1
Koordinacija sustava socijalne sigurnosti i reforme sustava socijalne sigurnosti
IZVJEŠĆE o
hrvatskom zakonodavstvu koje uređuje radno pravni status radnika migranata (iz EU i trećih država) te pravima koja proizlaze iz njihovog radno pravnog statusa (njihovim socijalnim pravima) u odnosu
na pravnu stečevinu EU
Autori:
prof. dr. Iris Goldner Lang Katedra za europsko javno pravo, Pravni fakultet, Sveučilište u Zagrebu
mr.sc. Ivana Vukorepa
Katedra za radon i socijalno pravo, Pravni fakultet, Sveučilište u Zagrebu
Listopad, 2010
2
Sadržaj
1. UVOD................................................................................................................................................................. 3
2. EU DRŽAVLJANI.................................................................................................................................................. 5
2.1. ULAZAK, BORAVAK I PRAVO NA ZAPOSLENJE I SAMOZAPOŠLJAVANJE...................................................................................5
2.2. JAVNA SLUŽBA ........................................................................................................................................................5
2.3. OPRAVDANJA S OSNOVA JAVNOG PORETKA, JAVNE SIGURNOSTI I JAVNOG ZDRAVLJA..............................................................6
2.4. UVJET POZNAVANJA JEZIKA ........................................................................................................................................7
2. 5. SPAJANJE OBITELJI...................................................................................................................................................7
2.6. ZABRANA DISKRIMINACIJE .........................................................................................................................................8
2.7. JEDNAKO POSTUPANJE – SOCIJALNA DAVANJA ...............................................................................................................9
2.8. ZAŠTITA DODATNIH MIROVINSKIH PRAVA ....................................................................................................................10
2.9. KOORDINACIJA SUSTAVA SOCIJALNE SIGURNOSTI ..........................................................................................................10
3. DRŽAVLJANI TREĆIH DRŽAVA........................................................................................................................... 12
3.1. ULAZAK, BORAVAK I PRAVO NA ZAPOSLENJE I SAMOZAPOŠLJAVANJE.................................................................................12
3. 2. JAVNA SLUŽBA......................................................................................................................................................13
3.3. OPRAVDANJE JAVNOG PORETKA, JAVNE SIGURNOSTI I JAVNOG ZDRAVLJA ..........................................................................13
3.4. UVJET POZNAVANJA JEZIKA ......................................................................................................................................13
3. 5. SPAJANJE OBITELJI.................................................................................................................................................13
3.6. JEDNAKO POSTUPANJE............................................................................................................................................14
3.7. KOORDINACIJA SUSTAVA SOCIJALNE SIGURNOSTI ..........................................................................................................14
3
1. Uvod
U okviru programa Koordinacija sustava socijalne sigurnosti i reforme sustava socijalne sigurnosti koji provode Vijeće Europe u suradnji sa Europskom komisijom, stručnjaci iz više država su bili zamoljeni pripremiti pravnu analizu zakonodavstva koje regulira radno pravni status radnika migranata te pravima koja proizlaze iz njihovog radno pravnog statusa. Stoga su Ivana Vukorepa u suradnji sa Iris Goldner Lang pripremili ovo izvješće koje analizira hrvatsko zakonodavstvo koje uređuje radno pravni status radnika migranata (iz EU i trećih država) te pravima koja proizlaze iz njihovog radno pravnog statusa (njihovim socijalnim pravima) u odnosu na pravnu stečevinu EU.
Ovaj tekst je odraz osobnih zaključaka imenovanih stručnjaka. Naime, Iris Goldner Lang i Ivana Vukorepa sudjeluju u radu nekoliko radnih skupina za pripremu pregovora u pojedinim poglavljima pravne stečevine EU u Pregovorima o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Međutim, stavovi izraženi u ovom izvješću su isključiva odgovornost autora te ne predstavljaju službeno stajalište Republike Hrvatske u pregovorima sa Europskom unijom.
Imajući na umu zadatak koji nam je dalo Vijeće Europe te svrhu Programa, ovo izvješće obuhvaća samo analizu ekonomski aktivnih osoba (radnika, uključujući i tražitelje zaposlenja, te samozaposlenih osoba). Štoviše, uzimajući u obzir taženu ograničenu dužinu izvješća, autori obrađuju samo glavna pitanja te naglašavaju najvažnije sugestije koje smatraju da bi hrvatska tijela vlasti trebala uzeti u razmatranje. U promišljanjima i zaključcima analizirani su i uzeti u obzir sljedeći propisi:
EU propisi
• Ugovor o funkcioniranju EU, čl. 45-48, 56-57 (bivši čl. 39-41, 49-50 Ugovora o Europskoj zajednici)
• Uredba Vijeća (EEZ) br. 1612/68 od 15. listopada 1968. o slobodi kretanja radnika unutar Zajednice (OJ L 257 19.10.1968 str. 2)
• Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2004/38/EZ od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihove obitelji da se slobodno kreću i borave na teritoriju država članica koja doopunjava Uredbu (EEZ) br. 1612/68 i ukida Direktive 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/ /EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/ EEZ (tekst sa značajem za Europski gospodarski prostor) (OJ L 158, 30.4.2004, str. 77–123)
• Direktiva Vijeća 2003/86/EZ od 22. rujna 2003. o pravu na spajanje obitelji (OJ L 251, 3.10.2003, st. 12–18)
• Direktiva Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenog 2003. o status državljana trećih država koji imaju stalni boravak (OJ L 16, 23.1.2004, str. 44–53)
• Direktiva Vijeća 2005/71/EZ od 12. listopada 2005. o posebnom postupku za ulazak državljana trećih država u svrhu znanstvenoga istraživanja (OJ L 289, 3.11.2005, str. 15–22)
• Direktiva Vijeća 2009/50/EZ od 25. svibnja 2009. o uvjetima za ulazak i boravak državljana trećih država u svrhu zapošljavanja visoko kvalificiranih osoba (OJ L 155, 18.6.2009, str. 17–29)
• Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2009/52/EZ od 18. lipnja 2009. kojom se propisuju najniži standardi za sankcije i mjere protiv poslodavaca državljana trećih država na ilegalnom boravku (OJ L 168, 30.6.2009, str. 24–32)
• Direktiva Vijeća 98/49/EZ od 29. lipnja 1998. o zaštiti dodatnih mirovinskih prava zaposlenih i samozaposlenih osoba koje se kreću unutar Zajednice (OJ L 209, 25.7.1998, str. 46–49)
• Uredba Vijeća (EZ) br. 859/2003 od 14. svibnja 2003. koja proširuje odredbe Uredbe (EEZ) br. 1408/71 i Uredbe (EEZ) br. 574/72 na državljane trećih država koji nisu pokriveni tim odredbama samo zbog svojeg državljanstva (OJ L 124, 20.5.2003, str. 1–3)
4
• Uredba Europskog parlamenta i Vijeća (EZ) br. 883/2004 od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (tekst sa značajem za Europski gospodarski prostor i Švicarsku, OJ L 166, 30.4.2004, str. 1–123)
• Uredba Europskog parlamenta i Vijeća (EZ) br. 987/2009 od 16. rujna 2009. koja uspostavlja postupak za provedbu Uredbe (EZ) br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (tekst sa značajem za Europski gospodarski prostor i Švicarsku, OJ L 284, 30.10.2009, p. 1–42)
Hrvatski propisi
• Zakon o strancima (NN br. 79/07, 36/09);
• Zakon o suzbijanju diskriminacije (NN br. 85/08);
• Zakon o upravnim pristojbama (NN br. 8/96, 77/96, 95/97, 131/97, 68/98, 66/99, 145/99, 30/00, 116/00, 163/03, 17/04, 110/04, 141/04, 150/05, 153/05, 129/06, 117/07, 25/08, 60/08, 20/10);
• Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti (NN br. 80/08, 94/09, 121/10);
• Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN br. 150/08, 94/09, 153/09, 71/10);
• Zakon o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju (NN br. 85/06, 150/08, 71/10);
• Zakon o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu (NN br. 85/06 i 67/08);
• Zakon o doprinosima (NN br. 84/08, 152/08, 94/09);
• Zakon o zdravstvenoj zaštiti stranaca u Republici Hrvatskoj (NN br. 114/97);
• Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama (NN br. 85/08 i 110/08);
• Zakon o doplatku za djecu (NN br. 94/01, 138/06, 107/07 i 37/08);
• Zakon o mirovinskom osiguranju (NN br. 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10);
• Zakon o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima (NN br. 49/99, 63/00, 103/03, 177/04, 71/07, zajedno sa zadnjim izmjenama i dopunama koje su usvojene 22. listopada 2010., ali nisu
objavljene u NN do završetka pisanja ovog izvješća);
• Zakon o mirovinskim osiguravajućim društvima i isplati mirovina na temelju individualne kapitalizirane štednje (NN 106/99, 63/00, 107/07);
• Zakon o zdravstvenoj zaštiti (NN br. 121/03, 48/05, 85/06, 117/08);
• Zakon o liječništvu (NN br. 121/03, 117/08);
• Zakon o ljekarništvu (NN br. 121/03, 142/06, 35/08, 117/08);
• Zakon o medicinsko-biokemiskoj djelatnosti (NN br. 121/03, 117/08);
• Zakon o osnovnom školstvu (NN br. 59/90, 27/93, 7/96, 59/01, 114/01, 69/03 – pročišćeni tekst, 76/05);
• Pravilnik o pravima, uvjetima i načinu korištenja zdravstvene zaštite u inozemstvu (NN 50/09, 118/09).
5
2. EU državljani
2.1. Ulazak, boravak i pravo na zaposlenje i samozapošljavanje
Ulazak, boravak i rad građana EU i članova njihovih obitelji u Republici Hrvatskoj uređeno je Glavom XI Zakona o strancima. Prema čl. 156(4) i čl. 219. Zakona o strancima, od datuma hrvatskog ulaska u EU, građani EU i članovi njihovih obitelji moći će raditi i pružati usluge u Republici Hrvatskoj bez radne i poslovne dozvole. Ostali stranci će i dalje trebati radnu i poslovnu dozvolu. Takvo postupanje s radnicima migrantima koji su državljani država članica EU, u odnosu na treće državljane, u skladu je s odredbama o slobodi kretanja radnika iz Ugovora o funkcioniranju EU, Direktivom 2004/38 (o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodu kretanja i boravka na teritoriju država članica) i sudskom praksom Europskog suda.
Međutim, predlaže se izmjena čl. 158. Zakona o strancima, kojim se uređuje rok za prijavu za građane EU koji u Republici Hrvatskoj žele boraviti dulje od tri mjeseca. Prema čl. 8. Direktive 2004/38, rok za prijavu ne može biti kraći od tri mjeseca od trenutka dolaska. Iz ovog razloga čl. 158. Zakona o strancima može se izmijeniti navodom da građanin EU mora prijaviti privremeni boravak prije isteka određenog broja dana (npr. sedam) nakon proteka prva tri mjeseca boravka. Nadalje, trebalo bi se navesti da zbog nepoštivanja zahtjeva za prijavom privremenog boravka dotična osoba može biti podložna proporcionalnim i nediskriminatornim sankcijama. Ono ne može dovesti do protjerivanja iz Hrvatske, već sankcija mora biti razmjerna prekršaju (npr. usporediva sa situacijom kada hrvatski državljanin ne prijavi promjenu boravka na vrijeme).
Nadalje, Hrvatski zavod za zapošljavanje mora biti svjestan činjenice da, u slučaju da radno mjesto ne može biti popunjeno s domaćeg tržišta rada, zavod za zapošljavanje bit će obvezan obavijestiti nadležni zavod za zapošljavanje druge države članice, koji je naveo da u istoj struci ima slobodnu radnu snagu (vidi Dio II Uredbe 1612/68 o slobodi kretanja radnika u Zajednici). Navedeni zavod će onda Hvatskom zavodu za zapošljavanje proslijediti detalje o odgovarajućim prijavama. Hrvatski zavod za zapošljavanje bit će obvezan predati takve prijave poslodavcima s istim pravom prvenstva kao i kod domaćih državljana u odnosu na državljane trećih država. Obavijest o slobodnim radnim mjestima bit će poslana trećim državama samo ukoliko Hrvatski zavod za zapošljavanje smatra da za struke koje odgovaraju navedenim radnim mjestima nema dovoljno slobodnih radnika koji su državljani država članica. Budući da hrvatsko zakonodavstvo nije suprotno navedenom postupku, a navedene odredbe EU su izravno primjenjive i ne trebaju se implementirati, nije potrebno usklađivanje.
Na kraju, treba napomenuti da čl. 182. Zakona o strancima nije suprotan Direktivi 2004/38, posebno njenom čl. 14(3). Temeljem čl. 182. Zakona o strancima, građani EU i članovi njihovih obitelji, koji nemaju dovoljna sredstva za uzdržavanje tijekom svog boravka u Republici Hrvatskoj, neće biti protjerani pod uvjetom da je građanin EU radnik ili samozaposlena osoba u Hrvatskoj ili pod uvjetom da je ušao u Hrvatsku s namjerom zapošljavanja i može dokazati da nastavlja aktivno tražiti posao i opravdano se može pretpostaviti da će se zaposliti. Zato se, u svrhu ovog izvješća koje obuhvaća radnike migrante, može zaključiti da se uvjet dovoljnih sredstava za uzdržavanje ne primjenjuje na radnike u okviru njihove definicije prava EU. S druge strane, hrvatske vlasti moraju biti svjesne činjenice da, temeljem čl. 14(3) Direktive 2004/38, mjera protjerivanja iz države ne može biti automatska posljedica činjenice što je građanin EU ili član njegove obitelji zatražio socijalnu pomoć države članice domaćina.
2.2. Javna služba
Sukladno čl. 45(4) Ugovora o funkcioniranju EU, sloboda kretanja radnika u EU ne primjenjuje se na zapošljavanje u javnoj službi. S druge strane, čl. 48(2) hrvatskog Zakona o državnim službenicima
6
propisuje da je zapošljavanje stranaca u hrvatskoj državnoj službi moguće uz prethodno odobrenje središnjeg tijela državne uprave nadležnog za službeničke odnose. Ono je također podložno odredbama Zakona o strancima. To znači da će, nakon hrvatskog pristupanja EU, građani EU koji žele raditi u hrvatskoj javnoj službi i, time, obavljati određene državne ili javne ovlasti, to moći pod uvjetom da su dobili prethodno odobrenje središnjeg tijela državne uprave i dozvolu za privremeni boravak u svrhu rada, dok će državljani trećih država, osim navedenog, također trebati i radnu dozvolu.
Popis radnih mjesta navedenih u čl. 3. Zakona o državnim službenicima predstavlja izvršenje državnih ovlasti ili zaštitu općih državnih interesa. Treba naglasiti da činjenica da je zapošljavanje stranaca moguće za sva radna mjesta u hrvatskoj državnoj službi, uz prethodno odobrenje središnjeg tijela državne uprave nadležnog za službeničke odnose, omogućuje individualan pristup od slučaja do slučaja. Prilikom odlučivanja da li određeno radno mjesto u praksi ulazi u izuzetak javne službe ili ne, hrvatske vlasti bi trebale primjenjivati funkcionalni pristup i osloniti se na logiku primjenjenu u sudskoj praksi Europskog suda koji je naveo da su radna mjesta u javnoj službi ona mjesta koja uključuju izravno ili neizravno sudjelovanje u izvršavanju ovlasti dodijeljenih javnim pravom i obveza predviđenih za očuvanje općih interesa države ili drugih javnih vlasti.
Za razliku od državnih službenika, posao namještenika (čl. 3. Zakona o državnim službenicima) ne uključuje izvršavanje državnih vlasti i ne služi za zaštitu općih državnih interesa. Zato stranci koji se žele zaposliti u državnim tijelima kako bi obavljati zadatke namještenika ne trebaju odobrenje središnjeg tijela državne uprave nadležnog za službeničke poslove. Oni su samo podložni odredbama Zakona o strancima i trebaju dozvolu za privremeni boravak u svrhu rada i radnu dozvolu (osim građana EU koji neće trebati radnu dozvolu nakon hrvatskog pristupanja EU).
Nadalje, u skladu s prirodom djelatnosti i ovlasti dodijeljenih javnim bilježnicima, samo građani RH, koji vladaju hrvatskim jezikom i drugim jezicima koji su službeni na području na kojem treba obavljati djelatnosti javnog bilježnika, mogu obavljati te djelatnosti (čl. 13 Zakona o javnom bilježništvu). Uvjet hrvatskog državljanstva i aktivnog znanja jezika za obavljanje djelatnosti javnog bilježnika može se smatrati opravdanim i proporcionalnim uvjetom koji je, time, u skladu s acquis-em.
2.3. Opravdanja s osnova javnog poretka, javne sigurnosti i javnog zdravlja
Zakon o strancima poziva se na javni poredak, nacionalnu sigurnost i javno zdravlje kao opravdanja za nedavanje prava na ulazak i boravak i za protjerivanje građana EU, članova njihovih obitelji i državljana trećih država. Kao i kod odredaba Glave XI (o građanima EU i članovima njihovih obitelji), treba se imati na umu da se, sukladno čl. 185. Zakona o strancima, odredbe drugih Glava Zakona o strancima koje nisu suprotne Glavi XI, primjenjuju naa građane EU i članove njihovih obitelji. Nadalje, u na mjestima u kojima Zakon o strancima upućuje na „pravni poredak“ umjesto na „javni poredak“ predlaže se da hrvatski zakonodavac razmotri upotrebu pojma „javni poredak“ budući da je pojam „javni poredak“ ima šire značenje. Međutim, izgledno je da pojam „pravni poredak“ nije suprotan acquis-u, budući da omogućuje uži doseg opravdanja od „javnog poretka“.1
Trebalo bi navesti da hrvatske vlasti trebaju tumačiti i primjenjivati opravdanja javnog poretka, javne sigurnosti (ili „nacionalne sigurnosti“, kako je navedeno u Zakonu o strancima) i javnog zdravlja na restriktivan način, u skladu s Glavom VI Direktive 2004/38 i sudskom praksom Europskog suda. Ta opravdanja ne smiju se koristiti za ostvarenje ekonomskih ciljeva. Mjere poduzete na temelju javnog poretka ili javne sigurnosti moraju biti u skladu s načelom proporcionalnosti i moraju se zasnivati isključivo na osobnom ponašanju navedenog pojedinca. Prethodne kaznene osude ne smiju same po 1 Pri prevoñenju izvješća s engleskog na hrvatski jezik autori su uočili da je tekst Zakona o strancima usklañen s navedenom primjedbom, pa se sada koristi termin „javni poredak“. Autori preporučuju pri eventualnim budućim izmjenama i dopunama Zakona o strancima dosljedno korištenje navedenog pojma.
7
sebi predstavljati temelj za poduzimanje takvih mjera. Osobno ponašanje navedenog pojedinca mora predstavljati stvarnu, sadašnju i dovoljno ozbiljnu prijetnju koja utječe na jedan od temeljnih interesa društva. Opravdanja koja su izolirana od pojedinosti slučaja ili koja se oslanjaju na okolnosti opće prevencije ne smiju se priznavati.
Prije donošenja odluke o protjerivanju na temelju razloga javne politike ili javne sigurnosti, hrvatske vlasti bi trebale uzeti u obzir okolnosti kao što su: koliko dugo navedeni pojedinac boravi na teritoriju Republike Hrvatske, njegovu dob, zdravstveno stanje, obiteljsku i ekonomsku situaciju, društvenu i kulturnu integraciju u Hrvatskoj i mjeru u kojoj je povezan s državom porijekla. Hrvatske vlasti ne smiju donijeti odluku o protjerivanju građana EU ili članova njegove obitelji, bez obzira na njihovo državljanstvo, koji imaju pravo trajnog boravka na teritoriju RH, osim zbog ozbiljnih razloga javnog poretka ili javne sigurnosti. Odluka o protjerivanju građana EU ne može se donijeti, osim ukoliko je zasnovana na nužnim razlozima javne sigurnosti, ako je boravio u Hrvatskoj posljednjih deset godina ili je maloljetan, osim ukoliko je protjerivanje nužno zbog najboljih interesa djeteta, sukladno Konvenciji UN-a o pravima djeteta.
2.4. Uvjet poznavanja jezika
Uzimajući u obzir prirodu pojedinih poslova i zahtjevani stupanj komunikacije, znanje hrvatskog jezika zahtjev je za obavljanje određenih poslova. Uvjet poznavanja hrvatskog jezika može se primjenjivati u iznimnim slučajevima sukladno testu proporcionalnosti.
Čl. 145(3) i 147(6) Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisuju da, u području zdravstvene zaštite, svi zdravstveni radnici u privatnoj praksi koji su građani EU trebaju poznavati hrvatski jezik najmanje na razini koja je potrebna za nesmetanu i nužnu komunikaciju s pacijentom. Isto tako, sukladno čl. 6a Zakona o liječništvu, građani EU koji žele raditi u Republici Hrvatskoj kao liječnici trebaju poznavati hrvatski jezik najmanje na razini koja je potrebna za nesmetanu i nužnu komunikaciju s pacijentom. Nadalje, sukladno čl. 20. Zakona o ljekarništvu, i čl. 12. Zakona o medicinsko-biokemijskoj djelatnosti, građani EU mogu obavljati ljekarničke i medicinsko-biokemijske djelatnosti ako poznaju hrvatski jezik najmanje na razini koja je potrebna za nesmetanu i nužnu komunikaciju s pacijentom. Zbog važnosti izravne i tečne komunikacije s pacijentom, u svrhu izbjegavanja nesporazuma i posljedično rizičnih učinaka rada liječnika ili ljekarnika na zdravlje pacijenta, uvjet dovoljnog poznavanja hrvatskog jezika za komunikaciju s pacijentom je opravdan i proporcionalan. Nadalje, čl. 71. Zakona o osnovnom školstvu propisuje da je za izvođenje nastave u osnovnim školama od strane učitelja i stručnih suradnika važno da učitelji i stručni suradnici mogu predavati na hrvatskom jeziku, uz ispunjenje ostalih općih uvjeta. Uvjet je opravdan i proporcionalan zbog prirode djelatnosti, uzimajući u obzir da je osnovni zadatak učitelja i stručnih suradnika prenijeti znanje osnovnoškolskoj djeci na odgovarajući, razumljiv i jasan način.
2. 5. Spajanje obitelji
Čl. 156. Zakona o strancima određuje koje se kategorije osoba smatraju članovima obitelji građana EU i zato se mogu pozvati na pravo na spajanje obitelji. Budući da će Glava XI Zakona o strancima stupiti na snagu danom hrvatskog pristupanja EU, prava dodijeljena članovima obitelji građana EU u Republici Hrvatskoj postat će primjenjiva od tog datuma na dalje. Čl. 156. Zakona o strancima obuhvaća većinu kategorija osoba predviđenih čl. 2(2) i 3(2) Direktive 2004/38. Ponajprije, hrvatsko zakonodavstvo izjednačuje brak i izvanbračnu zajednicu koja traje više od tri godine ili manje od tri godine u slučaju da izvanbračni drugovi imaju zajedničku djecu. Iz tog je razloga Zakon o strancima pravilno naveo izvanbračnog druga (kako je definiran hrvatskim propisima) kao posebnu kategoriju članova obitelji građana EU koji će se moći pozvati na pravo EU. Ta je odredba zato u skladu s čl.
8
3(2)(b) Direktive 2004/38. Vezano uz čl. 2(2)(b) Direktive 2004/38 o registriranim istospolnim zajednicama, hrvatsko zakonodavstvo ne omogućuje registrirane istospolne zajednice i, iz tog razloga, ova kategorija osoba nije navedena u čl. 156. Zakona o strancima.
Međutim, hrvatskom se zakonodavcu predlaže dodati posebnu kategoriju osoba u čl. 156. Zakona o strancima, u skladu s čl. 3(2)(a) Direktive 2004/38. Sukladno čl. 3(2)(a) Direktive 2004/38, hrvatske vlasti trebaju olakšati ulazak i boravak (za razliku od članka 2(2), članak 3(2) Direktive 2004/38 ograničava pravo na spajanje obitelji na pravo ulaska i boravka) ostalim članovima obitelji koji su uzdržavani članovi obitelji ili članovi kućanstva građana EU, nositelja primarnog prava boravka, ili ako ozbiljni zdravstveni razlozi strogo nalažu da ih građanin EU osobno njeguje. Prilikom donošenja odluke o dodjeli prava na ulazak i boravak takvim kategorijama osoba, hrvatske vlasti trebaju opsežno razmotriti osobne okolnosti i obrazložiti svaku uskratu ulaska ili boravka tim osobama.
Prije svega, sukladno čl. 156. Zakona o strancima, od dana hrvatskog ulaska u EU, članovi obitelji građana EU imat će pravo na rad i pružanje usluga u Republici Hrvatskoj bez radne ili poslovne dozvole. Nadalje, kako je navedeno u poglavlju o zabrani diskriminacije, načelo jednakog postupanja u pogledu zapošljavanja, uvjeta rada i plaće primjenjivat će se i na njih.
Vezano uz čl. 5(2) Direktive 2004/38, hrvatskim se vlastima predlaže umetanje dodatnog stavka u čl. 171. Zakona o strancima, u kojem bi se navelo da će članovi obitelji građana EU, koji žele ući u Hrvatsku bez valjane ulazne vize, biti izuzeti od uvjeta posjedovanja vize ukoliko imaju valjanu dozvolu boravka. Hrvatske vlasti trebaju tim osobama dati sve pogodnosti za stjecanje vize. One trebaju izdavati takve vize bez naknade, što je prije moguće i po ubrzanom postupku.
U skladu s čl. 8(5) Direktive 2004/38, Zakonu o strancima trebala bi se dodati posebna odredba (najlogičnije, koja bi slijedila nakon čl. 173. Zakona o strancima) kojom bi se predviđalo izdavanje potvrde o prijavi članovima obitelji građana EU, koji su i sami građani EU. Od njih se može tražiti predočenje valjane osobne iskaznice ili putovnice, dokumenta kojim se potvrđuje postojanje obiteljske veze ili trajne veze ili bilo kakve obiteljske veze predviđene čl. 2(2) ili 3(2) Direktive 2004/38, potvrde o prijavi građana EU kojega prate ili mu se pridružuju, te dokumentarni dokaz, gdje je prikladno. Nadalje, predlaže se dodati posebnu odredbu o izdavanju dozvole boravka za člana obitelji građana EU sukladno čl. 10(1) i 10(2) Direktive 2004/38.
2.6. Zabrana diskriminacije
Hrvatski Ustav sadrži opću odredbu koja zabranjuje diskriminaciju i garantira jednakost svih pred zakonom (čl. 14.). Jamči i pravo na rad i slobodu izbora poziva i zaposlenja (čl. 55.). Hrvatski Zakon o radu zabranjuje izravnu i neizravnu diskriminaciju na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji (čl. 5. st. 4. Zakona o radu). Ova je odredba dalje razrađena odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije koji zabranjuje diskriminaciju na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Zakon se primjenjuje posebno u područjima: rada i radnih uvjeta; mogućnosti obavljanja samostalne ili nesamostalne djelatnosti, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju te napredovanju; pristup svim vrstama profesionalnog usmjeravanja, stručnog osposobljavanja i usavršavanja te prekvalifikacije, obrazovanja, znanosti i športa; socijalne sigurnosti, uključujući i područje socijalne skrbi, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te osiguranja za slučaj nezaposlenosti; zdravstvene zaštite; pravosuđa i uprave; stanovanja; pristupa dobrima i uslugama te pružanju istih; članstva i djelovanja u sindikatima, organizacijama civilnoga društva, političkim strankama ili bilo kojim drugim organizacijama. Međutim, zakon također propisuje izuzetke
9
od zabrane diskriminacije u posebno opravdanim okolnostima (čl. 1., 7., 8., 9. Zakona o zabrani diskriminacije).
Nadalje, Zakon o radu propisuje da strani državljani mogu sklopiti ugovor o radu pod uvjetima propisanim Zakonom o radu i Zakonom o strancima (čl. 21. st. 4. Zakona o radu).
S obzirom da Zakon o strancima omogućuje državljanima država članica EU i članovima njihovih obitelji da rade i pružaju usluge u Hrvatskoj bez radne i poslovne dozvole od dana pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, hrvatsko zakonodavstvo zabranjuje bilo kakav oblik diskriminacije državljana država članica EU od trenutka kada Hrvatska pristupi Uniji.
S druge strane, uvjet radne dozvole i poslovne dozvole za ostale strance (izuzev EU državljana) će ostati na snazi nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji.
Možemo zaključiti da su sve odredbe o zabrani diskriminacije državljana država članica EU i trećih državljana u Hrvatskoj u skladu sa pravnom stečevinom EU, te da stoga nisu nužne daljnje promjene zakonodavstva.
2.7. Jednako postupanje – socijalna davanja
U svjetlu EU zahtjeva propisanog čl. 7. Uredbe 1612/68 da radnici migranti iz EU trebaju uživati iste
socijalne povlastice, stanje je sljedeće.
Uslijed zakonskih izmjena tijekom 2008. i 2009., Hrvatski zavod za zapošljavanje glede prava i
obaveze iz Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti izjednačava
državljane država Europskog gospodarskog prostora sa hrvatskim državljanima. Doprinosi za
mirovinsko osiguranje, zdravstveno osiguranje, te osiguranje za slučaj nezaposlenosti računaju se za
radnike iz Europskog gospodarskog prostora na isti način kao i za hrvatske državljane. Zakon o
doplatku za djecu je izmijenjen 2007. kako bi omogućio stjecanje tog socijalnog prava (koje se
isplaćuje na teret državnog proračuna i čija je svrha potpora podizanja djece za osobe čija su
primanja manja od zakonom određenih) i strancima prema EU pravilima o koordinaciji sustava
socijalne sigurnosti (čl. 4. i 7. Zakona o doplatku za djecu). Nadalje, iščitavamo odredbu čl. 7. Uredbe
1612/68 zajedno sa čl. 24. st.2. Direktive 2004/38 kao obvezu da se EU radnicima migrantima
omogući ostvarivanje socijalne pomoći u slučaju potrebe. U tom smislu ističemo da se sukladno čl.
11. st. 3. Zakona o socijalnoj skrbi prava socijalne skrbi utvrđena zakonom ne osiguravaju samo
hrvatskim državljanima i osobama bez državljanstva koje imaju stalni boravak u Republici Hrvatskoj,
te stranim državljanima s stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj osiguravaju, već i svim drugim
strancima ako to zahtijevaju životne okolnosti u kojima su se našli. Uzimajući u obzir vertikalni i
horizontalni direktni učinak Uredbe te stipulaciju Zakona o socijalnoj skrbi, smatramo da je dikcija čl.
11. st. 3. dovoljno otvorena te ne predstavlja prepreku primjeni čl. 7. Uredbe 1612/68. Nadalje,
imamo saznanja da Vlada RH priprema novi Zakon o socijalnoj skrbi, pa stoga upozoravamo da gore
navede odredbe EU pravne stečevine treba i tom prilikom uzeti u obzir.
Slijedom navedenog, smatramo da u tom smislu hrvatske propise nije nužno novelirati.
10
2.8. Zaštita dodatnih mirovinskih prava
Glede primjene Direktive 98/49/EZ o zaštiti dodatnih mirovinskih prava radnika i samozaposlenih
osoba koje se kreću unutar Zajednice, smatramo da nisu potrebne daljnje zakonske izmjene.
2.9. Koordinacija sustava socijalne sigurnosti
Hrvatsko socijalno zakonodavstvo obuhvaća mirovinsko osiguranje, zdravstveno osiguranje,
osiguranje za nezaposlenost i obiteljska davanja (doplatak za djecu), dakle sve grane socijalne
sigurnosti koje pokriva Uredba 1408/71 i Uredba 883/2004, kao i njihove provedbene Uredbe.
Specifičnost hrvatskog sustava socijalnog osiguranja jest u tome što ne postoji jedinstven sustav za
ozljede na radu i profesionalne bolesti koji bi obuhvatio kratkoročna i dugoročna davanja s tog
osnova. Kratkoročna davanja (naknada plaće i zdravstvena zaštita pod povoljnijim uvjetima)
predviđeni su u posebnom podsustavu zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu koji je
uspostavljen 2006. godine (prije toga je bio dio općeg obveznog zdravstvenog osiguranja), dok se
dugoročna davanja osiguravaju u okviru mirovinskog osiguranja (invalidske mirovine i obiteljske
mirovine pod povoljnijim uvjetima, kao i naknada zbog tjelesnog oštećenja). Glede kruga osiguranih
osoba, zakonodavstvo pokriva sve radnike i samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji. Iznimka
je osiguranje za slučaj nezaposlenosti , koje pokriva samo osobe u radnom odnosu.
Hrvatska primjenjuje načelo obveznog osiguranja i to za mirovinsko osiguranje i osiguranje za slučaj
nezaposlenosti prema mjestu rada (lex loci laboris), za zdravstveno osiguranje prema mjestu
prebivališta odnosno boravišta (lex loci domicilii), a za doplatak za djecu pod uvjetom hrvatskog
državljanstva ili stalnog boravka, a za ostale strance prema EU pravilima o koordinaciji sustava
socijalne sigurnosti. Mogućnost zbrajanja razdoblja osiguranja u svrhu stjecanja prava, kao i izvoz
davanja je također moguć s obzirom da je većina zakona u tom smislu promijenjena kako bi
omogućila pravilnu primjenu pravne stečevine u području koordinacije sustava socijalne sigurnosti.
Međutim, predlažemo daljnje zakonodavne promijene u području zdravstvenog osiguranja i
zdravstvene zaštite, ne toliko radi zaštite EU radnika migranata, već više imajući na umu prava
hrvatskih državljana koji koriste zdravstvenu zaštitu u inozemstvu te potrebu zaštite sredstava
zdravstvenog osiguranja od nepotrebnih troškova.
Prvo, od dana pristupanja Europskoj uniji, smatramo da Hrvatska treba ponovno razmotriti svoju
sadašnju politiku naplate doprinosa za korištenje nužne zdravstvene zaštite u inozemstvu za vrijeme
boravka u jednoj od država Europskog gospodarskog prostora, s obzirom da smo mišljenja da takvi
doprinosi, koji se sada prikupljaju na temelju Zakona o doprinosima i Pravilniku o pravima, uvjetima i
načinu korištenja zdravstvene zaštite u inozemstvu, nisu u skladu sa EU pravnom stečevinom u
području koordinacije sustava socijalne sigurnosti (vidi čl. 19. Uredbe 883/2004, slična odredba u čl.
22. Uredbe 1408/71).
Drugo, s ciljem zaštite sredstava zdravstvenog osiguranja od nepotrebnih troškova uslijed EU odredbi
o slobodi pružanja usluga u zdravstvenom sektoru, posebice u pogledu izvanbolničkog liječenja, ali i u
11
pogledu bolničkog liječenja, predlažemo bolje uređenje čl. 16. Zakona o obveznom zdravstvenom
osiguranju u kojem bi se jasnije naznačio trošak (npr. u postotku) zdravstvene usluge koji snosi
osiguravatelj (HZZO), ostavljajući ostatak troškova da snosi sama osigurana osoba. Smatramo da bi
se u svakom slučaju trebalo izričito referirati na trošak zdravstvenih usluga u Hrvatskoj. Štoviše,
smatramo poželjnim da Hrvatska kao država sa zdravstvenim sustavom temeljenim na stvarnom
pružanju zdravstvenih usluga, za razliku od zdravstvenih sustava koji se temelje na refundaciji
troškova zdravstvene zaštite, uspostavi cjenik zdravstvenih usluga za svaku uslugu pojedinačno. Za
daljnja razmatranja u tom području upućujemo na relevantnu sudsku praksu Europskog suda pravde:
C 120/95 Decker, C 158/96 Kohll, C 372/04 Watts, C 368/98 Vanbraekel, C 385/99 Müller-Fauré i van
Riet, C 211/08 Commission v. Spain, C 173/09 Elhinov.
Treće, glede uvjeta za prethodno odobrenje u svrhu korištenja zdravstvene zaštite u inozemstvu,
Hrvatske vlasti trebaju biti upućene u noviju sudsku praksu Europskog suda pravde u tom području,
koja razlikuje bolničko liječenje od izvan-bolničkog liječenja. S jedne strane, za bolničko liječenje
prethodno odobrenje kao preduvjet za povrat troškova zdravstvenih usluga pruženih u inozemstvu
nije per se nespojivo sa slobodom pružanja usluga. Međutim, uvjeti vezani za takvo odobrenje
moraju biti opravdani kako ne bi prešli mjeru onoga što je objektivno nužno za tu svrhu, te da isti cilj
ne može biti postignut blažim, manje restriktivnim, mjerama (načelo proporcionalnosti). Sustav
odobrenja mora biti temeljen na objektivnim, nediskriminatornim kriterijima koji su poznati
unaprijed, kako bi se onemogućila disrekciona ocjena nacionalnog tijela, odnosno arbitrarno
donošenje odluke o odobrenju. S druge strane, čini se da za izvanbolničko liječenje postavljanje
uvjeta prethodnog odobrenja nije dopušteno. Stoga predlažemo da hrvatske vlasti ponovno razmotre
dikciju čl. 20. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranu te Pravilnik o pravima, uvjetima i načinu
korištenja zdravstvene zaštite u inozemstvu. Pri tome je potrebno ove presude Europskog suda
pravde uzeti u razmatranje: C 157/99 Smits i Peerbooms, C 385/99 Müller-Fauré i van Riet, C 512/08
Commission v. France, C 173/09 Elhinov.
Glede institucionalnog okvira za buduću primjenu pravila o koordinaciji, sustav se sastoji od četiri
ministarstva (Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Ministarstvo zdravstva i socijalne
skrbi, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo financija), te
nekoliko nadležnih tijela (Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Hrvatskog zavoda za mirovinsko
osiguranja, Središnjeg registra osiguranika, Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, Hrvatskog
zavoda za zdravstveno osiguranje i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na
radu). Premda većina tih institucija ima mnogo godina iskustva u koordinaciji sustav socijalne
sigurnosti uslijed primjene bilateralnih sporazuma o socijalnom osiguranju, što je dobra baza za
uspješnu primjenu EU pravila o koordinaciji, ipak je potrebno izvršiti neke tehničke i organizacijske
prilagodbe, koje su već u postupku. Nadalje, kako bi se osigurala pravilna provedba pravne stečevine
u području koordinacije sustava socijalne sigurnosti i njezina učinkovita primjena, ključna je
vertikalna podrška unutar nadležnih tijela državne uprave, kao i njihova horizontalna suradnja. Stoga
snažno podupiremo rad trajne Međuresorne skupine, koja je osnovana početkom 2010. Za njezinu
uspješnost u radu naglašavamo potrebu održavanja redovitih sastanaka, čak i nakon pristupanja
Hrvatske Europskoj uniji, te ustrajno sudjelovanje u nejzinu radu od strane visoko pozicioniranih
djelatnika zajedno sa nadležnim stručnjacima.
12
3. Državljani trećih država
3.1. Ulazak, boravak i pravo na zaposlenje i samozapošljavanje
Ulazak, boravak i pristup zapošljavanju državljana trećih država u Republici Hrvatskoj uređen je Zakonom o strancima. S druge strane, ovo područje prava (još) nije uređeno na nivou EU (osim stalnog boravka – vidi dalje u tekstu). Međutim, postoji prijedlog Direktive od 23. listopada 2007. o jedinstvenom postupku prijave državljana trećih država za dozvolu na boravak i rad na teritoriju država članica i o zajedničkom skupu prava za radnike koji su državljani trećih država i zakonito borave u državi članici (COM (2007) 638 final). Budući da je Prijedlog još u zakonodavnom postupku, njegov ishod se još očekuje. On zato (još) nije dio acquis-a i nije obvezujući za Hrvatsku.
Uvjeti za ulazak i privremeni boravak u Hrvatskoj u svrhu rada (čl. 31, 52. i 63(1) Zakona o strancima) sukladni su acquis-u. Nadalje, način na koji Europski sud pristupa pitanju ulaska državljana trećih država teritoriju država članica EU (npr. u svrhu samozapošljavanja i spajanja obitelji) jasno odražava politiku kojom se državljanima trećih država dopušta ulazak na teritorij država članica samo u slučaju da oni (ili članovi njihovih obitelji) imaju dovoljna sredstva za uzdržavanje, zdravstveno osiguranje i da ne predstavljaju stvarnu, sadašnju i dovoljno ozbiljnu prijetnju javnom poretku, javnoj sigurnosti ili javnom zdravlju.
Sukladno Zakonu o strancima, stranci koji se žele zaposliti u Republici Hrvatskoj, trebaju steći radnu dozvolu, dok oni zainteresirani za samozapošljavanje trebaju poslovnu dozvolu. Obje vrste dozvola izdaje Ministarstvo unutarnjih poslova.
Radne dozvole izdaju se u okviru godišnje kvote. Čl. 119. Zakona o strancima nabraja devet kategorija stranaca čije se radne dozvole izdaju izvan godišnje kvote radnih dozvola. Čl. 139, 139b i 140. Zakona o strancima propisuju koje kategorije stranaca mogu raditi u Hrvatskoj bez radne ili poslovne dozvole, u razdoblju do 90, 60 ili 30 dana godišnje (čl. 139. Zakona o strancima) ili neograničeno (čl. 139b i 140. Zakona o strancima).
Zaključno, budući da ne postoji pravni akt EU kojim bi se uređivao pristup zapošljavanju i samozapošljavanju državaljana trećih država i budući da nije suprotno pravu EU da države članice EU zadrže radne i poslovne dozvole za državljane trećih država koji se žele baviti ekonomskim djelatnostima na teritoriju EU, hrvatsko zakonodavstvo u ovom području ne treba se dodatno usklađivati s acquis-em.
Direktiva 2009/50 o uvjetima za ulazak i boravak državljana trećih država u svrhu zapošljavanja visoko kvalificiranih osoba stupila je na stupila na snagu 19. lipnja 2009. godine. Rok za implementaciju je 19. lipnja 2011. godine. To znači da hrvatski zakonodavac treba uskladiti hrvatsko zakonodavstvo s Direktivom ili do datuma pristupanja Hrvatske Europskoj uniji ili do 19. lipnja 2011. godine, ovisno o tome koji datum nastupi prije.
Nadalje, Direktiva 2009/52 kojom se propisuju najniži standardi za sankcije i mjere protiv poslodavaca državljana trećih država na ilegalnom boravku, stupila je na snagu 20. srpnja 2009. godine. Rok za njenu implementaciju je 20. srpnja 2011. To znači da hrvatski zakonodavac treba uskladiti hrvatsko zakonodavstvo (Zakon o strancima i Kazneni zakon) s Direktivom ili do datuma pristupanja Hrvatske Europskoj uniji ili do 20. srpnja 2011. godine, ovisno o tome koji datum nastupi prije.
Čl. 51. Zakona o strancima navodi znanstveno istraživanje kao jednu od svrha za odobrenje privremenog boravka državljanima trećih država i članovima obitelji državljana trećih država kojima je odobren privremeni boravak. Temeljem čl. 140. Zakona o strancima, državljani trećih država kojima je odobren privremeni boravak u svrhu znanstvenog istraživanja, ne trebaju radnu ili poslovnu dozvolu. Uvjeti za odobrenje privremenog boravka navedeni u čl. 67. i 52. Zakona o strancima nisu u potpunosti u skladu s uvjetima propisanim u čl. 7. Direktive 2005/71 o posebnom postupku za ulazak
13
državljana trećih država u svrhu znanstvenog istraživanja, budući da navode uvjet stanovanja, što nije predviđeno čl. 7. Direktive 2005/71. Iz tog se razloga predlaže uskladiti navedene odredbe s acquis-
em.
Naposljetku, Zakon o strancima sadrži zasebnu Glavu XII o boravku i radu državljana trećih država kojima je odobren stalni boravak u drugoj državi članici EU i članovima njihovih obitelji. Navedena Glava je u skladu s Direktivom 2003/109 o statusu državljana trećih država koji imaju stalni boravak.
3. 2. Javna služba
Iako u ovom području nema relevantnog acquis-a za državljane trećih država, naglašavamo da se oni prema hrvatskom zakonodavstvu mogu zapošljavati u javnoj službi pod određenim uvjetima. Detaljnije o navedenom, vidi poglavlje o građanima EU i javnoj službi gore.
3.3. Opravdanje javnog poretka, javne sigurnosti i javnog zdravlja
Vezano uz tumačenje opravdanja javnog poretka, javne sigurnosti i javnog zdravlja za državljane trećih država, vidi gore poglavlje o građanima EU i opravdanjima javnog poretka, javne sigurnosti i javnog zdravlja.
3.4. Uvjet poznavanja jezika
Čl. 145(4) i 147(7) Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisuju da je u području zdravstvene zaštite, uvjet poznavanja hrvatskog jezika primjenjiv na sve zdravstvene radnike koji imaju privatnu praksu i državljani su trećih država. Stranci mogu imati privatnu praksu u području zdravstvene zaštite u skladu s odredbama Zakona o strancima i uvjetima navedenim u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, u kojem je hrvatski jezik propisan kao uvjet. Isto pravilo se primjenjuje na zapošljavanje liječnika, u skladu s čl. 6. Zakona o liječništvu, uz izuzetak liječnika koji obavljaju povremene dijagnostičke i terapijske zahvate u kojima verbalna komunikacija s pacijentom nije potrebna ili je moguća uz posrednika. U skladu s čl. 20. Zakona o ljekarništvu i čl. 12. Zakona o medicinsko-biokemijskoj djelatnosti, državljani trećih država mogu obavljati ljekarničke i medicinsko-biokemijske djelatnosti ako znaju hrvatski jezik. Zbog važnosti izravne i tečne komunikacije s pacijentima, uvjet poznavanja hrvatskog jezika u ovim područjima je nužan i prikladan. Uvjet poznavanja hrvatskog jezika primjenjiv na učitelje u osnivnim školama u skladu je s acquis-em, kako je gore objašnjeno.
3. 5. Spajanje obitelji
Hrvatsko zakonodavstvo je usklađeno s Direktivom 2003/86 o pravu na spajanje obitelji. Prije svega, čl. 60. Zakona o strancima daje članovima obitelji državljana trećih država, kojima je odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji, pravo na obrazovanje, daljnje usavršavanje, zapošljavanje i samozapošljavanje. Državljani trećih država, kojima je odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji s državljanom treće države na stalnom boravku, ne trebaju radnu ili poslovnu dozvolu.
Budući da su poligamni brakovi zabranjeni u Hrvatskoj (u skladu s Direktivom 2003/86 – vidi točku preambule br. 11 ), hrvatskom se zakonodavcu predlaže dodati posebnu odredbu u Zakon o strancima, u skladu s čl. 4(4) Direktive 2003/86, kojom bi se propisalo da, u slučaju poligamnog braka
14
u kojem primarni korisnik već ima supružnika s kojim živi na teritoriju Republike Hrvatske, hrvatske vlasti neće odobriti spajanje obitelji za ostale supružnike.
3.6. Jednako postupanje
Osobe sa odobrenim stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj uživaju sva prava propisana čl. 11.
Direktive 2003/109/EZ o status državljana trećih država koji imaju stalni boravak. Praktično se s njima
jednako postupa kao i sa hrvatskim državljanima, stoga smatramo da nije potrebno provoditi daljnju
harmonizaciju u tom području.
Nadalje, načelo zabrane diskriminacije je propisano i u čl. 12. Direktive 2005/71/EZ o posebnom
postupku za ulazak državljana trećih država u svrhu znanstvenoga istraživanja, te u čl. 14. Direktive
2009/50/EZ o uvjetima za ulazak i prebivanje državljana trećih država u svrhu zapošljavanja visoko
kvalificiranih osoba.2 Premda ove dvije direktive postavljaju različite standarde zabrane diskriminacije
za te dvije vrste radnika (znanstvenike istraživače i visoko kvalificirane osobe), hrvatski propisi
zabranjuju bilo kakav oblik diskriminacije radnika temeljem državljanstva u pogledu uvjeta rada,
uključujući i prava na plaću i otkaze, zaštitu na radu i pravo na udruživanje. Stoga, nisu potrebne
nikakve daljnje zakonodavne intervencije.
Što se tiče pak zabrane diskriminacije u pogledu grana socijalne sigurnosti definiranih Uredbom
Vijeća (EEZ) br. 1408/71, smatramo da nisu potrebne daljnje zakonske izmjene, s obzirom da svi
radnici migranti koji su zaposleni u Republici Hrvatskoj imaju obvezu obveznog osiguranja na
zdravstveno osiguranje, mirovinsko osiguranje te osiguranje za slučaj nezaposlenosti. Smatramo da je
oprez u primjeni navedene norme potreban kod doplatka za djecu, kao oblika obiteljskih davanja.
Međutim, mislimo da je čl. 7. st. 3. Zakona o doplatku za djecu dovoljno otvoren kako bi dopustio
primjenu čl. 12. spomenute Direktive, ali samo u odnosu na djecu stranca iz trećih država koja žive u
Republici Hrvatskoj. Do takve interpretacije došli smo imajući u vidu točku preambule br. 16.
Direktive 2005/71 i točku preambule br. 18. Direktive 2009/50.3 Ipak, uzimajući u obzir karakteristiku
rada znanstvenika istraživača i visoko kvalificiranih osoba, te s tog osnova njihove potencijalne
zarade, smatramo da u praksi neće doći do postavljanja zahtjeva za doplatak za djecu od strane
takvih državljana trećih država (s obzirom da je se u Hrvatskoj doplatak za djecu smatra jednom od
mjera socijalne skrbi jer se financira iz sredstava državnog proračuna te se odobrava pod uvjetom
prihodovnog cenzusa).
Također, molimo pročitati gornje poglavlje o zabrani diskriminacije državljana EU država članica.
3.7. Koordinacija sustava socijalne sigurnosti
2 Države članice trebaju imlementirati Direktivu 2009/50 do 19. lipnja 2011. 3 Točka preambule kaže da Direktiva ne daje više prava od onih koja već postoje u propisima Zajednice u području socijalne sigurnost za državljane trećih država koji ostvaruju prekogranični element među državama članicama, te da Direktiva ne daje prava u odnosu na situacije koje su izvan dosega prava Zajednice kao npr. članove obitelji koji prebivaju u trećim državama.
15
Mjerodavna pravna stečevina za koordinaciju sustava socijalne sigurnosti u odnosu na državljane
trećih država koji se kreću unutar EU je trenutno još uvijek Uredba Vijeća (EEZ) br. 1408/71 te njezina
provedbena Uredba 574/72. Do trenutka pristupanja Hrvatske u EU postoji vjerojatnost da će se i na
kategoriju državljana trećih država primjenjivati Uredba 883/2004 (premda se u EU pojedine države
članice tome protive, s obzirom da novi sustav predviđa povoljnija pravila od starog sustava, sa
mogućom posljedicom višeg troškovnog opterećenja nacionalnih sustava socijalne sigurnosti).
Slijedom navedenog ne smatramo potrebnim više elaborirati u ovom poglavlju, već čitatelje
upućujemo na naše opće napomene navedene gore u istovjetnom poglavlju o državljanima EU država
članica.
Recommended
