila. On i Aletta
Cartwright igrali su jedno protiv drugoga, i djevojka zavrišti od sreće
kad je dobila šaku srebrenih šilinga. Robyn i Clinton prođoše do trećeg
i najmanjeg salona. Ovdje se igrala igra koja je nekada bila popularna
samo u Americi. U novije vrijeme, međutim, iznenada je došla u modu
na dvoru kad se svidjela Kraljici i tada je zavladala carstvom unatoč
čudnog imena - poker. Unatoč interesu Kraljice, to nije bila igra za
miješano društvo. Za zelenim stolom sjedili su samo muškarci, iako su
se dame rojile oko njih poput leptira. Mungo St John sjedio je gledajući
u vrata, pa ga je Robyn odmah spazila. Zavalio se u svome stolcu dok
su mu valovi tamne kose visjeli poput polirane ebanovine. Drţao je
svoje karte na snjeţnoj čipki svoje košulje. Između zuba mu je bila
duga crna nezapaljena cigara. Plava udovica nagnula mu se preko
ramena pokazujući svijetlu adolinu između svojih grudi, i zapalila mu
cigaru. St John je usisao plamen do vrha cigare, ispuhnuo oblak
plavog dima i zahvalio joj očima prije svoje sljedeće licitacije. Očigledno
je pobjeđivao, jer je pred njime bila razbacana gomila zlatnika s glavom
Kraljice Viktorije. Činilo se da uzbuđenje zrači iz čovjeka i obuzima
71
ţene oko stola koje su uzvikivale na svaku njegovu ponudu i uzdisale
kad bi odustao od partije. Isto uzbuđenje obuzelo je ostalih pet ljudi za
stolom. Bilo je to očito u sjaju očiju, u bijelim zglobovima prstiju
kojima su drţali karte, u ţustrim licitacijama i nepromišljenom porivu
koji ih je tjerao da ostanu u igri nakon što je bilo jasno da nemaju
izgleda. Bilo je jasno da im je St John glavni protivnik i napetost se
smanjivala svaki put kad bi on odustao. Robyn se osjeti obuzeta istom
fascinacijom i nesvjesno stisne Clintonovu ruku kako je napetost rasla
iz partije u partiju, a zlatnici se gomilali u sredini stola. Glasno je
pozdravljala završetak svake partije. Nesvjesno se pribliţi stolu vukući
Clintona sa sobom; kad je jedan od igrača izjavio s odvratnošću:
«Pedeset gvineja je dovoljno za jednu noć. Hoćete li me ispričati
gospodo? », te pokupio preostale novce sa stola i ustao, morali su se
odmaknuti da ga propuste. Robyn iznenađeno osjeti kako Clinton miče
njene prste sa svoje ruke dok je sjedao na upraţnjeno mjesto. «Mogu li
vam se pridruţiti, gospodo? » Ljudi su zagunđali odobravajući, ali samo
St John ga pogleda i pristojno upita: «Jeste li svjesni uloga, kapetane?
»Clinton ne odgovori, već izvadi sveţanj novčanica od pet funta iz
unutrašnjeg dţepa i stavi ga pokraj sebe. Količina iznenadi Robyn, bilo
je najmanje stotinu funta. Zatim se sjeti da je Clinton Codrington
mnogo godina bio jedan od najuspješnijih zapovjednika na obalama
trgovaca robljem. Njen brat ponovio joj je glasinu da je Codrington u
tom razdoblju zaradio više od deset tisuća funta, ali ipak ga nije
smatrala bogatim čovjekom. Iznenadnom intuicijom Robyn shvati da je
ovom gestom Codrington izrekao tihi izazov, a Mungo ga prihvatio uz
smiješak. Robyn osjeti znake uzbune. Bila je sigurna da je Clinton
Codrington odabrao protivnika koji je bio previše iskusan i vješt.
Sjetila se da je Zouga, koji je kockanjem dopunjavao svoju plaću,
smatrao da nije dorastao tom čovjeku, čak i kod umjerenijih uloga, a u
svojoj frustriranosti Clinton je pio cijelu večer. Bila je sigurna da će
njegova prosudba biti pogrešna, čak i ako se razumije u igru. Gotovo
istog trenutka, St John suptilno promijeni stil svoje igre
udvostručujući iznose prije dijeljenja karata, dominirajući igrom,
kartajući snagom i s uvjerenjem svojih dosadašnjih nemalih pobjeda, a
Clinton se učini manje siguran u sebe, oklijevajući da prihvati
podvostrucene uloge, odustajući prije no što će riskirati više od pet
gvineja, bez snage da se suprotstavi St Johnu. Robyn se lagano
premjesti na poloţaj s kojeg je mogla gledati obojicu. Clinton je bio
blijed, a rubovi njegovih nosnica beskrvni, dok su mu se usne skupile
72
u tanku liniju. Sjeti se da je popio tucet čaša šampanjca tijekom
večeri. Bio je nervozan, neodlučan, što je mogao osjetiti svaki gledatelj i
njihovo razočaranje bilo je očito. Nadali su se dramatičnom sukobu
kad je Clinton hrabro stavio stotinu funta na stol, ali kad se ta količina
počela smanjivati oprezno, neuzbudljivom igrom, njihov interes se
prenio na ţivahni razgovor između St Johna i jednog od sinova Cloete,
obitelji koja je posjedovala pola doline Constantia sa slavnim
vinogradima. Smijali su se šalama koje su pratile njihove uloge i divili
se gracioznosti gubitnika te vedrini pobjednika. Drugi igrači za stolom
bili su gotovo zaboravljeni. Robyn je mogla samo ţaliti Clintona,
nervoznog i blijedog -kad bi okretao karte da prerano pokaţe jednu od
svojih pobjedničkih ruku ili trpio podsmjeh gledatelja kad bi dobio
nekoliko gvineja umjesto pedeset, koliko bi ih dobio da je ispravno
odigrao. Robyn ga pokuša pogledati u oči i pozvati ga da ode prije no
što se potpuno osramoti, ali Clinton je odbijao gledati ju. Cloete je
dobio partiju pokerom i pravo da promijeni način igre. «Tris za
otvaranje igre», proglasi i naceri se preko stola St Johnu. «Sviđa vam
se, gospodine? » «Vrlo», St John uzvrati smiješak, a drugi igrači
pokušaše pokriti svoju nelagodu. Bila je to opasna igra; zahtijevala je
da jedan od igrača dobije tri karte u nizu za početak igre, ali za svako
neuspješno dijeljenje svaki igrač trebao je staviti gvineju na središnji
ulog. Kad sretni igrač dobije tris, moţe povećati uloge za toliko koliko
se nalazi na stolu. To je brzo mogla postati golema svota i nije bilo
opcije povlačenja - vrlo opasna igra. Deset puta, dijeljenje nije uspjelo
otvoriti igru, a zatim je sa središnjim ulogom od sedamdeset gvineja
Mungo tiho proglasio: «Otvorena je, gospodo, kao usta moje punice.»
Kad je St John nastavio, igra je stala za drugim stolovima. «Ostanak u
igri koštat će vas sljedećih sedamdeset gvineja. » Udvostručio je
središnji ulog, a gledatelji zapljeskaše i pogledaše druge igrače. «Vaš
sam čovjek», reče Cloete, ali glas mu je izgubio snagu. Izbroji novčanice
i zlatnike te ih spusti na veliku gomilu u sredini. Tri igrača se
povukoše, bacajući karte s olakšanjem što su izgubili svega deset
gvineja, ali Clinton Codrington se jadno naginjao nad svoje karte; St
John morao ga je blago poţuriti. «Molim vas, ne ţurite, kapetane.
Imamo cijelu večer. » Clinton ga pogleda i klimne, ne vjerujući svojem
glasu, a zatim gurne sveţanj novčanica u sredinu stola. «Tri igrača»,
reče St John i brzo izbroji novac u sredini. «Dvije stotine i deset
gvineja! » Sljedeća licitacija mogla je udvostručiti tu svotu, a sljedeća
učetverostručiti. Soba je bila tiha, a igrači za drugim stolovima
73
prekinuli su i primaknuli se njihovom kako bi gledali. Djelitelj je dao
Mungu dvije karte u zamjenu da dvije koje je odbacio. Igrao je pošteno,
pokušavajući poboljšati tris kojim je otvorio igru, ne glumeći fleš niti
ful. Cloete uzme tri karte, očito traţeći treću za svoj par - a zatim dođe
red na Clintona. «Jednu», promrmlja i podigne jedan prst koji se lagano
tresao. Djelitelj mu gurne kartu, a on je pokrije rukom, nesposoban da
je pogleda. Bilo je očito da pokušava dobiti kartu koja mu nedostaje za
ful ili fleš. «Otvarač licitira«, reče djelitelj. »Gospodine St John. » Nakon
kratke pauze, St John raširi svoje karte i bezizraţajno reče: «Svota se
udvostručuje. « «Četiri stotine i dvadeset gvineja! » reče netko glasno i
svi pogledaše Cloetea dok je proučavao svoje karte. On zavrti glavom i
pusti ih. Nije dobio kralja koji bi išao uz njegov početni par. Sad su svi
gledali preostalog igrača. Codrington se promijenio na neki teško opisiv
način. Na tamnim obrazima pojavila se nijansa boje, usne su se lagano
razdvojile i prvi put je gledao ravno u St Johna - samopouzdanje i
jedva suzdrţana nestrpljivost isijavali su iz njega. Nije bilo pogreške.
Čovjek je sijao. «Udvostručujem», reče glasno. «Osamsto četrdeset
gvineja. » Jedva se kontrolirao, i svi su znali da je dobio kartu koja je
njegovu ruku pretvorila u pobjedničku. St John nije morao odlučivati
više od nekoliko sekunda. «Čestitam», nasmiješi se. «Pronašli ste ono
što ste traţili, moram vam to priznati. » Spusti karte i odgurne ih.
«Mogu li vidjeti karte kojima ste otvorili igru? », upita Clinton. «Molim
vas. » St Johnov ton bio je lagano ironičan i on okrene svoje karte.
Imao je tri sedmice. «Hvala», reče Clinton. Njegovo ponašanje ponovno
se promijeni. Drhtav entuzijazam i nervozna odlučnost su nestali. Bio
je miran, gotovo leden dok je skupljao gomilu novčanica i zlatnika.
«Koje ste karte imali? », upita jedna od ţena. «Ne mora ih pokazati»,
objasni njen partner. «Pobijedio je druge bez pokazivanja. « «Oh, umrla
bih da ih vidim», cikne ona. Clinton zastane i pogleda je. «Molim vas
gospodo, nemojte», reče. «Ne bih ţelio vaš ţivot imati na savjesti. «
Okrene karte na zelenom stolu; društvu je trebalo nekoliko trenutaka
da shvate što gledaju. Niti jedna karta nije se slagala s drugom. Karte
su bile potpuno bezvrijedne. Mogao ih je pobijediti jedan par sedmica,
a kamoli tris koji je odbacio St John. Mladi engleski kapetan
nadmudrio je Amerikanca tim bezvrijednim kartama za gotovo 900
gvineja. Bila je to spektakularna partija. Društvo je polako shvaćalo
kako je paţljivo sve bilo planirano, kako je Clinton namamio svojeg
protivnika, kako je glumio nesigurnost do pravog trenutka, u kojem je
djelovao hrabro i odlučno. Prolomi se spontani aplauz. Dame su
74
uzdisale od divljenja, dok su mu muškarci čestitali. «Izvrsna igra,
gospodine! « St John zadrţi osmijeh, ali usne su mu se stisnule, dok se
u očima rađao divlji sjaj. Pljesak je posustao, neki od gledatelja počeli
odlaziti raspravljajući o partiji, a St John poče skupljati karte kad
Clinton Codrington progovori. Glas mu je bio tih ali jasan, pa nitko nije
propustio niti jednu riječ. «Čak i piratska sreća mora konačno isteći«,
reče. «Moram pristati, radije bih vas uhvatio u vašoj prljavoj
robovlasničkoj igri nego vam uzeo nekoliko gvineja. » Društvo se
smrznulo, zureći u Clintona s izrazom uţasa i komičnog zaprepaštenja.
Tišina u sobi činila se opipljivom, jedini zvuk pravile su karte koje je
Mungo počeo miješati, bez gledanja. Njegov pogled nije napuštao
Clintonovo lice, a osmijeh je još bio tu kad je upitao: «Volite ţivjeti
opasno? » «O, ne», Clinton zavrti glavom. «Ja nisam u opasnosti. Prema
mojim iskustvima, trgovci robljem su kukavice. » Osmijeh Munga St
Johna nestane u trenutku, a izraz mu postane ubojit, ali prsti nisu
prekinuli miješanje karata, dok je Clinton nastavljao: «Vjerovao sam da
takozvana gospoda iz Louisiane imaju uzvišeni kod časti», slegne, «ali
tvrdim da ste vi ţiva suprotnost tome kodu. » Slušatelji su bili
okamenjeni. Niti jedan nije sumnjao u ono što je čuo: optuţba za
trgovinu robljem. Za Engleza nije moglo biti gore uvrede. Zadnji
engleski dvoboji vođeni su 1840. kad je Lord Cardigan ubio kapetana
Tucketa, te 1843. kad je Munro ubio svojeg šurjaka pukovnika
Fawcetta. Nakon tih događaja, Kraljica je obznanila svoju ţelju za
reformom i sljedeće godine donesen je zakon koji je zabranio dvoboje.
Naravno, gospoda su nastavila s običajem u inozemstvu, uglavnom u
Francuskoj, kako bi pištoljem ili mačem rješavali pitanja časti. Ali, ovo
je bila kolonija Cape, jedan od dragulja Carstva, a mornarički kapetan
bio je jedan od časnika Njenog Veličanstva. Večer je postala zabavna
izvan svih očekivanja, a sada je sobu ispunjavala mogućnost
prolijevanja krvi i nasilne smrti. «Gospodo», prekine ih hitan, uvjerljiv
glas. Admiralov zastavnik došao je iz sobe za vist. «Došlo je do
nesporazuma. » Ali, niti jedan čovjek nije ga pogledao. «Sumnjam da je
bilo nesporazuma«, reče Mungo St John hladno, još uvijek gledajući
Codringtona. «Uvrede kapetana Codringtona ne mogu se shvatiti
pogrešno. « «Gospodine St John, mogu li vas podsjetiti da ste na
britanskom teritoriju, podloţni zakonima Njenog Veličanstva, zastavnik
je bio očajan. «O, gospodin St John ne zabrinjava se zakonima. Uplovio
je sa svojim brodom za trgovinu robljem, potpuno opremljenim, u
britansku luku. » Clinton je gledao Amerikanca hladnim pogledom.
75
Nastavio bi, ali St John ga grubo prekine, govoreći zastavniku, ali se
zapravo obraćajući Codringtonu. «Ne bih niti sanjao o zloupotrebi
gostoprimstva Njenog Veličanstva. U svakom slučaju, isplovit ću s
plimom prije podneva današnjeg dana, a za četiri dana bit ću daleko
izvan njenog teritorija, na juţnoj širini od 31 stupnja i 38 minuta.
Tamo je široko ušće rijeke između visokih litica - dobro mjesto za
pristajanje i široka obala. Ne moţe se pogriješiti. St John ustane.
Ponovno uspostavi svoj civilizirani nastup, popravi rubove košulje i
pruţi ruku udovici. Zastane na trenutak da pogleda Clintona. «Moţda
se nas dvojica sretnemo još jednom da raspravimo ponovno to pitanje
časti. Do tada, doviđenja, gospodine. Okrene se, a gledatelji se
razmaknu, formirajući počasni kordon St Johnu i njegovoj dami.
Zastavnik baci prema Clintonu bijesni pogled. «Admiral ţeli govoriti s
vama, gospodine, i zatim odjuri za odlazećim parom, uhvativši ih na
dvostrukim vratima od rezbarene tikovine. «Gospodine St John,
admiral Kemp zamolio me da vam prenesem njegove komplimente. On
ne stoji iza naglih optuţbi jednog od svojih mladih kapetana. Kad bi
bilo tako, morao bi poslati delegaciju na vaš brod. » «To se ne bi
svidjelo nikome od nas», klimne St John. «Niti posljedice. «Zaista»,
uvjeri ga zastavnik. «Admiral ipak osjeća da biste pod ovim
okolnostima trebali iskoristiti sljedeći vjetar i plimu i nastaviti svoje
putovanje. «Molim vas, uzvratite komplimente admiralu - i uvjerite ga
da ću krenuti prije podneva. » U tom trenutku pojavi se udovičina
kočija i St John odsutno klimne kapetanu i pomogne dami da se
popne.
S palube Crne šale promatrali su kako kliper podiţe sidro. I Njegov
kapetan vješto je podizao jedra dok su krakovi sidra podizali blato i
pijesak s dna zaljeva. Kad se oslobodio, jedno po jedno jedro
eksplodiralo je u nizu briljantnog bjelila i Huron je isplovio iz Table
Baya na jugoistočnom vjetru. Bit će iza svjetionika Mouille Point gotovo
četiri sata prije no što Crna šala bude spremna za isplovljavanje.
Admiralitetski brod za transport baruta bio je pokraj topovnjače, i
barut se ukrcavao uz stroge mjere opreza. Crvena zastava upozorenja s
lastavičjim repom vijorila se s glavnog jarbola, vatre u parnom kotlu
bile su ugašene, posada bosonoga, palube vlaţne od stalnog
namakanja kako bi se spriječilo iskrenje. Svaka bačva bila je paţljivo
provjerena prije ukrcavanja. Dok su inţenjeri palili parne kotlove, na
palubu su stigli zadnji članovi Ballantyneove ekspedicije. Zougina
pisma preporuke su se ponovno pokazala neprocjenjivim, i osigurala
76
su mu najvaţnije dijelove ekspedicije. Stari Tom Harkness upozorio ga
je tijekom njihove noćne diskusije: «Ne pokušavaj prijeći planine
Chimanimani bez uvjeţbanih ljudi. Izvan uskog obalnog pojasa postoji
samo jedan zakon, i on se provodi cijevima oruţja. » Zahvaljujući
pismima, zapovjednik garnizona Cape Towna dozvolio je Zougi da
uzme dobrovoljce iz regimente hotentotskog pješaštva. «Oni su jedini
afrički domoroci koji znaju rukovati vatrenim oruţjem», rekao mu je
Harkness. «Slabi su na piće i ţene, ali znaju se boriti i hodati, a većina
je otporna na groznice i glad. Paţljivo ih odaberi i danonoćno pazi na
njih. » Zougin zahtjev je primljen s velikim entuzijazmom. Reputacija
Hotentota bila je da mogu namirisati plijen ili ţenu na pedeset milja, a
plaće koje im je ponudio Zouga bile su gotovo trostruko veće od onih
koje je davala britanska vojska. Svi su se prijavili u dobrovoljce i Zouga
je imao problema odabrati desetoricu. Zougi su se odmah svidjeli ti
mali ţilavi ljudi gotovo orijentalnih crta lica, kosih očiju i visokih
jagodica. Unatoč izgledu, bili su više Afrikanci od svih ostalih vrsta.
Oni su bili izvorni stanovnici koje su prvi doseljenici pronašli na
obalama Table Baya - i spremno su prihvatili običaje bijelaca, a
pogotovo poroke. Zouga je riješio problem načinivši samo jedan izbor.
Bio je to čovjek bezvremenog lica - mogao je imati četrdeset ili
osamdeset godina, jer njegova koţa bila je boje i teksture papira, a
svaka bora bila je erodirana vjetrom i prašinom, dok je kratka
ukovrčana kosa bila bez sjedina. «Naučio sam kapetana Harrisa kako
se love slonovi», hvalio se. «Gdje to? », zanimalo je Zougu, jer
Cornwallis Harris bio je jedan od najpoznatijih afričkih lovaca. Njegova
knjiga «Divlji sportovi Afrike» bila je klasika. «Odveo sam ga do planina
Cashan. » Harrisova ekspedicija na planine Cashan, koje su Buri sada
zvali Magaliesberg, bila je prije trideset i jednu godinu, 1829. To bi
značilo da mali Hotentot ima između pedeset i šezdeset godina, ako
govori istinu. «Harris nije spominjao tvoje ime», reče. «Paţljivo sam
čitao njegove bilješke.» «Tada sam se zvao Jan Bloom.» Zouga klimne.
Bloom je bio jedan od najpoznatijih Harrisovih pratilaca. «Zašto se
sada zoveš Jan Cheroot? », Zougine oči zasijale su lukavo. «Ponekad se
čovjek umori od imena, kao i od ţene, pa promijeni oboje radi zdravlja
ili ţivota. » Duga vojna Enfield puška bila je duga poput Cheroota, ali
činila se produţetkom njegova tijela. «Odaberi još devet ljudi. Najbolje«,
reče mu Zouga, a narednik Cheroot doveo ih je na brod dok su se
parni kotlovi zagrijavali. Svaki čovjek nosio je svoju Enfield pušku
preko ramena, a svu imovinu u ruksaku na leđima. Za pojasom su
77
imali pedeset metaka. Treba im još samo «lopovski marš», pomisli
Zouga ironično dok ih je gledao kako dolaze na palubu. Svaki od njih
je salutirao tako energično da je gotovo pao s nogu. Narednik Cheroot
poredao ih je uz ogradu. Njihove originalne grimizne odore pretrpjele
su čudne promjene u deset različitih nijansi, od izblijedjele ruţičaste
do prašnjave, a svaka kovrčava glava nosila je svoju pješadijsku kapu
nagnutu na drugu stranu. Tanki članci bili su omotani grubim
platnom, dok su bose smeđe noge jednoglasno udarale o palubu broda
dok je Cheroot izdavao zapovijedi. Na svakom licu bio je sretan
osmijeh. «Vrlo dobro, zapovjedniče«, reče Zouga. «Sada otvorite ruksake
i bacite boce preko palube. « Osmijesi se ugasiše i oni razmijene
pokunjene poglede -bojnik je izgledao tako mlado i naivno. «Čuli ste
bojnika, julle klomp dom skaape. » Jan Cheroot ih je zadovoljno nazvao
stadom glupih ovaca na kuhinjskom nizozemskom iz Capea, a kad se
okrenuo Zougi, u očima mu se vidjelo poštovanje. Kad plovi
jugoistočnom obalom Afrike, brod moţe odabrati jedan od dva puta.
Iskusni moreplovci mogu ostati izvan linije koja označava rub ploče
kontinenta, jer su ovdje sukobi između mozambičke struje i vjetrova
stvarali more koje su moreplovci sa strahopoštovanjem zvali
«stogodišnji val», val viši od dvije stotine stopa od vrha do dna, koji
moţe prevrnuti i najţilaviji brod kao da je jesenski list. Alternativa je
bila ne manje opasan prolaz bliţe obali, gdje su stjenoviti grebeni
čekali nemarne navigatore. Radi brzine, Clinton Codrington je odabrao
unutarnji prolaz, pa je kopno uvijek bilo na vidiku. Dan za danom,
sjajne bijele obale i tamni stjenoviti grebeni prolazili su kraj boka Crne
šale, ponekad gotovo izgubljeni u plavičastoj izmaglici, a ponekad
brutalno jasni pod Afričkim suncem. Clinton je odrţavao paru u svojim
kotlovima, dok je svako jedro okretano kako bi pronašlo i najmanji
dašak vjetra. Njegova ţurba na sastanak s Mungom bila je simptom
kompulzije koju je Robyn Ballantyne počela shvaćati tek sada, tijekom
tih dana i noći dok su putovali sjeveroistočno, jer Clinton Codrington
neprestano je traţio njeno društvo, pa je s njime provodila mnogo sati
svakog dana, a sve je počinjalo već jutarnjim molitvama. Većina
mornaričkih kapetana imala je boţansku sluţbu jednom tjedno, ali
Codrington je molitve odrţavao svakoga jutra. Robyn je brzo shvatila
da je njegova vjera i osjećaj kršćanske duţnosti veća od njene. Činilo
se da on ne doţivljava strašne sumnje i iskušenja poput nje, i osjećala
bi zavist zbog toga samo kad to ne bi bilo tako nekršćanski. «Ţelio sam
otići u crkvu, kao moj otac i stariji brat, Ralph», rekao joj je. «Zašto
78
niste? » «Svemogući me poveo putem koji je sam odabrao za mene»,
reče Clinton jednostavno, i to se nije činilo pretencioznim. «Sada znam
da je htio da budem pastir za Njegovo stado, ovdje u ovoj zemlji», reče i
pokaţe srebrene obale i plave planine. «Tada to nisam shvaćao, ali
Njegovi putovi su čudesni. «Ovo je posao koji je odabrao za mene. »
Iznenada je shvatila koliko je duboko posvećen borbi protiv trgovine
robljem - bio je to gotovo osobni kriţarski rat. Njegovo cijelo biće bilo je
usmjereno prema tom cilju, i iskreno je vjerovao da je instrument boţje
volje. Međutim, poput mnogih duboko religioznih ljudi, svoja uvjerenja
je dobro čuvao. O svojem Bogu govorio je jedino tijekom dnevnih
molitva i kad je bio s Robyn na straţnjoj palubi. Sasvim prirodno,
vjerovao je da su njena uvjerenja slična ili da nadilaze njegova. Ona ga
nije razuvjeravala u tome, jer odgovaralo joj je njegovo društvo, njegovo
cijenjenje činjenice da je ona misionarka, a kad bi bila iskrena prema
sebi, što se događalo sve češće, priznavala bi da joj se sviđa njegov
izgled, boja glasa, čak i miris. Bio je to muţevni miris, poput štavljene
koţe ili krzna vidre koju je jednom imala kao ljubimca u Kings Lynnu.
Bio je muškarac, za razliku od blijedih misionarskih pripravnika i
studenata medicine koje je znala. Bio je kršćanski ratnik. U njegovoj
prisutnosti pronašla je utjehu, za razliku od opakog uzbuđenja Munga
St Johna. Bio je to dublji i bolji osjećaj. Vidjela je u njemu svojeg
šampiona, kao da je dvoboj na koji je ţurio bio zbog nje - da izbriše
njen osjećaj grijeha i osveti se za sramotu. Trećeg dana prošli su
pokraj naselja na obali zaljeva Algoa, gdje je guverner Somerset prije
40 godina doveo 5000 britanskih doseljenika koji su se još i danas
borili za opstanak na okrutnom afričkom tlu. Bijele mrlje obojenih
zidova izgledale su bijedno beznačajne u toj divljini vode, neba i kopna,
i Robyn je konačno počela shvaćati golemost tog kontinenta i
beznačajnost ogrebotina koje je na njemu ostavio čovjek. Prvi put
osjetila je strah zbog vlastite drskosti koja ju je dovela ovdje, tako
mladu i neiskusnu. Ogrnula se šalom oko ramena i drhtala na oštrom
vjetru koji je dolazio sa zelenog mora. Afrika o kojoj je tako često
sanjala bila je gruba i negostoprimljiva. Kako se Crna šala pribliţavala
mjestu sastanka s Mungom St Johnom, Clinton Codrington postajao je
tiši i usamljivao se u svojoj kabini. Jasno je shvaćao što ga čeka.
Zouga Ballantyne je raspravljao o tome s njim kad god bi mogao. Bio je
nepokolebljiv u svojem suprotstavljanju tom susretu. «Izabrali ste
jakog protivnika, gospodine», rekao je otvoreno Clintonu. «I ne mislim
vas vrijeđati kad kaţem da mu niste dorasli niti s mačem niti s
79
pištoljem - ali on će odabrati pištolje, u to se kladim. » «On je izazvao»,
reče Clinton. «Moje oruţje je mornarička sablja. Borit ćemo se njima. »
«Ne mogu vas podrţati», Zouga zavrti glavom. «Ako je bilo izazova, a ja
mislim da nije, on je došao od vas, gospodine. Ako se budete borili, bit
će to pištoljima. » Dan za danom pokušavao je odvratiti Clintona od
susreta. «Prokletstvo, čovječe, nitko više ne prakticira dvoboje,
pogotovo protiv čovjeka koji vam moţe pogoditi cigaru u ustima bilo
kojom rukom, na dvadeset koraka. » Ili: «Nije bilo izazova, kapetane
Codrington, bio sam tamo, i kladio bih se u svoju čast», a drugi put:
«Izgubit ćete svoj čin, gospodine. Imate izravnu zapovijed admirala
Kempa da izbjegnete susret, a očito je da on samo čeka priliku da vas
pošalje na vojni sud. » I opet: «Zaboga, gospodine, neće biti ni od kakve
koristi ako vas ubiju na nekoj pustoj obali. Ako je St John trgovac
robljem, kasnije ćete imati priliku da ga uhvatite u sigurnijim
okolnostima. « Kad niti Zougini najbolji pokušaji nisu uspjeli
pokolebati Clintonovu odlučnost, otišao je u Robyninu kabinu. «Čini se
da imaš utjecaja na momka. Ne moţeš li ga uvjeriti, seko? » «Zouga,
zašto tako snaţno ţeliš spriječiti kapetana Codringtona da obrani svoju
čast? » «On je simpatičan momak, i ne bi htio vidjeti ga mrtvog. » «U
tom slučaju ti bi teţe stigao do Qualimanea, je li? », upita Robyn
slatko. «Tvoja briga je vrlo kršćanska. «St John moţe birati u koje će ga
oko pogoditi. Vidjela si kako puca. » Zouga je ignorirao optuţbu.
«Vjerujem da je duţnost kapetana Codringtona da uništi to čudovište.
Bog štiti pravedne. » «Po mojem iskustvu, Bog štiti samo one koji
najbolje pucaju. » Zouga zareţi od frustracije. «To je bogohuljenje», reče
mu Robyn. »Zasluţuješ čuti malo pravog bogohuljenja zbog svoje
tvrdoglavosti», reče joj Zouga pristojno i iziđe iz kabine. Znao je kada
gubi vrijeme. Prošli su ušće rijeke Kei - granice britanskog utjecaja iza
koje je počinjala divljina, neosvojena i nepripitomljena, naseljena
plemenima koja su se morala povlačiti napredovanjem bijelaca, te
raštrkanim bandama odmetnika i razbojnika, lutajućih lovaca i
iskusnih putnika i trgovaca. Čak i Buri su zaobišli ovu zemlju, otišavši
u unutrašnjost, zaobišavši planinski masiv koji je dijelio ravnicu od
visoravni. Daleko na sjeveru su se okrenuli i ponovno prešli planine te
stigli do obale, uništavajući naselja naroda Zulu, počevši naseljavati
plodni obalni pojas, dok britanski brodovi konačno nisu stigli za njima
do Port Natala. Buri su tada još jednom natovarili svoja kola i popeli se
natrag preko planinskog lanca zvanog Zmajeve planine, tjerajući pred
sobom svoja stada. Napustili su zemlju koju su oteli od Zulu kralja
80
Dingaana. Međutim, obala kraj koje je prolazila Crna šala leţala je
između engleskih kolonija Capea i Natala i nije bila ničija. Na njoj su
ţivjela samo plemena koja su gledala kako prolaze crne lađe. Clinton
Codrington označio je mjesto gdje je širina od 31 stupnja i 38 minuta
presijecala obalu. Na karti je na tom mjestu bio estuarij rijeke St John
- nazvane vjerojatno od jednog od starih portugalskih navigatora. Bilo
je ironično što se rijeka zove isto kao i čovjek kojemu su hitali u
susret. Kad je Crna šala prošla kraj zadnjeg markera na mapi, rijeka je
odmah postala vidljiva. Oko široke lagune uzdizala su se strma, gusto
pošumljena brda. Šuma je bila vrlo gusta i tamnozelena, s visokim
krošnjama drveća isprepletenim lijanama. Kroz teleskop su se mogli
vidjeti čopori malih sivih majmuna i briljantni repovi egzotičnih ptica
koje su letjele kroz najviše grane. Rijeka je silazila niz dubok stjenoviti
kanjon urezan u brda, utječući u lagunu obraslu trskom, između
bijelih jastuka pješčane obale. Huron je leţao iza linije valova, na
mjestu gdje je obalna voda prelazila iz svijetlozelene u plavu. Clinton
Codrington ispitao je paţljivo kliper kroz teleskop, a zatim bez riječi
dodao instrument Zougi. Dok je ovaj gledao veliki kliper, Clinton blago
upita: «Hoćete li mi biti sekundant? » Zouga iznenađeno spusti
teleskop. «Mislio sam da će to biti jedan od vaših časnika? » «Ne mogu
to traţiti od njih. » Clinton zavrti glavom. «Teški Kemp bi im to upisao
u dosje, ako bi ikad saznao. » «Ne brinete o mojoj karijeri», naglasi
Zouga. «Vi ste na produljenom odsustvu iz svoje regimente i nemate
izravnu zapovijed kao moji časnici. » Zouga se sjeti da dvoboji nisu
smatrani tako ozbiljnima u vojsci kao što je to bio slučaj u mornarici.
Zapravo, priručnici još nisu sadrţali izričitu zabranu, a šansa da
sretne St Johna bila je i zadnja šansa da izbjegne tu glupu aferu koja
je prijetila njegovoj ekspediciji. «Prihvaćam», reče kratko. «Vrlo sam
vam zahvalan, gospodine, odgovori Clinton. «Nadajmo se da ćete biti
zahvalni i kad stvar bude gotova», reče mu Zouga oporo. «Najbolje da
odmah odem na Huron. Za jedan sat će biti mrak. » Tippoo je prihvatio
uţe bačeno iz čamca i drţao ga dok je Zouga preskakao zelenu vodu i
uhvatio se za ljestve, popevši se prije no što će mu val namočiti čizme.
Mungo St John čekao ga je ispod glavnog jarbola. Bio je ozbiljan i
napet, sve dok Zouga nije prišao i ponudio mu desnu ruku; tada se
opustio i uzvratio smiješak. «Prokletstvo, Mungo, ne moţemo li stati na
kraj toj besmislici? «Naravno, Zouga», sloţi se Mungo St John. «Isprika
bi riješila stvar. » «Čovjek je budala», Zouga zavrti glavom. «Zašto
riskirati? « «Ne mislim da tu ima rizika, ali podsjetio bih te da me
81
nazvao kukavicom. «Znači, nema izgleda? Tijekom tjedana koje su
proveli zajedno njih dvojica su postali dobri prijatelji i Zouga je osjećao
da moţe ići dalje. «Priznajem da je momak kreten, ali ako ga ubiješ, to
će biti vraški neugodno za mene. » Mungo St John zabaci glavu i
oduševljeno se nasmije. «Nas dvojica bismo mogli zajedno raditi, znaš li
to, Zouga? Ti si pragmatik kao i ja. Predviđam da ćeš dospjeti daleko u
ovom svijetu. » «Ne predaleko, ako ubiješ čovjeka koji me vozi. » Mungo
St John se ponovno nasmije i pljesne ga po ramenu. «Ţao mi je,
prijatelju. Ne ovaj put. » Zouga rezignirano uzdahne. «Ti biraš oruţje. »
«Pištolji», reče Mungo St John. «Naravno», klimne Zouga. «Sutra u zoru
na obali. » Pokaţe na kopno pokretom glave. «Odgovara ti? » «Potpuno.
Tippoo će mi biti sekundant. » «Zna li on pravila? », upita Zouga
sumnjičavo, pogledavši polunagu priliku koja je čekala nedaleko od
njih. «Zna dovoljno da raznese Codringtonovu glavu ako ovaj spusti
pištolje trenutak prije znaka. » Mungo St John se okrutno nasmiješi. «I
to je sve što mora znati, što se mene tiče. » Robyn Ballantyne nije
spavala niti minutu, a kad se digla i okupala bilo je još dva sata do
zore. Odabrala je svoje stare hlače i mušku vunenu jaknu. Haljina bi
joj smetala prilikom iskrcavanja na obalu, a bilo je i prilično hladno.
Otvorila je svoju crnu torbu i provjerila njen sadrţaj, pogledavši ima li
sve što joj treba za čišćenje rane od metka, šivanje poderanog mesa i
spajanje slomljene kosti. Svi su bez pitanja prihvatili činjenicu da će
Robyn biti s njima na obali. Topovnjača nije imala kirurga, a niti
Huron. Bila je spremna sat prije polaska i otvorila je dnevnik započevši
unositi svoje bilješke, kad netko zakuca na vrata. Kad ih je otvorila,
pred njom je stajao Clinton Codrington, blijedog i napetog lica. Odmah
je znala da niti on nije spavao. Brzo se oporavio od šoka što je vidi u
hlačama, podigavši pogled prema njenom licu. «Nadao sam se da ću
govoriti s vama», promrmlja srameţljivo. «To je zadnja prilika prije.»
Ona ga uzme za ruku i uvede u kabinu. «Niste doručkovali? », upita
strogo. «Ne, gospođo. » On zavrti glavom i pogled mu se ponovno spusti
na njene hlače, a zatim se vrati na lice. «Lijek je djelovao? », upita ona.
Klimnuo je, previše posramljen da bi odgovorio. Večer prije dala mu je
laksativ, jer se kao kirurg bojala učinaka metka na puna crijeva ili
trbuh ispunjen doručkom. Dodirne mu čelo. «Vruči ste, zar ste se
prehladili? » Osjećala se zaštitnički prema njemu, poput majke, jer
izgledao joj je tako mlado i neiskusno. «Pitao sam se moţemo li zajedno
moliti. » Glas mu je bio tako tih da ga je jedva razumjela i ona osjeti
prema njemu gotovo zagušujuću navalu simpatije. «Dođite», šapne i
82
uzme ga za ruku. Zajedno su kleknuli na pod male kabine, drţeći se za
ruke. Ona je govorila za oboje, a on ju je pratio tihim, ali čvrstim
glasom. Kad su konačno ukočeno ustali, još neko vrijeme je zadrţao
njenu ruku. «Gospođice Ballantyne, mislim, doktorice Ballantyne - ne
mogu vam reći koliko mi je susret s vama značio u ţivotu. » Ona osjeti
kako crveni i pokuša blago izvući ruku, ali on joj to ne dozvoli.
«Dopustite mi da poslije nastavimo ovaj razgovor», on zastane, «ako
jutro završi onako kako bismo htjeli. » «O, hoće», reče ona oštro. «Hoće,
znam da hoće. » Jedva znajući što radi, ona se brzo privije uz njega i
poljubi ga u usta. Na trenutak se ukočio, a zatim je nespretno zagrlio,
tako da su se mjedeni gumbi njegovog kaputa ţarili u njene grudi dok
su njegovi zubi gnječili njene usne. «Dragi», šapne ona, «moj dragi. »
Snaga njegove reakcije ju je uznemirila, ali odmah shvati da uţiva u
njegovom čvrstom zagrljaju. Pokuša osloboditi ruke da mu uzvrati, ali
on pogrešno shvati njene pokrete i brzo je pusti. «Oprostite», izusti, «ne
znam što mi je bilo. » Njeno razočaranje bilo je dovoljno jako da se
pretvori u ljutnju zbog njegove plašljivosti. Bez obzira na gumbe i zube,
zagrljaj je bio vrlo ugodan.
Oba broda istovremeno su spustila čamce, i oni su se pribliţili jedan
drugom u bisernoj jutarnjoj magli, dok su njihove posade veslale
prema blijedoj liniji obale. Pristali su na istom zelenom valu udaljeni
jedan od drugoga stotinu jarda. Veslači su iskočili da privuku čamce
na obalu. Obje druţine popele su se preko pješčane dine i spustile na
rub lagune. Na jednom rubu trske bio je ravan teren od čvrstog
vlaţnog pijeska. Mungo St John i Tippoo stali su na jednom kraju.
Mungo upali cigaru i stane s obje ruke na bokovima gledajući grebene
brda, ignorirajući aktivnosti oko sebe. Bio je odjeven u uske crne hlače
i bijelu svilenu košulju dugih rukava, otvorenu kod vrata kako bi
pokazala tamne dlake na prsima. Bijela košulja će biti dobra meta za
njegovog protivnika - paţljivo je poštivao pravila. Robyn ga je
prikriveno promatrala dok je stajao pokraj Clintona Codringtona na
kraju čistine. Pokušavala je prigušiti mrţnju koju je osjećala prema St
Johnu, bijes zbog načina na koji ju je iskoristio, ali osjećaje je bilo
teško zadrţati. Bila je uzbuđena, a sotonska prisutnost toga čovjeka
pojačavala je osjećaj. Uhvatila se da otvoreno bulji u njega i odvrati
pogled. Clinton je stajao vrlo uspravno pokraj nje. Nosio je svoju plavu
odoru na kojoj su zlatne epolete sjale čak i u blagom svjetlu rane zore.
Suncem izbijeljenu kosu svezao je na vratu, oslobodivši liniju čeljusti.
Zouga krene prema Tippoou koji je pod rukom nosio kutiju s
83
pištoljima. Susrevši se na sredini, on otvori kutiju i ponudi je Zougi.
Ovaj uzme svako oruţje i paţljivo ga napuni barutom prije no što će u
njega gurnuti olovnu kuglu. Pogled na oruţje dugih cijevi podsjeti
Robyn na noć na Huronu i ona se ugrize za usnicu. «Ne nervirajte se,
gospođice Ballantyne. » Clinton je pogrešno shvatio njene osjećaje, te
ju je pokušavao utješiti dok je skidao jaknu. I on je ispod nosio bijelu
košulju. i Pruţi joj jaknu u trenutku kad ga Zouga pozove. «Hoće li
stranke prići? » Clinton joj se napeto nasmiješi i krene, ostavljajući
duboke otiske u pijesku. Gledao je Munga St Johna. Obojica su imali
potpuno bezizraţajna lica. «Gospodo, apeliram na obojicu da riješite
ovu stvar bez prolijevanja krvi. » Zouga je započeo ritualni pokušaj
mirenja. «Kapetane Codrington, kao izazivač, hoćete li se ispričati? »
Clinton zavrti glavom. «Gospodine St John, postoji li drugi način za
izbjegavanje krvoprolića? » «Mislim da ne, gospodine«, reče Mungo St
John, otresavši pola inča sivog pepela s cigare. «Vrlo dobro», klimne
Zouga i nastavi s uvjetima dvoboja. «Kad kaţem «Nastavite», svaki od
vas će na moje brojanje prijeći deset koraka. Kad nabrojim do deset,
izdat ću zapovijed «Vatra», nakon čega se moţete okrenuti i pucati.
Zouga pogleda Tippooa, za čijim pojasom je bio zataknut dugi pištolj.
«Oba sekundanta su naoruţana. » Zouga stavi desnu ruku na dršku
Colta za svojim pojasom. «Ako bilo koji od duelista pokuša pucati prije
zapovijedi, sekundanti će ga odmah ustrijeliti. « Zastane ponovno,
gledajući obojicu. «Je li to potpuno jasno, gospodo? » Obojica klimnuše.
«Imate li pitanja? » Nakon nekoliko sekunda tišine, nastavi: «Vrlo
dobro, nastavit ćemo. Gospodine St John, moţete birati oruţje. »
Mungo baci cigaru i pritisne ju petom u pijesak. Tippoo mu ponudi
kutiju i nakon kratkog oklijevanja Mungo odabere jedan od ukrašenih
pištolja. Uperi ga u vis i napne kokot slobodnom rukom. Clinton uze
preostali pištolj i odvagne ga u ruci. Okrene se i ispruţivši ruku,
nanišani jednu od crno-ţutih ptica koja je skakutala u trski. Robyn je
s olakšanjem gledala mirnoću kojom je njen zatočnik rukovao oruţjem,
sigurna u ishod. Bog mora trijumfirati, i ona ponovno poče tiho moliti,
a usne su joj se pokretale dok je recitirala dvadeset i treći psalam.
«Iako hodam kroz dolinu smrti. » «Zauzmite poloţaje, gospodo. » Zouga
se odmakne i da znak Robyn. Još uvijek moleći, ona mu pritrči i stane
iza njega, izvan vatrenih linija duelista. Pokraj Zouge, Tippoo izvadi
dugi pištolj iz pojasa i nategne veliki ukrašeni kokot. Zouga izvadi
vlastiti Colt dok su protivnici prišli jedan drugome i okrenuli se leđima.
Iza njih, rano sunce je obasjavalo brda svijetlim zlatom, ali laguna je
84
još bila u sjeni, pa je tamna voda isparavala u pramenovima magle. U
tišini, sablasna siva čaplja promuklo je zakriještala i poletjela s ruba
trske, vrata savijenog u zmijoliki V. «Nastavite! », vikne Zouga tako
glasno da se Robyn trgne. Dvojica ljudi krenuli su jedan od drugoga,
koračajući pijeskom na Zougino brojanje. «Pet. » Mungo St John blago
se smiješio kao da se sjetio neke tajne šale, dok mu je bijeli rukav
lepršao poput leptira oko ruke s pištoljem uperenim u nebo. «Šest. »
Clinton se nagnuo naprijed, koračajući dugim koracima. Lice mu je
bilo odlučno, blijedo poput maske, a usne zategnute u odlučnu crtu.
«Sedam. » Robyn osjeti kako joj srce bolno udara u rebra, tako da nije
mogla disati. «Osam. » Prvi put primijetila je mrlje znoja pod
Clintonovim pazuhima, unatoč prohladnom zraku. «Devet. » Iznenada
je uhvati smrtni strah za njega, a vjera se rastopi u predosjećaju
nesreće koji ju je preplavio. «Deset! » Poţeli vrisnuti da stanu. Htjela je
istrčati i baciti se između dvojice ljudi. Nije ţeljela da umru - bilo koji
od njih. Pokuša ispuniti pluća, ali grlo joj je bilo zatvoreno i suho;
pokuša pokrenuti noge, ali nisu je slušale. «Vatra! » vikne Zouga, a glas
mu je pucketao od napetosti koja je obuzela sve gledatelje. Oba
protivnika okrenu se na vlaţnom pijesku, poput para plesača u
preciznom baletu smrti. Njihove desne ruke ispruţe se poput ruku
razdvojenih ljubavnika, dok su lijeve bile na boku radi ravnoteţe, u
klasičnom stavu iskusnih strijelaca. Vrijeme je stajalo, a pokreti
dvojice ljudi bili su graciozni i odmjereni, kao da nema hitnosti
dolazeće smrti. Tišina je bila potpuna, vjetar je stao, nije se čula
nikakva ţivotinja iz šume - svijet je zadrţao dah. Tada se prasak
pištolja prenese brdima, od litice do litice, natjeravši ptice u bijeg. Dva
pucnja gotovo su se slila u jedan. Bijeli barutni dim izišao je iz plavih
cijevi koje su poskočile od eksplozija. Oba čovjeka zateturala su
unatrag, ostavši na nogama. Ali, Robyn je vidjela da je dim izišao nešto
prije iz Mungovog pištolja, a trenutak kasnije njegova glava trgnula se
kao da ju je netko pljusnuo. Nakon koraka unatrag, on se smirio,
ispravivši se do pune visine, dok mu se pištolj još dimio u ruci. Robyn
osjeti olakšanje, jer Mungo St John bio je neozlijeđen. Htjela mu je
pritrčati, ali iznenada njeno veselje nestade kad tamna crvena zmija
krvi klizne niz njegovu sljepoočnicu i obraz te pokapa bijelu košulju.
Ona podigne ruku do usta da pokrije krik, a zatim joj paţnju privuče
kretanje u kutu vidnog polja. Okrene glavu prema Clintonu
Codringtonu. I on je stajao uspravno, gotovo vojničkog drţanja, ali
sada se polako počeo naginjati naprijed. Desna ruka s pištoljem visjela
85
mu je niz bok; prsti su se otvorili i pištolj je ispao na pijesak. Podigne
praznu ruku i stavi ju na grudi; noge mu popuste i on padne na
koljena, kao da moli. Klečeči, makne ruku s grudi i pogleda malu mrlju
krvi s izrazom blagog iznenađenja. Zatim padne licem u pijesak. Robyn
se konačno uspije pomaknuti. Pritrči Clintonovom palom tijelu i klekne
do njega, panično ga okrenuvši na leđa. Prednja strana bijele košulje
bila je vlaţna od krvi oko precizne rupe u platnu, šest inča u lijevo od
niza sedefnih gumba. Bio je napola okrenut Mungu i kugla ga je
pogodila lijevo na razini pluća. Pluća! Osjeti kako je preplavljuje očaj.
To znači smrt, sporu i bolnu. Gledat će kako se čovjek davi u vlastitoj
krvi. Začuje korake i pogleda gore. Mungo St John stajao je iznad nje,
a košulja mu je bila umrljana krvlju. Drţao je svilenu maramicu na
sljepoočnici da zaustavi obilno curenje na mjestu gdje je metak oderao
dugu traku koţe s njegove lubanje. Oči su mu bile bezizraţajne, a glas
hladan i udaljen. «Vjerujem da ste konačno zadovoljni, gospođo. «
Zatim se naglo okrene i ode uz dinu prema obali. Htjela je potrčati za
njim, da ga zadrţi i objasni mu - nije niti znala što ţeli objasniti - ali
njena duţnost bila je ovdje, kod teţe ranjenog čovjeka. Prsti su joj se
tresli dok je otkopčavala gumbe Clintonove košulje i ugledala
tamnoplavu rupu u blijedom mesu iz koje je curilo malo krvi. Tako
malo krvi kod same rane - to je bio najgori znak - unutarnje krvarenje,
duboko u grudnom košu. «Zouga, torbu», pozove ga oštro. Zouga joj
priđe s torbom i klekne kraj nje. «Lako sam ranjen«, mrmljao je
Clinton. «Ništa me ne boli. Osjećam samo ukočenost ovdje. » Zouga nije
odgovorio. U Indiji je vidio mnogo rana od metka, i bol nije bila
indikator teţine rane. Metak kroz ruku ili nogu bio je neizdrţiva
agonija, a kroz pluća je predstavljao samo blagu neugodu. Zbunjivalo
ga je što je Mungo St John bio tako neprecizan. Na dvadeset koraka
sigurno je mogao pogoditi glavu, ravno između očiju, pri čemu metak
ne bi skrenuo više od inča. Dok je Robyn pritiskivala krpu na otvor
rane, Zouga podigne pištolj s pijeska. Cijev je još bila topla i osjećao se
miris izgorjelog baruta. U tom trenutku shvatio je zašto je Mungo
toliko promašio. Na braniku okidača bio je plavičasti trag olova. Mungo
St John zaista je ciljao u glavu, ali Clinton je podigao pištolj do očiju.
St Johnova kugla pogodila je branik okidača i odbila se prema dolje. To
bi objasnilo i činjenicu da je Clintonov metak otišao previsoko, jer bi
on, kao manje vješt strijelac, sigurno gađao grudi. Udarac kugle
podigao je njegovo oruţje u trenutku ispaljivanja. Zouga pogleda gore i
doda pištolj Tippoou koji je čekao u blizini. On uze oruţje bez riječi,
86
okrene se i krene preko dina za svojim gospodarom. U trenutku kad su
četiri mornara s topovnjače donijeli Codringtona do obale, St John se
već penjao na palubu Hurona. Kad su kapetana Crne šale podizali na
palubu broda, Huron je širio jedra na jugozapadnom vjetru, blistajući
na zrakama izlazećeg sunca kao da je proţet zlatnom vatrom. Dvadeset
i četiri sata Clinton Codrington je iznenađivao Robyn snagom svojeg
oporavka. Pazila je ne bi li vidjela krv na njegovim usnama, očekujući
da doţivi agoniju u trenutku kolabiranja oštećenog plućnog krila.
Svakih nekoliko sati osluškivala ga je svojom zvučnom trubicom,
očekujući krkljanje krvi, ili suho trenje pluća o prsni koš. Ništa od toga
nije se dogodilo, i to ju je zbunjivalo. Zaista, Clinton je bio nevjerojatno
otporan za nekoga tko ima kuglu u grudnom košu. Ţalio se samo na
ukočenost ispod lijevog pazuha i poluparaliziranost te ruke. «Pustit
ćete mi krv, naravno? », pitao ju je. «Neću», reče mu Robyn kratko dok
je čistila mjesto oko rane i podigla ga u sjedeći poloţaj kako bi mu
omotala grudi. «Trebali biste pustiti barem pintu», inzistirao je on.
«Niste li dovoljno krvarili? «, upita Robyn, ali on se nije dao pokolebati.
«Crna trula krv mora biti puštena. » Clinton pokaţe masivnu modricu
koja se širila njegovim grudima poput neke tamne parazitske biljke na
stablu. «Morate mi pustiti krv», inzistirao je, jer cijeli ţivot su ga
tretirali samo mornarički kirurzi. «Ako to ne učinite, sigurno ću dobiti
groznicu. « Ponudio je Robyn unutarnju stranu svojeg lakta na kojoj se
vidjelo da mu je i prije puštana krv. «Više ne ţivimo u mračnim
vremenima», reče mu Robyn tvrdoglavo. «Ovo je 1860. » Gurne ga na
leţaj i pokrije sivim pokrivačem, jer znala je da takva rana mora
izazvati groznicu i mučninu. To se nije dogodilo, i on je sljedećih
dvanaest sati upravljao brodom iz svoje kabine, prigovarajući
ograničenjima koje mu je postavila. Međutim, Robyn je znala da je
kugla još uvijek u nutra i da posljedice moraju biti drastične. Ţeljela je
da postoji tehnika pomoću koje bi kirurg sigurno mogao locirati mjesto
stranog tijela i dozvolila mu da uđe u grudni koš i ukloni ga. Te je
večeri zaspala u leţaljci pokraj njegovog kreveta, probudivši se jednom
kako bi mu dala vode iz emajlirane posude. Primijetila je suhoću i
vrućinu njegove koţe, a ujutro su svi njeni strahovi bili potvrđeni. Bio
je polusvjestan, a bol je bila oštra. Vikao je od boli na najmanji pokret.
Oči su mu utonule u tamne očne šupljine, a jezik je bio prekriven
bijelim slojem, dok su usne bile suhe i ispucale. Molio je vodu, a koţa
mu je bila vruća; temperatura je sve više rasla, dok se nije činilo da
gori sama srţ njegova bića. Bacakao se na uskom leţaju, odgurujući
87
pokrivače koje je ona stavljala na njega, jecajući u deliriju zbog agonije
koju su izazivali pokreti. Dah mu se oštro urezivao u nateknute, plave
grudi, a oči sijale. Kad je Robyn odmotala zavoje da mu tijelo opere
hladnom vodom, na njima je bilo samo malo bijele tekućine, ali
nosnice joj se skupiše kad ju je pomirisala. Smrad je bio uţasno
poznat, uvijek ga je smatrala odvratnim smradom same smrti. Rana je
utonula, ali korica koja se stvorila iznad nje bila je tako tanka da je
pukla pri jednom od Clintonovih nemirnih pokreta, a kroz nju je
iscurila debela kapljica tvari boje senfa. Smrad se pojačao. To nije bio
benigni gnoj izlječenja, već zloćudni gnoj kojega se toliko bojala.
Paţljivo ga je maknula, a zatim spuţvom namočenom u morsku vodu
prebrisala njegove grudi i nateknuto meso ispod pazuha. Modrica je
bila široka i promijenila je boju u tamnoplavu, poput olujnih oblaka, s
tragovima sumporno-ţute i otrovno-ruţičaste. Ispod njegovog ramena
bilo je posebno osjetljivo područje, jer vrisnuo je svaki put kad bi ga
dodirnula, a na čelu su mu izbijali grašci znoja. Zamijenila je zavoje i
ugurala mu među usne četiri grama laudanuma pomiješanog s
antiseptičkim praškom kalomelom. Gledala ga je kako pada u nemiran
san izazvan lijekovima. «Još dvadeset i četiri sata», šapne glasno,
gledajući ga kako se bacaka i mrmlja. Često je promatrala takve
slučajeve. Uskoro će gnoj obuhvatiti cijelo tijelo, stvarajući se
neprekidno oko kugle u njegovim grudima. Bila je bespomoćna. Niti
jedan kirurg ne bi mogao doći do grudnog koša, to još nikada nije bilo
učinjeno. Pogleda Zougu koji je ušao u kabinu. Bio je ozbiljan i tih.
Stavi ruku na njeno rame. «Oporavlja se? », upita blago. Ona zavrti
glavom, a on klimne kao da je očekivao taj odgovor. «Moraš jesti. »
Ponudi joj tanjur. «Donio sam ti juhu od graška. Ima i slanine, vrlo je
dobra. » Nije bila svjesna koliko je gladna i pojede zahvalno obrok,
umačući tvrdi brodski kruh u tanjur. Zouga tiho nastavi: «Stavio sam
u pištolje manje baruta, koliko sam se usudio. » Zavrti glavom.
«Prokleta loša sreća. Nakon što je Mungova kugla pogodila branik, nije
trebala imati snage da prođe kroz grudi. » Ona ga brzo pogleda.
»Pogodila je branik? - nisi mi rekao. » On slegne ramenima. «Više nije
vaţno. Ali, kugla se odbila. Nakon što je otišao, ostala je nepomično
sjediti u svome stolcu, a zatim se digne, odmota ranu i ponovno je poče
ispitivati. Robyn blago pritisne rebra da osjeti slomljenu kost. Bila su
čvrsta, ali to nije bio dokaz da kugla nije prošla između njih. Pritisne
palcem nateklinu s vanjske strane grudi i učini joj se da je osjetila
grebanje kosti o kost - kao da je rebro otkrhnuto ili čak odlomljeno.
88
Osjeti uzbuđenje i poče pritiskati prema natrag, vođena njegovim
deliričnim uzvicima bola, dok ponovno nije stigla do donje točke
ramena, na što se on uspravio od bola, vrisnuvši u agoniji, okupan
znojem. Ali, vrhom prsta osjetila je još nešto - nešto što nije bilo niti
kost niti zgrčeni mišić. Uzbuđenje joj ubrza disanje. Shvatila je da je
kugla mogla ići drukčijim putom od onoga koji je pretpostavila iz kuta
pod kojim je stajao Clinton. Ako je pištolj bio nedovoljno napunjen, a
kugla udarila u branik, bilo je moguće da se odbila od kosti i zarovala
ispod koţe, krećući se udubinom između dva rebra i zaustavila se u
debelim mišićima latissimus dorsi i tenes major. Odmakne se od
leţaja. Moţda je potpuno u krivu, znala je, ali on bi ionako brzo umro.
«Zarezat ću ga», odluči brzo. Pogleda kroz prozor kabine. Imala je još
svega sat-dva sunčevog svjetla. «Zouga! », vikne trčeći iz kabine.
«Zouga! Brzo dođi! » Prije nego što ga je pomaknula, Robyn je dala
Clintonu još pet grama laudanuma. Bila je to velika doza, jer do sada
je već uzeo gotovo petnaest grama. Čekala je koliko je mogla s obzirom
na svjetlo da sedativ počne djelovati. Zatim prenese uputu poručniku
Denhamu da skrati jedra i smanji rad motora kako bi se brod što
manje ljuljao. Zouga je odabrao dva mornara za pomoćnike. Jedan je
bio časnik, veliki sijedi čovjek, a drugi posilni koji je Robyn
impresionirao tihim, kontroliranim drţanjem. Njih trojica podigli su
Clintona i zakotrljali ga na stranu. Posilni je raširio bijelo čisto platno
na leţaj kako bi upilo krv, a Zouga je vezao Clintonove članke i
zglobove mekim pamučnim uţetom. Odabrao je pamuk da mu ne
razreţe koţu kad se bude otimao. Časnik mu je pomogao vezati krajeve
konopca za podnoţja leţaja, rasteţući gotovo nago tijelo tako da je na
trenutak podsjetilo Robyn na sliku raspeća u radnoj sobi strica
Williama - rimski legionari razapinju Krista na kriţ prije no što će
zakucati čavle. Zavrti glavom tjerajući to sjećanje iz uma i usredotoči
se na zadatak. «Operi ruke! », naredi Zougi, pokazavši mu kantu gotovo
kipuće vode i ţuti sapun koji je donio posilni. «Zašto? » «Učini to»,
otrese se ona, neraspoloţena za raspravu. Njene su ruke bile ruţičaste
od vruće vode i grubog sapuna. Isprala je svoje instrumente krpom
umočenom u vrč jakog ruma, stavila ih na policu iznad leţaja, a zatim
isprala i pocrnjelo meso pod Clintonovom lopaticom. Trznuo se i počeo
nemušto protestirati, ali ona ga je ignorirala, klimnuvši posilnom. Ovaj
zgrabi Clintonovu glavu i povuče je lagano unatrag, te mu među zube
gurne debeli sveţanj kudjelje. «Zouga! » Njen brat uhvati Clintona za
ramena i stisne ih svojim snaţnim prstima, sprječavajući ga da se
89
izvrne na trbuh. «Dobro. » Robyn uze jedan od oštrih skalpela s police i
kaţiprstom druge ruke brutalno pritisne mjesto na kojem je osjetila
strano tijelo. Clintonova leđa se saviju u luk i ispusti prodorni krik
prigušen kudjeljom. Ali, Robyn je ovaj put jasno osjetila tvrdu kuglu u
nateklom mesu. Zareţe brzo, bez oklijevanja, i otvori koţu, slijedeći
smjer mišićnih tkiva, prodirući kroz slojeve mesa, odvajajući plavkaste
membrane koje su pokrivale svaki mišić, sve dublje i dublje, prema
kvrgi u mesu. Clinton se uvijao i nadizao, dok mu je dah zapinjao
ispod grla. Njegovi zubi čvrsto su se zabili u kudjelju tako da su mišići
iskočili uzduţ linije čeljusti, a bijela slina se počela skupljati na
usnama. Njegovo divlje trzanje još joj je više oteţavalo zadatak, a prsti
su joj bili kliski od krvi, ali pronašla je gumastu pulzirajuću zmiju
lateralne arterije i polako prošla pokraj nje, pazeći da previše ne ošteti
manje ţile. Konačno je ponovno morala upotrijebiti oštricu; zastane na
trenutak i okrene skalpel kako bi locirala kvrgu vrhom prsta. Osjeti
kako joj znoj klizi niz obraz; bila je svjesna napetih lica ljudi koji su
drţali Clintona dok je radila. Ponovno je stavila skalpel u otvorenu
ranu i čvrsto zarezala; svijetloţut mlaz gnoja briznuo joj je između
prstiju, a kabinu je ispunio odvratan smrad truleţi. To je trajalo svega
sekundu, a zatim se u rani pojavilo nešto crno. Uhvatila je to
kliještama, oslobodivši još jedan mlaz guste tvari. «Kudjelja», Zouga
uzdahne, napreţući se da zadrţi tijelo koje se otimalo. Gledali su
mekani truli predmet u njenim kliještama. Komad krpe koji je
zaglavljivao kuglu u cijevi bio je uguran duboko u meso prolaskom
kugle i Robyn osjeti navalu olakšanja -bila je u pravu. Brzo se vrati na
posao, zabivši prst duboko u rupu koju je urezala kugla i osjeti je
vrhovima prstiju. «Evo je! », progovori prvi put otkako je zarezala meso;
metalna kugla bila je skliska i teška i morala je još jednom zarezati
prije no što ju je mogla uhvatiti kliještama. Konačno ju izvadi i baci na
policu. Bila je u iskušenju da odmah zašije ranu, ali ipak ju je još
jednom paţljivo ispitala. Opet je bila u pravu - u njoj je bio još jedan
truli komad tkanine. «Komad košulje. « Identificirala je bijele ostatke, a
Zougino lice pokaţe gađenje. «Sad moţemo zatvoriti ranu», reče Robyn
mirno. Ostavila je cjevčicu u rani kako bi mogao izići ostatak gnoja.
Zaglavila ju je čvrsto između šavova kojima je zatvorila ranu. Kad se
konačno uspravila, bila je zadovoljna svojim poslom. Nitko u St
Matthewu ne bi mogao tako uredno i pravilno postaviti šavove, čak niti
stariji kirurzi. Clinton je kolabirao od šoka. Njegovo tijelo bilo je vlaţno
i klisko od znoja, a koţa na zglobovima oderana od otimanja. «Odveţite
90
ga», reče ona blago. Osjetila je golem ponos, gotovo kao da ga
posjeduje, kao da je on njena kreacija, jer vratila ga je s ponora smrti.
Ponos je grijeh, znala je, ali to joj nije previše smetalo - u ovim
okolnostima, zasluţila je malo zadovoljstva. Clintonov oporavak bio je
gotovo čudesan. Do sljedećeg jutra bio je potpuno svjestan, a groznica
ga je učinila blijedim i drhtavim, s jedva dovoljno snage da se
suprotstavi kad ga je izvela na sunce i polegla pokraj platna koje je
stolar postavio kao zaštitu od vjetra. «Hladan zrak je loš za rane od
metka, to svi znaju. » «I pretpostavljam da bih vam trebala pustiti krv
prije no što vas zaključam u vašu malu paklenu rupu koju zovete
kabinom», reče Robyn. «Mornarički kirurg bi to učinio», promrmlja on.
«Tada zahvalite svojem Tvorcu da ja nisam mornarički kirurg. » Drugog
dana sjedio je bez pomoći i proţdrljivo jeo, a trećeg zapovijedao brodom
iz svoje leţaljke. Četvrtog dana ponovno je bio na straţnjoj palubi.
Ruka mu je bila povezana i bio je blijed od posljedica groznice, ali imao
je dovoljno snage da ostane na nogama sat vremena prije no što bi se
vratio u leţaljku koju mu je izradio brodski stolar. Toga je dana Robyn
izvadila cjevčicu iz rane, zadovoljna malom količinom gnoja koji je
iscurio.
Gledali su kako im se pribliţava mali grad Port Natal, skupina
primitivnih zgrada pod planinom zvanom Bluff. Crna šala nije pristala
iako je to bila zadnja luka britanskog carstva na ovoj obali, već je brzo
nastavila na sjever. Svaki je dan bio sve topliji, dok je sunce bilo više
na nebu, a more mijenjalo boju u tamnoazurnu. Leteće ribe ponovno
su jurile površinom ispred broda na svojim srebrenim krilima. Večer
prije no što su stigli do portugalskog naselja Lourenco Marques u
Delagoa Bayu, Robyn je pregledala šavove na Clintonovoj rani,
zadovoljna njenim zarastanjem. Kad mu je pomogla da obuče košulju
poput majke koja oblači svoje dijete, on joj ozbiljno reče: «Svjestan sam
da ste mi spasili ţivot. » «Unatoč tome što ne odobravate moje metode?
», upita ona sa smiješkom. «Oprostite mi zbog moje drskosti. « Spusti
oči. «Pokazali ste da ste izvrstan liječnik. « Ona se skromno usprotivi
tvrdnji, ali on je inzistirao: «Ne, zaista to mislim. Mislim da ste daroviti.
« Više nije protestirala, već mu se pribliţila kako bi ju mogao dodirnuti
zdravom rukom. Ipak, njegovo hvaljenje za sada mu je potrošilo
hrabrost. Te je večeri unijela nešto od svoje frustracije u svoj dnevnik:
«Kapetan Codrington je sigurno čovjek kojemu ţene mogu vjerovati, u
svim okolnostima - iako bi ga malo hrabrosti učinilo mnogo
privlačnijim. » Htjela je zatvoriti dnevnik i zaključati ga u kovčeg, kad
91
joj na pamet padne još jedna misao i ona prelista stranice unatrag dok
nije došla do jedne koja je bila prekretnica u njenom ţivotu. Upis za
dan prije no što je Huron stigao u Cape Town bio je prazan. Kojim je
riječima mogla opisati ono što se dogodilo? Svaki trenutak bit će
zauvijek urezan u njeno sjećanje. Mnogo vremena buljila je u prazni
papir, a zatim počela računati, oduzimajući datume. Kad je dobila
odgovor, osjeti hladnoću i ponovno poče računati. Došla je do istog
odgovora. Polako je zatvorila dnevnik i zagledala se u svjetlo svjetiljke.
Menstruacija joj je kasnila gotovo tjedan dana i ona s osjećajem
nelagode stavi ruku na trbuh kao da će nešto osjetiti - poput metka u
Clintonovom tijelu.
Crna šala pristala je u Lorenco Marquesu radi ugljena, unatoč tome
što je grad bio poznat po groznicama. Močvare i mangrove koje su
okruţivale naselje s juţne strane širile su zaraţeni zrak kroz luku. Iako
je Robyn imala vrlo malo iskustva s afričkim groznicama, detaljno je
proučila sve zapise o toj temi - a najbolji su vjerojatno bili oni njenog
oca. Fuller Ballantyne napisao je dugi članak za Britansko medicinsko
udruţenje u kojem je prepoznao četiri različita tipa groznica -
periodičke groznice s određenim ciklusom, koje je podijelio u tri
kategorije - kvotidijske, tercijske i kvartanske - prema duljini ciklusa.
Njih je nazvao malarične groznice. Četvrti tip je bilo crno povraćanje ili
ţuta groznica. Svojim prepoznatljivim stilom Fuller Ballantyne pokazao
je da te bolesti nisu zarazne. Učinio je to hrabrom demonstracijom
pred skupinom skeptičnih kolega u vojnoj bolnici u Algoa Bayu. Dok
su drugi liječnici gledali, prikupio je vinsku čašu svjeţe bljuvotine od
ţrtve ţute groznice, nazdravio im je i iskapio čašu jednim gutljajem.
Kolege su čekali da se razboli i bili razočarani kad je ostao zdrav i
tjedan dana kasnije otišao lutati Afrikom. Fullera Ballantynea bilo je
lakše cijeniti nego voljeti. Događaj je postao dio legenda koje su ga
okruţivale. U svojim zapisima, njen otac je inzistirao da se bolest moţe
dobiti jedino udišući noćni zrak tropskih područja, a posebno onaj koji
nastaje u močvarama i drugim velikim površinama stajaćih voda.
Međutim, neki pojedinci su sigurno bili prirodno otporni na bolest, a
otpornost je vjerojatno bila nasljedna. Naveo je afrička plemena koja su
ţivjela u poznatim malaričnim područjima i svoju obitelj koja je ţivjela
šezdeset godina u Africi bez većih bolesti. Fuller je pisao o «inicijalnoj
groznici» - prvoj dozi koja bi ubila čovjeka ili mu dala djelomični
imunitet. Iskoristio je primjer visoke smrtnosti među novopridošlim
Europljanima. Naveo je i slučaj Nathaniela Isaacsa koji je 1832.
92
napustio Port Natal u novopridošloj skupini od dvadeset i tri čovjeka
koji su krenuli u lov na nilske konje u estuarijima i močvarama rijeke
St Lucia. Za četiri tjedna umrlo je devetnaest ljudi, a Isaacs i preostala
četvorica bili su toliko iscrpljeni od bolesti da su još godinu dana bili
gotovo invalidi. Ballantyne je naglasio da su gubici bili nepotrebni.
Postojala je preventiva i lijek koji je bio poznat stotinama godina pod
raznim imenima - Peruanska kora, Chinchona kora. Kvekerska braća
Luke i John Howard proizveli su ga u obliku praha pod nazivom kinin.
U dozama od pet grama dnevno bio je odlična preventiva, a čak i ako bi
se čovjek razbolio, bilo je to u blagom obliku i ne opasnije od obične
prehlade. Naravno, Robyn je čula optuţbe da je njen otac umanjivao
opasnost od bolesti kako bi proveo svoj veliki plan. Fuller Ballantyne
imao je viziju Afrike naseljene britanskim stanovništvom koje će na
divlji kontinent dovesti pravog boga i sve prednosti britanske pravde i
genijalnosti. Njegova katastrofalna ekspedicija na Zambezi bila je u
skladu s tim ciljem, jer velika rijeka bila je put do visokog i zdravog
platoa unutrašnjosti gdje bi se naselili Englezi, otjeravši trgovce
robljem, dovevši u red zaraćena bezboţna plemena, pripitomivši divlju
zemlju. Dio njegove vizije umro je u strašnim brzicama klisure
Kaborra-Bassa. Robyn si prizna s osjećajem nelojalnosti da je u tim
optuţbama vjerojatno bilo nešto istine, jer kao dijete je vidjela svog oca
u pandţama malarične groznice potaknute hladnom engleskom zimom.
Nije se činila blagom poput obične prehlade. Unatoč tome, nitko u
medicinskoj profesiji nije sumnjao da je Fuller Ballantyne bio
vjerojatno jedan od vodećih svjetskih autoriteta za tu bolest i da je
njegov talent za njenu detekciju i tretman neupitan. Zato je vjerno
slijedila njegove upute, dajući sebi, Zougi i Codringtonu svakodnevno
pet grama kinina. To joj, međutim, nije uspjelo s Hotentotima. Kod
prve doze, Jan Cheroot počeo je posrtati u krugovima, hvatajući se za
vrat i kolutajući očima, zazivajući sve hotentotske bogove da je
otrovan. Spasio ga je vrč brodskog ruma, ali nakon toga više nitko od
njegovih ljudi nije ţelio uzeti lijek. Nije ih pokolebala čak niti pomisao
na vrč ruma. Robyn se jedino mogla nadati da posjeduju otpornost na
groznicu o kojoj je govorio njen otac. Njena zaliha kinina trebala je
trajati barem tijekom ekspedicije, moţda i dvije godine, pa je odustala
od pokušaja da ga primijeni na posadu broda. Utješila ju je pomisao
da niti jedan od njih neće provesti noć na obali, pa neće biti izloţen
opasnom zraku. Nagovorila je Clintona Codringtona da se usidri dalje
od obale gdje je zrak bio svjeţ zbog morskih povjetaraca; to je
93
istovremeno sprječavalo rojeve komaraca i drugih kukaca da dolete na
brod. Prve noći, zvuci glazbe, pijanog smijeha i vriske zaigranih ţena
dolazili su do Hotentota, a svjetla bordela i barova bila su im
neodoljiva. Iskušenje je bilo još veće zbog zlatnika kojeg je svaki od
njih nosio na nekom skrivenom mjestu, plaće koju su unaprijed dobili
od bojnika Ballantynea. Narednik Cheroot probudio je Zougu malo
prije ponoći, izbezumljenog lica. «Otišli su», tresao se od bijesa. «Gdje? »
Zouga je još uvijek spavao. «Plivaju poput štakora», urlao je Cheroot.
«Otišli su piti i kurvati se. » To je bilo nedopustivo. «Moramo ih
pohvatati. Sprţit će si mozgove duhanom i kapavcem. » Njegov bijes bio
je pomiješan sa zavišću i kad su stigli na obalu entuzijazam da ih
pohvata mu je bio na vrhuncu. Imao je nepogrješiv instinkt koji ih je
doveo pravo do najgorih rupa luke. «Uđite, gospodaru», reče Zougi. «Ja
ću čekati vani. » U ruci je drţao kratku batinu od hrastovine. Dim
duhana i isparenja jeftinog ruma bili su poput čvrstog zida, ali
hotentotski mušketiri vidjeli su Zougu čim je stupio kroz vrata. Bila su
četvorica. U pokušaju bijega prevrnuli su dva stola i razbili tucet boca,
zaglavivši se u straţnjim vratima prije no što su izletjeli u noć. Zougi je
trebalo pola minute da se probije kroz guţvu. Ţene svih nijansa između
zlatne do crne pokušavale su ga uhvatiti za intimnije dijelove
anatomije, a muškarci mu blokirali put dok nije izvukao Colt - tek tada
su se razmaknuli i pustili ga. Kad je izišao kroz straţnja vrata,
narednik Cheroot stajao je iznad Hotentota poslaganih u prašinu ulice.
«Nisi ih ubio? », upita ga Zouga uznemireno. «Nee wat Imaju vrlo čvrste
glave. » Cheroot vrati toljagu za pojas i podigne jedno od tijela. Njegova
snaga bila je neproporcionalna u odnosu na malo ţilavo tijelo. Jednog
po jednog odnio ih je do obale kao da su vreće slame i ubacio naglavce
u čamac. «Sad idemo po ostale. » Istjerali su ih, jednog po jednog, iz
salona i krčmi. Zadnji je bio u naručju goleme nage somalijske dame u
jednoj od koliba s blatnim zidovima iza dokova. Bila je gotovo zora kad
se Zouga umorno popeo na palubu Crne šale i utovario zadnjeg
Hotentota. Krenuo je u svoju kabinu, crvenih očiju i nervozan, kad
shvati da na povratku nije u čamcu vidio narednika Cheroota niti čuo
njegov sarkastični glas. Bio je u ubojitom raspoloţenju kad je ponovno
pristao na obalu i probijao se kroz uske uličice do blatnih koliba.
Ţena je bila poput četiri Cheroota. Bila je planina poliranog tamnog
mesa, premazana uljem; svako od njenih raširenih stegana bilo je
deblje od njegovog struka, a goleme dojke velike poput njegove glave.
Glava Jana Cheroota bila je zakopana između njih kao da se guši u
94
egzotičnom mesu, pa su se njegovi ekstatični krikovi jedva čuli. Ţena
ga je prijazno gledala, kikoćući dok je promatrala njegovu podignutu
straţnjicu. Bila je mršava i ţućkasta, i kretala se velikom brzinom dok
su valovi uzbuđenja koje je stvarala prelazili na planinu mesa ispod
njega, sve do debelih naslaga na njenim rukama i sjajnog crnog mesa
oko narednikove glave. Na povratku, narednik Cheroot je sjedio na
krmi čamca, malen i usamljen. Njegova postkoitalna tuga pojačavala je
zujanje u ušima i bol u glavi. Jedino Englezi imali su nezgodnu naviku
da se iznenada pojave i udare jače nego toljagom ili ciglom. Narednik
Cheroot svakoga je dana sve više poštivao svojeg novog gospodara. «Ti
bi trebao biti primjer ljudima«, reţao je Zouga dok ga je vukao za
ovratnik uz ljestve na palubu. «Znam, gospodaru», sloţio se Cheroot.
«Ali, bio sam zaljubljen. «Jesi li još zaljubljen? «, upita Zouga grubo.
«Ne, gospodaru, kod mene ljubav ne traje dugo», uvjeri ga Cheroot. «Ja
sam umjereno bogat čovjek», reče Clinton Codrington Robyn. «Od
mojih časničkih dana čuvao sam sav novac koji sam mogao uštedjeti, a
zadnjih godina imao sam sreću s novcem od nagrada. To, i ostavština
moje majke, bilo bi dovoljno da mogu vrlo dobro brinuti o svojoj ţeni. »
Ručali su s portugalskim guvernerom koji ih je pozvao; vinho verde
koje je išlo uz ručak od morskih plodova i bezukusne govedine dalo je
Clintonu hrabrost. Umjesto da se poslije odmah vrati na brod, pozvao
ju je na razgledavanje glavnoga grada portugalskih posjeda na istočnoj
obali Afričkog kontinenta. Guvernerova stara kočija kotrljala se
izderanim putovima i pljuskala kroz mlake blata koje su se prelijevale
iz otvorene kanalizacije. Slijedio ih je čopor djece prosjaka, plešući u
svojim prljavim krpama kako bi odrţali korak s koščatom mulom koja
je vukla kočiju, s ispruţenim rukama. Sunce je bilo ţestoko, ali ne kao
smradovi. Nije to bila prava okolina za ono što je Clinton imao na umu;
s olakšanjem je pomogao Robyn da siđe s kočije, raspršio prosjake
šakom novčića koje je bacio niz prašnjavu ulicu i poţurio je uvesti u
polumrak rimokatoličke katedrale. Katedrala je bila najveličanstvenija
građevina u gradu, a njeni tornjevi uzdizali su se visoko iznad koliba
koje su je okruţivale. Međutim, Robyn se teško koncentrirala na
Clintonove izjave u ovakvoj okolini, među idolima, svecima i djevicama
u grimizu i zlatu. Miris tamjana i svjetlucanje nizova svijeća su je
ometali. Iako je on govorio baš to što je htjela čuti, ţeljela je da je
odabrao neko drugo mjesto. To je jutro iznenada počela povraćati, i još
uvijek joj je bilo mučno. Kao liječnik, točno je znala što to znači. Prije
kurtoaznog posjeta guvernerovoj palači, odlučila je preuzeti inicijativu.
95
Jutarnji napad uvjerio ju je u hitnost situacije i razmišljala je kako da
dobije Clintona Codringtona da preuzme odgovornost za teret koji je
sigurno nosila. Dok je Zouga još ţivio kod ujaka Williama, otkrila je
jeftini roman najnedoličnije vrste skriven među vojnim tekstovima na
Zouginom stolu. Iz studije te publikacije naučila je da ţena moţe
zavesti muškarca, baš kao i obratno. Naţalost, autor nije dao detaljan
opis tog postupka. Nije čak bila sigurna moţe li se to uopće učiniti u
kočiji i bi li što trebalo reći tijekom procesa, ali Clinton je pretekao
njen pokušaj eksperimenta izravnom izjavom. Njeno olakšanje bilo je
pomalo zamućeno, jer se veselila svojem eksperimentu. Sad se prisilila
načiniti pozoran izraz i poticala ga klimanjem i gestama. «Iako nemam
moćnih prijatelja u sluţbi, moj dosje je takav da nikad ne bih očekivao
lošiji posao. Moţda će to zvučati neskromno, mislim da ću imati dobru
penziju prije pedesete godine. » Bilo je tipično za njega da misli
unaprijed dvadeset i pet godina. S naporom je spriječila pokazivanje
svoje iritiranosti, jer voljela je ţivjeti u sadašnjosti, ili barem u
predvidivoj budućnosti. «Naglasio bih da admiralova ţena uţiva veliki
društveni prestiţ», nastavio je, a njena iritacija je rasla. Prestiţ je bilo
nešto što je sama htjela zaraditi - ratom protiv trgovine robljem,
uspjesima u tropskoj medicini, knjigama o putovanjima Afrikom. Više
to nije mogla zadrţati, ali glas joj je bio sladak: «I ţena moţe imati
karijeru, osim što je supruga. « Clinton se ukočeno uspravi. «Ţenino
mjesto je u kući», naglasi, i ona otvori usta, a zatim ih polako zatvori.
Znala je da se cjenjka zbog slabosti, a Clinton ohrabreno nastavi:
«Započeti s ugodnom malom kućom blizu luke u Portsmouthu.
Naravno, kad dođu djeca, treba traţiti bolji smještaj. » «Ţelio bi mnogo
djece? », upita ga slatko, ali lice joj poče crvenjeti. «O, da. Jedno
godišnje. » Robyn se sjeti blijedih ţena s kojima je radila, kojima su
djeca visjela na grudima, rukama, skutima haljine, i koje su ponovno
bile trudne. Zadrhti, a on se odmah zabrine. «Je li ti hladno? » «Ne. Ne,
molim te, nastavi. » Osjećala se uhvaćeno, odbijajući tko zna po koji
put ulogu koju joj je nametao njen spol. «Gospođice Ballantyne -
doktorice Ballantyne - ono što vam ţelim reći je da bih bio počašćen
ako biste pristali biti moja ţena. » Kad je to izrekao, shvatila je da nije
spremna i njena zbunjenost bila je potpuna. «Kapetane Codrington,
ovo je takvo iznenađenje. « «Ne vidim zašto. Moja fascinacija vama je
vidljiva, a već ste me naveli da pomislim. », oklijevao je, a zatim će
naglo: «Čak ste mi dali da vas zagrlim. » Iznenada je preplavi poriv da
prasne u smijeh; kad bi on samo znao koje su njene namjere s njime -
96
ali ona potisne tu misao i ozbiljno nastavi. «Kad bismo se mogli
vjenčati? » «Pa, po mojem povratku.» «U Zanzibaru postoji britanski
konzul, a vi morate biti ovdje, zar ne? », prekine ga ona brzo. «On bi
mogao odrţati ceremoniju. « Clintonovo lice ozari se dubokim veseljem.
«O, gospođice Ballantyne, znači li to - mogu li to smatrati. «, zakorači
prema njoj, a ona doţivi viziju male kuće u Portsmouthu kako puca po
šavovima od malih plavih Clintonovih replika, i ona zakorači unatrag
te nastavi brzo: «Trebam vremena da razmislim. « On stane, a veselje
nestane iz njegovoga glasa. «Naravno. » «To znači takvu promjenu u
mojem ţivotu. Morala bih ostaviti sve svoje planove. Ekspedicija - to je
tako velika odluka. » «Moţe pričekati - godinu, ili dulje, ako je
potrebno. Do kraja ekspedicije, koliko ţelite«, reče on spremno, a ona
osjeti leptire panike u trbuhu. «Ne, trebam nekoliko dana, to je sve. »
Stavi ruku na njegovu podlakticu. «Dat ću vam odgovor prije
Qualimanea. Obećavam. «
Šeik Yussuf bio je zabrinut čovjek. Osam dana, veliki brod dhow leţao
je u vidokrugu kopna, s jednim golemim jedrom koje je visjelo s duge
katarke. More oko dhowa bilo je glatko poput baršuna tijekom dana,
dok su noći bile osvijetljene njegovim fosfornim sjajem. More je bilo
tako mirno da niti najmanji valić nije uznemirivao površinu. Dhow je
stajao kao da je na kopnu. Šeik je bio iskusni pomorac koji je
posjedovao flotu trgovačkih brodova i koji je četrdeset godina plovio
putovima Indijskog oceana. Dobro je poznavao svaki otok, svako kopno
i trikove plime koja ih je obavijala. Znao je velike putove koje su struje
urezale u vode kao što poštanski kočijaš zna svaki dio puta između
postaja i mogao je ploviti njima bez kompasa i sekstanta, upravljajući
se samo nebeskim tijelima na otvorenim morima, nepogrješivo
pristajući na velikom afričkom rogu, obali Indije ili na otoku
Zanzibaru. U četrdeset godina nije doţivio da monsunski vjetar zakaţe
osam dana za redom u ovo doba godine. Svi njegovi proračuni bili su
zasnovani na stabilnom danonoćnom vjetru s jugoistoka. Uzeo je svoj
teret s takvim proračunima, pretpostavivši da će ga moći iskrcati na
Zanzibaru nakon šest dana. Naravno, čovjek očekuje gubitke, oni su
sastavni dio proračuna. Deset posto gubitaka bilo je najmanje,
dvadeset vjerojatnije, trideset prihvatljivo, četrdeset moguće, a čak i
gubitak od pedeset posto značilo je da je putovanje na dobitku. Ali, ne
ovo. Gledao je jarbol s kojeg je visjela petnaest stopa duga grimizna
zastava Sultana od Zanzibara, Alahovog miljenika, vladara svih Omani
Arapa i gospodara golemih prostranstava istočne Afrike. Zastava je bila
97
blijeda i zamrljana poput jedra - bila je veteran pedeset putovanja,
uragana i utiha, vrućeg sunca i monsunskih kiša. Zlatni arapski zapis
koji je prekrivao zastavu bio je jedva čitljiv, i on je zaboravio koliko je
puta bila skidana s jarbola i nošena na čelu njegove kolone naoruţanih
ljudi duboko u unutrašnjost zemlje što je leţala na obzorju. Koliko
puta se ponosno vijorila, duga i tanka poput zmije na vjetru dok je
brod ulazio u tvrđavu Zanzibar. Yussuf se ponovno uhvati da sanjari.
Bila mu je to slabost. Ispravi se na gomili jastuka i dragocjenih
pokrivača od svile izvezenih zlatom, te pogleda svoju palubu. Njegovi
ljudi leţali su poput mrtvaca u sjeni jedra, glava obavijenih turbanima
koji su sluţili kao zaštita od vrućine. Neka leţe, odluči on, niti jedan
smrtnik sada ne moţe ništa, osim čekati. Sve je u rukama Alaha.
«Jedan je Bog», promrmlja on. «A Muhamed je njegov prorok. » Nije mu
padalo na pamet da se pobuni protiv svoje sudbine. Bila je to Boţja
volja, a Bog je velik. Ipak, osjećao je ţaljenje. Takav skupocjen teret
nije nosio već trideset godina. Tri stotine i trideset crnih bisera,
savršeno oblikovanih, mladih, ne starijih od šesnaest godina. Pripadali
su narodu koji do sada nije susreo, jer još nikada nije išao tako daleko
na jug. Tek je ove godine čuo za novi izvor crnog biserja iza planina
Djinn, zabranjene zemlje iz koje se nitko ne vraća. Novi ljudi, lijepi,
snaţni i visoki, čvrstih udova, ne kao narod iza jezera; ovi su imali
okrugla lica i čvrste bijele zube. Šeik Yussuf nagne se nad svoju
nargilu; voda je blago klokotala u zdjeli pri svakom udahu i on pusti
da mu dim polako iziđe kroz usnice. Njegova bijela brada bila je
poţutjela na kutovima usta, a pri svakom udahu osjećao je blaţenu
letargiju kako se prikrada njegovim starim ţilama i ublaţuje hladnoću
godina koja mu je smrzavala krv. Iznenada se začuje visoki krik koji
nadjača ţamor broda. Zvuk je bio dio broda; svakodnevno je dopirao iz
prostora za robove ispod glavne palube. Yussuf izvadi cijev iz usta i
nagne glavu kako bi bolje čuo, prolazeći prstima kroz svoju bijelu
bradu - ali krik se ne ponovi. Vjerojatno je to bio posljednji krik nekog
od crnih bisera. Šeik uzdahne. Buka ispod palube polako se smanji,
dok se nije potpuno utišala i on je mogao prilično točno utvrditi koliki
su mu gubici. Znao je da je već izgubio polovicu. Prije no što stigne u
Zanzibar, izgubit će najmanje još četvrtinu, mnogo će ih umrijeti
nakon iskrcavanja, a samo najţilaviji bit će sposobni za trţnicu, i to
nakon oporavka. Još jedan indikator gubitaka, iako ne tako precizan,
bio je smrad. Neki su vjerojatno umrli prvoga dana zavjetrine, a bez
vjetra, vrućina je bila neizdrţiva. U teretnom prostoru je još mnogo
98
gore -leševi će nabreknuti do dvostruke veličine. Smrad je bio gadan,
nije se mogao sjetiti gorega u svih svojih četrdeset godina. Šteta što
nije bilo načina da ukloni tijela, to se moglo jedino u luci. Šeik Yussuf
trgovao je samo mladim djevojkama. Bile su manje i ţilavije od
muškaraca istih godina i moglo ih se ukrcati više. Mogao je smanjiti
razmak između svake palube za šest inča, što je značilo ugrađivanje
još jedne palube. Ţene su imale sposobnost da dulje izdrţe bez vode od
muškaraca, poput pustinjskih deva preţivljavale su od nakupljene
masnoće na bokovima, stegnima i grudima, a da bi se prešao
Mozambički prijelaz čak i pod najboljim uvjetima, trebalo je pet dana
bez vode. Još jedan problem bio je gubitak muškaraca namijenjenih
Dalekom istoku i Kini zbog operacije. Kineski kupci inzistirali su da svi
muški robovi budu kastrirani. Bila je to prevencija protiv parenja s
lokalnim stanovništvom, ali značila je dodatne gubitke za trgovca koji
mora izvesti kastraciju. Konačni razlog zbog kojeg je šeik Yussuf
trgovao samo djevojkama bio je taj što su bile gotovo dvostruko skuplje
od muških robova. Prije no što bi natovario svoj brod, dozvolio bi im da
se debljaju barem tjedan dana u njegovim barakama, tjerajući ih da
jedu i piju koliko god mogu. Zatim ih je skinuo i u laganim lancima
utovario na brod. Djevojke koje su se ukrcale prve morale su leći na
gole daske u dnu skladišta, na svoju lijevu stranu s lagano podignutim
koljenima tako da koljena druge djevojke iza njih stanu iza njihovih
nogu -poput reda vilica u ladici. U pravilnim razmacima, lanci su
pričvršćeni za alke. To nije bilo samo radi sigurnosti, već i radi
sprječavanja da se ljudska tijela nagomilaju jedno na drugo za vrijeme
oluja. Kad je dno skladišta bilo prekriveno slojem ţena, iznad njih je
stavljena sljedeća paluba, tako nisko da se nisu mogle podignuti niti
okrenuti. Na nju je poloţen sljedeći red djevojaka, pa sljedeći, sve dok
ima mjesta za palube. Stići do najniţih paluba značilo bi podizati sve
gornje slojeve i podizati palube. To nije bilo moguće na moru.
Međutim, uz dobre vjetrove, brod je plovio ravno kroz kanal, a vjetar je
činio zrak i temperaturu u donjim palubama podnošljivim. Šeik Yussuf
ponovno uzdahne i podigne svoje bolesne oči prema plavoj liniji
istočnog obzorja. «Ovo će biti moje zadnje putovanje«, odluči, šapćući
glasno. «Alah je bio milostiv i ja sam bogat čovjek s mnogo snaţnih
sinova. Ovo će zaista biti moj zadnji put. » Izgledalo je kao da ga je
netko čuo, jer grimizna zastava lijeno se pomakne, poput guje što se
budi iz zimskog sna, a Yussuf osjeti vjetar na svojem izboranom licu.
Iznenada ustane, brzo poput dvostruko mlađeg čovjeka i udari golim
99
stopalom po palubi. «Gore! », vikne. «Gore, djeco moja. Eto vjetra! » I
dok je njegova posada skakala na noge, gledao je kako se jedro nadima
pod naletom pasatnog vjetra.
Clinton Codrington osjetio je to prvi put tijekom noći. Probudilo ga je iz
noćne more koja ga je pratila neko vrijeme; smrad je bio ustrajan i on
nabaci ogrtač preko golih ramena i poţuri na palubu. Dolazio je u
naletima iz tame. U jednom trenutku, topli nalet pasata nosio je samo
morski miris joda i soli, a tada ponovno naiđe smrad. Bio je to smrad
koji Clinton nikada neće zaboraviti, poput kaveza punog zvijeri
mesoţdera koji nikada nije očišćen, zadah izmeta i trulog mesa, i
njegova noćna mora mu se vrati punom snagom. Prije deset godina,
kad je bio mladi časnik na palubi starog Widgeona, jedne od prvih
topovnjača antirobovskog eskadrona, uhvatili su trgovca robljem
sjeverno od ekvatora. Brod je bio skuner s 300 tona tereta, iz
Lisabona, ali izvjesio je brazilsku zastavu. Zvao se Hirondelle Blanche
(Bijela lastavica). Clinton je dobio zapovijed da ga dovede u najbliţu
portugalsku luku i preda ga Sudu mješovite komisije kako bi dobio
nagradu. Brod su uhvatili na stotinu nautičkih milja od brazilske obale
nakon što je Bijela lastavica sa svojih pet stotina crnih robova gotovo
završila strašni srednji put. Slijedeći zapovijedi, Clinton je okrenuo
skuner i vratio ga do otoka Cape Verde, prelazeći ekvator. Pri tome je
tri dana brod stajao zbog prestanka vjetra. U luci Praia na otoku Sao
Tiago, Clintonu su zabranili iskrcavanje robova i morali su leţati
šesnaest dana dok portugalski predsjednik Suda Mješovite komisije
nije donio odluku. Konačno, predsjednik je odlučio da nema
jurisdikciju u ovom slučaju i naredio Clintonu da se vrati u Brazil i
tamo preda brod. Ali, Clinton je vrlo dobro znao što će odlučiti brazilski
sud i umjesto toga otišao prema britanskoj mornaričkoj bazi na otoku
Svete Helene, ponovno prelazeći ekvator s teretom ljudske bijede. Kad
je spustio sidro u Jamestownu, preţivjeli robovi su tri puta prešli
srednji prolaz. Preţivjelo ih je samo dvadeset i šest, a smrad broda s
robovima postao je dio noćnih mora koje su Clintona mučile i nakon
deset godina. Sada je stajao na mračnoj palubi i njušio isti smrad koji
je dolazio iz tropske noći, strašan i nezamjenjiv.
Šeik Yussuf prepoznao je tamni oblik uz potpunu nevjericu, shvativši
da ga je Alah potpuno napustio. Brod je bio udaljen pet milja, nejasan
na mutnom ruţičastom svjetlu zore, ali brzo se pribliţavao, dok je
debeli stup dima izlazio iz dimnjaka, nošen vjetrom iznad zelene vode.
100
Isti vjetar širio je njegovu bijelu zastavu prekriţenu svijetlim crvenilom.
Yussuf ju je promatrao svojim starim teleskopom. Kako je mrzio tu
zastavu, simbol arogantnih, nasilnih ljudi, tirana oceana, osvajača
kontinenata. Vidio je ovakve topovnjače u Adenu i Kalkuti, a zastave
na svim morima kojima je ikad jedrio. Znao je što to znači. A činilo se
da put neće biti opasan, pomislio je rezignirano. Naravno, ugovor koji
je Sultan sklopio s konzulom Zanzibara dozvoljavao je da njegovi
podanici trguju crnim biserjem između Sultanovih posjeda, uz uvjet da
to mogu činiti samo Omani Arapi lojalni Sultanu. Pod Sultanovom
zastavom nije mogao ploviti niti jedan kršćanin, pa niti konvertirani
musliman, a čak niti Omani Arapi nisu smjeli trgovati izvan
Sultanovim posjeda. Sultanovi afrički posjedi bili su vrlo paţljivo
definirani, a on je bio ovdje, s teretom od tri stotine umirućih robova,
na barem stotinu i pedeset milja juţno od najjuţnije Sultanove granice,
na dohvatu britanske topovnjače. Putovi Alaha zaista su bili čudesni,
nadilazeći shvaćanje čovjeka, mislio je Yussuf s okusom gorčine u grlu,
dok je njegov brod hitao prema kopnu. Top je opalio na pramcu
topovnjače, barutni dim razvio se na prvim zrakama niskog sunca, a
Yussuf pljune strasno preko ograde i glasno reče: «El Sheetan (Vrag)»,
koristeći prvi put ime po kojem će kapetan Clinton Codrington postati
poznat uzduţ Mozambičkog kanala, sve do sjevernog roga Afrike.
Brončani vijak ispod Crne šale stvarao je dugi bijeli trag u moru iza
broda. Još uvijek je bilo razapeto glavno jedro, ali Codrington će ga
skratiti na «borbena jedra» čim prilagodi kurs putanji dhowa. Zouga i
Robyn gledali su lov s prednje palube, zaraţeni uzbuđenjem koje je
zahvatilo cijeli brod, pa se Zouga glasno smijao i vikao dok je dhow
okretao, a Clinton ga promatrao sa zavjereničkim smiješkom. «To je
trgovac robljem. Osim smrada, to potvrđuje i pokušaj bijega. » Robyn
se nagnula naprijed da bolje vidi mali prljavi brod zakrpanih bezbojnih
jedara, trupa išaranog ljudskim izmetom i drugim otpadom. Bio je to
njen prvi pogled na natovareni brod za trgovinu robljem i osjeti se
ispunjena, novim zadatkom; dugo je putovala da bi stigla do ovog
trenutka i nastojala je zapamtiti svaki detalj kako bi ga kasnije mogla
unijeti u dnevnik. «Gosp. Denham, opalite topom, molim vas», naredi
Clinton. Prednji top je opalio, ali dhow je nastavio po svojem kursu.
«Spremite se da pošaljete čamac. » Clintonovo uzbuđenje popustilo je
pred očiglednom anksioznošću. Okrenuo se da pogleda svoju skupinu
za ukrcavanje. Bili su naoruţani sabljama i pištoljima, čekajući pod
komandom mladog časnika. Clinton bi rado sam vodio skupinu, ali
101
njegova ruka još je bila u zavoju. Prelazak na dhow i borba s njegovom
posadom zahtijevali su obje ruke i spretnost koju sada nije imao.
Oklijevajući, predao je taj zadatak zastavniku Ferrisu. Sada je gledao
dhow s mrkim izrazom lica. «Ide prema obali. » Svi su šutjeli, gledajući
naprijed kako trgovac robljem jedri prema obali. «Ali, tamo je koraljni
greben. » Robyn izrekne ono što su svi mislili, pokazavši prema crnim
točkama na četvrt milje od obale. Izgledao je poput ogrlice od zubi
morskog psa, a oko stijena su se podizali valovi tjerani pasatom. «Da»,
sloţi se Clinton, «prijeći će preko koralja i pobjeći u lagunu. » «Ali, što
je s robovima? », upita Robyn prestrašeno. Nitko joj ne odgovori. - i
Crna šala odlučno je jurila, ali dhow je okrenuo svoju dugu katarku
kako bi što bolje uhvatio vjetar. Bila je dulja od samog trupa broda, a
golemo trokutasto jedro napinjalo se gotovo dotičući površinu vode dok
je dhow jurio preko grebena. «Moţemo mu presjeći put», reče Zouga
glasno, ali nije dobro procjenjivao brzinu. Codrington ljutito zavrti
glavom. «Ne ovaj put. » Bila je to brza plovidba. Clinton je drţao kurs
do zadnjeg trenutka, i dhow je prošao na samo dvije stotine jarda od
njegovog pramca. Bili su tako blizu da su jasno vidjeli kormilara na
straţnjoj palubi, mršavog starog Arapina u dugom lelujavom ogrtaču s
fesom na glavi koji je označavao njegovo prošlo hodočašće u Meku. Za
pojasom mu se vidjela ukrašena zlatna drška kratkog zakrivljenog
bodeţa šeika, a duga bijela brada lepršala je na vjetru kad se okrenuo
prema velikom crnom trupu topovnjače. «Mogao bih ga pogoditi
metkom», zareţi Zouga. «Prekasno je za to», reče mu Clinton, jer dhow
je prošao ispod pramca topovnjače koja je sad bila preblizu koraljnom
grebenu. Clinton vikne kormilaru da okrene brod, a zatim izda
zapovijed skupini za iskrcavanje na dhow. Puni čamac spustio se brzo
na more uz škripu čekrka, ali dhow je već jurio uzduţ linije valova koji
su zapljuskivali greben. Zatišje u vjetrovima prestalo je prije dva dana i
do sada su pasati razvili velike valove koji su prolazili kroz greben,
uzdiţući se i padajući na crne oštre stijene. Dhow je uhvatio jedan od
većih valova i jurnuo na njemu, dok je mršavi stari Arapin drţao
kormilo skačući poput istreniranog magarca kako bi zadrţao brod na
valu. Ali, dhow nije bio dorastao tom zadatku i veliki zeleni zid
prevrnuo ga je postrance, dok je jarbol puknuo pri dnu i prevalio se
zajedno s jedrom i uţadi u more. U trenutku, lađa je bila olupina, a
gledatelji na Crnoj šali mogli su čuti pucanje dasaka od kojih je bio
napravljen trup. «Eto ih», reče Clinton ljuto kad je posada počela
napuštati brod, skačući u valove kako bi stigli u mirnije vode lagune.
102
Među preţivjelima vidjeli su i starog arapskog kormilara. Izišao je na
obalu, a brada i ogrtač zalijepili su mu se o tijelo. Podigao je ogrtač,
otkrivši tanke noge dok je teturao uz obalu spretnošću koze i nestajao
u raslinju. Čamac Crne šale ušao je brzo u prvu liniju valova,
iskoristivši jedan veliki nalet, te uplovio u zavjetrinu koju je tvorila
olupina dhowa. Gledali su kako se časnik i četvorica ljudi penju na
brod, ali do tada je i zadnji Arap nestajao u palminom šumarku na
obali. Časnik je poveo ljude pod palubu, a ljudi na topovnjači
promatrali su kroz teleskop što se događa. Nakon jedne minute, časnik
se ponovno pojavio. Dojurio je do ograde i nagnuo se nad nju da
povrati u more. Zatim se ispravio i obrisao usta rukavom, prije no što
će izdati zapovijed veslačima u čamcu. Čamac odmah krene natrag
prema Crnoj šali. Kormilar se popeo na palubu i salutirao kapetanu.
«Zastavnik Ferris šalje komplimente i traţi stolara da otvori palube za
robove, te dva dobra čovjeka s dlijetima za razbijanje lanaca. » Izrekao
je to u jednom dahu i stao da napuni pluća. «Zastavnik Ferris kaţe da
je ispod palube strašno, a neki od njih su zaglavljeni - i treba doktora.
» «Spremna sam», upadne Robyn. «Čekaj», brzo će Clinton, ali ona
skupi haljinu i potrči. «Ako ide moja sestra, idem i ja. » «Vrlo dobro,
Ballantyne, trebat će mi vaša pomoć. » Clinton klimne. «Recite Ferrisu
da dolazi plima jer je pun mjesec, tako da će imati manje od sata za
posao. » Robyn se ponovno pojavi na palubi, vukući svoju crnu koţnu
torbu, u hlačama. Mornari su radoznalo pogledavali njene noge, ali
ona ih ignorira i poţuri do ograde broda. Uz pomoć kormilara, spustila
se u čamac, dok joj je Zouga nosio torbu. Voţnja kroz valove bila je
uţasavajuća i uzbudljiva istovremeno; čamac se naginjao pod opasnim
kutovima, a voda je šištala uz njegov trup. Paluba dhowa bila je
prekrivena vodom i tako nagnuta da je Robyn morala puzati na
rukama i nogama, a svaki put kad je val udario u brod, trup se
zatresao i još vode poteklo je palubom. Zastavnik Ferris i njegova
skupina otvorili su poklopce tovarnog prostora. Kad im se Robyn
pribliţila, gotovo se ugušila snaţnim zadahom koji je izlazio iz tame.
Vjerovala je da je naviknuta na mirise smrti i truljenja, ali nikada u
ţivotu nije doţivjela ništa slično. «Jeste li donijeli dlijeta? », upita
Ferris, lica blijedog od mučnine i uţasa. Alatke su bile teške, i sluţile
su za rezanje brodskih dasaka. Kad su podigli gomilu malih crnih tijela
kroz otvor, pričvršćenih zajedno za članke i zglobove crnim čeličnim
karikama, dvojica mornara počeli su ih oslobađati. Robyn su
podsjećale na izrezane papirnate lutke kojima se igrala kao dijete,
103
napravljene od presavijenog papira koji bi se oblikovao škarama, tako
da bi nakon rastezanja papira nastao lanac identičnih likova. «To su
djeca! », vikne glasno. Ljudi oko nje radili su u tišini, spuštajući
oslobođena tijela na vlaţnu palubu. Robyn zgrabi prvo dijete, mršavo
poput kostura, prekriveno skorenom prljavštinom, bljuvotinom i
izmetom, opuštene glave, i podigne ga na krilo. «Ne. » Nije bilo ţivo.
Očne duplje već su se osušile. Pusti tijelo i mornar ga odvuče.
Ponovno: «ne, ne i ne». Neka od tijela već su bila u uznapredovanim
stadijima truljenja; na Ferrisovu zapovijed, mornari počeše bacati
leševe preko palube, kako bi načinili mjesta za druge. Robyn je
pronašla prvo ţivo dijete, ali nije trebala biti liječnica da bi znala kako
je već na pragu smrti. Radila je brzo, poklanjajući paţnju onima za
koje se činilo da imaju više izgleda. Još jedan val udario je brod i on se
oštro nagnuo, dok su grede škripale i pucale u njegovoj unutrašnjosti.
«Dolazi plima. Radite brţe», vikne časnik. Sada su bili u trupu. Robyn
je mogla čuti udaranje čekića i pucanje ţeljeza kad su počeli lomiti
palube za robove. Zouga je bio unutra, gol do pojasa, vodeći napad na
drvene barikade. Bio je časnik i mornari su odmah prihvatili njegove
zapovijedi. Ţamor je podsjećao Robyn na ptičja gnijezda u zalazak
sunca, krikove ptica koje se vraćaju i pilića u gnijezdima. Gomila crnih
djevojčica probudila se iz letargije dolazeće smrti zbog divljeg
poskakivanja dhowa, lomljenja greda i hladne slane vode u trupu.
Neke od njih već su se davile, a neke su shvatile da je na brodu
spasilačka druţina, te vikale glasno zadnjim snagama. Čamac pokraj
broda bio je ispunjen uništenim tijelima u kojima je još tinjao ţivot,
dok je površina lagune bila puna stotina leševa nadutih trbuha.
»Odvedite ih na brod», vikne Ferris veslačima u čamcu, «i vratite se po
još. » Dok je govorio, novi veliki val udari dhow i brod se zanese, ali bio
je zaglavljen na koraljnim špicama, pa se nije okrenuo. «Robyn! »,
pozove je Zouga iz unutrašnjosti. »Trebamo te! » Na trenutak ga je
ignorirala kako bi rekla mornaru pokraj sebe: «Ne, gotova je. » Ovaj
uzme malo tijelo i baci ga preko palube. Zatim dotetura kroz otvor i
uđe u unutrašnjost broda. Bio je to silazak u jamu, mračnu nakon
briljantnog sunca, pa joj je trebao trenutak da prilagodi vid. Paluba
ispod nje bila je skliska od ljudskog izmeta, pa se morala drţati za
ogradu da ne padne. Zrak je bio tako gust da ju je na trenutak gotovo
uhvatila panika; osjećala se kao da je udarena smrdljivim vlaţnim
jastukom. Gotovo se vratila natrag na sunce, ali tada se prisili da
udahne. Ţeludac joj poskoči dok je osjećala navalu ţuči uz grlo, ali
104
uspije se kontrolirati. Vidjevši kaos oko sebe, zaboravi vlastitu
neugodu. «Zadnji val», prostenja Zouga uhvativši je za ramena, «palube
su popustile. « Poput kule od karata, srušile su se jedna na drugu, a
mala tamna tijela bila su zarobljena između dasaka i greda, zgnječena
drvetom, gotovo neprepoznatljivih oblika. Druga su visjela naglavce
obješena za lance, zadrţana u prostoru, uvijajući se slabašno poput
obogaljenih kukaca, ili viseći mirno, njišući se zbog kretanja dhowa.
«O, slatka Majko Boţja, gdje započeti? », šapne Robyn. Pusti rukohvat i
krene naprijed, ali noga joj se posklizne i ona upadne u skladište.
Udari snaţno i bol se razlije njenim leđima, ali uspije se podići na
koljena. Vlastita bol činila joj se nevaţnom u ovom strašnom zatvoru.
«Jesi li u redu? », upita Zouga uznemireno, ali ona makne njegove
ruke. Jedna djevojčica je vrištala. Robyn dopuţe do nje. Noge su joj
bile slomljene ispod koljena, zaglavljene ispod grede. «Moţeš li je
maknuti? », upita Zougu. «Ne, gotova je. Hajde, ima i drugih. » «Ne. »
Robyn se vrati do svoje torbe koja je pala s njom. Bol je bila snaţna, ali
potisnula ju je ispod razine svijesti. Amputaciju noge vidjela je samo
jednom. Kad je počela, djevojčica je odbacila mornara koji ju je drţao i
napala Robyn poput divlje mačke. Njeni nokti oderaše koţu s
Robyninog obraza, ali kad je ova oslobodila prvu nogu, tijelo je
omlitavilo. Umrla je prije no što je Robyn stigla do kosti druge noge.
Zaplaka, ostavivši tijelo da visi uhvaćeno gredom. Protrlja ruke - bile
su krvave do lakata, ljepljivih dlanova. Izjedala ju je krivnja zbog
neuspjeha, paralizirajući njene pokrete. Tupo je zurila oko sebe. Trup
je bio potopljen iznad polovice, a plima je neumoljivo udarala u njega.
«Moramo izići», pozove je Zouga, a kad nije okrenula glavu, zgrabi je za
ramena i protrese. «Ne moţemo ništa. Potonut će za koji trenutak. »
Robyn je buljila u smrdljivu crnu vodu što je pljuskala s jednog kraja
na drugi; jedna ruka probije površinu točno ispod nje, dječja ruka s
njeţnim ruţičastim dlanom, raširena za pomoć. Ţeljezna narukvica
činila se prevelikom za njen uski zglob i potegnula ju je natrag. Robyn
je gledala s beskrajnim ţaljenjem, a tada je Zouga povuče na noge.
«Dođi, prokletstvo! « Lice mu je bilo divlje, obiljeţeno uţasima koje je
doţivio u ovom trulom, napola poplavljenom trupu. Sljedeći val
pogodio je brod i izbio ga iz zahvata koralja. Grede su škripale dok se
dhow počeo kotrljati. Prljava voda izdigla se iz tame i preplavio ih je
crni val sve do ramena. Oštećene palube su se raspale, klizeći jedna
preko druge, smrtonosne, oslobađajući nove slojeve usko sloţenih
crnih tijela. «Robyn! Zarobit će nas! », povuče je prema pukotini
105
sunčevog svjetla, preko greda i tijela. «Ne moţemo ih ostaviti! »,
odupirala se ona. Istrgne ruku, posrne unatrag, i udari u nešto tako
da je bol ponovno prostrujala donjim dijelom njenog tijela. Krikne.
Leţala je postrance, na gomili povezanih tijela, a pred njom se nađe
lice. Bilo je ţivo; nikad nije vidjela takve oči, mačje divlje, svijetle poput
sokolovih, boje kipućeg meda. «Ova je dovoljno snaţna! », pomisli
Robyn i vikne: «Zouga, pomozi mi! » «Za Boga miloga, Robyn! » Dopuţe
naprijed i dohvati crno dijete, a paluba ispod nje se opasno nagne dok
je svjeţa voda provaljivala u trup. «Ostavi je! », vikne Zouga. Svjeţa
voda oblije Robyninu glavu, a okovana djevojčica nestane pod njom.
Robyn posegne za njom, hvatajući naslijepo ispod površine, osjećajući
kako u njoj raste panika. Zaroni glavom pod vodu, ali zbog bola u
trbuhu naglo udahne i proguta slani gutljaj, gušeći se. Konačno uhvati
djevojčicu za ramena, osjetivši da se bori očajno, poput nje. Zajedno su
izronile na površinu, kašljući i dašćući. Drţala je djetetova usta iznad
površine, ali kad ju pokuša podići više, lanac ih obje povuče. Ona
vrisne. «Zouga, pomozi mi! » Nova navala smrdljive vode ispuni joj usta
i obje se ponovno nadu pod površinom. Mislila je da više nikada neće
izići na površinu, ali tvrdoglavo je drţala djevojčicu ispod ramena.
Drugom rukom uhvatila ju je za obraze, gurajući ih gore, tako da su joj
usta ponovno izišla na površinu i udahnula dragocjeni zrak. Zouga je
bio kraj njih. Omota lanac dva puta oko zgloba i potegne svom
snagom. Nadvijao se nad njima u polumraku trupa, a svjetlost otvora
ocrtavala je njegove napete vlaţne mišiće ruku i ramena dok je potezao
lanac. Usta su mu bila otvorena u tihom kriku napora, a tetive na
vratu nabrekle. Prelije ih još jedan val, ali ovaj put Robyn nije bila
spremna na njega. Osjeti kako joj pluća gore i shvati da se utapa.
Trebala je samo pustiti djevojčicu i bila bi slobodna. Ipak, tvrdoglavo ju
je drţala, odlučivši da neće pustiti tu malu dušu. Vidjela je u njenim
očima snaţnu ţelju za ţivotom. Ovu je mogla spasiti, jedinu od tri
stotine djece. Morala ju je imati. Val se povukao, a Zouga je još uvijek
bio tu, dok mu je voda tekla niz lice i u oči. Malo se pomaknuo,
uprijevši nogom o jednu od greda. Još jednom snaţno potegne lanac,
duboko zastenjavši. Karika koja je drţala lanac se pokidala i Zouga je
izvukao obje ţene iz vode, a lanac se vukao za njima deset stopa prije
no što se zaglavio na sljedećoj karici. Robyn nije vjerovala da je Zouga
toliko jak, još od djetinjstva nije vidjela njegov goli torzo. Ali, unatoč
tome, nije mogao ponoviti taj napor, i djevojka je još bila okovana.
Izborili su se samo za privremeno odgađanje smrti. Zouga zaurla, a
106
mladi časnik dojuri kroz otvor. Vraćanje u trup broda bio je hrabar čin
sam po sebi, shvati Robyn. Vidje da Ferris nosi kliješta za rezanje,
vukući ih za sobom dok im se pribliţavao. Trup se nagnuo za još pet
stupnjeva, a voda im se još više pribliţila. Da im Zouga nije dao
nekoliko dodatnih stopa, bili bi duboko ispod površine. Zouga se nagne
nad nju i pomogne joj da odrţi glavu djevojčice iznad vode, dok je
časnik hvatao karike lanca svojim škarama. Ali, oštrice su bile izlizane
dosadašnjim rezanjem, a časnik još mladić. Zouga ga odgurne. Mišići
se ponovno napnu na njegovim rukama i ramenima, a lanac pukne uz
metalni zvuk. Zouga zareţe kod članka i zgloba, te ispusti škare,
podigne slabašno golo tijelo i počne se brzo penjati prema otvoru.
Robyn ga pokuša slijediti, ali nešto se pokida duboko u njenom
trbuhu, osjetila je kako se odvaja, a bol je ukoči u trenutku. Presavije
se, hvatajući se za trbuh, nesposobna za kretanje, i val je pogodi,
povukavši je preko slomljenih greda u mračne vode. Tama joj poče
ispunjavati glavu. Bilo je to iskušenje da ostavi sve, da se prepusti vodi
i mraku, bilo bi to tako lako; ali, prikupi svoju ljutnju i tvrdoglavost, te
se nastavi boriti. Još uvijek se borila kad ju je Zouga dohvatio i
povukao prema svjetlu. Dhow se kotrljao dok su puzali prema otvoru,
izbacivši ih na kraju kao iz katapulta u hladnoću zelenih voda. Zadnji
slabi krikovi iz utrobe su se ugasili, a trup se počeo raspadati pod
neumoljivim udarcima mora. Robyn i Zouga izronili su kraj čamca koji
je riskirao među grebenima. Snaţne ruke ih podignu na pretrpan
čamac koji se opasno nagne. Zatim Ferris okrene pramac da dočeka
sljedeći val. Oni se podigoše i spustiše na njemu dok su mornari
grčevito pokušavali odrţati pravac. Robyn dopuţe do crne djevojčice na
gomili drugih tijela. Njeno olakšanje što je na palubi i ţiva nadjačalo je
bol natopljenih pluća i duboki bol u trbuhu. Okrene djevojčicu na leđa
i podigne joj glavu kako se ne bi udarala o dno čamca koji je skakao na
valovima. Odmah je vidjela da je dijete starije no što je mislila, iako je
tijelo bilo iscrpljeno i mršavo. Ipak, njeni bokovi pokazivali su širinu
zrelosti. Ima oko šesnaest godina, pomisli Robyh i prevuče komad
platna preko tijela da ga sakrije od muških pogleda. Djevojka ponovno
otvori oči i ozbiljno pogleda Robyn. Te su oči još uvijek imale boju
tamnog meda, ali oštrina u njima pretvorila se u neku drugu emociju.
«Ngi ya bonga», šapne ona, a Robyn šokirano shvati da razumije riječi.
U trenutku se sjetila svoje majke, Helen Ballantyne, kako je uči iste te
riječi, dok ih Robyn nije usavršila. «Ngiya bonga, slavim te! » Robyn
pokuša pronaći odgovor, ali mozak joj je bio u sličnom stanju kao i
107
tijelo, a od učenja tog jezika prošlo je tako mnogo vremena. Riječi su joj
dolazile polako. « Velapi wena, tko si i odakle dolaziš? » Oči crne
djevojke otvore se u šoku. «Ti! » šapne. «Govoriš jezik ljudi! » «Na brod
su primili dvadeset i osam ţivih djevojčica. Do trenutka kad je Crna
šala ponovno nastavila putovanje, okrenuvši se od kopna, trup dhowa
se raspuknuo, a grede su se razišle po grebenu. Kriješteće jato ptica
skupilo se oko grebena, lebdeći oko odvratnih ostataka pomiješanih s
dijelovima olupine, ponirući da uhvate poneki komadić i ponovno se
diţući u zrak na bijelim krilima. Morski su se psi skupljali u dubljim
vodama s vanjske strane grebena. Čvrsti trokuti njihovih leđnih peraja
presijecali su površinu vode, a svake sekunde bi dugo tijelo oblika
torpeda izronilo iznad površine u ekstazi pohlepe, padajući natrag uz
pljuskove kao da topovske kugle udaraju u vodu. Dvadeset i osam od
tristotinjak nije bilo mnogo, mislila je Robyn dok je pregledavala jedva
ţiva tijela. Njeni udovi bolno su je upozoravali na svakom koraku, a
očaj je rastao kako je shvaćala koliko su spašene djevojčice blizu smrti.
Bilo je lako vidjeti koja je od njih već izgubila volju za ţivotom. Čitala je
traktat svojeg oca o liječenju bolesnih Afrikanaca, i znala je kako je
kod primitivnih ljudi pri tome vaţna njihova volja. Savršeno zdrav
čovjek mogao bi se prisiliti da umre, i kad bi to odlučio, više ga ništa
nije moglo spasiti. Te su noći, unatoč Robyninim naporima, umrle
dvadeset i dvije djevojčice. Mornari su ih bacili preko ograde broda.
Sve ostale su do jutra tonule u komu i groznicu zbog otkazivanja
bubrega. Njihovi bubrezi, smanjeni i atrofirani nedostatkom tekućine
više nisu filtrirali mokraćni otpad iz tijela. Postojao je samo jedan
tretman -prisiliti pacijente da piju. Mala Nguni djevojka snaţno se
odupirala. Robyn je znala da pripada skupini naroda Nguni, iako nije
bila sigurna iz kojeg je plemena, jer mnogi od njih govorili su varijacije
originalnog zulua, a naglasak i izgovor bili su neobični. Pokušala ju je
navesti da govori, odrţati pri svijesti i volji za ţivotom. Razvila je prema
njoj gotovo materinsku posesivnost; iako je pokušavala podjednako
raspodijeliti svoju paţnju, uvijek se vraćala djevojci ispod komada
brodskog platna s tanjurićem slabe šećerne otopine. Razmjenjivali su
svega nekoliko stotina riječi kojima su se sporazumijevale dok se
djevojka odmarala između svakog bolnog gutljaja. «Zovem se Juba»,
šapnulo je dijete kao odgovor na Robynino pitanje. Zvuk imena vratio
je Robyn sjećanje na bucmaste plavosive grlice u divljim deblima
smokve koja su rasla iznad misije u kojoj je rođena. «Mala grlica.
Lijepo ime. » Djevojka se srameţljivo nasmiješila i nastavila šaptati.
108
Robyn nije mogla razumjeti većinu, ali slušala je i klimala glavom,
shvaćajući da Juba tone u delirij i razgovara s fantomima svoje
prošlosti. Pokušala se oduprijeti kad ju je Robyn pokušala prisiliti da
pije, mrmljajući i vičući od straha i bijesa, gušeći se sitnim gutljajima
tekućine. «Moraš se odmoriti», reče Zouga Robyn. «Skoro dva dana nisi
spavala. Ubijaš se. » «Dobro sam, hvala ti», reče mu Robyn, ali lice joj je
bilo bijelo od slabosti i bola. «Pusti bar da te odvedem do kabine. Do
tog trenutka, Juba je bila jedina preţivjela djevojka. Sve ostale završile
su u moru kao hrana za morske pse. «Vrlo dobro», sloţi se Robyn, a
Zouga odnese dijete iz priručnog skloništa na donju palubu koju je
Robyn koristila kao kiruršku salu. Posilni je donio madrac ispunjen
slamom i stavio ga na pod Robynine kabine. Zouga stavi golo tijelo na
njega. Robyn je bila u iskušenju da se izvali na svoj leţaj kako bi se
malo odmorila, ali znala je da bi odmah pala u duboki san, a njena
pacijentica umrla. Kad je ostala sama, sjedne prekriţenih nogu na
slamu, nasloni se na kovčeg i podigne Jubu u krilo. Nastavi joj
ulijevati tekućinu kroz stisnute usne, kap po kap, iz sata u sat. Svjetlo
koje je dolazilo kroz jedini prozorčić postalo je crvenkasto u tropskom
sumraku i zatim nestalo. U kabini je bio gotovo potpuni mrak kad
Robyn osjeti kako topla tekućina natapa njenu haljinu i krilo, i osjeti
snaţan miris amonijaka. «Hvala ti, boţe», prošapta. «O, hvala ti boţe! »
Djevojčini bubrezi ponovno su radili, bila je izvan opasnosti. Robyn
zanjiše djevojku u krilu, ne osjećajući gađenje zbog natopljene haljine,
jer bilo je to obećanje ţivota. «Uspjela si», reče. «Uspjela si, moja mala
grlice. » Imala je jedva snage da obriše djetetovo tijelo krpom
umočenom u morsku vodu; zatim skine svoju zaprljanu haljinu i
padne licem na svoj uski leţaj. Spavala je deset sati, a tada je probude
grčevi. Koljena su joj bila privučena do grudi zbog snaţnog bola, a
mišići trbuha tvrdi poput kamena; osjećala se kao da je pretučena po
leđima, što je ozbiljno uznemiri. Dugo još nakon buđenja vjerovala je
da je ozbiljno udarena, a zatim s naletom olakšanja koji je bio jači od
boli shvati što joj se događa. Dovuče se preko kabine, presavijena od
bola, i opere u kanti vode. Zatim klekne pokraj Jube. Djevojčina
groznica je prestala. Koţa joj je bila hladnija. Njen oporavak još ju je
više razveselio. Sada će morati naći pravi trenutak da kaţe Clintonu
Codringtonu da se neće udati za njega; vizija male kućice iznad
Portsmautha je blijedjela. Unatoč boli, osjećala se slobodnom, poput
ptice spremne da poleti. Napuni tanjurić vodom i prinese ga Jubinim
ustima. «Sada ćemo biti u redu», reče djevojci, a ova otvori oči. «Obje
109
ćemo biti u redu», ponovi, gledajući je kako pije, sretno se smiješeći.
Jubin oporavak bio je brz. Uskoro je jela s velikim apetitom. Njeno
tijelo popunjavalo se naočigled, a koţa poprimila boju zdravlja i
mladosti. Oči su vratile svoj inteligentni sjaj i Robyn shvati da je
djevojka lijepa, i više od toga, imala je prirodnu gracioznost te liniju
grudi i bokova kakvu dame iz visoke mode nastoje postići korzetima i
podlošcima. Imala je i slatko okruglo lice, velike široko razmaknute oči
i pune usne koje su bile egzotične i čudno lijepe. Juba nije shvaćala
zašto Robyn ţeli da pokriva grudi i noge, ali ona je vidjela muške
poglede koji su slijedili crnu djevojku pokrivenu samo komadom krpe
omotanim oko najvitalnijih dijelova koja se podizala na povjetarcu.
Robyn joj je dala jednu od Zouginih starijih košulja koja je visjela Jubi
do koljena; stegnula ju je u struku svijetlom vrpcom, pa je dijete
uţivalo u lijepom predmetu. Slijedila je Robyn poput štenca, pa se ova
privikla na Nguni jezik. Rječnik joj se brzo širio i njih dvije su brbljale
dugo u noć, sjedeći jedna pokraj druge na slamnatom madracu.
Clinton Codrington počeo je pokazivati akutne znakove ljubomore. Bio
je naviknut na više njenog društva, a Robyn je koristila djevojku kao
izgovor da ohladi njihov odnos, pripremajući ga za novost koju mu
mora reći prije Qualimanea. Zougi se nije sviđala njena intimnost s
djevojkom. «Seko, moraš se sjetiti da je ona domorotkinja. Ne isplati se
vezivati s njima», rekao joj je ozbiljno. «Vidio sam to prečesto u Indiji.
Čovjek se mora drţati na distanci. Naposljetku, ti si Engleskinja. «A
ona je Matabele od Zanzi krvi, što je čini aristokratkinjom, jer njena
obitelj je stigla s Mzilikazijem s juga. Njen je otac bio slavni general i
mogla je pratiti svoje korijene sve do Senzangakhove, Kralja Zulua i
oca samog Chake. Mi, s druge strane, moţemo pratiti svoje korijene do
prapradjeda, koji je bio stočar. » Zougin izraz se ukoči. Nije volio
diskutirati o svojem porijeklu. «Mi smo Englezi. Najveća i
najciviliziranija nacija u povijesti svijeta. » «Pradjed Moffat zna
Mzilikazija», naglasi Robyn, «i misli da je veliki gospodin. » «Ne budi
budalasta», otrese se Zouga. «Kako moţeš englesku rasu uspoređivati s
krvoţednim divljacima. » Izišao je iz kabine, ne ţeleći nastaviti
razgovor. Kao i obično, Robyn je imala točne činjenice, a njena logika
bila je iritantna. Njegov pradjed, Robert Moffat, prvi je put sreo
Mzilikazija 1829. i tijekom godina dvojica ljudi postali su dobri
prijatelji. Kralj se pouzdao u Moffata, kojeg je zvao Tshedi, i vjerovao
njegovim savjetima za poslovanje sa svijetom izvan svojih granica i
medicinski tretman gihta koji ga je sve više mučio. Sjeverni put prema
110
zemlji Matabelea uvijek je prolazio pokraj misije Roberta Moffata u
Kurumanu. Mudar putnik uvijek bi zatraţio sigurnog vodiča u njegovoj
misiji, a gardisti Matabelea koji su čuvali Spaljenu zemlju uz granicu
nisu ih dirali. Doista, lakoća kojom se Fuller Ballantyne kretao među
divljim plemenima uz rijeku Zambezi do jezera Ngami velikim je
dijelom bila zasluga njegovog odnosa s Robertom Tshedijem Moffatom.
Plašt zaštite koji je kralj Matabelea ogrnuo preko svojeg starog
prijatelja proširivao se na njegovu uţu obitelj. Bio je priznat kod svih
plemena u dosegu duge ruke Matabelea, ruke koja je drţala assegai,
strašno ubodno koplje što ga je izumio još kralj Chaka od plemena
Zulu i njime pokorio sav poznati svijet. Ljut zbog Robynine usporedbe
porijekla, Zouga u prvi čas nije shvatio vaţnost informacije. Kad mu je
doprla u svijest, poţuri natrag u Robyninu kabinu. «Seko», izlane
uzbuđeno, «ako ona dolazi iz Mzilikazijeve zemlje - oh! to je gotovo
tisući milja zapadno od Quelimanea. Morala je proći kroz zemlju
Monomatape da bi stigla na ovu obalu. Reci joj neka nam ispriča o
tome. » Ţalio je što kao dijete nije imao interesa za učenje jezika. Sada
se snaţno koncentrirao na razgovor njih dvije, počevši prepoznavati
neke riječi, ali Robyn mu je morala prevesti puni sadrţaj. Jubin otac
bio je slavni induna, veliki ratnik koji se borio protiv Bura kod Mosege
i u stotinu kasnijih bitaka. Štit mu je bio debeo od vrhova kravljih
repova, crnih i bijelih, od kojih je svaki označavao herojsko djelo.
Dobio je krunu indune kad je još bio mlađi od trideset ljeta, i postao je
jedan od najmoćnijih starješina u savjetu naroda. Imao je pedeset ţena
- mnoge od njih bile su čiste Zanzi krvi kao i on, stotinu i dvanaest
sinova i bezbroj kćeri. Iako je sva stoka jednog naroda pripadala
kralju, više od pet tisuća grla dano je na čuvanje Jubinom ocu, što je
bio znak velike kraljeve milosti. Bio je velik čovjek - moţda i prevelik za
vlastito dobro. Netko je šapnuo riječ «izdaja» u kraljevo uho i kraljevi
egzekutori okruţili su u zoru njegovo selo, pozvavši ga van. Izišao je
kroz niska vrata svoje kolibe, pravo iz zagrljaja svoje omiljene ţene.
«Tko zove? », viknuo je u jutarnju izmaglicu i vidio krug crnih likova s
visokim perjanicama, tih i zlokoban. «U ime kralja», odgovori mu glas,
a iz obruča iziđe prilika koju je odmah prepoznao. I to je bio jedan od
kraljevih induna, čovjek zvan Bopa, nizak, snaţan muškarac dubokog
grudnog koša i goleme glave, tako da se činilo da je isklesan iz komada
granita iz rudnika preko rijeke Nyati. Pomisao o bijegu nije ni za
trenutak pala na pamet starom induni. «U ime kralja. » To je bilo
dovoljno. Polako se ispravi do pune visine. Unatoč sijedoj glavi, još je
111
uvijek bio dobro građen ratnik širokih ramena, prekriven oţiljcima iz
borba. «Crni slon», poče recitirati počasne nazive svojeg kralja. «Bayetel
Grom nebesa. Onaj koji trese zemlju. Bayete» Zazivajući kraljeva
imena, on klekne na jedno koljeno, a egzekutor stane iza njega. Ţene i
starija djeca ispuzala su iz koliba, skupivši se prestrašeno,
promatrajući iz sjena. Njihovi uţasnuti krici stopili su se u jedan kad
je egzekutor zabio svoj kratki assegai između induninih lopatica i
probio mu grudi. Kad je izvukao oštricu, začuo se usisavajući zvuk
čelika koji izlazi iz mesa, a krv starog indune briznula je u vis kad je
pao na lice. Kraljev egzekutor svojim krvavim kopljem zapovijedi svojim
ratnicima da krenu, jer smrtna kazna uključivala je pogubljenje svih
ţena, sinova i kćeri, robova i njihove djece, svih stanovnika velikog sela
- više od tri stotine duša. Radili su brzo, ali drevni ritual smrti bio je
promijenjen. Stare sijede ropkinje umirale su brzo, ne od oštrice, već
od toljaga koje su vojnici nosili sa sobom. Maloj djeci i dojenčadi
razbijane su glave o obliţnja stabla i stupove. Sve se odvijalo brzo, jer
ratnici su bili dobro uvjeţbani i disciplinirani, a ovaj su posao radili
već mnogo puta. Međutim, ovoga puta došlo je do promjene - mlađe
ţene, adolescentna djeca, pa čak i ona na rubu puberteta, skupljena
su pred kraljevog egzekutora koji ih je paţljivo pregledao, te pokretima
krvavog koplja slao na lijevu ili desnu stranu. Na lijevoj strani bila je
brza smrt, dok su oni s desna odvedeni prema istoku, prema izlasku
sunca, kako je to Juba objasnila Robyn. «Putovali smo mnogo dana»,
glas joj je tonuo, a uţas još bio u očima. «Ne znam koliko dugo. Tko je
pao, ostavljen je leţati, i mi smo nastavljali. « «Pitaj je čega se sjeća o
terenu», zahtijevao je Zouga. «Bilo je rijeka», odgovori djevojka. «Mnogo
rijeka i velikih planina. « Njeno pamćenje bilo je zbrkano, nije mogla
procijeniti udaljenosti, nisu sretali druge ljude, niti nailazili na sela i
gradove, nisu vidjeli stoku niti polja. Juba je odmahivala glavom na
sva Zougina pitanja, a kad joj je pokazao Harknessovu mapu u nadi da
će moći nešto prepoznati, dijete se samo zbunjeno nasmije. Simboli na
papiru bili su iznad njene sposobnosti poimanja, nije ih mogla povezati
s karakteristikama krajolika. «Reci joj da nastavi», naredi Zouga Robyn
nestrpljivo. «Na kraju smo prošli kroz duboke klisure u visokim
planinama gdje su strmine bile pokrivene visokim drvećem, a rijeke
padale u bijeloj pjeni, dok nismo stigli do mjesta gdje su čekali bunu -
bijeli ljudi. «Bijeli ljudi? », upita Robyn. «Iz tvojeg naroda», klimne
djevojka. «S blijedim očima i koţom. Bilo je mnogo ljudi, neki bijeli, a
drugi smeđi ili crni, ali odjeveni poput bijelih i naoruţani puškama,
112
isibatnu. » Matabele narod znao je za moć i djelovanje vatrenog oruţja,
borili su se protiv neprijatelja naoruţanih puškama prije trideset
godina. Čak i neki od induna nosili su muškete, iako su ih uvijek
dodavali slugama kad bi počinjala ozbiljna borba. «Ti su ljudi sagradili
torove, kakve mi gradimo za svoju stoku, ali ovi su bili puni ljudi,
mnogo ljudi, i vezali su nas ţeljeznim lancima, insimbi. » Instinktivno
protrlja zglobove na kojima su se još vidjeli ţuljevi izazvani metalom.
«Svakoga dana dolazilo je više ljudi. Ponekad ih je bilo koliko prstiju na
obje ruke, a ponekad mnogo, pa smo mogli čuti njihove jecaje iz
daljine. I uvijek su ih čuvali ratnici. » «Zatim, jednog jutra prije zore, u
vrijeme rogova» - Robyn se prisjeti izraza za razdoblje svitanja kad se
na jutarnjem nebu prvo vide rogovi stoke - «izveli su nas iz torova i
stvorili smo veliku zmiju ljudi tako dugu da joj je glava bila u šumi a
rep još uvijek u oblacima planina kad smo stigli niz Put hijene. » «Put
hijene, Ndlele umfisi. » Robyn je prvi puta čula izgovoreno to ime.
Prizvalo joj je sliku tamnog puta kroz šume utabanog desecima tisuća
golih nogu, okruţenog odvratnim ţderačima mrtvog mesa koji su se
cerekali i vrištali u zborovima. «Oni koji su umrli i oni koji su pali nisu
više mogli ustati nakon što bi ih ostavili uz put. Fisi su postali tako
hrabri da su navaljivali iz grmlja i proţdirali tijela pred nama. Bilo je
najgore kad su tijela još bila ţiva. » Juba zastane i zagleda se u prazno.
Polako, oči joj se ispuniše suzama, a Robyn uze njenu ruku. «Ne znam
koliko smo dugo hodali Putom hijene», nastavi ona, «jer svi su dani
postali isti, dok na kraju nismo došli do mora. » Poslije su Zouga i
Robyn razgovarali o djevojčinoj priči. «Morala je proći kroz kraljevstvo
Monomatape, a kaţe da nema gradova niti znakova naseljenosti. «
«Trgovci robljem moţda izbjegavaju kontakte s ljudima Monomatape. »
«Htio bih da se više sjeća. » «Bila je u karavani robova», naglasi Robyn.
«Brinula je samo kako preţivjeti. « «Kad bi ti prokleti ljudi barem znali
čitati mape. » «To je druga kultura, Zouga. » On spazi iskru u njenim
očima i brzo promijeni temu. «Moţda je legenda o Monomatapi samo
mit, moţda nema zlatnih rudnika. » «Vaţan dio Jubine priče je da
Matabele trguju robljem, a to prije nisu radili. » «Besmislica! »,
progunđa Zouga. «Oni su najveći grabeţljivci od Dţingis kana! Oni i sva
druga Zulu plemena - Shangaan, Angoni i Matabele. Rat je njihov
način ţivota, a pljačka njihova ţetva. » «Ali nikada prije nisu dobivali
robove», reče Robyn blago. «Barem prema svemu što su napisali djed i
Harris, i drugi istraţivači. « «Matabele prije nisu otkrili trţnicu«,
odgovori Zouga razumno. «Sad su konačno uspostavili kontakte s
113
trgovcima robljem i otkrili prolaz do obale. To im je nedostajalo. «
«Moramo o tome svjedočiti, Zouga«, reče Robyn odlučno. «Moramo
posvjedočiti o ovom strašnom zločinu protiv humanosti i prenijeti
vijesti u London. « «Da je barem dijete vidjelo dokaze o Monomatapi, ili
zlatnim rudnicima«, promrmlja Zouga. «Moraš ju pitati je li bilo
slonova. « nagnuo se nad Harknessovu mapu, lamentirajući zbog
praznih prostora. «Ne mogu vjerovati da to ne postoji. Ima previše
dokaza. « Zouga pogleda svoju sestru. «Još jedna stvar - izgleda da sam
zaboravio gotovo svaku riječ jezika koji nas je majka učila, osim
nekoliko uspavanki i dječjih pjesmica. » «Munya, mabili zinthatu,
Yolala umdade-wethu» (Jedan, dva, tri, idi na spavanje moja mala
sestro) - recitirao je, a zatim se nasmijao i zavrtio glavom. «Morat ću
ponovno učiti, a ti i Juba ćete mi pomoći. » Zambezi dolazi do mora
kroz deltu goleme močvarne zemlje, a stotine plitkih kanala šire se
trideset milja niz bezobličnu obalu. Plutajući otoci papirusne trave
odvajali su se od glavnih pašnjaka koji su okruţivali vode delte i plutali
prema moru na prljavo smeđoj vodi. Neki od njih bili su široki više ara
i tako isprepleteni da su mogli izdrţati teţinu ţivotinje. Povremeno bi
mala krda bivola bila uhvaćena i odnesena dvadeset milja do mora
prije no što bi ih razbili valovi i pobacali velike ţivotinje u vodu, plijen
za velike morske pse koji kruţe estuarijskim vodama i čekaju takvu
gozbu. Blatni smrad močvare dopirao je daleko od kopna na
odgovarajućem vjetru, a taj je vjetar nosio i čudne kukce. Postoji sitni
pauk koji ţivi u papirusnim obalama delte. On plete svilenkastu mreţu
kojom se lansira na vjetru u tolikom broju da leti nebom u oblacima,
poput dima prerijskog poţara, uzdiţući se mnogo stotina stopa uvis,
vrtloţeći se u stupovima osvijetljenim ruţičastim svjetlom sutona.
Rijeka izlijeva svoj blatni sadrţaj u more, smjesu punu tijela utopljenih
ţivotinja, pa se tu skupljaju ptice i golemi krokodili koji se pridruţuju
morskim psima u gozbi. Crna šala naišla je na prvoga takvog krokodila
na deset milja od kopna, dok se ljuljao na valovima poput balvana.
Grube ljuske sijale su vlaţno na suncu dok se topovnjača nije previše
pribliţila; tada je zaronio pokretom moćnog repa. Brod je zaobilazio
mnogobrojna ušća rijeke od kojih niti jedno nije bilo dovoljno duboko
za plovidbu. Plovio je dalje na sjever prema kanalu Congone koji je bio
jedini put do Quelimanea. Clinton Codrington planirao je stići tamo
sljedećeg jutra. Robyn je znala da mu mora ukloniti šavove iz rane,
iako bi ih radije ostavila još nekoliko dana. Moraju biti izvađeni prije
no što pristanu u Quelimaneu. Odluči mu istom prilikom dati odgovor
114
koji je tako strpljivo čekao. Znala je da će njena odluka biti za njega
bolna i osjećala se krivom što ga je poticala. Bilo joj je strano
povrijediti drugu osobu, i nastojat će mu to reći što je blaţe moguće.
Pozvala ga je u svoju kabinu radi uklanjanja šavova, posjela na leţaj,
skinuvši ga do pojasa i podigla mu ruke. Bila je oduševljena načinom
na koji je rana zarasla, ponosna na svoj posao. Svaki čvor prerezala je
oštrim škarama, a zatim kliještama izvukla nit iz mesa. Šavovi su
ostavili dvostruki red rupica, po jedan sa svake strane brazgotine. Bili
su čisti i suhi. Samo iz jednoga je iscurila kapljica krvi i ona je brzo
obriše. Robyn je obučavala Jubu za svoju pomoćnicu, učeći ju da drţi
pladanj s instrumentima i prihvaća prljave zavoje. Robyn se odmakne,
diveći se zarasloj rani, ne gledajući Jubu. «Sad moţeš ići», reče joj tiho.
«Zvat ću te kad te zatrebam. » Juba se konspirativno osmijehne i
promrmlja: «Stvarno je lijep, tako bijel i gladak», a Robyn se zacrveni,
jer to je i ona upravo mislila. Clintonovo tijelo, za razliku od St
Johnovog, bilo je bez dlaka, ali mišićavo, a koţa je bila gotovo
mramorne boje. «Njegove oči su poput dva mjeseca kad te gleda,
Nomusa», nastavi Juba, a Robyn se pokuša namrštiti na nju, ali se
umjesto toga nasmiješi. «Idi brzo», otrese se, a Juba se zakikota.
«Vrijeme je da budete sami», reče i zakoluta očima. «Čuvat ću vrata i
neću slušati, Nomusa. » Robyn se nije mogla naljutiti kad je dijete
koristilo to ime, jer ono je značilo «Kćer milosti», pa joj se vrlo sviđalo.
Bilo bi joj teško izabrati za sebe bolje ime i smiješila se dok je tjerala
Jubu iz kabine blagim guranjem. Clinton je morao shvatiti dio njihova
razgovora, jer je počeo zakopčavati košulju, izgledajući zbunjeno. Ona
duboko uzdahne, sklopi ruke i počne. «Kapetane Codrington,
neprekidno sam razmišljala o velikoj časti koju ste mi učinili zaprosivši
me. » «Međutim», Clinton je prekine i ona zastane, zaboravivši
pripremljeni govor, jer i njena sljedeća riječ je bila «Međutim.»
«Gospođice Ballantyne, mislim, doktorice Ballantyne, radije bih da ne
izrečete ostatak. » Njegovo lice bilo je bijelo i napeto; stvarno je bio
lijep, pomisli ona bolno. «Na taj način još se mogu nadati. » Ona divlje
zavrti glavom, ali on podigne ruku. «Shvatio sam da imate duţnost
prema svojem ocu i jadnim nesretnim ljudima ove zemlje. Robyn osjeti
kako se njeno srce otvara, bio je tako dobar i paţljiv. «Međutim,
siguran sam da ćemo jednog dana vi i ja.» - Htjela ga je poštedjeti boli.
«Kapetane», poče, zatresavši glavom. «Ne», reče on. «Ništa što biste
mogli reći neće mi uništiti nadu. Ja sam vrlo strpljiv čovjek i shvaćam
da sada nije vrijeme. U dubini duše znam da nas sudbina veţe, čak i
115
ako budem morao čekati deset ili pedeset godina. » Veliko razdoblje
više nije plašilo Robyn. Opusti se vidljivo. «Volim vas, moja draga
doktorice Ballantyne, to ništa neće promijeniti, a u međuvremenu,
traţim od vas samo prijateljstvo. « «Imate ga», reče ona s olakšanjem.
Bilo je to mnogo lakše no što je očekivala, ali njome ipak prođe čudna
sjena tuge. Više nije bilo prilike za privatni razgovor, jer Clinton je bio
potpuno zauzet uvođenjem Crne šale u izdajnički kanal s promjenjivim
obalama i neucrtanim plićacima. Kanal se širio dvadeset milja kroz
šumu mangrove do luke Quelimane na sjevernoj obali. Vrućina u delti
bila je gotovo nepodnošljiva zbog vlaţnih isparenja blata i truljenja
vegetacije koja su se podizala iz šuma mangrove. Čudni oblici
mangrova fascinirali su Robyn i stajala je na ogradi promatrajući ih.
Svako drvo stajalo je na piramidi svojeg korijena, izdiţući se iz blata.
Činilo se kao da se mnogobrojne noge grotesknih kukaca uzdiţu do
debelih stabala koja su sezala do otrovnih zelenih krošnja. Među
korijenjem su se kretali purpurni i ţuti rakovi golemih kliješta, mašući
prolazećem brodu. Trag Crne šale širio se kanalom, uznemirujući male
zelene i purpurne noćne čaplje. Iza zavoja se pojaviše stare zgrade
Quelimanea, iznad kojih su se uzdizali četvrtasti tornjevi crkve. Ţbuka
je padala s njih u velikim komadima a vapno je bilo zamrljano sivom i
zelenom plijesni, poput zrelog sira. Luka je nekada bila jedna od
najprometnijih prometnica za trgovinu robljem na cijeloj afričkoj obali.
Rijeka Zambezi bila je put do unutrašnjosti, a rijeka Shire, njena
glavna pritoka vodila je ravno do jezera Marawi i visoravni koje su bile
izvor stotina i tisuća crnih robova. Kad su Portugalci, pod britanskim
pritiskom, potpisali Briselski ugovor, barake kod Quelimanea,
Lourenco Marquesa i Mozambika bile su zatvorene. Međutim, dhow
koji je presrela Crna šala dokazivao je da odvratna trgovina još uvijek
tajno cvjeta na portugalskim obalama. To je tipično za te ljude, mislio
je Codrington. Izvije usta s gađenjem. U mnogo stotina godina otkako
su njihovi veliki moreplovci pronašli ovu obalu, Portugalci su se drţali
uske nezdrave trake obale, pokušavši tek tu i tamo prodrijeti u
unutrašnjost. Leţali su ovdje poput njihovih raspadajućih zgrada i
srušenog carstva, zadovoljni podmićivanjem i iznuđivanjem, tolerantni
na bilo koji zločin ili zlo sve dok iz njega mogu izvući korist. Dok je
vodio Crnu šalu prema pristanu, vidio je kako se skupljaju, lešinari u
svojim glupim odorama, sa zlatnim epoletama i mačevima čak i na
najniţim časnicima. U takvim prilikama čekao bi ga bezbroj formulara
i deklaracija, uz uvijek otvorene dlanove i zavjereničko namigivanje.
116
Ali, ne ovaj put. Ovo je brod Kraljevske mornarice. «Gosp. Denham»,
pozove Clinton oštro, «podijelite pištolje i sablje straţarima i nitko ne
smije na brod bez dozvole deţurnog časnika. » Okrene se da se kratko
rukuje sa Zougom. Njih dvojica pronašli su tijekom putovanja malo
zajedničkoga i rastanak je bio hladan. «Ne mogu vam dovoljno
zahvaliti», rekao je Zouga kratko. «Bila mi je duţnost, bojniče. » Ali
Zougine oči već su slijedile narednika Cheroota koji je skupljao ljude
na palubi. Bili su spremni za marš, ţeljni iskrcavanja na obalu poslije
dosadne plovidbe. «Moram vidjeti svoje ljude, kapetane», ispriča se
Zouga i odjuri naprijed. Clinton se okrene Robyn i pogleda ju u zelene
oči. «Molim vas za mali simbol sjećanja«, reče tiho. Ona posegne rukom
i skine jednu od jeftinih naušnica s uha. Kad su se rukovali, ona mu
stavi mali ukras u dlan, a on ga kratko pribliţi usnama prije no što će
ga spremiti u dţep. «Čekat ću», ponovi, «deset ili pedeset godina. » Crna
šala je nošena plimom pristala u kanalu, te istovarila prtljagu
Ballantyneove Afričke ekspedicije na kameni molo kad je došla oseka.
Dva sata kasnije, krenula je natrag kroz kanal. Sa svojeg poloţaja na
zadnjoj palubi, Clinton Codrington promatrao je tanku, visoku figuru u
dugoj haljini koja je stajala na rubu mola. Iza nje, njen brat nije
podizao pogled s popisa, provjeravajući opremu. Narednik Cheroot
stajao je kraj svojih malih Hotentota, a zaludni promatrači gledali su ih
s razdaljine. Portugalski sluţbenici odnosili su se prema crvenim
voštanim pečatima i vrpcama koje su krasile Zougina pisma preporuke
od portugalskog ambasadora u Londonu s velikim poštovanjem.
Međutim, još je vaţnija bila činjenica da je Zouga bio časnik vojske
Kraljice Viktorije, da je stigao kraljevskom topovnjačom, te da su
vjerovali da će topovnjača ostati u ovom području neko vrijeme. Niti
sam guverner Portugalske istočne Afrike ne bi dobio veće poštovanje.
Niţi sluţbenici već su se razišli gradom traţeći najbolji smještaj,
osiguravajući skladišta za opremu, dogovarajući riječni prijevoz za
drugu etapu putovanja uzvodno do Tetea, zadnje ispostave
Portugalskog carstva na Zambeziju. Traţili su nosače i vodiče i činili
sve drugo što je traţio mladi britanski časnik, kao da je to njegovo
bogom dano pravo. U svoj toj guţvi, Robyn je stajala sama, gledajući
plavo odjevenu priliku na palubi Crne šale. Kako je bio visok; njegova
kosa uhvatila je sunčevu zraku u bljesku bijelog zlata dok je podigao
ruku u zadnji pozdrav. Mahala je dok Crna šala nije nestala iza
mangrova, iako su njeni jarboli i dimnjak još dugo bili vidljivi iznad
drveća. Gledala je dok i oni nisu nestali, a ostao samo oblak crnog
117
dima iznad krošanja mangrova. Clinton Codrington stajao je na palubi,
ruku sklopljenih iza leđa, s izrazom blaţenstva u blijedoplavim očima.
Mora da su u ovakvom raspoloţenju lutajući vitezovi traţili avanture,
mislio je. Ta mu se ideja nije učinila melodramatičnom. Osjećao se
stvarno oplemenjen svojom ljubavi, osjećajući nekako da mora
zasluţiti nešto tako dragocjeno i da se pred njime otvara mogućnost za
to. Naušnica koju mu je dala Robyn nalazila se na ogrlici oko njegovog
vrata, ispod košulje uz koţu. Dodirivao ju je, gledajući niz kanal. Činilo
mu se da prvi put ima čvrst pravac u ţivotu, stalan poput zvijezde
sjevernjače za navigatora. To raspoloţenje bilo je snaţno i pet dana
poslije kad je Crna šala obilazila Ras Elat i uplovila u luku. Osam
velikih dhowa bilo je nasukano na pješčanu obalu. Plima na ovoj obali
u proljeće je iznosila dvadeset i dvije stope. Ti brodovi bili su građeni
tako da lagano isplove na plimi. Dugi redovi okovanih robova čekali su
pred njima na red da se ukrcaju. Nenajavljeni dolazak Crne šale
izazvao je zbrku i obala je oţivjela od trčećih, posrćućih prilika, vriske
robova, pucanja bičeva i frenetičnih krikova trgovaca robljem koji su se
jasno čuli na palubi topovnjače dok je spuštala sidro izvan grebena i
okretala se prema vjetru. Clinton Codrington gledao je čeţnjivo brodove
i uspaničene ljude na način na koji siromašno dijete gleda izlog s
hranom. Njegove zapovijedi bile su jasne, admiral Kemp ih je zadao sve
do u bolne detalje. Admiral se s uţasom sjećao kapetanove akcije kod
Calabasha. Nije ţelio da se takva situacija ponovi. Crna šala je morala
poštovati teritorijalni integritet Sultana Omani Arapa i slova ugovora
koji je britanski konzul ugovorio sa Zanzibarom. Clintonu Codringtonu
bilo je izričito zabranjeno sumnjičiti bilo kojeg Sultanovog podanika
koji je trgovao unutar Sultanovog područja. Nije smio čak niti pretraţiti
bilo koji brod koji plovi pod crveno-zlatnom zastavom Omanija na bilo
kojoj trgovačkoj ruti koje su bile vrlo paţljivo definirane. Njegova
patrola trebala se ograničiti samo na brodove koji nisu pripadali
Sultanu, a posebno brodove europskih zemalja. Niti jedan američki
brod, naravno, nije mogao biti pretraţen na otvorenom moru. Unutar
tih granica, Codrington je mogao neovisno djelovati. Umjesto da uhvati
ili pretraţi Sultanove brodove, Clinton je imao zapovijed posjetiti luku
Zanzibara. Tamo će dobiti savjet od britanskog konzula kako najbolje
iskoristiti svoj utjecaj da primijeni postojeće ugovore, a posebno kako
da podsjeti Sultana na njegove obveze. Tako je sada Clinton hodao
palubom poput lava u kavezu i bespomoćno se ljutio zbog
robovlasničke flote Omanija, jer zaljev Elata bio je dio Sultanovog
118
vlasništva. Nakon prve panike na obali, plaţa i brodovi bili su
napušteni, ali Clinton je bio svjestan tisuća paţljivih očiju koje su ga
pratile iz grada i kokosovih šumaraka. Pomisao da će morati podići
sidro i otići ispunjavala ga je gorčinom i stajao je s bijesom u očima
promatrajući plijen pred sobom. Palača šeika Elata, Mohameda Bin
Salima, bila je neobojana zgrada od blata u sredini grada. Jedini otvor
u zidu bila su vrata od debele tikovine koja su vodila do prašnjavog
središnjeg dvorišta. U dvorištu, pod raširenim granama stabla
takamaka, šeik je razgovarao sa svojim starijim savjetnicima i
poslanicima svojeg gospodara -Sultana od Zanzibara. Razgovarali su o
pitanjima ţivota i smrti. Šeik Mohamed Bin Šalim imao je punačko
glatko tijelo bonvivana, svijetle crvene usne hedonista i duboko
usađene oči sokola. Bio je vrlo zabrinut čovjek, jer ambicija ga je
dovela u smrtnu opasnost. Njegova je ţelja bila jednostavno skupiti
milijun zlatnih rupija u svojem trezoru i gotovo je postigao svoj cilj kad
je njegov gospodar, svemoćni Sultan od Zanzibara, poslao svoje
emisare u kontrolu. Šeik Mohamed počeo je zadovoljavati svoju
ambiciju prije deset godina vrlo blagim potkradanjem Sultanovog
poreza, i svake je godine povećavao svotu. Poput svih pohlepnih ljudi,
jedan uspjeh bio je znak za drugi pokušaj. Sultan je to znao, jer unatoč
starosti bio je izuzetno lukav. Znao je da ga zatajeno blago sigurno
čeka u šeikovoj blagajni da ga uzme kad god zaţeli. Morao je samo
glumiti neupućenost u šeikove manipulacije, dok ovaj nije bio duboko
u zamci, pa mu otimanje više nije moglo pomoći. Taj je trenutak došao
nakon deset godina. Osveta će biti dug posao. Počet će sa šibanjem
golih šeikovih stopala, dok mu ne popucaju sve male kosti, što će mu
znatno oteţati hodanje u Sultanovoj prisutnosti. Tu će biti pročitana
konačna presuda - sve će završiti čvornatom vrpcom od bivolje koţe
omotanom oko čela i stiskanom dok šeikove sokolske oči prvo ne
iskoče iz svojih duplja, a zatim mu lubanja ne pukne poput zrele dinje.
Sultan je zaista uţivao u takvim spektaklima - i jedva čekao sljedeći.
Oba čovjeka poznavala su ritual koji je počeo ljubaznom posjetom
Sultanovih emisara. Oni su sada sjedili nasuprot šeiku ispod
takamake, srčuci gustu crnu kavu iz mjedenih šalica, ţvačući ţuto i
ruţičasto meso kokosovog oraha i smiješeći se šeiku hladnim očima. U
takvoj ledenoj atmosferi pojavio se glasnik iz luke, bacio se pred njih i
počeo brbljati novosti o britanskom ratnom brodu čiji su topovi prijetili
obali. Šeik tiho sasluša i otpusti glasnika prije no što će se okrenuti
svojim gostima. «Ovo je ozbiljan posao», poče s olakšanjem što moţe
119
promijeniti temu. «Bilo bi mudro vidjeti taj strani brod. » «Ferengi imaju
ugovor s našim gospodarom«, izgovori sjedobradi poslanik, «i vrlo
strogo se drţe tih komada papira. » Svi klimnuše, i nitko od njih nije
pokazivao uzbuđenje koje im je ispunjavalo grudi. Iako su ti sirovi
sjeverni ljudi samo u prolazu promatrali obalu, bilo je to dovoljno da
izazove oprez i strah. Šeik je razmišljao nekoliko minuta, gladeći svoju
debelu kovrčavu bradu, zasjenjujući oči dok su mu navirale ideje.
Njegov um bio je gotovo paraliziran katastrofom koja mu je prijetila, ali
sad je ponovno počeo raditi. «Moram otići na taj ratni brod», izjavi.
Emisari odmah počeše protestirati, ali on podigne ruku. Još uvijek je
bio šeik od Elata i oni su ga morali saslušati. «Moja je duţnost da
utvrdim namjeru zapovjednika i pošaljem vijest našem gospodaru.«
Clinton Codrington je gotovo dao zapovijed da se podigne sidro. Na
obali već nekoliko sati nije bilo znakova ţivota i ništa se nije moglo
učiniti. Nadao se da bi mogao uhvatiti europskog trgovca robljem koji
uzima robove, ali to se izjalovilo. Trebao je odavno isploviti, jer sunce je
bilo na pola puta niz nebo i nije htio ploviti noću kroz opasnosti
kanala, ali neki instinkt ga je zadrţavao. Nastavio se vraćati na ogradu,
promatrajući teleskopom ravne blatne zgrade među palminim drvećem.
Svaki put kad bi se okrenuo od obale bez riječi, njegovi časnici bi se
razočarano opustili. Ovoga puta, Clinton ugleda kretanje, bljesak
bijelih ogrtača na napuštenoj ulici grada. Dok je gledao kroz teleskop,
osjeti ubod uzbuđenja i čestita sebi na strpljenju. Malo izaslanstvo
prilazilo je obali kroz šumarak. «Prenesite poruku posilnom da donese
moje pištolje i mač», naredi bez spuštanja teleskopa. Druţinu na obali
predvodila je velika prilika u bijelim haljinama s turbanom koji je sijao
od zlata. Iza njega, čovjek je nosio dugu zastavu, skrletnu i zlatnu,
oznaku Sultana. «Tretirat ćemo ga kao guvernera», odluči Clinton. «I
dati mu četiri topa. » Okrene se na peti i ode u kabinu promijeniti
odoru.
Arapin je izišao iz male feluke i popeo se na palubu hvatajući zrak, uz
pomoć dva kućna roba. Kad je njegovo stopalo dodirnulo palubu,
iznenada opali prvi top dobrodošlice. Šeik vrisne poput divljeg
ţdrijepca i skoči u zrak, a lice mu problijedi. Clinton stane pred njega,
sjajan u nakrivljenom šeširu, plavoj i zlatnoj jakni, s hlačama i mačem,
te ga uze za ruku da ga smiri tijekom ostatka pozdrava, kako ne bi
pobjegao natrag na feluku gdje su ga čekali prestravljeni veslači.
«Hoćete li doći ovamo, Vaša visosti», promrmlja Clinton i povuče ga
120
oštro u svoju kabinu. Prevođenje je bilo problem, ali jedan od šeikovih
pratitelja natucao je francuski i malo engleskog. Bila je gotovo noć kad
je Clinton konačno uspio razumjeti strašno iskrivljeni jezik. Kad je
shvatio, bilo je to kao da je sjajno svjetlo ispunilo kabinu, te osjeti
divlje ratoborno veselje. Debeli šeik, guverner Elata, traţio je zaštitu
britanskog carstva od nepravda i tiranije Sultana od Zanzibara. «Dites
lui je ne peux pas - oh, prokletstvo, recite mu da ga mogu zaštititi
samo ako Elat proglasi slobodnim od Sultanove vlasti, comprenez
voush «Je mexcuse, je ne comprends pas. » Bilo je to naporno, posebno
s obzirom na Clintonovu ţelju da provinciju Elat stavi izvan vlasti
Sultana. Vanjski poslovi dali su svim antirobovskim eskadronima
prazne obrasce ugovora, napravljene prema protokolu u točnoj pravnoj
terminologiji. Oni su sluţili za potpisivanje od poglavica, ratnih vođa,
malih prinčeva i domorodačkih kraljeva koji se mogu nagovoriti da se
potpišu. Ti su dokumenti počeli s izjavom o obostranom priznavanju
između Njenog Veličanstva i potpisnika, obećavali zaštitu i slobodnu
trgovinu, te završavali vrlo specifičnim uvjetima koji su se odnosili na
zabranu trgovine robljem i davanjem prava Englezima da pretraţe,
uhvate i unište sve brodove koji trguju robljem unutar voda
predviđenih ugovorom. Nadalje, davao je pravo Mornarici Njenog
Veličanstva da iskrca trupe, uništi barake, oslobodi robove, uhiti
trgovce robljem i učini bilo koji drugi čin u svrhu istrjebljenja trgovine
u svim zemljama potpisnicama. Admiral Kemp u Capetownu je
previdio činjenicu da kapetan Codrington ima kod sebe mnogo takvih
ugovora. Bili su namijenjeni za upotrebu na zapadnoj afričkoj obali
sjeverno od ekvatora. Dobri admiral bi se vrlo zabrinuo kad bi saznao
da je poslao jednog od svojih najrevnijih juniora u patroliranje s tako
opasnim materijalom. «Mora ovdje potpisati«, objasni brzo Clinton, «i
izdat ću zapovijed da od britanskog trezora dobije stotinu gvineja. »
Ugovor je predviđao da potpisnik dobiva godišnju svotu novca. Clinton
je smatrao da je stotinu gvineja dovoljno. Nije bio siguran ima li
dozvolu da napiše to naređenje, ali šeik Mohamed bio je oduševljen.
Pregovarao je za vlastiti ţivot, a dobio ne samo zaštitu od ovog ratnog
broda, već i obećanje o zlatu. Sretno se smiješio potpisujući se pod
svoju novu titulu princ i vrhovni vladar suverenih posjeda Elata i Ras
Telfe. «Dobro», reče Clinton kratko, smotavši svoju kopiju ugovora i
omotavši je vrpcom dok je ţurio do vrata kabine. «Gosp. Denham»,
urlikne, «ţelim postrojbu za iskrcavanje, muškete, pištolje, sablje i
zapaljiva sredstva, četrdeset ljudi spremnih za odlazak na obalu sutra
121
u zoru! » Smijuljio se dok se okretao prevoditelju: «Bilo bi bolje da
Njegova ekscelencija noćas ostane na brodu. Sutra ćemo vas postaviti
na vlast. » Prvi put šeik osjeti oprez. Ovaj Ferengi imao je hladne
nemilosrdne oči vraga. «El Sheetan», pomisli, «sam vrag. » I načini znak
protiv uroka.
«Gospodine, mogu li govoriti? » Gosp. Denham, prvi časnik Crne šale,
izgledao je zbunjeno, gledajući redove naoruţanih mornara. Do zore je
bilo još sat vremena. «Reci. » Clinton mu velikodušno dopusti.
Poručnik Denham nije bio priviknut na ovakvo raspoloţenje svojeg
kapetana i progovori oprezno. Njegovi stavovi su u suštini bili slični
admiralovima. «Ako biste htjeli protestirati protiv mojih zapovijedi,
poručniče», Clinton ga veselo prekine, «sa zadovoljstvom ću unijeti vaš
protest u brodski dnevnik. » Oslobođen odgovornosti što će biti u
ratnom pohodu na stranom teritoriju, poručniku Denhamu je bilo
lakše kad mu je Clinton rekao: «Ja preuzimam zapovjedništvo nad
postrojbom. Vi ćete zapovijedati brodom u mojoj odsutnosti. « Poručnik
impulzivno zatrese Clintonovu ruku. «Sretno, gospodine«, reče. Otišli
su na obalu u dva čamca. Čim je trup udario o dno na obali, Clinton
skoči u vodu i povede naoruţane ljude. Izvadi sablju, a cipele su mu
šljapkale dok se pribliţavao najbliţem dhowu. Kad je skočio na palubu
broda, arapski straţar izleti iz kabine na krmi i uperi u njega dugu
jezail pušku. Bio mu je vrlo blizu i Clinton instinktivno zamahne
sabljom, baš u trenutku kad je puška opalila. Njegova oštrica sudari se
s čeličnim bubnjem, usmjerivši se prema gore dok je jezail zagrmio, a
zasljepljujući oblak dima udario u njegovo lice i sprţio mu obrve. Ipak,
metak je proletio visoko iznad njegove glave. Kad se zrak raščistio,
straţar baci prazno oruţje i skoči s broda, jureći preko pijeska prema
šumarku. »Pretraţite ga i zapalite», naredi Clinton. Tek je tada imao
prilike pogledati ostale dhowove iz flote. Jedan je već gorio svijetlim
plamenom na jutarnjem svjetlu, bez mnogo dima. Savijeno jedro je
crnilo poput suhog lista i mogao je čuti pucketanje suhih greda trupa i
kabine. Njegovi mornari su skočili s broda i pojurili prema sljedećem.
«U plamenu je, gospodine», dahtao je časnik, a vrući zrak pogodi
Clintona u lice. «Najbolje da se maknemo», reče on blago i siđe niz
ljestve na pijesak. Plamenovi iza njega su urlali poput divljih ţivotinja
u kavezu. Najveći dhow, brod od dvije stotine tona, leţao je pred njima.
Clinton je stigao do njega pedeset koraka ispred svojih ljudi. «Provjerite
da ispod nema nekoga», naredi, a jedan od mornara vrati se na palubu
noseći umotani svileni tepih za molitvu pod rukom. «Ostavi to! », otrese
122
se Clinton. «Nema pljačkanja. « Mornar neodlučno ispusti dragocjeni
teret na palubu, a plamenovi ga prihvatiše kao da se radi o ţrtvi bogu
Baalu. Do trenutka kad su dosegnuli liniju drveća, svih osam brodova
je gorjelo - jarboli su se srušili kad bi izgorjeli pri dnu, a jedra
nestajala u eksplozijama plamena. U jednom od trupova eksplodira
bačva s barutom uz gromoglasnu buku, a visoki stup dima nekoliko
sekunda je lebdio nad obalom, u obliku goleme sive hobotnice. Za njim
su ostali skršeni dhowovi, a plamen je ugašen udarnim valom
eksplozije. «Je li netko bio na palubi? », upita Clinton tiho. «Ne,
gospodine», odgovori mu mornar, lica crvenog od uzbuđenja, s golom
sabljom u ruci. Clinton sakrije svoje olakšanje hladnim klimanjem i
nekoliko sljedećih minuta potroši na okupljanje ljudi u urednu
formaciju, dajući im vremena da povrate dah. «Provjerite svoje
muškete», naredi on, i začuje se škljocanje mehanizama. «Pričvrstite
bajunete. « Metal zazvoni o metal dok su duge oštrice pričvršćene na
cijevi Enfield pušaka. «Ako bude otpora, to će biti u gradu,
pretpostavljam«, i pregleda nejednake redove. Nisu baš marinci,
pomisli osjećajući simpatiju za njih. Moţda nisu savršeno uvjeţbani,
ali imaju duha i inicijative, nisu paradni manekeni. «Hajdemo. » Mahne
za polazak i krenuše prašnjavom ulicom između blatnih kuća. Grad je
smrdio po spaljenom drvu i otvorenoj kanalizaciji, riţi kuhanoj sa
šafranom i pročišćenom maslacu. «Hoćemo li ih spaliti? », upita njegov
časnik pokazujući zgrade. «Ne, tu smo da ih zaštitimo«, reče mu
Clinton ukočeno. «Pripadaju našem novom savezniku, šeiku. »
«Shvaćam, gospodine», promrmlja ovaj izgledajući pomalo zbunjeno, a
Clinton se saţali nad njime. «Traţimo robovske barake«, objasni dok su
hodali ulicom u kompaktnoj formaciji. Zaustaviše se na raskriţju.
Vrućina je bila strašna, a tišina prijeteća. Nije bilo vjetra i kokosov
šumarak bio je tih. S obale su dopirali slabi zvuči izgaranja drva, a
iznad njih su afričke vrane kruţile promuklo kriješteći, ali grad i
šumarak bili su napušteni. «Ne sviđa mi se ovo», reče jedan od ljudi iza
Clintona. Mogao ga je shvatiti. Mornari su se uvijek osjećali nespretno
kad su odvojeni od broda, a ovdje ih je bilo samo četrdeset, daleko od
obale, okruţeni nevidljivim, ali ništa manje opasnim divljim ratnicima.
Clinton je znao da mora odrţati iznenađenje, ali zastao je na trenutak
shvativši da je bezobličan vrećasti oblik u desnoj ulici ljudsko tijelo,
crno, golo i vrlo mrtvo. Jedan od robova pao je u panici i ostao leţati
na mjestu. U tom smjeru su sigurno barake, odluči Clinton. «Tiho!»,
upozori ljude i nagne glavu, slušajući paţljivo slabe zvukove. To je
123
mogao biti vjetar, ali vjetar nije puhao, ili vatra, ali vatra je bila iza
njih. Bio je to udaljeni zvuk ljudskih glasova, shvati on, mnogo
glasova, tisuće glasova. «Ovuda. Slijedite me! » Potrčali su naprijed
desnom ulicom i odmah uletjeli u paţljivo pripremljenu zamku. Plotun
iz mušketa prolomio se s obje strane uske staze, a barutni dim suknuo
je prema njima poput debele zavjese. U dimu su plesale nestalne
prilike napadača u ogrtačima, puneći duge jezaile ili vitlajući
polumjesečastim sabljama uz divlje krike «Alah akbar, Alah je najveći!»
Nasrnuli su na malu skupinu mornara uhvaćenu između dvije vatre
na uskom putu. Ima ih barem stotinu, procijeni Clinton u trenutku, i
odlučno napreduju. Sjajne sablje djelovale su posebno zastrašujuće.
«Okupite se», vikne Clinton. «Ispalit ćemo plotun, a zatim ih dočekati
bajunetama! « Prvi red Arapa bio je gotovo ispred pušaka. Clinton
primijeti da su mnogi od njih podigli rubove svojih ogrtača i da su im
noge gole do butina. Koţa im je varirala od boje slonovače do duhana.
U prednjem redu je bilo i sjedobradih, i svi su vrištali i zavijali u
borbenom bijesu. Upravo su vidjeli kako im ţivoti gore na obali. Sve što
im je preostalo bio je sadrţaj baraka smještenih u šumarku kokosovih
oraha. «Vatra! », zaurla Clinton i plotun ga na trenutak zagluši. Dim
mu je zaklonio pogled, načinivši neprozirnu zavjesu u jutru bez vjetra.
«Naprijed! », vikne i povede napad kroz dim. Posrne preko tijela Arapa.
Čovjekov turban se odmotao i pao mu preko očiju, natopljen krvlju,
boje Sultanove zastave koja se dizala ispred njega. Prilika se nadvije
nad njim i on začuje fijukanje sablje. Sagne se. Jaka struja zraka baci
mu u oči čuperak kose dok je oštrica prolazila tik uz njegovo čelo.
Clinton se ispravi i svu snagu unese u kontranapad. Vrh njegove
sablje prođe kroz meso, dok se nije zaustavilo na kosti. Arapin ispusti
svoju sablju i uhvati golim rukama Clintonovu oštricu. Clinton se
povuče i istrgne svoje oruţje iz mesa. Dok je oštrica prolazila kroz
prste, tetive se odvojiše uz slabe pucketave zvukove, a čovjek padne na
koljena, drţeći ruku pred očima s izrazom čuđenja. Clinton potrči da
dostigne svoje mornare i pronađe ih raštrkane kod šumarka u malim
grupicama, kako se smiju i viču u uzbuđenju. «Bjeţe kao trkaći konji,
gospodine«, dovikne mu časnik i zgrabi Sultanovu zastavu te zamahne
njome iznad glave, potpuno obuzet uzbuđenjem. »Imamo li gubitaka? »,
upita Clinton. I on je osjećao euforiju bitke. Ubijanje Arapa ga je
ushićivalo. U tom trenutku bio je sposoban vratiti se i uzeti čovjekov
skalp. Međutim, pitanje ga otrijezni. «Jedrow je dobio u trbuh, ali moţe
hodati. Wilson ima porezanu ruku. » «Vrati ih na obalu. Mogu pratiti
124
jedan drugoga. Ostali, za mnom! » Pronašli su barake četvrt milje dalje.
Straţari su pobjegli. Obori za robove protezali su se pola milje uzduţ
obje obale malog potoka koji je davao pitku vodu i istovremeno
predstavljao kanalizaciju. Barake su bile drukčije od onih koje je
Clinton zarobio na zapadnoj obali, jer one su izgradili europski trgovci
sa svojim osjećajem za urednost. Ove raštrkane zgrade sagrađene od
sirovih debala vezanih uţadima od palminog lišća bile su potpuno
drukčije. Iza vanjskih barikada bile su otvorene sjenice pod čijim
krovovima su se okovani robovi mogli sakriti od sunca i kiše. Jedina
ista stvar bio je smrad. Epidemija tropske dizenterije poharala je
barake i većina koliba sadrţavala je raspadajuće leševe ţrtava. Vrane i
lešinari strpljivo su čekali na okolnom drveću, mračne siluete na
svijetlom plavetnilu jutarnjeg neba. Clinton je kod obale sreo novog
vladara Elata, šeika Mohameda, i ispratio ga uz obalu. Nadolazeća
plima gasila je gomile pepela koje su označavale mjesta na kojima su
bili brodovi. Šeik je hodao nesigurno, poput čovjeka u dubokom šoku,
pridrţavajući se za jednog od kućnih robova, gledajući u nevjerici oko
sebe. Posjedovao je trećinu svakog od spaljenih brodova. Kad su došli
do linije drveća, morao se odmoriti. Rob je stavio drveni stolac u sjenu,
a drugi počeo mahati lepezom od palminog lišća oko njegove glave
kako bi otjerao muhe i ohladio ga. Njegova bijeda bila je potpuna kad
mu je «El Sheetan», ludi britanski kapetan s očima vraga, odrţao
lekciju na lošem francuskom i engleskom preko šokiranog prevoditelja.
Takve stvari mogle bi se ponoviti samo šaptom, i šeik pozdravi svako
novo otkriće tihim krikom «Waaai! » i okretanjem očiju prema nebu.
Shvatio je da su seoski kovači izvučeni iz grmlja i već kidaju okove sa
zbunjenih robova. «Waai! » plakao je šeik. «Zar vrag ne shvaća da su ti
robovi već prodani i da je plaćen porez! » Clinton mu zadovoljno objasni
da će se oslobođeni robovi vratiti natrag u unutrašnjost i da će šeik
poslati straţare koji će ih otpratiti te upozoriti sve druge karavane s
robovima da je luka Elat zatvorena za trgovinu. «Waai! », šeikove oči
ispune se suzama. «Osiromašit će me! Moje ţene i djeca će umrijeti od
gladi. » «El Sheetan te savjetuje da počneš trgovati kaučukom i
coprom», objasni prevoditelj. «A kao tvoj najbliţi saveznik, obećava da
će te redovno posjećivati sa svojim velikim brodom kako bi provjerio
slijediš li njegove savjete. » «Waai! », šeik poče čupati bradu tako da su
mu pramenovi ostajali u rukama. «Ovaj saveznik je gori od običnih
neprijatelja.
125
«Dvadeset i četiri sata kasnije Crna šala je uplovila u zaljev Telfa,
četrdeset milja uzvodno. Nitko nije upozorio robovlasničku flotu, koja
je tamo bila usidrena, o novoj politici Elata. Pet dhowova s vanjske
strane uspjeli su prerezati svoje sidrene uţadi i pobjeći u labirint
plitkih koraljnih kanala i sprudova gdje ih Crna šah nije mogla
slijediti. Međutim, uz obalu je bilo usidreno još šest manjih brodova i
četiri veličanstvena prekooceanska dhowa s dvostrukim palubama.
Clinton Codrington zapalio je dva i zaplijenio četiri najnovija i najveća
broda, i poslao ih na jug do najbliţe britanske baze u Port Natalu radi
nagrade. Dva dana kasnije, Clinton Codrington uvjeţbavao je topovsku
paljbu pokraj obale Kihya. Isturio je topove i ispalio salve u lagunu čija
se površina uzburkala od bijelih fontana pjene. Grmljavina topova
odbila se od dalekih brda i vratila preko neba poput topovskih kugla
koje se kotrljaju preko drvene palube. Sultanov lokalni guverner
pretvorio se u drhtavu uţasnutu masu na ovaj prikaz moći i morali su
ga donijeti na palubu Crne šale da potpiše ugovor s kapetanom.
Clinton je pripremio ugovore za potpis. Kad je guverner doveden,
saznao je da je nasljednik kraljevstva koje nikad nije ţelio i titule koja
je bila tako visoka da će sigurno izazvati osvetu onoga čije se ime nije
usudio izgovoriti.
Admiral Kemp, koji je sjedio u svojoj radnoj sobi u zgradi Admiraliteta i
promatrao magloviti pejsaţ sve do dalekih planina Hotentotske
Nizozemske, zanemario je prve izvještaje kao ludu maštariju nekog
niţeg časnika koji je predugo sluţio u Port Natalu i razbolio se od
prašumskog ludila «El Cafard», koje je ponekad pogađalo izolirane
ljude. Zatim su detalji počeli dolaziti i sa sjevera, i bili su previše jasni
da bi se zanemarili. Armada zaplijenjenih brodova stizala je u luku
Port Natal, do sada dvadeset i šest, a neki su bili puni robova.
Poručnik-guverner Port Natala očajnički je traţio admiralov savjet što
učiniti s tim brodovima. Robovi su iskrcani na obalu, pušteni i
zaposleni kao radnici kod gospode koja se nadala uzgajati pamuk i
šećernu trsku u divljini doline Umgeni. Nedostatak radne snage bio je
ključan, jer lokalni Zulu stanovnici preferirali su pljačkanje stoke i
ispijanje piva. Guverner bi rado prihvatio sve bivše robove koje mu
Kraljevska mornarica moţe poslati. (Admiral nije u potpunosti shvaćao
razliku između radnika i robova. ) Međutim, bilo je pitanje što učiniti s
dvadeset i šest, ne, čak trideset i dva zaplijenjena broda. Flota od šest
brodova stigla je za vrijeme diktiranja pisma. Dva tjedna kasnije, jedan
od zaplijenjenih dhowova koji je poručnik-guverner uvrstio u
126
kolonijalnu sluţbu, stigao je u Table Bay s novim vijestima. Jedna od
poruka bila je od Sir Johna Bannermana, britanskog konzula iz
Zanzibara. Druga je bila od Sultana Omanija osobno, s kopijama za
Ministarstvo vanjskih poslova u Londonu i za guvernera-generala u
Kalkuti. Sultan je očito vjerovao da će kao predstavnik Kraljice
Engleske guverner-general imati ovlasti u Indijskom oceanu koji je
praktički bio njegovo prednje dvorište. Admiral Kemp poderao je pečate
na obje poruke s osjećajem nadolazeće katastrofe. «Blagi Boţe! »,
prostenje kad je počeo čitati, a zatim: «O, slatki Kriste, ne! » I kasnije:
«To je previše, to je noćna mora! » Kapetan Codrington, jedan od
najmlađih kapetana na popisu Admiraliteta, dao si je ovlasti koje bi
zapanjile i samog Wellingtona ili Bonapartea. Pripojio je britanskoj
kruni goleme afričke teritorije koji su prije bili dijelovi Sultanove
zemlje. Pregovarao je s raznim lokalnim poglavicama i sumnjivim
autoritetima, dajući im priznanje i britansko zlato. «Blagi Boţe!»,
admiral ponovno vikne u bijesu. «Što će reći onaj prokleti Palmerston.»
Kao torijevac, Kemp nije imao visoko mišljenje o novom premijeru. Od
nevolja u Indiji, vojničkih ustanaka, britanska vlada bila je vrlo
oprezna u prihvaćanju novih odgovornosti za prekomorske teritorije i
nazadne narode. Njihove naredbe bile su specifične, a novija aktivnost
kapetana Codringtona bila je daleko od suštine tih naredaba. Bitka za
Afriku bila je još daleka budućnost, a duh Malih Engleza motivirao je
britansku vanjsku politiku, čega je Kemp bio bolno svjestan. Ove
vijesti bile su opasne, ali daleko od cijele priče, shvatio je čitajući
konzulovu poruku, dok mu se disanje ubrzavalo, a boja pretvarala u
crvenu. Oči mu počeše suziti od bijesa. «Kad zgrabim to štene. », obeća
sam sebi. Kapetan Codrington je, čini se, objavio privatni rat Sultanu.
Ali, čak i u svojem bijesu, admiral osjeti ubod profesionalnog
poštovanja za opseg operacija svojega podređenog. Konzul je napravio
velik popis s više od trideset odvojenih incidenata. Štene je napalo
utvrđene gradove, izlazilo na obalu kako bi spaljivao barake, puštao
desetine tisuća robova, zapljenjivao brodove na otvorenom moru, palio
ih u lukama, te stvorio kaos dostojan samog Nelsona. Admiralovo
neodlučno cijenjenje Codringtonove tehničke izvedbe kampanje nije
umanjilo njegovu odlučnost da se osveti zbog uznemirivanja svojeg
ţivota i karijere. «Ovog puta ništa ga ne moţe spasiti. Ništa! », vikao je
admiral okrećući se Sultanovom protestu. Pismo je očito bilo djelo
profesionalnog pisara. Svaki odjeljak je počeo i završavao ukrašenim
upitima o Kempovom zdravlju, a između toga bili su umetnuti pozivi u
127
pomoć, vriskovi bijesa i protesti zbog prekršenih obećanja vlade Njenog
Veličanstva. Na samom kraju pisar nije mogao odoljeti a da ne doda
molitvu za admiralov i Kraljičin prosperitet u ovom ţivotu i sreću u
sljedećem. To je malo ublaţilo povrijeđeni ton u kojem su napisani
protesti i zahtjevi. Sultan je procijenio svoje gubitke na preko četrnaest
lakha rupija, gotovo milijun sterlinga u opljačkanim brodovima i
oslobođenim robovima, a to nije uključivalo nenadomjestivu štetu za
Sultanov ugled, niti prekid trgovine duţ cijele obale. Zbrka je bila takva
da neke luke moţda više i neće biti otvorene za trgovinu. Sustav
skupljanja robova u unutrašnjosti kontinenta i mreţa putova do
obalnih luka su bili tako oštećeni da će im trebati godine da se
ponovno otvore, a da se i ne govori o golemom gubitku brodova
izazvanom djelovanjem «El Sheetana». Luke još otvorene za trgovinu
bile su zatrpane trpljivim robovima, čekajući brodove koji su već bili
potopljeni ili zaplijenjeni jedrili prema Port Natalu. «Ništa ga neće
spasiti», ponovi Kemp i zastane. I njegova karijera je bila gotova. Shvati
tu činjenicu i osjeti duboku nepravdu. Četrdeset godina nije načinio
niti jedan pogrešan korak, umirovljenje je bilo tako blizu. Otrese se
letargije očaja i poče izdavati zapovijedi. Prvo je bilo za sve brodove
eskadrona, da odmah isplove i krenu u potragu za Crnom šalom. U
očaju shvati da će njegova zapovijed putovati do svih zapovjednika
gotovo šest tjedana, jer bili su raštrkani preko dva oceana. Trebat će
im mnogo vremena i da pronađu topovnjaču u labirintu otoka i zaljeva
uzduţ Mozambičkog kanala. Međutim, kad to učine, kapetan Clinton
Codrington odmah mora biti razriješen duţnosti. Poručnik Denham
preuzet će privremeno zapovjedništvo, s naređenjem da vrati Crnu šalu
u Table Bay što je prije moguće. Kemp je bio siguran da moţe skupiti
dovoljno starijih časnika za osnivanje vojnog suda. Moglo bi mu barem
malo pomoći ako Prvog lorda bude mogao izvijestiti da je Codrington
već oštro kaţnjen. Zatim je napisao poruku konzulu u Zanzibar,
sugerirajući mu da umiruje Sultana dok situacija ne bude pod
kontrolom - i dok od Ministarstva vanjskih poslova ne dobiju upute u
vezi nadoknada štete. Naravno, u ovoj fazi ne moţe Sultanu dati
nikakva obećanja osim izraza dobre volje. Zatim, tu je bio teţak
zadatak pisanja izvješća Admiralitetu. Nije imao riječi da ublaţi djela
svojeg podređenog i svoju vlastitu odgovornost. Bio je previše dugo
djelatni časnik da bi to pokušao. Međutim, kad je naveo gole činjenice,
čak i u bezosjećajnom ţargonu mornarice one su se činile tako
uvećanima da je bio potpuno šokiran. Brod je čekao pet sati da
128
admiral završi svoje pismo. U London će stići za manje od mjesec
dana. Njegovo zadnje pismo bilo je za časnika koji je zapovijedao
Crnom šalom. U njemu si je Kemp dozvolio da izrazi nešto svoje
gorčine, sadistički uţivajući procjenjujući djelotvornost riječi poput
«pirat» i «razbojnik», ili «zlonamjeran» i «neodgovoran». Svoje malo
otrovno remek-djelo napisao je u pet kopija i poslao ga u svim
mogućim smjerovima kako bi što prije stiglo do šteneta. Ipak, kad su
pisma bila poslana, mogao je samo čekati - a to je bio najgori dio cijele
stvari. Nesigurnost i neaktivnost uništavali su samu njegovu dušu.
Uţasavao se svakog novog dolaska u Table Bay, i svaki put kad bi
signalni top na brdu iznad grada ispalio hitac, njegov duh je zadrhtao,
a strah ga pogodio u ţeludac. Svaka nova poruka produljivala je popis
destrukcije, a na kraju je stigao i izvještaj od samog prijestupnika,
zašiven u platneni paket i adresiran na admirala Kempa. Isporučila ga
je posada posebno vrijednog dhowa dugog preko osamdeset stopa s
teretom od stotinu tona. Ton kojim je kapetan Codrington nabrajao
svoje uspjehe ljutio je admirala koliko i sama djela. U nehajnom
početnom odjeljku, kapetan Codrington zabiljeţio je dodavanje od oko
milijun četvornih milja Afrike Britanskom carstvu. Imao je hrabrosti
priznati da njegove akcije moţda nadilaze naređenja i objasnio je
diskrepanciju: «Bila mi je čvrsta namjera dok sam u ovoj sluţbi izbjeći
svaki čin političke prirode. Međutim, bio sam prisiljen prihvatiti
kraljevstva Elat i Telfa ugovorima sa Šeikom i Imamom, zajedno s
njihovim ljudima koji su traţili zaštitu od neprijateljskih i divljih činova
Sultana od Zanzibara. » Ovo nije bila dobra vijest za Dom lordova, a
posebno za premijera, Lorda Somerseta koji je uvijek prigovarao
upotrebi svojih ljudi i brodova za borbu protiv robovlasništva.
Međutim, slijedilo je nešto mnogo gore. Kapetan Codrington nastavio je
s lekcijom admiralu Kempu. «Boţjom voljom, Englez bez drugih moći
osim karaktera svoje plemenite nacije donio je tim sirotim ljudima
spas. Lordovi mi moraju oprostiti što koristim taj zastarjeli argument»,
udarac Malim Englezima, «međutim, jasno mi je poput afričkog sunca
da je Bog pripremio ovaj kontinent za jedinu naciju na zemlji koja ima
dovoljno vrline da upravlja njime za njegovo dobro i za dobro ljudi koji
riječ Boţju uzmu za svoj moralni zakon. » Admiral Kemp zagrcne se
pročitavši to, i uhvati ga napad kašlja koji je potrajao nekoliko minuta.
Zatim nastavi čitati. «U svemu tome, nisu me vodili osobni motivi niti
interesi za slavom, več su moje akcije sluţile tome da upotrijebim svoje
moči u slavu svojeg Boga, Kraljice, zemlje i cijelog čovječanstva.«
129
Admiral ukloni svoje naočale i zagleda se u vitrinu s punjenim pticama
pjevicama što je visjela na suprotnom zidu. «Da napiše tako nešto, ili je
najveća budala na svijetu - ili hrabar čovjek. Ili oboje», odluči na kraju.
Admiral Kemp nije bio u pravu. Zapravo, Clinton Codrington imao je
napad taštine i vaţnosti zbog osjećaja neograničene moći koji mu je
davao njegov poloţaj. Imao je tu moć mnogo mjeseci, i njegov sud i
osjećaj za pravdu bili su izobličeni. Ali, još je uvijek vjerovao da
ispunjava volju Boga, svoju patriotsku duţnost i duh zapovijedi
lordova Admiraliteta. Također je bio potpuno svjestan da je pokazao
nadmoćnu profesionalnu sposobnost u izvođenju niza kopnenih i
morskih akcija, gotovo uvijek protiv jačeg neprijatelja, bez i jednog
povlačenja i s gubitkom od svega trojice ljudi i manje od tuceta
ranjenih. Postojalo je samo jedno područje u kojem Clinton nije bio
siguran u uspjeh. Huron je još bio u ovim vodama, dobio je tu
informaciju iz mnogo izvora. Mungo St John je trgovao, plaćao najveće
cijene za najbolju robu, birao ih sam ili izbor prepuštao Tippoou.
Uzimali su samo zdrave, odrasle ljude i ţene sposobne izdrţati dugi
put oko Rta Dobre Nade i preko središnjeg prolaza, a ta vrsta robe bila
je traţena. Clinton se svakoga dana nadao da će Crna šala još jednom
podići visoku piramidu bijelih jedara, ali svakoga dana nada je blijedila
prolaskom ţestokog tropskog sunca preko neba i gasila se kad bi
golema crvena kugla tonula u more. Još jednom su za samo jedan dan
promašili veliki američki kliper. Isplovio je iz zaljeva kod Lindija
dvadeset i četiri sata prije dolaska Crne šale, nakon ukrcavanja
pedeset robova. Promatrači s obale nisu bili sigurni je li krenuo na
sjever ili jug, jer skrenuo je tek ispod obzorja i izgubio se iz vida prije
no što je krenuo svojim kursom. Clinton je pretpostavljao da Huron ide
na jug i krenuo je u potjeru preko praznog mora, niz naizgled
napuštenu obalu, tek nakon tri dana priznavši da mu je St John još
jednom pobjegao. Morao je prekinuti potjeru. Na kraju je saznao da je
Huron krenuo na sjever, da St John još trguje i da ga moţe ponovno
sresti. Molio je za to svake večeri. Bilo je to sve što mu je trebalo da ova
patrola ispuni svoju misiju i krene prema Table Bayu. Ovoga puta
imao je svjedočenja ljudi koji su prodali St Johnu robove da Mungo St
John još trguje. Nije se morao pouzdati u klauzulu o opremi i
sumnjivim pravima na pretraţivanje. Imao je dokaze i znao je da će se
njegova prilika pojaviti. Plima je išla u prilog Clintonu. Bio je ispunjen
novim osjećajem vrijednosti, ţeljeznim povjerenjem u sebe i svoju
dobru sreću. Drţao se drukčije, podignute brade, ravnijih ramena, a
130
ako njegov korak i nije bio šepirenje, bio je svakako prilično
samouvjeren. Smiješio se češće no prije, a njegove usne su se krivile u
đavolski smiješak praćen sjajem blijedoplavih očiju. Pustio je brkove,
zlatne i kovrčave, koji su mu dali piratski izgled, a njegova posada,
koja je uvijek poštovala njegovu sposobnost upravljanja brodom, ali
osjećala malo prema njemu, sada je klicala kad bi se vraćao s obale na
palubu. «Dobri stari Tongs! » Bio je to njegov novi nadimak. Nikada
prije nisu imali nadimak za njega, ali sada su bili ponosan brod -
ponosni na sebe i svojeg dvadesetsedmogodišnjeg «starca». «Pokaţi im,
Tongs! », vikali su iza njega dok ih je vodio s isukanom sabljom u ruci
preko vanjskih ograda baraka, a dim muskete lebdio oko njegove vitke
prilike. «Na njih, šaljivčine! », klicali su sami sebi preskačući razmak
između Crne šale i paluba brodova s robljem, mašući sabljama,
ispaljujući pištolje dok su tjerali trgovce robljem ispod paluba i
zatvarali ih tamo, ili ih bacali preko ograda u more gdje su kruţili
morski psi. Znali su da stvaraju legendu. Tongs i njegovi šaljivčine
čiste trgovce robljem iz Mozambičkog kanala, vraška priča za pričanje
djeci kod kuće, a i novac kojim će je dokazati bit će priličan. U tom je
raspoloţenju Crna šala uplovila u zanzibarsku luku, utvrdu Omani
Sultana, mali Danijel u lavljoj jazbini. Topnici na zidovima tvrđave
stajali su s bakljama u rukama, ali nisu se mogli prisiliti da ih prinesu
golemom brončanom topu dok je ruţna mala topovnjača prilazila
Zanzibaru. Crna šala imala je na palubi postrojene uredno
uniformirane mornare. Bio je to spektakularan prikaz geometrijski
bijelih redova ljudi nasuprot tropskom nebu prepunom sivih olujnih
oblaka. Njeni časnici s nakrivljenim šeširima nosili su svečane odore,
mačeve, bijele rukavice i hlače. Kad je ulazila u unutrašnju luku,
topovnjača je ispalila svoj počasni pozdrav - koji je za većinu populacije
bio znak da počnu bezglavo bjeţati u brda, zaglavljujući uske ulice
starog grada. I sam Sultan je pobjegao iz palače i sakrio se u
britanskom konzulatu s većinom svojeg dvora. «Nisam kukavica»,
objasnio je Sultan gorko Sir Johnu Bannermanu, «ali kapetan ovog
broda je luđak. Niti sam Alah ne zna što će sljedeće učiniti. » Sir John
je bio velik čovjek velikih apetita. Imao je golem trbuh i guste brkove
oko punašnog lica, te bistre inteligentne oči i široka prijateljska usta
humanog i duhovitog čovjeka. Bio je priznati poznavatelj Orijenta i
pisao knjige o putovanjima i religioznim i političkim karakteristikama
Istoka, te prevodio manje arapske pjesnike. Također je bio protivnik
trgovine robljem, jer zanzibarske trţnice nalazile su se na trgu ispod
131
prozora njegove rezidencije, pa je s balkona mogao promatrati kako
dhowovi istovaruju svoj teret na kamene dokove koje su s okrutnim
humorom zvali «Biserna vrata». Sedam je godina strpljivo pregovarao o
nizu ugovora sa Sultanom, od kojih je svaki odsijecao nekoliko
grančica s bujajućeg raslinja koje je mrzio, ali nije mu mogao nanijeti
ozbiljniju štetu, a kamoli ga istrijebiti. Na svim sultanovim teritorijima,
Sir John imao je apsolutnu jurisdikciju jedino nad zajednicom Hindu
trgovaca, jer oni su bili britanski podanici. Sir John je objavio bilten u
kojem je zahtijevao da oslobode sve svoje robove, jer će u protivnom
biti kaţnjeni globom od 100 funta. Njegov bilten nije spominjao
kompenzaciju, tako da mu je većina utjecajnih trgovaca poslala
poruku protivljenja koja je bila Pushtu ekvivalent izjave «Do vraga ti i
tvoji bilteni. » Sir John je vlastitom nogom razvalio vrata jednog
trgovca, izvukao ga iz kreveta, bacio na koljena snaţnim krošeom,
stavio mu lanac oko vrata i proveo kroz gradske ulice do konzulata.
Zaključao ga je u vinski podrum dok ovaj nije platio globu i dok nisu
bili potpisani papiri koji su oslobađali robove. Više nije bilo
protivljenja; isto tako, nitko nije htio prihvatiti ponudu trgovaca da
plate 100 funta bilo kome tko će zabiti noţ u leđa Sir Johnu tijekom
jedne od njegovih večernjih šetnja starim gradom. Tako je Sir John još
uvijek bio ţiv i zdrav, stojeći na svojoj terasi i pušeći cigaru, a jedini
problem predstavljao mu je giht u stopalu. Gledao je malu crnu
topovnjaču kako dolazi kanalom. «Ponaša se kao predvodnik flote»,
smiješio se zadovoljno, a pokraj njega je Said, Sultan od Zanzibara,
šištao poput pokvarenog ventila. «El Sheetan! » Njegov izborani vrat
pocrvenio je od nemoćnog bijesa, a koščati nos podsjećao je na
nesretnu papigu. «Dolazi ovamo, u moju luku, a moji topnici stoje
pokraj topova kao mrtvaci! Čovjek koji me osiromašio, pretvorio moje
carstvo u ruševine - kako se usuđuje doći ovamo? » Odgovor koji bi mu
dao Clinton «Tongs» Codrington bio bi jednostavan. Izvršavao je
zapovijedi koje je dobio u Cape Townu prije mnogo mjeseci od admirala
Kempa, zapovjednika eskadrona Juţnog Atlantika i Indijskog oceana.
«Od vas se zahtijeva da iskoristite prvu priliku za odlazak u luku
Zanzibar, gdje ćete iskazati punu počast Kraljevskoj visosti Sultanu od
Omanija, posavjetovavši se s konzulom Njenog Veličanstva, Sir
Johnom Bannermanom, o provođenju postojećih ugovora između
Sultana i Vlade Njenog Veličanstva. « Što je, u prijevodu, bila uputa da
se pokaţe Union Jack s velikim topovima u pozadini i podsjeti Sultana
na njegove obveze koje je preuzeo ugovorima. «Treba naučiti zlog starog
132
prosjaka da pazi na svoje P-ove i Q-ove», kako je to Clinton veselo
objasnio poručniku Denhamu, uvijajući svoje nove zlatne brkove. «Čini
mi se, gospodine, da je lekcija već dana», odgovorio je Denham mračno.
«Nije», rekao je Clinton. «Ugovori s novim sultanima na kopnu više ne
utječu na momka iz Zanzibara. Morat ćemo ga malo pripitomiti. » Sir
John Bannerman došepao je na palubu Crne šale, pazeći na svoje
bolesno stopalo, te paţljivo pogledao mladoga mornaričkog časnika koji
je stao pred njega da ga pozdravi. «Dakle, gospodine, bili ste vrlo
zaposleni», promrmlja. Moj Boţe, momak je gotovo dječak, unatoč
brkovima i nakrivljenoj kapi. Teško je povjerovati da je stvorio takav
kaos ovim malim brodom. Rukovali su se i Bannerman shvati da mu
se dečko sviđa, unatoč tomu što je poremetio njegov miran ţivot. «Čašu
madeire, gospodine? », predloţi Clinton. «Prokleto pristojno od vas,
moram reći. » U maloj kabini, Bannerman obriše svoje znojno lice i
prijeđe na posao. «Zaboga, stavili ste mačku među golubove», zatrese
velikom glavom. «Ne vidim. » «Slušajte me», prekine ga Bannerman, «i
objasnit ću vam činjenice ţivota u Istočnoj Africi općenito, a posebno u
Zanzibaru. » Pola sata kasnije, Clinton je izgubio većinu od svoje nove
prpošnosti. «Što bismo trebali učiniti? », upita. «Učiniti? », reče
Bannerman. «Iskoristit ćemo prednosti situacije koju ste izazvali, prije
no što nas spriječe oni idioti u Whitehallu. Zahvaljujući vama, Sultan
je konačno raspoloţen da potpiše ugovor za koji ga proganjam već pet
godina. Zamijenit ću šaku tih potpuno ilegalnih ugovora koje ste
načinili s nepostojećim drţavama i mitskim prinčevima za jedan koji će
starog jarca dovesti tamo gdje ga ţelim već godinama. «Oprostite, Sir
John», Clinton je bio lagano zbunjen, «iz onoga što ste rekli ranije,
činilo mi se da ne odobravate moje novije akcije? » «Naprotiv», Sir John
mu se naceri, «uzburkali ste moju krv i učinili me ponosnim što sam
Englez. Imate li još te madeire? » Podigne čašu za Clintona. «Čestitam
vam od srca, kapetane Codrington. Ţelio bih samo da mogu učiniti
nešto da vas spasim sudbine koja vas sigurno čeka kad vas uhvati
Admiralitet i Lord Palmerston. » Sir John ispije čašu i obliţe usne.
«Vraški dobra stvar», klimne, ostavi čašu i nastavi ţustro: «Sada
moramo brzo raditi i dobiti Sultana da potpiše ugovor - prije no što
Whitehall stigne s isprikama i izjavama dobre volje koje će uništiti
dobar posao koji ste obavili. Nešto mi govori da će to biti uskoro», doda
mračno, a zatim mnogo vedrije: «Mogli biste pokazati brodske topove
dok ste na obali. I nosite mač. Oh, i još jedna stvar: ne skidajte oči sa
starog jarca dok ja govorim. Već postoji priča o vašim očima - o toj
133
posebnoj nijansi plave, znate li - i Sultan je već čuo o tome. Kao što
vjerojatno znate, zovu vas «El Sheetan» na ovim obalama, a Sultan je
čovjek koji vjeruje u duhove i okultno. » Sir Johnova predviđanja o
neminovnom dolasku vijesti iz viših izvora bila su gotovo proročanska,
jer dok je govorio, brod Njenog Veličanstva Penguin s hitnom porukom
za Sir Johna Bannermana, Sultana i kapetana Codringtona bio je na
dva dana plovidbe od zanzibarske luke. Bilo je to brţe no što bi Sir
John mogao vjerovati. Uz nešto rezerve, Sultan se vratio u svoju
palaču. Samo je polovično vjerovao umirivanju Sir Johna, ali s druge
strane, palača je bila na pola milje od luke gdje je taj zli crni brod
pokazivao topove, a konzulat je bio u samoj luci - ili na liniji vatre,
ovisno o tome kako se gleda na stvari. Prema savjetu Sir Johna,
Codrington je na obalu izišao s tjelesnom straţom od tucet odabranih
mornara kojima se moglo vjerovati da se neće izgubiti u četvrti crvenih
svjetiljaka - u grogu i ţenama o kojima sanjaju mornari. Kad je druţina
ušla u labirint uskih uličica, bio je sumrak. Vodio ih je Sir John koji je
unatoč stopalu imao prilično brz korak, zaobilazeći gomile smeća i
mlake u neravnom pločniku koje su izgledale poput hladne minestrone
juhe, a smrdjele i više od toga. Čavrljao je s Clintonom, pokazujući mu
razna mjesta i zgrade od interesa, pričajući o povijesti otoka i Sultanu,
kao i vaţnijim ljudima njegova carstva, uključujući i nesretne nove
prinčeve koji su potpisali Clintonove ugovore. «Ne bih ţelio da im se
nešto dogodi, Sir Johne», prekine ga Clinton prvi put. «Nadam se da
neće biti kaţnjeni što su se, kako bismo rekli, odvojili od Sultanovog
carstva. » «Uzaludna nada. » Sir John odmahne glavom. «Niti jedan od
njih neće poţivjeti do Ramadana. Stari jarac je zlopamtilo. « «Ne bismo
li mogli staviti klauzulu u novi ugovor koja bi ih zaštitila? » «Mogli
bismo, ali to bi bilo trošenje papira i tinte. » Sir John ga potapše po
ramenu. «Vaša briga nije na pravom mjestu. To je najbolja zbirka
nasilnika, lopova i ubojica juţno od ekvatora, ili sjeverno, ako baš
hoćete. Jedna od sporednih koristi cijelog ovog posla je uklanjanje te
bande. Stari jarac će se dobro zabaviti i nadoknaditi gubitak obraza
kad im bude skidao glave ili im davao šalicu datura čaja. Strašna
smrt, trovanje daturom. O, usput, morate pogledati ova vrata. » Stigli
su do pročelja palače. «Jedan od najboljih primjera zanatstva na otoku.
» Masivna vrata od tikovine bila su visoka petnaest stopa, fino
izrezbarena u skladu s muslimanskim zakonima koji ne dozvoljavaju
ljudske ni ţivotinjske figure. Vrata su bila jedina impresivna stvar na
četvrtastoj zgradi čiji su prazni zidovi bili ukrašeni jedino drvenim
134
balkonima visoko iznad ulične razine, zatvoreni radi noćnog zraka i
radoznalih pogleda. Vrata se otvoriše kad su se pribliţili, a straţari
naoruţani drevnim jezailima bili su prva ţiva bića koja su vidjeli od
luke. Grad je još bio napušten, skrivajući se od topova Crne šale.
Clinton je primijetio kako straţari odvraćaju pogled od njega dok je
prolazio, a jedan pokriva lice slobodnom vrpcom iz turbana. Priča o
očima je, dakle, bila istinita. Nije bio siguran bi li se uvrijedio ili
nasmijao. «Morate vidjeti ovo», Sir John ga zaustavi u velikom
predsoblju osvijetljenom uljnim lampama u teškim mjedenim
svijećnjacima koji su visjeli sa stropa. «Najteţi zabiljeţeni primjerci na
svijetu, jedna od njih teţi više od tri stotine funta. » Bio je to par
slonovskih kljova pričvršćen na kameni zid vrpcama od bakra, dvije
nevjerojatne krivulje drevne slonovače debele poput djevojačkog
struka, više od dosega čovjeka. Gotovo se nisu suţavale od dna do
vrha, sjajeći poput dragocjenog porculana. «Niste lovili te zvijeri? «
Clinton zavrti glavom jer nikada nije niti vidio slona, ali golemi zubi su
ga impresionirali. «Prije svoje bolesti, lovio sam ih u Indiji i Africi.
Nema boljeg sporta od toga, to su nevjerojatne ţivotinje. « Potapša
jednu od kljova. «Sultan je ovog ubio kad je bio mlad, svojim jezailom
Ali, više nema takvih čudovišta, što je šteta. Dođite, ne smijemo
dozvoliti da stari jarac čeka. » Prošli su kroz pola tuceta soba, a svaka
je bila Aladinova spilja rijetkih blaga, rezbarenog ţada, prekrasnih
rezbarija od slonovače, zatim palmino stablo i polumjesec, simbol
Muhameda, od čistog zlata, sagovi od svile ukrašeni zlatom i srebrom,
zbirka od pedeset neprocjenjivih Kurana u srebrenim i zlatnim
stalcima ukrašenim dragim i poludragim kamenjem. «Pogledajte ovo»,
Sir John ponovno stane i pokaţe rezbareni dijamant u dršci arapske
sablje. Dijamant je bio u obliku jastuka, i sijao čudnom plavičastom
ledenom svjetlošću čak i u polutami. «Legenda kaţe da je mač
Saladinov, u što sumnjam, ali kamen ima stotinu pedeset i pet karata.
Sam sam ga izvagao. » Uhvati Clintonovu ruku: «Stari jarac je bogat
kao Knez. Četrdeset godina muze rupije s kopna, a njegov otac još
pedeset godina prije toga. Deset rupija za svakog roba, deset za svaki
kilogram slonovače, a Bog zna koliko za copru i kaučukovac. » Clinton
je odmah primijetio zašto Sir John naziva Sultana starim jarcem.
Sličnost je bila nevjerojatna, od bijele šiljate brade i četvrtastih ţutih
zuba do velikog rimskog nosa i dugih ušiju. Pogledao je Clintona
uhvativši njegov pogled za djelić sekunde prije no što je brzo odvratio
pogled, pozivajući svoje posjetitelje na jastuke od baršuna i svile.
135
«Drţite ga na oku», savjetovao ga je Sir John, «i ne jedite ništa. » Pokaţe
ponudu slatkiša na brončanim posluţavnicima. «Ako i nisu otrovani,
vjerojatno bi vam pokvarili ţeludac. Bit će to duga noć. » Predviđanje je
bilo točno, razgovor se odugovlačio sat za dosadnim satom, u tečnim
arapskim hiperbolama i slatkorječivoj diplomaciji koja je skrivala teško
cjenjkanje. Clinton nije razumio niti riječi. Prisilio se da se ne vrpolji,
iako su mu noge i butine uskoro potpuno utrnule od neobičnog
poloţaja na jastucima. Ipak je zadrţao ozbiljan izraz i nastavljalo
gledati Sultana. Sir John ga je kasnije uvjeravao da je to značajno
pomoglo u skraćivanju pregovora, ali ipak mu se činilo da je vječnost
prošla prije no što su Sultan i Sir John izmijenili ljubazne osmijehe i
duboke poklone. U očima Sir Johna sijao je trijumf dok je izlazio iz
palače. Srdačno uhvati Clintona za ruku. «Što god vam se dogodi dragi
momče, generacije nerođenih moći će slaviti vaše ime. Uspjeli smo, vi i
ja. Stari jarac se sloţio. Trgovina će uvenuti i umrijeti za nekoliko
godina od sada. » Na povratku kroz uske ulice, Sir John je bio ţivahan
i veseo poput čovjeka koji se vraća sa zabave. Sluge su ga još čekale, a
svjetla na konzulatu gorjela. Clinton bi se rado odmah vratio na brod,
ali Sir John ga zadrţi stavivši mu ruku na rame. Pozove svojeg Hindu
batlera da donese šampanjac. Na srebrenom pladnju sa zelenom
bocom i kristalnim čašama bio je i mali paket od zašivenog i
zapečaćenog platna. Dok je batler točio šampanjac, Sir John preda
Clintonu paket. «Ovo je stiglo ranije na trgovačkom dhowu. Nisam vam
ga mogao predati prije našeg posjeta palači. » Clinton ga oprezno primi
i pročita adresu: «Kapetan Clinton Codrington, zapovjednik broda
Njenog Veličanstva Crne Šale. » Molim predati konzulu Zanzibara. »
Adresa je ponovljena na francuskom i Clinton osjeti uzbuđenje kad je
prepoznao obli rukopis. Morao je uloţiti napor da odmah ne otvori
paket. Međutim, Sir John mu doda čašu vina i Clinton se morao
suzdrţati tijekom zdravice za Kraljicu i ironične zdravice za Sultana i
novi ugovor. Zatim reče: «Oprostite, Sir Johne, vjerujem da je ovo
vaţna poruka. » Konzul ga pošalje u svoju radnu sobu i zatvori za
njime vrata. Clinton razreţe pečate i šavove paketa srebrenim noţem s
konzulovog stola. Iz paketa ispadne debeli sveţanj pisama i ţenska
naušnica, blizanka one koju je Clinton čuvao u dţepu.
Crna šala hitala je mračnim, neoznačenim kanalom sat prije zore.
Okrenuvši se na jug, razvila je sva jedra i krenula punom brzinom.
Postigla je jedanaest čvorova kad je prošla kraj Penguina malo prije
ponoći sljedeće noći. Penguin sa svojim hitnim porukama bio je na
136
istočnom horizontu, a njegova svjetla bila su zatamnjena teškim
tropskim pljuskom, prvim glasnikom dolazećih monsuna, koji je
spriječio da se dva broda primijete. Do zore, brodovi su bili udaljeni
pedeset nautičkih milja. Clinton Codrington nestrpljivo je hodao
svojom palubom, zaustavljajući se svaki čas i gledajući prema jugu.
Ţurio je odgovoriti na najhitniji poziv, najvaţniju duţnost savjesnog
čovjeka, poziv za pomoć od ţene koju je volio, ţene u strašnoj
opasnosti.
Tok Zambezija imao je veličanstvenost koju Zouga Ballantyne nije vidio
niti u jednoj drugoj rijeci - Temzi, Rajni i Gangesu. Voda je bila
sjajnozelena i tvorila je snaţne, spore virove u širokim zavojima rijeke,
dok je u plićacima bila uzburkana kao da najveći levijatan plovi ispod
njene misteriozne površine. Ovdje je glavni tok bio širok više od milje,
iako je bilo i manjih kanala te drugih uţih ušća iza lelujavih obala od
papirusa i trske. Mala flota čamaca jedva se kretala uzvodno od struje.
Na čelu je bio parni čamac Helen, nazvan prema Zouginoj majci. Fuller
Ballantyne dizajnirao je plovilo proizvedeno u Škotskoj za nesretnu
ekspediciju koja je stigla samo do klisure Kaborra-Bassa. Čamac je
sada bio star gotovo deset godina i većinu vremena je bio ţrtva
inţenjerskih napora portugalskih trgovaca koji su ga kupili od Fullera
Ballantynea kad je ekspedicija napuštena. Parni stroj je škripao i
lupao, puštajući paru iz svakog ventila i zgloba, te iskrio i dimio se
crnim dimom iz peći. Vukući tri teško natovarene lađe uz riječni tok,
naprezao se više no što je dopuštala njegova starost i konstruktorove
specifikacije. Kretali su se brzinom od petnaest milja na dan, a od
Quelimanea do Tetea bilo ih je više od dvije stotine. Zouga je iznajmio
brod i teretne lađe da prevezu ekspediciju do Tetea. On i Robyn vozili
su se u prvoj lađi, s najvrjednijom opremom: medicinskim materijalom,
navigacijskim uređajima -sekstantom, barometrom i kronometrom, te
municijom i oruţjem, te osobnom opremom za kampiranje. U trećoj i
zadnjoj lađi, pod budnim okom narednika Cheroota bilo je nekoliko
nosača koje su mogli regrutirati u Quelimaneu. Zougu su uvjerili da ih
u Teteu mogu dobiti još stotinu, ali činilo se mudro unajmiti te zdrave i
snaţne ljude, kad su već bili dostupni. Do sada nije bilo dezertiranja,
što je bilo pomalo neobično za početak dugog safarija, kadie-bhzina
doma i ognjišta mogla odvratiti slabije duše. ( U srednjoj lađi, direktno
iza Zouge, bio je veći teret. To je uglavnom bila roba za trgovanje,
platna i ogrlice, noţevi i sjekire, jeftine muškete i olovo za metke, vreće
crnog baruta i kremena. To su bila bitna sredstva za kupovinu svjeţih
137
namirnica, potkupljivanje lokalnih poglavica za pravo prolaza, dozvola
za lov i razgledanje, te ispunjavanje ciljeva ekspedicije općenito.
Zaduţen za srednju lađu bio je Zougin najnoviji i najsumnjiviji čovjek
unajmljen kao vodič, prevoditelj i upravitelj logora. Njegova mješavina
krvi vidjela se na koţi koja je bila tamno-maslinasta i kosi, gustoj i
sjajnoj poput ţenske. Njegovi zubi bili su vrlo bijeli i često se smiješio.
Ipak, čak i uz osmijeh, njegove oči bile su hladne i crne poput očiju
ljutite mambe. Guverner Quelimanea uvjerio je Zougu da je taj čovjek
najslavniji lovac na slonove i putnik na svim portugalskim teritorijima.
Bio je dalje u unutrašnjosti od bilo kojeg drugog Portugalca i govorio je
tucet lokalnih dijalekata te znao običaje lokalnih plemena. «Ne moţete
putovati bez njega», uvjerio je guverner Zougu. «To bi bila ludost. Čak i
vaš otac, slavni doktor Fuller Ballantyne, koristio je njegove usluge. On
je pokazao vašem ocu put do jezera Marawi. » Zouga podigne jednu
obrvu: «Moj je otac bio prvi koji je stigao do jezera Marawi. » «Prvi bijeli
čovjek», ispravi ga guverner i Zouga se nasmiješi shvativši da je to bila
jedna od suptilnih razlika kojima se Fuller Ballantyne koristio kako bi
zaštitio vrijednost svojih otkrića i istraţivanja. Naravno, ljudi su ţivjeli
na obalama jezera barem dvije tisuće godina, a Arapi i mulati trgovali
su tamo dvije stotine godina, ali oni nisu bili bijeli ljudi. To je bila
golema razlika. Zouga je pristao na guvernerova uvjeravanja kad je
shvatio da je taj čovjek istovremeno i njegov nećak i da će tijek
ekspedicije biti znatno lakši ako uključe i nekog s dobrim vezama. Ali,
već nakon prvih nekoliko dana imao je razloga ponovno preispitati
svoju odluku. Čovjek je bio hvalisavac i dosadnjaković. Imao je
beskrajan fond priča u kojima je uvijek on bio heroj, a očito
zanemarivanje istine dovelo je u pitanje i sve ostale činjenice o njemu.
Zouga se pitao koliko dobro čovjek govori plemenske dijalekte. Činilo
se da je preferirao komunicirati vrhom čizme ili bičem od koţe nilskog
konja koji je uvijek nosio. Što se ticalo njegovih lovačkih uspjeha, bilo
je sigurno da je trošio mnogo baruta i metaka. Zouga se izvalio na
palubi barke u sjeni platna i skicirao nešto na ploči koju je drţao na
koljenima. Bila je to razbibriga koju je razvio u Indiji i mada je znao da
nema previše talenta, crtanje mu je ispunjavalo slobodno vrijeme i
predstavljalo korisno biljeţenje mjesta i osoba, događaja i ţivotinja.
Zouga je namjeravao u svoju knjigu uključiti i svoje crteţe i akvarele.
Knjigu koja će mu donijeti slavu i reputaciju. Pokušavao je na papir
prenijeti golemost rijeke i visinu nebeskog plavetnila opkoljenog
popodnevnim olujnim oblacima, kada se začuje pucanj puške i on
138
odvrati pogled, iznerviran. «Opet to radi. » Robyn ispusti knjigu i
pogleda drugu lađu. Camacho Nuno Alvares Pereira sjedio je visoko na
prtljazi i punio pušku, gurajući metak u dugu cijev. Visoka kapa od
dabrove koţe bila mu je na glavi poput dimnjaka, a na njoj je bio
sveţanj bijelog nojevog perja. Zouga nije mogao vidjeti na što je pucao,
ali pretpostavio je što će biti sljedeća meta, jer struja je nosila brod
prema vanjskom dijelu riječne okuke i morao je proći kroz dva
pješčana spruda. Pijesak je sjao na suncu čudnim blještavilom alpskog
snjeţnog polja, odudarajući od tamnih oblika koji su podsjećali na
granitne stijene. Dok se parni brod polako pribliţavao, oblici su postali
krdo uspavanih nilskih konja. Bilo ih je tucet, a jedan je bio golemi
muţjak s oţiljcima. Leţao je postrance i izlagao golem trbuh. Zouga
skrene pogled na Camacha Pereiru na drugoj lađi. Ovaj podigne kapu i
mahne u teatralnom pozdravu. Zubi su mu sijali poput svjetiljke čak i
na toj udaljenosti. «Ti si ga odabrao», reče Robyn slatko, slijedeći smjer
njegova pogleda. «To je velika utjeha», Zouga pogleda sestru. «Rekli su
mi da je najveći lovac i vodič na istočnoj obali. » Oboje su promatrali
kako Camacho završava punjenje puške. Uspavani nilski konji
iznenada postadoše svjesni dolazećeg broda. Skočili su na noge s
nevjerojatnom ţivahnošću za tako glomazne ţivotinje i potrčali preko
bijelog pijeska, raspršujući ga teškim nogama. Utrčali su u vodu.
Stojeći na pramcu prve lađe, Zouga je jasno mogao vidjeti tamne oblike
ispod površine kako galopiraju, pokreta usporenih vodom. Dok ih je
promatrao, ţivotinje izazovu kod Zouge simpatiju. Sjeti se dječje
pjesmice koju mu je recitirao ujak William koja je počinjala s: «Hipo -
što - tamus? » Još uvijek se smiješio kad je muţjak izronio na pedeset
koraka od lađe. Velika glava probije površinu vode, a nosnice se otvore
dok je udisao. Male uši lepršale su poput krila ptice dok ih je čistio od
vode. Na trenutak je promatrao čudna plovila plavim svinjskim očima.
Zatim otvori svoje ralje, pokazavši ruţičastu spilju. Kljove su bile ţute i
zakrivljene sve do oštrih vrhova, sposobne pregristi bivola, nije izgledao
debelo i komično. Izgledao je upravo onako kao najopasnija od svih
afričkih lovina. Zouga je znao da su nilski konji pobili više ljudskih
bića nego lavovi, slonovi i bivoli zajedno. S lakoćom bi slomili krhke
trupove afričkih kanua makoro i zatim prepolovili prestravljene plivače.
Spremno bi napustili vodu kako bi ubili čovjeka za kojeg bi smatrali da
ugroţava mladunče. U područjima gdje su bili lovljeni, napadali su bez
provokacije. Međutim, čelični trupovi lađa bili su prejaki čak i za
njihove čeljusti i zube. Zouga si je mogao dozvoliti da ga promatra s
139
potpunim mirom. Iz muţjakovih ralja dopre zastrašujuća serija rike,
svaka sve glasnija i zlokobnija dok se pribliţavao da potjera uljeze koji
su zaprijetili njegovim ţenkama i mladuncima. Camacho stavi ruku iza
glave i nagne kapu od dabrovine preko jednog oka. Kao i uvijek,
smiješio se dok je nišanio i pucao. Zouga vidje kako je metak pogodio
vrat ţivotinje i presjekao arteriju. Krv je odmah pokuljala na njegova
usta bojeći kljove, tekući preko usana. Rika prijeđe u zvuk agonije i on
iskoči napola iz vode koja je počela ključati. «Jesam ga! », vikne
Camacho, a njegov smijeh ispuni iznenadnu tišinu kad je muţjak
potonuo ispod površine, ostavljajući trag krvi koji je plovio niz struju.
Robyn skoči i uhvati se za ogradu dok su joj osunčani obrazi poprimili
crvenu boju. «Ovo je bilo klanje«, reče tiho. «Bez smisla», sloţi se Zouga.
«Ţivotinja će umrijeti ispod površine i otploviti do mora. » Ali, bio je u
krivu, jer muţjak ponovno ispliva, bliţe brodu. Njegove ralje još su
zijevale i krvarile, batrgao se u ludim krugovima, a umiruće ludilo
stiglo je do vrhunca. Moţda je metak oštetio njegov mozak, jer nije
mogao zatvoriti ralje ili kontrolirati udove. «Jesam ga! », urlao je
Camacho, plešući uzbuđeno na palubi druge lađe, pucajući u golemo
sivo tijelo, dok su mu nosači punili puške. Njegova dva crna sluge
imali su dosta iskustva, pa se činilo da Camacho uvijek ima punu
pušku spremnu za pucanje. Niz lađa polako je plovio uz rijeku,
ostavljajući pogođenu ţivotinju da se koprca u sve krvavijoj vodi, dok
se na kraju njegov veliki trbuh nije okrenuo prema nebu, a ţivotinja
potonula. «To je bilo odvratno«, šapne Robyn. «Da, ali vraški je dobro
izvjeţbao svoje nosače pušaka», reče Zouga zamišljeno. «Ako čovjek
krene u lov na slonove, treba to učiniti na taj način. » Dva sata prije
sutona Helen je pristala na juţnoj obali. Prvi put od napuštanja
Quelimanea obala je poprimila drukčiji oblik osim beskrajnih močvara
od trske i pješčanih sprudova. Bila je strmija, izdiţući se deset stopa
iznad rijeke, a u sivu zemlju urezane su staze divljači tisućama oštrih
kopita, te polirane vlaţnim trbusima velikih krokodila koji su se
spuštali niz gotovo okomiti nagib kad bi ih uznemirio Helenin propeler.
Teško oklopljeni reptili ţutih očiju smještenih na vrhovima ljuskavih
glava bili su prve afričke ţivotinje koje su se gadile Robyn. Na obali je,
osim papirusa, bilo i drveća. Najčešće su bile graciozne palme sa
stablima poput boce klareta. «Palme slonovače», reče joj Zouga. «Njihov
plod ima košticu poput lopte od slonovače. » Daleko iza palmi, nisko na
večernjem nebu, mogli su vidjeti prve silhuete brda i breţuljaka.
Konačno su izlazili iz delte i ove će noći druţina logorovati na čvrstom i
140
zapaliti veliku logorsku vatru od čvrstih cjepanica, a ne od papirusa.
Zouga provjeri straţe koje je postavio Cheroot oko nezamjenjive
prtljage o kojoj je ovisila cijela ekspedicija. Zatim je pregledao šatore, a
onda uzeo Sharps pušku i krenuo u otvorenu šumu i savanu izvan
logora. «Idem s tobom», ponudio se Camacho. «Ulovit ćemo nešto.»
«Tvoj je posao podići logor», reče mu Zouga hladno, a Portugalac se
nasmiješi i slegne rukama. «Napravim vraški lijep logor, vidjet ćeš. » Ali
kad je Zouga nestao među drvećem, smiješak je nestao s njegova lica i
on pljune u prašinu. Zatim se okrene prema ljudima koji su podizali
platna na štapovima ili dovlačili grane posječenog grmlja kako bi
sagradili zaklon scherm kao zaštitu od lavova i hijena. Camacho udari
bičem jedna crna leđa. «Brţe, ti s jednom majkom i dvadeset i sedam
očeva. » Čovjek krikne od bola i udvostruči svoje napore dok mu
purpurna traka debela poput malog prsta iskoči na leđima. Camacho
krene prema malom šumarku koji je Zouga odabrao kao mjesta za svoj
i šator svoj sestre, te vidje da su već podignuti i da je ţena zaposlena
tretiranjem povreda ljudi u logoru. Sjedila je za malim stolićem, ali kad
se Camacho pribliţio, ustane i sagne se da pregleda stopalo jednog od
nosača kojemu je vlastita sjekira gotovo odrezala prst. Portugalac
naglo stane, a grlo mu se osuši dok ju je promatrao. Čim su napustili
Quelimane, ţena se preobukla u hlače. Camacho ih je smatrao
izazovnijim od golog mesa. Bilo je to prvi put da vidi bijelu ţenu
odjevenu tako, i otkrije da teško moţe odvratiti pogled. Kad god je bila
na vidiku, gledao bi ju neprestano, čekajući gladno da se nagne ili
čučne kako bi se koţa hlača zategla preko njenih butina, baš kao sada.
Trajalo je to prekratko, jer ţena se uspravi i poče govoriti s malom
crnom djevojčicom koja joj je bila više druţica nego sluga. Camacho se
nasloni na jedno od visokih umsivu stabala i počne je promatrati
crnim očima vlaţnim od ţelje. Paţljivo je vagao posljedice onoga o čemu
je sanjao gotovo svake noći otkako su napustili Quelimane. Zamišljao
je svaki detalj, svaki izraz, riječ, pokret i svaki uzdah i krik. Nije to bilo
tako nemoguće kako se u prvi čas činilo. Bila je Engleskinja, naravno,
kćer slavnog Boţjeg čovjeka, a obje te činjenice trebale bi ga spriječiti u
namjerama. Međutim, Camacho je imao oštar instinkt kad se radilo o
ţenama; u njenim očima i punim usnama bila je senzualnost, i kretala
se sa ţivotinjskom svjesnošću o svojem tijelu. Camacho se nemirno
pomakne i gurne ruke u dţepove, dirajući se blago. Bio je potpuno
svjestan da je veličanstven primjerak muškosti - gusta crna kosa,
ciganske oči, gorući smiješak i moćno proporcionalno tijelo. Bio je
141
privlačan, moţda i neodoljivo, jer više no jednom uhvatio je upitni
pogled ţene. Mješavina njegove krvi često je bila privlačna bijelim
ţenama, bila je to egzotičnost, privlačnost zabranjenog i opasnog, a u
ovoj ţeni je osjetio pobunjeničko odbacivanje pravila društva. Bilo je
moguće, samo moguće, odluči Camacho, i teško da će biti bolje prilike
od ovog trenutka. Ukočeni engleski brat bio je izvan logora i neće ga
biti još sat ili više, a ţena je završila pregled male skupine bolesnih
nosača. Sluga je donio kotlić kipuće vode i ona zatvori ulaz u šator.
Camacho je svake večeri promatrao mali ritual. Kad bi uljna lampa
bacila njenu sjenu na platno, promatrao bi kako njena silueta spušta
hlače i upotrebljava spuţvu. Zadrhti na tu sliku i odgurne se od stabla.
Robyn promiješa vruću vodu iz kotlića s onom u emajliranom lavoru.
Još uvijek je bila vruća, ali to joj se sviđalo - zacrvenjela bi joj koţu i
ostavila osjećaj čistoće. Poče otkopčavati flanelsku košulju,
uzdahnuvši od ugodnog umora, kad nešto zagrebe otvor njenog šatora.
«Tko je to? », pozove oštro i osjeti lagani nemir kad prepozna glas. «Što
ţelite? » «Ţelim govoriti s vama, gospođice«, Camachov ton bio je
konspirativan. «Ne sada, zaposlena sam. » Čovjek joj je bio odbojan, a
istovremeno ju je fascinirao. Uhvatila se kako često zuri u njega - kao
što bi gledala lijepog i otrovnog kukca. Smetalo joj je što je on to
primijetio i bila je svjesna da nije pametno pokazati i najmanji interes
za takve ljude. «Vratite se sutra. » Iznenada shvati da Zouga nije u
logoru i da je poslala Jubu da obavi neki zadatak. «Ne mogu čekati.
Bolestan sam. » Ovaj poziv nije smjela odbiti. «Oh, dobro. Čekajte»,
kaţe i zakopča košulju, a zatim na trenutak usmjeri pozornost na
instrumente koji su još bili rašireni po stolu. Dodir s njima ju ohrabri i
ona premjesti boce i zdjele s lijekovima. «Uđite», pozove konačno i
okrene se prema ulazu u šator. Camacho uđe kroz ulaz i prvi put ona
shvati koliko je visok. Njegova prisutnost u malom šatoru bila je
prevladavajuća, a njegov osmijeh kao da je osvijetlio unutrašnjost.
Njegovi zubi bili su iznenađujuće bijeli i savršeni i ona se ponovno
uhvati da bulji, poput pileta u kobru. Bio je lijep na dekadentan,
pretjerani način. Bio je bez kape, a tamna kosa plesala mu je oko
glave. «U čemu je problem? », upita ona, pokušavajući zvučati oštro i
poslovno. «Pokaţem vam. » «Vrlo dobro», klimne ona, a on otkopča
košulju. Njegova koţa imala je sjaj vlaţnog mramora, ali bila je
tamnomaslinaste boje, a dlake su mu rasle u kovrčama. Trbuh mu je
bio oblikovan poput trbuha hrta, a struk uzak poput djevojačkog. Ona
spusti pogled niz njegovo tijelo, sigurna da je profesionalan, ali nije
142
mogla poreći činjenicu da je on izvanredan primjerak. «Gdje je
problem? », upita ona, a on jednim pokretom spusti hlače koje su bile
jedini komad odjeće na donjem dijelu tijela. «Gdje? », upita ona i shvati
da joj je glas promukao, pa nije mogla nastaviti pitanje, jer iznenada
shvati da je ţrtva paţljivo isplanirane prevare i da je u potencijalno
opasnoj situaciji. «Tu boli? », glas joj je još bio promukao. «Da», i njegov
glas prijeđe u šapat i načini polagani milujući pokret. «Moţda moţeš
popraviti. « Zakorači prema njoj. «Mogu popraviti, sigurno», reče ona
blago, ruka joj se spusti na kirurške instrumente. Zapravo joj je bilo
ţao, jer bio je superioran primjerak prirodne umjetnosti, i kasnije joj je
bilo drago što je odabrala iglu za sondiranje, a ne jedan od skalpela za
kojima je posegnula. U trenutku prije no što je ubola, shvatio je što će
se dogoditi i izraz uţasa zatamnio je njegovo lijepo lice. Pokuša se
panično vratiti odakle je došao, ali strah ga je usporio. Vrisne poput
djevojčice kad ga je sonda probila i nastavi vrištati dok se okretao na
mjestu, kao da mu je jedna noga pribijena u zemlju. Sada se drţao
objema rukama, a Robyn još jednom s hladnim profesionalnim
interesom primijeti čudesnu promjenu koja se dogodila. Stavi sondu
još jednom u pripremni poloţaj, a Camacho podigne hlače i naglavačke
izjuri iz šatora, strašno zavijajući. Udari u stup glavom, a zatim
nestane. Robyn je divlje drhtala, ali osjećala se čudno olakšano. Bilo je
to neobično i korisno iskustvo. Međutim, morat će upotrijebiti svoj
vlastiti tajni kod kad ga bude opisivala u dnevniku. Od te večeri,
Portugalac se drţao podalje od Robyn, a njoj je bio lakše što je te
tamne oči ne gledaju gdje god se kretala. Htjela je Zougi ispričati o
incidentu, ali odluči da nije vrijedno neugode i poteškoće traţenja
pravih riječi. Zatim bi došlo do Zougine ekstremne reakcije. Naučila je
da ne očekuje očite reakcije od svojeg brata; iza hladne i rezervirane
vanjštine sumnjala je da postoje misteriozne strasti i mračne emocije.
Napokon, bili su brat i sestra, i ako je ona bila takva, zašto ne bi i on?
S druge strane, sumnjala je da bi Portugalac stjeran u kut bio opasan
čak i za iskusnog vojnika i čovjeka od akcije poput Zouge. Uţasavala se
staviti brata u poloţaj koji bi mogao dovesti do njegove smrti ili barem
do ozbiljne povrede. Osim toga, vrlo je djelotvorno i sama riješila taj
problem. On više neće predstavljati nevolju, odlučila je i zaboravila
Camacha, koncentrirajući se umjesto toga na zadovoljstvo puta
proteklih dana. Rijeka se suzila i tok je bio brţi, pa je napredovanje
konvoja bilo još više usporeno. Obale su pruţale promjenjivu
panoramu. Sjedeći pod zaklonom, sa Zougom pokraj sebe, mogla je
143
posvetiti pozornost novim pticama i ţivotinjama, te koristiti njegovo
znanje koje je pokupio uglavnom po knjigama, ali koje je ipak bilo
veliko i zanimljivo. Brda su se uzdizala u nizovima, izgledajući tako
dvodimenzionalna da se činilo da su izrezana od tankih listova nekog
neprozirnog materijala koji je omogućavao jutarnjim sunčanim
zrakama da ga osvjetljavaju neobičnim svjetlom. Dok se sunce dizalo,
boje su se ispirale do eterično golubljeplave i konačno potpuno
izblijedile u vrućini podneva. Brda bi se ponovno pojavila tek kasnije u
potpuno drukčijim bojama - blijedoruţičastima i pepeljastima, te
bojama šljiva i marelica. Brda su se spuštala do šuma koje su se u
uskom pojasu prostirale uzduţ obale. Visoke krošnje drveća raširenih
gornjih grana bile su nastanjene čoporima majmuna vervet. Debla
drveća bila su prekrivena mnogobojnim lišajevima - sumpornoţutima,
narančastim, plavim i zelenim. Zamršene lijane koje su kao djeca
nazivali «majmunska uţad» visjele su s gornjih grana do površine rijeke
ili nestajale u tamnom zelenom gustišu. Izvan tog uskog pojasa
vegetacije povremeno su se mogli vidjeti dijelovi drukčije šume na
višem, sušem području i Robyn ponovno ugleda s oštrom nostalgičnom
boli ruţno naduveno stablo baobaba s malim grančicama iznad
golemog debla. Afrička legenda koju joj je majka tako često pričala
objašnjavala je kako je Nkulu-kulu, Najveći, jednom posadio baobab
naglavce, s korijenjem u zraku. Skoro svaki baobab imao je u krošnji
gnijezdo neke od velikih grabeţljivih ptica, gomilu suhih grančica i
malih grana koja je izgledala poput malog zračnog stoga sijena. Ptice
su često bile na njemu, sjedeći na grani, s tipičnom nepomičnošću
grabeţljivca, ili su lebdjele visoko u širokim krugovima, povremeno
zamahnuvši velikim krilima. Vrhovi krila micali su se na zračnim
strujama poput prstiju pijanista po tipkama od slonovače. U ovom
dijelu rijeke bilo je malo divljači, a rijetke antilope bjeţale su u grmlje
čim bi ih spazile. U posljednjih dvije stotine godina divljač je u blizini
rijeke bila izlovljena, ako ne od samih Portugalaca, tada od njihovih
naoruţanih slugu. Kad je Zouga upitao Camacha «Ima li slonova u
ovom dijelu rijeke? », Portugalac se nasmiješi i izjavi: «Ako ih nađem,
ubijem ih. » Bio je to osjećaj koji je dijelio gotovo svaki putnik uzduţ
ovog vodenog puta, i koji je bio odgovoran za nedostatak divljači.
Camacho je bio prisiljen da puca u orlove ribare na granama iznad
vode. Te lijepe ptice imale su iste snjeţnobijele glave, grudi i ramena
kao i slavni američki orao, i lijepo crno tijelo. Kad bi Camachov smijeh
označio pogodak, ptica bi se srušila, raširivši svoja neproporcionalno
144
velika krila i pala u zelenu vodu. Njeno kraljevsko dostojanstvo bilo je
olovnim metkom reducirano na nedostojnu smrt. Nakon nekoliko
dana, Camacho se oporavio od čudnog pogrbljenog i opreznog hoda
zbog povrede koju mu je zadala Robyn, a njegov smijeh vratio je svoju
gromoglasnost. Ali, bilo je i drugih povreda koje nisu zacjeljivale tako
lako, povreda njegovom ponosu i muškosti. Njegova poţuda se
promijenila u stalnu i ţestoku mrţnju, i što je više razmišljao o tome,
njegova ţelja za osvetom bila je jača. Međutim, njegovi osobni problemi
morali su čekati. Još uvijek je morao obaviti mnogo vaţnog posla.
Njegov ujak, guverner Quelimanea, poklonio mu je veliko povjerenje
davši mu ovaj zadatak - i ne bi oprostio neuspjeh. Bilo je uključeno
obiteljsko bogatstvo, a u manjoj mjeri i čast, iako je ovo zadnje bilo
komoditet koji je u zadnje vrijeme izgubio mnogo od svojeg sjaja.
Međutim, obiteljsko bogatstvo je značajno trpjelo otkako je Portugal
morao potpisati Briselski ugovor. Ono što je preostalo trebalo je
zaštititi. Zlato prije časti, a čast samo ako ne utječe na profite - to je
bio obiteljski moto. Njegov ujak bio je perceptivan, kao i uvijek, kad je
prepoznao ovu englesku ekspediciju kao novu prijetnju svojem
interesu. Vodio ju je, napokon, sin zloglasnog izazivača nevolja od
kojeg se moglo očekivati da če još povećati golemu štetu koju je počinio
njegov otac. Osim toga, nitko nije mogao biti siguran koji je pravi cilj
ekspedicije. Tvrdnja bojnika Ballantynea da je njegov cilj pronaći
nestalog oca bila je, naravno, potpuno apsurdna. To je objašnjenje bilo
previše jednostavno i izravno, a Englezi nikada nisu bili takvi. Ova
elaborirana ekspedicija morala je koštati mnogo tisuća engleskih
funta, što je bila golema suma novca, daleko iznad mogućnosti mladog
vojnog časnika ili obitelji misionara čiji je uzaludni pokušaj plovljenja
Zambezijem završio tako neslavnom sramotom. Bolesni starac morao
je umrijeti još prije mnogo godina u neistraţenoj divljini. Ne, za svu
ovu aktivnost morao je postojati drugi motiv - i guverner je ţelio znati
koji. Bilo je, naravno, moguće da se radi o tajnom izviđanju koje je
britanska vlada naredila svojem časniku. Tko zna kakve planove su
Englezi imali za teritorij slavnoga Portugalskog carstva? Pokvarenost te
prezrene rase trgovaca i dućandţija bila je nevjerojatna. Guverner im
nije vjerovao, unatoč tradicionalnom savezu s Portugalom. S druge
strane, to je moţda zaista bila privatna ekspedicija, ali guverner nikada
nije izgubio iz vida činjenicu da je vodi sin tog zloglasnog čovjeka s
očima lešinara. Tko zna na što je stari vrag naletio tamo u nepoznatoj
zemlji, na planinu od zlata i srebra, slavni izgubljeni grad Monomatape
145
sa svim svojim blagom; sve je bilo moguće. Naravno, stari misionar bi
poslao vijesti o otkriću svojem sinu. Ako je tamo negdje postojala
planina zlata, guverner bi vrlo rado saznao više o tome. Čak i kad ne bi
bilo novih blaga, sigurno ima starih koja treba zaštititi. Duţnost
Camacha Pereire bit će da odvrati ekspediciju od određenih područja,
kako ne bi naišla na tajne za koje ne znaju čak niti guvernerovi
gospodari u Lisabonu. Camachove zapovijedi bile su jasne: omesti
Engleza u putovanju u nekim smjerovima pričama o močvarama,
planinskim lancima, bolestima, divljim ţivotinjama i ljudima i o
ugodnim zemljama s mnogo slonovače i prijateljskim ljudima koje leţe
u drugim smjerovima. Ako to ne uspije - a bojnik Ballantyne imao je
sve znakove arogancije karakteristične za svoj narod - Camacho je
trebao upotrijebiti druga sredstva uvjeravanja. To je bio eufemizam koji
su i on i guverner dobro razumjeli. Camacho je gotovo uvjerio sebe da
je to gotovo jedini razuman smjer akcije. Izvan Tetea nije bilo zakona,
osim zakona noţa, a Camacho je uvijek ţivio prema tom zakonu. Sada
je razmišljao o tome. Englezov neskriveni prijezir bio mu je isto tako
iritantan koliko je i odbijanje ţene bilo bolno. Uvjerio se da je razlog
stava prema njemu njegova mulatska krv. To je bilo osjetljivo područje
Camachovog dostojanstva, jer čak i na portugalskim teritorijima gdje je
miješanje rasa bila gotovo univerzalna praksa, miješana krv je još bila
stigma. Uţivat će u poslu koji ga čeka, ne samo zato što će izbrisati
uvrede koje je pretrpio, već i zbog bogatog plijena koji će mu ostati čak
i nakon što ga podijeli s ujakom i drugima. Oprema koju je ekspedicija
nosila predstavljala je za Camacha golemo bogatstvo. Bilo je tu mnogo
izvanredne robe. Camacho je potajno provjerio sadrţaje paketa. Bilo je
tu oruţja, vrijednih instrumenata, kronometara i sekstanata, a imali
su i čelični sef koji je bio zaključan i pod straţom. Milostivi Bog je znao
koliko zlatnika sadrţi, a ako i nije - njegov ujak je znao još manje.
Podjela plijena zato će biti povoljna za Camacha. Što je više razmišljao
o tome, nestrpljivije je čekao dolazak u Tete, i neistraţenu zemlju iza.
Za Robyn je mali gradić Tete značio pravi dolazak u Afriku, i njen
povratak u svijet za kojim je tako dugo čeznula i pripremala se za
njega. Bilo joj je potajno drago što je Zouga upotrijebio iskrcavanje
lađa kao razlog da joj se ne pridruţi. «Ti pronađi mjesto, seko, i sutra
ćemo zajedno otići tamo. » Ponovno je obukla haljinu, jer Tete je,
unatoč izoliranosti, ipak bio nekakvo sjedište civiliziranog ponašanja i
nije imalo smisla vrijeđati lokalno stanovništvo. Iako su joj teški nabori
oko nogu smetali, zaboravila ih je dok je šetala prašnjavom ulicom
146
kojom su njen otac i majka sigurno hodali zadnji put, gledajući dućane
blatnih zidova sagrađene nasumce uzduţ riječne obale. Stala je pred
jednim od tih malih duka, i otkrila da vlasnik razumije mješavinu
njenog swahilija, engleskog i Nguni jezika, dovoljno da je usmjeri na
mjesto gdje je ulica prelazila u šumu akacije. Šuma je bila tiha na
vrućini podneva, čak i ptice su šutjele, i raspoloţenje se prenese na
Robyn, rastuţivši je i probudivši stara sjećanja. Vidjela je bljesak
bjelila među drvećem i stala, neodlučna da nastavi dalje, znajući na
što će naići. Za trenutak je ponovno bila u djetinjstvu, stojeći pokraj
ujaka Williama u jesenskom sivilu, mašući prema putničkim
palubama odlazećeg broda. Oči su joj bile tako zamagljene suzama da
nije mogla vidjeti voljeno lice koje je traţila, dok je udaljenost između
broda i pristana bivala sve veća, poput provalije između ţivota i smrti.
Robyn otrese sjećanje i nastavi dalje. Među drvećem je bilo šest
grobova, i to nije očekivala, ali zatim se sjeti da je u ekspediciji njena
oca u Kabora-Bassu smrtnost bila golema - četvorica su umrla od
bolesti, jedan se utopio, a jedan počinio samoubojstvo. Grob koji je
traţila stajao je malo dalje od drugih. Bio je označen kvadratom od
ispranih riječnih kamenova, a na vrhu je bio kriţ sagrađen od ţbuke. I
on je bio ispran. Za razliku od drugih grobova, bio je očišćen od trave i
korova, a kriţ i kamenje bili su svjeţe obojani. Na njemu je čak bio i
mali buketić uvelog cvijeća u jeftinoj vazi od porculana. Nije bilo stariji
od nekoliko dana. To je iznenadilo Robyn. U podnoţju groba pročitala
je još uvijek vidljiva slova: U spomen na Helen, voljenu ţenu Fullera
Morrisa Ballantynea Rođena 4. kolovoza 1814. Umrla od groznice 16.
prosinca 1852. Neka bude Boţja volja. Robyn zatvori oči i pričeka da
suze stignu iz dubine, ali suza nije bilo, odavno su osušene. Umjesto
njih, ostala su samo sjećanja. Mali fragmenti sjećanja ponavljali su se
u njenom umu - miris jagoda koje su skupljali u vrtu ujaka Williama,
stajanje na vrhu prstiju kako bi stavila crveni plod u majčina usta,
sladak okus polovice jagode koja je ostala za nju; leţanje pod
pokrivačima i slušanje majčinog glasa dok joj je čitala pod svjetlom
svijeća; lekcije za kuhinjskim stolom u zimi, a pod brijestovima ljeti;
vlastita ţelja za učenjem i zadovoljavanjem majke; prvo jahanje na
poniju, dok je majčine ruke drţe u sedlu, jer su joj noge bile prekratke;
osjećaj sapunaste spuţve niz leđa dok ju je kupala; zvuk smijeha, a
zatim plač u noći pokraj njene kolijevke; zadnje sjećanje ljubičica i
lavande dok je pritiskala svoje lice na majčinu haljinu. «Zašto moraš
otići, mama? » «Jer me tvoj otac treba. Jer je konačno poslao po mene.
147
»Sjetila se i svoje strašne ljubomore na te riječi, pomiješane s osjećajem
gubitka. Robyn klekne na meki jastuk od prašine pokraj groba i počne
moliti; dok je šaptala, sjećanja joj se počeše vraćati, tuţna i sretna, i
osjetila se bliţe majci nego ikad svih ovih godina. Nije znala koliko
dugo je klečala, činilo se da je prošla vječnost, kad sjena padne na
zemlju ispred nje. Ona pogleda gore i vrati se u sadašnjost uz uzdah
iznenađenja i straha. Ţena i dijete stajali su kraj nje, crna ţena
ugodnog, čak lijepog lica. Ne mlada, moţda u srednjim tridesetim
godinama, iako je bilo teško pogoditi dob Afrikanaca. Nosila je
europsku odjeću, vjerojatno ostatke, jer bili su tako blijedi da se
izvorni uzorak nije vidio, ali izuzetno čisti. Robyn osjeti da su bili
oprani za ovu priliku. Iako je dijete nosilo kratki koţni kilt lokalnog
plemena Shangaan, bilo je očito da nije punokrvni Afrikanac. Nije
mogao imati više od sedam ili osam godina, čvrst dječak s glavom
punom i prašnjavih kovrča i čudnih blijedoplavih očiju. Robyn shvati
da u njemu ima nešto čudno poznato. U rukama je nosio mali buket
ţutog cvijeća akacije i srameţljivo se nasmijao Robyn prije no što je
spustio glavu i počeo šarati nogom po prašini. Ţena mu nešto reče i
povuče ga za ruku, i on oklijevajući priđe Robyn i ponudi joj cvijeće.
«Hvala», reče ona automatski i podigne buket do nosa. Cvijeće je imalo
slab, ali lijep miris. Ţena skupi haljinu i klekne pokraj groba, uklonivši
uvelo cvijeće. Zatim doda vazu dječaku. On otrči do obale. Dok ga nije
bilo, ţena iščupa mladice korova s groba i preuredi kamenje. Robyn je
bilo jasno da je ona odgovorna za odrţavanje majčinog groba. Obje
ţene zadrţale su prijateljsku, ugodnu tišinu, ali kad im se oči sretoše,
nasmiješe se i Robyn klimne u znak zahvalnosti. Dijete se vrati blatno
do koljena s vazom punom vode, puno vaţnosti. Bilo je jasno da je već
prije obavljao taj zadatak. Ţena mu uzme vazu i paţljivo je stavi na
grob, a zatim oboje s očekivanjem pogledaše Robyn dok je stavljala
cvijeće u vazu. «Tvoja majka? », reče ţena blago, a Robyn se iznenadi
zbog njenog engleskog. «Da», reče, pokušavajući sakriti iznenađenje.
«Moja majka. » «Dobra gospođa. » «Znala si je? » «Molim? » Nakon
hrabrog početka, pokazalo se da ţena ipak zna malo engleskog i njihov
razgovor je zastajao dok Robyn, iz navike razgovora s Jubom, ne reče
nešto na matabeleu. Ţenino lice obasja se zadovoljstvom dok je brzo
odgovarala na jeziku koji je očito spadao u skupinu Nguni i koji se nije
razlikovao mnogo od onoga koji je učila Robyn. «Ti si Matabele? » «Ja
sam Angoni», reče ţena brzo, jer postojao je rivalitet i neprijateljstvo
čak i među najbliţim plemenima Ngunija. Njeno pleme, Angoni,
148
preselilo se sa sjevera na travnata brda zemlje Zulu i prešlo Zambezi
prije trideset godina, objasnila joj je na svojem muzikalnom dijalektu.
Osvojili su zemlju duţ sjevernih obala jezera Marawi. Tamo je ţena
prodana jednom od Omani trgovaca robljem i stigla je niz rijeku Shire
u lancima. Nesposobna zadrţati korak s karavanom, oslabljena glađu,
groznicama i teškoćama dugog puta, oslobođena je okova i ostavljena
hijenama uz put. Tamo ju je našao Fuller Ballantyne i odveo u svoj
mali kamp. Njegovo liječenje pomoglo joj je i kad se oporavila, krstio ju
je imenom Sarah. «Znači, kritičari mojeg oca nisu u pravu», nasmije se
Robyn i reče na engleskom: «Stvorio je više od jednog preobraćenika. »
Sarah nije razumjela, ali se nasmije sa simpatijom. Bio je gotovo
sumrak i dvije ţene, praćenje polugolim djetetom, napustiše malo
groblje i krenuše natrag. Sarah je pričala Robyn kako je njena majka,
pozvana od Fullera Ballantynea, stigla u Tete s drugim članovima
ekspedicije Kabora-Bassa, a Sarah joj je dana za osobnu sluškinju.
Zastali su na raskriţju i nakon trenutka oklijevanja Sarah pozove
Robyn u svoje selo koje je bilo u blizini. Robyn pogleda sunce i zatrese
glavom; uskoro će biti mrak i Zouga bi sigurno prevrnuo cijeli logor u
potrazi za njom. Uţivala je u vremenu provedenom s mladom ţenom i
djetetom i kad spazi njeno razočaranje reče brzo: «Iako moram ići,
vratit ću se sutra u isto vrijeme. Ţelim da mi ispričaš sve što znaš o
mojem ocu i majci. » Sarah je poslala dječaka s njom sve do prvih
zgrada sela i nakon prvih nekoliko jarda Robyn ga uzme za ruku, a
dijete krene s njom brbljajući nešto. To joj je malo ublaţilo loše
raspoloţenje i na kraju se smijala i brbljala s njime. Prije no što su
stigli do rubova Tetea, Robynini strahovi bili su potvrđeni. Sreli su
Zougu i narednika Cheroota. Bio je naoruţan puškom Sharps i ljutito
odahnuo čim ju je vidio. «Prokletstvo, seko, sve si nas isprepadala.
Nema te pet sati. » Dijete se širokim očima zagleda u Zougu. Nikad nije
vidio takvog čovjeka oštrih manira i zapovjednog glasa. Mora da je
veliki poglavica - dijete ispusti Robyninu ruku, povuče se dva koraka,
a zatim okrene i pobjegne poput vrapca pred sokolom. Nešto Zouginog
bijesa splasne dok je gledao dijete kako bjeţi, a osmijeh mu dodirne
usne. «Na trenutak sam mislio da si se izgubila. » «Zouga, našla sam
mamin grob. » Robyn mu priđe i uhvati ga za ruku. «Milju odovud. »
Zougin izraz ponovno se promijeni i on pogleda u jarkocrveno sunce
koje je već bilo na vrhovima akacijinih stabala. «Vratit ćemo se sutra»,
reče on. «Ne volim napuštati kamp poslije tame, okolo ima previše
šakala - na dvije noge. » Povede je odlučno prema selu, nastavivši
149
objašnjavati. «Još imamo teškoće u pronalaţenju nosača, unatoč
činjenici da me guverner Quelimanea uvjeravao da će ih biti dovoljno;
bog zna da okolo ima sposobnih ljudi. A ipak, taj paun Pereira nalazi
prepreke na svakom koraku. » Mrštenje ga je činilo mnogo starijim,
kao i brada koju je pustio nakon iskrcavanja s Crne šale. «Kaţe da
nosači odbijaju pristati dok ne saznaju smjer i trajanje safarija. » «Čini
se logičnim«, sloţi se Robyn. «Znam da ja ne bih nosila jedan od onih
golemih paketa ako ne znam kuda idem. » «Uopće ne mislim da su to
nosači - nema razloga da ih brine naš smjer. Nudim najbolje nadnice,
ali nitko se nije ponudio. » «Što je onda? » «Pereira nastoji saznati naše
namjere otkako smo napustili obalu. Mislim da je to neki oblik ucjene:
nema nosača dok mu ne kaţem. » «Zašto mu onda ne kaţeš? », upita
Robyn, a Zouga slegne ramenima. «Jer previše inzistira. Nije to običan
interes, a instinkt me opominje da mu ne dam niti jednu informaciju
koju ne mora znati. » Hodali su u tišini dok nisu stigli do logora. Zouga
ga je postavio na vojnički način, s vanjskom ogradom od trnovitih
grana akacije, hotentotskom straţom na ulazu i bornom za nosače
odvojene od dijela za opremu šatorskim krilima. «Već izgleda poput
doma», čestita mu Robyn i krene prema svojem šatoru, kad ih
presretne Pereira. «Ah! Bojniče! Čekam vas s dobrim vijestima! » «To je
ugodna promjena«, promrmlja Zouga. «Našao čovjeka koji vidio vašeg
oca, manje od osam mjeseci. « Robyn se odmah okrene, uzbuđena
koliko i Portugalac i obrati mu se prvi put od incidenta u šatoru. «Gdje
je? O, to su odlične vijesti! » «Ako su istinite«, reče Zouga sa znatno
manje entuzijazma. «Ja dovedem čovjeka, prokleto brzo - vidjet ćete!»,
obeća Camacho i poţuri prema borni, vičući. Za deset minuta vrati se
vukući za sobom mršavog starca odjevenog u masne prnje od
ţivotinjskih koţa, s uţasom u očima. Čim ga je pustio, starac se ispruţi
pred Zougu koji sjedne na jedan od logorskih platnenih stolaca ispod
šatora za ručanje i poče odgovarati na pitanja koja mu je Camacho
postavljao. «Kojim dijalektom govori? », prekine ga Zouga odmah.
«Chichewa», odgovori Camacho. «Ne govori drugi. » Zouga pogleda
Robyn, ali ona zavrti glavom. Morali su se u potpunosti pouzdati u
Camachovo prevođenje starčevih odgovora. Činilo se da je starac vidio
«Manalija», čovjeka s crvenom košuljom, kod Zimija na rijeci Lualaba.
Manali se tamo ulogorio s tucet nosača i starac ga je vidio svojim
očima. «Kako zna da je to bio moj otac? », upita Zouga. Svi su znali
Manalija, objasni starac, bio je ţiva legenda od obale do «Chona lange»,
zemlje gdje zalazi sunce. «Kada je vidio Manalija? » Mjesec dana prije
150
dolaska zadnjih kiša, što je značilo listopad prošle godine, kako je
Camacho rekao - prije osam mjeseci. Zouga je zamišljeno sjedio, ali
njegov pogled bio je tako divlje fiksiran na nesretnika koji je puzao
pred njime, da je starac iznenada počeo jadikovati; zbog toga se
Camachovo lice zatamnilo od bijesa i on dodirne starčeva rebra vrhom
čizme, na što starac zašuti. «Što je rekao? », upita Robyn. «Kune se da
je govorio samo istinu», uvjeri je Camacho, nasmiješivši se s naporom.
«Što još zna o Manaliju? », upita Zouga. «Govorio je s njegovim
nosačima, rekli su da slijede rijeku Lualaba. » To ima smisla, mislio je
Zouga. Ako je Fuller Ballantyne zaista traţio izvor rijeke Nil kako bi
vratio svoju izgubljenu reputaciju, krenuo bi baš tamo. Lualaba, za
koju se tvrdilo da teče ravno na sjever, bila je očigledan izbor za
početak puta. Camacho je ispitivao starca još deset minuta i izvadio bi
svoj bič da mu pomogne u prisjećanju, ali Zouga ga iznervirano
zaustavi pokretom ruke. Bilo je očito da se od njega više ne moţe
saznati. «Daj mu sveţanj merkani platna i khete perla - i pusti ga»,
naredi Zouga, a starčevu zahvalnost bilo je neugodno gledati. Zouga i
Robyn sjedili su do kasno pokraj logorske vatre, sve dok plamen nije
polako zamro, a mrmljanje pospanih glasova nosača potpuno prestalo.
«Ako odemo na sjever», razmišljala je Robyn gledajući lice svojeg brata,
«stići ćemo u utvrdu trgovaca robljem. Većina robova za trţnice
Zanzibara sigurno dolazi iz tog područja u koje nije stupila noga niti
jednog bijelog čovjeka, čak niti očeva. » «A što je o dokazima o trgovini
na jugu? » Zouga pogleda preko čistine tihu priliku Jube koja je
strpljivo čekala na ulazu Robynina šatora. «Ta je djevojka ţivi dokaz da
nova trgovina cvjeta juţno od Zambezija. » «Da, ali čini se da se ništa
ne moţe usporediti s aktivnostima na sjeveru. » «Sjeverna trgovina je
potpuno dokumentirana. Otac je stigao do Marawija i slijedio karavane
robova do obale prije petnaest godina, a Bannerman iz Zanzibara je
napisao tucet izvješća o tome», naglasi Zouga, drţeći dragocjenu čašicu
brzo nestajuće zalihe viskija i gledajući u pepeo. «A nitko ne zna ništa o
trgovini s Monomatapama i Matabeleima juţno odovud. » «Da, to
moram priznati», reče Robyn oklijevajući. «Međutim, u svojim
Misionarskim putovanjima otac je napisao da je Lualaba izvor Nila i da
će to dokazati jednog dana. Osim toga, viđen je na sjeveru. » «Je li? »,
upita Zouga blago. «Taj starac. » «. je lagao. Netko ga je natjerao na to, i
ne moram mnogo pogađati«, završi Zouga. «Kako znaš da je lagao? »,
upita Robyn. «Ako ţiviš dovoljno dugo u Indiji, razviješ instinkt za laţ»,
nasmiješi joj se Zouga. «Osim toga, zašto bi otac čekao osam godina
151
nakon što je otišao istraţiti rijeku Lualaba. Otišao bi tamo odmah -da
je išao na sjever. » «Dragi moj brate», Robynin glas bio je otrovan, «nije
li legenda o Monomatapi ono što je uzrokovalo da tako tvrdoglavo ţeliš
ići na jug? Nije li taj sjaj u tvojem oku sjaj zlata?» «To je pokvarena
misao», Zouga se ponovno nasmiješi. «Ali ono što me zanima je
odlučnost tog velikog vodiča i istraţivača, Camacha Pereire da
obeshrabri pokušaj putovanja na jug i umjesto toga nas odvede na
sjever. » Dugo nakon što je Robyn otišla u svoj šator i njena se
svjetiljka ugasila, Zouga je sjedio pokraj vatre, drţeći viski i zureći u
ţar. Kad je donio odluku, iskapi ostatak dragocjene zlatne tekućine i
naglo ustane. Krene prema šatoru Camacha Pereire na kraju logora.
Čak i u ovo kasno doba tamo je gorjela lampa, a kad ga Zouga pozove,
duboki muški glas utiša uzbunjeni ţenski i nakon nekoliko minuta
Camacho Pereira otvori šator. Svoju golotinju prekrio je pokrivačem, ali
u jednoj ruci nosio je pištolj. Lagano se opustio kad shvati da je to
Zouga. «Odlučio sam», reče mu Zouga, «da idemo na sjever, uz rijeku
Shire do jezera Marawi - a onda na rijeku Lualaba. » Camachovo lice
zasije poput punog mjeseca. «To je vrlo dobro. Vrlo dobro - mnogo
slonovače, nađemo vašeg oca - vidjet ćete, nađemo ga vrlo brzo. » Prije
podneva sljedećeg dana Camacho je uz mnogo vikanja i pucanja bičem
umarširao sa stotinu snaţnih zdravih ljudi u logor. «Našao sam
nosače», izjavi. «Puno nosača - vraški dobro, ne? » Sljedećeg
poslijepodneva, kršćanska djevojka Sarah čekala je pokraj groba kad je
Robyn stigla kroz šumu akacije. Dijete ju spazi prvo i potrči da je
pozdravi, smijući se zadovoljno, a Robyn još jednom iznenadi
familijarnost njegova lica. Bilo je nečega u njegovim ustima i očima.
Sličnost s nekim koga je poznavala bila je tako velika da zastane
promatrajući ga, ali nije se mogla sjetiti prije no što ju je dječak uzeo
za ruku i odveo majci koja je čekala. Obavili su ritual zamjene cvijeća
na grobu, a zatim sjele na otkinutu granu akacije. U sjeni je bilo
hladnije, a u granama iznad njihovih glava par svračaka lovio je male
zelene gusjenice. Ptice su bile crno-bijele, grudiju purpurnih poput
krvi umirućeg gladijatora, a Robyn ih je promatrala sa zadovoljstvom
dok su razgovarale. Sarah joj je pričala o majci, kako je bila hrabra i
ustrajna na strašnoj vrućini Kaborra-Basse u kojoj su crne stijene
pretvarale klisuru u uţarenu peć. «Bila je to loša sezona», objasni
Sarah. «Vrućina prije kiša. » Robyn se sjeti zapisa svojeg oca o
ekspediciji u kojima je okrivio svoje podređene za kašnjenje, starog
Harknessa i zapovjednika Stonea, pa su propustili hladnije razdoblje i
152
ušli u klisuru u ubojitom studenom. «Zatim su s kišama stigle i
groznice», nastavi Sarah. «Bilo je vrlo loše. Bijelci i tvoja majka brzo su
se razboljeli. » Vjerojatno je majka izgubila većinu svojeg imuniteta na
malariju tijekom godina u Engleskoj. «Čak i Manali se razbolio. Bilo je
to prvi put da sam ga vidjela zaraţenog groznicom. Mnogo dana je bio
opsjednut vragovima« - izraz ţivo opisuje delirij malarične groznice,
pomisli Robyn - «tako da nije znao kad ti je umrla majka. » Ponovno
zašutješe. Dijete koje se dosađivalo za vrijeme razgovora bacalo je
kamenje na ptice u krošnji akacije i svračci s bljeskom svojih grimiznih
grudi odletješe prema rijeci. Dijete ponovno privuče Robyninu
pozornost. Kao da je to lice poznavala cijeli ţivot. «Moja majka? », upita
Robyn gledajući dijete. «Njena voda je pocrnjela», reče Sarah
jednostavno. Groznica crne vode - Robyn osjeti trnce. Kad bi malarija
promijenila svoj smjer, napadala je bubrege i pretvarala ih u vrećice
crne krvi koje se mogu probiti na najmanji pokret pacijenta. Groznica
crne vode, kod koje se urin mijenja u tamnu krv, a vrlo mali broj
pacijenata preţivljuje. «Bila je jaka», nastavi Sarah tiho. «Umrla je
zadnja. » Okrene glavu prema drugim grobovima. Mladice akacije su se
raširile preko zapuštenih humaka. »Zakopali smo je ovdje, dok je
Manali još uvijek bio opsjednut vragovima. Ali kasnije, kad je mogao
hodati, došao je s knjigom i govorio joj. Sagradio je kriţ vlastitim
rukama. » «Zatim je ponovno otišao? », upita Robyn. «Ne, bio je vrlo
bolestan, i napali su ga novi vragovi. Plakao je za tvojom majkom. »
Pomisao da njen otac plače bila joj je tako strana da to nije mogla niti
zamisliti. «Često je govorio o rijeci koja ga je uništila. » Kroz grane
akacije vidjela se široka zelena rijeka i njihove glave okrenuše se
prema njoj. «Zamrzio je rijeku kao da je ţivi neprijatelj koji mu je
zapriječio put do njegovih snova. Bio je poput senilnog čovjeka, jer
groznica je dolazila i odlazila. Ponekad bi se borio s vragovima, vičući
na njih poput ratnika koji izvodi giyu na neprijateljsku vojsku. » Giya
je bio ples izazova kojim su Nguni ratnici provocirali neprijatelje.
«Ponekad bi divlje govorio o strojevima koji će pripitomiti njegovog
neprijatelja, o zidovima koje će izgraditi preko vode da prenesu ljude i
brodove preko klisure. » Sarah prekine, a njeno lijepo tamno lice se
izgubi u sjećanjima. Dijete osjeti njenu uznemirenost i priđe joj,
kleknuvši na zemlju i stavivši svoju prašnjavu glavu u njeno krilo. Ona
ga odsutno pomiluje po kovrčama. Uz iznenadni šok, Robyn prepozna
dijete. Njen izraz promijeni se tako drastično da Sarah pogleda u svoje
krilo, a zatim natrag u Robynine oči. Nisu im bile potrebne riječi za
153
pitanje i odgovor i Sarah zaštitnički privuče dječaka. «Bilo je to nakon
što je tvoja majka. », poče objašnjavati i zašuti, a Robyn nastavi buljiti
u dijete. Bio je to Zouga u istoj dobi, minijaturni tamni Zouga. Jedino
boja njegove koţa sprječavala ju je da ga odmah prepozna. Robyn osjeti
kako joj se zemlja izmiče ispod nogu, a zatim se smiri i osjeti neobično
olakšanje. Fuller Ballantyne više nije bio boţansko stvorenje isklesano
od granita koje je zasjenjivalo cijeli njen ţivot. Ispruţi obje ruke prema
djetetu i on joj priđe s povjerenjem. Robyn ga zagrli, a koţa mu je bila
glatka i topla kad ga je poljubila. Priljubio joj se poput šteneta i ona
osjeti prema njemu duboku ljubav i zahvalnost. «Bio je vrlo bolestan«,
reče Sarah blago, «i sam«. Svi su otišli ili umrli i on je bio tuţan, pa
sam se bojala za njegov ţivot. » Robyn klimne s razumijevanjem. «I
voljela si ga? » «Nije bilo grijeha u tome, jer bio je bog», reče Sarah
jednostavno. «Ne», pomisli Robyn s jakim olakšanjem. «Bio je čovjek, a
ja, njegova kćer, sam ţena. » U tom je trenutku shvatila da više nikad
neće osjetiti sram i krivnju radi svojeg tijela i njegovih ţelja i zahtjeva.
Zagrli dijete koje je bilo dokaz ljudskosti njena oca i Sarah se nasmiješi
s olakšanjem. Prvi put u ţivotu Robyn se mogla suočiti s činjenicom da
je voljela svojeg oca i shvatila je dio opsjednutosti koja je tijekom
godina rasla. Čeţnja koju je osjećala za ocem bila je potpuno utopljena
u strahopoštovanju i veličanstvenosti legende. Sada je znala zašto je
ovdje, na obali ove prekrasne rijeke, na samoj granici poznatog svijeta.
Nije došla pronaći Fullera Ballantyne, već otkriti oca i sebe kakve prije
nije poznavala. «Gdje je on, Sarah, gdje je moj otac? Kuda je otišao? »,
upita nestrpljivo, ali ţena spusti oči. «Ne znam», šapne. «Probudila sam
se jednog jutra i njega nije bilo. Ne znam gdje je, ali čekat ću ga dok se
ne vrati meni i mojem sinu. » Brzo pogleda gore. «Vratit će se? », upita
skrušeno. «Ako ne meni, onda djetetu? » «Da», odgovori Robyn sa
sigurnošću koju nije osjećala. «Naravno da će se vratiti.»
Odabir nosača bio je dug posao, i nakon što je Zouga označio svoj izbor
pljeskanjem po ramenima, ljudi su poslani u Robynin šator na pregled
radi znakova bolesti i slabosti koja bi ih mogla spriječiti u obavljanju
duţnosti. Zatim je došla podjela tereta. Iako je Zouga pripremio i
odvagao svaki paket, pazeći da niti jedan ne bude teţi od osamdeset
funta, novi nosači javno su promatrali vaganje, a zatim je došlo do
nuţnog prepiranja oko toga tko će nositi koji teret sljedećih mjeseci, a
moţda i godina. Premda je Zouga striktno zabranio Pereiri da ubrza
proces selekcije svojim korbačem i upustio se u cjenjkanje i
pregovaranje, zapravo je koristio priliku da procijeni duh svojih ljudi,
154
te izdvoji nezadovoljnike koji će pokvariti atmosferu u teškoćama koje
ih čekaju, kao i da izabere prirodne vođe kojima će se ljudi obraćati
kad budu traţili savjete. Sljedećeg dana kad je planirao raspored u
koloni, upotrijebio je znanje koje je dobio na taj način. Kao prvo,
sedmorica najočitijih izazivača problema dobila su Khete perle i bila
potjerana iz logora bez objašnjenja i isprika. Zatim je Zouga pozvao
petoricu najboljih i proglasio ih zapovjednicima odreda od dvadeset
nosača. Oni će biti odgovorni za odrţavanje koraka, sprječavanje krađe
tereta, podizanje kampova, distribuiranje racija; također, bit će
glasnogovornici svakog odreda - prenosit će ţalbe i Zougina naređenja.
Kad je popis bio potpun, na njemu je bilo stotinu i dvadeset imena,
uključujući i Hotentote, narednika Cheroota, nosače iz Quelimanea,
Camacha Pereiru i dva predvodnika - Robyn i Zougu. Kad ne bi bila
ispravno organizirana, bila bi to spora i nespretna karavana, ali isto
tako i ranjiva. Zouga je mnogo mislio na obranu kolone, pa su on i
narednik Cheroot podijelili zadnju zalihu viskija dok su razmjenjivali
iskustva i planirati raspored hodanja. Zouga je s malom skupinom
lokalnih vodiča i osobnih nosača planirao putovati nezavisno od glavne
karavane, izviđajući teren i otvarajući si mogućnost lova. Većinu noći
vratit će se u karavanu, ali moći će provesti odvojeno i više dana.
Camacho Pereira s pet Hotentota će biti u predvodnici glavne kolone;
iako mu je Robyn prigovorila, Zouga nije vidio ništa smiješno u
Camachovom hodanju ispod Union Jacka. «To je engleska ekspedicija,
i nosit ćemo zastavu«, odgovori joj Zouga ukočeno. «Vladaj, Britanijo!»,
Robyn se nasmije, a Zouga je ignorira i nastavi opisivati raspored
hoda. Odjeli nosača bit će odvojeni, ali u blizini, a narednik Cheroot s
preostalim mušketirima bit će na začelju kolone. Smislili su
jednostavan sustav signala za kontroliranje kretanja kolone - niz
trubljenja trubama od rogova kudua koji će označavati pokret,
zaustavljanje ili pribliţavanje i formiranje kvadrata. Četiri dana Zouga
je uvjeţbavao kolonu i uskoro osjetio da su spremni za pokret, iako će
prava uvjeţbanost doći tek kasnije. Rekao je to Robyn. «Ali, kako ćemo
prijeći rijeku? », upita ona gledajući na drugu obalu. Rijeka je bila
široka pola milje, a u nju su se slile vode teških pljuskova s milijuna
četvornih milja terena. Tok je bio brz i snaţan. Ako ţele ići sjeverno do
rijeke Shire i jezera Marawi, trebat će flotu kanua i mnogo dana da
prijeđu na sjevernu obalu. Helen je odavno otplovila niz rijeku,
postiţući dvadeset čvorova u jakoj struji, tako da je već bila u
Quelimaneu. «Sve je sređeno», reče joj Zouga i morala se time
155
zadovoljiti. Zadnjeg dana Robyn je dozvolila Jubi da je prati do groblja,
i obje su nosile poklone - bale platna i vreću keramičkih perla,
najtraţeniju grimiznu vrstu sam-sam. Bilo je to najviše što se usudila
traţiti bez da izazove Zougin interes. Razmišljala je o tome da Zougi
kaţe za Sarah i dijete, ali odluči prešutjeti. Njegova reakcija na
polubrata mogla bi biti strašna. Zouga je usvojio svoje stavove o
kastama i bojama u teškoj školi indijske vojske. Otkriće da je njegov
otac zaobišao ţeljezna pravila moglo bi biti preveliki šok. Umjesto toga,
Robyn je rekla da je srela jednog od očevih bivših slugu koji je
godinama brinuo o majčinom grobu. Poklon bi bio razmjeran učinjenoj
usluzi. Sarah i dijete čekali su kraj groba; prihvatila je poklone
graciozno se zahvalivši, te skupila dlanove na visini očiju. «Odlazimo
sutra», objasni Robyn i vidje ţaljenje u njenim očima, i prihvaćanje
činjenice. «To je Boţja volja», Robyn je gotovo mogla čuti svojeg oca
kako to kaţe. Juba i dijete uskoro su skupljali grančice s drveta kaffir
boom i od grimiznih perla radili ogrlice i narukvice. Njih su dvoje bili
veseo par i njihov su smijeh i veseli glasovi bili ugodna podloga
razgovoru. Robyn i Sarah postale su prijateljice i upoznale se u
kratkom vremenu. Njen otac je u svojim Misionarskim putovanjima
napisao da preferira društvo crnih ljudi, a dokazi su mu išli u prilog.
Činilo se da se Fuller Ballantyne samo svađao sa svojom rasom.
Kontakt s drugim bijelcima budio je u njemu sumnju, ljubomoru i
sitničavost; ali veći dio ţivota proveo je s crnim ljudima i od njih dobio
povjerenje i trajno prijateljstvo. Njegov odnos sa Sarah bio je prirodno
proširenje tih osjećaja, shvati Robyn. Usporedila je te osjećaje s onima
svojeg brata i znala da on nikada ne bi mogao prijeći liniju. Crni čovjek
bi mogao dobiti Zougino poštovanje i simpatiju, ali ponor je bio
prevelik. Za njega, oni će uvijek biti «ti ljudi», i ona pretpostavi da se to
neće promijeniti. Kad bi ţivio u Africi još pedeset godina, nikad ih ne bi
razumio, dok je ona za nekoliko tjedna mogla uspostaviti pravo
prijateljstvo. Pitala se hoće li i njoj, kao ocu, jednog dana biti vaţniji od
bijelih ljudi. Sada se to nije činilo moguće, ali u sebi je prepoznala
kapacitet za promjenu. Pokraj nje, Sarah je govorila tako tiho i
srameţljivo da se morala otrgnuti od vlastitih misli i pitati: «Što si
rekla? » «Tvoj otac, Manali, hoćeš li mu reći za dijete kad ga nadeš? »
«Nije znao? », Robyn se zaprepasti, a Sarah zavrti glavom. «Zašto nisi
otišla s njime? », upita Robyn. «Nije to ţelio. Rekao je da će put biti
previše teţak, ali zapravo je on poput starog slona koji ne moţe ostati
predugo sa svojim ţenkama, već uvijek mora pratiti vjetar.»
156
Camacho Pereira nadvio se nad malim domorocima, provjeravajući im
imena u popisu. Ove je večeri nosio jaknu od koţe kudua ukrašenu
perlama i šavovima koja je pokazivala njegove dlakave grudi i ravni
mišićavi trbuh. «Previše ih hranimo», rekao je Zougi. «Debeli crnjo je
lijeni crnjo. » Nasmijao se vidjevši Zougin izraz, jer ta je riječ već bila
izraz neslaganja. Zouga mu je zabranio da je koristi, posebno pred
crnim slugama, jer neki od njih su razumjeli jedino tu riječ. «Hrani
malo, udaraj jako i oni dobro rade», nastavi Camacho. Zouga je
ignorirao te bisere filozofije. Čuo ih je i prije, mnogo puta. Okrene se
zapovjednicima nosačkih skupina, promatrajući kako završavaju
podjelu namirnica. Dvojica su imali ruke umočene do lakata u brašno,
dijeleći ga nosačima. Svaki čovjek imao je posudu kojom je prihvaćao
svoju porciju smeđeg brašna. Zatim treći zapovjednik na vrh gomile
stavi komad dimljene riječne ribe koja je izgledala poput škotskog
bakalara, ali gadno zaudarala. Ţišci, crvi i ostala gamad bili su
delikatese koje će nedostajati nosačima kad napuste rijeku. Pereira
iznenada izvuče čovjeka iz reda i udari ga u tjeme vrhom svojeg
korbača. «Došao dva puta, hoće duplo», objasni veselo i ritne čovjeka
koji pobjegne. Da ga je pogodio, bacio bi ga s nogu, ali nosači su
paţljivo pratili Camachove udarce. Zouga sačeka dok i zadnji nosač
nije dobio svoju porciju, a zatim pozove zapovjednike. «Indabal! Recite
ljudima, Indabah Bio je to poziv na savjet, radi razmatranja vaţnih
pitanja, i cijeli logor ostavi svoja ognjišta i uzbuđeno dotrči. Zouga je
koračao pred redom radoznalih crnih ljudi, čekajući pravi trenutak, jer
je brzo shvatio da Afrikanci vole teatralnost. Većina je mogla razumjeti
jednostavni Nguni koji je Zouga govorio dovoljno dobro, jer mnogi su
bili Shangaani i Angoni. Raširio je ruke, zastao na trenutak i proglasio:
«Kusasa isufari, sutra krećemo! » Začuje se ţamor komentara i
uzbuđenja, a zatim jedan od zapovjednika iziđe iz reda. «Phft Phft
Gdje? Kojim putem? » Zouga spusti ruke i sačeka da napetost još malo
raste, a zatim pokaţe prema plavim juţnim brdima. «Laphayal Tamo!»
Zaurlaše s odobravanjem, baš kao što bi učinili da je Zouga pokazao i
na sjever. Sada su bili spremni za pokret. Smjer nije bio vaţan.
Zapovjednici odreda, indune, prevodili su onima koji nisu razumjeli i
prvi urlik gomile pretvori se u ţamor spekulacija, ali iznenada zamre, a
Zouga se brzo okrene. Camacho Pereira stao je kraj Zouge, a lice mu je
bilo nateklo od bijesa. Sada je prvi put čuo Zouginu namjeru da krene
na jug; kad je počeo govoriti, pljuvačka mu je kapala s usana. Koristio
je jedan od lokalnih dijalekata i govorio tako brzo da je Zouga razumio
157
samo poneku riječ. Smisao je, međutim, bio nepogrješiv, i on vidje šok
na licima ljudi koji su stajali pred njime. Camacho ih je upozoravao na
opasnosti iza juţnih brda. Zouga je čuo riječ Monomatapa i znao da
ovaj govori o strašnim vojskama legendarnog carstva, nemilosrdnim
legijama čija je omiljena zabava rezanje ljudskih genitalija i
prisiljavanje ţrtava da ih pojedu. Šok na crnim licima brzo se mijenjao
u uţas, a Camacho je govorio samo nekoliko sekunda. Za još minutu,
nitko više ne bi mogao natjerati karavanu da krene u tom smjeru, a
nakon dvije minute većina nosača bi do jutra dezertirala. Svađom s
Portugalcem nije se moglo postići ništa, osim vikanja koje bi s
interesom gledao cijeli logor. Jedna od stvari koje je Zouga naučio o
Afrikancima i Indijcima bila je da neizmjerno poštuju pobjednika i
uspjeh. Nije mogao pokazati ništa od toga ako se upusti u svađu na
jeziku koji nitko od slušatelja ne razumije. «Pereira! », prekine ga
tonom koji zaustavi Portugalčevu bujicu riječi i utiša ga na trenutak.
Zouga je imao engleski osjećaj za poštenu igru što je značilo da će
upozoriti protivnika prije no što ga napadne. Dok se Portugalac
okrenuo, Zouga mu se pribliţi u dva laka koraka i zamahne lijevom
rukom prema Camachovim očima, prisilivši ga da zaštiti lice objema
rukama. Kad je to učinio, Zouga mu zabije šaku u trbuh, ispod rebara,
snagom koja ga presavije po sredini, dok mu je dah izletio kroz
otvorena usta u eksploziji zvuka. Ruke mu se spuste na trbuh,
otvorivši lice za sljedeći udarac. Bio je to kratki pogodak lijevom rukom
iza lijevog uha, u zglob vilice. Dabrova kapa mu odleti s glave. Oči mu
se zakotrljaše u lubanji, a koljena popuste. Nagne se naprijed, ne
pokušavajući ublaţiti pad, i tresne licem u zemlju. Tišina je trajala
samo sekundu, a zatim gledatelji zaurlaše. Većina je do sada osjetila
Camachovu čizmu ili bič, i sretno se zagrliše. Strah koji je izazvao
njegov kratki govor potpuno se izgubio u čuđenju zbog dva brza i
snaţna udarca. Većina od njih nikada nije vidjela udarac stisnutom
šakom, i novost te vrste borbe ih je impresionirala i oduševila. Zouga
se nehajno okrene prema mlitavoj prilici. Na licu mu se nije mogao
vidjeti niti tračak ljutnje, zapravo se smiješio, dok je podizao ruku da
ih utiša. «S nama putuju vojnici», reče im dubokim glasom koji je
dopirao do svakog čovjeka, «i vi ste vidjeli kako pucaju. » Prije se
pobrinuo da to vide, i priča o vještini Cherootovih ljudi putovat če
ispred njih. «Vidite tu zastavu? », ispruţi ruku dramatično prema
crveno-bijelo-plavoj zastavi koja je vijorila iznad glavnog šatora. «Niti
jedan čovjek, poglavica i ratnik se ne usuđuju. » «Zouga! », vrisne
158
Robyn. Zbog strašne hitnosti u njenom glasu on se odmah okrene i
gomila eksplodira uzviknuvši «Jee! » Bio je to strašan zvuk kojim se
afrički ratnici hrabre u fatalnim trenucima bitke do smrti. Camachov
udarac bio je usmjeren u Zougine slabine. Borio se noţem mnogo puta
prije toga i nije pokušao pogoditi mnogo izazovniju metu između
lopatica, gdje se oštrica moţe zabiti u rebro. Ciljao je meko područje
iznad bubrega i Zouga, čak i uz Robynino upozorenje, nije bio dovoljno
brz. Vrh mu odere bok, reţući tkaninu hlača, koţu i meso, i svijetla krv
oboji oštricu. «Jee! », duboko i zvučno zapjevaše gledatelji, dok je
Camacho okrenuo oštricu, reţući prema Zouginom trbuhu. Noţ
prošišti poput kobre, deset inča kaljenog čelika, i Zouga podigne ruke i
uvuče mišiće trbuha skočivši natrag. Osjeti povlačenje kad je vrh
zategao košulju, ali ovaj ga put nije pogodio. «Jee! », začuje se ponovno
kad je Camacho navalio. Lice mu je bilo i prošarano purpurnim i
bijelim, a oči sijevale od bijesa i posljedica udarca u vilicu. Zouga osjeti
ubod u rani na boku, a krv mu poteče niz nogu. Zastane izvan dometa
noţa, jer čuo je zapinjanje kokota na pušci i kutom oka vidio
narednika Cheroota kako diţe Enfield, čekajući priliku za pogodak.
«Ne! Ne pucaj! », vikne Zouga brzo. Nije ţelio metak u vlastitom trbuhu,
jer Camacho je bio preblizu. «Ne pucaj, naredniče! » Postojao je i drugi
razlog zbog kojega nije ţelio miješanje. Sada ga je prosuđivalo stotinu
ljudi, ljudi s kojima i će raditi i putovati sljedećih mjeseci i godina.
Trebao je njihovo poštovanje. «Jee! ». pjevali su gledatelji, a Camacho je
dahtao od bijesa. Oštrica u njegovoj desnoj ruci ponovno je prošaptala
poput krila lastavice u letu. Ovoga puta Zouga je reagirao pretjerano,
povukavši se šest koraka. Izgubi ravnoteţu i posrne na jedno koljeno,
te stavi ruku na tlo kako bi vratio ravnoteţu. Camacho ponovno navali
i on skoči na noge, izvivši tijelo poput matadora koji izbjegava bika. U
ruci koja je dodirnula tlo, drţao je šaku pijeska. Oči su mu bile
fiksirane na Portugalčeve, jer oči su bile te koje će signalizirati novi
napad, a ne ruka s noţem. One pogledaju u lijevo, dok je ruka krenula
desno i Zouga izbjegne noţ, pripremivši se za novi napad. Kruţili su
jedan oko drugoga u sporom krugu, dok se prašina dizala oko njihovih
nogu. Camacho je noţ drţao nisko i lagano ga pomicao kao da dirigira
sporim glazbenim komadom, ali Zouga u njegovim očima primijeti prve
nervozne znakove nesigurnosti. On skoči, odgurnuvši se od desne
noge. «Jee! », zaurlaju gledatelji, a Camacho prvi put popusti,
spotaknuvši se prema natrag i okrenuvši se natrag dok je Zouga
fingirao napad na njegovu otvorenu stranu. Još dva puta Zouga ga
159
potjera prijetnjama, dok nije bilo dovoljno da samo trzne tijelom da
Camacho pobjegne. Promatrači se počeše smijati svaki put kad bi
ustuknuo, bijes na Camachovom licu pretvori se u strah, a purpurna
boja lica u blijedu. Zouga ga je još gledao u oči, koje su traţile izlaz -
ali noţ je još mahao između njih, blistav i oštar, širok poput tri prsta i
uţlijebljen kako bi se lakše izvukao iz rane kad bi ubo čovjeka.
Camachove oči još se jednom trznu i Zouga se pokrene. Podigne
praznu ruku da protivniku odvrati pogled i pribliţi se noţu koliko je
mogao, a zatim, u trenutku Camachovog napada baci šaku pijeska u
njegove oči i zaslijepi ga. U istom trenutku promijeni smjer i uhvati noţ
prije no što čovjek ponovno progleda. «Jee! », gomila zaurla kad je
Camachovo zapešće udarilo u Zougin dlan koji ga uhvati svom
snagom. Iz Camachovih očiju već su lile suze, a kapci su trljali pijesak
po njegovim očnim jabučicama. Nije mogao procijeniti niti dočekati
Zouginu teţinu dok ga je ovaj bacao iz ravnoteţe. Camacho padne, a
Zouga potegne iz sve snage njegovu ruku. Nešto glasno pukne u
Camachovom ramenu i on vrisne udarivši u zemlju, dok mu je ruka
ostala iskrenuta iza njega. Zouga još jednom okrutno potegne, a ovaj
put Camacho vrisne poput djevojčice i ispusti noţ. Pokuša ga dohvatiti
drugom rukom, ali Zouga stane na oštricu, a zatim je podigne, pustivši
povrijeđenu ruku i odmaknuvši se s noţem. «Bulala», vikali su
promatrači. «Bulala Ubij ga! Ubij ga! » Ţeljeli su vidjeti krv, jer to je bio
ispravan završetak bitke. Zouga zabode noţ u deblo akacije i okrene
ga. Čelik pukne pri dršci uz glasan prasak i on prijezirno baci dršku.
«Naredniče Cheroot», reče, «izbacite ga iz ovog logora. » «Trebao bih ga
upucati», reče mu mali Hotentot i gurne cijev puške u trbuh palog
čovjeka. «Ako pokuša ponovno uči u logor, moţete ga ubiti. Ali, sada ga
samo potjerajte. « «Velika greška. » Lice narednika Cheroota poprimi
teatralni izraz ţaljenja. «Uvijek stani na škorpiona - prije no što te
ugrize. » «Povrijeđen si», Robyn dotrči do njega. «To je ogrebotina.«
Zouga odmota bandana maramu s vrata i pritisne je na ranu u boku
dok je hodao prema šatoru, prisilivši se da ne šepa. Morao se brzo
maknuti, jer počeo je osjećati vrtoglavicu i mučninu, a rana ga je
strašno pekla. Nije htio da itko vidi da mu ruke drhte. «Namjestila sam
mu rame», Robyn reče Zougi dok mu je previjala ranu na boku. «Mislim
da ništa nije slomljeno, i vrlo lako se vratilo na mjesto - ali ti», zavrti
glavom, «s time nećeš moći hodati. Svaki korak će ti zatezati šavove.»
Bila je u pravu, put nije mogao početi za manje od četiri dana, a
Camacho Pereira je dobro iskoristio to vrijeme. Otišao je jedan sat
160
nakon što mu je Robyn namjestila rame. Četiri veslača krenuli su niz
rijeku Zambezi. Kad bi pristali na obalu da se ulogore, Camacho je
zareţao na njih s pramca gdje je čučao, drţeći povrijeđenu ruku koja
ga je još uvijek jako boljela, tako da nije mogao niti zaspati. I on bi se
rado odmorio, ali mrţnja ga je tjerala dalje i kanu je jurio niz rijeku
pod velikim ţutim mjesecom koji je polako blijedio. Camacho je izišao
na juţnoj obali Zambezija u podne kod malog sela Chamba, sto milja
ispod Tetea. Platio je veslačima i unajmio dva nosača da mu nose
pušku i pokrivače. Zatim je odmah krenuo uzduţ mreţe uskih
puteljaka koji su presijecali cijeli afrički kontinent kao što ţile teku
tijelom; napravili su ih lutalice i migrirajuće ţivotinje tijekom stoljeća.
Dva dana kasnije stigao je do Puta hijena koji je vodio od Planina
neugode i Invangaza do mora. Bio je to tajni put. Iako je išao paralelno
sa starim putom od obale do Vila Manice, četrdeset milja sjeverno od
njega, prateći tok rijeke Pungwe tako da bude dovoljno vode za
mnoštvo nevoljnih putnika na svojem dugom putovanju do stranih
zemalja i kontinenata. Vila Manica bila je zadnja ispostava portugalske
vlasti u Istočnoj Africi. Guvernerov dekret zabranjivao je da bilo koji
čovjek, crni ili bijeli, Portugalac ili stranac putuje izvan te tvrđave
prema lancu planina jezivog imena. Iz tog su razloga Put hijene tajno
otvorili poduzetni ljudi, prošavši kroz guste šume otvorenih pašnjaka
na vrhu planine. Hod od Chambe do rijeke Pungwe bio je dug stotinu i
pedeset milja. Bilo je uţasno teško prijeći taj put za tri dana, s obzirom
na bolno rame i kad su stigli, iskušenje da se odmori bilo je gotovo
neodoljivo. Ali, Camacho je natjerao nosače na noge i potjerao ih bičem
i psovkama niz put. Put je bio dvostruko širi od svih drugih putova
kojima su išli, pogodan za dvostruku kolonu. Iako je površina bila
dobro ugaţena prolaskom tisuća bosih nogu, Camacho sa
zadovoljstvom ustvrdi da nije korišten mnogo mjeseci, osim od
ponekog krda antilopa i pokojeg starog slona čiji su se golemi izmeti
odavno osušili. «Karavana još nije prošla», promrmlja Camacho
pregledavajući drveće i grmlje u potrazi za prilikama lešinara i hijena.
Uz put su bile razbacane ljudske kosti koje su izdrţale čak i ţeljezne
čeljusti lešinara, ali čak i one su bile isušene i izbijeljene. Bili su to
ostaci prethodne karavane koja je prošla prije tri mjeseca. « Stigao je
do puta na vrijeme i sad je ţurio njime, pauzirajući tu i tamo kako bi
osluškivao i poslao nosača u izvidnicu. Međutim, tek dva dana kasnije
čuo je prve slabe zvuke mnogo glasova, i ovaj se put samo popeo u
najvišu krošnju stabla umsisa pokraj puta. Ugleda lešinare kako kruţe
161
u širokim sporim krugovima. Sjedio je trideset stopa iznad zemlje, a
zvuci glasova postali su jači i pretvorili se u pjevanje. To nije bio zvuk
veselja, već strašna tuţbalica, spora i ţalosna. Bila je sve glasnija, dok
Camacho ne spazi početak kolone, poput glave zmije koja se uvija i
izlazi iz šume milju ispred njega. Klizne niz stablo i poţuri naprijed.
Ispred glavne kolone bila je naoruţana druţina, pet crnaca odjevenih u
krpe odbačene europske odjeće; nosili su muškete, a na čelu im je bio
bijelac, mali čovjek poput zlog gnoma, izboran i taman od sunca. Gusti
viseći brkovi bili su mu prošarani sjedinama, ali krene elastičnim
korakom kad je prepoznao Camacha na dvije stotine koraka. Skine
šešir i mahne u pozdrav. Vikne: «Camacho! » i dvojica ljudi se zagrliše,
a zatim pogledaše, smijući se od zadovoljstva. Camacho se prvi
uozbilji, a smijeh se pretvori u mrštenje dok je govorio. «Alphonse,
voljeni brate, imam loše vijesti - najgore.« «Englez? » Alphonse se još
smiješio. U gornjoj čeljusti mu je nedostajao zub, što je hladni
smiješak činilo manje opasnim no što je stvarno bio. «Da, Englez»,
klimne Camacho. «Znaš o njemu? » «Otac mi je poslao poruku. Znam.»
Alphonse je bio najstariji preţivjeli sin guvernera od Quelimanea,
punokrvni Portugalac čija je majka došla prije četrdeset godina iz
Lisabona, udala se za guvernera i rodila tri sina od kojih su prva dva
umrla od malarije i dječje dizenterije, još prije rođenja malog ţućkastog
stvora kojeg su nazvali Alphonse Jose Vila Pereira. Očekivali su ga
pokopati prije kraja kiša. Međutim, na kraju su pokopali njegovu
majku, a dijete je raslo na sisi crne dojilje. «Znači da nije otišao na
sjever? », upita Alphonse, a Camacho spusti pogled, jer govorio je s
najstarijim i legitimnim guvernerovim sinom. Camacho je bio kopile i
mješanac, sin jedne od guvernerovih lijepili mulatskih konkubina koja
je sada bila debela i zaboravljena u nekoj od straţnjih prostorija
njegovog imanja. Nije ga čak niti priznao, već mu dao neslavnu titulu
nećaka. I to je već bilo dovoljno da iskazuje poštovanje svojem
polubratu, a uz to, Alphonse je bio odlučan poput njihovog oca, iako
okrutniji i hladniji. Camacho ga je vidio kako pjeva ţalosni fado
bičujući čovjeka do smrti. Tradicionalnu ljubavnu pjesmu udruţio je s
pjesmom smrti. «Nije otišao na sjever«, sloţi se Camacho nemirno.
«Trebao si ga uvjeriti da ode. » «Nisam ga mogao spriječiti. To je
Englez«, Camachov se glas slomi. «Tvrdoglav je. » «Razgovarat ćemo o
tome», obeća Alphonse hladno. «Sada mi brzo reci gdje je i kakvi su mu
planovi. » Camacho izrecitira objašnjenje koje je pripremio, zaobišavši
najsramotnije dijelove priče, zadrţavši se na temama kao što je
162
bogatstvo koje je ekspedicija Ballantyne nosila sa sobom. Alphonse je
sjeo u sjenu stabla pokraj puta i zamišljeno slušao, ţvačući kraj svojeg
brka, dopunjujući sumnjive pukotine u bratovoj priči. Progovorio je tek
na kraju. «Kad će napustiti dolinu Zambezija? » «Uskoro», reče
Camacho, jer nepredvidljivi Englez mogao je već biti na pola puta do
visoravni. «Ne smije doći do Monomatape», reče Alphonse hladno i
ustane u gracioznom pokretu. «Najbolje mjesto za obavljanje posla bit
će teren ispod oboda doline. » Pogleda niz put. Čelo kolone još je bilo
udaljeno jednu milju, preko travnate čistine. Dvostruki red pognutih
bića okovanih vratova, nije se činio ljudskim, iako je pjevanje bilo
tuţno i lijepo. «Mogu dati petnaest ljudi. » «Neće biti dovoljno«, upadne
Camacho. «Bit će», reče njegov brat, «ako obaviš noćni posao.»
«Dvadeset ljudi», zamoli Camacho. «Ima obučene vojnike, a i sam je
vojnik. » Alphonse je šutio, odvagujući rizike i prednosti - ali najgori
dio Puta hijena bio je iza njih. Što su bili bliţe obali, teren je bio
pitomiji, a rizik manji, kao i potreba za straţarima. «Dvadeset!», naglo
se sloţi i okrene Camachu. «Ali, nitko od stranaca ne smije pobjeći.»
»Pogledavši hladne bratove oči, Camacho osjeti kako mu se jeţi koţa.
«Ne ostavi traga, zakopaj ih duboko, tako da ih šakali i hijene ne mogu
iskopati. Upotrijebi nosače za nošenje opreme do mjesta u brdima, a
zatim ubij i njih. Pokupit ćemo sve sa sljedećom karavanom. » «Si, si.
Razumijem. « «Nemoj nas opet iznevjeriti, voljeni nećače - brate. » To je
bila prijetnja, i Camacho nervozno proguta slinu. «Otići ću čim se
odmorim.« «Ne», Alphonse zavrti glavom. «Otići ćeš odmah. Kad Englez
uđe u zemlju iza planina, ubrzo više neće biti robova. Dovoljno je loše
što već dvadeset godina nema zlata, a ako presuši i rijeka robova, moj
otac i ja ćemo biti nezadovoljni - vrlo nezadovoljni.«
Kudu trube razbile su tišinu tame pred zoru na Zouginu zapovijed.
Indune preuzeše povik «Safari! Krećemo! « i stadoše buditi zaspale
nosače. Logorske vatre su se pretvorile u gomile uţarenog ugljevlja
prekrivenog pepelom. Ponovno su ih zapalili svjeţim granama i laţna
zora obasjala je čistinu ispod krošanja akacije. Miris pečenih kolača
ropoko dizao se nošen dimom ravno u nebo. Glasovi postadoše jači i
veseliji kad su plamenovi otjerali hladnoću i noćne more. «Safari! »
Povik je raširen logorom i odredi se skupiše, sablasne prilike u tami,
sve jasnije na dolazećem svjetlu zore. Poput duge kolone velikih
sjajnocrnih mrava serowe koji su neprekidno putovali afričkim tlom,
niz nosača krene u još uvijek mračnu šumu. Kako su prolazili pokraj
Zouge i Robyn, izvikivali su pozdrave i poskakivali kako bi pokazali
163
lojalnost i entuzijazam. Robyn im se smijala, a Zouga izvikivao
ohrabrenja. «Više nemamo vodiča i ne znamo kuda idemo. «, uhvati
Zouginu ruku. «Što će biti s nama? « «Kad bismo znali, ne bi bilo
zabavno. « «Barem vodič. « «Dok si mislila da lovim, otišao sam sve do
grebena, što je dalje nego je hvalisavi Portugalac ikad išao, dalje od
ikojeg bijelca osim oca. Slijedi me, seko. Ja sam tvoj vodič. » Pogleda ga
na sve jačem svjetlu zore. «Znala sam da ne loviš», reče mu. «Greben je
nazubljen i vrlo razlomljen, ali kroz teleskop sam vidio dva prolaza. » «A
iza toga? » On se nasmije: «Otkrit ćemo. » Stisne ju oko struka. «U tome
je sva zabava. » Nekoliko trenutaka proučavala je njegovo lice. Nova
brada naglašavala je snaţne, gotovo tvrdoglave linije njegove čeljusti. U
kutovima njegovih usana bio je izraz gotovo piratske bezbriţnosti i
Robyn shvati da niti jedan konvencionalan čovjek ne bi poduzeo ovu
ekspediciju. Znala je da je hrabar, to su dokazale i njegove indijske
avanture, a ipak, kad je gledala njegove skice i akvarele i čitala njegove
bilješke, otkrila je senzitivnost i imaginaciju koje prije nije znala. Bio je
komplicirana osoba. Moţda mu je trebala reči za Sarah i dijete, ili čak
za Munga St Johna i noć u kabini Hurona, jer kad bi se tako smijao,
oštre crte bile bi ublaţene humanošću, a u očima mu je sijalo zeleno
svjetlo. «Zbog toga smo ovdje, seko, zbog zabave. » «I zlata», zadirkivala
ga je, «i slonovače. « «Da, Boga mu, zbog zlata i slonovače. Dođi, seko,
ovdje sve počinje», i krene za kolonom koja je već zamicala u šumu
akacije, koristeći se svjeţe odrezanim štapom kako bi si olakšao
hodanje preko pjeskovite zemlje. Robyn je stajala još trenutak, a zatim
potrči za njim. Prvoga dana nosači su bili odmoreni i orni, a dolina
ravna, pa Zouga naredi tirikezu, udvostručeni marš. Tako je i spora
kolona toga dana ostavila za sobom mnogo milja prašnjave sive zemlje.
Hodali su dok vrućina nije postala neizdrţiva, a sunce sušilo svaku
kapljicu znoja s koţe, ostavljajući sitne kristale soli koji su blistali
poput dijamantne prašine. Tada su pronašli sjenu i polijegali poput
mrtvaca, pokrenuvši se tek kad je zalazeće sunce pruţilo iluziju
hlađenja zraka. Rog kudua ponovno ih je natjerao na noge. Druga faza
tirikeze trajala je do zalaska sunca, kad je postalo previše tamno za
hodanje. Vatre su zamirale, kao i glasovi nosača smještenih pod
trnovitim grmljem. Zouga iziđe iz logora i krene u noć poput nekog bića
iz mraka. Preko ramena je nosio pušku Sharps, u jednoj ruci štap, a u
drugoj svjetiljku. Colt mu je bio zataknut za pojas. Kad je izišao iz
logora, brzo krene niz ugaţeni put koji je napravila kolona toga
poslijepodneva, sve dok nije stigao do srušenog debla koje je bilo
164
mjesto sastanka. Stane i tiho zazviţdi, a mala prilika iziđe iz raslinja,
noseći pušku. Oprezni korak i paţljivo lice bili su nezamjenjivi. «Sve je
u redu, naredniče. « «Spremni smo, bojniče. » Zouga pregleda zasjedu
koju je Cheroot postavio kraj puta. Mali Hotentot imao je dobro oko za
teren i Zouga otkrije da mu se zbog svoje sposobnosti sve više sviđa.
«Dim? », upita Jan Cheroot s glinenom lulom u ustima. «Nema
pušenja», Zouga zavrti glavom. «Namirisat će dim. » Cheroot
oklijevajući spremi duhan u dţep. Zouga odabere poloţaj u sredini
linije, gdje se mogao udobno nasloniti na srušeno deblo. Smjesti se uz
uzdah, ispruţivši nogu ispred sebe - nakon tirikeze, bit će to duga,
zamorna noć. Mjesec još nije bio pun, ali bilo je dovoljno svjetla.
Grmlje je vrvjelo malim ţivotinjama, što je dodatno oteţavalo
osluškivanje zvukova koje su čekali. Zouga je prvi čuo udaranje
kamenčića. Lagano zvizne i Cheroot pucne prstima, imitirajući zvuk
crnog skarabeja, kako bi pokazao da pazi. Mjesec se spustio nisko na
brda, a njegovo svjetlo bacalo je srebrene i crne pruge na zemlju,
zavaravajući ljudske oči. Nešto se pomakne u šumi, a zatim nestane,
ali Zouga začuje hod bosih stopala na pijesku, i iznenada su bili tu,
ljudske prilike u koloni, tihe, uţurbane. Zouga ih prebroji - osam, ne,
devet. Svaki je bio uspravan pod teretom koji su nosili na glavama.
Zougin bijes dostigao je vrhunac, ali ujedno je bio zadovoljan što nije
bezrazloţno izgubio noć. Kad je vodeća prilika došla u razinu srušenog
stabla, Zouga uperi pušku u zrak i opali. Pucanj odjekne šumom, a
tišina poslije toga učini ga još glasnijim. Jeka još nije nestala, a devet
prilika još su bile ukočene kad su Cherootovi Hotentoti navalili na njih
sa svih strana. Zvuk krikova bio je tako visok i neljudski da je
uznemirio i Zougu, a efekt na ţrtve bio je čudesan. Ostavili su teret
koji su nosili i paralizirano pali na zemlju u praznovjernom strahu, a
njihovi krikovi pojačavali su guţvu. Zatim se začuje udaranje toljaga
po lubanjama i vriskovi poprime novu dimenziju. Ljudi Jana Cheroota
paţljivo su birali svoje toljage i sad su rukovali njima s veseljem.
Narednik Cheroot bio je u sredini guţve i u uzbuđenju je gotovo
izgubio glas. Pocikivao je poput zaostalog foksterijera koji lovi mačku.
Zouga je znao da ih uskoro mora zaustaviti prije no što nekoga ubiju ili
ozbiljno povrijede, ali njihova kazna bila je zasluţena i on još malo
pričeka. Čak se i pridruţio kad se jedna od prilika podigla na noge i
pokušala pobjeći u šumu. Zamahne štapom i pogodi ga iza koljena, a
kad se ponovno podigao, sruši ga u prašinu kratkim udarcem u glavu.
Zatim, maknuvši se iz guţve, Zouga izvadi jednu od preostalih cigara iz
165
dţepa i zapali je na lampi, duboko udahnuvši sa zadovoljstvom.
Hotentoti oko njega se polako počeše smirivati, a Jan Cheroot vrati
glas. «Slat hulle, kerelsl Udarite ih, momci! » Bilo je dosta, odluči Zouga
i otvori poklopac svjetiljke. «Dosta je, naredniče», zapovijedi, a udarci
polako prestadoše, dok se Hotentoti nasloniše na svoje toljage,
zadihani i znojni. Nosači dezerteri leţali su jaučući, dok je njihov plijen
bio razbacan svuda okolo. Neki od paketa su se otvorili i roba je ispala
na tlo. Zougin bijes se ponovno vrati kad je prepoznao kutiju sa svojom
odorom i šeširom. Udari zadnji put najbliţu priliku i zareţi na
narednika: «Natjeraj ih na noge i očistite to. » Devet dezertera su
dovedeni u logor, vezani, noseći ne samo teret koji su ukrali, već i hrpu
masnica i porezotina. Usne su im bile nateknute i razrezane, a oči
zatvorene. Još bolnije od rana bilo je ismijavanje cijelog logora. Zouga
je poredao zarobljenike s ukradenom robom i u prisutnosti svih nosača
odrţao govor na lošem, ali izraţajnom swahiliju u kojem ih je
usporedio sa šakalima i hijenama te ih kaznio uzevši im mjesečne
plaće. Gledatelji su bili oduševljeni predstavom, kličući na svaku
uvredu, dok su krivci pokušavali potonuti u zemlju. Nije bilo niti
jednog nosača koji ne bi učinio istu stvar. Zapravo, da je bijeg uspio,
većina bi ih slijedila iduće noći, ali sada su uţivali što su izbjegli
kaznu. Tijekom podnevnog odmora koji je dijelio dvije tirikeze skupine
nosača su razgovarale u sjeni mopani šumaraka kako su pronašli
čvrstog gospodara, kojeg neće biti lako prevariti i to im je dalo
povjerenje u uspjeh safarija. Nakon poraza Portugalca, hvatanje
odbjeglih nosača nevjerojatno je podiglo Zougin ugled. Četiri indune
svakog odreda sloţili su se da takav čovjek mora imati počasno ime.
Dugo su razgovarali, i na kraju odlučili da će ga zvati «Bakela».
«Bakela» znači «onaj koji udara šakama», jer to je bila Zougina
karakteristika koja ih je najviše impresionirala. Bili su ga spremni
slijediti. Iako je svake noći iza kolone širio mreţu svojih vjernih
Hotentota, u njoj više nije bilo ribe. «Koliko? », šapne Zouga, a Jan
Cheroot se okrene na petama, šišajući praznu lulu i ţmirkajući svojim
orijentalnim očima prije no što slegne: «Previše da bi se izbrojalo. Dvije
stotine, tri stotine, moţda i četiri. » Zemlja je bila izrovana u meku
prašinu mnoštvom golemih kopita, a tamne mrlje izmeta bile su
okrugle i potpuno identične onim domaće stoke. Opor miris stoke bio
je jak na vrućem zraku doline Zambezi. Sat vremena pratili su malo
krdo kroz otvorenu mopani šumu, saginjući se pod niskim granama s
debelim sjajnim dvostrukim listovima od kojih je svaki bio oblikovan
166
poput traga kopita koja su slijedili. Sada su tragovi izlazili iz šume i
spajali se s mnogo većim krdom. «Koliko blizu? », upita Zouga ponovno,
a Jan Cheroot pljesne se po, vratu da otjera bivolju muhu. Bila je
veličine pčele, ali crna. Njeno dugo rilo probadalo je poput igle. «Tako
smo blizu da su muhe koje prate stado još ovdje», reče i gurne kaţiprst
u najbliţu gomilu izmeta, «ali», nastavi obrisavši prst u busen trave,
«otišli su na loš teren» - i pokaţe naprijed bradom. Prije tjedan dana
stigli su do ruba doline, ali svaki od mogućih prolaza koje je Zouga
vidio teleskopom pokazao se slijepom ulicom. Kanjoni su završavali
okomitim stijenama ili provalijama. Krenuli su na zapad, slijedeći rub
grebena, a Zouga je išao naprijed sa svojom malom izviđačkom
skupinom. Ipak, dan za danom te neprolazne uzvisine sprječavale su
im prolaz. Čak i ispod glavnoga grebena teren je bio pun dubokih
klisura, litica od tamnog kamena i brda od golemih stijena. Kanjoni su
bili zagušeni trnovitim grmljem tako gustim da bi čovjek morao puzati
na rukama i nogama, a vidik bi mu bio ograničen na nekoliko stopa.
Ipak, krdo od mnogo stotina bivola koje su pratili nestalo je u jednoj od
tih uskih klisura, jer njihove debele koţe bile su neosjetljive na
okrutno crveno trnje. Zouga uzme teleskop iz torbe koju je nosio
njegov nosač i paţljivo pregleda tlo ispred sebe. Teren je imao divlju i
zlokobnu ljepotu, i Zouga se po stoti put u zadnjih nekoliko dana pitao
postoji li uopće put kroz taj labirint do carstva Monomatape. «Jesi li
čuo? », upita Zouga, spustivši naglo teleskop. Zvučalo je poput
udaljenog krda krava koje se vraća na farmu. «Da! », klimne narednik
Cheroot kad je zvuk ponovno odjeknuo kroz crne litice, a odgovorilo
mu je blejanje stoke. «Leţe gore u jessie grmlju. Neće se pomaknuti do
zalaska sunca. » Zouga pogleda sunce. Bilo je na oko četiri sata od
zenita. Trebao je nahraniti preko stotinu usta, a prije dva dana su
podijelili zadnje porcije suhe ribe. «Morat ćemo ići za njima», reče, a
Jan Cheroot izvadi lulu iz usta i pljune u prašinu. «Ja sam vrlo sretan
čovjek», reče. «Zašto bih sada ţelio umrijeti? » Zouga ponovno podigne
teleskop i zamisli kako bi bilo među uzvisinama oko doline. Nakon
prvog ispaljenog hica, grmlje bi bilo puno golemih bijesnih ţivotinja.
Slabi vjetrić koji je dolazio do doline donio je sa sobom novi zadah
krda. «Vjetar puše niz dolinu», reče Zouga. «Nisu nas namirisali, sloţi
se Cheroot, ali Zouga nije mislio na to. Ponovno ispita najbliţi visoki
greben. Čovjek bi se mogao popeti uz njega, prema čelu uske doline.
»Naredniče, istjerat ćemo ih», nasmiješi se, «poput fazana. » Zouga je
otkrio da je prava imena njegovih osobnih nosača teško izgovoriti, i još
167
teţe zapamtiti. Bila su četvorica, odabrao ih je paţljivo, odbivši pritom
šestoricu koji mu nisu odgovarali, i nazvao ih je Matthew, Mark, Luke i
John. Dobili su golem prestiţ zbog takve časti, te se pokazali ornima i
voljnim za učenje svojih duţnosti. Za nekoliko dana bili su vješti u
punjenju pušaka, iako ne kao Camachovi nosači - ali i za to ima
vremena. Zouga je nosio pušku Sharps, ali svaki od četiri nosača imao
je jednu od teških pušaka za slonove koje je preporučio Harkness. U
svakom trenutku morao je samo posegnuti preko ramena i napunjeno
oruţje bilo mu je u rukama. Osim pušaka, njegovi nosači nosili su
pokrivač, bocu s vodom, vreću s hranom, metke i barut, te malu
glinenu zdjelu s upaljenom mahovinom i drvom koji su se za nekoliko
sekunda mogli pretvoriti u vatru. Dobrobiti civilizacije, poput Swan
Vestas upaljača, bilo je pametno čuvati za sljedeće mjesece. Zouga
uzme Lukeu, najbrţem i najţilavijem od četvorice, sav teret osim zdjele
s vatrom, pokaţe mu put uz liticu i objasni što mora učiniti. Svi su
slušali s odobravanjem, čak je i narednik Cheroot na kraju klimnuo
glavom. «Moja stara majka mi je rekla, prije no što me otjerala«, reče
on. «Jan, zapamti, vaţna je pamet. » Na ulazu u dolinu, gdje je
počinjala mopani šuma, bila je niska uzvisina od crnih stijena koje su
djelovanjem sunca i erozije poprimile čudne oblike, formirajući
prirodni zaklon u visini grudi iza kojeg je čovjek mogao čučnuti.
Stotinu koraka ispred, gustiš od trnovitog grmlja blokirao je dolinu, ali
teren između toga bio prilično otvoren, s nekoliko mopani grmova i
busena grube sušene trave visoke do ramena. Zouga dovede svoje
društvo u zaklon i popne se na najvišu točku, prateći teleskopom
napredovanje gotovo golog nosača koji se penjao uz liticu. Za pola sata
bio je tako daleko da je nestao iz vida. Nakon još sat vremena s
početka doline poče se uzdizati stup bijelog dima, nošen na blagom
vjetriću. Iznenada, bijeli je dim bio okruţen drugim ţivim oblakom,
stotinama crnih točaka koje su letjele na sve strane. Slabi uzbuđeni
ptičji krikovi dopirali su do Zouge koji je kroz teleskop vidio dugu,
tirkizine i safirne ptice koje su lovile kukce uzbuđene plamenom. Luke
je dobro obavio posao. Zouga ispusti zvuk zadovoljstva dok su se
podizali novi stupovi dima, okruţujući dolinu. Sada je od jedne do
druge litice bio čvrst dimni zid koji je počeo crnjeti i kretati se niz
dolinu. Podsjetio je Zougu na snijeţnu lavinu koju je gledao u
Himalajama, spori veličanstveni pokret koji je nabirao teţinu i zalet,
usisavajući zrak iz doline. Već je mogao vidjeti vrhove plamena iznad
grmlja i čuti njihov zvuk, poput šapta voda udaljene rijeke. Rika
168
predvodnika krda zazvonila je poput ratne trube, a šapat plamena
pretvorio se u pucketavo urlanje poţara. Oblaci dima prekrili su sunce,
stvorivši neprirodnu sjenu i Zouga osjeti kako mu raspoloţenje opada.
Pakleni zid od dima činio se vrlo zloslutnim. Iz jessie grmlja izjuri krdo
kudua predvođeno veličanstvenim muţjakom spiralnih rogova. On
ugleda Zougu na stijeni i uzbuđeno zanjišti, bjeţeći iz puškometa sa
svojim ţenkama čiji su bijeli repovi svjetlucali na pozadini mopani
šume. Zouga se makne sa svojeg vidljivog poloţaja i nasloni na stijenu,
zategnuvši kokot svoje puške Sharps. Blijedi oblak prašine dizao se
iznad vrhova grmlja, i urliku plamena pridruţi se novi zvuk. Bila je to
duboka tutnjava od koje se zatrese zemlja. «Dolaze», Cheroot
promrmlja za sebe, a oči mu zablistaju. Usamljeni bivol izjuri iz grmlja.
Bio je stari muţjak, gotovo bez dlake, koţe prošarane tisućama
oţiljaka. Velike zvonolike uši bile su mu razderane, a debeli rog
slomljen na vrhu. Izišao je u galopu, a prašina ispod njegovih kopita
eksplodirala je poput udara granate. Išao je ravno prema stjenovitom
zaklonu, i Zouga da pusti da se još pribliţi prije no što podigne pušku.
Nanišani u nabor debele koţe ispod vrata gdje se nalazilo srce i
kompleks arterija i vena. Jedva je osjetio udar puške, gledajući
pogodak olovnog zrna. Mjesto na vratu koje je nanišanio se zapraši, a
zvuk udarca podsjećao je na udarac učiteljevog štapa po straţnjici
učenika. Bivol je primio pogodak bez posrtanja i zanošenja; umjesto
toga, okrenuo se prema njima i činilo se da je narastao kad je podigao
njušku u izazov. Zouga posegne za drugom puškom, ali uzalud. Mark,
drugi nosač, zakolutao je očima u uţasu, vrisnuo, bacio pušku i
odjurio niz šumarak. Bivol ga ugleda i jurne, projurivši na deset stopa
od Zouge. Mašući praznom puškom, on očajnički zatraţi novu pušku,
ali bivol prođe pokraj njega i stigne do Marka koji je uspio dotrčati do
linije drveća. Velika glava se spusti dok njuška gotovo nije dodirivala
zemlju, a zatim se podigne moćnim pokretom debelog vrata. Mark je
gledao preko ramena, golemih očiju i problijedjelog lica, dok su potoci
znoja tekli niz njegova gola leđa. Zatim se našao u zraku. Bio je
izbačen poput krpene lutke, nestavši u gustoj krošnji mopani drveta.
Bivol nastavi juriti u šumu, ali Zouga ga više nije vidio, jer se okrene
na krik narednika Cheroota. «Hier kom hulld! Dolaze! » Činilo se da se
ispred njih kreće zemlja, pomaknuta grčevima potresa. Glavnina krda
iziđe na čistinu, rame uz rame, uništavajući grmlje, ispunjavajući
dolinu. Iza sebe su podigli zavjesu od prašine i činilo se da krdo nema
kraja. Njihove velike glave usklađeno su se njihale dok im je iz
169
otvorenih usta curila srebrenasta slina u dugim nitima. Mukali su od
straha i bijesa, a tutanj njihovih kopita prigušio je zvuke plamenova.
Matthew i John, preostala dva nosača, ostali su na mjestu, a jedan od
njih uzeo je praznu Sharps pušku i gurnuo Zougi u ruku punu pušku
za slonove. Oruţje se nakon Sharpsa činilo teškim i neizbalansiranim,
a nišan je bio grubo oblikovan. Čvrsti zid tijela jurio je prema njima
zastrašujućom brzinom. Krave su bile tamnočokoladne boje, finije
oblikovanih rogova. Telad koja je trčala kraj njih imala je crvenkaste
kovrče između začetaka rogova na glavama. Krdo je bilo tako tijesno
zbijeno da se činilo da se ne moţe razdvojiti kako bi zaobišlo stijene.
Na čelu je bila visoka ţenka koja je jurila ravno prema Zougi. On
nacilja u sredinu grudi i opali. Puška za slonove prvo se lagano zadimi,
a trenutak kasnije opali uz oblak barutnog dima i svijetli plamen.
Zouga se osjećao kao da ga je bivol udario u rame. Zatetura unatrag, a
velika ţivotinja kao da je naišla na nevidljivu prepreku. Četvrt funte
olova ojačanog ţivom udarilo ju je u grudi i bacilo na tlo u kotrljajućoj
gomili rogova i kopita. «Tome Harkness! Ova je tvoja! », vikne Zouga,
ponudivši plijen sjećanju na starog bijelog lovca i zgrabi sljedeću
napunjenu pušku. Pojavi se dominantni muţjak, velik i crn, tona
podivljalog goveđeg mesa. Ugleda Zougu i krene preko stijena u dugom
skoku -loveći ga, tako blizu da ga je ovaj gotovo dodirnuo vrhom cijevi.
Ponovno se začuje eksplozija i pola bivolove glave odleti u oblaku
kostiju i krvavih djelića. Prope se na zadnje noge, udarivši prednjim
kopitima i stropošta se na tlo u oblaku prašine. Krdo se nevjerojatno
razdvoji, galopirajući oko stjenovitog zaklona, rijeka jurećih mišića i
kostiju. Jan čheroot je oštro vrištao u lovačkoj groznici, saginjući se iza
stijene da napuni pušku prije no što će ponovno opaliti u gomilu
golemih tijela. Trajalo je to dvije minute koje su se činile poput
vječnosti, a zatim su ostali sami u prašini, okruţeni s pola tuceta crnih
tijela, dok je topot krda nestajao u mopani šumi, a urlik vatre se
pojačavao. Prvi vatreni jezik ih dodirne, i Zouga osjeti kako se kovrča
kose na njegovom čelu sparušila uz karakterističan miris. Istog
trenutka, oblak prašine nestane i nekoliko sekunda zurili su u
spektakl koji im je oteo moć govora. Grmlje nije gorjelo, već
eksplodiralo u plamenu. «Bjeţite! », vikne Zouga. «Van od ovdje!» Rukav
njegove košulje bio je spaljen, a vrući zrak sprţio mu je pluća. Kad su
stigli do ruba mopani šume, sjajno zeleno lišće je ţutjelo i nestajalo,
savijajući se na vrućini. Zouga osjeti kako mu se suše očne jabučice.
Znao je da se radi samo o vrućini i dimu koje je donio vjetar, ali ako
170
plamen uspije prijeći čistinu, svi su osuđeni na propast. Ispred njega,
Hotentoti i drugi nosači bili su poput sjenovitih sablasti, teturajući
naprijed, sve više gubeći snagu i smjer. Zatim, iznenada kao što je i
došao, oblak dima se podigne. Plamenovi nisu mogli preskočiti otvoreni
teren i vrućina je dolazila samo u valovima. Zraka sunca probila se
kroz oblake dima, zajedno s daškom svjeţeg zraka. Udisali su ga
zahvalno u tišini, gaseći svoju odjeću koja se još dimila. Zougino lice
bilo je pocrnjelo i puno mjehura, a pluća su se još grčila od dima.
Došavši konačno do daha, progunđa promuklo: «Pa, meso je već
pečeno«, i pokaţe prema leševima bivola. U tom trenutku, nešto
mlitavo padne iz krošnje i podigne se na noge, šepajući prema njima.
Zouga se promuklo nasmije. «Oh, ti brzih nogu», pozdravi Marka, a
drugi se počeše smijati. «Kad ti letiš, orlovi se srame», urlao je Jan
Cheroot od smijeha. «Tvoj pravi dom je u krošnjama«, doda Matthew,
«s tvojom kosmatom braćom. » Do večeri su isjekli tijela bivola u vlaţne
crvene komade i raširili ih na rašlje za sušenje. Bile su visoke do
struka, napravljene od račvastih grana i motki, a ispod njih je gorjela
slaba vatra, proizvodeći dim. Bilo je to meso koje će trajati mnogo
tjedana.
Camacho Pereira nije sumnjao da će, prateći liniju grebena, drţeći se
ispod lošeg terena, na kraju pronaći trag karavane. Stotinu ljudi u
koloni napravit će trag koji mogu vidjeti i slijepci. Njegova sigurnost
smanjivala se svakog dana marširanja kroz vrućinu koja je isijavala iz
crnih stijena što su blistale na sunčevom svjetlu poput ljusaka nekoga
monstruoznog reptila. Izgubio je već dvojicu ljudi koje mu je dao
polubrat. Jedan je stao na nešto što je izgledalo poput hrpe suhog lišća
i odmah se pretvorilo u šest stopa bijesne gaboon ljutice debele poput
ljudske butine, s odvratno lijepom dijamantnom šarom na leđima i
glavom veličine ljudske šake. Otvorena usta bila su ruţičaste nijanse
lososovog mesa, a zubi dugi tri inča. Zabila ih je u čovjekovo stegno i
izlila u njegovu krv pola čaše najjačeg otrova u Africi. Nakon što su
raznijeli zmiju hicima iz pušaka, Camacho i njegovi kompanjoni kladili
su se koliko će vremena trebati čovjeku da umre. Camacho je, kao
jedini sa satom, mjerio vrijeme. Skupili su se oko čovjeka na zemlji,
nagovarajući ga da odustane od borbe za ţivot ili pak da izdrţi još
malo. Kad je dobio snaţne grčeve koji su mu izvijali leđa, oči mu se
izvrnule, čeljusti razvukle u grč, a sfinkter opustio, Camacho klekne
pokraj njega sa sveţnjem gorućeg tambooti lišća koji mu gurne pod
nos kako bi ga vratio iz grča, govoreći: «Još deset minuta - izdrţi još
171
deset minuta za svojeg prijatelja Machita. » Zadnji grč završio je uz
strašan uzdah, a kad je srce potpuno stalo, Camacho ustane i udari
leš s odvratnošću. «Oduvijek je bio govnoţderski šakal. » Kad su počeli
uzimati s leša svu njegovu imovinu, iz nabora u turbanu ispadne mu
pet novčića, teški zlatni mohuri Istočnoindijske tvrtke. Nije bilo niti
jednog čovjeka u cijelom društvu koji ne bi prodao svoju majku u
roblje za samo jedan mohur, a kamoli za pet. Na prvu pojavu zlata, svi
noţevi izlete iz korica i prvi čovjek koji je posegnuo za blagom zatetura
se unatrag, pokušavajući vratiti vlastita crijeva natrag kroz dugi čisti
rez na trbuhu. «Neka leţe», vikne Camacho. «Ne dirajte ih dok ne
vidimo tko je pobijedio! » Nitko nije vjerovao nikome, i noţevi su ostali
pripremni dok su utvrđivali tko je sve dobio na okladi. Čovjek s
ranjenim trbuhom nije mogao hodati a da mu utroba ne ispadne, i zato
nije vrijedio više od mrtvaca. Mrtvi, kao što svi znaju, nemaju potrebu
za privatnom imovinom. Logika je bila svima jasna. Ostavili su mu
košulju i hlače i uzeli sve drugo, baš kao i prvom lešu. Zatim su ga
ostavili naslonjenog na stablo marula drveta, pokraj zmijine ţrtve, i
otišli dalje duţ grebena. Prošli su stotinu jarda kad Camacha uhvati
saţaljenje. On i umirući čovjek borili su se, putovali i kurvali se
zajedno mnogo godina. Vrati se natrag. Čovjek mu se s mukom
osmijehne, dok su mu suhe usne pucale od napora. Camacho mu
odgovori svojim blještavim osmijehom, bacajući mu pištolj u krilo.
«Bolje da ga upotrijebiš prije no što te noćas pronađu hijene«, reče mu.
«Ţeđ je strašna», izgovori čovjek, a kapljica krvi pojavi mu se na usni.
Gledao je bocu vode za Camachovim pojasom. Ovaj premjesti bocu iza
leđa. Njen sadrţaj zavodnički zapljuska. «Pokušaj ne misliti o tome»,
reče mu. Postojala je točka u kojoj završava saţaljenje a počinje
glupost. Tko zna gdje će i kada pronaći novu vodu? U ovoj od Boga
zaboravljenoj pustoši, voda se nije smjela trošiti na čovjeka koji je
praktički već bio mrtav. Potapše ga po ramenu, uputi mu zadnji
osmijeh i odšeta među grmlje, tiho zviţdeći. «Camachito se vratio da
provjeri jesmo li što zaboravili«, jednooki Abesinac pozdravi ga kad je
dostigao kolonu i svi se nasmijaše. Raspoloţenje im je još bilo visoko,
boce s vodom gotovo pune, a plijen ih je čekao u dolini. To je bilo prije
deset dana, od kojih su zadnja tri bila bez vode, jer nisu mogli piti iz
nekoliko mlaka blata i slonove mokraće na koje su naišli. Hod je bio
teţak bez obzira na nedostatak vode. Camacho nikada nije putovao
kroz tako teţak teren, kroz trnovito grmlje, stjenovite padine i suhe
riječne tokove. Sada se činilo prilično moguće da je Englez promijenio
172
mišljenje i otišao na sjever, u kojem su ga slučaju izgubili, ili -
Camacho zadrhti pri pomisli - prešli su trag karavane rano u jutro ili
kasno navečer kad je svjetlo preslabo da bi se išta vidjelo. To je bila
moguća greška, svakoga dana prelazili su stotine ţivotinjskih staza, a
trag je mogao biti izbrisan prolaskom stada divljači ili jednim od
kratkotrajnih i snaţnih vjetrova koji su divljali dolinom u ovo doba
godine. Kao vrhunac Camachovih nevolja, njegova banda plemenitih
ratnika bila je na rubu pobune. Otvoreno su govorili o povratku.
Englez i bogata karavana nikada nisu postojali, a ako i jesu, sada je
daleko i sve je dalje. Bili su iscrpljeni od hodanja, a voda je bila pri
kraju, pa je bilo teško odrţati entuzijazam za cijelu avanturu. Vođe su
podsjećali ostale da se u njihovoj odsutnosti dijeli njihova zarada od
karavane robova. Pedeset robova bilo je vrijedno poput mitskog
Engleza. Imali su mnogo odličnih razloga za povratak. Camacho se, s
druge strane, nije imao razloga vraćati, ako se i ne spominje bijes
polubrata. Osim toga, morao je izravnati neke račune. Još se uvijek
nadao da će uspjeti uhvatiti Engleza i njegovu sestru ţive, a posebno
nju. Čak i na ovoj vrućini, njegovo međunoţje nateklo bi na pomisao
na nju u muškim hlačama. Vrati se natrag u stvarnost i pogleda preko
ramena kolonu razbojnika koji su ga pratili. Uskoro će biti nuţno da
ubije jednog od ljudi, shvatio je prije nekoliko sati. Svi su govnoţderi -
bio je to jedini jezik koji su stvarno razumjeli. Mora im dati primjer da
ih odrţi uspravne, na razini zadatka. Već je odlučio tko će biti ţrtva.
Jednooki Abesinac bio je najveći brbljavac, najelokventniji apostol
povratka na obalu, a ono što je bilo najbolje u njegovom izboru, bilo je
da je slijep na lijevu stranu. Problem je bio u tome što taj posao mora
biti izveden kako treba. Drugi će biti impresionirani noţem, ali ne i
pištoljem. Međutim, Abesinac nikom nije dozvoljavao pribliţavanje
njegovoj slijepoj točki. Pazeći da to ne bude previše očito, Camacho je
dva puta stao na njegovu lijevu stranu, ali svaki put Abesinac je
okrenuo svoju čupavu glavu i nacerio mu se dok je suza curila iz
njegove prazne očne jabučice niz obraz. Međutim, Camacho je bio
uporan, i maštovit, jer primijetio je da se čovjek opustio svaki put kad
bi se maknuo iz njegove slijepe točke, te odmah postao rječitiji i
arogantniji. Još dva puta pokušao mu se pribliţiti s lijeva, i oba puta
naišao je na hladan pogled. Uspostavljao je obrazac, učeći ţrtvu da
prijetnja dolazi s lijeva, i kad su stali da se odmore, prebacio se na
čovjekovu desnu stranu. Abesinac mu se nacerio dok je rukavom
brisao grlić svoje gotovo prazne boce s vodom. «To je to mjesto. Ja ne
173
idem dalje», jednooki čovjek reče na dobrom portugalskom. «Kunem se
Kristovim svetim ranama. » Dodirne zlatni kriţ koji mu je visio za
vratom. «Niti koraka. Vraćam se natrag. » Hladeći se svojom kapom,
Camacho slegne ramenima i na hladno cerenje odgovori svojim toplim
osmijehom. «Popijmo onda za tvoj odlazak. » Slobodnom rukom
podigne svoju bocu s vodom i lagano je zatrese. Bila je gotovo prazna.
Svi pogledi usmjeriše se instinktivno prema boci. Ovdje je voda bila
ţivot; pogledao ju je čak i Abesinac. Zatim je Camacho ispusti iz ruke.
Činilo se da je to slučajno; boca se dokotrlja do Abesinčevih nogu, a
voda poče curiti na zemlju. Uz uzvik, čovjek se sagne i posegne za
njom desnom rukom, rukom u kojoj drţi noţ. Nitko zaista nije vidio
Camachov pokret. Drţao je noţ u svojoj kapi od dabrovine. Iznenada,
on se stvorio iza Abesinčevog desnog uha, iz kojega je virila samo
drška, dok je oštrica bila potpuno zabodena. Abesinac podigne ruku i
dodirne dršku noţa, ţmirne svojim okom, otvori usta i zatim ih čvrsto
zatvori, te padne preko boce. Camacho je stajao iznad njega sa zapetim
pištoljima u obje ruke. «Tko se još ţeli zakleti na Kristove svete rane? »,
nasmiješi im se, pokazujući velike ravne zube. «Nitko? Vrlo dobro,
onda ću se ja zakleti. Zaklet ću se na davno izgubljena djevičanstva
vaših sestara koja su stotinu puta prodana za jedan escudo. » Čak i
oni bili su šokirani takvim svetogrđem. «Zaklet ću se na vaše mlitave i
sitne muškosti koje ću sa zadovoljstvom napucati. », prekine se u pola
rečenice. U vrućem jutru začuo se slabi zvuk, tako udaljen i nejasan
da na trenutak nitko nije prepoznao pucanj puške. Camacho se prvi
vrati od iznenađenja i gurne pištolje za pojas. Više mu nisu trebali - i
otrči do vrha grebena pod kojim su bili. Na plavom nebu ispred njega
bio je stup sivog dima. Na ovom terenu, bio je udaljen od njih dan
hoda. Njegovi ljudi ponovno postadoše lojalni, smijući se i grleći s
oduševljenjem. Šteta za Abesinca, pomisli, bio je dobar borac, a sada
kad su pronašli Engleza, nedostajat će im. Camacho obuhvati cigaru s
obje ruke i udahne. Zadrţavajući dim u plućima, suzi oči zbog sjaja
izlazećeg sunca. Izbijelilo je sve boje iz krajolika, bile su jasne samo
sjene, vrlo oštre i crne ispod svake stijene i drveta. Duga kolona ljudi
koju je promatrao kretala se sporim korakom uskom dolinom.
Camacho je sumnjao da se kreću i jednu milju na sat. Skine kapu s
glave i puhne u nju dim, tako da je nestao, umjesto da ode u vis i
postane vidljiv. Nije mu bilo čudno što hotentotski mušketir na čelu
nosi englesku zastavu. Čak i u ovom golom, zaboravljenom kutu
svijeta, otrcana zastava bila je obećanje zaštite, upozorenje onima koji
174
bi ih mogli zaustaviti. Sve karavane u Africi imale su zastave. Camacho
uvuče novi dim i razmisli još jednom o savjetu svojeg brata Alphonsea.
Noć je bila pravo vrijeme za obavljanje posla. Kolona je bila razvučena
na više od milje, između svakog odjela postojali su veliki razmaci - a on
je imao samo osamnaest ljudi, računajući i sebe. Ako ih napadne
danju, bit će prisiljen koncentrirati se na odred Hotentota na čelu i
repu karavane. Ţivo je zamislio što bi se dogodilo nakon prvog pucnja.
Stotinu nosača bacit će svoje terete i nestati u grmlju, a kad bitka
bude gotova, neće biti nikoga da nosi plijen. Nadalje, bilo je nuţno
pričekati da se Englez vrati u karavanu. Pretpostavio je da Zouga
Ballantyne lovi ili izviđa, ali će se vratiti prije noći. Ţena je bila tamo.
Vidio ju je u trenutku kad je stala na deblo što je leţalo preko staze; za
trenutak je balansirala na njemu, dugih nogu, u onim izluđujućim
hlačama, a zatim skočila dolje. Camacho provede nekoliko minuta u
erotskim maštarijama. Bio je dvadeset dana bez ţene i to je pojačalo
njegov apetit koji čak niti teţak put nije mogao uništiti. Sretno
uzdahne i ponovno suzi oči, vrativši se na problem. Alphonse je bio u
pravu, morat će čekati do noći. A noćas će biti dobra noć za to, tri
dana nakon punog mjeseca koji će se uzdići vrlo kasno, sat nakon
ponoći. Pustit će Engleza da se vrati, logor će se smiriti, vatre ugasiti, a
hotentotski straţari zadrijemati. Zatim, kad se digne mjesec, a
vitalnost karavane bude na najniţoj točki, nastupaju on i njegovi ljudi.
Svaki njegov čovjek bio je dobar s noţem; to je pokazivala činjenica da
su još ţivi. Noćas će imati prilike ponovno to pokazati. On će osobno
označiti poloţaje straţara dok još ima svjetla. Počet će s njima, a
Camacho nije očekivao više od tri ili četiri. Nakon straţara, slijede
zaspali hotentotski mušketiri. Oni su bili najopasniji, a nakon toga
imat će vremena za zabavu. Otići će u ţenin šator. Lagano protrne na
tu pomisao. Bila je šteta što se neće moći pobrinuti i za Engleza. Poslat
će dva najbolja čovjeka da obave posao. Sanjao je da mu zabije dugi
drveni kolac u straţnjicu i kladi se za koliko vremena će umrijeti,
zabavljajući cijelo društvo. Zatim, oklijevajući, mudro zaključi da ne
riskira takvo zadovoljstvo, ne s takvim čovjekom. Najbolje je prerezati
mu vrat dok još spava. Moći će se zabaviti sa ţenom, odluči čvrsto.
Ţalio je jedino što će za nju imati malo vremena, prije no što ostali ne
budu traţili svoj red. Ali, nekoliko minuta će mu vjerojatno biti
dovoljno. Čudno je kako se mjeseci ţelje mogu zadovoljiti tako brzo, a
nakon toga sve postaje indiferentno i neugodno. Bila je to filozofska
misao, shvati Camacho. Još jednom se zaprepastio zbog svoje
175
mudrosti i osjetljivosti za stvari uma. Često je mislio da bi bio velik
čovjek da je naučio čitati i pisati, poput svojeg oca guvernera.
Napokon, krv u njegovim ţilama bila je aristokratska, samo malo
razrijeđena. Uzdahne. Da, pet minuta bit će dovoljno, a tada će je imati
drugi, a kad svi završe, mogli bi se kladiti s dugim drvenim kolcem -a,
naravno, postojalo je i mnogo bolje mjesto u koje ga se moţe zabiti.
Nasmije se glasno na tu pomisao i udahne posljednji dim. Opušak je
bio tako kratak da ga je pekao. Baci ga i zdrobi petom. Kretao se poput
pantere, prelazeći tiho preko obzorja.
Zouga je prepustio nosačima da brinu o sušenju mesa - da hrane
vatru komadima vlaţnog drveta i okreću komade svjeţeg mesa kako bi
se podjednako osušili. Bio je to teţak posao, jer rašlje je trebalo cijelo
vrijeme braniti od hijena, šakala, vrana i lešinara, uz istovremeno
rezanje drveća i pletenje košara od mopani kore za nošenje dimljenog
mesa. Jan Cheroot bio je sretan što je izbjegao taj posao. Čak niti
muha ce-ce ne bi uništila njegovo raspoloţenje. Bili su u «zemlji muha»
već tjedan dana. Tom Harkness zvao je te male kukce «zaštitnicima
Afrike», i zaista, bilo je nemoguće voditi domaće ţivotinje preko golemih
teritorija. One su bile jedan od mnogih razloga zbog kojih portugalski
kolonizatori nisu napuštali obalna područja. Njihovo konjaništvo nikad
nije uspjelo proći kroz smrtonosnu prepreku, a niti teretne ţivotinje
nisu mogle odvući borbena kola u unutrašnjost. One su bile razlog
zbog kojeg Zouga nije pokušao upotrijebiti teretna kola za prenošenje
opreme. U karavani nije bilo niti psa, jer jedino ljudi i divljač bili su
imuni na strašne posljedice ugriza. U nekim područjima «pojasa muha»
bilo ih je malo, pa su predstavljale samo neugodu, ali u drugima su se
rojile poput pčela, napadajući čak i tijekom svjetlijih razdoblja noći.
Toga dana na povratku u kolonu, Zouga i Cheroot trpjeli su najgore
napade muha od napuštanja doline Zambezi. Uzlijetale su s tla da bi
sjele na njihove noge i vratove, te medu lopatice. Obojica su se
izmjenjivali u hodu i skidali ih jedan s drugoga svjeţe odrezanim
repom bivola. Iznenada, kao što je i počeo, pojas muha je prestao i oni
se uz olakšanje smjestiše u hlad. Za pola sata čuli su udaljeno
pjevanje; dok su čekali karavanu, zapališe cigare i započeše prijateljski
razgovor. Tijekom jedne od dugih pauza u razgovoru, Zougi se učini da
je vidio nejasni pokret na dalekoj strani plitke doline ispred njih.
Vjerojatno stado kudua ili čopor babuna, kojih je bilo mnogo. Osim
bivola, to je bila jedina divljač otkako su napustili Tete. Pribliţavajuća
karavana uzbunila bi bilo kakve ţivotinje, pomisli Zouga, skinuvši
176
svoju kapu da njome otjera roj sitnih crnih mopani pčela koji je zujao
oko njega privučen vlagom očiju, usana i nosnica. Pokret u šumi nije
se ponovio. Što god bilo, vjerojatno je prešlo preko grebena. Zouga se
okrene prema Cherootu. «Kiše su stale prije samo šest tjedana»,
govorio je ovaj. «Rupe s vodom i rijeke na višem terenu još će biti pune
- ne ovdje, naravno, ova zemlja se prebrzo suši. » Pokaţe suhi stjenoviti
riječni tok ispod njih. «Zato su se stada raštrkala i slijede svoje stare
putove. » Objašnjavao je to što nema slonova, pa čak i dokaza o
njihovom prolasku. Zouga je paţljivo slušao, jer Cheroot je bio
stručnjak. «Stari slonovski putovi išli su od ravne planine kod Dobre
Nade do močvara dalekog Suda. » Pokaţe na sjever. «Ali, svake godine
su sve manji, jer mi, jagters (lovci), i ljudi poput nas slijede krda i
tjeraju ih sve dublje u unutrašnjost. « Cheroot ponovno zašuti, a
njegova lula zagrgolji kad je uvukao dim. «Otac mi je rekao da je pobio
zadnje slonove juţno od rijeke Olifants - rijeke slonova - kad je još bio
mlad. Hvalio se da je jednog dana ubio dvanaest slonova, on sam sa
svojom starom puškom roer (puška koja se puni kroz cijev) i preteška
je za drţanje na ramenu. Morao ju je staviti na rašlje koje je nosio sa
sobom. Dvanaest slonova u jednom danu - jedan čovjek. To je uspjeh.«
Ponovno povuče iz lule, a zatim ispljune slinu ţutu od duhana. «Ali,
moj je otac bio poznatiji laţljivac nego lovac», nasmije se i zatrese
glavom. Zouga se nasmiješi, a zatim se trgne, uozbiljen. Suzi oči, jer
tanka zraka sunca zabljesnula ga je s istog mjesta na kraju doline. Što
god je to bilo, još je bilo tamo, i nije bilo niti kudu niti babun. To je
morao biti čovjek, jer jedino metal ili staklo bi imalo takav bljesak. Jan
Cheroot nije primjećivao ništa, te nastavi. «Kad sam putovao s
Cornwallis Harrisom, prvog slona pronašli smo u planinama Cashan,
to je tisuću milja sjeverno od mjesta na kojem je moj otac pobio svoje
krdo. Između toga nije bilo ničeg - sve je izlovljeno. Sada više nema
slonova niti u planinama Cashan. Moj brat Stephan bio je tamo prije
dvije godine. Rekao je da nema slonova juţno od rijeke Limpopo. Buri
napasaju svoju stoku tamo gdje smo mi lovili slonove - moţda ih više
nećemo pronaći niti na visoravni, moţda ih više uopće nema na
svijetu. » Zouga ga više nije slušao. Razmišljao je o čovjeku na drugoj
strani doline. Bio je to vjerojatno netko iz karavane, skupina poslana
da nasiječe drva za vatru, ali još je bilo prerano za podizanje logora.
Pjevanje nosača postalo je glasnije. Jedan je glas pjevao putnu pjesmu.
Zouga ga prepozna. Čovjek je bio visoki Angoni s lijepim tenorom, i
pjesnik koji je izmišljao vlastite stihove, mijenjajući ih tijekom hoda.
177
Zouga uspije razaznati riječi: «}este li čuli krik orla ribara iznad
Marawija? Jeste li vidjeli kako zalaţete sunce pretvara snjegove
Kilimandţara u krv? » „Za njim je slijedio zbor lijepih, dinamičnih
afričkih glasova: «Tko će nas voditi do tih čuda, brate? Ostavit ćemo
ţene da plaču, Naši leţajevi će postati hladni, Ako snaţan čovjek vodi,
slijedit ćemo ga, brate. » Zouga se nasmiješi na sljedeći stih,
prepoznavši svoje ime: «Bakela će nas voditi kao što otac vodi svoju
djecu, Bakela će nam dati khete sam-sam perla, Bakela će nas hraniti
lojem nilskog konja i mesom bivola. » Zouga se ipak koncentrira na
čovjeka s druge strane doline. Ovdje, stotinu milja od najbliţeg naselja,
to je morao biti netko iz karavane - drvosječa, tragač za medom,
dezerter, tko zna? Zouga ustane i rastegne se, a Jan Cheroot isprazni
lulu i ustane. Čelo kolone pojavi se dolje među drvećem, dok je crvena,
bijela i plava zastava lijeno zalepršala, a zatim se ponovno smirila.
Zouga još jednom pogleda na suprotnu stranu; ponovno se činila
napuštenom. Bio je umoran i stopala su ga pekla kao da je hodao
preko uţarenog ugljevlja, jer bio je na nogama od zore, a tek zacijeljena
rana tupo ga je boljela. Trebao bi se popeti na uzvisinu da provjeri što
je vidio, ali bila je previše strma. Trebalo bi mu još pola sata da stigne
do grebena i vrati se. Otišli su dolje prema karavani, a Zouga podigne
kapu i mahne njome iznad glave kad je spazio Robyn kako korača iza
zastave. Ona potrči da ga dočeka, smijući se poput djeteta. Nije ga bilo
tri dana. Ispod glatke crne stijene, na mjestu gdje bi, da je bilo vode,
bile brzice, nalazio se zavoj u suhom riječnom koritu ispunjenom
pijeskom. Na obalama iznad korita bilo je visoko i snaţno deblo divljeg
mahagonija, jer njegovo korijenje dopiralo je do vode. Babun je grebao
pijesak ispod obale. Robyn i Zouga sjedoše zajedno na rub suhog
vodopada, gledajući ljude koje su poslali da kopaju za vodom. «Molim
se da bude dovoljno. « Robyn ih je promatrala s interesom. «Nisam se
kupala otkako smo napustili Tete. » Njena mala emajlirana kada bila je
najnespretniji dio tereta. «Zadovoljit ću se lončićem čaja», odgovori
Zouga odsutno, jer bio je očito nekoncentriran. «Nešto te brine? », upita
ga ona. «Mislio sam o dolini u Kashmiru. » «Sličnoj ovoj? » «Ne baš -
samo tako», slegne. U toj dalekoj dolini, kad je bio mladi časnik u
patroli koja je išla ispred bataljuna, vidio je nešto slično kao danas.
Nešto nevaţno, slučajni pokret, bljesak svjetla koji je mogao biti od
puščane cijevi, ili roga divlje koze. I tada mu se činilo da se ne isplati
provjeravati što je to. Te je noći izgubio tri čovjeka u borbi za bijeg iz
doline. Bitka mu je donijela pukovnikovu pohvalu, ali ljudi su bili
178
mrtvi. Pogleda nisko sunce - ostao je još jedan sat svjetla. Znao je da
se trebao popeti na to brdo. Dok ga je Robyn upitno gledala, on
umorno ustane, izjavivši kako je umoran. Stopala su ga uţasno boljela
i trljao je ranjeni bok. Bit će to dugi hod natrag u dolinu. Zouga
neopaţeno iziđe iz logora dubokim uskim usjekom. Kad je odmakao,
drţao se gustiša dok nije stigao do zamršene barijere od naplavina
donesenih prošlim kišama koje su blokirale suhi vodeni tok.
Upotrijebio ih je da sakrije svoj prelazak, i krenuo uzbrdo. Nastavio je
vrlo paţljivo, krećući se pognuto od stabla do stabla, osluškujući prije
svakog pokreta. Na grebenu je puhao lagani povjetarac, večernji lahor
koji mu je hladio znoj na vratu i učinio penjanje vrijednim. Činio se da
će to biti sva nagrada za naporni uspon. Kamenito tlo bilo je pretvrdo
za tragove i bilo je pusto. Međutim, Zouga je htio nadoknaditi svoju
prethodnu nemarnost. Ostao je predugo. Bit će potpuni mrak prije no
što stigne do logora, mjesec je izlazio kasno i mogao bi slomiti nogu
ako se pokuša vratiti. Okrenuo se i namirisao prije no što je vidio, a
dlake na rukama mu se najeţiše - iako je to bio uobičajeni miris.
Sagne se i dohvati mali zgaţeni predmet. Prije dva dana je popušio
svoju zadnju cigaru - vjerojatno je zato bio toliko osjetljiv na miris
duhana. Cigara je bila popušena do kraja i zgaţena, tako da je
podsjećala na komad kore. Bez mirisa je nikada ne bi pronašao. Smrvi
je prstima, a na kraju je još bilo malo vlage od sline. Podigne prste i
pomiriši. Znao je gdje je već mirisao tu vrstu portugalskog duhana.
Camacho je petnaest svojih ljudi ostavio daleko iza grebena u gomili
stijena koja je podsjećala na srušeni dvorac i bila odličan zaklon. Znao
je da će spavati i zavidio im zbog toga. Njegovi kapci sklapali su se dok
je leţao u zaklonu s druge strane grebena, promatrajući kako
karavana podiţe logor. S njime su bila samo dva čovjeka koja su mu
pomagala drţati straţu, te paziti na vatre i šatore. Oni će moći dovesti
ostale, čak i u potpunoj tami prije izlaska mjeseca, ako bude potrebno.
Camacho se nije nadao. U tami je moguće počiniti grešku, a jedan krik
ili pucanj bilo je dovoljno. Ne, pričekat će mjesec, odluči. Englez se
vratio u logor ranije, prije no što su stali. S njime je bio Hotentot i
obojica su šepali poput ljudi koji su dugo i teško hodali. Dobro, spavat
će čvrsto, vjerojatno već spava, jer nije ga vidio zadnjih sat vremena.
Mora da je u šatoru pokraj ţeninog. Vidio je kako joj sluga nosi kantu
vruće vode. Gledali su kako hotentotski narednik postavlja samo dvije
straţe. Englez se morao osjećati vrlo sigurnim, dva straţara su trebali
paziti samo na lavove. Vjerojatno će čvrsto zaspati još prije ponoći.
179
Više se neće probuditi. On će osobno prerezati grlo jednom od njih.
Nasmiješio se u iščekivanju. Poslat će dobrog čovjeka da dovrši drugog
straţara. Preostali Hotentoti sagradili su svoj uobičajeni zaklon. Nije
bilo izgleda da će pasti kiša, ne u ovo doba godine, s takvim čistim
nebom. Zaklon je bio na gotovo dvije stotine koraka od šatora, pa se
uzdah ili jecaj neće čuti. «Dobro», klimne Camacho. Išlo je bolje no što
se nadao. Kao i uvijek, dva šatora bili su postavljeni jedan uz drugi,
gotovo se dodirujući. «Galantni Englez čuva ţenu», nasmiješi se
Camacho i osjeti kako mu pospanost nestaje na ponovno podizanje
međunoţja. Ţelio je da noć prođe što brţe, jer već je dovoljno dugo
čekao. Noć je stigla s dramatičnom iznenadnošću Afrike, za nekoliko
minuta dolina je bila puna sjena. Sunce je zašlo, bljesnuvši još jednom
bojom starog zlata, a zatim je bio mrak. Još sat vremena, Camacho je
mogao vidjeti poneku priliku kako hoda oko logorskih vatra. Jednom je
do grebena došao i zvuk pjesme, pa i drugi logorski zvukovi -
mrmljanje glasova, bacanje cjepanice na vatru, zveket kanta. Rutina je
bila nepromijenjena, a logor nije bio svjestan opasnosti. Zvukovi su
zamrli, a vatre se ugasile. Tišina i tama bili su narušeni jedino
prepirkom šakala na drugoj strani doline. Zvijezde su polako prelazile
preko neba, označujući prolazak vremena. Zatim polako izblijedješe
pred sjajem mjeseca. «Dovedi ostale», reče Camacho bliţem čovjeku i
ukočeno ustane, rasteţući se poput mačke. Stigli su u tišini i okupili
se oko Camacha da čuju zadnje upute. Kad je završio sa šaptanjem,
pogleda svakog pojedinačno. Njihova lica imala su na mjesečini
blijedozelenkastu nijansu svjeţe iskopanih leševa; klimnuše u znak
slaganja s Camachom i krenuše za njim niz strminu, tamni tihi oblici
poput čopora vukova. Stigli su do riječnog toka i podijelili se u
dogovorene grupe. Camacho se kretao uz novougaţeni put prema
logoru. Nosio je noţ u desnoj ruci, mušketu u lijevoj, a noge su mu
stvarale jedva čujne zvukove u kratkoj travi. Ispred njega, ispod široke
krošnje mukusi stabla, mogao je razaznati priliku straţara na mjestu
gdje je raspoređen prije šest sati. Čovjek je spavao, sklupčan poput psa
na tvrdoj zemlji. Camacho zadovoljno klimne i priđe bliţe. Vidio je da je
čovjek stavio pokrivač preko glave. I komarci mu smetaju, naceri se
Camacho i klekne pokraj njega. Slobodnom rukom polako potraţi
čovjekovu glavu ispod pokrivača, a tada se ruka umiri. Zastenje od
iznenađenja i povuče pokrivač. Bio je sloţen oko korijena mukusija
kako bi podsjećao na zaspalog čovjeka, i Camacho tiho, ali divlje
opsova. Straţar je odabrao krivo vrijeme da se iskrade sa svojeg
180
mjesta. Vjerojatno se vratio u zaklon i sretno hrkao na madracu od
suhe trave. Ništa zato, sredit će ga s ostalima. Camacho se pope uz
strminu u logor. Platna šatora bila su sablasno srebrenasta na
mjesečini, poput svjetionika na koji se moţe koncentrirati njegova
poţuda. Skine pušku s ramena dok je ţurio naprijed, prema lijevom
šatoru, a tada stane dok je druga tamna prilika izišla iz sjene. Podigne
ruku s noţem i on prepozna svojeg čovjeka, jednog od onih koje je
poslao da ubiju Engleza. Čovjek klimne - sve je do sada bilo u redu i
krenuše naprijed zajedno, razišavši se kad su stigli do šatora.
Camacho neće upotrijebiti patentni otvarač ţeninog šatora - znao je da
će biti zatvoren uzicom, a ako i bude ikakvih iznenađenja, ona će biti
na ulazu. Klizne iza šatora i čučne ispod jednog od ventilacijskih
otvora. Zabije oštricu noţa u platno i potegne prema gore. Platno je
bilo čvrsto, ali noţ je bio stručno naoštren i stjenka se raspori uz tihi
šum. Camacho prođe kroz otvor. Dok se privikavao na mrak,
pokušavao je otkopčati pojas hlača, cereći se. Polako je prilazio uskoj
sklopivoj leţaljci pod muslinskom mreţom protiv komaraca, pazeći da
ne stane na sanduke s medicinskom opremom. Divlje razdere
muslinsku mreţu kako bi prigušio krike, dok su mu hlače spadale s
bokova. Na trenutak ga paralizira činjenica da je leţaljka prazna. Zatim
frenetično pretraţi svaki inč, ustane i podigne hlače. Bio je zbunjen, a
lude ideje prođu mu kroz um. Moţda je ţena napustila leţaljku radi
zova prirode, ali ulaz u šator je bio paţljivo zatvoren. Čula ga je i sada
se skriva među sanducima, naoruţana skalpelom. On se panično
okrene i zamahne noţem, ali šator je bio prazan. Zatim ga pogodi
koincidencija nedostajućeg straţara i praznog šatora; osjeti duboku
bojazan. Događalo se nešto što nije razumio. Jurne prema prorezu u
šatoru, spotakne se preko jednog sanduka i ponovno uspravi na noge,
vješto poput mačke. Istrči van gledajući oko sebe, jedva se
sprječavajući da glasno pozove svoje ljude. Otrči do Englezovog šatora,
baš u trenutku kad njegov čovjek izjuri iz proreza u šatoru, lica
blijedog na mjesečini. Vidio je Camacha, vrisnuo i zamahnuo divlje
prema njemu svojim noţem. «Tišina, budalo», zareţi ovaj. «Otišao je»,
čovjek je dahtao, buljeći u duboke sjene ispod drveća. «Otišli su. Svi su
otišli. » «Dođi! », odreţe Camacho i trkom ga povede prema zaklonu
Hotentota. Prije no što su stigli, presretnu ih njihovi kompanjoni,
jureći u neorganiziranoj gomili. «Machito? », pozove netko nervozno.
«Začepi! », zareţi Camacho, ali čovjek nastavi. «Zaklon je prazan, otišli
su! » «Vrag ih je odnio! » «Nema nikoga! » Uhvatio ih je gotovo
181
praznovjerni strah; tama i tihi logor pretvorili su ih u kukavice.
Camacho ni sam nije znao što učiniti. Njegovi ljudi okupiše se
bespomoćno oko njega, tješeći se vlastitom prisutnošću, igrajući se
nervozno s puškama i zureći u mrak. «Što ćemo sada? » Netko postavi
pitanje kojeg se Camacho najviše bojao, a netko drugi baci cjepanicu u
vatru na sredini logora. «Ne čini to», naredi Camacho nesigurno, ali svi
se nagonski okupiše oko vatre. Okrenuli su se leđima plamenu,
formirajući polukrug i gledajući u neprozirnu tamu. Nije bilo
upozorenja, samo iznenadna grmljavina zvuka i plamena, dugi niz
puščanih hitaca, kratkih i ubojitih, a zatim zvuk kugla koje pogađaju
ljudsko meso, poput šake dječjih kuglica bačenih u mlaku vode. Teške
olovne kugle odmah su razbacale ljude i mala skupina oko vatre bila je
u paničnoj zbrci. Jedan od njih poleti natraške, presavijen na mjestu
gdje ga je pogodilo zrno. Spotakne se preko goruće cjepanice i padne u
vatru. Kosa i brada zapale se poput baklje od borovih iglica, a njegov
krik prolomi se krošnjama. Camacho podigne svoju mušketu, ciljajući
naslijepo u noć, prema Englezovom glasu koji je izdavao pješaške
zapovijedi za plotunsku paljbu. «Odjel jedan. Napuni. Odjel dva. Tri
koraka naprijed. Plotunska vatra. » Camacho shvati da će se plotun iz
blizine koji ih je desetkovao ponoviti za nekoliko sekunda. Sjeti se da je
s podsmjehom promatrao kako Englez uvjeţbava svoj dvostruki red
lutaka u crvenim kaputićima - prvi red cilja i puca na zapovijed, drugi
red iskoračuje tri koraka ispred prvog i puca. Bio je to sistem koji je,
povećan deset tisuća puta, razbio napad francuskog konjaništva uz
brdo Quatre Bras. Camacha obuzme neizrecivi bijes, te podigne pušku
i opali nasumce u tamu, u smjeru hladnog Englezovog glasa. Opalio je
u trenutku kad je točno ispred njegove cijevi ustajao jedan od njegovih
ljudi lako ranjen plotunom. Pogodio ga je točno između lopatica s
udaljenosti od dvije stope, tako blizu da je barut oprljio čovjekovu
košulju. Čovjek se ponovno prostro po tlu, a iz rane poteče krv.
«Budalo! », vikne Camacho lešu i okrene se da pobjegne. Iza njega, glas
Engleza vikne: «Vatra! » Camacho se baci na tvrdu zemlju, zavijajući
dok su mu ruke i koljena tonuli u vrući pepeo straţarske vatre. Osjeti
kako mu se hlače pale, a na koţi se stvaraju plikovi. Drugi plotun
protutnji iznad njegove glave, a oko njega ljudi ponovno vrisnuše i
počeše padati. Camacho skoči na noge i potrči. Izgubio je oba noţa i
pušku. «Odjel dva, tri koraka naprijed, jedan plotun. « Noć se iznenada
ispuni trčećim prilikama, kad su nosači izjurili iz svojeg logora. Trčali
su bez smjera i cilja, poput Camacha, tjerani plotunima i vlastitom
182
panikom, raštrkavši se po grmlju. Prije no što je Zouga naredio sljedeći
plotun, Camacho se sagne iza brda nosačkih paketa koji su bili
nagomilani kraj Englezovog šatora i pokriveni platnom. Plakao je od
bola zbog sprţenih dlanova i koljena te poniţenja što je tako nemarno
ušetao u Englezovu zamku. Otkrije kako njegov uţas prerasta u
snaţnu mrţnju. Kad je mala grupa zatraţenih nosača dotrčala do
njega, izvuče pištolj iz pojasa i pogodi vođu u glavu, a zatim stane
zavijati poput poludjelog duha - znao je da sada neće stati dok ne
padnu od iscrpljenosti miljama od logora; lak plijen za lavove i hijene.
To mu pruţi trenutak gorkog zadovoljstva i osvrne se u potrazi za
nekom drugom štetom koju bi mogao počiniti. Njegovu paţnju privuče
gomila robe iza koje se sakrio i umiruća vatra ispred Englezovog
šatora. Uzme goruću granu, raspiri vatru i baci je na platno; trgne se
na novi plotun i začuje Englezov glas: «Stavite bajunete na puške,
ljudi! » Camacho skoči u prazni riječni tok i pretrči na drugu stranu, te
nestane u gustom grmlju. Na točki okupljanja čekala su ga trojica
njegovih ljudi, dvojica bez pušaka, potreseni, znojni i bez daha, poput
samog Camacha. Uskoro dođoše još dvojica, jedan je bio teško ranjen,
ramena raznesena puščanim metkom. «Neće biti drugih«, prodahta, «ti
mali ţuti kurvini sinovi stigli su ih s bajunetama dok su prelazili
rijeku. » «Bit će ovdje za čas. » Camacho se ponovno digne na noge,
gledajući dolinu. Zadovoljno ugleda kako gori gomila opreme koju je
zapalio, unatoč naporima tamnih prilika koje su gasile plamen. Imao je
samo nekoliko trenutaka za uţivanje u spektaklu, jer do strmine
dopriješe ratni krikovi hotentotskih mušketira i hici iz njihovih
pušaka. «Pomozite», vikne čovjek raznesenog ramena. «Ne ostavljajte
me ovdje, prijatelji, drugovi, dajte mi ruku», molio je, pokušavajući se
podići na noge, ali govorio je u noć. Kad su zvukovi koraka nestali u
mraku, koljena mu popuste i on padne natrag na zemlju, znojeći se od
bola i straha koji su trajali samo dok jedan od Hotentota nije zabio vrh
bajuneta kroz njegove grudi. Zouga je ljutito hodao kroz logor na
rastućoj vrućini jutra. Njegovo lice i ruke bili su crni od pepela, oči
crvene od dima, brada oprljena, a trepavice napola spaljene. Izgubili su
većinu opreme, jer vatra se proširila na druge šatore i zaklone. Zouga
stane da pogleda ostatke platna koji su nekada bili šatori; nedostajat
će im kad počnu kiše, ali to je bio najmanji od njihovih gubitaka.
Pokuša utvrditi najteţe gubitke. Od stotinu nosača ostalo mu je samo
četrdeset i šest. Naravno, očekivao je da će Jan Cheroot i Hotentoti
vratiti još nekolicinu. U ovom trenutku pregledavali su dolinu i brda
183
oko logora. Još je mogao čuti zov kudu rogova. Međutim, mnogi će
radije riskirati dugi i opasni povratak u Tete nego ponavljanje noćnog
napada. Drugi će se izgubiti nakon panične ponoćne jurnjave. Postat
će plijen divljih ţivotinja ili umrijeti od ţeđi. Pola tuceta ubijeno je
slučajno, u pucnjavi Hotentota i razbojnika, koji su namjerno ciljali u
gomilu nosača. Četvorica su bila teško ranjena i neće preţivjeti do
noći. To je bio najozbiljniji gubitak, jer bez nosača bili su bespomoćni.
Oprema je bila beskorisna ako nije bilo nekoga tko će je nositi; mogla
je isto tako ostati u Londonu ili na palubi Hurona. Samo za opremu
trebat će im sati da utvrde gubitke, otkriju što je izgorjelo, a što se
moţe spasiti iz gomile platna i krpa, što mogu uzeti iz prašnjave mase
rasute niz stjenovitu strminu. Prizor podsjeti Zougu na brojna druga
bojna polja koja je vidio, i strašna destrukcija ga pogodi, kao toliko
puta prije toga. Preostali nosači već su radili, skupljajući ostatke iz
pepela i prašine, sve što je još vrijedilo. Mala Juba bila je s njima,
traţeći medicinsku opremu, knjige i instrumente. Robyn je postavila
hitnu ambulantu pod širokom krošnjom mukusi stabla u sredini
logora, a kad je Zouga zastao da pogleda ranjene ljude koji su čekali
njen tretman i mrtva tijela pokrivena platnom, ponovno se naljuti na
sebe. Pitao se je li postojala alternativa. Da je pretvorio logor u
naoruţanu tvrđavu, značilo bi to dugu iscrpljujuću opsadu; Camachovi
vukovi bili bi oko njih, čekajući svoju priliku. Ne, bilo je ispravno
postaviti klopku i završiti sve jednim udarcem. Sada je barem bio
siguran da Portugalci bjeţe prema obali, ali cijena je bila prevelika, a
Zouga još uvijek ljut. Tako dobro zamišljena i opremljena ekspedicija
završila je u katastrofi prije postizanja i jednog cilja. Gubitak opreme i
ţivota bio je teţak, ali Zougu je peklo nešto drugo dok je gledao visoke
uzvisine juţnog grebena. Bila je to ideja odustajanja prije samog
početka. Granica carstva Monomatape nalazila se na dvadeset,
pedeset, ne više od stotinu milja ispred njega. Iza njega, stotinu milja
na sjever bilo je prljavo malo selo Tete i široka rijeka koja je
predstavljala početak dugog neslavnog povratka u Englesku, natrag u
opskurnost, u sluţbu u trećerazrednoj regimenti, natrag u
konformizam i dosadnu disciplinu Indijske vojske. Tek sada kad je bio
osuđen na povratak u taj ţivot shvaćao je kako ga duboko mrzi, i kako
ga je ţelja za bijegom dovela u ovu divlju zemlju. Poput dugogodišnjem
zatvoreniku koji je osjetio jedan dan slobode, mogućnost povratka u
kavez bila je još bolnija. Bol mu stisne grudi, i morao je duboko disati
kako bi je kontrolirao. Okrene se i došeta polako do mjesta gdje je
184
njegova sestra tiho radila u sjeni mukusija. Bila je blijeda, s tamnim
kolobarima umora ispod zelenih očiju. Njena bluza bila je zamrljana
krvlju pacijenata, a čelo orošeno sitnim kapljicama znoja. Počela je
raditi u mraku, pri svjetlu lampe, a sada je bila sredina jutra. Pogleda
umorno Zougu. «Nećemo moći nastaviti«, reče on tiho. Gledala ga je
jedan trenutak bez promjene izraza, a zatim spusti oči i nastavi
utrljavati otopinu na spaljenu nogu jednog od nosača. Prvo je riješila
najteţe slučajeve, a sada je završavala s opeklinama. «Izgubili smo
previše vitalne opreme», objasni Zouga. «Stvari koje trebamo za
preţivljavanje«, Robyn ne pogleda prema gore, «i nemamo dovoljno
nosača. » Robyn se usredotoči na previjanje noge. «Tata je putovao s
četiri nosača», primijeti ona blago. «Tata je bio muškarac«, istakne
Zouga, a Robynine ruke se zloslutno umire, što ovaj nije primijetio.
«Ţena ne moţe putovati niti preţivjeti bez potrepština civilizacije«,
nastavi ozbiljno. «Zato te šaljem natrag u Tete. Poslat ću s tobom kao
pratnju narednika Cheroota i pet Hotentota. Nećeš imati problema kad
stigneš tamo. Uzet ćeš sa sobom preostali novac, stotinu funta za
prijevoz do Quelimanea i put do Cape Towna. Tamo moţeš uzeti novac
koji sam poloţio kako bi platila putovanje poštanskim brodom. Ona ga
pogleda. «A ti? », upita. Još nije odlučio. «Vaţno je što će biti s tobom«,
reče joj mrko, i shvati što mora učiniti. «Ti se moraš vratiti, a ja
nastavljam. « «Trebat će više od Jana Cheroota i pet prokletih
Hotentota da me nosi«, reče ona, a kletva je bila znak njene odlučnosti.
«Budi razumna, seko. » «Zašto bih sada počela biti razumna? », upita
ona slatko. Zouga otvori usta da odgovori, a zatim ih zatvori i zagleda
se u nju. Njena usta bila su tvrda, beskompromisna linija, a čvrsta
čeljust, gotovo poput muške, bila je tvrdoglavo stisnuta. «Ne ţelim se
svađati», reče on. «Dobro», klimne ona. «Tako nećeš izgubiti još našeg
dragocjenog vremena. « «Znaš li u što se upuštaš? », upita tiho. «Isto
kao i ti», bio je njen odgovor. «Nećemo imati robu da kupimo prolaz
kroz teritorije plemena. » Ona klimne. «To znači da ćemo se morati
boriti ako nas netko pokuša zaustaviti. « On ugleda sjenu u njenim
očima, ali njena odlučnost nije bila pokolebana. «Bez šatora,
konzervirane hrane, šećera i čaja. » znao je koliko joj to znači. «Ţivjet
ćemo od zemlje, od onoga što uspijemo ubiti i nositi. Imat ćemo samo
barut i metke. » «Bit ćeš budala ako ostaviš kinin», reče mu tiho, a on
zastane. «Minimum lijekova«, sloţi se, «i zapamti, to neće biti samo
tjedan ili mjesec dana. » «Vjerojatno ćemo ići brţe nego do sada»,
odgovori ona tiho, ustajući i čisteći hlače. Odabir opreme koju će uzeti
185
mora biti dobro izbalansiran, mislio je Zouga dok je vagao novi teret.
Odabrao je papir i opremu za pisanje umjesto šećera i većine čaja.
Njegovi navigacijski instrumenti išli su umjesto rezervnih čizama, jer
njih su mogli popraviti koţom bivola. Kinin i drugi lijekovi s Robyninim
instrumentima bili su uzeti umjesto rezervne odjeće i pokrivača. Barut
i streljivo umjesto perla i odjeće za trgovanje. Gomila napuštene
opreme stalno je rasla, sanduci dţema, vreće šećera, konzerve, mreţe
protiv kukaca, stolci i leţaljke, zdjele za kuhanje, Robynina kada i
kahlica, roba za trgovanje, merkani odjeća i perle, ručna ogledala i
jeftini noţevi. Kad je gomila bila potpuna, Zouga je zapali, kao znak
odlučnosti. Ipak, s tugom su gledali kako gori. Zouga je načinio dva
mala ustupka: jedan sanduk ceylonskog čaja, jer, kako je naglasila
Robyn, Englez ne moţe otkrivati nove teritorije bez tog vrhunskog
napitka, te zapečaćeni paket sa Zouginom odorom, jer njihovi ţivoti
mogli bi ovisiti o impresioniranju divljih afričkih moćnika. Osim toga,
ostavili su samo najnuţnije stvari. Najvaţnije od njih bile su streljivo,
vreće prvorazrednog baruta Curtis and May i olovne kugle, bočice ţive
za stvrdnjavanje olova i kutije bakrenih čepova. Od preostalih nosača,
tridesetorica su nosila barut i metke. Mušketiri Jana Cheroota
uţasnuli su se kad su čuli da će njihovi paketi u buduće sadrţavati
dvoje stotine, a ne pedeset metaka za puške Enfield. «Mi smo ratnici, a
ne nosači», rekao je kaplar. Cheroot ga je uvjerio metalnim koricama
svojeg bajuneta, a Robyn je zamotala površne rane na njegovoj glavi.
«Sada razumiju potrebu nošenja dodatnog streljiva, bojniče«, izvijesti
Cheroot Zougu. Zapravo je bilo zanimljivo promatrati koliko suvišnih
stvari mogu odbaciti, razmišljao je Zouga promatrajući kraću kolonu
kojom je bilo lakše upravljati. Bila je duga manje od stotinu i pedeset
jarda, a brzina joj se gotovo udvostručila. Glavni dio gotovo je dostizao
Zouginu izvidnicu - zaostavši za njom samo milju do kraja drugog
dana hoda. Prvog dana, Zougin nosač puške Matthew dotrčao je do
njega kroz šumu, vičući gotovo nerazumljivo: «Otac svih slonova«,
brbljao je, drhteći kao da ima groznicu. «Djed oca svih slonova! » Jan
Cheroot čučne kraj traga i naceri se poput gnoma, dok su mu kose oči
gotovo nestale u borama ţute koţe. «Konačno nas je zadesila sreća»,
reče. «Ovo je zaista slon o kojem treba pjevati. » Izmjerivši opseg jednog
od tragova, utvrdi da iznosi više od pet stopa, gotovo šest. »Pomnoţeno
s dva, daje njegovu visinu u ramenu», objasni Cheroot. «Kakav slon!»
Matthew konačno uspije savladati svoje uzbuđenje i objasni da se
probudio u zoru dok je svjetlo još bilo slabo i ugledao kako krdo prolazi
186
kraj logora u potpunoj tišini, tri golema siva oblika koja izlaze iz šume i
ulaze u dolinu uništenu vatrom. Nestali su tako brzo da se činilo da i
nisu postojali, ali trag je bio jasan u mekom sloju pepela. «Jedan od
njih je bio veći i viši od ostalih, a kljove su mu bile duge poput kopalja
i tako teške da je imao spuštenu glavu i kretao se poput starca. » Sada
i Zouga zadrhti od uzbuđenja, unatoč vrućini spaljene doline. Jan
Cheroot, krivo shvativši njegov drhtaj, naceri se opako s lulom u
ustima. «Moj stari otac govorio je da se čak i hrabar čovjek uplaši tri
puta kad lovi slona, prvi put kad vidi njegov trag, drugi put kad mu
čuje glas i treći put kad ga ugleda - velikog i crnog poput stijene.»
Zouga nije pokušao poreći ovu optuţbu, već je očima pratio trag. Tri
velike ţivotinje kretale su se sredinom doline, prema teškom terenu
oboda grebena. «Slijedit ćemo ih», reče tiho. «Naravno», klimne Cheroot,
«zato smo ovdje.» Trag ih je vodio preko hladnog pepela, između
pocrnjelih grana jessie grmlja, uz strmi lijevak uske doline. Cheroot je
predvodio skupinu. Zamijenio je svoju izblijedjelu tuniku koţnim
prslukom bez rukava i remenjem puščanih metaka preko grudi. Zouga
ga je pratio u stopu, noseći Sharps i pedeset metaka te bocu s vodom
od dva galona. Njegovi nosači nosili su pokrivače i boce s vodom, vreće
s hranom, streljivo i, naravno, velike puške za slonove. Zouga je jedva
čekao da vidi Cheroota na djelu. Čovjek je dobro pričao priče o lovu na
slonove, ali Zouga je htio znati je li i u praksi toliko dobar. Prvi test
došao je ubrzo nakon što je dolina ponovno bila zapriječena niskim
grebenom od neprohodnih stijena. Činilo se da su velike ţivotinje
raširile krila i odletjele. «Čekajte», reče Cheroot i ode brzo uzduţ
podnoţja litice. Nakon jedne minute, tiho zvizne i Zouga krene
naprijed. Na crnoj stijeni bio je trag pepela, i još jedan iznad njega;
činilo se da vode ravno u stijenu. Cheroot se pope preko litice i
nakratko nestane. Zouga krene za njim. Blokovi stijenja razlomili su se
u obliku divovskih stuba -svaki korak bio je visok do struka, pa se
morao koristiti rukama. Čak i slonovi bi se morali napregnuti za svaki
korak, podiţući se na straţnjim nogama kao što ih je vidio da čine u
cirkusu, jer nisu sposobni skakati. Morali su drţati dvije noge na
zemlji prije no što će podići svoje goleme trupove. Zouga stigne do
mjesta gdje je nestao Cheroot i zaustavi se zaprepašteno, gledajući
kamene portale, nevidljive od ispod, koji su označavali početak drevnog
puta slonova. Portali su bili simetrično formirani u razlomljenoj stijeni
i erodirali su kroz mekše slojeve, pa se činilo kao da su ih sagradili
zidari. Otvor je bio tako uzak da se činilo da velike ţivotinje ne mogu
187
proći kroz njega. Gledajući iznad razine svoje glave, Zouga ugleda kako
su tijekom stoljeća njihove grube koţe izglačale kamen. Dalje od tih
prirodnih vrata pukotina u litici se širila i uspinjala pod blaţim kutom.
Cheroot je već bio četiri stotine jarda ispred njega. «Dođite! » pozove, i
svi krenuše za njim. Stazu slonova kao da je izgradio odred inţenjera,
jer nagib nije nigdje bio strmiji od trideset stupnjeva, a prirodne stube
nigdje nisu bile tako visoke da ih slon ili čovjek ne bi mogli prijeći, iako
se činilo da uvijek ima nesretnih slučajeva, jer nakon četvrt milje
vidjeli su da je jedna od ţivotinja izgubila korak i udarila vrhom kljove
u kamen. Kljova se slomila i dvadeset funta slonovače leţalo je na tlu.
Komad je bio izderan i zamrljan, debeo toliko da ga Zouga nije mogao
obuhvatiti s obje šake, ali na mjestu pucanja svjeţa slonovača bila je
bijela poput porculana. Jan Cheroot zvizne kad je spazio kljovu. «Nikad
nisam vidio tako velikog slona», šapne i instinktivno provjeri pušku.
Slijedili su put do pošumljenih strmina gdje je drveće bilo drukčije,
rjeđe. Ovdje su tri stara muţjaka zastala da ogule komade kore sa
stabala msasa drveta prije no što su nastavili. Milju dalje, pronašli su
saţvakane lopte kore koje su još bile vlaţne i mirisale po slonovskoj
slini. Zouga podigne jednu od kugli do nosnica i udahne miris slonova.
Bio je to najuzbudljiviji miris koji je ikad osjetio. Kad su zaobišli rame
planine, pred njima se pojavi zastrašujući ponor otvorenog plavog
prostora u kojem su lebdjeli sitni oblici lešinara. Zouga je bio siguran
da je to kraj puta. «Dođite! » Cheroot zvizne i oni krenuše niz tajni uski
put izravnan desecima tisuća slonovskih nogu tijekom stoljeća. Zouga
si konačno dozvoli nadu, jer put se neprekidno spuštao i činilo se da
vodi u određenom smjeru - za razliku od staza divljači u dolini. Ovaj je
put vodio neprekidno prema jugu. Zouga zastane na trenutak i pogleda
natrag. Daleko iza njega ravnica Zambezija lelujala je u plavosivoj
izmaglici. Golema stabla baobaba izgledala su poput dječjih
minijatura, a strašni teren koji su prolazili tjednima ravan i
gostoljubiv. Daleko iza, pojas tamnije, gušće vegetacije označavao je
tok velike široke rijeke. Zouga joj okrene leđa i krene za Cherootom oko
ramena planine i pred njim se pruţi novi veličanstveni pogled. Nova
strmina širila se iznad litica, s bogatim šumama prekrasno
oblikovanog drveća. Boja njihovih krošanja bila je ruţičasta, grimizna i
svjetlucava zelena. Te su se lijepe šume pruţale do stjenovitih vrhova
koji su označavali najvišu točku grebena. U ovom novom prizoru bilo je
nešto drukčije, i Zougi je trebalo nekoliko trenutaka da shvati što je to.
Zatim uvuče duboki udah zadovoljstva. Zrak koji je puhao s grebena
188
bio je sladak i hladan, noseći sa sobom mirise čudnog grmlja i cvijeća,
te blagi egzotični parfem lijepe crvenkastoruţičaste šume msasa
drveća. Ali, to nije sve, shvati Zouga. Postoji nešto još vaţnije. Iza sebe
su ostavili pojas muha ce-ce. Zadnjeg od sitnih smrtonosnih kukaca
primijetio je prije mnogo sati i tisuća stopa uspona. Zemlja ispred njih
bila je čista, ulazili su u područje gdje čovjek moţe ţivjeti i uzgajati
stoku. Napuštali su ubojitu vrućinu te strašne doline i dolazili u nešto
blaţe i čistije, nešto dobro. Gledao je oko sebe s uţitkom i čuđenjem.
Ispod njega u praznini, par lešinara doletio je široko raširenih krila,
tako blizu da je mogao razaznati svako pero. Sletjeli su na svoje
gnijezdo u pukotini između dvije stijene. Zouga je jasno mogao čuti
nestrpljive krikove gladnih ptića. Na stijeni iznad njegove glave sjedila
je obitelj hiraksa, punačkih glodavaca sličnih zecu i gledala ga s
čuđenjem. Konačno, nestadoše u svojim jazbinama čudesnom
brzinom. Sunce koje je tonulo na obzorju osvijetlilo je cijeli prizor
bogatim i blagim svjetlom, pretvorivši oblake u sjajni spektakl srebra i
najsvjetlijeg zlata s tračcima ruţičastog i crvenog. Zouga je konačno
znao kuda vodi staza slonova i osjeti kako mu duh polijeće, a tijelo
umorno od penjanja dobiva novu snagu. Znao je da su nazubljeni
vrhovi iznad njega prag, sama granica slavnog kraljevstva
Monomatapa. Htio je gurnuti Cheroota u stranu i potrčati uz
pošumljenu strminu koja je vodila do grebena, ali mali Hotentot ga
zaustavi, stavivši mu ruku na rame. «Gle! », reče blago. «Tamo su!»
Zouga pogleda u smjeru njegove ruke. Daleko naprijed, među
magičnim šumarcima nešto se kretalo, golemo, sivo i sporo, nestvarno
poput sjena. Osjeti kako mu srce poskakuje na prvi pogled afričkog
slona u prirodnoj okolini. Ali, slonovi odmah nestadoše ispod gustih
krošanja. «Moj teleskop. « Pucne prstima, ne skidajući pogled s mjesta
na kojem su nestale goleme ţivotinje, a Matthew mu gurne u ruku
debeli mjedeni cilindar. Prstima koji su se lagano tresli rastegne
spravu za gledanje, ali prije no što ju je mogao podići do očiju, drvo
koje je sakrivalo tijelo slona poče se tresti kao pogođeno vrtlogom.
Začuje se udaljeni zvuk pucanja stabla, protest ţivog drveta koje
polako poče padati uz pucanj koji odjekne od litica poput topovskog
hica. Zouga podigne teleskop i stavi ga na Mathewovo rame. Fokusira
leću. Glava slona bila je uokvirena krošnjom drveta koje je srušio.
Goleme uši činile su se široke poput jedra klipera. Mogao je vidjeti
oblačke prašine koji su se dizali s masivnih leđa. Jasno je mogao
vidjeti tamni vlaţni put suze od sitnog oka niz obraz, a kad ţivotinja
189
podigne glavu, Zouga oštro udahne, čudeći se nevjerojatnoj veličini
ţućkastih kljova. Jedan vrh bio je odlomljen i na mjestu prijeloma
vidjela se snjeţnobijela slonovača. Slon pomoću surle zahvati sveţanj
osjetljivog mladog lišća s vrha drveta. Koristio je vrh surle precizno
poput vrhunskog kirurga, te otvorio svoju trokutastu donju usnu,
gurnuvši lišće u grlo. Stare reumatozne oči zasijaše od zadovoljstva.
Hitro tapšanje po ramenu uznemiri Zougu i on odvrati pogled. Jan
Cheroot pokazivao je dalje. Druga dva slona pojavila su se na čistini.
Zouga ih uhvati teleskopom i uzdahne. Mislio je da je prvi golem, ali
ovdje je bio i drugi isto toliko velik muţjak. Zatim se pojavi i treći, a
Zouga nije mogao vjerovati. Pokraj njega, Jan Cheroot napeto je šaptao
promuklim glasom, dok su mu oči sjale. «Mlađi muţjaci su njegovi
askari, indune. Oni su njegove oči i uši. Jer, u toj je dobi vjerojatno
potpuno gluh i gotovo slijep, ali pogledajte ga. Nije li još kralj? »
Najstariji slon bio je viši gotovo za glavu od druga dva, ali činilo se da
je meso usahlo na drevnom kosturu. Koţa mu je visjela u vrećastim
naborima. Bio je mršav na način starih ljudi; vrijeme ga je istrošilo,
ostavljajući samo koţu, tetive i krhke kosti. Matthew ga je točno
opisao, jer muţjak se kretao poput starca, kao da mu svaki zglob
protestira reumatičnim bolovima, a teţina kljova koju je morao nositi
bila je previše za njega. Kljove su nekad bile simbol njegove
veličanstvenosti, i još su bile savršene, zakrivljene tako da su se vrhovi
gotovo dodirivali. Graciozne obline bile su simetrične, a boja je bila
ţuta poput maslaca, neoštećena borbama za dominaciju koje je vodio
ili kopanjem pustinjskog korijenja u kamenitoj zemlji. Ali sada su te
velike kljove bile teret, umarale su ga i morao je spustiti glavu. Prošlo
je mnogo godina otkako ih je koristio kao strašno oruţje za kontrolu
svojeg krda. Prošlo je mnogo godina otkako je traţio društvo mlađih
ţenki i njihovih mladunaca. Sada su njegovi dugi zubi predstavljali
smrtnu opasnost i izvor neugode i bola. Učinili su ga privlačnim
čovjeku, jedinom neprijatelju kojeg je poznavao. Činilo se da su lovci
uvijek na njegovom tragu, a miris čovjeka bio je povezan s bljeskovima
i pucnjevima vatrenog oruţja, te bolnih uboda oštrog čelika u njegovo
umorno staro meso. Duboko u njegovom tijelu bili su komadi olova
otvrdnutog ţivom. Zrna su bila zarivena u kosti njegove lubanje i
obloţena hrskavicom i kvrgama mesa velikim poput jabuka ispod koţe.
Oţiljci od strijela i kopalja postali su dio njegove grube naborane koţe.
Bez svoja dva askarija odavno bi postao plijen lovaca. Bio je to čudan
intiman odnos koji je vezivao malo stado starih muţjaka, i koji je trajao
190
više od dvadeset godina. Zajedno su prošli desetke tisuća milja, od
planina Cashan na dalekom jugu, preko goruće suhe pustoši
Kalaharija, uzduţ suhih riječnih korita gdje su kopali za vodom u
suhom pijesku. Kupali su se zajedno u plitkom jezeru Ngami dok su
krila vodenih ptica zatamnjivala nebo i gulili su koru u šumama uzduţ
Linvatija i Chobea, prešavši te dvije rijeke po dnu, koristeći surle kao
disalice. Tijekom godina kruţili su u velikim krugovima divljom
zemljom sjeverno od Zambezija, hraneći se voćem različitih šuma
razasutih preko tisuća milja, tempirajući svoj dolazak u vrijeme
sazrijevanja plodova. Prelazili su jezera i rijeke, ostajali dugo u vrućim
močvarama Suda gdje je podnevna vrućina ublaţavala bol u starim
kostima. Zatim ih je ţudnja za lutanjem natjerala da završe krug svoje
migracije, ponovno juţno preko planinskih lanaca i niskih aluvijalnih
ravnica velikih rijeka, slijedeći tajne staze i drevne prolaze koje su
ugazili još njihovi predci. U nekoliko zadnjih sezona, međutim, ljudi su
stigli na mjesta na kojima ih nije bilo nikad prije. Bili su tu Arapi u
bijelom na sjeveru oko jezera, sa svojim dugim jezailima. Bili su tu i
veliki bradati ljudi s juga, odjeveni u grubo tamno sukno, loveći na
otpornim malim ponijima. Svuda su susretali sitne Bušmane s opakim
otrovnim strijelama ili regimente Ngunija koje su tjerale plijen na
mjesta gdje su ih čekali kopljanici. Svake godine, broj slonova se
smanjivao, novi uţasi i opasnosti čekali su na drevnim pašnjacima, i
stari muţjak je bio umoran. Ipak se kretao uzbrdo do vrha prolaza sa
sporom odlučnošću i dostojanstvom, tjeran instinktima, potrebom za
prostorom, sjećanjem na ukus voća koje je već sazrijevalo u udaljenim
šumama na obalama dalekih jezera. «Moramo poţuriti», Cherootov glas
trgne Zougu hipnotiziranog pogledom na staru kraljevsku ţivotinju.
Bio je ispunjen čudnim osjećajem već viđenog, kao da je već proţivio
ovaj trenutak, i kao da je to dio njegove sudbine. Stari muţjak
ispunjavao ga je strahopoštovanjem, osjećajem bezvremenosti i
veličine, pa je oklijevao vratiti se u sadašnjost. «Dan brzo umire»,
inzistirao je Jan Cheroot, a Zouga pogleda preko ramena sunce koje je
zalazilo poput smrtno ranjenog ratnika koji krvari na oblake. «Da»,
prizna i s mrštenjem otkrije da je Cheroot skinuo odjeću s donjeg djela
tijela, spremivši je s pokrivačima i vrećom s hranom u pukotinu ispred
sebe. «Ovako brţe trčim», odgovori na Zougin tihi upit, čudno se
smješkajući. Zouga je slijedio njegov primjer, ostavivši svu opremu i
odjeću osim hlača. Cherootove gole mršave butine bile su lišene
ponosa, a njegov viseći penis pojavljivao se ispod košulje. Postoje neke
191
konvencije koje kraljičin časnik mora poštivati, odluči Zouga, a jedna
od njih je ne skinuti hlače u javnosti. Slijedio je Jana Cheroot uzduţ
uskog prolaza dok se nisu spustili u pošumljenu strminu, gdje im je
vidik bio zaklonjen stablima. Mogli su, međutim, čuti zvukove pucanja
i kidanja kore dok se stari slon hranio na srušenom drvetu. Cheroot se
brzo kretao nizbrdicom kako bi izbjegao askarija i stigao do vodećeg
slona. Dva je puta stao provjeriti vjetar. Puhao im je u lice, šareno lišće
iznad glava šuštalo je i uzdisalo. Prošli su stotinu jarda kad zvukovi
hranjenja iznenada prestadoše; Cheroot stane, a mala skupina se
smrzne, zadrţavajući dah dok su osluškivali. Ali, čuo se samo vjetar i
cvrčak u visokim granama. «Pridruţio se ostalima», šapne konačno
Cheroot. I Zouga je bio siguran da muţjak još nije mogao otkriti
njihovu prisutnost. Vjetar je bio stalan, nije ih mogao namirisati. Znao
je da je vid slona slab, a čulo mirisa i sluh razvijeno, ali oni nisu
proizvodili nikakve zvukove. Ipak, ovo je bila jasna demonstracija
koristi koje su slonovi imali iz svoje zajednice. Lovcu je bilo teško točno
ih locirati, posebno u gustoj šumi, a dva askarija neprestano su pazila
na starog muţjaka i štitili ga. Da bi stigao do njega, lovac mora proći
pokraj njihove straţe. Stojeći ovdje i čekajući, Zouga se pitao postoji li
stvarna ljubav između tih ţivotinja, uţivaju li u svojem društvu, i hoće
li askariji ţaliti za starim muţjakom kad konačno padne s kuglom u
mozgu ili srcu. «Dođite! » Cheroot da znak otvorenom rukom da krenu i
oni nastaviše, saginjući se niskim granama. Zouga se kretao izvan
male kolone kako bi imao bolji pogled i mogućnost pucanja,
koncentrirajući se na svoj vid i sluh. U daljini se začuje pucanje grane
i svi se ponovno ukočiše, plitko dišući, ali zvuk im je privukao paţnju
tako da nitko nije vidio askarija. Slon je čekao mirno poput granita.
Njegova siva gruba koţa podsjećala je na koru stabla, a sjene su lomile
oblik njegovog tijela tako da se stopio sa šumom, nezemaljski poput
magle. Prošli su kraj njega na dvadeset koraka i nisu ga vidjeli. Pustio
je lovce da prođu kraj njega u smjeru puhanja vjetra. Kad je do njega
dopro smrad čovjeka-grabeţljivca, podigne surlu i poprska zrakom
male organe za miris pod gornjom usnom. Njegovi mirisni pupoljci
otvore se poput vlaţnih ruţinih pupoljaka i slon zatrubi. Bio je to zvuk
koji se odbio od neba i zazvonio s vrhova iznad ljudi, izraz sve mrţnje i
bola, strašnih sjećanja na taj kiseli miris iz stotine drugih susreta.
Askari zatrubi ponovno i jurne uz strminu da uništi izvor zlog smrada.
Zouga se okrene na zaglušnu buku, a šuma s zatrese od naleta
muţjaka. Sjajna gusta vegetacija se rastvori i slon izjuri van. Zouga
192
nije bio svjestan vlastitih pokreta. Bio je svjestan samo da gleda slona
preko nišana Sharpsa i da se hitac činio slabim i prigušenim nakon
zvuka trubljenja koji je označio napad. Vidio je kako prašina leti sa
slonovog čela, a koţa se bora kao konjska kad je ugrize obad. Posegne
natrag i dohvati jednu od velikih pušaka za slonove. I dalje nije bio
svjestan svojih pokreta, ali slon se činio mnogo bliţim preko grubog
nišana. Činilo mu se da se mora nagnuti natrag da vidi golemu glavu i
kljove koje su išle prema njemu, zaklanjajući nebo. Jasno je mogao
vidjeti porculansko bijeli lom u jednoj od kljova. Čuo je uzbuđene
krikove Jana Cheroota iza sebe. «Skiet hom! Ubij ga! » Teško oruţje
poskoči i udari ga u rame, gurnuvši ga natrag i on ugleda tanku
fontanu krvi kako prska iz slonovog vrata. Posegne za sljedećom
puškom, iako je znao da više neće biti vremena za pucanje. Bio je
iznenađen što nije osjetio strah, iako je znao da je mrtav. Slon je bio na
njemu, ţivot mu je bio izgubljen, bez pogovora, ali on nastavi podizati
tešku pušku i zapinjati kokot. Oblik goleme ţivotinje iznad njega se
promijeni, više nije bio tako blizu, i on shvati da se slon okreće, jer ne
moţe izdrţati pogotke iz teške puške. Okretao se, prolazeći kraj njih
dok mu je krv curila niz glavu i grudi. Dok je prolazio, izloţio je vrat i
bok, i Zouga ga pogodi kraj ramenog zgloba u liniji pluća. Kugla se
zabije u grudni koš. Slon je nastavio juriti kroz dţunglu, a Zouga ga
četvrtom puškom pogodi visoko u leđa, ciljajući koščatu kraljeţnicu
koja se nazirala kroz koţu. Slon mahne repom u agoniji i nestane u
šumi, poput sablasti na jutarnjem svjetlu. Zouga i Cheroot pogledaše
se bez riječi, drţeći puške koje su se dimile, slušajući slonov trk. Zouga
prvi dođe do glasa i okrene se nosačima. «Napunite! », sikne, jer i oni
su bili paralizirani bliskim prolaskom divlje, gromoglasne smrti, ali
njegova zapovijed ih oslobodi i svaki stane puniti svoju pušku. «Veliki
muţjak i drugi askari će pobjeći», lamentirao je Jan Cheroot, zaposlen
punjenjem svojeg Enfielda. «Moţemo ih stići prije podneva«, reče mu
Zouga uzimajući prvu pušku. Slon ide uzbrdo vrlo umjerenim korakom
što ga dobar trkač moţe dostići, ali nizbrdo ide poput lokomotive i
ništa ga ne moţe uhvatiti, čak niti dobar konj. «Moramo ih uhvatiti
prije grebena», ponovi Zouga i krene uzbrdo. Tjedni hoda preko teških
terena su ga očvrsnuli, a poticaj je bila lovačka ţudnja. Potrči
strminom. Svjesnost o vlastitom nedostatku iskustva koje je rezultiralo
tako lošim pucanjem učvrstila je njegovu odluku da stigne slonove i
osveti se. Pretpostavio je da je kao potpuni početnik promašio sve
vitalne organe, mozak, srce i pluća, uzrokujući bol i osakaćenje
193
umjesto brzog ubijanja za kojim teţi pravi lovac. Očajnički je ţelio
dobiti novu priliku za čist svršetak. Prije no što je prošao dvije stotine
jarda, shvati da njegov pogodak i nije bio tako loš kao što je vjerovao.
Provjeri mjesto na kojem se činilo da je netko prolio kantu krvi. Bila je
čudno svijetla, sa sitnim mjehurićima, krv iz pluća. Bilo je jasno:
zadnji metak je morao pogoditi pluća. Bio je smrtonosan, ali spor. Stari
slon davio se u vlastitoj arterijskoj krvi, očajnički pokušavajući da je se
riješi kroz surlu i usta. Umirao je, ali sporo i Zouga potrči za njime.
Nije očekivao da će stajati. Mislio je da će trčati dok ne padne ili dok ga
lovci ne stignu. Znao je da je glupo pridavati ljudske motive i lojalnost
divljim ţivotinjama, čak i sada kad se činilo da se pogođeni slon
odlučio ţrtvovati kako bi omogućio drugima da pobjegnu preko
grebena planine. Čekao je Zougu, osluškujući svojim velikim ušima.
Njegove grudi borile su se da dovedu zrak u razderana pluća. Navalio
je čim je čuo čovjeka. Goleme uši su se zavrnule na vrhovima, a surla
savila na grudima, uz glasno trubljenje. Jurnuo je kroz šumu tako da
se zemlja zatresla, a grane pucale. Zouga dašćući stane da ga dočeka,
nišaneći paţljivo. U zadnjem trenutku, slon prekine juriš i ponovno se
okrene uz strminu. Svaki put kad su lovci krenuli naprijed, jurnuo je u
novi laţni napad, prisiljavajući ih da mu se suprotstave, a zatim se
okretao i bjeţao. Između svakog napada prolazile su minute, i lovci su
bili prisiljeni ostati na mjestu, izjedeni saznanjem da su ostala dva
slona vjerojatno već stigla do grebena i pobjegli niz drugu stranu poput
lavine. Zouga je naučio dvije lekcije: prvo, kao što ga je pokušavao
naučiti stari Tom Harkness, jedino početnik ili budala ide na slona sa
slabom puškom. Lagano Sharpsovo zrno moglo je biti dobro za
američke bizone, ali afrički slon bio je deset puta veći i otporniji.
Stojeći u msasa šumi, slušajući trubljenje i lom ranjenog čudovišta,
Zouga odluči da se više nikada neće koristiti lakim američkim
puškama u lovu na tešku divljač. Druga lekcija govorila je da u slučaju
kad prvi metak ne ubije plijen, čini ga neosjetljivim na daljnju bol. Ubij
čisto, ili sljedeći pucnjevi u srce i pluća neće imati učinka. Ţivotinja
nije bila opasna samo zbog svojeg bijesa, već i zbog te šokom izazvane
besmrtnosti. Nakon što je izdrţao pola tuceta laţnih napada, Zouga
zanemari oprez i strpljenje i potrči naprijed vičući, očekujući novi
napad. «Hej! » vikne. «Dođi ovamo, staro momče! » Ovoga se puta
pribliţio i smjestio još jednu kuglu u grudni koš slona prije no što se
okrenuo. Kontrolirao je svoje uzbuđenje i metak je pogodio svoj cilj.
Znao je da je pogodio srce, ali slon je pojurio još jednom, i Zouga opali
194
zadnji put prije no što je ljutito trubljenje postalo duga i tuţna rika
koja odjekne od vrhova i nestane u plavetnilu neba iza grebena. Čuli
su kako pada, a zemlja se zatresla pod teţinom teškog tijeka. Mala
grupa lovaca oprezno priđe svojem plijenu koji je klečao, prednjih nogu
savijenih ispred grudi, okrenut prema svojim krvnicima, nepokoren i u
smrti. »Ostavite ga», vikne Cheroot. «Slijedite ostale. » Svi protrčaše kraj
njega. Noć ih je uhvatila prije no što su stigli do vrha grebena;
iznenadna neprozirna noć centralne Afrike. Izgubili su trag i promašili
prolaz. «Morat ćemo ih pustiti», lamentirao je Cheroot u tami. «Da»,
sloţi se Zouga. «Ovoga puta ćemo ih pustiti. » Ali, nekako je znao da će
biti još prilika. Osjećaj da je stari slon dio njegove sudbine nije ga
napuštao. Bit će novih prilika, u to je bio siguran. Te je noći prvi put
jeo najveću delikatesu lovaca - komade slonovskog srca nabijene na
zelenu grančicu s kockama bijelog sala iz grudne šupljine, posoljene i
zapaprene, pečene na logorskoj vatri. Uz to je pojeo hladni kolač od
mljevenog kukuruza i popio šalicu čaja, vrućeg, gorkog, snaţnog i
nezašećerenog. Nije se mogao sjetiti boljeg obroka; poslije legne na
tvrdu zemlju, pokriven dekom, dok ga je od hladnoće štitilo golemo
truplo starog muţjaka. Zaspao je kao mrtav, bez snova, bez i jednog
pokreta u snu. U jutro, kad su već izrezali jednu od kljova i stavili je
pod msasa drvo, začuli su pjevanje nosača iz karavane koja je
zaobilazila rame planine i penjala se po strmini. I Robyn je bila stotinu
koraka od zastavnika; stigavši do leša slona, zaustavi se. «Čuli smo
pucnjavu prošle večeri», reče. «To je lijep stari muţjak», reče joj Zouga
pokazujući izrezanu kljovu. Bila je cijela, viša od Zouge, a trećina njene
duljine bila je ukorijenjena u lubanju. Taj je dio bio gladak i bijel, dok
je ostatak bio zamrljan biljnim sokovima. «Teška je gotovo stotinu
funta», nastavi on, dodirnuvši je vrhom čizme. «Da, lijep stari muţjak. »
«Ne više, više nije», reče Robyn tiho, gledajući Cheroota i nosače kako
reţu golemu glavu; mali komadići bijele kosti letjeli su na suncu dok
su ljudi izrezivali drugu kljovu. Robyn je promatrala kasapljenje
nekoliko sekunda, a onda krene uz strminu. Zouga je bio ljut na nju,
jer odvratila ga je od njegovog zadovoljstva zbog prvog lova na slonove.
Tako je, sat kasnije, kad ga je pozvala s visine, ignorirao njeno vikanje.
Međutim, bila je uporna kao i uvijek, i on na kraju krene za njom u
šumu. Dotrčala mu je u susret s dječjim veseljem na licu. «O, Zouga»,
zgrabi ga za ruku i poče vući uz strminu. «Dođi i vidi, moraš ovo
vidjeti. » Stari put slonova prelazio je sedlo planine kroz duboki prolaz
čuvan velikim sivim stijenama. Prešavši zadnjih nekoliko koraka preko
195
vrha, pred njima se otvori novi i prekrasan svijet. Zouga
nekontrolirano uzdahne, jer nije očekivao ništa slično. Niska brda
spuštala su se od njihovih nogu, pravilno poput valova oceana,
pokrivena drvećem čija su stabla visoka i siva poput hrastova u
Windsor Parku. Ispod drveća je počinjala travnata ravnica s
mjestimičnim drvećem, zlatna poput polja zrele pšenice, prostrta sve
do obzorja. Kroz čistine blijede trave tekli su potoci čiste vode, a krda
divljači pila su ili leţala na obalama. Bivoli su bili posvuda, crni goveđi
oblici koji stoje rame do ramena u tamnim gomilama ispod krošanja
drveta akacije. U blizini je bilo i stado sable antilopa, najljepših od
svih, crnih po leđima, s bijelim trbusima. Duge simetrične krivulje
njihovih rogova gotovo su im dodirivale sapi. Slijedile su predvodnika
do vode, zastajkujući bez straha kako bi promatrale bivole, ukočene
poput grčkih statua. Beskrajna ravnica bila je prošarana brdima
sličnim prirodnim kamenim dvorcima, izgrađenim u prošlim eonima
rukama divova iz mamutskih blokova kamena koji su se porušili u
fantastične oblike. Scena je bila osvijetljena jutarnjim svjetlom, pa su
čak i najdalja brda, udaljena više od stotinu milja, bila jasno vidljiva
kroz čisti zrak. «Prelijepo je», promrmlja Robyn, drţeći Zouginu ruku.
»Kraljevstvo Monomatape», odgovori Zouga, promukao od jakog
osjećaja. «Ne», Robyn odgovori tiho. «Ovdje nema traga ljudi, ovo je novi
Eden. » Zouga je bio tih, gledajući prizor, traţeći dokaze prisutnosti
čovjeka. Zemlja je bila netaknuta, nepokvarena. «Nova zemlja za
osvajanje! « reče on, još uvijek drţeći Robyn za ruku. U tom trenutku
bili su bliskiji nego ikad, a zemlja ih je čekala, široka, bezgranična,
prazna i lijepa. Napokon, neodlučno, on ostavi Robyn i vrati se do
karavane. Druga kljova bila je izvađena i obje su bile vezane uţetom od
kore za kolce od msasa drveta, ali nosači su ostavili stvari i uţivali u
orgiji svjeţeg mesa, te najboljeg afričkog specijaliteta, slonovske masti.
Izrezali su otvor u trbuhu trupla i vadili iznutrice koje su blistale na
ranom suncu, goleme gumenaste cijevi purpurnih i ţutih crijeva,
natekle od plinova koje su sadrţavale. Pola tuceta golih nosača uvuklo
se u truplo, nestajući potpuno u njemu i hodajući po krvi koja se
zgušnjavala. Izlazili su van potpuno obojeni, sjajnih očiju, s rukama
punim jetara, masti i slezene. Delicije su sasječene u komade
oštricama assegaija i bacane na nekoliko vatra. Ljudi su ih s uţitkom
gutali polupečene, krvave iznutra. Neće se pomaknuti dok se ne zasite,
shvati Zouga. Dade upute Cherootu, čiji je trbuh već nabreknuo od
mesa, da krenu čim završe s jelom i rezanjem trupla. Uzevši Sharps,
196
vrati se natrag do Robyn. Zvao ju je, neuspješno, gotovo pola sata, i
već se zabrinuo kad njen odgovor odjekne od litica. Ugleda ju kako
stoji na stijeni stotinu stopa iznad njega, mašući mu da se popne.
Brzo je stigao do nje i spremao se odrţati joj bukvicu, ali tad ugleda
njen izraz. Bila je blijeda, gotovo sive boje, a crvene oči su joj plivale u
suzama. «Što je, seko? », upita je, ali ona nije mogla odgovoriti. Riječi
su joj zastajale u grlu i mahne mu da je slijedi. Rub na kojem su stajali
bio je uzak, ali ravan - urezan pod liticu, formirajući dugu nisku
pećinu. Ljudi su je očigledno već koristili, jer strop je bio crn od dima
mnogih vatra, a straţnji zid ukrašen djetinjastim crteţima Bušmana
koji su koristili pećinu kao svoj logor tijekom stoljeća. Slikama je
nedostajala perspektiva i točan oblik, ali bile su prepoznatljive, od
gracioznog vrata ţirafe, do širokih ramena bivola s velikim rogovima.
Bušmanski umjetnik vidio je sebe i svoje pleme kao male tanke figure
nategnutih lukova koje skaču i plešu oko lovine. Svaki mali čovjek
imao je masivan uzdignuti penis neproporcionalan s ostatkom slike. To
je bila univerzalna taština ljudske vrste, čak i usred lova. Zouga je bio
očaran zaleđenom kavalkadom ljudi i zvijeri koja je pokrivala zidove
pećine i odlučio se ovdje ulogoriti kako bi bolje proučio i zabiljeţio ovo
blago primitivne umjetnosti. Robyn ga ponovno pozove. Slijedio ju je uz
rub sve do mjesta gdje je naglo završavao, formirajući balkon iznad
zaspale zemlje ispred njih. Zougina paţnja bila je rastrgana između
novog pogleda na šume i spilje umjetnika iza njega, ali Robyn ga
nestrpljivo pozove. Litica je bila sastavljena od više vodoravnih slojeva
koji su varirali u tvrdoći, a erozija mekšeg sloja formirala je iza ruba
dugu spilju. Na mjestima gdje nije bio obojan ili zacrnjen dimom, ovaj
sloj bio je sapunski zelene boje. Ovdje, na rubu carstva Monomatapa
netko je metalnim oruđem urezao glatku kvadratnu ploču u zeleni
kamen. Činilo se da je posao obavljen nedavno, ali riječi koje su bile
urezane su poricale taj dojam. U kamen je bio urezan jednostavan
kršćanski kriţ, a ispod njega bilo je ime i datum, paţljivo urezani i
oblikovani: «Fuller Morris Ballantyne. » Zouga glasno uzvikne vidjevši
očevo ime, urezano njegovom vlastitom rukom. Datum je govorio da je
natpis urezan prije sedam godina -20. lipnja, 1853. Nakon uzvika,
stajali su bez riječi, buljeći u natpis, obuzeti različitim osjećajima.
Robyn je osjećala ljubav i duţnost kćeri i ţelju da ponovno bude s njim
nakon toliko godina; golemo prazno mjesto u njenom ţivotu boljelo je
još više zbog mogućnosti da uskoro bude ispunjeno. Oči su joj se
napunile suzama. «Molim te, Boţe», molila je tiho, «odvedi me do oca.
197
Dragi Boţe, daj da ne bude prekasno. » Zougini osjećaji bili su
podjednako snaţni, ali drukčiji. Bilo mu je krivo što je neki drugi
čovjek, pa bio to i njegov otac, prvi stigao u kraljevstvo Monomatape.
Ovo je bila njegova zemlja i nije je htio dijeliti s drugima. A posebno s
tim monstrumom okrutnosti i taštine koji je bio njegov otac. Hladno je
gledao natpis koji je slijedio poslije imena i datuma, ali u njemu je
kuhalo od bijesa. « U ime svetog Boga. » Za Fullera Ballantynea bilo je
tipično da ureţe svoje ime kao Boţjeg ambasadora, kao što je učinio na
drveću, stijenama i stotinama drugih mjesta na kontinentu koja je
smatrao osobnim darom od svojeg Boga. «Bio si u pravu, dragi Zouga.
Vodiš nas do njega, kao što si obećao. Nikada nisam trebala sumnjati
u tebe. » Da je bio sam, Zouga bi vjerojatno uništio natpis, izderao
stijenu svojim noţem, ali shvatio je da je to uzaludan posao, jer ništa
ne moţe izbrisati duhovnu prisutnost samog čovjeka. Zouga se okrene
od zida i natpisa. Pogleda novu zemlju - ali zadovoljstvo je nekako bilo
umanjeno mišlju da je netko drugi prošao ovuda ispred njega. Sjedne
na rub litice, čekajući da se Robyn zasiti od buljenja u očevo ime.
Međutim, prije toga stigla je karavana nosača. Čuo ih je kako pjevaju
mnogo prije no što su se pojavili iza planinskog sedla. Nosači su
dobrovoljno udvostručili svoje terete i penjali se uz strminu pod
golemom teţinom slonovskog mesa, sala i koštane srţi u košarama od
zelenog msasa lišća i kore. Da je traţio od njih da nose tkaninu ili perle
za trgovinu, čak i barut, odmah bi se morao suočiti s pobunom,
pomisli mrko, ali barem su nosili kljove. Vidio ih je na početku kolone.
Svaka je visjela na dugoj motki koju su nosila dva čovjeka, ali i oni su
nosili dodatne košare s mesom. Ukupna teţina sigurno je bila više od
tri stotine funta, ali oni su se penjali bez prituţbi, veselo. Karavana je
polako izišla iz šume i ušla i u prolaz, počevši se kretati prema Zougi.
On ustane, ţeleći narediti Cherootu da napravi logor ispod točke gdje
se prijelaz spuštao u niţa brda. S mjesta na kojem je stajao, mogao je
vidjeti komad zelene trave i par blijedosivih čaplja kako love ţabe u
močvarnom području. Tamo je sigurno bilo izvora, a nosači će sigurno
umirati od ţeđi zbog sveg mesa koje su pojeli. Tamo će biti dobro
mjesto za logor, i omogućit će mu da sljedećeg jutra zabiljeţi i precrta
bušmanske slike u spilji. Skupi ruke na ustima da pozove Jana
Cheroota - kad se začuje grmljavina poput plotuna brodskih topova
koja počne odjekivati liticom. Neko vrijeme Zouga nije shvaćao što se
događa - grmljavina se ponavljala, zaglušujući krikove nosača. Bacili
su teret i razbjeţali se poput grlice pred sokolom. Zatim njegovu
198
paţnju privuče novi pokret - golem okrugli oblik počne padati niz
liticu, ravno na uspaničenu karavanu. Na trenutak, Zouga pomisli da
njegove sluge napada neki ţivi grabeţljivac i zgrabi pušku, te potrči uz
liticu, spreman na pucanje. Zatim shvati da se predmet iskri pri
svakom udarcu o stijene i osjeti slabi miris koji su iskre ostavljale u
zraku. Shvati da na njegovu karavanu padaju goleme stijene, ne jedna,
već tucet ili više, svaka teška više tona. Bio je to napad iz čista mira i
on divlje potraţi njegov izvor, bijesan zbog paničnih krikova i pogleda
na stijene koje uništavaju njegov dragocjeni teret. Daleko ispod sebe
začuje pucanj puške Enfield i ugleda Jana Cheroota kako cilja gotovo
u nebo. Slijedeći smjer njegove cijevi, ugleda pokret na rubu litice, na
plavoj crti koja je dijelila planinu od neba. Lavina golemih stijena
dolazila je s vrha litice. Zouga suzi oči proučavajući rub. Gore je bila
mala ţivotinja. U prvi čas nije pomislio da se radi o čovjeku, jer već je
uvjerio sam sebe da u ovoj zemlji nema ljudi. Osjeti gotovo
praznovjerni dodir straha na pomisao da su gore nekakvi divovski
majmuni koji bombardiraju njegove ljude stijenama. Zatim se oslobodi
tog osjećaja i potraţi neki put da se popne na viši teren odakle bi
mogao pucati na napadače i zaštititi svoje ljude. Odmah otkrije novu
stazu u litici koja se uzdizala pod strmim kutom. Jedino vojničko oko
ju je moglo primijetiti. Sitne noge malih planinskih hiraksa koje su je
koristile uglačale su stijenu, što je privuklo Zouginu paţnju. «Ostani
ovdje! », vikne Robyn, ali ona stane pred njega. «Zouga, što ćeš učiniti?
«, upita i odmah reče. «Gore su ljudi! Ne moţeš pucati na njih! » Njeni
obrazi još su bili zamrljani suzama, ali blijedo lice bilo je odlučno.
«Makni se s puta», odsiječe on. «Zouga, to će biti ubojstvo. » «Oni
pokušavaju ubiti moje ljude. » «Moramo se nagoditi s njima. » Robyn ga
uhvati za ruku dok je prolazio, ali on je otrese i potrči uz stazu. «Bit će
to ubojstvo! », njen krik ga je pratio, a dok se penjao, sjeti se riječi
starog Toma Harknessa kojima je optuţio oca da bi ubio svakog tko
mu stane na put. Na to je mislio, shvati odjednom. Pitao se je li se i
njegov otac morao izboriti za prolaz, baš kao i sada Zouga. «Ako
zatočnik Svemogućeg moţe to učiniti, slijedit ćemo njegov primjer»,
promrmlja dok se penjao. Ispod njega, Enfield ponovno opali, a zvuk je
bio prigušen udaljenošću i gotovo izgubljen u novoj lavini stijena.
Cheroot se mogao samo nadati da će obeshrabriti napadače pucajući iz
tog kuta; mogao ih je pogoditi samo ako se neki jako nagne nad liticu.
Zouga se penjao u hladnom bijesu, preskačući opasna mjesta bez
oklijevanja, dok su kamenčići padali ispod njegovih nogu i nestajali u
199
ponoru. Iznenada iziđe na širi rub koji se uzdizao pod blaţim kutom,
tako da je mogao potrčati bez straha da će pasti. Penjao se brzo; prva
stijena pala je prije desetak minuta. Napadači su nastavili
bombardiranje, a brda su odzvanjala grmljavinom padajućih stijena.
Ispred Zouge, par malih planinskih koza odskakuće preko slomljenih
stijena, bjeţeći od ljudi i padajućeg kamenja. Stigle su do kraja staze i
jedna za drugom skočile preko praznog prostora, gotovo četrdeset
stopa do suprotnog kamenog zida koji se činio ravnim. Ipak, prihvatile
su se kopitima za njega poput muha i nestale brzo preko vrha litice.
Zouga im je zavidio na pokretnosti, dok je znoj natapao njegovu
košulju i tekao mu u oči. Nije mogao stati da se odmori, jer ispod njega
je krik označio da je kamenje pogodilo barem jednog nosača. Prijeđe
još jedan strmi uspon na kozjoj stazi i iznenada se nađe na ravnom
vrhu prekrivenom slabom ţućkastom travom i mjestimičnim malim
grmljem. Zouga se baci na tlo dolazeći do daha i obriše znoj iz očiju,
gledajući preko ponora litice na drugoj strani. Bio je na razini s njima.
Udaljenost je bila tri ili četiri stotine jarda, dovoljno za Sharps, za
razliku od velikih pušaka koje bi na toj udaljenosti bile vrlo neprecizne.
Prouči teren na drugoj strani i odmah shvati zašto su napadači
odabrali baš tu liticu za napad na karavanu. Bili su na ravnom
kamenom stošcu bez vidljivog pristupa. Put do njega bio je skriven i
lako branjiv. Napadači su imali neograničenu količinu svojih
projektila, jer stijene su bile razbacane svuda po visoravni, varirajući u
veličini od ljudske glave do slonovskog trupa. Upravo su jednu od
takvih polugama gurali prema rubu litice. Zougine ruke tresle su se
dok ih je pokušavao smiriti, ali puška je drhtala i nije mogao precizno
naciljati ljude s druge strane. Bilo ih je više od dva tuceta, a svi su bili
goli, osim vođe koji je imao kratku tuniku. Njihove tamne koţe sijale
su na suncu od znoja. Brzo je vratio dah i počeo puzati na trbuhu,
stavivši cijev puške na kamen ispred sebe. Sada je stajala čvrsto, a kad
je naciljao, grupa ljudi uspjela je gurnuti golemu stijenu preko ruba.
Krenula je uz kratko grebanje po tlu koje je mogao jasno čuti, te se
sunovratila u dvije stotine stopa duboku provaliju - brda su ponovno
odjeknula od snaţnog udarca. Mala grupa crnaca povukla se s ruba
litice, odmarajući se za trenutak prije no što će baciti sljedeći projektil.
Samo jedan je nosio ukras na glavi. Izgledao je poput kape od lavlje
grive: duga smeđa kosa obrubljena crnim. Činila je čovjeka višim od
njegovih kompanjona, i izgledalo je da im izdaje zapovijedi,
gestikulirajući i gurajući ih. «Ti ćeš odgovarati, ljepotane! « šapne
200
Zouga. Vratio je dah, a znoj mu se hladio na leđima. Namjesti ciljnik
na tri stotine jarda i nacilja čovjeka s lavljom grivom. Opali, i dok je
zvuk još uvijek odjekivao u njegovim ušima, vidje kako mali komad
stijene leti s ruba u dolinu. «Nisko, ali na pravoj liniji», reče sebi, te
stavi novi metak u pušku. Pucanje je uzbunio skupinu ljudi. Gledali
su oko sebe, nesigurni odakle je pucanj došao. Visoka prilika s kapom
oprezno se pribliţi rubu litice i pregleda otkrhnutu stijenu, dodirujući
je jednim prstom. Zouga ponovno zategne kokot na pušci. Nanišani
ţućkastu kapu i poravna mušicu sa zadnjim ciljnikom. Lagano pritisne
okidač. Metak se zabije u čovjeka uz zvuk kao kad domaćica tuče
tepih, a ovaj se okrene, raširi ruke i padne na sam rub litice. Njegovi
kompanjoni se skameniše, ne pokušavajući mu pomoći dok je klizio
prema ponoru; zadnje grčenje nogu pošalje ga u prazninu. Dugo je
padao, raširene ruke i noge okretale su se poput ţica kotača; kad je
pao, čuo se novi mesnati udarac. Zouga ponovno opali u gomilu ljudi,
ne pokušavajući izdvojiti bilo koga i jednim metkom pogodi dvojicu, jer
Sharps je čak i na toj udaljenosti mogao probiti čovjeka bez gubitka
brzine. Kad se kugla zabila u njih, raštrkali su se bjeţeći, i mogao je
čuti njihove prestrašene krikove. Prije no što je ponovno opalio, nestali
su u kamenoj usjeklini čudesnom brzinom malih hiraksa. Tišina je bila
uznemirujuća, nakon grmljavine padajućih stijena i pucnjave. Trajala
je mnogo minuta, a razbije je oštri glas Jana Cheroota koji ga je zvao s
dna prolaza. Zouga ustane i nagne se nad liticu, drţeći se za granu
obliţnjeg stabla. «Provedite karavanu, naredniče. » Podigao je glas da bi
mogao doprijeti dolje, a odjek ga poče zadirkivati: «naredniče -
naredniče -naredniče. « «Pokrivat ću vas - ću vas - ću vas. » Zouga
pozove malu Matabele djevojku koja je klečala pokraj Robyn, pomaţući
joj pri zbrinjavanju nosača koji je bio pogođen komadom stijene
tijekom napada i čije je rame bilo otvoreno do kosti. «Juba», reče joj,
«ţelim da pođeš sa mnom. » Djevojka pogleda Robyn, oklijevajući da ga
posluša. On se ponovno razbjesni. Nisu razgovarali otkako je prekinuo
napad svojom puškom i omogućio nastavak puta. «Dođi», ponovi on, a
dijete spusti oči i krene pokorno za njim. Vraćao se oprezno,
zastajkujući svakih pedesetak koraka kako bi pregledao vrh litice, iako
je bilo prilično sigurno da više neće biti napada. Ipak, drţao se blizu
kamenog zida, izvan dometa kamenja. Kretanje je bilo teško. Trebalo
im je gotovo sat vremena da se vrate do mjesta gdje je Zouga označio
pad tijela ratnika s lavljom kapom. Još toliko vremena im je trebalo da
pronađu leš. Pao je u duboku pukotinu između dvije stijene, leţeći na
201
leđima. Tijelo je bilo neoznačeno, osim male rupe od metka na lijevoj
strani golih grudi. Oči su mu bile širom otvorene, ali izgubio je kapu.
Nakon jednog trenutka, Zouga se okrene Jubi: «Tko je on? Iz kojeg
plemena? » Dijete nije pokazivalo strah zbog prisutnosti smrti. U
svojem kratkom ţivotu vidjela je i mnogo gore. «Mashona! », reče
prijezirno. Juba je bila Matabele s krvi Zanzija, i nije bilo plemenitije
krvi osim obitelji samog kralja Mzilikazija. Za druga plemena u Africi
osjećala je samo prijezir, a posebno za ove ljude. «Mashona! », ponovi.
«Gutači prašine! » Bio je to krajnji izraz poniţenja koji su Matabele
primjenjivali na sva plemena koja su uzeli u ropstvo ili doveli do točke
izumiranja. «Ti babuni se uvijek bore na taj način. » Pokaţe glavom
mrtvog čovjeka. «Stoje na brdima i bacaju kamenje. » Tamne oči joj
zasjaje. «Svake godine postaje sve teţe našim mladim ljudima okrvaviti
svoja koplja, a dok to ne učine, kralj im ne dozvoljava ţenidbu.»
Prekine, a Zouga se ironično nasmiješi. Dijete nije bilo toliko zgroţeno
nedostatkom poštene borbe kod Mashona, već problemima koje je to
izazivalo na bračnim trţnicama Matabelea. Zouga siđe u procijep i
stane iznad mrtvog ratnika. Unatoč Jubinom prijeziru, čovjek je bio
dobro građen, ravnih snaţnih udova i lijepih, inteligentnih crta lica.
Zouga prvi put osjeti ţaljenje što je ispalio metak koji je uzrokovao tu
naizgled nevinu ranu. Bilo je dobro što ratnik leţi na leđima, jer izlazna
rana sigurno je bila strašna. Vojnik nikada neće ispitivati tijela ljudi
koje je ubio u ţaru borbe. Zouga je to otkrio davno u Indiji, jer nakon
borbe uvijek je dolazilo do krivnje i ţaljenja. Otrese tu misao, jer nije
došao veseliti se ubojstvu ili se mučiti zbog njega, već identificirati
svojeg protivnika. Zašto su ti ratnici napali karavanu bez upozorenja,
pitao se? Gdje su bile granične straţe slavnog kraljevstva
Monomatape? Najvjerojatnije objašnjenje je bilo da se radi o običnim
banditima, poput dakoita u Indiji s kojima se dobro upoznao.
Zamišljeno je gledao leš. Tko je to bio? I koliko je njegovo pleme opasno
za Zouginu karavanu? Ali, nije mogao saznati ništa više i poče se dizati
kad primijeti ogrlicu oko vrata. Klekne da je ispita. Bila je načinjena od
jeftinih perla na uzici od crijeva i bezvrijedna, osim privjeska koji je
kliznuo pod pazuh, skriven Zouginom pogledu sve do sada. Izvuče ga,
pogleda, i skine cijelu ogrlicu s čovjekovog vrata. Kad je stavio ruku iza
njegove glave, osjeti komadiće lubanje kako struţu jedan o drugoga,
poput slomljenih porculanskih komada. Spusti razbijenu glavu i
ustane s ogrlicom omotanom oko prstiju, ispitujući privjesak. Bio je
izrezbaren iz slonovače poţutjele od starosti. Sitne crne pukotine
202
formirale su finu mreţu preko polirane površine. Zouga je podigne da
uhvati sunčevo svjetlo i okrene kako bi je proučio sa svih strana. Vidio
je još jednu figuricu gotovo identičnu ovoj, zlatnu figuricu koja je sada
bila u trezoru u Cape Townu gdje ju je spremio prije isplovljenja na
Crnoj šali. Bio je to isti stilizirani ptičji oblik na okrugloj podlozi.
Podloga je bila ukrašena istim trokutastim obrascem zubi morskog
psa, a ptica je imala iste široke grudi i kratka oštra krila savijena na
leđima. Mogao je to biti golub ili grlica, da nije bilo jednog detalja.
Kljun je bio zakrivljeno oruţje grabeţljivca. Bio je to sokol, znao je bez
sumnje. Bio je siguran da ptica ima neko duboko značenje. Zlatna
ogrlica koju mu je ostavio Harkness sigurno je pripadala kralju,
kraljici, ili visokom svećeniku. Na to je ukazivao odabir materijala -
zlata. Sada je ovdje bio isti oblik, kod čovjeka koji je bio nekakav
poglavica, a privjesak je bio oblikovan u drugom dragocjenom
materijalu, slonovači. Sokol Monomatape, mislio je Zouga,
proučavajući drevni ukras - morao je biti drevan, jer slonovača je imala
patinu i sjaj, Pogleda malu Matabele djevojku koja je stajala iznad
njega gotovo naga, promatrajući ga sa zanimanjem. «Vidiš li ovo? »,
upita. «To je ptica. » «Jesi je vidjela prije? » Juba zavrti glavom, a male
punašne grudi se zanjišu. «To je stvar Mashona», slegne ona. Što bi
kćer sinova Senzangakhone i Chake imala s takvom besmislicom?
Zouga stavi ogrlicu oko vlastitog vrata, sakrivši sokola u košulju.
«Dođi! », reče Jubi. «Ovdje više nema ničega za nas. » Krenuše natrag
prema logoru. Zemlja u koju ih je doveo stari slon bilo je kraljevstvo
slonova. Moţda ih je pritisak lovaca koji su stizali s juga potjerao u
ovaj svijet bez ljudi. Krda su bila posvuda. Svakog dana, Zouga i Jan
Cheroot vraćali su se iz lova s golemim kljovama. Prvi mjesec ubili su
četrdeset i osam slonova, a drugi gotovo šezdeset, a Zouga je zapisivao
svaki ulov u svoj dnevnik - okolnosti lova, teţinu svake kljove i točnu
lokaciju mjesta na kojima su ih zakopali. Njegova mala druţina nosača
ne bi mogla nositi niti mali dio tolike količine slonovače, a smjer i
udaljenost puta još nije bila poznata. Zouga je zakapao svoje blago,
uvijek pokraj nekog prepoznatljivog mjesta - velikog stabla, neobične
stijene, brijega ili mjesta spajanja rijeka. Jednog dana će se vratiti po
to, a tada će slonovača biti osušena i lakša. U međuvremenu, provodio
je dane progoneći plijen, prelazeći velike udaljenosti dok njegovo tijelo
nije bilo uvjeţbano poput tijela vrhunskog atletičara. Njegove ruke i
lice dobili su boju mahagonija, a čak i brada i brkovi poprimili su
nijansu zlata na jakom sunčevom svjetlu. Svakoga dana učio je od
203
Jana Cheroota prerijske mudrosti i trikove, sve dok nije mogao pratiti
slabi trag preko kamenitog terena bez provjeravanja. Naučio je
predvidjeti kojim će smjerovima progonjena krda doći niz vjetar i
osjetiti njegov miris. Naučio je predvidjeti obrasce njihova kretanja
kako bi mogao presjeći tragove koji su se kretali u krug i uštedjeti si
mnoge sate hoda. Naučio je procijeniti spol, veličinu i dob slona po
znakovima na zemlji. Otkrio je da krdo moţe zadrţati tempo hoda
između koračanja i laganog trka dan i noć bez pauze - ali isto tako,
ako ih iznenadi usred podneva, mogu brzo trčati prvih pet milja dok se
mladunci ne umore i dok ţenke ne stanu s njima, mašući velikim
ušima, gurajući surle u vlastita grla kako bi iz trbuha isisale vodu koju
će politi po mladuncima. Naučio je pronaći srce i mozak, pluća i kičmu
sakrivene u bezobličnoj planini sive koţe i mesa. Naučio je pogoditi
rame kad bi ţivotinja stajala postrance, tako da bi pala kao da ju je
udario grom, ili kuk, kad bi trčao za krdom, slomivši slonu zglob kako
ne bi mogao pobjeći dok mu se polako pribliţava za smrtonosni
pogodak. Lovio je krda na brdima gdje su se penjala da se osvjeţe na
večernjem povjetarcu. U zoru ih je lovio u gustim šumama i na
otvorenim ravnicama, a u podne u starim zaraslim vrtovima nestalih
ljudi. Jer, zemlja za koju je prvo vjerovao da je nenastanjena, to nije
bila već mnogo tisuća godina. Iza napuštenih vrtova gdje je čovjek
jednom sadio svoje ţito, a sada su šetali slonovi, Zouga je pronašao
ostatke golemih gradova, davno napuštene ruševine nekada razvijene
civilizacije od koje su ostali samo tragovi kruţnih koliba na zemlji,
pocrnjela ognjišta i ostaci korala koji su sigurno bili ispunjeni
mnoštvom stoke. Prema količini; raslinja, činilo se da nitko ovdje nije
ţivio mnogo desetljeća. Bilo je čudno da ova velika krda slonova
prolaze uništenim gradovima i poljima. Zouga se prisjeti stiha čudne
egzotične pjesme koja je prošle godine objavljena u Londonu, i koju je
pročitao prije isplovljavanja: «Kaţu da Lav i Gušter čuvaju dvore gdje je
Jamshyd vladao i pio; i Bahram, taj veliki Lovac - Divlji Magarac, preko
njegove glave skače, i on leţi čvrsto usnuo. » Zouga pronađe među
ruševinama koliba duboki pepeo, vjerojatno od krovova i drvenih
zidova. U jednom drevnom selu nabrojio je tisuću takvih nastamba
prije no što je odustao. Brojan narod, ali gdje je nestao? Djelomičan
odgovor pronašao je na drevnom bojnom polju iza koliba. Kosti su bile
bijele poput snijega, većina zakopana u plodnu crvenu zemlju ili
pokrivene travom. Ljudski ostaci pokrivali su područje od mnogo ara,
leţeći u gomilama ili nizovima poput pokošene pšenice koja čeka
204
skupljače. Gotovo svaka lubanja bila je smrskana udarcima toljaga ili
buzdovana. Zouga shvati da to i nije bilo bojno polje, već stratište, jer
takav pokolj nije se mogao nazvati bitkom. Ako se to dogodilo kod
svakog uništenog grada na koji je naišao, broj mrtvih morao je biti više
desetaka ili čak stotina tisuća. Nije bilo čudno što su ljudi preţivjeli u
malim raštrkanim skupinama poput šačice ratnika koji su ih pokušali
spriječiti da prođu klisurom. Bilo je i drugih. Povremeno, Zouga je vidio
dim s vatre kako se uzdiţe s najvišeg vrha jednog od čudno
oblikovanih brda koja su bila raštrkana terenom u svim smjerovima.
Ako su to bili preţivjeli iz nestale civilizacije, još su ţivjeli u strahu od
sudbine koja je snašla njihove pretke. Kad bi se Zouga sa svojom
lovačkom druţinom pribliţio nekom od tih uzdignutih naselja, našli bi
grebene utvrđene zidovima od kamenja. Dočekivale bi ih lavine stijena
zakotrljanih niz strminu, pa bi se morali brzo povlačiti. Izvan utvrđenih
brda često su se nalazili mali komadi kultiviranog zemljišta. Na njima
je raslo proso, ropoko i veliki slatki yam plodovi, a ono što je bilo
najvaţnije za Zougu, bio je tamni domaći duhan. Zemlja je bila plodna
i ropoko je rastao dvostruko viši od čovjeka, dok su mu klasovi bili
puni crvenog zrnja. Lišće duhana imalo je duge peteljke i bilo je veliko
poput slonovskog uha. Zouga je zamotao vrhove listova u snaţne
cigare osebujnog ukusa, razmišljajući kako je ova biljka stigla čak do
ovako daleke zemlje. Ovi ljudi sigurno su nekada trgovali s obalom. To
su dokazivale perle koje je našao na vratu mrtvaca i ovaj duhan, kao i
drveće tamarinda koje je inače raslo u Indiji. Zouga se pitao što bi
kolonija britanskih doseljenika sa svojom industrijom i sofisticiranom
poljoprivrednom tehnologijom, plugovima i rotacijom ţetava,
fertilizacijom i selekcijom sjemenja, mogla učiniti s ovom plodnom
zemljom. Kad god bi se vratio do glavnine karavane, pravio bi
proračune sunčevog kretanja i radio s kronometrom i almanahom
kako bi izračunao točne poloţaje i dodao ih mapi Toma Harknessa.
Vrijednost mape je rasla kako je u nju ucrtavao nove rijeke, nove
granice pojasa i koridora muha, te upisivao svoja promatranja o
terenu, tlu i vegetaciji. Kad nije bio obuzet mapom, radio je na
dnevniku i dodatnom rukopisu. Za to su vrijeme Jan Cheroot i nosači
donijeli najnoviju ţetvu slonovače koja je tek počela smrdjeti, i zakopali
je. Upisujući broj kljova u dnevnik, utvrdi da je uz put zakopao više od
dvanaest tisuća funta kljova. U Londonu je funta vrijedila šest šilinga,
što je iznosilo gotovo četiri tisuće funta sterlinga. Problem je bio kako
prenijeti sve u London. Zouga se smješkao završavajući kalkulaciju;
205
trebalo mu je samo tucet kola, ili pet stotina nosača da sve prenesu na
udaljenost od dvije tisuće milja. Kod svakog prelaska rijeke Zouga je
uzeo crnu tavu koja je inače sluţila kao lonac za kuhanje i pranje, te
pretraţivao šljunak. Napunio bi tavu šljunkom i ispirao sadrţaj,
postupno ga prosipajući, dok na kraju na dnu ne bi ostao samo najteţi
materijal. Ipak, ostatak je uvijek bio taman i nezanimljiv, bez zlatnog
sjaja za kojim je tako čeznuo. Prilikom unošenja svih tih aktivnosti u
dnevnik, jedina stvar zbog koje se zamislio bila je kako nazvati novu
zemlju. Do sada nije bilo dokaza da je to carstvo Monomatape, niti da
ono uopće postoji. Uplašeni, raštrkani i demoralizirani ljudi koje je
susreo sigurno nisu bili ratnici moćnog carstva. Postojao je još jedan
razlog što nije upotrijebio to ime. Da je to učinio, bilo bi to priznanje da
je zemlja otkrivena već prije, a svakog dana su snovi o tome kako će on
zauzeti ovu zemlju u ime Kraljice i nacije bili sve vjerojatniji. Počeo je
upotrebljavati ime Zambezija - zemlja ispod rijeke Zambezi. To je bilo
ime koje je zapisao u dnevnik i rukopis. Tempo putovanja bio je spor,
zbog posla koji je trebalo obaviti; Robyn je bijesno rekla Zougi: «Prema
tebi, puţ izgleda kao pobjednik derbija. » Iako je Zouga prelazio po
dvije stotine milja u svojim lovačkim pohodima, karavana je čekala
njegov povratak, a zatim su svi čekali pet-šest dana da Cheroot i
nosači donesu slonovaču. «Morrise Zouga, koliko znamo, tvoj otac
moţda negdje umire i čeka lijek, dok ti. » «Ako je preţivio do sada,
teško da će stari vrag odapeti baš u nekoliko sljedećih dana. » Zougin
vedri ton skrivao je njegovu iritiranost. Otkako je ubio Mashonu,
osjećaji između brata i sestre bili su zategnuti do točke u kojoj im je
bilo teško zadrţati mirnoću glasa u rijetkim prilikama kad bi
razgovarali. Zougina duga i česta izbivanja iz karavane nisu bila samo
zbog posvećenosti lovu i istraţivanju okoline. Bilo mu je lakše kad je
bio udaljen od sestre. Ono ekstatično raspoloţenje kada su stajali s
rukom u ruci poput dvoje djece na litici bilo je mjesecima iza njih.
Razmišljajući pokraj svoje usamljene logorske vatre, dok su hijene
vrištale oko svjeţih leševa slonova i obliţnjoj šumi, shvati kako je
zapravo čudo da su dva potpuno različita karaktera s toliko drukčijim
ciljevima stigli tako daleko bez ozbiljnih nesuglasica. Bilo je to
predobro da bi trajalo, a sada se pitao kako bi to moglo završiti. Trebao
je poslušati svoj instinkt i poslati Robyn natrag u Tete i Cape Town, jer
sukob interesa mogao je završiti jedino u katastrofi za cijelu
ekspediciju. Kad se sljedećeg dana pridruţi glavnini karavane,
razgovarat će s njom o tome, ovako ili onako. Morat će barem prihvatiti
206
da je on vođa ekspedicije i njegove odluke su konačne. Ako to učini,
mogao bi donekle popustiti njenim ţeljama, iako je lov na Fullera
Ballantynea bio vrlo nisko na popisu njegovih prioriteta. Vjerojatno bi
bilo bolje za sve, pa i njega samog, da je Fuller Ballantyne davno
poloţen u grob kraj svojih nosača. Zouga osjeti tračak krivnje zbog te
pomisli; neće je zapisati, čak niti u najprivatnije dijelove dnevnika. Ali,
ideja je ostala i kad se zavio u svoj pokrivač kraj malih vatra i pokušao
spavati unatoč hrkanju Jana Cheroota. Odlučivši nametnuti svoj
autoritet, Zouga se izvuče iz pokrivača. Jutro je bilo ledeno. Ţelio je
brzo krenuti natrag do mjesta gdje je prije dvanaest dana ostavio
Robyn i ostatak karavane. Pretpostavljao je da do tamo ima četrdeset
milja, moţda malo manje, i postavio je okrutan tempo bez pauze u
podne. Namjerno je ostavio glavninu ulogorenu ispod posebno
oblikovanog brda čije su kamenite kule bile jasno vidljive s mnogo
milja. Nazvao ga je Mount Hampden, u sjećanje na njegov posjet tom
dvorcu u djetinjstvu. Bili su još daleko kad Zouga primijeti da nešto
nije u redu. Iz podnoţja brda nije se dizao dim. Ostavio je na sušenju
gotovo tonu slonovskog mesa, i kad je odlazio, stup dima se dizao
visoko iznad grebena brda. «Nema dima! », reče Cherootu, a mali
Hotentot klimne. «Nisam to ţelio reći prvi. » «Je li nas Camacho morao
slijediti tako daleko? » «Postoje i druge ljudoţderske ţivotinje osim
Portugalca«, reče Cheroot i nagne upitno glavu dok se Zouga skidao
kako bi lakše trčao. Zatim, bez riječi, učini što i on, te doda hlače i
ostalu opremu nosačima. «Slijedite me što brţe! », reče im Zouga,
uzevši vrećicu s barutom od Matthewa. Okrene se i potrči. Jan Cheroot
bio je kraj njega, kao i mnogo puta prije; trčali su tempom koji bi za
nekoliko milja iscrpio stado slonova. Sav Zougin antagonizam prema
sestri nestao je u navali brige za njenu sigurnost. Niz strašnih slika
prošao mu je kroz um - razoreni logor, osakaćena tijela u krvavoj travi,
raznesena kuglama portugalskih mušketa, izbodena širokim
assegaima crnih ratnika. Uhvati se kako moli za njenu sigurnost,
ponavljajući formule iz svojeg djetinjstva koje je rijetko koristio;
nesvjesno pojača tempo, dok Cheroot nije počeo protestirati i polako
zaostao za njim. Stigao je do podnoţja brda milju ispred Jana i
okrenuo se kako bi pogledao zalazeću kuglu crvenog sunca. Stao je,
dolazeći do daha, dok su mu se grudi dizale i padale, a znoj curio u
bradu. Pogleda dolje pod visoka mukusi stabla gdje je ostavio
karavanu i srce mu potone. Osjeti mučninu od uţasa. Logor je bio
napušten, a vatre hladne. Boreći se za dah, Zouga jurne niz blagu
207
strminu u napušteni logor i počne traţiti tijela. Nije ih bilo, i on pomisli
na trgovce robljem. Uzeli bi ih sve - on zadrhti od uţasa pri pomisli što
bi Robyn mogla proţivjeti. Otrči do njene kolibe. Bila je potpuno
napuštena. Otrči u sljedeću, i sljedeću - sve su bile prazne, ali u
zadnjoj pronađe jedno tijelo. Bilo je skvrčeno na pjeskovitom podu
primitivnog zaklona i omotano u pokrivač. Pokrivač je bio navučen
preko glave i čvrsto zamotan oko trupa. Ne ţeleći otkriti strašno
izmrcvareno tijelo svoje sestre, Zouga klekne kraj njega. Znoj ga je
zasljepljivao dok je polako skidao pokrivač s glave. Leš oţivi uz
prestrašeno zavijanje i skoči dvije stope u zrak, divlje brbljajući,
pokušavajući zbaciti pokrivač i braniti se. «Pakleni pas! », vikne Zouga.
Tako je nazvao najlijenijeg od svojih nosača, mršavog momka s
golemim apetitom za meso i malim entuzijazmom za bilo što u što je
uključen fizički rad. «Što se dogodilo? Gdje je Nomusa? » Kad se
Pakleni pas smirio, preda mu kratku poruku kao odgovor na njegova
pitanja. Komad papira istrgnut iz Robyninog dnevnika bio je presavijen
i zapečaćen crvenim voskom. Na njemu je pisalo: Dragi Zouga,
Smatram da će daljnje odlaganje ozbiljno ugroziti interese sponzora
ove ekspedicije. Prema tome, odlučila sam krenuti brzinom koja je
primjerenija postizanju naših ciljeva prije kišne sezone. Ostavila sam
Paklenog psa da čeka tvoj povratak. Slijedi me brzinom koju ti
odabereš. Tvoja draga sestra, Robyn. Poruka je bila napisana prije
deset dana. Bilo je to sve što mu je ostavila. Nije bilo čak niti vrećice
soli ili čaja, bez kojih je bio već danima. Zougin šok trajao je dok
Cheroot nije stigao do logora, a kad su stigli i nosači, divlji bijes počeo
je zamjenjivati sve druge emocije. Hodao bi i noću da stigne do
karavane, ali nosači nisi mogli ustati od umora čak niti pod njegovim
udarcima.
Robyn je imala velike poteškoće prilikom tjeranja nosača da raspreme
logor i uzmu teret. Njeni prvi pokušaji bili su dočekani smijehom, jer
nitko nije vjerovao da misli ozbiljno. Čak ni Juba nije mogla razumjeti
da Nomusa, ţena, preuzima zapovijedanje karavanom. » Kad. su svi
argumenti propali, Robyn je malom hotentotskom naredniku uzela
korbač od koţe nilskog konja. Narednik je izvikivao frenetične
zapovijedi svojim ljudima s gornjih grana mukusi stabla na koje ga je
natjerala Robyn. Hodali su sat vremena, a podsmijeh je zamijenilo
gunđanje. Svi su bili uvjereni da je safari osuđen na propast, jer tko je
ikad čuo da ţena - mlada ţena - mlada bijela ţena - vodi u nepoznato.
Nakon pola milje, nosači su se ţalili na trnje u stopalima ili krv u
208
očima, što su bile bolesti nosača koji ne ţele dalje. Natjerala ih je da
nastave opalivši iz velikog mornaričkog Colta. Hitac se pokazao
nevjerojatno dobrim lijekom za oči i noge i konačno su započeli hodati,
prešavši prvog dana deset milja na jugozapad. Unatoč maski hrabrosti
koju je stavila pred nosačima i mušketirima, Robyn je imala svoje
sumnje. Paţljivo je gledala kako Zouga planira smjer prizmatičnim
kompasom i savladala je tehniku određivanja udaljenog brda ili druge
oznake na obzorju i kretanja prema njemu. Bio je to jedini način za
odrţavanje ravne linije hoda u ovoj breţuljkastoj pošumljenoj zemlji.
Kad je god imala priliku, proučavala je Harknessovu mapu i shvatila
mudrost Zouginog odabira smjera. Namjeravao je prijeći tu široku
neistraţenu zemlju koju je nazvao Zambezija i na kraju stići do puta
koji je načinio njihov djed, Robert Moffat od svoje misije u Kurumanu
do grada kralja Matabelea, Mzilikazija, kod Thabas Indunasa.
Međutim, Zougina namjera bila je otići juţno od granica kraljevstva
Matabelea, izbjeći Spaljenu zemlju gdje su Mzilikazijevi impiji ubijali
sve putnike. Niti ona ni Zouga nisu se mogli pouzdati u rodbinsku
vezu s Moffatom. Kad stignu na kolski put do Kurumana, bit će u
poznatom svijetu, i cesta će ih dovesti do niza oaza koje je označio
njihov djed. Kod Kurumana, nakon okupljanja obitelji, put do Cape
Towna bio je dug i umarajući, ali prometan, i za manje od godine dana
bit će natrag u Londonu. Osjetljivi dio bio je put juţno od zemlje
Matabelea, kroz nepoznate opasnosti ispred njih. Robyn nije stvarno
očekivala da će sama morati izvesti cijelu navigaciju. Zouga će sigurno
stići do logora kod Mount Hampdena i krenuti za njima. Tada će se
dogoditi zanimljiv sukob volja. Međutim, bila je sigurna da će Zouga na
kraju shvatiti da je sigurnost oca vaţnija od ubijanja ţivotinja čije zube
vjerojatno nikada neće ponovno iskopati iz rupa u zemlji. Ovo je bila
samo gesta otpora, jer Zouga će uskoro ponovno biti s njom. U
međuvremenu, međutim, imala je neugodan osjećaj usamljenosti u
grudima. Druge noći zaustavili su se na rubu rijeke koja je bila
reducirana na niz zelenih bazena u bijelom pijesku riječnog korita. Na
strmoj obali bio je mali šumarak smokava - davitelja. Glatka bijela
stabla i grane puzali su uvis poput debelih, ţilavih pitona koji su gušili
drvo domaćina. Paraziti su bili viši i jači nego što su truli ostaci koji su
ih hranili ikad bili, a grozdovi zrelih smokava prekrivali su grane.
Debeli zeleni golubovi hranili su se voćem, lepećući krilima i zviţdeći
glasovima drukčijim od ostalih golubova. Robyn su zvučali kao da
govore «Oh, dobro, oh vrlo dobro! ». Naginjali su glave i gledali ljude
209
kroz zelene grane. Nosači su napravili zaklone od grana trnovitog
grmlja i zapalili vatre, kad začuše riku lava. Bio je vrlo udaljen, pa se
nitko nije previše zabrinuo. Činilo se da dolazi nekoliko milja nizvodno;
bio je to zvuk na koji su svi navikli. Nije prošla niti jedna noć otkako
su prošli stazu slonova a da nisu čuli riku lavova, a ujutro nalazili u
mekoj zemlji oko logora tragove šapa, velike ponekad poput tanjura za
juhu. Velike radoznale mačke kruţile su oko njih tijekom noći.
Međutim, Robyn nikad nije vidjela niti jednu, jer bile su gotovo u
potpunosti noćne ţivotinje. Njen prvobitni strah odavno se pretvorio u
indiferentnost. Osjećala se sigurnom iza zaklona od trnovitog grmlja i
sada je jedva podigla glavu s dnevnika u kojem je samo malo
pretjerivala opisujući svoju kompetentnost u vođenju karavane.
«Krećemo se podjednako brzo kao kad je vodio Z», napisala je, ali nije
spomenula raspoloţenje nosača. Lav je riknuo samo jednom; zvuk se
nije ponovio i razgovor oko vatra se nastavio, dok je Robyn pisala u
svoj dnevnik. Nekoliko sati nakon zalaska sunca, logor se pripremio za
noć. Robyn je slušala melodiozne afričke glasove nosača kako polako
gasnu, leţeći u svojem zaklonu pokraj Jube. Uzdahne duboko i odmah
zaspe - da bi se probudila zbog zvukova i pometnje svuda oko sebe. Po
hladnoći zraka, tami i svojoj pospanosti znala je da je kasno. Noć je
odjekivala od preplašenih povika ljudi i zvuka trčećih nogu. Zatim
začuje muškete, bacanje teških cjepanica na vatru i Jubine krikove
pokraj njene glave. «Nomusa! Nomusa! » Još omamljena spavanjem,
Robyn se uspravi. Nije bila sigurna sanja li ili je sve stvarnost. «Što je?
» «Vrag! », vrisne Juba. «Vragovi su nas došli pobiti! » Robyn zbaci
pokrivač i bosa istrči iz zaklona, odjevena samo u flanelnu spavaćicu.
U tom trenu, nove cjepanice planu i ona ugleda gola ţuta i crna tijela,
te uplašena lica, bjeloočnice i otvorena usta. Mari, hotentotski
narednik, potpuno gol, skakao je iza vatre, mašući mušketom, a kad
mu se Robyn pribliţi, on opali naslijepo u tamu. Robyn ga uhvati za
ruku. «Što je? », vikne mu u uho. «Leeuwl Lav! » Oči su mu sjajile od
straha, a pljuvačka tekla niz kutove usta. «Uzeo je Sakkiea! Izvukao ga
je iz pokrivača! « «Tiho! », vikne Robyn. «Svi budite tihi! » Konačno je
prihvatiše za vođu. «Tiho! », ponovi ona, a buka se brzo umiri. «Sakkie!
», pozove u tišini, a glas nestalog Hotentota začuje se ispod strme obale
riječnog korita. «Die leeuvv het my Lav me ima! Die duiwel gaan my
dood maakl Vrag će me ubiti», vrisne u agoniji. Jasno su čuli pucanje
kostiju i prigušeno reţanje poput psa koji drţi nešto u čeljustima. Uz
navalu straha koja joj podigne dlačice na rukama, Robyn shvati da
210
sluša zvuke proţdiranja ţivog čovjeka niti pedeset jarda od mjesta na
kojem je stajala. «Hy vreet my bene», glas je iskazivao neizdrţivu
agoniju. «Jede mi noge! » Strašni krčkajući, razdirući zvuci izazovu
mučninu u Robyn i sadrţaj ţeluca joj se podigne. Bez razmišljanja,
zgrabi granu s vatre i vikne naredniku: «Dođite, moramo ga spasiti! »
Potrči do obale i shvati da je sama i nenaoruţana. Pogleda natrag.
Nitko je nije slijedio. Stajali su u skupini, rame do ramena, drţeći
muškete, sjekire ili assegaie. «Gotov je. » Narednikov glas drhtao je od
straha. «Ostavite ga. Kasno je. Ostavite ga. » Robyn baci goruću granu
koju je drţala u riječno korito i spazi nešto veliko i tamno na rubu
sjena. Dotrči natrag do grupe i uzme mušketu jednom od Hotentota.
Zategnuvši kokot, otrči do rijeke i pogleda suho korito. Bio je potpuni
mrak, dok se iznenada netko ne pojavi iza njenog ramena, drţeći
zapaljenu granu. «Juba! Vrati se! », Robyn se otrese na dijete. Bila je
potpuno gola osim jedne uzice perla oko bokova. Vatra se odraţavala
od njenoga vitkoga crnog tijela. Nije mogla odgovoriti Robyn, jer suze
su se kotrljale niz njene punačke obraze, a grlo je bilo stisnuto
uţasom. Zavrti oštro glavom na Robyninu zapovijed. Ispod njih nalazio
se taj groteskni tamni oblik, a vriska umirućeg čovjeka pomiješala se s
reţanjem ţivotinje. Robyn podigne pušku, ali zastane da ne pogodi
Hotentota. Uznemiren svjetlom, lav ustane, golem i crn; brzo odvuče
tijelo koje se slabo uvijalo, noseći ga između prednjih nogu, i nestane u
tami izvan kruga svjetla. Robyn duboko udahne i puška joj se zatrese
u ruci, ali odlučno podigne bradu i krene niz obalu, podignuvši rubove
spavaćice. Juba krene za njom poput vjernog psića, pritiskujući se uz
nju tako da je gotovo izgubila ravnoteţu, ali drţala je baklju visoko, i
plamen je lelujao, osvjetljavajući okolinu. «Hrabra djevojka! », potakne
je Robyn. «Dobra, hrabra djevojka! » Posrtale su kroz pijesak koji im je
pokrivao članke pri svakom koraku. Ispred njih, na granici vidljivosti,
kretala se zlokobna crna sjena, a duboko rezanje ispunjavalo je noć.
«Ostavi ga! », vikne Robyn, a glas joj je drhtao. «Pusti ga istog časa! »
Nesvjesno je koristila iste zapovijedi koje je kao dijete davala svojem
terijeru kad nije ţelio ostaviti gumenu loptu. Ispred nje, u tami, Sakkie
ju je čuo i slabo se oglasio. «Pomozite, za ljubav Boţju, pomozite! » Ali
lav ga je odvlačio, ostavljajući na pijesku dugi vlaţni trag. Robyn se
brzo umarala, ruke su je boljele od teţine oruţja, a svaki dah gorio u
grlu, ali nije imala dovoljno zraka, jer čelične pandţe straha zgrabile su
joj grudi. Osjećala je da će se lav povlačiti samo neko vrijeme, dok ne
izgubi strpljenje zbog vikanja i uznemiravanja; njen instinkt bio je
211
točan. Iznenada ugleda cijeli oblik ţivotinje ispred sebe. Ispustila je
osakaćeno tijelo i stala nad njime poput mačke s mišem, ali bila je
velika poput shetlandskog ponija, s tamnom grivom koja je, podignuta,
udvostručavala njenu veličinu. Oči su svjetlucale na svjetlu baklje; lav
otvori ralje i rikne. Robyn osjeti fizičku bol kad je pogodi val zvuka.
Nesvjesno se povuče prema Jubi koja se drţala za nju. Dijete je plakalo
od očaja, izgubivši kontrolu nad tijelom, pa se na svjetlu baklje vidjelo
kako joj urin curi niz nogu. Kad je lav krenuo u napad, ona ispusti
baklju u pijesak, ostavivši ih u potpunoj tami. Robyn podigne
mušketu, više refleksno nego kao planirani čin agresije, i povuče
okidač svom snagom. Kremen se zapali i ona na slabom svjetlu za
trenutak ugleda lava. Bio je tako blizu da je cijev puške dodirivala
njegovu glavu. Ralje su bile širom otvorene, proizvodeći razornu riku.
Očnjaci koji su obrubljivali otvorene duboke čeljusti bili su dugi, bijeli i
okrutni. Robyn otkrije da vrišti, ali zvuk je bio izgubljen u rikanju
bijesne ţivotinje. Zatim, puška opali, poskočivši tako divlje u njenim
rukama da joj je gotovo ispala iz ruke, a rukohvat joj se zabije u trbuh
snagom koja joj je izbila zrak iz pluća, odgurnuvši je natrag. Spotakne
se o Jubu koja joj se drţala za noge i padne na pijesak u istom
trenutku kad je lav skočio. Da nije pala, lav bi joj se zabio u rebra i
slomio vrat, jer imao je više od četiri stotine funta. Ovako ju je samo
onesvijestio; nije znala koliko je to trajalo, ali kad je ponovno došla k
sebi, osjeti snaţan smrad mačke i golemu teţinu koja ju je zabijala u
pijesak. Slabašno se pomakne, jer teţina ju je gušila, a krv joj je oblila
glavu i vrat. «Nomusa! », začuje Jubin glas iz blizine. Rika se nije čula.
Bila je tu samo nepodnošljiva teţina i smrad lava. Robyn vrati snagu i
izvuče se ispod lava. Juba je odmah zagrli. Robyn je poče tješiti kao da
je beba, ljubeći joj obraze koji su bili vlaţni od suza. «Gotovo je! Hajde,
gotovo je», mrmljala je, svjesna da joj je kosa natopljena lavljom krvlju i
da se tucet ljudi, predvođeni narednikom, poredalo uzduţ obale, drţeći
baklje od zapaljene trave. Lav je leţao pokraj Robyn u pijesku. Kugla
ga je pogodila u nos, prošla kroz mozak i zabila se u osnovu vrata,
ubivši ga u zraku, tako da je beţivotno tijelo bilo prikovalo Robyn za
pijesak. «Lav je mrtav! » Robyn pozove ljude i oni siđoše u gomili, prvo
uplašeno, a zatim sve hrabrije, kad su vidjeli golemi ţuti leš. «Bio je to
pogodak pravog lovca! », izjavi narednik. «Inč više, i kugla bi se odbila
od lubanje, inč niţe, i promašila bi mozak. » «Sakkie», Robynin glas još
se tresao, «gdje je Sakkie? » Još je bio ţiv i donijeli su ga na pokrivaču
u logor. Rane su mu bile strašne i Robyn shvati da ga ne moţe spasiti.
212
Jedna ruka bila je saţvakana od šake do lakta, tako da nije ostao niti
jedan veći komad kosti. Jedno stopalo bilo je odgriţeno ispod članka,
progutano u jednom komadu. Zagrizao ga je i kroz pelvis i kraljeţnicu;
kroz razderotinu u dijafragmi ispod rebara vidjela su se nadimljuća
pluća. Robyn je znala da bi svaki pokušaj kirurgije samo pojačao
agoniju malog čovjeka. Polegla ga je blizu vatre, začepila blago najgore
rupe i pokrila ga pokrivačem. Dala mu je snaţnu dozu laudanuma koja
je i sama bila gotovo smrtonosna. Zatim je sjela kraj Sakkiea i uhvatila
ga za ruku. «Doktor mora znati kada pustiti čovjeka da dostojanstveno
umre», jednom joj je rekao profesor u medicinskoj školi. Malo prije
zore, Sakkie je otvorio oči, a zjenice su mu bile proširene od lijekova.
Nasmiješio se jednom prije no što je umro. Njegova braća pokopala su
ga u maloj spilji i zatvorila otvor stijenom koju hijene nisu mogle
pomaknuti. Kad su sišli s brda, obavili su kratki ritual ţaljenja koji se
sastojao od ispuštanja glasnih teatralnih krikova i pucanja u zrak da
ubrzaju putovanje Sakkijeve duše. Nakon toga su pojeli doručak od
dimljenog slonovog mesa, a narednik je prišao Robyn suhih očiju, sa
smiješkom na licu. «Spremni smo za pokret, Nomusa! » reče joj, i udari
nogom u zemlju, podignuvši koljeno gotovo do brade, što je bio znak
dubokog poštovanja koje je do tada bilo rezervirano samo za bojnika
Zougu Ballantynea. Tijekom hoda, nosači su zapjevali prvi put nakon
napuštanja logora kod Mount Hampdena. «Ona ti je majka i otac,
Liječit će ti rane, Stajat će nad tobom dok spavaš. Mi, tvoja djeca,
pozdravljamo te, Nomusa, Djevojko milosti. » Robyn nije iritirala samo
sporost karavane pod Zouginim vodstvom. Bio je to i njihov potpuni
neuspjeh da uspostave kontakt s bilo kojim od plemena, bilo kojim
stanovnikom raštrkanih utvrđenih sela. Bilo joj je potpuno logično
pratiti trag Fullera Ballantynea, pitajući one koji su ga morali vidjeti
kako prolazi i koji su sigurno razgovarali i trgovali s njime. Robyn nije
mogla vjerovati da bi otac prošao pokraj bilo koga tko bi stajao na putu
karavane, kao što je to učinio Zouga. Kad bi zatvorila oči, još je mogla
vidjeti sitno padajuće tijelo crnca s ukrašenom glavom kojeg je ubio
njen brat. Zamišljala je kako bi ona i njen otac prošli tim putem bez
pucnjave i ubijanja. Oprezno povlačenje, nuđenje malih poklona,
oprezno pregovaranje i konačni dogovor. «Bilo je to čisto ubojstvo!«,
ponavljala je po stoti put. «A od tada je sve što činimo najobičnija
pljačka! » Zouga se posluţivao usjevima sela kroz koja su prolazili,
uzimao duhan, proso i yam, ne ostavljajući čak niti šaku soli ili
nekoliko komadića sušenog slonovskog mesa kao simboličnu plaću za
213
uzetu robu. «Trebali bismo komunicirati s tim ljudima, Zouga», bunila
se. «To su zli i opasni ljudi. » «Zato što očekuju da ih opljačkaš i pobiješ
- i, Bog mi je svjedok, do sada ih nisi razočarao, zar ne? » Ista svađa
ponavljala se mnogo puta, i nitko nije popuštao. Sada je barem mogla
uspostaviti kontakt s tim ljudima, Mashonama, kako ih je s prijezirom
nazvala Juba, bez bratove nestrpljivosti i arogancije koja bi uplašila
strašljive ljude. Četvrtog dana nakon napuštanja Zouginog logora,
stigli su do izvanredne geološke formacije. Činilo se da je preko obzorja
sagrađena visoka brana, golemi zid od kamena koji je prolazio sa
sjevera na jug, koliko je oko moglo pratiti. Skoro ravno u liniji njihova
kretanja bio je jedini prolaz u toj prepreci; prema drukčijoj vegetaciji,
gušćem raslinju i tamnijem zelenilu bilo je jasno da kroz pukotinu
prolazi rijeka. Robyn malo promijeni smjer kretanja kako bi stigli do
prolaza. Kad su bili udaljeni nekoliko milja, Robyn primijeti prve
znakove ljudske prisutnosti otkako su napustili Mount Hampden. Na
liticama iznad rijeke bili su utvrđeni zidovi, a kad su se pribliţili,
Robyn ugleda vrtove na obalama rijeke branjene preprekama od
grmlja, te male straţarnice na visokim kolcima u sredini polja mladog
prosa. «Noćas ćemo napuniti ţeluce», veselio se narednik. «Ţito je zrelo.
» «Ulogorit ćemo se ovdje, naredniče», reče mu Robyn. «Ali, još smo
milju. » «Ovdje! », ponovno Robyn. Bili su zbunjeni kad je Robyn
zabranila ulazak u vrtove i ograničila ih na prostor logora, osim
skupina za traţenje vode i drva. Ali, nezadovoljstvo se pretvorilo u
uzbunu kad je Robyn izišla iz logora u društvu Jube, potpuno
nenaoruţana. «Ti ljudi su divljaci», pokuša je spriječiti narednik. «Ubit
će te, a mene će onda ubiti bojnik Zouga. » Njih dvije uđoše u najbliţi
vrt i paţljivo se pribliţe straţarnici. Na zemlji ispod ljestava bio je
pepeo ognjišta koje su uspjele zapaliti uz malo puhanja. Robyn baci
malo suhih grana na vatru i pošalje Jubu po šaku svjeţeg lišća. Stup
dima privukao je paţnju straţara na litici iznad kanjona. Robyn je
mogla vidjeti njihove prilike na obzorju, vrlo mirne i pozorne. Bilo je
jezivo znati da je u njih usmjereno toliko očiju, ali Robyn se nije
pouzdala samo u činjenicu da su njih dvije ţene, niti u svoje
miroljubive namjere, čak niti u molitve koje je uporno ponavljala.
Prema principu da Svemogući pomaţe onima koji pokaţu inicijativu,
uzela je Zougin Colt i zataknula ga za pojas svojih hlača, sakrivši ga
košuljom. Pokraj vatre je ostavila pola funte soli u maloj bučici i
sveţanj sušenog slonovskog mesa. Rano sljedećeg jutra, Robyn i Juba
vratile su se u vrt i otkrile da su sol i meso odneseni, a okolo su bili
214
svjeţi tragovi stopala. «Naredniče», reče Robyn Hotentotu sa
samopuzdanjem koje nije osjećala, «idemo u lov. » Narednik se
razdragano nasmiješi. Pojeli su sve sušeno meso zajedno sa ţišcima još
prošle večeri. Salutira joj jednim od svojih ţivopisnijih pozdrava prije
no što će odjuriti svojim ljudima i izdati zapovijedi. Zouga je odavno
otkrio da je puška Sharps previše lagana za slonove i ostavio ju je u
logoru, te uzeo sa sobom velike puške. Sada je Robyn uzme i pregleda.
Do sada je gađala samo mete; u privatnosti svoje travnate kolibe
isproba punjenje i zapinjanje kokota. Nije bila sigurna da će moći
hladnokrvno uperiti pušku u ţivotinju i morala se uvjeriti da je
apsolutno potrebno nabaviti hranu za mnogo usta koja su ovisila o
njoj. Narednik nije dijelio njene sumnje, vidio je kako je ubila lava i
potpuno joj je vjerovao. Nakon sata hoda naišli su na stado bivola u
gustišu pokraj rijeke. Robyn je naučila od Zouge dovoljno o lovu da bi
znala kako je vaţno nalaziti se niz vjetar. Kretali su se među gustom
trskom gdje je vidljivost bila nekoliko stopa; oko njih se kretalo dvije
stotine krava i teladi. Pribliţili su se na udaljenost s koje nitko nije
mogao promašiti. Hotentoti su ispalili hice iz svojih pušaka, a Robyn
nacilja u galopirajuća tijela koja su prolazila kraj nje nakon što ih je
uzbunio prvi plotun i opali. Kad se prašina smirila, a dim baruta
nestao na slabom vjetru, našli su tijela šest mrtvih ţivotinja. Lovci su
bili oduševljeni, te razrezali tijela na komade koje su objesili na duge
motke i odnijeli u logor. Oduševljenje se pretvorilo u zaprepaštenje kad
Robyn naredi da se cijela polovica odnese kod straţarske kolibe u vrtu.
«Ti ljudi jedu blato i prašinu», objašnjavala joj je Juba strpljivo. «Meso
je predobro za njih. » «Riskirali smo ţivote za ovo meso», počeo je
narednik, a tada ugleda Robynin pogled, zastane i zakašlje se, te poče
vrtjeti stopalom. «Nomusa, moţemo li im dati manje od polovice? Od
kopita se moţe skuhati dobro varivo, a ovi ljudi su divljaci, pojest će
bilo što», molio je. «Polovica. » Nije se dala umoliti i on ode vrteći
glavom. Tijekom noći, Juba je probudi i njih dvije sjedile su slušajući
tiho bubnjanje i pjevanje iz sela na brdu - zvukovi slavlja i gozbe. U
jutro, Robyn na mjestu bivoljeg mesa pronađe košaru s petnaest malih
kokošjih jaja i dva velika zemljana vrča piva od prosa. Pogled na sivu
tekućinu gotovo okrene Robynin ţeludac. Dala je pivo naredniku, i
ljudi su ga popili s tako očiglednim uţitkom, cokćući j usnama kao
stručnjaci koji piju drevnu bocu klareta, da se prisilila da proba: bilo je
oporo, osvjeţavajuće i dovoljno jako da Hotentoti počnu glasno brbljati
i smijati se. Odnijela je s Jubom u vrt sveţanj polusušenog bivoljeg
215
mesa, sigurna da je razmjena poklona pruţila mogućnost za
uspostavljanje prijateljskog kontakta. Sjele su pod zaklon i čekale.
Prošli su sati, a Mashone se nisu pojavljivale. Vrućina podneva
popustila je pred dugim hladnim sjenama večeri - a tada, prvi put,
Robyn primijeti lagani pokret u ţitu koji nije bio izazvan vjetrom ili
pticama. «Ne miči se», upozori Jubu. Polako se pokaţe ljudski oblik,
tanka savijena prilika odjevena u ostatke koţne tunike. Robyn nije
mogla utvrditi radi li se o muškarcu ili ţeni, ali nije htjela zuriti, da ga
ne uplaši. Prilika iziđe iz ţita i pogrbljeno krene prema njima,
poskakujući s oklijevanjem. Bila je tako mršava i suha da je izgledala
poput jedne od mumija koje je Robyn vidjela u egipatskoj sekciji
Britanskog muzeja. To je sigurno muškarac, shvati ona, pogledavši ga
kradom, jer sa svakim skokom njegove mršave genitalije poskakivale
su ispod tkanine. Kad se pribliţio, Robyn vidje da je njegova glava
prekrivena sijedom kosom, a u očima su mu tekle spore suze straha.
Niti jedna od ţena nije se pokrenula ili pogledala prema njemu dok se
pribliţavao. Zatim, Robyn polako okrene glavu. Starac zajeca od
straha. Ona shvati da je to odabrani poslanik, jer je bio najmanje
vrijedan član plemena. Pitala se čime su mu zaprijetili da bi došao
ovamo. Krećući se vrlo polako i mirno, kao da je pred njom divlje
plašljivo biće, Robyn ponudi komad polusušenog mesa. Starac ga
fascinirano pogleda. Kao što joj je rekla Juba, ovi ljudi vjerojatno su se
hranili samo svojim ţitom, te korijenjem i voćem koje su mogli pronaći
u šumi. Meso je bilo rijetko, a tako neproduktivnom članu plemena
vjerojatno je ostajalo vrlo malo. Način na koji je gledao komad uvjerio
ju je da ga uopće nije imao prilike probati. Bio je više nego izgladnjeo.
Njegov jezik vrtio li se u ustima, skupljajući hrabrost, a zatim se
pribliţi dovoljno da bi mogao uzeti komad, dlanova skupljenih i
okrenutih prema gore u ljubaznom gestu prihvaćanja. «Eto ti, dragi»,
Robyn stavi meso u njegove ruke, a čovjek ga gurne u usta, grizući ga
bezubim desnima, slineći i suzeći, ovaj put ne od straha, već od uţitka.
Robyn se oduševljeno nasmije, a starac ţmirne očima i zakikoće se.
Zvuk je bio tako komičan da se nasmije i Juba. Istog trena, gusto lišće
u vrtu se poče micati dok su druge tamne polugole prilike polako
prilazile, smirene smijehom ţena. Naselje na brdu nije imalo više od
stotinjak ljudi - muškaraca, ţena i djece, i svi su došli gledati i smijati
se dok su se Robyn i Juba penjali strmim putom. Sijedi starac, gotovo
nepodnošljivo ponosan na svoje postignuće, vodio je Robyn za ruku,
vičući objašnjenja ljudima oko sebe, zastajući svaki čas kako bi
216
otplesao ples trijumfa. Majke su pomagale djeci da bolje vide to
veličanstveno biće, a djeca su dotrčavala dodirnuti njene noge, vrišteći
zbog vlastite hrabrosti, skakućući ispred nje. Put je slijedio konture
brda i prošao kroz vrata, ispod terasastih zidova. Iznad puta, na
svakom strmom mjestu, bile su nagomilane stijene spremne da padnu
na neprijatelja, ali Robynin uspon bio je trijumfalan i ušla je u selo
okruţena gomilom pjevajućih i plešućih ţena. Selo je bilo sagrađeno u
kruţnom obrascu koliba bez prozora. Zidovi su bili od gline, s niskim
vratima. Pokraj svake kolibe bila je ţitnica na motkama, kako bi se
spriječio ulazak štetočina. Osim nekoliko malih kokoši, nije bilo
domaćih ţivotinja. Prostor između koliba i centralni trg bio je pometen,
i cijelo selo odisalo je redom i čistoćom. Ljudi su bili lijepi, iako nitko
nije imao višak mesa ili sala. Njihova vitka tijela podsjete Robyn da su
preteţno vegetarijanci. Imali su pozorna i inteligentna lica, a smijeh i
pjevanje kojima su ih dočekali bili su spontani. «To su ljudi koje je
Zouga gađao poput ţivotinja», pomisli Robyn, gledajući oko sebe s
uţitkom. Stavili su u sjenu niski rezbareni stolac za Robyn, a Juba
čučne kraj nje. Čim je sjela, starac vaţno zaciči, a nasmijana mlada
djevojka donese joj zdjelu piva. Tek kad je popila gutljaj, gomila se
utiša i povuče da propusti zapovjedničku priliku. Na njegovoj glavi bio
je visoki ukras od ţivotinjske koţe, sličan onome koji je nosio poglavica
kod staze slonova. Nosio je ogrtač od leopardove koţe preko ramena
koji je morao biti vrlo star, i vjerojatno je bio znak njegovog statusa.
Sjedne na drugi stolac nasuprot Robyn. Bio je čovjek srednjih godina,
ugodnog lica i ţive imaginacije - jer slijedio je njen jezik znakova s
pozornošću, a zatim izrazio svoje odgovore gestama koje je Robyn lako
razumjela. Na taj ju je način pitao odakle je došla, i ona mu pokaţe na
sjever i zaokruţi rukama prema suncu za svaki dan puta. Ţelio je znati
tko je njen muţ i koliko ima djece. Cijelo se selo čudilo što je
nevjenčana i nema djece. U glinenim vrčevima je stiglo još piva i Robyn
osjeti laku vrtoglavicu, dok su joj obrazi pocrvenjeli, a oči počele sijati.
Juba je osjećala prijezir prema domaćinima. «Nemaju niti kozu!»,
naglasi prijezirno. «Moţda su im sve ukrali tvoji hrabri mladići»,
odgovori Robyn oporo i podigne zdjelu s pivom da nazdravi poglavici.
Ovaj pljesne rukama, signalizirajući bubnjarima da uzmu svoje
instrumente. Bubnjevi su bili šuplji panjevi. Bubnjari počeše udarati
po njima kratkim drvenim palicama u takvom ritmu da su uskoro
plivali u znoju, a oči su im postale staklenaste od hipnotičkih učinaka
bubnjanja. Poglavica baci leopardovu koţu i poče plesati, vrteći se i
217
skačući dok su mu ogrlice zvečale. Na grudima je nosio privjesak od
slonovače koji je hvatao svjetlo vatre, jer sunce je već odavno zašlo.
Robyn nije prije primijetila ukras, jer bio je pokriven ogrtačem, ali sada
je njen pogled bio privučen poskakujućim malim diskom. Činio se
savršeno oblikovanim, i kad je poglavica prišao njenom stolcu kako bi
izveo solo ples pred njom, Robyn spazi da je obrubljen pravilnim
uzorkom. Sljedećeg trenutka njeno srce poskoči, jer ukras je bilo
pismo - nije znala na kojem jeziku, ali slova su bila latinica, u to je bila
sigurna. Zatim poglavica ode skakati pred bubnjarima, tjerajući ih na
veće napore. Robyn je morala čekati dok se nije umorio i vratio dašćući
na stolcu kako bi popio zdjelu piva. Tada se nagne da pogleda ukras.
Pogriješila je. To nije bila slonovača, već porculan, kao što su
pokazivali njegov savršeni oblik i bjelina. Bio je to europski predmet,
poklopac male zdjelice u kakvoj su prodavali prašak za zube ili
usoljeno meso. Natpis je bio na engleskom, ispisan velikim slovima:
«Patum peperium - uţitak gentlemana». Osjeti kako joj se koţa jeţi od
uzbuđenja. Jasno se sjećala bijesa svojeg oca kad u pekari na King
Lynnu nije bilo te delikatese. Sjećala se kako je kao mala djevojčica
trčala niz ulicu po kiši da kupi novu zdjelu u dućanu. «To mi je
slabost, moja jedina slabost», točno se sjećala riječi svojeg oca dok je
mazao ukusan namaz na kruh. «Bez uţitka gentlemana, sumnjam da
bih imao snage za svoja putovanja. « Kad je Robynina majka otišla u
Afriku zadnji put, nosila je sa sobom tucet sandučića paštete. Ovaj
poklopac je mogao stići ovamo na samo jedan način. Robyn ispruţi
ruku i dodirne ga, ali izraz poglavice se odmah promijeni i on odskoči.
Pjesma i ples odmah prestadoše, a konsternacija u cijelom selu pokaţe
Robyn da je porculanski poklopac amajlija velike osobne magije i da je
druga ruka ne smije dodirnuti. Pokuša udobrovoljiti poglavicu, ali ovaj
se brzo pokrije svojim ogrtačem i ode u svoju kolibu na kraju sela.
Slavlje je očito bilo gotovo. Ostatak sela povukao se za poglavicom,
ostavivši samo sjedokosog starca da odvede Robyn u kolibu koja joj je
bila dodijeljena. Leţala je budna većinu noći na leţaju od upletene
trske. Bila je uzbuđena zbog dokaza da je njen otac bio ovdje, i
zabrinuta što je uništila odnos s poglavicom Mashona; sada neće
saznati nešto više o ukrasu i svojem ocu. U jutro nije imala mogućnost
susresti se s poglavicom i ispričati se za kršenje manira. Seljani su je
izbjegavali, nadajući se da će otići, ali ona je tvrdoglavo ostala u selu u
društvu starog čovjeka. Jer Robyn je bila najvaţnija stvar koja mu se
dogodila u dugom ţivotu i nije ju htio odbaciti zbog poglavice niti bilo
218
kod drugoga. Na kraju, nije joj preostalo ništa drugo do da ponudi
poglavici ekstravagantan poklon. Uzela je zadnji khete sam-sam perla i
jednu od sjekira s dvostrukom oštricom. Poglavica nije mogao odoljeti
tako bogatom mitu, i saslušao je Robyn dok je postavljala pitanja
pantomimom, iako ju je slušao mnogo hladnije i rezerviranje nego u
početku. Prije no što je odgovorio, savjetovao se sa starcima. Odgovor
je bio ponovno prema jugu, pet krugova sunca, a poglavica će poslati
nekog da vodi Robyn. Očito mu je bilo drago što će je se riješiti, jer još
uvijek je bio pogođen njenim svetogrdnim postupkom koji će sigurno
donijeti lošu sreću plemenu. Za vodiča je odabrao starca, riješivši se
tako jednim udarcem beskorisnih usta i neţeljenog posjetitelja. Robyn
je sumnjala da starac moţe stići daleko na svojim slabim nogama.
Međutim, čovjek ju je iznenadio. Naoruţao se dugim kopljem za
bacanje koje je izgledalo staro i krhko poput njega, a na glavu je stavio
umotani leţaj za spavanje i glinenu posudu za kuhanje - što je bila
cijela njegova imovina. Krenuo je prema jugu korakom koji je natjerao
nosače na gunđanje. Robyn ga je morala zaustavljati. Starac je brzo
shvatio da će od sada biti njen učitelj jezika. Dok su hodali, ona je
pokazivala oko sebe, imenujući stvari na engleskom i upitno ga
gledajući. Uzvraćao je pogled s podjednakim pitanjem u svojim
reumatoznim starim očima. Međutim, ona je bila uporna, ponavljajući
svoje ime «Nomusa», dodirujući si grudi i on iznenada shvati. Pljesne se
po grudima. «Karanga», reče, «Karanga! » Njegov entuzijazam za novu
aktivnost bio je toliko jak da ga je ponovno morala usporavati. Za
nekoliko dana, Robyn je znala tucete glagola i stotine imenica koje je
počela povezivati na zadovoljstvo starog Karange. Međutim, tek nakon
četiri dana shvati da je u početku došlo do nesporazuma. Karanga nije
bilo ime starog čovjeka, već njegovog plemena. Bilo je kasno za
ispravak, jer do tada su ga već svi zvali Karanga, a on se odazivao. Bilo
ga je teško maknuti od Robyn. Slijedio ju je gdje god išla, na Jubino
gađenje i očitu ljubomoru. «Smrdi», reče ona Robyn. «Gadno smrdi. »
Što je bila istina, prizna Robyn. «Ali, nakon nekog vremena se ne
primjećuje toliko. » Ipak, bila je jedna stvar koju se nije moglo lako
previdjeti. Pojavljivala se ispod starčevih krpa kad bi se sagnuo, što je
činio kad god bi se odmarao. Robyn je to riješila davši mu par Zouginih
vunenih gaća, riskirajući bratov gnjev. Kočoperio se poput pauna dok
su mu gaće plesale oko nogu. Stari Karanga vodio ih je oprezno,
zaobilazeći svako naseljeno selo, iako je uvjeravao Robyn da sva
pripadaju istom plemenu. Činilo se da između tih naselja nema
219
trgovine niti prometa; svako je bilo na svojem vrhu u izolaciji i strahu
od neprijatelja. Do tada je uspjela naučiti dovoljno riječi da pita
Karangu o velikom čarobnjaku od kojeg je poglavica dobio magični
talisman; priča ju ispuni uzbuđenjem i očekivanjem. Prije mnogo
kišnih sezona, Karanga nije bio siguran koliko, jer u njegovoj dobi sve
su se stapale u jednu, izvanredan čovjek je došao iz šume, baš kao i
ona, i bio je svijetle koţe. Međutim, njegova kosa i brada bile su boje
plamena (pokaţe logorsku vatru), i sigurno je bio čarobnjak, prorok i
tvorac kiše, jer kad je stigao, duga suša je bila prekinuta olujnim
oblacima koji su prvi put u mnogo godina napunili rijeke. Taj blijedi
čarobnjak izveo je druge čudesne stvari, pretvarajući se prvo u lava, a
zatim u orla, podiţući mrtve iz groba, upravljajući munjama pokretima
ruke. Robyn suho primijeti da priča nije ništa izgubila u prepričavanju.
«Je li netko govorio s njime? », upita. «Bili smo previše uplašeni», prizna
Karanga, tresući se teatralno od straha, «ali sam sam vidio čarobnjaka
kako leti poput orla iznad sela i baca talisman s neba. » Zamaše
mršavim rukama. Snaţan miris privukao je pticu zdjeli, pomisli Robyn,
ali tada ju je ispustila, ne mogavši je pojesti, baš iznad sela.
«Čarobnjak je kratko ostao kraj našeg sela i zatim otišao na jug. Čuli
smo da je putovao brzo, pretvoren u lava. Čuli smo o njegovim čudima,
riječ se prenosila s brda na brdo, ili bubnjevima. kako je izliječio
bolesnike na smrt, kako je izazvao drevne duhove Karange na
njihovom najsvetijem mjestu vrijeđajući ih tako da su svi koji su ga
slušali drhtali. Čuli smo i kako je ubio visoku svećenicu mrtvih
Umlimo golemih moći, u njenoj vlastitoj utvrdi. Taj čudni čarobnjak ju
je ubio i uništio njene svete relikte. » Zapravo je divljao zemljom poput
lava ljudoţdera, što je, naravno, i bio, dok se konačno nije odmorio na
brdu dalekog juga, Planini ţeljeza, Thaba Šibi. Tamo je ostao da bi
izveo razna čuda i kletve, pa su ljudi dolazili izdaleka kupovati njegove
usluge i nositi mu poklone. «Je li još tamo? », upita Robyn. Stari
Karanga zakoluta očima i slegne. «Uvijek je teško i opasno predvidjeti
dolaske i odlaske čarobnjaka i magova», govorila je ta elokventna gesta.
Put nije bio tako ravan kako se Robyn nadala, jer Karanga je s
vremenom postajao sve manje siguran u pravi smjer i u točnu lokaciju
Planine ţeljeza o kojoj joj je pričao. Na početku svakoga dana
povjerljivo je informirao Robyn da će danas stići na cilj, a uvečer se
ispričavao da će to sigurno biti sljedećeg dana. Dva puta pokazao je
kamenite uzvisine: «To je zaista Planina ţeljeza», ali svaki put ih je
potjerala tuča stijena i kopalja s visine. «Pogriješio sam», mrmljao je
220
Karanga. «Ponekad je tama u mojim očima, čak i na podnevnom
suncu. » «Jesi li zaista vidio tu planinu? », upita Robyn, sve
nestrpljivija, a Karanga objesi svoju srebrenu glavu i paţljivo poče
kopati nos da sakrije neugodu. «Istina je da nisam osobno vidio to
mjesto, ne vlastitim očima, ali govorio sam s čovjekom kojemu je rekao
čovjek koji. », prizna, a Robyn se tako naljuti da vikne na engleskom:
«Ti stari zločesti vraţe, zašto nisi rekao prije? » Stari Karanga razumio
je ton, i njegova bijeda bila je tolika da Robyn nije mogla dugo ostati
ljuta. Njegova zahvalnost kad mu je ponovno dozvolila da joj nosi bocu
s vodom i vreću s hranom bila je patetična. Robyn je obuzelo
nestrpljenje. Nije mogla znati koliko su daleko Zouga i njegova lovačka
druţina. Mogao se vratiti do Mount Hampdena i pročitati poruku već
drugog dana po njenom odlasku, ili još uvijek ubijati slonove stotinu
milja dalje, potpuno nesvjestan da je otišla bez njega. Njeno
neodobravanje bratovih postupaka i ljutnja su postupno stvorili osjećaj
suparništva. Došla je tako daleko i postigla toliko mnogo sama - od
kontakta sa selom Karanga do praćenja očevih trgova - da joj je postala
mrska ideja o njegovom dolasku neposredno prije no što će napokon
pronaći Fullera Ballantynea. Pretpostavljala je kako bi ta priča
izgledala u Zouginom dnevniku i knjizi. Znala je tko bi dobio sve
zasluge za potragu i njen briljantan završetak. Jednom je mislila da joj
slava i pohvale ne znače mnogo, vjerovala je da će biti zadovoljna ako
sve prepusti bratu. Vjerovala je da će njena nagrada biti očev zagrljaj i
duboko osobno znanje da je donijela barem neku utjehu napaćenom
crnom narodu Afrike. «Još se ne poznajem dovoljno», prizna sebi,
zapovijedajući treću tirikezu u nizu, kako bi ostala ispred Zouge, gdje
god on bio. «Ţelim naći oca, ţelim ga pronaći sama, i ţelim da svijet
sazna da sam ga našla. Ponos je grješan, ali ja sam oduvijek bila
grješnica. Oprosti mi, dragi Isuse, nadoknadit ću to na tisuću drugih
načina. Samo oprosti taj mali nevaţni grijeh», molila je u svojem
primitivnom zaklonu od trave, jednim uhom očekujući pozive Zouginih
nosača koji ulaze u logor; srce joj je skakalo na svaku iznenadnu
buku. Bila je u iskušenju da podigne logor i naredi noćno putovanje
prema sljedećem udaljenom brdu koje su vidjeli na obzorju u zalasku
sunca, za koje je Karanga ponovno s uvjerenjem zaključio da je
Planina ţeljeza. Mjesec je bio pun i uzdići će se za sat vremena, i ta noć
bi trebala biti dovoljna da odrţi razdaljinu od svojeg brata. Međutim,
nosači su bili iscrpljeni, a čak i Juba se ţalila na trnje u stopalima.
Činilo se da jedino ona i Karanga mogu zadrţati ovakav tempo iz dana
221
u dan. Morala ih je pustiti da se odmore. Sljedećeg jutra pokrenula ih
je dok se trava još sušila od jutarnje rose, i prije no što su prošli jednu
milju, njene hlače bile su natopljene do bokova. Tijekom zadnjih
nekoliko dana hoda priroda se promijenila. Travnati plato sa šumama
kroz koje su tako dugo hodali spuštao se prema jugu, a jedan vrh koji
je vidjela noć prije pretvorio se u čitav niz brda koja su se protezala
obzorjem sa zapada prema istoku. Duh joj klone. Kakvi su joj bili
izgledi da pronađe logor jednog čovjeka, jedno brdo među tolikima? Ali
nastavila je hodati, i stigla do prvog brijega zajedno s Karangom prije
svih drugih. Provjerila je Zougin barometar, utvrdivši da je visina još
uvijek iznad 1200 stopa, iako su se u zadnja dva dana spustili gotovo
dvije stotine stopa. Zatim se, uz pratnju Karange i Jube, popela uz
jedan brijeg i s visine dobila bolji pogled na teren. Mogla je vidjeti da se
brda oštro spuštaju prema jugu. Moţda su prošli visoravan i pred
njima se nalazi silazak do jedne od poznatih rijeka koje je Tom
Harkness označio na mapi. Pokuša se sjetiti imena, Shashi, Tati i
Macluotsi. Iznenada se ponovno osjeti vrlo usamljenom i nesigurnom.
Zemlja je bila tako velika da se osjećala poput sitnog kukca pribodenog
na ravnicu ispod nemilosrdnog plavog neba. Okrene se i pogleda
prema sjeveru, upotrijebivši dugi mjedeni teleskop kako bi potraţila
znakove Zougine druţine. Nije bila sigurna je li joj bilo lakše ili teţe
kad nije vidjela ništa. «Karanga! », pozove, a on spremno skoči na noge,
pogledavši prema njoj. Imao je izraz psa ljubimca. «Kuda sada? »,
upita, a on spusti pogled i stane na jednu nogu, češući se noţnim
prstima dok je razmišljao. Zatim oklijevajući pokaţe najbliţih tucet
vrhova na obzorju, a Robynino srce potone još dublje. Morala je
priznati da je izgubljena. Znala je da će morati učiniti jednu od dvije
stvari. Ili će se ulogoriti ovdje dok ne stigne Zouga, ili se vratiti
vlastitim tragom dok ga ne susretne. Niti jedna alternativa nije bila
privlačna, i ona odloţi odluku za sutradan. U riječnom koritu ispod nje
bilo je vode - uobičajeni topli zeleni bazeni, zaprljani izmetom ţivotinja.
Iznenada osjeti umor. Dok ju je poticala blizina uspjeha, nije ga
primjećivala, ali sada osjeti kako je bole sve kosti, i sama srţ. «Ulogorit
ćemo se ovdje», reče naredniku. «Uzmite dva čovjeka i pronađite meso.
« Za vrijeme puta od Karanginog sela nije bilo vremena za lov. Do sada
je zadnji komad sušenog mesa smrdio poput loše osušene koţe i bio
pun kukaca. Mogla ga je pojesti jedino u jakom curryju, a i on je
polako nestajao. Očajnički su trebali svjeţe meso, ali nije imala
dovoljno volje da povede lovačku druţinu. Nosači još nisu završili
222
gradnju njenog zaklona za noć, kad se iz blizine začuje plotun
mušketa, a sat kasnije narednik dođe u logor. Našli su veliko krdo
lijepih Harrisovih antilopa, kako ih je nazivao Zouga, i uspjeli pogoditi
pet debelih ţenka. Nosači su veselo potrčali donijeti meso, a Robyn je
lutala niz riječno korito u društvu Jube, dok nije našla skriveno
jezerce. «Sigurno smrdim poput Kamnge», mislila je trljajući se šakama
bijelog pijeska, jer prošli je tjedan potrošila zadnji sapun. Isprala je
svoju odjeću i raširila je na glatku stijenu pokraj vode da se osuši.
Zatim naga sjedne na sunce dok joj je Juba češljala kosu da se lakše
osuši. Juba je očito bila zadovoljna što ponovno ima Robyn za sebe,
bez starog Karange u blizini. Ali, ona je bila tiha i udaljena. Juba se
voljela igrati s njenom kosom i uţivala u crvenkastoj nijansi koja se
vidjela na suncu dok je češalj prolazio kroz nju. Veselo je brbljala i
smijala se dok je to radila, pa niti jedna od njih nije čula korake na
pijesku. Tek kad je sjena pala na Robynina stopala ona shvati da nisu
same. Ustane s krikom, zgrabi svoje mokre hlače i podigne ih na grudi
da sakrije svoju golotinju. Ţena koja je stajala pred njom bila je
nenaoruţana, nervozna poput nje i srameţljiva. Nije bila mlada, iako je
njena koţa bila glatka, a zubi potpuni. Bila je Mashona, s nešto finijim,
više egipatskim crtama lica nego Nguni, i nosila je kratku suknju, dok
joj je gornji dio tijela bio gol. Njene gole grudi bile su neproporcionalno
velike u odnosu na mršavo tijelo, a bradavice uzdignute kao da je
nedavno dojila dijete. «Čula sam puške», šapne srameţljivo, a Robyn
osjeti olakšanje kad je razumjela njen jezik. Bio je to jezik Karanga.
«Došla sam kad sam čula puške. Došla sam vas odvesti do Manalija.»
Robyn osjeti kako joj suze naviru na oči pri spomenu tog imena, te
glasno uzvikne od sreće. Manali, čovjek koji nosi crvenu košulju - njen
otac je uvijek tvrdio da ta boja odbija ce-ce muhe i druge kukce, i da
dobar flanel smanjuje vjerojatnost groznice. Robyn skoči na noge,
nesvjesna svoje golotinje i potrči do ţene, protresavši joj ruku. «Manali!
», vikne, a zatim na engleskom: «Gdje je on? Oh, vodi me odmah do
njega. » Bilo je to više od pukog slučaja, mislila je Robyn dok ju je ţena
vodila uskom stazom divljači. Krv je zvala krv. Instinktivno, poput
lastavice selice, doletjela je točno do oca. Poţeli glasno vikati, pjevati od
sreće. Ţena ju je brzo vodila putom, a njena uska, glatka mišićava leđa
jedva su se kretala iznad bokova u gracioznom hodu koji su afričke
ţene učile od malena kako bi mogle na glavama nositi različite terete.
Robyn je već mogla zamisliti moćnu figuru svojeg oca kako korača
prema njoj, veliki grm brade, duboki glas dok joj zove ime i podiţe ju u
223
vis kao kad je bila dijete, te snaţni zagrljaj njegovih ruku. Zamišljala je
da njegovo veselje odgovara njenom. Nakon prvih trenutaka
sjedinjenja, doći će ozbiljni sati razgovora, priča o dugim godinama
koje su prošle, sve jače povjerenje i intimnost među njima koja im je
nedostajala, tako da konačno mogu ići zajedno prema istom cilju. U
sljedećim godinama, moći će joj predati svoju baklju, uvjeren da će
njegov posao i vjera prijeći u vjerne ruke. Koje će biti prve riječi kad je
vidi i prepozna? Koliko će biti njegovo iznenađenje? Smijala se na glas;
naravno, bit će duboko pogođen i zahvalan što je došla tako daleko,
tako odlučna da bude s njim. Znala je i da neće moći zadrţati svoje
suze veselja; mogla je zamisliti kako ih otac njeţno briše. Ton njegovog
glasa odavat će nakupljenu ljubav iz svih tih godina koje su ih
razdvajale. Ispred nje, ţena iz plemena Mashona vodila je strmim
putom, prelazeći zapadnu stranu najvišeg brda. Sunce je polako
umiralo. Robyn se ponovno nasmije shvativši da se radi o istom brdu
koje je pokazao Karanga s dvadeset milja udaljenosti. Na kraju je ipak
bio u pravu, i mora ga nagraditi zbog toga. Zbog svoje sreće, ţeljela je
usrećiti cijeli svijet. Put je izišao na zaravan ispod grebena; niska litica
im je bila za leđima, a ispred njih strmina koja se spuštala prema
zalasku sunca i prekrasan pogled na šumu i savanu. Cijela zemlja bila
je ruţičasta i zlatna, a golemi olujni oblaci uzdizali su se nad obzorjem.
Pejsaţ je bio odgovarajući za tako čaroban trenutak, ali Robyn pogleda
samo jednom i usredotoči se na ono što je leţalo pred njom. U litici je
bio ulaz u nisku spilju, koja nije bila previše duboka, ali bila je
nastanjena dugo vremena. Strop i zidovi bili su crni od dima, pod čist,
osim ognjišta na ulazu, s malom glinenom zdjelom na njemu. I čistina
ispred spilje je bila prazna, ugaţena nogama tijekom mnogo godina, a
okolo su bili razbacani ostaci ljudske prisutnosti - kosti malih
ţivotinja, komadi koţe, drveta i slomljene lončarije. Smrdjelo je na
trulu hranu, neopranu koţnu odjeću, dim i ljudski izmet. Nad malom
vatrom bila je pogrbljena ljudska prilika, stara ţena povijena
godinama, omotana prljavim pokrivačima od krzna, sličnija drevnom
majmunu nego ljudskom biću. Nije se micala, i Robyn je jedva pogleda,
jer nešto drugo privuče njenu paţnju. U pozadini spilje stajao je krevet.
Bio je načinjen od drvenih motka vezanih korom, ali stajao je na četiri
noge u europskom stilu i bio prekriven krznenim pokrivačem ispod
kojega je moglo biti ljudsko tijelo. Na udubini iznad kreveta bio je
mjedeni teleskop, kutija od tikovine slična Zouginoj, ali otrcana i
oštećena, te mali metalni kovčeţić. I on je bio ulubljen, a većina
224
originalne boje je bila skinuta, pa se vidio metal. Robyn se ţivo sjećala
tog kovčeţića, otvorenog u radnoj sobi ujaka Williama, s papirima koji
su preplavili stol dok se otac naginjano nad njih s naočalama na nosu,
poteţući dugu crvenu bradu dok je pisao. Robyn tiho krikne i potrči
kraj starice te se baci na koljena kraj kreveta. «Oče! » Njen je glas bio
promukao od emocija. «Oče! To sam ja, Robyn! » Ispod pokrivača nije
bilo pokreta i ona ispruţi ruku, a zatim se zaustavi. «Mrtav je», pomisli
jadno, «zakasnila sam! » Prisili ruku da se pomakne i dodirne smrdljivu
gomilu krzna. Ona se sruši pod dodirom i Robyn shvati da se prevarila.
Krevet je bio prazan - pokrivač je bio poloţen u obliku tijela, ali krevet
je bio prazan. Zbunjena, Robyn ustane i okrene se prema ulazu u
spilju. Karanga ţena je stajala kraj vatre, gledajući je bezizraţajno, dok
je mala Juba čekala na rubu čistine. «Gdje ne on? » Robyn raširi ruke
kako bi naglasila pitanje. «Gdje je Manali? » Ţena spusti oči. Na
trenutak, Robyn nije shvatila, a zatim pogleda grotesknu priliku koja je
čučala kraj vatre. Osjeti kako je čelična opruga steţe oko grudi i stiska
srce, tako da se jedva pokrenula preko spilje. Mashona je i dalje
gledala Robyn. Nije razumjela pitanje na engleskom, ali čekala je s
beskrajnim afričkim strpljenjem. Robyn je htjede ponovno pozvati, kad
se mršava prilika kraj vatre poče njihati s jedne na drugu stranu, a
starački glas poče pjevati neku čudnu litaniju, poput magične
inkantacije. Robyn je trebalo nekoliko trenutaka da shvati da je
naglasak blago škotski, a riječi parodija dvadeset i trećeg psalma.
«Jeah! Iako hodam dolinom smrti, neću se bojati zla. » Iznenada kao
što je počelo, pjevanje i njihanje prestane. Slabašna prilika se ponovno
ukoči. Mashona ţena nagne se i blago povuče pokrivač s njene glave.
Fuller Ballantyne je uveo, lice mu je bilo poput koţe starog hrasta.
Činilo se da je dim vatre izrezbario njegovu koţu, nakupivši se u
borama. Koţa i brada ispali su mu u pramenovima, kao od neke
odvratne bolesti, a ono što je ostalo bilo je sijedo, ali zaprljano dimom i
prljavštinom. Samo oči bile su ţive, a Robyn je trebao samo jedan
pogled na njih da shvati da je čovjek lud. To nije bio Fuller Ballantyne,
to nije bio veliki istraţivač, moćni evangelist i neprijatelj ropstva.
Nestao je davno prije, ostavivši na svojem mjestu prljavog, uvelog
luđaka. «Oče», gledala ga je u nevjerici, osjećajući kako se svijet okreće
i izmiče pod njenim nogama. «Oče», ponovila je, a prilika s druge strane
vatre prasne u vrištavi smijeh, te poče besmisleno brbljati, miješajući
fragmente engleskog s tucet afričkih dijalekata. Krikovi postadoše
uzbuđeniji, a ruke zalamataše zrakom. «Griješio sam protiv tebe, Boţe!
225
», vrisne i zgrabi vlastitu bradu, a pramen dlaka mu ostane u rukama.
«Nisam vrijedan da budem tvoj sluga. » Ponovno se poče grepsti,
ostavivši tragove na izboranom obrazu; činilo se da u tijelu više nema
krvi koja bi procurila. Mashona ţena se nagne nad njim i uhvati ga za
ruku. Pokret joj je bio tako izvjeţban da ga je sigurno često ponavljala.
Zatim se blago sagne i podigne ga. Tijelo nije teţilo više od dječjeg, jer
odnijela ga je bez napora do jednostavnog kreveta. Jedna od nogu bila
mu je imobilizirana granom i stršala je od tijela. Robyn ostane kraj
vatre, spustivši glavu. Otkrije da još drhti, dok se ţena nije vratila i
dodirnula joj ruku. «On je vrlo bolestan. » Tek tada Robyn uspije
potisnuti odbojnost i uţas. Ustane oklijevajući samo trenutak i krene
ocu. Poče ga ispitivati uz pomoć Jube i Mashona ţene, zaklonivši se
profesionalnim ritualima i postupcima dok je vraćala kontrolu nad
svojim emocijama. Bio je mršaviji nego i jedno ljudsko tijelo koje je
vidjela. «Bilo je malo hrane», reče ţena, «a i to što ima ne ţeli jesti.
Moram ga hraniti poput malog djeteta. » Robyn nije shvatila što ţena
misli, već nastavi ispitivanje. Tijelo je bilo puno parazita, hrpe malih
bijelih uši koje su visjele na stidnim dlakama. Tijelo je bilo pokriveno
tragovima vlastite inkontinencije. Ispod grudnog koša ona napipa
oblike jetre i slezena, i Fuller Ballantyne vrisne. Oteklina i osjetljivost
bili su sigurni indikatori jake i dugotrajne malarične infekcije, te
dokazi strašnog zanemarivanja. «Gdje su mu lijekovi, utnuthib
«Odavno su potrošeni, s barutom i streljivom za pušku. Sve je odavno
potrošeno«, ţena zavrti glavom, «davno, davno, a kad je potrošeno, ljudi
više nisu dolazili s poklonima da nas hrane. » Bilo je samoubojstvo
ostati u malaričnom području bez zaliha kinina. Fuller Ballantyne je to
najbolje znao. Priznati svjetski stručnjak za malaričnu groznicu i njen
tretman - kako je mogao zanemariti vlastite savjete? Ona pronađe
razloge odmah, čim mu je otvorila usta, unatoč protestima. Većina
zuba ispala je od bolesti, a grlo i nepce bili su pokriveni
karakterističnim lezijama. Pusti mu čeljust, dozvolivši da zatvori
uništena usta i blago dodirne korijen nosa, osjetivši kolabirajuću kost i
hrskavicu. Nije bilo sumnje, bolest je napredovala, odavno je počela
svoj zadnji napad na mozak. Bio je to sifilis u zadnjoj fazi - općoj
paralizi i ludilu. Bolest usamljenog čovjeka koja je neizostavno vodila
do njegove smrti. Dok je Robyn radila, njen uţas i odbojnost zamijenilo
je saţaljenje liječnika, onoga tko je ţivio s ljudskim slabostima i stigao
daleko na putu razumijevanja. Sada je znala zašto se njen otac nije
vratio natrag kad su mu nestale zalihe lijekova. Poluuništeni mozak
226
nije prepoznao opasnosti koje je prije tako jasno opisivao. Uhvati se
kako moli za njega, tiho, ali riječima koje su dolazile spremnije nego
inače. «Sudi ga po onome što je bio, Gospode, sudi ga po sluţbi koju je
obavio u tvoje ime - ne po njegovim malim grijesima, nego po velikim
postignućima. Ne gledaj sada na ovo uništeno bijedno biće, već na
snaţnog i vitalnog čovjeka koji je bez straha obavljao tvoj posao. » Dok
je molila, podigla je teške pokrivače s njegovih nogu i smrad truljenja
natjera ju da zatvori oči. Slaba prilika stane se boriti obnovljenom
snagom, tako da su sve tri ţene morale skočiti da ga zaustave. Robyn
je gledala u njegove noge i shvatila druge razloge zašto njen otac nije
nikad napustio ovu zemlju. Bio je fizički nesposoban za kretanje.
Komadi drva koji su drţali nogu bili su napravljeni od sirovog
materijala. Noga je bila prelomljena na više mjesta ispod kuka.
Vjerojatno je nestao čak i sam zglob. U svakom slučaju, lomovi nisu
čisto zarasli. Moţda su vezovi bili preuski, jer duboki urezi su išli sve
do kosti, a smrad je bio gotovo opipljiv. Brzo pokrije donji dio njegovog
tijela; nije mogla učiniti ništa dok ne dobije svoje instrumente. Sada je
jedino proizvodila nepotrebnu bol. Njen otac se još borio i blejao poput
zločestog djeteta, okrećući glavu otvorenih bezubih usta. Mashona
ţena nagne se pred njime i uzme jednu od svojih dojki, stišćući
bradavicu među prstima. Zatim zastane i srameţljivo pogleda Robyn.
Ova tek sada shvati, i krene prema izlazu iz spilje, poštujući privatnost
ţene i svojega jadnog oca. «Moram donijeti svoj umuthi. Vratit ću se
kasno noćas. » Iza nje, tihi zvuci zadovoljstva zamijene krikove. Robyn
nije osjećala šok niti bijes dok je silazila niz brdo. Umjesto toga,
osjećala je neizmjernu samilost prema Fulleru Ballantyneu koji se
vratio natrag u djetinjstvo. Osjećala je i duboku zahvalnost prema ţeni
i čuđenje zbog njene lojalnosti i posvećenosti. Koliko dugo je ostala s
Ballantyneom nakon što su nestali svi razlozi za ostanak? Sjećala se
vlastite majke i njene posvećenosti istom čovjeku, sjećala se Sarah i
njenog djeteta koji ga još čekaju kraj rijeke. A tu je bila i ona sama,
stigavši tako daleko. Fuller Ballantyne uvijek je imao snagu privlačenja
podjednaku njegovoj odbojnosti. Drţeći Jubinu ruku radi utjehe,
Robyn krene natrag niz put i s olakšanjem ugleda sjaj logorskih vatra
u šumi ispred sebe. Na povratku će joj nosači nositi kutije s lijekovima,
a povest će i naoruţane Hotentote. Njeno olakšanje bilo je
kratkotrajno, jer, kad je stigla bliţe, ugleda poznati lik kako ustaje od
vatre i kreće prema njoj, visok i moćan, lijep poput boga iz grčke
mitologije, i podjednako bijesan. «Zouga! », dahne ona. «Nisam te
227
očekivala. » «Ne», sloţi se on ledeno. «Siguran sam da nisi. » «Zašto? »,
mislila je očajnički. «Zašto je sada morao doći? Zašto ne dan kasnije,
nakon što očistim oca? O, Boţe, zašto sada? Zouga neće razumjeti -
Nikada! Nikada! Nikada! » Robyn i njena pratnja nisu mogli drţati
korak sa Zougom. Brzo su zaostali dok se penjao mračnim putom, jer
mjeseci lova doveli su ga na vrhunac fizičke kondicije. Trčao je uzbrdo.
Nije ga mogla upozoriti. Nije bilo riječi da opiše biće u spilji na brdu.
Rekla mu je jednostavno «Našla sam oca. » To je odmah skrenulo
njegovu ljutnju. Teške optuţbe uvenule su mu na jeziku, a u očima se
pojavilo shvaćanje. Pronašli su Fullera Ballantynea. Izvršili su jedan od
tri glavna cilja ekspedicije. Znala je da je Zouga to već vidio u knjizi,
kreirao odjeljak koji će opisati taj trenutak, zamišljao kolportere kako
izvikuju novost ulicama Londona. Prvi put u ţivotu gotovo je mrzila
brata, a njen je glas bio oštar i leden kad mu je rekla: «I ne zaboravi da
sam ga ja našla. Ja sam naišla na njegov trag, i ja sam ga pronašla. «
Ona ugleda promjenu u njegovim zelenim očima. «Naravno, seko»,
nasmiješio se s očitim naporom. «Tko bi to mogao zaboraviti? Gdje je
on? » «Prvo moram uzeti opremu. » Hodao je s njom dok nisu stigli u
podnoţje brda, a tada se više nije mogao suzdrţavati. Kretao se
uzbrdicom tempom koji nitko nije mogao pratiti. Robyn je konačno
stigla na malu čistinu pred spiljom, dok joj je srce poskakivalo. Morala
se boriti za dah, stavivši ruku na grudi. Vatra pred spiljom je buktila,
ali unutrašnjost je bila u sjeni. Zouga je stajao ispred plamena, leđima
okrenutim spilji. Kad je vratila dah, Robyn krene naprijed. Vidje da je
Zougino lice mrtvački blijedo. Stajao je uspravno, kao na paradi, i
gledao ravno ispred sebe. «Jesi li vidio oca? », upita Robyn. Njegova
uznemirenost i zbunjenost davala joj je osjećaj zadovoljstva. «S njime je
domorodačka ţena», šapne Zouga. «U njegovom krevetu. » «Da. » klimne
Robyn. «Vrlo je bolestan. Brine o njemu. » «Zašto me nisi upozorila? »
«Da je bolestan? », upita ona. «Da je postao domorodac. « «On umire,
Zouga. » «Što ćemo reći svijetu? » «Istinu», predloţi ona tiho. «Da je
bolestan i umire. » «Ne smiješ spomenuti ţenu. » Zougin je glas bio
nesiguran, prvi put otkako se sjećala. Činilo se da traţi riječi. «Moramo
zaštititi obitelj. » «Zašto onda moramo reći za bolest koja ga ubija? »
Zouga je pogleda. «Malarija? » «Pošast, Zouga. Francuska bolest,
talijanska kuga - ili, ako ti se više sviđa - sifilis. Umire od sifilisa. «
Zouga se trgne, a zatim prošapta: «To nije moguće. » «Zašto ne, Zouga?
», upita ona. «Bio je čovjek, velik čovjek -ali ipak samo čovjek. » Ona
prođe pokraj njega. «Sada imam posla. » Sat kasnije kad ga je ponovno
228
potraţila, Zouga je već bio natrag u logoru kraj riječnih bazena. Ostala
je kraj oca ostatak noći i većinu sljedećeg dana. Kad je konačno
završila s kupanjem i čišćenjem, brijanjem zaraţenog tijela i češljanjem
brade i kose, te s obradom čireva na nogama, bila je fizički i
emocionalno iscrpljena. Previše je puta vidjela pribliţavanje smrti da je
i sada ne bi prepoznala. Znala je da se moţe jedino nadati da će mu
pruţiti utjehu i ublaţiti usamljeni put kojim mora proći. Kad je učinila
sve što je bilo moguće, pokrila ga je čistim pokrivačem i njeţno
milovala kratku kosu. Fuller otvori oči. Bile su blijedoplave, poput
afričkog ljetnog neba. Zadnja zraka sunčevog svjetla ispirala je spilju,
sjajeći u njenoj kosi. Ona spazi kako se nešto pokreće u praznim
očima, sjena čovjeka koji je nekada bio tamo, i Fullerove usne se
razdvoje. Pokuša govoriti, i napokon izreče jednu riječ, tako promuklo i
tiho da se morala nagnuti bliţe. «Što je? », upita. «Helen! », čulo se
jasnije. Robyn osjeti kako joj suze naviru na zvuk majčinog imena.
«Helen», reče Fuller zadnji put, a zatim iskra razumijevanja u njegovim
očima nestane. Ostala je kraj njega, ali ništa se nije dogodilo. To je ime
bilo zadnja veza sa stvarnošću koja je sada pukla. Kad se spustila noć,
Robyn podigne oči s očevog lica i prvi put shvati da nema metalnog
kovčeţića. Uid Zouga je brzo čitao sadrţaj kovčega, koristeći se
poklopcem vlastite kutije za pisanje. Njegov uţas zbog otkrića oca
zamijenila je fascinacija blagom koje je sadrţavao kovčeg. Odvratnost i
sram će se vratiti kad bude imao vremena razmišljati o tome, znao je.
Znao je i da će tada morati donijeti neke teške odluke i da će morati
upotrijebiti svu snagu ličnosti i bratske superiornosti kako bi
kontrolirao Robyn i nagovorio je da pristane na ublaţenu verziju
otkrića Fullera Ballantynea i taktičan opis njegovog stanja. Metalni
kovčeg sadrţavao je četiri pisma i dnevnike uvezane platnom, a svaki
je imao pet stotina stranica ispunjenih rukopisom ili mapama. Bilo je
tu i mnogo praznog papira - dvije ili tri stotine listova - te jeftina
drvena kutija za pera s odjeljcima za rezervna drţala i tintu. Jedna
boca s tintom bila je suha, a pera su mnogo puta oštrena, jer bila su
gotovo istrošena. Zouga pomiriše tintu u preostaloj boci. Činilo se da je
to smrdljiva mješavina masti, pepela i biljnih boja koju je Fuller
spravio kad je potrošio pravu tintu. Zadnji dnevnik i većina slobodnih
papira bili su ispisani tom mješavinom. Izblijedjeli su i zamrljali se, pa
je rukopis bio teško čitljiv, a Fuller je u to vrijeme već bio upropašten.
Dok su prva dva dnevnika bili napisani malim, preciznim i poznatim
rukopisom, nastavak se pretvorio u nečitljivo črčkanje, nekontrolirano
229
poput njegovih ideja. Ovdje je bila jasno zapisana povijest očevog
ludila. Stranice dnevnika nisu bile numerirane i bilo je mnogo razmaka
između datuma unosa, što je Zougi olakšalo posao. Čitao je brzo, što je
naučio kao časnik obavještajne sluţbe svoje regimente. Prve knjige bile
su precizne opservacije nebeskih tijela, klime i visine, podrţane
detaljnim opisima terena i populacije. Između toga bile su umetnute
optuţbe i prituţbe na vlasti, bile one direktori Londonskog
misionarskog udruţenja, ili »imperijalni faktor», kako je Ballantyne
nazivao Ministarstvo vanjskih poslova i njegov odjel u Whitehallu. Bili
su tu detaljni opisi razloga napuštanja Tetea i putovanja na jug s
minimalno opremljenom ekspedicijom. Zatim su dvije stranice
opisivale seksualnu vezu s bivšom robinjom iz plemena Angoni koju je
krstio «Sarah» i za koju je sumnjao da nosi njegovo dijete. Njegovi
razlozi da je ostavi bili su jasno izraţeni. «Znam da bi me ţena, čak i
domorotkinja, s djetetom usporavala. Kako sam na Boţjem zadatku,
ne mogu si to priuštiti. » Iako ga je ono što je vidio na brdu trebalo
pripremiti za takvo otkriće, još uvijek se nije mogao naviknuti. Pomoću
svojeg lovačkog noţa izrezao je stranice iz dnevnika. Guţvajući ih i
bacajući u vatru mrmljao je: «Stari vrag nije imao pravo pisati takvo
smeće. » Još dva puta pronašao je seksualne reference koje je uklonio
iz dnevnika, a tada je rukopis počeo pokazivati znake očeve
upropaštenosti; odjeljke pune lucidnosti počeli su zamjenjivati snovi i
umišljaji bolesnog uma. Fuller se sve češće nazivao instrumentom
Boţjeg bijesa, plamenim mačem protiv nevjernika i bezboţnika. Zouga
je isjekao najčudnije dijelove iz dnevnika i spalio ih. Znao je da mora
raditi brzo, prije no što Robyn siđe s brda. Znao je da radi ispravnu
stvar, zbog sjećanja na oca i njegova mjesta u budućnosti i za one koji
će ţivjeti poslije njega, za sebe i Robyn, te za njihovu djecu i djecu
njihove djece. Bilo je zastrašujuće vidjeti kako očeva velika ljubav i
strast prema afričkim ljudima i samoj zemlji postaje gorka, nerazumna
mrţnja. Protiv Matabelea, koje je nazivao Ndebele - ili Amandebele -
pisao je: «Ti lavlji ljudi koji ne priznaju Boga, čija se prehrana sastoji
od vraţjeg pića i polupečenog mesa u golemim količinama i čije je
najveće zadovoljstvo probadanje nemoćnih ţena i djece, pod vlašću su
najokrutnijeg despota od Kaligule, najkrvavijeg čudovišta od samog
Atile. » Bio je barem toliko prezriv i prema drugim plemenima: «Rozwis
su lukavi i tajnoviti ljudi, uplašeni i izdajnički potomci kraljeva ludih
za robovima i zlatom koje nazivaju Mamboi. Njihove dinastije uništili
su pljačkaški Ndebele i njihova čudovišna braća Nguni, Shangaani iz
230
Gundudhe, te krvoločni Angoni. » Karange su bili «kukavice i
oboţavatelji vraga, vrebajući iz svojih spilja i visokih tvrđava, čineći
neizreciva svetogrđa i vrijeđajući lice Svemogućeg blasfemičnim
ceremonijama u uništenim gradovima gdje su jednom vladale
Monomatape. » Spominjanje Monomatape i uništenih gradova privuklo
je Zougin pogled. Nastavi čitati, nadajući se da će pronaći razradu te
teme, ali Fullerov um odlutao je drugim idejama, patnji i ţrtvovanju
koji su oduvijek bili kostur kršćanskog vjerovanja. «Zahvaljujem Bogu,
mom svemogućem Ocu, što me odabrao za svoj mač i što je znak svoje
ljubavi ostavio na meni. Kad sam se probudio ovog jutra, na mojim
rukama i nogama bile su stigmate, rane na mom boku, i krvarenje s
čela. Osjetio sam isti slatki bol kao sam Isus. » Bolest je dosegla dio
njegovog mozga koji je utjecao na vid i osjete. Njegova vjera postala je
religiozna manija. Zouga izreţe te i sljedeće stranice i baci ih u vatru.
Nakon ludila je slijedila hladnokrvna normalnost, kao da je bolest
imala plime i oseke u njegovom mozgu. Sljedeći unos u dnevnik bio je
nakon pet dana. Počeo je s promatranjima neba iz kojih se vidjelo da
nije bio daleko od mjesta na kojem je Zouga čitao njegove riječi. Uvijek
je uzimao u obzir moguće pogreške kronometra koji nije bio pregledan
gotovo dvije godine. Više nije bilo biljeţaka o stigmatama. Nestale su
čudesno kao što su se i pojavile. Umjesto toga, bio je tu kratak i
poslovan unos starim lijepim rukopisom. «Karange prakticiraju oblik
oboţavanja predaka koji zahtijeva ţrtve. Izuzetno je teško razgovarati s
njima bilo o ceremoniji, bilo o osnovnim konceptima te uţasne religije.
Međutim, moje poznavanje jezika Karanga sada je dovoljno da dobijem
poštovanje i povjerenje od onih članova plemena s kojima sam uspio
uspostaviti kontakt. Duhovno središte njihove religije je na mjestu koje
nazivaju groblje kraljeva, ili, na njihovom jeziku Zimbabwe ili
Simbabwee, gdje su stajali idoli koji su predstavljali njihove pretke.
Čini se da je to mjesto jugoistočno od mojeg sadašnjeg poloţaja. Glava
tog odvratnog vjerovanja je svećenica, koju nazivaju Umlimo, koja je
nekad ţivjela na groblju kraljeva, ali je pobjegla kad su došli Angoni
pljačkaši. Ţivi na drugom svetom mjestu i ima takvu moć da joj čak i
bezboţni Ndebele, taj sangvinični tiranin Mzilikazi, šalje darove. Moć
tog uvjerenja je tako velika da su ovi ljudi otporni na riječ Krista koju
donosim. Došlo mi je u otkrovenju koje moţe biti samo glas
Svemogućeg Boga da me on odabrao da krenem na tu citadelu zla, taj
Simbabwee i zbacim slike bezboţnika - kao što je Mojsije zbacio i
uništio zlatno tele po silasku s planine. Svemogući Bog mi je otkrio da
231
sam odabran da pronađem Visoku svećenicu zla na njenom tajnom
mjestu i uništim je, te tako slomim njenu moć nad umovima ovih ljudi,
kako bi postali prijemčivi na Svetu riječ Krista koju im donosim. »
Zouga je prelazio preko stranica, i činilo se da ih pišu dva čovjeka,
racionalno biće s lijepim rukopisom i podivljali religiozni manijak
nespretne ruke. Na nekim mjestima promjena je bila trenutačna, a na
drugima bi se jedna vrsta slova zadrţavala više stranica. Zouga nije
smio propustiti niti jednu riječ. Bilo je kasno poslijepodne, a oči su ga
pekle od neprekidnog čitanja. «3. studeni. Poloţaj 20 stupnjeva 5S, 30
stupnjeva 50E. Temperatura 103 stupnja u sjeni. Vrućina
nepodnošljiva. Kiša prijeti svakog dana, a ne dolazi. Stigao do jazbine
Umlimo. » Kratak unos privuče paţnju Zougi. Gotovo ga je propustio,
jer bio je stisnut na dnu stranice. Okrene stranicu, a na sljedećoj je
pisanje ponovno preuzeo luđak pišući u hiperbolama i religioznoj
ekstazi. «Slavim Boga, mojeg tvorca. Jedinog pravog i Svemogućeg
Spasitelja kojemu je sve moguće. Neka bude volja tvoja! » «Umlimo me
prepoznala kao instrument boţjeg Bijesa kad sam joj se suprotstavio u
toj smrdljivoj kući, jer govorila je glasovima Belala i Belzebuba,
strašnim glasovima Azazela i Beliara, i drugim licima Sotone. Ali,
stajao sam pred njom snaţan i ponosan u Boţjoj riječi i kad je vidjela
da me ne moţe pomaknuti, utihnula je. Tako sam je ubio, i odrezao joj
glavu i odnio na svjetlo. I Bog mi je govorio u noći i rekao tihim glasom:
Nastavi, moj vjerni i voljeni slugo. Ne smiješ se odmoriti dok bezboţni
likovi ne budu srušeni. Tako sam ustao, a Boţja ruka me vodila »
Koliko je od ovoga bila činjenica, a koliko luda fantazija bolesnog
mozga, Zouga nije mogao reći, ali nastavi brzo čitati. «I Svemogući me
vodio dok nisam stigao sam do prljavog grada u kojem oboţavatelji
Sotone čine svetogrđe. Nosači me nisu htjeli slijediti, uplašeni vragova.
Čak i stari Joseph koji je uvijek bio na mojoj strani nije mogao prisiliti
svoje noge da ga prenesu kroz vrata u visokom kamenom zidu. Ostavio
sam ga u šumi i otišao sam među kamene tornjeve. Kao što mi je
otkrio Bog, našao sam kipove nevjernika prekrivene cvijećem i zlatom,
a ţrtvena krv se još nije osušila, i slomio sam ih i bacio, i nitko mi se
nije mogao suprotstaviti, jer bio sam mač Ziona, prst na Boţjoj ruci. »
Unos se naglo prekinuo, kao da je pisac bio preplavljen snagom svojeg
religioznog doţivljaja. Zouga projuri kroz sljedećih stotinjak stranica
traţeći bilješke o gradu i zlatom obloţenim kipovima, ali nije ih bilo.
Moţda su i oni bili u mašti luđaka, poput čudesnih stigmata na
rukama, tijelu i glavi. Zouga se vrati prvom unosu koji je opisivao
232
Fullerov susret s Umlimo, vješticom koju je ubio. Zapisao je u svoj
dnevnik njen zemljopisni poloţaj, nacrtao skicu mape i načinio
skraćene bilješke o mogućim tragovima. Zatim izreţe stranice iz
Fullerovog dnevnika i stavi ih na vatru, pustivši da posmeđe i izgore.
Prije no što je bio zadovoljan, promiješa pepeo štapom. Zadnji od četiri
dnevnika bio je ispisan samo djelomično i sadrţavao je detaljni opis
karavanskog puta koji je vodio kroz krvlju natopljene zemlje kojima su
vladali Mzilikazijevi zli impiji, pet stotina milja od mjesta «gdje smrdljivi
brodovi trgovaca sigurno čekaju jadne duše koje preţive opasnosti
zloglasnog puta. » «Slijedio sam put sve do istočnih rubova planina i
uvijek nailazio na dovoljno dokaza prolaska karavana. Tih groznih
dokaza koje sam tako dobro upoznao, blijedih kostiju i kruţećih
lešinara. Postoji li kutak ovog divljeg kontinenta na kojem ne divljaju
trgovci robljem? » Ta su otkrića bila zanimljivija za Robyn. Zouga ih
brzo pregleda i označi kako bi ih lakše pronašla. Bilo je mnogo teksta o
ropstvu i trgovcima - stotinjak stranica - a zatim i konačni unos.
«Danas smo naišli na karavanu robova koja je vijugala kroz brdovitu
zemlju prema istoku. Izdaleka sam prebrojio bijedne ţrtve, bilo ih je
gotovo stotinu, većinom nedorasla djeca i mlade ţene. Bili su vezani u
parovima s rašljama oko vratova, na uobičajeni način. Trgovci robljem
su crni ljudi, nisam mogao primijetiti Arape niti Europljane. Iako nisu
nosili plemenske oznake, ne sumnjam da se radi o Amandebele, jer
njihov izgled je karakterističan i dolaze ih smjera Mzilikazijevog
kraljevstva. Naoruţani su širokim kopljima i dugim štitovima od bivolje
koţe, a dvojica ili trojica imaju muškete. U ovom trenutku su ulogoreni
na manje od jedne lige, a u zoru će nastaviti putovanje prema istoku
gdje ih bez sumnje čekaju Arapi i Portugalci da kupe bijednu ljudsku
stoku i natovare ih u brodove poput neţivog tereta, te odvedu na
okrutno putovanje preko pola svijeta. Bog mi je govorio, jasno sam čuo
njegov glas kad mi je rekao da siđem dolje i poput njegova mača
posiječem bezboţne, oslobodini robove i povedem slabe i nevine.
Joseph je sa mnom, iskreni i vjerni sudrug svih ovih godina, i
posluţivat će moju drugu pušku. Nije najbolji strijelac, ali ima
hrabrost, a Bog je na našoj strani. » Sljedeći unos bio je zadnji. Zouga
je stigao do kraja dnevnika. «Boţji putovi su čudesni i tajanstveni,
nadmašuju svako razumijevanje. On podiţe i baca. S Josephom kraj
sebe sišao sam dolje, kao što mi je naredio, u logor trgovaca robljem.
Napali smo ih kao što su Izraelci napali Filistince. U početku se činilo
da moramo pobijediti, jer bezboţni su bjeţali pred nama. Zatim nas je
233
Bog u svojoj mudrosti napustio. Jedan od bezboţnih skočio je na
Josepha dok je punio pušku i nabio ga na koplje od grudne kosti do
kraljeţnice, prije no što je i sam pao pogođen mojim metkom. Borio
sam se sam, u Boţjoj bitci, i trgovci robljem su se raštrkali šumom
pred mojim bijesom. Zatim se jedan od njih okrene i iz daljine ispali
mušketu. Kugla me pogodila u kuk. Uspio sam se, ne znajući kako,
odvući prije no što su se trgovci robljem vratili da me ubiju. Nisu me
pokušali slijediti, i stigao sam do svojeg zaklona. Međutim, teško sam
pogođen i doveden u tjesnac. Uspio sam izvući kuglu iz kuka, ali bojim
se da je kost slomljena i da sam obogaljen. Uz to, izgubio sam obje
puške. Josephova mušketa leţi tamo gdje je pala, a ja sam bio
preteško ranjen da uzmem svoju pušku. Poslao sam ţene da je
pronađu, ali odveli su ih trgovci robljem. Moji preostali nosači, vidjevši
u kakvom sam stanju i znajući da ih ne mogu spriječiti, napustili su
me, ali ne prije no što su opljačkali logor i odnijeli gotovo sve što je bilo
vrijedno, zajedno s mojim medicinskim kovčegom. Ostala je jedino
ţena. U početku sam bio ljut što mi se pridruţila, ali sad u tome vidim
Boţju ruku - jer iako je nevjernica, vjerna je više od drugih, sad kad je
Joseph mrtav. Što je čovjek u ovoj okrutnoj zemlji bez muškete i
kinina? Je li to lekcija za mene i buduća pokoljenja, lekcija koju me
Bog odlučio naučiti? Moţe li ovdje ţivjeti bijeli čovjek? Neće li uvijek
biti stranac, i hoće li ga Afrika tolerirati kad izgubi oruţja i potroši
lijekove? » Zatim, usamljeni krik agonije: «O Boţe, je li sve bilo uzalud?
Došao sam donijeti tvoju riječ, a nitko me ne sluša. Došao sam
promijeniti običaje zlih, a ništa se nije promijenilo. Došao sam otvoriti
put kršćanstvu, a niti jedan kršćanin me ne prati. Molim te, Boţe, daj
mi znak da nisam išao krivim putom do laţnog odredišta. » Zouga se
nagne i protrlja oči objema rukama. Bio je duboko potresen, a oči ga
nisu pekle samo od umora. Fullera Ballantynea bilo je lako mrziti, ali
teško prezirati. Robyn je s paţnjom odabrala mjesto. Zaklonjene
bazene na rijeci, daleko od glavnog logora, gdje ih nitko neće moći čuti
ili vidjeti. Odabrala je i vrijeme - sredinu podneva - kada većina
Hotentota i nosača drijema u sjeni. Dala je Fulleru pet kapi
dragocjenog laudanuma da ga umiri i ostavila ga s Jubom i
Mashonom. Tijekom deset dana otkako je stigao, gotovo da i nije
razgovarala sa Zougom. Za sve to vrijeme nije se vratio do spilje, i
vidjela ga je jednom kad je sišla u logor po namirnice. Kad je poslala
Jubu sa šturom porukom, zahtijevajući da vrati Fullerov kovčeg,
odmah ga je poslao po nosaču. Zapravo, bilo je to tako brzo da je bilo
234
sumnjivo. Nepovjerenje je bilo simptom brzog propadanja njihova
odnosa. Znala je da mora govoriti sa Zougom, raspraviti budućnost,
prije no što nestanu mogućnosti razgovora. Čekao ju je pokraj zelenih
bazena, sjedeći u sjeni divlje smokve, tiho pušeći umotanu cigaru od
domaćeg duhana. Pristojno ustane kad je spazi, ali izraz mu je bio
rezerviran, a oči oprezne. «Nemam mnogo vremena, dragi Zouga»,
Robyn pokuša smanjiti napetost, a on mrko klimne. «Moram se vratiti
ocu. » Oklijevala je. «Nisam traţila da dođeš gore, kad ti je to tako
odbojno. Odmah ugleda iskre u njegovom oku i brzo nastavi: «Moramo
odlučiti što ćemo sada. Očito ne moţemo ostati ovdje. » «Što predlaţeš?
» «Otac je mnogo bolje. Potisnula sam malariju kininom, a druga
bolest», reče oprezno, «reagirala je na ţivu. Sada me brine samo noga. »
«Rekla si mi da umire», podsjeti je Zouga hladno, i nije si mogla
pomoći, unatoč naporima, te plane na njega. «Pa, ţao mi je što sam te
razočarala. Zougino lice se ukoči u lijepu brončanu masku. Mogla je
vidjeti koliko mu treba da se suzdrţi; glas mu je bio napet. «To nije
vrijedno tebe. » «Ţao mi je», sloţi se ona i duboko udahne. «Zouga,
prilično se oporavio. Hrana i lijekovi, briga i njegova vlastita snaga, sve
je to neizmjerno utjecalo. Čak sam sigurna da bi iskusni kirurg u
civilizaciji mogao izliječiti nogu i zacijeliti kost. » Zouga je dugo šutio, a
u očima mu je mogla vidjeti osjećaje. Konačno progovori. «Otac je lud. »
Ona ne odgovori. «Moţeš li mu izliječiti um? » «Ne», ona zavrti glavom.
«To će se pogoršati, ali uz brigu i stručnu paţnju u dobroj bolnici,
moţemo mu pojačati tijelo i moţe ţivjeti još mnogo godina. » «Zbog
čega? », Zouga je bio uporan. «Bilo bi mu udobno i bio bi sretan. » «I
cijeli svijet bi znao da je sifilistični luđak», nastavi Zouga tiho. «Ne bi li
bilo bolje da legenda ostane neokaljana? I više od toga, da joj i sami
pridonesemo, a ne da tu jadnu bolesnu ludu stvar dovučemo pred sve
njegove neprijatelje kako bi mu se izruguvali? » «Zato si radio na
njegovim dnevnicima? «, njen glas bio je visok i oštar, čak i u vlastitim
ušima. «To je opasna optuţba», i on je gubio kontrolu. «Moţeš li je
dokazati? » «Ne moram je dokazivati: oboje znamo da je tako. » «Ne
moţeš ga povesti», promijeni Zouga temu. «On je bogalj. » «Moţe ga se
nositi na nosiljci. Imamo više nego dovoljno nosača. » «Kojim putom bi
ga povela? », upita Zouga. «Nikada ne bi preţivio rutu kojom smo
putovali - a put na jug je nepoznat. « «Otac je sam zabiljeţio put robova
u svojem dnevniku. Slijedit ćemo ga. Dovest će nas ravno do obale. » «A
glavni ciljevi ekspedicije ostat će neizvršeni? «, upita Zouga. «Glavni cilj
je bio pronaći Fullera Ballantynea i izvijestiti o trgovini robljem, što
235
moţemo postići ako krenemo putom robova do mora. » Robyn ga
prekine i zatim izvede predstavu: «Oh, kako glupo od mene, ti misliš na
zlato i slonovaču. To su zapravo bili glavni ciljevi, zar ne, moj dragi
brate? » «Imamo obveze prema sponzorima. « «A ne prema onom
bolesnom starcu tamo gore? » Robyn dramatično mahne rukom i
pokvari učinak udarivši nogom o pod. Ljuta i na sebe i na njega, vikne:
«Vodim oca do obale, što brţe mogu! » «Ja kaţem da ne vodiš. » «A ja
kaţem, do vraga s tobom, Morris Zouga Ballantyne! » Kletva joj pruţi
mračno zadovoljstvo i ona se okrene i ode od njega. Dva dana kasnije,
bila je spremna za polazak. Sva komunikacija s bratom od zadnjeg
susreta svela se na pisane poruke, a Robyn shvati da Zouga čuva sve
poruke kako bi kasnije mogao opravdati svoje akcije. Kratko je odbila
njegovu pisanu zapovijed da ne kreće nikud sa starcem. Zouga je
nabrojio pola tuceta razloga, uredno numeriranih, zašto bi trebala
ostati. Kad je dobio njeno pismeno odbijanje, njegova sljedeća poruka
koju joj je donijela Juba bila je napisana više za buduće čitatelje nego
za nju. «Ako inzistiraš na toj ludosti«, počeo je i ponudio joj zaštitu
cijelog odreda Hotentota - osim narednika Cheroota koji je izrazio ţelju
da ostane sa Zougom. Narednik će biti, kako je napisao, sposoban
dovesti nju i njen teret sigurno do obale, i zaštititi ju od opasnosti na
putu. Inzistirao je da uzme većinu preostalih nosača. On će zadrţati
petoricu da mu nose bitne stvari i četiri nosača pušaka, Matthewa,
Marka, Lukea i Johna. Također joj je naredio da uzme pušku Sharps i
preostalu robu. «Ostavi mi samo dovoljno baruta i streljiva, te
minimum lijekova kako bi mogao ispuniti ciljeve ekspedicije za koje
smatram da su od vrhunske vaţnosti. » Njegova konačna poruka
ponavljala je sve razloge da Fuller Ballantyne ostane na brdu i traţila
da Robyn još jednom razmisli o svojim odlukama. Robyn je
jednostavno okrenula poruku i napisala: «Ja sam odlučila. Krećem
prema obali sutra u zoru. » Zatim je stavila datum i potpis. Sljedećeg
jutra, prije izlaska sunca, Zouga je poslao grupu nosača na brdo, s
nosiljkom od motki drveta mopani. Bile su oguljene i vezane remenima
od koţe svjeţe ubijene antilope. Sama nosiljka je bila načinjena od iste
koţe. Fuller Ballantyne morao je biti privezan, kako ne bi ispao iz nje
bacakajući se. Kad je Robyn sišla, hodajući pokraj nosiljke i smirujući
ludog starca, hotentotska pratnja i nosači su bili spremni za polazak. I
Zouga je čekao, stojeći po strani, kao da se ţeli odvojiti, ali Robyn mu
priđe. «Sada barem poznajemo jedno drugo», reče promuklo. «Ne
moţemo ţivjeti zajedno, Zouga. Sumnjam da smo ikad mogli, i da ćemo
236
ikad moći, ali to ne znači da te ne poštujem, i volim čak i više no što te
poštujem. » Zouga pocrveni i pogleda u stranu. Trebala je znati da će
mu zbog takve izjave biti neugodno. «Osigurao sam ti stotinu funta
baruta, to je više no što će ti trebati«, reče on. «Ne ţeliš li pozdraviti
oca? » Zouga ukočeno klimne i krene za njom do nosiljke, izbjegavajući
pogledati Mashona ţenu koja je stajala pokraj nosiljke i govorila
Fulleru. «Zbogom, gospodine. Ţelim vam brzo i sigurno putovanje i brz
oporavak. » Bezubo lice okrene se prema njemu. Obrijana glava imala
je boju blijedog porculana, a u očima se moglo vidjeti ludilo. «Bog je
moj pastir. Neću se bojati zla», reče Fuller, gutajući riječi tako da su
bile jedva razumljive. «Točno, gospodine», klimne Zouga. «U to nema
sumnje. » Dodirne svoju kapu u vojnički pozdrav i odmakne se. Klimne
nosačima i one krenuše prema izlazećem suncu. Brat i sestra stajali su
jedno pokraj drugog zadnji put, gledajući kolonu kako prolazi, a kad je
i zadnji prošao kraj njih, kraj nje je ostala jedino Juba. Robyn
impulsivno ispruţi ruke i zagrli Zougu oko vrata, čvrsto ga stisnuvši.
«Pokušavam te shvatiti, nećeš li ti učiniti isto za mene? » Na tren je
pomislila da bi mogao popustiti, osjetila je kako se čvrsto tijelo opušta,
ali tada se Zouga ponovno ispravi. «Ovo nije zbogom«, reče. «Kad
obavim ono što je nuţno, krenut ću za tobom. Ponovno ćemo se sresti.
» Robyn spusti ruke i odmakne se. «Do tada», sloţi se čeţnjivo, tuţna
što on nije mogao pokazati niti malo ljubavi. Zouga je čekao dok
pjesma nosača nije utihnula; ostali su samo zvuci Afrike, zborovi ptica
koji pozdravljaju svaku zoru i udaljeno zavijanje hijena. U njemu su se
borili mnogi osjećaji. Krivnja što je ostavio sestru da putuje sama,
koliko god dobro bila opremljena; briga što će ona prva izvijestiti o
ekspediciji kad stigne u London; sumnja u autentičnost tragova koje
mu je ostavio Fuller Ballantyne - ali iznad svega je bio osjećaj
olakšanja što će od sada odgovarati samo sebi, slobodan da putuje
toliko brzo i daleko koliko mu dozvole noge. Protrese se, fizički se
čisteći od krivnje i sumnje, ostavljajući samo uzbuđenje i osjećaj
iščekivanja. Vrati se naredniku Cherootu koji je čekao na rubu
napuštenog logora. «Kad se ti smiješiš, tvoje lice tjera malu djecu na
plač», reče mu Zouga. «Ali, kad se mrštiš. Što te sada muči, o, moćni
lovce slonova? » Mali Hotentot pokaţe metalni kovčeg sa Zouginom
odorom i šeširom. «Ne reci više ni riječi, naredniče», upozori ga Zouga.
«Ali, nosači se ţale, nosili su ga tako daleko. » «I nosit će ga do samih
vrata pakla, ako ja to kaţem. Safari! » Zouga podigne glas, još uvijek
obuzet osjećajem uzbuđenja. «Idemo! » Zouga je bio spreman na velike
237
diskrepancije između poloţaja koje je njegov otac odredio
promatranjem neba i onima koje je odredio sam. Nekoliko sekunda
greške u kronometrima značilo bi više milja. Zato je sa sumnjom
promatrao karakteristike terena ispred sebe koji je naizgled
nevjerojatno odgovarao mapama iz Fullerovih dnevnika. Svakog dana
hoda kroz zemlju koju je opisao njegov otac bio je sve sigurniji da su
Umlimo i srušeni grad stvarni i da leţe nedaleko ispred njih. Prolazili
su kroz lijepu zemlju, iako je zrak bio suši dok su sišli niz strmi plato
prema jugozapadu. Duga sušna sezona koja je završavala sprţila je
travu do boje zrelog ţita, a krošnje drveća obojila je stotinama nijansi
crvenkaste i narančaste. Mnoga stabla bila su bez lišća, a njihove
uzdignute grane kao da su molile nebo za kišu. Svakoga dana
nakupljali su se olujni oblaci, prijeteći kišom, ali nikada nisu
ispunjavali tu prijetnju iako se čula grmljavina, a munje su bljeskale
nisko na obzorju kao da se na istoku bore velike vojske. Velika divljač
se koncentrirala oko preostale vode, dubljih riječnih bazena i
najotpornijih vodenih jama, pa su svakoga dana prolazili kroz mnoštvo
divljih ţivotinja. U jednom krdu Zouga je nabrojio trideset i dvije ţirafe,
od starog muţjaka čiji je vrat bio viši od drveća na kojem se hranio, do
svijetlih mladunaca s neproporcionalnim nogama koji su galopirali
sporim njišućim korakom dok su im repovi mahali po leđima. Svaka
čistina imala je svoju obitelj nosoroga; ţenke su imale duge tanke
rogove, a ispred njih su trčali mladunci. Bila su tu i stada bivola, na
tisuće njih, krećući se u gustim crnim gomilama preko otvorenih
proplanaka, podiţući prašinu. Tu su bili i slonovi. Nije prošao niti
jedan dan a da nisu pronašli svjeţi trag, staze kroz šume, srušeno
drveće, ili ogoljena stabla, goleme hrpe izmeta koje su stajale poput
spomenika prolasku velikih ţivotinja; babuni i debeli fazani kopali su
po njima traţeći poluprobavljene divlje orahe i druge ostatke. Zouga
nije mogao odoljeti kad bi Cheroot odvratio pogled od traga i rekao:
«Velik muţjak, prednji koraci su mu teški. Dobri zubi, kladio bih se u
nevinost svoje sestre. » «To je odavno izgubljeno», primijeti Zouga suho.
«Ali, ipak ćemo ga slijediti. « Većinu večeri izrezivali su zube i,
zakopavši ih, donijeli krvavo srce do mjesta na kojem su ostavili
nosače. Četrdeset funta sirovog mesa bila je gozba za cijelu skupinu.
Putovanje je zbog lova bilo sporo i nije uvijek bilo ravno, ali Zouga je
ipak identificirao mjesta koja je opisao njegov otac. Na kraju, znajući
da je blizu, Zouga je odolio iskušenjima lova i prvi put odbio slijediti
trag tri lijepa primjerka, razočaravši Jana Cheroota. «Nikad ne biste
238
trebali ostaviti dobrog slona i toplu damu», savjetovao je, «jer nikad ne
znate kad će se pojaviti sljedeća prilika. » Cheroot nije znao za novi cilj
njihovog putovanja i Zougino ponašanje ga je zbunjivalo. Zouga je
često vidio kako ga ovaj promatra s pitanjem u očima, ali izbjegavao je
postaviti pitanje i prihvatio Zouginu zapovijed da napuste trag i
nastave dalje. Prvi su se pobunili nosači. Zouga nikad nije saznao kako
su pogodili, moţda je stari Karanga govorio o Umlimo, ili je to bio dio
njihove plemenske tradicije, iako je većina ţivjela kod Zambezija,
mnogo stotina milja na sjever. Ali, Zouga je naučio dovoljno o Africi da
bi prihvatio čudno, gotovo telepatsko znanje o dalekim događajima i
mjestima. Što god bilo, nosači su imali trnje u stopalima prvi put u
mnogo mjeseci. U početku je bio ljut i gotovo je opravdao svoj nadimak
«Bakela», Šaka, ali tada je shvatio da je njihova nevoljnost da nastave
dalje prema brdima potvrda da je na pravom tragu i blizu cilju. Te noći
u logoru pozvao je cheroota na stranu i na engleskom mu objasnio što
i gdje traţi. Nije bio spreman za bolesni izraz koji se raširio ţutim
Cherootovim licem. «Nie wat! Ik lol nie met daai goed nieh Mali
Hotentot je u svojem praznovjernom strahu počeo govoriti svojim lošim
nizozemskim s Capea, a Zouga mu se nasmiješi. «Naredniče Cheroot,
vidio sam kako trčiš gole straţnjice prema ranjenom slonu i mašeš
pred njime šeširom da mu privučeš paţnju. » «Slonovi», reče Cheroot ne
uzvrativši osmijeh, «su jedno. Vještice su drugo. » «Netko mora ostati s
nosačima ili će nam ukrasti zamke i pobjeći kući. » Zouga ih je ostavio
pokraj blatne rupe s vodom, na sat vremena od najsjevernijeg
granitnog brijega. U rupi je napunio veliku emajliranu bocu i navlaţio
njen debeli čep od koţe kako bi sadrţaj ostao hladan, uzeo barut i
vreću s hranom, te s velikom puškom krenuo sam dok su sjene još
uvijek bile duge, a trava vlaţna od rose. Brda ispred njega bila su
okrugle kupole od sivog granita, glatka poput ćelave glave, potpuno
ogoljena od svake vegetacije. Dok je hodao prema njima preko rijetko
pošumljene ravnice, duh mu je drhtao zbog zadatka koji ga je
očekivao. Svakim korakom, brda su se činila sve strmija, doline
između njih dublje, a trnovito grmlje gušće. Mogli bi biti potrebni
mjeseci da se pretraţi sva ta divljina, a on nije imao vodiča kao njegov
otac. Ali, na kraju, sve se pokazalo tako laganim da je bio ljut na svoj
nedostatak predviđanja. Njegov otac je napisao u dnevniku: «Čak i
Mzilikazi, taj tiranin, šalje poklone njenom proročištu. » Naišao je na
dobro ugaţeni put koji je dolazio sa zapada, širok za dvojicu ljudi.
Vodio je kroz labirint glatkih brda. To je morao biti jedino put
239
poslanika kralja Matabelea. Doveo je Zougu do prve blage strmine i
zatim naglo zavio u jedan od kanjona između vrhova. Put se suţavao i
vijugao između golemih granitnih stijena, a grmlje sa strana je bilo
toliko gusto da se morao saginjati trnovitim granama. Dolina je bila
tako duboka da sunčeva svjetlost nije dopirala do njenog dna, ali
granit je isijavao vrućinu i znoj je natopio Zouginu košulju, tekući niz
njegove bokove. Grmlje se prorijedilo, a dolina suzila do uskog grla
između kamenih zidova. Bila su to prirodna vrata na kojima je
nekoliko dobrih kopljanika moglo zadrţati cijelu regimentu napadača.
Na vrhu iznad prolaza bila je mala straţarnica, a pokraj nje se vidio
tanki pramen dima koji se dizao s male vatre u zrak. Ali, ako je i
postojao straţar, nije ga bilo kad je Zouga prošao. Zouga se nasloni na
svoju pušku za slonove kako bi se odmorio od penjanja i pregledao
litice, traţeći skrivene neprijatelje. Klisura je bila tiha, vruća i
napuštena. Nije bilo čak niti cvrkuta ptica ili zujanja kukaca u
raslinju. Tišina je bila gora od vrućine; Zouga zabaci glavu i uzvikne
pozdrav prema napuštenoj straţarnici. Odjek glasa se groteskno odbije
klisurom i nestane. Zadnji bijeli čovjek koji je prošao ovuda bio je Mač
Boţji osobno, s namjerom da odreţe glavu proročici, pomisli Zouga
gorko. Nije mogao očekivati srdačan doček. Stavi pušku na rame i
prođe kroz prirodna vrata; instinkt mu je govorio da mora hrabro ući
unutra. Uski prilaz bio je posut sitnim sivim pijeskom, pun
svjetlucavih kristalića. Put je blago zavijao, i Zouga više nije mogao
vidjeti niti ulaz, niti njegov kraj. Htio je poţuriti, jer ovdje je bio kao u
kavezu ili zamci, ali kontrolirao je noge, ne pokazavši strah niti
neodlučnost. Iza zavoja, put se proširio; s jednog zida je padao mali
tračak vode, izlijevajući se u prirodni bazen od stijena i tekući dolje u
skrivenu dolinu. Zouga zastane da pogleda oko sebe. Bila je to ugodna
dolina, duga milju, a široka pola milje. Trava je bila svjeţa i zelena,
zbog rječice koja ju je navodnjavala. U sredini doline bila je skupina
koliba oko koje je lutala perad. On siđe prema njima. Kolibe su bile
napuštene iako je bilo dokaza o nedavnoj prisutnosti ljudi; čak je i
kaša u zdjelama bila još vruća. Tri najveće kolibe bile su napunjene
blagom, koţnim vrećama soli, oruţjem od ţeljeza, ukrasima od crvenog
bakra, hrpama malih kljova; Zouga pretpostavi da su to pokloni ljudi
koji su traţili savjete od proročice. Zauzvrat, ona bi komunicirala s
bogovima kiše, bacala kletve na neprijatelje, ili ublaţavala bol ţenskih
srdaca. Činjenica da blago nije bilo čuvano bila je dokaz moći Umlimo i
njenog vjerovanja u tu moć. Međutim, ako je Ballantyneov dnevnik bio
240
točan, «prljava vještica» je odavno bila mrtva, a njena odrubljena glava
bačena hijenama ili trune negdje na vrućem afričkom suncu. Zouga
iziđe iz zadnje kolibe na sunce. Ponovno pozove, ali nije bilo odgovora.
Ovdje je bilo ljudi, mnogo ljudi, ali uspostavljanje kontakta i
saznavanje činjenica o lokalnom groblju kraljeva bit će mnogo teţi
zadatak no što je očekivao. Naslonivši se na pušku, usmjeri pozornost
na strmu stranu doline i primijeti put koji je vodio do ulaza u spilju.
Zouga se popne uz blagu strminu. Ostavio je u selu svoju vreću s
hranom i bocu s vodom, te lagano opterećen, koračao gore, visok i
vitak, s bradom koja je sjajila na suncu, tako da skriveni promatrači
ne posumnjaju da je veliki poglavica i ratnik kojeg treba tretirati s
poštovanjem. Stigne do ulaza u spilju i stane, ne da bi se odmorio, jer
uspon ga nije iscrpio, već da ostavi dojam. Ulaz je bio širok stotinjak
koraka, a strop tako nizak da ga je mogao dodirnuti. Otvor je štitio
sagrađen zid od granitnih blokova sazidanih tako da se među njih nije
mogla gurnuti niti oštrica noţa, što je bio rad vještih zidara. Ali, bio je
star, jer se na pojedinim mjestima urušio. Put je vodio do jedne od
takvih pukotina i nestajao u tami. Bio je to vrlo negostoprimljiv ulaz.
Kad bude ulazio, svjetlo će mu biti za leđima, a oči nenaviknute na
tamu u kojoj ga moţda čekaju ljudi s kopljima ili sjekirama. Zouga
osjeti kako mu se prvo uzbuđenje hladi i ponovno pozove na Matabele
jeziku: «Dolazim u miru! » Skoro odmah je dobio odgovor. Iza njegovog
ramena začuje dječji glas koji je govorio isti jezik, i srce mu poskoči.
Okrene se. «Bijela je boja ţaljenja i smrti», reče glas, a Zouga se
zbunjeno osvrne. Nije bilo djeteta, ljudskog, ni ţivotinjskog, dolina iza
njega bila je napuštena, tiha. Glas je dolazio od nikuda. Osjeti kako
mu se usta suše, a koţa na rukama i vratu jeţi. Začuje drugi glas s
litice iznad njega. «Bijela je boja rata. » Bio je to glas stare ţene, vrlo
stare ţene, visok i slabašan. Zougino srce ponovno poskoči, i on potrči
van i pogleda gore. Litica je bila gola i glatka. Srce mu je tuklo u
rebrima poput uplašene ptice, a dah mu je rezao grlo. «Bijela je boja
ropstva», zapjeva glas mlade djevojke, ispunjujući zrak oko njegove
glave, bez smjera i izvora, sladak i tekuć poput potoka. «Govorila je
glasovima Belala i Belzebuba, strašnim glasovima Azazela i Behara,
Sotoninim drugim licima», zapisao je njegov otac, i Zouga osjeti širenje
praznovjernog straha koji mu je prikovao noge za tlo. Novi glas, ričući
poput bika, odjekne iz spilje. «Bijeli orao zbacio je kamene sokole. » On
duboko udahne kako bi doveo tijelo pod kontrolu i vrati se u dječje
sjećanje. Dok u Brightonu, jednoga dana u kolovozu, mali dječak drţi
241
ruku ujaka Williama i gleda mađioničara na pozornici kako oţivljuje
lutku koja govori tankim glasom, odgovarajući glasu iz kutije koja je
premala da bi u nju stao čak i zec. Sjećanje ga umiri, i on se nasmije.
Bio je to jasan smijeh koji je iznenadio i njega samog. «Čuvaj svoje
trikove za djecu, Umlimo. Dolazim u miru razgovarati s tobom kao
muškarac Nije bilo odgovora, iako mu se učinilo da čuje korake na
kamenu kako dolaze iz tame iza srušenog kamenog zida. «Pogledaj me,
Umlimo! Ostavljam oruţje. « On skine vreću s barutom i stavi pušku
na zemlju. Drţeći ruke pred sobom, uđe u spilju. Kad je stigao do zida,
začuje frktanje ljutitog leoparda u mraku ispred sebe. Zvuk je bio
strašan i stvaran, ali Zouga se kontrolirao. Nije zastao, već se nagne da
prođe kroz ulaz, a zatim se uspravi. Čekao je minutu da mu se oči
priviknu na mrak. Više nije bilo ljudskih glasova niti glasanja ţivotinja.
Negdje ispred njega bio je slab izvor svjetla, i mogao je vidjeti put među
palim stijenama koje su zatrpavale spilju, na nekim mjestima gotovo
do stropa. Zouga poče paţljivo hodati prema naprijed. Svjetlo je postalo
jače i on shvati da se radi o zraci sunca koja sjaji kroz pukotinu u
stropu. Pogledavši gore, posrne i ispruţi ruku da se odrţi na nogama.
Ali, nije dodirnuo kamen, već nešto tanko što se pomaknulo na njegov
dodir. Začuje zveket. Uspostavi ravnoteţu i pogleda dolje. Ljudska
lubanja gledala ga je praznim očnim dupljama; obrazi su joj još bili
pokriveni komadima suhe koţe. Zouga šokirano shvati da je ono što je
smatrao kamenjem i šljunkom zapravo gomila ljudskih ostataka,
kostiju i osušenih leševa koji su leţali na gomilama, zatvarajući prolaz
kroz spilju. «Ta smrdljiva paklena kuća», pisao je Fuller Ballantyne.
Zouga instinktivno obriše ruku koja je dodirnula stari kostur i nastavi
prema svjetlu. Sada je osjetio miris dima i ljudske prisutnosti, i neki
slatki miris koji mu je bio poznat, ali ga nije mogao prepoznati. Pod
spilje se spuštao i on konačno stigle u mali prirodni amfiteatar s tlom
od glatkog granita. Na sredini je gorjela vatra od nekog aromatičnog
drveta. Dim je zamirisao zrak i dizao se u sporim spiralama prema
pukotini u stropu, zasjenjujući zraku svjetla. Činilo se da drugi
rukavci spilje vode dalje u brdo, ali Zougina paţnja se usredotoči na
priliku koja je sjedila s druge strane vatre. On se polako spusti do dna
amfiteatra ne skidajući pogled s prilike. «Ta prljava vještica», nazvao je
njegov otac Umlimo, ali ovo nije bila stara ţena. Bila je mlada, u punoj
snazi, a kad je kleknula i okrenula se prema njemu, Zouga shvati da je
rijetko viđao tako lijepu ţenu, niti u Indiji niti u Africi, a još rjeđe u
sjevernim zemljama. Imala je dugi kraljevski vrat na kojemu je
242
balansirala glava poput crnog ljiljana na peteljci. Njene crte bile su
egipatske, s ravnim lijepim nosom i golemim tamnim očima iznad
visokih obraza. Njeni zubi bili su mali i savršeni, usne isklesane poput
ruţičaste morske školjke. Bila je gola, vitkog tijela, dugih udova. Ruke i
noge bile su joj uske i lijepo oblikovane, finih prstiju i blijedih
ruţičastih dlanova. Njene male grudi bile su podignute i savršeno
okrugle, struk uzak, a butine čvrste i zaobljene poput venecijanske
vaze. Njeno spolovilo bilo je široki trokut, duboko urezan, a unutarnje
usne virile su bez srama, poput krila tamnog egzotičnog leptira koji
izlazi iz čahure. Gledala ga je golemim tamnim očima, a kad je stao
pred nju, načini sporu gracioznu gestu svojim njeţnim prstima. Zouga
poslušno čučne, čekajući. Ţena uzme jednu buču, drţeći je među
dlanovima i istoči u plitku zemljanu zdjelu. U njoj je bilo mlijeko.
Zouga pomisli da će ga ponuditi, ali ona to ne učini. Nastavi ga
promatrati. «Dolazim sa sjevera», reče Zouga konačno. «Ljudi me zovu
Bakela. » «Tvoj gospodar ubio je onu prije mene», reče ţena. Glas joj je
bio opčinjavajući, jer, iako su se usne jedva pomakle, bio je snaţan kao
u vještog trbuhozborca. Njegov zvuk je ostao u zraku dugo nakon što je
završila, i Zouga je sada sa sigurnošću znao tko je govorio svim onim
glasovima na ulazu u spilju. «Bio je bolestan», odgovori Zouga, ne
pitajući se odakle ona zna. Nije pitao kako zna da je to bio njegov otac.
Njene riječi objasnile su mu mnogo, a bilo je logično da je Umlimo
nasljedna duţnost, sluţba visoke svećenice koja se prenosila s
generacije na generaciju. Ova veličanstvena ţena bila je zadnji nositelj
titule. «Moj otac je bio lud zbog bolesti u svojoj krvi. Nije znao što čini»,
objasni Zouga. «To je bio dio proročanstva. « Izjava Umlimo odjekne od
zidova, ali nije se pomaknula, i tišina ponovno zavlada. «Ovi», reče
Zouga konačno, pokazujući gomilu mrtvih, «tko su bili i kako su
umrli? » «To su ljudi Rozwija», reče ţena, «a umrli su od vatre i dima. »
«Tko je zapalio vatru? », Zouga je bio uporan. «Crni bik s juga. Angoni.
» Zouga ponovno zašuti, zamišljajući kako pleme bjeţi ovdje, na svoje
sveto mjesto, utočište, ţene s djecom trče poput divljači, gledajući
preko ramena ratne štitove i perjanice Angoni amadoda. Zamisli ih
kako leţe u tami, slušajući zveket sjekira i krikove napadača dok reţu
drvo i nagomilavaju ga na otvoru spilje, a zatim i buku vatre kad je
prvi oblak zagušujućeg dima ušao u spilju. Mogao je čuti vrisku i krike
umirućih ţrtava, te smijeh ljudi izvan vatrene barikade. «I to je bio dio
proročanstva, reče Umlimo i zašuti. U tišini se začuje blagi šuštavi
zvuk kao kad vjetrić prolazi kroz lišće i Zouga se okrene. Tamna stvar
243
tekla je iz sjene u pozadini spilje, poput tračka prolivene krvi, crna u
sumraku. Zouga osjeti kako mu se koţa jeţi, a nosnice podiţu na
slatkasti miris koji je već primijetio, a sada ga i prepoznao. Bio je to
miris zmije. Zouga je okamenjeno gledao zmiju, jer bila je debela poput
ruke, a tijelo joj je završavalo u tami spilje. Glava uđe u krug
narančastog svjetla. Ljuske su sijale mramornim sjajem, a oči bez
kapaka fiksirale Zougu. Crni jezik palacao je isprobavajući zrak. «Dragi
Kriste! », šapne Zouga i spusti ruku do drške noţa, ali Umlimo se ne
pomakne. Zmija podigne glavu u zrak i zamoči je u zdjelu mlijeka. Poče
piti. Bila je to mamba, crna mamba, najotrovniji od svih reptila, a smrt
koju je zadavala bila je brza, ali strahovito bolna. Zouga nije mogao
vjerovati da mamba moţe narasti do takve duljine, jer njen kraj je još
uvijek bio u sjeni. Nakon minute, monstruozni reptil podigne svoju
glavu sa zdjele i okrene se prema Umlimo. Poče kliziti naprijed, dok su
joj se mišići ispod ljusaka grčili u malim valovima. Dodirne ţenino
koljeno crnim jezikom, koristeći ga kao što slijepac koristi svoj štap.
Zatim joj lizne usne spolovila i podigne se preko trbuha, iznad grudi,
liţući glatko nauljenu koţu, popne se oko vrata i klizne niz drugo rame
dok nije zastala oko vrata. Glava joj stane na udaljenosti ljudske ruke
od grudi i zagleda se ponovno u Zougu hladnim pogledom. Zouga
obliţe usne i opusti stisak oko drške noţa. «Došao sam traţiti
mudrost», reče promuklo. «Znam što traţiš», odgovori Umlimo. «Ali naći
ćeš više od toga. » «Tko će me voditi? » «Slijedi malog tragača za slatkim
u vrhovima drveća. » «Ne razumijem», Zouga se namršti gledajući
golemu zmiju, ali Umlimo ne odgovori. Njena tišina je bila poziv na
razmišljanje o odgovoru, i Zouga učini tako, ali ne pronađe
objašnjenje. Zapamtio je riječi i htio pitati sljedeće pitanje, ali u tami se
začuje svilenkasti zvuk i on ugleda drugu zmiju kako prolazi kraj
njega. Bila je to druga mamba, ali manja, ne deblja od njegovog palca, i
duga kao raspon njegovih ruku. Pola njenog tijela bilo je podignuto u
zrak, i ona dopuţe do ţene s grotesknom ogrlicom oko vrata. Ţena se
ne pomakne, i manja mamba se uspravi pred njom njišući se blago s
jedne na drugu stranu, spuštajući se dok nije dotaknula jezik zmije
oko njenog vrata. Zatim krene naprijed i poče se omatati oko veće
zmije. Svaki put kad bi se okrenula, njen bijeli trbuh bi bljesnuo na
svjetlu vatre. Ţena i veća zmija nisu se micale, niti odvraćale pogled sa
Zouginog lica. Tanje i svjetlije tijelo započe polagane ritmične i
senzualne kretnje, šireći se i skupljajući oko veće zmije i Zouga shvati
da se zmije pare. Na trbuhu manjeg muţjaka bile su produljene ljuske
244
koje su pokrivale genitalnu vrećicu. Sada su se razmaknule i vidio se
penis. Bio je boje i oblika kaktusovog cvijeta, blijedoljubičaste boje, i
sjajio se poput vlaţnog satena. Uporno je milovao debelo tamno tijelo i
njegovi napori su bili nagrađeni. Ţenka se okrene, pokazujući svoju
genitalnu vrećicu. Dugim drhtećim pokretom muţjak klizne niz ţenku,
i nabrekli cvijet otvori ţensku spolu vrećicu, šireći usne. Ţenka otvori
usta, a grlo joj je bilo lijepe ţute boje. U gornjoj čeljusti se usprave
male oštre igle s kapljicom otrova na vrhu i ona proizvede zvuk ekstaze
ili bola dok je muški organ ulazio u nju. Zouga shvati da se znoji.
Kapljica mu padne sa čela na bradu. Čudno snubljenje i kopulacija
trajali su samo nekoliko minuta, za koje su vrijeme ljudi nepomično
šutjeli. «Bijeli orao se sagnuo nad kamenim sokolima i bacio ih na
zemlju. » Ona zastane. «Sada će ih orao ponovno dići i oni će odletjeti. «
Zouga se nagne naprijed, paţljivo slušajući. «Neće biti mira u
kraljevstvima Mamba ili Monomatapa dok se oni ne vrate. Jer bijeli
orao će ratovati s crnim bivolom dok se kameni sokoli ne vrate u
gnijezdo. » Dok je govorila, spora kopulacija se nastavljala, dajući
njenim riječima opscenu i zlokobnu teţinu. «Generacije će ratovati s
generacijama, orlići će napadati telad - bijeli protiv crnih, i crni protiv
bijelih, dok se sokoli ne vrate. Dok se sokoli ne vrate. » Umlimo
podigne uske dlanove i podigne isprepletene zmije s vrata. Blago ih
poloţi na pod i ustane u jednom pokretu. Vatra se odraţavala od
njenog nauljenog satenskog tijela. «Kad se sokoli vrate», raširi ruke i
okrugle grudi na trenutak promijene oblik, «kad se sokoli vrate,
Mamboi od Rozwija, i Monomatape od Karange će vladati zemljom. «
Spusti ruke i grudi joj splasnu. «To je proročanstvo. To je cijelo
proročanstvo, reče i okrene se od vatre. Klizećim korakom prijeđe
nepravilni kameni pod. Ravna leđa i gola straţnjica kretali su se u
istom ritmu. Nestane u tami sjene koja je zaklanjala jedan krak spilje
iza amfiteatra. «Čekaj! », pozove se Zouga, skočivši na noge. Golema
ţenka mambe oštro sikne i uzdigne se na visinu Zougine glave. Ţuta
usta se ponovno otvore, a ljuske se ljutito podignu na vratu. Zouga se
ukoči, a zmija sikne i podigne se još više, a tijelo joj poprimi oblik slova
V. Zouga ustukne dva koraka. Ljuske se malo spuste. Zakorači natrag,
a tijelo zmije se opusti, spustivši glavu. Kretao se lagano natrag prema
izlazu iz spilje, a prije no što je izišao na svjetlo, vidio je kako se
golema zmija svija u klupko, još uvijek isprepletena s muţjakom.
Proročanstvo Umlimo, tajnovito i nerazjašnjeno, ostalo je u Zouginom
umu tijekom dugog hoda do mjesta gdje ga je čekao Cheroot s
245
nosačima. Te noći, uz svjetlo vatre, Zouga ga je zapisao riječ po riječ u
dnevnik, a nakon toga, slatki miris zmija proganjao ga je u snovima - i
ostao u nosnicama mnogo dana poslije. Vjetar je postao nestalan,
ponekad je potpuno nestao na vrućini podneva, a ponekad plesao u
visokim virovima «prašnih vragova» preko ravnica, podiţući lišće i suhu
travu u ţutim stupovima. Zatim bi puhao sa svih strana svijeta,
podjednako snaţno sa sjevera kao i s juga. Bilo je nemoguće pribliţiti
se slonovima s tako nestabilnim vjetrom. Kad bi trag bio svjeţ,
postavili bi svoje zasjede i skinuli se radi lakšeg trčanja, a tada bi
Zouga osjetio hladan dodir vjetra na znojnim leđima i gotovo odmah
poslije toga čuo uzbunjeno trubljenje slona ispred njih, a nakon prve
uzbune bilo je nemoguće pribliţiti se krdu koje bi potrčalo dugim
korakom što ga je bilo nemoguće pratiti. Zbog toga, nakon susreta s
Umlimo, nisu ubili niti jednog slona. Jednom je i sam Zouga prekinuo
lov, jer je trag išao predaleko od smjera kretanja karavane. Cheroot je
nezadovoljno mrmljao cijeli taj dan i dan poslije toga, dok su se kretali
naizgled bez cilja kroz neobiljeţenu divljinu. Svakoga je dana vrućina
postajala sve ţešća, jer pred njima je bio samoubilački mjesec koji
donosi kišu. Čak niti Zouga nije mogao hodati oko podneva. Pronaći će
najbolji hlad i baciti se u njega, znojeći se kroz najveću vrućinu,
pokušavajući spavati ukoliko im to dopuste bivolje muhe. Bilo je teško
govoriti, i brisati znoj koji im se skupljao na tijelima, te sušio u bijelim
kristalima na koţi i odjeći. Sol je uništila tkaninu Zougine košulje i
hlača, pa su se kidali poput papira na prvi dodir s trnjem ili
kamenjem. Počeo je izgledati poput prosjaka, s toliko zakrpa da se
originalni materijal nije više vidio. Njegove čizme bile su popravljane
više puta koţom s unutarnje površine slonovog uha, dok je pojas i
remen puške bio zamijenjen koţom bivola. Izgledao je neobično i
mršavo, jer lov je uništio svu mast i višak mesa na njegovim udovima.
Visina mu je bila naglašena mršavošću i širinom koščatih ramena koja
su se suţavala prema struku. Sunce je pocrnjelo njegovu koţu, ali
izblijedjelo kosu i bradu do zlatne boje. Njegova blijeda kosa visila mu
je do ramena i vezao ju je iza vrata koţnom vrpcom. Podrezivao je svoju
bradu i brkove, koristeći škare za rezanje i zagrijanu oštricu lovačkog
noţa za spaljivanje dlake. Osjećaj blagostanja zbog izvrsne fizičke
kondicije u kombinaciji s očekivanjem uspjeha potrage tjerao ga je
naprijed tako da su mu se dani činili prekratki, a kad bi pala noć
spavao je dubokim besanim snom djeteta, da bi se budio prije svitanja
zore, nestrpljiv da vidi što donosi sljedeći dan. Međutim, vrijeme je
246
prolazilo. Nakon svakog lova, vreće s barutom bile su lakše, a iako je
vadio potrošene kugle iz tijela svojih ţrtava i ponovno ih lijevao, uvijek
je bilo gubitaka. Dragocjena mala količina kinina brzo se trošila, a
dolazile su kiše. Niti jedan bijeli čovjek nije mogao preţivjeti kiše bez
streljiva i kinina. Uskoro će morati napustiti potragu za srušenim
gradom s idolima optočenim zlatom. Morat će pobjeći od kiša, na
jugozapad, pet stotina milja ili više, ukoliko su njegove opservacije još
bile točne, kako bi prerezao put svojeg djeda i stigao u misiju u
Kurumanu, koja je bila najbliţa ispostava civilizacije. Što kasnije
krene, putovanje će biti teţe. Teško i brzo, bez zaustavljanja, niti zbog
slonova niti zbog zlata, dok ne stigne na sušu, sigurniju zemlju na
jugu. Misao o odlasku ga je deprimirala, jer bio je siguran da ovdje ima
nečega, vrlo blizu mjestu gdje se nalazi, i smetalo mu je što će ga kiše
spriječiti u potrazi. Ali, utješio se spoznajom da će doći druga godina i
znao je da će se vratiti. Bilo je nečega u ovoj zemlji - stalan, iritirajući
zvuk prekidao je njegove misli. Makne kapu s očiju i pogleda u guste
grane marula drveta pod kojim je leţao. Oštri krikovi su se ponovili, i
ptičica koja ih je proizvela poče skakati s grane na granu, mašući
krilima i repom. Bila je sitna, smeđih leđa i blatnoţutog trbuha. Zouga
okrene glavu i vidje da je i Jan Cheroot budan. «Dakle? », upita. «Nisam
okusio med otkako smo napustili Mount Hampden», odgovori Cheroot.
«Ali, vruće je, a ptica moţda laţe, moţda nas odvede do zmije ili lava.»
«Odvede te do zmije samo ako je prevariš za saće», reče mu Zouga.
«Tako kaţu», Cheroot klimne i obojica zašutješe, razmatrajući napor
koji je bio potreban za praćenje medarice i moguću nagradu. Ptica bi
vrlo često dovela jazavca ili čovjeka do divlje košnice i čekala na svoj
dio voska, meda i ličinki pčela. Legenda je govorila da će, u slučaju da
ne dobije svoj dio, sljedeći put odvesti čovjeka koji ju je prevario do
otrovne zmije ili lava ljudoţdera. Ţelja za slatkim prevlada u Janu
Cherootu. Ustane, a krici ptice postanu uzbuđeniji. Odleti preko
čistine do sljedećeg drveta, bučno lepećući krilima i repom, nestrpljivo
ih zovući. Kad vidje da nisu krenuli za njom, vrati se natrag i nastavi
svoju predstavu. «U redu, staro momče», sloţi se Zouga i ustane.
Cheroot uzme sjekiru od Matthewa i glinenu posudu u mreţi od kore.
«Napravite logor ovdje», reče nosačima. «Donijet ćemo vam meda. » Sol,
med i meso, tri najveće delikatese afričkog grmlja. Zouga osjeti krivnju
što će izgubiti toliko vremena na ovo frivolno usputno putovanje, ali
njegovi ljudi su radili teško i putovali brzo, a med će oţivjeti njihov
duh. Mala smeđeţuta ptica plesala je oko njih, proizvodeći zvukove
247
poput protresene kutije s cigarama, te jurila od drveta do grma,
vraćajući se natrag provjeriti slijede li je. Skoro jedan sat ih je vodila
duţ riječnog toka, a zatim skrene i prijeđe kameniti greben. Kad su bili
na vrhu, ugledaše šumovitu dolinu okruţenu poznatim grebenima i
brdima. «Ptica nas izaziva», promrmlja Cheroot. «Koliko će nas još
voditi? » Zouga premjesti pušku na drugo rame. «Mislim da si u pravu»,
sloţi se. Dolina ispred njih je bila negostoljubiva, tlo pokriveno oštrom
slonovskom travom višom od čovjeka. Dolje će biti toplije nego ovdje, a
suho sjemenje trave imalo je oštrice koje su se zabadale u koţu i
stvarale male rane koje su se gnojile. «Čini mi se da baš nisam toliko
lud za medom koliko sam mislio», Cheroot nakrivi glavu prema Zougi.
«Vraćamo se», sloţi se on. «Neka ptica nađe drugu budalu. Na povratku
ćemo potraţiti debelog kudua - meso umjesto meda. » Krenuše natrag,
a ptica odmah krene natrag, plešući iznad njihovih glava. «Idi i nađi
svog prijatelja rattela (jazavca)! », vikne Cheroot, a njeni pokreti
postadoše frenetični. Spuštala se sve niţe, dok nije bila tik iznad
njihovih glava, iritantno kriješteći. «Voetsakl» vikne Cheroot. Ptičji
krikovi će uzbuniti svu divljač miljama uokolo i uništiti izglede za
uspješan lov. «Voetsakh sagne se i uzme kamen kako bi njime otjerao
pticu. «Ostavi nas, mala šećerna usta. » To ime zaustavi Zougu.
Cheroot je koristio loš nizozemski, «Klein Suiker bekkie», zamahnu
desnom rukom da baci kamen. Zouga ga uhvati za ruku. «Mala
šećerna usta», ponovi on, a glas Umlimo mu zazvoni u ušima, čudni
drhtavi ton koji je zapamtio. «Tragač za slatkim u vrhovima drveća. »
«Čekaj», reče Cherootu. «Nemoj baciti. » Bilo je to smiješno, naravno.
Sam je sebi zvučao glupo i neće se osramotiti pred Hotentotom. «Došli
smo tako daleko, reče mu razumno, «a ptica je tako uzbuđena da
košnica ne moţe biti daleko. « «Moţe biti još dva sata», promrmlja
Cheroot, ali spusti ruku. «To znači, šest sati do logora. » «Ne ţeliš
postati debeo i lijen», reče Zouga. Cheroot je bio mršav poput hrta koji
je cijelu sezonu lovio zečeve, a u zadnja dva dana prešao je stotinu
milja. Optuţba ga pogodi, ali Zouga nemilosrdno nastavi, tresući
glavom u glumljenoj simpatiji. «Ali, kad čovjek ostari, ne moţe hodati
tako brzo i daleko, i sporiji je sa ţenama. « Cheroot spusti kamen i
krene natrag uz greben ţustrim korakom dok je ptica ekstatično
kriještala nad njim. Zouga krene za njim, smiješeći se malom čovjeku i
vlastitoj ludosti što vjeruje riječima te gole vještice. Ali, med će dobro
doći, tješio se. Sat kasnije, bio je siguran da je Cheroot bio u pravu.
Ptica je bila laţljivac, i gubili su ostatak dana, ali više nije mogao
248
vratiti duboko uvrijeđenog Hotentota. Prešli su dolinu, probijajući se
kroz slonovsku travu, jer ptica nije krenula stazom divljači. Išla je u
ravnoj liniji i sjemenje trave padalo je po njima, spuštajući se niz
znojna leđa u košulje. Znoj ga je aktivirao, pa je počelo migoljiti poput
crva, pokušavajući prodrijeti u koţu. Pogled je bio zaklonjen visokom
travom, i stigli su naglo na drugu stranu doline. Iznenada je iznad njih
bila glatka stijena, gotovo skrivena visokim drvećem, lijanama i
gustišem. Nije bila previše visoka, moţda četrdeset stopa, ali bila je
strma. Stali su ispod nje i pogledali gore. Košnica je bila gotovo na
vrhu. Ptica je trijumfalno lepršala iznad nje, okrećući glavu prema
njima. Kamen ispod otvora košnice bio je zamrljan istopljenim voskom
i otpadcima košnice i gotovo potpuno maskiran lijepom biljkom
puzavicom. Peteljka biljke uspinjala se uz stijenu, granajući se i
uvrćući. Blijedo lišće joj je bilo hladne zelene boje, ali cvijeće je bilo
ugodne plave nijanse. Pčele koje su izlazile i ulazile u košnicu hvatale
su sunčeve zrake poput zlatnih listića, a njihove putanje bile su brze i
ravne. «Pa, naredniče, evo tvoje košnice», reče Zouga. «Ptica nije lagala.
» Osjeti duboko razočaranje. Iako nije ţelio vjerovati riječima Umlimo,
ipak je nešto očekivao, nada je opstajala unatoč zdravom razumu. Sad
kad je prevladao razum, osjećao je ţaljenje. Zouga nasloni pušku na
drvo, skine zamke i baci se kako bi se odmorio, promatrajući Cheroota
dok se pripremao opljačkati košnicu. Jan Cheroot odreţe komad kore
od mukusi stabla i umota je u cijev. Napuni je trulim drvom
ostruganim sa starog panja. Zatim zamahne glinenom posudom sa
ţeravicom i raspali vatru. Prenese je u cijev, a kad se vatra primila,
zakvači sjekiru o rame i poče se penjati po granama biljke penjačice.
Prva pčela hraniteljica zazuji oštro oko njegove glave kad je bio na
nekoliko stopa od otvora košnice. Cheroot zastane te podigne cijev do
usta, puhnuvši blagi dašak dima prema napadačici. Dim otjera kukca i
on nastavi penjanje. Leţeći ispod mukusija, lijeno tjerajući bivolje
muhe i boreći se protiv razočaranja, Zouga je promatrao Hotentota.
Jan Cheroot stigao je do košnice i puhnuo drugi pramen dima u rupu
u stijeni, omamivši pčele koje su formirale oko njega obrambeni oblak.
Jedna ga napadne i ubode u vrat. Cheroot oštro opsova, ali nije
načinio grešku i udario napadača, ili pokušao izgrebati kukasti ţalac.
Radio je s dimnom cijevi mirno i polako. Nekoliko minuta kasnije,
košnica je bila dovoljno omamljena da bi mogao početi rezati grane
koje su blokirale ulaz. Balansirao je na penjačici, koristeći se objema
rukama za vitlanje sjekirom, poput malog ţutog majmuna. «Što, do
249
vraga. », stane nakon nekoliko udaraca i zagleda se u liticu koju je
oslobodio granja. «Gospodaru, ovdje su vraţja posla. » Ton njegovog
glasa uznemiri Zougu i on skoči na noge. «Što je? » Cherootovo tijelo
sakrivalo je predmet njegova čuđenja i Zouga se nestrpljivo popne uz
penjačicu. Stigne do Cheroota i uhvati se za rub kamena. «Gledajte!»,
reče mu Cheroot. «Gledajte ovo! » Pokaţe kameno lice koje je otkrio
sjekirom. Zougi je trebalo nekoliko sekunda da shvati da se ulaz u
košnicu nalazi na geometrijski savršenom, oblikovanom otvoru,
jednom od niza koji je probušio stijenu u širokom vodoravnom pojasu.
Činilo se da se pojas širi u oba smjera uzduţ litice. Bio je isklesan u
kamenu, u obliku preokrenutog slova V; bilo je očito da se radi o djelu
iskusnog majstora. Zouga gotovo izgubi rukohvat u uzbuđenju i
odmah potom vidje nešto drugo što mu je do tada bilo skriveno
raslinjem i voskom iz košnice. Cijela litica je bila formirana od
savršenih blokova kamenja, malih blokova koji su pristajali jedan kraj
drugog tako savršeno da se činilo da nisu ništa drugo do prirodne
granitne litice. Bio je to monumentalni zidarski rad koji se mogao
usporediti s vanjskim zidom Solomonovog hrama, golema utvrda koja
je mogla biti jedino periferija zaboravljenog grada zaraslog u šumu i
grmlje. «Nie watl», šapne Jan Cheroot. «Ovo je vraţje mjesto, mjesto
samog Sotone. Idemo, gospodaru«, molio je. «Idemo daleko od ovdje.»
Obilazak oko zidova trajao je gotovo sat vremena, jer raslinje je bilo
deblje uzduţ sjevernog zavoja kamene utvrde. Zid je bio sagrađen u
gotovo savršenom krugu, bez otvora. Na dva ili tri vjerojatna mjesta
Zouga je isjekao vegetaciju i pretraţio podnoţje zida, traţeći vrata. Nije
ih našao. Ukrasni uzorak nije se širio oko cijelog zida, već je pokrivao
samo istočnu stranu. Zouga razmisli o tome. Najočitije objašnjenje bi
bilo da ukras gleda izlazeće sunce. Bilo je vjerojatno da su ljudi koji su
sagradili zid bili oboţavatelji sunca. Cheroot ga je neodlučno pratio,
predviđajući bijes vragova i demona koji čuvaju ovo zlo mjesto, dok je
Zouga prosijecao put oko zidova, uopće ga ne slušajući. «Mora
postojati ulaz», mrmljao je. «Kako su ulazili i izlazili? » «Vragovi imaju
krila», naglasi Cheroot. «Oni lete. Ja, i ja bih ţelio krila, da odletim
odovud. » Vratili su se do početne točke gdje su otkrili košnicu, a do
tada je već bio mrak, jer sunce je nestalo iza krošanja. «Ujutro ćemo
potraţiti vrata», odluči Zouga. «Nećemo spavati ovdje? », upita
prestrašeno Cheroot. Zouga ignorira protest. «Med za večeru», reče
blago. Nije zaspao čvrstim snom lovca, već mu je maštu ispunjavala
slika zlatnih idola i kuća s blagom sagrađenim od masivnih kamenih
250
blokova. Zouga je nastavio potragu kad je prvo svjetlo osvijetlilo vrh
zida. Prethodnog dana bio je zaslijepljen vlastitom ţurbom i ţeljom da
pronađe vrata. Propustio je područje na samo nekoliko jarda od logora
gdje su penjačice što su pokrivale zid bile izrezane i ponovno narasle
gušće nego prije. Sada ga je nadvijena grana pozivala poput prsta - rez
na njoj je sigurno načinjen sjekirom. «Cheroote», pozove ga Zouga.
«Očisti ovo smeće. » Zouga mu pokaţe gusto raslinje i Cheroot ode po
sjekiru. Dok je čekao da se Jan vrati, Zouga shvati da je za rezanje
raslinja mogla biti odgovorna samo jedna osoba. Još jednom je Fuller
Ballantyne bio njegov vodič, ali ovaj put mu to nije bilo tako mrsko;
iskustvo hodanja očevim stopama više nije bilo novo, a uzbuđenje i
očekivanje je smanjilo ţalac nezadovoljstva. «Poţuri», pozove Cheroota.
«Ovdje je tisuću godina. Neće se sada raspasti«, odgovori ovaj zlurado i
pljune u dlanove prije no što će zamahnuti sjekirom. Mali Hotentot je
bio mnogo sretniji nego prethodne večeri. Preţivio je noć pod zidom bez
da ga je napao i jedan demon, a Zouga mu je u besanim satima pričao
o bogatstvima koja moţda leţe iza zida. Cherootova privremeno
paralizirana pohlepa oţivjela je dovoljno da se zamisli u hlačama
punim zlatnih novčića, kako sjedi u omiljenoj taverni u Cape Townu s
tucet hotentotskih ljepotica pokraj sebe, dok konobar otvara novu
bocu Cape Smokea. Njegov entuzijazam je sada dostigao Zougin. Radio
je brzo, i kad je Zouga pogledao u prolaz kroz grmlje, ugleda obris
izrezbarenog portala vrata i granitne stube koje su vodile do uskog
otvora. Stube su bile izlizane prolaskom tisuća nogu tijekom stoljeća,
ali vrata su bila namjerno zatvorena kamenjem. Bio je to brzi pokušaj
zapečaćenja ulaza, vjerojatno pred napredujućim neprijateljem, pomisli
Zouga. Netko, vjerojatno Fuller Ballantyne, napravio je otvor u prepreci
dovoljan za ulaz. Zouga krene njegovim tragom, dok su mu se
odronjeni kameni kotrljali ispod nogu, te se provuče kroz vrata i otkrije
da put zavija ulijevo u uski prolaz između visokih zidova zagušen
vegetacijom. Njegovo razočaranje bilo je snaţno. Nadao se da će grad
sa svim svojim čudima i blagom leţati pred njime kad prođe kroz vrata.
Umjesto toga, čekalo ga je mnogo sati znojenja i rada. Prošle su barem
četiri godine otkako je Fuller Ballantyne prošao ovuda i činilo se da
nikada nije ni bio. Zouga se oprezno popeo preko mjesta gdje se
kameni zid srušio, misleći na zmije otkako je bio u spilji proročice.
Dugi uski prolaz, očito napravljen kao obrana protiv napadača, slijedio
je krivulju vanjskog zida dok iznenada nije stigao na otvoreni prostor
zagušen gustim raslinjem kojim je dominirao visoki cilindrični toranj
251
od granitnih blokova pokrivenih lišajevima. Toranj je bio golem, kao da
dopire do samih oblaka. Zouga krene preko dvorišta, nestrpljivo reţući
grmlje, a na pola puta vidje i drugi toranj identičan prvom koji ga je do
tada skrivao. Srce mu snaţno zakuca, ne od napora, već zbog
intuitivnog uvjerenja da su tornjevi središte ovog čudnog drevnog
grada i da kriju ključ tajne. Posrne u ţurbi i padne na koljena,
razderavši hlače i komad koţe, te opsuje. Izgubio je sjekiru, ali kad
posegne za njom u grmlje, odmah je pronađe i istovremeno otkrije
kamen o koji se spotaknuo. Nije to bio granit od kojeg su sagrađeni
zidovi. Ta činjenica privuče njegovu pozornost. Još uvijek na
koljenima, raščisti grmlje oko kamenja. Osjeti ushićenje kad vidje da je
to skulptura. Cheroot dođe iza njega i pomogne mu kidati biljke, a
zatim se njih dvojica okrenuše na petama i čučeći pogledaše kip koji
su otkrili. Nije bio velik, vjerojatno manji od stotinu funta. Bio je
pokriven sapunskim kamenom. Počivao je na postolju, jednostavnom
obrascu trokuta, poput reda zuba morskog psa. Glava je bila otkinuta,
naizgled maljem, ali vjerojatnije kamenom korištenim umjesto čekića.
Tijelo kipa bilo je netaknuto; tijelo ptice grabljivice, savijenih krila u
letu. Zouga gurne ruku u otvor košulje i izvadi mali talisman od
slonovače koji je uzeo mrtvom Mashoni. Usporedi ga s kipom. Cheroot
kraj njega promrmlja: «To je ista ptica! » «Da», sloţi se Zouga. «Ali, što
to znači? » Vrati talisman u košulju. «Stara je», slegne Cheroot. «Nikada
nećemo znati. » Htjede ponovno ustati, ali nešto drugo privuče njegov
pogled i on posegne pored kipa, razmaknuvši rahlu zemlju. Podigne
savršeno okruglu metalnu perlu probušenu radi nizanja na uzicu.
Njena boja bila je crvenkastoţuta, a površina nedodirnuta korozijom;
postojao je samo jedan metal takve boje i sjaja. Zouga gotovo poboţno
ispruţi ruku i odvagne perlu. «Zlato! », reče, a Cheroot se ekstatično
zacereka, poput nevjeste u prvoj bračnoj noći. «Zlato», sloţi se. «Dobro,
ţuto zlato. » Zouga je uvijek bio svjestan vrlo ograničenog vremena koje
mu je preostalo, i svakoga sata bi podizao glavu da pogleda nebo, dok
mu se znoj slijevao niz lice i vrat, te mastio mišiće gornjeg dijela tijela.
Oblaci su bili sve veći i crnji, a vrućina teţa. Probudio bi se u noći,
probivši se kroz površinu sna, te leţao i slušao udaljenu grmljavinu.
Svake zore budio je svoje ljude i tjerao ih na posao, a kad je Matthew
odbio ustati nakon kratkog odmora u najtoplijem dijelu dana, Zouga
ga podigne na noge i udari kratkim, dobro odmjerenim udarcem koji
ga je poslao natrag na zemlju. Matthew ustane dok mu je krv tekla niz
bradu i uzme svoje grubo sito kojim je prosijavao iskopanu zemlju, te
252
poče ponovno raditi. Zouga je sebe tjerao više i teţe od ostalih ljudi.
Radio je rame uz rame s njima dok su rezali raslinje ispod tornjeva,
otkrivajući gomile kamenja među kojim su leţali pali kipovi. Pronašao
je još šest neoštećenih ptica, ali bili su tu i ostaci drugih uništeni
namjernim divljaštvom, pa nije mogao znati koliko ih je zapravo bilo.
Nije dugo razmišljao o njima. Zemlja na kojoj su leţali kipovi bila je
plodno tlo za njegovu druţinu, iako im je nedostajao alat. Zouga bi
platio stotinu gvineja za komplet dobrih krampova, kanta i lopata.
Međutim, morali su raditi s naoštrenim drvenim kolcima vrhova
otvrdnutih u vatri. Cheroot je ispleo košare od bambusovih stabljika
poput onih koje se koriste za nošenje kukuruznog brašna. Njima su
prosijavali finiju zemlju. Bio je to naporan posao, a vrućina je bila
ubojita, ali ţetva je bila plodna. Zlato je bilo u malim komadićima,
uglavnom u perlama čije su uzice odavno istrunule. Bilo je i komada
zlatne folije kojom su nekada ukrašavali drvene statue, navoja fine
zlatne ţice i komadića metala veličine dječjeg prsta. Nekada su zelene
kamene ptice stajale u krugu, gledajući jedna drugu, poput granitnih
stupova Stonehengea, a zlato je vjerojatno bilo dio poklona i ţrtava.
Onaj tko je pobacao kipove, razbacao je i ugazio i ţrtve; vrijeme je
uništilo sve osim lijepog ţutog metala. Nakon deset dana rezanja
grmlja koje je gušilo dvorište hrama, kako ga je nazvao Zouga, skupili
su više od pedeset funta zlata, a unutrašnjost dvorišta je bila
iskopana. Zatim je Zouga obratio pozornost na tornjeve. Izmjerio ih je
oko podnoţja; imali su opseg gotovo stotinu koraka. Pretraţio je svaku
pukotinu u građevini traţeći vrata. Nije ih bilo, pa je sagradio ljestve od
drveta i kore, te se popeo na viši toranj. S tog je mjesta mogao vidjeti
prolaze i dvorišta u gradu. Bio je to labirint zagušen raslinjem - ali niti
jedan dio nije bio toliko obećavajući kao dvorište hrama. Ponovno je
obratio paţnju na toranj na kojem je stajao. Nije bilo traga tajnom
otvoru, iako ga je marljivo traţio. Zbunjivalo ga je da drevni arhitekti
sagrade takvu strukturu bez nekog vidljivog razloga ili motiva; pomisli
da bi to mogao biti zapečaćeni trezor sagrađen oko unutarnje
prostorije. Pokušaj prodiranja kroz granitno kamenje svima se činio
nemogućim; Cheroot je izjavio da bi to bila ludost. Ali, Zougi se činilo
da je to jedino što se još moţe pokušati. Mali tim predvođen
Matthewom popeo se ljestvama, ţaleći se gorko, te počeo vaditi male
blokove s vrha tornja. Međutim, vještina izvornih zidara bila je takva
da je napredak u razaranju bio bolno spor. Između padova slobodnih
blokova kamenja u dvorište bila je duga pauza. Trebalo im je tri dana
253
da se probiju kroz prvi sloj blokova i otkriju da se i unutrašnjost
sastoji od istog granita. Stojeći kraj njega na vrhu tornja, Cheroot
izrazi razočaranje. «Gubimo vrijeme. Tu je samo kamen. » Pljune preko
ruba tornja, gledajući kako slina pada u dvorište. «Trebali bismo
potraţiti mjesto s kojeg dolazi zlato. » Zouga je bio tako opsjednut
pljačkom napuštenog grada da nije obraćao paţnju na rudnike koji su
morali leţati negdje izvan zidova. Zamišljeno klimne glavom. «Nije
čudno što te majka voljela», reče. «Ne samo da si lijep, nego i pametan.
klimne Cheroot. «Svi mi to kaţu. » U tom trenutku debela kapljica kiše
pogodi Zougu u čelo i klizne mu u oko, zaslijepivši ga. Kap je bila topla
poput krvi, krvi čovjeka zaraţenog malaričnom groznicom. Izvan
visokih zidova bilo je i drugih ruševina, ne tako velikih kao unutarnji
grad. Bile su raštrkane i tako zarasle da nije bilo moguće paţljivo ih
ispitati u kratkom vremenu koje im je preostalo. Brda oko grada bila
su utvrđena, ali napuštena, a spilje prazne poput očnih duplji mrtvih
lubanja, smrdeći po leopardima i zečevima, ali Zouga se koncentrirao
na traţenje drevnih rudnika za koje je pretpostavio da su bili okosnica
ove nestale civilizacije. Zamišljao je duboke jame ukopane u brda i
gomile kamenja poput onih u drevnim cormvallskim rudnicima i
pretraţivao guste šume u svim smjerovima, traţeći svaku nepravilnost
u tlu koja bi mogla biti napušteni rudnik. Ostavio je Cheroota da
nadgleda traţenje zadnjih komadića zlata u dvorištu, i svi su imali
koristi od njegovog relaksiranijeg nadzora. Dijelili su poglede o ulozi
fizičkog rada u ţivotu ratnika i lovca. Prvi pljuskovi bili su samo
upozorenje na oluje što dolaze, i jedva su namočile Zouginu košulju.
Zouga je shvaćao da zanemaruje to upozorenje na vlastitu
odgovornost. Ipak, nada da će pronaći drevne rudnike s debelim
ţilama dragocjenog metala ga je mučila. Gubio je dane dok se Jan
Cheroot nije zabrinuo. «Ako rijeke narastu, ostat ćemo ovdje»,
razmišljao je pokraj vatre. «Osim toga, uzeli smo sve zlato. Hajdemo ga
sad trošiti. « «Još jedan dan, obeća mu Zouga smještajući se pod
pokrivač. «Iza juţnog grebena je dolina, trebat će mi samo još jedan
dan da je pretraţim - prekosutra«, obeća pospano. Zouga je prvo
namirisao zmiju, njem slatki zadah ispunio mu je nosnice, pa je udisao
s poteškoćom. Ipak, pazio je da ne privuče njenu paţnju. Nije se mogao
kretati, bio je pod golemom teţinom koja mu je lomila rebra, dok ga je
miris zmije davio. Jedva je mogao okrenuti glavu prema mjestu s kojeg
će doći zmija, i ona je stigla puţući. Njena glava bila je podignuta, oči
nepomične u hladnom reptilskom pogledu, dok je jezik palucao kroz
254
ledeni osmijeh tankih zakrivljenih usana. Njene ljuske greble su zemlju
i sijale metalnim odsjajem, boje poliranog zlata koje je Zouga uzimao iz
dvorišta. Nije se mogao kretati niti vikati, jezik mu je natekao od bijesa
i gušio ga, ali zmija prođe kraj njega, dovoljno blizu da je dodirne kad
bi mogao micati ruke. Kliznula je u krug blagog lelujavog svjetla, a
sjene se povuku i otkriju ptice u mraku, svaku na svojoj grani. Njihove
oči bile su zlatne i oštre, okrutne ţute krivulje kljunova odjekivale su
zvukovima iz njihovih grudi, a duga krila bila su sklopljena preko leđa
poput prekriţenih mačeva. Iako je znao da su to lovački sokoli, bili su
veličine zlatnih orlova. Bili su pokriveni vijencima cvijeća, purpurnim
cvatovima kralja Chake i djevičansko snjeţnim ljiljanima. Nosili su
ogrlice i lance od najsvjetlijeg zlata. Kad je zmija kliznula u sredinu,
oni se pomakoše na svojim granama. Zatim zmija podigne svoju sjajnu
glavu podignutih ljusaka, a sokoli se uz glasan lepet i krikove vinu u
nebo. Zouga podigne ruku da zaštiti lice, a velika krila zalepršaju oko
njega dok je jato sokola uzlijetalo. Prisutnost zmije više nije bila vaţna
- bio je vaţan odlazak ptica. Zougu preplavi osjećaj kobi ili osobnog
gubitka i otvori usta, ponovno sposoban proizvesti zvuk. Pozove ptice
natrag. Vikao je u tamu za pticama, dok ga vlastita vika i krikovi slugu
nisu probudili. Probudivši se, shvati da je noć olujna, i vjetar puše
kroz logor. Drveće se njihalo iznad njih, zasipaj ući ih lišćem i malim
grančicama, a zrak je bio leden. Skinuo je krovove s njihovih zaklona i
rasuo pepeo i ţar s ognjišta. Vatra je bila jedini izvor svjetla, jer
zvijezde su bile zastrte oblacima koji su se spuštali na zemlju.
Dovikujući se na vjetru, potrčaše pokupiti razbacanu opremu. «Pazite
da vreće s barutom ostanu suhe», urlao je Zouga, traţeći čizme.
«Naredniče Cheroot, gdje si? » Hotentotov odgovor bio je izgubljen u rici
gromova koja im je probijala bubnjiće. Bljesak munje koja je uslijedila
ih zaslijepi i ureţe u Zougin vid nezaboravnu sliku Jana Cheroota kako
pleše gol na jednoj nozi, jer je stao na ţar s vatre, dok su mu se psovke
utapale u rici gromova. Lice mu je bilo zgrčeno poput lica kamenog
demona s crkve Notre Dame. Zatim ih ponovno proguta tama, poput
lavine, i počne kiša. Stigla je u vodoravnim naletima poput oštrice
kose, tako gusta da je ispunila zrak vodom, pa su kašljali poput
utopljenika. Došla je takvom snagom da im se činilo da ih netko gađa
solju iz sačmarice, a hladnoća im je dopirala do kosti, pa su se morali
sklupčati u gomilu, traţeći utjehu i toplinu pod vlaţnim pokrivačima
navučenim preko glava, smrdeći poput čopora mokrih pasa. Hladna
mračna zora ih je zatekla pod slapovima padajuće kiše, pod nebom
255
koje ih je pritiskalo poput trbuha noseće krmače. Razbacana oprema je
bila potopljena u vodi do gleţnja, zakloni su bili uništeni, vatra hrpa
vlaţnog pepela. Nije ju bilo moguće ponovno zapaliti, pa nisu mogli
skuhati hranu niti se zagrijati. Zouga je omotao vreće s barutom u
koţe i drţao ih zajedno s Cherootom u krilu, poput bolesne djece.
Međutim, bilo je nemoguće otvoriti vreće i provjeriti sadrţaj. Zouga je
natjerao ljude da uzmu svoj teret, pripremajući se za polazak. Pojeli su
bijedni obrok hladnih kolača od ţita i zadnje komade bivoljeg mesa.
Zatim Zouga ustane, omotan ogrtačem od koţe kudua, dok mu se kiša
cijedila niz lice i namakala odjeću. «Safari! », vikne. «Idemo! » «Bilo je
vrijeme«, promrmlja Jan Cheroot, okrenuvši pušku tako da cijev gleda
u tlo. Tada su nosači otkrili dodatni teret. Bio je privezan za motke od
mopani drveta i zaštićen slonovskom travom. «Neće to nositi», reče mu
Cheroot, otklanjajući vodu iz obrva. «Rekao sam vam da će odbiti. »
«Nosit će», Zougine oči bile su hladne poput smaragda, a izraz oštar.
«Nosit će ga - ili ostati ovdje, mrtvi. » Paţljivo je odabrao najbolje
primjerke kamenih ptica: jedini koji je bio potpuno neoštećen i onaj s
najljepšim gravurama. Za njega su rezbarije bili fizički dokazi
postojanja drevnog napuštenog grada, dokazi koji se ne mogu poreći
čak i kad najciničniji kritičari budu čitali njegovu knjigu u dalekom
Londonu. Zouga je pretpostavljao da intrinzična vrijednost ovih
skulptura vjerojatno prelazi vrijednost njihove teţine u zlatu. Ali,
njihova vrijednost nije bila jedini razlog Zougine odlučnosti da ih
odnese u civilizaciju. Kamene ptice za njega su imale posebno
praznovjerno značenje. Za njega, one su predstavljale uspjeh njegove
ekspedicije, a posjedujući jednu od njih, nekako mu se činilo da
posjeduje cijelu tu divlju zemlju. Vratit će se po ostale, ali mora imati
ove primjerke. Bili su to njegovi talismani. «Ti i ti. » Odabere dva
najjača i obično najposlušnija nosača, a kad su oni nastavili oklijevati,
skine pušku s ramena. Vidjeli su njegov izraz i znali da misli ozbiljno.
Nezadovoljno počeše raspoređivati teret među kolegama. «Ostavimo
barem taj drugi komad smeća», kiša i hladnoća utjecali su na Cheroota
kao i na ostale, i on pokaţe metalnu kutiju sa Zouginom odorom uz
mrţnju i prijezir koji su obično bili rezervirani za ţive stvari. Zouga ne
odgovori, već pokaţe Matthewu da je podigne. Bilo je podne prije no što
je kolona krenula kroz dugu travu koja je zagušivala dno doline,
kliţući se kroz blato i psujući. Kišilo je pet dana i noći, ponekad
debelim kapima koje su lijevale iz neba, ponekad poput hladne maglice
koja se blago vrtloţila oko njih dok su hodali mekom izdajničkom
256
zemljom. Kiša je prigušila sve zvukove osim vječnog kapanja sa
šumskog drveća i uzdisanja vjetra u gornjim granama. Činilo se da se
isparenja groznice izdiţu iz same zemlje, ulazeći u pluća. U hladnim
jutrima uvijala su se poput duhova mučenih duša iz pakla. Nosači su
prvi pokazali simptome bolesti, jer groznica im je bila u kostima, a
hladna kiša ju je izazvala, pa su drhtali u nekontroliranim grčevima.
Zubi su im cvokotali dok se nije činilo da će popucati poput porculana.
Međutim, bili su naviknuti na teškoće bolesti i mogli su se kretati.
Nespretni kip u nosiljci od trave i kore s naporom je nošen preko
grebena dok su ljudi posrtali poput pijanaca od groznice u njihovoj
krvi, a kad su stigli do obale sljedeće rijeke spustili su ga zahvalno i
pali u blato da se odmore, ne ţeleći se niti zaštititi od kiše. Tamo gdje
su bila suha riječna korita s mirnim bazenima zelene vode i strmim
obalama na kojima su se gnijezdili vodomari, sada su bile bujice
smeđe vode koje su kidale drveće, bacajući ga u struju i noseći kao da
su grančice. Nije bilo načina za prelazak preko tih rijeka; struja je
nosila leš utopljenog bivola nadutog trbuha čiji su udovi stršali u zrak,
brzinom galopirajućeg konja. Zouga je mračno stajao na obali, znajući
da je zakasnio. Bili su zarobljeni. «Morat ćemo slijediti rijeku»,
progunđa i obriše mokro lice rukavom natopljene lovačke jakne. «Ide
prema zapadu», reče Cheroot s morbidnim uţitkom; nije morao
razrađivati tu misao. Na zapadu je leţalo kraljevstvo Mzilikazija, kralja
Matabelea, i već su morali biti blizu tom nejasno definiranom području
koje je Tom Harkness označio na mapi. «Spaljena zemlja - ovdje
Mzilikazijevi impiji ubijaju putnike. » «Što sugeriraš, moja zrako zlatnog
hotentotskog svjetla? », upita Zouga gorko. «Imaš li krila da preletimo
ovo? » Pokaţe vodeno prostranstvo na kojem su valovi indicirali
poloţaje potopljenih stijena. «Ili moţda škrge i peraje? », nastavi. «Da
vidim kako plivaš - ili, ako nemaš krila, škrge i peraje, imaš li moţda
savjet za mene? » «Da», odgovori Cheroot isto tako gorko. «Savjet je da
slušate dobar savjet kad ga prvi put čujete, a drugi je da ovo bacite u
rijeku. » Pokaţe zamotane kipove i kutiju s odorom. Zouga se okrene i
vikne. «Safari! Na noge, svi vi! Idemo! » Krenuli su na jugozapad, ali
previše na zapad da bi čak i Zouga bio miran, iako je ruta određena
mreţom rijeka i potopljenih dolina. Šestoga dana kiša je stala i oblaci
su se razrijedili pokazujući akvamarinsko plavetnilo i jako sunce zbog
kojeg se njihova odjeća isparavala, a groznica se smirila. Čak i s
kronometrom upitne valjanosti, Zouga je mogao ustanoviti geografsku
širinu. Nije bio tako daleko na jugu koliko je pretpostavio, pa je
257
vjerojatno čak bio i zapadnije no što je izračunao. «Zemlja Mzilikazija je
suša», tješio se Zouga zamotavši svoje navigacijske instrumente u
koţe, «a ja sam Englez i unuk Tshedija. Čak niti Matabele mi neće
uskratiti prolaz, unatoč zapisima starog Toma. » A imao je i talisman,
kamenu pticu, koja će ga štititi. Odlučno pogleda na zapad i povede
karavanu. Još jedan problem koji ga je mučio bilo je meso - nije ga bilo
otkako su napustili ruševine grada. S prvim naletom kiša, velika stada
divljači koja su se koncentrirala oko zadnjih bazena raštrkala su se
golemom zemljom prepunom svjeţe vode. Na mjestima izgorjelih
ravnica već se počelo razvijati novo raslinje. U pet dana hoda Zouga je
vidio samo jedno malo stado vodenih bivola, najmanje ukusnih od sve
afričke divljači. Teški muţjak vodio je svoje malo krdo bezrogih ţenki u
frenetičnom galopu. Rogovi u obliku lire bili su mu visoko podignuti
nad znojnim leđima. Pojavio se pred Zougom na udaljenosti od
dvadeset koraka, i ovaj podigne pušku. Iza njega, njegovi gladni i
iscrpljeni nosači podvriskivali su poput čopora lovačkih pasa; Zouga
nacilja i pritisne okidač. Kremen eksplodira pod kokotom, ali ne začuje
se prasak hica i pogodak kugle u meso. Puška je zakazala i lijepa
ţivotinja odvede svoj harem u punom galopu, nestajući u grmlju i kiši.
Psovao je od muke dok je čistio pušku, ustanovivši da je kiša prodrla u
cijev i navlaţila barut. Nekoliko sati sunčevog svjetla šestog dana dali
su Zougi i Cherootu priliku da rašire sadrţaj vreća s barutom po
ravnoj stijeni i osuše ga. Nosači su za to vrijeme spustili svoj teret i
pronašli suha mjesta da zagriju bolne udove. Zatim sunce ponovno
nestane i oni brzo skupiše barut u vrećice. Kad je počela kiša, zamotali
su ih u nauljene koţe, gurnuli pod svoje ogrtače i nastavili put prema
zapadu, pognutih glava, utihli, gladni i bijedni. Zougine uši su zujale,
što je bila prva vidljiva nuspojava velikih doza koje je uzimao tijekom
dugog razdoblja. Kininsko zujanje moglo je dovesti do nepovratne
gluhoće. Unatoč velikim dnevnim dozama gorkog praha, konačno je
stiglo jutro u kojem se Zouga probudio s dubokim bolom u koštanoj
srţi i osjećajem teţine. Do podneva se tresao i drhtao, kako mu su se
izmjenjivale visoka i niska temperatura. «Groznica», reče mu Cheroot
filozofski, «vas ili ubije, ili ojača. » «Neki pojedinci naizgled imaju
prirodnu otpornost na ovu bolest», pisao je njegov otac u svojem
traktatu Malarične groznice tropske Afrike: Njihovi uzroci, simptomi i
tretman «i postoje dokazi da je ta otpornost nasljedna. « «Sada ćemo
vidjeti je li stari vrag znao o čemu govori», promrmlja Zouga kroz
dršćuće zube, sa smrdljivim vlaţnim kaputom oko ramena. Nikada mu
258
nije palo na pamet da stane zbog svoje bolesti; to nije dozvolio svojim
ljudima, pa neće niti sebi. Hodao je turobno, gumenih koljena, dok mu
se vid maglio. Gledao je u male točkice svjetla, fantomske crve i moljce
koji su mu prolazili vidokrugom. Svako malo Hotentot ga je
usmjeravao dodirom po ramenu, vraćajući ga na put. Noći su bile
strašne, ispunjene morama koje je stvarao njegov bolesni mozak; bile
su pune tamnih krila i bolesnog smrada zmija, pa bi se budio dašćući i
vrišteći, a Jan Cheroot ga je drţao u zagrljaju. Prestanak toga prvog
napada groznice poklopio se sa sljedećim kratkim prestankom kiše.
Činilo se da je sunčevo svjetlo, pojačano vlagom u zraku, otjeralo
maglu iz njegovog uma i otrov iz krvi, ostavljajući mu bistru glavu.
Osjećao se dobro, ali ostala mu je slabost u nogama i bol s desne
strane tijela zbog nadute jetre, što su bile tipične posljedice groznice.
«Bit ćete u redu», predviđao je Cheroot. «Oporavili ste se brţe od i
jednog čovjeka s groznicom kojeg sam vidio. Vi ste čovjek Afrike -
dozvolit će vam da ţivite ovdje, prijatelju. » U trenutku kad je još uvijek
imao nesigurne noge i vrtoglavicu, pa mu se činilo da ne dodiruje
blatnu zemlju, već da pleše iznad nje, naišli su na trag. Teţina velikog
slona utisnula je duboki trag stope u crveno blato, niz rupa u zemlji
poput perla u ogrlici. Tragovi su bili jasno ocrtani kao u gipsu, a na
jednom mjestu gdje je utonuo gotovo do trbuha ostavio je otisak svojih
dugih kljova kojima se izvukao iz blata. «To je on! », dahne Cheroot ne
skidajući pogled s traga. «Prepoznao bih ga bilo gdje. » Nije morao reći
ništa više; znali su da je to stari muţjak kojeg su vidjeli prije više
mjeseci na stazi slonova u blizini rijeke Zambezi. «Niti sat ispred nas»,
nastavi Cheroot poboţno šapćući, poput čovjeka koji moli. «A vjetar je
miran», Zouga otkrije da i sam šapće. Sjeti se svojeg predosjećaja da će
se ponovno susresti sa starim slonom. Pogleda prestrašeno u nebo. Na
istoku su olujni oblaci ponovno hitali prema njima, kratka pauza u
kiši je bila gotova. Sljedeći nalet oluje bit će snaţan, a tragovi će biti
isprani pod vodom. «Hrane se uz vjetar», nastavi on, pokušavajući
zaboraviti dolazeću kišu i koncentrirati se na lov. Stari muţjak i njegov
preostali pratitelj kretali su se s vjetrom u lice. Na taj način neće
ušetati u nevolje. Ali, ta dva veterana s dekadama iskustva neće stalno
ići uz vjetar, već će povremeno krenuti i niz vjetar kako bi nanjušili
lovce. Svaka minuta bila je vaţna ako ţele da lov uspije; unatoč
slabosti u nogama i glavi, Zouga ni slučajno nije namjeravao ostaviti
ovaj trag. Bili su stotinu milja unutar granica Mzilikazijeve zemlje koju
su čuvali impiji Matabelea, a sati izgubljeni u praćenju dva slona mogli
259
su značiti razliku između bijega iz ove zaraţene šume i ostavljanja
kostiju hijenama, ali Zouga i Cheroot nisu oklijevali. Počeše se
rješavati nepotrebne opreme; nisu trebali boce s vodom, jer zemlja je
bila preplavljena, vreće s hranom ionako su bile prazne, a pokrivači
natopljeni. Noćas će se zakloniti pokraj velikog trupla slona. «Slijedite
ih koliko brzo moţete», vikne Zouga teško natovarenim nosačima,
bacivši im svoj višak opreme. «Noćas ćete napuniti trbuhe mesom i
salom ako sada krenete. » Morali su uloţiti svu Zouginu snagu kao bi
preduhitrili kišu i stigli slonove prije no što se okrenu niz vjetar i
namirišu ih. U početku su trčali za tragom brzinom koju ne bi podnio
niti zdrav čovjek dulje od sat-dva. Zougi se vid ponovno počeo magliti,
znoj mu je natapao tijelo i teturao je poput pijanca. «Samo nastavite
trčati«, savjetovao ga je Cheroot. Učinio je to čistom snagom volje.
Doveo se do mjesta s onu stranu boli. Iznenada, vid mu se razbistrio, a
noge postale lagane, tako da mu se činilo da bez napora lebdi nad
zemljom. Cheroot je prepoznao trenutak u kojem je Zouga razbio okove
bolesti i pobijedio vlastitu slabost. Nije rekao ništa, ali u pogledu mu je
bilo divljenje. Zouga to nije vidio, jer glava mu je bila podignuta, a
pogled prikovan u daljinu. Trčali su dok sunce nije stiglo u zenit.
Cheroot se nije usuđivao prekinuti ritam, jer je znao da bi Zouga pao
poput čovjeka pogođenog u srce kad bi stali da se odmore. Nastavili su
i kad je sunce počelo padati, progonjeni nakupinama olujnih oblaka,
dok su im vlastite sjene plesale ispred njih uzduţ dubokih slonovskih
tragova. Četiri nosača pušaka trčali su iza Zouge, spremni da mu
dodaju pušku kad je zatraţi. Lovački instinkt upozorio je Jana
Cheroota. Okretao je glavu svakih nekoliko minuta kako bi pogledao
iza sebe. Tako ih je vidio. Bili su dvije sive sjene, stopljene u tamnije
sjene akacije ispod vlaţnog drveća, ali kretali su se odlučno, kruţeći
kako bi se vratili na vlastite tragove, okruţujući svoje progonitelje kako
bi im dospjeli niz vjetar. Bili su udaljeni pola milje, krećući se laganim
korakom koji će ih za nekoliko minuta dovesti natrag na vlastiti trag
na kojem su lovci ostavili svoj kiseli miris. Cheroot dodirne Zouginu
ruku, pazeći da ne poremeti ritam njegovog trčanja. «Moramo ih uloviti
prije no što stignu do traga», reče tiho. Vidje kako se Zougin pogled
fokusira, a boja vraća u obraze dok se okretao i prvi put ugledao dva
golema oblika kako kruţe kroz šumu ispod visokih akacija, krećući se
prema tragu koji su ostavili ljudi. Veliki muţjak je vodio, mršav i
koščat na visokim nogama. Goleme ţute kljove bile su prevelike za
staru glavu, a uši su bile poderane u krpe koje su visjele kraj njegovih
260
izboranih obraza. Tijelo mu je bilo vlaţno i sjajno od blata u kojem se
valjao. Izišao je na svojim dugim nogama oko kojih je visjela naborana
koţa, a odmah iza njega išao je njegov askari, velik slon s golemim
kljovama, ali umanjen veličinom svojeg vođe. Zouga i Cheroot trčali su
zajedno, potrošivši posljednje atome snage da bi stigli na puškomet
prije no što slonovi uhvate njihov miris. Riskirali su sve radi brzine,
nadajući se da će slab vid iznevjeriti slonove. Ovoga puta, vrijeme im je
išlo na ruku, jer oluja je ponovno počela divljati oko njih. Gusti mlazovi
kiše ponovno su počeli padati na šumu poput zavjese; sumrak im je
pomogao da se neprimjetno pribliţe, a kiša je prigušila njihove korake.
Na stotinu i pedeset jarda od Zouge stari slon je naišao na trag i stao
kao da je naletio na nevidljivi zid. Ustuknuo je natrag na svojim
straţnjim nogama, visoko podigavši glavu dok su mu uši lepršale oko
glave poput jedra. Ostao je tako nekoliko dugih trenutaka, njušeći
surlom zrak. Zatim je spusti i zahvati malo zemlje, te je poprska po
mirisnim organima u ustima. Mrski smrad pogodi ga poput fizičke sile
i on ustukne još korak. Zatim mu se surla podigne u vis i okrene se
poput dobro uvjeţbanog konja za vuču dok ga je askari slijedio. Počeše
trčati, a Zouga je još bio na stotinu jarda od njih. Cheroot se spusti na
jedno koljeno i podigne pušku. U istom trenutku, askari krene lijevo,
zaklonivši pozadinu svojeg vođe. Moţda je to bilo slučajno, ali lovci su
mislili drukčije. Znali su da mlađi slon privlači na sebe paljbu, štiteći
drugoga svojim tijelom. «Ţeliš to? Onda uzmi, vraţe! », vikne Cheroot
ljutito, znajući da je izgubio previše vremena zaustavivši se da bi
pucao. Naciljavši mlađeg slona, Cheroot opali s boka i slon posrne, a
njegov trk se prekine zbog oštećenog zgloba dok mu je krv curila s
mjesta u koje je bio pogođen. Veliki slon nastavio je trčati sam. Zouga
je mogao pogoditi osakaćenog slona u srce, jer ţivotinja je posrtala na
manje od trideset koraka, ali prošao je pokraj njega, ne gledajući; znao
je da će Cheroot završiti posao. Trčao je za velikim slonom neprekidno
zaostajući. Zemlja ispred njega spuštala se u plitki otvoreni tanjur iza
kojeg se uzdizao novi greben sa stablima tikovine. Slon siđe dolje ne
gubeći brzinu, dok su mu koraci zvučali poput ritmičkog udaranja
bubnja, sve dok nije stigao do dna uvale. Zatim se zaustavi. Njegova
teţina probije površinu močvarne zemlje i on potone gotovo do ramena,
boreći se za svaki korak dok mu se blato lijepile za noge pri svakom
pokretu. Zouga se brzo pribliţi, a duh mu poleti. Ushićenje je otjerale
slabost. Osjećao se otrovan borbenom poţudom. Dođe do močvarnog
tla, skačući od busena do busena trave, dok se slon borio ispred njega
261
Stizao je sve bliţe i bliţe; na manje od trideset jarda konačne stane na
malom otoku trave. Slon ispred njega stigao je do kraja močvare i
izvlačio se na čvrsto tlo. Njegove prednje noge bile su na višem terenu
od straţnjih a cijela njegova leđa bila su izloţena Zouginom pogledu,
kralješci velike kičme i rebra koja su podsjećala na trup vikinškog
broda. On zamisli da moţe vidjeti udaranje velikog srca. Ovog puta nije
moglo biti greške. U mjesecima od njihovoj prvog susreta, Zouga je
postao vješt lovac, znao je vitalna mjesta na golemom tijelu slona. S
ove daljine, teška kugla bi raznijela kičmu između lopatica bez da
izgubi brzinu i prodrla u srce, do debelih arterija koje hrane pluća.
Dodirne okidač, a puška zataji. Velika siva ţivotinja se izvučt iz blata i
krene uz strminu, potrčavši korakom koji ga moţe odvesti pedeset
milja prije no što padne noć. Zouga iza njega dođe do čvrstog tla i baci
beskorisno oruţje, vičući nosačima da mu donesu drugu pušku.
Matthew je bio pedeset koraka iza njega, posrćući po blatnoj zemlji.
Mark, Luke i John bili su daleko iza njega. «Dođi! Dođi! », vrištao je
Zouga, zgrabivši drugu pušku od Matthewa i jurne uzbrdicom. Morao
je uhvatiti slona prije no što stigne do vrha grebena, jer na drugoj
strani će pobjeći poput orla na vjetru. Zouga potrči svim srcem, voljom
i zadnjim ostacima snage, dok je Matthew iza njega podigao pušku i
ponovno je napunio u uzbuđenju lova. Nasuo je u nju novu mjeru
baruta, na metak i barut koji su već bili unutra, a zatim stavio i novu
olovnu kuglu. Na taj je način pretvorio oruţje u smrtonosnu bombu
koja moţe osakatiti ili ubiti onoga tko pokuša pucati iz nje. Zatim
potrči za Zougom. Slon se pribliţavao grebenu, a Zouga je bio za njim.
Snaga mu je počela popuštati; mogao je trčati tim tempom još nekoliko
minuta, a kad stane, bit će na rubu potpunog fizičkog kolapsa. Vid mu
je lelujao, noge posrtale po vlaţnom kamenju pokrivenom lišajevima, a
kiša mu tukla u lice zasljepljujući ga. Šezdeset jarda ispred njega, slon
je stigao do grebena i učini nešto što Zouga još nikada nije vidio -
okrenuo se postrance, kako bi pogledao svoje progonitelje. Moţda je
bio previše tjeran, prečesto lovljen i mrţnja se nakupila poput alga na
trupu starog broda; moţda je to bila zadnja linija njegove obrane.
Stajao je na trenutak, ocrtavajući se na nebu i Zouga ga pogodi u
rame. Puška je opalila poput zvona katedrale, a crveni plamen kratko
je osvijetlio sumrak. I čovjek i ţivotinja su zateturali, Zouga od udara
puške, a slon od pogotka kugle u rebra. Ostao je na nogama unatoč
teškoj rani. Otvori oči i vidje čovjeka, tu omraţenu smrdljivu i upornu
ţivotinju koja ga je tako dugo progonila. Jurne trubeći niz strminu
262
poput lavine sivog granita, a Zouga se okrene i počne bjeţati. Matthew
je ostao na mjestu unatoč strašnoj opasnosti. Zouga ga je volio zbog
toga. Ostao je da preda drugu pušku svojem gospodaru. Zouga stigne
do njega, baci ispaljenu pušku, uzme drugu, ne sumnjajući da je
dvostruko napunjena i u okretu zapne kokot i nacilja. Slon je bio nad
njime, zasjenivši kišno nebo, uzdignutih kljova. Surla se spuštala da
zgrabi Zougu. Ovaj pritisne okidač i puška opali. Cijev eksplodira uz
zaglušnu buku, otvorivši se poput latica cvijeta, a barut pogodi Zougu
u lice, prţeći mu koţu i bradu. Kokot pogodi Zougu u obraz, ispod
desnog oka, reţući ga do kosti. Oruţje mu ispadne iz ruke i udari ga u
rame takvom snagom da je osjetio pucanje tetiva i ligamenata. Potisak
ga gurne natrag izvan dosega slonove surle. Padne na hrpu sitnog
kamenja, a slon na trenutak zastane, izbjegavajući eksploziju,
trenutačno zaslijepljen - a zatim vidje nosača puške. Matthew poče
bjeţati, jadni, lojalni, hrabri Matthew, ali slon ga je dohvatio prije no
što je pretrčao deset koraka. Zgrabi ga oko struka dugom surlom i baci
u zrak kao da je gumena lopta. Matthew poleti četrdeset stopa u vis
lamatajući rukama i nogama, a njegove vriske zaglušila je rika slona.
Činilo se da vrlo polako leti u zrak, lebdi nekoliko dugih trenutaka, a
zatim isto tako sporo pada na tlo. Slon ga uhvati u zraku i ponovno
baci, ovaj put još više. Zouga se dovuče u sjedeći poloţaj. Njegova
desna ruka visjela je na poderanim mišićima i tetivama, krv je curila s
obraza u bradu, a bubnjići su bili tako oštećeni eksplozijom da nije niti
čuo riku slona. Ugleda Matthewa u zraku i vidje kako udara u zemlju,
a slon ga poče ubijati. Zouga se podigne na koljena i poče puzati preko
kamenja do prazne puške iz koje je pogodio ţivotinju. Leţala je na pet
koraka od njega, što se činilo nedostiţnom udaljenošću. Slon stavi
jednu nogu na Mathewove grudi i rebra mu puknu poput grančica na
vatri. Zgrabi mu glavu surlom i otrgne je s ramena, kao kad seljak
ubija pile. Baci Matthewovu glavu prema Zougi, koji vidje kako mu
kapci brzo trepću, a ţivci rade pod koţom obraza. Odvrativši pogled sa
strašnog predmeta, Zouga podigne praznu pušku i poče je puniti. Nije
osjećao desnu ruku. Dvadeset koraka dalje, slon klekne na nosačevo
obezglavljeno tijelo i zabode mu kljovu u trbuh. Zouga naspe šaku
baruta u cijev puške, pokušavajući ostati sabran. Matthew je visio
naboden na kljovu poput vlaţne košulje na konopcu, a surla se omota
oko njegovog tijela. Zouga spusti kuglu u cijev i gurne ju štapom. Slon
otkine ruku s tijela, a Matthevv ponovno klizne na zemlju. Tiho ječeći
od bola, Zouga podigne pušku i zapne kokot. Slon je objema nogama
263
klečao na Matthewovim ostacima, samljevši ga u crvenu masu. Zouga
dopuţe do kamenja na koje je pao. Lijevom rukom stavi pušku na
kamenu podlogu. Slon je još uvijek bijesno rikao drobeći leš. Zouga
pogleda preko cijevi, ali bilo je gotovo nemoguće drţati oruţje jednom
rukom, a vid mu je još uvijek lelujao od iscrpljenosti. Nacilja u
trenutku i opali. Slonova rika iznenada prestane. Kad se dim baruta
razišao na vjetru, Zouga vidje kako se ţivotinja podigla i lagano počela
njihati s noge na nogu. Masivna glava spuštala se pod teţinom krvavih
kljova, a surla je opušteno visjela poput Zougine desne ruke. Slon je
proizvodio čudne zvukove duboko u grudima, a krv mu je liptala iz
druge rane ispod ramenog zgloba, tekući niz tijelo u debelom mlazu.
Slon se okrene prema Zougi i priđe mu poput starca, dok mu se surla
uvijala u zadnjim borbenim instinktima. Zouga se pokuša odvući, ali
slon je bio brţi i surla dodirne njegov članak dok je golemo tijelo
zaklanjalo nebo. Surla ga zgrabi nevjerojatnom snagom za nogu i
Zouga shvati da će mu istrgnuti nogu iz kuka. Zatim slon uzdahne,
zadrhti i ugine na nogama, koje popuste pod teţinom tijela. Pao je na
tlo takvom snagom da je zemlja zadrhtala ispod Zouginog tijela.
Cheroot koji je prelazio močvaru čuo je zvuk udara na milju
udaljenosti. Zouga spusti glavu i zatvori oči, a tama ga obavije. Jan
Cheroot nije pokušavao pomaknuti Zougu s mjesta na kojem je leţao.
Sagradio je sklonište od mladica i vlaţne trave i zapalio vatre kraj
njegovih nogu i glave. Jedino ga je tako mogao zagrijati dok ne stignu
nosači s pokrivačima. Zatim pomogne Zougi da sjedne i zavili su
ranjenu ruku. «Svemogući Boţe», hripao je Zouga pripremajući iglu i
konac iz pribora za šivanje, «dao bih obje kljove za gutljaj dobrog
viskija. » Cheroot mu je pridrţavao malo ogledalo dok je jednom rukom
zašivao svoj razderani obraz. Kad je stegnuo zadnji čvor, padne natrag
na svoj vlaţni leţaj. «Radije bih umro nego ponovno hodao», šapne. «To
i jest vaš izbor», sloţi se Cheroot, gledajući komad jetre i srca omotan
salom koji je nabijao na zelenu grančicu. «Moţete hodati ili umrijeti
ovdje u blatu. » Izvan zaklona, nosači su jaukali i pjevali tuţbalice za
Matthewa. Skupili su komade njegovog strašno raskomadanog tijela i
upakirali ih u njegov pokrivač, te vezali uţetom od kore. Zakopat će ga
sljedećeg jutra, ali do tada će ţaliti za njime. Cheroot poče peći raţnjić
od jetre, srca i sala. «Bit će beskorisni dok ga ne pokopaju, a moramo
još izrezati kljove. » «Dugujem mu barem noć ţaljenja», šapne Zouga.
«On je zaustavio slona. Da nije stigao s drugom puškom. », Zouga
prekine i zastenje na novu navalu boli u ramenu. Lijevom rukom
264
makne komade kamenja koji su mu smetali ispod pokrivača. «Bio je
dobar - glup, ali dobar», sloţi se Cheroot. «Mudriji čovjek bi pobjegao. »
Polako okrene raţnjić. «Trebat će nam cijeli dan da ga pokopamo i
izreţemo kljove iz oba slona. Ali, sljedećeg dana moramo krenuti. »
Cheroot je ubio svojeg slona u ravnici, pod granama dţinovske akacije.
Zouga je mogao vidjeti leš svojeg slona, na dvadesetak koraka od
njega. Već se nadimao od zarobljenih plinova, a prednje noge su
stršale iznad sivog balona trbuha. Kljove su bile nevjerojatne. Zouga je
na trenutke pomišljao da predstavljaju njegovu fantaziju izazvanu
umorom i bolom. Bile su debele poput djevojačkog struka, dugačke
barem dvanaest stopa. «Koliko su teške? », upita Cheroota, a Hotentot
slegne ramenima. «Nikad nisam vidio većeg slona», prizna. «Trebat
ćemo trojicu ljudi da nosi svaku od njih. » «Dvije stotine funta? », upita
Zouga, nastojeći odvratiti paţnju od boli u ramenu. «Više», odluči
Cheroot. «Nikad nećemo vidjeti još jednog takvog. » «Ne», sloţi se Zouga.
«To je istina. Više neće biti takvih. » Ţaljenje se pomiješa s bolom
pojačavajući ga. Ţaljenje za veličanstvenom ţivotinjom i hrabrim
čovjekom koji je poginuo s njom. Bol i tuga nisu mu dozvolili da spava
te noći; u zoru, kad su se okupili na kiši pokopati Matthewa, Zouga
zamota ranjenu ruku u povoj od kore. Dvojica ljudi pomogoše mu da
ustane, a zatim sam ode do groba, koristeći se štapom. Omotali su
Matthewovo tijelo u krzno i stavili kraj njega njegovu sjekiru i koplje,
zdjelu s hranom i buču s pivom, za dugo putovanje koje je pred njime.
Pjevajući spore pjesme za mrtve, stavili su iznad njega stijenu kako ga
ne bi iskopale hijene. Kad su završili, Zouga je bio iscrpljen od napora i
emocija. Vratio se natrag u zaklon i zavukao pod pokrivač. Imao je
samo dan za prikupljanje snage, jer morali su nastaviti u jutro. Zatvori
oči, ali nije mogao spavati zbog udaraca sjekire o kosti. Okrene se na
leđa, a kamen mu se ponovno zabode u bolno tijelo. Posegne da ga
izvadi ispod pokrivača i baci, kad nešto privuče njegovu pozornost.
Kamen je bio bijel i kristalne strukture poput kristalnog šećera koji je
toliko volio kao dječak, ali nije to zaustavilo njegovu ruku. Čak i na
slabom svjetlu u zaklonu vidio se tanki nepravilni tračak metala koji
zasja u njegovim očima zlatnim sjajem. Zouga je buljio u njega,
okrećući komad kvarca kako bi uhvatio svjetlo. Osjećao se nestvarno,
kao i uvijek kad pronađe nešto što je dugo traţio. Konačno progovori
promuklim glasom kroz natečene, sprţene usne. Cheroot se odmah
pojavi. «Grob», šapne brzo, «Matthewov grob, iskopali su ga tako brzo u
tako kamenitoj zemlji. » «Ne», Cheroot zavrti glavom, «bio je tamo. Ima i
265
drugih rupa na ovom grebenu. « Zouga ga pogleda jedan dugi trenutak.
Dozvolio si je da potone zbog rana. Sve je bilo ispod njegovog nosa, a
on je gotovo previdio. Poče se izvlačiti iz pokrivača. «Pomozi mi», naredi.
«Moram ih vidjeti. Pokaţi mi rupe. » Naslanjajući se na Cherootovo
rame, odvukao se uz greben, a kad je konačno bio zadovoljan, vrati se
u kolibu i poče pisati lijevom rukom u dnevnik na zadnjim zrakama
blijedog sunca. «Nazvao sam ga Harknessov rudnik, jer bio je sličan
drevnom rudniku koji je spominjao stari Tom. Čini se da je ţila vrlo
uska, ali bogata, jer u mnogim uzorcima kvarca ima zlata. Moje
povrede me sprječavaju u iskopavanju, ali procjenjujem da se na tonu
kvarca mogu dobiti dvije unce finog zlata. Drevni rudari napravili su
četiri otvora u brdu. Moţda sam neke i previdio, jer su zarasli u grmlje,
a netko ih je pokušao zatrpati, moţda i sakriti. Vjerojatno su za
kopanje upotrebljavali djecu robove, a uvjeti u rupama bili su pakleni.
U svakom slučaju, mogli su stići samo do razine podzemne vode, a bez
naprave da ispumpaju vodu, morali su prestati s iskopavanjem. To se
vjerojatno dogodilo ovdje u Harknessovim rudnicima, i sigurno ima još
dosta zlata koje se moţe iskopati modernim metodama. Stijena na
kojoj se nalazi moj zaklon cijela je sastavljena od zlatne ţile koja čeka
iskopavanje. Rudare su vjerojatno otjerali neprijatelji prije no što su
mogli završiti svoj posao. Leţim na madracu od zlata, i svuda oko
mene je dragocjeni materijal. Poput nesretnog kralja Mide, vjerojatno
neću mnogo profitirati od toga. » Zouga zastane i spusti pero, grijući
ledene ruke na vatri. Trebao se osjećati ushićeno. Ponovno uzme pero.
Uzdahne i zapiše: «Imam golemu količinu slonovače, ali raštrkana je
zemljom, ili zakopana u malim paketima. Imam pedeset funta
domorodačkog zlata u ukrasima i otkrio sam ţilu neizrecivog
bogatstva, ali ne mogu kupiti mjericu baruta niti lijek za rane. Do
sutra neću znati hoću li moći nastaviti put na jug, ili mi je suđeno da
ostanem tu s Matthewom i velikim slonom kao jedinim društvom. Jan
Cheroot ga probudi. Trebalo mu je mnogo vremena. Zouga kao da je
ronio iz dubina kroz hladnu i mračnu vodu. Kad je konačno izronio,
znao je da je turobno proročanstvo koje je prošle večeri zapisao u
dnevnik postalo stvarnost. U nogama nije imao snage, nije ih niti
osjećao. Rame i ruka bili su mu tvrdi od zgrčenog mišića. «Ostavite me
ovdje», reče Cherootu, a Hotentot ga podigne u sjedeći poloţaj, te prisili
da popije kipuću juhu od slonove srţi. «Ostavite mi jednu pušku»,
šapne Zouga. «Evo», Cheroot ignorira naređenje i umjesto toga mu da
gorki bijeli prašak. Zouga se poče daviti kininom. Trebala su dvojica
266
nosača da ga podignu na noge. «Ostavljam ovaj kamen. » Cheroot
pokaţe zapakirani kip. «Ne moţemo nositi oboje. » «Ne! », šapne Zouga
oštro. «Ako ja idem, ptica mora sa mnom. » «Kako? » Zouga se odmakne
od nosača. «Ja ću hodati», reče. «Nosite pticu. » Toga dana prošli su
manje od pet milja, ali sljedećeg se ponovno pojavilo sunce da ih
ohrabri. Kad je zagrijalo Zougine mišiće, mogao je pojačati tempo. Te je
noći u dnevnik zapisao deset milja. Logorovali su na otvorenoj savani.
U zoru je uspio ispuziti iz pokrivača i sam ustati na noge. Rane su još
boljele i koristio se štapom. Ode do ruba logora i pomokri se. Mokraća
je bila tamne jantarne boje od groznice i kinina, ali znao je da moţe
nastaviti hod. Pogleda nebo. Uskoro će ponovno kišiti. Trebali bi
odmah krenuti dalje. Htio se vratiti u logor i dići nosače, kad mu
pokret u visokoj travi privuče pozornost. Na trenutak je mislio da se
radi o jatu nojeva, a zatim shvati da je cijela ravnica u brzom i
skrivenom kretanju. Vrhovi trave savijali su se zbog prolaska brojnih
tijela, a tu i tamo vidjela se perjanica iznad trave. Kretanje se raširilo
oko logora gdje su spavali Zougini ljudi. Zouga je gledao ne shvaćajući,
naslonjen na štap, još uvijek pospan i slab od groznice, te zakočen
povredama. Nije se pomaknuo dok brzo opkoljavanje nije bilo gotovo, a
zatim se sve ponovno smiri, pa je na trenutak povjerovao da zamišlja
fantome. Zatim se začuje tiha zviţdaljka, poput Panove frule, zarazno
melodiozna u zori, i pokret ponovno počne, poput ruku davitelja na
vratu. Sada je jasno morao vidjeti perjanice od nojevog perja kako
plešu iznad drveća i odmah potom ugleda ratne štitove, duge ovalne
štitove od crno-bijele kravlje koţe. Dugi štitovi - Matabele. Strah je bio
hladna, teška kvrga pod njegovim rebrima, ali instinkt ga upozori da
ga ne smije pokazati ako ne ţeli umrijeti, sad kad je ponovno
povjerovao u ţivot. Ima ih stotinu, izračuna brzo gledajući krug
ratnika. Ne, više od toga, barem dvije stotine Matabele amadoda u
punoj ratnoj opremi. Iznad vrhova štitova vidjele su se samo perjanice i
oči. Sunčevo svjetlo sijalo je na vrhovima kopalja koja su izvirivala
između štitova. Prsten je bio cjelovit, štit na štitu, klasična taktika
Matabelea, najokrutnijih i najboljih ratnika na cijelom afričkom
kontinentu. «Ovdje Mzilikazijevi granični impiji ubijaju putnike«, pisao
je Tom Harkness. Zouga se uspravi i iskorači naprijed, ispruţivši
zdravu ruku prema krugu štitova. «Ja sam Englez. Zapovjednik Velike
bijele kraljice, Victorije. Moje ime je Bakela, sin Manalija, sina Tshedija
- i dolazim u miru. » Iz redova iziđe čovjek. Bio je viši od Zouge, a
perjanica ga je činila divom. Makne svoj štit; bio je mišićav poput
267
gladijatora. Na podlaktici je nosio narukvicu od kravljih repova koje
mu je poklonio kralj za hrabra djela. Bilo ih je mnogo, čitav sveţanj.
Njegova kratka tunika bila je od koţe cibetki, a ispod koljena mu je bilo
omotano još kravljih koţa. Imao je lijepo glatko lice pravog Ngunija,
širokog nosa i punih usana. Drţanje mu je bilo plemenito, a glava
ponosna. Pogleda Zougu s velikom paţnjom. Promatrao je njegove krpe
i zavoje koji su mu drţali ruku, te štap na koji se oslanjao. Proučavao
je Zouginu bradu i spaljene obraze i plikove na usnama. Zatim se
nasmije. Bio je to dubok, muzikalan smijeh. «A ja», reče, «sam
Matabele. Induna dvije tisuće ljudi. Moje ime je Gandang, sin
Mzilikazija, sina visokih nebesa, sina Zulua i dolazim sa sjajnim
kopljem i crvenim srcem. »
Robyn Ballantyne shvatila je nakon prvog dana hoda da je ozbiljno
precijenila snagu svojeg oca. Moţda je Zouga instinktivno osjećao ono
što je iskusni doktor trebao znati. Ta je misao naljuti. Otkrila je da su
od njihovog rastanka njeno neprijateljstvo i osjećaj rivaliteta narasli.
Ljutila se što joj je dao ispravan savjet. Do podneva prvog dana morala
je zaustaviti kolonu i podići logor. Fuller Ballantyne je bio vrlo slab,
slabiji nego što je bio kad ga je našla. Koţa mu je bila vruća i suha.
Kretanje nosiljke preko neravnog tla smetalo mu je nozi. Bila je
groteskno natekla i tako osjetljiva da je vrištao na najmanji dodir.
Jedan od nosača napravio je okvir od zelenih grana i kore koji je Robyn
stavila iznad noge kako ga pokrivač ne bi dodirivao. Sjela je kraj
nosiljke stavivši vlaţnu hladnu krpu na očevo čelo. Razgovarala je s
Jubom i Mashonom, ne očekujući savjet, već utjehu u ljudskom
kontaktu. «Moţda smo trebali ostati u spilji», ljutila se. ««Barem bi mu
bilo udobnije, ali koliko bismo mogli ostati? » Razmišljala je na glas.
«Kiše će nas uskoro stići. Nismo mogli ostati, a ako budemo hodali
ovako sporo, ipak će nas zarobiti. Jednostavno moramo ubrzati korak -
ali ne znam moţe li on to preţivjeti. « Međutim, sljedećeg dana Fuller je
bio snaţniji, groznica se ohladila i hodali su do večeri. Navečer se
njegovo stanje ponovno pogoršalo. Kad je Robyn maknula zavoje s
njegove noge, činila se manje osjetljivom, i bilo joj je lakše - dok nije
vidjela boju koţe. Podigavši zaprljani zavoj ona ga pomiriši i osjeti
zadah na koji ju je upozoravao njen profesor medicine. Nije to bio
uobičajeni zadah dobroćudnog gnoja, već jači smrad raspadajućeg
tijela. Bacila je zavoje na vatru i sa strahom se vratila rani. S
unutrašnje strane medunoţja, niz tanke mišiće nogu tekle su
nepogrješive grimizne linije ispod blijede koţe. Činilo se da je izuzetna
268
osjetljivost tog područja nestala. Fuller gotovo nije osjećao nogu.
Robyn se pokuša utješiti da promjena u nozi nije povezana s
dvodnevnim putovanjem neravnim terenom. Ali, koji su bili drugi
uzroci? Nije mogla pronaći odgovor. Prije hoda, rana je bila
stabilizirana, jer od loma kosti je prošlo gotovo osamnaest mjeseci.
Kretanje u nosiljci sigurno je izazvalo ozbiljne promjene u nozi, i to je
bio rezultat. Robyn se osjeti krivom za stanje očeve noge. Trebala je
slušati Zougu. Izazvala je kod vlastitog oca plinsku gangrenu. Nadala
se da nije u pravu, ali simptomi su bili nepogrješivi. Mogla je samo
nastaviti s karavanom i nadati se da će stići do obale i civilizacije prije
no što bolest dođe do neizbjeţnog klimaksa; ali, znala je da je ta nada
uzaludna. Ţeljela je da je mogla razviti isto filozofsko prihvaćanje koje
je većina njenih kolega razvijala pred bolešću i ranama. Ali, znala je da
to neće moći učiniti, uvijek će biti ţrtva osjećaja bespomoćnosti, a ovaj
put je pacijent bio njezin otac. Zavila je nogu kompresivnim zavojem i
znala da je to bijedan pokušaj, kao da pokušava zadrţati plimu
pješčanim dvorcem. Ujutro je noga bila hladnija, a meso je izgubilo
tvrdoću, pa su njeni prsti ostavljali tragove, kao na neispečenom
kruhu. Smrad je bio jači. Hodali su cijeli dan, a Fuller je bio tih i
komatozan. Više nije pjevao psalme i uzvisivao Svemogućeg i
zahvaljivala je Bogu što barem ne osjeća bol. Kasno poslije podne
naišli su na široku cestu koja je vodila sa zapada na istok. Odgovarala
je opisu i lokaciji koje je otac zapisao u dnevnik. Mala Juba briznula je
u plač i ukočila se kad je vidjela put. Pronašli su napušteni logor,
vjerojatno trgovaca robljem, i zaustavili se. Robyn je ostavila dvije crne
ţene kako bi previla Fullera, povevši sa sobom samo starog Karangu.
Naoruţao se dugim kopljem i kočoperio poput pauna zbog takve
počasti. Nakon dvije milje, put se strmo uspinjao preko sedla niskih
brda. Robyn je traţila dokaze da je to zaista put robova, Put hijena,
kao što ga je zvala Juba. Pronašla ih je u travi na brdu na nekoliko
koraka od ceste. Bio je to dvostruki jaram napravljen od drveta i grubo
obrađen sjekirom. Robyn je studirala skice u očevom dnevniku i
odmah prepozna predmet. Kad trgovci robljem nisu imali lance i okove,
koristili su takve jarmove kako bi okovali zarobljenike oko vrata; dva
povezana roba bila su prisiljena da zajedno hodaju, jedu, spavaju i
obavljaju nuţdu - sve osim bijega. Sve što je ostalo od robova koji su
nosili ovaj jaram bilo je malo kostiju koje su hijene i lešinari previdjeli.
U tom komadu drva bilo je nečeg strašno tuţnog i jezivog, i Robyn ga
nije mogla dodirnuti. Izreče kratku molitvu za nesretne robove koji su
269
umrli na tom mjestu i vrati se u logor. Te je noći odrţala savjet s
hotentotskim narednikom, starim Karangom i Jubom. «Ovaj logor i
cesta nisu korišteni mnogo dana», Karanga pokaţe Robyn dva puta
obje ruke s raširenim prstima - dvadeset dana. «Kojim putom su otišli?
», upita ona. Imala je povjerenja u starčeve tragačke sposobnosti. «Išli
su cestom prema izlasku sunca, i još se nisu vratili», reče Karanga.
«Istina je», sloţi se Juba; moralo je biti teško sloţiti se s nekim prema
kome je osjećala takvu ljubomoru. «Ovo će biti zadnja karavana prije
kiša. Neće biti trgovine kad se rijeke napune, a na Putu hijena će
narasti trava do nove sezone. » «Znači, ispred nas je karavana robova»,
razmišljala je Robyn. «Ako budemo pratili cestu, moţemo ih stići. »
Narednik je prekine. «To neće biti moguće, gospođo. Tjednima su
ispred nas. » «Onda ćemo ih sresti kad se budu vraćali, nakon što su
prodali robove. » Narednik klimne, a Robyn ga upita: «Hoćete li nas
moći braniti ako nas napadnu? » «Ja i moji ljudi», uspravi se narednik,
«jači smo od stotinu prljavih trgovaca robljem«, zastane i nastavi: «A vi
pucate kao muškarac, gospođo. » Robyn se nasmiješi. «U redu»,
klimne. «Slijedit ćemo cestu do mora. » Narednik uzvrati osmijeh.
«Dosta mi je ove zemlje i divljaka. Čeznem za Table Mountainom i
dobrim Cape Smokeom da ispere prašinu iz mojih usta. »
Hijena je bila stari muţjak. Nedostajale su mu cijele krpe krzna, a
ravna, gotovo zmijolika glava bila je pokrivena oţiljcima iz stotina
bitaka nad raspadnutim leševima ljudi i ţivotinja. Usna mu je bila
poderana prema nozdrvi i krivo je zarasla, pa je ţuti zub s jedne strane
gornje čeljusti stršio u strašnom osmijehu. Zubi su mu bili istrošeni od
starosti, pa više nije mogao lomiti velike kosti koje su bile glavnina
prehrane hijena. Nesposoban za natjecanje, izbačen je iz čopora. Uzduţ
puta nije bilo ljudskih leševa već mnogo tjedana od prolaska karavane,
a plijen je bio rijedak u ovoj suhoj zemlji. Otada, hijena je preţivljavala
na ostacima, svjeţem izmetu šakala i babuna, gnijezdima poljskih
miševa, starim jajima nojeva. Međutim, iako izgladnjela, hijena je još
uvijek bila visoka gotovo tri stope i teţila 140 funta. Njegov trbuh bio je
tanak poput trbuha hrta. Kičma mu se spuštala od grubih ramena do
male straţnjice. Njušio je zemlju traţeći otpatke kad mu vjetar donese
miris. On podigne glavu i raširi deformirane nozdrve. Bio je to miris
dima, ljudske prisutnosti koju je povezivao s izvorom hrane, ali najjači
od svih je bio smrad zbog kojeg mu je iz deformiranih čeljusti potekla
slina. Potrči prema izvoru smrada - koji je dopirao iz Fullerove
gangrenozne noge. Muţjak hijene je leţao na rubu logora iza busena
270
slonovske trave. Bio je poput psa, s bradom na prednjim šapama, sa
zadnjim nogama ispod trbuha. Promatrao je aktivnosti oko logorske
vatre. Samo oči su se pomicale svojim dupljama, a uši su se okretale
kako bi bolje uhvatile ljudske glasove. Tu i tamo vjetar bi donio smrad
koji ga je privukao i jedva je potiskivao nestrpljive krikove. Kad se
spustila večer, ljudska prilika, polugola crna ţena, napustila je logor i
krenula prema njegovom skrovištu. Pripremio se na bijeg, ali prije no
što je stigla do njegovog zaklona, Juba zastane i pogleda oko sebe, a
zatim podigne svoju pregaču i čučne. Kad je ustala i vratila se u logor,
ţivotinja dopuţe naprijed i pojede ono što je ostavila. Njegov apetit bio
je pojačan, i kad je pala noć začulo se njegovo jezivo zavijanje: «Uuu-
au! Uuu-au! » Bilo je toliko poznato ljudima u logoru da se nisu niti
osvrnuli na njega. Aktivnosti u logoru su postupno prestale, a zvuk
ljudskih glasova utihnuo. Vatre su ugasle i tama se nadvila nad logor.
S njom je došao i muţjak hijene. Dva puta ga je iznenadni zvuk
potjerao natrag u grmlje, ali prikupio je hrabrost i vratio se. Nakon
ponoći, konačno je pronašao slabu točku u zaklonu oko logora i
provukao se kroz otvor. Smrad ga je doveo ravno do otvorenog zaklona
u sredini logora. Privlačio se sve bliţe i bliţe. Robyn je zaspala kraj
nosiljke svojeg oca, odjevena i u sjedećem poloţaju; svladana umorom,
krivnjom i brigom, popustila je snu i spustila glavu na prekriţene ruke.
Probudili su je krikovi starca. Logor je bio u potpunoj tami pa je za
trenutak mislila da je zaslijepljena noćnom morom. Skoči na noge, ne
znajući gdje se nalazi i posrne preko nosiljke. Njene ruke se očešu o
nešto veliko i dlakavo, nešto što je smrdjelo po smrti i izmetu. Smrad
se pomiješao sa smradom noge njenog oca. Vrisne, a ţivotinja potmulo
zareţi kroz zatvorene čeljusti. Krikovi su probudili logor i netko je
gurnuo baklju od suhe trave u pepeo vatre. Nakon potpune tame,
svjetlo vatre činilo se jasnim poput sunca. Golema grbava ţivotinja
vukla je Fullera iz nosiljke zajedno s pokrivačima i odjećom. Uhvatila
mu je donji dio tijela i Robyn je čula kako se kosti lome u strašnim
čeljustima. Zvuk je razbjesni i ona zgrabi sjekiru koja je leţala kraj
hrpe drva za vatru i udari tamno tijelo, osjetivši da ga je pogodila.
Hijena ispusti bolni krik. Mrak i izgladnjelost su ohrabrile muţjaka.
Imao je hranu u ustima, okus je prodirao kroz pokrivač u njegova usta
i više ga nije ţelio pustiti. Okrene se i škljocne raljama prema Robyn
dok su mu oči sjale ţutim sjajem na svjetlosti vatre. Svojim strašnim
zubima zgrabi dršku sjekire nedaleko od njenih prstiju i istrgne je iz
ţenine ruke. Zatim ponovno zagrize svoju lovinu. Fuller je bio lagan
271
poput djeteta i hijena ga s lakoćom odvuče prema otvoru u ogradi od
trnja. Vičući za pomoć, Robyn pojuri za njima i zgrabi očeva ramena
dok je hijena vukla trbuh. Ţena i ţivotinja borili su se za njega, a ţuti
zubi trgali su Fullerov trbuh. Narednik dotrči do njih, odjeven samo u
nezakopčane hlače. «Pomozi mi! », vrisne Robyn. «Ne pucaj! » Opasnost
od puške bila je podjednako velika kao i od ţivotinje. Narednik dotrči,
okrenuvši pušku, i udari rukohvatom hijenu u glavu. Ţivotinja popusti
svoj zahvat. Napokon, prirodni kukavičluk pobijedi pohlepu i muţjak
projuri kroz otvor i nestane u noći. «O dragi milosrdni Boţe», šapne
Robyn dok su nosili Fullera natrag u nosiljku, «nije li dovoljno patio? »
Fuller Ballantyne preţivio je tu noć, ali kad je stiglo jutro, starac je
konačno popustio smrti bez da je došao svijesti. Činilo se kao da je s
njim završilo jedno razdoblje. Robyn nije mogla vjerovati da se to
događa. Zakopala ga je u podnoţju visokog mukusi stabla i urezala u
koru vlastitim rukama: Fuller Morris Ballantyne 3. studenoga 1788. +
17. listopada 1860. «U to vrijeme divovi su hodali zemljom. » Ţeljela je
da je mogla urezati riječi u mramoru. Ţeljela je da je mogla balzamirati
njegovo tijelo i odnijeti ga tamo gdje pripada, u Westminstersku
opatiju. Ţeljela je da ju je prepoznao samo jednom prije smrti, ţeljela je
da je mogla ublaţiti njegovu patnju, i bila je obuzeta ţaljenjem i
krivnjom. Tri je dana zadrţala logor kraj Puta hijena, sjedeći kraj
humke pod mukusijem. Otjerala je starog Karangu i Jubu, jer htjela je
biti sama. Trećeg dana kleknula je pred grob i rekla: «Kunem se tvojem
sjećanju, dragi oče. Kunem se da ću posvetiti cijeli ţivot ovoj zemlji i
ljudima, baš kao i ti. » Zatim ustane, ozbiljnog izraza lica. Vrijeme za
ţaljenje je prošlo. Sada je njena duţnost jasno leţala pred njom -
pratiti Put hijena do mora, a zatim svjedočiti pred cijelim svijetom o
čudovištima koji su ga koristili. Kad lavovi love, njihov plijen to osjeća.
Ţivotinje obuzima nemir i pasu nemirno, stalno podiţući glave i
osluškujući; zatim se raspoređuju po travnatoj ravnici, svjesne
opasnosti, ali nesigurne odakle dolazi. Stari Karanga imao je isti
instinkt, jer bio je Mashona, ţderač prašine i prirodni plijen. Prvi je
postao svjestan da su negdje u blizini Matabele. Postao je tih, nervozan
i oprezan, utječući na ostale nosače. Robyn je vidjela kako podiţe
slomljena nojeva pera koja su leţala pokraj puta i paţljivo je studira.
Nisu ispala iz krila ptice. Te je noći prenio svoje strahove Robyn.
«Ovdje su, ubojice ţena, kradljivci djece. » Pljune u vatru s laţnom
hrabrošću. «Ti si pod mojom zaštitom», reče mu Robyn. «Ti i svi ljudi u
ovoj karavani. « Ali, ratnu druţinu Matabelea su sreli neočekivano, u
272
zoru, kad oni uvijek napadaju. Iznenada su bili tu, okruţivši logor,
čvrsti red štitova i perjanica, s oštricama assegaia koje su odraţavale
sunčeve zrake. Stari Karanga je nestao u noći, kao i ostali nosači. U
logoru su ostali samo Hotentoti. Karangino upozorenje nije bilo bez
razloga; hotentotski straţari stajali su s mušketama iza zaklona od
grmlja. Matabele su bili tihi, kipovi izrezbareni od crnog mramora.
Činilo se da ih je na tisuće - iako je razum govorio da se radi samo o
triku mašte i slabog svjetla. Stotinu, najviše dvije, odluči Robyn. Pokraj
nje, Juba šapne: «Sigurni smo, Nomusa. Izvan smo Spaljene zemlje,
izvan granica mojih ljudi. Neće nas ubiti. » Robyn je ţeljela biti tako
sigurna i lagano zadrhti, ne samo od hladnoće. «Vidi, Nomusa», reče
Juba. «Nosači su s njima, a mnogi od amadoda nose isibamu (puške).
Da su se htjeli boriti, ne bi se tako opterećivali. « Robyn je shvatila da
je djevojka u pravu, neki od ratnika su imali hrđave puške na
ramenima. Sjećala se kako je otac pisao da Matabele predaju puške
nosačima kad se ţele boriti jer im ne vjeruju, te se potpuno pouzdaju u
oruţje predaka, assegai Chake Zulua. «Nosači nose robu za trgovanje,
ovo je trgovačka druţina», šapne Juba. Nosači su bili mladi šegrti
ratnika. Bili su u koloni iza redova ratnika. Kad je Robyn prepoznala
kutije i pakete koje su nosili, njen strah se pretvori u ljutnju. Bili su to
trgovci, u to je bila sigurna, i bilo je jasno što je bila njihova roba.
«Trgovci robljem! », plane. «Za ime Boţje, to su trgovci robljem koje
traţimo, na povratku sa svojeg prljavog posla. Juba, odmah se sakrij»,
naredi joj. Zatim iziđe na čistinu s puškom ispod ruke, a najbliţi red
ratnika spusti štitove i zagleda se radoznalo u nju. Ova mala promjena
u stavu potvrdila je Jubinu pretpostavku: njihove namjere nisu bile
ratničke. «Gdje je vaš induna? », pozove Robyn ljutitog glasa, a njihova
radoznalost prijeđe u iznenađenje. Redovi im se počeše pomicati dok se
među njima ne pojavi jedan od najimpresivnijih ljudi koje je ikad
vidjela. Bio je ponosna drţanja, s arogancijom i ponosom ratnika
okušanog u mnogim bitkama i prekrivenog počastima. Stane pred nju,
a glas mu je bio dubok i miran. Nije ga morao podizati da bi se čuo.
«Gdje ti je muţ, bijela ţeno? », upita. «Ili otac? » «Ja govorim za sebe i
sve moje ljude. » «Ali ti si ţena», suprotstavi joj se visoki induna. «A ti
trgovac robljem», plane Robyn na njega, «trguješ ţenama i djecom. «
Ratnik je pogleda, a zatim podigne bradu i nasmije se dubokim
muzikalnim smijehom. «Na samo ţena», smijao se, «nego i nepristojna.
» Pomakne štit na rame i prođe pokraj nje. Bio je tako visok da je
Robyn morala podignuti glavu da ga pogleda. Kretao se sa sigurnošću
273
kočije. Mišići na leđima su mu sjali kao da su prekriveni crnim
baršunom. Brzo prođe kroz otvor u ogradi, a na Robyninu gestu
hotentotski narednik podigne bajunetu i stane pred indunu. Ovaj
jednim pogledom vidje stanje u logoru i ponovno se nasmije. «Tvoji
nosači su pobjegli», reče. «Ti Mashona šakali mogu namirisati pravog
čovjeka na dan udaljenosti. « Robyn ga je slijedila u logor i reče mu s
iskrenim bijesom: «Kojim pravom ulaziš u moj logor i plašiš moje
ljude? » Induna joj okrene leđa. «Ja sam kraljev čovjek», reče, «na
kraljevom zadatku. » Kao da je to bilo dovoljno objašnjenje. Gandang,
induna, bio je sin Mzilikazija, velikog poglavice Matabelea i svih
podređenih plemena. Njegova majka je bila čiste Zanzi krvi, stare krvi s
juga, ali bila je mlađa ţena i Gandang nikada ne bi morao naslijediti
oca. Međutim, bio je jedan od njegovih miljenika. Mzilikazi koji nije
vjerovao svojim sinovima niti većini ţena, ovom je sinu vjerovao, ne
samo zato što je bio lijep, pametan i neustrašiv, već i zato što je ţivio u
skladu sa zakonima svojeg naroda, i što je bio lojalan svojem ocu i
kralju. Zbog toga je bio prekriven počastima; s dvadeset i četiri ljeta bio
je najmlađi indoda koji je ikad dobio krunu indune i mjesto u visokom
savjetu naroda, a njegov glas slušale su čak i stare glave. Stari kralj,
obogaljen gihtom, sve više se oslanjao na ovog visokog čovjeka kad je
trebalo obaviti neki teţak zadatak ili bitku. Kad je Mzilikazi saznao za
izdajstvo jednog od svojih induna, čovjeka koji je zapovijedao
graničarima na jugoistočnoj strani Spaljene zemlje, nije oklijevao da
pozove Gandanga, povjerljivog sina. «Bopa, sin Bakwega, je izdajica. »
Znak Gandangove milosti bio je i taj da mu je Mzilikazi objasnio
zadatak. «Prvo je ubijao one koji bi prešli Spaljenu zemlju, kako mu je
naređeno. Onda je postao pohlepan. Umjesto da ih ubija, uzimao ih je
kao stoku i prodavao na istok Putukezima (Portugalcima) i
Sulumanima (Arapima), te mi slao poruke da su mrtvi. » Stari kralj
premjestio je svoje natekle zglobove prije no što će nastaviti: «Ali, Bopa
je bio pohlepan čovjek, a ljudi s kojima je radio isto tako, pa je počeo
traţiti drugu stoku za trgovinu. Potajno je počeo napadati plemena
izvan Spaljene zemlje. » Gandang koji je klečao pred svojim ocem,
sikne od iznenađenja. Bilo je to suprotno od zakona i običaja, jer
plemena Mashona izvan Spaljene zemlje bila su kraljeva «stoka» i
jedino ih je on smio napadati. Bila je najveća izdaja uzurpirati tu moć i
ubirati plijen koji pripada kralju. «Da, sine moj», sloţi se kralj, «ali
njegova pohlepa bila je bez granica. Ţudio je za smećem koje su mu
donosili Sulumani, a kad zaliha Mashona stoke nije bila dovoljna,
274
okrenuo se protiv vlastitih ljudi. » Kralj zašuti s izrazom dubokog
ţaljenja, jer unatoč neograničenoj moći, unutar svojih zakona i divlje
pravde bio je samo čovjek. «Bopa mi je poslao glasnike koji su optuţili
naše ljude, plemiće Zanzi krvi - jednog za izdaju, drugog za čaranje, a
trećeg za krađu kraljevskih krda - a ja sam vratio glasnike Bopi s
naređenjem da ih ubije. Ali, nisu bili ubijeni. Oni su, sa svim svojim
ljudima, povedeni putom koji je Bopa otvorio prema istoku. Sada
njihova tijela neće biti pokopana u ovoj zemlji, a njihovi će duhovi
zauvijek lutati svijetom. » To je bila strašna sudbina i kralj zamišljeno
spusti bradu na grudi. Zatim uzdahne i podigne je. Bila je to mala
lijepa glava, a njegov glas bio je visok, gotovo ţenski, a ne glas moćnog
ratnika i osvajača. «Ponesi svoje koplje do izdajice, sine, i kad ga
ubiješ, vrati mi se. » Gandang htjede otpuzati, ali kralj ga zaustavi
podignutim prstom. «Kad ubiješ Bopu, moţeš sa svojim amadodama
otići ţenama. » Bila je to dozvola koju je Gandang čekao mnogo godina,
najveća privilegija, pravo odlaska ţenama i uzimanje supruge.
Gandang otpuţe iz kraljevske prisutnosti svojeg oca, uzvikujući riječi
zahvale. Zatim je izvršio očevo naređenje. Odnio je koplje osvete preko
zemlje Matabelea, preko Spaljene zemlje i duţ Puta hijena, dok nije
naišao na Bopu koji se vraćao s istoka natovaren robom od trgovine.
Sreli su se u prolazu među granitnim brdima na dan udaljenosti od
mjesta gdje je Gandang susreo Robyn. Gandangovi Inyati impi (bivoli)
sa svojim perjanicama od nojevog perja, tunikama od koţe cibetki i
štitovima od crnih i bijelih volovskih koţa opkolili su goniče robova
odabrane među ratnicima Bopinih Inhlambene impija (plivača). Trgovci
su nosili kape od koţa antilopa i tunike od majmunskih repova, a
štitovi su im bili čokoladnocrveni - Alphonse pravda je bila na strani
Invatija i nakon brze jikele (opkoljavanja) jurnuli su da zgaze krive i
zbunjene goniče u nekoliko strašnih minuta borbe. Gandang se
sukobio sa snaţno građenim Bopom. Ovaj je bio veteran tisuća takvih
borba. Njihovi štitovi sudarili su se uz glasan udarac i borili su se za
prednost dok Gandang, mlađi i jači, nije uspio zabiti vrh svojeg štita
pod crveni Bopin štit i gurnuti ga u stranu, otvorivši tako neprijateljev
bok. «Ngidla - jeo sam! », zapjeva Gandang dok je zabadao široku
oštricu među Bopina rebra, a kad ju je izvadio uz vlaţan zvuk, Bopina
krv brizne i poprska Gandangov štit, natapajući volovske repove na
svojim rukama i nogama. Zbog toga se Gandang smijao kad ga je
Robyn nazvala «trgovcem robljem». «Ja sam na kraljevom zadatku»,
ponovi on. «Ali, što ti radiš ovdje, bijela ţeno? » Znao je vrlo malo o tim
275
čudnim ljudima, jer bio je dijete kad su se Mzilikazijevi impiji borili s
njima na jugu i morali pobjeći na sjever u sadašnju zemlju Matabelea.
Gandang je susreo svega nekolicinu. Bili su posjetitelji u selu njegovog
oca kod Thabas Indunasa; bili su to putnici i misionari kojima je kralj
dozvolio prolaz preko granice. Gandang je bio sumnjičav prema njima i
njihovoj robi. Nije vjerovao njihovoj navici da lome komade kamena uz
put, nije volio govor bijelog čovjeka koji je ţivio na nebu i bio u
ozbiljnom rivalstvu s Nkulu-Nkuluom, velikim bogom Matabelea. Da je
ovu ţenu i njene sljedbenike susreo na Spaljenoj zemlji, bez oklijevanja
bi izvršio zapovijed i ubio ih. Međutim, bili su na deset dana od granice
i njegov interes za njih bio je nevelik; bio je nestrpljiv da se vrati ocu i
izvijesti o uspjehu pohoda. Neće gubiti vrijeme na njih. «Kakav je tvoj
posao, ţeno? » «Dolazim vam reći da Velika kraljica više neće dozvoliti
da se ljudska bića prodaju kao stoka za nekoliko perla. Dolazim
prekinuti taj zli posao. » «To je posao za muškarca», nasmiješi se
Gandang. «I osim toga, to je već riješeno. « Ţena ga je zabavljala, i u
neko drugo vrijeme uţivao bi prepirući se s njom. Htio se okrenuti i
izići iz logora, kad iznenada ugleda pokret u jednom od privremenih
zaklona. Nevjerojatnom brzinom za tako velikog čovjeka odjuri u
zaklon i izvuče djevojku za ruku; dobro je prouči. «Ti si Matabele», reče
bezizraţajno. Juba pogne glavu, a lice joj poblijedi od straha. Robyn na
trenutak pomisli da će joj noge popustiti. «Govori», zapovijedi Gandang
svojim dubokim neumoljivim glasom. «Ti si Matabele! » Juba ga
pogleda; njen šapat bio je tako tih da ju je Robyn jedva čula.
«Matabele», sloţi se, «od Zanzi krvi. » Ratnik i djevojka su se paţljivo
promatrali. Juba podigne glavu, a sivilo nestane s njenog lica. «Tvoj
otac? », upita Gandang konačno. «Ja sam Juba, kćer Tembu Tebe. »
«On je mrtav, i sva njegova djeca, po kraljevoj zapovijedi. « Juba zavrti
glavom. «Moj otac je mrtav - ali njegove ţene i djeca su u zemlji
Sulumanija iza mora. Jedino sam ja pobjegla. « «Bopa! », Gandang
izreče ime poput kletve. Razmisli na trenutak. «Moguće je da je tvoj
otac krivo optuţen, jer Bopa je slao kralju laţne optuţbe. » Juba ne
odgovori, ali Robyn spazi na njoj suptilnu promjenu. Nešto se
promijenilo u drţanju njene glave, izbacila je jedan kuk i promijenila
teţinu; bio je to mali, ali provokativan pokret. Njene oči postale su veće
i blaţe dok je gledala indunu, a usne su se lagano razdvojile, pa se
vidio vrh jezika. «Što je tebi ova bijela ţena? », upita Gandang, a njegov
glas dobije tračak promuklosti. Još ju je uvijek drţao za ruku, a ona se
nije pokušavala oteti. «Ona mi je kao majka», odgovori Juba. Kad je
276
skrenuo svoj pogled k njenom mladom tijelu, Juba lagano promijeni
poloţaj ramena, nudeći svoje grudi njegovom pogledu. «S njom si
svojom voljom? », upita Gandang, a Juba klimne. «Neka bude. »
Ratniku je, čini se, bio potreban napor da prekine svoj pogled, ali pusti
Jubinu ruku i okrene se Robyn. Njegov je osmijeh ponovno bio
zadirkujući. «Trgovci koje traţiš nisu daleko od ovdje, bijela ţeno. Naći
ćeš ih na sljedećem zavoju puta. » Otišao je brzo i tiho kao što je i
došao, a ratnici su ga slijedili u zbijenoj koloni. Za nekoliko minuta,
zadnji je nestao na zavojitom putu prema zapadu. Stari Karanga se
prvi vratio u logor. Došao je kroz otvor u ogradi poput rode na svojim
štrkljastim nogama. «Gdje si bio kad sam te trebala? », upita Robyn.
«Nomusa, nisam mogao vjerovati sebi s tim psima Matabelea», reče on,
ali nije ju mogao pogledati u oči. Za sat vremena, stigli su i ostali
nosači, orni da krenu što dalje od Invati impija. Robyn je pronašla
goniče robova tamo gdje je Gandang obećao da će ih naći. Bili su
raštrkani preko prijevoja; leţali su poput lišća nakon prve jesenske
oluje. Gotovo svi su imali smrtonosne rane na vratovima i grudima,
dokaz da su se borili kao Matabele. Pobjednici su otvorili trbuhe
mrtvih ljudi kako bi njihovi duhovi mogli izići - zadnja ljubaznost
prema ljudima koji su se hrabro branili. Lešinari su koristili te otvore
da dođu do utrobe. Ptice su skakale oko leševa, nateţući ih tako da su
se udovi trzali kao da su još ţivi, dok su prašina i perje letjelo oko njih.
Kriještanje ptica bilo je zaglušujuće. Ptice koje su se već najele sjedile
su na drveću i liticama iznad prijevoja, čisteći perje i probavljajući
sadrţaj svojih nabreklih ţeludaca prije no što će se vratiti gozbi. Mala
karavana prolazila je polako, fascinirana prizorom. Paţljivo su koračali
preko ostataka hrabrih ljudi, razmišljajući o vlastitoj smrtnosti. Kad su
prešli prijevoj, poţurili su niz strminu, gledajući prestrašeno iza sebe.
Na dnu brda bio je bistri potok koji je formirao malo jezerce. Robyn
odluči podići logor na obali i pozove Jubu sa sobom. Morala se
okupati, osjećala je kako ju je smrt dodirnula svojim trulim prstima i
morala je isprati prljavštinu. Sjela je pod mlaz čiste vode duboke do
struka i pustila da joj teče preko glave. Zatvorila je oči pokušavajući
zaboraviti uţase bojnog polja. Juba nije bila toliko potresena, jer joj je
bila poznata smrt u najgorim oblicima. Igrala se u zelenoj vodi,
nesvjesna okoline. Robyn konačno iziđe na obalu te navuče košulju i
hlače na mokro tijelo. Odjeća će se na vrućini osušiti za nekoliko
minuta. Dok je zavijala kosu u punđu, pozove Jubu da iziđe iz jezera.
Djevojka je ignorira, zabavljena svojom igrom, tiho pjevajući dok je
277
brala divlje cvjetove puzavice koja je visjela iznad jezera i pravila
ogrlicu oko vrata. Robyn se okrene i ostavi ju, otišavši natrag prema
logoru. Juba pogleda oklijevajući. Nije bila sigurna zašto je odbila
poslušati i osjeti nesigurnost što je ostala sama. Još se nije navikla na
svoje novo raspoloţenje, čudno i bezoblično uzbuđenje, očekivanje
nečeg nepoznatog. Nastavi pjevati i igrati se, zabacivši glavu. Visoka
prilika stajala je iznad obale, sakrivena puzavicom i maskirana igrom
sunčevih zraka u šumskom lišću i promatrala djevojku. Stajao je
nepokretno tamo otkako je stigao, privučen zvucima kupanja i
pjevanjem. Gledao je dvije ţene, uspoređivao njihova tijela - beskrvno
bijelo tijelo i sjajnu tamnu koţu, mršave obline i bujno meso, male
šiljate grudi s ruţičastim bradavicama i pune savršene kugle sjajne
poput opranog ugljena, uske dječačke bokove i ponosni široki izvor iz
kojeg će izlaziti snaţni sinovi, male butine i punoću i sjaj crnih nogu.
Gandang je znao da prvi put zanemaruje svoju duţnost prema kralju.
Trebao je biti daleko od ovog mjesta, vodeći impije prema zapadu, ali u
krvi mu je bilo ludilo koje nije mogao poreći. Zaustavio je svoje impije i
sam se vratio Putom hijena. «Kradem kraljevo vrijeme, kao što je Bopa
krao njegovu stoku», reče sebi. «Ali to je samo mali dio jednog dana, a
nakon svih godina koje sam poklonio ocu, neće mi zamjeriti. » Ali, znao
je da hoće, a Mzilikazi je imao samo jednu kaznu za neposlušnost,
radilo se o omiljenom sinu ili ne. Gandang je riskirao vlastiti ţivot da bi
ponovno vidio djevojku, riskirao je smrt izdajice da bi progovorio
nekoliko riječi sa strankinjom, kćeri jednog od onih koji su umrli
izdajničkom smrću. «Koliko ljudi je iskopalo vlastiti grob vlastitim
umthondom», razmišljao je čekajući da bijela ţena napusti jezero. Kad
je pokrila svoje mršavo tijelo ruţnom odjećom i pozvala djevojku da
krene s njom, pokušao je posegnuti za njom vlastitom voljom i zadrţati
ju. Bijela ţena se okrene i ode među drveće, a Gandang se lagano
opusti, promatrajući djevojku u vodi. Divlje cvijeće bilo je blijedo na
njenoj koţi, a kapi vode sijale su na njenim grudima i ramenima poput
zvijezda na ponoćnom nebu. Juba je pjevala jednu od dječjih pjesama
koju je Gandang dobro znao i uhvati se kako tiho pjeva refren.
Djevojka ispod njega izišla je na obalu i stala na pijesak, počevši
brisati vodu s tijela. Još uvijek pjevajući, nagnula se naprijed da obriše
noge, obuhvativši ih svojim dugim prstima i prošavši dlanovima od
butina do gleţnjeva. Bila je leđima okrenuta Gandangu, a kad se
nagnula, on glasno uzdahne kad je vidio što mu je otkrila. Djevojka se
odmah uspravi i okrene prema njemu. Drhtala je poput antilope,
278
velikih prestrašenih očiju. «Vidim te, Juba, kćeri Tembu Tebea», reče
on promuklim glasom dok je silazio niz obalu. Njen izraz se promijeni i
oči joj zasiju zlatnim sjajem poput sunčevog svjetla u zdjeli meda. «Ja
sam glasnik kralja i zahtijevam pravo puta», reče i dodirne joj rame.
Ono zadrhti pod njegovim prstima. Dlaka na koţi joj se najeţila. «Pravo
puta» je bio običaj s juga, iz stare zemlje pokraj mora. Bilo je to isto
pravo koje je Senzangakhona zatraţio od Nandi, «Slatke», ali on nije
poštivao zakon i prodro je kroz zabranjeni veo. Iz tog prijestupa rođeno
je kopile «Chaka», «Crv u trbuhu», koji je postao kralj i pošast zemlje
Zulua, isti Chaka od čije je tiranije Mzilikazi pobjegao sa svojim
plemenom na sjever. Bio je njeţan s njom, vrlo njeţan, miran i strpljiv,
pa je jedva dočekala da mu pruţi uslugu koju je zatraţio. Kad joj je
pokazao kako napraviti gnijezdo za njega između prekriţenih butina,
odmah je reagirala na njegove riječi i dodir; nešto nije bilo u redu s
njenim glasom i disanjem, jer nije mu mogla glasno odgovoriti. Dok ga
je drţala u tom gnijezdu, osjećala se preplavljena čudnom divljinom
srca i tijela. Pokuša promijeniti kut svojeg pelvisa i raširiti butine za
njega; htjela ga je obuhvatiti, jer nije mogla podnijeti to suho trljanje
svojih butina. Htjela ga je osjetiti duboko u sebi, ali njegova odlučnost,
te poštovanje običaja i zakona bili su snaţni kao i mišićavo tijelo koje
se kretalo iznad nje. Drţao ju je do trenutka kad je osjetila da njegov
stisak popušta a sjeme štrca na pijesak kraj njih. U tom trenutku
osjeti takav gubitak da je mogla zaplakati. Gandang ju je još drţao dok
su mu se grudi podizale, a znoj formirao sitne potoke preko glatkih
leđa. Juba ga je zagrlila objema rukama, lica pritisnutog u šupljinu
između ramena i vrata, i dugo vremena su šutjeli. «Ti si njeţna i lijepa
poput prve noći novog mjeseca», šapne Gandang konačno. «A ti si crn i
jak poput bika na Chawala festivalu«, ona instinktivno odabere
usporedbu koja najviše znači Matabeleima, jer bik je bio simbol
bogatstva i ţivotnosti, a Chawala bik najsavršeniji primjerak u
kraljevom krdu. Bit ćeš samo jedna od mnogo ţena», Robyn se uţasne
na tu pomisao. «Da», sloţi se Juba. «Prva ţena, i sve druge će me
poštivati. «Htjela sam te povesti sa sobom da te naučim mnogo stvari i
pokaţem ti velika čuda. » «Već sam vidjela najveće čudo. » «Nećeš raditi
ništa do rađanja djece. » Juba sretno klimne. «Ako budem stvarno
sretna, rodit ću mu stotinu sinova. « «Nedostajat ćeš mi. » «Nikada te
ne bih napustila, Nomusa, majko, ni zbog koga na svijetu, osim njega.
» «Ţeli mi dati stoku. » «Od smrti moje obitelji, ti si moja majka»,
objasni Juba, «a to je cijena braka. » «Ne mogu to prihvatiti - kao da si
279
ropkinja. » «Tako me poniţavaš. Ja sam od Zanzi krvi i on mi kaţe da
sam najljepša ţena u zemlji Matabelea. Ti bi trebala postaviti cijenu od
stotinu grla stoke. » I tako Robyn pozove indunu. «Cijena je stotinu grla
stoke», reče mu strogo. «Loše trguješ», odgovori Gandang, «ona vrijedi
mnogo puta više. » «Čuvat ćeš stoku u svojem oboru, dok ja ne dođem.
Pazit ćeš na nju i razmnoţiti je. » «Bit će kao što kaţeš, amekazi, moja
majko. » Ovaj put Robyn uzvrati osmijeh, jer više nije bio zadirkujući.
Njegovi zubi bili su bijeli i bio je, kao što je rekla Juba, zaista lijep.
«Dobro je čuvaj, Gandang. » Robyn zagrli mladu ţenu, a njihove suze
se pomiješaše na obrazima. Ali, kad je otišla, Juba nije pogledala iza
sebe, već je hodala iza Gandangove visoke prilike noseći na glavi svoj
leţaj, dok su joj butine veselo poskakivale pod kratkom tunikom.
Muškarac i ţena stigli su do prijevoja i nestali s vidika.
Put hijena doveo je Robyn i njenu malu druţinu do planina, u maglu i
neobično napuštene doline pune raslinja i fantastično oblikovanog
sivog kamena. Stigla je do obora za robove koje joj je trti opisala Juba,
mjesta na kojem su crni i bijeli ljudi trgovali ljudskim ţivotima, gdje su
robovi zamjenjivali svoje drvene jarmove za okove i lance. Ali, sve je
bilo napušteno, kolibe su propadale, a ostao je jedino kiseo smrad
zarobljeništva i štetočine koje su preplavile prazne građevine. Robyn ih
zapali, ne mogavši učiniti ništa više. Sišavši s planina, put je vodio
kroz tamne klance do niske ravniTe na kojoj ih je opet dostigla
vrućina; groteskna stabla baobaba dizala su svoje atritične grane u
nebo poput ruku oboţavatelja u hramu. Kiša ih je uhvatila na ravnici
kraj obale. Poplava je odnijela trojicu ljudi sa sobom, a četvero,
uključujući i jednog Hotentota, umrli su od groznice. I Robyn je bila
shrvana prvim naletom bolesti. Hodala je zaraslim putom, drhteći,
obuzeta fantomima malarije, posrtala je u blatu, proklinjući kuţna
isparenja koja su se dizala iz močvara i lebdjela iznad bolesno zelenih
čistina između drveća. Groznica i napori zadnjeg dijela putovanja sve
su ih iscrpili i oslabili. Znali su da su na samo nekoliko dana od obale,
duboko u portugalskom teritoriju, a time i pod zaštitom kršćanskog
kralja i vlade civiliziranih ljudi. Zbog toga su hotentotske straţe
spavale kraj vatra i poginule prerezanih vratova. Robyn su probudile
grube šake, izvijajući joj ruke iza ramena. Koščata koljena zabila su joj
se u leđa dok su oko njenih zglobova škljocnule lisice. Zatim su je
grubo podigli na noge i odvukli do vlaţne kolibe pokraj Puta hijena.
Prethodne večeri bila je previše umorna i bolesna da se skine, pa je još
bila u zamrljanoj flanelnoj košulji i zakrpanim hlačama. Čak je
280
zadrţala i platnenu kapu na glavi, pa njeni uznici nisu shvatili da je
ţena. Bila je vezana sa svojim nosačima i Hotentotima, prisiljena da
nosi lagane lance za hodanje, što je bio dokaz tko ih je zarobio. Zora je
pokazala da se radi o mješancima i crncima koji su bili odjeveni u
zastarjelom europskom stilu, ali nosili su moderno oruţje. Bili su to
ljudi koje je traţila preko pola kontinenta, ali sad se skrivala u krpama
koje su bile njena jedina zaštita. Zadrhtala je pomislivši što bi ju
snašlo kad bi saznali da je ţena. Korila se što je bila toliko naivna da
povjeruje kako joj se ne moţe dogoditi ništa samo zato što je bijela i
Engleskinja. Njihova lovina bilo je ljudsko meso bez obzira na boju i
stanje, a to je ona i bila, ljudsko meso na lancu. Biće male vrijednosti,
svega nekoliko dolara na trţnici; znala je da bi se njeni uznici
zadovoljili na njoj ili je ostavili kraj puta s metkom u glavi ako bi ih bilo
kako isprovocirala. Bila je tiha i poslušna. Hodali su prema istoku,
vukući se kroz blato, prisiljeni nositi preostale zalihe i opremu koja je
postala plijen goniča robova. Bili su bliţe obali no što je Robyn
izračunala, jer namirisali su jod i sol u daljini. Kad je počela padati
noć, uhvatili su i miris vatre i smrad zarobljenih ljudi. Zatim su
konačno vidjeli svjetlo u daljini i strašne obrise baraka za robove.
Njihovi uznici prošli su kroz tamne vratnice iza kojih se čula jeziva
tuţbalica ljudi bez nade koji su pjevali o zemlji što je više nikada neće
vidjeti. Konačno su stigli na središnji trg oko kojeg su sagrađene
barake. Bilo je to otvoreno područje prekriveno blatom na kojem je
sagrađena platforma od greda. Njena svrha bila je jasna, i prvi
Robynini sluge dovučeni su uz stube i postavljeni gore, dok su oko njih
gorjele vatre. Platforma je bila za aukciju i činilo se da trgovina počinje
odmah. Kupac je očito bio čistokrvni Portugalac, mali čovjek
naboranog lica poput zlog patuljka. Imao je blijedi osmijeh i nepomične
zmijske oči. Bio je odjeven u elegantan kaput i hlače, a čizme i pojas
su mu bili od najbolje iberijske koţe, vješto ukrašene i optočene
srebrenim kopčama. Imao je par skupih pištolja i šešir širokog oboda s
ravnim vrhom kakve su nosila portugalska gospoda. Prije no što se
popeo na platformu, poslao je jednog od svojih osobnih robova do
drvenog bubnja na rubu čistine. Rob počne bubnjati pozive za kupce.
Radio je to poţudno, dok mu je torzo sjajio od znoja i kiše. Ljudi iziđoše
iz sjena šumarka i koliba između robovskih baraka. Neki od njih su
bili pijani, a u rukama su nosili boce ruma, urlajući pijano; drugi su
bili tihi i usamljeni - no, okupili su se sa svih strana i formirali krug
oko platforme. Ljudi koji su tvorili krug bili su svih mogućih rasa, od
281
purpurnocrne preko svih nijansa smeđe i ţute do potpuno bijele, a lica
su im bila afrička i arapska, azijska i europska. Čak i odjeća im se
znatno razlikovala, od lepršavih ogrtača Arapa do finih ukrašenih
kaputa i visokih čizama. Jedina stvar koja im je bila zajednička bile su
oštre oči i nemilosrdni izraz onih koji trguju ljudskom bijedom. Jedan
po jedan, Robynini sluge dovođeni su na platformu i njihove krpe su
zderane kako bi kupci vidjeli tijela. Poneki se uspeo da opipa mišiće ili
otvori usta, poput trgovaca konjima na sajmu. Zatim, kad su se uvjerili
u kvalitetu robe, mali Portugalac popeo se na platformu i počeo
licitirati. Ljudi su ga zvali Alphonse i postupali s njim s velikim
poštovanjem, iako je cjenjkanje ponekad postajalo oštro. Bilo je jasno
kakvu reputaciju ima taj čovjek. Aukcija je išla brzo pod njegovim
vodstvom. Hotentoti, mali ţilavi ljudi ţuti poput maslaca i plosnatih
lica, privukli su malo pozornosti kod kupaca, i postigli cijenu od
nekoliko srebrenih rupija. Nosači su, s druge strane, bili viši i
mišićaviji od dugog putovanja i rada, te su postigli bolje cijene - dok
nije na red došao stari Karanga, drevan i bezub, naizgled jedva
podnoseći teret lanaca. Smijeh je bio prezriv i mali Portugalac uzalud
je pokušao postići i najmanju cijenu prije no što je odustao od starca.
Tek kad su ga odvukli s platforme u tamu, Robyn je shvatila što će mu
se dogoditi, te, zaboravivši svoju odluku da ne privuče paţnju, vikne:
«Ne! Pustite ga! » Nitko nije niti pogledao prema njoj, a čovjek koji je
drţao njen lanac udari je otvorenom rukom preko lica i na trenutak
zaslijepi. Ona padne na koljena u blato; zujanje u ušima nije ju
spriječilo da čuje hitac pištolja u tami. Poče tiho plakati; tada su je
podigli na noge i odvukli na platformu. «Mlad i mršav», reče Portugalac.
«Ali dovoljno bijel da bude odličan eunuh za hareme Omanija kad mu
odreţu jaja. Tko će dati deset rupija? » »Pogledajmo ga», začuje se glas
iz kruga, a Portugalac se okrene prema Robyn, uhvati joj gornji gumb
flanelne košulje i povuče do pojasa. Ona se presavije, pokušavajući
sakriti gornji dio tijela, ali čovjek iza nje povuče lanac i prisili ju da se
uspravi. Njene grudi ispadoše kroz razderanu košulju, a krug
gledatelja se poče komešati, promijenjenog raspoloţenja. Alphonse
dodirne dršku pištolja za pojasom i ţamor zamre, a ljudi se povukoše.
«Deset rupija? », upita ponovno. Iz kruga išeta snaţno građen čovjek.
Robyn ga odmah prepozna. Nosio je visoku kapu od dabrovine, a pod
obodom se vidjela gusta sjajna crna kosa. Njegovi zubi blistali su na
svjetlu vatre. Lice mu je sijalo od uzbuđenja, a glas promukao. «Zlato!
», vikne. «Dajem zlato, zlatni mohur Istočnoindijske kompanije i kugu
282
na onoga tko da više. » «Zlatni mohur! », vikne Alphonse, robovlasnik.
«Zlatni mohur daje moj brat Camacho Pereira i sretno mu bilo»,
nasmije se. «Hajde, tko ţeli uskratiti mom bratu djevojku? « Jedan od
ljudi pljesne Camacha po ramenu. «Blagi Kriste, uvijek si uspaljen, za
tu cijenu moţeš dobiti i moj dio na njoj. » Camacho se oduševljeno
nasmije i iziđe pred platformu kako bi pogledao Robyn, nagnuvši kapu
dok je šaptao: «Morao sam čekati dugo vremena. » Robyn osjeti kako joj
mali kukci puţu koţom i ustukne koliko joj je dozvoljavao lanac.
«Hajde», pozove Alphonse. «Tko daje više od jednog mohura za fini
komad. » «Ona je moja», reče Camacho bratu. «Zaključi pogodbu. » Brat
podigne ruku da prekine licitaciju, kad ga prekine drugi glas.
«Dvostruki orao, gospodine. Dvadeset zlatnih dolara daje Amerikanac. «
Glas nije bio jak, ali svi su ga jasno čuli, kao što su ga čuli i njegovi
mornari duţ cijele palube, bez obzira na vjetar. Robyn s nevjericom
zanjiše lancima u tom smjeru; znala bi taj lijeni zateţući naglasak i
nakon stotinu godina. Stajao je na rubu svjetla, ali kad se glave
okrenuše prema njemu, on stupi naprijed. Smiješak se zaledio na
Alphonseovom licu i on zastane. «Zaključite licitaciju! «, prilika u bijeloj
platnenoj košulji i tamnim hlačama nadvijala se nad ostalim ljudima u
gomili i Alphonse ga posluša nakon kratkog oklijevanja. «Dvostruki
orao», reče grubo. «Kapetan Mungo St John s klipera Huron daje
dvostrukog zlatnog orla. » Robyn osjeti kako joj noge popuštaju zbog
olakšanja, ali čovjek iza nje je povuče lancem. Camacho Pereira okrene
se prema Amerikancu i bijesno ga pogleda. Mungo St John odgovori
mu prijezirnim nadmoćnim smiješkom. Robyn ga nikada nije vidjela
zgodnijeg i opasnijeg. Njegova tamna kosa odraţavala j svjetlost vatre,
a ţućkaste oči gledale ravno u Camachov bijes. «Tisuću rupija,
Camacho», reče on tiho. «Moţeš li to dostići? « Camacho zastane, a
zatim se okrene bratu. «Posuđuješ mi? », upita, a Alphonse se nasmije.
«Nikad ne posuđujem novac. » «Bratu? », inzistirao je Camacho.
«Posebno ne bratu», odgovori Alphonse. «Neka cura ide, moţeš kupiti
tucet boljih za pedeset rupija. » «Moram je imati. » Okrene se natrag
Mungu St Johnu. «Moram je imati. To je pitanje časti. Razumiješ li? »
Skine kapu s glave i baci je. Jedan od njegovih ljudi je podigne, a on
prođe rukama kroz kosu i spusti ih, stišćući prste poput mađioničara.
«Dat ću još jednu ponudu», reče zlokobno. «Nudim jedan mohur zlata -
i deset inča toledskog čelika. » Noţ mu se čudesno pojavi u ruci i on
podigne oštricu prema Mungovom pojasu. «Odlazi, jenki, ili ću uzeti i
ţenu i tvoj zlatnik. » Promatrači krvoţedno zareţaše i rasporediše se u
283
krug oko dvojice ljudi. »Stotinu rupija da će Machito prerezati vrat
jenkiju. » «Moţe! », digne se graja dok su prihvaćali oklade. Mungo St
John nije se prestao smiješiti, i ispruţi desnu ruku ne skinuvši pogled
s Portugalčevog lica. Iz redova promatrača iziđe velika ţabolika prilika
s okruglom glavom poput topovske kugle. Tippoo se reptilskom
brzinom nađe kraj Mungove desne strane. Stavi noţ u njegovu
ispruţenu ruku, te odveţe obrubljenu vrećicu sa svojeg struka i doda
je kapetanu. Mungo je omota oko lijeve podlaktice, još uvijek se
smiješeći. Nije niti jednom pogledao Robyn, iako ona nije mogla vri
odvratiti pogled s njegova lica. U tom trenutku činio joj se poput
boţanstva, sa svojim širokim ramenima, klasičnim crtama lica, uskim
strukom oko kojeg je bio omotan široki pojas od polirane koţe,
snaţnim nogama u uskim hlačama i mekim koţnim čizmama. Činilo
joj se da se spustio ravno s Olimpa. Rado bi mu se bacila pred noge i
oboţavala ga. Camacho je ispod Robyn skinuo kaput i zamotao ga oko
ruke. Zatim je dugim noţem u desnici brzo zamahnuo naprijed-natrag,
praveći srebreni trag u mraku. Pri svakom zamahu opustio je glavu i
savinuo koljena razgibavajući se poput sportaša prije natjecanja. Zatim
krene naprijed, stupivši na blato i mašući noţem kako bi omeo i
uplašio protivnika. Osmijeh nestane s usta Munga St Johna,
zamijenjen izrazom ozbiljne pozornosti. Drţao je noţ nisko, isturajući
omotanu ruku. Ispravi se u punoj visini i okrene prema Portugalcu koji
je kruţio. Robyn se sjeti noći kad ga je promatrala kako pleše u zgradi
Admiraliteta, tako visokog i gracioznog, tako uravnoteţenog i
usredotočenog. Promatrači se konačno utišaše, očekujući prvu krv, ali
kad je Camacho napao, urliknuli su poput publike koja pozdravlja
bika u areni. Mungo St John se jedva pomaknuo, zanjihavši bokove
tako da je noţ prošao kraj njega i ponovno se okrenuo Camachu.
Portugalac je napao još dva puta, a Mungo se bez napora izmicao, ali
svaki je put malo ustuknuo, dok nije bio pritisnut na prvi red
gledatelja. Oni se počeše povlačiti kako bi dali Amerikancu prostora,
ali Camacho je uvidio svoju priliku i ponovno navalio. U istom
trenutku, gotovo kao da je bila uvjeţbana, noga u čizmi izleti iz gomile.
Nitko nije bio siguran čija je to noga, jer gomila je bila zbijena, a svjetlo
slabo, ali udarac u Mungovu petu gotovo ga je bacio na tlo, pa je
posrnuo da uhvati ravnoteţu. Prije no što je uspio, Camacho ga udari
dugom oštricom. Robyn vrisne a Mungo St John se odmakne od
oštrice, dok mu se crvenilo širilo košuljom poput gustog burgundca.
Njegov noţ izleti mu iz ruke i izgubi se u blatu. Rulja zaurla, a
284
Camacho spremno jurne, slijedeći ranjenog čovjeka kao što lovački pas
slijedi fazana slomljenog krila. Mungo mu je morao popuštati, drţeći se
za ranu, izmičući se i braneći omotanom rukom, tako da se platno
poderalo gotovo do mesa. Camacho ga je vješto tjerao prema platformi,
a kad je Mungo osjetio stupove na leđima, shvati da je u zamci.
Camacho krene prema njegovom trbuhu, cereći se, pokazujući svoje
bijele zube. Mungo St John obrani lijevom rukom udarac i desnom ga
zgrabi za podlakticu. Dvojica ljudi stajali su prsa o prsa, ruku
isprepletenih poput lijana u grmlju, njišući se i napreţući. Mungova
rana ponovno prokrvari od napora, ali on polako okrene Camachov noţ
prema gore, dok vrh nije bio usmjeren u nebo iznad njih. Mungo
promijeni teţište i lice mu potamni, a čeljusti se stisnu od napora.
Camachova ruka polako popusti, a oči mu se rašire dok se vrh noţa
okretao prema njemu. Sada je i on bio zaglavljen kod platforme i nije
mogao pobjeći; duga oštrica se beskrajno polako i nezaustavljivo
kretala prema njegovim grudima. Oba čovjeka gledala su dolje,
isprepletenih ruku. Vrh dodirne Camachove grudi i kap krvi se pojavi
na mjestu malog uboda. Na platformi pokraj Robyn, Alphonse Pereira
izvuče pištolj iz pojasa, ali prije no što je mogla viknuti, Tippoo se u
kovitlacu pokreta nađe kraj njega, sa svojim golemim pištoljem
pritisnutim u Alphonseovu lubanju. Mali Portugalac pogleda Tippooa,
a zatim brzo vrati oruţje za pojas. Robyn nastavi gledati sukob pod
njenim nogama. Lice Munga St Johna bilo je tamno od napora, a svaki
mišić na njegovim rukama bio je čvrsti čvor pod koţom. Čitavo njegovo
biće bilo je koncentrirano na noţ. On povuče lijevu nogu dok nije bila
oslonjena na platformu, a zatim svu svoju teţinu usmjeri na noţ u
zadnjem naporu, poput matadora koji se sprema na završni udarac.
Camacho se odupirao još trenutak, a zatim oštrica polako uđe u
njegove grudi. Camachova usta se otvore u očaju, a prsti popuste dok
je snaga istjecala iz njih. Njegov vlastiti noţ zabije mu se u grudi
takvom snagom da je drška glasno udarila u rebra. Mungo popusti
zahvat i pusti ga da padne licem u blato, uhvativši se za platformu.
Tek tada podigne glavu i pogleda Robyn. «Vaš sluga, gospojo»,
promrmlja, a Tippoo pojuri kako bi ga uhvatio prije no što padne.
Huronovi naoruţani mornari formirali su zaštitni kordon oko njih, a
Tippoo ih je predvodio noseći svjetiljku kojom je razbijao mrak. Mungo
St John bio je na nogama, ali oslanjao se o Nathaniela, svojeg vođu
palube, a Robyn mu je zamotala ranu komadom platna od mornarske
košulje, a s ostatkom mu je fiksirala ruku. Stigli su do obale rijeke na
285
kojoj su bile izgrađene barake. Na sredini je leţao kliper, ocrtavajući se
na zvjezdanom nebu svojim jarbolima i katarkama. Na prvi Tippoov
poziv, s broda se spusti čamac i brzo krene prema obali. Mungo se bez
pomoći popne na palubu broda, ali kad je stigao u kabinu koje se
Robyn tako ţivo sjećala, padne na leţaj s uzdahom olakšanja. Pokušala
je istjerati sjećanje iz svojeg uma i ostati poslovna. «Uzeli su moj
medicinski kovčeg», reče dok je prala ruke u porculanskom lavoru kod
uzglavlja leţaja. «Tippoo», Mungo pogleda svojeg časnika, a ćelava glava
klimne i on napusti kabinu. Mungo i Robyn ostali su sami, a ona
pokuša ostati profesionalna dok mu je pregledavala ranu na svjetlu
svjetiljke. Bila je uska, ali vrlo duboka. Nije joj se sviđao kut uboda,
ispod ključne kosti, prema ramenu. «Moţete li micati prstima? », upita.
On podigne ruku i dodirne joj obraz. «Da», reče pomilovavši je. «Vrlo
lako. » «Nemojte», reče ona slabo. «Bolesni ste», reče on. «Tako mršavi i
blijedi. » «Nije to ništa - spustite ruku, molim. » Bila je strašno svjesna
svoje slijepljene kose i prljave odjeće, ţutih pjega od groznice na koţi i
tamnih kolobara od slabosti i uţasa pod očima. «Groznica? », upita on
tiho, a ona klimne nastavivši raditi na rani. «Čudno», promrmlja on.
«Čini vas tako mladom, tako krhkom», zastane, «tako lijepom. »
«Zabranjujem vam da tako govorite», bila je zbunjena, nesigurna u
sebe. «Rekao sam vam da vas neću zaboraviti, ignorirao ju je, «i nisam.
» «Ako ne prestanete, odmah ču otići. » «Kad sam noćas vidio vaše lice
u svjetlu vatre, nisam mogao vjerovati da ste to vi, a ipak se činilo da
su cijeli naši ţivoti usmjereni tom trenutku. Kao da je to suđeno u
trenutku našeg rođenja. » «Molim vas», šapne ona. «Molim vas,
prestanite. » «To je bolje - molim je bolje. Sada ću prestati. « Ali,
promatrao je njezino lice dok je radila. U medicinskom kovčegu koji je
drţao u ormariću ispod leţaja našla je gotovo sve što je trebala. Nije se
trznuo kad je stavljala šavove na ranu, već je nastavio promatrati.
«Sada se morate odmoriti», reče ona kad je završila, a on legne na leţaj.
Izgledao je umorno i iscrpljeno i ona osjeti navalu zahvalnosti,
samilosti i druge emocije za koje je vjerovala da ih je davno savladala.
«Spasili ste me. » Ona spusti oči, nesposobna da ga pogleda. Počne
spremati medicinski kovčeg. «Uvijek ću vam biti zahvalna zbog toga,
baš kao što ću vas uvijek mrziti zbog onoga što tu radite. » «Što ja
radim tu? », izazove ju on. «Kupujete robove», optuţi ga ona. «Kupujete
ljudske ţivote, baš kao što ste kupili mene na aukcijskoj platformi. «
«Ali za mnogo manju cijenu», sloţi se on zatvorivši oči. «Uz cijenu od
dvadeset zlatnih dolara po glavi ne bih imao mnogo profita, vjerujte mi.
286
» Probudila se u maloj kabini, onoj istoj u kojoj je preplovila Atlantik.
Bilo je to poput povratka kući, a prva stvar koju je vidjela bili su
kovčezi s njenom medicinskom opremom, preostali lijekovi i nešto
osobne opreme. Sjetila se neizrečene zapovijedi koju je Mungo izdao
svojem časniku prošle večeri. Tippoo se vratio natrag na obalu - pitala
se koju je cijenu platio za njenu opremu. Ustane brzo s leţaja, stideći
se svoje neurednosti; onaj tko je donio kovčege, napunio je i vrč
svjeţom vodom. S olakšanjem ispere blato i prljavštinu te počešlja
kosu prije no što je u kovčegu pronašla staru, ali čistu odjeću. Zatim
izjuri iz kabine do kapetanovih odaja. Ako je Tippoo mogao pronaći
njene kovčege, mogao je naći i osloboditi i njene ljude, Hotentote i
nosače koji su bili na platformi. Mungova kabina bila je prazna. Krvava
košulja bila je bačena u kut kabine, a posteljina razbacana. Vratila se
na palubu, vidjevši da će se monsuni brzo vratiti, jer olujni oblaci već
su se valjali obzorjem. Brzo se ogleda oko sebe. Huron je leţao u
sredini širokog ušća s mangrovama, a otvoreno more nije bilo na
vidiku, iako je oseka izloţila blatne bokove broda. Bilo je tu i drugih
brodova, uglavnom velikih buggalooa tipičnih za arapske priobalne
trgovce, ali na pola milje nizvodno bio je još jedan jedrenjak s
brazilskom zastavom. Dok je Robyn gledala brazilski brod, na njemu
započne meteţ i mornari počeše dizati jedra. Shvati da se svuda oko
nje odvija neka nesvakidašnja aktivnost. Mali čamci su kretali s obale
prema dhowovima, a čak i na Huronu je bila guţva. Robyn se okrene
prema njima i shvati da je i Mungo tu, najviši od svih. Njegova ruka
bila je u zavoju za prijelome, i izgledao je blijedo i iscrpljeno, ali izraz
mu je bio mračan, namrštenih obrva i stisnutih usta, dok je slušao
jednog mornara. Bio je tako obuzet da nije niti primijetio Robyn dok
nije prišla na nekoliko koraka. Zatim se okrene prema njoj, a sva njena
pitanja i zahtjevi ostadoše iza njenih zatvorenih usana, jer njegov glas
je bio oštar. «Vaš dolazak je Boţji čin, doktorice Ballantyne», reče on.
«Zašto to kaţete? » «U barakama je kuga», reče on. «Većina kupaca
odlazi. » Pogleda nizvodno brazilski brod koji je već kretao prema
otvorenom moru. I na drugim lađama mornari su se spremali za
isplovljavanje. «Ali, na obali imam tisuću odličnih crnaca - i neka sam
proklet ako sam pobjegnem. Barem dok ne saznam o čemu se radi. »
Robyn je zurila u njega. Njen um bio je kovitlac sumnji i strahova.
Kuga je bila laička riječ, pokrivajući sve od Crne smrti do sifilisa -
velikog osipa, kako su ga zvali. «Odmah idem na obalu», reče ona, a
Mungo klimne. «Mislio sam da ćete to kazati», reče joj. «Idem s vama. «
287
«Ne! », njezin ton nije dozvoljavao prepirku. «Pogoršat ćete si ranu, a u
vašem slabom stanju bit ćete lak plijen za tu bolest, što god to bilo. »
Ona pogleda Tippooa, a njegovo lice se rascijepi u široki ţaboliki
osmijeh; on stane kraj nje. «Tako mi Boga, gospojo, ja sam ih sve
imao», reče Nathaniel, mali vođa palube izbrazdane koţe. «I niti jedna
me još nije ubila. » I on stane do nje. Robyn je sjedila na pramcu, a
Tippoo i Nathaniel su veslali; dok su se pribliţavali obali, Nathaniel joj
objasni što moţe očekivati. «Baraku svakog trgovca su izgradili i čuvaju
je njegovi ljudi», reče joj. «Kupuju robove od Portugalaca. « Slušajući
Nathaniela, Robyn je saznala odgovor na pitanje koje je mučilo nju i
Zougu. To je bio razlog zbog kojeg je Pereira tako očajnički pokušavao
odvratiti ekspediciju od juga i zašto ih je napao sa svojim banditima
kad je sve drugo propalo. Štitio je trgovačke rute svojeg brata. To nije
bila samo poţuda i ţelja za pljačkom, već i logičan pokušaj da očuvaju
taj unosni posao. Ona nastavi slušati Nathaniela. «Svaki trgovac na
obali nastoji udebljati svoju robu, poput svinja za trţnicu. Na taj način
postaju jači za prelazak. Provjerava se nisu li bolesni kako na brodove
ne bi prenijeli zarazu. «Ovdje su dvadeset i tri barake, neke male s
dvadesetak crnaca, a neke su, poput Huronove, velike i primaju tisuću
i više primjeraka. » «Na palubi Hurona postavili smo prostor za robove i
uskoro bismo ih počeli ukrcavati, ali sada. » Nathaniel slegne i pljune u
dlanove, te nalegne ponovno na vesla. «Jesi li kršćanin, Nathaniele? »,
upita Robyn blago. «Jesam, gospojo», reče ovaj ponosno. «Kršćanin kao
bilo koji drugi. » «Misliš li da Bog odobrava to što radite tim ljudima? »
«Sjekači drveća, gospojo, i nosači vode, kao što kaţe Biblija», reče joj
mornar tako glatko da je znala da mu je taj odgovor stavljen u usta;
pretpostavila je tko ga je tome naučio. Kad su bili na obali, Tippoo
povede njihovu malu druţinu s Robyn u sredini, a Nathanielom u
pozadini, s medicinskom opremom. Kapetan Mungo St John odabrao
je najbolje moguće mjesto za svoju baraku, na podignutom terenu
udaljenom od rijeke. Kolibe su bile solidno izgrađene, s podovima od
greda podignutim iznad blata i dobrim krovovima obloţenim palminim
lišćem. Huronovi straţari nisu dezertirali, što je bio dokaz discipline
koju je Mungo odrţavao. Robovi u baraci su bili očito paţljivo
odabrani. Svi su bili dobro građeni muškarci i ţene, a bakreni kotlovi
bili su puni kipuće kaše, pa su im trbusi bili nabrekli, a koţe sjajne.
Prema Robyninim uputama poredani su u redove i ona ih brzo
pregleda. Bilo je nešto lakših problema koje je odvojila za kasniji
tretman, ali nije pronašla simptome kojih se bojala. «Ovdje nema
288
kuge», odluči. «Još ne. » «Dodite! », reče Tippoo. Povede ju kroz palmine
šumarke, a sljedeću baraku trgovci robljem su napustili, ostavivši
svoju robu. Robovi su bili gladni i zbunjeni iznenadnim oslobađanjem.
«Moţete ići», reče im Robyn. «Vratite se u svoje zemlje. » Nije bila
sigurna da je razumiju. Čučali su u blatu i blijedo je gledali. Činilo se
da su potpuno izgubili moć nezavisnog djelovanja, i ona shvati da se
nikada neće uspjeti vratiti Putom hijena, čak i ako preţive dolazeću
epidemiju. Robyn s uţasom shvati da su jadna bića osuđena na
propast bez svojih goniča. Njihovi gospodari su prije odlaska počistili
skladišta, u kojima nije ostala niti šaka brašna. «Morat ćemo ih
nahraniti», reče Robyn. »Imamo samo hranu za naše, to je sve», reče joj
Tippoo. «U pravu je, gospojo«, potvrdi Nathaniel. «Ako nahranimo njih,
izgladnjet ćemo naše robove - osim toga, većina su slaba roba, ne
vrijede zdjelu kaše. » U drugoj baraci Robyn se učinilo da je konačno
pronašla prve ţrtve kuge, jer bila je puna leţećih prilika čije je jecanje
bilo jezivo. Smrad raspadanja bio je intenzivan. Tippo je ispravi:
«Kineske ptice», promrmlja, a Robyn na tren nije razumjela. Nagne se
nad najbliţe tijelo i odmah se uspravi. Unatoč njenoj obuci, hladan
znoj joj oblije čelo. Carskim ukazom iz Pekinga, niti jedan afrički rob
nije mogao stići na obale Kine ako nije bio onesposobljen za pravljenje
potomstva. Car se brinuo da će buduće generacije biti pogođene
rastom strane populacije u vlastitoj zemlji. Trgovcima se isplatilo
kastrirati svoju robu u barakama, kako bi se gubici zbog operacije
apsorbirali prije novih troškova dugog putovanja. Bilo je to učinjeno
grubo; na korijen skrotuma stavljen je obruč i cijela je vrećica
uklonjena jednim rezom noţa, a rana je spaljena vrućim ţeljezom. Oko
šezdeset posto robova bi preţivjelo šok i kasniju mortifikaciju, ali
njihova cijena je tako narasla da su trgovci mogli podnijeti gubitak od
četrdeset posto. Robyn nije mogla učiniti ništa za tako velik broj ljudi.
Osjeti se preplavljenom tolikom patnjom i bijedom, te iziđe na blatnu
stazu, zaslijepljena vlastitim suzama. U sljedećoj baraci, najbliţoj
središtu sela i platformi, našla je prve ţrtve bolesti. I ovdje su robovi
bili napušteni, a mrak kolibe bio je ispunjen golim tijelima od kojih su
neki nepokretno sjedili, drugi leţali na vlaţnom zemljanom podu,
privučenih koljena, drhteći od hladnoće i groznice, nemoćni da se
podignu iz vlastitog izmeta. Zvuci delirija i patnje bili su poput zujanja
kukaca u engleskom voćnjaku za vrućega ljetnog dana. Prvi bolesnik
kojeg je Robyn dodirnula bila je mlada djevojka, tek izišla iz puberteta,
a njena koţa je gorjela. Okretala je glavu s lijeva udesno, beskrajno i
289
besmisleno, buncajući besmislice. Robyn brzo prođe prstima niz njen
goli nabrekli trbuh i odmah osjeti sitne kvrge pod koţom, poput
puščanih kugla. Nije bilo sumnje. «Male boginje», reče jednostavno, a
Tippoo se prestrašeno povuče. «Čekajte vani», reče mu i on odmah iziđe
s očitim olakšanjem. Ona se okrene Nathanielu. Primijetila je male
oţiljke na njegovoj gruboj koţi; na njegovom licu nije bilo straha.
«Kada! », upita ona. «Kad sam bio dijete», reče on. «Ubilo mi je majku i
braću. » «Imamo posla», reče mu ona. U mračnoj smrdljivoj kolibi mrtvi
su bili nagomilani zajedno sa ţivima, a na nekim vrućim crnim tijelima
bolest se već rascvjetala u svoj svojoj snazi. Bilo ih je u svim
stupnjevima. Čirevi ispod koţe su se raspucali, mjehurići rijetke bistre
tekućine zgušnjavali su se u kvrge koje su kasnije pucale i ispuštale
ţućkastu gustu tvar. «Ovi će preţivjeti», reče Robyn Nathanielu. «Bolest
im se čisti iz krvi. » Pronašla je čovjeka čije su se kraste već počele
stvrdnjavati. Kad ga je Nathaniel čvrsto uhvatio, Robyn mu ostruţe
kraste i skupi ih u staklenu bocu u kojoj je prije drţala kinin.
«Ovaj oblik bolesti je oslabljen», objasni Robyn nestrpljivo, prvi put
vidjevši strah u očima Munga St Johna. «Turd su prvi koristili ovu
metodu prije dvije stotine godina. » «Radije bih pobjegao od nje», reče
Mungo St John tiho, gledajući u začepljenu bocu napola punu vlaţnom
ţutom tvari s malim mrljama krvi. «Ne bi vam koristilo. Zaraza je već
na brodu. » Robyn snaţno zatrese glavom. «Za tjedan ili manje, Huron
bi se pretvorio u smrdljivi brod pun umirućih ljudi. » Mungo se okrene
od nje i ode do ograde. Stajao je tamo s jednom rukom iza leđa, jer
druga je još bila u zavojima, i gledao krovove koliba na obali. «Ne
moţete ostaviti te jadnike», reče Robyn. «Umrijet će od gladi. Ja sama
nikad ne bih pronašla dovoljno hrane za njih. Vi ste odgovorni. » Jedan
trenutak je šutio, a zatim se okrene kako bi je paţljivo pogledao. «Ako
Huron isplovi s praznim skladištem, ostali biste ovdje brinuti o gomili
osuđenih divljaka? », upita. «Naravno», još je bila nestrpljiva i on nagne
glavu. Oči mu više nisu bile izazivačke, već trijezne, moţda čak
ispunjene poštovanjem. «Ako ne ostanete zbog humanosti, ostanite
zbog koristi. » Prezrela ga je svojim tonom. «Stoka vrijedna milijun
dolara, a ja ću vam je spasiti. » «Spasili biste ih da budu prodani u
zatočeništvo? inzistirao je. «Svako ropstvo je bolje od smrti», odgovori
ona. On joj ponovno okrene leđa, krenuvši palubom, mršteći se
zamišljeno, puckajući dugu crnu cigaru tako da je oko njega lebdio
oblak dima. Robyn i pola posade promatrali su ga u strahu ili s
rezignacijom. «Kaţete da ste i sami prošli tu. stvar. » Pogled mu
290
ponovno skrene na malu bocu koja je stajala na sredini stola. Robyn
podigne rukav košulje i pokaţe mu duboki oţiljak na nadlaktici. On
zastane na trenutak, a ona nastavi uvjerljivo: «Dat ću vam bolest koja
je u prolazu, oslabljena prolaskom kroz tijelo drugog čovjeka, a ne
opasni oblik koji udišete u zraku i koji će vas većinu pobiti. » «Nema
rizika? » Oklijevala je za trenutak, a zatim čvrsto odgovori. «Uvijek
postoji rizik, ali stotinu, ne, tisuću puta manji nego ako bolest dobijete
zrakom. » Naglim pokretom Mungo St John potrga zubima rukav na
lijevoj ruci i ponudi joj. «Učinite to», reče on. «Ali, za ime Boţje, brzo,
dok mi hrabrost ne popusti. » Ona zareţe vrhom skalpela tamnu koţu,
a kapi krvi se pojave na rezu. Nije se trgnuo, ali kad je zamočila
skalpel u bocu i zagrebla po odvratnoj tvari, gotovo je povukao ruku, a
zatim se s vidljivim naporom suzdrţao. Namaţe gnoj preko zareza, a on
ustukne i okrene se. «Svi vi. » Glas mu je bio grub od uţasa i
odvratnosti. «Svaki od vas», reče zgranutim mornarima. Osim
Nathaniela, još tri mornara su preţivjela bolest i bili su išarani malim
oţiljcima. Četvorica ljudi nisu bili dovoljni da pomognu Robyn s tisuću
robova, i njihovi gubici su bili veći no što je očekivala. Moţda je bolest
bila virulentnija, ili su moţda crni ljudi iz unutrašnjosti bili manje
otporni od Europljana čiji su preci generacijama bili izloţeni malim
boginjama. Stavljala je gnoj na zareze na njihovim rukama, radeći od
podneva do sumraka, a zatim uz svjetlost svjetiljke, a oni su se
pokoravali s rezignacijom koja joj je bila odbojna; ipak, njen posao nije
bio zbog toga lakši. Reakcija je počela za nekoliko sati, naticanje,
temperatura i povraćanje, i ona ode u druge napuštene barake kako bi
skupila još odvratnog gnoja s tijela koja su preţivjela male boginje i
sada su umirala od gladi i zanemarivanja; pomirila se s činjenicom da
moţe brinuti samo za ljude u Huronovim barakama, da ima hrane
samo za njih i zatvorila svoj um krikovima umirućih i tihim pogledima
ljudi s kojih se cijedio gnoj iz otvorenih plikova. Čak i u njihovim
nastambama, njih je četvero moglo pruţiti robovima samo površnu
paţnju, unatoč neprekidnom radu - šaku hladne kaše i čašu vode
jednom na dan tijekom najjače reakcije na cijepljenje. Oni koji su
preţivjeli, prepušteni su vlastitoj brizi i trebali su samo uzeti vode i
hranu iz kotlova koje im je Nathaniel ostavio između redova. Kad su
konačno mogli stajati, naredili su im da nagomilaju trula tijela svojih
manje sretnih supatnika na kola i odvuku ih izvan naselja. Nije bilo
nikakvih izgleda da se leševi pokopaju, a bilo ih je previše za site
strvinare. Nagomilali su leševe na hrpe u kokosovim šumarcima
291
dovoljno daleko od baraka i vratili se po još. Dva puta na dan Robyn je
išla do ruba rijeke i pozivala čamac s Hurona, te provodila sat vremena
u svojoj kabini. Reakcija Munga St Johna bila je zastrašujuće jaka,
vjerojatno zato što je bio oslabljen ranom. Ruka mu je natekla na
gotovo dvostruku veličinu, a ranica koju je zarezala Robyn pretvorila se
u strašan debeli crni oţiljak. Temperatura je bila visoka, koţa mu je
bila gotovo bolno vruća na dodir, a meso kao da se topilo s njegovog
kostura poput voska pod plamenom svijeće. Tippoo, koji je također
trpio zbog temperature i natekle ruke, nije se micao od Mungove
kabine. Robyn je bilo lakše znajući da je on tamo, neobično blag,
gotovo poput majke s djetetom, i da brine za Munga dok je ona na
obali s mnoštvom koje je zagušivalo barake. Dvanaestog dana kad se
vratila na Huron, Tippoo je presretne na ulazu na brod s velikim
širokim osmijehom koji nije vidjela tako dugo, a kad je poţurila u
kabinu, vidjela je njegov razlog. Mungo je bio na nogama, mršav i
blijed, suhih usana i tamnih sjena pod očima kao da je pretučen
teškom toljagom, ali bio je pri svijesti, a koţa mu je bila hladna.
«Zaboga», prostenja on. »Izgledate uţasno! » Ona osjeti da će zaplakati
od olakšanja. Kad je oprala i zavila sve manju nateklinu na njegovoj
ruci, on ju uhvati za zglob. «Ubijate se», šapne. «Kad ste zadnji put
spavali, i kako dugo? » Tek kad je progovorio, ona shvati koliko je
iscrpljena - zadnji je put spavala prije dva dana, i to samo nekoliko
sati. Osjeti kako joj se Huronova paluba njiše pod nogama kao da je na
otvorenom moru. Mungo je blago povuče do sebe na leţaj, a ona nije
imala niti snage niti volje da se odupre. Stavi joj glavu na svoje rame, a
ona gotovo odmah zaspe. Zadnje sjećanje bio je osjećaj njegovih prstiju
koji su joj otklanjali uvojke s čela. Probudila se s krivnjom, nesigurna
koliko je dugo spavala; još uvijek bunovna, izvuče se iz Mungovih
ruku, mičući kosu iz očiju, pokušavajući neuspješno izravnati svoju
znojnu odjeću. «Moram ići», reče bunovno, još uvijek iscrpljena i u
polusnu. Koliko ih je umrlo dok sam spavala, pitala se. Prije no što ju
je mogao spriječiti, jurila je uz stube na palubu, zovući Nathaniela da
je odveze na obalu. Nekoliko sati odmora osvjeţilo ju je tako da je
gledala estuarij s novim interesom. Prvi put je postala svjesna da još
jedan brod osim Hurona još uvijek leţi usidren na rijeci. Bio je to jedan
od malih dhowova, sličan onome iz kakvog je spasila Jubu. Reče
Nathanielu da vesla pokraj njega, a kad joj nitko ne odgovori na pozive,
popne se na palubu. Brod je očito bio preplavljen bolešću prije no što
je uspio pobjeći; moţda je baš to bio onaj koji je i donio bolest u
292
naselje. Robyn otkrije da je na brodu isto stanje kao i na kopnu -mrtvi,
umirući, i oni koji će se oporaviti. Iako su bili trgovci robljem, ona je
ipak bila liječnik i poloţila je Hipokratovu zakletvu. Mogla je učiniti
vrlo malo, ali kad je bila gotova, arapski kapetan, zaraţen i oslabljen,
zahvali joj sa svojeg leţaja na otvorenoj palubi. «Neka Allah bude s
tobom», šapne, «i neka mi da mogućnost da ti jednoga dana uzvratim
na ljubaznosti. « «I neka ti Allah pokaţe da ideš stranputicom«, reče mu
Robyn oštro. «Poslat ću svjeţe vode prije noći, ali sada ima i drugih koji
više zasluţuju pomoć. » Sljedećih dana, zaraza je išla svojih tokom,
slabi su umrli -neki od njih mučeni strašnom ţeđi napustili su barake
i stigli do obale estuarija kako bi napunili ţeluce slanom vodom.
Njihova tijela bila su izobličena i zgrčena zbog soli u njihovoj krvi, a
njihova luda zapomaganja bila su poput krikova morskih ptica iznad
vode. Dolaskom plime, konačno su utihnuli. Površina rijeke bila je
puna krokodila i velikih morskih pasa koji su stigli uzvodno na gozbu.
Drugi su otpuzali u šumu; leţali su pod svakim grmom, a čak i prije no
što su umrli bili su prekriveni crvenim plaštem ţestokih prašumskih
mrava koji su preko noći očistili njihove kosture do sjajne bjeline. Neki
od preţivjelih, potaknuti od Robyn, polako su počeli puzati prema
zapadu. Moţda nekolicina uspije stići natrag u svoja uništena sela,
nadala se. Međutim, većina preţivjelih bila je preslaba i previše
zbunjena da bi otišli. Ostali su u smrdljivim barakama, ţalosno ovisni
o Robyn i njenoj maloj druţini pomoćnika koji su im davali vodu i
kašu; promatrali su ih očima glupih ţivotinja koje pate. Sve to vrijeme
gomila leševa u palminim šumarcima je rasla, a smrad bivao
prodorniji. Robyn je znala što će se sljedeće dogoditi. «Zaraze s bojišta»,
objasnila je Mungu. «Uvijek dolaze kad se mrtve ostavi nezakopane,
kad se rijeke i bunari zagade tijelima. Ako udare sada, nitko neće
preţivjeti. Svi smo slabi i nećemo se moći oduprijeti tifusu. Vrijeme je
za polazak, jer spasili smo sve koje smo mogli spasiti. Moramo pobjeći
prije novog napada bolesti, jer protiv toga nema lijeka. » «Većina moje
posade je još bolesna i slaba. » «Oporavit će se brzo na oceanu. » I
Mungo St John se okrene Nathanielu, «Koliko robova je preţivjelo? »
«Više od osam stotina, zahvaljujući gospoji. « «Počet ćemo ih ukrcavati
sutra u zoru», odluči on. Te se noći Robyn vratila u njegovu kabinu.
Nije mogla ostati po strani, a on ju je čekao, što je mogla reći po
njegovom izrazu i smiješku. «Počeo sam se bojati da preferirate društvo
osam stotina bolesnih robova», pozdravi ju on. «Kapetane St John,
ţelim vas zamoliti još nešto. Kao kršćanski gospodin, hoćete li
293
osloboditi ta jadna bića i vratiti ih tamo otkuda su došli. » On je
prekine, vedrog tona i s osmijehom na usnama. «A nećete li me radije
zvati Mungo, nego St John? » Ona ignorira prekid i nastavi. «Nakon
svega što su prepatili, strašni put do obale, poniţenja ropstva i sada
ovu bolest. Ako ih pristanete osloboditi, odvest ću ih njihovim kućama.
» On ustane sa stolca i priđe joj. Njegovo bljedilo činilo ga je još višim.
«Mungo! », inzistirao je. «Bog će vam oprostiti, u to sam sigurna,
oprostit će vam grijehove koje ste već počinili prema humanosti. «
«Mungo! », šapne on, i stavi ruke na njena ramena. Ona osjeti da
nekontrolirano drhti. Privuče ju na svoje grudi. Mogla je osjetiti
njegova rebra, bio je tako mršav, a glas joj zapne u grlu kad je
pokušala nastaviti. On se polako nagne nad nju, a ona čvrsto zatvori
oči, stisnutih šaka. «Reci Mungo», zapovijedi on tiho, a usne su mu bile
hladne i meke na njenima. Njezin glas poče se tresti. Njene usne otvore
se pod njegovima, a ruke joj zagrle njegov vrat. «Mungo», jecala je. «O,
Mungo, Mungo. » Učili su je da je njeno tijelo sramotno, ali tu lekciju
nije najbolje savladala, i mnogo njenog srama je nestalo, u početku u
predavaonicama i sobama za seciranje, a kasnije u društvu Jube, male
Matabele grlice čije se uţivanje u golotinji prenijelo na Robyn.
Djetinjaste zajedničke igre u hladnim zelenim bazenima afričke rijeke
uništile su većinu paučine srama. Sada ju je oduševljenje Munga St
Johna njenim tijelom veselilo i učinilo je ponosnom kao što nije bila
nikada do sada. Njihovo vođenje ljubavi više nije bilo popraćeno bolom,
između njih više nije bilo barijera - stisnuti zajedno mogli su jahati
ponorima i vrhuncima emocija od himalajskih vrhova na kojima su
puhali divlji vjetrovi, do slatkih dubina gdje su se topili u medu,
usporenih pokreta, dok im je svaki dah bio poput zadnjega. Tijela su
im bila vlaţna i vruća, bezoblična poput gline u dječjim rukama. Noć je
bila previše kratka. U zoru, vođenje ljubavi ih je ispunilo novom
snagom, otjeravši slabosti vrućine i napora prošlih tjedana. Robyn su
probudili tek zvuci prvih robova koji su dolazili na brod i vratili je s
dalekih granica u vruću malu kabinu broda trgovca robljem na divljem
i brutalnom kontinentu. Čula je šum bosih nogu i povlačenje
robovskih lanaca, zvukove ljudskih glasova na palubi. «Poţurite, ili
ćemo ih tovariti cijeli tjedan», začuje Tippoov glas. Robyn se podigne na
laktove i pogleda Munga. Oči su mu bile zatvorene, ali nije spavao,
znala je to. «Sada», šapne. «Sada ih moţeš jedino osloboditi. Nakon
zadnje noći, znam da se u tebi nešto promijenilo. » Osjećala je čudno
veselje, kao ushićenje proroka koji gleda na preobraćenika za čiju se
294
dušu borio i pobijedio. «Pozovi Tippooa», reče ona, «i naredi mu da
oslobodi robove. » Mungo otvori oči koje su bile bistre čak i nakon
neprospavane noći. Na licu mu se pojavljivala nova brada, gusta i
tamna. Bio je veličanstven i znala je da ga voli. «Pozovi Tippooa»,
ponovi ona, a on zbunjeno zavrti glavom. «Ti još uvijek ne razumiješ«,
odgovori joj. «To je moj ţivot. Ne mogu to promijeniti, niti za tebe, niti
za bilo koga drugoga. » «Osam stotina duša», molila je, «i njihov spas je
u tvojim rukama. » «Ne. » On ponovno zavrti glavom. «U krivu si, ne
osam stotina duša, nego osam stotina tisuća dolara - to imam u
rukama. » «Mungo. » Njegovo ime još joj je bilo strano. «Isus je rekao da
će lakše deva proći kroz ušicu igle nego bogataš u kraljevstvo nebesko.
Pusti ih, ne moţeš cijeniti ljudske ţivote zlatom. » On se nasmije i
sjedne. «S osam stotina tisuća dolara mogu kupiti ulazak u raj, kad
bih to ţelio, ali, među nama, draga moja, čini se da je to strašno
dosadno mjesto. Mislim da bih imao više zajedničkog s vragom. »
Zadirkivanje je ponovno bilo u njegovim očima i on prebaci noge preko
ruba leţaja, te gol dođe do klina na kojem su mu visjele hlače.
«Predugo smo leţali u krevetu», reče kratko. «Moram nadgledati
ukrcavanje, a i ti se počni pripremati za put. » Zakopča hlače i gurne
košulju u njih. «Trebat ćemo tri dana da ih ukrcamo, bio bih ti
zahvalan ako bi testirala bačve s vodom. » Sjedne na rub leţaja i počne
navlačiti čizme, pričajući na lagani poslovni način, objašnjavajući joj
što bi sve trebala poduzeti za dobrobit robova tijekom putovanja.
«Nećemo biti popunjeni, pa će biti lakše organizirati vjeţbanje na
palubi i čistiti palube. » Ustane i pogleda ju. Ona naglo zbaci pokrivač
koji ju je pokrivao i klekne na rub leţaja, zagrlivši ga oko struka
objema rukama. «Mungo», šapne ubrzano, «ne moţeš nas tako mučiti. »
Pritisne svoje lice na njegove grudi, osjećajući grube dlake na njegovom
tijelu čak i kroz platnenu košulju. «Ne mogu više vrijeđati Boga i svoju
savjest - ako ne oslobodiš te jadne proklete duše, ne mogu se udati za
tebe. » Njegov izraz se naglo promijeni, postavši njeţan i zabrinut.
Podigne ruku kako bi ju pomilovao po vlaţnoj kosi. «Jadna moja
draga», njegove usne oblikovale su riječi, bezvučno, ali ona ih nije
mogao vidjeti jer je bila pritisnuta na njegove grudi. On duboko
udahne, a njegov ton je i dalje bio lagan i nehajan, iako su mu oči
izraţavale ţaljenje. «Onda dobro što nemam namjeru osloboditi niti
jednoga -jer što bi inače rekla moja ţena? » Trebalo je dugo da riječi
dopru do Robyn, a onda se njeno cijelo tijelo zgrči, njen stisak oko
njegovog struka pojača, a zatim polako opusti. Pustila ga je. Polako
295
sjedne na pete, gola na razbacanom leţaju i pogleda ga s izrazom očaja
i nevjerice. «Ti si oţenjen? » Robynin glas čudno joj je zvučao u ušima,
kao da dolazi s kraja dugog hodnika, a Mungo klimne. «Zadnjih deset
godina», odgovori tiho. «Francuska dama aristokratskog porijekla,
rođakinja Louisa Napoleona. Dama velike ljepote koja čeka moj
povratak u Bannerfield zajedno s tri lijepa sina koja mi je rodila. »
Zastane i nastavi s beskrajnim ţaljenjem. «Ţao mi je, draga moja,
nisam ni sanjao da ne znaš. » I posegne da joj dodirne obraz, ali ona se
otrgne kao da je u ruci drţao otrovnu zmiju. «Hoćeš li otići, molim te»,
šapne. «Robyn. », počne on, ali ona divlje zavrti glavom. «Ne», reče.
«Molim te, ne govori više. Samo idi. Idi od ovdje! Molim te, idi. » Robyn
zaključa vrata kabine i sjedne kraj kovčega koji je koristila umjesto
stola. Nije bilo suza. Njene oči bile su suhe i vruće kao da je prošla
kroz pustinjski vjetar. Imala je još vrlo malo papira i morala je
istrgnuti zadnje stranice dnevnika. Bile su zamrljane plijesni i
iskrivljene zbog teških klimatskih uvjeta koji su ih pratili na dugom
putu. Paţljivo izgladi prvi papir, umoči pero u ostatak tinte i naslovi
pismo mirnom rukom: 16. studenoga 1860. Na palubi broda Hurona,
trgovca robljem. A zatim, istim rukopisom poče pisati: Moj dragi
kapetane Codringtone, Moje povjerenje u milosrdnu providnost i
vjerovanje u pravog i jedinog Boga te njegovog sina i našeg spasitelja
Isusa uvjerava me da če ovo doći u vaše ruke prije no što bude kasno za
djelovanje. Kroz seriju nevjerojatnih avantura i nesreća našla sam se
bez prijatelja i zaštitnika u moći zloglasnog američkog trgovca robljem
Munga St Johna. Protiv volje i savjesti prisiljena sam djelovati kao
liječnica na tom zloglasnom brodu koji se priprema za obilazak Rta
Dobre Nade i put preko Atlantskog oceana do južnih američkih država.
Dok pišem, čujem zvukove s palube iznad i ispod sebe, gdje jadna bića,
osam stotina prokletih duša, nose samo svoje lance i idu na put koji
mnogi od njih neće preživjeti. Usidreni smo u skrivenom zaljevu, odvojeni
od mora kanalima i močvarama mangrove, što je savršeno skrovište za
ovaj odvratan posao. Međutim, uspjela sam prostudirati brodske karte i
saznati ime estuarija i točan položaj. Rijeka je Rio Save, a leži na 20
stupnjeva i 50 minuta južne širine i 35 stupnjeva i 3 minute geografske
duljine. Učinit ću sve što je u mojoj moći da odgodim isplovljavanje, iako
još ne znam što će to biti. Ako ovo pismo stigne do vas na vrijeme,
časniku vaše hrabrosti i iskustva neće biti problem blokirati ušće i
uhvatiti brod kad pokuša napustiti rijeku. Ako isplovimo prije vašeg
dolaska, molim vas da slijedite isti kurs kojim će ići i kapetan Hurona
296
oko Dobre Nade, a ja ću moliti za suprotne vjetrove i vrijeme koje će vam
omogućiti da nas stignete. Robyn nastavi pisati priču o svojem
zarobljavanju, bolesti koja je poharala barake, o strahu i mrţnji prema
trgovcima robljem, o njihovim barbarskim nedjelima i okrutnostima.
Tada shvati da je napisala već previše stranica, te počne zadnje
poglavlje: Bili ste dovoljno dobri da izrazite svoje uvjerenje kakao su
nam sudbine povezane na tajanstveni način. Znam da dijelite moju
mržnju prema ovoj odvratnoj trgovini i zbog toga sam dovoljno hrabra da
vam se obratim i uvjerena da ćete uslišati moj poziv za pomoć. Ponovno
zastane, a zatim pretraţi svoju kutiju s perima i pronađe par naušnica
koje je dala Codringtonu prije mnogo mjeseci. Prilažem u ovo pismo
znak mojeg prijateljstva i povjerenja koji ćete prepoznati, a ja ću svakog
dana očekivati jedra vašeg dobrog broda koji juri u pomoć meni i drugim
nesretnicima koji su mi suputnici na ovom prokletom putovanju. Potpiše
se svojim odlučnim zaobljenim potpisom i zašije savijene stranice i
naušnicu u platno. Znala je samo jednu adresu na koju moţe poslati
ovo pismo. Clinton joj je rekao da ima naređenje otploviti na Zanzibar,
a znala je da je konzul Njenog Veličanstva na otoku častan čovjek i
velik neprijatelj trgovine robljem, jedan od nekolicine o kojoj je njen
otac ikad pisao sa simpatijama. Kad je završila, gurne malu platnenu
pošiljku pod haljinu i ode na palubu. Mungo St John je bio na
komandnom mostu, vitak i blijed, i krenuo je prema njoj, ali ona se
odmah okrene od njega. «Nathaniel», pozove mornara. «Ţelim posjetiti
arapski brod. » Pokaţe dhow koji je još bio usidren nizvodno od
Hurona. «Spreman je na isplovljavanje, gospojo», Nathaniel se počeše
po čelu. «Otiči će prije no što prijeđemo. » «Hoće ako nastavite govoriti«,
reče mu Robyn brzo. «Moram vidjeti treba li im što, jadnim vragovima,
prije no što isplove. » Nathaniel pogleda kapetana, a nakon trenutka
oklijevanja Mungo se sloţi i okrene promatrati rijeku robova koja je
stizala na brod. Arapski kapetan na dhowu bio je dovoljno jak da
zauzme svoje mjesto za kormilom; pozdravio ju je i paţljivo saslušao.
Nathaniel je čekao u čamcu ispod razine palube, a Robyn je pazila da s
palube Hurona nitko ne vidi kako predaje paket Arapu, zajedno s
engleskim zlatnikom. «Dobit ćeš drugi zlatnik od čovjeka kojemu ovo
isporučiš«, rekla mu je, a Arap zagrize novčić i nasmiješi se, stavljajući
ga u nabor svojeg turbana.
«A ja sam Matabele. Induna dvije tisuće. Moje je ime Gandang, sin
Zulua, i dolazim s velikim kopljem i crvenim srcem. » Zouga je s
poteškoćom razumio riječi, jer čovjek je govorio brzo s čudnim
297
naglaskom, ali nije bilo sumnje u njegove namjere. Njegov ton je bio
jasan, ubojitost u glasu očita, a krug dugih crnih štitova bio je čvrst i
neumoljiv. Zouga se nesvjesno ispravi, prisiljavajući svoje bolne mišiće
na istezanje; gledao je indunu u oči bez odvraćanja pogleda. Promatrali
su jedan drugoga i Zouga se uhvati kako upotrebljava svu svoju volju,
svu snagu ličnosti da bi zaustavio induninu ruku s kopljem. Znao je
da se široki vrh treba samo spustiti i dvije stotine ratnika će preplaviti
rudimentarni logor. Sve bi bilo brzo gotovo, jer otpor koji bi mogli
pruţiti Zouga i njegova mala druţina bio bi tako slab da ne bi zasluţili
niti kompliment otvaranja trbuha. Znao je da samo čvrst pogled i
neustrašivost koju je nudio Matabeleu zaustavlja ruku, ali tišina se
rastezala. Svakog trenutka, čarolija će se prekinuti. Mora odabrati svoj
sljedeći čin i riječi kao da mu ţivot ovisi o njima, što je i bilo točno.
Gandang je hladno promatrao čudnog blijedog čovjeka, ali je, moţda
prvi put otkako sluţi svojeg oca, bio nesiguran. Čovjek koji se nazvao
Bakela izgovorio je poznata imena. Tshwedi i Manali bili su imena koja
je cijenio njegov vlastiti otac, ali to samo po sebi ne bi bilo dosta da
zaustavi njegovu ruku, jer zapovijedi su bile jasne: svi koji uđu u
Spaljenu zemlju moraju umrijeti. Bilo je tu još nešto. On je znao tko je
taj čovjek. Djevojka koju će uzeti za ţenu govorila je o njemu. To je bio
brat bijele ţene koja mu je predala Jubu i koju je on zvao amekazi,
majkom. Juba je govorila o čovjeku Bakeli dok je leţala kraj njega.
Govorila je s poštovanjem i cijenjenjem, kao o moćnom lovcu slonova,
o ratniku svemoguće Kraljice koja ţivi daleko iza velikih voda. Juba je
govorila o tom čovjeku kao o prijatelju i zaštitniku. Zato je Gandang
zastao prije no što će izdati zapovijed «Bulala Ubijte ih! » Matabele
induna nikada nije podloţan riječima ili hirovima ţene; ako ima i
pedeset ţena, njihovi glasovi još uvijek ne znače više od ţamora vode
preko stijena u brzicama rijeke Nvati i muškarac ih ne sluša, ili se to
barem ne smije vidjeti. Juba je putovala na čudna mjesta i pričala o
čudima i čarobnjaštvu, a Gandang je, praveći se da ne sluša, ipak bio
impresioniran. Djevojka nije bila samo lijepa i plemenite krvi, već i
razumna daleko iznad brbljave seksualnosti drugih ţena njene dobi.
Gandang je naučio da Matabele induna nikada ne potpada pod hirove i
riječi ţena, osim ako ih u privatnosti leţaja nije izrekla najstarija ţena
čija je razumnost dokazana. Tada je ludost ne slušati, jer najstarija
ţena moţe zagorčati ţivot muškarcu, čak i ako je to induna od dvije
tisuće i omiljeni sin najmoćnijeg kralja u Africi. Iza tamne hladne
maske svojega lijepog lica, Gandang je brzo razmišljao. Instinkt i
298
Jubine riječi upozoravali su ga da bi bila ludost ubiti tog čovjeka, ali
ratnici iza njega znali su zapovijedi, i ako ih on ne izvrši, to će biti
protumačeno kao slabost, a izdaja prenesena kralju. Otrcana prilika
pred njime zakorači naprijed, smiješno arogantna. Gandang nije
mogao vidjeti trag straha u pogledu tih čudnih očiju. «Dolazim kao
poslanik velikom kralju Mzilikaziju, vladaru Matabele ljudi - i nosim
pozdrave od Bijele Kraljice preko vode. » Na te riječi Gandang osjeti
malo olakšanje. Činjenica da bijeli čovjek govori jezik ljudi, iako sa
stranim naglaskom, potvrđivala je mogućnost da je zaista poslanik.
Bilo je također razumljivo da će ta Kraljica potraţiti zaštitu i milost
kralja moćnog kao njegov otac i da će biti tako neupućena da pošalje
poslanika kroz Spaljenu zemlju umjesto otvorenim putom na jugu.
Zouga ugleda promjenu raspoloţenja u induninim očima, malu
pukotinu u odlučnosti. «Čekaj», reče. «Imam nešto za tebe. » U Zouginoj
kutiji za pisaći pribor još su bila pisma s pečatima od voska i
grimiznom vrpcom koja mu je dalo Ministarstvo vanjskih poslova: «U
ime Njenog britanskog Veličanstva, Vladara Velike Britanije i Irske,
branitelja vjere - predstavnicima svih stranih vlada i bilo kome koga se
moţe ticati: Traţimo i zahtijevamo da se našem voljenom Morrisu
Zougi Ballantyneu omogući slobodan prolaz bez zadrţavanja i da mu
se pruţi pomoć koja mu je potrebna. » Zouga okrene leđa tihim
redovima kopljanika i polako se vrati kroz prolaz u ogradi logora. Jan
Cheroot ga je čekao, lica bijelog poput starog pepela. On i nosači
pušaka klečali su ispod barijere, prestravljeno gledajući prizor koji se
odvijao pred njima. «Spustite puške», naredi im, jer oruţje je bilo
spremno za paljbu i nervozni prst mogao je izazvati crni val Matabelea
koji bi preplavio logor. Gandang se iznenada našao u nesigurnom
poloţaju. Umjesto da nemilosrdno izvrši kraljevu pravdu, zatekao se
kako mirno čeka ispred ulaza u logor, a svaka sekunda smanjivala mu
je ponos. Začuje kako se jedan čovjek iza njega meškolji, lagano
udarajući vrhom koplja o štit. Svi su već bili nemirni, osjećajući kako
prednost prelazi na stranu male opkoljene grupe otrcanih izgladnjelih
ljudi. Gandang se polako okrene, a njegov pogled prođe redovima. Oni
se ponovno ukoče. «Gandang, sin Mzilikazija, induna dvije tisuće. Dođi
ovamo. » Pozdrav iza barijere od trnja bio je glasan i neočekivan, a
stigao je trenutak prije no što je ovaj izgubio strpljenje i pustio svoje
ratnike. Gandang krene prema ulazu. Njegov hod je bio ponosan, a
perjanica mu se njihala oko glave, pa nitko nije mogao prepoznati
njegovu nesigurnost. Na ulazu je zastao; iako njegov izraz nije odavao
299
ništa, osjeti duboko olakšanje što su ga vlastita mudrost i riječi male
grlice zadrţale u napadu. Pred njim je stajala prilika gotovo
nevjerojatne ljepote. Trebalo mu je mnogo vremena da shvati kako je to
ista osoba koja ga je dočekala vani. Nosila je odjeću iste neobične
crvene boje šumskog svračka, svjetliju od boje svjeţe krvi. Iako je i to
bilo dovoljno da čovjeku zaustavi dah, nije bilo sve. Svijetli metalni
ukrasi na grudima i ramenima blještali su na jutarnjem svjetlu, a
kopča na pojasu bila je od istog metala. Pojas je bio bijel poput krila
močvarnih ptica. Visoka vojnička kaciga bila je spuštena do elegantne
točke između očiju, a znak na njoj sijao je poput sunca na čovjekovom
čelu. Sada Gandang više nije sumnjao da je to vaţan čovjek i velik
vojnik, kao što ga je i upozorila Juba, i on odluči ubuduće slušati
njene riječi s još većom pozornošću. Zadrhti na pomisao da je mogao
popustiti svojem prvom instinktu i posjeći ovog čovjeka kao da je
bezvrijedan Mashona, ţderač prašine. Veličanstvena prilika zakorači
prema njemu i podigne ruku do vrha te lijepe kacige u formalnoj gesti
na koju Gandang odgovori mahnuvši svojim kopljem. «Ja, Bakela,
traţim da moja prisutnost bude obznanjena tvojem ocu, časnom i
pobjedničkom Mzilikaziju, i da mu se prenese moj simbol i zahtjev za
pravo prolaska«, reče čovjek lošim Sinbedele jezikom, a Gandang
prihvati simbol iz njegove ruke, mali paket s čudnim znakovima vezan
vrpcama obojenog platna koje bi oduševilo srce čak i najrazmaţenije i
najtaštije ţene. «Bit će učinjeno», sloţi se on. U trenucima susreta s
Gandangom, Zouga je razmišljao isto tako intenzivno kao i Matabele i
pravio vlastite proračune preţivljavanja. Sad kad je naišao na granične
impije, znao je da mora zaboraviti pomisao bijega na jug. Osim
činjenice da su bili potpuno opkoljeni i nadmašeni brojem, znao je i da
čovjek bez konja ne moţe pobjeći tim ratnicima. Bili su poput strojeva
za potjeru i uništenje neprijatelja. Susret ga nije zatekao potpuno
nespremnog. U mnogim noćima prošlih tjedana budio se u
najtamnijim trenucima, te leţao na zemlji, bojeći se ovakvog trenutka.
Mentalno je isprobao svoje akcije - od sakrivanja straha dok ne obuče
svoju odoru, do zahtjeva da ga se odvede u kraljevo selo. Kad se
dogodilo onako kako je planirao, kad je induna rekao «Bit će učinjeno»,
trebao mu je golem napor da ne pokaţe svoje olakšanje. Stajao je
nehajno, nezainteresirano, dok je Gandang odabrao pet najbrţih
trkača i izrecitirao im dugu poruku koju su morali zapamtiti i odnijeti
Mzilikaziju. Počela je s dugom recitacijom o kraljevim vrlinama - «Veliki
crni slon koji trese zemlju svojim korakom» - nastavljalo se
300
pobrojavanjem djela koja je Gandang izvršio otkako je napustio veliko
selo kod Thabas Indunasa - putom na istok, borbom u prijevoju,
ubojstvom Bope, sve do susreta s bijelim čovjekom. Nakon opisa
čovjekove veličanstvene pojave (za koji je znao da će zainteresirati
njegovog oca), završio je ponavljanjem Bakelinog zahtjeva da ga se
propusti do Thabas Indunasa. Odabrani glasnici pojedinačno su
ponovili poruku, a Zouga se iznenadi kako su je točno zapamtili, iako
to nije pokazao. Bila je to impresivna demonstracija razvijene memorije
ljudi koji nemaju umjetnost pisanja i čitanja. Gandang im preda
zapečaćenu omotnicu sa Zouginim pismima preporuke, a oni skoče na
noge, pozdrave indunu te formiraju kolonu i otrče prema Zapadu.
Gandang se okrene Zougi. «Ostat ćeš ovdje dok kralj ne pošalje riječ. »
«Kad će to biti? », upita Zouga, a Gandang mu strogo odgovori. «Kad
god mu to bude volja. » Zougina mala druţina ostala je nedirnuta. Iako
je oko logora ostao tucet Matabele amadoda čuvajući ih dan i noć, niti
jedan nije pokušao ući u njihov logor. Do trenutka kad dobiju dozvolu
da ih pobiju, osobe i vlasništvo njihovih zarobljenika nije se smjelo
dirati. Glavnina impija ulogorila se četvrt milje niz potok. Svake večeri
visoki induna posjećivao je Zougu i sjedili su sat vremena kraj vatre,
ozbiljno razgovarajući. Dok su dani čekanja prelazili u tjedne, dvojica
ljudi razvili su duboko obostrano poštovanje, ako već ne i prijateljstvo.
Obojica su bili ratnici i razgovarali su o starim bitkama i ratovima,
prepoznali su jedan u drugome snagu i suštinsko poštenje ljudi koji
poštuju zakone svojeg društva, koliko se god oni međusobno
razlikovali. «Smatram ga gospodinom, napisao je Zouga u svojem
dnevniku. «Prirodni gospodin. » Gandang je, s druge strane, govoreći
Jubi na njihovom leţaju, jednostavno rekao: «Bakela je čovjek. »
Dozvolio je Zouginim nosačima da napuste logor kako bi popravili
zaklone i kolibe, pa je Zouga konačno mogao spavati na suhom i
toplom. To je, uz odmaranje, znatno popravilo njegovo zdravlje.
Duboka rana na obrazu je zacijelila, ostavljajući ruţičasti oţiljak. Rame
je zaraslo, oteklina splasnula i više nije trebao štap za hodanje i zavoje.
Nakon tjedan dana znao je da ponovno moţe pucati iz teške puške.
Jedne večeri predloţi Gandangu zajednički lov, a induna, kojem je
čekanje također dosadilo, odmah se sloţi. Gandangovi amadode
okruţili su krdo bivola i natjerali ih do mjesta gdje su čekali njih
dvojica. Zouga je vidio kako visoki induna ustaje iz skloništa i ubija
bivola jednim ubodom svojeg koplja u rebra, bosonog i nezaštićen.
Zouga je znao da mu za tako nešto nedostaje vještine i hrabrosti.
301
Gandang je promatrao kako Zouga stoji pred napadom podivljalog
slona, a kad je ţivotinja pala na koljena srušena kuglom, priđe slonu i
dodirne malu crnu rupu u debeloj koţi inč iznad korijena surle.
Gandang ispita krv na vrhu svojeg prsta i reče «Hau! » tiho ali snaţno,
što je bio izraz zaprepaštenja. Jer i on je posjedovao pušku Tower
proizvedenu u Londonu 1837. Kad ju je prvi put dobio, pucao je na
slona, bivola i Mashonu, i sva trojica su pobjegli nepovrijedeni.
Gandang je shvaćao da je kod pucanja nuţno čvrsto zatvoriti oči i usta,
zadrţati dah u trenutku pucanja da se zatvori put demonu koji ţivi u
dimu baruta, jer on inače moţe ući u tijelo i opsjesti onoga tko puca.
Kako bi se izbacila kugla iz cijevi, trebalo je snaţno povući okidač, kao
kad se baca koplje. Nadalje, da bi se smanjio udar oruţja, rukohvat ne
treba dodirivati rame. Unatoč svemu tome, Gandang nikada nije uspio
pogoditi metu i ostavio je pušku da istrune, vrativši se svojem koplju.
Zato je vrlo cijenio Zouginu vještinu. Njihovo obostrano poštovanje bilo
je sve dublje i postalo gotovo prijateljstvo. Gotovo, ali nikada potpuno,
jer između njihovih kultura bio je preveliki jaz koji nisu mogli
premostiti. A tu je bilo i saznanje da svakoga dana moţe stići i glasnik
sa zapada s porukom Gandangovog oca «Bulala umbuna» Ubij bijelog
čovjeka! » I obojica su znali da Gandang ne bi oklijevao niti trenutak.
Zouga je provodio mnogo vremena sam u logoru, planirajući svoju
audijenciju kod kralja. Što je više razmišljao o njoj, njegovi planovi bili
su ambiciozniji. Vratilo mu se sjećanje na drevne napuštene rudnike,
pa je počeo, prvo iz zabave, a onda sve ozbiljnije, pisati dokument koji
je naslovio «Isključivo vlasništvo nad rudnikom zlata i slonovačom u
suverenoj teritoriji zemlje Matabelea». Radio je na njemu svake večeri
dotjerujući ga besmislicama koje laik smatra pravnim ţargonom i
vjeruje da će podići značaj svojoj kreaciji. «Dok ja, Mzilikazi, vladar
zemlje Matabelea, nadalje u dokumentu stranka prvog dijela. » Zouga
je završio dokument na svoje potpuno zadovoljstvo, kad primijeti
fatalnu grešku u planovima. Mzilikazi ga nije mogao potpisati.
Razmišljao je o tome cijeli dan i konačno mu sine rješenje. Do sada bi
kralj trebao imati u rukama zapečaćeni paket. Voštani pečati su ga
sigurno impresionirali, a u svojem kovčegu Zouga je imao još dva
štapića voska. Počne kreirati veliki pečat za kralja Mzilikazija. Skicirao
je njegov nacrt na zadnjoj korici svojeg dnevnika, a inspiracija mu je
došla od prvih slova kraljevih počasnih imena. «Veliki Crni Slon koji
trese zemlju. » U Zouginom nacrtu, sredina polja predstavljala je slona
s dugim kljovama i raširenim ušima. Na gornjem rubu pisao je
302
«Mzilikazi Nkosi Nkulu», a na donjem je bio prijevod: «Mzilikazi, kralj
Matabelea». Počeo je eksperimentirati s različitim materijalima, glinom
i drvom, ali rezultati ga nisu zadovoljili - sljedećeg dana zatraţio je od
Gandanga dozvolu da pošalje druţinu nosača s Cherootom na čelu
natrag do starih rudnika da donesu zakopanu slonovaču. Gandangu
su trebala dva dana razmišljanja da se sloţi, a tada je poslao pedeset
ljudi s karavanom, s naređenjem da ih ubiju na prvi znak izdaje. Jan
Cheroot vratio se s četiri goleme kljove, pa Zouga nije imao samo
materijal za izradu kraljevog pečata, nego i poklon dostojan kralja.
Slonovača je bilo blago čiju su vrijednost Matabele odavno naučili. Bila
je, međutim, rijetka, jer čak niti najhrabriji ljudi nisu mogli ubiti slona
kopljem. Morali su ovisiti o ostacima ţivotinja koje su umrle od
prirodne smrti. Gandangovo zaprepaštenje kad je vidio goleme kljove
pomoglo je Zougi donijeti odluku. Najveći i najljepši zub bit će Zougin
poklon Mzilikaziju, ako mu dozvole da stigne ţiv do njegovog naselja.
Nad njime nije bila samo prijetnja od kraljevog bijesa, već se i zaliha
kinina smanjila na nekoliko unca. Svuda oko logora bilo je močvarno
zemljište hranjeno neprekidnim kišama, i u noćima je mogao
namirisati zla isparenja koja su se podizala iz stajaćih voda i lebdjela
okolinom. Ipak, morao je smanjiti svoju preventivnu dozu na vrlo malu
količinu. Neaktivnost i dvostruka prijetnja koplja i bolesti kidali su
Zougine ţivce, dok nije počeo smišljati suicidne planove pokušaja
zaobilaţenja impija i bijega na jug. Razmišljao je o zarobljavanju
Gandanga kao taoca, ili dizanju cijelog logora Matabelea u zrak
ostatkom baruta. Srećom, na vrijeme bi shvaćao besmislenost takvih
ideja i odustajao od njih. Gandangovi impiji došli su natrag u zoru.
Zougu je probudio prodoran glas koji ga je zvao da iziđe iz logora. On
zabaci krzno preko ramena i iziđe na kišu, šljapkajući kroz blato. Znao
je da je kralj poslao svoj odgovor. Redovi tihih Matabelea okruţili su
logor, mirni poput kipova od ebanovine. Pokuša procijeniti koliko mu
treba da stigne do puške i zaključi da bi vjerojatno bio posječen prije
no što ispali i jedan hitac. Ipak, znao je da će pokušati ako bude
morao. «Vidim te, Bakela», Gandang iziđe iz tamnih redova. «Vidim te,
Gandang. » «Kraljev poslanik je stigao», Gandang zastane na trenutak,
ozbiljan i mrk, a zatim njegovi savršeni bijeli zubi bijesnu u osmijeh.
«Kralj ti je dao prolaz, i zove te da ga posjetiš u Thabas Indunasu. »
Dvojica ljudi nasmiješiše se jedan drugome s olakšanjem, jer za
obojicu je to značilo ţivot. Kralj je odlučio da je Gandang izvršio svoju
duţnost i točno interpretirao njegove zapovijedi, a Zouga je prihvaćen
303
kao poslanik, a ne neprijatelj. «Krećemo odmah», reče Gandang
smiješeći se. «Prije sunca! » Kraljev poziv nije trpio odlaganje. «Safari!»
Zouga podigne logor na noge. «Krećemo odmah! » Prirodni osjećaj za
takt naveo je Gandanga da drţi malu Jubu dalje od Zouginog logora;
dok je kazna visjela nad njegovom glavom, nije spominjao njeno ime.
Međutim, prve noći putovanja doveo je Jubu do Zougine kolibe, a ona
klekne i pozdravi ga kao «Babu - oca». Zatim im je Gandang dozvolio da
razgovaraju, sjedeći između njih. Zouga je jedva čekao vijesti o svojoj
sestri i slušao je u tišini o smrti i pogrebu Fullera Ballantynea. Bilo je
bolje tako, a Zouga je već pripremao svoj doprinos sjećanju na oca.
Bilo mu je lakše što je Robyn na sigurnom, ali bio je manje zadovoljan
brzinom koju je postizala. Juba ju je morala zadnji put vidjeti prije tri
mjeseca, i to blizu istočnog planinskog lanca. Do sada je sigurno stigla
do obale i mogla bi biti na palubi portugalskog broda, na putu prema
Atlantiku. Nije znao koliko će ga zadrţati kralj Matabelea i koliko će
mu trebati dok ne stigne do juga. Robynin rukopis mogao bi biti u
Londonu godinu dana prije njegovog. Zouga je zamijenio jednu brigu
drugom i sljedećeg dana je tjerao nosače da dostignu svoje uznike. Od
toga, međutim, nije bilo koristi i kaskali su za ratnicima dok Zouga
nije zatraţio od Gandanga da njegovi nosači pomognu nositi slonovaču
i granitni kip ptice ukraden na grobu kraljeva. Svakoga dana puta
prema zapadu zemlja je postala suša, a šume su se prorijedile u
travnatu ravnicu prošaranu akacijama, gracioznim drvećem u obliku
gljiva s čijih grana su visjeli veliki hranjivi plodovi koje su voljeli i
divljač i domaće ţivotinje. Prestanak kiša im je podigao raspoloţenje i
impiji su pjevali u hodu, a njihova kolona se kretala poput crne zmije
lijepim krajolikom ispod okruglih granitnih brda. Uskoro su naišli na
prvo od kraljevih stada. Bile su to male grbave krave čije porijeklo je
izgubljeno iza velova povijesti; moţda su prije četiri tisuće godina stigle
ovamo iz doline Nila ili s plodnih ravnica oko Eufrata i Tigrisa. Stoka je
bila dobro uhranjena, jer trava je bila gusta i slatka; čak i ovdje u
sušim teritorijima kiše je bilo dovoljno. Ţivotinje su bile svih boja,
čokoladnocrvene, crno-bijele i ţute. Gledale su kolonu svojim blijedim
pogledima, a skupina golih pastira odjevenih samo u male pregače
beshu skupila se oko ratnika sa strahopoštovanjem, ţeljno očekujući
dan kada će biti pozvani u svoje regimente i krenuti putom ratnika.
Stigli su do prvog grada Matabelea. Bio je smješten na obalama rijeke
Inyati. Gandang objasni da je ovdje stoţer njegovih vlastitih impija,
Invati impija, i da to nije najveći od regimentnih gradova. Naselje je
304
bilo poloţeno oko centralnog obora za stoku, golemog prostora koji je
mogao drţati deset tisuća grla kraljeve stoke. Nastambe su bile u
obliku tradicionalnih pčelinjih košnica, potjecale su od plemena koja
su napustila svoju domovinu Zulu. Vanjska ograda bila je od mopani
balvana zabodenih duboko u zemlju koji su formirali čvrst obrambeni
zid. Seljaci su izišli pozdraviti impije, poredavši se s obje strane puta.
Bile su to uglavnom ţene i djeca koja li su pjevala, pljeskala i smijala
se ratnicima. «Većina muškaraca i djevojaka pred udaju već su otišli u
Thabas Indunas. Za punog mjeseca počinje ples Chawala i cijeli se
narod okuplja u kraljevom selu. Ovdje ćemo se odmoriti samo jednu
noć i krenuti da stignemo u Thabas prije punog mjeseca. » Put od
Invatija na zapad bio je naseljena cesta, jer narod je išao prema
kraljevom glavnom gradu na festival prvih plodova. Ljudi su hodali u
regimentama s različitom odjećom i ukrasima, a boja štitova izdaleka
je identificirala svaki odred, od sjedoglavih veterana koji su se borili
kod Basuta, Griquasa i Boera na jugu, do mladića spremnih za prvo
ubijanje koji su jedva čekali u kojem će smjeru kralj baciti svoje ratno
koplje na kraju Chawale - jer to je bio smjer u kojem će oni pronaći
svoju reputaciju, svoju muškost, slavu i moţda smrt. Regimente
mladih neudanih ţena bile su raštrkane među odredima muškaraca,
smijući se i čavrljajući dok su se mimoilazili, bacajući duge poglede na
neoţenjene muškarce. Muškarci su poskakivali u pantomimi borbe,
giyi, pokazujući kako će isprati svoja koplja krvlju i zaraditi privilegiju
da «odu među ţene» i uzmu supruge. Svakog dana putovanja cesta je
bila sve napučenija i njihov tempo je bio smanjen. Čekali su pola jutra
da dođu na red za prelazak preko rijeke, jer regimente ljudi su tjerale
stoku koja im je bila zaliha hrane, a za njima je išla kolona s
prtljagom. Ukrasi i blago svakog ratnika bilo je paţljivo zapakirano, a
nosili su ih mladi šegrti, osobni nosači ratnika. Zougina mala druţina,
nošena rijekom ljudi, konačno je jednog podneva stigla na brdo iza
kojeg se nalazio glavni grad Matabelea. Bio je rasprostrt preko mnogo
četvornih milja otvorene ravnice ispod ravnih granitnih brda koja su
mu i dala ime: «Brda poglavica. » Najdalje brdo bilo je «Mjesto
ubijanja«, Bulawayo, s čijih su strmih litica bacani osuđenici na smrt.
Zidovi su formirali koncentrične krugove, dijeleći grad u odvojene
dijelove. U sredini je uvijek bio golem otvoreni obor za stoku, jer stoka
je bila izbor bogatstva za Matabele narod. Sad kad je stoka iz drugih
gradova dovedena na festival, svaki obor je bio pun šarenih ţivotinja.
Stojeći kraj Zouge, Gandang s ponosom pokaţe svojim kopljem
305
znamenitosti grada. Tamo su bili kvartovi za neudane djevojke i mlade
regimente, drugo golemo područje bilo je za vjenčane parove; kolibe su
bile jednake veličine i uređene u pravilnim obrascima. Krovovi su bili
sjajno ţuti. Zemlja između njih bila je očišćena i ugaţena prolaskom
bosih nogu. «Tamo je kraljeva koliba. » Gandang pokaţe golemu
kupastu strukturu u odvojenom dijelu grada. «A tamo je nastamba
kraljevih ţena, stotinu koliba u visokom zaštitnom zidu. Muškarca koji
prođe ta vrata čeka smrt. » Gandang povede Zougu niz mali šumarak
akacije izvan glavnog zida. U blizini je bio mali potok. Prvi put u više
dana bili su dalje od mnoštva ljudi. Iako je ravnica unutar gradskih
zidova bila napučena privremenim nastambama impija u posjetu,
područje oko šumarka bilo je prazno, kao da je zabranjeno običnim
ljudima. «Kada ću vidjeti kralja? », upita Zouga. «Ne do kraja festivala»,
odgovori Gandang. «Kralj mora proći ritual i pročišćenje, ali poslao ti je
darove, vrlo te cijeni. » I on pokaţe svojim kopljem na red mladih
djevojaka koje prođoše kroz vrata na drvenoj ogradi. Svaka je nosila
veliki zemljani ćup na glavi, bez pomoći ruku. Djevojke su se kretale
uspravno, neobičnom gracioznošću, njišući bokove lijenim ritmom, dok
su čvrste nezrele kugle njihovih grudi skakutale pri svakom koraku.
Došle su u Zougin mali logor i kleknule da mu ponude darove. Neki
vrčevi sadrţavali su gusto pivo, oporo i kiselkasto, drugi ukiseljeno
kravlje mlijeko, imaas, koje je bilo okosnica prehrane Ngunija, a
sljedeći su sadrţavali velike komade masne govedine, pečene na
otvorenoj vatri. «Počašćen si ovim darovima», ponovno će Gandang, i
sam iznenađen kraljevom velikodušnošću. «Napokon, Tshedi, tvoj djed,
uvijek je bio njegov dobar i povjerljiv prijatelj. » Kad je logor bio
postavljen, Zouga se ponovno počeo dosađivati. Ovdje je, međutim,
mogao lutati gradom i okolicom, osim, naravno, zabranjenim
područjem kraljevih ţena. Promatrao je pripreme za festival. Tijekom
dnevnih vrućina, obale rijeka bile su pune muškaraca i ţena koji su se
kupali i čistili za plesove. Na svakom stablu visjele su pregače i krzna,
perje i ukrasi, lamatajući na laganom povjetarcu. Prošao je kraj grupe
mladih djevojaka koje su međusobno uređivale kose, trljajući si tijela
uljima i obojenom glinom; smijale su se i čavrljale na Zougin prolazak.
U početku, Zougu je zanimalo pitanje higijene tako velike skupine
ljudi, dok nije shvatio da izvan gradskih zidova postoji područje gustog
niskog raslinja gdje su muškarci i ţene išli u zoru i pred sumrak. To je
područje bilo naseljeno vranama i lešinarima, šakalima i hijenama koje
su bile sluţba čišćenja grada. Zainteresiran za upravljanje gradom,
306
otkrio je da je sve kupanje i pranje rublja dozvoljeno samo ispod
određene točke na riječnoj obali označene velikim drvetom ili nekim
drugim velikim predmetom, i da ţene pune ćupove s vodom za piće i
kuhanje samo iznad te točke. Čak i golemi obor u sredini grada
pomagao je u njegovom čišćenju. Predstavljao je golemu zamku za
muhe. Kukci su polagali svoja jajašca u svjeţi stočni izmet, ali prije
izlijeganja, većina je zgaţena kopitima tisuća grla. Jako sunce i čisti
vjetar završavali su proces uništavajući neugodne mirise, tako da je
područje bilo podnošljivo. Zouga je trebao biti zadovoljan što je
pronašao to utočište umjesto da njegov leš sada hrani hijene u divljini,
ali nije. Postavio si je zadatak da ispuni dane čekanja. Crtao je mape i
skice grada, primjećivao slabosti u utvrdi i mjesta gdje bi napad imao
najviše izgleda da prodre kroz obranu i stigne do kraljevih odaja. Crtao
je nošnje različitih impija. Biljeţio je boje njihovih štitova i druga
sredstva identifikacije na terenu. Postavljajući Gandangu naizgled
nevina pitanja, mogao je procijeniti broj ratnika u svakoj regimenti,
dob i borbeno iskustvo ratnika, imena i osobne karakteristike induna i
lokaciju njihovih gradova. Otkrio je da se u zemlji Matabelea
promijenilo mnogo otkako je Tom Harkness nacrtao svoju mapu.
Zabiljeţio je te promjene i iz njih izvlačio zaključke. Zatim je počeo
crtati plan bitke protiv starog kralja Mzilikazija, računati broj
potrebnih ljudi i oruţja, logistiku opskrbe, linije kretanja i najbolje
metode pobjeđivanja impija u borbi - jer, Zouga je bio vojnik, vojnik sa
snom koji bi mogao postati stvarnost samo putem vojne akcije.
Gandang je, ne sumnjajući ništa, bio polaskan Zouginim interesom i
odgovarao je na svako pitanje s ponosom. Unatoč svemu tome, dani su
prolazili sporo. «Kralj te neće primiti prije festivala«, ponovio je
Gandang, ali bio je u krivu. Večer prije početka, dva starija indune s
plavim čapljinim perjem na srebrenim glavama ušli su u logor i
Gandang ih pozdravi s velikim poštovanjem, sasluša ih paţljivo i priđe
Zougi. «Došli su te odvesti do kralja», reče jednostavno. Pokraj kraljeve
kolibe gorjele su tri male vatre, a nad srednjom je čučala majmunolika
prilika mrmljajući duboke inkantacije bezubim ustima, njišući se na
petama i povremeno dodajući mrvicu praha ili sušenih biljaka u jednu
od zemljanih zdjela koje su se nalazile iznad vatre. Vrač je bio ukrašen
odvratnim znamenjem svoje profesije, sušenim koţama reptila,
pandţama orlova i leoparda, lavljim mjehurom, lubanjom majmuna i
zubima krokodila, malim bučicama s napicima i prahom, rogovima
antilopa za skupljanje krvi i drugim neidentificiranim amajlijama i
307
eliksirima. Bio je voditelj cijelog festivala, najvaţnijeg događaja u
kalendaru Matabelea, skupljanja prvih plodova ţetve, blagoslivljanja
stada i odlučivanja o ratnim pohodima koji će okupirati amadode
tijekom sušnih sezona. Okupljeni indune promatrali su njegove
pripreme s pozornošću i strahopoštovanjem. U krugu starijih induna
naroda - kraljevom savjetu, bilo ih je trideset. Malo dvorište bilo je
napučeno. Visoki krov kraljeve kolibe uzdizao se tridesetak stopa iznad
njih, a vrh mu se gubio u mraku. Krov je bio izrađen s vještinom, s
preciznim šarama u slami, a pred niskim ulazom stajao je stolac
europskog dizajna i konstrukcije. Zouga shvati da je to sigurno isti
stolac koji je kralju dao njegov djed ino Moffat, Tshedi, prije gotovo
dvadeset godina. «Bayetel Mzilikazi, slon Matabelea! » Gandang je
uputio Zougu u ispravnu etiketu, formalni pozdrav i ponašanje koje će
kralj očekivati. Dok je Zouga prolazio preko gole zemlje, izgovarao je
kraljeva počasna imena, ne izvikujući ih naglas i ne puţući kao što bi
to učinili njegovi podanici, jer on je bio Englez i časnik Kraljice. Bez
obzira na to, na deset stopa od kraljevog stolca, Zouga čučne, s glavom
ispod kraljeve, i pričeka. Prilika na stolcu bila je mnogo manja nego što
je očekivao od ratnika takve reputacije, a kad su mu se oči prilagodile
na tamu, vidje da su kraljeve noge i ruke male i fino oblikovane, gotovo
ţenstvene, i da su mu koljena groteskno natečena i izobličena od gihta
i artritisa. Kralj je bio star čovjek, nitko nije znao koliko, ali bio je
ratnik na početku stoljeća. Njegovi nekad snaţni mišići smanjili su se
tako da mu je trbuh bio isturen, a koţa na njemu nategnuta i
prošarana strijama poput koţe trudnice. Glava mu je bila prevelika za
uska ramena, a vrat previše tanak da je izdrţi, ali oči koje su
promatrale Zougu iz nabora koţe bile su crne, blistave i ţivahne. «Kako
je moj stari prijatelj Tshedi? », upita kralj visokim glasom. Zouga je
zadnji put vidio svojeg djeda po ocu prije dvadeset godina; sjećao se
jedino duge lepršave brade. «Dobro je i sretan je», odgovori Zouga.
«Šalje ti pozdrave i poštovanje. « Starac u stolcu klimne zadovoljno
velikom glavom. «Moţeš pokazati svoje poklone», reče, a indune počeše
ţamoriti, a čak i vrač pogleda kljovu koju su nosila trojica Gandangova
ratnika, posrćući pod njenom teţinom, i stavili je pred kralja. Vraču se
očito nije sviđalo ovo prekidanje rituala čišćenja i usmjeravanje
pozornosti ljudi na nešto drugo. S dva pomoćnika napravi predstavu
od nošenja jedne od zdjela s vatre i stavljanja pred kraljeve noge. Zatim
on i njegovi pomoćnici podigoše veliki zastor od din leopardovih koţa i
raširiše ih poput šatora iznad kralja i njegovog stolca kako bi pare iz
308
zdjele bile zarobljene u njemu. Za nekoliko trenutaka ispod koţa se
začulo kašljanje, a kad ih je vrač maknuo, kralj je bio znojan i zadihan,
upaljenih suznih očiju. Ali, svi demoni istjerani su kašljanjem, a nečist
isprana znojem i suzama. Skup je čekao s poštovanjem dok je kralj
došao do daha, a vrač se povukao da pripremi sljedeći napitak. Još
uvijek zadihan, Mzilikazi posegne u mali kovčeg pokraj svog stolca i
izvadi zapečaćeni paket koji mu je poslao Zouga. «Izgovori riječi», kralj
ga preda Zougi, traţeći da pročita pismo. Iako je bio nepismen, kralj je
znao čemu sluţi pisana riječ. Dvadeset godina je komunicirao sa
Zouginim djedom, koji mu je uvijek slao jednog od svojih učenika iz
misije da mu isporuči pisma, pročita ih kralju i zabiljeţi kraljev
odgovor. Zouga ustane i otvori paket. Pročita na glas, prevodeći s
engleskog i dodajući male ukrase postojećem tekstu. Kad je završio,
starješine plemena su zadivljeno šutjeli, a čak je i kralj proučavao
visoku, veličanstveno odjevenu priliku pred sobom s novom paţnjom.
Svjetlo vatre plesalo je na mjedenim ukrasima Zougine odore, a crvena
tkanina njegovog kaputa kao da je gorjela plamenom vatre. Vrač htjede
ponovno intervenirati, noseći kralju kipući napitak koji je trebao
progutati, ali Mzilikazi ga nervozno odbije. Znajući da je u ovom
trenutku kraljeva paţnja na vrhuncu, Zouga upita: «Vidi li kralj ove
znakove moje Kraljice? To su posebni znakovi i svaki vladar bi trebao
imati takav znak da potvrdi njegovu moć i stjenovitu prirodu njegovih
riječi. » Zouga se okrene i pozove nosača koji klekne na vratima i
uplašeno dopuţe do Zouginih nogu, ne usuđujući se pogledati kralja,
te preda Zougi malu kutijicu za čaj koja je sadrţavala izrezbareni pečat
od slonovače i štapić voska. «Pripremio sam za kralja njegov znak,
kako bi njegovo dostojanstvo i moć bili znani svim ljudima. » Mzilikazi
nije mogao sakriti svoj interes; nagnuo se naprijed i pozvao Zougu
bliţe. Klečeći pred njim, Zouga pripremi vosak, topeći ga na poklopcu
kutije grančicom s vatre. Zatim u njega utisne pečat, a kad se vosak
stvrdnuo, pogleda kralja. «To je slon. » Kralj s čuđenjem prepozna
ţivotinju. «Veliki crni slon Matabelea», sloţi se Zouga. «Reci riječi. »
Kralj dodirne slova na rubu i naredi Zougi da ih prevede. «Mzilikazi,
Nkosi Nkulu! » Kralj pljesne rukama od uţitka i doda pečat svojem
starom induni. Uskoro su svi ţamorili i uzvikivali nad pečatom, dok je
otisak u vosku išao od ruke do ruke. «Bakela», reče kralj Zougi. «Moraš
mi doći ponovno na dan Chawala svečanosti. Ti i ja imamo pričati o
mnogo čemu. » Zatim pokretom ruke otpusti mladog čovjeka iz svoje
prisutnosti i strpljivo se prepusti vraču. Puni mjesec izišao je poslije
309
ponoći, a na vatru su dodane nove grane; počelo je pjevanje i
bubnjanje. Niti jedan čovjek i ţena nisu se usudili uzeti zrno od ţetve
do ovog trenutka, jer dizanje mjeseca označilo je Chawalu, ples prvih
plodova, i cijeli narod se poče veseliti. Ceremonija je počela sredinom
prvog jutra. Regimente su se okupile pred kraljem, ispunjavajući
prostor golemog obora za stoku, a zemlja se tresla od bosih nogu,
Dvadeset i pet tisuća ljudi podizalo je noge do visine ramena i zatim ih
spuštale punom snagom mišićavih tijela savršeno uvjeţbanih ratnika.
«Bayetel», pozdraviše kralja kraljevskim pozdravom. «Bayetel», ponovno
udar nogu. «Bayete», treći put, a zatim poče ples. Jedna po jedna
regimenta dolazile su naprijed njišući se i pjevajući kako bi došle pred
Mzilikazijev tron. Savršeni tajming i izvršavanje kompliciranih koraka
činili su da ljudi izgledaju poput jednog ţivog organizma s
isprepletenim štitovima. Okretali su se zajedno poput ljusaka nekog
divovskog reptila, a prašina se podizala oko njih tako da su izgledali
poput sablasti. Njihovi krzneni ogrtači, tunike od krzna cibetki i
majmunskih koţa, lepršali su oko nogu tako da se činilo da su
odvojeni od zemlje, zaustavljeni u zraku na oblaku prašine i valovima
krzna. Iz redova su izlazili veliki ratnici i heroji svake regimente.
Skačući visoko u zrak i bodući divlje oko sebe, vrišteći trijumfalno u
izazov, znojili su se dok su kapljice letjele na svjetlu. Mzilikazi je bio
zahvaćen morem uzbuđenja i pio iz zdjela s pivom koje su mu donosile
djevojke, dok mu se oči nisu počele okretati i dok više nije mogao
sjediti. Iskobeljao se iz stolca i oteturao na svojim nateklim nogama,
dok su mu se ratnici micali s puta. «Moj otac je najbolji plesač u zemlji
Matabelea», reče Gandang, sjedeći kraj Zouge. Stari kralj pokuša
skočiti, ali noge mu se nisu mogle dići s tla. Klatio se naprijed-natrag,
sijekući zrak svojim malim ratnim kopljem. «Tako sam posjekao
Barenda Griquu, i tako su poginuli njegovi sinovi. » Narod zaurla.
«Stari slon pleše i zemlja se trese. » Udaranje deset tisuća nogu navede
kralja da kruţi u bolnoj i jadnoj parodiji plesa mladih šampiona. «Tako
sam prezreo tiranina Chaku i tako sam odrezao perje iz perjanica
njegovih poslanika i vratio ih natrag», skvičao je Mzilikazi. «Bayetel»,
zagrmi narod. «On je otac svijeta. » Nakon nekoliko minuta, stari kralj
iscrpljen potone u prašinu, a Gandang i druga dva sina skočiše i
pritrčaše mu. Polako ga odnesoše natrag do njegovog stolca, a
Lobengula, najstariji sin, doda mu zdjelu s pivom. Pivo mu je klizilo niz
bradu na grudi. «Neka narod pleše», dahne kralj, a Gandang se vrati
Zougi i sjedne kraj njega. «Nakon rata, moj otac najviše voli ples»,
310
objasni. Dođoše djevojke, red za redom, a gola koţa sijala im je na
suncu. Male pregače od perla koje su jedva pokrivale njihove genitalije
bile su im jedina odjeća, a pjesma im je bila slatka i jasna. Mzilikazi još
jednom ustane sa stolca i priđe im šepajući kako bi plesao s njima,
prolazeći uzduţ prvog reda, dirigirajući pjesmom pomoću svojeg
ritualnog koplja. Plesao je dok nije ponovno pao, a sinovi ga vratiše na
njegov tron. Ali Zouga je bio iscrpljen do noči. Njegov znojni vrat bio je
iritiran visokim ovratnikom, a znoj mu je natopio grimizni kaput. Oči
su mu bile krvave od prašine i sunca, a glava mu je zujala od
kakofonije bubnjeva i urlika Matabelea. Jezik mu je natekao od piva
koje su mu neprekidno dodavali, a noge i leđa boljele su ga od
neuobičajenog čučanja na koje je bio prisiljen cijeli dan - ali kralj je još
plesao, skakućući, i cvileći na svojim deformiranim nogama. Sljedećeg
jutra ponovno je bio na svojem tronu, potpuno oporavljen od
prethodnih napora, tako da su ga sinovi jedva zadrţavali da ne uleti u
arenu i ubije Chawala bika vlastitim rukama. Odabran je šampion iz
svake regimente, i svi su čekali u redovima pokraj Mzilikazijeva stolca.
Bik je uletio u krug, visoko uzdignute rogate glave, a crvena prašina
letjela mu je oko papaka dok su mu divlje oči sijale. Bio je potpuno
crn, golemih grbavih leđa i sjajne koţe. Bio je najbolja ţivotinja u cijeloj
zemlji Matabelea; napravio je arogantni krug arenom, napadajući
rogovima sve što bi mu se našlo na putu. Kralj koji se otimao svojim
sinovima bio je potpuno izgubljen u uzbuđenju; podigne koplje i divlje
vikne, tresući oruţjem. «Bulala inkunzil Ubijte bika! » Ljudi skočiše na
noge, pozdraviše kralja i utrčaše u arenu, raspoređeni u polukrug,
instinktivno zauzevši poloţaj jikele, opkoljavanja. Crni bik se okrene
prema njima, zatopta prednjim nogama dok mu se glava njihala
procjenjujući trenutak napada; zatim jurne naprijed, odabravši čovjeka
u sredini linije koja se kretala prema njemu. Odabrani čovjek ostao je
na mjestu, šireći ruke u dobrodošlici, a bik spusti glavu i udari ga.
Zouga je jasno čuo nalet dok je ratnik apsorbirao udarac u grudi, a
zatim uhvatio ţivotinju čvrsto oko vrata. Bik ga pokuša otresti,
podiţući glavu, ali čovjek se drţao; njegovo tijelo zaklanjalo je pogled
biku i natjeralo ga da stane. Red ljudi odmah se zatvorio oko njega i
veliko tijelo bilo je pregaţeno naletom golih ljudi. Nekoliko dugih
trenutaka bik se borio da ostane na nogama, ali srušili su ga,
izmaknuvši mu noge, tako da je pao u prašnjavu zemlju uz teţak
udarac i mukanje. Tucet ljudi uhvati ga za rogove i počne pomoću njih
okretati masivnu glavu. Polako, uz znoj i napor, okrenuli su mu glavu,
311
a bik poče udarati nogama po zraku, dok mu je mukanje postajalo sve
očajnije i prigušenije. Kralj je skakao na stolcu, vrišteći od uzbuđenja,
a urlik glasova bio je poput zvuka olujnih valova na obali mora. Inč po
inč, golema glava se okretala, i odjednom više nije bilo otpora. Zouga
začuje pucanje vrata, oštro poput pucnja puške. Rogata glava još se
jednom trzne, noge se ukoče, a bikova crijeva izbace zelenu tekućinu.
Znojni ratnici podigoše ga na visinu ramena i odnesoše tijelo bika
preko arene do Mzilikazijevih nogu. Trećeg i zadnjeg dana ceremonije,
Mzilikazi je stajao u sredini obora za stoku. Bio je krhka i pognuta
prilika na golemom otvorenom prostoru, a podnevno sunce sijalo je s
visine tako da gotovo nije bilo sjene. Narod je bio tih, četrdeset tisuća
ljudskih bića koji su gledali jednog starca bez ijednog zvuka, bez šuma
disanja. Mzilikazi zastane u sredini arene i podigne koplje iznad glave.
Redovi se skupiše dok se on polako okretao i zaustavio gledajući
prema jugu. Zabaci ruku s kopljem, zastane na trenutak, dok napetost
nije dostigla vrhunac. Zatim kralj malo poskoči i poče se polako
okretati. Masa uzdahne i ponovno utihne kad se kralj okrenuo prema
istoku. Zatim još jedan mali skok kojim ih je izazivao s osjećajem za
tajming poput prirodnog zabavljača. Zatim iznenada njegova ruka sune
naprijed i malo oruţje izleti iz nje u visokoj paraboli, te se zabode u
zemlju. «Na sjever! », zagrmi narod. «Bayete Veliki bik je odabrao sjever!
» «Idemo na sjever napasti Makololoe», reče Gandang Zougi. «Krenut ću
sa svojim impijima u zoru. » Zastane i kratko se osmijehne. «Srest
ćemo se ponovno, Bakela. » «Ako bogovi budu ljubazni», sloţi se Zouga,
a Gandang stavi ruku na njegovo rame, kratko ga stisne i okrene se.
Polako, bez okretanja, Gandang ode u tamu koja je odjekivala
pjevanjem i udaranjem bubnjeva.
«Tvoje puške bi bile strašno oruţje kad se ne bi morale puniti», govorio
je Mzilikazi svojim staračkim glasom. Zouga je klečao pokraj kraljeva
stolca u kraljevom dvorištu, baš kao što je činio prethodnih trideset
dana. Kralj je svakoga dana slao po njega i on je morao slušati kraljevu
mudrost i jesti goleme količine polusirove govedine, ispirući ih
zdjelama piva. «Bez konja, moji ratnici bi ih pregazili prije no što ih
uspiju napuniti, kao što smo učinili Griquasima, a nakon toga smo
pokupili više od tri stotine njihovih dragocjenih pušaka. » Zouga se
sloţi, smiješeći se u sebi kad je zamislio kako bi amadode prošle u
napadu na odred britanskog pješaštva. Mzilikazi prekine da bi ispio
zdjelu piva, a tada jedan od Zouginih sjajnih gumba privuče njegov
pogled i on se nagne da ga iščupa. Zouga rezignirano uzme noţić na
312
sklapanje iz dţepa i paţljivo izreţe niti koje su drţale gumb. Doda ga
kralju, a Mzilikazi se naceri od zadovoljstva i podigne ga na sunce. «Još
samo pet», pomisli Zouga ironično. Osjećao se poput boţične purice
kojoj čupaju jedno po jedno pero. Njegove epolete i značke kralj je uzeo
odavno, kao i kopču na pojasu i oznaku na šljemu. «Papir», poče
Zouga, a kralj mahne rukom prekidajući ga. Moţda je bio na rubu
senilnosti, a sigurno je bio i alkoholičar, ispijajući, prema Zouginoj
računici, sedam galona piva na dan, ali još je posjedovao oštar i lukav
um s prirodnim osjećajem za vlastite snage i slabosti pri cjenjkanju.
Zavlačio je Zougu trideset dana, baš kao i svoj narod trećeg dana
Chawale, kad su čekali da baci koplje. Sad se okrenuo od Zouge na
spomen koncesije i premjestio svoju pozornost na mladi par pred
sobom. Bili su optuţeni i stigli pred kralja na sud. Toga dana, tijekom
razgovora sa Zougom, Mzilikazi je primio poslanike s darovima od
dvojice svojih vazala, nagradio mladog pastira što je svoje stado spasio
od lava, osudio na smrt drugog koji je pio mlijeko iz vimena jedne od
krava za koju je bio zaduţen, saslušao izvješća glasnika o pohodu
impija na Makololoe, a sada je njegova paţnja bila usmjerena na par
pred sobom. Djevojka je bila lijepa, dugih skladnih udova i slatkog
okruglog lica s punim usnama iznad malih zuba. Drţala je oči čvrsto
zatvorene, kako ne bi gledala kraljev bijes, a tijelo joj se treslo od uţasa
dok je klečala pred njime. Čovjek je bio dobro oblikovan mladi ratnik iz
jedne od neoţenjenih regimenata, koji je tek morao zaraditi čast da
«ode kod ţena». «Ustani, ţeno, da kralj vidi tvoj sram», začuje se glas
tuţitelja, a ona oklijevajući, uplašeno i zatvorenih očiju podigne čelo sa
zemlje i sjedne na pete. Njen goli trbuh, zategnut i okrugao poput
zrelog voća, nadimao se iznad male pregače. Kralj je zgrbljeno sjedio u
stolcu, razmišljajući dugo, a zatim upita ratnika. «Poričeš li ovu stvar?
» «Ne poričem, Nkosi Nkulu. » «Voliš li ovu djevojku? » «Kao što volim
sam ţivot, moj kralju. » Glas muškarca bio je nizak i promukao, ali
čvrst. Kralj se ponovno zamisli. Zouga ga je promatrao kako donosi
presude u stotinu takvih situacija. Ponekad je njegova odluka bila
vrijedna Solomona, a u drugim prilikama Zouga je bio zgroţen
divljaštvom kazne. Sada je kralj promatrao čovjeka ispred sebe i igrao
se kopljem u desnoj ruci, mršteći se i vrteći glavom, a zatim donese
odluku, te ispruţi oruţje prema čovjeku koji je klečao pred njime.
«Ovom oštricom otvori utrobu ţene koju voliš, izvadi van ono što
vrijeđa zakon i običaj - i stavi to u moje ruke. » Zouga nije spavao te
noći, a jednom je morao otrčati na rub šumice kako bi se ispovraćao
313
zbog uţasa kojem je svjedočio. U jutro sjećanje na djevojčine krikove
nije prestalo, ali kralj je bio veseo, gurajući zdjelu za zdjelom piva u
Zougina usta, prisjećajući se epizoda iz svojeg dugog ţivota, opisujući
scene iz djetinjstva i mladosti u dalekoj zemlji Zulua s određenom
staračkom nostalgijom. Zatim, iznenada, bez najave, naredi Zougi:
«Govori riječi iz svojeg papira. » Tiho je saslušao Zougine uvjete
koncesije, a na kraju se zamisli. «Loviti slonove i kopati rupe»,
promrmlja napokon. «To nije tako mnogo. Napiši da češ raditi te stvari
samo u zemlji ispod Zambezija, istočno od rijeke Invati i iznad
Limpopoa. » Ne potpuno uvjeren da kralj misli ozbiljno, Zouga brzo
napiše dodatak svojem dokumentu. Zatim usmjeri kraljevu drhtavu
ruku da napravi veliki kriţ ispod teksta. «Mzilikazi: njegov znak. »
Kraljevo zadovoljstvo stavljanja voštanog pečata pokraj znaka bilo je
gotovo dječje. Kad je bilo gotovo, on doda papir indunama da mu se
dive i nagne se prema Zougi. «Sad kad si dobio od mene što si htio,
htjet češ otići. » U reumatoznim očima bilo je ţaljenje i Zouga osjeti
krivnju, ali odgovori iskreno. «Ne mogu loviti po kišama, a mnogo posla
me čeka u mojoj zemlji preko mora. Moram iči, ali vratit ću se, Nkosi
Nkulu. » «Dajem ti put do juga, Bakela. Idi u miru i vrati se uskoro, jer
tvoja prisutnost mi godi, a riječi su mudre za tako mladog čovjeka. »
«Ostani u miru, Veliki slone. » Zouga ustane i napusti kraljevo dvorište,
laganog koraka i vedra duha. Imao je koncesiju u dţepu svoje tunike,
56 funta zlata u kovčegu, kamenu pticu Zimbabvea i tri krasne kljove
kojima će kupiti put. Put na jug, do Rta Dobre nade i Engleske bio mu
je otvoren.
Vjetar je dolazio od obale, slabi ostatak monsuna, ali nebo je bilo sivo,
a iz njega je padala kiša poput biserne prašine. Zastavnik Crne šale,
Ferris, bio je na svojoj promatračkoj smjeni dok se brod pribliţavao
kopnu, prenoseći svoja zapaţanja mornarima koji su brzo računali
udaljenost od obale i zapisivali to u navigacijske karte, tako da je
kapetan u svakom trenutku mogao provjeriti svoja vlastita
promatranja. Na pramcu je bio čovjek s utegom na uzici, mjereći
dubinu mora kojim je prolazio brod. Dubinu je očitavao prema
oznakama na uzici. «Dubina šest. » Clinton Codrington vodio je svoj
brod prema izvješćima mjerača i zastavnika Ferrisa, prema boji mora,
valovima i virovima na površini mora i mornarskom instinktu. Kartu je
prije trideset godina napravio kapetan R. N. Owen i uopće joj nije
vjerovao. «Smrad robova! », izjavi Denham oštro, a čovjek na jarbolu
vikne: «Dim! Dim na desnoj obali rijeke! » «Koliko daleko uzvodno? »
314
«Dvije milje ili više, gospodine! » Prvi put otkako je isplovio iz
zanzibarske luke, Clinton si je dozvolio povjerovati da je stigao do Rio
Savea na vrijeme da odgovori na poziv u pomoć ţene koju je volio.
»Pripremit ćemo se za akciju, gospodine Denham, ali ne izvlačite
topove. » Glas mu je bio ujednačen i normalan, ali poručnik mu se
nasmije. «Dobar put, Jupitera mi. Čestitam, gospodine», a posada se
nasmije dok su se poredali da dobiju sablje i pištolje. Clinton klimne
Denhamu dok je Crna šala dodirnula pješčano dno na sprudu,
otrgnula se od njega i jurnula u tamnozelene vode estuarija. «Sada
moţete izvući topove. » Odlagao je taj trenutak da odgodi promjenu
teţišta broda tijekom kritičnog prelaska spruda. Sada je pokazao svoje
zube i pod borbenim jedrom uplovio u labirint Rio Savea poput lasice u
zečju jazbinu. Brončani propeler vrtio se snaţno pod vodom, a posada
je bila naoruţana i spremna. Clinton prođe kroz prvi zavoj, slijedeći
duboki kanal između blijedih obala. Plima ih je snaţno gurala
naprijed, mjerač izvikivao dubinu vode, a Clinton pokušavao sakriti
nestrpljenje hladnim tonom kojim je izdavao zapovijedi. «Pogledajte
ovo! », izjavi Ferris i pokaţe pokraj broda. Pokraj njih je plutalo nešto
što je podsjećalo na balvan od ebanovine. Tek kad su se dovoljno
pribliţili Clinton shvati da je to ljudski leš, nadutog trbuha, okrugao i
sjajan od plinova, dok su mu udovi bili iskrenuti poput grana drveta
spaljenog gromom. Clinton ponovno usmjeri pozornost na brod, uz
mali izraz gađenja. Zaobišli su još jedan široki zavoj između šume
mangrova i otvorenog estuarija. Dim se dizao s obale rijeke, a kroz svoj
teleskop mogao je vidjeti tinjajuće ostatke dugih niskih građevina s
izgorjelim krovovima. Činilo se da su zapaljeni namjerno. Iznad
paljevine je letjelo mnoštvo ptica - lešinara, vrana, supova, te
marabua. Činilo se da se uzdiţu sve do trbuha niskih monsunskih
oblaka, zasjenjujući svjetlo svojim krilima. Tišinu su prekidali samo
povremeni slabi krikovi ptica, a rijeka je bila napuštena. Clinton i
njegovi časnici gledali su napuštenu rijeku Rio Save, zelenu i glatku od
obale do obale. Nitko nije govorio dok se Crna šala pribliţavala
uništenom i pocrnjelom naselju. Gledali su hrpe leševa bezizraţajnih
lica, skrivajući svoj uţas zbog gadne bolesti koja je vrebala u palminim
šumarcima i svoje razočaranje što je pristanište bilo prazno, a Huron
otišao. «Zaustavite stroj», Clinton prekine tišinu. «Usidrimo se. »
Denham i Ferris okrenuše se prema svojem kapetanu, a paţljivo
kontrolirana lica ispune se nevjericom i strahom; htio je poslati
skupinu na obalu. Vratit će se na brod s bolešću i bit će osuđeni na
315
propast. Pramčano sidro udarilo je u blato estuarijskog dna, a Crna
šala oštro se okrenula; plima ju je okrenula po duljini dok je sidro
drţalo pramac, pa je na kraju bila usmjerena niz rijeku prema moru.
Clinton odmah izda zapovijed: «Usporite», a zatim: «Sidro gore. » Vijak
parnog stroja ponovno se počeo okretati. Časnici se vidljivo opustiše, a
Denham se nasmiješi s olakšanjem. Kapetan je upotrijebio sidro samo
za što brţe okretanje broda u uskom kanalu. Kad se sidro vratilo na
palubu uprljano crnim blatom, Clinton izda novi niz zapovijedi. «S pola
snage naprijed. » To je bilo najbrţe što se usudio potjerati brod
rijekom. «Uvucite topove. » Nije bilo neprijatelja, a Crna šala bila je
mnogo lakša za upravljanje s uvučenim topovima. «Gosp. Ferris,
raskuţit ćemo brod. » Dim iz kanta s gorućim sumporom zacrvenjet će
im oči i privremeno zagaditi okus hrane i vode, ali Clintonov strah od
malih boginja nadilazio je udobnost, a osim toga, bilo koja promjena u
okusu govedine i tvrdog kruha na Crnoj šali bit će poboljšanje.
Osmijeh je bio kratak. Bio je zgranut pogledom na naselja s barakama,
a njegov bijes postao je hladan i oštar poput oštrice sablje za njegovim
pojasom. «Gosp. Denham», reče tiho, «molim vas, usmjerite brod prema
Dobroj Nadi. » Ode do ograde; s pola uma razmišljao je o sigurnom
izvođenju Crne šale iz smrdljive zelene rijeke na otvoreno more, a
druga polovica nastojala je riješiti problem sukoba s Huronom. Koliku
je prednost imao kliper nad njegovom topovnjačom? Pismo Robyn
Ballantyne bilo je poslano 16. studenoga, a danas je bio 27. Jedanaest
dana. To je bilo previše. Mogao se jedino nadati da je Robyn mogla
odgoditi isplovljavanje kao što je obećala. Clinton pogleda preko
ramena plavi stup dima koji je zamaglio obzorje. Koliko dugo su gorjele
te vatre? Ne više od tri ili četiri dana, pretpostavljao je. Ipak, to je bio
prevelik zaostatak. Vidio je Huron na vjetru i znao da je brz poput
lastavice. Čak i s osam stotina robova u skladištu i punim bačvama
vode, nadmašit će Crnu šalu na svakom vjetru jačem od povjetarca.
Njegova jedina nada bila je u zaobilasku koji je Huron morao napraviti
oko kontinenta kako bi uhvatio pasate, dok je Crna šala mogla ploviti
kraćim putom, uz samu obalu. Bila je to mala prednost, nekoliko
stotina liga, i na kraju će sve ovisiti o vjetru. Clinton se uhvati kako
udara stisnutom šakom u ogradu i gleda naprijed s takvom ţestinom
da su ga nezaposleni mornari na palubi gledali s čuđenjem. S naporom
se prisili poprimiti opušteni izraz i stavi ruke na leđa, pod kaput odore,
ali oči su mu još sijale, a usne bile bijele od stresa. Činilo mu se da do
izvođenja Crne šale na njen pravi kurs treba proći previše vremena za
316
njegovo strpljenje. Otišao je do govorne cijevi za prenošenje poruka u
kotlovnicu. «Ţelim punu brzinu koju moţete postići«, reče inţenjeru.
«Iza obzorja se nalazi dvadeset tisuća funta novca od nagrade, ali bjeţe
nam poput lisice, i trebat ću svaki mlaz pare koji mi moţete dati.
Uspravi se, a vjetar ošine njegovu blijedoplavu kosu. Pogleda u nebo i
vidje moćno kotrljanje monsunskih oblaka na vjetru. Huron će
vjerojatno upasti u najjače vjetrove, a s njegovim trupom i jarbolima to
će mu biti velika prednost. Znao je da ne postoji nikakva šansa pronaći
kliper na otvorenom moru, na milijunima četvornih milja vode - čak
niti borbena flota s punim eskadronom fregata postavljena na idealna
mjesta ispred bjegunca ne bi imala mnogo izgleda u pronalaţenju
jednog broda u tom vodenom beskraju. Clinton je znao da je njegova
jedina šansa da stigne do juţnog vrha kontinenta prije Hurona i
zauzme poloţaj kod uskog prolaza brodova kod vrha rta. Međutim, kad
Huron zaobiđe juţni rt, ispred njega će leţati cijeli Atlantik i ponovno
će se izgubiti u njemu. Clintonova vilica grčila se pri pomisli da
Amerikanac pobjegne na otvoreno more. Ako je zaista imao jedanaest
dana prednosti, moţda već putuje kraj stjenovitih litica vrha rta. Izbaci
tu misao iz glave i koncentrira se na cijeđenje svake trunčice brzine iz
svojeg broda.
Robyn je uzalud traţila način da odgodi Huronov odlazak iz Rio Savea,
iako je znala da bi njen uspjeh ugrozio ţivote na palubi. Međutim,
Mungo St John brzo je vratio svoju energiju i odlučnost nakon što je
njegova rana zacijelila, a učinci cijepljenja prošli. Pogođen Robyninim
upozorenjem o opasnosti zaraza s bojnih polja, ubrzao je ukrcavanje
robova na brod. Radili su i tijekom noći pod svjetlima baklja, a posada
je bila podjednako orna kao i kapetan da što prije napusti ovu prokletu
rijeku. Četiri dana nakon početka ukrcavanja, Huronove palube za
robove bile su na mjestu, a teret u njima; te je večeri na vrhuncu plime
Huron prešao preko pješčanog spruda, otvorio jedra i krenuo na put. U
jutro su uhvatili stabilne pasate i Mungo je okrenuo brod više prema
jugu, prema Aghulasu, s vjetrovima u jedrima. Čisti zrak otvorenog
mora koji je putovao tisućama milja prije no što je stigao do kopna
pomeo je brod, čisteći ga od odvratnog smrada robovskih naselja, a
Mungova striktna higijenska disciplina smanjivala je smrad robova na
palubama i impresionirala svojim mjerama opreza čak i Robyn.
Ţrtvujući jednu palubu za robove, podigavši prostor između svake
palube od tradicionalnih 20 inča na 32, omogućio je veću udobnost i
lakši pristup. U blagim uvjetima na moru, robovi su vjeţbali tijekom
317
cijelog dana; čak i oni na najniţim palubama dovođeni su na palubu u
gomilama od pedeset ljudi odjednom. Na glavnoj palubi tjerani su na
ples u ritmu plemenskog bubnja u koji je udarao tetovirani goli crnac,
a zveckanje njihovih lanaca i pjesma robova bili su ţalosna pozadinska
glazba. «Smiješan posao, to tetoviranje», Nathaniel se zaustavi da
pročavrlja s Robyn dok je promatrala tu predstavu. «Počinju tetovirati
djecu kako bi ih učinili odbojnim robovlasnicima, a neki od njih si
oštre ili izbijaju zube - kao onaj tamo. » Pokaţe na mišićavog čovjeka u
sredini skupine čiji su zubi bili zašiljeni poput zuba morskog psa.
«Neki od njih stavljaju kosti u noseve svojih kćeri, a drugi isteţu
njihove dojke - oprostite na izrazu, gospojo - ili stavljaju bakrene
prstene oko njihovih vratova dok ne izgledaju kao ţirafe, samo da ih
robovlasnici ostave na miru. Sada kaţu da su to postale oznake ljepote
među nevjernicima. Čudan ukus, zar ne, gospojo? » Robyn je vidjela da
će dodatni prostor i redovno vjeţbanje dobro utjecati na robove, a dok
su bili na glavnoj palubi, na čistom zraku, njihove palube ispirane su
morskom vodom iz brodskih pumpa i ribane jakom mješavinom vapna.
Međutim, čak ni to nije bilo dovoljno da spriječi smrad koji je polako
impregnirao brod. Svaki rob provodio je na palubi dva sata svakog
drugog dana, a dok su bili tamo, Robyn ih je pregledavala i traţila
znake bolesti i povreda. Prije povratka pod palubu, prisiljeni su popiti
smjesu od melase i limunovog soka kako bi se nadopunio njihov
jednostavan jelovnik od ţitne kaše i vode, i prevenirala pojava
skorbuta. Robovi su dobro reagirali na tretman i, začudo, počeli vraćati
teţinu koju su izgubili za vrijeme temperature koja je bila posljedica
cijepljenja protiv malih boginja. Robovi su bili rezignirani i poslušni,
iako je bilo izoliranih incidenata. Jednog jutra, kad je na palubu
dovođena nova skupina, jedna od njih, lijepa mlada ţena, uspjela je
osloboditi se okova i u trenutku kad je stigla na palubu potrčala je do
ograde i skočila preko nje u bijeli trag pjene iza klipera. Unatoč
činjenici da je još imala ţeljezne okove na zapešćima i člancima,
uspjela je dugo ostati na površini; bilo je strašno gledati kako polako
tone. Robyn je otrčala do ograde kako bi pratila ţenine napore,
očekujući da će Mungo spustiti čamac i spasiti ju, ali on je ostao tih na
komandnom mostu, jedva pogledavši preko krme prije no što se vratio
upravljanju brodom, dok se Huron udaljavao, a ţenina glava postaje
točka u plavoj vodi i zatim nestala ispod površine. Iako je Robyn
shvaćala da bi bilo nemoguće zaustaviti kliper i stići do ţene prije no
što potone, bijesno je promatrala Munga na drugoj strani palube,
318
ţeleći da postoje riječi kojima bi izrazila svoju ljutnju i prijezir. Te je
noći leţala budna u svojoj kabini, pokušavajući smisliti na koji bi
način zaustavila napredovanje klipera prema Rtu Dobre Nade.
Pomišljala je da ukrade jedan od čamaca i otplovi tijekom noći,
prisilivši tako Munga da se vrati i potraţi ju. Trebalo joj je svega
nekoliko minuta da shvati kako bi za spuštanje čamca trebao tucet
snaţnih ljudi, a čak i kad bi joj to uspjelo, nije bilo sigurno da bi
Mungo zastao i minutu. Vjerojatno bi otplovio i ostavio ju, baš kao i
robinju. Pomišljala je da zapali vatru na brodu, prevrćući svjetiljku na
glavno jedro i stvori toliko štete da natjera Huron na pristajanje u
najbliţu luku, Lourenco Marques ili Port Natal, radi popravka, što bi
dalo Crnoj šali vremena da ih stigne. Zatim zamisli osam stotina
robova u lancima kako gore u skladištu gdje bi vatra mogla podivljati,
no, zadrhti te odbaci ideju i pokuša zaspati. To joj nije uspijevalo. Na
kraju, njena prilika došla je od najneočekivanijeg izvora, Tippooa.
Golemi časnik imao je slabost, jedinu slabost koju je Robyn mogla
primijetiti. Uţivao je u hrani, i bio, na svoj način, gurman. Pola
skladišta bilo je ispunjeno delikatesama koje je skupljao i nije ih dijelio
s drugima. Bilo je tu sušenog i dimljenog mesa i kobasica, smrdljivih
sireva zbog kojih su joj na oči izbijale suze, te drveni sanduci konzerva
i boca s hranom, iako, kao musliman, nije uzimao alkohol. Njegov
apetit bio je jedna od brodskih šala, i Robyn je čula kako ga Mungo
zadirkuje za stolom. «Da nema vaših zaliha, gospodine prvi časniće,
imali bismo mjesta za još stotinu crnih ptičica u našim skladištima«,
«Kladim se da vas taj vaš trbuh košta više od harema ekstravagantnih
ţena», «Zaboga, gospodine Tippoo, ali to što jedete je trebalo dobiti
kršćanski pokop prije mjesec dana. » Jedno od Tippoovih omiljenih
predjela bila je posebno virulentna riblja pašteta zapakirana u
konzerve od pola funte. Upute na konzervi bile su: Namaţite tanko na
biskvit ili kruh, ali Tippoo bi je jeo ţlicom iz konzerve, pojevši pola
funte bez pauze, očiju napola zatvorenih, smiješeći se kao anđeo.
Četvrte noći nakon što su napustili Rio Save, počeo je večeru
konzervom svoje paštete, ali kad je probio poklopac svojim noţem,
začulo se oštro šištanje plina, a Mungo St John ga pogleda iznad
svojeg tanjura graškove juhe. «Naduta je, gosp. Tippoo. Ne bih je jeo na
vašem mjestu. » «Ne», sloţi se Tippoo. «Ali vi niste ja. » Zvali su Robyn
malo prije ponoći. Tippoo je bio u grčevima, presavijen agonijom,
nadutog tvrdog trbuha poput kamena. Povraćao je sve do tada, a sada
je iz njega izlazila samo krvava ţuč. «To je trovanje ptomainom», reče
319
Robyn Mungu. Bilo je to prvi put da mu se izravno obrati od onog jutra
u Rio Saveu, a glas joj je bio hladan i formalan. «Nemam lijekove za to.
Morat ćete pristati u luku gdje moţe dobiti tretman. U Port Natalu je
vojna bolnica. « »Doktorice Ballantyne», odgovori joj Mungo formalno,
ali osmijeh je vrebao iza zlatnih očiju. «Majka gosp. Tippooa je bila noj,
on moţe probaviti kamenje, čavle i slomljeno staklo. Vaša briga, koliko
god bila dirljiva, nije na mjestu. Do sutra u podne će biti spreman za
borbu, bičevanje ili proţdiranje vola. » «A ja vam kaţem da će bez
tretmana biti mrtav za tjedan dana. » Međutim, pokazalo se da je
Mungova prognoza točna, jer povraćanje je do jutra prestalo, a Tippoo
je naizgled očistio crijeva od otrovne ribe. Robyn je bila prisiljena
donijeti odluku na koljenima u svojoj kabini. «Oprosti mi, Gospode, ali
osam stotina tvoje djece je okovano ispod palube u ovom prljavom
zatvoru, a ja ga neću ubiti - uz tvoju pomoč, neću ga ubiti. » Zatim
ustane i brzo poče raditi. Upotrijebila je otopinu peperminta da priguši
okus i stavila u medicinsku čašu petnaest kapi esencije ipecacuanha,
što je bila trostruka doza od preporučene za najsnaţnije ljude poznate
medicini. «Popijte to», reče Tippoou. «Smirit će vam ţeludac i izliječiti
proljev. « Kasnije tog poslijepodneva ponovila je dozu, ali posilni je
morao pomoći Tippoou da podigne glavu kako bi mu ulila tekućinu u
usta. Učinak je bio dovoljno snaţan da zbuni čak i Robyn. Nakon sat
vremena poslala je po Munga, a posilni se vratio s porukom: «Kapetan
kaţe da brod zahtijeva punu pozornost i ispričava vam se, doktorice. «
Kad je Robyn izišla na palubu, Mungo je bio za ogradom sa
sekstantom u ruci, čekajući da se pojavi sunce. «Tippoo umire», reče
mu. «A ja ću prvi put vidjeti dan», odgovori Mungo ne odvraćajući
pogled s instrumenta. «Sada konačno znam da ste čudovište bez
ljudskih osjećaja«, šapne ona oštro, a u taj trenutak sunce obasja
palubu kroz rupu u oblacima. «Stani kraj kronometra», pozove Mungo
signalista, a zatim: «Pazi! » kad je sunčeva slika lagano odskočila poput
gumene lopte na tamnoj liniji obzorja. «Izvrsno», promrmlja zadovoljno,
spuštajući sekstant i čitajući visinu sunca. Pozove signalista da
zabiljeţi njegovu opservaciju. Tek tada se ponovno okrene Robyn.
«Siguran sam da ste krivo procijenili teţinu Tippoove bolesti. »
«Pogledajte sami», pozove ga ona. «To i namjeravam, doktorice. « Mungo
uđe u Tippoovu kabinu i zastane. Njegov izraz se promijeni, a osmijeh
nestane. Bilo je jasno da je Tippoo ozbiljno bolestan. «Kako ste, stari
prijatelju? », upita ga tiho. Bilo je to prvi put da Robyn čuje ovakvo
obraćanje nekomu. Podigne ruku i stavi je na čelo svojeg časnika.
320
Tippoo okrene ćelavu glavu prema Mungu i pokuša se nasmijati. Bio je
to hrabar napor. Robyn osjeti strašnu krivnju zbog patnje koju je
izazvala i zbog svjedočenja ovom privatnom, neobično intimnom
trenutku između dvojice čvrstih i opasnih ljudi. Tippoo se pokuša
podignuti, ali napor samo proizvede dugi uzdah iz njegovog grla, i
uhvati se za trbuh objema rukama, privlačeći koljena u agoniji, a zatim
očajnički okrene glavu kad je nova navala mučnine zgrčila njegovo
tijelo. Mungo zgrabi kantu i stavi mu je pod glavu, ali iz njega iziđe
samo malo krvi i smeđe ţuči. Kad je pao natrag na leţaj,
neravnomjerno je dahtao, okupan znojem. Oči su mu se izvrnule u
jabučicama dok se nije vidio samo polumjesec zjenica. Mungo je stajao
kraj njegovog leţaja punih pet minuta, pogrbljen i paţljiv, njišući se
lagano zbog kretanja broda, šuteći. Obrve su mu bile skupljene, a
pogled dalek i Robyn shvati da donosi vaţnu odluku - prijateljstvo
nasuprot gubitku broda i moţda vlastite slobode, jer odlazak u
britansku luku s robovima pod palubom bio je strašan rizik. Čudno
kako se sada, kad je Mungo pokazao svoju blaţu stranu, njena
simpatija vratila punom snagom i kako se osjetila zlom i jeftinom zbog
igranja na njegove najdublje osjećaje i zbog mučenja velikog ţutog
muslimana. Mungo tiho i odlučno opsuje, i iziđe iz kabine, još uvijek
pognut. Robynina privlačnost pretvori se ponovno u odvratnost i
razočaranje. Odvratnost što čak niti ţivot starog i odanog prijatelja nije
značio ništa tom okrutnom i nemilosrdnom čovjeku kojega je bila
osuđena voljeti, a razočaranje što njen plan nije uspio i što je izazvala
Tippoovu patnju bez ikakvog učinka. Umorno sklizne kraj njegovog
leţaja, uzme krpu natopljenu morskom vodom i očisti ţutu glavu.
Tijekom dugog putovanja Atlantikom, Robyn je postala osjetljiva na sva
Huronova raspoloţenja, osjećala je palubu pod svojim nogama i
zvukove trupa na različitim morima i vremenskim uvjetima. Sada je
osjetila kako se pod ispod nje oštro zanjihao. Začuje bose noge na
palubi koje su okretale jedra. Huron je sada primao vjetar s krme i
plovio lakše. «Promijenio je kurs prema zapadu», dahne ona podigavši
glavu. «Uspjelo je. Ide u Port Natal. Hvala ti Gospode, uspjelo je. »
Huron je pristao daleko od obale, izvan linije zaljeva, tako da nije bio u
zaklonu koji je pruţala litica Port Natalove prirodne luke. Čak i s jakim
teleskopom, promatrač na obali ne bi mogao vidjeti detalje Huronovog
tereta. Međutim, zbog toga se brod valjao na nemirnom moru i vjetru,
poteţući lanac sidra. Na glavnom jarbolu bila je zastava sa zvijezdama i
prugama njegove zemlje, a ispod toga, ţuta zastava «Quebec» koja je
321
upozoravala - «Dalje od mene! Na brodu je zaraza! » Mungo St John
postavio je naoruţanu straţu s obje strane broda, te na pramac i
krmu. Unatoč Robyninim protestima, bila je zatvorena u kabinu
tijekom boravka broda pred Port Natalom s naoruţanim straţarom
pred vratima. «Itekako ste svjesni razloga za to, doktorice Ballantyne. »
Mungo je mirno odgovarao na njene proteste. «Ne ţelim da
komunicirate na bilo koji način sa svojim zemljacima na obali. » Mungo
je osobno odabrao ljude koji su prevezli Tippooa na obalu; imali su
upute da upravitelju luke kaţu kako je na brodu epidemija malih
boginja i mole da se drugi brodovi ne pribliţavaju Huronu. «Mogu vas
čekati samo tri dana. » Mungo se nagne nad Tippoovu nosiljku. «To je
sve što mogu dozvoliti. Ako se do tada ne oporavite dovoljno, morat
ćete ostati do mojeg povratka, za oko pet mjeseci. » Stavi koţnu vrećicu
ispod Tippoovog pokrivača. «A ovo će vam platiti troškove u
međuvremenu. Oporavite se, gosp. Tippoo, trebam vas. » Robyn mu je
prije nekoliko minuta dala novu dozu peperminta i ipecacuanhe, pa je
Tippoo mogao odgovoriti samo bolnim šapatom. «Čekat ću vas,
kapetane Mungo, koliko god bude trebalo. » Mungov glas bio je
promukao kad se uspravio i obratio se mornarima koji su nosili
nosiljku. «Postupajte paţljivo s njim. » Tri dana Robyn se znojila i
nervirala u maloj zagušljivoj kabini, pokušavajući skratiti vrijeme
pišući dnevnik, ali ometala ju je svaka buka s palube, jer očekivala je
salvu s britanske topovnjače, ili napad mornara na Huronovu palubu.
Trećeg jutra, Tippoo se vratio na brod i popeo bez pomoći na palubu.
Bez novih doza ipecacuanhe njegov oporavak je zapanjio vojne
liječnike, ali bio je mršav toliko da mu je koţa visjela s lica kao
buldogu, a trbuh se smanjio da je morao vezati hlače uţetom. Njegova
koţa bila je blijedoţute boje drevne slonovače, a bio je tako slab da se
morao odmoriti kad se popeo na palubu. «Dobrodošli, gosp. Tippoo»,
vikne Mungo s komandnog mosta. «Ako ste završili svoj praznik na
obali, zahvalio bih vam kad biste odmah pokrenuli brod. » Dvanaest
dana kasnije, boreći se s nestalnim vjetrovima, Mungo St John
promatrao je svojim teleskopom otvorena usta False Baya. S njegove
desne strane bio je prepoznatljivi crni vrh Hangklip oblikovan poput
leđne peraje morskog psa, a s druge strane je leţao najjuţniji vrh
afričkog kontinenta, Cape Point, sa svjetionikom iznad strmih vlaţnih
litica. Bio je prekrasan ljetni dan, a lagani vjetrić iscrtavao je tamne
mrlje na satenskoj površini tamnoplavog mora. Morske ptice su
lebdjele u zraku poput snijeţnih pahuljica, u golemim jatima
322
raštrkanim preko obzorja. Huronu je trebalo pola dana da obiđe oko
rta i krene kursom koji će ga povesti Atlantikom preko ekvatora do
Charleston Roadsa. Kad su bili na novom kursu, Mungo St John je
provjeravao druga jedra koja su bila na vidiku. Bilo ih je devet, ne
deset, jer na moru se pojavilo još jedno, vireći iza obzorja. Bile su to
male ribarske brodice iz Hout Baya i Table Baya, a morske ptice su se
rojile iznad njih. Većina ih je bila između Hurona i kopna, a sve su bile
ogoljenih jarbola ili pod radnim jedrima, vukući za sobom svoje mreţe.
«Evo broda za vas! », izjavi Tippoo. Dodirnuvši Mungovu ruku kako bi
mu privukao paţnju, a kad je ovaj okrenuo teleskop prema kopnu,
promrmlja sa zadovoljstvom dok je Istočnoindijski brod dolazio iz
smjera ulaza u sam Table Bay. Bio je prekrasan kao i Huron, jedara
podignutih u nebo, crveno-bijelog trupa. Dva lijepa broda na
suprotnim kursovima zaobišli su se na udaljenosti od dva kabla, a
časnici su gledali jedni druge kroz teleskope s profesionalnim
interesom i poštovanjem. I Robyn je bila na ogradi Hurona, gledajući
prema kopnu. Blizina lijepog broda nije je zanimala, već planina
ravnog vrha s koje nije mogla odvratiti pogled. Bila je tako blizu,
predstavljajući njenu nadu, njene prijatelje, britanskog guvernera i
eskadrone Capea. Kad bi samo znali da je zarobljenica na brodu
trgovca robljem. Misao joj prekine nagli pokret koji je uhvatila kutom
oka -čudno kako je primjećivala najmanje Mungove pokrete, najmanje
promjene izraza lica - a sada je vidjela da je okrenuo leđa
istočnoindijcu koji je odlazio i gledao paţljivo na Huronovu desnu
stranu, napetog izraza, tijela nabijenog latentnom energijom. Ruke
koje su drţale cijev teleskopa bile su bijele od napetosti. Brzo pogleda
u smjeru teleskopa i prvi put primijeti sitan komadić bjelila koji nije
nestao poput zapjenjenih vrhova valova, već bio stalan i svijetao na
suncu, iako je, dok je gledala, lagano mijenjao oblik - je li to bila njena
mašta ili se iza bjeline vidjela tanka tamna lelujava linija i širila se u
smjeru vjetra? «Gosp. Tippoo, što mislite o onom jedru? » Čula je brigu
i uzbunjenost u Mungovom tonu i srce joj divlje poskoči, s nadom i
strahom izdajice.
Za Clintona Codringtona bila je to očajnička utrka niz istočnu obalu
juţne Afrike, puna dugih dana i besanih noći neprekidnog napora, kad
su se nada i očaj borili jedno s drugim. Svaka promjena u smjeru
vjetra ga je alarmirala ili ohrabrivala, jer će ubrzati ili usporiti plovidbu
klipera kojega je dostizao. Mirno vrijeme ga je oduševljavalo, a pojava
jugoistočnih vjetrova ubijala njegov duh. Zadnjih dana pojavila se i
323
nova briga. Spaljivao je svoj ugljen velikom brzinom, i njegov inţenjer
došao je na palubu, mali crvenokosi Škot zamrljan mašću i ugljenom
prašinom, pa se činilo da pati od neizlječive bolesti. «Lopate već
udaraju dno skladišta s ugljenom«, reče Clintonu sa ţaljenjem.
«Upozoravam vas, gospodine, da nećemo uspjeti ako. » «Spalite
namještaj broda ako morate», otrese se Clinton na njega. «Moţete
početi s mojom kabinom, neću je trebati. » Inţenjer je htio nastaviti
raspravu, ali Clinton doda: «Nije me briga kako ćete to učiniti, gosp.
MacDonalde, ali ţelim punu paru u kotlovima dok ne stignem do Cape
Pointa, i još jednom kad brod povedem u akciju. » Stigli su do
svjetionika na Cape Pointu nekoliko minuta nakon ponoći sljedeće
noći, a Clintonov glas bio je promukao od slabosti i olakšanja kad se
nagnuo nad cijev za prenošenje poruka. «Gosp. MacDonald, moţete
smanjiti vatre, ali neka peći budu tople i spremne za rad. Kad budem
ponovno trebao paru, bit će to u ţurbi. » «Pristat ćete u Table Bayu da
uzmete nove zalihe, naravno, gospodine? » «Reći ću vam kada», obeća
Clinton i zatvori poklopac cijevi, izravnavši je. Mornarička baza Capea
leţala je na svega nekoliko sati od njih. Do zore bi morao napuniti
Crnu šalu ugljenom, vodom i svjeţim povrćem. Međutim, Clinton je
znao da će, čim spusti sidro u zaljev, admiral Kemp ili netko od
njegovih predstavnika krenuti na brod i njegovo neovisno
zapovjedništvo bit će gotovo. Bit će smatran vrlo mladim
zapovjednikom čije novije akcije zahtijevaju mnogo objašnjenja. Što je
bliţe Clinton bio zgradi Admiraliteta, glasnija su bila upozorenja Sira
Johna Bannermana u njegovim ušima. Bio je prisiljen trezvenije
razmotriti svoj poloţaj. Uzbuđenje zbog napada na arapske robovske
nastambe i zarobljavanje punih brodova na otvorenom moru odavno se
ohladilo, i Clinton je shvatio da, kad jednom uđe u Table Bay, neće
moći izići tjednima, a moţda i mjesecima. Njegovim neposrednim
planovima nije odgovaralo da ga prepoznaju s kopna, jer Kemp će
odmah poslati brod s naređenjem da se suoči sa suđenjem i kaznom.
Clinton se nije bojao najveće mornaričke kazne, bio je indiferentan
prema prijetnji koja je visjela nad njegovom karijerom u tolikoj mjeri
da je i sam bio iznenađen. Imao je samo jednu ţelju, samo jedan cilj na
umu, koji je zasjenjivao sve drugo. Mora dovesti svoj brod u poloţaj da
presretne Huron kad ovaj obiđe Rt Dobre Nade, ako to već nije učinio.
Nitko i ništa neće ga spriječiti u tome. Nakon toga će se suočiti s
tuţiteljima s potpunom ravnodušnošću. Prvo Huron i Robyn
Ballantyne, sve je pokraj toga bilo beznačajno. «Gosp. Denham», pozove
324
svojeg poručnika preko tamne palube. «Postavit ćemo noćnu ophodnju
na deset milja od Cape Pointa, i odmah me pozovite ako primijetite
svjetla nekog broda. » Kad se Clinton bacio na svoj leţaj, odjeven i u
čizmama, osjeti prvi mir od napuštanja zanzibarske luke. Učinio je sve
što je bilo u njegovoj moći da stigne do Cape Pointa prije Hurona, a
ostalo je bilo u rukama Boga - a njegova vjera u Boga se
podrazumijevala. Gotovo odmah je zaspao, a posilni ga probudi sat
prije zore. Ostavio je šalicu kave pokraj leţaja i poţurio na palubu,
stigavši nekoliko sekunda prije poručnika Denhama. «Nije bilo brodova
tijekom noći, gospodine, reče Ferris, koji je bio na smjeni i pozdravi ga.
«Vrlo dobro, gosp. Ferris», reče Clinton. «Odmah ćemo postaviti dnevnu
straţu. » Do trenutka kad je svjetlo bilo dovoljno jako da promatrači na
obali vide detalje, Crna šala taktički se povukla iza obzorja i trebalo bi
oštro oko da se primijeti povremeno bljeskanje njenih jedara, a kamoli
da se prepozna brod i izvijesti admirala Kempa da se njegov neposlušni
kapetan vratio. S jarbola Crne šale kopno je bilo niska nepravilna
distorzija na obzorju, ali brodovi koji plove oko Capea bit će mnogo
milja bliţe od kopna. Huronov jarbol bio je visok gotovo stotinu i
pedeset stopa, a jedra mu sjaje poput svjetionika, i ako se ne spuste
magle, što je bilo malo vjerojatno u ovo doba godine, neće im izmaći.
Jedina stvar koja ga je grizla poput čira dok je hodao palubom, bila je
da je Huron već odavno otplovio na sjever na vjetru koji je puhao
kontinuirano jačinom orkana, i da je već izgubljen u zelenim
prostranstvima juţnog Atlantika, ostavljajući Crnu šalu da čuva vrata
praznog kaveza. Nije dugo morao razmišljati, s osmatračnice na vrhu
jarbola stigne uzvik, i Clintonovi ţivci poskoče u očekivanju. «Što
mislite o njemu? », vikne kroz megafon. «Mali luger. » i očekivanje
splasne. Ribarski brod iz Table Baya, bit će ih još mnogo, ali svaki
puta će osjetiti divlji nalet uzbuđenja, pa će do noći njegovi ţivci biti
rastrgani, a tijelo bolno od iscrpljenosti. Čak i nakon što je izdao
zapovijedi za noćnu straţu, nije se mogao odmoriti, jer tri puta tijekom
noći pozivali su ga iz kabine i on se penjao na palubu dok je Crna šala
kretala ispitati pokretne svjetiljke koje su svjetlucale crvenim i zelenim
sjajem u tami. Svaki put osjetio bi isto uzbuđenje, pa čeličenje ţivaca
za trenutačnu akciju, a zatim razočaranje kad bi se pokazalo da se
radi o malom trgovačkom brodu. Topovnjača bi se brzo odmaknula da
je ne prepoznaju i izvijeste Table Bay. U zoru, Clinton je ponovno bio
na palubi dok je topovnjača kretala na mjesto svoje dnevne straţe. Bio
je ometan izvješćima osmatrača s jarbola o jedrima koja su nailazila i
325
mračnim izvješćem škotskog inţenjera zamrljanog ugljenom. «Nećemo
izdrţati još dan, gospodine«, reče mu MacDonald. «Iako loţim samo
toliko ugljena da strojevi rade, ostala nam je još samo kanta ili dvije. »
«Gospodine MacDonald», prekine ga Clinton, pokušavajući zadrţati
svoj temperament pod kontrolom i sakriti iscrpljenost. «Ovaj će brod
ostati na straţi dok ne izdam drukčiju zapovijed, i nije me briga što
ćete spaliti, ali morate mi dati paru kad je zatraţim od vas -ili
zaboravite najdeblji sveţanj novca za hvatanje trgovaca robljem na
kojega ćete ikad naići. » Unatoč ovom obećanju i prijetnji, Clintonove
nade su brzo tonule. Straţarili su ovdje više od jednog dana i noći - a
nije mogao zamisliti da je toliko pretekao brzi kliper, ne osim ako nije
bio na čudesan način zadrţan. Svaki sat povećavao mu je sigurnost da
je kliper pobjegao, odnoseći zauvijek svoj teret i ţenu koju je volio.
Znao je da bi se trebao odmoriti, ali kabina ga je gušila u ljetnoj
vrućini i osjećao se poput uhvaćene ţivotinje. Ostajao je na palubi,
nesposoban biti na miru više od nekoliko trenutaka; proučavao je
karte i igrao se navigacijskim instrumentima, pa ih ponovno bacao i
nastavljao nervozno hodati, pogledavajući prema osmatračnici na vrhu
jarbola. Krstario je brodom očigledno namjeravajući pronaći neku
grešku ili kritizirati mornare, tako da su časnici s brigom promatrali
njegovu visoku priliku, a straţari na palubi bili su tihi i mirni, ne
usuđujući se pogledati u njegovom smjeru, dok njegov glas nije
odjeknuo hladnim bijesom koji ih je sve ukočio. «Gospodine Denham»,
poručnik gotovo dotrči na poziv, «ova paluba je svinjac. Koja je
ţivotinja odgovorna za ovu prljavštinu? » Na bijelim daskama bila je
smeđa mrlja soka od duhana i Denham je pogleda na trenutak prije no
što će izdati niz zapovijedi tucetu ljudi. Aktivnost je bila tako
intenzivna, a atmosfera naelektrizirana dok su kapetan i poručnik
stajali iznad četiri čovjeka na koljenima koji su ţustro ribali mrlju, dok
su drugi nosili kante morske vode, a treći radili na pumpi, da nitko
gotovo i nije čuo krik s osmatračnice. Prepoznao ga je Ferris i viknuo
na megafon. «Što mislite o njemu? » «Ima plitki trup, ali to je brod s
četiri jarbola, četvrtastih jedara. » Aktivnost na palubi u trenutku
prestane, sve se glave podignuše dok je osmatrač opisivao brod.
«Sprema se zaobići rt, sada kreće kursom sjever-sjeverozapad. »
Clinton Codrington se pokrenuo prvi. Zgrabi teleskop iz poručnikove
ruke i otrči do ograde. S teleskopom ispod ruke, počne se penjati uz
konopce. Penjao se postojano, bez zastajanja, čak niti kad je stigao do
gornje katarke i balansirao na njoj nekoliko trenutaka stotinu stopa
326
iznad palube koja se ljuljala. Kad je stigao do osmatračnice na vrhu i
uskočio u nju, dah mu je bio suh u grlu, a krv mu je pjevala u ušima.
Nije se tako penjao otkako je bio običan mornar. Osmatrač se pokušao
smanjiti što je više mogao, jer u platnenoj košari nije bilo mnogo
mjesta, te pokaţe brod kapetanu. «Tamo je, gospodine. « Njihanje Crne
šale bilo je naglašeno na visokoj njihaljci jarbola i obzorje se pomicalo
u otvoru Clintonovog teleskopa dok ga je pokušavao fokusirati. Bila je
to vještina koju nikada nije u potpunosti svladao, ali to sada nije bilo
vaţno, jer kad su se pravilne bijele piramide jedara pojavile u
teleskopu, nestale su njegove zadnje sumnje i njegovo srce poskoči od
radosti. Glas mu je bio sputan emocijama dok je dovikivao sitnim
prilikama na palubi. «Okrenite brod prema istoku, gosp. Denham.
Punom parom naprijed. » Iako nije u potpunosti došao do daha, iskoči
iz osmatračnice i jurne dolje brţe no što se penjao. U brzini je kliznuo
zadnjih pedeset stopa niz uţe i nije primijetio kako mu prţi dlanove
ruku. U trenutku kad je skočio na palubu, Crna šala je zauzimala novi
kurs. Denham je već pozvao mornare na palubu, očekujući novu
zapovijed. «Pripremit ćemo se za akciju, gosp. Denham», dahne
Clinton, lica tamnog od krvi, safirnih očiju blistavih od borbene
poţude. Svi časnici Crne šale nosili su mačeve za pojasevima, jedino je
Clinton odabrao sablju, jer volio je teţe oruţje. Igrao se drškom dok im
je tiho i ozbiljno govorio. «Gospodo, imam sigurne dokaze da brod
ispred nas prevozi robove. « Denham se nervozno nakašlje, a Clinton
ga preduhitri. «Takoder sam svjestan da je to američki brod i u
običnim okolnostima ne bismo ga mogli zaustaviti. » Denham klimne s
olakšanjem, ali Clinton neumoljivo nastavi: «Medutim, dobio sam poziv
od jednog podanika Njenog Veličanstva, doktorice Robyn Ballantyne
koju svi dobro znate, i koja je zarobljena na Huronu protiv svoje volje.
Znam koje su moje duţnosti u tim okolnostima. Namjeravam doći na
Huron, a ako se budu opirali, namjeravam se boriti protiv njih. »
Zastane i pogleda njihova šokirana lica. «Oni među vama koji
prigovaraju mojoj odluci, trebali bi to odmah zapisati u brodski
dnevnik, što ću ja potpisati. « Olakšanje je bilo trenutačno, jer malo
drugih kapetana bilo bi tako popustljivo. Potpiše svoje ime ispod
stavke u brodskom dnevniku i vrati pero u stalak. «Sada kad su
formalnosti riješene, gospodo, hoćemo li zaraditi našu nagradu? «
Clinton se nasmiješi prvi put otkako su napustili zanzibarsku luku,
pokazujući snjeţnobijela jedra koja su bila jasno vidljiva ispred pramca
Crne šale. Još dok je govorio, iz visokog dimnjaka iznad njih grune
327
tamna erupcija dima, a parni stroj se oglasi štropotom. Kazaljka na
indikatoru stroja pomakne se na «Stroj u pripremi. Crna šala je imala
paru u kodovima. Clinton priđe indikatoru i ručicom ga dovede u
poloţaj «Puna para», a paluba zavibrira ispod njega kad je brod jurnuo
naprijed, lomeći valove u eksplozijama bijele pjene.
«Zaboga, pribio nas je o kopno. » Mungo reče nonšalantno, čak se
lagano smiješeći Tippoou dok je spuštao teleskop i brisao ga u rukav
košulje. «Morat ćemo juriti poput samog vraga da mu izbjegnemo i
stignemo na otvoreno more. Gosp. Tippoo, hoćete li biti dobri i podići i
zadnje jedro koje imamo? « Ponovno podigne teleskop, dok je Tippoo
izvikivao njegove zapovijedi. «To je malo previše sreće za jednog
čovjeka», promrmlja Mungo na glas. «Prevelika je koincidencija da
jedini čovjek kojeg ne ţelim susresti bude na jedinom mjestu na svim
oceanima na kojem ga ne ţelim sresti. » Ponovno spusti teleskop i
popne se na komandni most kako bi promatrao glavnu palubu. Robyn
Ballantyne bila je kod ograde, gledajući indigo plavu vodu i mrlju
tamnog dima, još uvijek daleko na moru, ali sve bliţe i bliţe. Išla je
prema točki daleko ispred Huronovogelegantnog pramca u kojoj će se
sastati kursovi dva broda. Osjeti na sebi Mungov pogled i podigne šal s
glave tako da joj je tamna kosa ispala van i zaplesala oko lica. Haljina
joj je bila vjetrom priljubljena o noge, pa se morala lagano nagnuti
naprijed kako bi odrţala ravnoteţu. Podigne bradu i pogleda Munga,
prkosnog izraza na licu dok je gledala kako paţljivo odgriza kraj jedne
od svojih dugih cigara i pali je svojim Vesta upaljačem bez da ju je
prestao gledati. Zatim lagano dođe do nje. «Vaš prijatelj, doktorice
Ballantyne? » Smiješak je bio samo na njegovim usnama. Oči su mu
bile ledene. «Molila sam se svaku noć da dođe. Otkako sam mu poslala
pismo. » «Ne poričete tu izdaju? » «Ponosna sam što sam mogla obaviti
svoju kršćansku duţnost. » «Tko je odnio pismo? » «Nitko od vaše
posade, gospodine. Poslala sam ga po vlasniku Omani dhowa. »
«Shvaćam. » Glas mu je bio tih, ali oštar poput ţalca. «A što je s
Tippoovom bolešću, bi li liječnik moţda otrovao pacijenta? « Ona spusti
pogled, ne mogavši se suočiti s optuţbom. «Hoćete li biti tako ljubazni,
doktorice Ballantyne, da se vratite u svoju kabinu i ostanete tamo dok
vam ne dam dozvolu za izlazak. Na vratima će biti naoruţani straţar. »
«Bit ću kaţnjena? » «Nitko me ne bi krivio kad bih vas bacio preko
ograde i ostavio vašim sunarodnjacima. Međutim, ja mislim na vašu
sigurnost. Ova će paluba postati nezdravo mjesto u vrlo skoroj
budućnosti i svi ćemo biti prezauzeti da bismo brinuli o vama. » On
328
pogleda naprijed, a zatim na dim Crne šale, procjenjujući brzinu i
kutove okom moreplovca. Nasmiješi se. «Prije no što odete, htio bih da
znate da su svi vaši napori bili gubitak vremena - pogledajte tamo! »
Pokaţe naprijed prema brdovitoj liniji obale, a ona prvi put ugleda da
je more ispred njih crno poput ugljena, i ključa divljim valovima
ukrašenim bijelim krijestama. «Tamo je vjetar», reče Mungo. «Tamo
silazi niz planine, i uhvatit ćemo ga prije no što dođete do svoje kabine.
» Nasmije se s olakšanjem i povjerenjem. «Kad uđemo u taj vjetar, malo
je brodova na oceanima koji bi mogli i na trenutak dostići Hurona, a
kamoli ga pobijediti u utrci. » Nakloni joj se podsmješljivo, u parodiji
gracioznih juţnjačkih manira. «Dobro pogledajte tu ruţnu parnu kutiju
prije no što odete, gospođo, više je nećete vidjeti. A sada, ako biste me
ispričali. » Okrene se od nje i otrči uz stube. Suze bijesa zamaglile su
joj vid. Robyn se uhvati za ogradu i pogleda preko uskog pojasa mora
prema topovnjači; već je mogla vidjeti trup i obojene otvore za topove.
Počela se nadati da se Mungo St John samo hvalisao, jer činilo se da
Crna šala dostiţe visoki kliper, a vjetar je još uvijek bio daleko ispred.
Netko s poštovanjem dodirne njeno rame. Nathaniel je stajao kraj nje.
«Kapetanova zapovijed, gospojo, moram vas odvesti u kabinu. »
Clinton se nagnuo naprijed stojeći na prstima, kao da će tako ubrzati
brod, poput jahača koji tjera konja na skok. I on je vidio vjetar na
površini mora i znao što to znači. Visoki kliper činio se lijenim poput
dame iz visokog društva, a Crna šala je stenjala pokušavajući ga
presresti najkraćim putem. Ako oba broda zadrţe svoje brzine i kurs,
srest će se na oko jedanaest nautičkih milja ispred. Clinton je jasno
mogao vizualizirati točno mjesto susreta, baš izvan točke na kopnu
označene na njegovim mapama kao «Bakoven Point». Huron je išao
svojim kursom. Nije se mogao pribliţiti kopnu, a karte su pokazivale
da su daleko od obale plićaci i stijene - jedna od njih je bila ispred,
blizu pramca, pokazujući svoja granitna leđa. Huron je bio u zamci, i
bijeg je bio moguć jedino ako dodatno ubrza da izmakne dometu
topova. Ta je šansa bila ispred njega, na manje od tri milje. Ispod
palube se začuje glasan udarac i Clinton nervozno pogleda Ferrisa.
«Pogledajte što je», otrese se i nastavi gledati kliper. Trebao je proći još
samo tri kratke milje, ali Clinton primijeti da je veliko četvrtasto jedro
počelo lagano lelujati na promjenjivim strujama s planine. «Molim te,
Boţe! », šapne Clinton, a Huronova brzina se neznatno smanji dok mu
se jedra počeše opuštati. «Ušli su u zavjetrinu«, poručnik Denham
vikne egzaltirano. «Sada ih imamo, tako mi Boga! » «Zahvalio bih vam
329
ako ne budete bogohulili na ovoj palubi, gosp. Denham», reče mu
Clinton oštro, a ovaj se odmah pokunji. «Oprostite, gospodine. » U tom
trenutku Ferris dojuri bez daha na palubu. «Zalihe, gospodine», dahne,
«komadaju sav namještaj iz časničkih odaja. Vaša kabina je otišla, a i
vaš stol. » Clinton ga jedva pogleda, proučavajući kliper, procjenjujući
svaki jard razlike u brzinama i kut pod kojim će se susresti. «Da»,
zaključi, «sad kad je izgubio brzinu, dostići ćemo ga. » «Okrenite brod u
desno», reče kormilaru i pogleda vlastita jedra koja su pomagala
propelerima ispod trupa Crne šale. Promjena kursa je utjecala na njih.
«Gosp. Ferris, prilagodite jedra, molim vas. » Ferris urlikne zapovijed
straţaru na prednjoj palubi, gledajući kako okreću dugo trokutasto
jedro. Sva Huronova jedra su zadrhtala, a zatim se ponovno napunila,
poprimajući još jednom svoj pravi oblik. Kad je jurnuo, za njim je ostao
trag bijele pjene na valovima. Tamna voda udarana vjetrovima bila je
sve bliţe. «To je zbog Denhamovog nepotrebnog zazivanja Boga»,
Clinton je bio siguran gledajući mračno poručnika; neodlučno izda
zapovijed. «Ponovno u lijevo. « Da je Crna šala ostala na starom kursu,
bila bi usmjerena u kliperovu krmu. Promjena je bila priznanje da je
prednost ponovno na Huronovoj strani. Cijev za prijenos poruka do
kotlovnice zacvili; bilo je olakšanje imati makar i najmanje
zadovoljstvo. «Kotlovnica, kapetane», začuje se iz otvora cijevi. «Ugljen
davno nestao, gospodine. Pritisak na stotinu funta - i pada. » «Spalite
sve što nađete. » «Drvo ide kao papir, gospodine. Nema snage - i
zagušuje ispuste. « MacDonald kao da je uţivao u lošim vijestima i
Clinton osjeti kako mu se iritiranost pretvara u bijes. «Učini najbolje
što moţeš, čovječe, nitko ne moţe traţiti više od toga», i zatvori
poklopac cijevi. Je li bio dovoljno blizu da pokuša hitac s pramca, pitao
se? Dugi top od šesnaest funta imao je gotovo dvostruki domet od
teških topova sa strana trupa koji su bili glavno naoruţanje Crne šale.
Sretan pogodak mogao bi srušiti jedan od kliperovih jarbola - u tom
trenutku osjeti promjenu u vibracijama stroja. Crna šala je popuštala,
a para u kotlovima gubila pritisak. «Gosp. Ferris, izvjesite zastavu. »
Dok je zastavnik odmotavao stijeg, raširen na blijedoplavom nebu,
purpuran i bijel, Clinton osjeti stezanje u grudima, navalu ponosa koja
ga nikada nije iznevjerila. «Huron odgovara», promrmlja Denham, a
Clinton podigne teleskop, promatrajući kako se boje američke zastave
otvaraju poput cvijeta visoko iznad bijelih jedara. «Neka je proklet,
Denham je interpretirao vješanje zastave. Huron je prezirao njihov
izazov. «Gosp. Ferris, sada ćemo ispaliti top», odluči Clinton mrko.
330
«Pripremite ga na pramcu. » Ferris otrči do pramca kako bi nadgledao
punjenje i okretanje topa prema meti. Pucanj je bio slabašan, prigušen
vjetrom, a dugi pramen sivog dima nestao je prije no što se uspio
uobličiti. Iako su paţljivo gledali kroz teleskope, nisu vidjeli gdje je pala
kugla, i Denham glasno progovori. «Ne mijenja kurs. Ignorira nas.»
«Vrlo dobro. » Clinton je bio tih. «Pokušat ćemo jedan među jarbole.»
Top ponovno opali, a ovaj put svi jednoglasno uzviknuše. Bljesak
svjetla pojavio se na jednom od Huronovih jedara. Kugla ga je
probušila; na trenutak je zadrţalo oblik, a zatim se raspalo poput
papira i odletjelo u komadićima. Clinton je vidio strku Huronovih
mornara na palubama i jarbolima, i prije no što je top mogao biti
ponovno napunjen, uništeno jedro je spušteno, a na njegovom mjestu
bilo je novo. Brzina kojom su ga zamijenili impresionirala je čak i
Clintona. «Vrag je dobar mornar, to mu priznajem. » A zatim prekine,
jer Huron se snaţno okretao, naizgled prema krmi topovnjače; Clinton
shvati što njegov kapetan radi. Očekivao je nalet vjetra i on dođe, dok
je Codrington promatrao. Vjetar je urlajući zahvatio kliper, zavijajući
kroz njegove katarke poput čopora vukova, a visoki brod kao da se
povio prikupljajući snagu za utrku poput čistokrvnog pastuha; zatim
jurne preko olujnog mora. Tamno more otvarao se pred vitkim trupom
i Huron veselo poče bacati bijelu pjenu preko svojeg pramca. «Postiţe
dvadeset čvorova», vikne Denham s nevjericom; činilo se da Crna šala
stoji na vodi poput balvana u usporedbi s brzim i lijepim brodom koji
mu je odmicao ispred pramca, tik izvan dosega topova, te jurnuo u
otvoreni Atlantik. Clinton vidje kroz teleskop kako mornari na
Huronovim jarbolima mašu kapama i viču, a zatim fokusira spravu na
palubu. Kraj ograde je stajala visoka prilika odjevena u tamnoplavi
kaput. Clinton nije mogao vidjeti crte lica, ali prepozna široka ramena i
arogantnu glavu koju je zadnji put gledao preko cijevi pištolja. Otrovna
ţuč mrţnje digne mu se u grlu kad je prilika podigla ruku u
lakonskom pozdravu i otišla od ograde. Clinton zatvori svoj teleskop.
«Za njim», naredi. «Pratit ćemo ga! » Nije se usuđivao pogledati lica
svojih časnika, jer na barem jednom od njih bio je izraz saţaljenja.
Leţeći na svojem leţaju, skupljenih ruku u stisnutih šaka, Robyn je
slušala škripu iz donje palube koja je značila da Huron mijenja kurs i
da se debele ţice kormila zateţu dok ga kormilar okreće. Bio je to zvuk
na koji je navikla i instinktivno se prihvati za leţaj kad je golemo
kormilo pod Huronovom krmom promijenilo smjer kretanja broda.
Nekoliko sekunda kasnije, na palubi iznad nje nastane meteţ, začuje
331
se urlik vjetra i udar velikih jedara kad se njihova strašna snaga
prenijela na trup. Robyn gotovo sleti sa svojeg leţaja kad je Huron
divlje poskočio. Zatim kabinu ispuni zvuk prolaska trupa kroz vodu,
kao da je tijelo violine preko čije bas ţice netko prevlaci gudalo. Huron
je zadrhtao od ţivota, podiţući se i spuštajući s novom energijom.
Mogla je čuti i klicanje Huronovih mornara. Skoči s leţaja, dotrči do
vrata kabine i poče udarati rukama o njih. «Nathaniel», pozove.
«Odmah mi odgovori! » «Kapetan kaţe da ne smijem razgovarati s vama.
» Glas mu je bio prigušen. «Ne moţeš me tako mučiti», vikne Robyn.
«Što se dogada? » Prođe duga pauza dok je Nathaniel razmišljao o
svojoj duţnosti prema kapetanu i simpatiji prema ţestokoj mladoj ţeni.
»Uhvatili smo vjetar, gospojo», reče joj napokon. «I jurimo poput svih
vragova pakla s prskalicama zavezanim za repove. » «Što je s Crnom
šalom, molila je. «Što je s britanskom topovnjačom? « «Ništa nas više
neće uhvatiti. Mislim da će zadimljeni Billy nestati s vidika prije noći.
Odovud se čini kao da je spustio sidro. » Robyn se polako nagne
naprijed dok čelom ne pritisne daske vrata. Čvrsto zatvori oči i pokuša
svladati crne valove očaja koji su prijetili da je preplave. Dugo je ostala
tako, a tada je prene Nathanielov glas. Bio je zabrinut. «Jeste li u redu,
gospojo? » «Da, hvala, Nathaniel, u redu sam. » Odgovori kratko, ne
otvarajući oči. «Malo ću odspavati. Ne daj da me itko uznemiruje. » «Bit
ću ovdje, gospojo. Nitko neće proći kraj mene», uvjeri ju on. Ona otvori
oči i vrati se do leţaja, klekne i počne moliti - ali nije se mogla
koncentrirati. Zbrkane slike su je ometale, a kad bi zatvorila oči, tamo
je bio Clinton Codrington s onim blijedim očima na tamnom licu koje
je naglašavalo platinastu boju njegove kose. Čeznula je za njim kao
nikada prije - postao joj je simbol svega dobrog, čistog i ispravnog.
Zatim njen um odleti dalje, i pojave se udaljeni zadirkujući osmijeh i
zlatne oči Munga St Johna. Drhtala je od poniţenja - to je bio čovjek
koji je u njoj izazvao izdajničke osjećaje, igrao se s njom i dozvolio joj
da se nada, ne, da moli da postane njegova ţena i rodi njegovu djecu.
Njen očaj se ponovno pretvori u mrţnju i mrţnja je naoruţa. «Oprosti
mi, Gospode - molit ću kasnije - ali sada moram nešto učiniti! »
Ustane, a kabina oko nje bila je kavez, zagušujući i nepodnošljiv. Udari
šakama u vrata, a Nathaniel odmah odgovori. «Nathaniel, ne mogu
izdrţati ovdje ni trenutka! «, vikne. «Moraš me pustiti van. » Glas mu je
bio saţaljiv, ali čvrst. «Na mogu to učiniti, gospojo. Tippoo bi mi ogolio
kosti s leđa. » Ona odjuri od vrata, ljutita, zbunjena, pomućenog uma.
«Ne mogu pustiti da me odvede u. » Nije nastavila, jer nije mogla
332
zamisliti što je čeka na kraju putovanja osim ako - i ţivo zamisli
Hurona kako uplovljava u luku dok na doku stoji visoka aristokratska
Francuskinja u krinolini, baršunu i biserima s tri mala sina kraj sebe
koji mašu visokoj prilici na palubi Hurona. Pokuša izbrisati tu sliku i
koncentrirati se na Huronove zvukove dok je jurio na vjetru -
bubnjanje palube, krckanje i škripu dasaka, udaranje bosih nogu po
palubi dok su mornari prilagođavali jedra vjetru. Ispod njenih nogu
začuje se još jedno prigušeno skvičanje, poput štakora u mačjim
raljama, kad je kormilar prilagodio Huronov smjer, a ţica kormila
zastrugala po daskama. Zvuk pokrene sjećanje i Robyn se ukoči,
ponovno dršćući, ali ovaj put u očekivanju. Sjetila se kako joj je
Codrington opisivao kad je kao mladi časnik bio poslan u estuarij
rijeke koja je bila napučena barkama i dhowovima što prevoze roblje.
«Nisam imao dovoljno ljudi da ih zarobim sve odjednom, pa smo
skakali s jednog na drugi, prerezali ţice kormila i ostavili ih da
bespomoćno plutaju dok ih kasnije nismo mogli pokupiti - one koji
nisu potonuli, mislim. » Robyn se ohrabri i potrči u kut kabine. Morala
je uprijeti leđa o leţaj i gurnuti objema nogama da pomakne svoj
drveni kovčeg u sredinu kabine. Zatim klekne. Na podu su bila mala
vrata, vrlo čvrsta, ali u drvu je bio mali ţeljezni prsten kojim u se
otvarala. Na dugom putovanju Atlantikom jednom ju je omeo stolar
koji je uz mnogo ispričavanja pomaknuo njen kovčeg i otvorio vrata
kako bi sišao u potpalublje. Pokuša ih sada otvoriti, ali brava je bila
tako čvrsta da se oduprla njenim naporima. Ona skine vuneni šal s
grudi i provuče ga kroz prsten. Sad je imala bolje uporište. Još jednom
povuče u natrag i vrata se otvore, u početku polako, a zatim uz prasak
koji je sigurno morao uzbuniti Nathaniela. Ponovno se ukoči, slušajući
pola minute, ali iza vrata kabine nije bilo zvukova. Proviri na rukama i
nogama kroz otvor. Iz tamne kvadratne rupe dolazio je dašak zraka i
mogla je namirisati mast, zadah truleţi i strašan smrad robova koji
nije uspjelo otjerati sve vapno što su ga koristili za čišćenje. Ţeludac joj
se podigne. Kad su joj se oči prilagodile, ugleda nizak i uzak tunel do
Huronovog kormila. Bio je dovoljno velik da čovjek puţe njime uzduţ
trupa. Ţice kormila su silazile s gornje palube, išle kroz teške ţeljezne
blokove pričvršćene za jedno od Huronovih rebara, a zatim mijenjale
smjer i vodile ravno prema krmi niz uzak drveni tunel. Čekrci blokova
bili su premazani gustom kolomasti, a ţice su bile nove. Činile su se
debele poput ljudske noge, i mogla je osjetiti njihovo golemo
naprezanje, jer bile su čvrste poput čeličnih sipki. Potraţi oko sebe
333
način da ih ošteti - noţ, jedan od skalpela, moţda, ali odmah shvati
uzaludnost nečeg tako sitnog. Čak i snaţan čovjek s dvostrukom
sjekirom bi se dobro namučio da prereţe te kablove, a u uskom tunelu
nije bilo mjesta za vitlanje oruđem. Čak i ako bi uspio prerezati jedan
od njih, bio bi sasječen u komadiće kad bi se kabel otpustio poput
biča. Postojao je samo jedan način, jedan siguran način, i ona zadrhti
na pomisao što će se dogoditi ako se otme kontroli i ako Crna šala ne
stigne dovoljno brzo da pomogne sa svojim parnim pumpama i
crijevima. Jednom je već odbacila ideju upotrebe vatre, ali sada kad je
pomoć bila tako blizu, a zadnja šansa brzo nestaje, bila je spremna
riskirati. Uzme iz drvenog leţaja jedan od svojih vunenih pokrivača i
namota ga u gomilu, zatim ustane i podigne uljnu lampu s kuke na
zidu iznad nje. Prsti su joj bili nespretni zbog ţurbe dok je odvijala
poklopac spremnika za ulje u podnoţju lampe. Natopi pokrivač i
potraţi oko sebe još nešto zapaljivo - svoje dnevnike? Ne, ne njih, ali
izvuče medicinske priručnike iz kovčega i podere stranice, zguţvavši ih
da bolje gore. Napravi vreću od natopljenog pokrivača i nagura u nju
papir. Gurne sve kroz otvor i sveţanj padne preko napetih ţica,
zapetljavši se u ţeljezne koloture. Madrac leţaja bio je pun sušenih
kokosovih vlakana koja će dobro gorjeti; odvuče ga s leţaja i gurne u
otvor. Slijedile su drvene poprečne daske leţaja, a zatim navigacijske
knjige s uske police iza vrata. Pogleda brzo oko sebe, ali u kabini više
nije bilo ničega zapaljivog. Prvi upaljač Swan Vesta koji je bacila dolje
zatreperio je i ugasio se. Ona istrgne zadnju stranicu svojeg dnevnika i
zavije je, te zapali. Kad se rasplamsala, pusti je da padne u otvor i ona
osvijetli tamu Huronove utrobe i grube daske njegovog trbuha. Papir
padne na natopljeni pokrivač i blijedoplavi plamenovi zalepršaše po
njemu, a zatim mali narančasti plamenovi zahvate kuglu papira i
zaplešu veselo iznad pokrivača i platna madraca. Vrućina probije kroz
otvor, oprţivši Robynine obraze, a zvuk plamena nadjača šum mora
oko broda. Upotrijebivši svu snagu, Robyn povuče poklopac otvora i
vrati ga na mjesto uz glasan udarac, a zvuk plamena odmah se utiša.
Dašćući s naporom od divljeg uzbuđenja, Robyn ustukne i nagne se na
leţaj da se odmori. Srce joj je udaralo tako oštro da ju je krv u ušima
zaglušila, i iznenada se uplaši. Što ako Crna šala odustane od
neravnopravne utrke i ne bude nikog da spasi osam stotina bijednih
duša okovanih u utrobi Hurona prije no što ih dohvate plamenovi? Prvi
nalet vjetra koji je došao s planina ustalio se; nije više bio tako ţestok,
ali bio je konstantan i pouzdan. «U ovom vjetru neće biti zavjetrina«,
334
pomisli Mungo sa zadovoljstvom, zastavši da pogleda raspršene oblake
koji kao da su dodirivali vrhove jarbola, a zatim usmjeri pogled prema
plavom Atlantiku koji se širio na sve strane, taman od vjetra i pun
bijele pjene na valovima. Njegova lagana inspekcija završi na
Huronovoj krmenoj ogradi. Kopno više nije bilo na vidiku, a trup Crne
šale jedva se vidio. Vidjeli su se jedino njegovi jarboli, a nije bilo niti
tračka dima iz peći. Odsutnost dima malo je zbunjivala Munga i
razmišljao je o tome, ne nalazeći dobar odgovor; slegne i nastavi
hodati. Crna šala će potpuno nestati iza obzorja prije zalaska sunca, a
Mungo je planirao okrete tijekom noći koji će zbuniti progonitelje prije
no što krene konačnim kursom i prijeđe ekvator. «Paluba, glavni
jarbol», slabi poziv dopre do njega, prekidajući mu misli i on ponovno
stane, zabaci glavu i s rukama na bokovima pogleda gore prema
njišućem jarbolu Tippoo odgovori na poziv riknuvši poput bika; glas
osmatrača bio je napet, a njegov nemir očit. «Gdje? », Tippoov glas bio
je ljutit, jer odgovor je trebao dati udaljenost i smjer - svi ljudi na
palubi već su pretraţivali obzorje. «S krme! » «To će biti topovnjača«,
pomisli Mungo. «Ponovno je pokrenula kotlove - kao da će joj to
koristiti. « Spusti šake s bokova i načini još jedan korak, a osmatrač
ponovno vikne, «Dim s krme, ide za nama! » Mungo se zaustavi u pola
koraka, podignute noge. Osjeti ledeni zahvat straha u ţelucu. «Vatra! »,
urlikne Tippoo. Bila je to jedna od najstrašnijih riječi za ljude koji su
ţivjeli na drvenim brodovima čiji su šavovi bili namazani katranom i
smolom i čija su jedra i jarboli gorjeli poput slame. Mungo završi
započeti korak, okrećući se na peti, a sljedeći korak donio ga je do
ograde Hurona. Nagne se gledajući preko krme i vidje bijeli tračak
dima, tanak poput morske pjene, nisko na tamnoplavom moru.
Udaljavao se od njih i nestajao dok ga je gledao. Suhe hrastove grede
gore čistim plamenom i s malo dima, znao je Mungo; znao je i da
moraju plamenu zatvoriti dovode zraka, zaustaviti brod kako bi
smanjio snagu vjetra dok se vatra ne bude mogla provjeriti, a brodske
pumpe. Ponovno se okrene i počne izvikivati zapovijedi. Kormilar i
njegov posilni stajali su ispred njega, balansirajući pred masivnim
kotačem od mahagonija i mjedi. Bila je potrebna snaga dvojice ljudi da
okrene Huron pri ovoj brzini i vjetru, jer golema površina jedara
suprotstavljala se velikom kormilu od hrastovine i bakra ispod krme.
Dolje u tunelu kormila, plamen je hranio snaţni vjetar koji su platneni
zastori na Huronovoj prednjoj palubi usmjeravali u palube za robove
kako bi se smanjio smrad. Propuh je prolazio kroz hodnike i otvore,
335
kroz vrata i pukotine u pregradama broda, sve do dugoga uskog tunela
s kormilom. Svijetli plamenovi bili su gotovo bez dima, ali vrlo vrući.
Sprţili su slobodna vlakna s debelog kormila i zacrnili zlatnosmeđe
kablove, počevši ih proţdirati tako da su niti pucale uz prasak koji se
gubio u zvucima vatre. Niti su se odmotavale i uvijale u malim
eksplozijama svjetla. Dva kormilara bili su na deset stopa od Munga
spremnog za izdavanje zapovijedi, kad masivni kotač iznenada popusti
ljudima koji su ga drţali. Duboko u Huronovoj utrobi, u dugom
drvenom tunelu pretvorenom u uţarenu peć, ţice kormila su se
prekinule, šibajući poput bičeva, udarajući kroz goruće drvo,
razbacujući goruće komade u skladište ispod sebe i puštajući svjeţ
zrak koji je pojačavao plamen. Kotač pod kormilarovom rukom
pretvorio se u kovitlac mjedi i drva, a čovjek je bio odbačen niz palubu
do ograde i pao na tlo, uvijajući se poput zgnječenog kukca. Njegov
posilni bio je slabije sreće, desna ruka uhvaćena mu je u kotač i
savinula se poput gumene vrpce, dok su kosti pucale na oštre komade,
probijajući koţu. Ruka je bila pretvorena u hrpu savijenog mesa. Sada
kad kormilo više nije kontroliralo Huronovo kretanje kroz vodu,
strašan pritisak vjetra na jedra ostao je bez kontrole, a Huron je postao
golemi vjetrokaz. Okrenuo se po duljini dok mu je pramac skočio u
vjetar, i svi ljudi na palubi bačeni su na palubu nevjerojatnom
snagom. Jedra se počeše kidati, a jedno od gornjih se oslobodi i odleti
prema palubi. Huron je bio zaustavljen, a geometrijska piramida
njegovih jedara se raspadala u kaosu, omatajući se oko katarki i
jarbola. Zbog vjetra koji je puhao ravno u jedra iz suprotnog smjera za
koji su građeni, visoki jarboli se opasno savinuše unatrag,
povećavajući zbrku jedara. Svi konopci su hučali od neizdrţive
napetosti - a jedan je puknuo uz glasan prasak, dok se prednji jarbol
nagnuo za nekoliko stupnjeva. Mungo St John se podigne na noge i
uhvati za ogradu. Vriskovi osakaćenog kormilara zvonili su mu u
ušima; ogleda se oko sebe i nevjerica se pretvori u očaj, otkrivši da se
njegov lijepi brod pretvorio u ruţnu gomilu smeća. Pijano se njišući,
Huron poče ploviti unatrag. Nekoliko dugih sekunda, Mungo je zurio
oko sebe. Bilo je toliko štete, toliko zbrke i smrtne opasnosti, da nije
znao gdje početi, što bi prvo trebao narediti. Zatim ugleda točkicu jedra
Crne šale s pramčane strane, suprotne od one gdje ju je vidio zadnji
put. Još je bila daleko, ali iznenada postane strašno prijeteća. To ga
pokrene. «Gosp. Tippoo», pozove. «Skinut ćemo sve s glavnih jarbola.»
Logična sekvenca zapovijedi poče se slagati u njegovom umu, a glas
336
mu je bio miran i jasan, bez napetosti i panike koju su očekivali
mornari. «Gosp. O'Brien, idite dolje i izvijestite me o vatri, što brţe. »
«Vođo palube, pripremite pumpe na lijevoj i desnoj strani i pripremite
se za gašenje vatre. » «Gosp. Tippoo, pošaljite grupu da zatvori sve
ulaze zraka. » Morali su spriječiti da zrak dopre do plamena i morao je
zapečatiti trup. «Mornaru, skinite čamac s drţača i spustite ga. »
Pokušat će vući teški čamac iza krme da posluţi kao sidro. Nije bio
siguran da je to rješenje, ali namjeravao je okrenuti Huronov pramac
delikatnom upotrebom prednjih jedara -s utegom umjesto kormila,
moţda uspije krenuti pravo u smjeru vjetra. To nije bio najbolji kurs, a
cijela operacija bila je opasan posao, ali dat će mu vremena da
pričvrsti upravljački mehanizam za hitne slučajeve na beskorisno
kormilo i ponovno uspostavi nadzor nad Huronom. Zastane da udahne
i ponovno pogleda naprijed. Huron se brzo kretao unatraške, posrćući
na valovima koji su zalijevali palubu mlazovima vode. Činilo se da je
njegovo kretanje poput pijetla koji diţe krijestu i kočoperi se na
pijesku.
Nesposoban da izdrţi društvo svojih mlađih časnika, ispunjen
osjećajem bespomoćnosti zbog nemogućnosti sprječavanja visokog
američkog klipera da pobjegne, traţeći neku aktivnost koja će ga
smiriti, Clinton Codrington je uzeo teleskop i krenuo na pramac Crne
šale. Neosjetljiv na pjenu koja ga je zapljuskivala i natapala tanku
košulju, tako da mu je bilo hladno na suncu, Clinton se uhvati za
rukohvat na ogradi, gledajući naprijed očima vlaţnim ne samo od
morske pjene, već i od poniţenja i frustracije. Jedva vidljiva, Huronova
kula od jedara tonula je ispod obzorja, i do zalaska sunca će nestati.
Huron i Robyn Ballantyne. Imao je svoju priliku i propustio je. Njegov
duh nije mogao potonuti niţe. Kako bi pogoršale njegovu patnju,
njegove vlaţne oči igrale su se s njim i kliper je postao distorziran,
mijenjajući oblik naočigled. Zatim poziv s osmatračnice razbije njegov
očaj: «Smjer se mijenja! » Clinton nije mogao vjerovati kriku s jarbola.
«Dolazi prema nama! » Uzvik je bio gotovo nerazumljiv od iznenađenja i
uzbuđenja. Clinton podigne teleskop i ponovno posumnja u svoj vid.
Huronovi jarboli bili su u istoj liniji, ali sada se svaki vidio posebno.
Brod se okretao, već je bio postrance, a Clinton je morao samo zuriti.
Nekoliko trenutaka uredna masa jedara zadrţala je svoj savršeni oblik,
a zatim se uzorak poče raspadati. Snaţan trbuh glavnog jedra je
zadrhtao, pa se počeo tresti poput zastave na vjetru, rušeći se kao
probušena papirnata vreća i omotavši se oko vlastitog jarbola. Huron
337
je bio u raspadu. Clinton je vidio kroz teleskop kako se počinje
raspadati na komade. Jedra su se kidala, jarboli njihali - a on još nije
mogao vjerovati u to što je gledao. »Zaustavljen je. » Začuje Denhamov
trijumfalni uzvik, a ostali glasovi ga prihvatiše. « Gotov je! » Imamo ga,
za Boga, sada ga imamo! » Iako mu je vid bio zamućen, a voda i suze
curili niz obraze, Clinton nastavi s nevjericom gledati kroz teleskop.
«Ima dima, zapalio se! », ponovno javi Denham, a Clinton primijeti
blijedi pramen dima koji se širio od Hurona; u tom trenutku pjena mu
zapljusne leću teleskopa i on ga spusti. Izvadi svilenu bandana
maramu iz dţepa, te obriše lice i oči i glasno ispuhne nos; vrati
maramu natrag u dţep, skoči na palubu i krene prema komandnom
mostu. «Gosp. Ferris», reče ţustro, «pošaljite Huronu poruku
zastavicama Šaljem vam odred na brod. » Njegove blijede oči intenzivno
su sjajile. «Ako se budete odupirali, napast ću vas. » Bila je to duga
poruka i dok je Ferris zatraţio zastavice iz spremišta, Clinton se okrene
Denhamu. Glas mu se tresao od strasti. «Molim vas, pripremite brod za
akciju, gosp. Denham - sada ćemo izvući topove. » Čuo je otvaranje
poklopaca na otvorima i kotrljanje topova koje je nadjačavalo vjetar, ali
sva je njegova pozornost bila usmjerena na osakaćeni brod što prevozi
roblje. Vidio je i razumio očajničke pokušaje njegovog kapetana da se
vrati na kurs. Znao je da je rušenje zapetljanih jarbola i jedara u samo
malo vremena izvanredan pothvat, ali nije osjećao divljenje, već samo
hladni bijes. St John je očito pokušavao otrgnuti Huron od zahvata
vjetra - bio je okrenut naopako i pokušavao ga je okrenuti, ali visoki
brod koji je obično bio tako poslušan, sada se odupirao i Crna šala je
svake minute bila sve bliţe. «Ima ozbiljna strukturalna oštećenja»,
uţivao je Denham. " «Pretpostavljam da je ostao bez kormila. » Clinton
mu ne odgovori; naprezao se naprijed, egzaltiran, ali i uplašen da će St
Johnovi napori uspjeti okrenuti brod i da će ponovno pobjeći Crnoj šali
tempom koji topovnjača nikako nije mogla postići. Zatim, dok je
gledao, dogodilo se. Huron se okrenuo postrance, stajao tako
neodređeno vrijeme, zadrhtao i zatresao se oslobađajući se zahvata
oluje i prošao kroz oko vjetra. Krpe jedara na prednjem jarbolu odmah
se podigoše, brod okrene krmu prema Crnoj šali i ponovno zaplovi.
Čak u svom bijesu, Clinton je morao priznati kapetanu Hurona ovu
teško izvedivu akciju, ali njegovi časnici bili su paralizirani
razočaranjem što im lovina opet izmiče. Na visokim jarbolima
rascvjetalo se još jedara i razmak između dva broda više se nije
smanjivao: umjesto toga, ponovno se počeo povećavati; polako,
338
beskrajno polako, Huron je odmicao, a noć je bila sve bliţe. «Iza sebe
ima uteg», tiho će Denham. «To je mali brodski čamac», ispravi ga
Ferris. Već su bili dovoljno blizu da vide takve detalje. Huron je bio
ispred njih samo tri ili četiri nautičke milje i cijeli trup mu je bio na
vidiku. Čak su mogli vidjeti golim okom sitne ljudske prilike na
palubama. «Prokleto snalaţljivo! », nastavi Ferris s profesionalnim
interesom. «Tko bi vjerovao da će to funkcionirati. Htjeli mi to ili ne,
prokleti jenki ponovno ima prednost. » Clintonova nemoć pretvori se u
ljutnju na nepotrebne komentare svojeg časnika. «Gosp. Feris, umjesto
što brbljate poput pralje, pročitajte poruku s Hurona. » Huronove
signalne zastavice bile su pod kutom u odnosu na Crnu šalu, tako da
ih je bilo teško interpretirati i Ferris, koji je usmjerio svoju pozornost
na čamac, počne ih proučavati: «Huron nam poručuje: Maknite se od
mene ili ću pucati na vas. » «Dobro», Clinton klimne i izvuče inč svoje
sablje iz korica da provjeri je li oruţje nezaglavljeno i ponovno ga vrati
u korice. «Sada svi znamo na čemu smo! » Ali, Huron, iako djelomično
osakaćen, tjeran samo jedrima na prednjem jarbolu, polako i
neumoljivo odmicao i bio izvan dometa topovskog hica.
«Vatra je počela u prostoru kormila ispod doktoričine kabine. « Treći
časnik ţurno se vratio na palubu da izvijesti o vatri. «Izveo sam je van.
» Pokaţe prstom dok je Robyn izlazila na palubu drţeći svoju koţnu
torbu s dnevnikom i drugim sitnim vrijednostima. «Probila se do
skladišta i uskoro će biti u krmenom dijelu. « Ruke i lice bili su mu
znojni, a pepeo ih je zacrnio kao u dimnjačara. «Dovucite crijeva pod
palubu», reče mu Mungo mirno. «I potopite krmeni odjel iznad glavnog
skladišta. « Časnik odjuri i za nekoliko sekunda se začuje buka pumpa
dok je tucet ljudi radilo na ručkama. Platnena crijeva su se napunila
vodom i ukočila, izbacujući mlazove morske vode niz prolaze u kojima
je zrak već drhtao od vrućine kao u pustinji. Šištavi oblaci pare odmah
ispuniše prostor. Zadovoljan, Mungo se okrene, baci pogled preko
krme da se uvjeri da topovnjača još uvijek zaostaje. Zatim pogleda
debelo uţe koje je bilo pričvršćeno za motku na krmi i vodilo do čamca
koji je Huron vukao za sobom. Čitav kompleksni ustroj vjetra, jedara i
zadnjeg utega bio je kritičan i nestabilan i najmanja promjena bi ga
mogla poremetiti. Odlučio je da ne moţe riskirati i podići i jedan
četvorni inč platna, niti poslati grupu ljudi da poprave veze s
beskorisnim kormilom dok vatra ne bude pod kontrolom. Upali cigaru,
mršteći se koncentrirano nad jednostavnim i poznatim zadatkom, a
zatim pogleda Robyn prvi put otkako je došla na palubu. Nekoliko
339
sekunda gledali su jedno drugo, a zatim Robyn pogleda natrag prema
brodu koji je još plovio za njima. «Stalno griješim vjerujući vam», reče
Mungo. «Ja sam s vama načinila tu grešku samo jednom», odgovori
ona i lagano nagne glavu, očekujući odgovor. «Kako ste došli do
kormila», poče on ispitivati, a zatim pucne prstima, iritiran vlastitim
previdom. «Naravno, otvor za inspekciju. Ipak, vaša snalaţljivost,
doktorice, nije bila od koristi. Vaši prijatelji nas još uvijek ne mogu
stići, uskoro će mrak, a ja ću popraviti uţad kormila. » Zadnju minutu,
Mungo je proučavao njeno lice, ne pazeći na more, brod i vjetar. Nije
primijetio novi nalet vjetra koji je zahvatio Huron. Nije bilo kormilara
koji bi zadrţao brod na kursu. Ona vidje uzbunu u njegovim očima,
svjesnost o opasnosti. Njegov glas kojim je izdavao zapovijedi prvi je
put imao prizvuk straha. «Spustite jedra, gosp. Tippoo, što brţe
moţete! » Nalet vjetra poremetio je finu ravnoteţu Huronovog utega i
jedra. Brod se naglo nagnuo naprijed, konopac koji se vukao straga
podigao se iznad površine mora, ispravljajući se i zateţući tako jako da
je morska voda prštala s njega u sitnim mlazovima. Prazni čamac
pokriven platnom koje ga je trebalo očuvati od vode u tom je trenutku
podignut na vrh velikog vala. Razorni udarac prenesen napetim
konopcem do njegovog pramca povukao ga je naprijed i odvukao s vrha
vala, tako da je na čas bio u zraku, a zatim je pramcem zaronio ispod
površine. I Huron je za tren zastao zbog golemog povećanja teţine po
krmi, a zatim se čamac raspao u podivljaloj vodi. Njegove daske
isplivale su na površinu, a konopac je odletio visoko u zrak, oslobođen
teţine. Huron je ţestoko poskočio, okrećući se ponovno na vjetru, a
ovog puta njegovi visoki jarboli zanjihali su se gotovo paralelno s
površinom vode. Ograda je zaronila duboko u more i vodeni val pomeo
je palubu, poput rijeke koja probija branu. Uhvatio je Robyn i bacio ju
na grudi Munga St Johna; da se to nije dogodilo, bila bi bačena preko
ograde, ali on ju uhvati i zadrţi dok su se kotrljali nagnutom palubom
- a zatim se Huron ponovno ispravi, dok se voda slijevala u srebrenim
mlazovima. Njegovo bespomoćno njihanje bilo je pojačano visokim
jarbolima, ali barem je voda koja je prodrla kroz sve pore trupa
trenutačno ugasila vatru. Mungo St John povuče Robyn za ruku preko
poplavljene palube, kliţući se i pljuskajući kroz vodu do koljena.
Zaustavio se kraj ograde, duboko dišući; oboje su bili promočeni, a
paluba je divlje poskakivala ispod njih, tako da su se morali drţati za
ogradu. On pogleda prema Crnoj šali. Topovnjača je bila sve bliţe i
bliţe, tako blizu da je već mogao vidjeti izvučene topove i glave topnika
340
iznad cijevi. Njena izazivačka zastava lepršala je na jarbolu, veselo
poput boţičnog ukrasa. Bit će kraj zaustavljenog klipera za nekoliko
minuta, mnogo prije no što Mungo ponovno osposobi svoj brod. Otrese
vodu iz kose poput španijela i napuni pluća. «Gosp. O'Brien, donesite
par okova za robove«, urlikne, a Robyn koja nikada nije čula da podiţe
glas, bila je zaprepaštena snagom koja je izlazila iz tih mišićavih grudi.
Još je bila smućena i zbunjena, kad osjeti hladan dodir okova na
zapešćima. Mungo zatvori okov oko lijeve podlaktice, okrene lanac dva
puta oko ograde i stavi joj drugi okov na desnu ruku. «Ne sumnjam da
će vaši prijatelji biti oduševljeni što vas vide - ispred topovskih cijevi»,
reče joj ljutitog lica, dok su mu rubovi nosnica bili bijeli poput
porculana. Okrene se od nje, provukavši prste kroz svoje tamne uvojke
i zabaci kosu s čela i očiju. «Gosp. O'Brien, podijelite muškete i pištolje
svim ljudima. Izvucite topove i napunite ih kuglama. Časnik je
izvikivao zapovijedi trčeći i posada ostavi uzaludne pokušaje dovođenja
klipera pod kontrolu. Posrtali su vlaţnom palubom, izbjegavali
razbacane daske, ţurili da se naoruţaju i napune topove. «Gosp.
Tippoo! », Mungov glas nadjačavao je kakofoniju vjetra. «Kapetane
Mungo! » «Dovedite prvu palubu robova. » «Bacit ćemo ih u vodu? »,
upita Tippoo, jer i prije je sluţio pod kapetanima trgovcima robljem
koji bi, kad bi zarobljavanje bilo neizbjeţno, pobacali robove u more
zajedno s okovima, kako bi se riješili najteţih dokaza. «Zavezat ćemo ih
za ogradu, gosp. Tippoo, sa ţenom. » Mungo nije upotrijebio titulu niti
njeno ime. «Neka Englez dobro promisli prije no što će otvoriti vatru. »
Tippoo se grohotom nasmije dok je odlazio na svojim debelim savijenim
nogama kako bi otvorio poklopac skladišta. »Gospodine! », Denhamov
glas bio je šokiran. «Da, gosp. Denham», odgovori mu Clinton tiho, bez
spuštanja teleskopa. «Vidio sam. » «Ali, gospodine, to je doktorica
Ballantyne. » «I crni robovi. » Ferris nije mogao šutjeti. «Veţu ih za
ogradu. » «Kakav je čovjek taj jenki! », provali iz Denhama. «Prokleto
pametan», odgovori mu Clinton. Promatrao je ţenu koju je došao
spasiti. Već je mogao vidjeti njene crte lica. Oči su joj izgledale
prevelike za mrtvački blijedo lice, a mokra odjeća prilijepila joj se za
tijelo. Kroz poderotinu na košulji mogao je vidjeti blijedu koţu ramena
i nadlaktice. «Gosp. Denham», nastavi. »Upozorite posadu da ćemo za
oko pet minuta primiti plotun, i nećemo ga moći uzvratiti. « Promatrao
je redove golih crnih robova koji su još dolazili na palubu klipera i
zauzimali mjesta na ogradi dok su uzničari bjesnili oko njih, tjerajući
ih uz ogradu i pričvršćujući okove. «Srećom, vjetar je jak, pa ćemo biti
341
izloţeni vatri samo kratko vrijeme, ali upozorite ljude da legnu na
palubu ispod ograde. » Krhki oklop Crne šale predstavljao je zaštitu na
većim udaljenostima, ali kad su se pribliţili kliperu, mogli su očekivati
čak i zrnasti hitac kojim će pokušati probiti njihov bok. Dobra stvar je
bila ta što su bili pošteđeni smrtonosnih drvenih krhotina kojih su se
toliko bojali na drvenim brodovima. «Pokušat ću usmjeriti brod uzduţ
jenkijeve krme», nastavi Clinton. Na taj bi način bili izloţeni kliperovim
bokovima dok dva broda prilaze jedan drugom. «Ali, on je viši od nas.
Ţelim vaše najbolje ljude s kukama, gosp. Denham. » Huronova glavna
paluba bila je deset stopa viša od palube topovnjače. Ispred njih će biti
lijep posao kad preskoče razdaljinu i popnu se na Huronovu palubu.
«Zaboga! Isturaju topove. Ţeli se ipak boriti protiv nas», upadne
Denham i reče pokorno: «Oprostite, gospodine. » Ispriča se zbog
prekida i psovanja. Clinton spusti teleskop. Sada su bili tako blizu da
ga više nije trebao. Kliper je sa svake strane imao šest lakih topova,
podignutih na glavnu palubu. Cijevi su bile gotovo dvostruko dulje od
cijevi topova Crne šale. Međutim, njihov promjer bio je znatno manji.
Počeše se okretati prema Clintonu, jedan po jedan, počevši od onog
najbliţeg krmi. Čak i bez teleskopa, mogao je vidjeti visoku vitku
priliku u plavom kaputu kako sporim korakom hoda od jednog topa do
drugog, namještajući ih osobno, pokazujući posadi kako da ih
pričvrste. Clinton vidje kako St John stiţe do topa na pramcu i paţljivo
ga podešava, radeći na njemu nekoliko sekunda dulje nego na
drugima, a zatim skače na ogradu i balansira na njoj poput akrobata,
neosjetljiv na nepredvidive pokrete trupa. Prizor se urezao u Clintonov
um, bio je tako teatralan, kao kad se glumci na pozornici poredaju na
kraju predstave kako bi primili aplauz. Gola crna tijela stajala su rame
uz rame, raširenih ruku, poput uvjeţbanog zbora sa zglobovima
prikovanim za ogradu od tikovine. Tu je bila i glavna glumica, ţena,
vitka i osjetljiva među gomilom. Njena ţuta haljina bila je vedra
obojena točka koja je privlačila Clintonov pogled. Nije si smio dopustiti
takvu rastresenost.
Amerikanac je promatrao Clintona, izdvojivši ga iz skupine časnika;
čak i preko širokog pojasa vode koji ih je još dijelio, Clinton je bio
svjestan hipnotičke privlačnosti tih zlatnih očiju, očiju grabeţljivca,
leoparda smještenog na grani iznad vode koji čeka svoj plijen. Glave
posade bile su na razini njegovih koljena, mali čvorovi blijedih napetih
lica u kontrastu s redom crnih robova. Bili su nadvijeni nad topove,
čije su se cijevi vidjele kao mali tamni krugovi. Bilo je ljudi i na
342
Huronovom jarbolima, zaglavljenih na sjecištima katarki i jarbola, a
duge cijevi njihovih mušketa jasno su se vidjele na plavetnilu neba.
Bili su to odabrani strijelci, najbolji na Huronu, a njihove mete će biti
male skupine časnika na glavnoj palubi topovnjače. Clinton se nadao
da će ih divlje njihanje klipera omesti u ciljanju. «Gospodo, savjetujem
vam da se zaklonite dok ne dovedemo brod u poloţaj za akciju», reče
on Denhamu i Ferrisu i osjeti ponos kad se niti jedan nije pomaknuo.
Još od Drakea i Nelsona je postojala tradicija izazivanja dolazeće oluje
ili plotuna i sam Clinton ostao je na mjestu, ruku prekriţenih na
leđima, dovikujući kormilaru zapovijedi za sitne popravke smjera dok
je Crna šala jurila naprijed poput terijera koji će zgrabiti bika za
njušku. Vidje da je Amerikanac pomaknuo glavu konačno
procjenjujući udaljenost, a Ferris pokraj njega promrmlja prastaro
svetogrđe zbog kojeg mu sada nije mogao zamjeriti, jer bilo je dio velike
tradicije. «Za ono što ćemo primiti. » reče Ferris, a Amerikanac, kao da
je čuo njegove riječi, izvuče mač iz korica i podigne ga iznad glave. Tri
mornarička časnika instinktivno zadrţaše dah. Huron je bio na dnu
vala, a njegovi topovi gledali su u more; zatim se uspne, cijevi se
izravnaše, a ruka s mačem spusti. Šest topova poskočiše zajedno, u
savršenom skladu, a bijeli pramenovi dima izletješe pedeset stopa od
njihovih grla, potpuno tiho, jer zvuk još nije stigao do topovnjače, i
nekoliko sekunda se činilo da Huron i nije pucao. Zatim ih preplavi
udar zraka, šokirajući njihove bubnjiće, dok im je vjetar naizgled
isisavao očne jabučice. Nešto iznad Clintonove glave puče poput biča.
Kugla je proletjela previsoko i padne na palubu koja počne odzvanjati
od udaraca poput gigantskog mjedenog gonga. Druga kugla doleti na
visini palube. Probije metalnu ogradu izazivajući kišu iskara, ostavivši
na njoj otvor obrubljen nazubljenim vrpcama metala poput latica
suncokreta. Mornar u prugastoj vesti i platnenim hlačama koji je
klečao iza ograde primio je kuglu ravno u grudi. Njegovi odrezani udovi
bili su razbacani besprijekorno čistom palubom topovnjače, a kugla
udari o podnoţje jarbola koji zadrhti poput visokog drveta pogođenog
gromom; dugi bijeli komad norveškog bora odlomi se od jarbola, dok se
kugla kotrljala niz palubu, dimeći se i smrdeći po nagorjelom metalu.
Tek tada, nekoliko sekunda poslije udara kugla, začuje se prasak
topova preko nemirnih voda koje su dijelile dva broda. «Dobro gađa za
jenkija», vikne Ferris, podigavši glas iznad grmljavine topova, a
Denham je mjerio svojim satom koliko vremena treba kliperu da
ponovno napuni topove. «Četrdeset pet sekunda», reče on, «i još nije
343
opalio niti jedan top. I gomila djece bi mogla bolje. » Clinton se pitao je
li to samo hvalisanje ili potpuna neosjetljivost na opasnost i nasilnu
smrt; dvojica časnika nehajno su ćaskali dok su se udovi mornara još
uvijali na palubi, niti dvadeset stopa od njih. Clinton se bojao, bilo ga
je strah smrti, i neuspjeha, i da ne primijete da se boji, ali on je bio
stariji od njih - Ferris je unatoč muţevnom ponašanju još bio dječak, a
Denham je tek navršio dvadesetu - pa to vjerojatno ipak nije bila
hrabrost nego ignorancija i nedostatak mašte. «Pedeset pet sekunda! »,
progunđa Denham prijezirno kad je sljedeći plotun pogodio trup Crne
šale, a netko počeo vrištati ispod palube, poput ventila na čajniku.
«Pošaljite nekog da prekine tog momka», promrmlja Ferris mornaru
koji je klečao u blizini i ovaj pognuto odjuri. Za nekoliko sekunda
vrištanje se prekine. «Dobar posao», reče Ferris mornaru kad se vratio
na svoje mjesto. «Mrtav je, gospodine, jadni vrag. » Ferris klimne bez
promjene izraza i priđe bliţe kapetanu. «Gosp. Denham, povest ću
skupinu za ukrcavanje. Morate biti spremni da nas ostavite ukoliko
bude opasnosti za brod. » Začuje se oštar fijuk, poput leta golemog
kukca pokraj njihovih glava i Clinton pogleda gore iritiran. Strijelci na
Huronovim jarbolima su otvorili vatru, a zvuk njihovim mušketa činio
se slabim i beznačajnim. Clinton ih zanemari i nastavi izdavati
konačne zapovijedi podigavši glas da nadjača grmljavinu topova i
udarac kugla u trup topovnjače. Kad je završio, Denham reče:
«Prokleto je gadno ne moći odgovoriti. » Gledao je kliper čija je silueta
bila zamagljena dimom topova koji čak niti jak vjetar nije mogao brzo
raspršiti. «To je loše za ljude», ispravi se brzo, i Clinton dobije svoj
odgovor. Denham se bojao poput njega, ali to saznanje nije ga nimalo
utješilo. Kad bi samo mogli učiniti nešto, bilo što, umjesto da stoje
ovdje i pokušavaju mudro razgovarati dok je Crna šala prelazila
zadnjih nekoliko stotina jarda zapjenjenog mora koje ih je još dijelilo.
Udarci topovskih kugla u vitalne dijelove Crne šale sada su bili gotovo
kontinuirani, jer su najbrţi topnici na Huronu ispaljivali i u pauzama
između hitaca. Pramčani top koji je nadgledao američki kapetan pucao
je tri hica na svaka dva plotuna ostalih topova i ovo će biti šesta kugla
koju su poslali prema topovnjači od početka paljbe. Promatrao je kako
dim ponovno izlazi iz ralja topa i ovoga puta paluba je bila pometena
kao da ju je poharala tuča kamenja, ali olovnog kamenja velikog poput
zrelog groţđa koje je probijalo čelične ograde i kidalo komade drva s
glavne palube, ispresijecane potocima i mlakama krvi koja se širila
ispod nepomičnih prilika razbacanih gdje god je Clinton pogledao.
344
Crna šala je primala nemilosrdnu kaznu, moţda i veću no što je mogla
podnijeti, ali bili su blizu, vrlo blizu. Mogao je čuti klicanje kliperovih
topovskih posada, strašno zavijanje robova koji su bili okupljeni u
male gomile na palubi Hurona, mogao je čuti grmljavinu topova i viku
zapovjednika. Djevojka na ogradi još je bila uspravna, gledajući ga s
prepoznavanjem. Pokuša podići ruku i mahnuti mu, ali okov joj je
onemogućavao pokret. Clinton stane naprijed da je bolje vidi, nešto mu
potegne rukav kaputa, a Ferris iza njega jaukne. Clinton pogleda svoju
ruku - rukav je bio poderan i vidjela se bijela košulja - i tada shvati da
bi ga hitac s Hurona pogodio u grudi da se nije pomaknuo. Brzo se
okrene Ferrisu. Mladić je pritiskao maramicu na grudi, stojeći vrlo
uspravno. «Ranjeni ste, gosp. Ferris», reče Clinton. «Morate ispod
palube. » «Hvala, gospodine, dahne Ferris. «Ali ne bih ţelio propustiti
bitku. » Dok je govorio, kapljica krvi formira mu se u kutu usta, i
Clinton s uţasom shvati da je zastavnik vjerojatno smrtno ranjen -krv
u ustima sigurno je značila pogodak u pluća. «Onda nastavite, gosp.
Ferris», reče formalno i okrene se. Ne smije dozvoliti da ga preplave
sumnje, ne smije se pitati je li njegova odluka da pristanu na Huron
ispravna, je li napad izvršen ispravno -je li odgovoran za raskomadana
tijela razbacana po palubi Crne šale i za umiruće momke koji su se još
drţali uspravno. Ne smije dozvoliti da mu odlučnost popusti. Suzi oči
zbog sunca koje je zalazilo iza Huronovih jarbola i pogleda kliper s
mrţnjom. Tada shvati da njegov pramčani top više ne moţe pucati i
izbacivati svoje strašne olovne grozdove po palubi topovnjače, jer su
mu uplovili u mrtvi kut. «Pribliţite ga za dva stupnja«, reče on, a Crna
šala se pribliţi Huronovoj krmi. Kliper se iznenada nadvijao nad njima
i plotuni topova prestadoše. Iznenadna tišina bila je sablasna, kao da
je paljba oglušila njegove uši. Clinton se otrese osjećaja snolike
nerealnosti i krene uzduţ palube. «Navalite na njih! », vikne on, a
posada ustane iz svojih zaklona. «Pokazali ste im da moţete primati, a
sad pokaţimo prokletim jenkijima da znamo i pruţati! « «Naprijed,
tigrovi, za Tongsa! », netko vikne i svi odjednom počnu klicati, gurajući
se uz ogradu topovnjače, tako da je morao glasno viknuti zapovijed.
«Kormilo udesno, spusti jedra! » I Crna šala se oštro okrene dok su
mornari na jarbolima skidali jedra. Dva broda se sudariše uz prasak,
čelik nasuprot drva. Tucet mornara s Crne šale baci trostruke kuke
visoko iznad Huronove ograde i pričvrsti uţad, a gomila mornara jurne
na Huronovu krmu, poput čopora majmuna progonjenih leopardom.
«Preuzmite komandu, gosp. Denham», vikne Clinton. «Da, gospodine! »
345
Denhamove usne se pomaknu i on pozdravi Clintona koji vrati sablju u
korice i povede sljedeći nalet svojih ljudi. Dva trupa strugala su jedan
o drugi poput mlinskih kamenova, a razmak se širio i skupljao pod
naletima vjetra i mora. Posada Hurona pokušavala je presjeći konopce
na kukama svojim sjekirama i udaranje oštrica stopilo se s hicima
pištolja i mušketa, časnika koji su pucali na mornare koji su se penjali
na Huron. Jedan od mornara Crne šale penjao se brzo, odgurujući se
nogama od klipera poput planinara i gotovo je stigao do ograde, kad se
iznad njega pojavi američki mornar s visoko podignutom sjekirom koja
se spusti i presječe konopac jednim udarcem. Mornar padne poput
ploda s grane u razmak između trupova. Na trenutak je plivao u vodi,
a zatim se dva broda ponovno spoje, progutavši čovjeka poput
monstruoznih ralja. «Još konopaca», urlao je Clinton, a nove kuke
poletješe iznad njegove glave, bacane čvrstim britanskim rukama, a
konopci se vinuše oko njegovih ramena. Zgrabi jedan, potegne ga da
pričvrsti kuku i zanjiše se preko praznine; njegove čizme udariše u
Huronovu krmu. Vidio je kako je njegov mornar pao s odsječenog
konopca, pa se penjao svom vještinom uţasa i očaja; tek kad je
zamahnuo nogom preko Huronove ograde uhvati ga borbeni bijes,
svijet promijeni boju, gledan kroz crvenkastu maglicu mrţnje i bijesa,
mrţnje zbog smrada robova koji je vrijeđao njegovu dušu i bijesa zbog
smrti koje je morala pretrpjeti njegova posada. Njegova sablja iskoči iz
korica s metalnim fijukom, a čovjek se zaleti na njega - čovjek gol do
pojasa s golemim dlakavim trbuhom i debelim rukama. Iznad glave je
vitlao dvostrukom sjekirom; Clinton savije svoje vitko tijelo poput zmije
u napadu. Gurne vrh sablje kroz čovjekovu sijedu bradu i sjekira mu
ispadne iz ruku, odsklizavši se palubom. Clinton stane iznad čovjeka
kojeg je ubio, stavi mu nogu na grudi i izvuče sablju iz vrata. Slijedila
ju je fontana grimizne krvi, poprskavši Clintonovu čizmu. Pola tuceta
mornara stiglo je na Huronovu palubu prije Clintona i okupiše se kako
bi obranili kuke na ogradi, drţeći sabljama i pištoljima na razmaku
ljude sa sjekirama. Iza njih, mornari Crne šale popeše se na palubu i
jurnuše naprijed uz trijumfalne bojne pokliče. «Na njih, Šaljivčine! »
«Svi zajedno, momci», urlao je Clinton, potpuno zahvaćen ludilom. Nije
bilo straha, sumnja, svjesnih misli. Ludilo je bilo zarazno i ljudi
zaurlaše s njim, pomevši palubu poput čopora vukova ili divljih pasa
kako bi dočekali val Huronovih mornara s pramca. Dva vala trčećih,
vrištećih ljudi sudariše se blizu prednje ograde i pretvoriše u masu
isprepletenih ljudi, a njihovi krikovi miješali su se sa zavijanjem
346
uplašenih robova. Pištolji i muškete bili su prazni i nije bilo vremena
za punjenje. Sada je bio čelik protiv čelika. Posada Crne šale bila je
iskaljena u borbama, prošle godine su se zajedno borili pedeset puta,
izdrţavajući vatru i čelik s brodova trgovaca robljem. Bili su pravi borci
i ponosili su se time. Huronovi ljudi bili su trgovci, a ne ratnici, i
većina ih nikad nije zamahnula sabljom ili pucala na drugog čovjeka.
Razlika je bila odmah vidljiva. Nekoliko minuta masa ljudi se kretala
poput dviju suprotstavljenih oceanskih struja, a zatim engleski
mornari počeše gurati naprijed. «Naprijed, Šaljivčine! » Osjetili su svoju
prednost. «Čekić i Tongs, momci. Pokaţite im! » Samo na jednom
mjestu plima britanskih mornara nije se micala, u podnoţju
Huronovog glavnog jarbola, gdje su dvojica ljudi stajala rame uz rame.
Tippoo se činio nepomičnim na čvrstim temeljima svojih masivnih
nogu. Poput Bude izrezbarenog od kamena, zaustavljao je pritisak ljudi
oko sebe, i njihovi su se redovi razdvajali i povlačili. Njegova tunika
bila je povučena između nogu, a glatki trbuh napinjao se iznad nje,
čvrst poput kamena, s Kiklopovim okom pupka u sredini. Glava mu je
bila spuštena nisko dok je vitlao dvostrukom sjekirom kao da je
damski suncobran; oruţje je oštro fijukalo pri svakom zamahu, i
mornari Crne šale su se povlačili. Metak iz pištolja napravio mu je
oţiljak na ćelavoj glavi i krv je obilno tekla iz plitke rane, pretvarajući
njegovo lice u strašnu masku. Njegova široka usta smijala su se i
prijezirno vrijeđala ljude koji su se rojili oko njega poput Pigmejaca oko
diva. Pokraj njega se borio Mungo St John. Skinuo je svoju plavu
jaknu kako bi oslobodio ruku s mačem, a bijela košulja bila mu je
otvorena do pojasa, poderanih gumba. Zavezao je svilenu maramu oko
čela kako bi spriječio da mu znoj teče u oči, ali ostatak tijela bio je
natopljen. U desnoj ruci drţao je mač, oruţje s jednostavnom
srebrenom drškom, vitlajući i parirajući njime bez prekidanja ritma.
Bio je nepovrijeden, a kapi krvi koje su mu uprljale rukav pomiješavši
se sa znojem nisu bile njegove. «St John! », pozove ga Clinton. Obojica
su bili dovoljno visoki da vide iznad glava ljudi i pogledaše se na
trenutak. Clintonove oči bile su fanatično plave, a usne bijele od
bijesa. Mungov izraz bio je ozbiljan, gotovo zamišljen, a u pogledu se
vidjelo ţaljenje, kao da je znao da je izgubio brod i da su njegov i ţivoti
drugih ljudi na palubi izgubljeni. «Bori se sa mnom! », izazove ga
Clinton trijumfalnim glasom. «Ponovno? », upita Mungo, a osmijeh
kratko dodirne njegove usne, pa nestane. Clinton se probije kroz
redove svojih ljudi. Zadnji put Mungov odbir bili su pištolji, ali sada je
347
Clinton imao u desnoj ruci poznati osjećaj teţine i ravnoteţe svoje
mornaričke sablje - bilo je to njegovo oruţje koje je prvi put dobio s
četrnaest godina. Mišići njegove desne ruke bili su naviknuti na
upotrebu sablje i svi mogući trikovi i pokreti kod njega već su bili
instinktivni. Kad su se sastali, Clinton napravi fintu i zareţe nisko
udesno, ciljajući prema boku kako bi osakatio i srušio čovjeka. Mungo
parira udarac i Clinton osjeti na trenutak snagu njegove desne ruke, te
fluidno promijeni napad, pokušavši ubod, pa zamah, a pariranje je
opet bilo čvrsto i vješto, ali jedva dovoljno za zadrţi teţi čelik sablje.
Dva kratka kontakta omogućila su Clintonu da procijeni svojeg
neprijatelja i pronađe mu slabost, zapešće. Osjetio ju je preko čelika
kao što vješt ribolovac osjeća slabost ribe kroz štap i najlon. St John
nije imao čeličnu otpornost koja nastaje dugim vjeţbanjem. On vidje
uzbunu u Mungovim čudnim ţućkastim očima. I Amerikanac je osjetio
svoj nedostatak, shvativši da ne smije razvlačiti sukob. Mora ga
pokušati brzo završiti, prije no što ga Englezova superiornost ne
izmori. Mačevalačkim instinktom Clinton pročita bljesak u zlatnim
očima. Znao je da će Mungo St John krenuti u napad, pa blokira
njegov udarac trenutak kasnije zakrivljenom oštricom sablje; zatim
premjesti teţinu naprijed i uvrtanjem vlastitog zapešća spriječi
razdvajanje. Prisili St Johna da okrene svoj zglob i dvije oštrice
zaškripaše jedna po drugoj uz glasan prodoran zvuk. Clinton nastavi
pritiskati Mungovu oštricu, zadrţavajući kontakt koji ovaj nije smio
prekinuti bez riskiranja ţestokog napada; osjeti kako Amerikančev
zglob popušta pod pritiskom. Pritisne svom teţinom, klizne drškom
sablje uz oštricu mača, upotrijebi dvostruki zamah, polugu svojeg
zgloba i zakrivljeni štitnik svoje sablje, kako bi istrgnuo mač iz
Mungove šake. Amerikančev mač ispadne na palubu, a Mungo St John
podigne obje ruke, uvuče trbuh i baci se natrag na jarbol kako bi
izbjegao ubod oštrice koji će uslijediti. U kovitlacu mrţnje koja je
obuzela Clintona, nije niti pomislio odmaknuti se od čovjeka kako bi
ovaj ponovno uzeo mač. Ubod je bio snaţan; Clinton je u njega uloţio
snagu čitavog svojeg tijela. Čitavo njegovo biće bilo je usmjereno na
čovjeka ispred sebe, ali u kutu njegova vidokruga pojavi se pokret.
Tippoo je vidio kako mu je kapetan razoruţan u istom trenutku kad je
završio zamah sjekirom. Bio je izvan ravnoteţe i trebat će mu samo
trenutak da je vrati i ponovno podigne sjekiru, ali to će biti predugo,
jer sablja je već poletjela, a Mungo St John bio je zarobljen na glavnom
jarbolu, nezaštićenog trbuha i praznih ruku. Tippoo otvori svoje
348
goleme šake i pusti sjekiru, te posegne i zgrabi oštricu sablje golom
rukom. Osjeti kako mu prolazi kroz prste, a oštrica reţe do kosti, ali
ipak je snaţno povuče od bespomoćnog čovjeka; nije je mogao zadrţati,
jer su se tetive u njegovim prstima razdvojile, a oštrica nastavi svoj
put. Tippoo osjeti kako vrh sablje grebe njegovo rebro, a zatim mu
grudi utrnuše dok je drška udarila u njegov grudni koš. Čak i divlja
snaga tog udarca nije bila dovoljna da baci Tippooa s nogu, iako ga je
potisnula natrag. Njegove oči pogledaše sablju u grudima, a krvave
ruke još su drţale dršku. Tek kad se Clinton odmaknuo i izvukao
oštricu, Tippoo počne polako tonuti, dok su mu koljena popuštala, i on
padne, mlitavog tijela. Clinton oslobodi svoju oštricu koja je sijala
crvenkastim sjajem kad je ponovno zamahnuo prema čovjeku ispred
jarbola. Nije završio udarac. Zastane u pola pokreta, jer Mungo St
John bačen je na palubu pod valom britanskih mornara. Clinton se
odmakne i nasloni na sablju. Bitka je bila gotova, a posada Hurona
bacala je oruţje. «Predajemo se, za milost Boţju, predajemo se! » Podigli
su Munga St Johna na noge. Bio je neozlijeđen, a Clintonova mrţnja
nije splasnula. Trebalo mu je mnogo snage da ne zarije vrh sablje u
njegov trbuh. Mungo se pokušavao osloboditi ruku koje su ga drţale i
doći do masivnog tijela polugolog muslimana koji je leţao pred
njegovim nogama. «Pustite me», vikne on. «Moram vidjeti svojeg
časnika», ali drţali su ga nemilosrdno, i on pogleda Clintona. «U ime
milosti», zamoli, što Clinton nije očekivao. Duboko udahne i ludilo
počne popuštati. «Dajem vam riječ, gospodine, Mungo je bio pogođen,
njegova ţalost bila je vidljiva i Clinton zastane. «Vaš sam zarobljenik«,
reče mu Mungo. «Ali ovaj čovjek je prijatelj. « Clinton uzdahne i klimne
mornarima koji su drţali Munga. «Dao je riječ. » A zatim Mungu: «Imate
pet minuta. » Mornari ga pustiše. Mungo padne na koljena kraj
nepomične prilike. «Stari prijatelju«, šapne, skidajući maramu s glave i
pritiskujući je na ruţni rez u Tippoovim grudima, «stari prijatelju. »
Clinton se okrene, vrativši sablju u korice i odjuri do ograde. Robyn
Ballantyne vidje ga kako dolazi i zategne svoje okove, nesposobna
podići ruke; kad ju je zagrlio, ona stavi svoje lice na njegove grudi i
cijelo tijelo joj se zatrese dok je plakala. «O, hvala Bogu. » «Pronađite
ključeve», naredi Clinton brzo, a kad su okovi pali s Robyninih ruku on
ih podigne i doda jednom od svojih ljudi. «Stavite ih kapetanu trgovcu
robljem», naredi. S tom gestom nestane i posljednji tračak ludila.
»Oprostite mi, doktorice Ballantyne. Govorit ćemo kasnije, ali mnogo
toga treba napraviti. » Lagano se nakloni i odjuri izdajući zapovijedi.
349
«Stolar, odmah ispod palube. Ţelim da se popravi šteta na brodu,
odmah. Vođo palube, razoruţajte posadu i zaključajte ih pod palubu sa
straţarom. Dvojica za kormilo, krenut ćemo prema Table Bayu u zoru,
momci, i čeka nas novac od nagrade. « Njegovi ljudi još su bili pijani od
uzbuđenja i borbene poţude i počeše promuklo klicati dok su jurili
izvršiti zapovijedi. Trljajući svoje zglobove, Robyn se probije kroz
gomilu mornara i vezanih redova robova. Pribliţi se paru u podnoţju
jarbola. Tippoo je leţao na leđima dok mu je golemi trbuh stršao u
zrak. Oči su mu bile raširene, gledajući jarbol iznad sebe, a usta mu se
opustiše. Mungo St John drţao je golemu glavu u krilu. Sjedio je
ispruţenih nogu, naslonjen na jarbol; kad se Robyn pribliţila, zatvori
Tippoove kapke, jednog po jednog, svojim palcem. Glava mu je bila
spuštena, a ruke njeţne poput majčinih ruku koje drţe dijete, kad je
podigao maramu i vezao njome otvorena usta. Robyn se spusti na
jedno koljeno i posegne prema Tippoovim grudima da opipa bilo, ali
Mungo podigne glavu i pogleda je. «Ne dirajte ga», reče blago. «Ja sam
doktor. » «On više ne treba doktora«, Mungov glas bio je tih i jasan, «a
posebno ako ste vi taj doktor. » «Ţao mi je. » »Doktorice Ballantyne»,
reče joj, «nas dvoje nemamo razloga ispričavati se jedno drugom, niti
razgovarati jedno s drugim, ako baš hoćete. » Gledala ga je, a njegovo
lice bilo je hladno, oči koje su joj uzvraćale pogled bile su bezosjećajne
i u tom je trenutku znala da ga je zauvijek izgubila. Mislila je da to i
ţeli, ali sada je ta spoznaja bila poraţavajuća, ostavljajući je bez snage
da odvrati pogled, da progovori. Gledao ju je odsutno, hladno i
nemilosrdno. «Mungo», šapne ona, pronašavši napokon snagu. «Nisam
htjela da se to dogodi, a Svevišnji mi je svjedok. Nisam htjela. » Grube
ruke povukoše Munga na noge, tako da mu je Tippoova glava ispala iz
krila i udarila o palubu. «Kapetanova zapovijed, stari moj, isprobat ćeš
vlastite lance. » Mungo St John nije se odupirao kad su mu na ruke i
noge stavljali lance. Stajao je mirno, balansirajući na palubi koja se
njihala, gledajući krš na brodu umrljanom krvlju njegovih ljudi. Iako
mu se izraz nije promijenio, u očima mu se vidjelo neograničeno
ţaljenje. «Ţao mi je», šapne Robyn, klečeći pokraj njega. «Stvarno mi je
ţao. » Mungo St John je pogleda, ruku vezanih na leđima. «Da»,
klimne. «I meni. » Mornar ga gurne između lopatica, i krenuše prema
potpalublju, dok su mu lanci zveketali oko nogu. On posrne. Nakon
nekoliko koraka, vrati ravnoteţu i otrese ruke svojih tamničara. Hodao
je uspravno, zabačenih ramena, ne osvrnuvši se na Robyn koja je
klečala na krvavoj palubi.
350
Mungo St John ţmirkao je na jakom svjetlu dok je pratio grimizne
kapute s bijelim prugama svojih straţara u dvorištu dvorca Cape
Town. Nije vidio sunce pet dana; ćelija u kojoj je bio zatvoren nije
imala vanjskih prozora. Čak i usred ljeta, tama i hladnoća zime što je
prošla bila je u debelim kamenim zidovima, a zrak koji je ulazio kroz
jedini otvor u hrastovim vratima bio je ustajao i smrdljiv zbog tuceta
zatvorenika u drugim ćelijama. Mungo napuni pluća i zastane da
pogleda zidove dvorca. Britanska zastava vijorila se iznad tvrđave
Katzenellebogen, a iznad nje galebovi su se igrali na svjeţem
jugoistočnom vjetru. «Dobar vjetar za izlazak iz zaljeva na otvoreni
Atlantik», pomisli Mungo automatski. «Ovim putem. » Mladi
zapovjednih njegove pratnje ga poţuri, ali Mungo zastane još na
trenutak. Mogao je čuti mrmljajuću pjesmu valova na obalama izvan
zidova dvorca, a s bedema bi mogao vidjeti cijeli Table Bay do
Bloubergstranda na dalekom zavoju obale. Huron sigurno leţi usidren
blizu obale i on je čeznuo da ga vidi još jednom, da sazna je li krma još
uvijek crna od dima i razorena, ili su O'Brienu dozvolili da popravi trup
i kormilo. «Kad bi samo Tippoo», pomisli i zaustavi se, zadrhtavši
lagano na suncu, ne samo zbog zatvorske hladnoće u kostima. Ispravi
ramena i klimne zapovjedniku. «Vodite», sloţi se. Potkovane pete
straţarskih čizama gnječile su šljunak dok su prelazili dvorište. Zatim
se popnu stubama do guvernerovih prostorija. «Zarobljenik i straţa,
stanite. » Mornarički poručnik stajao je pred vratima u plavom kaputu,
bijelim hlačama i s mornarskim šeširom na glavi. »Gospodin St John?
», upita poručnik. Bio je star za svoj čin, sijed i istrošen, umornih
očiju, i Mungo nevoljko klimne. Poručnik se okrene zapovjedniku
pratnje. «Hvala vam gospodine, preuzet ću od ovdje», a zatim Mungu:
«Budite ljubazni i slijedite me, gosp. St John. » Prođe kroz
veličanstvena vrata od tikovine, djelo majstora Anreitha, u guvernerovo
predsoblje s poliranim podovima i visokim gredama, ukrašeno blagom
Orijenta koje je opljačkao veliki pljačkaš, Nizozemska istočnoindijska
kompanija, koja se morala pokoriti još moćnijem grabeţljivcu, Velikoj
Britaniji. Ađutant je sjedio za stolom od hrastovine okrenut prema
vratima; nije ustao niti se nasmiješio kad je Mungo ušao. U prostoriji
su bila još dva čovjeka, obojica u foteljama. «Znate admirala Kempa»,
reče ađutant. «Dobro jutro, admirale. « Kemp klimne glavom, ali ničim
drugim ne oda da ga poznaje. «A ovo je Sir Alfred Murray, glavni sudac
Vrhovnog suda Cape Colonyja. » «Vaš sluga, gospodine», Mungo se nije
naklonio niti nasmiješio, a sudac se lagano nagne u fotelji, drţeći se za
351
zlatnu i jantarnu ručku svojeg štapa, te se zagleda u Munga ispod
svojih bijelih obrva. Mungo je bio zadovoljan što mu je njegov tamničar
prije sat vremena osigurao toplu vodu i britvu; odjeću mu je oprala
bivša robinja Malay koja je prala i za časnike u dvorcu. Njegove hlače
bile su čiste, čizme ispolirane, a košulja izglačana i snijeţnobijela.
Ađutant uzme sluţbeni dokument sa stola. «Vi ste kapetan i vlasnik
klipera Huronh « Jesam. » «Brod je zarobljen od Kraljevske mornarice
pod člankom 5 do 11 Briselskog ugovora i trenutačno leţi u britanskim
teritorijalnim vodama. » To nije zahtijevalo odgovor, i Mungo je šutio.
«Slučaj je razmatrao Sud Mješovite komisije pod predsjedanjem
glavnog suca, i nakon saslušanja dokaza Sud je odlučio da je Huron
zarobljen na otvorenom moru i zato Cape Colony nema jurisdikcije u
ovom slučaju. Vrhovni sud preporučio je Njegovoj Ekscelenciji,
guverneru Cape Colonyja da - hm - teret. », ađutant značajno zastane,
«. teret klipera Huron prijeđe pod upravu Vlade Njenog Veličanstva, ali
da kliper bude pušten pod zapovjedništvom njegovog vlasnika, a da se
vlasnik stavi pod jurisdikciju primjereno konstituiranog američkog
suda i odgovara na optuţbe koje predsjednik Sjedinjenih Drţava
podigne protiv njega. » Mungo ispusti dugi uzdah olakšanja. Za milog
Boga, Englezi će sve pustiti! Nisu htjeli riskirati bijes novoizabranog
predsjednika Amerike. Uzeli su mu robove, osam stotina tisuća dolara
vrijednosti, ali vraćali su mu brod i puštali ga. Ađutant nastavi čitati
bez podizanja pogleda. «Guverner Cape Colonyja prihvatio je
preporuku Suda i postupio prema njoj. Morate što brţe pripremiti brod
za plovidbu. U tom smislu, zapovjednik eskadrona Cape sloţio se
staviti vam na raspolaganje dokove za popravak u Mornaričkoj bazi. »
«Hvala, admirale. « Mungo se okrene prema njemu, a Kempove obrve se
skupe, lice ispuni strašću, dok je glas ostao miran i jasan. «Šesnaest
mojih ljudi su mrtvi, i isto toliko je osakaćeno zbog vaših djela -
gospodine - svakoga dana smrad vašeg prljavog broda dolazi do
prozora mojeg ureda. » Admiral Kemp se podigne s naporom iz fotelje i
pogleda Munga St Johna. «Ja kaţem, istrulite, i vi i vaša zahvalnost,
gosp. St John. Kad bi bilo po mojem, ne bismo se ulizivali gosp.
Lincolnu, a vi biste visjeli s glavnog jarbola britanskog ratnog broda, a
ne isplovljavali iz Table Baya u svojem smrdljivom brodu. » Kemp se
okrene i zagleda se kroz prozor u dvorište dvorca gdje je čekala njegova
kočija. Adutant prijeđe preko ovog ispada. Nastavi glatko: «Predstavnik
Kraljevske mornarice pridruţit će vam se na vašem brodu i ostati tamo
dok ne utvrdi da moţete isploviti. « Ađutant posegne natrag i povuče
352
zvono iza svojih ramena, a vrata se odmah otvoriše i pojavi se
mornarički poručnik. «Još jedna stvar, gosp. St John. Guverner vas je
proglasio nepoţeljnim strancem i bit ćete odmah uhićeni ukoliko
kročite nogom u Cape Colony. »
Visoka prilika hodala je ţutim šljunčanim puteljkom ispod avenije
visokih palma, a Aletta Cartwright uzvikne veselo preko vrta s ruţama.
«Evo tvojeg kavalira, Robyn. Danas je uranio. » Robyn se uspravi, a
košara puna ruţa bila joj je u ruci. Široki slamnati šešir zasjenjivao je
lice na podnevnom suncu. Promatrala je Clintona kako dolazi prema
njoj s toplom simpatijom. Izgledao je tako dječački i nestašno, premlad
da bi vodio onaj napad mornara na palubu Hurona. Zadnjih nekoliko
tjedana navikla se na njega, gostujući kod obitelji Cartwright; Clinton
je svakog popodneva dolazio uzbrdo iz svojega skromnog stana u Ulici
Waterkant. Veselila se njegovim posjetima, ozbiljnim razgovorima
nakon frivolnih konverzacija sa Cartwrightovim kćerima. Njegovo
oboţavanje i cijenjenje bilo joj je laskavo i utješno. Osjećala je da se to
nikada neće promijeniti, da je stalno zvijezda vodilja u zbrci i
nesigurnosti koje su ispunjavale njen ţivot. Naučila je cijeniti njegov
zdravi razum i sud. Čak mu je dozvolila da pročita njen rukopis koji joj
je uzimao sve slobodno vrijeme, a njegovi komentari i kritike uvijek su
bili opravdani. «Ne vjerujem da bih mogao ţivjeti bez vas, draga
doktorice Ballantyne», rekao joj je. «Ne vjerujem da sam mogao
preţivjeti taj strašni period u svojem ţivotu bez vaše pomoći. « Znala je
da je to istina, a ne samo hiperbola zaljubljenog čovjeka, a nije se
mogla oduprijeti pozivu u pomoć. Prošlo je mnogo tjedana otkako je
Crna šala uplovila u Table Bay uništenih jarbola i palube, vodeći svoj
veliki ulov crn od dima i razoren. Narod se skupio u pristaništu
komentirajući i čudeći se, a ostala plovila napučila su se mornarima
koji su ih pozdravljali. Stajala je kraj Clintona Codringtona kad su se
na palubu Crne šale popeli mornarički časnici iz eskadrona Cape. Prvi
koji je stigao bio je zapovjednik mornarice, nekoliko godina mlađi od
Clintona. «Kapetane Codrington», pozdravi. «Imam naređenja da
preuzmem komandu nad ovim brodom od vas, gospodine. » Clinton
prihvati nepromijenjena izraza lica. «Vrlo dobro, gospodine, uklonit ću
svoju opremu, a u međuvremenu moţemo obaviti formalnosti i
upoznat ću vas s preostalim časnicima. » Kad se Clinton rukovao sa
svojim časnicima, a njegov kovčeg bio na izlazu s palube, stigao je i
drugi čamac, a stariji kapetan se popne na brod. Svi na Crnoj šali znali
su što će se dogoditi i Denham priđe Clintonu, rekavši tiho: «Sretno,
353
gospodine, znate da moţete računati na mene kad dođe vrijeme. »
Obojica su znali na što se to odnosilo - na dan kada će se ponovno
sresti na sudu. «Hvala, gosp. Denham», odgovori Clinton, a zatim priđe
starijem kapetanu. «Kapetane Codrington, moja je duţnost informirati
vas da ste pozvani kod zapovjednika eskadrona kako biste odgovorili
na određene optuţbe u vezi provođenja vaših duţnosti. Dakle,
smatrajte se u pritvoru i budite spremni odgovoriti na optuţbe čim se
sastane vojni sud. » «Razumijem, gospodine. » Clinton ga pozdravi i
krene niz ljestve do čamca koji je čekao. Začuje se jedan glas: «Pokaţi
im, kapetane! » Iznenada svi počeše klicati, naslonivši se na ogradu
broda. «Čekić i Tongs! » Baciše kape u vis. «Na njih, Šaljivčine! » Dok je
čamac plovio prema obali, Clinton Codrington stajao je na krmi i
gledao ih bezizraţajno, a gola glava sijala mu je poput svjetla
svjetionika u sumrak. Bilo je to prije mnogo tjedana. Još uvijek je
čekao da se u maloj postrojbi poput Cape Colonyja okupi dovoljno
starijih časnika kako bi se mogao formirati sud. Provodio je noći u
jeftinom smještaju u Ulici Waterkant. Ţigosan od svojih kolega,
provodio je većinu dana sam na obali gledajući malu topovnjaču koja
se popravljala u pristaništu i visoki kliper. Gledao je kad su robovi
dovedeni na obalu iz Huronovih skladišta; njihove lance skinuli su
kovači iz dvorca. Vidio je kako zbunjeni crnci stavljaju svoje znakove
na ugovore o najamništvu i kako ih odvode nizozemski i hugenotski
farmeri kako bi ih naučili novim duţnostima. Pitao se je li to bolja
sudbina od one od koje ih je oslobodio. U poslijepodnevima bi se
penjao do Cartwrightove nastambe smještene u zelenom ugodnom vrtu
kako bi posjetio Robyn Ballantyne. Toga je dana uranio, podnevni top
opalio je sa Signal Hilla kad se penjao puteljkom, gotovo potrčavši kad
je vidio Robyn u vrtu. Skrene s puta i presiječe preko livade. «Robyn!
Doktorice Ballantyne! » Glas mu je bio čudan, a blijede oči divlje. «Što
je? » Robyn doda košaru Aletti i poţuti preko livade. «Trgovac robljem!
», mucao je zagušen osjećajima. «Amerikanac - Huron» «Da? » » «Da? »,
upita ona. «Isplovljava - puštaju ga! Bio je to krik bijesa i očaja i Robyn
se ukoči, blijedog lica. « «Ne vjerujem u to! » «Dođite! », reče Clinton.
«Imam kočiju pred vratima. » Kočijaš je tjerao konje nizbrdo, dok ga je
Clinton poţurivao i kad su stigli do Signal Hilla, bili su premoreni, a
pjena im je prekrivala sapi i prednje noge. U trenutku kad je kočija
stala, Clinton iskoči i povede Robyn na stranu puta koja je gledala niz
strminu prema zaljevu. Visoki američki kliper polako je klizio preko
mirnog mora prošaranog bijelim pramenovima pjene od jugoistočnog
354
vjetra. Prešavši niski tamni oblik otoka Robben, promijeni kurs i na
jarbolima se pojavi još jedara, bijelih poput prvoga proljetnog cvijeća.
Muškarac i ţena tiho su gledali lijepi brod i nitko nije progovorio dok je
polako nestajao u daljini. Još uvijek šuteći, par se okrene i popne do
kočije; nisu progovorili sve do vrata imanja Cartwright. Clinton pogleda
Robyn u oči. Lice joj je bilo potpuno beskrvno, čak i usne su bile bijele
poput slonovače, drhteći od potisnutih osjećaja. «Znam kako se
osjećate. Nakon svega što smo prošli, vidjeti kako to čudovište mirno
odlazi. Dijelim vaše ţaljenje«, reče on tiho, ali ona divlje zavrti glavom i
zašuti. «Imam i drugih novosti«, reče joj kad je procijenio da se
oporavila i malo boje se vratilo u njene obraze. «Jučer je u luku uplovio
brod iz Istočne Indije s vice-admiralom na listi putnika. Kemp ga je
zamolio da sudjeluje u formiranju vojnog suda. Počinje sutra. » Ona
odmah okrene lice prema njemu, a izraz joj se ublaţi od brige i straha.
«Oh, molit ću se za vas svakog trenutka. « Ispruţi impulzivno ruku i on
je uhvati svojim šakama, stegnuvši je. Činilo se da je taj kontakt
oslobodio nešto u njoj, nešto što je bilo čvrsto zaključano, i suze
konačno probiju iz njenih suhih očiju. «O, draga doktorice Ballantyne»,
šapne Clinton. «Molim vas, ne bojte se zbog mene. » Ali, Robyn je kroz
suze još vidjela sablasnu sliku visokog lijepog broda kako nestaje u
morskim daljinama, i jecaj joj potrese tijelo.
Pod plesne sale zgrade Admiraliteta imao je uzorak šahovske ploče, a
ljudi su poput figura stajali na slučajnim poloţajima, kao na kraju
teške partije. Robyn Ballantyne je u košulji i haljini zelene boje stajala
na vrhu te ploče - usamljena kraljica, dok su s druge strane bili topovi
pravnog savjeta - dva mornarička časnika u odorama s mačevima, koji
su igrali uloge tuţitelja i branitelja. Bili su odabrani arbitrarno i niti
jednom se nije sviđao povjereni zadatak. Izolirali su se od ostatka
društva i svaki je bio zauzet pregledavanjem dokumenata, ne gledajući
čovjeka kojeg su trebali spasiti ili osuditi, ovisno o volji starijih časnika
koji su bili skriveni iza visokih dvostrukih vrata na kraju dvorane.
Drugi svjedoci, Denham s Crne šale, s brodskim dnevnikom ispod
ruke, MacDonald koji je skrivao svoje crne ruke iza leđa, agent kolonije
i počasni konzul šeika od Omanija, uspješni azijski trgovac, bili su
poput raštrkanih pijuna po rubu ploče. Jedino optuţeni časnik, o
čijem se ţivotu radilo, nije bio miran. Kapetan Clinton Codrington
koračao je podom dvorane, a pete su mu lupkale po mramornim
pločama. Kapa mu je bila ispod pazuha, a blijede su oči buljile ispred
sebe. Hodao je bez obrasca, poput lutajućeg konja na šahovskoj ploči.
355
Činio se da je napetost promijenila čak i tu golemu prostoriju,
pojačavajući se svake minute. Jedino dva mornara u crvenim
kaputima sa svake strane dvostrukih vrata bili su potpuno mirni.
Stajali su čvrsto, s rukohvatima mušketa pokraj vrha desne čizme,
praznih izraza lica, pogleda usmjerenog u daljinu. Clinton stane pred
Robyn i izvuče svoj sat. «Pedeset minuta», reče. «Moţe potrajati još
satima», odgovori ona tiho. «Ne mogu vam dovoljno zahvaliti za dokaze
koje ste pruţili. » «Bila je to samo istina. » «Da», sloţi se on. «Ali, bez
toga. », prekine i nastavi koračati. Tuţitelj koji je protekla dva dana
pokušavao optuţiti Clintona i poslati ga na vješala, brzo ga pogleda s
izrazom krivnje, pa vrati pogled na dokumente u svojoj desnoj ruci.
Jedino ga je Robyn otvoreno promatrala, a oči su joj bile pune brige;
ipak, kad je ponovno uhvatila njegov pogled, hrabro mu se nasmiješi,
pokušavajući sakriti svoje sumnje. Četiri starija časnika pred kojima je
svjedočila slušali su pozorno, ali u njihovim očima nije vidjela toplinu
ili sućut. «Gospođo», admiral Kemp je upita na kraju, «je li istina da ste
dobili svoju medicinsku titulu izdajući se za muškarca, a ako je vaš
odgovor da, zar ne mislite da bismo trebali posumnjati u vašu
privrţenost istini? » Robyn je vidjela kako se lica starijih časnika oko
Kempa uozbiljuju, a oči im postaju udaljene. Sultanov agent bio je
otvoreno neprijateljski dok je tuţitelj čitao dugi popis agresija i
napadačkih činova protiv teritorija i podanika njegovog gospodara.
Denham i MacDonald mogli su jedino recitirati činjenice, a njihove
vlastite primjedbe na kapetanove zapovijedi bile su zapisane u
dnevniku. Jedina stvar koja je iznenadila Robyn bila je tako dugo
vijećanje suda; trgnula se kad su se dvostruka vrata dvorane konačno
otvorila, a dva straţara zauzela pozu pozornosti. Kroz vrata je mogla
vidjeti mornaričke časnike kako sjede za dugim stolom okrenutim
prema dvorani za ples. Robyn je bila previše daleko da im vidi izraze
lica. Iako je zakoračila naprijed i nagnula se da vidi površinu stola
ispred sudaca, nije mogla vidjeti smjer drške i oštrice oruţja koje je
leţalo na njemu, a zatim joj pogled zatvore leđa trojice ljudi na vratima.
Clinton je bio između tuţitelja i branitelja. Sva trojica ţustro prodoše
kroz vrata na zapovijed. Vrata se zatvore, a Robyn nije uspjela vidjeti u
kojem smjeru pokazuje mornarički noţ, je li u koricama ili je oštrica
izvađena. Clinton joj je objasnio značaj tog oruţja. Stavljalo se na stol
jedino kad bi suci donijeli odluku. Ako je oštrica bila u koricama, a
drška usmjerena prema optuţeniku, sud je bio «nije kriv». Kad je
prema njemu bila usmjerena gola oštrica, znao je da je bijes suda
356
usmjeren prema njemu - i bit će pozvan da izdrţi svoju kaznu na
rešetki za bičevanje, ili na vješalima. Clinton je gledao točku iznad
glave admirala Kempa kad su se vrata zatvorila iza njega i on u pratnji
dvojice časnika priđe na pet koraka od stola sa sucima. Tek tada si
dozvoli da pogleda noţ na stolu. Gola oštrica sijala je
srebrenastoplavim sjajem, a vrh je bio usmjeren prema Clintonovom
trbuhu. Osjeti hladni očaj u ţelucu, kao da je noţ bačen na njega. Šok
zbog nepravde presude, nevjerica da mu je cijeli ţivot upropašten
jednim udarcem, sram i sramota uništene karijere i reputacije
zaslijepili su ga za sve, osim za oštricu ispred sebe i glas admirala
Kempa: «Kriv za zanemarivanje zapovijedi starijih časnika, kriv za
činove piratstva na otvorenom moru, kriv za uništavanje vlasništva
podanika prijateljskih snaga, kriv za iskrivljavanje uvjeta ugovora
između Vlade Britanskog Veličanstva i Sultana od Omani Arapa. » To je
smrtna kazna, shvati Clinton, presuda je bila previše detaljna, popis
prijestupa predug, a krivnja preozbiljna. To je smrt na omči. Podigne
oči s optuţujućeg oruţja i pogleda francuski prozor iza sudaca. Visoki
ovratnik njegove odore bio je tvrd poput krvnikove omče i on pokuša
progutati slinu. «Nikada se nisam bojao smrti, Gospode«, molio je tiho.
«Ţao mi je samo jedne stvari - što moram ostaviti ţenu koju volim. »
Biti lišen časti i ţivota bila je dovoljna kazna, ali izgubiti i ljubav je bila
konačna nepravda. «Sud je dugo raspravljao o kazni», admiral Kemp
zastane i pogleda viceadmirala, «i bio je pod utjecajem elokventnih
argumenata admirala Reginalda Curryja. » Ponovno zastane i napući
usne, pokazujući da se nije slagao s tim elokventnim argumentima,
prije no što će nastaviti. «Kazna koju izriče ovaj Sud je da se osuđenik
liši svih činova, privilegija i plaće, da mu se oduzmu sve ovlasti koje
posjeduje i da se nečasno otpusti iz mornaričke sluţbe. » Clinton se
pripremi - oduzimanje činova i otpust prethodi glavnoj kazni. «Nadalje»,
Kemp zastane i pročisti grlo. «Nadalje, presuda je ovog Suda da se
osuđenik odvede u dvorac i tamo. » Dvorac je bio mjesto egzekucija,
vješala će biti podignuta na paradnom zemljištu ispred glavnih vrata. «.
bude zatvoren godinu dana. » Suci ustanu i krenu iz prostorije. Dok je
vitki sjedokosi admiral prolazio kraj Clintona, mali konspirativni
osmijeh mu dodirne usne, i Clinton prvi put shvati da kazna nije
smrtna. «Godina», reče tuţitelj kad su se vrata zatvorila, «ne bičevanje,
niti vješanje - vraški dareţljivo, rekao bih. » «Čestitam», Clintonov
branitelj smijuljio se s nevjericom. «Bio je to Curry, naravno, on je
zapovijedao antirobovlasničkim eskadronom zapadne obale. Kakva
357
sreća imati ga u Sudu. » Clinton je još uvijek gledao kroz otvorene
prozore, blijed, bez riječi, lagano se njišući na nogama. «Hajde, momče,
godina će brzo proći», branitelj mu dodirne ruku, «a nakon toga, više
nema tvrdog kruha i stare govedine -priberite se. »
Zouga je tjerao mule i svoje sluge da hodaju dvadeset milja na dan
otkako su napustili Moffatovu misiju u Kurumanu. Sada je stajao na
visokom prijevoju i gledao panoramu poluotoka Cape. Ravno ispod
njega bilo je to čudno blijedo brdo od glatkog kamena, Die Paarl, kako
su ga nazvali nizozemski građani, «Biser», i sijalo je gotovo prozirnim
sjajem. Ravna zemlja iza njega bila je pokrivena poljima i vinogradima,
od Paarde Berga, Konjskih planina, gdje su nekada lutala stada zebra i
Tyger Berga. Leopard je za nizozemske građane bio tigar, a zebra konj.
«Skoro kod kuće, naredniče», pozove Zouga Jana Cheroota. Aid
«Pogledajte to. », mali Hotentot pokaţe plavi vrh planine na juţnom
obzorju. «Bit ćemo tamo sutra prije mraka. » Jan Cheroot napući usne
i pošalje poljubac. «Izvucite čep i recite damama Cape Towna da me
majka nije bez razloga zvala velika cigara». Njegova mula zastriţe
ušima na zvuk njegova glasa i malo se propne. «I ti to osjećaš, stari
grome! » Cheroot se nasmije. «Idemo, onda! », i potjera ţivotinju niz
strmu stazu. Zouga je ostao paziti na mala stara kola na dva kotača
koja su već tisuću milja nosila dragocjeni teret - slonovaču i zeleni kip.
Prošao je mjesec prije no što je Robyn mogla prvi put posjetiti dvorac.
Nakon što je straţar pregledao njenu propusnicu, odveli su je u malu
okrečenu sobu bez namještaja, osim tri stolca s visokim naslonima.
Ostala je stajati deset minuta prije no što su se otvorila vrata na
drugoj strani i Clinton prošao kroz njih. Stane, pogledavši ju, a nju
zaprepasti zatvorenička boja njegove koţe. Njegova tamna koţa postala
je ţućkasta, a korijeni kose su potamnjeli bez jakog sunca. Izgledao je
stariji, umoran i odbačen. «Barem me vi niste napustili u mojoj
sramoti», reče jednostavno. Straţar je sjeo na treći stolac i pokušavao
se praviti da ne sluša razgovor. Robyn i Clinton gledali su se ukočeno,
sjedeći na neudobnim stolcima, i njihov razgovor je zapinjao, započevši
kao ljubazno ispitivanje o zdravlju. Zatim Robyn upita: «Jeste li dobili
novine? » «Da, straţar je bio dobar prema meni. » «Onda ste pročitali
što je obećao novi američki predsjednik na svojoj inauguraciji. »
«Lincoln je uvijek bio veliki neprijatelj trgovine», klimne Clinton. «Dao je
brodovima Kraljevske mornarice dozvolu za pretraţivanje. « «A šest
juţnih drţava se već odcijepilo», reče Clinton mrko. «Bit će rata ako
358
pokuša na silu ukinuti ropstvo. » «To je tako nepošteno», uzvikne
Robyn. «Nekoliko kratkih tjedana, i bili biste heroj umjesto. «, prekine
stavivši ruke na usta. «Ţao mi je, kapetane Codrington. » «Više nisam
kapetan», reče on. «Osjećam se krivom - da nisam poslala to pismo. »
«Vi ste tako ljubazni, tako dobri», reče on naglo, «i tako lijepi da vas
jedva mogu gledati. » Robyn se snaţno zacrveni, pogledavši straţara.
Ovaj je proučavao grubo oţbukani strop prostorije. «Znate li što sam
pomislio kad sam ušao u dvoranu i vidio noţ usmjeren u mene? »,
nastavi Clinton, a ona zatrese glavom. «Mislio sam da ću vas izgubiti.
Da će me objesiti i da vas više nikada neću vidjeti. » Glas mu se tako
tresao od emocija da straţar ustane sa stolca: «Doktorice Ballantyne,
napustit ću sobu na pet minuta», reče on. «Imam li vašu riječ da nećete
pokušati dati oruţje ili neko oruđe zatvoreniku u mojoj odsutnosti? «
Robyn klimne i šapne: «Hvala vam. » Kad su se vrata zatvorila, Clinton
se baci na koljena pred nju. Uhvati ju oko struka i stavi glavu na
njezine grudi. «Ali, sada vam ne mogu ništa ponuditi, ništa osim svoje
sramote. » Robyn mu pomiluje kosu kao da je dijete. «Uskoro ću se
vratiti u zemlju ispod rijeke Zambezi. Znam da tamo leţi moja
sudbina«, reče ona tiho. «Da sluţite dušama i tijelima onih koji tamo
ţive. » Ona zastane na trenutak i pogleda blijede uvojke. «Kaţete da
nemate ništa za ponuditi, ništa za podijeliti, ali ja imam nešto ponuditi
vama, i podijeliti s vama. » On podigne glavu i pogleda ju upitno, a
nada mu se poče buditi u očima. «Nećete li se ponuditi u Boţju sluţbu
kao misionar i doći sa mnom u divljinu, u zemlju Zambeziju? » «Da
dijelim ţivot s vama i Bogom. » Glas mu je bio promukao i prigušen.
«Nikada nisam sanjao da sam vrijedan takve časti. »
«Momak je budala», reče Zouga oštro. «I neka sam proklet, sada je i
zatvorska ptičica. Niti jedno od vas nećete se moći odrţati u društvu. »
«On ima iskren i plemenit duh, i sada je našao svoj pravi poziv u Boţjoj
sluţbi», odgovori Robyn ţestoko. «Niti jedno od nas ne namjerava
provoditi vrijeme u društvu, u to budi siguran. » Zouga slegne
ramenima i nasmiješi se. «Naravno, to je tvoja stvar. Barem je zaradio
dosta novca koji mu ne mogu oduzeti. » «Uvjeravam te da taj novac
nema ništa s mojom odlukom. » «Vjerujem u to. » Zougin osmijeh ju je
ljutio, ali prije no što uspije pronaći dobar odgovor, on se okrene i
krene dugom verandom obraslom vinovom lozom i stane s rukama u
dţepovima, gledajući Cartwrightove vrtove, i dalje u zaljev skriven
hrastovima i palmama. Robynina ljutnja splasne i prepusti mjesto
ţaljenju. Činilo se da se njih dvoje moraju svađati, jer ţelje i motivi su
359
im bili uvijek suprotni. U početku je njeno olakšanje zbog saznanja da
je i on preţivio bilo snaţno kao i sestrinsko oduševljenje što ga vidi.
Jedva ga je prepoznala kad je dojahao na muli do Cartwrightove vile.
Tek kad je sjahao i podigao šešir s glave, ona je vrisnula od veselja,
odskočila od stola postavljenog za ručak i pojurila s terase da ga zagrli.
Bio je vitak, čvrst i taman, nekako obdaren novim autoritetom,
osnaţene osobnosti, tako da je sijala od ponosa kad joj je prepričavao
svoja iskustva. Cijelo društvo jedva je čekalo svaku njegovu riječ. «On
je poput grčkog boga! », šapnula je Aletta Cartwright Robyn, što nije
bilo baš originalno; ali, Aletta ionako nije imala mnogo originalnih
misli, a Robyn se sloţila da je u ovom slučaju u pravu. Pratila je njegov
opis zemlje Matabelea i dugog puta prema jugu s punom paţnjom,
postavljajući tako precizna pitanja da je Zouga oštro upita: «Nadam se
da ništa od toga nećeš upotrijebiti u svoju korist, seko? » «Naravno da
neću», uvjeri ga ona, ali to je bio prvi neugodniji trenutak, i više nije
govorio o svojim avanturama, osim da joj preda pozdrave i novosti od
djeda, Roberta Moffata iz Kurumana. «Nećeš vjerovati da mu je prošlog
prosinca bilo sedamdeset i pet godina. Tako je bistar i ţivahan, da je
upravo završio prijevod Biblije na sečuanski jezik. Primio me i
pomogao mi, i nabavio mi mule i kola koji su mi znatno olakšali zadnji
dio puta. Zapamtio te kao djevojčicu od tri godine, i dao mi ova pisma
za tebe, kad sam mu predao tvoja. » Bio je to debelo paket pisama.
«Rekao mi je da si ga pitala o vođenju misionarske ekspedicije u
Zambeziju ili zemlju Matabelea. » «Točno. » «Seko, mislim da sama
ţena. », počne on, ali ona ga prekine. «Neču biti sama. Kapetan Clinton
Codrington odlučio je postati misionar, a ja sam se sloţila postati
njegova ţena. » To je dovelo do eksplozije koja je ponovno pokvarila
njihov odnos. Kad se njen bijes stišao, učinila je još jedan napor da
izbjegne novi sukob temperamenata. «Zouga», sišla je niz terasu i uzela
ga za ruku. «Bila bih ti zahvalna kad bi pristao predati me na
vjenčanju. » Njegova ruka se pomalo opusti. «Kad će to biti, seko? » «Za
oko sedam mjeseci. Clinton ima još toliko kazne. » Zouga zavrti
glavom. «Neću biti ovdje. Zabiljeţio sam se za putovanje na parobrodu
koji početkom sljedećeg mjeseca putuje kući. » Oboje su zašutjeli, a
zatim Zouga nastavi: «Ali, ţelim ti sreću i veselje - ispričavam se zbog
primjedbe o tvom budućem muţu. » «Razumijem», ona mu stisne ruku.
«On je drukčiji čovjek od tebe. » Zouga gotovo izjavi glasno: «Hvala
Bogu zbog toga», ali zaustavi se prije no što su mu se otvorila usta, i
oni ponovno zašutješe. Zouga je razmatrao problem koji ga je mučio
360
otkako se vratio u Cape Town - kako saznati od Robyn što je napisala
u rukopisu, i je li moguće da ublaţi dijelove koji bi mogli okaljati
obiteljsku reputaciju. Sad kad je saznao da se ona ne vraća u
Englesku, pruţila mu se prilika. «Seko, ako je tvoj rukopis spreman,
bit ću sretan da ga odnesem sa sobom i isporučim ga Oliveru Wicksu. »
Put do Engleske dao bi mu mogućnost studiranja njenog djela, a ako
bi se isporuka odgodila mjesec dana od njegovog dolaska, njegove
bilješke o ekspediciji bi pokupile glavinu interesa i paţnju kritičara. «O,
nisam ti spomenula? «, Robyn podigne bradu, a osmijeh joj je bio
začinjen s malo inata. «Poslala sam svoj rukopis poštanskim brodom
mjesec dana prije tvog dolaska. Sada je već u Londonu, i ne bih se
iznenadila da ga je gosp. Wicks već objavio. Očekujem recenzije, dobit
ćemo ih sljedećim poštanskim brodom. » Zouga istrgne svoju ruku iz
njene i pogleda je čeličnohladnim pogledom. «Stvarno sam to trebala
spomenuti», doda ona slatko. Njegova reakcija potvrđivala je njene
sumnje i znala je da je i zadnja prilika za pomirbu gotova. Od sada će
biti neprijatelji, a u središtu njihova sukoba bit će zemlja između dviju
velikih rijeka koju je Zouga nazvao Zambezija.
Na kraju puta Woodstock, na obali rijeke Liesbeck, nedaleko od
kupolastog krova Krealjevskog astronomskog opservatorija, bilo je
Cartwrightovo skladište. Bila je to bijela zgrada od cigala sa ţeljeznim
krovom. Kraj zida u glavnoj prostoriji stajala su tri predmeta koja je
ostavio bojnik Morris Zouga Ballantyne, trenutačno na putovanju
parobrodom SS Bombay koji je plovio od Indije do Londona. Tri velika
predmeta bila su gotovo potpuno zaklonjena balama i sanducima,
bačvama i vrećama. Dvije goleme slonovske kljove formirale su
savršeni okvir za treći predmet. Izrezbareni kip od sapunskog kamena
još uvijek je bio omotan slonovskom travom i korom drveta. Stajao je
uspravno na svojem podnoţju, a slučajno je bio okrenut prema
sjeveru. Pokrov od trave bio je poderan oko glave zbog nepaţljivog
rukovanja i dugih mjeseci putovanja na ramenima nosača i
primitivnim kolima. Okrutna ponosna glava ptice grabljivice virila je iz
omota. Kamene oči gledale su preko šuma, planina i pustinja, na
tisuću i pet stotina milja, prema utvrđenom srušenom gradu, a riječi
proročice Umlimo činilo se da lebde iznad glave ptice poput ţivih bića:
«Bijeli orao nagnuo se nad kamenim sokolima i bacio ih na zemlju.
Sada će ih orao ponovno podići i oni će letjeti daleko. Neće biti mira u
kraljevstvima Mamboa ili Monomatapea dok se oni ne vrate. Jer bijeli
361
orao će ratovati s crnim bikom dok se kameni sokoli ne vrate u
gnijezdo. »
O PISCU
Wilbur Smith rođen je 1933. u Brokeri Hillu, u Sjevernoj Rodeziji
danas Zambija kao dijete engleskih doseljenika. Odrastao je i studirao
u Juţnoj Africi, diplomiravši ekonomiju na Sveučilištu Rhodes.
Posvetio se isključivo knjiţevnom radu od 1964. godine, nakon uspjeha
svojih prvih knjiga, od tada je objavio tridesetak romana, zasnovanih
na briţljivim bibliografskim pripremama i strastvenim istraţivanjima
najudaljenijih kutaka planeta. Naime, Smith od studenog do veljače
obično putuje Australijom i Novim Zelandom, dok ljeti krstari Afrikom
ne bi li upoznao njene najdivljije i najnepristupačnije krajeve. Ostali
mjeseci u godini posvećeni su pisanju.
U svom spisateljskom radu Smith se do smrti supruge Danielle 1999.
godine pridrţavao točno određenog rituala: radio je od osam ujutro do
tri popodne i sve što bi napisao tijekom dana davao je na čitanje
362
Danielle kojoj su posvećena mnoga njegova djela. Nakon dvogodišnje
stanke izazvane tom obiteljskom tragedijom nastavlja svoj knjiţevni
rad objavivši novi dio svoje sage o drevnoj egipatskoj civilizaciji, roman
Plavi horizont posljednje je njegovo djelo.
Ţivi u gradiću Constatia, u blizini Cape Towna, u vili na ranču Leopard
Hill, koji je zapravo rezervat egzotičnih ţivotinja.