38

TIPOLOKA KLASIFIKACIJA, KRONOLOKA DETERMINACIJA,

KULTUROLOKA INTERPRETACIJA

KASNO BRONANO DOBA

Tipoloka klasifikacija, kronoloka determinacija te mogua kulturoloka

interpretacija u ovome obliku i prostornosti istraivanja otpoeti e sa sauvanom

materijalnom ostavtinom koja se u tehnolokom poimanju analizira kao dijelom kasnog

bronanog doba. Datacijski e se tako moi slijediti negdje ve od 12. stoljea pr. Kr.,7 kada

su se kulturoloki u najveoj moguoj mjeri do tada ispreplitali svjetovi prapovijesne Europe.

Prvo zlatno doba Europe, a posebno njegov suton, nije mogao ni na koji nain zaobii

njezin sastavni i integralni dio Kvarner. Bilo bi o tome suvino raspravljati, i uslijed naih

opravdanja o slaboj istraenosti. Kasno je bronano doba novo doba, bitno drugaije od

dotadanjih, obiljeeno vrtoglavim tehnolokim napretkom, ponajprije metalurgijom bronce,

koja je osim prijelomnih tehnolokih, tehnikih i komunikacijskih dostignua, dovela do

korjenitih socijalnih i ideolokih promjena u gotovo svim oblicima drutvenih zajednica.

Snabdijevanje metalima, na ovaj ili onaj nain, na bliim ili najudaljenijim relacijama,

uvjetovalo je stvaranje tzv. globalne povezanosti na razmeu svjetova, upravo onda kada je

Zeus odluio prekinuti agoniju svojih obinih smrtnika bronanoga vremena (Hesiod, Works

and Days, 135-170).

Obini su se smrtnici ipak toliko ogrezli o potrebu za gomilanjem bogatstava, da se i

sukladno toj elji potreba za metalom stalno poveavala. Ali, kao i za mnoge druge prostore,

tako je i za kvarnerski bazen najvea potekoa bila upravo nabavka i dopremanje potrebitih

sirovina. No, i ne samo njih, ve i svih onih prestinih predmeta koji su bili znakovni supstitut

za prepoznavanje i identifikaciju simbola u sustavu vrijednosti razliitih kulturnih i drutvenih

poredaka, kako u fizikim, tako i u bezbrojnim duhovnim aspektima. A, oni su pak nerijetko

bili toliko udaljeni da je njihovo meusobno povezivanje, izravno razumijevanje i odreen

statusni sklad naprosto zapanjujui. Formiranje dakle specifinosti globalnog, univerzalnog

karaktera prostranog europskog kopna, potenciralo je i afirmiralo vlastitu, prepoznatljivu

realiziranost, koju najee interpretiramo kao regionalnu pojavu ili odgovor na sveopi

fenomenoloki poticaj. Naravno da prostor Kvarnera nije bio iz toga izuzet, i kako e nam

7 Budui da se radnja itave kronologije odvija u stoljeima prije Krista, u daljnjem se tekstu izostavlja ta kratica, a kada je to potrebno istie se kratica koja obuhvaa vrijeme poslije Krista (pos. Kr.).

39

pokazati sama analiza i interpretacija preostale materijalne grae, vrlo se brzo istie

samosvojni, mjesni razvitak uoljivo razliit od okolnih podruja. Nedvojbena posrednika

geostrateka pozicija Kvarnera odigrala je tako kljunu ulogu u primanju i davanju, u

optjecaju i komunikacijskoj mrei ideja, uzora i djela njegova kulturno-povijesnog razvitka.

Tako je s jedne strane povezanost s jugoistonoalpskom i panonskom kulturom polja

sa arama (KP) bila izrazita i stalna, i nee se samo ogledati u sauvanoj grai, vei i u

uvoenju obreda spaljivanja pokojnika, to se za sada zrcali samo na pojedinim primjerima, i

to doista moemo pripisati posljedici nedovoljne ili neadekvatne istraenosti. S druge strane,

Kvarner je morem, tzv. globalnom mreom, jo od znatno starijih vremena, ali ponajvie od

kasnog bronanog doba, povezan s prostorom Apeninskog poluotoka i njegovih kultura,

odnosno posredno ili neposredno s egejskim kulturnim krugom u najirem smislu te rijei,

koji se tako provlai sve do levantskog predzia bliskoistonih civilizacija. Sprega njihovih

potreba i elja manifestirala se u stvaranju ogromne kulturne koin, povezanosti sredozemnih

i kontinentalnih podruja Europe, koja je upravo oekivano ostavila neizbrisiv trag i na

podruju Kvarnera. Zbog toga se itava radnja oslanja na relativnu kronologiju ponuenu za

navedene prostore, s vertikalom u srednjoeuropskom kronolokom sustavu, modificiranom i

nadopunjenom novim spoznajama i datacijskim pomacima prema Hermann Mller-Karpeu

(1959; 1974). Na tu se kronologiju i tako oslanjaju, odnosno prilagoavaju i najnovije

kronologije za italsko kopno koje, nadalje upravo u tim najstarijim i najupitnijim vremenima,

do povijesnog momenta kolonizacije njihova podruja (Nijboer et al 2000), nastoje biti

usklaivane, manje ili vie uspjeno, s egejskim prostorom. U tome svemu nastojala se

slijediti i mogua niti novih relevantnih podataka dobivenih radiokarbonskim ili

dendrokronolokim datiranjem, a koja su za predmetno podruje iskljuivo od tipolokog, tj.

stilskog znaaja. Tako emo u relativnom poimanju pratiti razvoj ivljenja, zapravo preostale

nam mozaike kockice u cilju, koje ne opravdava sredstvo, dobivanja barem djelomine slike

ivljenja kroz materijalnu ostavtinu od tzv. starije faza KP, tj. od HaA horizonta, odnosno

od italskog horizonta Bronzo finale (BF), koji su vremenski bili sukladni s kasno heladskim

IIIC razdobljem (KHIIIC).

Razlog tog i takvog odabira stoga je gotovo jasan i, moglo bi se rei, predvidljiv,

budui da je to vrijeme, poglavito ono mlae faze kasnog bronanog doba (HaB), formativnih

procesa organizacija zajednica i/ili veih srodnih skupina iji e se kontinuirani, neprekinuti

nain ivljenja i evoluiranja moi pratiti sve do sjedinjenja etnikih grupacija, atribuiranih u

pisanim povijesnim vrelima, ve od starijeg eljeznog doba.

40

Na razmei Svjetova I.

Nije stoga iznenaujue kako su prestiem obiljeeni predmeti kasnog bronanog

doba, u kontekstu kasnomikenskog i submikenskoga svijeta, kvantitativno zastupljeni i na

prostoru sjevernoga Jadrana, a posebno na njegovom vitalnom dijelu - Kvarneru. U najvii i

ekskluzivni rang luksuznog nakita toga vremena ubrajaju se jantarna zrna tipa Tiryns i

Allumiere (Harding, Hughes-Brock 1974: 145-172; Harding 1984: 82-87; Hughes-Brock

1993: 219-229; Eder, Jung 2005: 487). Znatan broj takvih zrna potjee iz Bake, par

primjeraka i iz Krka, te jedno zrno iz Novalje koje naalost imaju oskudne podatke o

kontekstu nalaenja (k. 415, 452, 453, 484-485, 517) (Sl. 21) (Lo Schiavo 1970: T. XXIII: 9-

11; 13-16, T. XLII: 19, 20; Glogovi 1989: 24-25, 35-36, T. 43: 1-2; Glogovi 1991: T. 1: 2;

Batovi 2003: Sl. 4: 2-6, Sl. 6: 5). Prema tipologiji Nuccie Negroni Catacchio i suradnika

(2006: 1444-1453, Fig. 2) nalazi jantara tipa Tyrins iz Bake i Krka mogu se pribrojiti tzv.

varijanti 4C cilindrinih zrna sa sredinjim rebrom, kojoj ujedno pripadaju i zrna iz Vrsi (Sl.

24) i Privlake (Batovi 1983: T. XLIV: 19). Naprotiv, varijanti 4A pribliava se jedino zrno iz

Novalje, odnosno varijanti 4B zrno iz Privlake (Batovi 1983: T. XLIV: 20). Zrna tipa

Allumiere i iz Bake i iz Krka prema istoj tipologiji pribrojiti se pak mogu tzv. varijanti 5A/B

cilindrinih zrna s poprenim ljebovima, kojima e takoer tipoloki odgovarati i zrno iz

Privlake (Batovi 1983: T. XLIV: 21). Posebnu grupu izgledno je, kako je to uoio i kartirao

A. Palavestra (1993: 183; tip 2 i 3), initi e cilindrina vea zrna iz Bake koja imaju vie

poprenih ljebova rasporeenih u dvije skupine (Sl. 23), ali i cilindrina zrna s dva rebra iz

Bake zajedno s jedinim zrnom iz peine Golubnjae (Drechsler-Bii 1970: T. V: 1; Batovi

1980: T. X: 9). Po svojoj se izradbi mogu pribliiti grupi zrna tipa Allumiere, ali mjesne

varijante.8

Budui da su takva zrna jantara vrlo omiljena i dobro obraivana tema u strunoj

literaturi, neki autori kartiraju krke nalaze u cjelini, poput B. Teran (1984a: 111, Fig. 1), A.

Palavestre (1992: 382, M. 1, 2) ili S. Forenbahera (1995: 275-276: Fig. 5), a neki ih razlikuju

tipovima Tiryns i Allumiere, npr. N. Negroni Catacchio (1989: 660-661; Negroni Catacchio

et al. 2006: Fig. 7), A. Harding (1984: 75, 83), J. Bouzek (1985: 172-173; 1997: Fig. 34), te

na zadnje P. Bellintani (1997: 119, Fig. 2), M. Cultraro (2006: Fig. 1) i B. Teran (2007a:

8 Jantarna zrna koja su zabiljeena na lokalitetima Trcela, Vranjic (Batovi 1983: T. XLVIII: 5-12) i Krievci pripadaju bikoninim zrnima koja se razlikuju tipovima 12 i 13 prema tipologiji A. Palavestre (1993: 191-192) i ne mogu se ubrajati u cilindrina zrna tipa Tiryns ili Allumiere, iako se i u recentnoj literaturi jo nalaze tako ili slino kartirane (npr. Cultraro 2006: Fig. 1; Negroni Catacchio et al. 2006: Fig. 7; Teran 2007a: Pl. XXXVIa).

41

Sli

ka

21

. K

arta

ras

pro

stra

nje

no

sti

jan

tarn

ih z

rna

tip

a T

iry

ns

()

i ti

pa

All

um

iere

(

)

(nad

op

un

jen

o p

rem

a B

lei

20

09

; C

ult

raro

20

06

; N

egro

ni

Cat

tach

io 2

00

6)

(Lis

ta 1

).

42

161-162, Pl. XXXVIa). No, i dalje

postoje oni autori koji ih u potpunosti

izostavljaju!?9 Da su ta zrna inventar

iznimno bogatih grobova dobro je

poznato iz nalazita Italije, Grke i

Levanta, a to e potvrditi i nalazi s

prostora gornjojadranskog bazena,

kao to su upravo zrna iz Bismantove,

grob XXXI (Catarsi, DallAglio 1978:

T. 31: 7, 8; Bietti Sestieri 1997: 765,

Fig. 453: 29-30), Vrsi (Batovi 1983:

T. XLIV: 1-14), Privlake (Batovi

1983: T. XLIV: 15-21) i napokon zrna

iz same Bake. One su nesumnjivo

inile dio inventara natprosjeno bogatog groba kojeg je prikupio, ve dijelom unitenog, E.

Nowotny prilikom istraivanja 1895. godine. Zahvaljujui arhivskim istraivanjima i

vrijednim podatcima iz NHMW, u cijelosti obraenima i prikazanima od B. Mader, konano

se o zrnima iz Bake moe raspravljati smislenije i u prieljkivanim okolnostima (Mader

2006: 260-264).10

Tako je gotovo na istom poloaju sakupljen i niz od kotanih ploastih

perli, zatim mnotvo malih bronanih obrua tzv. Ringgeld, saltaleonea ali i 16 ili 18 komada

narukvica dvoslivnog presjeka, velika luna fibula, a neto podalje i ostaci spaljenih ljudskih

kostiju (Mader 2006: 261-263, Abb. 16, 18) (Sl. 23). Ve sam pogled na isprianu grau

stvara sliku grobnog inventara kakvog dobro poznajemo iz Vrsi (Sl. 24), no gotovo je

zapanjujua podudarnost bogatstva s repertoarom nonje znamenitih za grobove Frattesine i

Bismantove (Sl. 22). Stoga ne moe biti nikakve sumnje de je nalaz iz Bake (ili Drage

Baanske) bio dijelom grobnog inventara kompleta prestine enske nonje.

Na prostoru Balkana i istone obale Jadrana takva se zrna javljaju kao predmet

trgovakih veza (Palavestra 1992: 388), to nije sluaj i u Italiji, pr. u Frattesini (Negroni

Catacchio 1984a: 89; Negroni Catacchio 1984b: 146; Negroni Catacchio 1989: 659-696;

9 Naalost kod veine autora koja se bavila kartiranjem i analizom jantarnih zrna s otoka Krka nisu razlikovani nalazi iz Krka (grada) od onih i iz Bake. Uglavnom su sva zrna kartirana pod lokalitet Baka, iako u izvornoj objavi F. Lo Schiavo tono navodi odakle koja zrna potjeu (Lo Schiavo 1970: 424-427). 10 B. Mader tono navodi kako su i F. Lo Schiavo i . Batovi iz itavog korpusa materijala koji se pod nazivom Baka uva u NHMW, objavili samo izabrani dio grae. F. Lo Schiavo najveim dijelom objelodanjuje grau iz istraivanja iste institucije 1912. godine, kojeg su poduzeli M. Abrami i J. Szombathy. Prilikom toga nisu se uvaavali niti izgleda koristili podatci sa signatura, inventarnih knjiga, izvjetaja i ostalih arhivskih dokumenata koji se ondje uvaju, a od neprocjenjive su vanosti za rekonstrukciju dogoenih istraivanja i istraenih predmeta.

Slika 22. Inventar groba XXXI iz Bismantove

(prema Bietti Sestieri 1997).

43

Slika 23. Dio inventara groba iz Bake: bronani obruasti privjesci, jantarna zrna tipa Tiryns i Allumiere, kotane ploaste

perle i narukvice dvoslivnog presjeka (prema Mader 2006; Batovi 2003).

Slika 23. Repertoar nalaza nonje i nakita iz groba iz Vrsi: narukvice dvoslivnog presjeka, manetaste narebrene narukvice,

lune fibule s dva dugmeta na luku liburnskog tipa i jantarno zrno tipa Tiryns (prema Batovi 1983).

44

Hughes-Brock 1993: 221-224; Bergonzi 1997: 606-608), zatim unutar procesuiranja tzv.

koin metallurgica (Carancini, Peroni 1997: 595-601; Bettelli 2002: 122; Eder, Jung 2005:

487)11, ili ak koin dell' ambra, kako se u novije vrijeme pretpostavlja (Cultraro 2006: 1548-

1550). Zbog toga se uvaava i mogunost njihove proizvodnje ba negdje na podruju Pada

(Harding 1984: 85; Bietti Sestieri 1997: 765), to su je odavna sugerirali F. Rittatore-

Vonwiller (1984) i N. Negroni Catacchio (1976: 21-57; 1978: 83-85; 1984a: 85; 1984b: 145),

to e vjerojatno biti i odluujua injenica za nalaze zrna iz istone jadranske obale.

Komplementarnost nalaza zrna obaju tipova karakteristina je dakle za prostor

sjevernojadranskog bazena i njegova zalea, upravo od Frattesine i Bismantove s jedne, do

Privlake s druge strane (Sl. 21), a koja zrnima iz Bake i Krka samo dobiva jo vie na

znaenju. Ujedno, i prema tipologiji A. Palavestre ti nalazi pokazuju najvie dodirnih toaka

(Palavestra 1992: M. 1; Palavestra 1993: 183, 202; Palavestra 2006: 43, Fig. 44). Pored dobro

poznatih italskih, te najbrojnijih sardinijskih nalazita,12 a zbog zastupljenosti i Tiryns i

Allumiere tipova zrna, vrijedan je isticanja revidirani nalaz takve kombinacije iz tholosa B na

Metaxati, na otoku Kephalleniji (Cultraro 2006: 1536) i neto noviji nalaz iz nekropole

Hordeevka, kurgan 38, u udaljenoj Ukrajini (Berezanskaja, Kloko 1998: Taf. 31, 58, 12-15,

66, 6; 76, 2-3, 77, 3, 78, 1; Metzner Nebelsick 2005: Abb. 4a, P6, 307-308). Potonje nas pak

jantarne ogrlice ujedno upuuju na nekoliko novih momenata. Prostorno, izriito ukazuju na

kontakte svladanih prostranstava irokih razmjera, a kulturoloki svakako izravan utjecaj

egejskog/sredozemnog trenda prestia na sjeverno zalee crnomorske obale, koji se zapravo

do serije novijih nalaza s crnomorskog podruja razmatrao s velikom skepsom. Ali, zrna tipa

Allumiere ukazuju i na posredan utjecaj ili doticaj sa srednjomediteranskim prostorom, gdje

su ta zrna najee zastupljena, na koncu i proizvaana. O toj distribuciji jantara, kao i o

drugim primjerima koji povezuju Hordeevku s europskim kasnobronanodobnim nalazima

raspravljao je A. Harding (2007: 50-51). Meutim, previdio je relativno noviji nalaz upravo

zrna tipa Allumiere iz Kastre na otoku Thasos (Cultraro 2006: 1541, Fig. 3: 3), kao i zrna iz

Dridu u Rumunjskoj (Boroffka 2001: 399-403, Abb. 3: 14-37) koje nije zaobila B. Teran

(2007a: 162, Pl. XXXVIa). To je panje vrijedan nalaz jer se, s obzirom na stanje istraenosti

i uzorak poznate grae, vjerojatno preko dananjeg rumunjskog prostora odvijao velik dio

posredovanja sredinjeg i zapadnog dijela europskog kontinenta s crnomorskim podrujima.

11 O metrolokom doprinosu paneuropskoj koin metallurgica vidjeti zanimljive usporedbe kod C. F. E. Pare (1999) i P. Turk (2001). 12 Kako je prikazano i na karti rasprostiranja (Sl. 21) sardinijska su nalazita najbogatija nalazima zrna obaju tipova, i to najee u kombinaciji, a rjee pojedinano. Takvo je stanje posljedica opsenih i sustavnih novijih istraivanja, koje je ujedno pridonijelo uvrivanju hipoteze o mogunosti proizvodnje tog tipa jantarnih zrna upravo na Sardiniji (Negroni Catacchio et al 2006: 1460-1461).

45

Odbaciti se zasigurno ne moe niti pretpostavka M. Cultrara o kontinentalnim putovima i

preko podruja junoga Balkana, oivljavajui tako vrlo rano postojanje ive prometnice koja

e u povijesti ui pod nazivom Via Egnatia (Cultraro 2006: 1549), za to mu dodatan

argument pruaju noviji nalazi jantarnih zrna iz Albanije te svakako s otoka Thasos.13

Napokon, zrna iz Hordeevke vana su i iz razloga to je ondje omogueno sigurno odreenje

gornje granice njihova pojavljivanja. Tako su radiometrinim datiranjem smjetene u sredinu

12. stoljea, to je samo dodatno potvrdilo njihov kronoloki ekvivalent KHIIIC razdoblju

(Harding 2007: 50; Teran 2007a: 159, 162).

Izuzev jantarnih zrna, pozornost privlae i kotane ploaste perle iz Bake kojih je, na

nalazitima toga doba, zabiljeen velik broj (k. 454) (Sl. 23), i koje takoer treba shvaati u

kategoriji dijela nonje, ali i iznimne pojave na prostoru Kvarnera, barem iz perspektive

dosadanjeg stanja istraenosti. U egejskom su kulturnom krugu jednako kao i u italskim

kontekstima definirane, uz perle od ostalih materijala, luksuznim dijelovima nakitnih

garnitura, to je zapravo obiljeje i inventara grobova Frattesine, npr. u Narde, grob 519, i

Bismantove, grobovi XXVIII i XXXI (Salzani 1991: 145, Fig. 16-18; Eder, Jung 2005: 490;

Catarsi, Dall'Aglio 1978: 45; Bietti Sestieri 1997: 765; Negroni Catacchio 2009: 196-198).

Uvrijeeno je da su one, pored staklenih perli, bile mjesnim proizvodom i obiljejem

frattesinske produkcije. Naprotiv, niske od kotanih sitnih perli este su u grobovima

istarskog poluotoka,14

vrlo esto naene uz narukvice dvoslivnog presjeka. Iako se sporadino

pojavljuju i u sljedeoj fazi, oznaavaju I. fazu eljeznog doba Istre (Mihovili 2001a: 54, 57,

T. 23: 6, 42: 12, Matoevi, Mihovili 2004: 10, T. 2: 6, T. 3: 18). U tome smislu ini se

vrlo zanimljivim istaknuti grobove 60 i 57 iz limske nekropole gdje su kotane perle

zabiljeene i s Pfahlbau-perlama15 ali i s bronanim prstenastim privjescima-obruima koji su

prema K. Mihovili vjerojatno bili ukrasnim dijelom torquesa (Mihovili 1972: 45-46, T. 30:

13 Unato donoenju brojnih novih, ali i starih, iscrpno komentiranih nalaza jantarnih zrna iz ireg egejskog svijeta, Cultrarovo je poznavanje balkanskog prostora iznenaujue povrno, poglavito kada je rije o sjevernojadranskom bazenu. Tako su lokaliteti iz prostora R. Hrvatske, inae niz godina poznati u domaoj i inozemnoj literaturi, mahom smjeteni u Bosnu(!). Veliki nedostatak njegovom opsenom istraivanju svakako je i neadekvatno kartiranje ijem nerazumijevanju doprinosi i manjak popisa nalazita. Autorov lanak nadopunjuje rad N. Negroni Catacchio sa suradnicima u istome izdanju (2006), koji su se najveim dijelom pozabavili razradom tipologije jantarnih zrna s posebnim osvrtom na novije nalaze iz prostora Italije i Sardinije.

Takoer, i taj rad pokazuje sve nedostatke glede kartiranja nalazita, kako je ve spomenuto, ali i brojnim nedosljednostima, neispravnostima prilikom kartiranja i ispisivanja nalazita (tako su svi nalazi smjeteni na prostoru bive Jugoslavije?), djelominog uvaavanja istraivanja M. Cultrara, itd. to svakako umanjuje vjerodostojnost analitinosti i zakljuaka te studije. 14 Zabiljeene su i na nekropoli S. Barbara (Elleri/Jelarji), grob 8 (Montagnari Kokelj 1997: 149, T. 23: 8:7). 15 Budui da su te perle pouzdano datirane u vicarskom sojeniarskim nalazitima, u Hauterive-Champrveyres su zabiljeene zajedno s jantarnim zrnima tipa Allumiere (Rychner-Faraggi 1993: 63-65; Rychner 1998: 291-293), ba kao i u Frattesini (Bietti Sestieri 1984: 413-427; Bellintani 1997: 122-128; Towle et al. 2001: Fig. 6-8), mogu u ovome primjeru posluiti i kao datacijski supstitut ili precizniji kronoloki oslonac. Kako one predstavljaju izravni import, najvjerojatnije iz Frattesine gdje su se te perle i samosvojno proizvodile, grob 57 iz

46

8). Autorica im nalazi sigurne paralele i kronoloki oslonac u nekropoli Dobove, grob 289,16

gdje su bronani obruasti privjesci bili nanizani na torquese rombinog presjeka (Stare 1975:

T. 41: 4-5) i u kojima vidi vrlo rane utjecaje KP na Istru. Meutim, ista je neokrnjena

moda pohranjena i u ostavi Kanalski Vrh 1 (bona Trkman, Bavdek 1996: 62, T. 97, 98:

12), a poznata je i iz bogatog groba 7 iz nekropole u Ormou gdje su takvi privjesci datirani

uz veliku spiralnonaoalastu fibulu s malom osmicom u HaB stupanj (Tomani-Jevremov

1988: T. 13; Tomani-Jevremov 1989: 282, 290, T. 17: 5).17 S obzirom na navedene druge

paralele iz istonoalpskog prostora razvidno je da ogrlice s takvim obruastim privjescima

nisu kronoloki fiksirane nego se pojavljuju kroz dui vremenski raspon i da bogati grob 289

iz Dobove ne moe biti kronoloko uporite za dataciju I. faze pokopavanja na istoimenoj

nekropoli u sinkronizirani HaA1 stupanj kako je smatrao J. Dular (1978). To je ve temeljito i

analitino pro et contra argumentirala B. Teran (1995: 339, f.n. 45-47). No, u istome pravcu

trebalo bi sagledavati i irenje tzv. ranih utjecaja KP na Istru, u interpretaciji K. Mihovili.

Meutim, kao dio kompleta enske nonje takvi su obruasti privjesci zabiljeeni i u

grobu iz Bake, pa su vjerojatno pored ogrlica od jantarnih i kotanih perli bili dio nakitne

prsne garniture vie ogrlica (k. 456) (Sl. 23). Ako je tomu tako; s obzirom na priblino

poznate okolnosti nalaza te smjetaj tih obruastih privjesaka u irem kulturnom i

limske nekropole treba datirati u HaA2/B1 ili u drugu polovicu 11. stoljea korigirane periodizacije. To samo znai da bi se novije datacije trebale primijeniti i na korekciju stupnjeva i podstupnjeva kronologije Istre koji su usklaeni s klasinom srednjoeuropskom periodizacijom, odnosno vjerojatno e Istra Ia i Ib trebati biti pomaknute u kraj 12. i u cijelo 11. stoljee. 16 Reprezentativni grob 289 iz Dobove bio je u vie pokuaja interpretiran u strunoj literaturi. Posebno glede na ogrlice s obruastim privjescima njime se bavila K. Vinski-Gasparini (1973: 117, f.n. 892) koja im nalazi paralelu u grobu 1 nekropole Grnwald u Bavarskoj datiranog u HaA1 fazu, to bez dvojbi i kao kljuni argument za visoku dataciju toga groba, tj. obiljeavanje I. faze pokopavanja na dobovskoj nekropoli preuzima J. Dular (1978: 37, 41). Zanimljivo je i to, da se u grobu nala i zelena staklena perla sa sivim nitima, to je zapravo rjea pojava na toj nekropoli (Teran 1999: Fig. 10-11), a kakve su dobro poznate iz limske nekropole (Mihovili 1972: 44-45). Perla od plavog stakla s etiri ispupena oka okruena bijelom niti zabiljeena je i u Podosojnoj peini kod Moenike Drage (Starac 1994: 22, Prilog XIII: 5; Mihovili 2001a: 50), kojoj ipak najbolja paralela postoji na nekropoli dvoria SAZU u Ljubljani, grob 13 (Stare 1954: T: XIV: 3), a njima zajedniki svakako u Frattesini, npr. Narde 420 (Salzani 1991: Fig. 29; Bellintani 1997: 124-127, Fig. 9-10; Towle et al. 2001: Fig. 6-7). 17 Za rezultate metalurkih analiza i rasprostranjenost ogrlica s obruastim privjescima vidjeti kod N. Trampu Orel i D. J. Heath (2001: 155-158, Sl. 13). Ipak, iz njihova izlaganja izostavljen je primjerak ogrlice iz Ormoa i iz Grnwalda, ali i iz ne tako udaljenog groba 28 iz berackerna (Erbach 1995: 308-310, Abb 3), ako istarski

primjerci iz nekog razloga nisu ubrajani u njihove analize. Takoer, nije jasno jesu li analizirane (i vagane) samo ogrlice ili i njihovi obrui, to bi zapravo bio prilog ili tezi o nakitu (?) ili tezi o vrijednostima i prijenosima pojedinih teina s velikim postotkom kositra, to je za kolutaste privjeske i perle argumentirano pokazao P. Turk (2001: 276-278). Autor iscrpno uvodi i opisuje vrijednost ne samo teina i njihovih razliitih, ali komplementarnih sistema, ve ukazuje i na vrijednost vaganja posebno gotovih predmeta. U prilog pak toj tezi svjedoe i nalazi iz Picenuma, gdje je poznato nekoliko primjeraka veih lemljenih obrua rombinog presjeka s pridodanim brojnim malim ukrasnim obruima svih istih teina! Smatra se da su sluili upravo kao plateno sredstvo ili kao utezi za vaganje. Jedini primjerak koji potjee iz zatvorene sredine je obru iz groba Macerata Rotacupa datiran u II. fazu kulture Picena (Dall'Osso 1915: 123; Lollini 1976: 125-129, Fig. 4: 3, Teran 1995a: 339, f.n. 46; Baldelli 1999: 275, k. 600). Ostali primjerci potjeu iz Porto S. Elpidio (Baldelli 1999: 275, k. 601), S. Ginesio (Dall'Osso 1915: 115), Tore S. Patrizio i iz zbirke u Fermu, dakle najveim brojem izmeu rijeke Potenza i Valle del Tenna, dok je primjerak istog obrua iz Numane nesigurnog podrijetla (Baldelli 1999: 275).

47

vremenskom kontekstu, i baanski bi se obrui mogli povezati uz utjecaj iz istonoalpskih

predjela kulturnog kompleksa KP, vjerojatno iz dobovske skupine, gdje je upravo i

karakteristina enska nonja, odnosno obiaj prilaganja u grob vie (neparnih) ogrlica

(Teran 1995a: 340, Abb. 12-13; Teran 1999: 119, 139, Fig. 11). Shodno realno i racionalno

odreenim vremenskim okolnostima treba ih ire datirati u raspon od HaA1 do HaB1 stupnja,

a prostorno dakle razumijevati u konkretnoj povezanosti s istonoalpskim prostorom.

Na cjelokupnu se problematiku lijepo nadovezuje, a u tom kontekstu i razmatra

ulomak bronanog kolutastog privjeska iz Osora (k. 841). Rije je o doista manjem ulomku

od bronce kojemu su vidljivi vanjski i unutarnji krug te dvije preke, s prepoznatljivim

lijevanim rubovima. Zbog toga je, naalost, njegova podreenost nekoj od poznatih tipologija

(npr. Turk 2002: 260-261, Fig. 6) onemoguena. No, i unato tomu, te duem postojanju u

literaturi (Glogovi 1982: Sl. 3: 6), nije nikada bio uvrten u neke od poznatih analiza o

navedenim privjescima.18

Svojim karakteristikama podsjea svakako na najblie i najsrodnije

primjerke iz ostave Muja jama kod kocjana i iz spomenute ostave Kanalski Vrh I (bona-

Trkman, Bavdek 1996: T. 100, 101, 102, 103: 58; Turk 2002: 258-259). Ipak, povrina

osorskog privjeska ne sugerira odreen sjaj, tj. mogunost postojanja vee koliine kositra,

to je dokazano za primjerke iz Kanalskega Vrha. Budui da se takvi privjesci javljaju kroz

due vremensko razdoblje njihova je preciznija kronoloka odredljivost oteana, ali svakako

su svojstveni vremenu kasnog bronanog doba kada se, osim u ostavama, poglavito javljaju i

u grobovima (bona-Trkman, Bavdek 1996: 63). Kako pokazuje karta njihove prostorne

rairenosti podudaraju se s rasprostiranjem ogrlica s obruastim privjescima (Trampu Orel,

Heath 2001: 155-157, Sl. 13) pa nije sluajno to su i kolutasti (sunevi) privjesci zapravo

obiljeje iskljuivo enskih grobova koje su, barem prema primjerima iz svetolucijskog

kulturnog kruga, morale imati znaajniji, zapravo izniman status unutar drutvene zajednice

(Turk 2002: 258). Nalaz iz Osora svakako upotpunjuje spoznaje za prostor Kvarnera i Caput

Adriae, odnosno njihove meusobne povezanosti i u kontekstima s prostorom Frattesine, a

preko nje s podrujem tirenske Etrurie minerarie,19 i s druge strane preko kocjanskog

podruja s istonoalpskim krugom. Sva su nam ostala znanja glede toga primjerka naalost

nedostupna. Ipak, vjerojatno je i taj kolutasti (sunev) privjesak sudjelovao ravnopravno u

prenoenju odreenih informacija, moda o teinama i/ili o kemijskom sastavu kako je

18 S obzirom na veliki razmak izmeu preki osorski bi kolutasti privjesak najvjerojatnije pripadao skupini 3 s etiri preke prema P. Turku (2002: Fig. 3: 1; Fig. 6: G. 3). D. Glogovi privjesak u navedenom djelu uope ne obrauje, niti arheoloki ne analizira. 19 Vrlo sline privjeske iz june Kalabrije M. Pacciarelli smatra vodeim tipom horizonta Nicotera, odnosno kraja PF1 i poetnog PF2 Kalabrije (Pacciarelli 2001: 48-50, Fig. 27: 16).

48

pokazao za ostale relevantne primjerke P. Turk (Turk 2002: 263-265).20

U ikonografskom je

pak repertoaru kultura kasnog bronanog doba jo od sinteze G. Kossacka konvencionalno

povezivan uz solarnu simboliku interpretacije svijeta. No, stupanj njegova simbolikog

razumijevanja morao je biti znatno vii. Ali, samo za predmet poradi predmeta, ve i za

osobe, u ovom sluaju ene, najvjerojatnije sveenice, koje su obavljale pojedine procese

vezane uz ritualne ili druge prakse, kako je to na primjeru Kanalskega Vrha uvjerljivo

zakljuio isti autor (Turk 2002: 267).

Bogatstvom ili znamenjem istaknuti grobovi ena izgleda da nekako obiljeavaju

pokopavanje na dobovskoj nekropoli. Osim kolutastih (sunevih) privjesaka, bronani

obruasti privjesci bili su, pored ostalog inventara, zabiljeeni u grobu H (Sl. 25). Taj je grob

istaknut i po tome to se ondje nalazio bronani antropomorfni privjesak (Stare 1975: T. 3: 3),

kakav je takoer poznat i iz groba 17, a jedan i kao sporadian nalaz (Stare 1951: 65, Ris. 6,

Sl. 1; Stare 1975: T. 8: 17/9, T. 1: 1) (Sl. 26). Trapezasti, tj. antropomorfni privjesci, uz

astralne i orintomorfne, s podrijetlom u srednjem bronanom dobu, obiljeavaju jedan od

vodeih simbola ikonografskog sustava kasnobronanog vremena u ijem se sreditu nalazio

ovjek (Teran 1987b: 77-78, Sl. 57; Teran 1999: 139, Fig. 11). Morfoloki je mogue da

oni predstavljaju i neku izvedenicu od privjesaka oblika pjeanog sata koji se izvorno nije

smatrao antropomorfnim, ali to je ovim tipom privjeska nedvojbeno postao (Kuko 1995: 66-

67, Sl. 6: 4-6, 9-10, Sl. 7: 8-9). Osim u Dobovi podobni se, iako ne isti, privjesci nalaze u

Pobreju, Ruama i u Mariboru (Pahi 1972: T. 27; Kaerner 1989: Abb. 7: 3, 5; Mller-Karpe

1959: T. 118: 25) (Sl. 26). No, gotovo identini antropomorfni privjesak dobovskim

primjercima poznat je iz Picuga kao pojedinani nalaz (Mladin 1980: 176, 190, Sl. 2: 9;

Batovi 1987b: T. XII: 22;21 Mihovili 1987: T. I: 1). S navedenima je esto usporeivan

vei, stiliziran i geometrijsko ukraeni privjesak iz ostave Veliki Mounj (Truhelka 1913: 331,

Sl. 6-7; ovi 1984: 15; Harding 1995: T. 65: 1, 5, 10), iako se ondje nalazi jo est istih

neukraenih privjesaka.22 Njima se sada moe pridruiti i grupa od etiri privjeska iz otoka

Krka, odnosno iz unitenih grobova same Bake (k. 477) (Batovi 2003: Sl. 15: 1-2, 18: 1-4)

(Sl. 26), od kojih jedan na tijelu ima ukras urezanih koncentrinih krunica koje su

meusobno spojene trostruko urezanom linijom. Po svojoj formi najblii su privjescima iz

20 Vidjeti f.n. 17. 21 Autor svrstava taj privjesak u temeljne oblike III. istarske faze, usporeujui ga sa slinim, pa ak i istim privjescima kao to su oni iz Dobove, ali smatra da su znatno mlai te ih stoga, prenisko, smjeta u 6. stoljee (Batovi 1987b: 14). 22 Recentniji osvrt na inventar i znaenje ostave iz Velikog Mounja prikazao je sistematino i sintetski P. Knig (2004b: 127-137).

49

Slika 25. Grobna cijelina H iz Dobove (prema Stare 1975).

Slika 26. Trapezasti-antropomorfni privjesci: 1-4 Pobreje (prema Kaerner 1989), 5 Maribor

(prema Mller-Karpe 1959), 6-8 Rue (prema Kaerner 1989); 9-11 Dobova (prema Stare

1975); 12 Picugi (prema Mihovili 1987), 13-14 Krk (Baka) (prema Batovi 2003), 15-16

Veliki Mounj (prema Harding 1995, Knig 2004a).

50

Velikog Mounja, ali donekle i onima iz Dobove i Picuga. Zbog naina izvedbe ukrasa kao i

stilske dinamike srodni su pak ukrasu na titu iz Velikog Mounja koje B. ovi smatra

vodeim motivima II. faze zapadnobalkanskog geometrijskog stila, odnosno apstraktnog

geometrizma u likovnom izrazu kasnog bronanog doba (ovi 1984: 15, 33). Antropomorfni

privjesci svakako se moraju dovesti u vezu s dobovskima, gdje se oito nalazilo i neko

njihovo ideoloko i stilsko ishodite razvoja i rasprostiranja, te ih barem priblino vremenski

povezati odnosno usmjeriti ka dataciji stupnja HaA2 (ili ak HaB) kako je za navedene

paralele istaknula B. Teran (1995a: 339, f.n. 45).

Biti e tako uvjerljivim da je kontinentalni utjecaj bio permanentan i odreenog

intenziteta, i da je na prostor Kvarnera otpoeo zadirati i neto ranije nego to je to

zabiljeeno za Istru. Dobar smjerokaz u takvom promiljanju prua ulomak igle s

bikoninom, na vrhu spljotenom i kaneliranom glavicom koja potjee iz Kraljevice (k. 322)

(Sl. 42: 1). Gornji dio glavice manji je od donjeg, a dijeli ih najdeblja sredinja kanelura koja

je ukraenu kosim urezima. Paralele takvoj igli poznate su u mnotvu primjeraka ali se

ukrasom istiu najslinije iz ostave Futog (Vasi 2003a: 71, T. 26: 419) i iz Gomolave (Vasi

2003a: 71, T. 26: 422), te najblie (i najrecentnije) iz ostave Sia/Luica (Perki, Lonjak

Dizdar 2005: 69-70, T. 6: 108). S obzirom na uestalost tih igala na prostranom europskom

kopnu dokazano je kako su odlika horizonta BrD do HaA1, to vie nee biti za kontekste

HaA2 stupnja. Sukladno tomu, obiljeavaju vrijeme ostava II. faze KP sjeverne Hrvatske

kako ih je u razliitim varijantama i za brojna nalazita meurijeja Drave, Dunava i Save

odredila K. Vinski-Gasparini (1973: 74-75). S njima su sasvim organski povezani i tako

datirani nalazi iz prostora Srijema i Podunavlja, posebno ovdje navedeni primjerci (Vasi

2003a: 73-74), kao i primjerci iz podruja Posavine, odnosno grupe Barice-Greani (Knig

2004a: 69, T. 90A).23

S druge strane, na italskom su kopnu takve igle poznate tipom Cisano,

rasprostranjene na podruju Veneta i Lombardije, a smjetene su takoer u vrijeme 12.

stoljea prema L. G. Caranciniju (1975: 239, T. 108E), odnosno tako su vrednovane i u

novijim kronologijama faze BR (Carancini, Peroni 1999: 18).

Uz opisane igle prepoznatljivi element toga vremena i prostora, od sjeverne Hrvatske

do Srijema i istone Srbije, igle su s veom, okruglom i glatkom glavicom (Vinski-Gasparini

23 Za novija istraivanja i nalaze toga tipa igala, s brojnim komentarima i dostupnom literaturom za prostor sjeverne Hrvatske i Slavonije vidjeti kod D. Perki i D. Lonjak Dizdar (2005: 69-70). Jedna od varijanti takvih igala zabiljeena je i na nalazitu Ptuj - Rabelja vas-srednjeolski center (Strmnik-Guli 1988: 159, T. 4. 25; Teran 1999: 132-133; Kavur 2007: 58), te u ostavi Gorenji Suhadol (Stipani 2009: 229, k. 10b), datirane u BrD/HaA1. S druge strane, pojedinanim primjercima poznate su iz Laminaca, Dejanovia humke u sjevernoj Bosni (Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, A. Pravidur-u pripremi) i, kao pravo iznenaenje, iz nalazita Velika Mrdakovica, grob 70, kod Skradina i iz tumula na Crnom brdu kod Danilo Birnja (neobjavljeno, Muzej

grada ibenika).

51

1973: 70-71; Vasi 2003a: 58-59, T. 57). Na prostoru itavog sjevernog Jadrana pa tako i

Kvarnera rijetka su pojava, i za sada samo jedan primjerak potjee iz Rijeke (k. 239) (Sl. 43:

2). Vrlo slina igla poznata nam je i iz najvanije grobne cjeline nekropole Zagreb-Vrape, iz

groba 1 (Vinski-Gasparini 1973: 70- 71, T. 23: 4), dok je odgovarajui analogni primjerci

povezuju i sa susjednim notranjskim i kocjanskim podrujem. Naime na mihelu je

dokumentirana kao pojedinani nalaz (Gutin 1979a: T. 59: 1),24 a na kocjanskom prostoru u

ostavi dugog trajanja iz Muje jame (Gutin 1979a: T. C1; Batovi 1980: 34, T. 1: 18) iz

vremenskog raspona II. do IV. stupnja prema P. Turku (1994: 103-146; 1996: 109, 113, 115).

Zbog toga nam ni ti nalazi ne mogu posluiti za njezinu precizniju dataciju. Neto je sigurniji

kontekst igle s okruglom glavicom iz groba 9 nekropole na dvoriu SAZU (Stare 1954: 26,

87, T. 10: 2) koji je openito opredijeljen u stupanj Ljubljana Ia pokopavanja na toj nekropoli

(Gabrovec 1975: 342, T. 1).25

Sline igle, samo s manjom okruglom glavicom, koje su

takoer zastupljene na prostoru sjevernog Jadrana, sasvim su pak pouzdano datirane na

nalazitu Hauterive-Champrveyres i to u 11. stoljee, to odgovara prijelaznoj fazi HaA2/B1

(Rychner-Faraggi 1993: T. 72: 14, 25) i po tome su neto mlae od igala s veom okruglom

glavicom i primjeraka iz nalazita kompleksa KP sjeverne Hrvatske ili srpskog Podunavlja.

Utjecaj KP reflektirao se i u procesu proizvodnje narukvica dvoslivnog presjeka i

trakastih narukvica C presjeka (k. 275-276) koje se na obalnom podruju afirmiraju od kraja

II. i tijekom III. faze KP sjeverne Hrvatske i Podunavlja (Vinski-Gasparini 1973: 72-74; usp.

Karavani 2009). Relativno su brojno zastupljene na podruju Kvarnera pa e tako

obiljeavati jedan od omiljenijih nakitnih oblika (k. 269-272, 328, 414, 480, 521-524, 534-

535) (Sl. 27) (Lo Schiavo 1970: T. 23: 6; Glogovi 1989: 33, T. 36, 37: 1-2, 4; Glogovi

1991: T. 2: 1-4). Narukvice dvoslivnog presjeka najveim su dijelom sauvane kao

pojedinani nalazi i/ili esto namjerno polomljene. Vei broj poznat je samo iz Griana (k.

328) (Glogovi 1989: T. 36) te iz rekonstruiranog groba iz Bake, s prije opisanom

nakitnom garniturom (Sl. 23) (Mader 2006: Abb. 18). Najblie i najvanije paralele

kvarnerskim primjercima nalaze se na istarskom poluotoku, posebno dobro datirane na

24 Igle iz mihela (Gutin 1979a: T. 59: 1-2) M. Sakara Suevi tipoloki izjednauje iako se one morfoloki, oblikom glavice sasvim razlikuju. To se odnosi i na paralele koje je autorica ponudila za iglu iz Katelira kod Nove Vasi (Sakara Suevi 2004: 20-21, 161, k. 20), koja prema svim odlikama okrugle glavice ima najbolju analogiju kod druge igle iz mihela (Gutin 1979a: T. 59: 2), a ne kod prve kako je to autorica prikazala. Cjelokupno navedene analogije s iglama iz breekih grobova nisu odgovarajue, jer se zapravo odnose na igle s koninom glavicom, kako u tekstu tako i na karti (vidjeti kod Gutin 1975: 470-472, Sl. 2)!? 25 O kronolokom preciznijem odreenju pokopavanja na ljubljanskoj nekropoli, s mogunou izdvajanja i najstarijeg horizonta BrD/HaA1, kao i o sinkronizaciji njezina groba 2 (i time I stupnja) sa grobom 9 iz Dobove i

nalazima iz ule, tj. horizonta lunih fibula s dva dugmeta na luku, uz pomo igala s lukoviastom glavicom i tordiranim vratom vidjeti kod B. Teran (1995: 357-360). Diskusiju o tim fibulama, njihovim varijantama kao i o navedenim iglama i njihovim datacijama vidjeti dalje u tekstu.

52

limskoj nekropoli (Mihovili 1972: 45, T. 5: 12;

10: 9, 10; 11: 18; 27: 17-22) i u Nezakciju gdje

ih je takoer uobiajeno mnogo i namjerno

polomljenih (Mihovili 2001a: 55, 76, T. 72-76;

41: 3-18). Budui da su ondje dovedene u

prisniju vezu s utjecajima iz kruga KP,

vremenski su odreene trajanjem kroz 11. i 10.

stoljee (Mihovili 1972: 45-47; Gatti, Petitti

1980: 148; Gabrovec, Mihovili 1987: 302).

Njihovo pojavljivanje na podruju Istre

sinkronizirano je s istim procesom na prostoru

sjeverne i srednje Dalmacije, gdje se naime ne

pojavljuju u mlaim horizontima pa je

uvrijeeno da su se od tuda prenijele i na italsko

kopno, zastupljene osobito na prostoru Daunije

(Vinski-Gasparini 1973: 72-74; Batovi 1973: 64; Batovi 1980: 33, T. 12: 14; 13: 15; 16: 10;

Batovi 1983: 311, 329-340, Sl. 20: 15; 21: 12; T. 43: 3-6; 44: 1-6; 45: 2; Tine Bertocchi

1975: 278, T. 71: 1-3; De Juliis 1979: Fig. 5a). Meutim, na istarskim su nekropolama

nedjeljivo povezane uz are tipa kanelirane alice, pa se pretpostavlja da su prispjele

istovremeno i zajedniki (Mihovili 1972: 45-46, T. 26, 30; Vinski-Gasparini 1973: 72-73;

Gabrovec, Mihovili 1987: 302-303, T. 10; Mihovili 1997: 45, T. 7-8; Mihovili 2001a: 55,

Sl. 45, T. 42, 43, 45, 46, 50).

Rijetku pojavu svakako ne predstavlja nalaz narukvica dvoslivnog presjeka zajedno s

narebrenim manetastim narukvicama, to dobro ilustrira inventar groba iz Vrsi (Sl. 24)

(Batovi 1983: T. XLIV: 1-14) ili groba 15 limske nekropole (Mihovili 1972: T. 8: 5-12,

22), pa ak i grob VI/15 iz Nezakcija (Mihovili 2001a: T. 31: 7-8; T. 47: 16-17; T. 63: 1-9).

Treba se svakako prisjetiti i inventara groba 14 nekropole Salapie, koji uz lunu fibulu sadri

upravo narukvicu dvoslivnog presjeka i manetastu narebrenu narukvicu s uvijenim

krajevima, materijal koji je toliko tipian za istonu obalu Jadrana, prije svega za istovremeno

liburnsko podruje (De Juliis 1979: 523, Fig. 5a) (Sl. 29). Manetaste narebrene narukvice

takoer su redovit nalaz nakita na prostoru Kvarnera, rjee na priobalnom i ee na otonom

dijelu (Sl. 28). Budui da veina potjee iz starijih istraivanja (k. 372-374, 390-391, 520,

791-792) bez poznatih okolnosti nalaenja, osnovni oslonac u interpretaciji obiljeavaju

narukvice iz tumula u uli na Krku i iz tumula Stolni kod Crikvenice (k. 335-336) (Sl. 31).

Slika 27. Karta rasprostranjenosti narukvica dvoslivnog

presjeka na podruju Istre, Kvarnera i sjeverne Dalmacije

(nadopunjeno prema Batovi 60) (Lista 2).

53

Manji ulomak iz Godaa iznad Crikvenice

sporadini je nalaz (k. 331). U tipolokom

aspektu, miljenja po kojima se mogu kronoloki

vriti distinkcije izmeu pojedinih varijanti

manetastih narukvica (ovi 1965: 61; ovi

1971: 79; Mihovili 1972: 46), po emu bi one

ravnih rubova (varijante I) trebale biti neto

starije od rubova s cjevasto uvijenim krajevima

(varijante II), nisu zaivjela. Upravo su grobovi iz

Vrsi i Privlake, kao i Vranjica, svjedoili da su

one barem dijelom istovremene (Glogovi 1989:

33). Obje varijante tih narukvica na Kvarneru su

poznate jedino iz Garice (k. 390-391) (Sl. 28). Iz

istarskih nalazita, gdje su one takoer

kvantitativno prisutne, obje varijante znane su

samo iz nezakcijske nekropole i ubrojene su u

oblike I. faze starijeg eljeznog doba Istre.26 Iako

su naelno paralelizirane s kasnobronanodobnim razdobljem liburnske skupine, praktiki je

istarski materijal tog ranog stupnja dobrim dijelom datiran s osloncem na grobnu cjelinu

1982/33 iz Dobove (Mihovili 2001a: 56-57). Meutim, taj grob obiljeava I. fazu

pokopavanja na dobovskoj nekropoli gdje je ulomak manetaste narukvice vremenski

usporeen s datacijom narukvica u zatvorenim grobnim cjelinama na podruju istone obale

Jadrana, dakle primaknut dataciji fibula s dva dugmeta na luku te iglama s lukoviastom

glavicom i tordiranim vratom (Teran 1995a: 339, Abb. 27), a kakva je napokon poznata i iz

Nezakcija! S druge strane, manetaste su narukvice nezaobilazni inventar ostava, te su pr. u

ostavi iz Brodskog Varoa prisutne obije varijante tih narukvica, a sukladno dataciji igle s

bikoninom, na vrhu spljotenom i kaneliranom glavicom, smjetene su u vrijeme HaA1

stupnja (Vinski-Gasparini 1973: T. 55: 26; T. 57: 15, T. 59: 35; Clausing 2003: Abb. 55: 415,

416; Abb. 56: 419). Ista je situacija donekle odreena i za istonoalpski prostor. U velikim su

ostavama mijeanog sastava najveim dijelom dokumentirane fragmentirane i definirane u

vrijeme II. horizonta prema P. Turku (1996: 108-110) odnosno u cijeli stupanj HaA, to

predstavljaju nalazi iz ostava remoie i Jurke Vasi (ere, inkovec 1995: 145, T. 48: 67;

26 U grobu podno gradine Sv. Martin u Limskom kanalu nalazio se ulomke narebrene manetaste narukvice i ogrlica od tankih kotanih perli (Mihovili et al. 2002: 32: 1).

Slika 28. Karta rasprostranjenosti manetastih narebrenih narukvica varijante I (ravnih ) i varijante II ( uvijenih ) krajeva, na podruju Istre, Kvarnera, Dalmacije i

jugoistonog alpskog prostora (Lista 3).

54

201, T. 91: 34).27

Da se i manetaste narukvice mogu dovesti u izravnu vezu sa arama oblika kanelirane

alice svjedoi i nalaz iz tumula u Stolniu (k. 338-340) (Starac 2004: 183; Blei 2009: Fig.

27 Isto vrijedi i za nalaz manetastih narukvica u velikoj ostavi mijeanog sastava koja potjee iz Gorjancev na Dolenjskoj i koja je okvirno i preliminarno, datirana u HaA stupanj (Kri, Stipani 2007: 61-62). U ostavi iznimno dugog trajanja Peggau u austrijskoj tajerskoj datirana je takva narukvica u vrijeme HaA2/B1 horizonta (Weihs 2004: 70-71, T. 7: 76).

Slika 29. Nakitna garnitura iz groba 14 nekropole u Salapiji (prema De Juliis 1979).

Slika 30. Sipont, Masseria Cupola, inventar groba 1 (prema De Juliis 1979).

55

1). O tom e iznimnom inventaru biti jo posebno rijei, jer su uz manetaste narukvice i

ulomke ara tipa kanelirane alice ondje dokumentirani i fragmentirani dijelovi nonje i

nakita: luna fibula s dva dugmeta na luku te igla lukoviaste glavice s tordiranim vratom.

Narukvice predstavljaju iznimne primjerke jer su uz rubove ukraene nizom rafiranih

trokuta, odnosno uz krajeve rafiranom cik-cak trakom. Do sada takav ukras nije poznat na

manetastim narukvicama obraivanog prostora, ali je zato slian znan na manetastoj

narukvici ravnih krajeva iz Siponta, Masseria Cupola grob Ia, datirane u kasno bronano doba

i takoer usporeivane s liburnskim primjercima (De Juliis 1979: 527, Fig. 6: 2) (Sl. 30).

Ipak, neto ne izrazitiji ukras urezanih kosih crtica po rebrima, poznat je s narukvica iz Osora

i iz ule. Ove potonje bile su usporeene s nakitom iz Glasinca (Glogovi 1989: 33)28 i, kako

se vidi, s narukvica iz Garice (k. 390). Prema svemu, stolniki su nalazi ishodinim

podrijetlom iznimno isprepleteni i stoga kulturoloki posebno vrijedni. Jo jednom potvruju

povezanost manetastih narukvica s lunim fibulama s dva dugmeta na luku i s iglom s

tordiranim vratom, a koji se mogu nai u ari oblika kanelirane alice. Tom idejom i djelom

svjedoe kako kronoloki osjetljivijih razlika izmeu sjevernojadranskih (kvarnerski i

istarskih) te manetastih narukvica iz KP sjeverozapadne Hrvatske nije mogue razluiti.29

Osim iz tumula u Stolniu, ulomci are tipa kanelirane alice potjeu iz nekropole

Crekvine kod Kastva (k. 135) (Blei 2002: 77-78, Sl. 3) te iz Katela u Bakru (Starac 2005:

Sl. 8). Rije je o arama oblika zaobljeno trbuaste alice, suenog niskog cilindrinog vrata i

s rukom visoko podignutom iznad ruba posude, te s koso kaneliranim ukrasom. Na

oblinjem podruju dobro datirane nalazimo ih jo u Vaganakoj peini u podvelebitskom

primorju (Forenbaher, Vranjican 1985: 13-15, T. 7: 12, T. 9: 3), u Podosojnoj peini iznad

Moenike Drage (Starac 1994: 22-25, Prilog IX: 12), gdje su datirane u 11. i 10. stoljee, a

samo ulomci jedne posude takvog tipa potjeu iz Pupiine pei (Forenbaher, Kaiser 2006:

188, T. 5.9: 4). Meutim, te su are obiljeje istarskih nekropola i njihove I. ili najstarije faze

pokopavanja. Uz to se vrijeme povezuje uvoenje obreda spaljivanja pokojnika koje je

vremenski usklaen s prijelazom klasinog Ha A2/B1 stupnja (Mihovili 1972: 43-46, Sl. 5;

Gabrovec, Mihovili 1987: 300-304, T. 30; Mihovili 2001a: 39, 49-67). No, pokopavanje na

isti nain i u opisanim arama sigurno je zabiljeeno i na nekropoli gradine apjane (Battaglia

28 Ukras malih urezanih crtica na rebrima nakita ne moe biti kronoloki oslonac i hipotetiki pristup vioj dataciji, budui da je iznimno est dekorativni element na razliitim predmetima (npr. na lijevanoj narebrenoj ploi iz ostave Debeli vrh ili na razliitim tipovima srpova). 29 Niu dataciju istarskih i liburnskih narukvica, u odnosu na one iz sjeverne Hrvatske predlagala je D. Glogovi (1989: 33). Meutim, s obzirom na pojedine okolnosti nalaenja, a kao kronoloki manje osjetljivi nakitni oblici mogu se ire smjestiti u vrijeme itavog stupnja HaA i mlaeg HaB.

56

1927: 113-115; Mateji 1983: 50; Starac 1996: 7-8), ija je materijalna graa najveim

dijelom neobjavljena.

Morfoloki, takav je tip posude karakteristian za podruje Caput Adriae i Istre s

jakom tradicijom iz srednjeg bronanog doba (Cardarelli 1983: 92, 154, T. 17; Urban 1993:

152, 166, 250; Mihovili 2001a: 46, 49). Njihove pretee nalazimo na poznatim

bronanodobnim nalazitima Vrin (Buri-Matijai 1997: 118, T. 12), Gradac-Turan

(Mihovili 1997: 43-45, T. 3: 4, 5) i Monkodonja (Buri-Matijai 1998: 81-83, T. 31;

Hnsel, Mihovili, Teran 1997-99: 87-89, 91, 93, Sl. 39, 43, 46). Stilski pak, nainom

ukraavanja kosim kanelurama, i ta keramika upuuje na promjene i uvoenje noviteta koji se

vjerojatno koncentriraju i filtriraju kroz utjecaje koje je K. Vinski-Gasparini pripisivala grupi

Zagreb, i iz prostranog kruga KP sjeverne Hrvatske II. i poglavito III. faze (Vinski-

Gasparini 1973: 68-72, 125-131, 149; Vinski-Gasparini 1983: 566-580, T. 37: 6; T. 38: 8; T.

87; Peroni 1983: 65-67; Cardarelli 1983: T. 19; Gabrovec, Mihovili 1987: 303). Budui da

se njihovo rasprostiranje na obalama istonog Jadrana usko povezuje uz narukvice dvoslivnog

presjeka, kako je ve prije reeno, osim u Istri biti e dovedene u vezu s kasnom fazom

bronanog doba ili s tzv. prijelaznom fazom iz bronanog u eljezno doba Liburnije (Batovi

1976: 20-30; Batovi 1980: 39-41; Batovi 1983: 302-304, 329-330, T. 43, 44, 45).

O fibulama s dva dugmeta na luku i Sredozemnoj koin

Posebno u kombinaciji s narukvicama, bilo dvoslivnog presjeka bilo manetastog tipa,

i s jantarnim zrnima tipa Tiryns i Allumiere, na prostoru obala jadranskog mora znakovita je

pojava i lunih fibula s dva dugmeta na luku. Taj gotovo identian repertoar znan je iz ve

dobro usporeenih grobova Vrsi i Bismatove, a biti e to ujedno i svojstven oblik nakita

poznatog iz Bake, te openito s otoka Krka i kvarnerskog priobalja. Fibule s dva dugmeta na

luku, sa svim brojnim lokalnim varijantama, u submikensko su vrijeme vrlo iroko

rasprostranjene od istonog Mediterana do sjevernog jadranskog bazena i dalje sve do

vicarskih Alpa, na to je ve vie puta i iznova ukazala B. Teran (2007a: 160-162) (Sl. 31).

Vjerojatno su zbog svoje jednostavnosti, ali i funkcionalnosti,30

dugo koritene a nove

apsolutne datacije iz egejskog prostora (Pilona, grob 4, Elateia, grob 12, itd.) jasno potvruju i

njihovu vodeu ulogu u KHIIIC razdoblju s mogunou trajanja sve do protogeometrijskog

30 Za neke fibule koje odskau svojim velikim dimenzijama, funkcionalnost nije mogla biti primarna. Zasigurno je i sama veliina odraavala neko nedokuivo pravilo noenja nonje?

57

doba (Jung 2006: 193; Teran 2007a: 160-161).31 Na Kvarneru se, uostalom kao i na prostoru

istone obale Jadrana, uvijek nalaze u tono odreenoj kombinaciji; s narukvicama tipa

dvoslivnog presjeka i/ili s narebrenim manetastim narukvicama, ali i s iglom lukoviaste

glavice i tordiranoga vrata32

(k. 333-334) (Sl. 33, 34). To izravno argumentira primjer

rekonstruiranog groba iz Bake (velika luna fibula nedvojbeno e obiljeavati lunu fibulu

s dva dugmeta na luku, narukvice) (Sl. 23), kao i primjer iz spomenutog grobnog inventara

tumula u Stolniu (k. 333-340) (Blei 2009: 144, Fig. 1). Rije je o grupi nakitnih oblika koji

su svi bili namjerno fragmentirani, skupa s keramikim prilozima koji su se zatekli,

obiljeavajui tako iznimno bogat paljevinski ukop (Sl. 32).

Fibula iz Stolnia ima masivan luk i vee, tanko profilirano dugme te karakteristian

ukras urezanih geometrijskih motiva po luku fibule. To su ujedno i osnovna obiljeja po

kojima e se oitovati razlike i razliitosti izmeu pojedinih fibula s dva dugmeta na luku

istonojadranskih varijanti. Budui da je distinkcija izmeu japodskih i liburnskih primjeraka

izvedena uoljivom razliitou kako dimenzijama, tako i oblikovanjem opruge i noice,

uobiajeno su se liburnskoj varijanti pripisivale sve fibule s prostora Kvarnera (Batovi 1983:

310; Glogovi 1989: 17-18; Teran 1995a: 355-357, f.n. 67; Teran 2007a: Pl. XXXVIb).33

31 S druge strane taj je oblik fibula kronoloki dobro usklaen i s njihovom rairenou na prostoru Sicilije u vrijeme horizonta Pantalica-Nord (Jung 2006: 193-194, f.n. 1421). 32 ovi 1971: 313-315; Bietti Sestieri, Lo Schiavo 1976: Fig. 16; Batovi 1976: 21-25; Glogovi 1987: 74-82, T. 1; Glogovi 2003: 17-21; Teran 1984a: 111; Teran 1995a: 353-360, Abb. 23; Teran 2007a: 161; Pare 1998: 328-329, Abb. 15. 33 D. Glogovi ak po njima obiljeava i itav horizont vremenski usklaen s HaA2 stupnjem (Glogovi 1989: 39, Sl. 9).

Slika 31. Pregledna karta rasprostiranja lunih fibula s dva dugmeta na luku bez tipoloke podjele

(nadopunjeno prema Caner 1983; Pedde 2000; Teran 1995a; 2007a).

58

Premda su one konstrukcijom i oblikovno nalik, ipak meusobno se i podosta razlikuju

upravo po oblikovanju dugmeta i izvedbi geometrijskih ukrasa, na to je ve upozoravala i D.

Glogovi (1987: 80-81; 1989: 17-18). Meutim, ona naalost ne razrauje i ne razluuje

predloenu tipologiju, ve kvarnerske nalaze odreuje kao sjevernu varijantu liburnskih

Luna fibula s dva

dugmeta

na luku

Manetaste narebrene narukvice

Igla s lukoviastom glavicom i

tordiranim vratom

Narukvice

dvoslivnog presjeka

kocjan X X X X

Stolni X X X

ula X X X

Garica X X X

Osor X X X

Novalja X X X

Griane X X

Baka X? X

Nezakcij X X X

Vrsi X X X

Slika 32. Garnitura nonje i nakita grobnog inventara iz tumula u Stolniu.

Slika 33. Usporedna kombinacijska tabela nalaza nonje iz grobova obraivanih u tekstu.

59

fibula. Kod tih je kvarnerskih fibula u pravilu

dugme naglaeno izvueno, tanko i otrobridno

profilirano, iznad njega prema luku je metopa

ukraena girlandama, a najvia je toka luka u

jednoj ili u dvije metope ukraena rafiranim

rombovima ili motivima riblje kosti (k. 326, 334,

369-371, 565-565A). Liburnski primjerci,

naprotiv, imaju manja i zdepastija, ponekad ak i

ukraena, dugmeta, manje metopnih polja

redovito ukraenih paralelnim linijama,

trokutastim ili cik-cak ornamentima te motivom

riblje kosti i borovih granica. Girlande u

potpunosti manjkaju.34

Naprotiv, japodska

varijanta istog tipa fibule obiljeena je osjetno

manjim dimenzijama, karakteristinom hiper-

trofinom i polukruno raskovanom noicom koja

je najee ukraena geometrijskim iskucanim motivima, manjim jedva naglaenim

bikoninim dugmima na luku, koji su pak ukraeni iskljuivo metopno urezanim linijama

znatno manje iskoritenog prostora.

Premda je svaka fibula doista unikatne izradbe i za sada bez dvojnice, najvie

srodnosti stolnikoj fibuli, prema rasporedu i ukrasu metopnih polja, mogue je vidjeti kod

velike fibule iz Griana i kod manje fibule iz ule (k. 326, 372). Kako sugerira karta takve

mikroregionalne prepoznatljivosti, ini se da se strogo vodilo rauna o noenju tog znakovitog

dijela nonje i da stoga ne dolazi do njihova ispreplitanja (Sl. 34).35 Pokae li se ta spoznaja

ispravnom onda e ona nepobitno svjedoiti i o djelovanju barem nekoliko razliitih

proizvoakih centara. Dragocjene podatke pruaju nam naravno kocjanska nalazita -

nekropola Breec, grobovi 114, 116 i 272, i ostava iz Muje jame (Gutin 1975: Sl. 1; Vitri

1983: T. 42: 8), gdje se nalaze primjerci i kvarnerske i japodske varijante, to naposljetku u

odnosu na inventare grobova i same ostave, te na njihovu interpretaciju i ne bi trebalo uditi

(Turk 1994: 154-155, 163-164). Zbog toga je mogue i te primjerke preko sjevernojadranskog

prostora povezati u iri mediteranski prostor kulturne koin, a sukladno njihovim grobnim

34 Za usporedbu vidjeti kod radova D. Glogovi (1989: T. 13-16; 2003: T. 1: 7-8, T. 2-4). 35 Velika fibula iz ule (k. 369) nije izdvojena iz toga korpusa, jer pokazuje sve temeljne karakteristike znaajne za kvarnersku skupinu, iako nema poseban ukras girlandi iznad dugmeta. Fibuli iz Griana treba dakle dodati jo jedan istovjetni primjerak koji nije dokumentiran u Zbirci AMZ-a, ali se navodi u objavama . Ljubia, upravo kao i ulomak igle s okruglom (lukoviastom) glavicom (Ljubi 1876: 28, 36). Vidjeti i katalog Griane.

Slika 34. Karta rasprostranjenosti fibula s dva dugmeta

na luku liburnske (), japodske () i kvarnerske ()

varijante (Lista 4).

60

cjelinama, kao i prijedlogu P. Turka u klasifikaciji najstarijeg horizonta pokopavanja na toj

nekropoli (Breec I) (Turk 1994: 152, 154), datirati neto vie, sada ve i od sredine 12. i u

11. stoljee (Sl. 33). 36

Ako primjer iz rekonstruiranog groba iz Bake uistinu predstavlja samo veliku lunu

fibulu ni to se ne bi trebalo initi neobinim. Uostalom, nekoliko je fibula toga tipa i poznato

sa Kvarnera, dodue bez blie znanih okolnosti nalaenja. Nekako bi najblie toj pretpostavci

mogle biti fibule s ukraenim lukom kakve potjeu iz Novalje, Vidasa Napolju (k. 514)

(Glogovi 1991: T. 3: 3) i iz Zbirke Franjevakog samostana na otoku Koljunu (Glogovi

2003: 14, T. 7: 43). Fibula iz Koljuna (k. 426) ponavlja nain izradbe opruge, luka i noice

kakav je poznat kod fibula s dva dugmeta na luku, pa joj je petlja etvrtasto profilirana, luk

kruno, dok je noica trapezoidno raskucana i povijena. Na luku je ouvan ukras urezanih

paralelnih linija, a na noici paralelno iskucanih dva reda tokica koje prate liniju noice. Za

razliku od nje, fibula iz Novalje nema petlju i sva je izraena od jedne, razliito profilirane

ice. Na luku su tragovi ukrasa, urezanih borovih granica. Pridruiti im se moe i trea luna

jednopetljasta fibula koja, zajedno s tordiranim torkvesom potjee iz Senja (k. 341-342)

(Glogovi 2003: 14, T. 8: 50). Ona ima pseudotordirani luk, na sredini etvrtasto profiliran, i

trapezasto raskucanu te povijenu noicu s iskucanim ornamentom dva reda paralelnih tokica,

gotovo identinog kao kod fibule iz Koljuna.

Primjetno je da sve tri fibule imaju uu i niu noicu od fibula koje potjeu iz

matinog ili okolnog liburnskog prostora, a nisu sukladne niti lunim fibulama iz japodskog

podruja. No, kao i sve ostale lune jednopetljaste fibule datirane su na sam poetak eljeznog

doba Liburnije s mogunou trajanja do razvijene III. faze, jer se u Ninu, u grobu 30,

pojavljuju s tipom fibule protocertosa (Glogovi 2003: 15).37 Ipak, fibula iz Senja usporeena

je s vrlo slinim italskim primjercima koji su izdignuti u obiljeje protovillanovskog razdoblja

srednje Italije (Glogovi 2003: 15), odnosno stupnja BF2/3 pa se sukladno tomu i mogu

datirati ve na kraj 11. odnosno u 10. stoljee (Carancini, Peroni 1999: T. 30: 21; Pacciarelli

2005). Takva bi datacija uostalom pogodovala i ostalim velikim lunim fibulama iz

kvarnerskih nalazita i ukazala na to da su barem neko vrijeme bile istovremeno u nonji s

36 Dodatnu potvrdu istome argumentirala je B. Teran smjetajem malog eljeznog noa iz groba 272 nekropole Breec (Steff de Piero 1977: T. XXIII: T. 272) u iri kontekst egejskog i istonomediteranskog prostora 12. i 11. stoljea (Teran 1995a: 360, Abb. 28: 3), gdje noevi zajedno s vrhovima koplja predstavljaju gotovo standardni dio opreme mukih grobova (Eder, Jung 2005: 490), iako nisu rijetkost i u enskim grobovima. Stanje nadopunjuje s neto veim ulomkom noa iz groba 417 tolminske nekropole, datirajui ga ovaj put na prijelaz tisuljea i povezujui ga uz glasnike uvoenja nove metalurgije (Gabrovec 1987: T. XII: 2; Svoljak, Poganik 2001: T. 82: 2; Teran 2002: 87). O smjetaju pojedinih nalaza iz Muje jame u iri mediteranski prostor vidjeti i kod E. Borgna (1999). 37 Navedena grobna cjelina ne moe biti sigurnim osloncem za dataciju, iako se u literaturi stalno koristi, budui da je graa izmijeana i neodgovarajua. O toj i drugoj problematici glede ninskih grobova, vidi dalje u tekstu.

61

Slika 35. Privjesci tipa Vergina-trostruke sjekire, tipa A;

1, 3-Vergina (prema Kilian-Dirlmeier 1979), 2- Osor

(bez mjerila). 1

2

3

lunim fibulama s dva dugmeta na luku.

Ve je konvencionalno tome tipu fibula pribrojena i fibula iz Garice, koja je

zanimljiva svojim bogatim ukrasom na luku i iroko raskovanoj noici (k. 380) (Glogovi

1989: T. 18: 6; Glogovi 2003: T. 7: 42) i koja za sada nema srodnijih paralela.

No, izuzev na istonojadranskom obalnom podruju varijanta tipa lunih fibula s dva

dugmeta na luku vrlo je dobro zastupljena i u Makedoniji, gdje se takoer esto nalazi u

asocijaciji s varijantom narukvica (dvoslivnog) trokutastog presjeka (Kilian 1975: 68-71, T.

40: 5-9; Mitrevski 2006: 91-94, Fig. 7a, Fig. 9; Teran 2007a: 161) (Sl. 31).38 Ondje se te

fibule zadravaju dulje u modi kako nedvosmisleno pokazuju nalazi iz Vergine (Andronikos

1969: 231, Sl. 69, T. 80-81; Radt 1974: 124-126, 129; Rhomiopoulou, Kilian-Dirlmeier 1989:

86-145; Pare 1998: 336-339, Abb. 21).39

U Vergini se, meutim, nalaze najbolje paralele za

jo jedan neuobiajeni nalaz nakitnog dijela nonje iz Osora (k. 842) (Sl. 35: 2). Rije je o

predmetu oblika dvojne sjekire neobino malih dimenzija koji je fragmentiran, tj. polomljen i

na sredinjem dijelu i sa strana sjeiva, pa je stoga vjerojatno inio dio ukrasa trostruke

dvojne sjekire. Ulomak je ukraen tremoliranim tri puta ponovljenom X linijom na sredinjem

dijelu palice. Ti se predmeti u grobovima Vergine uobiajeno nalaze u osobito bogatim

enskim grobovima, najee pored glave pokojnice (Sl. 35: 1, 3). Ondje su dokumentirani

38 Katalog nalaza fibula s dva dugmeta na luku iz sjeverne Makedonije uz datacije i komentare, kao i stariju

literaturu vidjeti kod D. Mitrevski (1997: k. 22, k. 38, k. 50, k. 51, k. 55, k. 67). 39 Interpretaciju sahranjivanja u Vergini, njezinu strukturnu i socijalnu dimenziju analizom materijalne grae u odnosu na istovremene nalaze iz Epira i Velike Grke, ali i Balkana, opirno i studiozno, te i dalje aktualno prikazao je K. Kilian (1985: 237-288).

62

zajedno sa spiralnonaoalastim fibulama,

iglama, kopama s falerama, ali i s

fibulama s dva dugmeta na luku (Radt

1974: 124-126, 131-132, T. 40: 2-5).

Temeljem takvog zbira nakita i okolnosti

nalaza M. Andronikos je bio miljenja da

je rije o predmetima koji su imali sasvim

nesvakidanju namjenu i da su se, po svoj

prilici, nosili u ruci pr. kao skeptar

(Andronikos 1969: 160, 248-251, Sl. 87, T.

118, 130). Suprotno, I. Kilian-Dirlmeier

odredila ih je u grupu privjesaka trostruke

sjekire i to tipu A40 (Kilian-Dirlmeier

1979: 244-245, nr. 1564-1568; Kilian-

Dirlmeier 1989: 130-131, Abb. 20, 26: 7).

Autorica takoer prikazuje hipotetski razvoj tipova i varijanti takvih privjesaka, razlikujui

ispred svega njihove tehnoloke, formalne i stilske odlike. S obzirom na naine ukraavanja

pokuala se izvesti razvojna linija privjesaka koja bi, pored sugeriranja eventualnih razliitih

radionikih sredita, omoguila i njihovo ue kronoloko atribuiranje. U tom smislu

tremolirani bi ukras bio najstariji model ukraavanja, ali takva se ideja ispostavila

nerelevantnom (Radt 1974: 132). Svi su poznati privjesci vremenski opredijeljeni u stupanj

Makedonija 1B, ili u fazu Vergina 3 A/B, tj. na kraj 10. i u 9. stoljee.41

Kako god bilo, rasprostranjenost tih privjesaka vee se uz prostor sjeverne

Makedonije, Pelagonije i Epira gdje su, takoer u iznimno bogatim enskim grobovima, bili

obiljejem statusnog simbola profanog-politikog ili ak sakralnog karaktera (Sl. 36). Pravilo

ipak ne potvruje grob 16 iz Beranci. Ondje je naime takav privjesak, tipa B prema I. Kilian-

Dirlmeier42

, dokumentiran pored spiralnonaoalaste fibule i spiralne narukvice uz vrh koplja,

pa odreen time kao muki grob doista predstavlja za sada poznati unicum (Kilian-Dirlmeier

1979: 245, nr. 1570; Mitrevski 1997: 280, k. 3).

Osorski primjerak svojim dimenzijama, unato fragmentiranosti, moe se pribrojiti u

grupu privjesaka tipa A, koji je morao biti izravni import iz makedonskog podruja. Treba ga

40 U jednom komadu lijevani, ravni privjesci od tri dvojne sjekire povezane sredinjom palicom. Varijante se razlikuju drugaijom ornamentikom i razliitim detaljima. 41 Drugaiju dataciju zastupao je K. Kilian (1975: 69). 42 Privjesak je sastavljen od tri dijela i spojen sredinjim palicom od drugog, neodrivog materijala.

Slika 36. Karta rasprostranjenosti privjesaka tipa trostruke sjekire

(nadopunjeno prama Kilian-Dirlmeier 1979) (Lista 5).

63

stoga razumijevati upravo u kulturnim proimanjima irokih razmjera koji se kontinuirano

razvijaju ili njeguju u odreenom vremenu a odraavaju u pojedinim oblicima nonje i nakita.

Meutim, pored tako osobnih dijelova nonje, u kategoriju luksuznih ili posebno

vrijednih predmeta ubrajaju se i dijelovi vojne opreme, izmeu koje je poseban status pripisan

mau. S primjerima maeva jeziastog rukohvata povezanost s egejsko-grkim prostorom

kasnomikenskog i submikenskoga vremena ve je uspostavljena za prostor

sjevernojadranskog podruja, temeljem nalaza iz dobro poznatih konteksta u padskoj nizini,

okolice Frattesine pa sve do Gazzo Veronese (Salzani 1989: 34-38; Salzani 2002: 159, Fig. 1:

1; Eder, Jung 2005: 490, Pl. CVIII).43

Rije je o maevima definiranim unutar skupine Naue

II tipa C, prema I. Kilian Dirlmeier, izjednaenim s tipom Allerona za prostor Apeninskog

poluotoka (Bianco Peroni 1970: 67-70; Bietti Sestieri 1973: 406) (Sl. 37).44

Ulomak jednog takvog maa naen je opet na Krku i potjee iz razorenog tumula na

43 Ma jeziastog rukohvata iz kocjana B. Teran (1984: 111) pripisuje tipu Allerona, tj. tipu Catling II/III s ime s sloio i P. Turk (1994: 123, T. 15: 2), koji ga datira kao jednog od najstarijih elemenata ostave u Mujoj jami, tj. u njegov II. horizont. Drugaije ga je J. Dular pripisivao tipu Sttzling maeva (Dular 1974: 17-18, T. 2: 14), to je prihvatio i A. Harding, koji ga jo razlikuje u varijanti Vrana (Harding 1995: 51-52, T. 21: 178), i usporeuje ga s kratkim maevima iz Albanije (Bra i Dukat). 44 Naziv Sttzling tip jeziastog rukohvata maa prema Schaueru (1971: 144-147) upotrebljava se za podruje srednje Europe. Zanimljiva je Schauerova rasprava oko mogue kronoloke prednosti u odnosu europski-italski-egejski tipovi maeva.

Slika 37. Karta rasprostranjenosti maeva tipa Naue II=tip Allerona () i maeva neodreenog tipa Naue II () (nadopunjeno prema Bianco Peroni 1970; Kilian-Dirlmeier 1993; Harding 1995; Eder, Jung 2005) (Lista 6).

64

Suanu, u okolici samoga grada Krka (k. 366). Sauvan

je najvei dio rukohvata ravnog oblika, izvuenih i

ojaanih rubnika, koja se pri dnu proiruju u ramena.

Ona su odlomljena pa je zbog toga sauvan i samo

ulomak sjeiva rombinog presjeka (Sl. 38: 2). S

obzirom na osnovna obiljeja kao i na dimenzije, moe

se usporediti s maem iz Bara u Albaniji (Andrea

1976: 133-135, Pl. I: 1; Bodinaku 1990: 85-95, T. I: 1;

Kilian-Dirlmeier 1993: 100, k. 269; Koui et al. 2006:

51-54), koji je kao kratak ma uvrten u Naue II tip

C/Allerona maeva KHIIIC stupnja, vremenski

usporedan s nalazima iz Tirynsa i Perati (Jung 2006:

208) (Sl. 38: 1), a tehnoloki gotovo istovjetan mau iz

Mikene (Koui et al. 2006: 54). Meutim, pojava tog tipa

maa i njegova produkcija na prostoru Italije definirana

je u odnosu na vrijeme deponiranja ostave Pila de

Brancn, tj. u relativno kronoloki korespondent

BR2/BF1 (Jung 2006: 148-150, 216).

Ulomak maa iz Suana naalost usamljeni je

nalaz iz devastiranog tumula, udaljenog od poznatih i

ubiciranih lokaliteta uokolo Krka. Unato tomu rije je

o iznimnom predmetu za kojeg se, s podosta sigurnosti,

moe promiljati kako potjee iz groba ratnika. Takvi

ratniki grobovi s maevima sami po sebi

predstavljaju, na irem prostoru Mediterana poglavito u

egejskom kulturnom krugu, iznimku pokopavanja

istiui time lanove najvieg ranga drutvene ljestvice koji su se, prema poznatim

okolnostima nalaenja, srazmjerno profilirali ili izdvajali unutar bogatih i vodeih klanova

pojedinih zajednica (Eder, Jung 2005: 491). Slijedom istoga, vjerojatno je i na Suanu bio

pokopan neki izvanredan i eminentni lan krke zajednice kasnog bronanog doba, kojem je

takav amblem bio na vjenost i slavu priuten. Toj pretpostavci moda ide u prilog i sam

poloaj tumula, izdvojen od zajednice, podalje od ostalih, to je est obiaj pokapanja i na

prostoru Apenina, npr. Castellace (Eder, Jung 2005: 491).

Budui da je taj tip maa imao veliku ulogu u nadregionalnim kontaktima tijekom

Slika 38. Maevi tipa Naue II: 1 - Bar (prema

Kilian-Dirlmeier 1993),

2 - Suan.

1 2

65

europskog kasnobrona-

nog doba, najee se

promatra unutar cirku-

liranja tzv. koin

metallurgica (Bietti

Sestieri 1973: 406-408;

Carancini, Peroni 1997:

595-601; Carancini,

Peroni 1999: 18, 58, T.

28: 44; Bettelli 2002:

122), u kojoj je jadranski

bazen, osobito njegov

sjeverni dio, sasvim

ravnopravno sudjelovao

(Sl. 37). To je vrijeme

kada se vri znatna

razmjena prestinih do-

bara odgovarajue kvali-

tete izmeu Egeje i

italskog kopna, to sve

upuuje na istovrijedne

komunikacijske sustave

tih prostora, koji ne

zadiru u njihove

regionalne unutranje

strukture. Princip osobnih relacija i poklona, princip obostrane elje i gostoprimstva, princip

obostrane izmjene ideja i perspektiva, uvjetuje konaan i samo osobni izbor pojedinaca..

(Eder, Jung 2005: 487, 491-492; Jung 2006: 52). Konano, iz tih e razloga i ma iz Suana

predstavljati fenomen, vrijedan panje ili promiljanja, posebno stoga to je na prostoru

sjevernog Jadrana pokapanje oruja iznimno rijetko, a reflektirati se moe i na smisao

nakitnih oblika kojima je ua povezanost s egejskim prostorom nepobitno dokazana.

Slika toga vremena moe se dalje nadopunjavati i u poznavanju materijalne grae

koja nema toliko ekskluzivni karakter kao to su to imali do sada opisani predmeti. Zato valja

Slika 39. Jeziaste noge trononih pladnjeva iz prostora Kvarnera i zalea; 1-Pasjak (prema Starac 1993), 2-Veli vrh, Pulac (Rijeka) (prema Blei 2003), 3-Podosojna peina (prema Starac 2000), 4-Vela Straa (o. Cres) (prema Marchesetti 1924), 5-Turan (o. Unije) (prema

Mileti 2002), 6-Polana (o. Loinj) (prema Cardarelli 1983), 7-Vela Straa (o. Cres) (prema Marchesetti 1924), 8-Turan (o. Unije).

66

istaknuti keramike tronone pladnjeve koji u pravilu imaju profilirane jeziaste noge,

ponekad krunu perforaciju u gornjem dijelu ili kanelirane ukrase uz rubove. esta su pojava

na gradinskim naseljima sjevernog Jadrana (Lonza 1981: T. 41, 42; Cardarelli 1983: 191, T.

18; Mihovili 2001a: 47-48, T. 102-103), a samo za prostor Istre poznato ih je s oko 18

nalazita (Mihovili 1995b: Karta II; Matoevi, Mihovili 2004: 9-10, T. 4: 23; Sakara

Suevi 2004: 88, k. 718-722; Kos 2005: 55, T. II: 3) (Sl. 40). Zastupljeni su i na podruju

kvarnerskih otoka; Cresu, Loinju, Unijama i Krku (Marchesetti 1924: 135, Fig. 12; Mihovili

1995b: 32-34) te priobalju (k. 901, 925-928, 929) (Sl. 40). Ulomak noge i pladnja

dokumentirani su istraivanjem Gradia na Velom vrhu iznad Rijeke (k. 303-304) (Sl. 39: 2),

dok je kasnom bronanom dobu sigurno pripisan i ulomak iz Podosojne peine (Sl. 39: 3)

(Starac 1994: 22; Starac 2000).45

K. Mihovili u svojim je istraivanjima za podruje Istre

pokazala kako se ti pladnjevi pojavljuju ve krajem ranog bronanog doba ali traju i do

poetnog eljeznog doba (Mihovili 1995b: K. II; Mihovili 2001a: 47). Njihov osnovni oblik

preuzet je iz podruja istonog Sredozemlja gdje su, ponajvie na Kreti i Cipru, zastupljeni u

veem broju i gdje je njihova funkcija, tipoloka i kronoloka pripadnost jasno diferencirana i

odreena (Hnsel, Teran 2000: 179, Abb: 20). S obzirom na njihovu kvantitetu na

45 U novijim istraivanjima ulomci trononih pladnjeva dokumentirani su na gradini Havie iznad Jadranova, gradini Praputnjak iznad Bakarca, Punta Kria na junom dijelu Cresa, itd. koje su jo u istraivakim fazama. Svakako treba naglasiti da tronone pladnjeve poznajemo i iz istraivanja pilja Jame na Sredi na Cresu i iz Vele pilje a Loinju.

Slika 40. Openita karta rasprostranjenosti keramikih trononih pladnjeva (nadopunjeno prema Mihovili 1995b).

67

nalazitima Istre pretpostavlja se kako su i ondje najvjerojatnije sluili kao pladnjevi za

posluivanje i dranje hrane ili moda kao prijenosne pei (Buri-Matijai 1998: 77-79, T.

28-29; Mihovili 2001a: 48; Mihovili et al 2002: 50). Lijepo je stoga misliti kako e nam

opisani predmeti svjedoiti o neposrednom doticaju s egejskim prostorom i znatno prije

kasnog bronanog doba.46 Ukazati e meutim i na jedan oblik lokalne evolucije importiranog

predmeta, koji je po osobnom izboru adoptiran, a po stvarnim potrebama ili ukusu adaptiran i

na prostoru Caput Adriae individualiziran.

O iglama s lukoviastom glavicom i Kontinentalnoj koin

No, vratimo se repertoaru nalaza iz Stolnia.

Kako je reeno, taj je nalaz osobit i zbog sigurno

fiksirane pojave dugake igle s lukoviastom

glavicom i tordiranim, blago zadebljanim vratom

(k. 334) (Sl. 32).47

I po tome e elementu bitnu

paralelu obiljeavati nakitni nalazi iz ule (k. 367-

368) (Mateji 1966: 336-339; Glogovi 1987: 74-

75, T. I: 1). Meutim, takve su igle jo dobro

poznate iz Nezakcija i iz kocjana, a rasprostiru se

sve do porjeja Save istonoalpskog prostora, od

Bleda preko Ljubljanice48

do Dobove (Sl. 41, 42: 3-

6) (Glogovi 1989: 9-10; Teran 1995a: 359, Abb.

25-26).49

Igle iz Stolnia i ule razlikuju se u

veliini glavice, dok je zadebljanje na tordiranom

vratu, kao i kod nekih drugih igala (Ljubljana grob 2,

Dobova grob 9), tehnike naravi i nastaje upravo

zbog izvedbe tordiranja, i ne posebnog isticanja. Minimalno je naglaeniji vrat igle iz

Stolnia, to je obiljeje i igala iz kocjana, Muje jame i nekropole Breec, Sn. 28 (Righi

1977: T. XXVIII: Sn 28; Vitri 1983: Fig. 28A; Gutin 1979a: T. C: 136,

46 O tim kontaktima ispostavljenih na vie razina konceptualnog i procesualnog odnosa vidjeti kod brojne literature o istraivakom projektu Monkodonja u Istri. 47 Ulomak igle iz Vrbnika, sa gradine Kostrilj, zbog duine i naina izvedbe, nedvojbeno pripada ovom tipu igala (k. 401). Pribrojiti im se svakako treba i izgubljena igla iz Griana, pa e tako inventar nalaza iz Griana neodoljivo podsjeati na upravo onaj iz Stolnia (vidjeti katalog Griane-Tribalj)! 48 Igla iz Ljubljanice ima okruglu glavicu i naglaeno tordiran vrat (Turk 2009: 206-207, k. 17) kojoj je izravna paralela igla iz groba 110 u Dobovi (Stare 1975: T. 18: 14). 49 Moda se toj grupi nalaza moe pribrojiti i igla iz nepoznatog nalazita sjeverne Dalmacije koja ima neto okruglastiji oblik glavice (AMZd) (Batovi 1980: 34, T. V: 9).

Slika 41. Karta rasprostranjenosti igala s

lukoviastom glavicom i tordiranim vratom () i varijante s etvrtasto profiliranim zadebljanjem vrata

() (Lista 7).

68

139),50

te Nezakcija, I/22, 23, koji su ostalom ve i bili predmetom usporedbe s iglama iz

ule (Mihovili 2001a: 59-60, T. 31: 11) (Sl. 42: 7-9, Sl. 43: 1).51 Uzor njihovome nastanku

ili sam razvoj traen je na prostoru srednjoeuropske KP, posebno sjeverozapadne Hrvatske,

zatim na istonoalpskom prostoru i na podruju kulture Protogolasecca sjeverne Italije

(Glogovi 1989: 9). Ondje se meutim nalazi vie razliitih tipova igala s bikoninom, s

okruglom ili s lukoviastom glavicom, te s tordiranim ili s ukraenim vratom, sasvim precizno

diferenciranih i definiranih tipovima od Marco, do Cles, Ala, Fiav kako ih je odredio G. L.

Carancini (1976: 203-207, T. 109). U novijim istraivanjima te su igle (pogotovo tipa Marco

ili Cles,.) dobro dokumentirane i jo bolje datirane u pijemontskoj nekropoli Morano sul

Po, grobovi 1/94, 1/95, 33 (Giaretti, Rubat Borel 2006: 85, Fig. 72: 3, 100, Fig. 93: 4, 146,

50 Igle razliitih varijanti iz grobova nekropole Breec usporeivane su s tolminskim iglama (Teran 2002: 87), koje se ipak sve meusobno po nekoliko razlikuju. Npr. igla iz groba 124: 1 pribliava se tipu Marco, dakle s bikoninom glavicom, a igla iz groba 154: 2 zapravo nema glavicu i mogla je doista biti dijelom lune dvodijelne fibule tipa Osor, varijante Krk, kakve su poznate iz Krka, Punta i Nina, to bi potvrivali luk fibule i bronana raskovana alkica, kako su to mislili i objavljivai (Vitri 1977: 88-89; Teran 2002: 87), iako igla upravo na dijelu gdje bi trebala biti rupica i njezino zadebljanje nedostaje!? Ako su to uistinu elementi

dvodijelne lune fibule varijante Krk, kojoj se moe pridruiti i luk fibule iz groba 50 iste nekropole (Vitri 1977: T. V. 50:1) (Sl. 92), onda se oni sukladno nalazu iz Nina moraju uvrstiti u II., a ne u I., fazu liburnske skupine

koja je istovremena s vrhuncem pokopavanja na breekoj nekropoli 9./8. stoljea. Vidjeti o tome raspravu u daljnjem tekstu. 51 Druge dvije igle s bikoninom glavicom i tordiranim zadebljanim vratom pripadaju tipu Marco igala prema Caranciniju (Mihovili 2001a: 61, T. 43: 12-13) (Sl. 42: 14, Sl. 44: 12-13).

Slika 42. Usporedni prikaz igala u tipolokom i kronolokom odnosu prema srednjoeuropskoj periodizaciji; 1-Kraljevica, 2-Rijeka, 3-4 ula (o. Krk) (prema Glogovi 1989), 5-Dobova (prema Stare 1975), 6-Ljubljana (prema Stare 1954), 7-Stolni, 8-kocjan (prema Batovi 1980), 9-Nezakcij (prema Mihovili 2001a), 10-Garica, 11-Dobova (prema Stare 1957a), 12-Campi Neri di Cles (prema Carancini 1975), 13-Morano sul Po (prema Giaretti, Rubat Borel 2006), 14-Nezakcij (prema Mihovili 2001a), 15-Brinjeva Gora

(prema V. Pahi 1989).

69

Fig. 170: 3) (Sl. 42: 13, Sl. 46). To je nalazite dinamino povezano sa vicarskim

sojeniarskim lokalitetima preko kojih je ostvarena i vrsta vremenska distanca njihove

povijesne vertikale. Tako su npr. u Hauterive-Champrveyres (Rychner-Faraggi 1993: Pl. 55:

8-10), uz ostale nalaze, i ti oblici nonje, tj. igala bili karakteristini za vrijeme HaB1-2

stupnja, odnosno trajale su od druge polovice 11. do kraja 10. stoljea korigirane periodizacije

(Rychener 1995: 483-484, Abb. 24; Rychener 1996: 309-311). Ista datacija trebala bi biti

Slika 43. Izbor iz pomijeanih grobova 22, 23 nezakcijske nekropole u zoni I (prema Mihovili 2001a).

Slika 44. Inventar groba 25 iz zone V nekropole Nezakcija (prema Mihovili 2001a).

70

prihvaena i za njihovo javljanje u irem prostornom kontekstu (Trachsel 2004: 263-265,

Abb. 162: 17; De Marinis 2005: 19-38, T. 4-6). Osim toga, u Hauterive-Champrveyres

zabiljeena su i jantarna zrna tipa Allumiere koja su ondje smjetene u horizont HaA2/B1

(Rychner-Faraggi 1993:66-68, Pl. 124: 6-7; Hochuli 1998: 293-294, Abb. 161: 13-14), to e

ujedno biti i donja granica njihova pojavljivanja.52

S obzirom na te injenice, kao i na kontekste njihova nalaenja, igle s lukoviastom

glavicom i tordiranim vratom na prostoru Kvarnera i istonoalpskog prostora morale bi biti

neto starije od italskih tipova, istovremene s lunim fibulama s dva dugmeta na luku,

odnosno vremenski usklaenije s njihovom datacijom u HaA1-2 stupanj. Zbog toga niti

oblikovna niti kronoloka usporedba s iglama tipa Ala, kako je domnijevala D. Glogovi

(1989: 9) ili tipa Marco (Sl. 46), to je iznio M. renar (2006: 143), a prije njega oprezno V.

Pahi (1989: 185) ne bi bila zadovoljavajua, a na iju je razliku uputila ve i K. Mihovili

(2001a: 61, T. 43: 12-13). Eventualno bi se igle iz ule mogle pribliiti igli tipa Morano iz

eponimnog nalazita (Giaretti, Rubat Borel 2006: 108, Fig. 105: 2), iako je i njezina glavica

sasvim kuglasto, ak hipertrofino izraena.

U daljnjem analiziranju gradiva treba ispostaviti jo nekoliko elementa izrazito

mukog principa nonje. Ponajprije, to je jedna igla s lukoviastom glavicom koja, naalost,

potjee iz devastirane nekropole u Garici. Igla je masivnije i vre izradbe, naglaenog i

gusto tordiranog vrata, kojeg od lukoviaste glavice dijeli etvrtasto profilirano zadebljanje

(k. 375) (Sl. 42: 10) (Ljubi 1876: 28, T. III: 20). Paralele toj igli nisu poznate, iako po

osnovnoj formi i izvedbi ukrasa odgovara prije spomenutim iglama iz koje je po svoj prilici i

izvedena. Ali, to etvrtasto profilirano zadebljanje anticipira i odreenu razliku meu njima,

ne nuno radioniku ali izraivaku i kronoloku. Svojom masivnou i izvedbom

zadebljanog tordiranog vrata vrlo su podobne prije spomenutim iglama iz Ljubljanice,

Dobove, pa ak i kocjana. Idejno, etvrtasto profilirano zadebljanje i tordiran blago

zadebljani vrat imaju i igle iz podruja Furlanije, sve bez poznatog mjesta nalazita, zato su i

jednostavno datirane u vrijeme BF prema G. L. Caranciniju (1975: 209, T. 48: 1473-1475).

Meutim, zbog male bikonine glavice, ali i izvedbe cijele koncepcije ukrasa one se i potpuno

udaljuju od garikog primjerka i mogu biti samo neka daljnja reminiscencija.

Pored nje, zabiljeena je vremenski mlaa i dimenzijama neto manja igla s

profiliranim, izrazito naglaenim vratom, lijevana u kalupu i doraena lijebljenjem, varijanta

igala opredijeljenih nazivom tipa Velika Gorica (k. 376) (Sl. 42: 11; 45; 47) (Ljubi 1876: 28,

52 Vidjeti o Pfahlbau i Allumiere perlama u f.n. 15.

71

T. III: 21).53

Te su igle vrlo sline garikom primjerku, iako ne i identine jer se svaka igla

zasebno razlikuje u nekoliko vanih detalja. Za sada ih poznajemo iz nekropola Rue,

Brinjeve gore, Dobove i Velike Gorice (Sl. 45; 47), a s obzirom na grobne cjeline pouzdano

su datirane u razdoblje HaB1, odnosno u IV. fazu KP sjeverozapadne Hrvatske (Vinski-

Gasparini 1973: 155, T. 102: 19; V. Pahi 1989: 185, T. 1: 4; renar 2006: 142-143, T. 3:

A5) (Sl. 47).54

Svih pet igala povezuje znatno zadebljani vrat etvrtastog presjeka te manja na

tanjem nosau postavljena glavica. Najvie srodnosti pokazuju igle iz Brinjeve gore i iz Rua,

kako zbog oblikovanja glavice na niskom nosau, tako i zbog gue izvedenih spiralnih

navoja. Obje su igle savinute i namjerno(?) polomljene. Igle s jo irim vratom i s manjim

brojem ali irim spiralnim navojima i identino profiliranim glavicama povezuju nalazi iz

Dobove i Velike Gorice, s tom razlikom da igla iz Dobove ima dva, a igla iz Velike Gorice

samo jedan prsten na nosau. Velikogoriki primjerak ima uz to jo lagano zadebljani i

tordirani dio igle ispod lijebljenog vrata. Igla iz Garice ima takoer ire lijebljeni vrat, a

polukruno odrezana glavica postavljena je na sasvim niskom prstenastom nosau. Zbog toga

se gariki primjerak moe pribrojiti ovoj tzv. drugoj skupini igala, kao jedna od njezinih

53 S obzirom na poeljno tipoloko razlikovanje igala sa zadebljanim i, posebno, tzv. tordiranim vratom, kao i zbog prvog definiranja tog oblika igle u nekropoli Velike Gorice, u ovome je radu predloen i primijenjen naziv za igle predmetnog tipa prema navedenom eponimnom nalazitu. Za Veliku Goricu vidjeti nova razmatranja Snjeane Karavani (2009). 54 Toj je skupini igala bila pridruivana i igla iz groba 7 nekropole Ozlja, kao identina u kulturolokom i relativnokronolokom smislu (Vinski-Gasparini 1983: 592). No, ta se tvrdnja ispostavila neodrivom, jer igla iz Ozlja morfoloki je i vremenski samo reminiscencija na igle tipa Velika Gorica (Balen-Letuni 1981: 13-14, 16-17, T. 2: 10).

Slika 45. Prikaz igala tipa Velika Gorica s naglaeno zadebljanim lijebljenim vratom etvrtastog presjeka (prema V. Pahi 1989; renar 2006; Stare 1957a).

72

podvarijanti, i posredno odrediti u isti vremenski horizont. Zanimljivo je takoer to, da otri

rubovi ljebova garike igle imaju po sebi ukras urezanih crtica, kao to smo to vidjeli i kod

narebrenih manetastih narukvica iz ule, Garice i Osora (k. 373-374, 390, 791), ime moda

suptilno i neizravno sugeriraju na neki lokalni radioniki potpis.

Iz iznesenog se vidi da se igle s tordiranim vratom kako u tipolokom tako i u

kronolokom smislu, tj. u prostornom odnosu i kulturolokim procesima bitno razlikuju (Sl.

42, 45, 46, 47). Izjednaavanje tih igala, to je prilikom kartiranja podataka na zadnje ponudio

M. renar (2006: 143, Sl. 34), ne bi stoga moglo biti prihvatljivim.55 No, transparentna

povezanost Kvarnera, posebno otoka Krka, s velikogorikim i dobovskim, te posredno

rukim, kulturnim i stvaralakim miljeom samo je dodatno potvrena.

Openito, u isti se vremenski horizont pripisuju ravne igle s raskovanom i spiralno

uvijenom glavicom kakve potjeu iz Garice (k. 377-378), ali poznate su jo i iz Klaenice (k.

363) te iz Rijeke (k. 238). Igle iz Garice i Klaenice D. Glogovi usporedila je sa srodnim

primjercima iz istonoalpskog prostora, odreujui njihovu iru dataciju prema analognim

primjercima iz Notranjske, Ljubljane i Dobove, datirajui ih u 10. i 9. stoljee (Glogovi

1989: 9). Isti tip igala susree se esto i na istarskim nekropolama gdje su datirane u stupanj

Istra Ib/IIa, pri emu je oslonac za dataciju pruila manetasta narebrena narukvicama i ara

tipa kanelirane alice iz djejeg groba VI/15 iz Nezakcija (Mihovili 2001a: 56-57,

55 Autor se takoer osvrnuo na iglu iz groba 132 iz Hallstatta, smatrajui kako je sekundarno prispjela u grob ili da oblikovno moda ak predstavlja preivjelu formu (renar 2006: f.n. 263). Pa iako je potonja pretpostavka sasvim neodriva, treba takoer rei kako je u strunoj literaturi ta igla, uz brojne druge igle vremenski datirane u kasno bronano doba, ve izdvojena i tretirana izvan inventara grobova iz haltatskog razdoblja u kojima su eventualno naene (npr. Erbach 1995: 319, Abb. 11).

Slika 46. Karta rasprostranjenosti igala tipa Marco () (nadopunjeno prema Carancini 1975).

Slika 47. Karta rasprostranjenosti igala tipa Velika Gorica i varijante (, ) (Lista 8).

73

T. 47: 14; Gabrovec, Mihovili 1987: 303; Sakara

Suevi 2004: 18, k. 22). Meutim, na veronskom

nalazitu Desmont takve su igle naene u zatvorenim

grobnim cjelinama u paru s iglama