Ne znam...

Čudne se stvari dešavaju, ljudi. Zaista vam kažem... Kao da je neko svijet okrenuo naopačke i nanovo ga vratio u početni položaj. Poput onih suvenirskih kugli napunjenih vodom u kojima je minijaturna maketa neke građevine: Kada ti se učini dosadnom , poigraš se sa njom. Okreneš je na par sekundi a zatim je vratiš u položaj na kojem bi trebala biti. Tada se sitni parčići papira koji su do tada bili na dnu, počnu komešati i plesati po utrobi kugle. To haotično lebdenje bijelih tačkica podsjeća na snijeg... Kugla sa nepomičnom građevinom u njoj, a oko nje haos koji podsjeća na ples. Eto.Nešto slično se desilo i sa našim gradom, čini mi se. Zaista neobjašnjivo. Ako postoji Bog, rekao bih da nas je malo prodrmao čisto da bi dodao ekstrakt drame cjelokupnoj predstavi, da bi mu bilo zanimljivije za gledanje... za praćenje. Osim toga, da se nije povuklo more dosade, vjerujem da bi Glavni Producent morao ukinuti šou. No, pitate se šta se desilo? Niko ne zna. Kao da se neko ludilo uvuklo u kosti svih nas... U prethodnoj eri, vladala je dosada i mrtvilo, melanholija je gospodarila našim glavama a sada gospodari ludilo. „Kakvo ludilo?“, pitate se. Pa teško je objasniti i postaviti pravilo tog ludila kojim bi ga mogli opisati. Najzad, u svim stanjima ljudi se ponašaju skoro identično, međutim u stanju ludila istakne se specifičnost jednog čovjeka. U stanju ludila, čovjek postaje individua potpuna različita od svih drugih. Nije plemenito kao što zvuči, zapravo, to je vrlo gadna stvar. Kruže priče da je jedan tip optužio svoju majku da ga je rodila u podloj zavjeri sa njegovim ocem; Za drugog tipa su mi rekli da je zaboravio govoriti ljudskim jezikom, a da se sa druge strane odlično sporazumjeva sa psima, za trećeg tipa su mi rekli da je zapalio kuću onoga trenutka kada su mu rekli da to nije pametno za uraditi, četvrti je ispisao svoje ime sprejom na pločniku, a zatim se pomokrio na njega, pa kada je vidio da to nije dovoljno, istovario je svoj izmet na simbol svoje ličnosti. Kao što rekoh, nema pravila, svi su različiti postali, a opet svi boluju od iste gadne bolesti. Neko je promućkao svijet da bi uživao u haotičnom plesu naših misli.

No, sjećate li se gospodin N.-a? Lik iz kafane, sa bradom, podočnjacima, obješenim nosom i krivim pogledom? Da. To je taj. Njemu se desilo takođe nešto strašno.

Sreo je sebe na ulici.

Nije sreo svog klona, svog brata blizanca, ili tako nešto. Sreo je sebe srećnog.

Desilo se to baš onoga trenutka kada smo razgovarali o evoluciji ličnosti. Hodali smo ulicom i jedan drugom kidali rečenice jasno dajući do znanja da ne odobravamo međusobna mišljenja. - Ti si bijednik N. zato što uživaš u svojoj bijedi. Ti si mazohista koji... – rekoh ja.- Budalo, ja sam takav jer je nemoguće biti drugačiji u ovakvim okoln... – bijesnio je N. - Ma ti si idiot ako tako misliš. Čovjek treba da teži sreći... kao što Platon reče...- Jebeš Platona, misliš li da ja ne želim biti srećan?- Ne želiš! - Gadovi su srećni, čuješ li! Gadovi! U ovakvim okolnostima samo gad i sebični idot može pomisliti na

sreću! Ljudi umiru svakog dana, dešavaju se nepravde, silovanja, zemljotresi, djeca u Africi umiru od bolesti i gladi.. a ja srećan! Pa ti si smrad! U ovom svijetu nema logike i zbog toga nema ni sreće!- Ti ne želiš biti srećan , kao što ne želiš baciti cigare! Ti si takav!

U trenutku kada su se usta gospodin N.-a iskrivila da mi ispljunu neku uvredu u lice, oči gospodin N.-a zabezeknuto odlutaše od mojih očiju i zastadoše na prolazniku koji je u tom trenutku prolazio tik pored nas, u suprotnom pravcu. - Ko je to N.? – upitah ga.- Pa... pa... to sam ja. Ali kako je to moguće? - Šta to pričaš čovječe? Gospodin N. poče da doziva samog sebe bijesno. „Alo Aloo!“. Međutim drugi N. se nije okrećao već je ubrzao korak ne bi li nas izbjegao. Kako se ovaj nije htio odazvati, gospodin N. potrča u njegovom pravcu i zaustavi čovjeka čupajući ga za ramena. Okrenuo ga je grubo put sebe, i tada ga zbilja ugledah. Vjerujte mi, to je bio N. ali posve drugačiji od njega. Bio je mlad, lice mu je bilo čisto, ispeglano a oči su imale neki sjaj... nije bilo modrih podočnjaka i dubokih bora. Lice tog čovjeka je bilo lice srećnog čovjeka. - Ko si ti? – upita ga naš gospodin N. - Ja sam gospodin N. – odgovori ovaj.- Ti nisi ja! - Ne. U pravu si. Ja sam mlad i srećan. - Ma ti si govno! - Ostavi me na miru budalo. Odlazi nekud, nisi više potreban ovdje. Ja ću preuzeti tvoj život.

Ne sjećam se da sam gospodin N.-a ikada vidio toliko bijesnog. U trenutku je prosuo tovar psovki srećnom sebi u lice, a zatim je pljunuo, direktno u oko ovog tipa koji htjede da pobjegne, ali mu ovaj nije dozvolio.U napadu bijesa, obalio ga je na zemlju u prašinu, i udarao ga je svojim pesnicama sve dok se krv ovoga tipa nije pomiješala sa praišinom... dok i sam nije postao prašina.Vratio mi se, zadovoljan i prekriven krvlju. - U pravu si, rekao je, ja sam mazohista.

Čudne stvari se dešavaju... ne znam.