Zloupotreba ambona? Kada crkvena hijerarhija propovijeda ideologiju.

Bruno Petrušić

Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu

Sažetak:

Tekst ima za cilj tematiziranje praktičnog djelovanja Crkva u Hrvatskoj pod vidom

kritičkog promišljanja prevladavajućeg pastoralnog modela i analizirajući neke propovijedi

hrvatskih biskupa. Polazišna ideja je ta da je postojeći pastoralni model koji svoje korjene

vuče iz ranih 90-tih, doveo do instrumentalizacije propovijedi i politizacije vjere. Stoga će

ovaj tekst, podjeljen na tri cjeline, ukratko ukazati na poteškoće s pastoralnim modelom u

prvoj cjelini. Zatim će tematizirati dva moguća pogleda na religije i Crkvu u suvremenom

svijetu, a namjera je ukazati na mogućnost da je crkvena hijerarhija preuzela tkz. pogled ad

extra na samu Crkvu iz čega posljedično proizlaze i neki problemi. Na kraju će se analizom

porpovijedi nekih biskupa ukazati na to da je nužno potrebno odustajanje od ovakvog

pastoralnog modela, te da je potrebno obnoviti Crkvu krenuvši iznutra i inzistirajući na

obraćenju i osobnom življenju vjere i crkvenog nauka.

Ključne riječi: pastoralni model, propovijed, osobna vjera, depolitizacija vjere,

instrumentalizacija propovijedi, crkvena hijerarhija

Uvod

Istraživajući i neumorno radeći dugi niz godina, pokojni fra Špiro Marović, kojem

dugujem uho za društvene teme i nadasve za odnos Crkve i suvremenog, sekularnog društva

pod prizmom demokracije i politike, na jednom mjestu u svojoj knjizi dolazi do zaključka koji

je mene i potaknuo na sudjelovanje u koferenciji Religion, Responsibility, Reconciliation and

Transnational Justice koja se održala u Osijeku od 20. – 21. lipnja 2014. Rezultat tog mog

sudjelovanja na navedenoj konferenciji jest ovaj članak s kojim želim ukazati na neke važne

momente koji se mogu uočiti u hijerarhiji Crkve u Hrvata, pogotovo kada je u pitanju

odgovornost i pomirenje. Na tom spomenutom mjestu fra Špiro govori o politizaciji vjerskog

žiota, odnosno o profanizaciji Crkve i vjere, o hrvatskom svetoslavlju (Marasović, 2006, str.

223) Ovim radom upravo na to želim ukazati i to kroz analizu propovijedi nekih biskupa

ukazujući na taj način na instrumentalizaciju ambona kao mjesta navještaja i iskustva vjere.

No, na samom početku se moram ograditi od naslova ovog rada koji izgleda presnažan

i odveć neprimjeren. To uistinu tako jest, i stoga smatram važnim naglasiti kako je ovaj

naslov tu samo da privuče pažnju i ukaže na jedan važan unutarcrkveni problem u našoj

mjesnoj Crkvi. Osobno držim da se ne radi o zlopuotrebi ambona (što ću malo kasnije

detaljno razložiti), jer bi to impliciralo mnoge negativne stvari i oskvrnuće nasljedstva Drugog

vatikanskog ekumenskog koncila, nego da se u slučajevima kada crkveni pastiri propovjedaju

ideologiju (što se nažalost ponekada i događa), radi o krivo postavljenim prioritetima koji su

podržani trenutnim pastoralnim modelom koji je na snazi u Crkvi u Hrvata, i to od razine župe

pa sve do HBK. Ovdje namjeravam ponuditi kratko obrazloženje koje smatram mogućim, ali

koje ne opravdava crkvenu hijerarhiju zbog trenutnog stanja u Crkvi i u hrvatskom društvu.

Preživaljavajući doba komunističke vladavine u kojem je Crkva bila izložena

progonima i stjerana u sakristije, a potaknuta snažnim iskustvom slobode i oslobođenja,

Crkva se u kontekstu Hrvatske s početka 90-tih našla u situaciji snažne narodne kohezije koju

je nastojala održati živom što je moguće duže. Možda predugo? Ovaj će tekst pokušati

odgovoriti na to pitanje. U novim društveno-političkim okolnostima demokracije i

pluralističnog društva nastavlja se izjednačavati domoljublje s katoličanstvom, te crkvene

strukture postaju sve značajniji politički faktor. Na razini HBK su stvari postavljene tako da

možemo govoriti o prihvaćanju pastoralnog modela veliki narod (o čemu će govora biti malo

kasnije), kako na razini župe, tako i za cijelu državu, a zanemaruje se ono što je bilo snažno

naglašeno tijekom komunizma, a to je župna kateheza koja je uistinu bila mjesto iskustva

vjere za razliku od tada uvedenog konfesionalnog vjeronauka u državnim školama čime je

župna kateheza potpuno zanemarena. Događa se svojevrsni preokret u poziciji i mjestu Crkve

u društvu – iz situacije ilegale u situaciju snažnog društvenog i političkog čimbenika. Uz sve

to, uistinu se pokazalo kako je Katolička crkva u Hrvatskoj značajan čimbenik u održavanju

nacionalnog identiteta, izraza ljubavi prema domovini što u sebi ujedno uključuje i poštivanje

drugoga i drugačijega. I na ovoj konferenciji smo imali priliku čuti o nastojanjima pokojnog

zagrebačkog nadbiskupa Franje kardinala Kuharića da se minimalizira štetnost rata i da se već

90-tih krene putem pomirenja i opraštanja.

Stoga ću u ovom tekstu krenuti od, po meni, izvora problema kojemu danas

svjedočimo, a tiče se pstoralnog modela koji je na snazi u Crkvi u Hrvatskoj, a koji ili kao

posljedicu ili kao uzrok (osobno sam skloniji tome da je to posljedica) ima instrumentalizaciju

propovjedi. U prvom dijelu teksta ću predstaviti taj pastoralni model i njegove alternative, te

ću se također osvrnuti na teološko i liturgijsko utemeljenje propovjedi. Zatim ću predstaviti

dva pogleda na Crkvu ili religiju općenito, a u svrhu ukazivanja na to da je crkvena hijerarhija

u Hrvatskoj (HBK) prije prihvatila pogled na samu sebe koji dolazi izvana (ad extra) od

strane sekularnih i nerijetko ateističkih autora, nego da posluša svoje vrijedne i iznimno

kvalitetne teologe. Ovaj se dio više odnosi na sam pastoral (dakle na praksu), nego na neke

teološke teorijske postavke. Potom ću u trećem dijelu teksta analizirati propovjedi biskupa

Valentina Pozaića, Mate Uzinića i Ante Ivasa, a sve u svjetlu teološki kritičkog pristupa

samom sadržaju propovjedi/homilije. Na kraju ću iznijeti neke zaključne misli koje će biti

kritične prema samoj crkvenoj hijerarhiji, ali su upućene (i moraju se tako shvatiti) iz

zauzetosti za Crkvu i jedne teološke brige.

1. Pastoralni modeli i mjesto propovijedi u liturgiji

Već se nekih desetak godina neprestano čuju sve snažniji i glasniji zahtjevi teologa u

Hrvatskoj da je potrebno napustiti postojeći i donijeti novi pastoralni model. Tako prof. dr.

Josip Baloban, govoreći 2002. godine o teološko-pastoralnim perspektivama Druge

zagrebačke sinode, a referirajući se na čitavu državu, govori da je postojeća crkvena praksa

previše usredotočena na pojedinačna masovna događanja, klerikalno je koncipirana,

usmjerena djeci (radi se uglavnom o sakramentalizaciji djece i o vjeronauku u školama) a

najmanje odraslima. U toj su praksi jasno uočljivi tradicionalizam, formalizam i folklorizam,

te su snažno naglašeni nacionalni elementi (Baloban, 2002). I ostali profesori pastoralne

teologije, ali i drugi, neprestano ponavljaju isti zahtjev, ali smo svi svjesni kako je teorijska

razina jedna stvar, dok stvari u praksi idu znatno sporije i teže. Jedan mogući logičan

zaključak o očuvanju statusa quo bi se dao izvesti po pitanju zadržavanja postojećeg

eklezijalnog stanja i pastoralnog modela. Crkvena hijerarhija ne želi mijenjati stvari jer ih

ovakav model i trenutna društveno-politička situacija stavlja u poziciju moći – prvo

društvene, pa onda posredno i političke, pa na taj način i dalje ustraje na formalizmu i

instrumenalizaciji vjere. Pitanje je kada će hijerarhija shvatiti da je to štetno, ne toliko po

hrvatsko društvo, nego još više za Crkvu?

Uglavnom se velika većina teologa slaže da je najveći problem taj što crkvena

hijerarhija pristaje na pastoralni model Crkve kao velikog naroda. Supostojeći modeli su još

Crkva kao kvasac i Crkva kao malo stado (Baloban, 1986). Pastoralni model Crkve kao

velikog naroda se može naći u konfesionalno monolitnom i homogenom društvu, i uglavnom

označava najširi mogući krug ljudi koji se poistovjećuju s vrijednostima i naukom Crkve, te

ističu deklarativnu pripadnost Katoličkoj crkvi. Ako u obzir uzmemo posljednji popis

stavnovništva u RH, a također i iskustvo sudjelovanja vjernika na nedjeljnim euharistijskim

slavljima, možemo primjetiti da je broj katolika od 86% stanovnika u Hrvatskoj samo

deklarativan. To je više pitanje tradicije i forme (te velikih nacionalno-crkvenih događaja), a

ne toliko osobno življene vjere. Stoga se u Hrvatskoj događa da model maloga stada postaje

alternativa trenutno prevladavajućem pastoralnom modelu, što za posljedicu može imati

negativne trendove elitizma i sektaštva. Pastoralni model Crkve kao kvasca je gotovo

neprimjetan u hrvatskom društvu, a on bi trebao biti poveznica ovih dvaju modela. Prof.

Baloban na istom mjestu, referirajući se na izlaganje T. Šagija Bunjića koje je održao na

Pastoralno-teološkom tjednu u Zagrebu 1978. godine, naglašava kako nije dobro po praksu

Crkve da ni jedan od navedenih modela bude prevladavajući ili da se postavljaju kao

alternativa jedan drugomu, budući svaki ima svoje nedostatke, nego da modeli budu

komplementarni.

U takvim okolnostima, u kojima se crkvena hijerarhija odlučila baviti uglavnom

velikim i masovnim crkvenim i nacionalnim događajima (spomenimo neke: slavljenje Božića,

Uskrsa i ostalih svetkovina – primjerice Velike Gospe, kao i raznim obljetničkim događajima

– Bleiburg, Dan pobjede, Susreti hrvatske katoličke mladeži...) ali ne samo na nacionalnoj

razini nego nažalost i na razini župa, događa se instrumentalizacija propovjedi. Iz razoga što

ovakav pastoralni model pretpostavlja masovnost, društveno-političku moć i utjecaj crkvene

hijerarhije, pa posljedično i Crkve, biskupi (a na razinama žunih zajednica, župnici i svećenici

propovjednici) nerijetko u drugi plan stavljaju izvorni smisao propovijedi i podilaze trenutku

u kojem se društvo nalazi kako bi prenijeli kvazipolitičke poruke često usmjerene izravno

prema svjetonazorsko-političkim oponentima. Propovijed nije obljetnički govor. Ona nije

govor u kojem se zaređeni službenik Crkve obraća političkim protivnicima i na taj se način

upušta u društvene podjele, produbljavajući ih na zbog utjecaja kojeg Crkva ima u društvu.

Propovijed nije uštogljeno predavanje nepismenom puku kojemu treba govoriti što da radi i

misli, kako da glasuje ili što da zaokruži. „Ako se zaređeni službenik u svojoj homiliji ne

obazire na navještenu riječ, nego drži neku programatsku propovijed, on se time teško

ogrješuje o svoje poslanje. Jedva je shvatljivo da koji put gledamo i slušamo kako se neke

homilije čitaju kao predavanja, kako se uopće ne temelje na Božjoj riječi. U takvim

slučajevima uopće ne možemo govoriti o homiliji.“ (Pažin, 2010, str. 534)

O homiliji ili propovijedi možemo govoriti kada zaređeni službenik Crkve tumači

zajednici Riječ Božju koja je netom istoj zajednici navještena. Propovjed je tako mjesto

iskustva vjere – iskustva vjere samog propovjednika, zajednice i svakog pojedinca koji

sudjeluje u slavljenju otajstva spasenja koje se uprisutnjuje liturgijskim slavljem –

euharistijom. Ona je uvijek usko povezana s euharistijom kamo privodi okupljenu zajednicu

vjernika, tako da se Kristovo vazmeno otajstvo, što se navješćuje u čitanjima i tumači u

propovijedi, a vrši po misnoj žrtvi, uprisutnjuje u životu konkretne zajednice i svakog

krštenog člana Crkve. Propovijed mora biti navezana na biblijski tekst, na navještaj, kao što

mora uvoditi vjernika u slavljenje euharistije. Stol Riječi i Kruha su usko povezani.

2. Kada ad extra postane ad intra

Do sada sam ukratko prikazao dva naličja jednog te istog problema: postojeći

prevladavjući pastoralni model i instrumentalizacija propovijedi, ukazuju na to da Crkva u

Hrvata ima (je li to moguće izgovoriti kako nježnije?) krivu sliku o sebi samoj. No, prije nego

ukažem kakvu sliku crkvena hijerarhija ima o Crkvi u Hrvatskoj (tj. onu sliku kako meni

izgleda da ima), moram reći kako Katolička crkva jest odgovorna za očuvanje identiteta

hrvatskog naroda kroz povijest. Crkva je jedina pozitivna konstanta u hrvatskoj turbulentnoj

povijesti, i ovu činjenicu ništa ne može oskvrnuti ili umanjiti njen značaj.

U suvremenom svijetu imamo dva pogleda na Crkvu, a ako ćemo gledati malo šire,

onda i na religiju općenito. Jedan pogled dolazi od ljudi unutar određene religijske zajednice

ili u ovom slučaju Katoličke crkve. Drugi pogled dolazi izvana, od ljudi koji su ili indiferentni

ili kritički nastrojeni prema ideji religije. Od ovih drugih, kao ogledne primjere ističem S.

Žižeka, T. Eagletona i D. Dennetta čije ću poglede na religiju i Crkvu ukratko iznijeti ne

navodeći točno navode pojedinih autora. Kao prvo, ovom pogledu izvana je zajedničko to da

religiju ili Crkvu promatraju kao jednu od ostalih institucija u svijetu, potpuno zatvorenu u

horizontalnost i imanenciju svijeta (jer taj pogled općenito predstavlja uglavnom ateistički

pogled na svijet). Religija je u takvom svijetu jedno mjesto otpora današnjem

prevladavajućem neoliberalnom kapitalizmu (teologija oslobođenja). Ona je na strani

siromašnih i potlačenih do te mjere da se njeni zaređeni službenici uključuju u oružane

sukobe štiteći sirotinju. Institucionalizirane religije su društvene institucije koje koriste svoje

resurse u borbi protiv nepravde i siromaštva, te na taj način doprinosi kvaliteti života ljudi.

Ujedno, budući je društvena institucija, ona se mora natjecati s drugim društvenim sustavima

za svoje mjesto u društvu, a u zadnje se vrijeme pojavljuju njeni konkurenti koji također

ljudima prodaju smisao života (znanost, zabava, sport, kultura...). A čim imamo natjecanje i

selekciju (između alternativnih društvenih institucija koje nude smisao), imamo i evoluciju,

tako da mnogi predviđaju daljnju evoluciju religija u benigne društvene sustave koji će

uglavnom biti posvećeni karitativnom radu i osiguravanju društvene kohezije na globalnoj

razini.

Pogled iznutra na religiju ili Crkvu može donekle u sebi sadržavati sve ovo što pogled

izvana kaže za religiju, ali u sebi uključuje bitnu razliku u polazišnoj točci. To se najjasnije

očituje u tome što religiozni ljudi (među njih uključujem sve – od zaređenih službenika do

uvjerenih vjernika i onih deklarativnih) vode računa o vertikalnoj dimenziji svijeta, a

transcendirajuća uloga religije je pretpostavka koja se uzima kao condicio sine qua non.

Teolozi neprestano naglašavaju da je uloga religije i Crkve nadilaziti društvene podjele i

uvjetovanosti. Crkva jest i mora biti depolitizirana, vjerna Evanđelju i svojem poslanju. I

zanimljivo je da se više javnog, medijskog prostora daje govoru o religiji koji dolazi izvan

same religije, što je moment kojega treba uvijek posvijestiti kada se u javnom diskursu govori

o religiji.

Veliki problemi nastaju kada ad extra postane ad intra. I meni se čini da je upravo to

slučaj kada je u pitanju Crkva u Hrvata. Crkvena hijerarhija više gleda na Crkvu iz kuta

izvanjskih promatrača i teoretičara, nego što uvažava glasove teologa i zauzetih vjernika

laika. Čini se da HBK sebe vidi kao odgovornog društveno-političkog aktera koji se s ostalim

društveno-političkim sustavima natječe za pažnju potrošača. Kako drugačije objasniti

neumornu ustrajnost crkvene hijerarhije da održi postojeće stanje u kojem se dalje nastavlja

instrumentalizacija propovijedi i politizacija vjere?

U sklopu toga niti ne iznenađuju propovijedi naših biskupa i svećenika koje više

izgledaju kao obljetnički govori nego tumačenje Božije riječi vjernicima. Kada se pomno

analiziraju propovijedi s velikih, masovnih događaja, onda se lako može uočiti njihova

teološka ispraznost i ideološki potencijal. Teme tih govora su nacionalni identitet, nacionalna

povijest s posebnim osvrtom na vrijeme komunizma, kritiziranje legitimne i legalne vlasti i

pojačavanje podjela mi – oni gdje su oni uglavnom shvaćeni kao komunisti, udbaši i

ljevičari... Ovdje možemo uočiti kako je crkvena hijerarhija krivo postavila prioritete – i kada

je u pitanju pastoralni model, i sadržaj propovijedi. Ovo ne bi bio problem da su niže razine

crkvenih događanja drugačije, tj. autentične, ali nažalost to nije slučaj, pa se ovakvi uvidi tiču

i župne razine i u pitanu pastoralnih modela i sadržaja propovijedi. Sada bih kratkom

analizom propovijedi trojice biskupa samo potvrdio do sada iznesene teze. Ovdje se moram

ograditi jer nisam analizirao sve propovjedi ovih trojice biskupa, nego samo neke, tako da se

ne može izvlačiti neki generalni zaključak, ali može ukazati na neke momente za koje držim

da su neupitni. Također ova analiza propvijedi ne želi reći (kao ni cijeli tekst, iako sam to

namjerno isticao) da postoji službeno pristajanje HBK na ovaj pogled izvana, ili da crkvena

hijerarhija ne želi mijenjati postojeće stanje, nego samo ukazujem na postojeću crkvenu

praksu i dojam koji kao teolog i zauzeti vjernik imam kada su u pitanju nastojanja hijerarhije

oko nekih nužnih promjena.

3. Analiza propovijedi

Ovdje ću ukratko analizirati čeitiri propovijedi i to po jednu biskupa Uzinića i Pozaića,

te dvije biskupa Ivasa, što je premalo za izvlačenje nekih relevantnijih zaključaka, ali može

ukazati na potencijalno instrumentaliziranje ambona. Ove četiri propovijedi su izabrane

svjesno (mogle su biti i neke druge četiti i od drugih biskupa) jer mi je njihovom analizom

najalakše ukazati na ono što želim ovim tekstom prenijeti. Radi se o propovijedima biskupa

Ante Ivasa u Kninu iz 2010. i 2014. godine sa euharistijskog slavlja na Dan pobjede 5.

kolovoza, zatim propovijed biskupa Valentina Pozaića sa euharistijskog slavlja na Mirogoju

na dan Svih Svetih 2014. godine, te biskupa Mate Uzinića sa euharistijskog slavlja na

Bleiburgu u svibnju 2014. godine. Ukratko ću, kao uvod u samu analizu, iznijeti sadržaje tih

propovijedi.

Biskup Pozaić je u veoma kratkoj (začuđujuće kratkoj propovijedi kada se ubzir uzme

iskustvo sa nedjeljnih sv. Misa) propovjedi govorio o blaženstvima. Blaženstva su obećanja i

temeljna usmjerenja Isusovih učenika. Čovjek blaženstva mora biti zauzet u svijetu, reagirati

na trgovanje istinom, preobraziti ovaj svijet u svijet u kojem vladaju načela Govora na gori,

univerzalna načela i vrednote. Saznali smo da se demokracija svela na „dizanje ruku“, da je na

djelu u svijetu kulturni prevrat, da se konspirativno i javno, a također i legalno, uništava stup

društva – brak i obitelj, da kršćanofobija poprima bolne razmjere... Crkva je lađa onih koji u

svojim životima uprisutnjuju blaženstva i ona plovi u sigurnu luku, iako je i sama obilježena

slabostima svojih putnika. Na kraju biskup zaključuje propovijed pozivom okupljenim

vjernicima da žive blaženstva i tako sami postanu blagoslov.

Biskup Uzinić na sv. Misi u Bleiburgu je govorio o istini i oproštenju. Dovodeći u

bliski odnos godinu završetka Drugog svjetskog rata sa godinom 2014., biskup je ukazao

nužnost utvrđivanja objektivne istine o svim zločinima tijekom burne povijesti (što bi bila

zadaća politike i znanosti), te je isto takoukazao na nužnost oproštenja koje Crkva mora

unositi među ljude. Tek nakon ta dva procesa (spoznavanja objektivne istine i oproštenja)

može hrvatsko društvo zakoračiti naprijed, u svjetliju budućnost u kojoj ćemo svi biti braća i

sestre.

Biskup Ivas je u Kninu 2010. godine svoju propvijed bazirao na tekstu iz 1. Pt 3,15.

Naglasio je da je važno uvijek biti spreman dati odgovor, pa i kada neki pitaju što se to 5.

kolovoza slavi u Kninu. Zatim je biskup detaljno obrazložio događanja vezana uz Domovinski

rat s posebnim osvrtom na Oluju, inzistirajući na utvrđivanju istine koja oslobađa. Podsjetio je

na riječi biskupa Srećka Badurine koji je predmolio prvu sv. Misu nakon Oluje u Kninu 13.

kolovoza, a kojima je biskup Badurina pozvao sve na kajanje, oprost i pomirenje. Na kraju je

još biskup Ivas spomenuo put Hrvatske prena europskim integracijama, naglasivši da je važno

da Hrvatska uđe dostojanstveno i uspravno u zajedništvo europskih naroda. Propovijed na

istom mjestu, samo četiri godine kasnije, biskup Ivas je utemeljio na prvom misnom čitanju iz

Knjige izlazka. Usporedio je put oslobođenja Izraelaca iz egipatskog ropstva i događanja oko

Domovinskog osloboditeljskog rata, s posebnim naglasom na zamke i napasti koji su se na

tom putu događali. Zanimljivo je da je biskup Ivas (koji inače u svojim propovijedima puno

koristi citiate poznatih pjesnika) propovijed završio citirajući pjesmu Marka Perkovića

Thompsona.

I sam prvi pogled na sadržaj ovih propovijedi ukazuje na to da su sadržajno (čak i u

velikoj mjeri) promašile teološku i liturgijsku logiku i bit propovijedi. Biskupi se tek

sporadično odnose prema navještenom biblijskom tekstu kojega tumače odveć paušalno,

vjerovatno pretpostavljajući poznavanje biblijskih tekstova okupljene zajednice. Poveznice s

konkretnim euharistijkim slavljem (u smislu da uvedu okupljenu zajednicu u otajstvo

slavljenja euharistije) nema ni u tragovima, dok je iskustvo vjere povezano uz nacionalne

simbole i povijesne događaje. Očigledno je da biskupi vjeru prije promatraju u njenoj

društvenoj dimenziji, dok se za osobnu dimenziju svakog vjernika, izgleda, ne brinu toliko.

Ovo samo potvrđuje navode o prevlasti pastoralnog modela Crkve kao veliki narod u kojem

vjera ima više društveni (javni) karakter, a ovakvi masovni događaji na kojima se propovijed

instrumentalizira ukazuju na to da crkvena hijerarhija želi biti relevantan društveno-politički

čimbenik u onom užem smislu. Sve spomenute propovijedi nisu propovijedi u izvornom

smislu riječi, jer negiraju mjesto i logiku liturgijskog slavlja. Više se radi o spomeničkim

govorima (posebno je to očigledno u propovijedi biskupa Uzinića) koji su duboko politički

intonirani, a kao takvi prije doprinose produbljivanju društvenih podjela, nego njihovom

transcendiranju. Zaniljivo je stoga da je upravo i poziv na pomirdbu biskupa Uzinića u

Bleiburgu u javnosti imao sasvim drugačiji odjek nego je to bila namjera oca biskupa.

Ovakvo stanje stavri po meni znači da je crkvena hijerarhija u Hrvatskoj duboko

uronjena u društveno-političke podjele što samo po sebi nije nikakav problem. Problem

nastaje, barem ga ja tako vidim, kada se vjera instrumentalizia i politizira, te kada se sakralni

prostor, vrijeme i logika profaniziraju.

Zaključak

Prije nego iznesem svoje zaključne misli, želim se vratiti na teologa s kojim je ovaj

tekst započeo. Smatram da Crkva u Hrvata ima dovoljan broj iznimnih teologa koji razumiju

suvremeni svijet, Crkvu i donos Crkve i društva, a koji su također voljni staviti svoja znanja,

sposobnosti i vještine u evangelizacijsku službu Crkve. Na kraju se sve svodi na

evangelizaciju, a evangelizirati ne može onaj koji sam nije evangeliziran, onaj kojemu nisu

navještena spasonosna otajstva i onaj koji nije iniciran u liturgijsko slavljenje tih otajstava.

Stoga svaka obnova mora kreuti od same Crkve, iznutra. To je već malo veća zapreka, i to ne

zbog toga što Crkva nije demokratska institucija (što ni ne može biti po sovjoj naravi) pa da se

glasanjem mogu riješavati gorući problemi. To nije zapreka ni zato jer se svijet razvija tako

kako se razvija, u smjeru koji je izrazito anti-religijski, a sve se više pokazuje i kao anti-

humanistički. Glavna i najveća (pa ako hoćete i jedina) zapreka obnove Crkve (pa time i

odnosa Crkve i svijeta, pa posljedično onda i samoga svijeta) jest osobna vjera. Tj. nedostatak

iste. Vjernici koji u svojim životima ne žive svoja uvjerenja i nauk Crkve, čine više štete

Crkvi nego bilo što drugo, a ovo se odnosi podjednako i na zaređene službenike i na laike.

Kada bismo svi malo više vjerovali, a da ta naša vjera bude osobni izraz osobnog odnosa s

Bogom i ljudima – u zajedinci Crkve, onda bi i obnova Crkve tekla puno bezbolnije i

jednostavnije jer imamo dovoljno alata na raspolaganju, a jedan od njih koji nije nažalost

zaživio u Crkvi u Hrvata je svakako sinodalnost, pa time i supsidijarnost. Mislim da je razlog

tome upravo prevladavajući pastoralni model. Taj model promiče masovna vjerska okupljanja

utemeljena više na konfesionalizmu nego na vjeri, tako da ta okupljanja prije predstavljaju

„okupljanje nacije na konfesionalnoj osnovi, nego okupljanje konfesionalne zajednice u ovoj

naciji, na vjerskoj osnovi. Diskurs, naime, koji u pravilu dominira na takvim skupovima, o

tome bjelodano svjedoči.“ (Marasović, 2010, str. 248)

Sada bih ukratko iznio neke zaključne misli vezane uz problem moguće zlopuporabe

ambona koje će se odnositi kritički prema crkvenoj hijerarhiji. No, prvo moram naglasiti kako

se osobno slažem sa gotovo 100% izjava, pa čak i sadržaja ovih analiziranih propovijedi, ali i

stavovima crkvene hijerarhije u Crkvi u Hrvata. Smatram da je važno da se glas Crkve čuje u

društvu i u javnom diskursu, jer su vrijednosti koje zastupa Katolička crkva općeljudske

vrijednosti koje i osobno dijelim. Također smatram važnim da Crkva ima svoje mjesto i ulogu

u društvu, pa čak i dijelom da participira na uživanju društvene moći i ugleda. No, to me sve

ne priječi da snažno iznesem stav koji ide u smjeru da se zaustavi daljnja profanizacija

liturgijskog mjesta, vremena i logike, da se vjera depolitizira i propovjed deinstrumentalizira.

Samtram da Crkva može biti prisutna u društvu na drugačije načine od trenutno

postojećih. Nije potrebno iskorištavati liturgijska slavlja i propovijedi kako bi se prenosile

političke poruke! Nije nužno politizirati vjeru do te mjere da se izjednačuje pripadnost

Katoličkoj crkvi s bilo kojom političkom opcijom. Političke i društvene promjene mogu se

dogoditi i bez toga, a da Crkva bude aktivno izravno ili neizravno uključena. Jedan od

primjera je referendum o braku iz 2013. godine. Smatram važnim da Crkva otvara društveni i

javni prostor laicima koji će kao aktivni građani u postojeći politički i društveni sustav unositi

pozitivne promjene. Nije nužno da biskup baš mora kritizirati legalno izabranu valst, dok s

druge strane njega nitko od građana/naroda nije birao. Ali, da bi se to dogodilo (otvaranje

društvenog i javnog prostora laicima), crkvena hijerarhija mora odustati od monopola samo

jednog pastopralnog modela, te u svoju praksu (strateški i smišljeno) mora uvesti i druga dva

navedena modela, a prvenstveno mora depolitizirati kler.

Crkva mora biti uključena u život društva u kojemu djeluje. Ona mora biti prisutna.

Problem nastaje kada ono sekundarno ili čak tercijalno zasjeni primarno poslanje Crkve

(mislim izričito na zaređene službenike) – a to je navještaj Krista Raspetog i Uskrslog. Sve

ostalo jest sporedno. Moja je zaključna teza je da je sasvim legitimno, potrebno, pa čak i

nužno, da Crkva bude uključena u život društva u kojem živi, ali ambon nije mjesto gdje se ta

uključenost Crkve u društveni život provodi. Ambon je mjesto gdje se gradi Crkva, mjesto

iskustva vjere na kojem se okupljena zajednica vjernika, predvođena zaređenim službenikom,

hrani Riječju Gospodnjom. U demokratskom društvu postoje mehanizmi preko kojih i

crkvena hijerarhija može slobodno djelovati i društveno i politički. Primjeri za to neka budu

razne tribine na kojima je i biskup Valentin Pozaić sudjelovao tijekom rasprave o

zdravstvenom odgoju. Sačuvajmo svetost liturgije i osobnu dimenziju vjere jer samo tako

možemo obnoviti čovjeka, Crkvu pa onda posljedično i svijet.

Summary:

This text aims to discuss the practical operation of the Church in Croatia, in light of critical

thinking of pastoral models and analyzing some sermons Croatian bishops. The starting idea

is that the existing pastoral model that has its roots in the early 90s led to the instrumentation

of the sermon and the politicization of religion. Therefore, this text is divided into three parts.

First part will briefly point out the difficulties with the pastoral model in Croatia. It will then

discuss about two views on religion and the Church in the modern world, and the intention is

to highlight the possibility that the church hierarchy in Croatia embraced so called view ad

extra. At the end of this text is the analysis of some sermons of few bishops that points out that

it is absolutely necessary waiver of such pastoral model, and the need to rebuild the church

starting from the inside and insisting on repentance and personal faith.

Keywords: pastoral model, sermons, personal faith, de-politicization of religion

instrumentalization sermons, church hierarchy

Bibliografija

Knjige:

Marasović, Š. (2006). Društvo i Bog. Izabrane teme socijalnog nauka Crkve. Split: Crkva u

Svijetu

Marasović, Š. (2010). Kršćanska društvena svijest. Split: Crkva u svijetu

Eagleton, T. (2008). Simsao života. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk

Žižek, S. (2010). Druga smrt neoliberalizma. Zagreb: Fraktura

Dennett, D. (2009). Kraj čarolije. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk

Članci:

Pažin, Z. (2010). Liturgijsko-teološko utemeljenje homilije. Diaconvensia 18(3)

Baloban, J. (1986). Pastoralni model na snazi u našoj Crkvi. Bogoslovska smotra. 56(1 i 2)

Internetski izvori:

www.zg-nadbiskupija.hr (Baloban, J. (2002). Teološko-pastoralne perspektive Druge

zagrebačke sinode)