Sadržaj

1. UVOD..............................................................................................................................................3

2. PREGLED POVIJESTI KOPRIVNICE....................................................................................................5

2.1.Koprivnica u doba antike..............................................................................................................5

2.2.Koprivnica u srednjem vijeku........................................................................................................6

2.3.Novi vijek i koprivnička tvrđa........................................................................................................8

2.4.Koprivnica u 18. i 19. stoljeću: raskopavanje tvrđe i gospodarski razvoj grada..........................10

3. URBANI RAZVOJ KOPRIVNICE DO KRAJA 18. STOLJEĆA................................................................13

3.1.Urbani razvoj grada u srednjem vijeku.......................................................................................13

3.2.Urbani razvoj Koprivnice od 16. do kraja 18. stoljeća.................................................................16

4. URBANIZAM I ARHITEKTURA PRVE POLOVICE 19. STOLJEĆA........................................................28

5. URBANIZAM I ARHITEKTURA DRUGE POLOVICE 19. STOLJEĆA (od 1850. do 1890.)...................33

5.1. JAVNA ARHITEKTURA............................................................................................................39

5.1.1. Pučka škola, 1856-1857. (Zrinski trg 1)...............................................................................39

5.1.2. Opća gradska javna bolnica, 1874-1875 (Bardekov trg 10)................................................40

5.2. SAKRALNA ARHITEKTURA......................................................................................................42

5.2.1. Kapela sv. Duha na gradskom groblju, 1873.......................................................................42

5.2.2. Kapela sv. Florijana, 1892. (Trg dr. Tomislava Bardeka)......................................................43

5.2.3. Sinagoga, 1875-1876. (Svilarska ulica)...............................................................................44

5.3. STAMBENA ARHITEKTURA....................................................................................................47

6. URBANIZAM I ARHITEKTURA KRAJEM 19. I POČETKOM 20. STOLJEĆA (od 1890. do početka Prvog svjetskog rata)......................................................................................................................................49

6.1. JAVNA ARHITEKTURA...........................................................................................................54

6.1.1. Nova zgrada pučke škole, 1892...........................................................................................54

6.1.2. Zgrada Kotarske oblasti, 1893. (Nemčićeva 5)....................................................................55

6.1.3. Gradska štedionica, 1904. (Zrinski trg 9).............................................................................56

6.1.4. Vatrogasni dom, 1905-1906. (Frankopanska ulica).............................................................56

6.1.5. Realna gimnazija, 1907-1908. (Trg Mladosti 5)...................................................................57

6.1.6. Zgrada kolodvora, 1913......................................................................................................59

6.2. SAKRALNA ARHITEKTURA.....................................................................................................60

6.2.1. Obnova župne crkve sv. Nikole, 1892.................................................................................60

1

6.3. STAMBENA ARHITEKTURA....................................................................................................62

6.3.1. Građanska kuća, 1897. (Zrinski trg 6)..................................................................................62

6.3.2. Kuća Dolenec / Vuk-Pavlović, 1900. (Esterova 5)................................................................63

6.3.3. Kuća Malančec, 1902. (Esterova 12)...................................................................................64

6.3.4. Kuća Jelić, 1906. (Esterova 7)..............................................................................................66

6.4. INDUSTRIJSKA ARHITEKTURA................................................................................................67

6.4.1. Industrijski kompleks „Danica“...........................................................................................67

7. ZAKLJUČAK...................................................................................................................................69

8. KATALOG PLANOVA I GRAĐEVINA................................................................................................70

9. POPIS LITERATURE........................................................................................................................87

10. POPIS KORIŠTENIH REPRODUKCIJA...............................................................................................91

2

1. UVOD

Tema ovoga rada je urbanizam i arhitektura Koprivnice od druge polovice 19. stoljeća do

početka Prvog svjetskog rata, čime se zapravo obuhvaća arhitektura nastala u vrijeme

historicizma i secesije. Ovo razdoblje je izabrano zbog njegove izuzetne važnosti za

Koprivnicu kao urbanu cjelinu. Naime, upravo je na smjeni 19. u 20. stoljeće uži centar

Koprivnice dobio izgled koji je očuvao do danas.

Radi boljeg shvaćanja uvjeta izgradnje ovih građevina bilo je potrebno napraviti povijesni

pregled grada Koprivnice, kao i prikaz dotadašnjeg urbanizma i arhitekture, koji su uvelike

bili određeni čuvenom tvrđom izgrađenom u 16. stoljeću. Stoga je u ovome radu kronološki u

kratkim crtama opisan i razvitak grada od srednjeg vijeka do polovice 19. stoljeća. Ova

poglavlja nastoje ilustrirati kako se Koprivnica razvijala od običnog imanja preko

srednjovjekovnoga naselja i kasnije grada, pa renesansnog grada-utvrde do vojnog

kvazibaroknog grada, koji se napokon u 19. stoljeću izborio za svoj civilni aspekt i urbanitet s

karakteristikama modernog grada.

Kako bi rad bio što pregledniji, poglavlje koja se bavi urbanizmom i arhitekturom do 19.

stoljeća podijeljeno je na razvoj grada u tvrđi i na razvoj grada van nje. Time lakše

suočavamo razvoj jednog i drugog područja te dobivamo bolji dojam o njihovome odnosu

kroz stoljeća. Njihova odvojenost kulminirala je polovicom 19. stoljeća kada stara jezgra

postaje izolirana i zanemarena pa se Koprivnica odlučuje na dosta radikalan poduhvat - ali u

skladu s europskim trendovima – na rušenje tvrđe.

U drugome dijelu rada, koji se podrobnije bavi pojedinačnim građevinama nastalim u

razdoblju od druge polovice 19. stoljeća do 1915. godine, objekti su podijeljeni prema svojoj

funkciji – javnoj, sakralnoj i stambenoj. Osim sistematičnosti, time se želio postići i bolji uvid

u sličnosti kao i raznolikosti zdanja iste namjene. Većina tih građevina djelo su Gjure

Carneluttija, koji je kao predstavnik moderne arhitekture i nosioc historicističkog stila i

secesije obogatio Koprivnicu nizom reprezentativnih zdanja raznih namjena.

Pri pisanju ovog rada literatura koju sam najviše konzultirala bila je topografija

„Koprivnica: grad i spomenici“ te „Povijesni atlas gradova: Koprivnica“. Topografija mi je

služila kao povijesna i povijesnoumjetnička okosnica, dok mi je atlas najviše koristio za

3

shvaćanje urbanističkog razvoja grada. U potonjoj knjizi se urbani razvoj grada može pratiti s

više razumijevanja zahvaljujući stalnom pozivanju autorice na kartografske izvore, koji su

reproducirani na kraju knjige. Pri analizi historicističkih i secesijskih građevina trudila sam se

čim više koristiti metodom „autopsije“ i imati izravan kontakt s objektom proučavajući ga na

licu mjesta. Također sam pokušala na najsistematičniji način opisati pročelja izabranih zgrada,

a da se pritom ne izgubi njihov umjetnički aspekt, koji se suhoparnom analizom može lako

rasplinuti.

.

4

2. PREGLED POVIJESTI KOPRIVNICE

2.1. Koprivnica u doba antike

Iako se Koprivnica prvi puta spominje tek u srednjem vijeku1, važno je naglasiti da je u

antici u blizini današnje Koprivnice prolazila magistralna cesta2, i to od Ptuja prema Osijeku i

dunavskom limesu.3 Uz tu cestu razvio se čitav niz manjih naselja, ladanjskih, gospodarskih

kompleksa, kao i cestovnih postaja. Tako se na mjestu ili u okolici grada Koprivnice nalazilo

antičko naselje Piretis, koje je zapravo bilo stajalište uz spomenutu cestu.4 Vidljivo je da je

već u to vrijeme bila bitna longitudinalna povezanost naselja uz Dravu, koja su se, upravo

zahvaljujući svojoj lokaciji i komunikaciji s ostalim mjestima, uspjevala razvijati.5

Mijat Sabljar oko 1860. godine piše kako je za vrijeme Rimljana Koprivnica bila

smještena pola sata hoda od današnjeg centra na jug, prema obroncima Bilogore. Kada su je

napali i porušili Tatari, stanovnici su pobjegli i nastanili se na mjestu gdje se danas nalazi

grad.6 I Leander Brozović, pri razlikovanju Starigrada i Kamengrada, spominje prisutnost

Rimljana u blizini Koprivnice. On pojašnjava kako je Starigrad, koji je bio smješten više na

jug na obroncima Bilogore, za razliku od Kamengrada, koji se se nalazio bliže centru

današnje Koprivnice, bio napravljen od opeke koja je vjerojatno potekla čak iz antičkih

vremena, odnosno Rimljana.7 Međutim, ni Sabljarova ni Brozovićeva teza nisu potkrijepljene

čvrstim arheološkim dokazima, iako Brozović napominje kako je uz ciglene ruševine

pronađeno još par rimskih artefakata poput posuđa i ostruga.

1 Koprivnica se prvi put spominje 1272. u darovnici kralja Ladislava upućenoj kaštelanu Bakaleru , kojom mu se želio odužiti za pomoć koji mu je ovaj pružio kada su ga ugarski baruni zatočili u koprivnički zatvor u sklopu utvrda. (Slukan Altić, 2005., str. 30.)2 Veći dio prethistorijskih putova uklopljen je u cestovnu mrežu razdoblja rimske dominacije (Planić-Lončarić, 1986., 33.)3 Pretpostavlja se da se u okolici današnje Koprivnice nalazilo rimsko naselje Piretis, moguće današnji Draganovec. Vidi Slukan Altić, Mirela. Povijesni atlas gradova: svezak III: Koprivnica. Zagreb: Koprivnica: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar; Muzej grada Koprivnice, 2005. Str. 23-24.4 Planić-Lončarić, 33.5 Feletar, 1986., 11-12.6 Horvat, 1960., 90.7 Brozović, 1978., 14.

5

2.2. Koprivnica u srednjem vijeku

U srednjem vijeku na ovome području nastanjuju se slavenska plemena koja osnivaju

svoja gradišta te seoska naselja, koja kasnije bivaju uključena u zagrebačku biskupiju,

odnosno komarnički arhiđakonat. Crkvene feudalne posjede zatim preuzimaju templari te

krajem 14. stoljeća pavlini.8 Već u 12. stoljeću, u najstarijim sačuvanim pisanim

dokumentima koji se tiču Podravine, spominje se i Kamengrad9, koji se nalazio svega

nekoliko kilometra južno od današnjeg središta Koprivnice.10 Pretpostavlja se da je

koprivnički kraj, koji se protezao uz potok Koprivnicu, u rano srednjovjekovno doba svoje

središte imao u slavenskom plemenskom utvrđenju, koje se nalazilo na sjevernim obroncima

Bilogore. Taj lokalitet se danas zove Stari grad i svojevrsno je predgrađe Koprivnice.11

Kamengrad se još nazivao i Kuwar, Kövar, Kukaproncha, te je naziv dobio prema materijalu

iz kojeg je bio izgrađen – kamenu.12 Za vrijeme vladavine Arpadovića on postaje njihov

posjed, odnosno kraljevski kastrum13, te zatim sjedište velikog feudalnog imanja, kojemu su

pripadala mnoga manja ruralna imanja, koja su u 12. stoljeću sezala sve do Drave.14

Pretpostavlja se da je jedan od kamengradskih posjeda bila i sama Koprivnica, koja je

dobila ime prema potoku uz koji je nastala. Osim jake utvrde Kamengrad, Koprivnicu je

štitilo i bliže, također utvrđeno, slavensko gradište ( kasnije spominjani dvor), koje se nalazilo

jugozapadno od naselja.15 Zahvaljujući svome gospodarskome razvoju, Koprivnica se uspjela

izdvojiti i osamostaliti se od kraljevskog kastruma 1356. godine, kada je proglašena

slobodnim kraljevskim gradom.16 Ostali posjedi koji su potpadali pod Kamengrad su današnje

četvrti grada Koprivnice, te predgrađa i okolna sela. Zanimljivo je da je početkom 15. stoljeća

čak polovica od prihoda kamengradskih imanja slana u Zagreb za izgradnju gotičke

katedrale.17 Zbog lokaliteta i danas još nerazjašnjenog odnosa Kamengrada i Koprivnice,

8 Planić-Lončarić, 1986., 33.9 Slukan Altić, kao i Anđela Horvat, za razliku od Brozovića, poistovjećuje Kamengrad i Stari grad, kojeg smješta 5 km južno od Koprivnice. Vidi Slukan Altić, Mirela. Povijesni atlas gradova: svezak III: Koprivnica. Zagreb: Koprivnica: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar; Muzej grada Koprivnice, 2005. Str. 27.Važno je naglasiti i to da različiti autori imaju različite teorije o tome gdje se nalazio Kamengrad. Pretpostavlja se da je stradao 1446. u velikaškima sukobima , kada je pripadao grofovima Celjskim (Karaman, 1986., 18.)10 Feletar, 1986., 12.11 Karaman, 1986., 18.12 Mađ. ku=kö=kamen (Horvat, 1986., 90.)13 Utvrđena upravna središta (Slukan Altić, 2005., 29.)14 Karaman, 1986., 18. 15 Planić-Lončarić, 1986., 33. 16 Brozović, 1978., 16.17 Horvat, 1960., 91.

6

važno je imati na umu pri iščitavanju starih (i često zbunjujućih) dokumenata sljedeću stvar -

razlikovanje feudalne i „kamene“ Koprivnice (Kamengrad) od građanske i „drvene“

Koprivnice.18

Svoj status slobodnog kraljevskog grada, kojeg je dobila od kralja Ludovika I Anžuvinca,

zaslužila je time što je u 13. i 14. stoljeću, zahvaljući svojoj upravi, obrtu i trgovini, postala

važno trgovačko središte podravskoga kraja. Već 1308. Koprivnica se spominje kao općina

(communitas) te ima suca (villicus) i župana (comes).19 U osamostaljenju je važnu ulogu

odigrala povlastica slavonskog bana Mikca iz 1338. godine, kojom je Koprivnica dobila prava

vlastelinskog trgovišta. Postavši slobodan kraljevski grad Koprivnica je postala jedan od

anžuvinskih gradova koji su dobivali poticaje s ciljem unaprijeđenja privrede i međunarodne

trgovine. Ovaj pristup uvelike se razlikovao od onog iz doba Arpadovića, koji su davali

sredstva samo u slučaju postojanja vojnostrateških interesa. Koprivnica je mogla postati

uspješno trgovište i naselje uopće upravo zahvaljujući svojem geografskom položaju,

odnosno smještaju pored glavne podravske ceste. U srednjem vijeku je tako koprivničko

naselje nastalo uslijed „trgovinskog prometa s agrarnim proizvodima okolnog seljačkog

stanovništva i s produktima vlastite gradske obrtničke, prerađivačke privrede“.20 Razvoju

grada doprinijela je i činjenica da su ovdje kraljevi naseljavali svoje hospitese (goste), koji su

obično stizali iz germanskih područja i Češke, a koji su dodatno osnažili obrt i trgovinu.21

Uz ustrojstvo gradske vlasti, u Koprivnici je postojala i crkvena. Uz gradsku župu, s

crkvom posvećenom sv. Nikoli, djeluju i franjevci koji su 1292. godine ovdje osnovali svoj

samostan.22 Brozović, pozivajući se na Laszowskog, kaže kako je zasigurno već u 13. stoljeću

Koprivnica bila poveće naselje koje je, kao i Kamengrad, imalo vlastiti fortifikacijski sustav,

što potvrđuje i isprava slavonskog hercega Stjepana iz 1353. godine. Naime, u tom

dokumentu on daje dopuštenje Koprivničancima za korištenje drvene građe iz obližnjih šuma

za izgradnju fortifikacijskih elemenata koje sam preporuča - drvenih palisada i potpornja, te

kula iznad dvojih gradskih vrata. Međutim, tekst je pisan tako da se daje naslutiti da već

postoji neki oblik utvrđenja koji možda nije od drva, ali se vjerojatno sastoji od jaraka i

zemljanih nasipa. Ovo pravo su stanovnici brzo iskoristili jer se već u dokumentu iz 1356.,

kojim je Koprivnica proglašena slobodnim kraljevskim gradom, utvrde više ne spominju, što

18 Horvat, 1960., 92.19 Horvat, 1960., 90.20 Karaman, 1986., 18.21 Feletar, 1986., 12.22 Kruhek, 1986., 198.

7

daje naslutiti da su već izgrađene. Tijekom 15. stoljeća nema bitnijih novosti o utvrdama, jer

se postojeće tek održavaju.23

2.3. Novi vijek i koprivnička tvrđa

Već u 16. stoljeću dolazi do nove situacije koja je aktualizirala pitanje koprivničkih

utvrda. Nakon poraza na Mohačkom polju 1526. godine opasnost od Turaka raste, te se

Koprivnica padom Slavonije i Virovitice 1552. godine našla blizu granične fronte.24 Samim

time mijenja se važnost Koprivnice koja tada postaje glavna obrambena točka Podravine, a

njezine utvrde briga cijelog kraljevstva.25 Tako je 1548. godine postala sjedište koprivničke

kapetanije ubrzo podvrgnute varaždinskom generalatu i krajiškoj komandi. Prisustvo vojske u

gradu i samovoljnih kapetana nepravedno je zatomilo komunalnu samoupravu, čiji je

legitimitet u teoriji jamčila povelja iz 1356. godine. Naime, u svakodnevici se osjećao

pritisak vojske na građane, koja ih je bespravno tlačila i upošljavala ih poput kmetova da

obavljaju različite fizičke poslove. Dakle, osim provala Turaka, koje su rezultirale pljačkama i

paležima26, vojska je dodatno otežavala život u Koprivnici. Broj građana se smanjio, trgovina

je slabila, te su čak i franjevci pobjegli iz grada sredinom 16. stoljeća.27

Zbog navedenih prilika je, nakon pokušaja Petra Keglevića da poboljša stanje utvrda

(1541-1546)28, 1549. u Koprivnicu stigla carska komisija na čelu s talijanskim graditeljem

Domenicom dell'Allijom kako bi procijenila stanje utvrda i dala smjernice za njihovu

obnovu.29 Dell'Allijev izvještaj, poslan tadašnjem kapetanu, valorizira utvrde napravljene još

u 14. stoljeću te navodi okvirne cijene popravka drvene ograde te zemljanih bedema, s

preporukom što hitnije intervencije. Međutim, važnijeg popravka nije bilo do daljnjega, a u

međuvremenu je 1559. Koprivnicu zahvatio i veliki požar podmetnut od strane Turaka, u

kojem je zasigurno stradala i drvena palisada. Otada se i kralj i Sabor intenzivnije zalažu za

obnavljanje utvrda.30 Bilo je očito da srednjovjekovni feudalni burg u ovakvome stanju ne

23 Kruhek, 1986., 198-199.24 Brozović, 1978., 52.25 Kruhek, 1986., 199.26 Turski prebjeg je 1559. podmetnuo požar u Koprivnici, koja je do temelja izgorjela (Brozović, 1978., 52). Ovo nam daje naslutiti da je većina građevina bila u to vrijeme od drva. 27 Karaman, 1986., 19.28 Karaman, 1986., 19.29 Kruhek, 1986., 199.30 Kruhek, 1986., 199-200.

8

može biti sposoban oduprijeti se Turcima. Zato se u drugoj polovici 16. stoljeća s prekidima

radi na obnovi utvrda, te je do kraja tog stoljeća Koprivnica dobila novu tvrđu koja je bila u

skladu s tadašnjom renesansnom fortifikacijskom arhitekturom.

U prvoj fazi obnove, koja je trajala oko dva desetljeća, napravljene su utvrde pravokutnog

oblika koje su obuhvatile i vlastelinski dvor (kastrum)31, koji se prije nalazio izvan

nekadašnjih koprivničkih zidina. Fortifikacija se sastojala od tvrđavnih jaraka, vanjskog

nasipa te četiri peterokutna bastiona, pri čemu je ulogu jednog preuzeo novo uključeni

vlastelinski dvor na jugozapadnome uglu. (Slika 1.) Iz opisa Franza Marbla iz oko 1590.

godine vidljivo je da je u međuvremenu počela izgradnja i četvrtog bastiona na mjestu sada

bivšeg dvora, čime je tvrđa zadobila zvjezdasti oblik. Možemo reći da je Koprivnica krajem

16. stoljeća imala modernu tvrđavu koja je pratila tadašnje trendove renesansne fortifikacijske

arhitekture karakteristične za nizinsko područje.32

Međutim, koprivnička tvrđa je imala nekih nedostataka koje je primijetio i sam Marbl –

preniske i preduge kurtine.33 Prijedlog popravka postojećeg stanja napravljen je već 1598.

godine. Novi plan nudio je praktično rješenje navedenih problema – dodavanje petog bastiona

u središte najdulje kurtine, koja je spajala sjeverozapadni i jugozapadni bastion.34 Ovaj plan s

kraja 16. stoljeća ili početka 17. stoljeća ipak nije bio ostvaren.35 Spomenuti nedostaci na tvrđi

uklanjali su se postepeno u sljedećih trideset godina, odnosno u prvoj polovici 17. stoljeća, i

to na bolji i moderniji način od predlaganog „peterokutnog rješenja“. Kako je tvrđa izgledala

nakon ovih zahvata pokazuje nam plan Martina Stiera36 iz oko 1660. godine (Slika 2.). Iz

njegovog plana vidljivo je da je popravak tvrđe rezultirao skraćenim kurtinama. To se

postiglo povećanjem samih bastiona, koji su sada izduženi, te izgradnjom revelina ispred

kurtina.37 Stier predlaže intervencije za koje ne znamo jesu li ostvareni, no s obzirom da se

nije radilo o većim zahvatima, možemo reći da se stanje koprivničke tvrđe nije bitno

31 U literaturi nisu jasno razlučeni kastrum Kamengrad i vlastelinski dvor. Neki autori spominju kastrum (Kruhek) kao dio tvrđe, dok neki navode vlastelinski dvor (Karaman). 32 Kruhek, 1986., 26.33 Dužina kurtina, odnosno bedema koji su se protezali između bastiona, bila je rezultat uključenja prostora grada Koprivnice, predgrađa starog kastruma te samog kastruma unutar tvrđe.34 Uz peterokutnu tvrđu, plan je predlagao i povećanje te modernizaciju bastiona.35 Kruhek, 1986., 26-28.36 Uz Stierov plan iz 17. stoljeća postoji i izvješće koje se sastoji od opisa postojećeg stanja, ukazivanja na nedostatke tvrđe te prijedloga popravka.37 Revelinima, kao modernim fortifikacijskim elementima trokutastog oblika, smanjila se ranjivost dugih kurtina te pojačala obrambena funkcija tvrđe uopće. Oko revelina iskopan je jarak, a cijeli sustav okružuje vanjski obrambeni nasip sa skrivenim putom i glasijom. Što se tiče pak unutarnjih elemenata tvrđave, u grlu bastiona, dijelu koji ga povezuje s tijelom utvrde (Žmegač, 2000., 167.), napravljeni su kavaliri, koji su služili smještaju topovlja.( Kruhek, 1986., 205.)

9

mijenjalo sve do sredine 19. stoljeća, kada se počelo sustavno raditi na njezinom rušenju zbog

širenja grada. Kruhek napominje kako je unatoč nedostatcima navedenim u izvješću,

koprivnička tvrđa bila „najmodernija i najjača tvrđava krajiške obrane 17. stoljeća u sjevernoj

Hrvatskoj“.38 U to vrijeme imala je zaista zavidni fortifikacijski sustav, koji je bio bolji čak i

od karlovačkog.

Svi planovi stariji od Stierovog iz oko 1660. godine ne donose ništa novo jer su se prilike

promijenile - povlačenjem Turaka teret obrane prebacio se na istočnije gradove - te nije bilo

potrebe za unapređenjem tvrđe, eventualno za njezinim održavanjem.39 Smirivanjem stanja na

granici nakon Žitvanskog mira iz 1606. godine, Koprivnica se počinje polako gospodarski

oporavljati. U grad počinju dolaziti trgovci i obrtnici, a boljoj situaciji pridonose i povelje

kralja Ferdinanda III iz 1638. i 1652. godine, kojima se dobilo dopuštenje za održavanje

velikih sajmova čak tri puta godišnje. Koprivnica je dobila od kralja 1651. i pravo na ubiranje

maltarina, koje su se zatim koristile za izgradnju i održavanje cesta i mostova. U grad su se

vratili i franjevci, koji su ga napustili za vrijeme provale Turaka, te grade novu crkvu i

samostan blizu jugoistočnog bastiona.40

2.4. Koprivnica u 18. i 19. stoljeću: raskopavanje tvrđe i gospodarski razvoj grada

Sredinom 17. stoljeća opasnost od Turaka slabi, no povećava se napetost između građana i

vojske u Koprivnici, koja je kočila razvoj grada. Ubrzo nakon mira u Sremskim Karlovcima

1699., car 1703. donosi odluku o ukidanju Varaždinskog generalata i premještaju vojske bliže

granici. Međutim, ova odluka nije zaživjela u praksi sve do 1765. kada se vojska iz

Koprivnice napokon seli u novo podignuti Bjelovar. Grad je u to vrijeme imao čak nekoliko

puta više stanovnika izvan tvrđe, koja je već od 1768. bila zapuštena41 i sada komplicirala

komunikaciju između različitih dijelova Koprivnice. Upravo zbog toga građani zahtijevaju da

se dijelovi tvrđave uklone kako bi se gradski prostor mogao nesmetano širiti i koristiti.

Gradski magistrat se direktno obratio samome caru Josipu II s molbom da gradu prepusti

područje tvrđe bez ikakve naknade, kako bi mogao s njom činiti što mu je volja. Koprivnica

se pozvala i na dva nedavna požara koja su ju zadesila 1773. i 1778. godine te zatražila 38 Kruhek, 1986., 206. 39 Kruhek, 1986., 29.40 Karaman, 1986., 19-20.41 Feletar, 1986., 13.

10

dopuštenje za održavanje i trećeg velikog godišnjeg sajma kako bi se gospodarski oporavila.

Pregovori između magistrata i cara trajali su neko vrijeme, kao i prepirke između gradskih i

vojnih vlasti.

Tek sredinom 19. stoljeća grad uzima vojne objekte i tvrđavu u svoje ruke, te 1862.

počinje raskopavanje zapadnog revelina koji je bio okrenut prema podgrađu zvanom Pod

Pikom.42 Zapravo su nekadašnja podgrađa na sjeveru (Piazza) i zapadu (Pod Pikom) postali

centar Koprivnice, koji je ujedno bio i njezino trgovačko-obrtničko središte.43 Grad se

istovremeno bavio zatrpavanjem jaraka, poravnavanjem bedema te uređivanjem novih ulica, a

količina obavljenog posla ovisila je o sredstvima kojima je Koprivnica raspolagala te godine.

Nakon zapadnog dijela počeo se uklanjati sjeverni dio tvrđe, gdje je nastalo šetalište i kasnije

park. Dakle, šezdesetih godina 19. stoljeća uređivao se i završio zapadni dio, dok su se

intervencije na sjevernom dijelu odvijale i početkom devedesetih, kao na primjer dotjerivanje

šetališta i zasađivanje vegetacije na njemu, te izgradnja glazbenog paviljona. Na raskopavanju

pak južnog dijela tvrđe radilo se sedamdesetih i osamdesetih godina.

Nakon 1892. nemamo više informacija o radovima na rušenju tvrđe, te je raskopavanje

bedema stalo nakon točno trideset godina. Uklanjanje nekoć jedne od najvažnijih tvrđava

Vojne krajine iscrpilo je grad Koprivnicu, koja je na kraju odustala ostavivši petinu

nekadašnjeg zdanja.44 Dakle, ostao je tek manji dio tvrđave i to južni, gdje je vidljiv jarak i

jasni obris revelina, te najbolje sačuvani istočni dio, odnosno jugoistočni bastion (nekadašnji

Florijanski ili Đurđevački), tvrđavni jarak uz njega te unutarnja strana zemljanih bedema

južnog revelina, koja je bila u sklopu jarka. Uz bastion nastavlja se samo djelomično sačuvani

južni bedem, uz koji su danas prislonjene kuće i vrtovi.45

Koprivnica u 18. i 19. stoljeću gospodarski jača uslijed razvoja trgovine i obrta. Od 1720.

u grad dolazi velik broj grčkih trgovaca te Židova, koji nastanjuju zapadno podgrađe i tu

otvaraju svoje trgovine i radnje.46 Tako sredinom 19. stoljeća Koprivnica ima već 130

obrtnika i tridesetak prodavaonica. Kao što je već napomenuto, veliku ulogu u razvitku grada

imalo je upravo preseljenje vojske u Bjelovar u drugoj polovici 18. stoljeća, čime Koprivnica

napokon biva pripojena civilnoj Hrvatskoj.47 To je uvelike rasteretilo Koprivnicu, no pravi

42 Kruhek, 1986., 208.43 Feletar, 1986., 13.44 Kruhek, 1986., 209.45 Kruhek, 1986., 30.46 Feletar, 1986., 13.47 Kruhek, 1986., 207.

11

gospodarski uzlet doživljava tek nakon ukinuća Varaždinsko đurđevačke pukovnije 1871.

godine. Uslijed spomenutih okolnosti gospodarski napredak Koprivnice kulminira u drugoj

polovici 19. stoljeća, kada postaje regionalno središte Podravine. Tomu je pridonio i

geografski položaj mjesta te gradnja pruge Zagreb - Mađarska 1870. godine.48 Broj stanovnika

kretao se između dvije i tri tisuće stanovnika sve do 1848. kada je srušen feudalni sistem.

Otada započinje nova era koju je obilježio razvoj građansko-kapitalističkog društva i

gospodarstva, pa tako i samu Koprivnicu, čiji broj stanovnika počinje konstantno rasti. Do

1900. broj stanovnika se udvostručio, a posebice velik rast dogodio se u prvom desetljeću 20.

stoljeća, kada je u Koprivnici živjelo više od osam tisuća stanovnika.49

3. URBANI RAZVOJ KOPRIVNICE DO KRAJA 18. STOLJEĆA

48 Feletar, 1986., 13.49 Karaman, 1986., 20.

12

Strukturu grada Koprivnice karakterizira nepravilan splet ulica, čiji je raspored odredila

čuvena tvrđa. Anđela Horvat tako kaže kako je upravo tvrđa „onaj danas nevidljivi diktator

koji je grad usmjerio na takav razvoj.“50 Međutim, od arhitektonskih svjedoka višestoljetnog

urbanističkog razvoja nije ostalo mnogo, samo ostaci tvrđe i par zdanja iz 17. stoljeća. Jedan

od razloga je taj da je gradsko tkivo bilo načinjeno od drva, koje je s vremenom propalo ili je

zamijenjeno novim zidanim objektima, dok je drugi razlog sustavno raskopavanje bedema i

zatrpavanje jaraka tijekom 19. stoljeća. U tom stoljeću grad se počeo revno uređivati i

modernizirati na štetu tvrđe, te upravo zbog toga u središtu grada prevladavaju građevine s

obilježjem historicizma druge polovine 19. stoljeća. Ukratko rečeno, urbani razvoj grada

odvijao se od drvenih kućica, preko moćne tvrđe do urbanističke cjeline s novim

historicističkim centrom. Jezgra grada, iako se znatno izmijenila od “zlatnog doba“ tvrđe, još

uvijek nam svojom specifičnom fizionomijom može pomoći pri razumijevanju toka razvoja

centra Koprivnice.

3.1. Urbani razvoj grada u srednjem vijeku

Već u 14. stoljeću imamo nekoliko podataka važnih za urbanistički razvoj Koprivnice.

Pretpostavlja se da su franjevci stigli u grad 1290., no sigurniji je podatak onaj iz oporuke iz

1321. godine, kojom je ostavljen privatni posjed, vinograd, redovnicima u korist gradnje

njihove crkve.51 Crkvu je na tom posjedu 1327. izgradio Ivan Gising, vlasnik Kamengrada.52

U istom stoljeću spominje se i crkva sv. Ane s hospitalom, koju je utemeljio sam biskup, koji

je bio porijeklom iz Koprivnice. O veličini i značaju Koprivnice u to doba svjedoči i činjenica

da su tada na užem području postojale čak dvije župne crkve i to sv. Nikole i sv. Mihaela, s

tim da je potonja bila izvan tvrđe. Ukratko, imamo podatak da su se na području Koprivnice u

14. stoljeću nalazila čak četiri sakralna objekta, samostan i hospital. U to vrijeme, vjerojatno

tokom 14. stoljeća, je na mjestu slavenskog gradišta jugozapadno od Koprivnice izgrađen

dvor, na čijem je mjestu kasnije sagrađen bastion („Dvorski bastion“). Taj dvor bio je u

vlasništvu vlastela ili kralja, koji je kao feudalni gospodar upravljao Koprivnicom.53

50 Horvat, 1960., 89.51 Vidi Cvekan, Paškal. Tristo godina samostana i crkve u Koprivnici: 1675-1975., Koprivnica: Koprivnička tiskara, 1975.52 Planić-Lončarić, 1986., 34.53 Planić-Lončarić, 1986., 34.

13

U istom stoljeću, odnosno 1337. grad dobiva pravo trga (privilegium fori), a sljedeće

godine ban Mikac iz Prodavića (Virja) izdaje povelju kojom daje dozvolu gradu da napravi

utvrde, odnosno da napravi „čvršću“ ogradu, što nam daje povod da zaključimo kako je već

ranije postojao neki oblik fortifikacije.54 Nakon ove povelje, 1353. herceg Stjepan donosi

novu, u kojoj se spominje vlastelinsko zdanje do koprivničkih zidina, što nam dopušta za

zaključimo da je dvor u ovo vrijeme već izgrađen.55 Ovo stoljeće bilo je važno za razvoj grada

i zbog proglašenja Koprivnice slobodnim kraljevskim gradom, koje im je donijelo mnoge

povlastice.56 Ovim statusom i slobodama koje je nosio Koprivnica se „oslobodila“ feudalnog

Kamengrada, te još više napredovala kada je sredinom 15. stoljeća porušen u velikaškim

sukobima.57

Koprivnice je u to doba bila srednjovjekovno naselje cestovnog tipa, što znači da su smjer

njezinih ulica odredili prometni pravci, zbog kojih i uz koje se razvila. Tako je dio ceste

Varaždin-Virovitica (sjeverozapad-jugoistok) fortifikacijom Koprivnice postao ulica, i to

najvjerojatnije Oružanska, koja je od tri tada postojeće (današnja Oružanska, Vijećnička i

Đure Estera), bila najistočnija. Sjeveroistočno od nje sagrađena je crkva sv. Nikole već negdje

u 13. stoljeću, iako se spominje tek 1334. Ona je stradala sredinom 16. stoljeća pri

proširivanju gradskih utvrda, te je tada u blizini nekadašnje crkve podignut bastion, koji je

simbolično nazvan „Popovski“. Na zapadnom dijelu grada, odnosno u najzapadnijoj

Gospodskoj ulici, današnjoj Đure Estera, koncentrirali su se najvažniji sadržaji. To je bila

najšira i glavna ulica, koja je ujedno imala i funkciju trga. Uz njezinu zapadnu stranu vrlo su

rano – krajem 13. stoljeća i u prvoj polovici 14. stoljeća - podignuti franjevačka crkva i

samostan. Pretpostavlja se da su na toj strani bili smješteni i crkva sv. Ane i hospital.58

U 14. stoljeću Koprivnica je imala drvenu ogradu, iako se pretpostavlja da je i prije toga

postojao neki jednostavan oblik fortifikacije. Uslijed ove intervencije Koprivnica je dobila

nova vrata – sjeverna ili Velika vrata – koja su se nalazila na sjevernom kraju glavne ulice.

Južna, odnosno stara vrata nalazila su se na jugoistoku grada i vodila su prema Virovitici, dok

su Velika vodila prema Varaždinu. U istom stoljeću izgradnjom dvaju važnih objekata uz

zapadnu ulicu – franjevačkog samostana i dvora na mjestu gradišta – ova strana grada dobiva

status svojevrsnog centra, gdje se okupljaju i trgovci i obrtnici. Ovakvim razvojem situacije

54 Horvat, 1960., 91-92.55 Planić-Lončarić, 1986., 35.56 Koprivničanci su zamolili kralja da im dade povlastice kakve je uživao u to vrijeme Gradec. (Horvat, 1960., 92)57 Radi se o sukobu između Fridrika Creljskog i Ivana Hunjadija (Horvat, 1960., 91.)58 Planić-Lončarić, 1986., 35.

14

sjeverna vrata preuzimaju funkciju glavnih gradskih vrata, a važnost starih slabi. Zanimljivo

je da nova i stara gradska vrata nisu u istoj osi, već glavna ulica koja ih spaja zavija u južnom

dijelu prema istoku, odnosno cesti za Slavoniju. Ovaj odvojak je danas zasebna ulica

(Franjevačka ulica). 59

Osim već spomenute zapadne i istočne ulice postoji i ona koja se nalazi između njih

(današnja Vijećnička). Za razliku od ove dvije, ta je veoma uska te prolazi između vrtova,

dvorišta i gospodarskih objekata. Njezin sadržaj i veličinu određuju šire ulice između kojih je

smještena, te su objekti koji se u njoj nalaze isključivo stambene i gospodarske namjene.

Inače je u gradu bilo prisutno „cestovno nizanje jednakovrijednih prostornih čestica, tipično

za kolonistička naselja srednjeg vijeka (od 11. stoljeća nadalje)“60, koje je i dan danas ostalo

vidljivo u staroj gradskoj jezgri.

Nakon, za Koprivnicu povoljnog, 14. stoljeća slijedi doba koje je obilježilo jenjavanje

centralne, odnosno kraljevske vlasti, i osnaživanje pojedinih feudalnih vlastelinstava, koja

tlače, sada samo na papiru, slobodne gradove. Tako su se kao gospodari Koprivnice u to

vrijeme našli i poznati grofovi Celjski. U 15. stoljeću dolazi i do sukoba plemenitaša te

sredinom stoljeća stradava i Kamengrad koji postaje ruševina, s vremenom nazvana Stari

grad. Kako bi se kompenzirala propast Kamnegrada, vlastelini uređuju svoj dvor u blizini

grada, koji sada preuzima ulogu uprave okolnih imanja.

U drugoj polovici 15. stoljeća, nakon pada Bosne, počinje se osjećati nelagoda zbog sve

bliže turske opasnosti, te se na državnoj razini radi na zaštiti graničnih područja. Vlastelini

pak učvršćuju svoje stare utvrde ili pak grade nove renesansne, zavisno o njihovim

financijskim mogućnostima.61 Što se tiče koprivničkih utvrda, one se tijekom ovog stoljeća

bitno ne mijenjaju, već samo održavaju.

3.2. Urbani razvoj Koprivnice od 16. do kraja 18. stoljeća

3.2.1. Koprivnica u 16. stoljeću

59 Planić-Lončarić, 1986., 35.60 Planić-Lončarić, 1986., 37.61 Planić-Lončarić, 1986., 37.

15

U 16. stoljeću Koprivnica se nalazila u krizi, jer se nalazila na tada veoma opasnom

teritoriju. Okolica grada postaje poprilično pusta zbog čestih provala Turaka, a sama

Koprivnica poprima vojni, odnosno obrambeni karakter. Trgovina u ovakvim uvjetima nije

mogla opstati, što grad čini gospodarski slabim i nepovoljnim za život, te čak i franjevci bježe

iz njega. Početkom stoljeća gospodar naselja je veoma moćna obitelj Ernušt, a sredinom

stoljeća Keglevići. Obje plemenitaške porodice željele su zaštititi grad te su radile na

učvršćivanju utvrda dvora i grada, pri čemu su bili žrtvovani pojedini objekti.62 Kasnije, u

drugoj polovici 16. stoljeća, im pomaže Hrvatski sabor koji je potpomogao opsežniji zahvat

na koprivničkoj fortifikaciji. Sva građevna djelatnost u ovome razdoblju svodila se na

moderniziranje utvrda i izgradnju vojnih objekata.

U prvoj polovici 16. stoljeća, točnije 1519. godine, spominje se jedan primjer stambene

arhitekture u Koprivnici iz razdoblja prije obnove tvrđe. Radi se o vlastelinskom dvoru moćne

obitelji Ernušt, u kojem je 1526. održano bitno zasjedanje Hrvatskog sabora nakon bitke na

Mohačkom polju.63 Pošto je Ernuštov dvor bio napravljen od drva, nema sumnje da su i ostale

građanske kuće bile napravljene od istog materijala.64

Zbog opasnosti od Turaka i lošeg stanja postojećih utvrda, Koprivnica je sredinom 16.

stoljeća dobila novu fortifikaciju. Zanimljivo je da su tada nove zidine zapravo smanjile

područje koprivničkog naselja. To je najbolje vidljivo u prvoj od dvije mape Nicole

Angelinija, koje je izradio za Dvorsko ratno vijeće u Beču oko 1570. godine. Prva mapa,

odnosno plan, pokazuje aktualno stanje tvrđe, odnosno rezultat pregradnji od strane vlastelina

Keglevića te krajiških vlasti. Na planu je vidljivo da je uslijed gradnje novog utvrđenja

srušena župna crkva sv. Nikole, smještena na sjeveroistočnoj strani, te dio franjevačke crkve,

koja se nalazila pak na sjeverozapadnoj strani grada. Upravo ova činjenica nam dokazuje da je

pravokutni prostor tvrđe znatno smanjio obujam Koprivnice, te su stoga građevine uz rub

fortifikacije morale biti maknute ili reducirane.65

U to vrijeme zatvaraju se Stara vrata jer su vodila na tada nesigurnu stranu, odnosno jug s

kojeg su Turci provaljivali na koprivničko područje. Umjesto južnih vrata otvorila su se

zapadna zvana Mala vrata, koja su vodila prema Križevcima.66 Ostale novosti u tkivu grada

62 Planić-Lončarić, 38.63 Na tom Saboru jednoglasno je odlučeno da Hrvatskim kraljevstvom kao „tutor i protektor“ upravlja knez Krsto Frankopan. (Horvat, 1960., 93.)64 Horvat, 1960., 93.65 Karaman, 1986., 19.66 Planić-Lončarić, 1986., 38.

16

odnosile su se na vojne objekte koji su se počeli graditi ubrzo nakon zahvata na fortifikaciji.

Do njihove izgradnje, kao skladišta hrane, poslužila su postojeća zdanja izvan funkcije, kao

na primjer djelomično srušena franjevačka crkva i samostan, ali vjerojatno i crkva sv. Ane te

hospital. U gradu se morala nalaziti i zgrada vojne komande u vrijeme osnivanja koprivničke

kapetanije sredinom stoljeća. Najvjerojatnije je bila od drvene građe te je bila smještena u

blizini Malih vrata. Od ostalih objekata navodi se oružana, koja je izgrađena uz zgradu vojne

komande, te škola, koja je također bila na toj strani grada. Možemo zaključiti kako su se sve

tada važne (vojne) zgrade koncentrirale na zapadnom dijelu glavne ulice (Slika 3.), zauzevši

tako uži centar naselja, ali i najsigurniji predio u tvrđi. Na Velikim, odnosno sjevernim

vratima smjestila se glavna straža, dok se zatvor gradi uz spremište u nekadašnjem

franjevačkom samostanu.67

Krajem 16. stoljeća koprivnička tvrđa dobila je i četvrti bastion, koji je podignut na mjestu

nekadašnjeg vlastelinskog dvora („Dvorski bastion“). Ovim zahvatom tvrđa je dobila

karakterističan zvjezdasti oblik koji će od idućeg stoljeća nadalje uvelike utjecati na

urbanistički razvoj podgrađa koja su nastala uz vanjsku stranu tvrđe.68 Koprivnička tvrđa se

tako zatvorila, a njezina okolica, kao i cestovni putovi, posebice oni na jugu, su zamrli. Grad

je postao vojna utvrda u koju se useljava četiristotinjak članova vojne posade.69 Što se tiče

prostora, u 16. stoljeću u Koprivnici možemo razlikovati dvije različite cjeline –

srednjovjekovna zdanja slobodnog kraljevskog grada unutar tvrđe te renesansni fortifikacijski

obruč s pripadajućim vojnim objektima.70

3.2.2. Urbani razvoj grada u 17. stoljeću

Promjene na tvrđi možemo pratiti zahvaljujući planovima rađenim u 17. stoljeću, od kojih

je onaj Martina Stiera iz oko 1660. godine najtočniji. Međutim, Stierovi planovi nam nažalost

ne govore mnogo o organizaciji gradskog prostora, jer nije označio blokove kuća, kao ni ulice

i trgove.71 Na planu se vidi da su tvrđavinu zvjezdastu formu u unutrašnjosti pratili vojni

objekti nužni za obranu, dok ostali nisu prikazani. Označeni su još samo potok Koprivnica te

67 Planić-Lončarić, 1986., 39.68 Karaman, 1986., 19.69 Planić-Lončarić, 1986., 38.70 Planić-Lončarić, 1986., 39.71 Horvat, 1960., 94-96.

17

bedemi i opkopi. Planić-Lončarić smatra kako ova pustoš u unutrašnjosti tvrđe na Stierovom

nacrtu zapravo simbolizira pravo stanje, te nije daleko od istine. Naime, sve civilne funkcije

unutar grada su maksimalno smanjene, pa tako i važnost odgovarajućih građevina, dok je u

prvom planu vojni karakter Koprivnice.72

U 17. stoljeću, kada se smanjila opasnost od Turaka, Koprivnica se počinje polako

oporavljati, te širiti izvan zidina. Iz ovoga razdoblja potječu i prvi precizniji podaci o broju

kuća u gradu. Prilikom vizitacije Vinković je zapisao da je 1659. godine u tvrđavi bilo 80

kuća, dok je izvan nje bilo čak 62 kuće u šest ulica – Jamborica (današnja Ulica Ante

Starčevića), Pijačna, Duga, Ciglenička, Gibanična i Špoljarska. Spominje i deset predgrađa –

Banovec, Dubovec, Milinovec, Bregi, Futakovci, Krupčina, Popovci, Severovci, Veliki i Mali

Brežanci.73

Iako je vidljivo da se grad u ovom stoljeću sve više širio izvan područja tvrđe,

najznačajniji objekti javne namjene ipak su se i dalje nalazili u njenoj unutrašnjosti – gradili

su se novi, a stari obnavljali.74 U prvoj polovici stoljeća u zapadnom dijelu tvrđe se odvijala

glavnina trgovine, dok se već u drugoj polovici 17. stoljeća gospodarsko središte grada seli u

podgrađe. U novoformirana podgrađa seli se i središnje groblje, te se osnivaju nova mala

groblja za nove dijelove grada. Uz nova groblja grade se male drvene kapele75, karakteristične

za ovo razdoblje. Kapele, kuće, kao i objekti javne namjene u podgrađima bile su napravljene

tradicionalnom tehnikom građenja – pleterom omazanim zemljom. U utvrdi su kuće također

bile napravljene na ovaj način, te je tek nekoliko građevina bilo zidano, kao na primjer crkve,

samostan, župni dvor, vijećnica, kuća kapetana, oružana, vojna skladišta te zgrada vojne

komande. Kuće u podgrađu na sjevernoj i zapadnoj strani bile su smještene uz samu tvrđu,

dok su istočno i zapadno podgrađe – Miklinovec i Brežanec – bili nešto udaljeniji od tvrđe te

ruralnog karaktera.76

72 Planić-Lončarić, 1986., 38.73 Horvat, 1960., 94-96.74 Planić-Lončarić, 1986., 42.75 Koprivnica je izvan zidina imala čak osam kapela (pet ih se nalazilo na grobljima) koje su bile izgrađene od drva, odnosno napravljene kanatnim sistemom. Zanimljivo je da su bile sazdane od hrastovih greda i šiblja omazanog blatom, no pobijeljene na način da su izgledale kao zidane. (Horvat, 1960., 100.)Vanjski, odnosno arhitektonski izgled kapela bio je „umjetnički izraz naroda“ i izvan „službenih stilova“. (Horvat, 1961., 28.) Bile su izgrađene uslijed duhovne obnove zemlje i to zahvaljujući crkvenim ili vojnim donacijama, te predstavljaju bitan segment baroknog graditeljstva . (Slukan Altić, 2005., 165.) To su bile kapele sv. Duha, sv. Mirka, Marije Magdalene, sv. Vida, sv. Tri kralja, sv. Lucije, protestantska kapela sv. Ivana Krstitelja, i sv. Marije u Močilama. Zidane crkve zamijenile su drvene na koprivničkom području tek u posljednjoj četvrtini 18. stoljeća, što je bilo karakteristično za ovaj predio i različito od susjednog Međimurja, gdje je ovaj proces počeo ranije. (Horvat, 1961., 27.)76 Petrić, 2005., 114.

18

a) Razvoj grada unutar tvrđe

Najstariji objekti stare Koprivnice koji su ostali do dan danas, iako promijenjeni, su

upravo oni iz sredine 17. stoljeća. Jedna od tih građevina je nova župna crkva sv. Nikole,

izgrađena na mjestu bivše franjevačke crkve sv. Marije. Crkvu je krasio visok zvonik u kojem

se nalazio danas najstariji koprivnički spomenik – renesansno zvono iz 1587. godine ukrašeno

maskeronima.77 Župnu crkvu dao je sagraditi župnik N. Poderković, kao i župni dvor, koji

također datira od sredine 17. stoljeća.78 Brozović navodi kako je od stare franjevačke crkve iz

14. stoljeća ostalo svetište kojem je 1657. prigrađena nova lađa s kapelicom sv. Josipa na

južnoj strani. Također kazuje kako su ispod kapelice i lađe bile kripte.79 Slukan Altić pak kaže

kako je kamenim ostacima stare franjevačke crkve dograđeno kvadratno svetište s križnim

svodom i lađa veća od nekadašnje, s drvenim stropom. Barokni elementi su danas samo

djelomično očuvani jer je nakon potresa u 19. stoljeću crkva obnovljena u neostilskim

oblicima.80 (Slika 37.)

U 17. stoljeću u Koprivnicu se vraćaju franjevci81, koji su napustili grad 1552. godine.

Međutim, nisu uspjeli vratiti svoj posjed s porušenom crkvom, te su se morali smjestiti na

drugi lokalitet. Na mjestu pak nekadašnjeg franjevačkog samostana, u blizini nove crkve sv.

Nikole, vojska je sagradila spremište, koje je kasnije pretvoreno u hospital i ubožnicu. Postoji

zapis iz 1660. godine u kojem stoji da su franjevci bili smješteni u hipokaustu, što nam daje

interesantnu informaciju o postojanju kupališta u staroj Koprivnici. Kupalište, gdje su

franjevci samo privremeno boravili, nalazilo se uz zatvor za porobljene Turke. Novi posjed

franjevcima poklonila je 1657. godine privatna osoba, a zemlja (vinograd) se nalazila uz južne

bedeme, u blizini Dvorskog bastiona tvrđavnog kompleksa. Tu su 1685. godine izgradili novu

baroknu crkvu sv. Antuna Padovanskog (Slika 5.) i zidani samostan, koji i danas djelomično

postoji82, zahvaljujući donacijama koprivničkih građana te vjernika iz okolice i podravskog

kraja.83 Barokni samostan sastojao se samo od prizemlja, no kasnije je nadograđivan. Crkvi je

krajem stoljeća prizidana kapela Blažene Djevice Marije Lauretanske, čiju gradnju je 77Moguće da potječe iz stare franjevačke crkve (Brozović, 1978., 68.). Danas se nalazi u kapeli u Sokolovcu (Planić-Lončarić, 1986., 38.). 78 Horvat, 1960., 96-98.79 Brozović, 1978., 68.80 Slukan Altić, 2005., 164.81 Franjevci se u Koprivnicu vraćaju oko 1603. godine (Cvekan, 1975., 7.)82 Južni dio samostana urušio se 1923. prilikom raskopavanja južnog bedema na koji se naslanjao. Danas postoji samo istočno lrilo koje se naslanja na crkvu. (Slukan Altić, 2005., 165.)83 Cvekan, 1975., 16.

19

financirala udovica kipara Ivana Jakoba Altenbacha84, autora nekoliko koprivničkih kipova.85

Crkva se nalazi na južnom kraju glavne Gospodske ulice te je položena tako da ju poprečno

siječe i zapravo blokira. Pošto se nalazila u glavnoj ulici, bila je vidljiva odmah pri ulasku u

grad kroz sjeverna Velika vrata.86 Franjevački kompleks je tijekom godina bio nadograđivan -

1729. napravljen je prvi kat samostana, a 1744. sagrađena zavjetna kapela Presvetog

Otkupitelja (Salvatora) uz sjeverni zid crkve.87 Crkva je oštećena u potresu 1778.88 pa je ove

nakon ove nepogode uslijedio popravak navedenih oštećenih dijelova.

Gradska vijećnica89 (stari magistrat) gradi se kao svojevrsni simbol povratka građanskih

sloboda i popuštanja ugnjetavanja od strane vojske. U 17. stoljeću (od 1660. do 1680.

godine)90 izgrađeno je pravokutno prizemno zdanje koje kasnije, odnosno u 18. stoljeću,

postaje zapadno krilo zgrade „L“ tlocrta.91 Vijećnica je vrlo važna za povijest Koprivnice jer

ima status najstarije sačuvane zidane građevine u gradu.92 Stari magistrat je danas zgrada

Muzeja grada Koprivnice. (Slika 7.)

b) Urbani razvoj i građevine izvan tvrđe

Uslijed širenja Koprivnice, u ovom razdoblju tvrđa postaje samo jezgra većeg naselja.

Novi dijelovi grada razvijaju se sjeverno i zapadno od tvrđe (Slika 4.), odnosno na

najsigurnijim predjelima, uz gradska vrata. Južno od tvrđe nalazilo se područje ruralnog

karaktera - predgrađe Brežanci - koje je postojalo i prije, baš kao i na istočnom dijelu –

Miklinovec. Nova podgrađa su cestovnog karaktera, kao i sam grad, te se razvijaju uz važne

prometnice – sjeverno podgrađe uz cestu za Varaždin, a zapadno uz cestu za Križevce.

Građevine u tim dijelovima su tik uz tvrđavu pa stoga ulice prate njezin oblik. Te nove ulice

84 Pretpostavlja se da je napravio skulpturu Sv. Franje Asiškog na počelju franjevačke crkve, te Blaženu Djevicu Mariju i sv. Sebastijana, koji se danas nalaze na Vijećničkom trgu. (Slukan Altić, 2005., 165.)85 Slukan Altić, 2005., 165.86 Planić-Lončarić, 1986., 42.87 Kapela je nastala u vrijeme haranja kuge, a naručio ju je Varaždinski generalat. Za razliku od inače skromnog baroknog izričaja u Koprivnici, ovaj se prostor ističe svojim srednjoeuropskim raskošnim značajkama te Anđela Horvat ovu kapelu naziva „najprivlačnijim baroknim prostorom Koprivnice“. (Horvat, 1960., 98.)88 Stradao je svod crkve iznad glavnog oltara, nastala je velika pukotina na koru, zdrobljena je propovjedaonica te uništeni neki kipovi, dok je najviše stradala Marijanska kapelica iz 17., koja je u potpunosti srušena. (Slukan Altić, 2005., 165.)89 Vijećnica, kao i ostale profane građevine u Koprivnici nastale u 17. i 18. stoljeću detaljno su obrađene u diplomskome radu Jelene Maksić Gudek - „Profana arhitektura u Koprivnici i Križevcima od 17. do polovice 19. stoljeća“, Filozofski fakultet, Zagreb, 2011.90 Slukan Altić, 2005., 161.91 Planić-Lončarić, 1986., 84.92 Slukan Altić, 2005., 161.

20

su zapravo izduženi trgovi koji zbog tvrđavine zvjezdaste forme i sami poprimaju specifični

izgled - prate vanjske fortifikacijske elemente u svim njihovim naglim izbočenjima i

uleknućima.93 Na sjeveru su to Trg sv. Florijana, Piazza (današnji glavni Zrinski trg),

današnji Trg bana Josipa Jelačića, te današnji Trg dr. Tomislava Bardeka, a na zapadu Pod

Pikom/Banski trg (današnji Trg Mladosti). Pod Pikom, čiji „prelomljeni“ oblik uvjetuje

nekadašnji zapadni revelin, postaje sajmište uz koje se izgrađuju trgovački objekti, obrtničke

radnje te gostionice. Slični objekti grade se i na Piazzi, koja postaje novo komunalno središte.

Tu su uz javne objekte, smještena i stambena zdanja, u kojima su živjeli građani iz različitih

društvenih slojeva.94 Dakle, Trg mladosti ima prelomljeni pravac pružanja zbog zapadnog

revelina, dok Zrinski trg (Piazza) i Trg bana Jelačića međusobno zatvaraju određeni kut, zbog

prijašnjeg sjevernog revelina uz koji su se razvili.95

3.2.3. Urbani razvoj grada u 18. stoljeću

Prva karta koja nam daje ikakvu informaciju o koprivničkom podgrađu je ona iz 1735.

godine. Ona nam istovremeno pokazuje da je osnovna organizacija današnjeg grada

Koprivnice bila određena upravo u 18. stoljeću i to zahvaljujući ukidanju vojne funkcije

grada, odnosno tvrđe, te širenju urbanog prostora van nje. Na razvoj grada od 18. stoljeća

nadalje je posebice velik utjecaj imalo formiranje podgrađa kod Velikih vrata, na sjecištu

prometnih pravaca za Varaždin i Križevce.96 Karte iz druge polovice 18. te druge polovice 19.

stoljeća potvrđuju činjenicu da većih promjena u strukturi grada nije bilo. Na karti pak iz

1772. godine imamo detaljniji prikaz prostora unutar i van tvrđe. Ona nam pokazuje da unutar

trvđe postoji relativno pravilan i planiran raster ulica, što je karakteristično za urbani prostor.

Međutim, kod podgrađa ne nailazimo na ovakav slučaj, već na spontanu izgradnju.97 Južno od

tvrđe je izgradnja vrlo rijetka, a mnoge parcele su isključivo poljoprivredne. Što se tiče

prikaza objekata, označeni su samo oni javne namjene.98

93 Planić-Lončarić, 1986., 39.94 Planić-Lončarić, 1986., 40.95 Slukan Altić, 2005., 70.96 Upravo ovaj dio grada, koji kasnije postaje novo središte grada, prikazan je na spomenutoj karti.97 Parcele su široke i duboke, dok su uže samo one na najizgrađenijem sjeverozapadnome dijelu. Na karti možemo uočiti tri tipa objekata – one koje su širom stranom okrenute prema ulici, zatim one koje su kraćom stranom okrenute prema cesti, te one „L“ tlocrta. Samo se jedna takvog tlocrta nalazi izvan tvrđe, i to na današenjem Trgu bana Jelačića. Uz te objekte nalaze se manji gospodarski objekti iza kojih su obično oranice ili voćnjaci. (Fischer, 1986., 58.) 98U tvrđi su to uglavnom vojni objekti (oružana, zgrada vojne komande, ubožnica te glavna straža) te sakralni (župna i franjevačka crkva), dok su u podgrađu to samo kapela sv. Florijana na sjeverozapadnome dijelu, te groblje sv. Lucije, smješteno sjeveroistočno od tvrđave. (Fischer, 1986., 55-59.)

21

Spomenuti način građenja drvom nastavio se u 18. stoljeću, u kojem se spominje samo

nekoliko novih zidanih građevina. Najstarija sačuvana građevina iz ovog razdoblja je Oružana

iz 1714. godine smještena uz nekadašnji jugoistočni Florijanski bastion. Inače su ovo stoljeće

obilježili sukobi arogantne vojske i nepravedno potlačenih građana, što se očitovalo brojnim

pritužbama Koprivničanaca vlastima. Situaciju ilustrira činjenica da je pod jurisdikcijom

gradskog suca u tvrđavi bila samo gradska vijećnica i župna crkva sv. Nikole sa župnim

dvorom. Koprivničanci su se formalno riješili vojske tek 1765. godine, nakon više od dvjesto

godina suživota sa samovoljnim kapetanima i generalima. Te godine je generalat preseljen u

novi grad Bjelovar, čiju je gradnju naložila sama Marija Terezija.99 Međutim, u stvarnosti je

stvar bila nešto drukčija, te se Koprivnica u potpunosti oslobodila prisutnosti vojske tek

sredinom 19. stoljeća. No, u 18. stoljeću se svejedno vidi gospodarski napredak grada, što se

odražava na njegovo sve veće širenje izvan zidina te urbanistički razvoj.

Osim Piazze, popularna koprivnička četvrt bila je i Pod Pikom, gdje su se već krajem 17.

stoljeća gradile drvene stambene kuće. Obje četvrti su zapravo nastale na nekadašnjim

glasijama te se tu u 18. stoljeću počinju graditi i prve zidane građevine. To su kapela sv.

Florijana iz 1735. godine, kapela Žalosne Marije na Grantulama iz 1737. godine, koja je

izgrađena na mjestu nekadašnje edikule s kamenim kipom, te kuća zapovjednika Mihajla

Mikašinovića kraj spomenute kapele. Kao što je već napomenuto, sačuvanog baroka u

Koprivnici nema mnogo. Osim par sakralnih građevina, u barokne spomenike iz razdoblja do

sredine 18. stoljeća spadaju i četiri primjera javne plastike. Na novom Vijećničkom trgu,

ispred obnovljene vijećnice, a današnjeg gradskog muzeja, nalazi se pet pilova. Zatim su tu i

kip Sedam žalosti Marijinih, na mjestu spomenute kasnije kapele na Grantulama, pil Tužnog

Krista, uz kasniju neogotičku kapelu sv. Florijana pokraj bolnice, te kip Ivana Nepomuka na

rubu današnjeg gradskog parka nasuprot ulaza u tržnicu. Potonjeg je dao napraviti 1747.

godine njegov imenjak, general Mienitzki, a nekoć se nalazio na drvenom mostu kojim se

ulazilo u tvrđavu.100

Većih građevinskih poduhvata u prvoj polovici 18. stoljeća nije bilo, te se Koprivnica ne

može uspoređivati s gradovima poput Zagreba ili Varaždina, u kojima su imućni feudalci u to

vrijeme gradili svoje barokne palače. Koprivnica se razvijala umjerenije, sukladno potrebama

i mogućnostima svojih građana.101 Ovakvu situaciju je Koprivnici priskrbila činjenica da je

njome dvjesto godina vladala vojska te da je time bio ograničen priljev pripadnika plemstva. 99 Horvat, 1960., 102.100 Horvat, 1960., 103.101 Horvat, 1960., 102.

22

U 18. stoljeću Koprivnicu su zadesile dvije nesreće – požar 1736. i potres 1778. godine –

koje su joj obje mogle poslužiti kao prilika za početak zidane ere. Međutim, nakon požara, u

kojem je izgorjelo tridesetak kuća u tvrđavi i vijećnica, nije se ništa bitno promijenilo. Tako

je, na primjer, stradali drveni hospital opet napravljen od drvene građe. Tek se nakon jakog

potresa pojačava zidana djelatnost102, pa se već 1779. godine obnovila oštećena gradska

vijećnica i počeo graditi novi župni dvor. Nekoć najatraktivnija zgrada 17. stoljeća u gradu

zamijenjena je zidanim baroknim župnim dvorom na dva kata, a postoji i danas. Iste godine

obnovljen je i svod franjevačke crkve stradao u potresu.103

U to vrijeme unutar i izvan tvrđe grade se i stambeni objekti, koji su veći od prethodnih te

zauzimaju i nekoliko srednjovjekovnih parcela. Od nekadašnjih ih razlikuje i okretanje šire

fasade prema ulici zbog sada veće parcele, te suzdržanost u dekoraciji pročelja. Otvori su

maleni a krovovi visoki i pokriveni drvenim daščicama. Te zgrade često su imale otvoreni

arkadni hodnik u prizemlju ili prvome katu s dvorišne strane. Primjer ovakve gradnje unutar

tvrđave je gradska palača u Gospodskoj ulici s današnjom adresom Đure Estera 15104 te Đure

Estera 11.105 Što se pak tiče građevina izvan tvrđe, osim stambeno-trgovačkih objekata na oba

nova trga, 1794. godine, uslijed priljeva „grčkih“ trgovaca, napravljena je i pravoslavna crkva

sv. Trojice u podgrađu Pod Pikom, koju ćemo spomenuti u idućem poglavlju zbog njezinih

klasicističkih obilježja.

a) Urbani razvoj i građevine unutar tvrđe

Oružana (Slika 8.), zvana još i „cajghaus“, izgrađena je na jugoistočnom uglu

Oružanske ulice (istočna ulica), odnosno na samom rubu tvrđave.106 Tu se zapravo radi o

jednoj od zadnjih gradnji od strane vojske prije nego što je preselila u Bjelovar 1765. godine.

Također je važno napomenuti da je ova oružana zapravo „nova oružana“ te ju treba

razlikovati od starije107, koja se spominje još u 16. stoljeću kada su se mahom gradili nužni

102 Zanimljivo je da na popisu gradskih obrtnika iz 1783. nema zidara, nego samo nekoliko zidarskih pomoćnika, što nam također govori o frekventnosti korištenja zidarskih usluga. (Horvat, 1960., 102.)103 Horvat, 1960., 103.104 Planić-Lončarić, 1986., 43.105 Slukan Altić, 2005., 90.106 Planić-Lončarić, 1986., 86.107 Stara oružana bila je smještena blizu zapadnog bedema, uz zgradu vojne komande, a između Malih vrata i crkve sv. Nikole. Srušena je krajem 19. stoljeća uz druge vojne građevine - vojnu komanda, glavnu stražu, spremište, zatvor i kapetansku kuću, koja se nalazila na istočnom dijelu Vijećničkog trga (Planić-Lončarić, 1986., 43.)

23

vojni objekti.108 U novijoj literaturi se o novoj oružani govori kao o obnovljenim Starim

južnim vratima, koja su bila zatvorena za vrijeme opasnosti od Turaka. Naime, smatra se da

su 1714. vrata obnovljena i nadograđena te samim time prenamijenjena u vojni objekt.

Primjer je funkcionalne, odnosno vojne gradnje koju karakterizira siromašna dekoracija.109

Zanimljivo je napomenuti da je oružana jedini u potpunosti sačuvani stari vojni objekt u

Koprivnici,110 koji srećom nije stradao u velikom požaru 1773. godine.111 Danas je u oružani

smješten arhiv.

Nakon spomenutog velikog požara, u kojemu je bilo uništeno samo u tvrđavi čak

tridesetak zdanja, uslijedio je i jak potres 1778. godine. Tek otada se bilježi porast čvršće

zidane gradnje u Koprivnici. Među objektima koje je trebalo sanirati nakon ove dvije

nepogode bila je i zgrada vijećnice. Međutim, u to vrijeme bio je napravljen i novi trg (jedini

u tvrđi) ispred vijećnice, nazvan upravo prema njoj – Vijećnički trg (današnji Trg Leandera

Brozovića). Vijećnica se sada našla nadograđena i obnovljena na jugozapadnome dijelu novog

trga. 112. To je kvadratni prostor s pet pilova113, koji je nastao na mjestu nekadašnjeg vojnog

vježbališta. Do njegovog uređenja nije moglo doći u prethodnim stoljećima jer je mjesta u

tvrđi bilo malo, stoga bi svaki prostor osim stambenog ili vojnog bio luksuz ili neracionalno

trošenje u to vrijeme tako dragocjenog prostora. Tek u 18. stoljeću, kada vojni element gubi

na svojoj važnosti i kada se Koprivnica počinje širiti izvan zidina, grad ima priliku urediti dio

uz Gospodsku ulicu (istočni), koji je bio nasuprot važnim objektima poput vojne komande i

oružane, koje su se nalazile na zapadnoj strani ulice. Time je bilo kompletirano središte tvrđe

s javnim objektima, koje se s obzirom na simetriju ipak nije nalazilo točno u njezinom centru,

što uostalom ni njezina nepravilna zvjezdolika forma nije dozvoljavala.114 Prostor trga

omeđivala su uglavnom zdanja „L“ tlocrta - na južnoj strani nalazila se vijećnica, na istočnoj

kuća krajiškog kapetana i njegove staje, a na zapadnoj zgrada vojne komande. Na sjevernoj

108

109 Slukan Altić, 2005., 163.110 Slukan Altić, 2005., 163.111 Planić-Lončarić, 1986., 45.112 Sagrađeno joj je novo sjeverno krilo, koje se sada nalazi uz prostor trga, te je nadovezano na ostatak zapadnog (uz Gospodsku ulicu), koje je obnovljeno. Time je vijećnica zadobila tlocrt u obliku slova „L“. Danas vijećnica ima tlocrt sličniji slovu „U“ jer joj je u 19. stoljeću, kada je služila kao sud, prigrađen i prizemni istočni krak, u kojem su bile smještene zatvorske prostorije. (Planić-Lončarić, 1986., 81-85.)113 Pretpostavlja se da je barokna plastika, koja se i danas nalazi na trgu, nastala u dva navrata - sredinom 17. stoljeća (Bogorodica i sv. Sebastijan) i sredinom 18. stoljeća (Karlo Boromejski i Ivan Nepomuk), i to uvijek nakon doba kuge. Grupa od četiri kipa je stajala u središnjoj zapadnoj osi trga, dok je cijela površina bila popločena opekom. (Jalšić, 1995., 132.)114 Planić-Lončarić, 1986., 42.

24

strani su se nalazile dvije uglovnice – barokne jednokatnice spojene ogradom s baroknim

portalom – koje su upotpunjavale barokni ambijent Vijećničkog trga.115

Novi župni dvor podignut je nakon potresa, 1779. godine, a zamijenio je raniju građevinu

iz 17. stoljeća s katom građenim kanatnim sistemom. Ovo zdanje je jedini sačuvani stambeni

objekt iz 18. stoljeća na prostoru unutar tvrđave, koji je, međutim, ipak bio u kasnijim

stoljećima nadograđivan. Nalazi se sjevernozapadno uz crkvu sv. Nikole i tik uz nekadašnji

zapadni bedem, na poprilično malenoj parceli.116 Dvor je otprilike kvadratičnog tlocrta te

danas ima dva kata. Nekadašnji podrum, koji je bio djelomično ukopan u zapadni bedem je

današnje prizemlje, a prizemlje današnji prvi kat.117 Prema Planić-Lončarić „najviši kat“

(zacjelo drugi kat) je dograđen u 19. stoljeću, dok Slukan Altić pak kaže kako je zbog male

parcele župni dvor već u 18. stoljeću imao dva kata, te da su se zbog toga dvorane za prijeme

nalazile na drugom, a ne na prvom katu, kao što je bilo uobičajeno.118 Dvor je svojim južnim

dijelom prislonjen uz crkvu te stoga ima tri jednostavne fasade – zapadnu, sjevernu i istočnu –

koje imaju četiri prozorske osi. 119 Crkva sv. Nikole i župni dvor su temeljito obnovljeni 1892.

i 1990. godine.120

b) Urbani razvoj i građevine izvan tvrđe

Jedne od prvih zidanih građevina izvan tvrđe bile su kapelice, koje su nastale u prvoj

polovici 18. stoljeća. Kapelica sv. Florijana121 građena je od 1735. do 1737. godine na

istoimenome trgu122 u sjeverozapadnome dijelu podgrađa. Budući da je kapela bila mala,

115 Obje su predstavljale baroknu tradiciju ladanjske jednokrilne gradnje s trodjelnom podjelom prostora. To je bio skromniji tip baroknih stambenih kuća koje su bile karakteristične za ovaj prostor, posebice u urbanim predjelima, u 18. stoljeću. (Jalšić, 1995., 126.)116 Slukan Altić, 2005., 163.117 Planić-Lončarić, 1986., 92.118 Slukan Altić, 2005., 163.119 Planić-Lončarić, 1986., 92.120 Đurić i Feletar, 1992., 190.121 Koprivnicu je više puta tokom 16. i 17. stoljeća zahvatio požar, koji je zbog drvene građe njezinih zgrada, bio uvijek vrlo poguban. Stoga su se Koprivničanci utjecali sv. Florijanu, zaštitniku od požara, te mu napravili oltar u župnoj crkvi, a kasnije ciljanim milodarima sakupili sredstva i sagradili zavjetnu kapelu na trgu izvan tvrđe. (Horvat, 1943., 59-60.)122 Trg se razvio krajem 17. i početkom 18. stoljeća, a zbog blizine vode su se tu nastanili kožari. (Brozović, 1978., 87-89.

25

tadašnji zapovjednik tvrđe je dozvolio da se iznimno napravi od cigle, što inače u to vrijeme

nije bila praksa.123 Kapelica je srušena 1891. godine124, no prema vizitacijama i fotografijama

iz oko 1880. godine možemo rekonstrirati kako je otprilike izgledala. Na Florijanskome trgu,

ispred same kapelice, bio je postavljen i kameni kip sv. Florijana na stupu. Kapelica je imala

samo jedan oltar sa slikom sv. Florijana, koja nam je danas posebice vrijedna zbog prikaza

onovremene Koprivnice.125 Drugi primjer zidane kapelice u 18. stoljeću je kapela Majke

Božje od Sedam žalosti na Grantulama, izgrađena oko 1737. godine na mjestu gdje se nalazio

Gospin kip još početkom stoljeća.126 Kapela je bila zidana, ali je imala drveni tornjić te nije

imala vrata. Unutra se nalazio samo čuveni kip na svome kamenome stupu.127 Kapela postoji i

danas, s nekoliko manjih preinaka.

U drugoj polovici 18. stoljeća na prostoru izvan tvrđe, u novome gospodarskome

centru Koprivnice, grade se stambeno-obrtnički objekti. To su prve barokne zidanice u

podgrađu, koje čine spoj tradicionalne i građanske arhitekture.128 Primjeri takvih građevina su

zgrada na današnjem Jelačićevom trgu 1, današnja pivnica „Kraluš“ na Zrinskom trgu 10129,

caffe bar „Art“ u Nemčićevoj 3130 te „Vila Parva“ u Svilarskoj 34131(Slika 6.). Sadašnja

funkcija ostala je ista njihovoj prvotnoj – u prizemlju se nalaze obrti poput trgovina i kafića,

dok je na katu stambeni prostor. Ova gradnja je monumentalnija od prijašnje te nosi skromne

kasnobarokne karakteristike. Najčešće su to poveći objekti okrenuti svojom dužom stranom

uz ulicu. Primjer građevine sa zanimljivijim pročeljem je zgrada pivnice čije prizemlje ima

otvoreni arkadni trijem okrenut prema trgu. Što se tiče pak tlocrta, najinteresantnija je zgrada

na Jelačićevom trgu koja je pratila nekadašnji sjeverni revelin i time se našla na uglu Zrinskog

i Jelačićevog trga. Određena ovom urbanističkom situacijom građevina je zadobila tlocrt „L“ 123Horvat, 1943., 59-60.124 Zbog trošnosti je kapelica zatvorena oko 1885. godine, a srušena šest godina kasnije s namjerom da se napravi nova na istome mjestu. Međutim, uvidjelo se da je prostor preuzak pa je nova neogotička napravljena uz bolnicu već iduće godine. (Horvat, 1943., 63)125Lijevo od lika sveca, u pozadini, je prikazan više puta spomenuti požar koji se dogodio 1733. u Koprivnici. Veduta prikazuje zgradu glavne straže, župnu crkvu, zgradu vojne komande te franjevačku crkvu, i to gledano od strane podgrađa Pod Pikom. (Slukan Altić, 2005., 76.) Slika se danas nalazi u Muzeju grada Koprivnice.126 Već početkom stoljeća, prije 1706., je Koprivnica uz cestu za Varaždin, zvanoj Jamoborica (današnja Ulica Ante Starčevića) imala kameni kip, odnosno pil, koji je prikazivao Žalosnu Gospu. Kip je bio smješten na stupu i ograđen malom drvenom ogradom na mjestu zvanom Grantule. Pil Žalosne Gospe bio je veoma omiljen Koprivničancima, koji su ga često posjećivali, davali zavjete i milodare, od kojih je podignuta kapela. (Horvat, 1943., 100-103.)127 U sljedećem desetljeću je dobila vrata i oltar u kojem je bio smješten kip Gospe. Time je uređenje kapele bilo napokon dovršeno. Kasnije je dobila zvono, a početkom 19. stoljeća je u vizitacijama zabilježeno da je dobila novi zidani toranj.128 Jalšić, 1995., 67.129 Planić-Lončarić, 1986., 115-117.130 Planić-Lončarić, 1986., 112-114.131 Planić-Lončarić, 1986., 107.

26

oblika, koji je dotad u Koprivnici bio rezerviran za reprezentatvnije građevine poput

vijećnice. Za unutarnji prostor ovih objekata karakteritični su bili svodovi u podrumima i

prizemljima te ravni stropovi na katovima. Pročelja su krasili natpisi i eventualno znakovi

pojedinih obrta, kao i tu i tamo ukrašeni željezni kapci otvora, dok je arhitektonska dekoracija

na pročeljima bila rijetkost.132

4. URBANIZAM I ARHITEKTURA PRVE POLOVICE 19. STOLJEĆA

Razvoj grada nastavlja se i u prvoj polovici 19. stoljeća zahvaljujući trgovini, obrtu te

njezinom smještaju uz važne prometne pravce. Ovu idealnu situaciju je na kojih deset godina

poremetio francusko-austrijski rat, odnosno Napoleonova okupacija dijelova Hrvatske od

1806. do 1813. godine. U Koprivnicu opet dolazi vojska, koju je car uslijed nedostatka vojarni

smještao u utvrdama diljem zemlje. Bilo je to gospodarski teško vrijeme za grad, koji se

ponovno morao prilagoditi potrebama vojske - privatni prostori, kao i franjevački samostan

bili su ustupljeni za skladištenje. U tom razdoblju smanjio se broj stanovnika, gospodarski

132 Planić-Lončarić, 1986., 45-46.

27

napredak je zastao, a brojne zgrade bile su oštećene. Njihova obnova, kao i oporavak cijelog

grada, uslijedili su nakon 1815. godine, što se također odrazilo i na njegov prostorni rast.

Međutim, sve se više osjećala odvojenost grada unutar tvrđe i novih podgrađa. Sada

nefunkcionalna fortifikacija odjeljivala je ova dva područja i ometala njihovu komunikaciju i

integraciju u jednistveni urbanistički organizam. Zanimljivo je da su se u to vrijeme kuće

gradile gotovo isključivo izvan tvrđe, iako je i u njoj bilo slobodnih parcela. Također je u to

vrijeme broj stanovnika u podgrađu višestruko nadmašio broj stanovnika unutar tvrđe. Ova

dva podatka nam jasno pokazuju da se centar grada definitivno preselio izvan zidina, gdje je,

uostalom, bilo smješteno i njegovo gospodarsko središte – uz sjeverni i zapadni rub tvrđe

(Slika 12.). Bilo je jasno da se nešto mora poduzeti u vezi tvrđe te se već početkom 19.

stoljeća pojavljuje ideja o njezinoj razgradnji. Početkom stoljeća su Koprivničanci napokon

zadobili vlast nad svim objektima u gradu, no tvrđa je i dalje bila vlasništvo vojske (do

sredine stoljeća), koja ju je samo davala građanima u najam.133

Tridesetih godina 19. stoljeća pojavljuje se i konkretan prijedlog razgradnje tvrđe

prikazan na planu grada Ivana Klementa. Cilj ovoga plana bio je prikazom odnosa utvrde i

grada pokazati nužnost razgradnje tvrđe. Na njemu vidimo kako je podgrađe nedvojbeno

preraslo unutrašnjost tvrđe, koja je postala izolirana cjelina. Klement je napravio i moguću

parcelaciju preko zapadnog revelina, čime je sugerirao njegovo poravnavanje u korist gradnje

novih nizova kuća. Njegova parcelacija nije bila ostvarena, ali se njegov prijedlog smatra

prvim pokušajem prostornog planiranja na području grada Koprivnice. Od prikaza konkretnih

građevina, najinteresantniji nam je onaj obnovljenog franjevačkog samostana. Nakon vojnog

korištenja ostao je u lošem stanju te se na njegovu popravku radilo u razdoblju od 1817. do

1821. godine.134 Zbog istih razloga obnovljena je i oružana 1822. godine.135 Na planu je

prikazano i groblje sv. Lucije koje je ubrzo ukinuto zbog širenja stambene zone u njegovoj

blizini.136 Klement je bio prvi koji je na karti prikazao i pravoslavnu crkvu sv. Trojice

izgrađenu krajem 18. stoljeća u stilu baroknog klasicizma.

Prvu polovicu 19. stoljeća obilježila su razna zbivanja – buđenje nacionalne svijesti i

ilirski preporod, razvoj proizvodnje i industrije, jačanje srednjega građanskoga sloja i

njegovog životnog stila, koji je imao utjecaj na arhitekturu i uređenje interijera. Ovo razdoblje

133 Slukan Altić, 2005., 91.134 Slukan Altić, 2005., 93.135 Petrić, 2000., 25-26.136 Ukinuto je 1845. godine, a groblje sv. Duha uz Varaždinsku cestu je proglašeno glavnim gradskim gorbljem. (Slukan Altić, 2005., 93.)

28

mogli bismo odrediti i dvama povijesnim događajima koji su bitno utjecali na kulturu i

gospodarstvo cijele zemlje – Napoleonovom okupacijom istočne jadranske obale i otoka

1806. te slomom Bachovog apsolutizma 1859. godine. Što se tiče kulture življenja, u to

vrijeme funkcionalnost i primjerenost postaju glavne vrijednosti koje su se odrazile u

strukturiranju građanskog interijera i eksterijera.137

Ideal građanskog društva te njegovog stila zvanog bidermajer postaje obiteljski dom,

koji je očitovanje reda, funkcionalnosti i skromnosti. Dom ujedno postaje i radno mjesto te su

česte kombinacije poslovnog i stambenog prostora. U skladu s ovim karakteristikama

građanske kuće su obično bile visoke prizemnice ili jednokatnice s jednostavnim pročeljima

ukrašenim plitkom dekoracijom u žbuki te rijetko kamenim profilacijama.138 Dakle, vanjština

je bila odmjerena i urešena prepoznatljivim klasicističkim dekorom, dok je unutrašnjost bila

podređena udobnosti stanovanja. Prizemlja su obično bila rezervirana za radnje, a katovi za

stanovanje. Sobe su bile okrenute prema ulici, dok su ostale prostorije bile okrenute prema

dvorištu.139 Za to vrijeme karakteristični su i otvoreni arkadni hodnici s dvorišne strane, koji

su služili poboljšanoj komunikaciji unutrašnjeg prostora. Monumentalnija arhitektura bila je

pak rezervirana za javne zgrade.140

Do važnih promjena u tkivu gradova dovela je i njihova demilitarizacija koja je učinila

fortifikacijske obruče zastarjelima i nepotrebnima. Stoga se tada rade mnogi urbanistički

planovi u gradovima kontinentalne Hrvatske, dok će Koprivnica konkretne poteze na tom

području napraviti tek u drugoj polovici stoljeća. Nove urbanističke situacije otvorile su i

mogućnost uređenja perivoja i parkova, koji su tada bili veoma popularni.141

Na ova događanja i novu kulturu življenja Koprivnica je reagirala na svoj, mogli

bismo reći, provincijalni način. Ona je u to vrijeme postala trgovačko i obrtničko središte

koje je pratilo aktualna zbivanja te nastojala svojom arhitekturom ne zaostajati za trendovima.

Grad nakon odlaska vojske doživljava svoj preporod, a novonastala društvena situacija više ne

podržava duh baroka, kao niti njegov umjetnički izraz. Sve brojniji građanski stalež novu je

situaciju počeo prilagođavati svojim potrebama, a u arhitekturi posizati za oblicima minulih

vremena, koji će se eklektično stapati i smjenjivati tokom čitavog stoljeća.142 Svoj pravi polet

137 Maleković, 1997., 13-20.138 Maleković, 1997., 48.139 Galjer, 1997., 66., 70.140 Maleković, 1997., 48.141 Maleković, 1997., 48., 50.142 Jalšić, 1995., 91.

29

u izgradnji historicističkih zdanja koja su dala gradskoj jezgri novo lice Koprivnica će

doživjeti tek u drugoj polovici 19. stoljeća, kada se počelo raditi i na razgradnji tvrđe. U

međuvremenu će se oporavljati od ponovnog boravka vojske u gradu obnavljajući postojeća

zdanja, te graditi građanske kuće i svratišta. Gradnja 19. stoljeća u Koprivnici nam zapravo

pokazuje postojanje dviju različitih svijesti – one koja teži europskim trendovima te one koja

inertno ponavlja postojeće i tradicionalne (seoske) oblike.

Koprivničku arhitekturu prve polovice 19. stoljeća karakterizira nastavljanje

kasnobarokne gradnje143 koju su polako počela slijediti zdanja klasicističkih obilježja. Ta

nova, modernija zdanja bila su manje naglašenih volumena od prethodnih, s profinjenim

ukrasima na pročeljima te istaknutim krovnim vijencima.144 Međutim, klasicističke fasade

često su samo dodane objektu ruralnog tipa, kao na primjeru kuće u Nemčićevoj ulici 8145

(nekadašnjoj Šetališnoj ulici). Tako se u njihovim dvorištima nalaze gospodarske zgrade, dok

se u novom dijelu koji gleda prema ulici i ima modernu fasadu nalaze sobe te ponekad radnje.

Ovaj „vječni ruralni“ tip stambeno-gospodarskog objekta se na povoljnijim pozicijama u

gradu pretvara u trgovačko ili obrtničko-stambeno-gospodarski objekt. Veoma je čest na

prilaznim dijelovima naselja, ali ga ima i u samome centru te još uvijek kombinira stariji

način postavljanja (užeg) pročelja prema ulici s novijim.146 Primjer dodavanja nove

klasicističke fasade na ranije barokno zdanje je i objekt na Zrinskom trgu 3. (Slika 9.) To je

jednokatnica „U“ tlocrta izgrađena 1851. godine.147 Spoj ranijeg prostornog rješenja i novog

pročelja vidljiv je u osi otvora. Naime, ulazna veža u prizemlju i središnji reprezentativni

biforni otvor na katu nisu u istoj osi.148 Brozović također spominje veliku bidermajersku

prizemnicu u Mostnoj ulici u kojoj se nalazila javna kuća sve do 1927. godine. Također daje

njezin crtež na kojem se slabo vidi fasada s pet pravokutnih prozorskih otvora međusobno

razdijeljenih pilastrima te vratima na desnom kraju.149 U to vrijeme u Koprivnici se ne grade

novi monumentalni objekti javne namjene150 pa su klasicistički motivi prve polovice 19.

143 Primjer ovakve gradnje iz sredine 19. stoljeća je stambeni objekt na Trgu Mladosti 15, veoma jednostavne fasade i visoke krovne zone. (Planić-Lončarić, 1986., 129.)144 Jalšić, 1995., 93-94.145 Jedna je od rijetkih bidermajerskih zdanja u Podravini. To je prizemnica u u obliku slova „L“, a dvorišni dio ima otvoreni arkadni hodnik, te je stariji od prednjeg dijela kuće. U njoj je živio knjiženik Antun Nemčić. (Feletar, 1992., 78.)146 Planić-Lončarić, 1986., 46.147 Feletar, 1992., 72.148 Planić Lončarić, 1986., 49.149 Brozović, 1978., 96.150 Postoji podatak da je početkom 19. stoljeća bila izgrađena zgrada pošte na Florijanskom trgu, no ništa se ne zna o njezinom originalnom izgledu. (Brozović, 1978., 129.)

30

stoljeća ostali vidljivi samo na pokojoj fasadi građanske kuće te svratištima, koji su, međutim,

uglavnom nestali uslijed intervencija, odnosno obnova u 20. stoljeću.

Što se tiče pak sakralnih objekata, primjer prijelazne arhitekture predstavlja

pravoslavna crkva sv. Trojice (sv.Duha), koja je napravljena krajem 18. stoljeća u stilu

baroknog klasicizma (Slika 10.). Izgrađena je u zapadnome podgrađu Pod Pikom na

njegovome istočnome kraju, uz današnji park, koji se nalazi s njezine sjeverne strane. Njenu

gradnju financiralo je četrnaest trgovačkih obitelji,151 a izgrađena je u razdoblju od tri godine

– od 1791. do 1794. Crkva je jednobrodna dvotravejna građevina s polukružnim svetištem.152

Sačuvan je njezin originalni inventar, uključujući i kasnobarokni ikonostas, crkvene stolce,

svečani faldistorij te zidni ormarić.153 Crkva se nalazi u ograđenom prostoru, a do nje je

izgrađena kuća za paroha, koja je kasnije prenamijenjena u poštu.154 Obnovljena je dva puta u

19. stoljeću155, a u zadnjih par godina je dobila novi krov te je započeta obnova fasade.

Iako su se sve gradske institucije nalazile unutar tvrđe, status prestižnog dijela grada

ipak je u potpunosti preuzelo sjeverno podgrađe sa svoja dva trga – „Piazza“ (Zrinski trg) i

„Forum sancti Crucis“156 (Jelačićev trg). Početkom 19. stoljeća na ovom prostoru izgrađuje se

blok gusto nanizanih kuća s minimalnim međuprostorom između njih. Ovakvim nizanjem

kuća trgovi su dobili nova, gotovo jedinstvena pročelja157. Popularna mjesta gradnje su i

Florijanski trg, Šetališna (Pod Pikom) te Svilarska ulica, koje su sastavni dio današnje jezgre

grada.

Na ovome prostoru izgrađeno je nekoliko objekata za smještaj i ugošćivanje, te nam

njihovo postojanje ukazuje na to da je Koprivnica bila važno prometno čvorište sa smislom za

uslužne djelatnosti.158 Na Jelačićevom trgu 12, uz glavnu cestu prema Mađarskoj, bilo je

smješteno svratište „K Zlatnome križu“. Ono se spominje već 1818. godine te je bilo

napravljeno u tradicionalnoj kanatnoj tehnici. Svoj današnji izgled159 svratište je dobilo 1900.

godine kada je obnovljeno u historicističkom stilu (Slika 11).160 Drugo poznato svratište „K

151 Petrić, 2000., 65.152 Planić-Lončarić, 1986., 97.153 Lentić-Kugli, 1986., 191-192.154 Brozović, 1978., 95.155 1846. i 1893. godine prema Rudolfu Horvatu (Horvat, 1943., 130.)156 1800. ovaj se trg tako naziva prema raspelu koje je stajalo na raskrižju ispred svratišta „Zlatni križ“. (Brozović, 1978., 86.)157 Slukan Altić, 2005., 96.158 Haramija, 1999., 46.159 Danas je to jednokatna uglovnica, zgrada „Turista“ .160 Feletar, 1992., 70.

31

caru austrijanskom“ nalazilo se na Florijanskom trgu 15 uz glavnu cestu prema Varaždinu.

Ovaj objekt spominje se 1848. godine, te je također očuvan do danas. To je jednokatno zdanje

„L“ tlocrta i kasnobarokno-klasicističkih obilježja na pročelju, koja su nestala intervencijom

iz 1969. godine.161

Stanje Koprivnice krajem ove epohe, odnosno polovicom 19. stoljeća možemo vidjeti

na vojnom planu iz 1850. godine. Nastao je u vrijeme niza revolucionarnih zbivanja i bana

Josipa Jelačića koji je zaratio s Mađarskom. Podravina se tako našla uključena u sukobe

između hrvatske i mađarske vojske, a u Koprivnicu 1848. godine je ponovno stigla vojska

koja je nastanila gradske objekte unutar tvrđe. Neki javni objekti prenamijenjeni su u vojne

bolnice i skladišta162, a mnogi vojnici bili su smješteni i po privatnim kućama. Vojska je ostala

u gradu do 1850., kada je izrađen ovaj plan. Na njemu se vidi da težnje za razgradnjom tvrđe

iz tridesetih godina još uvijek nisu ostvarene jer vojska i dalje održava utvrde. Zbog toga

unutrašnji grad doživljava još veću krizu nego s početka stoljeća. To pokazuje broj kuća

unutar zidina koji je nastavio padati, te karta prikazuje svega pedesetak objekata. Istočni dio

prostora unutar tvrđe koristio se isključivo u agrarne svrhe, dok je broj novih objekata izvan

tvrđe očigledno rastao. Stambena zona čak se proširila i na nove prostore – istočno i južno od

tvrđe – pri čemu je istočno podgrađe svoj razvoj mogao zahvaliti položaju uz cestu za

Bjelovar.163

5. URBANIZAM I ARHITEKTURA DRUGE POLOVICE 19. STOLJEĆA (od 1850. do 1890.)

Drugu polovicu 19. stoljeća u Koprivnici obilježilo je konačno potpadanje tvrđe pod

gradsku vlast te njezino tridesetogodišnje sustavno razgrađivanje s ciljem nesmetanog

urbanističkog razvoja i moderniziranja grada. Uslijed nove situacije nastale uklanjanjem tvrđe

izrađuju se i prvi urbanistički planovi s ciljem regulacije izgradnje grada. Tako se paralelno sa

zatrpavanjem jaraka i rušenjem bedema odvijalo i uređenje centra grada kakvog danas

161 Feletar, 1992., 77.162 Horvat, 1943., 143-144.163 Slukan Altić, 2005., 95-97.

32

poznajemo – niz zgrada s historicističkim obilježjima164 i park koji je postao svojevrsna

poveznica između starog i novog središta Koprivnice.

Šezdesetih godina 19. stoljeća počeli su radovi na raskopavanju tvrđe i zatrpavanju

bedemskih jaraka. To prijelomno razdoblje, koje je definiralo daljnji urbanistički razvitak

Koprivnice, zabilježeno je na katastarskom planu iz 1869. godine. Na njemu Slukan Altić

iščitava kako se prvo počelo raditi na sjevernom dijelu tvrđe165 i to uslijed izgradnje nove

škole 1856. godine, koja je podignuta na rubu sjevernog revelina. Naime, logično je da je

izgradnja objekta na ovoj lokaciji zahtijevala poravnanje terena koje se nalazilo u sklopu

fortifikacije. Zatim su uslijedili radovi na zapadnome dijelu tvrđe tokom pedesetih i

šezdesetih godina. U to vrijeme dolazi u pitanje povezivanje novog zapadnog dijela sa starom

jezgrom te je do 1869. godine probijena današnja Školska ulica, koja se proteže od stare

vijećnice do današnjeg Trga Mladosti, nekadašnjeg Banskog trga, u blizini dijela Pod Pikom.

Šezdesetih godina uređuje se i promenada koja se sada širi na poravnani zapadni dio te se tu

počinje uređivati zelena površina koja će kasnije prerasti u park.166

Paralelno s radovima na tvrđi su se počeli uređivati novonastali prostori između starog i

novog grada. Već 1856. je Grigorije Roksandić167 zasadio uz sjeverni gradski jarak, odnosno

Zrinski trg, drvored javora koji je 1863. proširio i jugozapadno od postojećeg, uz Šetališnu

ulicu (Nemčićevu) sve do pravoslavne crkve sv. Trojice. To je bio prvi hortikulturalni prostor

Koprivnice, na mjestu kojeg će se kasnije razviti veliki park. Dijelovi uz ovaj atraktivni

prostor, oko Florijanskog i Zrinskog trga, ujedno su i najgušće naseljeni, dok su vrtovi i

obradive površine potisnute dalje u zaleđe ulica. Gusta gradnja prisutna je i uz novozatrpani

zapadni jarak, ali i uz istočni rub tvrđe koji polako ostavlja ruralne karakteristike.168 Novi

dijelovi grada u ovome razdoblju mijenjaju svoj fizički izgled, ali i doživljavaju promjenu u

funkcionalnome smislu. Naime, važnost sjevernoga dijela kao novoga centra potvrdila je

164 Treba napomenuti da se historicistička gradnja nastavila i početkom 20. stoljeća, kada se na koprivničkim građevinama polako počinju zamjećivati secesijski dekorativni elementi.165 Kruhek govori kako se prvo počelo raditi na raskopavanju zapadnog dijela tvrđe. Kako navedeni katastarski plan iz 1859. pokazuje da se prvo počelo raditi na sjevernome dijelu, možemo zaključiti kako je očito njegovo raskopavanje bilo započeto zbog gradnje škole1856. i nakon toga usporeno, dok su u međuvremenu počeli i završili radovi na zapadnome jarku. Dakle, do 1869. nestali su sjeverni revelin i jarak, a do 1859. zapadni jarak. Raskopavanje zapadnog revelina počinje 1862. godine. (Slukan Altić, 2005., 99.)166 Slukan Altić, 2005., 99-100.167 Graničarski majstor u mirovini i kotarski predstojnik (Slukan Altić, 2005., 100.)168 Slukan Altić, 2005., 100.

33

gradnja škole 1856.169 na samome istočnome čelu Zrinskoga trga. Time je ovome prostoru

dodijeljena funkcija glavnoga trga, dok Vijećnički u tom smislu postaje sve više zanemaren.170

Osim što nam katastarski plan pokazuje koje su promjene nastale na štetu tvrđe, on nam

također potvrđuje krizu unutrašnjeg grada koja je bila prisutna i vidljiva već 1850. godine. Još

1860. zabilježeno je da se unutar stare jezgre nalazi samo 27 privatnih kuća171. Bilo je očito da

je Koprivnica 1869. bila na pragu napuštanja svojeg prvobitnog srednjovjekovnog prostora.

Stanovnike je privlačio novi prostor sa sadržajima i prednostima koje im stara jezgra više nije

mogla pružiti. Budućnost stare Koprivnice bila je ozbiljno ugrožena i zapravo spašena u

zadnji čas. Odluka o rušenju tvrđe napokon je dala zeleno svjetlo uklanjanju renesansne

barijere koja je dijelila grad na dva područja i činila unutrašnji prostor izoliranim i time

neprivlačnim. Unutrašnji grad je na kraju pošteđen potpunog iseljenja, ali kasna odluka o

uklanjanju tvrđe je ostavila traga – stara jezgra je ipak ostala zapostavljena u odnosu na novi

centar. Naime, čak i nakon rušenja bedema, gradnja unutar tvrđe nije puno porasla, dok su u

novim dijelovima stalno nicali novi objekti. Promjene koje doživljava unutarnji grad

uglavnom su rušenje nekih starih vojnih objekata. Uz staru vijećnicu ostala je i nova oružana,

ubožnica, crkve te manji broj privatnih kuća. Zahvaljujući prikazu građevnog materijala

pojedinih zdanja na katastarskom planu, možemo vidjeti da su drvene građevine skoro u

potpunosti nestale – sve zgrade unutar i izvan bedema su od zidane građe, izuzev nekoliko

gospodarskih zgrada. Više drvenih građevina ima tek na periferiji.172

Katastarski plan iz 1869. daje nam uvid i u odnos Koprivnice i njezine okolice, koju nam

po prvi puta detaljno prikazuje. Iza urbanog dijela grada, koji je obuhvaćao današnji Zrinski

trg, Florijanski, Jelačićev i Trg mladosti te Nemčićevu i dio Svilarske ulice, ubrzo se

primjećuje ruralni karakter naselja. Naime, već nekoliko ulica dalje od novog centra na

sjeveru dominirale su kuće drvene gradnje. Osim sjevernog podgrađa koje se jako razvilo,

gušća i kontinuirana izgradnja bez velikih razmaka između kuća bilježi se i na zapadnom

predgrađu Dubovec, koje će se pogotovo izgraditi nakon osnutka kolodvora. Istočno

predgrađe Miklinovec, međutim, i dalje ostaje izrazito ruralno naselje.173

Na katastarskom planu vidljiva je još jedna bitna stvar koja je odredila urbanizaciju

koprivničkog gradskog tkiva – dolazak željeznice. Godine 1869. pruga je već skoro bila

169 Kamen temeljac položio je ban Josip Jelačić170 Slukan Altić, 2005., 102.171 Horvat, 1960., 104.172 Slukan Altić, 2005., 100.173 Slukan Altić, 2005., 102.

34

gotova, te nam ju ovaj plan po prvi puta prikazuje na području grada. Prva vožnja obavljena

je krajem te iste godine, dok je pruga puštena u promet početkom 1870. godine. Kolodvor je

izgrađen na zapadnome dijelu grada, a prostor između njega i izgrađenog dijela Pod pikom i

centra bio je ispunjen poljima. Kasnije će ovo područje biti jedno od najdinamičnijih po

pitanju izgradnje. Uvođenje željeznice, kao i ukidanje feudalizma, utjecalo je veoma povoljno

na koprivničku privredu174, koja je povezana i s prostornim i urbanističkim razvojem grada,

iako naknadno (tek nakon pola stoljeća).175 Naime, gospodarski polet Koprivnice koji je počeo

sredinom 19. stoljeća je trajao samo do početka sedamdesetih, kada u čitavoj Monarhiji dolazi

do privredne krize. Ovo nepovoljno razdoblje je u Hrvatskoj trajalo dulje nego u ostalim

zemljama, zahvaljujući lošoj nagodbi s kraja šezdesetih i Kuhenovoj vladavini, pa će se stanje

poboljšati tek početkom 20. stoljeća.176 Ovakvo stanje utjecalo je i na tek započetu

historicističku gradnju, koja će zato svoj pravi polet doživjeti krajem 19. stoljeća.

Dolaskom željeznice gradskoj je vlasti bilo jasno da će uslijediti priliv stanovništva koji

će rezultirati pojačanom izgradnjom. A pošto je željeznica uvedena baš u vrijeme

najintenzivnijih radova na tvrđi, Gradsko poglavarstvo je odlučilo da je gradu prijeko

potreban urbanistički dokument koji će regulirati budući razvoj i izgradnju Koprivnice. Grad

se obratio za pomoć Građevnom odsjeku Zemaljske vlade u Zagrebu te je njihov mjernik

Srećko Jakomini 1869. napravio regulacijsku osnovu pod nazivom „Osnove glede poljepšanja

i razprostranjenja grada“, koja je počela važiti u srpnju te iste godine. Ovaj plan nije sačuvan,

nego samo tekstualni dio koji pak djelomično opisuje predložene zahvate. Svejedno je ova

Jakominijeva Osnova vrlo važna jer predstavlja prvi službeno usvojen urbanistički dokument

koji je zasigurno imao utjecaj na budući razvoj grada.177

Jakomini u svojoj regulacijskoj osnovi napominje kako je najbitnije od svega da se sruše

stari bedemi koji koče razvoj unutrašnjeg grada, te da se dobivenom zemljom zatrpaju vodeni

jarci i probiju nove ulice koje će pospješiti komunikaciju između unutrašnjeg i vanjskog

grada. Zalaže se i za uređenje makadamskog pločnika te drvoreda na području Pod Pikom,

kao i zelene površine između pravoslavne crkve i glavnog trga. U vanjskome gradu predlaže

osnivanje novih ulica te rušenje kapele sv. Florijana, što je nažalost bilo i učinjeno. Posebnu

pažnju posvećuje uređenju prostora između grada i željezničke stanice. Duž ulice koja vodi

prema kolodvoru predlaže izradu nogostupa i zasađivanje drvoreda. Ovaj potez grad-kolodvor

174 Tada u Koprivnici postoji parni mlin, pivovara, tvornica cigareta, te tvornica octa. (Slukan Altić, 2005., 103.)175 Slukan Altić, 2005., 103.176 Slukan Altić, 2005., 104.177 Slukan Altić, 2005., 106.

35

Jakomini je vidio kao najprivlačniji prostor za buduću izgradnju grada. Dakle, tekst ovog

dokumenta se uglavnom odnosi na uređenje užeg dijela grada, dok su ostali dijelovi prikazani

na nacrtu i najvjerojatnije predlažu ulice ortogonalne strukture koje su se ravnomjerno širile iz

centra grada. Pritom Jakomini nije vodio previše računa o postojećim ulicama i njihovim

pravcima, kao niti o građevinama koje su se trebale porušiti pri izvedbi njegovog plana, što

nam dokazuju mnoge pritužbe građana. 178

Da se ova regulacijska osnova mogla provesti u djelo bilo je potrebno donijeti i Građevni

red. Građevni odbor je odlučio 1871. da će se ovaj zakon napraviti po uzoru na Građevni red

grada Zagreba iz 1857., Građevni red za gradove Vojne krajine te ponajviše po uzoru na

Građevni red slobodnog i kraljevskog grada Varaždina. Međutim, Odbor nije uspio sastaviti

cjeloviti Građevni red te je zanimljivo da se dotiče samo vanjskog dijela grada, dok je stara

jezgra u potpunosti zanemarena. Govori samo o području oko glavnog trga kojemu propisuju

samo visinu objekta (jednokatnice) i građevni materijal (zidanice) objekata. Za ostale odredbe

se poziva na Građevni rednik slobodnog i kraljevskog grada Varaždina iz 1868. godine.179

Bio je to prvi institucionalizirani pokušaj prostornog planiranja na području grada

Koprivnice. Međutim, ovaj Jakominijev plan ipak nije bio realiziran. Možda je usmjerio

izgradnju prema zapadu, ali ona bi se ionako dogodila i bez postojanja ovoga plana jer je trasa

između kolodvora i centra sama po sebi bila atraktivna. Njegovu ideju ortogonalno

postavljenih novih ulica predlagale su i kasnije regulacijske osnove, koje su također po tom

pitanju ostale neostvarene zbog zahtijevanih velikih zahvata na potpuno drugačijoj postojećoj

situaciji.180

Katastarski plan s kraja osamdesetih godina 19. stoljeća nastao je u vrijeme oporavka

grada nakon snažnog potresa 1880. godine, u kojem su stradali mnogi objekti, a posebice

župna crkva sv. Nikole i franjevački samostan. U usporedbi s planom iz 1869. godine vidljivo

je da se grad, unatoč uvođenja željeznice, ipak nije toliko proširio. Razlog tomu bila je

gospodarska kriza181 koja je nastupila 1873. godine u čitavoj zemlji i usporila demografski182 i

prostorni razvoj Koprivnice. Dakle, od kraja šezdesetih godina do kraja osamdesetih godina

nije došlo do značajnijih promjena u prostornom širenju grada, te se grad uglavnom razvijao u

178 Slukan Altić, 2005., 106-107.179 Slukan Altić, 2005., 107-108.180 Slukan Altić, 2005., 108.181 Zatvorena su brojna manufakturno-industrijska poduzeća poput pivovare i dvije svilane. No osamdesetih se pojavljuje tiskarstvo u Koprivnici. (Slukan Altić, 2005., 111.)182 Od 1857. do 1869. grad je godišnje u prosjeku dobivao 85 stanovnika, a od 1869. do 1880. tek 35 stanovnika. (Slukan Altić, 2005., 110.)

36

okvirima određenim još sredinom 19. stoljeća. Ova stagnacija osobito je bila izražena

sedamdesetih i osamdesetih godina, kada nastupa potpuna kriza u razvoju grada – u ovome

razdoblju je podignuto tek nekoliko značajnijih objekata. Neki od njih su označeni i na ovome

planu, kao na primjer zgrada nove bolnice izgrađena 1875. sjeveroistočno od tvrđe. Ona je

ujedno bila i jedina javna zgrada izgrađena u ovome kriznome razdoblju - izgradnja grada se

pojačala tek krajem stoljeća. Na planu se može vidjeti da je prostor između centra i kolodvora

i dalje neuređen te je uglavnom ruralnog karaktera.183 Naime, u trenutku njegove izgradnje i u

sljedeća dva desetljeća kolodvor je predaleko od jezgre, a grad još financijski nije spreman za

uređenje tog područja.184 Glavno gradsko groblje nije bilo označeno na planu, ali je

zabilježeno da se baš u to vrijeme intenzivno radilo na njegovome uređenju.185

Što se tiče arhitekture u drugoj polovici 19. stoljeća, ubrzo nakon izgradnje prvih zgrada

javne namjene na novome prostoru van tvrđe, počinje zamjena starih građevina novima.

Uklanjaju se stariji barokni stambeni i trgovački objekti dok se na njihovome mjestu grade

moderne i reprezentativnije građevine u historijskim stilovima s još prisutim klasicističkim

motivima, koji su se posebice zadržali u stambenoj arhitekturi. Nove građevine su se ipak

morale prilagoditi postojećoj situaciji, odnosno organizaciji prostora i ranijim vezama sa

skladištima u stražnjim, dvorišnim prostorima, i s prolazima koji povezuju ulicu ili trg sa

zaleđem. Zbog toga nastaju svojevrsna „hibridna“ zdanja koje karakterizira spoj ranijeg

prostora s novim modernijim obilježjima, koja su najočitije bila izražena na pročeljima.

Naime, radi se o raskoraku u rješenju novih fasada građevnine i starijih veza ulice s dvorišnim

prostorom, što na primjer rezultira situacijom da središnji otvori prizemlja i kata nisu u istoj

osi.186

Prateći zbivanja u urbanizmu velikih gradova poput Beča, i Koprivnica se „riješila“ svojeg

fortifikacijskom obruča, čiju je eliminaciju dodatno argumentirala higijenskim razlozima.

Naime, voda u jarcima je postala nečista i samim time izvor zaraze i opasnost za zdravlje

stanovnika. Tako su u drugoj polovici stoljeća jarci pretvoreni u travnjake a sjeverozapadni

bastion pretvoren je u uređenu zelenu površinu koja će krajem stoljeća postati park.187

Novonastala svijest koja se očitovala u zahtjevu za uklanjanjem tvrđe i modernizacijom grada,

također je imala svoj odjek i u arhitekturi. Prateći europske trendove, i Koprivnica je počela

183 Slukan Altić, 2005., 110-111.184 Fischer, 1986., 60.185Centralno groblje sv. Duha osnovano je 1873. (Horvat, 1960., 104.), a na njegovom hortikulturnom uređenju radio je gradski vrtlar Dragutin Ruhl. (Slukan Altić, 2005., 111.)186 Planić Lončarić, 1986., 49-51.187 Jalšić, 1995., 91-93.

37

mijenjati svoje lice, posebice u području novoga centra. Na udaljenosti koju je određivalo

područje nekad močvarnog terena i bedemskih jaraka, ostavljajući slobodan prostor između

tvrđe i sjevernog i zapadnog vanjskog grada, začeo se početak nove historicističke gradske

jezgre. Nju tvore međusobno povezani trgovi i ulice, a svojim sadržajima i arhitektonskim

oblicima predstavlja cjelinu koja je do danas zadržala izgled skromnijeg, ali ipak urbanog

prostora 19. stoljeća. Većina ove historicističke izgradnje odvijala se uglavnom u posljednjem

desetljeću 19. stoljeća, nakon gospodarske krize. Dakle, tek započeta gradnja u histrorijskim

stilovima, koji su u ovome razdoblju najbolje bili vidljivi na zdanjima javne namjene i

sakralnim objektima, bila je prekinuta krizom, te je svoj, još intenzivniji, zamah nastavila

krajem 19. stoljeća.

5.1. JAVNA ARHITEKTURA

5.1.1. Pučka škola, 1856-1857. (Zrinski trg 1)

Koprivnička škola je od 17. stoljeća promijenila mnoge lokacije. Prvo je bila

smještena u trošnoj zgradi kraj župnoga dvora, zatim u gradskoj kući u utvrdi, pa u oružani,

onda u starom magistratu i građanskoj kući. Od 1848. godine se opet nalazila u oružani, da bi

se 1857. konačno preselila u vlastitu zgradu.188 Zanimljivo je napomenuti da je kamen

temeljac 1856. položio sam ban Josip Jelačić te da se podizanjem ove škole htjela proslaviti

500. obljetnica proglašenja Koprivnice slobodnim kraljevskim gradom. Nacrt za ovu zgradu

napravio je Građevinski ured Križevačke županije te je u to vrijeme bila jedna od najljepših

školskih zgrada u Hrvatskoj.189 Važno je naglasiti da je upravo ova škola bila prvi javni objekt

188 Petrić, 2000., 77.189 Brozović, 1978., 110.

38

sagrađen izvan tvrđavnog prostora190 i to na najistaknutijem mjestu novog glavnog gradskog

trga, na kojem su se održavale pučke svečanosti.191 Škola je počela raditi u jesen 1857., no već

se 1892. seli u novu zgradu. Te iste godine joj je dograđeno južno krilo za potrebe gradskog

redarstva, zvono je zamijenjeno satom i u nju se seli gradsko poglavarstvo, te time zgrada

dobiva funkciju vijećnice, koju je zadržala do danas. 192

Zgrada pučke škole (Slika 13.) je jednokatna građevina, jednostavnog pravokutnog

tlocrta sa stepeništem u središtu,193 napravljena u neorenesansnim oblicima. Etaže su

međusobno odvojene razdjelnim vijencem, dok je vijenac na vrhu fasade naglašeniji. Zgrada

ima devet prozorskih osi koje su vertikalno podijeljene na tri zone, pri čemu je središnji dio

širi. Na fasadi prizemlja nalazi se imitacija jednostavne rustike koja mu daje masivnost, dok

na prvome katu nalazimo pliću i jedva primjetnu rustiku te imitaciju kamene oplate na

vanjskim rubovima i rubovima centralnog dijela. U prizemlju su prozori pravokutnog oblika s

polukružnim završetkom, kao i ulazna vrata u središtu. Vrata su flankirana polustupovima, a

iznad njih se nalaze konzole koje nose mali balkon ispred centralnog otvora na katu. Prozori

prizemlja u bočnim zonama imaju jednostavan pravokutni okvir te naglašeni zaglavni kamen

iznad njega. Pravokutne prozorske otvore u bočnim zonama na katu nadvisuju naizmjence

nadprozorski vijenac i zabat u obliku stiješnjenog luka, pri čemu se vijenac proteže iznad sva

tri otvora i čini kontinuiranu horizontalnu liniju. Otvori centralne zone na katu uokvireni su

parom polustupova i trokutastim zabatom, dok je onaj središnjeg prozora prekinut

arhitektonskom dekoracijom u obliku grba. Središnji dio fasade s tri prozorske osi je

neznatno istaknut, ali njegovu centralnost naglašava središnja os s vratima u prizemlju,

prozorom s grbom na katu i edikulom sa satom194 u krovnoj zoni. Dograđeni južni dio donekle

prati oblike na pročelju postojeće zgrade, ali ima višu krovu zonu te nije napravljen u istoj osi,

već sa starijim zdanjem zatvara tupi kut. Ovo krilo ima sedam prozorskih osi i nema vrata.

Otvori u prizemlju su polukružno zaključeni, a oni na katu su pravokutni s trokutaskim

190 Iako Brozović govori da se pedesetih godina 19. stoljeća gradi u Šetališnoj (Nemčićevoj ulici) zgrada nove gradske vijećnice, koja je srušena 1892. kada se seli u zgradu pučke škole na Zrinskom trgu. Brozović u svojoj knjizi daje crteže te gradske vijećnice, koja svojim izgledom podsjeća na kasnobarokne građevine. (Brozović, 1978., 92.). U topografiji se također spominje vijećnica iz druge polovice 19. stoljeća, ali nije dan njezin opis. (Planić-Lončarić, 1986., 84.). U ovom razdoblju, točnije 1873. je sagrađen i željeznički kolodvor izvan grada te postoji samo jedna njegova fotografija i to slikana sa stražnje strane gdje se nalazila nadstrešnica, tako da njegove arhitektonske karakteristike nisu vidljive. (Jalšić, 1995., 98., Feletar i Prvčić, 2003., 111.)191 Jalšić, 1995., 97.192 Brozović, 1978., 110.193 Na karti grada iz 1903. godine, koja mi je jedina bila dostupna što se tiče tlocrta zgrade, se vidi da je pravokutnog tlocrta s istakom u pola širine zgrade u središnjem dijelu s dvorišnje strane. (Slukan Altić, 2005., 207.)194 Originalno je tu stajalo zvono do 1892. godine.

39

zabatima. Rustika ponavlja formu starijeg krila. Zdanje gradske vijećnice u cijelosti je

adaptirano od 1987. do 1989., a obnovu fasadu je dobilo i prije par godina.195

5.1.2. Opća gradska javna bolnica, 1874-1875 (Bardekov trg 10)

Još od 14. stoljeća Koprivnica ima hospital, no nigdje se u dokumentu ne spominje

njegova lokacija. U 18. stoljeću je bio srušen taj nelocirani hospital da bi se novi izgradio

sredinom istog stoljeća na Florijanskome trgu, i to kanatnom tehnikom. Dvadesetak godina

kasnije hospital je preseljen u vojno skladište (Domus annonarius) pokraj župne crkve svetog

Nikole. To je bila jednokatnica iz sredine 17. stoljeća, napuštena od vojske 1765., kada

preuzima funkciju ubožnice i kazališta.196 Kada je građena željeznica, desetak radnika koji su

radili na izgradnji pruge Zákány-Koprivnica-Zagreb oboljeli su od disenterije te je bilo

potrebno smjestiti ih u bolnicu, odnosno tadašnju ubožnicu. Prijem tih oboljelih radnika dao

je poticaj tadašnjoj gradskoj upravi da državu zamoli da dotadašnju ubožnicu proglasi Općom

gradskom javnom bolnicom, što se i dogodilo početkom 1869. godine. Gradsko vijeće se

moralo obvezati da će izgraditi novu zgradu za potrebe nove bolnice, jer je tadašnje zdanje

bilo u veoma lošem stanju.197 Međutim, i prije proglašenja bolnice u Koprivnici javnom

ustanovom, grad je pripremao gradnju novog objekta. Grad je angažirao graditelja Adolfa

Felbingera, koji je odredio lokaciju gradnje bolnice – nekadašnje groblje sv. Lucije,

sjeveroistočno od tvrđe.198 Gradnju je, međutim, preuzeo posjednik Antun Cibulić s trgovcem

Mijom Popovićem i graditeljem Josefom Heubergerom. Gradnja je započeta 1874., a zgrada

je bila gotova iduće godine.199

Kompleks je nadograđivan do 1975. godine.200 Prva intervencija dogodila se 1892.

kada je uz bolnicu s njene zapadne strane sagrađena kapela sv. Florijana. Kapela je zatim

spojena sa zgradom bolnice spojnim traktom. Godine 1894. izgrađena je istočno od bolnice

posebna zgrada za ubožnicu201, 1909. paviljon za zarazne bolesti, 1913. paviljon za duševne

bolesnike, te je uređen park pred kompleksom. Godine 1924. sagrađena je neoklasicistička

195 Feletar, 1992., 69.196 Upravitelj ubožnice bio je Ljudevit Schiketanz, koji je bio i kazališni amater.197 Švarc, 1995., 195.198 Brozović, 1978., 115.199 Švarc, 1995., 96.200Brozović, 1978., 116.201 Jednokatna zgrada asimetrične fasade. Širi zapadni dio fasade ima tri prozorske osi , dok je istočni dio istaknutog paviljonskog tipa i ima samo jednu os dvostruko većih prozorskih otvora.

40

mrtvačnica u dvorištu bolnice (Slika 15.), a danas više ne postoji.202 Tri godine kasnije

sagrađen je spojni trakt između zdanja bolnice i ubožnice, koja je tada služila kao operacijsko

odjeljenje. Zgrada je i danas u funkciji.203

Zgrada bolnice (Slika 14.) je jednokatno zdanje jednostavnog neorenesansnog

pročelja. Ima trinaest prozorskih osi, a etaže su podijeljene dvama razdjelnim vijencima, pri

čemu se onaj gornji nalazi tik uz donji dio prozora na katu. Svi prozori su pravokutnog oblika,

dok oni na katu imaju i diskretne nadprozornike. Objekt je vertikalno podijeljen na pet zona s

od po tri, četiri i jednom osi, gledajući od centra zgrade. Središnja zona ima pravokutna vrata i

malo stepenište, te je neznantno izbočena. Rubne zone s jednom osi djeluju poput plitkih

paviljona. Krovište je prilično visoko i ima četiri mala otvora. Tlocrt bolnice je u obliku

razvedenog slova „U“, sa stepeništem u središtu zgrade.204 Zdanje je adaptirano u razdoblju od

1987. do 1989. godine205 kada je pročelje uslijed popravljanja stanja pojednostavljeno. Zgrada

bolnice je kompletno renovirana u prošlom desetljeću.

5.2. SAKRALNA ARHITEKTURA

5.2.1. Kapela sv. Duha na gradskom groblju, 1873.

Kapela sv. Duha na groblju (Slika 17.) uz Varaždinsku cestu spominje se još 1659.

godine, kada je bila drvena i u lošemu stanju. Iste godine sagrađena je kanatnom tehnikom

nova i veća kapelica kraj stare. U 19. stoljeću nastoji se na ukidanju groblja kraj drvene

kapele sv. Lucije, zbog stambene zone koja se razvila u blizini, te se 1845. dolazi na ideju da

se centralnim gradskim grobljem proglasi ono uz sv. Duh. Povećanje groblja, kao i njegov

novi status zahtijevali su novu zidanu kapelu umjesto već trošne drvene koja se zatvara 1850.

Nacrt za novu je, međutim, napravljen tek 1872. godine, a izradio ga je Ivan Bertušek,

mjernik Građevnog odsjeka Hrvatske zemaljske vlade. Kapela je građena od proljeća do

jeseni iduće godine.206

202 Feletar i Prvčić, 2003., 120.203 Devedesetih godina prošlog stoljeća tu je bio smješten neuropsihijatrijih odjel, a danas nosi naziv Doma zdravlja i tu se nalaze ordinacije doktora opće prakse te stomatologija.204 Glavne konture tlocrta vide se na karti iz 1903. godine. (Slukan Altić, 2005., 207.)205 Feletar, 1992., 70.206 Horvat, 1943., 107., 112-113., 117., 119-120.

41

Kapela je napravljena u Rundbogenstilu, ali su vidljivi i elementi gotike u naglašenoj

vertikalnosti pročelja. To je jednobrodna trotravejna građevina svođena češkim kapama.

Svetište je trostrano završeno i okrenuto na istok, dok se na zapadu nalazi kor. Glavnom

fasadom dominira središnji istak na koji se nastavlja zvonik. Ovaj dojam pojačan je

činjenicom da postoji samo jedna prozorska os koja je smještena u centralnu zonu. Na njoj se

nalaze lučno zaključena vrata, pravokutni prozor završen lukom, okulus, te otvor na samome

zvoniku koji je uža verzija prozora iznad ulaza. Bočne zone izgledaju poput kontrafora koje

pridržavaju središnji dio sa zvonikom. Sjeverna i južna fasada imaju velike također

pravokutne prozore završene oblim lukom. Rubni zapadni otvor sjeverne fasade djelomično je

zazidan, a ispod njega je manji pravokutni prozor s kovanom rešetkom. Istočna trostrana

fasada ima okulus u središnjoj zoni, sokl i profilirani završni vijenac, kao i sjeverna i južna

fasada.207

Što se tiče unutrašnjosti crkve, koja je danas poprilično ogoljena, o njezinom

originalnom inventaru saznajemo iz vizitacija. Oltare s kipovima je izradio slovenski majstor

Martin Sodić 1874. godine. Napravio je tri oltara u „bizantskome“ slogu sa šest kipova. Na

glavnom su bili sv. Rok i sv. Ljudevit, na oltaru Marije Magdalene sv. Barbara i sv. Lucija, a

na onome sv. Tri Kralja kipovi sv. Ćirila i Metoda. Nad svaki oltar je došla slika sveca, u

tehnici ulja na platnu, kojemu je posvećen, a izradio ih je bečki slikar Jospip Kesler.208 Danas

u unutrašnjosti možemo vidjeti skladni trotravejni prostor kapele naglašen polustupovima koji

„nose“ pojasnice svoda. Također su vidljivi i ostaci zidnih oslika koji obrubljuju traveje

prateći pojasnice ukrasnim trakama. Na trakama su uzorci karakteristični za historicističku

dekoraciju, te podsjećaju na orijentalnu ormanentiku, ali i na pučke motiva s tkanina.

Na istome groblju se nalazi i grobnica obitelji Šemper (Slika 18.) napravljena između

dvaju svjetskih ratova u neogotičkom stilu.209 Usko pročelje skoro u potpunosti zauzima

bogato ukrašeni portal sa stepenicama i izrazito gotičkim dekorativnim elementima. Iznad

pravokutnih vrata završenih šiljastim lukom nalazi se rozeta, i dva kružna otvora. Njih

uokviruju stilizirani kontrafori i stupovi koji završavaju fijalama između kojih se proteže

bogato ukrašeni zabat.

207 Planić-Lončarić, 100.208 Horvat, 1943., 120-121.209 Feletar, 1992., 61.

42

5.2.2. Kapela sv. Florijana, 1892. (Trg dr. Tomislava Bardeka)

Nakon što je zatvorena (1885.) i srušena (1891.) stara zidana kapelica na

Florijanskome trgu, počela se graditi nova na drugoj lokaciji – uz zgradu Opće javne gradske

bolnice, na nekadašnjem groblju sv. Lucije. Smatralo se da je Florijanski trg ionako preuzak,

a i bila je potrebna kapela uz bolnicu, jer su sestre milosrdnice, koje su tamo njegovale

pacijente, htjele imati kapelu u blizini kamo bi i one i bolesnici išli na svetu misu. Kapela je

izgrađena 1892. zapadno od bolnice, s kojom je uskoro bila povezana jednokatnim uvučenim

zdanjem.210

Kapela sv. Florijana (Slika 16.) je neogotička jednobrodna kapela s peterostranim

završetkom izduženog svetišta.211 Njezino glavno pročelje okrenuto je prema jugu i

napravljeno u pojednostavljenim gotičkim oblicima. Vertikalnost pročelja naglašava jedna

prozorska os, koju horizontalno možemo podijeliti u tri zone. U donjoj se nalazi šiljasto

zaključeni portal s polukružnim stepenicama te okulus iznad njega. Od sljedeće zone –

trokutastog zabata - ga razdvaja niz slijepih šiljasto zaključenih lukova te vijenac. U zabatu se

nalazi uski pravokutni otvor, a povrh njega zvonik s također uskim šiljasto zaključenim

otvorom. Ovakav otvor se nalazi sa sve četiri strane zvonika, kao i ornament iznad njega koji

podsjeća na rozetu. Donji dio pročelja i zabat su flankirani pilastrima koji završavaju

akroterijima, pri čemu akroteriji zapravo ponavljaju oblik tornja zvonika. Istočna fasada na

koju se nastavlja krak bolnice ima jedan šiljasto zaključeni prozor te jednu kontraforu.

Zapadno pročelje je slobodno te ima dvije prozorske osi koje se izmjenjuju s kontraforama.

Kapela ima ukupno pet kontrafora, pri čemu one sjeverne naglašavaju kutove peterostranog

svetišta. U središnjem dijelu sjeverne fasade svetišta nalazi se zazidani okulus, dok ga

osvjetljava tek jedan prozor sa zapadne strane.

Kada uđemo u kapelu, uz ulaz se nalazi škropionica i stube koje vode na kor. S ulaza

se vidi trijumfalni luk koji je šiljasto zaključen, te svetište povišeno za jednu stepenicu.212

Zanimljiv je podatak da je 1891. koprivnički župnik za ovu crkvu kupio na jubilarnoj izložbi

u Zagrebu oltar s narodnim motivima,213 koji su bili veoma popularni u ornamentici

historicizma. Unutrašnjost je također oslikana u tome stilu, tako da je očito pazilo da dekor

interijera bude usklađen. Pojasnice su bogatije oslikane apstraktnim motivima, dok su zidovi

210 Horvat, 1943., 63-64.211 Planić-Lončarić, 1986., 99.212 Planić-Lončarić, 1986., 99.213 Jalšić, 1995., 94.

43

ukrašeni horizontalnim i vertikalnim linijama koje imitiraju izgled opeke. Kapela je prozorske

vitraje dobila tek 1931. godine kada je hlebinski župnik oporučno ostavio novac za ovu

namjenu.214

5.2.3. Sinagoga, 1875-1876. (Svilarska ulica)

Povijest Židovske zajednice u pravom smislu započela je u Koprivnici tek 1800.

godine doseljenjem četiriju obitelji na tzv. „Fridmanov breg“ kod današnjeg izletišta Crna

Gora.215 Židovi su u grad došli uglavnom iz Mađarske i Gradišta te su to bile aškenaske

obitelji, dok su sefardske došle za vrijeme Prvog svjetskog rata.216 Osnovali su svoju Židovsku

općinu 1850., te iste godine zasebno groblje izvan grada i sagradili 1875./1876. sinagogu.217

Prije sinagoge obrede su održavali u kući u Svilarskoj ulici, koja je kasnije služila kao zgrada

vjerske škole.218 Sinagoga je prvobitno trebala biti podignuta na Jelačićevom trgu, no došlo je

do promjene i sagrađena je uz staru bogomolju u Svilarskoj ulici (tadašnjoj Klakovoj ulici).219

U drugoj polovici 19. stoljeća Židovi su bili ugledni stanovnici Koprivnice koji su poticali i

financirali razvoj trgovine, obrta, manufaktura i poduzeća. Njihov status odrazio se i na

zgradu sinagoge, za čiji su projekt raspisali 1867. javni međunarodni natječaj, a grad im je

dozvolio gradnju tek u zadnjoj trećini 19. stoljeća. U natječaju su sudjelovali domaći

graditeljski poduzetnici (Ivan Igrić, Vladimir Gjurin, Josip Reš), poznatiji graditelji

sjeverozapadne Hrvatske (Josef Heuberger, Wutte Mikula) pa čak i međunarodno priznati

bečki graditelj sinagoga Wilhelm Stiassny. Neko vrijeme se čak mislilo da je sinagogu

izgradio Julio Deutsch220, ali je vjerojatnije da je graditelj bio ipak Josip Reš, koji se koristio

pristiglim projektima.221

Val izgradnji sinagoga u Hrvatskoj poklopio se s razdobljem historicizma jer su se

počele graditi tek oko polovice 19. stoljeća zbog specifičnog položaja Židova kod nas.222

214 Na njima su bili prikazani prizori iz života sv. Jeronima, Blaženog Marka Krizina i Blažene Ozane Kotorske. (Jalšić, 1995., 94.)215 Petrić, 2000., 17.216 Petrić, 2000., 41.217 Švarc, 1991., 168-171. 218 Jalšić Ernečić, 2005., 23.219 Jalšić Ernečić, 2005., 9.220 Karač, 2000., 182. 221 Tome u prilog ide i činjenica da su očuvani arhitektonski projekti u došli u posjed Muzeja grada Koprivnice upravo ostavštinom obitelji Reš. (Jalšić Erenečić, 23.)222 Karač, 2000., 167.

44

Posebnost njihovog arhitektonskog izričaja očituje se kombinaciji europskog historicističkog

Rundbogenstila s orijentalnim karakteristikama, koja zapravo označava židovski mudéjar stil

te njihovu pomalo kontradiktornu istovremenu težnju za asimilacijom, ali i naglašavanjem

posebnosti.223 U Hrvatskoj razlikujemo četiri tipa sinagoga – sinagogu-kuću, sinagogu s dva

tornja na glavnom pročelju, kupolnu sinagogu te tripartitnu sinagogu - pri čemu ovom

potonjem tipu pripada i koprivnička.224

Originalni izgled koprivničkog templa (Slika 21.) možemo vidjeti samo na pokojoj

rijetkoj fotografiji.225 Trobrodna longitudinalna sinagoga uvučena je od ulice i podignuta iza

visoke historicističke kovane željezne ograde.226 Kao što je rečeno, koprivnička sinagoga

(Slika 18.) je tripartitna227, što znači da joj je pročelje razdijeljeno na tri zone, koje malo

nadvisuju ali istovremeno odgovaraju unutarnjem trobrodnom prostoru hrama. Tri zone

vertikalno su razdijeljene dvama poligonalnim polustupovima, koji iznad krovne zone

završavaju ukrasnim tornjićima (u obliku rimonima)228, dok se druga dva nalaze na krajevima

fasade. U bočnim zonama nalaze se pravokutna vrata s vijencem i polukružno zaključenim

prozorom povrh njih. Na središnjem dijelu pročelja nalazi se ulaz sa stepeništem, kojeg

uokviruje portal. Portal se sastoji od stupova s kapitelima ukrašenim ružama, koji nose luk

povrh kojeg je stilizirani i izlomljeni vijenac. Iznad ulaza nalazi se bifora koja zapravo

ponavlja oblik luhota na vrhu središnjeg dijela fasade. Povrh bifore nalazi se kaligrafski

natpis iz Tore. Najviši dijelovi pročelja su ujedno i njegov najurešeniji dio. Vrh središnjeg

dijela ima niz slijepih arkada i spomenute Mojsijeve ploče, dok bočni imaju niz slijepih

pravokutnih otvora. Cijeli dio dodatno ukrašavaju orijentalizirajući tornjići.

Originalnu unutrašnjost sinagoge (Slika 22.) također možemo vidjeti samo na starim

fotografijama.229 Inače su sinagoge morale imati ulaz na zapadu, no to se ponekad nije

poštovalo, kao i u Koprivnici, gdje je ulaz bio s južne strane. Unutrašnjost je podijeljena

vitkim stupovima od kovanog željeza u prizemlju, a drvenim masivnijim stubovima na

galerijama. Valja naglasiti kako su željezni stupovi jedini ukrasni elementi iz doba

223 Karač, 2000., 179.224 Karač, 2000., 173-176.225 Fotografija prema kojoj je napravljen opis nalazi se reproducirana u knjizi Slukan Altić na strani 104.226 Sinagoga je uvučena i odijeljena ogradom jer su graditelji pratili višestoljetnu tradiciju habsburškog carstva prema kojoj su se sakralni objekti drugih vjera smjeli graditi samo u dvorištu bez izravnog doticaja s vanjskim perimetrom ulice. (Jalšić Ernečić, 2005., 24.)227 Ovome tipu pripada i Försterova sinagoga u Beču te Kleinova u Zagrebu. (Karač, 2000., 173.)228 Jalšić Ernečić, 2005., 24.229 Fotografija prema kojoj je napravljen opis reproducirana je u katalogu izložbe „Židovi u Koprivnici“, a prikazuje pogled s ulaza (juga).

45

historicizma koji su sačuvani.230 Koprivnička sinagoga je bila specifična i prema tome što je

imala ciborijski aron ha-kodeš sa stupovima i kupolom.231 Izgleda da je ormar za svitke bio

smješten na sjevernome zidu232 na povišenom i ograđenom dijelu iza trijumfalnog luka, baš

kao i bima koja je stajala ispred njega. Položaj ovih bitnih točaka u sinagogi određivao je i

položaj klupa, koje su bile smještene u bočnim brodovima i bile rezervirane za muškarce, dok

se na galerijama iznad njih nalazio prostor za žene. Slikarija na zidovima gotovo da nije ni

bilo, samo ukrasna traka s apstraktnim motivima koja je pratila liniju tijumfalnog luka. Od

dekorativnih elemenata isticali su se veliki historicistički lusteri od mesinga.

Sinagogu je u razdoblju od 1930. do 1937. renovirao renomirani koprivnički arhitekt

Slavko Löwy233, koji se školovao u Dresdenu te kasnije imao vlastiti arhitektonski biro u

Zagrebu.234 Njegovom intervencijom je sinagoga ostala bez historicističkih detalja (Slika 21.)

poput krovnih i razdjelnih vijenaca, niza slijepih arkada, ukrasnih završetaka na poligonalnim

stupovima koje je preoblikovao u stubove, itd. Pročelje, ali i unutrašnjost sinagoge preuređeni

su i pojednostavljeni pod utjecajem arhitekture moderne tridesetih godina. Njezin izgled je

također promijenila devastacija za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i kasnije neprimjerene

upotrebe ovog prostora. Tako je neko vrijeme bila čak i ustaški zatvor, potom u drugoj

polovici 20. stoljeća krojačko poduzeće, trgovačko skladište, trgovina rabljenom robom i

namještajem. U novije vrijeme je kraj sinagoge izgrađena glazbena škola, a sinagoga

prenamijenjena u koncertnu dvoranu, koju, međutim, treba tek obnoviti.235 Prošle godine je

uređeno popločenje oko sinagoge.

Sredinom 19. stoljeća je osnovano i židovsko groblje (Slika 20.) na Varaždinskoj cesti,

par kilometara dalje od gradskog groblja. Njegovi najstariji nadgrobni spomenici napravljeni

su u stilu zakašnjelog klasicizma te imaju uobičajenu vertikalnu kamenu stelu. Istaknutiji

objekti na groblju su pet mauzoleja236 imućnijih židovskih obitelji, mrtvačnica237 od koje je 230 Jalšić Ernečić, 2005., 25.231 Karač, 2000., 180.232 Inače bi trebao stajati na istočnome zidu, dok bi se bima trebala nalaziti na sredini sinagoge. No, pošto je ulaz koji je trebao biti na zapadu napravljen na južnoj strani, očito je došlo do rasporeda drugačijeg od tradicionalnog.233 Vidi Radović Mahečić, D. Slavko Löwy: sustvaratelj hrvatske moderne arhitekture tridesetih godina. Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 1999.234 Špoljar, 1981., 259-261.235 Jalšić Ernečić, 2005., 26.236 Među mauzolejima ističe se onaj obitelji Fischer koji je napravljen u mudéjar stilu s ulazom koji podsjeća na indijske arhitektonske oblike.237 Mrtvačnica (hevra kadiš) sastojala se od nekoliko pomoćnih prostorija i prostorije za zbrinjavanje mrtvih. Bila je napravljena u neoklasicističkome stilu, jednostavnih linija, s istaknutim krovnim vijencom, što je i danas vidljivo na sačuvanom pročelju. Naime, ruševno zdanje mrtvačnice je 2000. reducirano samo na pročelje koje djeluje poput slavoluka. (Jalšić Ernečić, 2005., 29.)

46

ostalo samo neoklasicističko pročelje (Slika 19.) Josipa Reša iz 1889., Löwyjev preuređen

spomenik žrtvama Prvog svjetskog rata238 i ostaci njegove zidane ograde groblja (Slika 20.).

Treba napomenuti da je groblje stradalo u Drugom svjetskom ratu i to u više navrata te da su

se čak 1943. borbe za oslobođenje Koprivnice vodile i na samome groblju.239

5.3. STAMBENA ARHITEKTURA

Stambena arhitektura ovoga razdoblja nastala je uglavnom polovicom stoljeća te je još

uvelike nosila klasicistička obilježja bidermajera. Pošto je zavladala sveopća kriza, gradnja

stambenih objekata zajedno s historicističkom dekoracijom na pročeljima doživjela je zatišje

u sedamdesetim i osamdesetim godinama 19. stoljeća, te svoj zamah doživljava tek krajem

stoljeća u izrazitijim neostilskim oblicima. Primjeri ovakve arhitekture danas su rijetki i

uglavnom su zdanja sa zakašnjelim elementima predhistoricističke gradnje. To su prizemna ili

jednokatna zdanja okrenuta širom fasadom prema ulici. Ako su jednokatna i na boljoj poziciji

u gradu, često su u kombinaciji i s poslovnim prostorom. Dekoracija im je umjerena i svodi se

na ukrašenije okvire prozora, pokoji zabat povrh otvora, vijenac pri vrhu fasade, te sokl.

Primjeri ovakvih zdanja su objekti u Nemčićevoj 7 i 9, te na Florijanskom trgu ( 3, 5, 7 i 16.).

Na mnogima od ovih fasada nestala je i ta jednostavna dekoracija prilikom nesmotrenih

obnova, dok su u dobrome stanju ostali objekti u Nemčićevoj 7 (Slika 23.), Florijanskome

trgu 7 te Florijanskome trgu 16 (Slika 24.). Prve dvije građevine su prizemnice s bogatije

ukrašenim natprozornicima. Ona u Nemčićevoj je reprezentativnija te ima i veliki ulaz na

glavnom pročelju. Objekt na Florijanskome trgu 16 je jednokatan, pa s obzirom na njegovu

dobru lokaciju možemo pretpostaviti da se u prizemlju nalazio poslovni prostor, baš kao i

danas.

238 Radović Mahečić, 2005., 34.239 Jalšić Ernečić, 2005., 27-29.

47

6. URBANIZAM I ARHITEKTURA KRAJEM 19. I POČETKOM 20. STOLJEĆA (od 1890. do početka Prvog svjetskog rata)

Devedesetih godina Koprivnica se počela oporavljati od dvadesetogodišnje krize pa su s

time krenule i nove ideje na polju urbanizacije i modernizacije grada. Tako 1896. grad počinje

razmišljati o uvođenju električne rasvjete, te je već 1898. stigla ponuda od tvrtke iz Beča, koja

je svoj projekt elektrifikacije grada ucrtala na katastarsku kartu s kraja osamdesetih godina.

Ovaj nam projekt pruža uvid u status pojedinog gradskog predjela pa saznajemo kako je stara

jezgra trebala dobiti samo kućnu rasvjetu jer se smatrala preslabo izgrađenom za javnu, dok je

novi centar trebao dobiti i kućnu i uličnu rasvjetu. Osim toga, ovaj plan nam daje i uvid u

izgled grada s kraja osamdesetih godina. To je bilo razdoblje oporavka od potresa iz 1880.

godine. Dakle, osim krize, grad je zadesio i potres te su se ove neprilike odrazile i na

financijsko stanje grada, koji si očito još krajem 19. stoljeća nije mogao priuštiti

48

elektrifikaciju. Naime, ponuda je bila preskupa te je grad prvo uveo plin240 1910. godine, a tek

1925. električnu struju.241

Kao što je već rečeno, grad se devedesetih počeo polako buditi iz razdoblja stagnacije

uzrokovanog sveopćom gospodarskom krizom. Ovo buđenje rezultiralo je i ponovnim

intenziviranjem graditeljske djelatnosti u cijeloj zemlji, pa tako i u Koprivnici. Zbog toga je

1895. donesen Građevni red za gradove u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, koji se odnosio

i na Koprivnicu. Red je detaljno precizirao uvjete građenja novih objekata i ulica – glavno

pročelje moralo je biti okrenuto prema ulici, obavezna je bila briga o stanju fasada,

gospodarske zgrade morale su biti smještene isključivo u dvorištu, zabranjena je bila gradnja

drvenih objekata zbog opasnosti od požara, itd. Ovaj Građevni red opet je potaknuo pitanje

urbanističke regulacije u Koprivnici. Grad je imao već regulatornu osnovu iz 1869. ali je

ostala zanemarena zbog nemogućnosti ostvarenja njezinih zahtjeva uslijed loše financijske

situacije. Stoga je Građevni odbor Gradskog poglavarstva odlučio napraviti novu osnovu.

Prvu je napravio 1901. mjernik Zemaljske vlade, ali je zbog preradikalnih poduhvata koje je

predlagala odbijena. Novu je izradio 1903. koprivnički gradski mjernik Franjo Poici, koji je

dobro poznavao domaće prilike u gradu. Na temelju njegovoga plana možemo vidjeti da je

Koprivnica početkom 20. stoljeća imala mnogo prostora za izgradnju većeg, planski

organiziranog grada, čije su granice već prije bile određene. Stoga je nova osnova trebala

riješiti popunjavanje praznog prostora u gradu, koji se nalazio uz glavne ceste izvan centra,

gdje se gradnja odvijala nekontinuirano ostavljajući poveće praznine među objektima.

Poicijeva Osnova je trebala riješiti i pitanje odnosa novog centra sa starom jezgrom, te

neuređeni potez centar-kolodvor.242

Poici je inzistirao na ortogonalnom rasporedu ulica u slabije izgrađenim dijelovima, dok

se kod onih gušće izgrađenih prilagođavao postojećoj situaciji. Stanje u staroj jezgri je u

potpunosti poštivao pa je predviđao gradnju samo u okviru starih insula. Radikalnije zahvate

predlaže u dodirnoj zoni starog i novog grada, gdje negira jugoistočne ostatke tvrđe. Naime,

zalaže se za rušenje i tog preostalog dijela tvrđe da bi se mogao napraviti kontinuirani široki

prsten parkova između jezgre i novog grada, pri čemu je začetak tog pojasa bio formiran već

šezdesetih godina, kada je zasađen drvored duž Nemčićeve ulice.243

240 Zbog industrije koja je to zahtjevala i razvijala se u to doba.241 Slukan Altić, 2005., 109., 111.242 Slukan Altić, 2005., 111-112.243 Slukan Altić, 2005., 113.

49

Točnije, 1863. Grigorije Roksandić je zasadio drvored javora, prema kojemu je ulica očito

i dobila ime Šetališna.244 Početkom devedesetih (1891. i 1893.) dolazi do uređenja gradskog

parka na području nekadašnjeg sjeverozapadnog bastiona, pri čemu drvored javora čini

njegov zapadni rub. Park je napravljen u francuskome stilu prema nacrtu gradskog vrtlara

Dragutina Ruhla. Uređene su okvirne staze te šetnice koje se radijalno šire iz središta parka u

kojem je 1896. postavljen drveni glazbeni paviljon. Paviljon (Slika 25.) je napravio domaći

majstor Antun Rogina, a bio je prethodno izložen na milenijskoj izložbi u Budimpešti.245

Početkom 20. stoljeća park se oblikovao u svojevrsnoj kombinaciji baroknog francuskog i

pejzažnog i romantičnog engleskog stila, što je, uostalom, bilo u skladu s eklekticizmom kraja

19. stoljeća. Ovakav živopisni izgled parka uglavnom je ostao do današnjih dana.246

Osim proširenja postojećeg parka na cijeli pojas oko stare jezgre, Poici predlaže i ring iza

novog centra koji bi povezivao periferiju grada te bi prolazio i ispred kolodvora. Uz taj novi

ring također bi se pružala zelena zona parkova i šetališta. Poici se u svom projektu bavio i

funkcionalnom podjelom grada te tako predlaže lociranje trgovačko-poslovnih i upravnih

funkcija u prsten oko povijesne jezgre, koje su već ionako tamo bile smještene. Zatim

sajmišta postavlja južno i zapadno od grada, lakšu industriju zapadno, a tešku jugoistočno od

grada. 247

Osim što nam Poicijeva Osnova prikazuje zanimljive ideje u organiziranju gradskog

prostora, također nam pokazuje i tadašnju situaciju jer je napravljena na osnovi aktualnog

katastarskog plana. Taj plan nam pruža uvid u grad nakon obnove graditeljske djelatnosti do

koje dolazi devedesetih godina. Tada je u dosta kratkome razdoblju izgrađeno nekoliko

reprezentativnih zgrada, kao na primjer zgrada Kotarske oblasti iz 1895. godine, te nova

pučka škola iz 1892. godine. Ova škola nam je posebice zanimljiva jer je bila nakon dugo

godina nova javna građevina podignuta unutar stare jezgre. Pojačana izgradnja nastavlja se i

početkom 20. stoljeća, te se na glavnome trgu gradi Gradska štedionica 1904. godine, i

Vatrogasni dom 1905. u Frankopanskoj ulici, uz sam rub stare jezgre, koja napokon počinje

biti uključena u život novoga grada.248

Što se tiče zahtjeva Poicijave Osnove, ostvareni su neki manji i to djelomično, te su ostali

samo unutar područja jezgre. Međutim, najvažnije ideje ove Osnove ipak nisu bile provedene

244 Kranjčev, 1995., 121.245 Slukan Altić, 2005., 113.246 Kranjčev, 1995., 124.247 Slukan Altić, 2005., 114.248 Slukan Altić, 2005., 115.

50

u djelo. Razlog tomu su zahvati na malom i već izgrađenom području, što se nije dopadalo

građanima. Također je razlog i to što je Poici predviđao mnogo veću gradnju idućih godina,

no skorašnja međuratna kriza je opet usporila cijeli proces. Najveća zasluga Poicijeve Osnove

je pokušaj revitalizacije stare jezgre i ideja zelenog pojasa oko nje, koji je parcijalno

ostvaren.249

Veliku zaslugu u unapređenju i uređenju grada imao je gradonačelnik Josip Vargović

(1906-1913), čiji mandat možemo smatrati zlatnim dobom Koprivnice. U njegovo doba

riješen je čitav niz komunalnih problema grada, izgrađeni su prvi veliki industrijski pogoni250,

proradila je gradska gimnazija, izgrađena je nova zgrada kolodvora251, premješteno je sajmište

iz centra grada, otvorena je gradska plinara te je uređen znatan dio centra grada. Izgradnja

plinare 1910. godine bila je velika potpora razvoju industrije, i samim time gospodarstvu

Koprivnice. Premještanjem pak sajmišta u istočni dio grada, riješila su se dva bitna problema

– centar (Trg Mladosti) se oslobodio ruralnog karaktera i napokon mogao biti u potpunosti

reprezentativan prostor, a istočni je dio grada time dobio poticaj za izgradnju niza trgovačkih

radnji i gostionica. Time se ujedno zaustavilo asimetrično širenje grada samo na sjevernu i

zapadnu stranu.252

U Vargovićevo vrijeme se intenzivno radilo i na uređenju grada. Zrinski i Florijanski trg

su asfaltirani, a na njima su napravljeni cvjetni rondeli ograđeni ukrasnom željeznom

ogradom. Dragutin Ruhl je 1910. godine proširio park na južnu stranu, te uredio veliku zelenu

površinu koja se prostirala od pravoslavne crkve do mjesta gdje je 1919. izgrađen

„Domoljub“. Time je grad dobio još jedno šetalište nazvano Nova promenada, a dotada

zapuštena površina je dobila nov i urbani izgled. Sjeverni dio parka bio je uređen u

francuskome geometrijskome stilu, dok je južni dio bio organiziran slobodnije, na engleski

način. Ruhl je u to vrijeme uredio i šetalište na Florijanskome trgu, te zelenu površinu ispred

bolnice. Vargović je pri kraju svojeg mandata pokrenuo i inicijativu za izgradnju Narodnog

doma te već naručio projekt od Huga Erlicha, no njegovim odlaskom s mjesta gradonačelnika

249 Slukan Altić, 2005., 116.250 Prvo veliko industrijsko poduzeće u gradu bila je „Danica d.d. za kemičke proizvode“ otvorena 1907. godine. Početkom 20. stoljeća svoj razvoj doživljava i koprivnička grafička industrija te 1909. svoju knjižaru otvara Vinko Vošicki na Florijanskom trgu.razvoj industrije rezultirao je prilivom stanovništva, te se u 10 godina, od 1900. do 1910. Koprivnica povećala za tisuću stanovnika. Bio je to najveći demografski skok u njezinoj dotadašnjoj povijesti. (Slukan Altić, 2005., 126., 127., 124.)251 Nova pruga Koprivnica – Virje – Kloštar otvorena je 1912. godine, čiji je osvojak prema Slavoniji išao južnim dijelom grada. Zbog povećanog željezničkog prometa Koprivnica je dobila novu secesijsku zgradu kolodvora 1913. godine. (Slukan Altić, 2005., 125.)252 Slukan Altić, 2005., 117-120.

51

ta ideja je zamrla pa je dom nazvan „Domoljub“ izgrađen tek 1919. godine. Nakon prikaza

Vargovićevih zasluga za unapređenje Koprivnica, možemo zaključiti da je zahvaljujući njemu

nakon dvadesetogodišnje krize zakoračila u novo doba, koje je bilo obilježeno najsnažnijim

razvojem grada u njegovoj čitavoj povijesti. U Vargovićevo vrijeme je Koprivnica prerasla

status trgovišta i napokon postala grad mlade perspektivne industrije.253

Započeta smjena starih objekata nastavila se nakon krize i to mnogo intenzivnije.

Izgradnja velikog broja novih objekata, koji nastaju krajem 19. i početkom 20. stoljeća, i dalje

se događa u već formiranome središtu grada te se još ne širi na područja predlagana

regulacijskim osnovama. Duž glavnih ulica počinje na mjestu starih izgradnja novih objekata,

koji i dan danas daju prepoznatljiv izgled centru Koprivnice.254 Uglavnom su to

neorenesansne ili neobarokne građevine, koje su se opet morale prilagoditi postojećem stanju

i prostoru, te zbog toga nastaju građevine novih fasada ali starog rasporeda prostora. To su

jednokatni, relativno udobni i prostrani javni i stambeno-poslovni objekti uz široke ulice, koje

još nisu bile opterećene prometom.255 Izgradnjom, međutim sve više počinju rukovoditi

domaći graditelji poput Reša, Zemljarića, ali i strani poput Carneluttija. Projektirali su velik

raspon građevina, od onih javne namjene, preko trgovačkih i obrtničko-stambenih, pa sve do

skromnijih pregradnji ruralne arhitekture na rubnim dijelovima naselja.256 Jednostavnu

arhitekturu prve polovice stoljeća zamijenila je raskošnija arhitektura neostilova, a količina i

brzina izgradnje nadmašile su izgradnju prethodnih stoljeća.

Arhitekturu ovog razdoblja posebice je obilježilo djelovanje Carnelutiija, koji je izgleda

napravio najviše objekata od spomenutih graditelja. Zaslužan je za najljepše primjere kasnog

historicizma na prijelazu u secesiju, a njegov opus u Koprivnici svodi se na najmanje desetak

zgrada koje su javne, ali i stambene namjene. Za njegov stil je karakteristično diskretno

uvođenje secesijskih motiva, poput suncokreta na gimnaziji, na svima „poznati teren“

historicističkih neorenesansnih i neobaroknih pročelja. Upravo zbog ovog njegovog

eklektičnog stila Carnelutti je veoma važan za Koprivnicu koja je zahvaljujući njemu pratila

europsku arhitekturu. Mogli bismo reći da je preko njegove arhitekture grad usvajao novi stil

u koji se sve više zavlačila secesija i njezina specifična tendencija pojednostavljenja skladno

združena s osebujnom ornamentacijom.

253 Slukan Altić, 2005., 121-122.254 Fischer, 1986., 66-67.255 Slukan Altić, 2005., 167.256 Planić Lončarić, 1986., 49-51.

52

Gjuro Carnelutti potječe iz talijanske pokrajine Furlanije, gdje je izučio za zidara te se

kontinuirano usavršavao na gradilištima. U Hrvatsku je došao zbog obnove crkve u Mariji

Bistrici, gdje je surađivao s Bolléom. Nastanio se 1879. u Zagrebu gdje je otvorio svoj biro. U

početku samo izvodi gradnje, dok kasnije počinje i sam projektirati. Njegova djelatnost

uglavnom se koncentrirala na Zagreb, koji se obnavljao nakon velikog potreba 1880. godine.

Tu gradi ljetnikovce, zgrade na reprezentativnim mjestima u Zagrebu, kao i stambene zgrade

izvan centra grada. Carnelutti je uspješno poslovao dok granica između graditelja i školovanih

arhitekata još nije bilo. Međutim kad su arhitekti došli na cijenu i važniji projekti počeli

zaobilaziti Carneluttija, usmjerio se na manje gradove sjeverozapadne Hrvatske. Tako je

počeo raditi i u Koprivnici gdje gradi uglavnom u svom prepoznatljivom neorenesansnom

stilu, te manje neobaroknom, Gradsku štedionicu, zgradu Kotarske oblasti, stambeno-

trgovačke kuće, ali i građevine s elementima secesije, poput Realne gimnazije, industrijskog

kompleksa Danice te kuće Malančec, kojoj se počinje priklanjati u prvom desetljeću 20.

stoljeća. „Unatoč stilskoj šarolikosti Gjuro Carnelutti je u arhitekturu manjih gradova redovito

uvodio novo urbano mjerilo gradske stambene i reprezentativne javne arhitekture, ali uz

poštivanje zatečene građevne strukture ambijenata u koje ulazi.“257 To poštivanje

graditeljskog nasljeđa koje je susreo, odredilo je dvije osnovne karakteristike Carneluttijeve

arhitekture u Koprivnici – zadržavanje mjerila okoline te samosvojnost u oblikovanju

građevina.258 Njegove građevine u Koprivnici uglavnom su projektirane i podignute u

razdoblju od 1893. i 1910. godine, a većina ih je sagrađena u elitnom gradskom prostoru.

6.1. JAVNA ARHITEKTURA

6.1.1. Nova zgrada pučke škole, 1892.

Iako je sredinom stoljeća bila izgrađena škola na Zrinskome trgu, njen kapacitet nije bio

dovoljno velik za konstantno rastući broj učenika. Naime, 1874. je donesen zakon o

obaveznom osnovnoškolskom obrazovanju259, te je bilo jasno da će zgrada škole jednostavno

biti premala. Problem je riješen tek 1892. kada je na inicijativu tadašnjeg predstojnika

(ministra) Odjela za bogoštovlje i nastavu hrvatske Zemaljske vlade Izidora Kršnjavog

257 Radović Mahečić, 2009., 324.258 Fischer, 1986., 145.259 Feletar, 1995., 140.

53

izgrađena nova zgrada u Gospodskoj (Esterovoj) ulici. Zgrada pučke škole (Slika 26.) je bila

nakon dugo vremena novi objekt koji je podignut na području stare jezgre, a bila je smještena

južno od župne crkve sv. Nikole i zapadno od zdanja stare vijećnice i Vijećničkog trga.

Premještanjem pučke škole u novu zgradu, u staru zgradu na Zrinskom trgu preseljena je

gradska uprava.260 Zgrada nove puče škole je nažalost u potpunosti stradala 1945. u Drugome

svjetskome ratu te njezin izgled možemo vidjeti samo na starim fotografijama, koje uglavnom

prikazuju njezinu bočnu južnu fasadu.

Na katastarskoj karti nastaloj 1903. godine možemo vidjeti obrise tlocrta škole te

zaključiti kako je to bio objekt pravokutnog tlocrta s bočnim paviljonima te velikim istakom u

centru dvorišne strane, vjerojatno također paviljonskog tipa.261 Objekt je napravljen u

neorenesansnim oblicima koji se očituju u odmjerenoj fasadi ukrašenoj stiliziranom rustikom

u prizemlju. Na jednoj ne baš oštroj fotografiji262 s početka 20. stoljeća (Slika 27.) vidimo

glavno zapadno pročelje snimljeno sa jugozapadne strane. Dobar pogled na fasadu priječi nam

drvored koji se nalazio pred školom. Međutim, ipak vidimo južni rizalitni istak (paviljon) s

trokutastim zabatom i lučno zaključenim otvorom na katu. Središnji dio fasade, između

paviljona, deset prozorskih osi, pri čemu se ne vidi oblik prozora na katu. Vjerojatno su lučno

zaključeni, sudeći prema otvorima na razini kata na paviljonima. Prizemlje je ukrašeno

rustikom. Na drugoj, novijoj i oštrijoj fotografiji263 (Slika 25.) se dobro vidi njezina južna

fasada te dio dvorišnog istaka. To dvorišno paviljonsko zdanje niže je od ostatka zgrade –

prizemno je, čini četvrtinu širine cijele zgrade, s velikom terasom na vrhu i ukrašene

balustrade. Južna, kao i sjeverna fasada, dio su paviljona i samim time šire od središnjeg

dijela zgrade. Južno pročelje ima osam prozorskih osi horizontalno podijeljenih razdjelnim

vijencem. Prozori na obje etaže su pravokutnog oblika, pri čemu su oni na katu međusobno

razdijeljeni ukrasnim pilastrima.

6.1.2. Zgrada Kotarske oblasti, 1893. (Nemčićeva 5)

U staroj vijećnici (starom magistratu) na Vijećničkom trgu bio je smješten sud pa se

gradsko poglavarstvo preselilo u zgradu u Nemčićevoj ulici sredinom stoljeća.264 Međutim, ta

260 Slukan Altić, 2005., 115.261 Slukan Altić, 2005., 207.262 Reproducirana u knjizi „Stara Koprivnica“, str.86.263 Reproducirana je u sklopu članka Draženke Jalšić. (Jalšić, 1995., 96.)264 Brozović, 1978., 69.

54

zgrada novije vijećnice je srušena kako bi se na njezinom mjestu izgradilo zdanje Kotarske

oblasti 1893.,(Slika 28.) koje je projektirao Gjuro Carnelutti.265 Bila je to ujedno i njegova

prva građevina u Koprivnici.266 To je neorenesansna prostrana jednokatnica, jednostavne

unutrašnje prostorne organizacije s bačvastim svodovima u podrumu.267 Pročelje bismo

vertikalno mogli podijeliti na dva dijela. Južni dio pročelja je rizalitno istaknut i čini šestinu

cijele površine fasade, a na njemu se nalazi ulaz te poveći prozor iznad njega. Ostali, sjeverni

dio, pročelja je simetričan te ima deset prozorskih osi. Krajnje dvije osi su odijeljene istacima

od središnje zone sa šest osi. Iznad ulaza koji je zaključen stlačenim lukom nalazi se

pojednostavljeni nadvratnik s naglašenim zaglavnim kamenom. Prozorski otvori u prizemlju

zapravo su manje verzije ulaza, dok su oni na katu manje verzije prozora iznad ulaza, koji je

lučno zaključen. Za razliku od onih u prizemlju, otvori na katu nadvišeni su nadprozornicima

u rustici. Duž cijelog pročelja proteže se sokl sa slijepim kvadratičnim otvorima, te izrađeni

krovni vijenac. Danas je ova zgrada sjedište Koprivničko-križevačke županije.

6.1.3. Gradska štedionica, 1904. (Zrinski trg 9)

Zdanje Carneluttijeve Gradske štedionice (Slika 29.) organizacijom fasade podsjeća na

njegovu prethodnu zgradu Kotarske oblasti. Naime, također ima rizalitni ulazni dio na

lijevome kraju fasade, koji je u ovome slučaju zapadni dio. Međutim, ovaj objekt ima

istaknuti i desni dio koji je paviljonskog tipa. Za razliku od suzdržanijeg pročelja Nemčićeve

5, ovo karakteriziraju neobarokni elementi poput nepravilnog zabata s volutama na vrhu

lijevog rizalita, te bogato ukrašenog krova desnog paviljona. Zgrada ima šest prozorskih osi,

od kojih se jedna nalazi u lijevom rizalitu, a dvije u desnom paviljonu. U prizemlju se nalazi

polukružno zaključeni ulaz uokviren rustikom. Ostatak prizemlja također je u rustici koja se

provlači i kroz pilastre koji odvajaju pravokutne prozore. Na katu su također pravokutni

otvori, koji, međutim, imaju bogatije okvire i zaglavne kamene, te su međusobno odijeljeni

pilastrima s neostilskom varijantom jonskih kapitela. Upravo krovna zona zgrade otkriva

neobarokne motive poput neobičnog zabata lijevog rizalita te zasebnog krova nad desnim

rizalitom koji svojim oblikom podsjeća na krovove francuskih baroknih paviljona palača (npr.

Louvre). Kada vidimo unutrašnjost i opet se osvrnemo na pročelje možemo shvatiti

Carneluttijevu ideju organizacije pročelja. Naime, unutrašnji prostor i pročelje su u 265 Brozović, 1978., 92.266 Jalšić, 1995., 100.267 Feletar, 1992., 7.

55

nerazlučivom odnosu – na pročelju se razaznaje raspored interijera. U lijevom rizalitu je ulaz

sa stepeništem, zatim slijedi skromniji dio fasade koji prati niz šaltera u prizemlju, dok se u

desnom i najukrašenijem dijelu zgrade nalaze prostori uprave.268

6.1.4. Vatrogasni dom, 1905-1906. (Frankopanska ulica)

Dobrovoljno vatrogasno društvo osnovano je još 1874. godine269, ali se na ideju

izgradnje doma došlo tek desetak godina kasnije, točnije 1887. Dom se trebao sastojati od

vatrogasnog spremišta te društvenih prostorija. Mjesto gradnje određeno je 1892., no zgrada

je podignuta dosta kasnije, 1905. godine,270 i to zahvaljujući gradonačelniku Josipu

Vargoviću. Bila je to još jedna javna građevina, osim pučke škole, koja je napokon izgrađena

u dugo zanemarivanoj staroj jezgri.271 Dom je posvećen u kolovozu 1906. godine i pušten u

funkciju.272 Zgrada (Slika 31.) je izvedena prema idejnom nacrtu zagrebačkog graditelja

Autanera, izvedbenom nacrtu koprivničkih graditelja Dragutina Zemljarića i Josipa Reša, dok

je podizanje objekta povjereno koprivničkom zidarskom majstoru Gjuri Igriću.273

Dosta izduženom neogotičkom prizemnom zgradom vatrogasnog doma dominira toranj,

koji služi za uočavanje požara u gradu i okolici,274 dok cijelo zdanje djeluje poput kakve

srednjovjekovne utvrde. Njegovoj masivnosti doprinosi relativno nisko pročelje u rustici koje

imitira zidine, a fortifikacijski izgled daju mu i probrani na vrhu pročelja. Toranj se izdiže

iznad središnjeg dijela zapadne fasade, koja ima pet prozorskih osi međusobno razdijeljenih

plitkim kontraforama. Iznad donjih pravokutnih prozora nalaze se šiljasto zaključeni i puno

manji otvori. Na vrhu fasade, na njezinim krajevima, podignut je dekorativni zid viši od

prsobrana i ukrašen frizom koji imitira „nazubljene“ prsobrane, te djeluje poput kulise. Ovaj

friz proteže se kroz sve fasade. Toranj ima jednu prozorsku os – šiljasto zaključenu biforu

okruženu slijepim biforama, veći šiljasto zaključeni prozor te biforu iznad njega. Interesantna

je i sjeverna fasada koje je neobično izdužena – ima čak devet osi. Krećući od zapada fasada

započinje dvama prozorima a zatim se ritam mijenja - velika drvena vrata završena

268 Fischer, 1986., 145-146.269 Brozović, 1978., 118. 270 Slukan Altić, 2005., 169.271 Frankopanska ulica se nalazi na samome sjevernome „čelu“ triju starih ulica – Gospodske (Esterove), Vijećničke i Oružanske – te ih povezuje.272 Brozović, 1978., 118.273 Slukan Altić, 2005., 169.274 Slukan Altić, 2005., 169.

56

stiješnjenim lukom izmjenjuju se sa slijepim šiljasto zaključeni prozorom. Vrata i prozori su

pak međusobno odvojeni kontraforom. Kada pogledamo istočno pročelje275 (originalno, koje

možemo vidjeti samo na starim fotografijama) vidjet ćemo da to izduženo zdanje ima

jednostrešni krov (Slika 30.) nagnut prema dvorišnoj strani. Južno dvorišno pročelje nam

otkriva da velika vrata (njih pet) danas služe kao ulazi u garaže u kojima su smještena vozila.

6.1.5. Realna gimnazija, 1907-1908. (Trg Mladosti 5)

Prve inicijative za izgradnju zgrade gimnazije (Slika 33.) potječu iz 1906. godine kada

je Zemaljska vlada donijela odluku da se dokinu viši razredi pučke škole i osnuje privremena

Mala realna gimnazija.276 Projekt je napravio Gjuro Carnelutti te je kamen temeljac za ovu

zgradu položen u studenom 1907., a svečano otvorenje bilo je u studenom 1908. godine za

vrijeme gradonačelnika Josipa Vargovića.277 Ubrzo nakon što je 1908. izgrađeno velebno

secesijsko zdanje gimnazije, rješenjem koje je osobno potpisao car Franjo Josip, Koprivnica

je dobila Kraljevsku realnu gimnaziju.278

Izvorno je to bila jednokatna zgrada s monumentalnim ulazom, secesijskom aulom i

velikim boltanim podrumima. Međutim, 1953. joj je dograđen drugi kat u istome stilu, a

1990-1991. je na njoj izvršena temeljna i uspješna adaptacija.279 Konzultirajući se sa starim

fotografijama280 pokušat ćemo opisati zgradu u njezinome izvornome obliku. Iz plana koji

prikazuje nove lokacije sajmišta nastalog 1913. godine281 po prvi puta vidimo ucrtanu zgradu

gimnazije. Na njemu vidimo tlocrt „U“ oblika sa središnjim rizalitom s dvorišne strane.

Kasniji planovi282 nam malo detaljnije prikazuju oblik škole pa vidimo da su istočni i zapadni

krakovi zavinuti prema središnjem dvorišnjem rizalitu. Iako je već spomenuto da se radi o

secesijskoj zgradi, valja napomenuti da se tu radi o eklektičnome zdanju. Točnije bi bilo reći

da je to neorenesansna zgrada s elementima secesije. Očigledno pojednostavljeni renesansni

elementi, koji se očituju u upotrebi rustike na uglovima prizemlja, jednostavnim prozorskim

otvorima te zabatu iznad rizalitno istaknutog ulaznog dijela (Slika 32.), kombinirani su sa 275 Pri usporedbi sa starim fotografijama možemo vidjeti da je istočno pročelje nadograđivano, ali dosta uspješno jer prati stil građevine, te se na prvi pogled ne bi moglo prepoznati da se radi o kasnijoj gradnji. 276 Slukan Altić, 2005., 121.277 Brozović, 1978., 111.278 Slukan Altić, 2005., 121.279 Feletar, 1992., 80.280 Slukan Altić, 2005., 120., 121.281 Slukan Altić, 2005., 209.282 Plan iz 1930. (Slukan Altić, 2005., 212.)

57

izrazito secesijskim motivom suncokreta (Slika 34.) na prvome katu (suncokret nam je kao

secesijski motiv vjerojatno najpoznatiji s Wagnerovih stanica na Karlsplatzu u Beču). Kao

uobičajen motiv rado upotrebljavan u secesiji možemo prepoznati i lovorov vijenac s

ukrasnim trakama, koji se nalazio na vrhu rubnih dijelova fasade te rizalitnog središnjeg dijela

gimnazije. Središnji dio glavne južne fasade ima polukružno stepenište i tri prozorske osi –

troja vrata u prizemlju (središnja su veća, polukružno zaključena i flankirana parom stupova) i

tri polukružno zaključena prozora na katu. Horizontalno ih dijeli geometrizirana secesijska

ograda s motivom sličnim pleteru. Povrh kata rizalitne zone se nalazio veliki trokutasti zabat

(danas se tu nalazi drugi kat pa je napravljen novi zabat iznad njega). Lijevi i desni dio

pročelja ima po osam prozorskih osi, pri čemu su one do središnjeg dijela blago istaknute te

čine svojevrsni prijelaz k najistaknutijem centralnom dijelu fasade. Bočne fasade imaju po pet

prozorskih osi, dok je ona dvorišna razvedena zbog dvostrukog istaka u središtu. Po sredini

zgrade pruža se veliko stepenište osvijetljeno velikim prozorima s dvorišne strane. Danas se u

ovoj zgradi nalazi Osnovna škola Antuna Nemčića Gostovinskog.

6.1.6. Zgrada kolodvora, 1913.

Željeznička groznica koja je zahvatila Koprivnicu u zadnjoj četvrtini 19. stoljeća, donijela

je značajne promjene ne samo u gospodarskome, već i u graditeljskome smislu. Nakon što je

1870. godine pruga Zákány – Koprivnica – Zagreb puštena u promet, prva zgrada koprivničke

željezničke postaje otvorena je 1873. godine. Kada je 1912. godine puštena u promet i

željeznička pruga Koprivnica – Virje, pristupilo se modernizaciji i proširenju koprivničkog

kolodvora, u sklopu kojeg je 1913. otvorena nova prijamna zgrada željezničke stanice.

Moderno secesijsko zdanje je, međutim, uslijed niza adaptacija lišeno svog prvobitnog izgleda

i ukrasa.283

Na fotografiji284 snimljenoj između dva svjetska rata zapravo vidimo zgradu dosta sličnu

današnjoj (Slika 35.). Riječ je o kasnosecesijkom zdanju s elementima art-decoa. Zgrada

kolodvora je objekt čistih linija i modernog izgleda, dok se ostaci neostilske arhitekture naziru

eventualno u istaknutim dijelovima paviljonskog tipa i rustici u prizemlju. Velika središnja

vrata sa zaključkom u obliku moderniziranog stlačenog luka i krajnje jednostavna ograda na

katu odišu novom modom i tendencijom pojednostavljenju. Glavno pročelje sa šesnaest

prozorskih osi možemo vertikalno podijeliti na pet zona. Kada malo bolje pogledamo vidjet

283 Slukan Altić, 2005., 169.284 Reproducirana u „Stara Koprivnica“, str. 111.

58

ćemo da pročelje zgrade meandrira izmjenjujući uvučeni dio s rizalitnim. Središnji dio je

uvučen između dva poprilično istaknuta paviljona, te ima istaknuto prizemlje s velikim

ulazom i dva prozora, dok je kat također uvučen i ima četiri pravokutna prozora. Paviljoni uz

ulazni dio imaju manja vrata u prizemlju te male pravokutne otvore iznad prozora na katu.

Stražnji zapadni dio fasade (Slika 36.) nema tako razvedeno pročelje zbog nadstrešice koja se

kontinuirano proteže duž cijelog zdanja.

6.2. SAKRALNA ARHITEKTURA

Krajem 19. stoljeća nije izgrađena niti jedna nova sakralna građevina, već su uslijed

potresa 1880. mahom obnavljane postojeće, pri čemu je primjer najtemeljitije obnove ona

župne crkve sv. Nikole. Nakon potresa obnavljaju se i franjevačka te pravoslavna crkva.

Franjevačka crkva je bila teško oštećena te su na zidovima crkve nastale velike pukotine.

Obnova crkvi odvijala se tokom osamdesetih i devedesetih godina.

6.2.1. Obnova župne crkve sv. Nikole, 1892.

Župna crkva sv. Nikole izgrađena je sredinom 17. stoljeća u baroknome stilu. Crkva ima

izduženi pravokutni tlocrt sa svetištem na istoku. Uz sjevernu stranu svetišta su prigrađeni

sakristija i zvonik. Na sjeverni zid broda prislonjeno je zdanje župnog dvora, koji se, kao i

crkva, svojom zapadnom fasadom naslanjao na bedem. Nakon jakog potresa u 19 . stoljeću, i

uklanjanja zapadnog bedema, dolazi do velike historicističke obnove kompleksa.

Veliki potres 1880. jako je oštetio crkvu i građani su zahtijevali da se crkva temeljito

obnovi. Zvonik je najviše stradao i postao nestabilan, no adaptacija se stalno odlagala pa je

uskoro i strop propao. Zbog izuzetno lošeg stanja crkva je zatvorena 1890. godine, a u obnovu

59

se krenulo tek 1892. godine za vrijeme župnika Antuna Kovačića. U to vrijeme bio je maknut

i ostatak bedema na koji se oslanjala crkva pa se mogao probiti novi ulaz sa zapadne strane

ispod kora.285 Prilikom obnove maknuti su i kontrafori, koji su nosili pritisak nasipa na kor, te

kripta ispod crkve. Iste godine crkvu je oslikao Slovenac Antun Rihard, zet Slovenca Sodiča,

koprivničkog slikara i kipara.286

Svetište crkve je četvrtasto i križno svođeno, dok je nad lađom zrcalni svod. Svetište je za

nekoliko stepenica više od ostatka crkve te ga od lađe dijeli trijumfalni luk, koji ima

jednostavnu arhitektonsku dekoraciju samo na mjestu kapitalnih zona. Bočni su zidovi

ritmizirani nizom pilastara koji su povezani stepenasto profiliranim vijencima. Uz sjeverni zid

nalazi se propovjedaonica, dok je kor s orguljama na zapadnome dijelu iznad ulaza. Kor nose

željezni kanelirani stupovi s varijantom kompozitnog kapitela na vrhu. U jugozapadnome

uglu crkve su zavojite željezne stepenice koje vode na kor.287

Novo pročelje župne crkve (Slika 37.) s polukružnim slijepim nišama, plitko istaknutim

pilastrima i stiliziranom rustikom na soklu i bridovima, odaje duh neoklasicizma s

primjesama neorenesanse.288 Južna fasada je očito bila glavna jer je u vrijeme gradnje gledala

prema naselju te imala glavni ulaz. Fasada je vertikalno podijeljena nizom pilastara između

kojih je smješteno pet velikih polukružno zaključenih prozora te pravokutni portal u središnjoj

zoni. Pri tom treba naglasiti kako su istočnije dvije zone uže i pripadaju svetištu, dok su ostale

tri šire. Fasada je horizontalno podijeljena na dvije zone – zonu sokla s rustikom te prozorsku

zonu koja završava vijencem. Zapadna ulazna fasada okrenuta prema parku je uska i

simetrična – u donjoj zoni se nalazi glavni ulaz flankiran polustubovima i nadvišen

trokutastim zabatom, a u gornjoj tri polukružno zaključene niše, s tim da središnja ima

profilirani okvir kao i prozori na južnoj fasadi. Istočna fasada je pročelje svetišta, te kao ni

zapadna nema prozorskih otvora. U zoni iznad sokla nalaze se tri niše istog izgleda kao i na

zapadnom pročelju. Zvonik je razdjelnim vijencima podijeljen na četiri zone, pri čemu donje

imaju pravokutne male otvore, dok se u najvišoj nalazi otvor sa stiješnjenim lukom te sat s

lukovicom na vrhu.

Osnovni izgled crkve nije mijenjan od obnove u 19. stoljeću, ali je Rihardov oslik 1930.

zamijenjen onim Lovre Sirnika, koji je uglavnom ostao sačuvan do danas. Tokom 20. stoljeća

je unutrašnjost pobijeljena čime je bio prekriven historicistički oslik, koji se nalazio po svim 285 Horvat, 1943., 41-42.286 Brozović, 1978., 68.287 Planić Lončarić, 1986., 89.288 Jalšić, 1995., 94.

60

zidovima i stropu, dok je ostavljena većina Sirnikovog oslika. Međutim, prilikom obnove

crkve 2006. ipak su na dijelu zida skrivenom iza orgulja pronađeni ostaci zidnog

historicističkog oslika, pa se odlučilo da se po uzoru na njega zidovima broda povrati izgled s

kraja 19. stoljeća. Tako su bočni zidovi dobili pastelni oslik geometrijskog motiva (Slika 38.)

koji podsjeća na stiliziranu opeku s trolisnim ornamentom.289 Pronađeni su i ostaci oslika u

svetištu – dva medaljona koji prikazuju pelikana te Uskrslo Janje sa zastavom – te zidna slika

s prikazom Isusa Dobrog Pastira na sjevernome zidu, koji su također obnovljeni. Ovi oslici ne

pripadaju Sirnikovom ciklusu pa se pretpostavlja da su također Rihardovo djelo. Njihovim

opisom se nećemo baviti jer su spomenuti oslici, kao i oltari, obnovljeni nespretno i

nestručno. Naime, obnovio ih je ličilac bez suradnje konzervatora pa ih teško možemo

doživjeti kao historicističke i vrijedne290. Također su pronađeni i ostaci oslika na svodu lađe s

motivom pletera, no on nije obnovljen.291

Osim nestručno obnovljenog oslika, iz 19. stoljeća potječu i četiri oltara, ispovjedaonice te

crkvene klupe. Oltari su napravljeni u neorenesansnom stilu, međutim njihov autor je

nepoznat. Radi se o glavnome oltaru sv. Nikole, pobočnome oltaru Krštenja Kristova od kojeg

je ostala samo skulpturalna skupina,292 oltaru Blažene Djevice Marije Lurdske te oltaru Srca

Isusova. Potonja dva se nalaze u brodu sa svake strane trijumfalnog luka. Oltari su

devedesetih godina ovoga stoljeća preslikavani u plavu boju, da bi 2006. dobili živopisniji

izgled te mramorizaciju. Skulpture su skladnih formi i u stilu su devetnaestostoljetnog

nazarenskog oblikovanja i proporcija. Međutim, prilikom obnova se njihov izgled narušio te

je teško zanemariti niz nestručnih obnova. Drvene klupe u lađi su izrezbarene također u

historicističkome stilu te motivi podsjećaju na mustre iz narodne umjetnosti i veza. Motivi na

plohama okrenutim prema svetištu kao da donekle ponavljaju geometrijske oblike sa oslika u

lađi.

6.3. STAMBENA ARHITEKTURA

289 Sličnu zidnu dekoraciju ima crkva Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini kraj Velike Gorice. 290 Pri obnovi oltara korištena je mat boja na licima kipova koja nije nijansirana, pa su skulpture dobile groteskan izgled. Primjer loše obnove je i Sirnikov Uskrsli Krist na svodu gdje je, na sreću, samo lagano očišćena slika, no Isusu su neukusno i pretjerano pobijeljeni zubi.291 Podaci su dobiveni na razgovoru sa trenutnim župnikom Tomislavom Petrićem, te iz Župne spomenice iz 2006. godine.292 Još 1986. je bila u sklopu vlastitog oltara. Od devedesetih je prikaz krštenja postavljen iznad mramorne krstionice u svetištu.

61

6.3.1. Građanska kuća, 1897. (Zrinski trg 6)

Ova zgrada jedna je od najljepših neorenesansnih palača u Koprivnici, a napravio ju je

Josip Reš. Neko vrijeme je u njoj bio smješten hotel „Zrinski“293, a danas se tu nalazi Gradska

knjižnica i čitaonica „Fran Galović“ (Slika 39.). To je jednokatno zdanje sa simetričnim

pročeljem vertikalno podijeljenim na tri jednake zone, pri čemu je središnja blago rizalitno

istaknuta. U svakoj se zoni nalaze po dvije prozorske osi, dok se u lijevoj u prizemlju nalazi

ulaz. Stepenište se nalazi u krajnje lijevom, odnosno zapadnom dijelu kuće. Svi otvori u

prizemlju su polukružno zaključeni te imaju zaglavni kamen. Oni na katu su pravokutnog

oblika s polukružnim zabatom kojeg nose ukrašene konzole. Cijelo pročelje je napravljeno u

rustici, pri čemu je ona u prizemlju masivnija. Ovakvo tretiranje rustike i ornamentike pridaje

zgradi svojevrsnu gradaciju u „čvrstoći“ etaža - iznad robusnog i jednostavnog prizemlja

dolazi „lakši“ i profinjeniji kat. Ovakva organizacija pročelja karakteristična je za talijanske

renesansne palače te koprivničkoj daje sklad i oku ugodan red.

6.3.2. Kuća Dolenec / Vuk-Pavlović, 1900. (Esterova 5)

Ova građanska kuća je jedna od najreprezentativnijih i najvećih koprivničkih

historicističkih palača, a izgrađena je prema nacrtu Gjure Carneluttija. To je stambena

jednokatnica s bogato plastificiranom fasadom, osobito oko prozora i ulaznih vrata. Ima

visoke boltane podrume te kameno stubište do prvog kata, a prostor je podijeljen središnjim

hodnikom.294 Palača se nalazi na uglu Esterove i Frankopanske ulice, no njezino glavno

pročelje je okrenuto prema Esterovoj. Razlog tomu je vjerojatno usmjerenost prema

Zrinskome trgu, koji počinje samo par kuća dalje na sjever. Stoga je logično da je svojim

reprezentativnijim pročeljem okrenuta prema parku i novome centru, iako je i ono koje gleda

na Frankopansku također bogato dekorirano. Fasade je u dosta lošemu stanju, no i dalje su

vidljivi dijelovi raskošne arhitektonske ornamentike.

Njezino glavno zapadno pročelje (Slika 40.) ima sedam prozorskih osi koje su

razdjelnim vijencem horizontalno podijeljene na dvije zone. Prizemna zona je napravljena u

rustici te u svome središtu ima polukružno zaključena vrata sa zaglavnim kamenom i bogato

profiliranim portalom. Portal se sastoji od dva polustupa, s varijantom kompozitnog kapitela,

293 Feletar, 1992., 72. 294 Feletar, 1992., 67.

62

koji nose prekinuti polukružni zabat ukrašen vegetativnim formama. U prizemlju je niski sokl

s otvorima u obliku položenog pravokutnika. Okviri pravokutnih prozora prizemlja skromnije

su dekorirani od onih na katu koje nadvisuju polukružni zabati sa školjkama i vjerojatno

ženskim glavama. Zanimljivi detalj je i plitko odsječeni ugao palače, koji je na katu dekoriran.

Ova fasada je u lošijem stanju nego bočna, na kojoj se jasnije razaznaju maštoviti motivi.

Fasada prema Frankopanskoj je asimetrična te se čini kao da joj nedostaje krajnja desna

prozorska os. Inače ima šest prozorskih osi pri čemu su one na katu posebice ukrašene. U

rustikalnom jednostavnijem prizemlju imamo zanimljivu situaciju – u okviru koji veličinom

odgovara vratima nalazi se prozor. Ne zna se jesu li naručitelji odmah odustali od bočnog

ulaza ili je ovo rezultat kasnije intervencije i zaziđivanja ulaza. Inače su vratnice ukrašene

konzolama koje pridržavaju vijenac i zaglavni kamen s muškom glavom. Na katu zamišljenu

središnju os (jer pročelje nije simetrično) čini prazni ovalni medaljon unutar edikule s

varijantom trokutastog zabata. U zabatu se nalazi glava zvijeri s akantusovim listom. Lijevo i

desno od medaljona se nalaze dvostruki prozori nadvišeni velikom školjkom s muškom

glavom u sredini, iza koje se opet nalazi motiv školjke samo u manjoj verziji. Povrh školjke

nalazi se stilizirani i reducirani polukružni zabat. Manji prozori na krajevima fasade imaju

također stilizirane zabate s manjim školjkama i ovaj put ženskim glavama. Sve zabate na katu

nose konzole ukrašene akantusovim lišćem. Nakon analize bogate ornamentacije fasade

možemo zaključiti kako se tu radi o neobaroknome stilu (motiv školjke i akantus), koji,

međutim, stilizacijom klasičnih arhitektonskih elemenata i čestom uporabom ženskih glava

najavljuje secesijsko shvaćanje arhitektonske plastike.

6.3.3. Kuća Malančec, 1902. (Esterova 12)

Kuća Malančec je danas u vlasništvu Muzeja grada Koprivnice te pod nazivom

„Muzejska zbirka dr. Vladimir Malančec“295 (građanska kuća s brojnim vrijednim zbirkama)

predstavlja kulturno dobro koje po svojem obujmu, raznolikosti i vrijednosti čini jedinstvenu

ambijentalnu cjelinu građanskog života s početka 20. stoljeća.296 Iako su krajem devedesetih

bile poduzimane konzervatorske mjere, kuća je danas u jako lošemu stanju te doslovno tone u

295 Vladimir Malančec je 1985. oporukom darovao Muzeju grada Koprivnice i Gradu Koprivnici obiteljsku vilu s okućnicom, cjelokupnim inventarom i brojim vrijednim zbirkama. (Jal šić Ernečić, 2002., 66.)296 Jalšić Ernečić, 2002., 66.

63

tlo. Već se godinama planira njezina obnova i revitalizacija uvođenjem javnih sadržaja u

njezin prostor (prizemlje i dvorište), no ništa se po tome planu još nije ostvarilo.

Kuća Malančec je obiteljska vila koju je prema nacrtu Gjure Carneluttija dao izgraditi

odvjetnik Matija Malančec. Ona je objedinjavala poslovni prostor u prizemlju – kancelariju s

čekaonicom te prostorijom za spise – sa stanom na katu u kojemu je vodio obiteljski život. To

je jednokatnica sagrađena na rubu stare jezgre, u neposrednoj blizini franjevačkog samostana.

Projektirana je u u skladu s Regulatornom osnovom iz 1903. prema kojoj su se na ovome

području predviđale kuće u nizu (zato su bočne fasade skromnije uređene). Međutim, to je

jedina kuća nastala u to vrijeme na ovome mjestu, te joj se zbog lokacije na kraju grada često

pogrešno atribuirala ladanjska funkcija.297

Kuća je smještena u sjeveroistočni kut parcele s reprezentativnim uličnim pročeljem

kojim dominira erker u središtu kata (Slika 41.). Jednostavna bočna pročelja svojim su

oblikom i izgledom ostavljala mogućnost nadogradnje drugih predviđenih kuća u nizu.

Sjeverno pročelje nalazi se tik uz granicu parcele, dok južno pročelje ima prigrađenu

dvoetažnu drvenu verandu i vanjsko stepenište, koji gledaju prema bočnome dvorištu.

Dvorišno pročelje također nema arhitektonsku dekoraciju te je razvedeno u volumenu kojeg

diktira unutrašnji raspored prostora.

Stilske karakteristike najbolje su vidljive na glavnome pročelju, koje nije u najboljemu

stanju. Međutim, ukrašeni erker, krajnje reducirani okviri prozora u prizemlju te ženske glave

u zaglavnom kamenju daju nam naslutiti da se tu radi o eklektičnome kasnome historicizmu.

Ereker bismo mogli tumačiti kao neobarokni element rado korišten u građanskim vilama, dok

bismo ove pojednostavljene arhitektonske elemente i motiv ženske glave mogli pripisati

utjecaju secesije. Secesijski element je i geometrizirana ograda drvene verande, kao i detalji

žljebova i odljevi za vodu na vrhu erkera. Ti odljevi napravljeni su od prešanog lima i

oblikovani u garguje.298

Glavno pročelje ima šest prozorskih osi, pri čemu je središnji dio s erkerom rizalitno

izbočen. Površina fasade je ovim istakom podijeljena vertikalno na tri jednake zone.

Asimetričnosti doprinosi jedino polukružno zaključen ulaz koji se nalazi na krajnje desnome

dijelu pročelja. Horizontalno je pročelje podijeljeno na dvije etaže razdjelnim vijencem.

Prizemlje je napravljeno u rustici te ima pet pravokutnih prozorskih otvora sa zaglavnim

297 Jalšić Ernečić, 2002., 68.298 Jalšić Ernečić, 2002., 69.

64

kamenom ukrašenim ženskom glavom. Četiri pravokutna otvora na katu skromnije su

dekorirana kako bi se bolje istaknuo erker u središtu. Erker je u svome donjem dijelu koji

prelazi u zonu prizemlja ukrašen medaljonom sa slovom „M“. Trostranog je tlocrta te ima,

osim prednjeg prozora, po jedan uži na bočnim stranama. Pravilno formirano pročelje

„omeđeno“ je malim pravokutnim podrumskim prozorima te krovnim vijencem, koji je

ukrašeniji iznad erkera.

Raspored prostora karakterističan je za poslovno-stambenu arhitekturu građenu na

prijelazu 19. u 20. stoljeće. Čine ga četiri razine – podrum, prizemlje, kat i tavan – pri čemu

podrum i tavan nisu imali drugačiju funkciju nego što je bilo uobičajeno. Prizemlje je bilo

podijeljeno na dva funkcionalna dijela – poslovni i stambeni. Glavni ulaz vodio je u predvorje

iz kojeg se bočno ulazilo u prostore odvjetničkog ureda, dok se ravno ulazilo u privatni

prostor. Prostorije radnje nalazile su se u prednjem dijelu kuće, dok su kuhinja, ostava, soba

za poslugu i mala blagovaonica bili smješteni u stražnjem dijelu prizemlja. Iz polujavnog

prostora prizemlja visokim dvokrakim stepeništem s dva odmorišta (na polukatu i ispred

ulaznih vrata prvog kata) dolazi se pred velika dvokrilna vrata. Postoji i manje stražnje

zavojito stepenište za poslugu koje vodi do kata. Raspored soba na katu se mijenjao, no

osnovna organizacija prostora je ostala ista do danas. Na katu se nalaze četiri velike

prostorije, kupaonica, zahod, dva predsoblja te manja radna soba.299

6.3.4. Kuća Jelić, 1906. (Esterova 7)

Ovu kuću krasi jedno od najmaštovitijih pročelja historicističko-secesijske gradnje

profanih objekata u Podravini. Napravljena je 1906. prema nacrtu Gjure Carneluttija, a

prepoznatljiva je po pročelju (Slika 42.) od oker otvorene pečene opeke sa karakterističnim

zabatom povrh središnjeg dijela.300

Kuća je razdjelnim vijencem i vrstom materijala podijeljena horizontalno u dvije zone.

Prizemlje u rustici je poprilično jednostavno i neupadljivo, te ima šest pravokutno

oblikovanih prozora razdijeljenih zonom ulaza na dva jednaka dijela. Prozori i ulaz su

ukrašeni motivom „stlačene“ školjke koja se nalazi povrh vijenca. Kat je napravljen u rohbau

tehnici, odnosno od opeke u oker boji. Njegov niz od šest pravokutnih prozora, bogatije

299 Jalšić Ernečić, 2002., 69-70.300 Feletar, 1992., 67.

65

ukrašenih od donjih, prekida središnji veliki otvor s balkonom. Ulaz u prizemlju, balkon s

vratima te zabat na vrhu čine centralni i rizalitni dio pročelja. Balkon s geometriziranom i

dekorativnom secesijskom ogradom nose konzole ukrašene akantusovim lišćem. Zdepasti

stupovi između kojih se proteže ograda imaju na vrhu dekoraciju u obliku kugle na postolju.

Otvor kroz koji se izlazi na balkon je nadvišen „stlačenom“ školjkom sa ženskom glavom.

Iznad školjke, koja zapravo imitira polukružni zabat, nalazi se zanimljivo ukrašeni pravokutni

prozor. S donje strane ga „pridržava“ forma koja podsjeća na donji dio erkera i koja kao da se

nastavlja na žensku glavu povrh školjke. Ta forma i dvije male konzole zapravo podržavaju

izlomljeni vijenac na kojemu leži prozor. Prozor je flankiran pilastrima koji nose zabat

neobičnog šiljastog oblika. Ovim prozorom i njegovim „konzolama“ smo već zašli u zonu

zabata. Zabat je stepenastog tipa koji svojim oblikom podsjeća na one sjevernjačke renesanse.

On je u svom osnovnom obliku trolistan, a njegova stepeničasta forma naglašena je stubovima

koji nose kugle (isti motiv je i na ogradi balkona). Na samome vrhu zabata smještena je

edikula s polukružnim zabatom, također ukrašena stubovima. Iznad bočnih zona, u ravnini

početka zabata, nalazi se detaljno ukrašena niska ograda.

6.4. INDUSTRIJSKA ARHITEKTURA

6.4.1. Industrijski kompleks „Danica“

Koprivnica kao središnje naselje koprivničke Podravine dobila je ovaj status upravo

zahvaljujući svojemu prometnom položaju koji joj je omogućio uvjete za razvoj većih

obrtničkih radionica u manufakture i prve industrijske pogone. Uslijed povoljne i stabilne

ekonomske i gospodarske situacije grad je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bio spreman za

industrijalizaciju. Osnivanjem Kemijske industrije Danica d.d. sjeverozapadna je Hrvatska u

prvom desetljeću 20. stoljeća dobila jedno od najvećih dioničkih društava mađarskog kapitala

u ovome dijelu Europe.301 Svojim položajem, ovo je industrijsko postrojenje još početkom 20.

stoljeća odredilo sjeverozapadni dio grada kao industrijsku zonu.302

Izgradnja ovog velikog tvorničkog kompleksa za proizvodnju superfosfata i sumporne

kiseline sa suvremenim stanovima za radnike povjerena je Gjuri Carneluttiju. Gradnja je

301 Slukan Altić, 2005., 171.302 Jalšić, 1995., 101.

66

započela 1907. i bila dovršena već iduće 1908. godine.303. Ovaj kompleks činili su, osim same

tvornice i hala, elementi industrijske arhitekture čiji su dijelovi vidljivi i danas - željeznički

kolosijek i vodotoranj - te za prvo desetljeće 20. stoljeća vrlo moderno osmišljeni stanovi za

službenike.304 Iz sačuvanog vodotornja te sa starih fotografija (Slika 43.), koje nam pokazuju

velebnost ovoga kompleksa, možemo zaključiti da su se u izgradnji velikih tvorničkih hala

zasigurno koristili novi materijali, kao i nova konstruktivna rješenja, koja su se tada već

naveliko upotrebljavala u industrijskoj arhitekturi razvijenih europskih zemalja. Čelični

nosači na očuvanom vodotornju nam donekle to potvrđuju. Kao i kod druge arhitekture toga

razdoblja, i ovdje je bila prisutna želja za dekoracijom utilitarnih objekata, pa tako i

industrijskih. To nam svjedoči izrađeni portal vodotornja (Slika 44. i 45.) sa secesijskim

natpisom iznad njega. 305

Sačuvani vodotoranj i stare fotografije nekadašnje tvornice pokazuju nam da je nestankom

ovoga kompleksa nestao i jedinstveni primjer rane industrijske arhitekture na našemu tlu. 306

Danas je to veliko pusto polje s ostacima zidova tvorničkih hala iznad kojih se izdiže jedini

dobro sačuvani vodotoranj, te novijim memorijalnim spomenikom. Naime, danas je ovo

područje poznatije pod nazivom „Spomen područje Danica“, zbog ustaškog logora koji se tu

nalazio za vrijeme Drugoga svjetskog rata.307

303 Slukan Altić, 2005., 171.304 Slukan Altić, 2005., 172.305 Fischer, 1986., 150.306 Fischer, 1896., 148.307 Slukan Altić, 2005., 172.

67

7. ZAKLJUČAK

Stalna borba Koprivničanaca da povrate gradsko tkivo u svoje rukem isplatila se tek

nakon dugo vremena. Međutim, tlačenje i negiranje prava, dobivenih jos davne 1356. godine,

od strane vojske Koprivnica je, prema nekima hladokrvno, osvetila rušenjem fortifikacijskom

obruča u drugoj polovici 19. stoljeća. Grad se sve tjesnije renesansne „omče“, koja ga je

gušila i priječila njegov urbanistčki razvoj, napokon oslobodio demilitarizacijom te

dobivanjem vlasništva nad tvrđom.

Nakon uvida u odnos unutarnjeg i vanjskog grada tokom stoljeća biva nam jasnije zašto je

tadašnja Koprivnica smatrala da se tvrđa mora srušiti. Međutim, unatoč poznavanju

povijesnog i urbanističkog konteksta, mnogi su ovaj čin oštro kritizirali, pa čak i sama Anđela

Horvat. Osim njezinih konkretnih ostataka na jugoistočnome dijelu, tvrđa je ostala i dan danas

prisutna u novome gradskom tkivu. Ona je odredila pravce trgova i njihov „izlomljeni“ tijek,

koji i danas daje poseban izgled centru grada.

Razgradnja tvrđe označila je novo doba za Koprivnicu, koja se napokon mogla razvijati,

planirati svoju izgradnju na oslobođenim prostorima oko stare jezgre, pa čak i pozvati

renomirane arhitekte da joj kreiraju moderno lice novog centra. Tek u ovome razdoblju se uže

središte Koprivnice u potpunosti oslobodilo ruralnog karaktera, a ulice i trgovi dobili

neostilska pročelja koja su na svoj periferni način pratila suvremene trendove. Najzaslužniji

za to je bio Gjuro Carnelutti, zagrebački graditelj, koji je u Koprivnici napravio niz

reprezentativnih kasnohistoricističkih zdanja, koji i dan danas plijene pažnju promatrača.

Historicistička arhitektura i secesijska arhitektura u Koprivnici su zapravo u većini

slučajeva kombinirane na istim objektima. Razlog tomu je kasni dolazak ovakvog tipa

arhitekture u Koprivnicu u usporedbi s drugim razvijenijim gradovima toga doba, koji su si

68

mogli i ranije priuštiti priznate arhitekte. Nakon gospodarskog poleta koji je rezultirao

pojačanom izgradnjom sredinom 19. stoljeća, u Koprivnici je ubrzo uslijedila stagnacija koja

se odrazila i na lice grada. Grad se po ovome pitanju oporavlja tek krajem 19. stoljeća, koje je

već počelo koketirati sa secesijom koja je pristizala iz većih europskih centara. Tako je

Carnelutti, koji je došao iz Zagreba, gdje je radio pretežito u neorenesansnom i neobarokom

slogu, u Koprivnici počeo karakteristike secesije miješati sa njemu dobro poznatim

neostilovima.

8. KATALOG PLANOVA I GRAĐEVINA

Slika 1. Koprivnica na planu Nicole Angielinija, 1565. Slika 2. Koprivnica na planu Martina Stiera, 1657.

69

Slika 3. Tvrđava u 16. stoljeću Slika 4. Rast predgrađa od 17. stoljeća do 1765.

Slika 5. Franjevačka crkva sv. Antuna Slika 6. Vila Parva (Svilarska 34.)

70

Padovanskog

Slika 7. Stara vijećnica (današnji Muzej grada Koprivnice) Slika 8. Oružana

71

Slika 9. Zrinski trg 3 Slika 10. Pravoslavna crkva sv. Trojice

Slika 11. Nekadašnje svratište „K Zlatnome križu“ (današnji „Turist) snimljeno 1902. g.

72

Slika 12. Rast grada od 1765. do 1870.

Slika 13. Nekadašnja pučka škola (današnja vijećnica)

73

Slika 14. Bolnica početkom stoljeća

Slika 15. Bolnička mrtvačnica (srušena)

Slika 16. Sv. Florijan uz bolnicu (snimljeno 1914.)

74

Slika 17. Kapela sv. Duha na gradskom groblju Slika 18. Mauzolej Šemper na gradskom groblju

Slika 19. Ostatak mrtvačnice na židovskom groblju Slika 20. Mauzolej Fischer i Löwyjeva ograda

75

Slika 21. Sinagoga prije i nakon Löwyjeve obnove 1930.

Slika 22. Unutrašnjost sinagoge nakon 1930.

76

Slika 23. Nemčićeva 7 Slika 24. Florijanski trg 16

Slika 25. Paviljon u gradskome parku (snimljeno 1902. godine)

77

Slika 26. Nova pučka škola, srušena 1845. (snimljeno između dva svjetska rata)

Slika 27. Nova pučka škola srušena 1945. (snimljeno početkom 20. stoljeća)

78

Slika 28. Zgrada Kotarske oblasti (današnja zgrada sjedišta Koprivničko-križevačke županije)

Slika 29. Gradska štedionica (današnja Gradska galerija)

79

Slika 30. Vatrogasni dom s istočne strane (snimljeno pred Prvi svjetski rat)

Slika 31. Vatrogasni dom sa zapadne strane danas

80

Slika 32. Pročelje Kraljevske realne gimnazije (snimljeno 1914.)

Slika 33. Kraljevska realna gimnazija snimljena sa zapada 1915.

Slika 34. Detalj središnjeg dijela pročelja Realne gimnazije

81

Slika 35. Pročelje kolodvora (snimljeno između dva svjetska rata)

Slika 36. Zgrada kolodvora sa stražnje strane (snimljeno 1913.)

82

Slika 37. Župna crkva sv. Nikole

Slika 38. Unutrašnjost Župne crkve sv. Nikole

83

Slika 39. Građanska kuća (Zrinski trg 6)

Slika 40. Kuća Dolenec

84

Slika 41. Kuća Malančec

Slika 42. Kuća Jelić

85

Slika 43. Industrijski kompleks „Danica“ (snimljeno 1925.)

Slika 44. Vodotoranj na „Danici“ Slika 45. Ulaz u vodotoranj na „Danici“

86

9. POPIS LITERATURE

1. Brozović, Leander. Građa za povijest Koprivnice. Koprivnica: Biblioteka „Podravskog

zbornika“, 1978.

2. Cvekan, Paškal. Tristo godina samostana i crkve u Koprivnici: 1675-1975., Koprivnica:

Koprivnička tiskara, 1975.

3. Đurić, Tomislav; Feletar, Drago. Stari gradovi, dvorci i crkve sjeverozapadne Hrvatske.

Koprivnica: Biblioteka Cvrčak, 1992.

4. Feletar, Dragutin. Četiri stoljeća školstva u Koprivnici. // Koprivnica: izabrane teme / uredio

Dragutin Feletar. Varaždin: Varteks tiskara d.o.o., 1995. str., 139-143.

5. Feletar, Dragutin. Kulturno-povijesni spomenici Općine Koprivnica. Koprivnica: Biblioteka

Podravskog zbornika, Muzej grada Koprivnice, Ogranak Matice Hrvatske Koprivnica, 1992.

6. Feletar, Dragutin. Značenje geografskog položaja i demografskih osobina za razvoj

Koprivnice u prošlosti i sadašnjosti.// Koprivnica: grad i spomenici / uredila Ivanka Reberski.

Zagreb: Odjel za povijest umjetnosti Centra za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu,

1986. str. 11-17.

7. Feletar, Dragutin; Prvčić, Vjekoslav. Stara Koprivnica. Koprivnica: Mali Princ, 2003.

8. Fischer, Miljenka. Arhitektura u Koprivnici u 20. stoljeću. // Koprivnica: grad i spomenici /

uredila Ivanka Reberski. Zagreb: Odjel za povijest umjetnosti Centra za povijesne znanosti

Sveučilišta u Zagrebu, 1986. str. 144-163.

9. Fischer, Miljenka. Razvoj grada od 18. stoljeća do danas. // Koprivnica: grad i spomenici /

uredila Ivanka Reberski. Zagreb: Odjel za povijest umjetnosti Centra za povijesne znanosti

Sveučilišta u Zagrebu, 1986. str. 55-72.

10. Galjer, Jasna. Arhitektura u Hrvatskoj u vrijeme bidermajera. // Bidermajer u Hrvatskoj

(1815-1848) / uredio Vladimir Maleković, Zagreb: Muzej za umjetnost i obrt, 1997. str. 66-81.

11. Haramija, Sunčica. Urbanistički razvoj stare koprivničke utvrde i prikaz najznačajnijih

građevina u staroj gradskoj jezgri. Diplomski rad. Zagreb: Filozofski fakultet, 1999.

12. Horvat, Anđela. Osvrt na urbanizam Koprivnice. // Bulletin JAZU. broj 2 i 3., str. 89-108.,

Zagreb: 1960.

87

13. Horvat, Anđela. Prilog poznavanju nestale drvene arhitekture s područja kotara Koprivnice.//

Bulletin JAZU. broj 1 i 2, Zagreb: 1961.

14. Horvat, Rudolf. Poviest slobodnog i kraljevskog grada Koprivnice. Koprivnica: Ogranak

Matice hrvatske Koprivnica, 1943. (Pretisak iz 2003.)

15. Jalšić, Draženka. Skulpture sa starog trga u Koprivnici. // Podravski zbornik br. 21 / urednik

Franjo Horvatić. Koprivnica: Muzej grada Koprivnice, 1995. str. 123-154.

16. Jalšić, Draženka. Vrijeme velikog poleta: historicističko-secesijska izgradnja grada. //

Koprivnica: izabrane teme / uredio Dragutin Feletar. Varaždin: Varteks tiskara d.o.o., 1995.

str. 91-100.

17. Jalšić Ernečić, Draženka. Muzejska zbirka dr. Vladimir Malančec: muzeološka koncepcija,

muzeološki program i stalni postav Muzejske zbirke dr. Vladimir Malančec. // Podravski

zbornik br. 28./ uredio Dražen Ernečić. Koprivnica: Muzej grada Koprivnice, 2002.

18. Jalšić Ernečić, Draženka. Novi prilozi za povijest koprivničkih Židova. // Židovi u Koprivnici /

uredili Dražen Ernečić i Draženka Jalšić Ernečić, Koprivnica: Muzej Grada Koprivnice, 2005.

str.6-14.

19. Jalšić Ernečić, Draženka. Sinagoga u Koprivnici. // Židovi u Koprivnici / uredili Dražen

Ernečić i Draženka Jalšić Ernečić, Koprivnica: Muzej Grada Koprivnice, 2005. str. 23-26.

20. Jalšić Ernečić, Draženka. Židovsko groblje u Koprivnici. // Židovi u Koprivnici / uredili

Dražen Ernečić i Draženka Jalšić Ernečić, Koprivnica: Muzej Grada Koprivnice, 2005. str. 27-

29.

21. Karač, Zlatko. Arhitektura sinagoga u Hrvatskoj u doba historicizma. // Historicizam u

Hrvatskoj: knjiga I. / uredio Vladimir Maleković. Zagreb: Muzej za umjetnost i obrt, 2000. str.

166-185.

22. Karaman, Igor. Osnovne socijalno-ekonomske determinante povijesnog razvoja grada

Koprivnice i njegove regije. // Koprivnica: grad i spomenici / uredila Ivanka Reberski. Zagreb:

Odjel za povijest umjetnosti Centra za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu, 1986. str. 18-

24.

23. Kranjčev, Radovan. Koprivničke zelene površine. // Koprivnica: izabrane teme / uredio

Dragutin Feletar. Varaždin: Varteks tiskara d.o.o., 1995. str.121-128.

88

24. Kruhek, Milan. Povijest izgradnje koprivničke tvrđave. // Koprivnica: grad i spomenici /

uredila Ivanka Reberski. Zagreb: Odjel za povijest umjetnosti Centra za povijesne znanosti

Sveučilišta u Zagrebu, 1986. str. 198-213.

25. Kruhek, Milan. Tvrđava u Koprivnici – povijesni i tiploški razvoj. // Koprivnica: grad i

spomenici / uredila Ivanka Reberski. Zagreb: Odjel za povijest umjetnosti Centra za povijesne

znanosti Sveučilišta u Zagrebu, 1986. str. 25-32.

26. Lentić-Kugli, Ivy. Inventar sakralnih spomenika i drugi predmeti slikarstva, kiparstva i

umjetnog obrta u Koprivnici. // Koprivnica: grad i spomenici / uredila Ivanka Reberski.

Zagreb: Odjel za povijest umjetnosti Centra za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu,

1986. str. 164-192.

27. Maksić Gudek, Jelena. Profana arhitektura u Koprivnici i Križevcima od 17. do polovice 19.

stoljeća. Diplomski rad. Zagreb: Filozofski fakultet, 2011.

28. Maleković, Vladimir. Bidermajer u Hrvatskoj: politička, gospodarska i kulturna osnovica. //

Bidermajer u Hrvatskoj (1815-1848) / uredio Vladimir Maleković, Zagreb: Muzej za

umjetnost i obrt, 1997. str. 12-65.

29. Petrić, Hrvoje. Koprivnica na razmeđi epoha (1765-1870). Koprivnica: Zagreb: Nakladna

kuća „Dr. Feletar“; Zavod za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta,

2000.

30. Petrić, Hrvoje. Koprivnica u 17. stoljeću. Samobor: Meridijani, 2005.

31. Planić-Lončarić, Marija. Izgradnja grada do sredine 19. stoljeća. // Koprivnica: grad i

spomenici / uredila Ivanka Reberski. Zagreb: Odjel za povijest umjetnosti Centra za povijesne

znanosti Sveučilišta u Zagrebu, 1986. str 33-54.

32. Planić-Lončarić, Marija. Odabrani primjeri graditeljskog nasljeđa Koprivnice. // Koprivnica:

grad i spomenici / uredila Ivanka Reberski. Zagreb: Odjel za povijest umjetnosti Centra za

povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu, 1986. str. 79-143.

33. Radović Mahečić, Darja. Arhitekt Slavko Löwy. // Židovi u Koprivnici / uredili Dražen Ernečić

i Draženka Jalšić Ernečić, Koprivnica: Muzej Grada Koprivnice, 2005. str. 33-34.

34. Radović Mahečić, Darja. Graditeljska obitelj Carnelutti (1879.-1947.). // Radovi Instituta za

povijest umjetnosti br. 33/ Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 2009.

35. Radović Mahečić, Darja. Slavko Löwy: sustvaratelj hrvatske moderne arhitekture tridesetih

godina. Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 1999.

89

36. Slukan Altić, Mirela. Slukan Altić, Mirela. Povijesni atlas gradova: svezak III: Koprivnica.

Zagreb: Koprivnica: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar; Muzej grada Koprivnice, 2005.

37. Špoljar, Marijan. Arhitekt Slavko Löwy. // Podravski zbornik / uredio Franjo Horvatić.

Koprivnica: Muzej grada Koprivnice, 1981. str. 259-266.

38. Švarc, Krešimir. Prilozi za povijest koprivničkih Židova. // Podravski zbornik, broj 17./

Koprivnica: Muzej grada Koprivnice, 1991. str. 168-171.

39. Švarc, Krešimir. Razvoj zdravstva u Koprivnici. // Koprivnica: izabrane teme / uredio

Dragutin Feletar. Varaždin: Varteks tiskara d.o.o., 1995. str. 195-198.

40. Žmegač, Andrej. Bastioni kontinentalne Hrvatske. Zagreb: Golden marketing, Institut za

povijest umjetnosti, 2000.

90

10. POPIS KORIŠTENIH REPRODUKCIJA

Slika 1. Koprivnica na planu Nicole Angielinija, 1565.

Izvor: Slukan Altić, Mirela. Povijesni atlas gradova: svezak III: Koprivnica. Zagreb: Koprivnica: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar; Muzej grada Koprivnice, 2005., str. 180.

Slika 2. Koprivnica na planu Martina Stiera, 1657.

Izvor: Slukan Altić, Mirela. Povijesni atlas gradova: svezak III: Koprivnica. Zagreb: Koprivnica: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar; Muzej grada Koprivnice, 2005., str. 186.

Slika 3. Tvrđava u 16. stoljeću.

Izvor: Planić-Lončarić, Marija. Izgradnja grada do sredine 19. stoljeća. // Koprivnica: grad i spomenici / uredila Ivanka Reberski. Zagreb: Odjel za povijest umjetnosti Centra za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu, 1986. str. 37.

Slika 4. Rast predgrađa od 17. stoljeća do 1765.

Izvor : Planić-Lončarić, Marija. Izgradnja grada do sredine 19. stoljeća. // Koprivnica: grad i spomenici / uredila Ivanka Reberski. Zagreb: Odjel za povijest umjetnosti Centra za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu, 1986. str. 40.

Slika 5. Franjevačka crkva sv. Antuna Padovanskog

Izvor: snimila Marija Lovreković 29. 06. 2012.

Slika 6. Vila Parva (Svilarska 34.)

Izvor: snimila Marija Lovreković 28. 06. 2012.

Slika 7. Stara vijećnica (današnji Muzej grada Koprivnice)

Izvor: snimila Marija Lovreković 29.06. 2012.

Slika 8. Oružana

Izvor: snimila Marija Lovreković 29.06. 2012.

Slika 9. Zrinski trg 3

Izvor: snimila Marija Lovreković 28.06. 2012.

Slika 10. Pravoslavna crkva sv. Trojice

Izvor: snimila Marija Lovreković 1. 07. 2012.

Slika 11. Nekadašnje svratište „K Zlatnome križu“ (današnji „Turist) snimljeno 1902. g.

Izvor: Feletar, Dragutin; Prvčić, Vjekoslav. Stara Koprivnica. Koprivnica: Mali Princ, 2003., str.76.

Slika 12. Rast grada od 1765. do 1870.

Izvor: Planić-Lončarić, Marija. Izgradnja grada do sredine 19. stoljeća. // Koprivnica: grad i spomenici / uredila Ivanka Reberski. Zagreb: Odjel za povijest umjetnosti Centra za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu, 1986. str. 44.

Slika 13. Nekadašnja pučka škola (današnja vijećnica)

Izvor: snimila Marija Lovreković 28. 06. 2012.

91

Slika 14. Bolnica početkom stoljeća

Izvor: Kovačić, Milivoj. Djelovanje sestara milosrdnica u Koprivničkoj bolnici. // Podravski zbornik br. 31. / uredio Dražen Ernečić, Koprivnica: Muzej grada Koprivnice, 2005., 190.

Slika 15. Bolnička mrtvačnica (srušena)

Izvor: Feletar, Dragutin; Prvčić, Vjekoslav. Stara Koprivnica. Koprivnica: Mali Princ, 2003., str.120.

Slika 16. Sv. Florijan uz bolnicu (snimljeno 1914.)

Izvor: Slukan Altić, Mirela. Povijesni atlas gradova: svezak III: Koprivnica. Zagreb: Koprivnica: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar; Muzej grada Koprivnice, 2005., str. 111.

Slika 17. Kapela sv. Duha na gradskom groblju

Izvor: snimila Marija Lovreković 1.07. 2012.

Slika 18. Mauzolej Šemper na gradskom groblju

Izvor: snimila Marija Lovreković 1.07. 2012.

Slika 19. Ostatak mrtvačnice na židovskom groblju

Izvor: snimila Marija Lovreković 1.07. 2012.

Slika 20. Mauzolej Fischer i Löwyjeva ograda

Izvor: snimila Marija Lovreković 1.07. 2012.

Slika 21. Sinagoga prije i nakon Löwyjeve obnove 1930.

Izvor: Jalšić Ernečić, Draženka. Sinagoga u Koprivnici. // Židovi u Koprivnici / uredili Dražen Ernečić i Draženka Jalšić Ernečić, Koprivnica: Muzej Grada Koprivnice, 2005. str. 22.

Slika 22. Unutrašnjost sinagoge nakon 1930.

Izvor: Židovi u Koprivnici / uredili Dražen Ernečić i Draženka Jalšić Ernečić, Koprivnica: Muzej Grada Koprivnice, 2005. str. 55.

Slika 23. Nemčićeva 7

Izvor: snimila Marija Lovreković 28.06.2012.

Slika 24. Florijanski trg 16

Izvor: snimila Marija Lovreković 28.06.2012.

Slika 25. Paviljon u gradskome parku (snimljeno 1902. godine)

Izvor: Slukan Altić, Mirela. Povijesni atlas gradova: svezak III: Koprivnica. Zagreb: Koprivnica: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar; Muzej grada Koprivnice, 2005., str. 116

Slika 26. Nova pučka škola, srušena 1845. (snimljeno između dva svjetska rata)

Izvor: : Slukan Altić, Mirela. Povijesni atlas gradova: svezak III: Koprivnica. Zagreb: Koprivnica: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar; Muzej grada Koprivnice, 2005., str. 98.

Slika 27. Nova pučka škola srušena 1945. (snimljeno početkom 20. stoljeća)

Izvor: Feletar, Dragutin; Prvčić, Vjekoslav. Stara Koprivnica. Koprivnica: Mali Princ, 2003., str. 86.

92

Slika 28. Zgrada Kotarske oblasti (današnja zgrada sjedišta Koprivničko-križevačke županije)

Izvor: snimila Marija Lovreković 1. 07. 2012.

Slika 29. Gradska štedionica (današnja Gradska galerija)

Izvor: snimila Marija Lovreković 28. 06. 2012.

Slika 30. Vatrogasni dom s istočne strane (snimljeno pred Prvi svjetski rat)

Izvor: Feletar, Dragutin; Prvčić, Vjekoslav. Stara Koprivnica. Koprivnica: Mali Princ, 2003., str. 112.

Slika 31. Vatrogasni dom sa zapadne strane danas

Izvor: snimila Marija Lovreković 28. 06. 2012.

Slika 32. Pročelje Kraljevske realne gimnazije (snimljeno 1914.)

Izvor: Slukan Altić, Mirela. Povijesni atlas gradova: svezak III: Koprivnica. Zagreb: Koprivnica: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar; Muzej grada Koprivnice, 2005., str. 120.

Slika 33. Kraljevska realna gimnazija snimljena sa zapada 1915.

Izvor: Slukan Altić, Mirela. Povijesni atlas gradova: svezak III: Koprivnica. Zagreb: Koprivnica: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar; Muzej grada Koprivnice, 2005., str. 121.

Slika 34. Detalj središnjeg dijela pročelja Realne gimnazije

Izvor: snimila Marija Lovreković 28. 06. 2012.

Slika 35. Pročelje kolodvora (snimljeno između dva svjetska rata)

Izvor: Feletar, Dragutin; Prvčić, Vjekoslav. Stara Koprivnica. Koprivnica: Mali Princ, 2003., str. 111.

Slika 36. Zgrada kolodvora sa stražnje strane (snimljeno 1913.)

Izvor: Slukan Altić, Mirela. Povijesni atlas gradova: svezak III: Koprivnica. Zagreb: Koprivnica: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar; Muzej grada Koprivnice, 2005., str.111.

Slika 37. Župna crkva sv. Nikole

Izvor: snimila Marija Lovreković 28. 06. 2012.

Slika 38. Unutrašnjost Župne crkve sv. Nikole

Izvor: snimila Marija Lovreković 28. 06. 2012.

Slika 39. Građanska kuća (Zrinski trg 6)

Izvor: snimila Marija Lovreković 26. 06. 2012.

Slika 40. Kuća Dolenec

Izvor: snimila Marija Lovreković 26. 06. 2012.

Slika 41. Kuća Malančec

Izvor: snimila Marija Lovreković 26. 06. 2012.

Slika 42. Kuća Jelić

Izvor: snimila Marija Lovreković 26. 06. 2012.

93

Slika 43. Industrijski kompleks „Danica“ (snimljeno 1925.)

Izvor: Feletar, Dragutin; Prvčić, Vjekoslav. Stara Koprivnica. Koprivnica: Mali Princ, 2003., str. 116

Slika 44. Vodotoranj na „Danici“

Izvor: snimila Marija Lovreković 1. 07. 2012.

Slika 45. Ulaz u vodotoranj na „Danici“

Izvor: snimila Marija Lovreković 1. 07. 2012.

.

94