Da bismo došli do bitka cjelovitosti strukturne cjeline, polazimo od analize propadanja. Fenomen bijega tubitka pred samim sobom nije podoban da bude fenomensko tlo za istraživanj jer u tom bijegu tubitak ne dovodi sebe pred sebe – već se odvraća jer je bijeg tubitka zapravo bijeg pred samim sobom (propadanje tubitka u Se i svijet brigovanja). U analizi, interpretacija provodi eksplikaciju onoga što sam tubitak ontički dokučuje. Mogućnost prodiranja k bitku tubitka se povaćava sa izvornošću fenomena koji metodski predstavlja dokučujuće čuvstvovanje. Pred-čim (bitak uzmiče) je biće s vrstom bitka uzmičućeg bića – sam tubitak. Ugrožavanje uvijek dolazi od unutarsvjetskog bića. Odvraćanje propadanja temelji se u tjeskobi – koja sa svoje strane čini mogućim strah. Pred-čim tjeskobe je bitak-u-svijetu kao takav. (čovjek bježi i tjeskoban je, uzmice od spoznavanja svoje sustine i cjeline svoga bica) Pred-čim tjeskobe nije unutarsvjetsko biće i stoga ne može biti svrhovito, ono je potpuno neoređeno. Nije nista od unutarsvjetskog Priručnoga.

Ništa od onoga što je unutar svijeta pri ruci i što postoji ne fungira kao ono pred čim tjeskoba ebe. Svijetima karakter potpune beznačajnosti. U tjeskobi ne susreće ovo ili ono, što bi kao Ugrožavajuće moglo biti u vezi s tjeskobom. Tjeskoba i ne vidi neko određeno „Ovdje“ i „Ondje“. Iugrožavajuće nije nigdje – to je ništa i nigdje – u smislu da je uvijek tu prisutno - svijet kao takav. Ništa i nigdje ne znači odsutnost svijeta, nego da je unuarsvjetsko biće po sebi potpuno nevažno da se na temelju te beznačajnosti nameće još samo svijet u svojoj svjetovnosti – sam bitak-u-svijetu.

Tjeskoba je tjeskoba pred i tjeskoba za – bitak u svijetu. Tjeskoba oduzima tubitku mogućnost da propadajući razhumije sebe iz svijeta i javne izloženosti. – baca tubitak ka onome za šta on zebe – prema njegovom Moći-biti-u-svijetu – izolira tubitak u njegov najvlastitiji bitak u svijetu. Tjeskoba dovodi tubita pred njegovu slobodnost za. Ona izolira i dokučuje tubtak stvarajućći egzistencijalni solipsizam koji dovodi tubitak pred njegov svijet i time njea pred samoga sebe kao bitak-u-svijetu. Praćena je osjećajem neugodnosti. To znači da propadanje kao bijeg bježi ka unutarsvjetskom biću kao onome kod kojega je brigovanje. Bijeg je pred neugodnošću koja leži u tubitku kao bačenom bitku u svijetu, prepuštenom u svojem bitku samom sebi. Ako se egzistencijalno-ontološki interpretira neugodnost kao ugroženost koja pogađa sam tubitak od strane njega samoga – neugodnost je uvijek razumljena u faktičnoj tjeskobi. Strah i tjeskoba nije isto. Strah je u svijet propala, neprava i samoj sebi skrivena tjeskoba. Tjeskoba izolira, vraća tubitak natrag iz njegova propadanja i otkriva mu pravost i nepravost kao mogućnosti njegova bitka.

Zebnja je kao čuvstvovanje način bitka u svijetu. Pred-čim tjeskobe je bačeni bitak u svijetu. Za-što tjeskobe je Moći-biti-u-svijetu. Fundamentalno ontološki karakteri bića jesu egzistencijalnost, faktičnost, propadanje. U njima se nalazi izvorna povezanost koja tvori traženu cjelovitost strukturne cjeline. Tubitak se u svojem bitku već spojio s nekom mogućnošću sama sebe – on je u svojem bitku već ispred sama sebe – više od sebe – kao bitak pri Moći-biti kojim je on sam. Tu strukturu bitka izražavamo kao bitak-ispred-sebe tubitka – koji karakterizira bitak-u-svijetu. Prepuštenost tubitka sebi se pokazuje konkretno u tjeskobi. Egzistiranje je uvijek faktično, egzistencijalnost je bitno određena faktičnošću. Faktično egzistiranje je uvijek već rastočeno u svijetu o kojem briguje. Bitak tubitka će reći da Bitak-već-ispred-sebe-u-svijetu kao bitak-kod udovoljuje značenju naziva briga i da jeste brigovanje – jer kao način u-bitka biva određen njegovom temeljnom strukturom – brigom. Briga obuhvača jedinstvo određenja bitka i ne može značiti neko osobito odnođenje prema vlastitoj ličnosti. Ona leži kao iskonska cjelovitosti strukture egzistencijalno-apriorno prije svakog tj uvijek u

svakom faktičnom ponašanju i stanju tubitka. Htijenej i željenje su ontološki nužno ukorjenjeni u tubitku kao brizi i nisu naprosto ontološki indiferentni doživljaji koji se pojavljuju u nekoj struji potpuno neodređenoj u pogledu smisla njena bitka. Htjenju priada biće o kojem treba brigovati odn koje treba outem skrbi dovesti u njegov bitak – u fenomenu htjenja nazire se cjelovitost brige na kojoj se ono temelji. U ćelji tubitak projicira svoj bitak prema mogućnostima čije ispunjenej u brigovanju ne očekuje. U suštom porivu „živjeti“ briga još nije postala slobodnomiako ontološki omogućuje porinuće tubitka iz sama sebe. Čitava interpretacija počiva na tome da za biće koje smo uvijek mi sami – „čovjek“ – budu dobiveni primjereni ontološki fundamenti.

Bitak tubitka je okarakteriziran povijesnošću. – to treba biti dokazano.

Egzistencijalno-ontološka interpretacija nije nasuprot ontičkom izlaganju. Transcendentalna općenitost fenomena brige ima širinu po kojoj biva unaprijed dano tlo na kojem se kreće svako ontički-svjetonazorsko izlaganje tubitka – bilo da razumije bitak kao životnu brigu i muku, bilo suprotno. Cjelina smaog ustrojstva tubitka nie u svom jedinstvu jednostavna već ukazuje na strukturalnu raščlanjenost koaj dolazi do izraćaja u ezgistencijalnom pojmu brige .