76

Vlado Martek

Za Vlastu Delimar

Vlastin je rad kao deka da se pokri jem u nekoj hladnoj umjetničkoj noći , i da snovi budu lijepi kao da su tuđi. Tijelo stisnuto, tijelo kao vlastita metafora, i vlastito samopobijanje u gruboj nježnosti p r e m a d r u g o m . M a n i p u l i r a n j e r a d o š ć u i o d l u k a da se naređivanjem dotakne ljubav, da se naređivanjem probudi tuga pred nedovršen im stvarima svijeta. Tijelo Vlast ino najtužnije j e muk lo zvono, i posuda komunikaci je . Naš la j e sve? Jer svijet i sudbina u njemu dobrovoljni su. Tjerati šegu s nostalgi jom. Puna mjera sebe u javnost i , sl ičnošću slikovitog svijeta. Vlasta Del imar rođena j e 1956. u Zagrebu. Nakon završene škole primijenjene umjetnosti stupila j e na umjetničku scenu, negdje

1979/80. D o danas ima 20 izvedenih per formansa i živih slika, te 12 samostalnih izložbi. Feministički sindrom, zbog neprihvaćanja agresivnog supstrata svijeta, u pozadini j e uspostavl jene borbe za sveto pravo ličnosti, koja nešto j ako hoće a neš to j a k o neće . Osjeća sudbinu Fride Kahlo i artističke izvedbe Chris t iana Bol tanskog. D v a braka, j edna kći , j edan brat , nepoznat i broj ljubavi. O s a m godina života u Koprivnici , p rve najlonke u 11. godini . Drži većinu stvari, u životu, slučajnim. Družel jubiva, i j e d n o m nagrađena. (Tekst nastao u povodu nastupa u Studiju Galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu, u travnju 1989. godine.)

77

Kopno, hotimičnost "Pri jatno širenje". Umjetnost j e j edno područje funkcioniranja mašineri je života. Vlastin način bioelektr ike u univerzalnom carstvu odmotavanja životnih sila u odjeći priča. N e s pomoću umjetnosti , već za vri jeme te umjetnosti (pravljenje, postavljanje, d a v a n j e i k o m u n i c i r a n j e ) , o s tva ru je se o p u š t e n i s m i s a o (uključenosti) . Hot imičnost j e očigledna. M o ž e li ona zamišljati neki panteon ranih bogova (funkcija) iz kojih suklja rukovanje? Njezino nestrpljenje pred promjenom nosi laca očinstva. Ima li s lobodnih ruku za bogove? Njezine se radnje ipak koriste pr i rodnim kanjonima, kori t ima, rupama. Ona ne m o ž e shvatiti kopno , onda kada se shvaćanjem bavi, bez n o k a t a , zub i . Ka i ro s m i k r o p r e l a s k a / p r e t a k a n j a osjet l j ivih prednost i pojedinog spola. Tako polagani raspored da postaje sveto, nuđenje predmeta/host i je (Tužna radost u jezgr i ljudske akcije). Uzvišeno, ljudski promet . Ona j e spašena historije. T ime j e ostala čistoća puta, od gumba do proreza, kada su funkcije p redmeta samo dio fenomenalnog. Jer, iza svake stvari stoji neuvjerljivost koja patetično funkcionira. S luča j , d io iznutr ice . Iz raz i to žensk i gazda s tvar i . Posao

" e g z e m p l i f i k a c i j e j e a u t o r e f l e k s i v n a s e m i o t i č k a r e l ac i j a suprotstavljena denota t ivnom ukazivanju". Znakovn i odnos egzemplif ikaci je sastoji se u tome da neka stvar po tpuno zaposjedne neka svojstva sebe same i da se i s todobno i cilja na nju. Takav j e njezin rad "na mr tv im materi jal ima, kao barok" . Ali to mr tvo nije n imalo iščezlo. N a površini j e stvari koja j e svečana množina . To j e gotovo degradacija s imboličkog na j edan aspekt. Površ ina znači neutralno čitanje (svih kutova pr iče) , pr imanje p rema interesu koji i m a m o u svrhu nekog zemal jskog cilja. (Objektivnost simboličkog jedan je od mnogih hotimičnih interesa odnosno fikcija koj ima se upravl jamo u životu.) A diskurs p o v r š i n e ni je v o d i č , n e g o s inkron i te t , n e i z d i f e r e n c i r a n i nepri jemčiv za jezički ušančen subjektivitet, bi lo s tvaraoca bilo receptora . Tea t ra lnos t površ ine , k a k o u v i z u e l n o m tako u p r a g m a t i č n o m smis lu , k o n k r e t n e p r e d s t a v l j a č k e p s i h i č k e s intagme, u materijal j e dovedeni koncept l jubavi. K o d Vlaste, čiji su radovi/ri tuali 100% površine, čak i u svojim udubljenjima i ag rega tn im s tanj ima, ta tea t ra lnos t odnos i p r e v a g u n a d s imboličkim, modern im čitanjem. (Primjer: citira se stvarnost a ne s imbol i njegov kontekst .) Njezina umjetnost n e m a reference

prema stvarnosti kao velikoj priči humanite ta . To je izbačen svi je t , n e d o s t a j e s i m b o l i č k a r a z m j e n a s u p s t a n c i . O t u d a nedoslovnost uspomena i prisutnost poze spoznaje u manir i dječjih aranžiranja s p redmet ima odraslih (otprilike j e fiksiran: t renutak pred sjetno napuštanje nečega dogođenog) . Jer ništa nije izgubljeno i p rognano j e d n o m zauvijek, svijet j e pun množ ine na površini , gdje j e sve pr idodano svemu, s imboličko j e pri t isnuto uz snagu ostvarene površine. To pr idonosi j e d n o m smjeru: tijelu z a g l e d a n o m u sebe . (Tijelo - j e d n o od i m e n a d o g o đ e n e aglomeracije.) Artefakti su u is tom polju s br igom, suzama, danom, sačuvanošću. Osjećajnost voli emancipaci ju od njih, te gaji odnos p rema njima koji j e neiskazivo očinski slab. Izazvati zagonetku s pomoću fotografiranog mesa? Tko zna. Beskraj svakodnevice vlasništva, i užasno privatna briga, zajedno u šutljivu grlu, ali sa šarenim indiferentnim uspomenama-brigama. Svaki je trag bio želja. Sađenje vrtoglavice u granice radova. Ekstaza sažete komunikat ivnost i : hoću čuti, i imperat ivno: gledaj (miriši, želi). Vlast ina silovitost u pr izor ima potječe, možda , od pohlepe za izmjenom fiktivnih vlasništava bola, i od slike profilirane otvorenosti . Promatrač kupuje (prizore, ostvarene okruženim srcem umjetnice). Dirljivi raspored sasvim bijelog konteksta, mekano tkivo na hridi, snaga neodređene smrti , ljepota ljubavi, dodiri drhtanja u o tvorenom tijelu, možda i beskrajni omotači oko jezgre koja hoće ljubav u m a l o m svečanom disanju. Strast neusporediva sa skrivanjem. (Očito je riječ o o n o m "što se ne da komunicirat i" . ) Izvjesnosti više nemaju pouzdan temelj .

Disperzija plača u Vlast inim budn im radovima. Ono što je romant ično postaje ono što j e stvarno. Nemuš ta pričljivost j ednog bića koje živi svašta. Njezina gest ička energija pravljenja radova i tzv. vječita okomitos t oltara (oltaričnost dokida ps ihološku sumnju smjera), s lijepim dostatnim imperi jem slika. Oklop . Mitska energija estetskih iskustava koja horizontalno prebiva kao nuđenje. Stalno j ednako . Imaginarni križ kakav tvori trag s t rahopoštovanja oko izdahnutog zraka, i po lagane , spore , obrubljene spoznaje. Sjećam se krit ičke teorije svijeta svakodnevice - "Kakvo tijelo -takva umjetnost" (Barth). Ta činjenica ovdje govori o ležernoj prevagi sebi upućene energije, kada su lice i udovi bezbroj puta transplantirani kao psihičke površ ine u radove. "Situacijski bljeskave mi togene smislene figuracije koje se stvaraju samo tada kad se pr ivremeno ukinu sva racionalna osiguranja", kao : voljenje drugog, čekanje, zaključivanje. Iz te vatre svega, skrućuje se talog ras ipanog značenja sebe i drugih. Slobodna, nevezana energija, kruta u svom biću, di jagonalno u namjeni , stvara nepomično pričanje (scene kutija, prizori vela, upornost vlastita l ika , i z g u b l j e n o s t o k o m i t o g r j e šen ja k a t a r z e ) . U n e k o j privilegiranoj interpretaciji ili povlaš tenom diskursu Vlast ini bi radovi bili j ednosmjerno ps ihološko nuđenje, gdje bi gledaoci skidali s Vlastinih usana, udova, vagine sađeni sloj mazoh izma , zat im Elektru, Medeju, Euridiku. Ali zbivanje je ipak tako ma lo totalno. Kutija i tovarenje oštrih k o m a d a slučajnog života Vlaste Del imar vlasništvo j e ponovlj ivosti , uključivosti i fiksirane

78

79

odsutnost i nadređenog bića. Iako ta slučajna beskrajnost (ta j e s in tagma moj domet osjećanja svijeta) Vlaste ne isključuje neka bl iža određenja, kao : njezin bonapar t izam, adamičnost želje, vel iku radnju okamenjivanja što j e predočuje pomirlj ivo gledanje, itd. Sve to u j e d n o m tijelu, jedinici l judskog vremena. Mogla bi j e d n o m reći: pojest ću te, ljubavi, iz pradavnih razloga. Kićena nemi losrdnos t koja nakon dugog zurenja u majčinske geste izlazi iz srca, kao prozirnost koja os igurava pogledanje unatrag. N e m o g u ć n o s t ps ih ičkog dešifriranja svijeta i verif iciranja pogo tovo s p o m o ć u emocionalnih stepenica, neulovlj ivost novih želja koje, na temelj ima smrti nekih želja, svjedoče pradavno razmnožavanje u sjeni igre ravnoteže. "Glavn i j e životni cilj - opravdati se. Opravdat i se znači prirediti r i tua l" (Pavese) . Onda Vlasta stavlja ruke u stvari. Pr incip kutije (kuće, vagine , omotanog prostora, prijateljskog kruga) i opširan diskurs pozornice kontaktni su elementi o oceanu konotacije, ili božans tvenoj pl imi hranjivih skloništa. Tko zna što sve nema ono što se pr iprema da bude vidljivo. Opširnost gađenja, mrcvarenje tajne. Jer, prvo: tajna j e za druge, a ne za nju. Njezino j e razrješenje da j e tajna lažna (namatanje sna) kao što je svako fiksiranje osnove emoci je lažno, odnosno op te rećeno tzv. smis lom. Drugo: da se gađenje obnavlja, a ono zapravo doista ipak odlazi u nepovrat pojedinca. Umjetna oka, artefakti koji leže na mjestu odigravanja, primjer su bezizlaza značenja bez grubosti alibija. Ali , kol iko vrsta ptica, toliko moguć ih vrsta krletki. Neš to kao popis grljenja. Naprosto istiskivanje karaktera iz kolonije mesa , žene voditeljice izbora rođenja. Pojmovi su odbačena krv, k roz mjesec, godinu. Hrabrost je : baratanje šarenim umrl im stvarima. M a n a ili most . Kiše padaju u nebo. Tako stvari padaju u svoja imena. Padanje u radove višeslojni j e pristanak. Ali, p ravo da j e povraćeno samozadovoljs tvo, bez okolice smrti kao nečega nadređenog emociji . Postojanje je krak, ali kako su okomi to položena strujanja, sve j e prozirna jedinstvenost . N e m a zaključaka. Seljenje je vječita sezona lova. Koloniziranje tzv. okol ine koja bi omogućiva la nešto takvo ako kažemo: umjetnost, među t im, žege u materiji . Ne zaželjene, već s lobodne, namirene u boljoj situaciji nutrine, gdje j e igra: da ono što postoji - to j e već i namireno . Ipak - umjetnost. Nešto raspoloživo. Ali , ni ispovijed ni analiza, ni slika kao vremensko-prostorni predumišljaj , ni očaj-grč-ljepota, ni arhetip, ni mimikri ja mimet ike , naprosto

n ikakvo nadoknađivanje u referencama. Sve. Dakle - ništa. Poruka mesa , dijaspora emocija u profil ima poplave . Poznato j e da se ljudi na kraju nečega uvijek zadovolje mal im. Vlasta j e u središtu, nešto go lemo kao lav, osmica, svod. Zaleđeni m a k s i m a l i z a m u r a d o v i m a - s k l o n i š t i m a . N j e ž n a sk lad iš ta . Psihologijski bi se reklo: da ona ne putuje n ikamo, ni m a l o m ni cilju (toj okrutnoj i j ednol ično j izmišl jot ini) . T a k v a vrs ta svjesnosti, vijugajući, mora proći kroz sve mora lne suprotnosti . Međuprostor gdje lepršaju sve euforije istina, naplakana sjećanja, odšućena patnja sen t imenta ln ih kontradikci ja , s a m o r o đ e n e nježnosti koje su abortirale. Uspomene na funkcioniranje emocija u ho t imičnom prostoru trajnog egzibicionizma, u spomene na baš taj "središnji uzorak egzibicionizma". Neusporedivos t kao solidan kapital daljnjih istina (takvih nekih ljudskih komada) . Izum stepenica dirljiv j e ali se može pojmiti njihovo izbjegavanje, penjanje uza zid. Naše j e nevjerovanje moćno . O n o gradi zlatan slučaj volje, iz dubine ožalošćene spoznaje. A m o r fati j e dvorište. Egipatska nepomičnos t tih njemačkih e lemenata prizora: kutije, boje šume stvari, impostacije tijela na svoju golotinju, romant ično osjećanje važnosti pojedinca, jest aglomeracija Egipta, Njemačke i Vlaste Del imar . "Istrajnost koja je izražena u intenciji žalosti rođena j e iz njezine odanost i p r e m a p r e d m e t n o m svi jetu" (Benjamin). Bezdan asorpcije koji dopušta da ostane od bure života malo pepela. A teatar j e vlasti tog tijela tu, baš i zmeđu egipatskih stupova-lotosa da ostvari germanske boje namještaja i razbaca k o m a d e mesa. (Teatar; tijelo j e inkompat ib i lno s t im još uvijek dogovorom.) Ona tako podiže željezo afekata i gubi rokove života. Naposljetku, odana j e svojoj javnost i . Arhet ip (uvjetno rečeno): lice-(etički) ukras , moguće j e mjesto rođenja Vlast ine glave, j ednog univerzalnog k o m a d a svijeta, koji daruje žeđ. Umireni , kao sašiveni iz emocija, artefakti prelaze preko toga kao mos t preko sebe. N e m a materijalizacije zaustavljanja, i nema središta sadržaja. Budući da se ne da iskomunicirat i , ma la priča bez sadržaja nudi činjenicu načina. F o r m a toga estetskog darivanja: u spomene koje su ozlijeđene nas tupom, trivijalne stvari iz tuđih ruku, nesumnjivo značenje zaborava kroz fizičke surogate, mekane ruke u akciji. Sve se to umnožava , j e d n o m iz ganuća, drugi put iz voajerske ljubavi, ali ipak ostaju nevoljeni svi ti toplo-hladni moment i pravljenja umjetnosti . Eto ih nj ima samima. N e mogu više.